KOLONIJE I MUNICIPIJI

Uvod

2
 1. Općenito o kolonijama

Colonia civium Romanorum bila je grad punopravnih rimskih građana.

Latiniziranju Italije služilo je i za osnivanje kolonija. Kolonisti bi se slali ili u veće
osvojene gradove, pa bi im se ondje dodijelio dio osvojenog zemljišta u vlasništvo, ili bi
se u tu svrhu osnovali novi gradovi na osvojenom zemljištu. 1 Lučki grad Ostia držala se
po predaji najstarijom rimskom kolonijom. Do drugog punskog rata osnovani su
Antium, Labici (V. st. pr. K.), Tarracina (IV. st. pr. K.), Minturnae, Sinuessa, Sena
Gallicia, Castrum Novum u Etruriji i Castum Novum u Picenumu (3. st. pr. K.).Nakon
drugog punskog rata broj novih kolonija neprestano se povećavao. Najstarije kolonije su
lučki gradovi, one mlađe osnovane su u unutrašnjosti, sve na izloženim važnijim
strateškim položajima kao predstraže grada Rima. 2 Od Grahka kolonije su služile za
opskrbljivanje siromašnih građana, a osnivale su se kao seoske tvrđave ponajviše izvan
Italije. U vrijeme građanskih ratova i u carsko vrijeme nagrađivali su se isluženi vojnici
tako da su im se dodjeljivala zemljišta u kolonijama.

1.1. Osnivanje kolonija

Kolonije su se u starije vrijeme osnivale kao utvrđena mjesta, da osiguraju

osvojene krajeve rimskoj vlasti. I u carsko vrijeme primjenjivao se stari obred pri
osnivanju kolonija. Nakon izvršenih auspicija, ovlašteni magistrat bi plugom zaorao
brazdu koja bi označavala granice grada. U središtu označenog teritorija sjekle bi se
dvije linije: jedna od sjevera prema jugu (cardo maximus), a druga bi išla od zapada
prema istoku (decumanus maximus).3 Time je stvorena sustava koja djeli grad na četiri
djela. Paralelno s njima povlačile bi se cardines i decumani. Na taj bi način cijeli

1
P. LISIČAR, 1971, 307.
2
P. LISIČAR, 1971, 307.
3
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 226.

3
prostor bio podijeljen u istostranične četverokute (centuriae). Centurije su obuhvaćale
samo obradivu zemlju, dok se neobradiva zemlja zvala loca relicta et extra clusa.

Nakon mjerenja zemlja se dijelila. Kolonije su se osnivale „dedukcijom“, tj.

odvođenjem određenog broja građana bezemljaša (tradicionalna norma 300) u novu
postojbinu po utvrđenim propisima, pod rukovodstvom posebnih magistrata (triumviri
coloniae deducendae ili drugi).4 Kolonisti bi sačuvali potpuno građansko pravo i dobili
dio zemljišta pokorenih stanovnika koji su imali ograničeno građansko pravo, dok se
nisu potpuno stopili s kolonistima dobivši potpuno građansko pravo. Od prvih dana
gradili su gradske zidine i stvarali svoj novi grad. Koloniju su obično činili punopravni
rimski građani s kojima su ponegdje živjeli starosjedioci kao „peregrini“ (stranci)
kojima su rimski kolonisti ostavili dio zemlje. Kolonija je bila autonoman grad, „mali
Rim“. Građani - cives Romani optimo iure - imali su narodnu skupštinu (comitia),
magistrate (duoviri ili pretores, poput konzula i druge), senat (ordo decurionum) i druge
političke, vjerske i društvene ustanove potrebne autonomnom gradu. 5 Građani kolonije
bili su vojnici - poljoprivrednici. Glavna dužnost im je prema središnjoj rimskoj
državnoj vlasti bila vojno osiguranje kraja u kojem žive. Stoga se nisu mogli udaljavati
iz kolonija na duže vrijeme. Bili su oslobođeni službe u legijama, u pokretnoj vojsci
(vacatio rei militaris). Imali su mnoge blagodati kao što su: dobiveni zemljoposjedi,
autonomija grada kolonije, zatim iura publica i iura privata u gradu Rimu.6 S razvitkom
rimske države, osnivanjem kolonija u provincijama grad-kolonija dobivao je nove
osobitosti (gubio je vojno značenje i drugo).

1.2. Kolonije
Ostia i Ariminum
Lučki grad Ostia prema predaji se smatra najstarijom rimskom kolonijom. Jedan
natpis govori da je grad osnovan oko 640. pr. Kr. od strane Anka Marcija, polu-
legendarnog četvrtog rimskog kralja. Najdrevnije građevine trenutno vidljive su iz 3. st.
pr. K., posebno Castrum (vojni logor), nešto kasnije hram Jupitera, Junone i Minerve.

