Matthew Quirk

Direktiva
preveo
Aleksandar Žiljak
Za Ellen
 Policija se približavala. Osjećao sam kako se
njegova krv suši i steže na mojoj koži poput ljuski.
To me označavalo kao ubojicu. Znao sam da bih
trebao podići ruke i predati se, povjeriti svoj život
zakonima koje sam se zakleo provoditi, zakonima
koji su mi razorili obitelj.
Ili sam se mogao prepustiti ubojicama. Čekali
su u crnom autu pored mene, moj jedini put za
bijeg. Stražnja su se vrata otvorila. Bio sam nevin,
ali vidio sam dovoljno da znam kako istina više nije
važna.
Ruka je posegla za mnom.
Jedini izlaz bio je da odem dublje.
Ušao sam u auto.
 1. POGLAVLJE

Četiri dana prije

NIKAD SE NE KLADI u tuđoj igri. To je jednostavno

pravilo koje sam pokupio od svog oca. Pa što sam onda
radio šećući uličicom na Manhattanu, vrteći tisuću dvjesto
dolara u džepu, hodajući prema kartaškoj bandi koja je
izgledala kao da su odlučili da se danas odmore od
rezuckanja ljudi i umjesto toga nabace karte?
Pojma nisam imao. Ali da sam jasno razmišljao,
vjerojatno bih zaključio kako to ima neke veze s osam sati
koje sam toga dana proveo razgledajući uzorke na porculanu,
stisnut između svoje zaručnice Annie i njezine bake.
Bergdorf Goodman1 ima mali obor za igranje koji zovu
Zaručnička soba gdje prodavač u trodijelnom odijelu i niz
dobro održavanih žena paradiraju pred vama s luksuznim
stvarima dok vam se konačno 1.500 dolara za vrč ne počne
činiti razumnom cijenom.
Baka, Vanessa, primila se dužnosti za vjenčanje budući
da je Anniena majka preminula prije mnogo godina. Naš
trgovac imao je naglasak koji je zvučao argentinski i šetao
nas je kroz svaku zamislivu permutaciju velikih plosnatih
zdjela, noževa, vilica, tanjurića, šalica za čaj i plitica.
Annie nije mnogo marila za materijalne stvari – nikad
nije morala – ali vidio sam kako je baka obrađuje težinom
prezimena Clark, obiteljskih očekivanja.
Četvrti sat postao je peti sat. Bila je ovo naša druga
postaja tog dana.
„Mike?” upitala je Annie. Ona i njezina baka buljile su u
mene. Prodavač i njegov harem mrštili su se iza njih poput
porote. Bio sam se isključio.
„Jesi li me čuo?” pitala je Vanessa. „Šalica s tanjurićem
ili sa širokim dnom?”
„Oh. Samo bih išao s nečim jednostavnim”, odgovorio
sam.
Vanessa mi je podarila osmijeh koji joj nije stigao do
očiju pa je rekla:
„Naravno da bi. Ne misliš li da je ovaj malo profinjeniji,
ili je ovaj malo... elegantniji?”
Annie me pogledala. Učinio bih sve da je usrećim, ali
nakon četiri dana u New Yorku na kotačićima i povlačenja
od trgovine do preskupe trgovine gubio sam energiju.
„Točno tako”, rekao sam.
Annie je izgledala uznemireno, Vanessa ljutito.
„Pa, koji onda? upitala je njezina baka. „Bilo je to
pitanje.”
 Prije nekoliko godina, Annien otac nahuškao je njemačke
ovčare, operirane da ne laju glasno, neka me ubiju, ali u
usporedbi s Vanessom počeo mi se činiti sasvim dobrim.
Annie je pogledavala sa svoje bake na mene. „Mike?”
Argentinac je vrtio lanac svoga sata. Vanessa je
povlačila fino tkani ubrus čvrsto kao garotu. Oči su mi bilo
tako suhe od beskrajnog gledanja i prejakog bliještanja
svjetala u robnoj kući da sam skoro mogao osjetiti kako mi
kapci stružu dok ih zatvaram.
Prolupati – možda pomesti stol zamahom ruke – činilo se
sve privlačnim, ali mi to vjerojatno ne bi bio najbolji potez.
Ustao sam i zacmakao jezikom. „Oprostite”, rekao sam.
„Hoćete li me ispričati? Upravo sam se sjetio da do kraja
radnog vremena moram nazvati svoga knjigovođu.“
Bila je to laž, ali učinkovita. Ako postoji nešto što je
Annienoj obitelji sveto, to je novac. To me oslobodilo.
Pohitao sam prema izlazima. Argentinac mi je domahnuo
– možda imaju neki prostor za hitni oporavak iscrpljenih
zaručnika, s goveđim odrescima i ESPN2-om – ali trebali su
mi zrak i ulice.
 2. POGLAVLJE

UHVATIO SAM KARTAŠENJE krajičkom oka dok smo išli

u Bergdorf. Odigravalo se u sporednoj ulici zatrpanoj
smećem, otprilike na pola puta između mramornih soba za
izloške u Petoj aveniji i srednjoameričkog supermarketa u
koji se pretvorio Times Square.
Probijajući se preko zagušenih pločnika vidio sam
varalice na poslu među turistima. Džepar je pelješio gomilu
što se natisnula oko kineskog portretista. Preko ulice,
nekoliko nadobudnih repera okružilo je prolaznika ispisujući
svoja imena na CD-u za deset dolara i onda koristeći
neprikrivene prijetnje da zaključe prodaju. Godilo mi je biti
u svoj toj buci i zločestoći nakon sati usiljenih manira i
klimatiziranoga zraka.
Bez pravih misli kamo idem, uskoro sam se zatekao kako
se okrećem kartašenju koje sam ranije spazio. Bio sam
iznenađen kad sam vidio da i dalje traje premda su se
preselili na drugi kraj ulice.
Muljator koji je nabacivao karte bio je vitki bijelac sa
žilavom, očajničkom snagom u sebi. Nosio je preveliku kapu
Yankeesa navučenu preko očiju i traperice što su mu visile
oko sredine guzice.
Kao stol je imao tri sanduka od mlijeka naslagana
okomito, s novinama na vrhu. Letjeli su karte i litanija:
„Dvice gube, as dobiva. Nađi sreću, nađi sreću, nađi sreću.”
Pogledao me, ali pravio se da me ne primjećuje dok sam
prilazio. Jedva uočljivim je podizanjem obrve pokazao
ostatku ekipe da je igra počela. Bila su četiri igrača.
Kako sam prišao, dao im je neprimjetni znak i napravili
su mi tek toliko prostora da se približim akciji. Odigrali su
četiri runde dok sam stajao tamo: karte su plesale, novac je
padao i letio u muljatorovim rukama između pobjednika i
gubitnika. Ne da je bilo važno. Svi su radili u istoj ekipi, svi
su priložili isti novac, svi su bili na muljatorovoj strani.
Tako kartaške muljaže funkcioniraju.
I zato je bilo tako glupo riskirati makar deset centi u njoj.
Iako sam poznavao njihove trikove, trebao sam ih potući u
njihovoj vlastitoj naštimanoj igri. Trebao sam zastati i
promisliti na sekundu kog vraga radim, a onda otići natrag u
Bergdorf, među žlice za šerbet od čistog srebra.
Ali umjesto toga, ušao sam u igru. Muljator me počeo
obrađivati: „Pare ili šetaj. Kralj lavova ti je niz ulicu ak’ ćeš
buljit’ u nešto. Ovo je samo za igrače.”
Ignorirao sam ga, praveći se malo uplašen, malo čvrst,
poput tipične žrtve koja navlači masku sofisticiranosti. Isuse,
izgledao sam baš kako treba za tu ulogu. Bio sam tog tjedna
toliko zatrpan poslom da sam rekao Annie neka mi u torbu
baci nešto odjeće za put. Imao sam vunenu majicu s V-
izrezom pod plavim sportskim kaputićem, nekakve hlače od
engleske kože i cipele za jedrilicu – valjda me pred bakom
pokušavala prikazati kao da sam iz jahting-kluba. Izgledao
sam poput glupog parajlije. Sam bih sebe opljačkao.
Ekipa se stisnula iza mene gurnuvši me bliže igri. To se
zvalo „zatvaranje vrata”, dio kačenja žrtve, prvi korak u
brzoj muljaži. Samo je jedna žena igrala i upravo je dobila
dvaput za redom. Ulozi su narasli na oklade od četrdeset
dolara. Nakon što je muljator razbacao karte, stavili biste
svoj ulog ispred karte za koju ste mislili da je pik as. Netko
vas je mogao nadigrati udvostručujući vaš ulog na drugoj
karti. Igrao je najviši ulog, ostavljajući samo jednog igrača i
jedan ulog po rundi. To je bio ključ muljaže.
„Više mi ne prima uloge“, prošaptala mi je. „Predobra
sam. Skužila sam ga.”
Imala je oko metar šezdeset, blijeda i plava, gradsko
stvorenje žestokoga pogleda u očima i tijela koje je bilo
teško ignorirati. „Pomozite mi”, rekla je znalačkim
pogledom. Uvalila mi je osamdeset dolara u iznošenim
dvadeseticama dok se privijala uz mene. „Uložite ovo na
lijevo.“ Neki blijedi klinac što je disao na usta stavio je
četrdeset u sredinu. Uzeo sam njen novac i položio ga na
lijevo. „Osamdeset”, rekao sam. Muljator je pogledao ulog,
činio se nadrkanim, a onda okrenuo pik asa do mog uloga i
dao mi 160 dolara.
 Kartašenje ima svoje klasične uloge. Ljubavni mamac
meni s lijeva bio je „poticaj”, a posao joj je bio da mi dade
bezopasni okus akcije, da me uvjeri da se muljatora dade
izigrati, da me navuče neka stavim svoj vlastiti novac u igru.
Gurnuo sam lovu koju sam upravo dobio njoj preko novina.
Kad se sagnula da ga pokupi, muljator ju je zgrabio za ruku.
„Koji kurac?” rekao je. „Ovaj ovdje je dobio. Početnička
sreća.”
„Njen je novac”, rekao sam. „Kladio sam se za nju.”
Navalio je na mene. „Nemoj ti meni ovdje prodavat ta
volstritska sranja, Richie Rich. ‘Oćeš igrat’? Pare na sunce.
Ili si sve spisko na svoje malo mornarsko odijelo?“
Izgrdite žrtvu. To obično zaključi udičarski dio
predstave. Bio sam uvrijeđen, ljutit i željan osvete – zreo za
pelješenje.
„Na asu je svinut rub”, prošaptala mi je žena na uho. Sad
je već visjela na meni k’o Bondova djevojka napumpavajući
mi samopouzdanje.
Rub je bio savinut, ali vješti muljator može gužvati i
ravnati po volji. Bio je to još jedan način da me navuče,
uvjeri me da ne mogu izgubiti. Uzeo sam svoj novčanik i
izvukao dvadeseticu.
Gledao sam ga kako baca karte, uzimajući dvije
istovremeno i bacajući jednu. Svi misle da bacaš donju
kartu, ali zapravo bacaš gornju, hokus-pokus pokretom
zvanim hype. Ovaj tip baš nije bio jako dobar u tome, ali to
je uvjerljiva tehnika čak i kad se slabo izvodi.
Karte su pale. As je bio očit, s „uhom”. Položio sam
svoju dvadeseticu. Onda je dihatelj na usta obavio svoje. On
je bio „poklapač”. Ako ikada pogodite pravu kartu, njegovo
je da odmah udvostruči ulog, tako da ne možete pobijediti.
Ako pogodite krivo, poklapač samo stoji po strani i pušta da
djelitelj pokupi vaš novac. Igra je beznadežna.
I tako je išlo dalje. Igrao je poklapačev ulog. Izgubio je,
a onda je djelitelj okrenuo asa gdje sam se ja kladio.
„Dobili biste, vidite”, šapnula mi je djevojka na uho.
Izvadio sam još nekoliko dvadesetica iz novčanika.
Muljatorove se oči zažare. Do sad smo već imali oko sebe
poštenu gomilu. Meni s desna stajalo je nekoliko dobro
odjevenih, dobro građenih tipova za koje sam zaključio da su
u gradu za nekakav skup crnog bratstva. Meni s lijeva bila je
starija Kineskinja koja je nosila veliku torbu za kupovinu od
upletene plastike.
Ona se odvažila na okladu od deset dolara, točno, na
sredinu. Možda je poklapaču, koji se činio malo sporim,
promaklo što se događalo, jer je zaboravio udvostručiti ulog,
pa je daminih deset zelembaća ostalo igrati.
Nije bilo važno. Muljator je podvukao kartu na desnoj
strani – koju sam pratio i znao da je dvica – u sredinu pod
njenog pobjedničkog asa da ga njome preokrene. Nekako,
kad je pao, pobjednički as postao je gubitnička dvica.
Muljator ih je zamijenio tijekom preokretanja. Zato, čak i sa
svim novcem na svijetu da nadigrate poklapača, nikad ne
možete dobiti.
Znao sam sve što sam trebao znati da slistim ove tipove.
Izvukao sam sav svoj novac iz džepa, oko 900 dolara minus
ono što sam danas potrošio, i držao ga u šaci. Imam običaj
držati podosta gotovine pri ruci: stara navika.
„As plaća, dvica gubi. Prati sreću, traži sreću, zgrabi
sreću veću.”
Muljator je bacio karte i nastavio s litanijom. „Uha” je
nestalo s karte kako je muljator miješao. Više mu nije
trebalo, sad kad je lova bila na suncu, a moje povjerenje u
Pussy Galore potpuno. Slijedio sam asa. Karte su pale.
„Lijevo”, prošaptala je žena pripijena uz mene, krivo me
navodeći. Položio sam desetku u sredinu, gdje je sletio as.
Nisu mi htjeli dati da dobijem pa je poklapač stavio
dvadeseticu na desno. Sve po planu. Udvostručio sam na
četrdeset na mog asa. Išli smo amo-tamo, 80, 160, 320...
„Šesto četrdeset”, rekao sam i položio ih na novine do
asa. Ljepota tako velikog uloga leži u tome što je, kad ga
položite, hrpa gotovine dovoljno široka da na djelić sekunde
pokrije karte. Poklapač je zabezeknuto pogledao mene, a
onda svoj smotuljak – ostalo mu je možda šest dvadesetica.
Nije mogao podvostručiti moj ulog. Obliznuo se, a onda
okrenuo djelitelju za pomoć.
Gledao sam ih dok su gledali svoj novac. Znao sam da
me ne mogu pokriti. Djelitelj se nije činio uznemirenim.
 „Gekko je lakom. Pohlepa je dobra! Šesto četrdeset je
ulog.”
Sve što je trebao učiniti bilo je da zamijeni asa u sredini,
koji sam ispravno odabrao, s jednom od dvica sa strane, i
cijela bi hrpa bila njegova. Trebao se praviti da je malo
zabrinut, ali tip je sjajio. I ja sam gajio sumnje. Nisam se
veselio što ću morati Vanessi i Annie objašnjavati da ćemo
jesti u Wendy’s3 jer su me očistili u kartašenju.
Gledao sam kako podiže dvicu na desnoj strani i koristi
je da preokrene asa na kojeg sam uložio. Naravno, u hodu ih
je zamijenio, i položio ono što je smatrao gubitničkom
kartom.
„Dvice gube”, počeo je slavodobitno. A onda se potrudio
zapravo pogledati karte, i vidio je kako u njega bulji pik as
pored mojih 640 dolara u gotovini. Oči su mu iskočile.
Promatrači koji nisu sudjelovali u muljaži klicali su od
radosti. Jedan me tip zgrabio oko ramena.
Nisam petljao s kartama već godinama. Pa ipak, osobito
s traljavim muljatorom poput ovoga, nije mi bilo preteško
zamijeniti karte malim prstom i prstenjakom dok sam
polagao novac. Znao sam što će mu biti sljedeći potez, pa
kad ih je poslije zamijenio, zapravo je završio time što mi je
dao pobjedničku kartu.
Pobijedio sam pošteno. I varao sam.
„Murija!” poviče poklapač.
Trebao sam to i očekivati. Kad igra krene nizbrdo, ili
oderu žrtvu za dovoljno para, stražar viče „Murija!” i svi
brišu. To je zadnji potez muljaže na brzaka. Čak i ako žrtva
pobijedi, gubi. Banda je skočila. Jednim zamahom ruke
muljator je stavio novac i karte u džep i pokušao zbrisati.
Činilo se kako bi moji novi prijatelji iz Alpha Phi Alpha
mogli posuditi nešto mišićja u obranu fair playa pa su ga
zablokirali s dvije strane. Posljedično, morao je proći preko
mene, s desnim zamahom prema mojim bubrezima kako bi
me udarcem maknuo s puta, a njegovi su se sanduci za
mlijeko srušili na tlo.
Drugi dečki povikali su za njim neke vrlo domišljate
prijetnje. Ja sam ga samo ispratio pogledom.
„Zar ćete pustiti tog šmokljana da Vas tako pljačka?”
povikao je jedan od promatrača. „Pošteno ste dobili,
čovječe. Ja bih potražio tog frajera i vratio svoj novac.”
„Nikad se ne kladi u tuđoj igri”, rekao sam, slegnuo
ramenima i otišao. Kako sam izlazio iz uličice, shvatio sam
da se smiješim. Već dugo se nisam tako zabavio. Nakon što
sam preživio obračun s lupežima New Yorka, svakako sam
se mogao suočiti sa zaručnicom od 55 kila, njezinom bakom i
šalicom i tanjurićem.
Cijeli incident trajao je dvadeset minuta. Ubrzo sam bio
natrag u Bergdorfu, između Annie i Vanesse. Bol pod mojim
rebrima ublažila se do tupog udaranja. Arturo je
demonstrirao vrline raznih vilica za ribu. „Mike”, reče
Annie, pogledavši me slatko. „Jesi dobro? Je li ti dosta
vjenčanja za danas?”
U krilu, dalje od očiju ostatka družine, pregledao sam što
sam maznuo od muljatora dok se probijao pored mene. Kad
vam meta nosi tako vrećaste hlače, lako ju je odžepariti.
Otrčao je bez ičega. Ja sam otišao sa svojih 640 dolara, plus
još 800 ili tako nekako za trud i s nožem kakav nikad nisam
vidio. Bio je uzak, s prelijepom išaranom drškom od ružina
drveta i mjedenim okovima. Morao je biti osamdeset godina
star, španjolski ili talijanski. Nije bio skakavac, ali otvarao
se takvom brzinom i lakoćom kao da jest. Imao sam osjećaj
da ga je nekome maznuo. Taj nož bio je među predmetima
najsmrtonosnijeg izgleda koje sam ikada držao. Pažljivo sam
ga zaklopio, a onda spremio i njega i novac.
Kako sam položio ruku na gotovinu u svom džepu,
nasmiješio sam se. „Uživam kao nikad u životu”, rekao sam,
a onda se okrenuo Annienoj baki. „Imate pravo oko posude
za umak, Vanessa. Samo Limoges. I, Arturo”, rekao sam
trljajući ruke, „imate li još one Havilandove kataloge?”
U tom trenutku, dok sam stajao između svoje zaručnice i
njezine bakice u Zaručničkoj sobi, igrajući se 15-
centimetarskom oštricom u džepu i prljavim smotuljkom
dvadesetica koje sam zdipio uličnom muljatoru, shvatio sam
da možda nešto nije sasvim u redu sa mnom i s ovim snom,
koji sam lovio godinama, o tihom poštenom životu.
 3. POGLAVLJE

NAŠLI SMO SE S Annienim ocem pola sata poslije, na

večeri u francuskom, restoranu s tri Michelinove zvjezdice.
Pio je šampanjac i razgovarao na mobitel u sredini praznog
stola. Završio je razgovor, a onda se pozdravio s Annie i
Vanessom. Konačno je pogledao mene, onda Annie i rekao:
„Još gubiš vrijeme s tim tipom?”
Nitko nije odgovorio.
Onda je zalajao smijeh i svojom rukom zdrobio moju.
„Šala! Sjedite!”
Larry Clark, zapravo Sir Lawrence Clark, bivša je
engleska ragbijaška zvijezda koja sad radi u visokim
financijama vodeći investicijski fond. Zrači agresijom i
dobrim zdravljem, a voli onu vrstu humora u kojoj te dovede
u neugodan položaj ili nešto slaže i onda ti se smije kad mu
vjeruješ.
Održao je svoju nabijenu ragbijašku građu do srednjih
godina i svakodnevno je brijao svoju ćelavu glavu ne bi li
dobio tu sjajnu ružičastu moćnu kuglu za kojom ovih dana
teži mnogo šefova. Išla je dobro s mrkim pogledom koji je
uvijek imao kad bi pogledao u mom smjeru.
Još sam uvijek bio nabrijan od koškanja s kartarošima pa
mi nije smetalo jesti i izmijeniti nekoliko uboda s Clarkom.
Nakon drugog jela, ispričao sam se i potražio našeg
konobara u labirintu polica za vino. Presreo sam račun prije
no što je Clark imao šanse. Trebalo je malo ulagivanja, ali
uspjelo mi je nagovoriti našeg poslužitelja da me pusti da
platim.
Zadovoljstvo nadigravanja muljatora tog poslijepodneva
nije bilo ništa u usporedbi s pogledom na Larryjevo lice na
kraju obroka, kad je konobar objasnio s pogledom u mome
smjeru da se gospodin pobrinuo za to.
Dok smo hodali natrag prema parku nakon večere,
Vanessa je rekla kako je umorna i zamolila Annie da je
otprati natrag u hotel. Clark je upitao može li me posuditi na
trenutak.
Njušio sam namještaljku. Annie je podigla ramena.
„Vratit ću ga u jednom komadu”, rekao je Clark, ali
nakon onog poteza u restoranu i njegova jedva prikrivenog
bijesa, nisam bio tako siguran. Pošao sam s njime. Ovo
vjenčanje bilo je gotova stvar. Možda se konačno želio
pomiriti.
Šetali smo prema dijelu Pete avenije obrubljenom
McKim, Mead i Whiteovim4 behemotima, hotelima iz
Zlatnog doba5 i klubovima pljačkaških baruna.
Clark je okrenuo kvaku i poveo nas kroz teška drvena
vrata gradske kuće. Nisam vidio znaka. Možda je to bio
njegov klub pa ćemo iskovati mirovni sporazum uz brendi i
cigare. Nisam se nešto radovao klupskim razgovorima iako
sam se naučio zabavljati glumeći zadnjih nekoliko godina –
smijući se s momcima dok se žale kako su siromasi k’o
crkveni miševi i kakav su davež njihove 18-metarske jahte
čeličnih trupova. Ali ako je to značilo svršetak mojih nevolja
s Lawrenceom, bio sam za.
Poveo me u knjižnicu i sjeli smo u par kožnih počivaljki.
Nije bilo ćaskanja. Nagnuo se naprijed u naslonjaču i
započeo.
„Znam tvoju obitelj, Mike. Znam kakva ste vrsta ljudi.
Nad ovim nemam kontrole. Annie je odlučila i ja tu ne mogu
ništa.”
Evo što dobijem nakon svih tih godina teškog rada:
mornarica, pa onda prolazak kroz koledž i pravo na
Harvardu, a noći su bile tako bez para i gladne da sam samo
išao u krevet u osam. Možda sam imao poteškoća prilagoditi
se tom svijetu, ali dok sam sjedio i trpio Clarkov pogled,
shvatio sam da je to dijelom zbog činjenice što taj bogati
život ima poteškoća sa mnom. Uvjeren je da sam nekakav
delinkvent i da je moj cijeli život jedna dugačka muljaža.
„Larry”, rekao sam. Znao sam da mrzi prisno obraćanje.
„Tvoja kći i ja volimo jedno drugo. Pazimo jedno na drugo.
Brinemo se jedno o drugom. To je slatko, i rijetko. Stvarno
bih želio da ti i ja možemo započeti iznova i naći načina da
se slažemo. To bi sve učinilo jednostavnijim i usrećilo
Annie. Što kažeš?”
 Nije odgovorio, samo je pokucao dvaput svojim teškim
prstenom po mramornom stolu pored sebe. Otvorila su se
vrata. Pridružila su nam se dva čovjeka.
„Ovo su moji odvjetnici”, rekao je Clark kad ih je
predstavio.
Toliko o brendiju i cigarama. Ono što je najviše smetalo
Clarka bilo je što smo on i ja toliko slični. Došao je ni iz
čega i započeo svoje bogatstvo nekim vrlo mutnim
poslovima s nekretninama u Londonu. Kad me prvi put
pokušao otjerati od Annie, nabacio sam da znam za
prljavštine u njegovoj prošlosti. To mi je kupilo nešto
prostora za disanje, ali mi je i priskrbilo neprijatelja. Uvijek
mi je zamjerao što sam ga izmanevrirao.
Ako dovoljno dugo muljate, možete kupiti sve kulise koje
vam trebaju da izgledate po zakonu, čak i lijepo ponašanje.
Ali Clark je, bojao sam se, konačno uvjerio sama sebe.
Takva vrsta licemjerja je opasna, a ja sam ga duboko
ugrožavao time tko sam i što znam i tko me voli. Koliko god
on o meni loše govorio pred Annie, pokušao sam ostati iznad
toga. Nisam joj rekao za njegovu prošlost. To bi samo
djelovalo jadno.
„Moramo srediti neki posao, Mike”, rekao je. „Sutra
idem u Dubai, pa nažalost moram to ugurati večeras.”
Jedan pravnik dodao je Clarku svežanj papira. Drugi je
držao debele kožnate korice koje su izgledale kao
korporacijska čekovna knjižica.
 „Ima li ikakva poticaja koji bi te mogao nagnati da
iznova promisliš o ovoj vezi? Da zaključiš kako je u
najboljem interesu, tvom i moje kćeri, da pođete odvojenim
putovima?”
„Šališ se”, rekao sam.
Gledao me. Bio je potpuno ozbiljan.
Na trenutak sam trljao bradu, razgledao mahagonijske
police za knjige i svoja tri inkvizitora.
U džepu sakoa imao sam bijele korice u kojima je stigao
ček u restoranu. Bio je to fini laneni papir, prazan i
presavijen po sredini. Izvadio sam ga, zajedno s perom, i
onda se naslonio naprijed i nažvrljao nešto unutra. Gurnuo
sam ga preko stola, zavalio se natrag i prekrižio ruke.
Na trenutak, Clark je izgledao zadovoljan što smo na
istoj valnoj duljini, da može igrati svoju omiljenu igru:
cjenkanje oko para. Onda je pročitao bilješku.
U ljutnji je teško disao kroz nos i bacio ju je na stol.
Vidio sam što sam napisao: Sjemenka ti je u zubima.
Vidio sam kako mu jezik radi iza usana da je izvadi dok
me mrko gledao. Pošto sam otišao sa svog zadnjeg posla,
puno me tvrtki tražilo da dođem raditi za njih. Pa sam imao
dosta vježbe u napucavanju ljudi koji su me pokušavali
kupiti. Clark je na stol pred mene stavio snop papira.
Bio sam bijesan, naravno. Osjetio sam držak noža u
svome džepu i na trenutak sam u glavi imao nadrealnu sliku:
kad bih ubo jednog od ovih lijepo tapeciranih odvjetnika,
van bi izašlo samo vuneno punjenje. Ali ono što me stvarno
ispunjavalo bijesom bilo je što nisam mogao pokazati koliko
sam bijesan. To bi išlo njemu na ruku, njegovu uvjerenju da
sam nekakva propalica. Ne, morao sam biti Bruce Banner6.
Miran. Ostani miran.
„Možda si svjestan da imamo značajne obiteljske
poslovne interese”, reče Clark, „Annie je povezana s
nekoliko zaklada i holding-poduzeća, pa ima nešto
papirologije – pravne, financijske, porezne – koju treba
srediti prije…“ umuknuo je u bolnom uzdahu.
Počeo sam listati kroz snop. Bio je više od centimetra
debeo i kompliciran kao dogovor o spajanju, ali bio je to u
suštini predbračni, u slučaju da se pokušavam ogrepsti oko
ljupke Annie Clark za koliko god desetaka milijuna da joj je
išlo kao jedinoj nasljednici Sir Larryja.
„Ovo je pravnički dokument”, počeo je odvjetnik broj
dva.
Hvala. Clark je običavao zaboraviti da sam diplomirao
pravo i magistrirao pravnu politiku na Harvardu. Pustio sam
neka njegov odvjetnik blebeće dalje dok sam ja dovršavao s
čitanjem i označio ugovor na nekoliko mjesta.
„To je samo nacrt”, rekao je. „Početna točka. Uvjeren
sam da možemo nešto srediti. Naravno, slobodni ste potražiti
nezavisni savjet. Imate li nekih problema s time?”
Bacio sam papire na stol. „Zapravo imam.”
 Izmijenili su poglede. Nosnice odvjetnika jedan malo su
se raširile. Pravne bitke tim su ljudima bile bolje od seksa.
Cijeli ugovor bio mi je šamarčina u lice, naravno, i siguran
sam da je borba bila ono što je Clark htio. Ali nisam mu
imao namjere udovoljiti.
„Ima greška na devetnaestoj stranici. Vjerojatno ste
mislili na New York. Virginia se za obiteljsko pravo drži
Jedinstvenog zakonika”, rekao sam. „Ali to je sitnica.”
„To je nacrt”, zamucao je Clarkov odvjetnik.
„U redu je. Tko želi svjedočiti?”
„Molim?” rekao je Clark.
„Nije me manje briga za novac, Larry. Ako će mi te ovo
maknuti s puta, potpisat ću na licu mjesta. U redu je.”
„Možemo napraviti drugi nacrt.”
„U redu je”, rekao sam. „Već sam ispravio.” Potpisao
sam tri puta na zadnjim stranicama, ustao i vratio im papire
natrag.
„Ako trebate da to obavimo pred bilježnikom, samo mi
recite”, rekao sam. „Ugodnu večer.”
Ako me koštalo samo nekoliko milijuna i potpisa da se
riješim tog seronje, dobro sam prošao. Izašao sam.
Kad sam se vratio natrag u našu hotelsku sobu, zatekao
sam Annie kako sjedi u krevetu i radi na svome laptopu.
„Kako je prošlo s tatom?” upitala je. „Čini se da si
preživio. Maslinova grana?”
 „Predbračni,”
„Što? Nikad mi to nije ni spomenuo. Samo te zaskočio s
time?”
„I dva odvjetnika.“
„O bože. Što si učinio?”
„Što sam ja učinio? Ništa. Potpisao sam. Ovisi o tebi,
naravno, ali bit će mi OK ako i ti potpišeš. Samo ga makni s
puta.”
Nisam znao što je očekivala. Da ću zadaviti čovjeka?
Spustila je laptop, odmahujući glavom i pjeneći se. „Idem
tamo i–” bacila je pokrivače.
„Nemoj se uopće brinuti zbog njega”, rekao sam. „Iako to
znači da se, ako stvari za nas krenu nizbrdo, nećeš dočepati
moga Jeepa.” Spomenuti auto bio je dvadeset godina star
Cherokee s izblijedjelom bojom i bez amortizera kojeg se
nisam imao srca riješiti.
Čak ni Clarkovo grubo buđenje nije moglo potpuno
spaliti ugodnu izmaglicu koja mi je okruživala mozak nakon
četiri jela i boce i pol burgundca Chave Hermitage zbog
kojeg sam konačno shvatio kako ljudi mogu biti toliko
opsjednuti vinima.
Legao sam do nje u krevet.
„Voljela bi me i ako bi to značilo da nemamo ništa?”
upitao sam.
„Kakvo je to pitanje?” Pitala je sa suosjećanjem,
uglavnom, i nešto ubačene uvrijeđenosti. Trenutak potom
smekšala se. „Daj, Mike. Naravno”, rekla je. „Naravno”,
prošaptala mi je u uho, a onda me poljubila u vrat.
 4. POGLAVLJE

NEMAM VRLO SOFISTICIRANA mišljenja o

sparivanjima: koje vino ide s ovime ili onime. Ali imam
jedan par o kome imam snažne osjećaje. Ako večerašnji
jelovnik uključuje provale, jurnjave pred policijom na život i
smrt, ili bilo kakvo manijakalno nasilje, stvarno ne možete
promašiti sa Steel Reserveom u konzervi od 0,7 litara i
gutljajem Old Crowa7.
Obje ove tekućine bućkale su se do mene, na sjedalu u
metrou na putu do bratove kuće. Svakako su izgledale kao da
im nije mjesto u Annienoj platnenoj torbi na kojoj je pisalo
„Joga mirnog srca”, iznad nekakvog loga mandala zemlje
majke. Nisam ih okusio godinama iako su nekad bile glavna
stvar meni i mom bratu Jacku. Otpijete gornjih pola deci iz
konzerve Steel Reservea, dolijete odgovarajuću količinu
burbona, zatvorite otvor na konzervi palcem, okrenete
jednom i onda pijuckate. Tipično se to radi dok se vozi
(držite i okrećete volan koljenom), često do mjesta zločina
koji ćete počiniti. Pivo je osam posto alkohola, ali ima u
tome i više, neka posebna alkemija u kombinaciji jeftinog
burbona i medicinskog okusa jakog lagera. Zajedno su klizili
poput gutljaja gorećeg žaljenja. U nekoliko minuta stuku vam
zadnji impuls suzdržavanja u tijelu i ostave vas nabrušenim
predmetom nadolazeće destrukcije, tinejdžerskom ručnom
bombom.
Noćas je bila posebna noć. Trebao sam kuma. Puštao
sam prošlost natrag unutra, koliko gadnog okusa bila. Dugo
me vremena otac nagovarao da se opet povežem s Jackom.
Rekao je da je postao pošten. Prije mnogo godina izbacio
sam svog starijeg brata, svog jedinog brata, svog
nekadašnjeg junaka, iz svog života. Koliko god to Jack
zaslužio, i dalje mi je lomilo srce. Imao sam sasvim krivo o
grijesima svoga oca pa je možda i Jack zaslužio još jednu
šansu.
Nedostajao mi je. Nitko me nije poznavao kao on. I, uza
sve svoje mane, Jack je pazio na mene kad sam bio mlad, a
otac u zatvoru. Annie i ja imamo sjajnu ekipu prijatelja, ali
postojao je dio moje prošlosti o kojem stvarno nisam mogao
razgovarati s njima. Trebao mi je netko uz koga sam se
mogao opustiti i šaliti se o starim danima. Trebao sam način
da se ispušem, a da ne učinim nešto glupo kao što je bila ona
kartaroška igra u New Yorku; još sam imao modricu na
rebrima. Ako će ljudi poput Lawrencea Clarka držati moju
prošlost protiv mene, zašto da je se trudim sakriti? Jack je
sad opet u gradu. Možda bih mogao iskoristiti ovo vjenčanje
da nas sve okupim. Nakon New Yorka nazvao sam ga da se
nađemo i, nakon nekoliko nezgrapnih poruka i povratnih
poziva, odlučili smo se danas za večeru.
Kad sam potražio njegovu adresu na rubovima Parka
Takoma, tik izvan granice DC-ja, sve što se vidjelo na
Googleu bilo je prazno zemljište s bakicom koja je
pločnikom gurala kolica puna smeća.
Kako sam se približavao njegovoj kući, prolazio sam
pored autolimara i zalagaonica i crkava u skladištima. Točno
kako sam i zamišljao naš ponovni susret. Bila je to greška.
Mora da se i dalje bavi muljažama. Iako, pretpostavljao sam
kako sam točno nanjušio što da donesem na ovu večeru.
Skrenuo sam iza ugla. Nakon nekoliko blokova,
susjedstvo se promijenilo. Trgovine cugom postale su
trgovine vinima, auti su poskupjeli, a onda sam se zatekao
ispred sasvim novih gradskih kuća. „Počinjemo od 600!”
uzvikivao je pano.
Snimka praznog zemljišta morala je biti zastarjela, prije
no što su počeli s izgradnjom. A i torbarka je davno otišla,
da bi je zamijenila privlačna mlada mama u hlačama za jogu
koja je gurala dvostruka kolica veličine Zambonija8.
Jackova je gajba bila broj 108, trokatnica na uglu,
najbolje mjesto u četvrti. Dok sam se penjao stubama, pitao
sam se kako se Jack dokopao ovog komada nekretnine. Ta
slatka gajba s nevenima ispred sebe zapravo me činila
daleko živčanijim zbog onoga što je Jack radio nego da sam
ga našao kako živi u jazbini do prazne parcele.
Pozvonio sam.
Trideset sekundi potom, čovjek koga sam jedva
prepoznao otvorio je vrata.
Imao je kratko podšišanu smeđu kosu posipanu sijedima
što su se tek počele pojavljivati po kratkim zaliscima.
Nasmiješio se, pokazujući vitke obraze i čeljust predanog
trkača. Nosio je Patagonijin prsluk, chinos i par
zagasitosivih New Balanceovih cipela za trčanje od 130
dolara koje su djelovale prilično novo. To nije bio brat koga
sam poznavao. Jackov stil bio je potrošno šarenilo. Ovaj
momak zaudarao je po tihom, dostojanstvenom obilju.
„Nisi trebao ništa nositi”, rekao je i uzeo torbu s cugom
dok me vodio prema blagovaonici. „Ali hvala.”
Slastan miris vukao se kuhinjom, koja je bila opremljena
skupim kulinarskim igračkama: noževi Shun, uspravni
mikser, pola tuceta raznih Le Creusetovih lonaca. Bio sam
sretan što sam u Bergdorfu prošao ubrzani tečaj iz uočljivog
rasipanja.
„Drago mi je što si stigao”, rekao je. „Htio sam iskušati
ovaj tajlandski recept, ali do sada nisam imao dobra razloga
da ga se primim.”
Na tezgi je ležao izrezak iz Timesa. Pogledao sam kroz
stražnji prozor na kolni put: Audi A6, sivi. Auto
korporacijskih pravnika. Jack je uvijek više volio američke
mišiće. Kad smo bili mlađi, imao je Pontiac GTO iz ‘69.
koji je dvije godine sam restaurirao. Osjećao sam se kao da
smo prokletinju izgradili dio po dio, od komada pokradenih
po otpadu preskačući ograde i prašeći pred rotvajlerima.
Okrenuo sam se prema kuhinji i našao Jacka kako se
mršti na pakovanje od šest konzervi i plastičnu bocu viskija
koju sam kupio.
„Hoćeš da ti natočim jednu od ovih?” upitao je. Izvadio
je kristalnu čašu za pivo iz kredenca, ali nije baš sjajno
skrivao svoje gađenje.
„Piješ?”
„Zapravo više ne pijem mnogo”, rekao je. „Ali ne daj se
smetati.“
„Žao mi je”, rekoh. „Ako se odvikavaš, mogu ih se
riješiti. To je bila nekakva šala.”
„Ne. Nisam neki trezvenjak ili tako nešto. Samo ne tokom
tjedna. Toliko sam zaposlen, to je sve. Više se ne oporavljam
onako kao prije.”
„To je dobro”, rekao sam, a onda se ogledao po
prizemlju – mramorne police, kućanski aparati od
nehrđajućeg čelika, novi ravni TV – tiho zbrajajući cijene.
„Ide ti dobro?” upitao sam. „Automehaničarska radnja?”
„Ne”, rekao je s cerekom, kao da sam se šalio. „Od
devet do pet. Zapravo, više od osam do osam, znaš kako to
ide. Sad sam tek još jedan šljaker.”
„Blago tebi. Kakva vrsta posla?”
„Savjetnik za sigurnost”, rekao je. „Takve stvari.”
To je bilo čudno mjesto za Jacka. U starim danima, ako
ste željeli upravljati rizicima, prvi korak bio je da ne puštate
tipa poput njega kroz glavna vrata.
 „Stvarno?” rekao sam, pustivši u svoj glas više
iznenađenja nego što sam namjeravao.
Nasmiješio se. „Znam na što ciljaš, Mike. Lisice i
kokošinjac. Ali ovih sam dana čist, a nešto od mojih
prošlih”, tražio je pravu riječ, „iskustava zapravo se
pokazalo prilično korisnim. Radim nešto kurirskog posla,
ugovore za službe koje provode zakon, istrage, dostavljam
stvari izvjestiteljima. Udobno mi je u tom svijetu, iako
uglavnom provodim dane sjedeći na guzici pred
kompjuterom i radeći provjere podrijetla.”
„Za koga radiš?“ Znao sam nekoliko imena u toj
industriji.
„Vlastita tvrtka”, rekao je. „Samo obrt od jednog
čovjeka, neka vrsta poreznog utočišta.” Posegao je u svoj
hladnjak i izvadio zelenu staklenu bocu svjetlucave vode.
„I za koga tvoja firma radi?”
„Neće moći, Mike. Ne bi vjerovao kakve sporazume o
tajnosti moram potpisivati”, rekao je, „Vjerojatno znaš kako
je to, je l’ tako?”
„Svakako.” Htio sam mu reći da sere, ali činio se tako
opuštenim u ovom staništu. Ako sam ja postao poštenjačina,
zašto ne bi mogao i on? Bože. To je bilo skoro razočaranje.
Jacka Forda, jednog od najvećih lopuža svih vremena,
konačno su se dočepali poštenjaci.
„Tata mi je rekao da si sad između stvari ili da radiš za
sebe”, rekao je Jack.
 „Da. Vlastita firma.”
„Ako ti ikad zatreba kakav posao ili pomoć, samo mi
reci. Nisam zaboravio svaki put kad si me izvlačio. Dugujem
ti naveliko, Mike. To je najmanje što mogu.”
To je skoro zvučalo kao milostinja, što me naljutilo. Ali
zauzdao sam svoju narav. Sve što je Jack znao bilo je da
pijem pivo i viski da ti crijeva izgore i vozim se javnim
prijevozom. Za nekoga tko nije poznavao svijet iz koga sam
došao – učenje na koljenu najmoćnijeg posrednika u DC-ju –
ideja o tridesetogodišnjaku koji ima finu malu političku
radnju gdje mu je jedini posao da povlači konce zvučala je
prilično nategnutom. Jack me nije vidio otkako sam bio
novak u mornarici sa svježim uhićenjem koji je jedva-
jedvice izbjegao zatvor. Bože. Mogao je pomisliti da sam
došao od njega utjerivati pare.
„Hvala. Sasvim sam sređen.”
„I ta cura. Annie? Zvuči zapanjujuće iz onoga što mi je
tata rekao. Gdje ste se zaručili?”
„Toscana.“
Zazviždao je.
„To je bilo najmanje što sam mogao”, rekao sam. „Sjajna
je. Smiješna. Ludo pametna. Kaže mi kad serem. Čini me
mnogo boljim momkom. Lud sam za njom, čovječe. Pa ne
šaram okolo kad se radi o romansama.”
„Tako sam sretan zbog tebe, Mike.” Pogledao me na
trenutak kao da to stvarno misli, a onda se okrenuo provjeriti
svoj recept. Stavio je tuce sastojaka u male staklene zdjelice.
Stol u blagovaonici bio je postavljen za dvojicu na
suprotnim krajevima. Pod svakim tanjurom bila je velika
plosnata zdjela. Sličilo je na sliku iz Gourmeta, osim
konzerve Steel Reservea pored moje vinske čaše.
Ne bacaj pa ćeš imati: načeo sam pivo i nadopunio ga
Old Crowom.
„Za braću”, rekao sam i podigao svoje piće. Jack je s
odvratnošću pogledao svoju svjetlucavu vodu.
„Zapravo”, rekao je „natoči i meni.”
„Siguran?” pitao sam.
„O da. Ne može biti onako loše kao što se sjećam.”
Otišao sam do police, pripremio mu piće, a onda mu ga
dao. Podigli smo svoje konzerve i otpili. Završio je čvrsto
stisnutih očiju i usta u grimasi.
„Isuse. Gore je”, zadahtao je udarajući se šakom po
prsima.
Obojica smo se počeli smijati. Bilo mi je drago što se
osjećamo tako prijateljski. To mi je dalo priliku da mu
dođem iza leđa prije no što je on mogao doći iza mojih.
Vjeruj, ali provjeri: bilo je vrijeme za razumnu provjeru.
 5. POGLAVLJE