4
B. MILIĆ, 1994, 198.
5
B. MILIĆ, 1994, 198.
6
A. MUSIĆ, 1910, 111.

4
Grad je poznat po močvarama iz kojih se vadila sol i prevozila Cestom soli. Ostia je bila
važna luka za otpremu žitarica sa Sicilije i Sardinije i trgovačko središte Rimskog
Carstva.7 Na vrhuncu razvoja Ostia je bila u 2. i 3. stoljeću, kada je brojila oko 75.000
stanovnika. Iz tog doba sačuvane su veoma dobre ruševine koje se otkopavaju i
istražuju već u 19. stoljeću.
268. g. pr. Kr. na ušću rijeke Ariminus, na području koje je prethodno bilo
naseljeno od Etruščana, Umbra, Grka i Gala, Rimljani su osnovali koloniju Ariminum,
vjerojatno od imena obližnje rijeke, Ariminus (danas Marecchia). Ranije, to je područje
pripadalo Galima, od 6. st. pr. K., do konačnog poraza tog naroda 283. pr. Kr. od strane
Umbra, u čijem posjedu je ostao do 263. pr. Kr. kada je postao latinska kolonija.
Ariminum je vrlo korisna Rimljanima tijekom kasnih galskih ratova, ali i kao polazna
točka za osvajanje Padske doline.8 Rimini je bio i raskršće putova koji su povezivali
središnju Italiju preko Flaminijeve ceste (Via Flaminia) i sjevernu Italiju preko Via
Emilije. Grad je sudjelovao i u građanskim ratovima isprva na strani Gaja Marija, a
potom Cezara. Rimini je privlačio pažnju više rimskih careva, kao što su bili August,
Tiberije i Hadrijan. Tada su sagrađeni Augustov slavoluk (27. pr. Kr.), Tiberijev most
(14.-21. g.) koji je napravljen od istarskog kamena i amfiteatar (2. st.) koji je izvorno
imao eliptični oblik promjera 117,7 x 88 metara, s arenom od 73 x 44 metra, i kapacitet
od 15. 000 gledatelja.9

Latinske kolonije
Među rimskim saveznicima posebno su mjesto imali Latini. Među savezničkim
gradovima nešto su posebno bile latinske kolonije. Nakon latinsakog rata, Rimljani su
počeli osnivati nove „latinske kolonije“ izvan Lacija, dajući im osobit status. Bile su
namijenjene zainteresiranim siromašnim rimskim građanima, Latinima i ostalim
Italicima. Razlikovale su se kolonije rimskih građana (coloniae civium Romanorum) i
kolonije Latina (coloniae Latinae). U prve bi odlazili rimski građani,a u druge su išli
prvenstveno Latini. Ako su u latinske kolonije išli rimski građani, izgubili bi rimsko
građanstvo i postali bi Latini colonarii.10 Pripadnici takvih kolonija imali su jednak
položaj kao Latini prisci te su mogli steći rimsko građanstvo preseljenjem u Rim, ako bi

7
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 512.
8
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 512.
9
H. KAEHLER, 1970, 58.
10
P. LISIČAR, 1971, 309.

5
u koloniji ostavili sina. No u latinskim kolonijama osnovanim nakon 286. pr. Kr. nije
više pripadao ius conubium, a preseljenjem u Rim mogli su steći građansko pravo samo
najviši mjesni magistrati sa obiteljima.

Latinskih kolonija osnovano je mnogo. Neke od njih su: Hadria (289. pr. Kr.),
Ariminum (268. pr. Kr.), Brundisium (244. pr. Kr.), Placentia i Cremona (obje iz 218.
pr. Kr.), Bononia (189. pr. Kr.) Aquileia (181. pr. Kr.). Te su kolonije bile gusto
naseljene za razliku od rimskih. Imale su gradsku administraciju kao municipij, bile su
bez obaveza prema Rimu, u svemu osim u pogledu davanja vojne pomoći. Oni koji bi
postigli čast (honor) u svom gradu, tj. koji su bili magistrati, automatski su dobivali
rimsko građansko pravo.11
Parcele, prije rata protiv Hanibala, najviše su dosezale desetak rimskih jutara
(oko dva i pol hektara) i uz njih je bilo dopušteno raspolaganje terenima za ispašu i
šumama, u dvije posljednje kolonije, Bononiji (189. pr. Kr.) i Akvileji (181. pr. Kr.),
vojnicima pješacima dijeljeno je 50 rimskih jutara, konjanicima u Bononiji 70, a u
Akvileji 140, te centurionima 100 rimskih jutara. Tada se smatralo da jedno imanje od
10 jutara može prehraniti obitelj. Imanje od 100 rimskih jutara odgovaralo je površini
od otprilike 25 hektara. Jasno je da se tu više nije radilo o osnivanju gospodarstva radi
potrošnje, nego za intenzivnu proizvodnju radi prodaje.