PRATIO SAM NJEGOV RECEPT, a zadnjih petnaest minuta

izgledalo je malo manje komplicirano od zamjene mitralnog
zaliska. To je bila moja prilika. Kad je Jack počeo pržiti
kikirikije, pritiskao sam kontrolu glasnoće na mobitelu sve
dok zvono nije prešlo na vibriranje, pa je zazujao u mom
džepu. Izvadio sam ga i ispričao se Jacku. Sagnut nad tavom,
jedva da je primijetio. Odgovorio sam sa „Bok, dušo“ i
krenuo stubama gore da primim poziv.
Imao sam jednu prednost kad se radilo o nadgledanju
Jacka. Proveo sam veći dio svoje mladosti viseći uz njega,
prisluškujući i špijunirajući ga pa sam imao dobar osjećaj za
njegove navike skrivanja. Kako bih se drugačije kroz
adolescenciju snabdijevao snažnim petardama i starim
Playboyima? Provjerio sam pod madracem u njegovoj
spavaćoj sobi, uglavnom u ime starih vremena, i nisam ništa
našao.
Pokucao sam po zidovima ormara za odjeću: nije bilo
lažnih ploča. Ostao je toaletni stolić. Bio je od pune
hrastovine, veoma težak, ali uspio sam ga odmaknuti skoro
pola metra od zida ne proizvodeći previše buke. U srednjoj
školi, Jack je koristio rupu probijenu u gipsanoj ploči iza
svoga ormara za odjeću za skrivanje svoje kontrabande.
Stavio bi stvari u vrećicu, zavezao uzicu za nju, spustio je u
prostor između zidova, a onda bi je ljepljivom trakom
prilijepio malo unutar rupe. Vjerojatno je pola tuceta M-80
petardi još uvijek zapečaćeno u zidovima stambene zgrade
gdje smo odrasli.
Ovih si je dana sredio kićeniju varijaciju na temu.
Komad gipsane ploče iza stolića povlačio se da bi se otkrilo
dva skupa biometrijska sefa. Gornji je imao barutno siva
čelična vrata oko metar i dvadeset široka i šezdeset
centimetara visoka. To je obično značilo oružje. Bio je i
velik: mogao je unutra staviti laku strojnicu. Ali nikako
nisam, imao vremena da tog trena uđem ni u jedan. Dok sam
pretraživao, nastavio sam sa svojim dijelom zamišljenog
svadbenog razgovora koji sam koristio kao krinku. „Svakako.
Koju god boju stolica ti želiš...”
Bio je to lijep kontrast dok sam pravio popis opasnosti
koje je Jack skrivao u svojoj udobnoj kući. Sef na dnu bio je
manji, s kvadratnim vratima od četrdeset pet centimetara te
kombinacijskom bravom grupe 2. Vjerojatno je koštao oko
1.200 dolara. Po mom iskustvu, ne kupujete takvu opremu da
si držite rodni list na suhom. To obično znači mnogo nakita,
novca ili droge. Ili je možda momak lud za sigurnošću.
Odrasli smo u društvu dovoljno lopova da se usade takve
navike.
Uspio sam vratiti stolić na mjesto, potom sam otišao do
ormara za odjeću i počeo provjeravati njegovo remenje. Kao
tinejdžer, Jack je nosio sranje od Raven Armsa .25, jednog
od klasičnih jeftilena za pucnjavu subotom uvečer. Obično ga
je koristio da napucava konzerve, ali nije bio ni iznad toga
da ga zabije nekome pod čeljust ako bi stvari postale čupave.
Uvijek ga je nosio unutar pojasa na svojoj jakoj strani pa
sam znao što da tražim.
Ormar za odjeću pričao je istu priču kao i ostatak kuće.
Visjelo je tamo pola tuceta odijela, lijepe stvari: Zegna,
Brooks Brothers i tako dalje. Širi remeni, oni koje nosite s
trapericama, bili su oko pet centimetara kraći od uskih, koje
nosite na odijelo. A na većini tih uskih remena našao sam
ono što sam tražio na oko petnaest centimetara desno od
kopče: obris futrole utisnut u kožu, solidne veličine, možda
kalibar .40. Jack je uznapredovao na veći kalibar, a kakvim
god se poslom bavio, značio je nošenje dobrog odijela preko
skrivenog oružja. Vraga je samo ukucavao imena investitora
u Accurint9 da vidi jesu li lažirali čekove. Čuo sam kako
dolje zvoni telefon. Pretresao sam ladice na stolu,
probijajući se kroz uobičajene uredske naplavine, dok nisam
našao crnu karticu, oblika obične kreditne kartice, ali triput
deblju, s bakrenim kontaktima na dnu i četiri staklasta
pravokutnika naprijed.
Bila je elektronička, ali nisam mogao smisliti što bi
radila. Dok sam je prevrtao u rukama, slučajno sam palcem
pritisnuo jedan od pravokutnika. Svjetleća dioda u kartici
počela je bljeskati, bojeći zamračenu sobu crvenom u
složenom uzorku.
 Trenutak poslije stala je, a dok sam ja pokušavao shvatiti
što sam to upravo učinio, zaslon Jackovog laptopa počeo je
bljeskati sličnim uzorkom bijelih bljeskova. Pojavila se
komandna linija, niz zaslon su krenuli reci programskih
naredbi, a onda, na sredini zaslona, pojavila se poruka:
„Otisak prsta nije prepoznat.”
Stao sam pred računalo i počeo se preznojavati. Nisam
htio da ostane trag da sam ovdje njuškao. Sekundu potom,
upalilo se svjetlo pored mrežne kamere ugrađene na vrh
zaslona. Moje se lice pojavilo na zaslonu.
Računalo je ispustilo tri glasna piska.
Skeniram... ovjera nije uspjela, pisalo je na zaslonu.
Molimo pričekajte dok ne kontaktiramo predstavnika.
Srce mi je tuklo. Bacio sam karticu natrag u ladicu i
zatvorio je.
Jack je ovo vjerojatno čuo. Pa ću sad ja izgledati poput
lopova. Čekao sam kucanje na vratima i potpuno opravdane
optužbe.
Nije ih bilo.
To je bilo čudno. Hrana je trebala biti gotova. Već bi me
trebao tražiti. Čuo sam zvuke zaslona što su se dolje spuštali,
micanje namještaja.
Otišao sam do vrha stuba.
„Trebao bi samo ostati gore”, rekao je Jack.
Sišao sam stubu dolje, pogledao preko dnevne sobe i
otkrio kamo je nestao onaj Glock .40. Jack ga je držao
podignutog u desnoj ruci.
„Ne prilazi!”
E sad, to je bio brat kakvog sam pamtio.
 6. POGLAVLJE

ANNIE JE NAPRAVILA dobar posao skrivajući brigu kad

sam joj rekao da ću se večeras naći s Jackom. Znao sam da
je imala nekih briga oko mog starog života, ali mislim da je
shvatila da bi po mene bilo dobro da se iznova povežem s
njim, da imam nekoga s kim bih mogao razgovarati, srediti
stvari iz prošlosti.
„Odi, vidi svoga brata”, rekla je.
Ona i ja počeli smo živjeti zajedno četiri mjeseca prije
iako smo kroz proteklu godinu jedva proveli noć razdvojeno.
Živjeli smo u starinskom susjedstvu u Alexandriji zvanom
Del Ray, sve bungalovi iz 1940-ih i staromodne trgovine u
glavnoj ulici. Bio je tik preko rijeke od prijestolnice i bilo
mi je drago nakon skandala malo se odmaknuti od
Washingtona. Razmišljali smo da iskušamo novi grad, ali
bilo je lijepo biti blizu mog oca, sad kad je izašao iz zatvora.
Obitelj mi se raspala kad sam bio klinac i konačno sam
uspio opet skupiti neke komade. To je bio dio onoga što me
privuklo Jacku.
Annie je vrtlarila. Ja sam kosio travu. Uvijek je bilo
nekih ljudi koji bi zastali da proćaskaju s nama kad bismo
sjedili na trijemu. Pozivao bih susjede na roštilj – ortodont
nama s lijeva i porezni odvjetnik s desna – sasvim dragi
ljudi iako malo suhi. Voljeli su razgovarati o
računovodstvenim programima i obvezničkim fondovima.
Ponekih bismo noći Annie i ja otvorili bocu vina, popeli
se kroz tavanski prozor i gledali zvijezde i pomrčine
mjeseca. Skrivali bismo poruke jedno drugom u torbama.
Otišao bih na sud, sučelio se sa saveznim sucem i otvorio
svoj kovčeg da bih našao „Hvala za prošlu noć, odvjetniče”
nažvrljano na post-itu.
Ali nešto nije bilo u redu. Od ludosti na mom zadnjem
poslu, od onog strašnog trenutka na kraju, postojala je
distanca između mene i Annie. Jedna je stvar kad vas
zaručnica čuje da stenjete „Isuse, mogao bih ubiti nekoga”
kad vam se internet uspori. Ali stvari poprimaju sasvim
drugačiji izgled kad to kažete pred ženom koja vas je uistinu
vidjela kako stojite nad tijelom čovjeka nakon što ste mu
oduzeli život. Rekla mi je kako shvaća da nisam imao drugog
izbora, ali nikada nije sasvim zaboravila. Uhvatio bih je da
me gleda s nečim poput sumnjičavosti i znao sam da joj je to
još uvijek na umu, možda pothranjujući one sumnje o meni
koje joj je njezin tata posadio.
Nije ona bila jedina koja nije voljela misliti o danu kad
sam bio prisiljen sukobiti se s našim bivšim šefom,
Henryjem Daviesom. Osjećao sam se dovoljno dobro,
uglavnom, ali svako malo – kad bih pokušao spavati, ili se
vozio kući metroom – sjetio bih se njegova lica kao da je tu
preda mnom, ili bih si predočio fotke njegove unučadi na
stolu, ili osjetio njegove prste kako grebu po mojim
zglavcima.
Iz posla koji sam obavljao u našoj staroj tvrtki, čak i
nakon svog krvoprolića i teškog rada da se počisti skandal,
stekao sam reputaciju po DC-hu kao kompetentni politički
posrednik. Bilo mi je drago ostaviti za sobom žestoka
crnotorbaška muljanja koja sam naučio na svom zadnjem
poslu. Mogao sam si priuštiti da biram stranke, barem za
sada, da prihvaćam samo slučajeve koji bi mi dopustili da
dobro spavam noću i još uvijek pokrivam svoje troškove.
Nije to bilo ni blizu novcu na koji sam bio navikao, ali bilo
je dovoljno. Ne nađete mnogo ugovora boljih od onih koje
sklapate s vragom. A ako bih stvarno vjerovao u stvar,
ponekad bih mogao iskoristiti trik koji sam pokupio od svog
starog mentora: samo lagani dodir, malo gurkanja, ili možda
odsutnog zaboravljanja da se ispravi dojam da znam nečije
tajne.
Kako je Anniena majka umrla, njezina baka – sa svojim
skupim naglaskom i usnama poput novčanika – uskočila je i
izluđivala Annie u završnici pred vjenčanje. Bila je to
prilika Clarkovih da širokom svijetu pokažu svoju klasu i
bogatstvo. Savršen dan. Savršena kći. Savršen život. A ako
su mi vjenčanje i potreba da se iz mene napravi ispravnog,
uglednog čovjeka bez oštrica počeli ići na živce, to nije bila
Anniena krivnja.
Kod kuće nekih bi noći gledao crveni sjaj znamenki na
budilici slušajući mračnu nesanicu. Konačno bih ustao iz
kreveta, pazeći da ne probudim Annie, i ostavo toplinu tog
tijela koje sam toliko volio. Sišao bih do trijema ili samo
stajao u stražnjem dvorištu, gledajući nebo, ignorirajući
oštrinu svježeg proljetnog zraka. Bojao sam se da tamo ima
nečega temeljnog poput gravitacije što me vuče iz ovog
mirnog doma u noć.
Nadao sam se da će Jack shvatiti, da bismo mogli
pomoći jedan drugome.
To me večeras dovelo u ovu kuću.
Ali ovome se nisam nadao.
Nasmijao sam se i odmahnuo glavom dok sam silazio
stubama u Jackovoj kući. Oklijevao sam s izborom kuma, a
Annie je morala znati da je to zato što se neki djelić mene
nadao da ću do sebe imati brata, da će se prošlost zaboraviti
i sve sjesti na svoje mjesto. Jack bi samo trebao stajati tamo
i predati mi kutijicu. Koliko gadno to može sjebati?
Evo mi odgovora. Jack je nagurao naslonjač na prednja
vrata. Stajao je pored prednjeg prozora, škiljeći kroz
zaslone, kapi znoja što mu je tekla niz sljepoočicu. Vidio sam
otvorenu kuhinju, gdje su se rezanci zgušnjavali u zdjeli. Bio
je to lijep interijer, pažljivo posložen, koji je navodio na
naslov poput: „Čekanje da me netko dođe ubiti.”
Ignorirao sam Jacka, otišao do štednjaka i kušao nešto
pad thaija.
„Ovo je sjajno”, rekoh.
 „Hvala”, odgovorio je ne skrećući pogled s ulice.
Sjeo sam u naslonjač i stavio dvije zdjelice rezanaca na
njegov stolić za kavu. Ponudio sam jednu Jacku. Pogledao
me tupo, nije ništa rekao. Smotao sam nešto rezanaca oko
svoje vilice.
„U gužvi sam, Mike.“
„Stvarno?” rekao sam s hinjenom iznenađenošću.
Kimnuo je, a onda bacio pogled na pištolj.
„O da”, rekao sam, gledajući pištolj. „Htio sam te pitati
za to. Nadam se da nije za mene.”
„Ne.” Nastavio je jednoličnim glasom. „Obavljao sam
posao kao kurir i počeo sam se pitati je li to samo
osiguranje, igra li netko za obje strane. Brinuo sam se da ću
na kraju stradati zbog nečeg velikog, zbog nekog tko će biti
povrijeđen, znaš. Pa sam počeo istraživati ljude koji su me
unajmili.”
„Jesi li ih možda mislio opelješiti?”
„Samo sam si pokrivao guzicu. I bilo je veliko. Ti su
dečki ozbiljni. Uplašio sam se, pokušao si skinuti posao.
Ljudi iza svega možda su otkrili da sam kopao. Što god bilo,
sad me love.”
„Pa stoga pištolj”, rekao sam, kimajući. „Ima kakve
šanse da bi ti zločesti dečki trebali svratiti noćas?”
„Možda. Upravo su zvali. Mogli bi doći po mene svakog
trena. Kažu da im dugujem. Smještaju mi –”
 „Koliko?”
Jack me pogledao, iznenađen. „Što?”
„Koliko kažu da si uzeo?”
„Nisam uzeo, Mike. Smještaju mi.”
„Znam. Ali koliko?”
„Ne radi se o novcu, Mike, kažu da sam zabrljao neki
plan. Rekli su da moram to ispraviti ili će me stući.”
„Pređi na stvar. Koliko trebaš?”
Otpio je iz boce vode koju je stavio na policu.
„Isplata je bila šezdeset i pet tisuća”, rekao je. „Ali
vratio sam im. To nije sredilo stvar. Rekli su da je prekasno,
da sam sve zabrljao i da ću sam morati obaviti posao. Ali
pokušavam ostati pošten. Kunem se da nisam ništa uzeo,
Mike. Nisam ti htio govoriti o tome, uvlačiti te. Zaskočili su
me jučer na putu od metroa. Obradili me po trbuhu. Bilo je
gadno. Rekli su da će me, ako im ne dam što žele, stvarno
srediti, sprašiti me u bolnicu.”
„Aha”, rekao sam. „Znači, istukli su te po jedinom mjestu
gdje ne ostaju modrice.” To je bila zgodna tehnika za
utjerivače koji ne žele ostaviti tragove kao i za lažljivce koji
ih ni nemaju. „Idi na muriju.”
„Htio sam. Pokušao sam se raspitati naokolo. Mora da su
nekako saznali. Rekli su da će me ubiti ako odem.”
„Naravno”, rekao sam i uzeo još jedan zalogaj pad
thaija.
 „Mislim da me samo pokušavaju zaplašiti zbog onoga što
znam, natjerati me da nestanem ”
„Pa zašto onda ne nestaneš?”
„Mike”, izgledao je povrijeđen. „Ne želim više bježati.
Samo želim živjeti svoj život. Nisam ništa loše učinio.”
„Pa što onda, trebaš kupiti izlaz? Platiti im za posao koji
si zabrljao?“
„Ništa te ne tražim, Mike. Samo trebam nekoga da s
njime razgovaram. Trebam izlaz iz ovoga, a tako sam
prokleto uplašen da ne mogu jasno misliti. Možda bi mi
mogao pomoći da razotkrijem što smjeraju. Nadmudrim ih
nekako. Mislim, možda bih mogao nadoknaditi što su izgubili
na poslu. Nisam siguran bi li pristali na to ili koliko bi
koštalo.”
Nježno iznuđivanje. Jack je još znao znanje.
„Kome da napišem ček? Ili je možda gotovina bolja s
mutnim tipovima poput njih.” Potapšao sam džepove tražeći
čekovnu knjižicu ili novčanik.
„Ozbiljno?” pitao je Jack.
„Naravno da ne”, rekao sam i spustio svoju zdjelicu.
„Nećeš od mene dobiti nikakav novac, čovječe.”
Nisam mogao vjerovati da sam mu pružio drugu priliku, a
on je izvodio nešto ovakvo.
„Znaš, Jack –”
Jarka svjetla zablještala su kroz zaslone. Onda se čula
škripa guma. Lupanje vratima. Bučni glasovi. Sve kulise za
staru dobru iznudu. Zvučalo je kao tri čovjeka. Jack se
stvarno potrudio.
„Točno na vrijeme”, rekao sam.
„Mike, trebao bi otići odavde. Imaš li pištolj?”
„Ne treba mi pištolj, Jack.”
Zakoračio sam prema njemu tako da mu mogu dobro
pogledati oči, veličinu zjenica, da vidim fiksa li se.
„Pa, kakva je to masivna zavjera na koju si nagazio?”
upitao sam.
Šaka je zalupala po vratima.
„Makni se od prozora”, reče Jack. Povukao se u kuhinju i
zaklonio iza pulta koji ju je razdvajao od dnevne sobe.
Vidio sam kako se kvaka trese, a onda čuo zveketanje
metala unutar brave: netko je obrađivao bravu. Svaki štemer
s imalo samopoštovanja samo bi razvalio vrata, ali ovi su se
momci činili zainteresiranima da čuvaju imovinu.
Zanimljivo. Pošao sam otvoriti vrata.
„Što to radiš, Mike? Ovi dečki se ne zafrkavaju.”
„Već si ovo izvodio, Jack”, rekao sam, odmahujući
glavom. „Doslovno si istu namještaljku izvodio i prije, kad
te zločesti dečki dolaze istući zbog toga što si učinio pravu
stvar, a ja ih moram isplatiti. Tampa, čini mi se. Zar se ne
sjećaš? Dao sam im osamsto zelembaća.”
„Mike. Moraš mi vjerovati.”
 Htio sam mu iznijeti cijeli srcedrapateljni govor o tome
kako sam mu pružio još jednu priliku, kako sam došao ovamo
da ga pitam da mi bude kum, a sad ovo. Ali bio sam previše
razočaran i ljutit da čak i započnem.
„Zaboravi”, rekao sam, a onda promrmljao nekoliko
psovki pod bradu dok sam gurao naslonjač u stranu i otvarao
ulazna vrata.
 7. POGLAVLJE