Veteranske kolonije
U Rimskoj su republici jedan od gospodarskih problema predstavljali
razvojačeni veterani, kojima je nakon višegodišnje službe država trebala osigurati
mjesto stanovanja s obradivom zemljom.
Nakon bitke kod Aquae Sextiae, gdje je Gaj Marije do nogu potukao germanska
plemena Cimbra i Teutonaca, Marijeva afrička vojska nije bila voljna upustiti se u novi
rat, pa je Marije više htio regrutirati nove vojnike. Ali, izgleda da ni on sam ni senat
nisu bili bez bilo kakve odgovornosti prema veteranima.12
Narodni tribun Lucije Saturnin je 103. g. predložio agrarni zakon, po kome su veterani
dobivali zemlju u Africi, u zamjenu za Marijevu podršku nekim Saturninovim
antioligarhijskim akcijama. Marije je pristao, a velike parcele su dodijeljene njegovim
veteranima (kako Rimljanima tako i Italicima), što se pokazalo početkom romanizacije
11
P. LISIČAR, 1971, 309.
12
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 337.

6
Afrike. Kada su se završili ratovi s germanskim plemenima, Saturnin se 100. g.
ponovno pokazao dobrodošlim saveznikom, pošto je isposlovao da se Marijevi veterani
nasele u Galiji. To je za uzgrednu posljedicu imalo odlazak Marijevog starog
zapovjednika, Kvinta Metela, koji je odbio priznati važnost Saturninovog zakona te je,
odabravši mučeništvo, otišao u progonstvo.13 Ali, ovog je puta Saturnin izvukao visoku
cijenu. Sa svojim saveznikom, pretorom Gajem Glaucijom, sproveo je zakone koji su
mu donosili popularnost među popularima i vitezovima, a zatim je za veterane osigurao
zemlju u Makedoniji i na Siciliji, na isti način kao ranije za Marijeve veterane.

1.2.3. Kolonije na istočnoj jadranskoj obali

Pola (Pula)
Plinije Stariji sredinom 1. st. piše o službenom nazivu grada koji glasi Colonia
Pietas Iulia Pola, dok se na pronađenom natpisu s kraja 2. ili početka 3. stoljeća on
naziva Colonia Iulia Pollentia Herculanea. Pula nije imala formu klasične rimske
kolonije (četverokutni oblik), već oblik „paukove mreže", ponajviše zbog brežuljka u
središtu grada. Antičku su Pulu opasavale zidine u dužini od 1600 metara, a u grad se
moglo ući kroz 12 gradskih vrata, 7 s morske i 5 s kopnene strane. Najvažnija su bila
Zlatna vrata (s unutarnje se strane gotovo naslanjala na Slavoluk Sergijevaca), te ona
kod današnje Gradske knjižnice i čitaonice koja su u srednjem vijeku nosila ime San
Giovanni.14 Na točno pola ulice koja je povezivala ta dvoja vrata nalazio se glavni
gradski trg Forum, centar vjerskog, političkog i trgovačkog života grada. Iza potonjih
gradskih vrata bio je početak Flavijske ceste (lat. Via Flavia), koja je prolazila pokraj
Arene te povezivala Pulu s Parencijem (Poreč), Tergesteom (Trst) i Akvilejom.
Antička Pula je imala dva teatra. Malo rimsko kazalište unutar gradskih zidina,
čiji ostaci još uvijek postoje u podnožju središnjeg gradskog brežuljka (Kaštel), te
Veliko kazalište s pozicijom izvan grada, čiji se ostaci u tragovima nalaze podno
brežuljka Monte Zaro, pokraj današnjih Stuba Jurine i Franine.15 Moglo je primiti 4 000
-5 000 gledatelja, odnosno svu gradsku populaciju, što govori o visokoj kulturnoj
razvijenosti kolonije. U Amfiteatru (Arena) koji se također nalazio van gradskih zidina,
održavale su se borbe gladijatora, međusobno ili protiv divljih zvijeri. Od spomenika

13
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 337.
14
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 337.
15
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007., 338.

7
koji podsjećaju na antički grad do danas su se očuvali Slavoluk Sergijevaca, Dvojna i
Herkulova vrata, dio fizičkog prostora glavnog gradskog trga Foruma na kojem se
nalazi Augustov i ostatak Dijaninog hrama, mozaik Kažnjavanje Dirke te brojni natpisi,
kipovi i drugi predmeti.