TIP GRAĐE KAKVA SE u mornarici obično naziva „kenjara

od cigle” klečao je pred vratima. Izgledao je strašno ljutit
kad su mu kalauzi istrgnuti iz prstiju. Iza provalnika je stajao
čovjek mršav poput kostura s vrlo malim zubima. Desno od
njega bio je krupan tip koji je nosio naočale toliko debele da
su sličile na podmornička okna. Svi su bili dobro odjeveni,
osim tipa s naočalama koji je sličio gospodinu Magoou10, ali
siguran sam da je imao svoje jake strane.
„Uđite”, rekao sam i stupio natrag u dnevnu sobu.
„Pretpostavljam da ste ovdje da počinite neko krvavo nasilje
ako ne iskupim Jackove greške.”
Mršavko je pogledao svoje suradnike. Ovo nije bilo u
scenariju.
„To je općeniti plan”, rekao je.
Jack me pokušavao opet upozoriti. Ignorirao sam ga.
„Ja sam Mike”, rekao sam i rukovao se s mršavkom koji
se činio vođom grupe. „Vaše ime?”
Pogledao me na trenutak, pokušavajući smisliti što mi je,
a onda se ogledao po sobi.
„Ne znam”, rekao je. „Gospodin Lynch,”
 „Kakav je plan, Lynch? Lomiti mi prste, jedan po jedan?
Mlatiti me čarapom punom baterija?”
Promislio je o tome. „To se čini malo pretjeranim. Samo
ćemo Vas maknuti s puta i pozabaviti se Vašim bratom.”
„Da Vam uštedim nešto vremena. Ovo je sjajna izvedba i
sve, ali ne pušim je, pa –”
Lynch je kimnuo tipu s naočalama koji je stupio naprijed
i zgrabio mi rukama biceps. „On ne shvaća!” povikao je moj
brat iz kuhinje. „Misli da je šala. Nemojte mu nauditi. On
nema ništa s ovime.”
Dok su me odvlačili, okrenuo sam glavu prema Jacku.
Stajao je tamo potpuno uništen tugom. Prvo sam pomislio
kako je to šteta što me izdaje pošto sam ga pripustio natrag.
„Bože, Mike”, rekao je. „Žao mi je. Mislim, imao si
puno pravo misliti da je ovo namještaljka, ali ovo je
stvarno.”
Dok me Naočalko držao na jednoj strani, vidio sam brata
kako se opire drugome koji je lajao na Jacka irskim
naglaskom dok mu je sputavao ruke. Lynch je otišao preko i
udario Jacka pištoljem preko lica. Zastenjao je i pao na
jedno koljeno. Opet je udario Jacka pištoljem, u
sljepoočnicu, i Jack se srušio.
Odlijepio sam ruku čovjeka koji me držao i bacio se na
Lyncha, vičući „Pusti ga u kurac na miru!” prije no što sam
mogao čak i promisliti što radim. Tresnuo sam ga o pult.
Druga dvojica su me zgrabili. Jack je ležao licem dolje na
tlu, a krv mu je curila iz posjekline nad obrvom.
Lynch je došetao do mene, odmjerio me kliničkim
pogledom, a onda me odalamio spremnikom pištolja po
jagodičnoj kosti, pod oko. Na sekundu je svijet postao crn.
Iskre svjetla bljesnule su mi u očima i osjetio sam pritisak
kako mi kulja kroz sinuse. Zastenjao sam. Dok sam istreptao
bol, Lynch je posegnuo u moj džep i izvadio mi novčanik.
„Michael Ford”, rekao je, a onda pogledao Jacka.
„Shvaćam. To je obiteljska predstava. A živiš u Aveniji
Howell. Del Ray, je li tako? To je slatko susjedstvo. Odeš
ikad u Dairy Godmother?”11
„Što?” upitao sam.
Uzdahnuo je, kao da mu je cijela stvar izmakla iz ruku.
„Pa koji ti je? Kompleks mučenika? Zašto si se uvukao u ovu
kenjaru?” Pokazao je pištoljem na Jacka. „Čestitke”, rekao
mi je. „Sad si i ti u tome. Činiš se kao prilično sabran tip, pa
obrati pažnju. Tvoj brat će ispraviti stvari, ili ćemo ga idući
put ubiti. Razumiješ me?”
„Ne možete izvoditi ovakva sranja.”
Nagnuo se, posegnuo dolje s prstom na okidaču i
pritisnuo pištolj Jacku uz ruku.
„Razumiješ li?” upitao je.
„Da”, rekao sam.
Zadržao je moju vozačku, gurnuo mi novčanik natrag u
džep i onda krenuo prema ulaznim vratima. Njegovi momci
zatresli su me žestoko o police za knjige, izbijajući zrak iz
mene. Dok sam se skupljao s tla tražeći dah, otišli su.
Zateturao sam prema vratima ne bih li pročitao tablice, a
onda sam stao i okrenuo se natrag Jacku. Čuo sam kako se
auto vani udaljava. Jack se prevalio na leđa. Sjeo sam do
njega na pod, leđima uza zid, i podigao mu glavu.
„Žao mi je, Mike”, rekao je gledajući me. „Nisam htio da
te ovo zakači. Rekao sam ti da ostaneš gore. Jednostavno se
ne mogu izvući iz ovog dreka.”
„U redu je, Jack”, rekao sam i palcem mu otro krv s oka.
„Ne brini se sad za to. Bit će sve u redu.”
Nisam vjerovao u to, ali što sam drugo mogao reći? Sve
o čemu sam mogao misliti bila je činjenica da mi Lynch ima
adresu. Sad može doći po mene.
Proveo sam noć na hitnom prijemu s Jackom, šest sati za
deset šavova. Želio sam odgovore, ali bio je usnuo ili
obeznanjen većinu noći.
Kad se pribrao rano sljedećega jutra, privukao sam
stolicu do njegova kreveta.
„Idemo na policiju, Jack.“
„Pokušao sam. Imaju potkazivače u muriji. Zato su i došli
po mene.”
„Tko su oni?”
„Ne znam.”
„Ne kenjaj mi, Jack. Radio si za njih.”
 Posegao je do poslužavnika pored kreveta za plastičnom
čašom soka i povukao foliju. „Imam samo broj, ne i imena.“
„A gdje ste se nalazili?”
Jack se pokušao sjetiti: stanica metroa, knjižnica, dućan
sa sendvičima. Sve javno, sve anonimno.
„Evo”, rekao je. „Mobitel mi je u hlačama. Broj je
unutra.”
Nagnuo sam se, onda se zaustavio.
„Zaboravi”, rekao sam i srušio se natrag na stolicu. „Ne
želim imati posla s time. Svaki put kad si sredim život, ti me
uvijek pokušavaš uvući u ovako nešto. Taj mi je tip uzeo
vozačku. Ima moju adresu gdje ja spavam, gdje Annie spava.
Rekli su mi da sam i ja u tome. Što to znači?”
„Možeš mi se samo skinuti?” rekao je. Zatvorio je oči i
trznuo se, skrivajući bol.
„Kunem ti se bogom, Jack”, rekao sam ustajući sa stolice
i zastavši iznad njega. „Ako se ovo sruši na mene, ja ću – ”
Zavjesa se povukla. Ušao je liječnikov pomoćnik. Koliko
god vam bio pravičan položaj, nikad ne izgledate dobro
vičući na tipa koji leži u bolničkom krevetu prekriven
vlastitom krvlju.
Jack je imao manji potres mozga, ali nikakvih ozbiljnih
povreda. Liječnički pomoćnik dao je Jacku nekoliko
recepata i račun na dvije tisuće dolara, pa smo bili gotovi.
Vozio sam natrag, zastao da podignem Jackove lijekove, a
onda ga ostavio kod kuće.
„Hoćeš li biti dobro?” pitao sam dok se penjao stubama.
„Da”, rekao je. „I žao mi je što sam te uvukao u ovo.
Pobrinut ću se za ovo, Mike. Vjerojatno to i zaslužujem zato
što sam pokušao učiniti pravu stvar. Idi kući i ne brini o
ovome. Ozbiljno.”
Dobar dečko u meni htio je reći Jacku da mu čuvam leđa.
Uz odrastanje s tatom u zatvoru, u odjeći iz Vojske spasa i s
besplatnim karticama za ručak, svaki je nasilnik u gradu jurio
za mnom, a Jack je dobio batina i više no što je trebao da me
zaštiti. Ali ja sam ga od tada izvlačio mnogo puta, i više no
što sam trebao. Ovo je bila druga priča. Previše toga sam
mogao izgubiti. Što sam mogao reći? Nisam znao, a nakon
noći u bolnici bio sam previše iscrpljen da bih mislio o
tome. Rekao sam mu neka se naspava, a onda krenuo do
metroa da uhvatim prvi vlak pred zoru kući.
Ušao sam kroz ulazna vrata, sjeo u naslonjač i zatvorio
oči.
„Zar sad dolaziš kući?” pitala je Annie kad je sišla.
„Isuse, Mike. Sredina je tjedna.”
„Žao mi je. Kad si s Jackom Fordom, svaki dan je
subota.”
Oštro je udahnula kad mi je vidjela modricu na obrazu.
„Jeste li se potukli u baru?”
„Usputna šteta. Neki tipovi napali su Jacka.”
 „Gdje ste bili?”
Siguran sam da je pretpostavila kako smo bili u nekoj
gostionici uz cestu što je bilo manje strašno nego istina.
Ustao sam, „Nigdje gdje je dobro”, rekao sam. Nisam lagao.
Samo sam izostavio neke stvari.
„Nisi mi čak ni poslao poruku do iza ponoći. Mislila sam
–”
Mogla se zakotrljati ravno u pravu harangu. Zaslužio sam
je. Ali tu je stala.
„Samo da se dogovorimo. Javi mi idući put”, rekla je.
„Jesi dobro?”
„Da.”
„A Jack?”
„Uglavnom ”
„Glava boli?” pitala je.
Kimnuo sam. Bol je bila zbog tupog predmeta,
iscrpljenosti i brige, ne alkohola kako je Annie sumnjala.
Gledala me neko vrijeme kako patim, a onda mi odlučila
ublažiti kaznu.
„Ti jadni idiote”, rekla je i provukla mi ruku kroz kosu.
„Drago mi je da si to izbacio iz sistema. Ako ti je trebala
jedna noć magarećeg ponašanja da nađeš mira s Jackom,
sretna sam što si to obavio. Niste li mogli samo razgovarati o
tome, popiti malo čaja?”
„Ne ide to tako ”
 „Izbacio si to iz sistema, je li tako?”
„Svakako. Šalica kave i bit ću sav skockan.”
„Dobro”, rekla je i uzela svoj kovčeg. „Moram bježati.”
Ispratio sam je i poljubio je za pozdrav. Annie je zastala
na dnu stuba za trijem. „I bez nevolja s Jackom, dobro?”
rekla je.
Nisam odgovorio. Pažnju mi je odvukao auto koji sam
vidio parkiran uz ulicu. Učinilo mi se da sam prepoznao
čovjeka u njemu.
„Mike?”
„Apsolutno”, rekao sam. „Lekcija naučena.”
Krenula je.
Parkiran pola bloka od moje kuće u crnom Chrysleru
300, ne mareći hoće li ga se vidjeti, sjedio je Lynch. Gledao
sam ga kako promatra moju zaručnicu dok odlazi.
 8. POGLAVLJE