Aequum (Čitluk kod Sinja)

Colonia Claudia Aequum, (Čitluk kod Sinja). U antičko vrijeme dosegao je
doseljenjem rimskih vojnika, odnosno, kolonista sredinom 1. st. status agrarne
veteranske kolonije, osnovane za vrijeme vladavine cara Klaudija (41.-54.g.), koja po
njemu i nosi službenu carsku titulu grada colonia Claudia Aequum, kao jedino naselje
takvog stupnja u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije. 16 Grad četvrtasta oblika
odlikuje klasični antički urbanizam (urbs quadrata) s pravilnim ortogonalnim
rasporedom ulica, brojnim javnim građevinama te gradskim fortifikacijama. Dotičan
grad također je pravilno strukturiran, sa središtem i forumom na križanju cardo i
decumanus. Aequum je zapravo središte širega okolnog područja na kojem žive
kolonisti, gdje pretežu javni sadržaji i gdje ima malo prostora predviđenog za
stanovanje.17 Kolonisti iz okolice u naseobini zadovoljavaju svoje upravne, kulturne,
religijske kao i društveno-rekreacijske potrebe. Također se na području rimskog
Aequuma pretpostavlja postojanje građevine amfiteatra, namijenjene za priređivanje
surovih i krvavih gladijatorskih igara. Oko 180. pr. Kr. prestalo je osnivanje latinskih
kolonija, a po lex lulia su 90. pr. Kr. uz ostale Latine i Latini coloniairii stekli rimsko
građansko pravo. To je posljednja rimska kolonija utemeljena na istočno jadranskoj
obali, odnosno, u njoj gravitirajućem području.

Parentium (Poreč)
Podaci grčkih povjesničara i geografa iz 6. i 4. st. pr. Kr. govore o manjem
ribarskom naselju s lučicom. U 2. st. pr. Kr. uz ovu prirodnu luku izgrađeno je rimsko
naselje koje se razvilo u vojnu utvrdu gradskih osobina. Pravilan geometrijski raster
ulica, s okosnicama Cardom Maximusom i Decumanusom te središnjim Forumom,
sačuvan je sve do danas. Status grada (municipija) Poreč je dobio prije Cezarove
vladavine, a u prvoj polovici 1. st. postao je Colonia Iulia Parentium.18 U vrijeme Rima

16
B. MILIĆ, 1994, 211.
17
B. MILIĆ, 1994, 211.
18
I. BOJANOVSKI, 1988, 55.

8
Poreč dobiva svoje prve zidine, cijeli grad je obzidan osim zapadne strane odnosno vrha
poluotoka gdje se nalazio Neptunov ili Jupiterov hram. Zastupljena je proizvodnja ulja,
vina i druge robe, uspješno trguju, te se tako Parentium dosta brzo razvija.

Iader (Zadar)
Ilirsko naselje potječe iz 9. st. pr. Kr., koje je već u 7. i 6. st. pr. Kr. značajno
središte ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna
trgovačka putovanja i sigurno sidrište. Sredinom 2. st. pr. Kr. zadarsko područje
postupno osvajaju Rimljani, koji se sustavno naseljavaju u Zadru. Koloniju rimskih
građana, Colonia Iulia Iader osnovao je 48. pr. Kr. najvjerojatnije sam Julije Cezar.19
Stanovništvo grada upisano je u tribus Sergia, a osobe s tribusom Tromentina, tumače
se kao doseljenici iz Sdalone i drugih dalmatinskih gradova.20
Zadar je postao samostalni municipij mahom isluženih rimskih vojnika, kojima
je uz sam grad bila podijeljena i zemlja za obrađivanje. Iader je bio uređen po svim
načelima rimskog urbanizma: pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica stvaralo je
pravilnu mrežu gradskih komunikacija, koje su dijelile grad po strogom geometrijskom
redu na pravokutne kvartove - insule.21 Rimski Iader bio je zaštićen jakim zidinama, na
više mjesta ojačanih monumentalnim kulama, a imao je i javni vodovod s vodom,
sustav kanalizacije, terme i druge značajke visoko razvijenog urbanog života.
Stanovništvo grada upisano je u tribus Sergia, a osobe s tribusom Tromentina, tumače
se kao doseljenici iz Sdalone i drugih dalmatinskih gradova.

Salona (Solin)
Solin je prvotno postojao pod imenom Salona i bio je grčka kolonija osnovana u
3. st. pr. Kr., a zatim i rimska. S 50 000 stanovnika bila je najveći grad provincije
Dalmacije. Antički pisci spominju Salonu prvi put 119. g. pr. K. kao luku ilirskog
plemena Delmata. Za odanost u ratu između Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja Cezar
je Salonu, po svoj prilici 48.-47. pr. Kr. uzdigao na rang rimske kolonije s nazivom

19
I. BOJANOVSKI, 1988, 68.
20
M. GLAVIČIĆ, 2002, 52.
21
I. BOJANOVSKI, 1988, 70.

9
Martia Iulia Salona. Stanovništvo kolonije je upisano u tribus Tromentina i Sergia.22
Stara gradska jezgra bila je trapezastog oblika opasana zidinama i utvrđena kulama čiji
pojedini dijelovi potječu iz 2. st. pr. Kr.23

Nagli razvoj grada u vrijeme Augusta i kroz cijelo 1. st. pratila je gradnja javnih
objekata. Izvan gradskih zidina, uz ceste koje su vodile izvan grada. U Saloni je
otkriven veći broj privatnih i javnih termi. Najbolje su očuvane Velike gradske terme s
kraja 2. st. u istočnom dijelu grada. Značajno razdoblje u razvoju grada bila je vladavina
cara Dioklecijana koji je nedaleko Salone sagradio veličanstvenu palaču u koju se
povlači nakon abdikacije 1. svibnja 305. g. U njegovo vrijeme grade se mnoge
monumentalne građevine, obnavljaju forum, hramovi i terme te dograđuje amfiteatar.24
U to je vrijeme provedena podjela splitsko-solinsko-kaštelanskoga polja u kolonijski
ager, pa je na čitavom tome području, na jednakim zemljišnim parcelama, tzv.
centurijama, naseljeno novo stanovništvo. Te jednako velike zemljišne čestice na
osvojenim i državi upravo pridruženim krajevima, rimska je vlast dodjeljivala ili
vojnicima veteranima ili zemljoradnicima, pa su tako nastajale veteranske, odnosno
agrarne kolonije.25 Tada je na ovom području naseljeno mnogo novoga stanovništva;
sasvim sigurno bili su naseljeni i Splitski poluotok, i okolica Salone.

Issa (otok Hvar, današnji Starigrad)

Osnovali su je oko 397. g. pr. Kr. Grci iz Sirakuze na Siciliji. Presudni za izbor
lokacije naselja su bili strateški položaj otoka Visa i brojni izvori pitke vode. Issa je
imala status polisa (grada-države), te se razvijala kao glavno grčko uporište na Jadranu.
U toku daljnje kolonizacije, koristeći Issu kao polazište, Grci su osnovali naselja na
Korčuli, u Stobreču i Trogiru.26 Issa gubi samostalnost i postaje rimski podanički grad
oko sredine 1. st. pr. Kr., dobiva rimsko građansko pravo i postaje grad rimskih građana
(Issa Civium Romanorum). Od tada se nalazi u sklopu Rimskog carstva, ali i dalje
zadržava gospodarsku važnost. U drugoj polovici 1. st. pr. Kr. Aulus Hirtius Issu naziva
najodličnijim gradom tog kraja. Sačuvani su mnogobrojni ostaci grčkog i kasnije

22
M. GLAVIČIĆ, 2002, 62.
23
M. SUIĆ, 2003, 151.
24
M. SUIĆ, 2003, 151.
25
B. MILIĆ, 1994, 210.
26
M. SUIĆ, 2003, 146.

10
rimskog naselja: teatar, forum, terme, ostatci hrama, grobnice, kipovi, amfore, staklo,
kipići, novci. Svi ovi nalazi svjedoče da je grad živio do 3. st.

Narona (Vid kod Metkovića)

U donjem toku rijeke Naro ili Narenta (Neretva) na prostoru današnjega sela
Vid kod Metkovića smještena je antička Narona.27
DOPISATI JOŠ NEŠTO O NARONI.

Epidaurum (Cavtat)
Okolicu Epidaura Rimljani su osvojili već 167. pr. Kr., a kao važno trgovište,
kojem prethode značajno ilirsko i grčko naselje, već u drugoj polovici 2. i tijekom 1. st.
pr. Kr. Naseljavaju ga brojni italski trgovci. Udruženi u konvent rimskih građana,
tijekom građanskog rata, stali su na stranu Cezara, a zbog njihove vjernosti te
gospodarskog i strateškog značenja, Epidaur postaje kolonija.28

Rhizon (Risan)
Sredinom 2. st. pr. Kr. naseljavaju ga italski trgovci, koji čine konvent rimskih
građana. Zbog navoda kod Plinija i po tome što je upisan u tribus Sergia, G. Alfoldy
smatra da je Rizinij kolonija (zbog nadimka Iulium) vjerojatno osnovana između 44. i
27. pr. Kr., odnosno nakon 33. pr. Kr. Kada je Oktavijan osnovao i neke druge kolonije
na Jadranu.29