IZAŠAO SAM BIJESNO gledajući Lyncha dok sam prilazio

njegovom autu. On me gledao, činilo se kao da mu je
dosadno. Nije se trudio sakriti. Nije to bilo nadgledanje.
Bilo je to zastrašivanje.
Podigao je prozor i upalio auto. Potrčao sam unutra po
svoje ključeve. Kad sam se vratio, moj susjed, veteran
Korejskog rata, izlazio je autom natraške sa svog prilaznog
puta. To je obično trajalo oko tri minute. Pogledao sam
poprečne ulice u oba smjera. Cesta Jeffersona Davisa bila je
dvije minute udaljena meni slijeva, a 395. pet minuta meni
zdesna. Lynch je već davno nestao.
Odvezao sam se u grad na sastanak s nekim izbornim
pravnicima s kojima sam radio na slučaju mračnog novca.
Posebni interesi s oba kraja političkog spektra upucavaju
stotine milijuna u neprofitne „socijalne pomoći“, a onda ih
troše da si kupe izbore. Sve je to anonimno, sve oslobođeno
poreza, skriveno premetanjem gotovine kroz mrežu fiktivnih
organizacija. Pokušavali smo sve to razmrsiti i izvući na
sunce ljude iza toga.
Volio sam taj slučaj. Bili smo blizu da razotkrijemo
glavne financijere iza tih izmišljotina i da dobijemo nešto
političke potpore da se bacimo na njih. Njihovi pravnici i
lobisti žestoko su uzvraćali. Tek je počinjalo biti zabavno,
ali jedva sam mogao pratiti sve što je rečeno tijekom
sljedeća dva sata. Razmišljao sam samo o Lynchu, tko je on i
zašto me slijedi. Prevrtao sam ono što mi je Jack rekao o
svojim susretima s njim.
„Mike? Što misliš o ovome?” upitao je jedan od
odvjetnika.
„Vrlo zanimljivo”, rekao sam, grizući olovku. Potpuno
sam izgubio slijed onoga o čemu smo razgovarali.
Jack i Lynch ponovili su samo jedno mjesto susreta:
restoran za ručak udaljen deset minuta. Čim je moj sastanak
zaključen, pošao sam do Jackovog i Lynchevog sastajališta.
Tek na kavu, rekao sam sam sebi.
Na natpisu je pisalo Euro Cafe. Bio je to mali bife koji
su vodili Korejci. Uvukao sam se i napunio čašu od
stiropora. Tinejdžerka za kasom spustila je udžbenik, a ja
sam platio kavu.
„Hvala”, rekoh. „I mogu li Vas nešto pitati? Viđate li
ikad ovdje jednog tipa, visokog, mršavog, blijedog, s uskim
zubima?”
Bijelo me gledala.
„Viđam ovdje mnogo ljudi.”
Uzela je opet svoju knjigu. Postavio sam joj još nekoliko
pitanja, bez uspjeha. Ne znam što sam očekivao. Ime i
adresu? Nisam čak imao ni fotku. Obišao sam blok, pitajući
se što bi dovelo Lyncha ovamo. Činilo se poput mjesta na
koje bi svraćao ako mu je to jedini izbor blizu ureda. Možda
je postao manje oprezan kako je postajao sve prisniji s
Jackom.
Stao sam. Na parkiralištu iza uredske zgrade vidio sam
crni Chrysler. Zaobišao sam zgradu, držeći se pločnika na
drugoj strani ulice. Naokolo nije bilo nikoga. Pet automobila
bilo je nabijeno na parkiralištu iza nje, među njima i onaj
koji sam prepoznao kao Lynchev po dodatnoj anteni na
poklopcu prtljažnika. Krenuo sam naprijed i razgledao ulaz.
Nije bilo nikakvih firmi. Bacivši pogled na obje strane,
krenuo sam prema njegovom autu.
Vidio sam nekakve papire na stražnjem sjedalu, nagnuo
se i pokušao razaznati zaglavlje. Uspio sam pročitati „Nacrt
– Povjerljivo” na vrhu papira što je stršao iz fascikla kad
sam začuo korake sebi zdesna. Podigao sam pogled i spazio
Lyncha. Tog trena krupna mi je šaka zabila glavu obrazom u
prozor auta.
Zavrtjelo me unatrag. Netko mi je svinuo obje ruke iza
leđa i pritisnuo me o haubu. Okrenuo sam glavu dovoljno
daleko da vidim kako je to tip s naočalama iz Jackove kuće.
Noge mi je zakočio raširenima u solidnoj imitaciji
policijskog sputavanja, a obraz mi je nabio o hladni lim.
Lynch je stajao pored haube, a onda mi coknuo jezikom.
Desnom je rukom izvukao sklopivi nož i otvorio ga. „OK”,
rekao je i čovjek me uspravio.
„Dovoljno je gadno što se moramo baviti tvojim
bratom”, rekao je Lynch. „Što ti je? Kao da hoćeš još
nevolja.”
Jednom mi je utisnuo prst u oteklinu na jagodičnoj kosti.
„Michael Ford iz Avenije Howell. Sinoć sam malo
istraživao i impresioniran sam. Onomad si se izvukao iz jako
zamršene situacije. Trebat će nam to”, rekao je. „Jer mi se ne
čini da tvoj brat može sam izaći na kraj s ovime. Ovaj posao
sad je tvoja bebica.
„Što? Što se dogodilo? Je li vam ukrao neki novac?
Primopredaja? Koliko je bilo?”
„Ne. To smo dobili natrag. Radi se o troškovima
upropaštene prilike. Bio je to jednostavan posao. Nije našem
momku isporučio isplatu na vrijeme. Počeo je postavljati
pitanja. Jacku je odjednom izrasla savjest. Preplašio je našeg
čovjeka iznutra. Postojao je lijepi lagani način da se to
obavi, ali sad je propao. Pa tako ti i tvoj brat morate smisliti
neki drugi način da nam pribavite što trebamo.”
„Ja sam pravnik”, rekao sam. „Ne znam što mislite tko
sam ili u kakvom poslu želite da vam pomognem, ali nisam
za nešto mnogo više od urudžbiranja podnesaka i
napuhavanja računa. Ne mogu vam pomoći.“
„Ma daj”, reče on. „Provala u Ministarstvo pravosuđa.
Rušenje tvog starog poslodavca. Glas se širi naokolo, Mike.
Uživat ćeš u ovome.“
 „Ništa ne znam o tome. A s bratom sam godinama jedva
razgovarao.“
„Ovo će Jacku i tebi pružiti prilike da nadoknadite.
Duguje nam. A izgleda da si se ugurao u ovu situaciju pa si
mi i ti na rovašu. Samo nam trebaš pomoći dovršiti ono što
je Jack sjebao. Onda ću zaboraviti da postojiš.
„O čemu govorite?” pitao sam.
„O poslu.”
„Kakvom poslu?”
„Banka.”
„Hoćete da vam opljačkam jebenu banku? To je
smiješno.”
„Jack ti nije rekao?”
„Koja banka?”
„Zapravo, sve.”
„To je šala?”
„Ne”, reče Lynch. „Ali nije tako loše kako zvuči. Na
pamet ti padaju pištolji, štoperice, gumene maske. Ovo je
drugačije. Ovaj bi posao mogao obaviti u odijelu i kravati,
bez i kapi znoja. U tome je ljepota. Može poći naopako”,
mahnuo je nožem, „ali to ovisi isključivo o tebi. Cijenjenog
momka poput tebe uvijek je zgodno imati pri ruci. Ne mislim
da ćeš imati puno –”
„Sad je dosta”, reče netko iza njega, „Prekinite.”
 Lynch se okrenuo, i pojavio se najnoviji član naše
družine: plavuša odjevena u vojnu jaknu preko majice te
traperice ugurane u kožnate jahaće čizme.
Lynch je izgledao kao da se zabavlja dok nije desnicom
pogurala jaknu unatrag i položila je na dršku pištolja u futroli
na boku. Sjajno. Jesu li mi Lynch i Naočalko sad bolji izbor?
„Spusti nož”, rekla je. „Ne kompliciraj. Samo ga pusti i
odstupi.“
„Ne razumijete –”, započeo je Lynch. Povukla je pištolj.
„Baci nož i pusti ga”, rekla je zapovjednim glasom.
Lynch je pogledao čovjeka koji me držao i kimnuo. Ovaj mi
je pustio ruke.
„Pošalji ga ovamo”, nastavila je. Stupili su korak natrag.
Neprijatelj moga neprijatelja i tako to, pa sam krenuo prema
njoj.
„Hvala”, rekao sam kad sam joj prišao. „Tko ste kvragu
Vi?“
„Emily.”
„Drago mi je što smo se upoznali. Ja sam Mike.”
„Također”, rekla je i osvrnula se uokolo. „Možete li mi
učiniti uslugu, Mike?”
„Svakako.”
„Primite se ovih vreća za smeće.”
Dvije velike crne vreće ležale su pored kontejnera.
Spasila mi je život. Najmanje što sam mogao bilo je da joj
nosim smeće.
„Pođite van i na desno”, rekla je. „Stari Land Cruiser.
Pokrenite ga. Bacite vreće odostraga.”
Predala mi je ključeve. Izašao sam s parkirališta, ubacio
joj vreće u auto i upalio ga. Izašla je unatraške s parkirališta
promatrajući dvojicu muškaraca, a onda potrčala do auta i
uskočila na suvozačko sjedalo.
„Idemo, idemo, idemo!” rekla je.
Krenuo sam brzo. Nazvala je nekoga mobitelom, opisala
dvojicu koji su me stjerali u kut, a onda rekla drugoj strani
neka pošalje nekoga dolje.
Njezin kamionet bio je stari Land Cruiser iz 1960-ih ili
‘70-ih. Dok smo jurili prema Rock Creeku, postajao sam sve
sigurniji kako je u njega bio ubačen moderni pet do
sedamlitarski kamionski motor. Pogledao sam u retrovizoru
vreće za smeće.
„U kakvom ste vi poslu, Emily?” upitao sam.
„Istražiteljskom”, odgovorila je. „Možemo stati u mom
uredu da Vas očistimo.”
Nisam bio baš tako zagrijan za čišćenje blata s lica u
uredu nekog privatnog detektiva. Sreo sam ih nekoliko.
Zamislio sam je kako radi iz ureda od 30 kvadrata u
zapuštenoj zgradi u 15. ulici gdje vam treba ključ vezan na
štap da uđete u zajednički zahod u hodniku. Cijenio sam
njezinu pomoć, ali nešto mi nije bilo na mjestu. Morao sam
doznati zašto je bila iza te zgrade u isto vrijeme kad su me
zaskočili.
 9. POGLAVLJE

PREŠLI SMO PREKO MOSTA u Georgetown i skrenuli

prema kanalu gdje su stare tvornice i predionice bile
preuređene u luksuzne urede i stambene zgrade. Ritz-Carlton
imao je tvornički dimnjak. Uputila me s Ulice Water u garažu
pod skladištem od cigli koje je bilo pregrađeno u stanove, a
onda mi je rekla neka parkiram na rezerviranom mjestu
pored ulaza. Ponijeli smo vreće za smeće kroz podrumski
hodnik i onda ušli u dizalo.
To je susjedstvo bilo prepuno dobro odjevenih,
bezbrižno bogatih tipova, a u dizalu ih se nakupilo pola
tuceta ili tako nekako dok smo se penjali. Nekoliko ih je
pogledavalo Emily. Pretpostavio sam da je to stoga što je
nosala smeće kroz njihov skupo dizajnirani Raj za kreativnu
klasu.
Izašli smo na šestome katu. Izgledao je kao arhitektonski
ured ili reklamna agencija: mnogo gole cigle, otvorenog
prostora, prigušenog svjetla i modernog namještaja.
„Brzo si se vratila”, rekao je Emily tip u odijelu bez
kravate.
„Bilo je na brzaka."
Čovjek se zacerekao, mahnuo prstom kao da kaže Dobra,
i onda otišao. Sve je počelo imati više smisla. U svojim
pomalo konjaničkim krpicama, s klasičnim kolicima i
raspuštenom kosom, Emily je izgledala poput bogatunke koja
se zna zabavljati, a ne poput žene koja naokolo navlači vreće
za smeće.
S obzirom na veličinu ureda poput igrališta za squash i
čari pomoćnika, pretpostavio sam da smo u hodniku za
egzekutivu.
Krenula je ravno do kraja kata, u ured s prozorima od
poda do stropa i pogledom niz rijeku Potomac od Sveučilišta
Georgetown do Capitola. Vjerojatno je imao tri četvrt
kvadrature naše kuće u Del Rayu.
Pravila se da joj je neugodno zbog veličine. „Nisam
shvatila da će biti ovako pretjerano dok smo crtali planove.
Nemojte misliti da je to kult ličnosti. Koristimo ga i za
sastanke.”
„Dakle, ovo je Vaše?”
„Raskomotite se.”
Bacila je svoju vreću za smeće na šest metara dug
konferencijski stol od tvrdog drveta i stala prekapati po njoj.
„Hvala što ste mi tamo pomogli”, rekao sam. „Mrzim
zvučati nezahvalno, ali možda mi možete reći što ste radili
iza te zgrade?”
Podigla je pogled. „Nadzirali smo taj ured tjedan dana.
Bilo je šanse da ćemo se konačno pomaknuti u istrazi, a onda
ste Vi naletjeli i skoro se dali ubiti, pa sam morala izaći. U
međuvremenu, svi na toj adresi vjerojatno su odlepršali, pa
smo opet na početku.”
Nije čudo što se tijekom vožnje činila nadurenom na
mene. Pogledao sam neke od papira na stolu,
„Kako ste ono rekli da se zovete?”
„Emily.”
„Emily?”
„Bloom.”
„Kao u Bloom Security?” pitao sam.
„Ta sam”, rekla je. „Možete dobaciti i onu vreću.”
Stavio sam je na stol. Znao sam za Bloom Security. Bilo
je teško ne znati. Bila je to najveća korporacijska
obavještajna tvrtka na svijetu.
Obrađivali su skuplji dio tržišta u DC-ju i imali su urede
u svakoj velikoj prijestolnici. Mislite o njima kao o
modernim Pinkertonima ili privatnoj CIA-i. Tvrtka je bila
starija od sto godina, a počeli su kao privatni čuvari za
željezničke, čelične i rudarske barone Zlatnog doba.
Nalazili su skrivena bogatstva najgorih diktatora i ratnih
zločinaca na svijetu, a za pravu cijenu mogli su učiniti sve:
izbaviti otetog direktora iz šaka FARC-a12 ili skupiti punu
pomorsko-zračno-kopnenu vojnu silu i ugušiti puč.
Nisam mogao vjerovati da je ova žena koja je otpuhivala
talog kave s razrezanog papira bila Emily Bloom,
najnedostupnija mlada žena u Georgetownu.
„Ja sam Mike Ford, prijatelj Tucka Strausa.”
Zamislila se na trenutak. „Oh, svakako. Mislim da Vas je
spomenuo ”
Tucku je bila vrlo draga. Bio mi je jedan od najboljih
prijatelja u DC-ju, i mnogo je pričao o Bloom. Bila je
nasljednica ovog korporacijsko-sigurnosnog blaga i Tuck je
čeznuo za njom još od studentskih dana. Počeo sam uviđati i
zašto.
„Imate li što protiv da mi kažete kako ste povezani s
onom gospodom?” rekla je. Bloom Security imao je dobrih
razloga da njuška za tipom poput Lyncha. Ja nisam.
Otkoturala se do stola i utipkala nešto u računalo. U
odrazu u prozoru vidio sam na zaslonu svoje lice.
Provjeravala je moj dosje.
„Moj brat mogao bi biti u nevolji zbog tih tipova”, rekao
sam. „Pokušavao sam razotkriti njihovu priču da vidim mogu
li mu pomoći.”
Grizla je donju usnu dok je gledala tekst na zaslonu.
„Kakve nevolje?” pitala je. Činila se samo napola
zainteresiranom. Možda je i bila, ali pretpostavljao sam da
je to taktika za prikupljanje informacija.
„Stvarno ne znam ništa o tome”, rekao sam, „samo da mu
prijete.”
 Bloom Security bio je blizak sa zakonom, a ja sam počeo
osjećati vibru saslušanja, pa sam izostavio većinu detalja.
„Znate li tko su oni?” pitao sam. „Bilo što o tome što se
događa u toj uredskoj zgradi?”
Pretpostavljam da joj je dosje, koji god da je pozvala,
rekao većinu onoga što je trebala znati o meni. Malo se
opustila, vratila se do stola, i stala dokono pregledavati
isjeckane papire, poput nekoga tko bi se mogao zavaliti za
stolom s križaljkom. Očito sam prošao.
„Kad bih znala cijelu priču, ne bih kopala po smeću”,
rekla je. „To je bio ugovorni posao za zakon, nadzor, sve u
pretincima. Nisam do kraja upućena. Nešto oko financijskih
zločina. Iskreno, mislim da nitko o toj ekipi ne zna ništa
bitnoga.”
Umetnula je još jedan komad papira na svoje mjesto.
„Što mi to ne govorite, Mike?”
„To je sve što znam”, rekao sam.
Hladno me pogledala.
„Što je sa smećem?” pitao sam. Sve da se izvučem od tog
pogleda. „Pretpostavila sam da će se cijelo mjesto
razbježati, pa sam zgrabila što sam mogla.”
„Ali zašto vi radite ulični posao?”
„Oh. Samo se ispuhavam. Taj posao bio je
najzanimljivija stvar koja se danas odigravala u gradu.
Mnogo je zabavnija od PowerPoint prezentacija i projekcija
zarade, a dobro je zapamtiti da nas, usprkos privatnim
mlažnjacima i bivšim senatorima i Saarinenovim stolovima
za kavu, na kraju priče ljudi plaćaju da premećemo smeće,
doslovno.”
„Je li to zakonito?”
„Sasvim zakonito. Sve dok je odloženo na javnom putu ”
Jedan od Bloomičinih kolega, momak dobrog izgleda i
otprilike u sredini svojih dvadesetih, ugurao je glavu i
predao joj ceduljicu.
„Trebaš nešto?” pitao je.
„Da”, rekla je. „Nešto da očistimo mog prijatelja.”
Po njegovom držanju smatrao sam ga pomoćnikom.
Pogledao sam svoj odraz u prozoru Bloomičinog ureda. Bio
sam uneređen, sa sivom mrljom na licu od Lyncheve haube i
otečenom modricom od sinoć. Vratio se s toplim ručnikom –
toliko divnim i debelim da sam provjerio marku da ga stavim
na popis za kupnju.
„Zamjenik ravnatelja je ovdje”, reče pomoćnik. Bloom je
provjerila svoj sat, a onda tiho opsovala.
„Pošalji ga gore u peticu”, rekla je. „Hvala, Sebastiane.“
„Zaključujem da imate i drugih stvari koje biste mogli
raditi ovog trena”, rekao sam.
„Prizivanje kiše. Poslovni doručak, poslovni ručak i
poslovna večera sedam dana tjedno. Lažni osmjesi, usrane
šale i molbe nabijenim odijelima da nam dadu još posla.
Polovica njih odbija vjerovati da stvarno ja vodim ovo. Što
se tiče druge polovice, ja sam tek prezime i stisak ruke, tako
da se velike face mogu osjećati kao da su otišle ravno do
vrha. Ali ne bih se smjela žaliti. Najbolja stvar kad imate
ime na zgradi i sto posto privilegiranih dionica jest da
možete raditi više-manje što hoćete.” Podigla je komad
papira. „Sigurni ste da ne znate ništa više o tim tipovima?’
„Apsolutno.”
„Šteta”, rekla je. „Mislila sam da možemo pomoći jedno
drugome.” Informacija je valuta i morat ću početi trgovati da
ikamo stignem. Pogledala je među papire i odbačeni otpad.
„Evo nas”, rekla je.
„Je li to ključ?” pitao sam i prišao bliže.
„Ovo?” rekla je. „Ne. Ovo je bezvrijedno. Mislim da su
to profiti i gubici pravničke tvrtke. Iz onoga što znam, ova
ekipa nikad ne radi ni najmanju grešku. Nismo imali ljude ili
odobrenje da ih pokupimo. Spaljuju sve i već su vjerojatno
ispraznili taj ured.
„Ovo, međutim”, izvukla je iz vreće superveliku crnu
spajalicu, otišla do svog stola i stegla njom snop papira,
„točno je ono što sam trebala. Svima nam ih je ponestalo.”
Zazvonio je telefon. Bloom je bacila pogled na zaslon na
svom stolu. „Moram odgovoriti. Ali ako se sjetite ičega što
ste možda zaboravili spomenuti i želite usporediti bilješke,
samo me nazovite. Onda ću možda imati još nečega za Vas.”
Napisala je broj svog mobitela na poleđini posjetnice i
predala mi je. Sve je bilo tu, lijepo odigrano i suptilno
izrečeno: quid pro quo.
„Svakako”, rekao sam.
„I budite pažljivi, Mike. Ne znam mnogo o tim tipovima,
ali znam da nisu šala. Budite oprezni.”
Dobro bi mi došao netko da s njim porazgovaram o toj
Jackovoj kaši, ali dok sam vagao njezinu ponudu, pogledao
sam kroz staklena vrata ureda i ugledao zamjenika ravnatelja
FBl-a, jednog od najviših čuvara zakona u zemlji, kako
korača niz hodnik. Jack me upozorio da ne razgovaram s
policijom. A bio je još jedan element o kojem nisam želio
previše razmišljati. Nisam htio umiješati zakon dok ne
shvatim koliko ću prljavo morati igrati da se izvučem iz
ovoga.
Izlazio sam baš dok je zamjenik ravnatelja ulazio. Uputio
mi je dugi zgađeni pogled dok sam prolazio, koji sam
vjerojatno i zaslužio s obzirom da su me maloprije razvlačili
po uličici i unovačili da opljačkam banku.
 10. POGLAVLJE

ANNIE JE VEĆ BILA kod kuće kad sam parkirao na ulici.