27
M. GLAVIČIĆ, 2002, 73.
28
M. GLAVIČIĆ, 2002, 77.
29
M. GLAVIČIĆ, 2002, 78.

11
 2. Municipiji

Municipium je državnopravni naziv za autonomni rimski grad (oppidum civium

Romanorum), najprije u Italiji pa u provincijama, kojem građani - za razliku od onih u
kolonijama - nisu doseljenici iz grada Rima, a imaju rimsko građansko pravo. Municeps
je nekada u Rimu bio ugledniji doseljenik koji je tu imao prema gradu obaveze (munera
accipare), službu u vojsci i porez (tributum). Takva prava i obaveze dobili su svi
municipes, građani municipija.30 Etrušćanski grad Caere, osvojen od Rimljana sredinom
4. st. dobio je od osvajača status koji se spominje kao tipičan za municipij. Postao je
civitas sine suffraigo. Status municipija dobili su mnogi gradovi u Laciju (Aricia,
Lanuvium i drugi), u Etruriji (Caere), u Kampaniji (Cumae, Capua i drugi) i drugdje u
Italiji, pa u provincijama. Statutom o osnivanju utvrđena su posebna prava nekih
municipija. Municipiji kao autonomni rimski gradovi obično su imali svoju gradsku
upravu - svoje magistrate (duoviri, praetores, ponegdje dictator), svoj senat (ordo
decurionum, decuriones) i narodnu skupštinu (razni nazivi).31 Neki su gradovi bili u
tome prikraćeni pa su umjesto magistrata dobili prefekte delegirane iz Rima. Dok su
gradovi- -kolonije bili u ranoj republici malobrojni a i kasnije kao privilegirani relativno
rijetki, municipij je postao tip prosječnog rimskog grada kakvih se s vremenom mnogo
osnovalo.
Građani municipija imali su prema rimskoj državi glavne obaveze kao i građani
stanovnici Rima: služiti u vojsci i prema potrebi davati u vojne svrhe tribut. U Rimu su
bili upisani u posebne popise (tabulae Caeritum, naziv za popise Cerita i građana drugih
municipija). Pored prosječnih građana, bilo je u municipiju po nekoliko punopravnih
rimskih građana.32 Načelno taj se privilegij davao municipalnim magistratima nakon
završetka njihovog mandata, a izuzetno i drugim istaknutim pojedincima. U municipiju

30
P. LISIČAR, 1971, 307.
31
P. LISIČAR, 1971, 308.
32
A. MUSIĆ, 1910., 111.

12
je bilo i peregrina, stanovnika koji nisu imali rimsko građansko pravo nijednog oblika
(Italici ili drugi onamošnji starosjedioci).33 Veliko je postignuće za građane municipija
bilo kada bi im grad bio proglašen kolonijom.

2.1. Nastanak municipija

U prvoj polovici 4. st. pr. Kr. počinje municipalni sustav koji je prije bio
nezamisliv. Zbog stalnih novih osvajanja, Rim nije mogao slati kolone u svaki osvojeni
grad tako da se morao odreći izravne uprave nad teritorijem, pa je zajednicama koje je
preuzeo pod svoju upravu morao dopustiti da zadrže dio svoje suverenosti. Tako nastaje
municipium. U početcima stanovnici municipija mogli su biti rimski građani s punim
političkim pravom ili podanici bez prava glasa.34 Od 89. g. municipium je, prema lex
lulia, gradska općina s punim rimskim građanskim pravom i ustrojem. Prema predaji
prvi municipij bio je Tusculum.

Lex Iulia
Municipalni sustav se raširio cijelom Italijom nakon savezničkog rata zakonom
Julija (Lex Iulia) iz 89. pr. Kr. Kao i rimski kolonisti, građani municipija bili su
obavezni služiti u legijama i bili su podložni svim zakonima kao i rimski građani. U
sudskoj poziciji municipiji su se razlikovali od kolonija u činjenici da su mogli zadržati
tradicionalni postupak koji su vodili lokalni magistrati, dok su kolonije slijedile rimski
zakon.35 Municipij je uživao veliku samostalnost i cijenjen je kao obrazac najpotpunije
građanske organizacije. 45. pr. Kr. donesen je Lex Iulia municipalis. Zakon je bio
ograničen i odnosio se samo na određene pojedinosti uprave, npr. izbor i kvalifikacije
magistrata i dekuriona, te provođenje zakona. Do potpunog izjednačavanja u ustroju
municipija nikad nije došlo jer su razlike u pojedinim municipijima bile tolike da je to
bilo neostvarivo.36

Magistrati
Budući da su Rimljani u općinama koje su dolazile pod njihovu vlast nailazili na
oblike uprave koji se po mnogočemu razlikuju od njihovih, te razlike su se vidjele i u

33
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007, 226.
34
A. MUSIĆ, 1910., 112.
35
M. GLAVIČIĆ, 2002, 82.
36
M. GLAVIČIĆ, 2002, 83.