Njezin je auto ispunio naš kratki prilazni put. Našao sam
mjesto iza ugla. Dok sam prilazio našoj kući, vidio sam da je
svjetlo upaljeno u prozoru niše, a onda sam spazio Annie
kako hoda preko sobe u trkačkoj potkošulji. Nije bilo znaka
Lynchovog auta, tek uobičajena delrayska svjetina: gužva
šetača, nekoliko ljudi koji jedu sladoled. Možda su njegove
prijetnje bile tek hvalisanje. Dopustio sam si da se opustim
iz čiste panike u jednostavni strah.
Bio sam pola puta preko bloka kad sam prepoznao
jedače sladoleda.
„Kog kurca radite ovdje?” povikao sam niz ulicu. Tatice
u šetnji pogledali su me zgroženo. Nije me bilo briga. Moj je
glavni fokus bio na Lynchu. Naslonio se o drvo preko puta
moje kuće. Nabijeni irski momak iz Jackove kuće stajao je
pored njega. Lynch je podijelio pažnju između lova na
grudice maslaca od kikirikija u svome sladoledu s voćem i
buljenja u moju kuću.
Dok sam prilazio bliže, vidio sam da je uhvatio baš pravi
kut da viri u dnevnu sobu gdje se Annie sagnula u pasu
istežući se.
 „Da ti odgovorim na pitanje”, rekao je Lynch, „mliječni
restoran jutros je bio zatvoren pa sam skrenuo natrag.”
Pogledao je u prozor, a onda oblizao svoju žličicu. „Vrlo
ukusno.”
Krenuo sam prema njemu. Tatice su se povukli iza ugla i
gledali me sa sve većom uznemirenošću.
„Polako, Mike, polako”, rekao je Lynch.
„Kunem se Bogom –”
„Ne možeš me ubiti, a svakako me ne možeš ubiti ovdje.”
„Goni se od moje kuće.”
„Samo uživam u večeri, Mike. Međutim, drago mi je što
sam slučajno naletio na tebe. Nismo završili naš razgovor.”
„Zovem policiju”, rekao sam i izvadio mobitel.
„Molim”, Lynch će.
Podigao sam ga pustivši palac da mi lebdi iznad tipki.
„Broj je devet-jedan-jedan, ako si zaboravio.”13
Utipkao sam ga.
Lynch je ubacio svoju žličicu u praznu papirnatu čašu.
„Iako možda nije najbolja ideja da policija dođe ovamo i
počne se raspitivati nakon što si dotrčao ulicom, izvikujući
psovke. I što ćeš točno reći? Dva lijepo odjevena momka
kvare si dijetu preko puta tvoje kuće? U toku je neka nejasna
zavjera koju jedva razumiješ? A cijelu si priču dobio od
svog brata, bivšeg robijaša, koji ne zna otvoriti usta, a da ne
laže?”
„Policijska uprava Alexandria”, začuo se glas iz mog
mobitela. „Koji je Vaš hitni slučaj?”
Lynch je nastavio: „Siguran sam da će lokalna PU sve
ovo razvaliti do povečerja. Otežavaš stvari sebi i svom
bratu, Mike. Razvlačiš ovu neugodu. Ali ako želiš dodatni
izazov, samo daj.”
„Jeste li tamo?” upitala je dispečerka. „Koji je Vaš hitni
slučaj?” Čekao sam, stežući zube. Lynch je gledao.
„Oprostite”, rekao sam. „Pogrešno sam nazvao. Nema
hitnog slučaja.”
„U redu. Laku noć, gospodine. I molim Vas, budite
ubuduće pažljiviji.”
„Mislim da smo krivo započeli”, rekao je Lynch.
Posegnuo je u džep svojih hlača i vratio mi moju vozačku.
„Ja sam razuman čovjek. Štitim svoje interese kao i svatko
drugi. Ako nekome platim da napravi nešto, očekujem da to
bude napravljeno. A ako to ne naprave, očekujem da to
isprave. To je jedino pošteno.”
Uzeo sam natrag svoju ispravu. „Inače ih šalješ u
bolnicu? Ubiješ?”
Bacio je svoju čašu u susjedovu kantu za smeće. „Više
volim mrkve nego batine. Ti si vrlo kompetentan. Nemaš
dosje. Čist si. Sredio si si cijelu tu spiku uglednog pravnika.
Mislim da možeš smisliti kako da se ovo obavi uz minimum
strke ili opasnosti po tebe. Nakon toga, više me nikad nećeš
vidjeti. I vratiš se svojoj dražesnoj curi birati ubruse za
vjenčanje.”
Otkud je već znao toliko?
„Dakle, hoćeš da opljačkam banku?”
„To bi bilo zabavnije, ali ne. Ova operacija išla je glatko
i čisto dok tvoj brat nije odlučio, nasuprot svim dokazima, da
je jedan od dobrih dečki. To nije upad, Mike. To je
informacija iznutra, cinkanje.“
Brinuo sam se da me žele za neki ružni zločin. Ali
trgovanje iznutra, poput Marthe Stewart? Što bi moglo biti
više za seoski klub od toga?
„Imali smo ekonomista spremnog da nam dade neke
informacije o kretanju tržišta. Tvoj brat sprčkao je isplatu.
Ekonomist se prepao. Sad trebamo naći drugi način da
dođemo do podataka.”
„Kakve dojave? Što je meta?”
„Ne bih htio upropastiti iznenađenje.”
„Zašto ne stisneš svog čovjeka iznutra umjesto mene?”
„Tko kaže da ga ne stiskam?”
„Čini se da većinu vremena provodiš meni za guzicom.”
Kimnuo je kao da imam pravo. „On je pipav slučaj.
Trenutno ga ne mogu naći. I vjerojatno je najbolje ovog trena
ne ubadati u tu košnicu ako ne napravi nešto naglo. Doći
ćemo na kraju i do njega.”
 Pogledao je niz ulicu. Annie je iskoračila na naš trijem.
Hodala je prema nama. Htio sam da Lynch ode.
Koliko strašan može biti ekonomist? Samo bih
razgovarao s njime. Bila je to mala cijena da ovo držim
podalje od našeg doma. „Što ako ga vratim natrag?“ pitao
sam.
Lynch se nasmiješio i pogledao niz ulicu prema Annie.
„Znači, unutra si”, rekao je.
„Ne. Vani sam. Samo ću razgovarati s tim tipom kako bih
i ostao vani.“
„Sjajno, Unutra si. Imaj na umu, ako ovo sjebeš ili ga
preplašiš ili stvoriš još frke, samo ćeš sebi otežati posao ”
Annie je bila udaljena oko deset metara. Vidio sam kako
Lynch uživa u mojoj uzrujanosti dok je prilazila sve bliže i
bliže.
„Ime mu je Jonathan Sacks. Imaš dvadeset i četiri sata.”
S time je otišao.
„Hej, dušo”, reče Annie. „Tko je to bio?”
Moj novi šef.
„Nitko”, odgovorio sam.
 11. POGLAVLJE

MOJ PRVI DAN NA POSLU zločinačkog suučesnika

postajao je prilično dosadan. Parkirao sam preko puta
Sacksove kuće u gradu, jedne iz tuceta u kompleksu. Imala je
vlastiti ulaz što je olakšavalo nadzor. Bilo je 7:30 ujutro,
dobro vrijeme da se uhvati ljude dok idu na posao. Nakon
pola sata bez ikakva znaka aktivnosti unutra, moja se
nestrpljivost pretvorila u drskost pa sam krenuo prema
njegovom trijemu.
Primijetio sam letke za pizzerije kako mu strše ispod
vrata. Imao je poštanski sandučić što je visio sa strane.
Pokucao sam po njemu. Metal mi je uzvratio prigušenim
zveketom. Bio je do pola pun.
Sacksa usred tjedna nije bilo nekoliko dana. Pretpostavio
sam da je pobjegao. Provirio sam kroz zaslone. Nije bilo
znaka brzog pakiranja, vjerojatno se planirao vratiti.
Međutim, nisam imao dane da ga čekam. Trebao sam
pripremati izjavu u slučaju mračnog novca, ali između ove
gluposti tajnog praćenja i ručka Komore na koji me Annie
jutros podsjetila, nisam znao kad ću se stići pobrinuti za to.
Sacks je bio ekonomist u Saveznim rezervama. Savezne
reguliraju mnogo banaka pa sam pretpostavljao da ima
pristupa nekim podacima iznutra. Izvukao sam svoj laptop,
koji je imao širokopojasnu karticu, i provjerio imenik na
mrežnoj stranici Saveznih. Ništa mi nije iskočilo. Stranica
„Kontaktirajte nas” imala je nekoliko brojeva, a za većinu
njih pretpostavio sam da vode do glasovne pošte. Nekoliko
ih je dijelilo isti pozivni broj i prve četiri znamenke broja.
To je obično značilo da si, birajući te prve četiri brojke i
nakon njih 000, mogao doći do centrale.
Pa sam sada imao broj koji mogu nazvati, ali tko sam?
Prošle noći obavio sam pretragu Sacksa na Accurintu. To
je jedan od velikih izvora za iskopavanje podataka. Ako
neka informacija o tebi pluta u nekoj komercijalnoj ili
vladinoj bazi podataka bilo gdje na svijetu, oni će je
pokupiti, sabrati na jednom mjestu i učiniti je pretraživom.
Jednom kad naučite čitati ta izvješća, tih nekoliko stranica
reći će vam nečiju životnu priču i dobar dio nečijih tajni.
Imao sam Sacksove adrese od njegova doma iz djetinjstva
nadalje, i popise njegovih rođaka, poznanika, suradnika,
susjeda, svakoga s kime je živio kao i njihove telefonske
brojeve, povijesti zaposlenja, kaznene dosjee i većinu
njihovih brojeva socijalnog osiguranja.
Iz prezimena i rođendana vidio sam da je Sacks imao
dvije kćeri i ženu i samostojeću obiteljsku kuću u Falls
Churchu. Onda je prošlog ljeta počeo živjeti sam u novoj
luksuznoj gradskoj kući u jugozapadnome DC-ju. To je
zvučalo kao razvod što bi objasnilo financijske motive.
 Posao je dobro mjesto da se pronađe radoholičar. Otišao
sam na Linkedln, a oni su ispreli popis od tuceta Sacksovih
kolega i poznanika. Odabrao sam tipa koji je radio u
Ministarstvu financija na istom području politike i mogao je
imati dobrog razloga da dođe u dodir s mojim čovjekom.
Sad sam bio Andrew Schaefer. Oklijevao sam na trenutak
prije no što sam nazvao. Osjećao sam se kao da prelazim
crtu svojim prvim potezom za Lyncha. Proguglao sam još
nekoliko pojmova i našao stvarni organizacijski dijagram
osoblja u Saveznima s telefonskim brojevima.
To je presudilo. Nisam imao dobre isprike, ali zato sam
imao obilje načina da pristupim ovome. Zvao sam glavnu
centralu. „Monetarna politika”, rekao je čovjek koji je
odgovorio na telefon.
„Laurie Stevens, molim.” Ona je bila činovnica u
Sacksovom uredu.
„Minutu.“
„Ovdje Laurie.”
„Bok, Laurie”, rekao sam. To što sam prebačen s glavne
centrale značilo je da će na njenom telefonu moj broj biti
prikazan kao proslijeđen poziv što ga je činilo uvjerljivijim.
„Ovdje Andrew Schaefer iz OEP-a. Pitao sam se bih li
mogao dobiti nešto vremena u današnjem rasporedu
Jonathana Sacksa,”
„Jeste li mu probali poslati e-mail?”
 Očito pojma nisam imao kako se stvari rade u tom uredu.
„Da. Nisam dobio odgovor. Ne uspijevam ga uhvatiti.
Nekako bih trebao ovo danas srediti za indeks potrošačkih
cijena.”
„Nije ga bilo nekoliko dana. Gripa ili tako nešto. E-mail
Vam je vjerojatno najbolja šansa.”
„Imate li broj njegovog mobitela?”
„Njegovog mobitela? Mislim da ne. Možete razgovarati
sa zamjenikom ravnatelja ako je hitno ”
Tu sam prekoračio. Vrijeme za rikverc.
„Ne. Sve je u redu. Samo provjeravam nešto s
Jonathanom. Čekat ću da mi odgovori na e-mail.”
„OK.”
„Hvala.”
Zbrisao je s posla. Sacks se stvarno skrivao. Pogledao
sam popis njegove obitelji i poznanika u okolici. S manje od
dvadeset i četiri sata, nisam imao vremena ići od vrata do
vrata, ili ih čak iskušavati jednog po jednog preko telefona.
Nadao sam se preobratiti Jonathana Sacksa polako i
smišljeno, onako kako su me učili, postepenim zatvaranjem
klopke iz koje ne može pobjeći. Ali šteta. Imao sam rok.
Morao sam jednostavno posegnuti i prodrmati njegov kavez.
Pošto sam obavio nekoliko poziva i probio led, krenulo
mi je. Bio je tu i komadić nečeg drugog. Zabava nije bila
prava riječ; bilo je to više zadovoljstvo popuštanja jednoj od
vlastitih slabosti.
Bacio sam pogled na kućepaziteljev ured i razmislio na
trenutak. Onda sam utipkao broj Sacksove bivše žene.
„Halo?”
„Halo. Žao mi je što Vas gnjavim. Ovdje Stephen iz
River Park Homes. Navedeni ste kao kontakt Jonathana
Sacksa u slučaju nužde.“
„Je li sve u redu?”
„O da. Imali smo ovdje prilično veliko puknuće cijevi, a
imamo samo njegov broj u uredu. Moramo ući u njegovu
kuću pa smo pokušavali doći do njega.”
„Jeste li pokušali njegov mobitel? Imate li novi broj?”
„Imamo samo njegovu kuću i ured.”
„Upravo ga je promijenio”, rekla je i pročitala njegov
broj.
Sad sam mogao doći do njega, ali što bih rekao? Imao
sam u glavi nejasnu ideju svog pristupa, pokušaja da budem
na njegovoj strani, da budem dobar dečko naspram
Lynchevog zločestog, ali nisam znao što se traži, kakvi su
uvjeti.
Jack mi je prethodne noći dao nešto Sackove pozadine
zajedno s Lynchevim brojem. Šetao sam gore-dolje blokom i
nazvao ga.
„Tko je?” pitao je Lynch.
 „Mike Ford”, ali nisam stigao puno dalje od toga. Jedan
Prius skrenuo je iza ugla i prepoznao sam čovjeka koji je
izgledao kao Jonathan Sacks nakon trodnevnog oblokavanja.
„Sranje. Ovdje je”, rekao sam. „Zovem te poslije.”
Sakrio sam se iza svog Jeepa.
Iz onoga što sam mogao vidjeti, Sacksov auto bio je krš.
Gumena biljka na stražnjem sjedalu klatila se amo-tamo dok
je parkirao pred kompleksom i marširao prema svojoj kući u
tamnoplavoj majici, kaki hlačama i tenisicama.
Ušao je u svoju kuću na brzi pregled, a onda otišao do
kućepaziteljeva ureda. Vidio sam ga kroz prozor dok je
gestikulirao prema svojoj kući. Mora da ga je njegova bivša
zvala zbog puknuća. Ovo se kretalo daleko brže no što sam
planirao.
Gledao sam kako njegova zbunjenost ustupa pred
sumnjičavošću. Provirio je kroz prozor ureda.
Izašao je, pokrenuo Prius i zbrisao. Uskočio sam u svoj
auto i pošao za njim nadajući se da ću barem naći gdje
odsjeda pa da mogu smisliti način kako da razgovaram s
njim.
Držao sam odstojanje, ali to jedva da je bilo važno.
Sacks je bio u svom svijetu. U njegovim retrovizorima vidio
sam ga kako razgovara sam sa sobom na semaforima. Od
Southwesta vozio je Mallom, onda je prešao do Spomenika
mornarici i parkirao tako da mu je pola auta bilo na stajalištu
autobusa. Hodao je Avenijom Pennsylvania, a onda skrenuo
prema Indiani. Pogodila me hladna spoznaja. Išao je prema
Trgu pravosuđa, mom najneomiljenijem mjestu u DC–ju.
Cijelo to područje je palača košmara za one naklonjene
zločinu. Meni slijeva, zgrada FBI-a naginjala se nad ulicu,
brutalna betonska tvrđava. Zdesna mi je stajalo Ministarstvo
pravosuđa gdje sam prije nekog vremena imao povlasticu
gotovo biti spaljen. Preda mnom su bile središnjica
prijestolničke policije i Viši i Okružni sudovi za Okrug
Columbia. Tamo sam obavljao mnogo pro bono14 posla pa
biste pomislili da sam se navikao na ta mjesta, ali uvijek bi
me iživcirala.
Na Višem sudu sam, kad mi je bilo dvanaest godina,
proveo tjedne sjedeći na tvrdim plastičnim stolicama
čekajući vani dok mi je otac prije suđenja plovio labirintom
sastanaka s okružnim odvjetnicima i tužiteljima punim lažnih
osmijeha dok bi jurili pored mene i mog brata. Tu sam morao
sjediti, noseći odijelo za crkvu, i gledati kako predsjednik
porote proglašava da mi je otac kriv, tu sam slušao suca kako
mu daje dvadeset i četiri godine, tu sam gledao sudskog
službenika kako ga odvlači iz ruku moje majke. Većinu mog
života nije ga bilo. A Sacks je krenuo tamo. Savršeno mjesto
da obavim prvi posao za svoje nove zločinačke drugove.
Murjaci su ispunili pločnike i široke stube pred
zgradama sudova. Dok sam hodao, nabrojao sam četiri
uniformirana policijska pročelnika i tko zna koliko njih u
civilu.
 Sacks je stao pred ružnom zgradom iz 1970-ih od
zamrljanog betona i crnog stakla. Stajao je pred njom i
gledao ulaz jedne ruke duboko u džepu dok je drugom
kompulzivno čačkao nešto na svome vratu. Bio sam šest
metara daleko.
Zazvonio mi je mobitel.
Sacks se okrenuo dok sam ga utišavao praveći se da
nehajno prolazim.
Bio je to Annien broj. Provjerio sam vrijeme.
Prokletstvo, ako ovo ne završim brzo, zakasnit ću.
Sacks je još buljio u zgradu. Izgledao je kao da bi mogao
zaplakati. Konačno je duboko udahnuo i pošao natrag putem
kojim je došao. Prošao je sportski bar, razmotrio ga na
trenutak, a onda zbrisao u tminu. Našao sam mjesto na
pločniku odakle sam ga mogao vidjeti kroz vrata.
Mobitel mi je opet zazvonio. Pogledao sam dolje, napola
se trgnuvši, očekujući Annie.
Bio je to Jack.
„Što je?”
„Gdje si?”.
„Trg pravosuđa. Našao sam Sacksa.”
„Što radi?”
„Vuče se okolo kao da je zadnji dan ljetovanja.”
„Što misliš da namjerava?”
 „Nemam–” Pogledao sam natrag prema zgradi kojoj je
prišao, a onda se od nje udaljio. Nisam mogao vjerovati da
nisam ranije shvatio. Bio je to Pravosudni centar, dom
najvišem tužitelju u Okrugu. „Tužitelj SAD-a.”
„O, sranja”, rekao je Jack.
„Lynch je rekao da će ga ostaviti na miru ako ne napravi
nešto nepromišljeno.
„Cinkanje se čini prilično nepromišljenim, s obzirom na
to što znamo o Lynchu. Ne možeš ga pustiti da uđe. Ubit će
ga. Upravo sam završio sastanak. Nisam daleko. Krećem
tamo.”
Rekao sam samome sebi da u svemu ovome činim dobro
djelo. Lynch bi mogao upravo sada promatrati mene i
Sacksa. Ako vidi svog čovjeka kako ulazi u ured tužitelja
SAD-a, Lynch bi mogao učiniti svašta.
Postojao je još jedan razlog zašto sam ga morao
zaustaviti: ako Sacks progovori, moj jedini lagani način da
se izvučem – vabeći ga natrag u zločin – nestao bi.
Sacks za šankom nije ništa naručio. Nakon pet minuta,
odustao je. Izašao je na pločnik pred fontanama Spomenika
Mornarici. Pogledao je Indianom prema sudovima, a onda
prema svom autu.
Samo idi, nagovarao sam ga u mislima.
Izvadio je mobitel. Prišao sam bliže.
Bio je to kratak poziv, ali uspio sam čuti kraj: „Dolazim.
Preko puta trga sam. OK.”
Počeo je hodati prema zgradi suda s prednošću preda
mnom.
Telefon mi je opet zazvonio. Poruka od Annie. „Gdje
si?”
Nisam imao vremena odgovoriti. Dok sam slijedio
Sacksa natrag preko trga, mogao sam se zakleti da sam vidio
crni Chrysler kako krstari Četvrtom ulicom.
Nisam imao vremena pokušati preobraćati Sacksa malo
po malo. Morao sam ga zgrabiti u prolazu, u srcu sustava
krivičnog pravosuđa.
Hodao sam brzo za njim dok je prilazio raskršće.
Uhvatio je rupu u prometu. Ja sam morao zastati i onda
konačno samo krenuti. Poigrao sam se kukavice s terencem
saveznog šerifa koji je zakočio i zatrubio dok sam trčao
ulicom.
Gledao sam kako Sacks dolazi do ulaznih vrata zgrade
suda. Trčao sam za njim, ali zakasnio sam. Sacks je već
prolazio kroz detektore metala, a ja sam bio na kraju reda.
Osam policajaca stajalo je između nas i mjesto mi se nije
činilo dobrim da se izvikuje poziv u kriminalnu zavjeru.
Čekao sam, znojeći se, dok me nisu propustili kroz
sigurnosnu provjeru. Pograbio sam svoj mobitel i ključeve i
potrčao hodnikom za Sacksom. Čuo me kako dolazim,
okrenuo se i suočio se sa mnom, zatečenoga izgleda.
 Pored nas su prošla još dva uniformirana šerifa.
„Jonathan Sacks?” upitao sam.
Obrazi su mi bili crveni od trčanja. Modrica mi je
počivala pored desnog oka. Znao sam da izgledam ludo.
„Da”, rekao je, odmičući se dok je gledao prema
najbližim murjacima.
„Zovem se Michael Ford. Ja sam odvjetnik. I imam
razloga vjerovati da Vam je život ugrožen. Žao mi je što sam
Vas ovako iznenadio.”
„Za koga radite?”
„Ni za koga. Nedavno sam došao do nekih informacija.
Morao sam Vas upozoriti.”
Počeo se odmicati.
„Slušajte me. Ako surađujete s tužiteljem ili sada odate
informacije, ugrožavate se. Ako ja mogu otkriti što radite,
mogu i oni. Molim Vas, dajte mi pet minuta vremena.”
„Je li ovo nekakva prijetnja?” pitao je.
„Baš nasuprot. Ovdje sam da pomognem.“
„Nastavite”, rekao je.
„Ne ovdje”, rekao sam. „Ne mogu Vam reći koliko je po
Vas i po mene opasno biti u ovoj zgradi. Imaju dojavljivače.
Ako progovorite, znat će.
„I kako Vi sve to znate?”
Prišao sam bliže. „Moj brat pokušao je progovoriti.
Saznali su. Gledao sam ljude iza ovoga kako ga mlate do
besvijesti. I njegov je život u opasnosti. Pa stoga, molim Vas,
poslušajte me.”
Oči su mu bile prikovane na najbliže šerife. Jedan povik
i gotov sam.
Obitelji su stajale pored vrata sudnica s izrazima
nevjerice ili tihe muke. Deseci tužitelja, sudaca i policajaca
koračali su pored nas. Vidio sam tvrde plastične stolice na
kojima sam proveo toliko vremena, vidio sam baku kako
čeka, klinca što maše nogama prekratkim da bi dotakle tlo.
Kroz otvorena vrata vidio sam sutkinju kako sjeda. U tom
sam trenu opet proživio svoje vlastito uhićenje i suđenje
prije deset godina, prisjetio sam se suca kako zuri u mene,
noći kad mi se cijeli život raspao.
Sa svakim sam korakom očekivao osjetiti ruku na
ramenu, čelik na zglavcima.
 12. POGLAVLJE

„IMATE PET MINUTA”, rekao je Sacks.

Nisam mogao vjerovati da je pristao. „Slijedite me”,
rekao sam. „Javno mjesto. Samo ne ovdje.”
Kimnuo je.
Prije no što je stigao još jednom promisliti, izveo sam ga
iz zgrade suda i preko Constitutiona do skupine drveća na
samom kraju National Malla. Bili smo preko puta vodoskoka
pred Capitolom.
„Pričajte”, rekao je.
Morao sam namamiti ovog čovjeka u zavjeru o kojoj
nisam znao gotovo ništa. Morao sam mu ući u glavu, znati
njegovu motivaciju da bih ga pridobio. Moj mi je brat dao
ono što je saznao, grube obrise. Sacks je bio tipični
radoholičar iz DC-ja, toliko jednoumno usredotočen na
spašavanje svijeta da je izgubio ženu. Čitao sam mnogo
njegovih govora i službenih izvješća, svih vrlo suhih i
tehničkih, ali to je bilo ono što je u njegovim krugovima
prolazilo pod grabljanje gnojiva: argumenti za podizanje
obveznog kapitala banaka i obuzdavanje trgovine
izvedenicama i nekretninama.
 Jack je dopunio ostalo. Nakon razvoda, kad je Sacksu
stvarno trebao novac – alimentacija, izdržavanje djece – ni
jedna banka nije ga htjela zaposliti. Spalio si je sve mostove
pokušavajući učiniti pravu stvar. Okretna vrata su se
zaglavila. Igrao je ulogu skromnog službenika, ali nije mogao
podnijeti da ima cimera i stan u prizemlju. Mislio je da
baratanje milijardama u rizničnim mjenicama znači da zna i
baratati vlastitim novcem na tržištu. Nije znao. A odatle je
bio kratak put do toga da ga Lynch matira.
Što me zavaralo da sam pomislio kako ga mogu
preobratiti? Momak je došao u DC pokušati živjeti pošteni
život i napraviti nešto dobro među prividno uglednim
ljudima, a onda je uvučen u zločin koji jedva razumije i
trenutačno je usran od straha.
Suosjećao sam.
„Ti ljudi od kojih bježite”, rekao sam. „Posvuda imaju
izvore.” Toliko sam čuo od svog brata, a bilo mi je u interesu
da sad u to vjerujem. „Ako progovorite, saznat će i doći će
do Vas.”
„Tužitelji me mogu zaštititi.”
„Za slučaj financijskog kriminala? Mislite da imaju
resurse za to? Nije Vam ovo Pet obitelji15. Vi regulirate
banke. Znate kako ti financijski slučajevi idu. Za šest godina,
tko god bio iza svega ovoga možda će se suočiti s globom u
iznosu od nekoliko postotaka od kamate koju su pobrali od
profita. Potpisat će sporazum o odgođenom progonu i sve ide
pod tepih. Zar ćete se cijelo vrijeme skrivati?”
„Kako znate sve to?”
„Ja sam samo dosadni šljaker, kao Vi. Moj brat je druga
priča. Moj brat je bio uključen, htio je pomoći. Došao mi je
po pomoć. Pokušao je otići na policiju. Ljudi za koje je
radio saznali su. A sad će ga ubiti, ako ne...”
„Ako ne pristupim.”
Kimnuo sam. „Jesu li i Vama prijetili?” pitao sam.
Nije mi odgovorio. Samo je gledao Lincolnov spomenik
u daljini.
„Došli ste u Washington činiti dobro”, rekao sam.
„Razumijem to. To je i mene dovelo ovamo. I radite svaki
budni sat pokušavajući zaustaviti svakodnevnu korupciju. I
što dobijete?”
Gledao je golu zemlju u Mallu.
„Samelju vas”, nastavio sam. „Pokušate napraviti što je
pravično, a završite tako da izgubite sve za što ste radili.”
„Što Vi znate o tome?”
„Imam ja svoju priču. Sad nije važno. Znam o plaćanju
cijene za svoja načela. Znam kako je kad te stjeraju u kut.
Ako svi ti fondovi trguju ekspertnim mrežama i insajderskim
informacijama, što je jedna dojava više? U čemu je razlika?
Zašto biste Vi jedini trpjeli kad svi namještaju igru? Samo im
pošaljite informaciju. Dvije sekunde i svega ovoga više
nema. Neće biti dugih ružnih saslušanja, istražnih porota,
redova kamera, crne mrlje u biografiji gdje svatko koga
sretnete do kraja života zna na što su Vas natjerali.”
Uplašio sam sam sebe kako su lako ova mračna obećanja
prštala. Nisam samo pokušavao nagovoriti Sacksa da proda
dušu. Pokušavao sam uvjeriti samoga sebe.
„Kao da Vas je briga što se meni dogodi”, rekao je.
„Briga me je. Moj mi brat cijelog života nije donio ništa
osim nevolja. Ali Vi ste pošten momak. Strašno je ono što
Vam se dogodilo. Samo im predajte informaciju. Neće se
tome moći ući u trag. A onda dobijete natrag svoj život. Kao
da se ništa od ovoga nikad nije dogodilo.”
Duboko je udahnuo i pogledao prema bliještećem jezercu
što se mreškalo na hladnom vjetru. Više me zanimalo što je
radio sa svojom rukom u desnom džepu. Da ga nisam malo
prije gledao kako prolazi detektore metala u zgradi suda,
brinuo bih se za pištolj.
„OK”, rekao je. „Kamo idemo odavde?”
Održao sam mu pošteni govor, možda previše poznat i
preuranjen. Možda sam jednostavno bio tako dobar pa sam
stvarno preobratio Sacksa. Ali laskanje samom sebi bilo je
opasno, posebno kad razgovarate s čovjekom koji je prije
nekoliko trenutaka činio najviše što je prokleto mogao da
surađuje s tužiteljem SAD-a. Nikad nisam stvarno pomislio
da ću nekoga pitati „Jesi li ozvučen?”, ali onda opet, bio je
to dan kad se sve događalo prvi put.
Nisam znao što su bili sljedeći koraci. Vidio me kako
oklijevam i zaskočio me.
„Tapkate u mraku”, rekao je. „Znate li makar metu?
Uloge u koje igraju?”
Nasmijao se, kao da sam najveći tupan na svijetu. Vratio
mi se očev savjet: Nikad se ne kladi u tuđoj igri. Lagano sam
se okrenuo i vidio, parkiran šezdeset metara daleko, Lynchev
Chrysler. Sivi tuljac stršao je kroz stražnji prozor.
Nagoni su mi govorili da se bacim na tlo ili trčim kao
lud, ali shvatio sam da predmet nije puška. Bio je to nekakav
mikrofon. Lynch je mogao čuti svaku riječ.
Sacks je slijedio moj pogled i, kako se okrenuo, ja sam
iskoračio naprijed i pogledao u džep njegove jakne koji je
njegova ruka držala otvorenim. Iz šake mu je virio vrh
digitalnog snimača. Svijetlilo je crveno svjetlo. Snimao me.
Htio me predati tužiteljima.*
„Hoće direktivu”, rekao je.
 13. POGLAVLJE

NEĆU GA PREOBRATITI. Barem nije bio ozvučen uživo pa

da emitira tužiteljima SAD-a dok sam ga nagovarao. Nije
bilo laganog izlaza iz ovoga. Trebao sam samo otići. Pošao
sam, a Sacks je podigao svoj mobitel i utipkao broj.
Zastao sam i okrenuo se. „Nemojte zvati tužitelja”, rekao
sam. Lynch je slušao. Sacks će se ubiti.
„Ne mičite se”, odvratio je.
„Ne razumijete.”
„Razumijem savršeno”, rekao je, a onda podigao svoj
mobitel. „Imam jednoga od njih baš ovdje. Ne. Iza ugla.”
Pošao je prema sudovima, hodajući ravno prema Lynchu
dok ga je otkucavao. Naručivao je vlastito pogubljenje.
Potrčao sam i zgrabio ga za ruku.
„Oni slušaju”, rekao sam, sikćući mu u uho. Odgurnuo
me. Zadržao sam ga, privukao bliže. „Ubit će Vas. Morate
bježati.”
Posrnuo je prema meni. Uhvatio sam ga pod ruke i
spriječio da padne na tlo.
Nešto nije bilo u redu. Zastenjao je i cijelo mu se tijelo
napelo. Držao sam ga sekundu, ali sva je snaga istekla iz
njega kad se skršio.
Isprva je bila samo mala mrlja. Jedva sam je mogao
primijetiti kroz plavu njegove majice, ali brzo je rasla.
Pokušao sam ga zaustaviti da ne padne. Obgrlio sam ga
poput medvjeda, držao ga. Toplina se širila. Osjetio sam
kako mi curi kroz košulju.
Spustio sam ga na jedno koljeno, onda na tlo, i položio
ga na leđa. Skinuo sam svoj sako, otrgnuo rukav s košulje i
zgužvao ga u kompresu. Bio je pogođen u prsa. Pola tuceta
ljudi prošlo je dok je krvario u blatu. Lynchev je auto nestao.
Zazvonio mi je telefon.
Sacks je buljio u nebo u nevjerici. Ustima je iznova i
iznova tvorio riječi „O, moj Bože”, ali s rupom u plućima
nije imao daha kojim bi govorio. Zahvaljujući prometu,
vjetru i turističkim autobusima u praznom hodu, nisam čak ni
čuo pucanj. Možda su koristili prigušivač. Znao sam da je
Sacks rekao policiji gdje da me nađu. Morao sam bježati.
Možda sam imao vremena pobjeći, ali to bi značilo pustiti
momka da iskrvari na Mallu.
Čvrsto sam pritiskao kompresu. „Što je direktiva?”
upitao sam.
Predaleko je otišao da bi me čuo, dao ikakav znak.
Četiri policajca s Capitola išla su prema meni preko
Madisona. Podigao sam ruku sa zgužvanog pamuka, vidio krv
kako mu se skuplja i slijeva niz prsa i opet ga pritisnuo.
 „Što se tu događa?” povikao je vodeći policajac.
„Ovaj čovjek je povrijeđen”, rekao sam kako su se
okupili oko nas. „Ne znam što se dogodilo. Evo”, uzeo sam
jednoga za ruku i odveo mu je do komprese.
„Ja sam bolničar”, rekao sam. „Imam pribor u autu,”
Otrčao sam do redova parkiranih automobila, odabrao
jedan Escalade i obišao ga. Kad sam se izgubio iz vida iza
terenca, sagnuo sam se i potrčao preko ulice prema drveću
što je okruživalo Nacionalnu galeriju.
„Hej!” čuo sam policajca kako viče za mnom. Nastavio
sam se kretati prema Constitutionu. Dok sam otirao znoj s
čela, uspio sam obojati lice svojom okrvavljenom rukom.
Policija mora da je sve razglasila. Uskoro sam dobio
društvo: Prijestolnička PU provezla se Pennsylvanijom, a
onda napravila puni okret i krenula za mnom, vrištave sirene
i s udarom od koga se zemlja tresla se prolomio ispod auta.
Skrenuo sam prema ulazu u podzemnu. Jedne pomične
stepenice nisu radile, druge dvoje bile su začepljene ljudima
na pauzi za ručak. Vašingtonci znaju biti pomalo ćudljivi što
se tiče pravila za pomične stepenice za metro. Stoji se desno,
hoda lijevo. Meni je trebalo nešto brže pa sam skočio na lim
među stepenicama, dočekao se na ruke i okrenuo se bočno na
kuk dok sam klizao dolje. Nisam ih primijetio kad sam
odmjeravao kosinu, ali dok sam jurio niz nju, mali čelični
diskovi, zavareni za metal, žestoko su me bubetali u trticu
svaka dva i pol metra. Izletio sam na kraju, izgubio oslonac,
udario licem u prljave crvene pločice, ustao i potrčao.
Policija se raširila s drugog kraja postaje. Jedino mi je u
prilog išlo što smo bili na postaji žutozelene linije,
pastorčeta što opslužuje neke od siromašnijih dijelova DC-
ja. Dolazi samo svakih petnaest minuta pa su vagoni i postaje
uvijek krcati.
Bljeskanje crvenih svjetala uz platformu i hladni nalet
zraka najavljivali su dolazak vlaka. Probijao sam se prema
naprijed i čekao do zadnjeg trenutka. Kako je gomila
nahrupila prema vratima, progurao sam se natrag i zaklonio
se u tamni kut iza pomičnih stepenica, gdje je bio ulaz u
dizalo uokviren masnim limom.
Policija je zadržala vlak i, dok sam se penjao dizalom,
gledao sam ih kako počinju pretraživati vagone, lajući
zapovijedi u radio. Vrata dizala otvorila su se nad zemljom.
Očekivao sam plavi zid. Ali policija je još pristizala i
pokrili su tek pomične stepenice, petnaest metara daleko.
Iskoračio sam.
Vidio sam svoj odraz u armiranom staklu kabine dizala,
krvi razmazane po licu. Morao sam se očistiti. Dok sam trčao
od mjesta gdje su sirene najglasnije zavijale, zavukao sam se
između dva kamiona uličnih prodavača koji su obrađivali
turiste oko Malla. Duboko sam se nadisao dima iz generatora
dok sam se provlačio među njima. Zgrabio sam majicu i
bocu vode, a onda pojurio kroz promet preko Constitutiona i
bacio se pod najgušće grmlje koje sam mogao naći.
 Pojavio sam se minutu poslije, mokre glave, ali ne više
umrljan krvlju, noseći premalu majicu na kojoj je sprijeda
pisalo „Ne znaš me”. Pod njom, moja je košulja bila vlažna i
mlaka od Sacksove krvi. Ulaz u Vrt skulptura bio pet metara
dalje. Uskoro sam bio tek još jedan turist što se čudi pauku
Louise Bourgeois.
Auto mi je ostao parkiran blizu zgrade suda, ali povratak
tamo nije bio moguć. Uskoro će policija shvatiti da nisam
sjeo na podzemnu pa će se mreža raširiti.
Provirio sam kroz kapiju i vidio patrolni auto parkiran na
suprotnom uglu. Obišao sam Vrt do druge strane, pričekao da
prođe nešto parkovne policije na biciklima, a onda izašao na
Madison. Pristizalo je još murjaka, motocikli iz jednog
smjera, auti iz drugog, ljudi na nogama što su se širili među
muzejima. Bio sam u klopci.
Ruka mi je stegla rame.
Okrenuo sam se. Bio je to moj brat.
Crni Chrysler bio je u praznom hodu nekoliko metara
dalje. Jack je krenuo prema njemu. Lynch je sjedio na
vozačkom mjestu. „Mogu te izvući odavde”, rekao je.
Policija se približavala. Osjetio sam kako se Sacksova
krv suši i steže na mojoj koži poput ljuski. To me pred
cijelim svijetom označavalo kao ubojicu. Znao sam da bih
trebao podići ruke i predati se, povjeriti svoj život zakonima
koje sam se zakleo provoditi, zakonima koji su mi razdirali
obitelj.
 Ili sam se mogao prepustiti ubojicama koji su mi
smjestili. Crni je auto čekao, moj jedini put za bijeg. Stražnja
su se vrata otvorila. Bio sam nevin, ali vidio sam dovoljno
da znam kako istina više nije važna.
Murija je okružila blok.
Jack je uskočio i pružio mi ruku.
Jedini izlaz bio je da odem dublje.
Ušao sam u auto.
 14. POGLAVLJE