13
broju magistrata koji su im bili na čelu, njihovim nazivima i dužnostima koje su
obnašali. Dva praetores su vrhovni magistrati latinskih kolonija starijeg doba, a u
latinskim kolonijama mlađeg doba vrhovni magistrati su praetores ili duorviri. Imali su
sudbenu vlast i mogli su biti zamijenjeni prefektima.37
Za 300 kolona u potpunosti su bila dostatna dva magistrata, koji su bez pomoći nižih
magistrata upravljali administracijom zajednice. Imena magistrata krajem Republike
bila su već prilično ujednačena, a najvišu vlast kasnijih kolonija i municipija imaju
četiri osobe: dva viša sudačka službenika i dva edila. Ipak brojni municipiji Italije
čuvaju svoje nazive starijih magistratura. Mišljenje je da se vrhovni magistrati kolonija,
također i nekih municipija u Italiji koji su nastali u različito doba Republike i u
municipijima nastalim tijekom Carstva, po pravilu nazivaju duoviri, dok se u nekim
municipijima nazivaju kvatuorviri.38
Na čelu municipija nalazili su se vrhovni magistrati koji se nazivaju duoviri, koji
su kao konzuli u Rimu u godini obnašanja službe bili eponimni magistrati, a u skladu s
ovlastima mogli su uložiti veto jedan drugome. Brinući se za interese građana, imali su
dužnosti različite prirode propisane municipalnim zakonom i provodili su odluke
gradskog vijeća. Morali su sazvati gradsko vijeće i predstaviti pitanja o kojima će se
raspravljati, sazvati narodnu skupštinu i predsjedati njome (osobito kada je trebalo birati
magistrate), nadzirati točno izvršenje javnih obaveza povezanih s javnih kultom, dati u
zakup i predati na uporabu javne građevine i dobra. Upravljali su gradskim financijama
imajući pritom velike ovlasti.39 U koloniji Urso, vjerojatno i u drugim gradovima, u
slučajno opasnosti imali su pravo pozvati građane da pruže vojnu pomoć. Puna titula
vrhovnih gradskih magistrata (Ilviri ili Illviri iure dicundo) pokazuje da su imali i
pravosudne ovlasti. Npr. u latinskim municipijima mogli su legalizirati oslobođenje
robova (manumissio), oslobađanje sina od patria potestas (emancipatio) i posinjenje
(adoptio) te odrediti kazne zbog kršenja lokalnih uredbi.

2.2. Municipiji na istočnoj jadranskoj obali

Od doba Cezarova prokonzulata u Iliriku i dalje tijekom 1. st. zaključno s

razdobljem Flavijevaca, idući obalnim prostorom od sjeverozapada prema juoistoku,

37
M. GLAVIČIĆ, 2002, 110.
38
M. GLAVIČIĆ, 2002, 112.
39
M. GLAVIČIĆ, 2002, 115.

14
nastali su sljedeći municipiji: Alvona (Labin), Flanona (Plomin), oba dobijaju
municipalnu autonomiju od cara Tiberija, a upisani su kao grad, u tribus Claudia. 40 Otok
Cres na kojem je po mišljenju znanstvenika, u carsko doba postojala dva municipija:
Crexi i Apsorus. Apsorus, postaje municipij za vrijeme cara Tiberija (iako postoji
mišljenje da su građansko pravo dobilim još za vrijeme cara Augusta), također je upisan
je u tribus Claudia.41 Otok Curicta (Krk), za vrijeme Flavijevaca postaje municipij s
latinskim pravom. Arba (Rab) za vladavine cara Augusta dobija municiplanu
autonomiju. Municipij Tarsatica (Trsat, Rijeka) s tribusom Sergija osnovan je također
za vrijeme Augusta, iako postoje mišljenja da je gradska autonomija dobivena tek za
vrijeme Flavijevaca ili u doba Hardijana.42 Senia (Senj) je jedan od najvažnijih gradova
i luka sjeverozapdne Liburnije. Zbog jake italske komponente postaje rimski municipij,
a postoji mišljenje da je bila i kolonija. Upisan kao grad u tribus Sergia, a to upućuje da
je autonomiju dobio za vrijeme cara Augusta.43 Lopsica (Sv. Juraj), grad koji se nalazi
desetak kilometara jugoistočno od Senije. Za vrijeme cara Tiberija dobiva municipalnu
autonomiju. Ortopla (Ortoplinia), Stinica kod Jablanca, iako nema epigrafskih potvrda,
smatra se da postaje municipij za Augusta. Vegium( Drvišica kod Karlobaga),
augustejski municipij. Argyruntum (Starigrad, Paklenica), dobio upravu za vrijeme
Tiberija.44
Aenonu (Nin) utemeljili su Liburni u 9. st. pr. Kr. koji su tu imali jako pomorsko
i trgovačko središte. Grčki povjesničar Apijan u 2. st. bilježi kako Rimljani svoje lađe
nazivaju liburnama prema njihovom izravnom porijeklu. U početku je Aenona
vjerojatno bila općinska teritorijalna zajednica (civitas peregrinorum), Plinije piše kako
je na liburnskom području bilo četrnaest takvih gradova.45
Za vrijeme Augusta autohtona zajednica dobija gradsku utonomiju, a
municipalni pravni položaj potvrđen je krajem 1. st. pr. Kr. Upisan je u tribus Sergia.46
Most kojim je grad povezivao s kopnom dao je sagraditi određeni Gaj Julije Etor
(gradski čelnik). Teritorij Aenone prostirao se i duboko na kopnu, a u samom gradu
moglo je živjeti oko 10 000 stanovnika. Grad je bio opasan bedemima dužine 1 400
metara, širine 1,78 metara,a visine 5,90 metara. Organizacija prostora bila je

40
M. GLAVIČIĆ, 2002, 45.
41
M. GLAVIČIĆ, 2002, 46.
42
M. GLAVIČIĆ, 2002, 48-49.
43
M. GLAVIČIĆ, 2002, 49.
44
M. GLAVIČIĆ, 2002, 50.
45
B. MILIĆ, 1994, 212.
46
M. GLAVIČIĆ, 2002, 51.

15
ortogonalna, a grad je imao sve sadržaje: forum, tržnicu, javne zgrade, luku. 47 Hram na
forumu bio je posvećen trijadi Jupiteru, Junoni i Minervi s trodijelnom celom, a
podignut je za vladavine Vespazijana.
Također je zanimljiva i skupina monumentalnih carskih figura iskopanih u 18.
st. koje se danas nalaze u Zadru. U Aenoni imamo i nekoliko tzv. liburnskih cipusa,
takvi nadgrobni spomenici pojavljuju se isključivo na području Liburna. Nedinum
(Nadin) nalazi se 18 km, sjeveroistočno do Zadra. Municipaitet dobila za vrijeme
Tiberija ili Klaudija, a upisana je u tribus Claudia.48 Asseria (Podgrađe kod Benkovca),
postaje municipij s latinskim pravom polovicom 1. st., a drži se da je osnovan za cara
Klaudija, te da je upisan u tribus Claudia.49 Burnum (Ivoševci kod Kistanja) tu je oko
33. pr. Kr. izgrađen zemljani vojni logor. Nakon odlaska legijskog garnizona, Burnum
je dobio gradsku autonomiju, vjerojatno za vrijeme cara Hadrijana, iako je najraniji
spomen gradske uprave datiran u 118. g.50 Na Bribirskoj glavici kod Bribira nalazila se
gradina i municipij Varvaria. Po mišljenju znanstvenika imunitet dobija za vrijeme cara
Tiberija. Na ušću rijeke Titius nalazio se municipij Scardona (Skradin), a drži se da je
grad stekao autonomiju u doba Flavijevaca. 51 Rider (Danilo Gornje kod Šibenika)
municipalnu upravu dobija za vrijeme Flavijevaca (Vespazijan ili možda Hadrijan).52
Na području grada, Tragurium (Trogir) u 3. st. pr. Kr. nalazilo se grčko naselje
Tragurion koje su osnovali Dorani iz Sirakuze, ujedno i matični trgovci s obližnjeg
otoka Isse.53 Ime je dobio od grčkog imena tragos (koza), kako su Grci nazivali obližnju
planinu Kozjak, koja je bila prepuna koza.

Tragurium (Trogir) i danas čuva grčki raspored ulica, a glavni trg gdje se nalazi
katedrala je bio tadašnja agora.54 Nakon rata između Cezara i Pompeja 49. pr. pr. Kr.
Trogir je izgubio bitku kao saveznik Pompeja te je od tada postao municipij u sklopu
Rimskog Carstva i zvao se Tragurium. Povjesničar Plinije spominje Tragurium koji je
poznat po mramoru (marmore notum) zbog kvalitetnog kamena koji se i danas vadi
iznad Trogira, što je uz trgovinu bio glavni izvor prihoda tadašnjeg grada.

47
M. SUIĆ, 2003, 63.
48
M. GLAVIČIĆ, 2002, 54.
49
M. GLAVIČIĆ, 2002, 57.
50
M. GLAVIČIĆ, 2002, 59.
51
M. GLAVIČIĆ, 2002, 59-60.
52
M. GLAVIČIĆ, 2002, 72.
53
I. BOJANOVSKI, 1988, 58.
54
M. SUIĆ, 2003, 96.

16
Zaključak

17
 Literatura:

IVO BOJANOVSKI, 1988.- Bosna i Hercegovina u antičko doba, Centar za

balkanološka ispitivanja, Sarajevo.

MIROSLAV GLAVIČIĆ, 2002.- Gradski dužnosnici na natpisima obalnog područja

rimske provincije Dalmacije, doktorska disertacija, Sveučilište u Splitu, Filozofski
fakultet u Zadru, Zadar.

HEINZ KAEHLER, 1970.- Rimsko carstvo, Bratstvo jedinstvo, Beograd.

PETAR LISIČAR, 1971.- Grci i Rimljani, Školska knjiga, Zagreb.

BRUNO MILIĆ, 1994.- Razvoj grada kroz stoljeća, Školska knjiga, Zagreb.

AUGUST MUSIĆ, 1942.- Nacrt grčkih i rimskih starina, Kralj. Hrv. - Slav.- Dalm.
zemaljske vlade, Zagreb.

Povijest 4 - Rimsko carstvo, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2007.

SUIĆ MATE, 2003.- Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb.

18