LYNCH JE KRENUO, a ja sam se sagnuo nisko iza

zatamnjenih prozora.
„Jebeno ste ga ubili?” rekao sam Lynchu.
„Zamršenije je nego što se čini”, odvratio je Lynch.
Okrenuo sam se Jacku. „A što ti radiš s njima?”
„Bio sam tamo, Mike. Pokupili su me. Mogu nas izvući
odavde.” Pogledao je Lyncha. Vidio sam crno-grimiznu
modricu pod zavojem na Jackovoj sljepoočnici, strah u
njemu. „Ovdje su da pomognu.”
„Odvest ćemo te nekamo na sigurno”, rekao je Lynch.
„Dupont.”
„Što?”
„Odvedi me na Dupont Circle”, rekao sam,
pregledavajući propuštene pozive i poruke od Annie. „Inače
će me moja zaručnica ubiti i lišiti te zadovoljstva.”
Morao sam razgovarati s njom prije no što vijest pukne,
objasniti joj stvari dok me svaka postaja ne prikaže kao
ubojicu. Ali bilo je još toga. Ako ću bježati, neću bježati bez
nje.
 „Tamo je puno murije”, rekao je Jack.
„Dupont”, odvratio sam i pokušavao se sjetiti mjesta
gdje bih se mogao otuširati usred dana.
Lynch me pogledao kao da udovoljava sedmogodišnjaku,
a onda je rekao: „U redu.”
Na križanju s Floridom, izašao sam na crvenom, Jack je
stao otvarati vrata da krene za mnom, ali ga je Lynch
zaustavio i pustio me da idem.
„Izvući ćemo te iz ovoga, Mike”, rekao mi je Lynch dok
sam odlazio. „Ne brini se. Samo zapamti: ne radi ništa
nepromišljeno. To nikad ne završava dobro.”
Stigao sam do Hiltona. Kupio sam nekakvu odjeću u
prvom dućanu koji sam vidio, nekakvom trendovskom butiku,
za urbani stil i skejtere, a onda se otuširao i presvukao na
javnom bazenu iza Osnovne škole Marie Reed. Dok sam
prelazio predvorje, shvatio sam da su kaki hlače i karirana
košulja više za repera koji naginje mainstreamu nego za
opušteni petak.
U glavnoj plesnoj dvorani, poslužitelji su skupljali
tanjure za desert, a čvorovi sudaca i pravnika stajali su
naokolo i razgovarali.
Mahnuo sam Annie na drugoj strani prostorije. Nosila je
teški komad graviranog kristala i predsjedala malom krugu
tužitelja i sudaca. Kad su me drugi ljudi s kojima je
razgovarala vidjeli da dolazim, vidio sam brigu kako im
raste na licima, kao da su svjedočili saobraćajki. Naslutio
sam da shvaćaju značaj mog izostanka s onog što se činilo
Annienim velikim trenutkom.
„Michael”, rekao je stariji pravnik koji se bavio
intelektualnim vlasništvom, a s kojim sam bio prijatelj.
„Konačno si stigao. Gledaš najnoviju dobitnicu Copelandove
nagrade za pro bono službu.” Podigao je čašu prema Annie.
„Čestitam”, rekao sam. „Tako mi je žao što kasnim. Bio
je hitan slučaj.”
Nagnuo sam se da je poljubim u obraz. Bila je
prijemljiva kao šindra od cedrovine.
„Si dobro?” promrmljala je,
„Da.”
„Kog’ to vraga nosiš?“ prošaptala je kroz lažni osmijeh
što me podsjetio, strašno, na njezinu baku.
„Objasnit ću.”
Na TV-u na kraju bara vrtjele su se vijesti. Armija
murjaka i bolničara sjatila se na mjesto gdje sam ostavio
Sacksa.
Prije no što sam uspio pobjeći, upoznavali su me
naokolo. Rukovao sam se s drugim muškarcima i ženama.
„–a ovo je sudac Gustafson. Jedini u DC-ju koji stvarno
piše svoja vlastita mišljenja.”
Nasmijali su se. Primijetio sam krv koja mi je još uvijek
bila pod noktima. Trebao sam se rukovati sa sucem sa suda
gdje sam sreo Sacksa. Stajao sam tamo poput idiota, buljeći
u svoju ruku, a onda posegnuo za njegovom. Da me ubijete,
ne znam o čemu smo razgovarali ili koliko smo dugo tamo
stajali. Mozak mi je bio ispunjen samo sirenama i slikom
Sacksa dok je krvario na tlu.
Očekivao sam da mi se lice svakog časa pojavi na
vijestima.
„Moram ići”, rekao sam, prekidajući nečiju anegdotu.
Annie me pogledala: Što to radiš?
„Ispratit ću te”, rekla je. „Ispričajte me na minutu.”
Otišli smo u predvorje.
„Gdje si bio?” pitala me. „Nije mi došao vlastiti
zaručnik. Znaš kako to izgleda? Dosta mi je čega god da se
odjednom događa s tobom. I zašto si tako odjeven?”
„Žao mi je. Imaš pravo. Jack je u ozbiljnim nevoljama.”
„Što se događa?”
„Neki ga tipovi ganjaju. Prijete mu.”
Nisam imao vremena razmisliti o ovome. Nagon mi je
bio da bježim. Ali, jesam li je mogao tražiti da smjesta
ostavi za sobom cijeli svoj život? Jesam li joj mogao sve
reći?
Ne. Bila je jaka, borac, i čak i kad bih je pokušao držati
izvan ovoga, ne bi mi dopustila da se sam nosim s time.
Nisam je smio dovoditi u kušnju. Morao sam je zaštititi od
ovoga.
 „Je li ozlijeđen?” pitala je. „Jesi li i ti u tome? Trebaš ići
na policiju.”
Ali Jack je pokušao ići na policiju. Sacks je pokušao ići
na policiju. Pogledao sam je, ovdje u njezinom elementu. Bio
sam toliko prokleto ponosan na nju. Što sam mislio? Da
ćemo bježati? Živjeti po motelima? Zavučeni u rupu negdje
poput Whiteyja Bulgera i njegove cure, loše obojene kose,
brojeći zadnji dolar, spuštenih roleta, svađajući se oko
daljinskog dok smo živi?
S rukom u džepu osjetio sam digitalni snimač koji sam
izvukao iz Sacksovog džepa dok je ležao i umirao. Osušene
ljuske krvi ljuštile su se s njega. Sacks me mogao predati
tužitelju SAD-a. Lynch me zaštitio. Bilo mi je zbog toga zlo.
Mozak mi je jurio u krugovima, svi putovi kojima sam mogao
pobjeći, sve laži koje sam mogao sam sebi izreći.
Ali u njima nije bilo utjehe. Postojao je samo jedan
zaključak, koliko god mu se opirao. Nije bilo izlaza. Lynch
me imao. Zato me pustio da odem iz auta. Znao je da nemam
izbora. Nisam je mogao tražiti da bježi. Tu sam imao život.
Tu je Annie imala život. Previše sam mogao izgubiti.
„Imaš pravo. Pobrinut ću se za to. Sve će biti u redu“,
rekao sam i poljubio je. „Jako sam ponosan na tebe. Idi i
slavi. Zaslužuješ. Pobrinut ću se da Jack bude dobro, dati mu
neki savjet i to će biti to.”
Stisnula je usne. „Rekao bi mi da trebaš pomoć?”
»Da.”
 „U redu”, rekla je. „I dosta nevolja. Vraćam se natrag.
Naš stariji partner pozvao me preko u Cosmos Club, nasamo.
Vjerojatno će me najuriti jer toliko radim pro bono.“
„Sumnjam”, rekao sam. „Ti si mašina. Samo nastavi
raditi svoje. Jesmo li dobro?”
„Daj mi malo vremena”, rekla je.
Poljubio sam je u obraz. Okrenula se prema plesnoj
dvorani. Ja sam prošao kroz kafić i stavio u džep nož za
odrezak. Dok sam prolazio ulaz u poslovni centar, izašla je
žena. Pustio sam je da prođe, a onda gurnuo nogu u vrata tren
prije no što su se zatvorila.
Sjeo sam za računalo. Znao sam tu jednu riječ – direktiva
– i znao sam gdje Sacks radi. S te dvije činjenice, nije
trebalo dugo da saznam što je Lynch htio. Ako jurite najveći
plijen na svijetu, zaboravite banke. Idite do izvora sveg
novca, do banke svih banaka, Saveznih rezervi.
Svakih osam tjedana ili tako nekako, nedaleko od
National Malla, u mramornoj citadeli znanoj kao Odbor
guvernera Saveznih rezervi, sastaje se odbor. Dvadeset i pet
muškaraca i žena sjedi za dugim drvenim stolom s umetkom
od crnog kamena ulaštenim do visokog sjaja. Do podneva oni
odluče sudbinu američke ekonomije. Javno ne oglašavaju
svoj plan do 2:15 poslijepodne.
Savezne odlučuju, ali ne diktiraju. Novine uvijek kažu
kako oni ponavljaju kamatne stope, ali oni ne mogu samo
izdati ukaze bankama ili i natjerati da daju jeftine zajmove.
 Dakle, na kraju sastanka, taj odbor u DC-ju izdaje
direktivu trgovačkom uredu u Banci Saveznih rezervi u New
Yorku. Taj jedan ured je gas i kočnica Saveznih za cijelu
ekonomiju. Trgovci kupuju i prodaju ne bi li usmjeravali
tržišta, prema zapovijedima iz Washingtona. Poznat na Wall
Streetu jednostavno kao „ured”, on ima bilancu od četiri
trilijuna dolara kojom podupire vrijednost sveg kolanja i
bankovnih računa u SAD-u i dnevno trguje milijardama
dolara u vrijednosnim papirima.
Pogledao sam fotku zadnjeg sastanka odbora. A tamo, na
stolici uz stražnji zid, napola skriven iza stupa, sjedio je
Jonathan Sacks, izgledajući kao najmlađi tip u prostoriji.
Direktiva je bila pravilo igre za američku ekonomiju. Odbor
je preplavljivao zemlju lakim novcem, nadajući se da će to
pokrenuti rast. Ali u nekom će trenutku to morati prestati. A
saznanje kad će glazba stati, moglo bi vam zaraditi milijarde.
Lynch nije htio tek kradimice baciti pogled na izvješće o
zaradi tamo neke banke. On se pomamio na krunske dragulje
Saveznih rezervi i htio je da mu ih ja ukradem.
Nisam mogao bježati. Znao sam što moram učiniti.
 15. POGLAVLJE

STAJAO SAM U ŠUMAMA u parku Fort Totten, dok mi se

guzica smrzavala. Stare konzerve pive i paketići kondoma
bili su razbacani po tlu. Tri metra visok zemljani nasip išao
je u savršenome krugu sa širokim šancem oko sebe. Stajao
sam na vrhu.
Nađete ih na nasumičnim šetnjama po DC-ju: stare
utvrde, zemljane iskope iz Građanskog rata, nekoć naoružane
topovima da zadrže snage Konfederacije. Zabačene su,
skrivene u zakucima gradskih parkova, zarasle u trnje,
pohode ih uglavnom napaljeni tinejdžeri i beskućnici. Jack je
nazvao. Morao sam maknuti svoj auto s mjesta zločina. Bio
je tog jutra kod Sacksa, a u njemu sam imao svoj dosje o
momku, kao i svoj laptop. Oboje bi me povezalo s
ubojstvom. Jack i ja dogovorili smo se da se nađemo ovdje
nakon što ga pokupi.
Dok sam pocupkivao nogama po trulom lišću, čuo sam
korake na stazi: više od jednog čovjeka.
Došli su, s Jackom u sredini.
„Mike”, čuo sam brata.
„Ne pokušavaj ništa”, čuo sam kako mi netko dobacuje.
Prepoznao sam Lynchev glas.
 „Što, kvragu, on ovdje radi?”
„U redu je, Mike”, rekao je Jack. „Sa mnom je. Ovdje je
da pomogne, išao sam po tvoj Jeep, ali policija je bila već
sve opkolila. Zamalo su te pokupili. Oni su mi pomogli da
dobijem tvoj auto.”
„Popet ćemo se”, rekao je Lynch. „Samo želimo
razgovarati. U redu?”
Poželio sam da imam pištolj iz svog sefa kod kuće. Sve
što sam imao da se zaštitim bio je nož za odreske. Izvadio
sam ga, osjetio drvenu dršku, toplu u mojoj šaci.
„Dođite”, rekao sam.
Jack i Lynch probijali su se kroz drveće prema utvrdi.
Postojao je samo jedan put preko suhog šanca, zemljana
kosina. U sve slabijem svjetlu, razaznao sam jedan obris sebi
s lijeva. Pretpostavljao sam da ih je u šumi bilo još koji su
me pokrivali.
„Pomogao mi je, Mike”, rekao je Jack. Stajali su udaljeni
oko devet metara. „Policija je nadzirala područje. Ne bih
mogao izvući auto bez njih. Samo želi razgovarati.”
Pažljivo sam stavio nož u svoj stražnji džep, drške vani,
spreman za povlačenje. Lynch je prišao.
„Što je bilo sa Sacksom?” pitao sam.
„Umro je prije pola sata”, rekao je Lynch. „I zbog toga
mi je žao. Nitko ne voli krvoproliće. Ali bila je to složena
situacija.”
 „Zapravo i nije. Htio je progovoriti, pa ste ga ubili.”
„Htio je i tebe povući sa sobom, Mike. Ne zaboravi.”
Prišao je zemljanom kosinom i pružio mi omotnicu.
„Evo”, rekao je.
Uzeo sam je. Unutra je bio CD za snimanje i nekoliko
stranica papira za pisač.
Raširio sam ih: fotke mene sa Sacksom, trenutak prije no
što je ubijen.
„Snimke tebe na licu mjesta, I to su jedine kopije.
Uništili smo originale.”
Ove fotografije mogle su mi dokrajčiti život. Bilo je kao
da držim aktiviranu granatu. Ponudio mi je upaljač. Vratio
sam papire i disk natrag u omotnicu, a onda potpalio plamen
na jednom kutu. Crveni i žuti pipci penjali su se papirom.
Bacio sam omotnicu i pustio je neka izgori pred mojim
nogama. Plastični je disk pocrnio i iskrivio se u pepelu.
„Mirovna ponuda?” upitao sam.
„Samo pokušavam biti od pomoći”, rekao je. Uzeo je
upaljač natrag, uzeo iz kutije Winstona cigaretu i pripalio je.
„Možeš prestati s vođenjem za rukicu”, rekao sam.
„Shvaćam što se događa.”
Bio je to moj najgori strah, da će se potvrditi sve
predrasude protiv mene. Lynch je imao sve što mu treba kako
bi me učinio bjeguncem, bijednim ubojicom, kako bi učinio
da Anniene brige i šaputanja njezine obitelji postanu
istinitima.
Učinio bih sve da to spriječim. Držao me u šaci. Jedina
stvar kojom bi to postalo još gore bila bi da lažem sam sebi,
da prihvatim njegovo patroniziranje, da se pravim kako ovo
nije najobičnija iznuda.
„Slušam”, rekao je.
„Pobijedio si. Imaš me. I što sad hoćeš?”
Morao sam ga držati neopreznog. Počeo sam sagledavati
izlaz iz ovoga, Nisam imao cijelu sliku, ali obrisi su bili tu,
poput velike ideje koja vam dolazi dok tonete u san i
zaboravljena je sljedećega jutra.
„Dovrši posao”, rekao je Lynch.
„Hoćeš direktivu”, odvratio sam. „I kako bih točno
trebao ukrasti najstrože čuvanu tajnu u kapitalizmu?”
„Nisam rekao da će biti lako.”
„Mogu naći drugog čovjeka unutar te prostorije kad se
bude donosila odluka. Kad je sljedeći sastanak?”
„Utorak.”
„Sljedeći utorak?”
„Tako je.”
„Naći ću načina. A mene i Jacka i moju obitelj da si
ostavio na miru. I ovo ubojstvo me se ne tiče. Dogovoreno?”
Napravio je bolni izraz lica. „Ima jedna mala
komplikacija. Ljudi znaju tko je Sacks. Znaju da je imao
pristup toj odluci. Nije tužiteljima rekao sve, ali znaju
dovoljno. Sve zaključavaju u DC-ju. Gledaju svakoga s
pristupom toj prostoriji. Nema načina. Ne nakon današnjeg
dana, ne nakon što su te vidjeli na Mallu ”
„Znači, ubit ćeš me ako nemoguće ne učinim mogućim.”
„New York.”
„Ne, ne, ne”, rekao sam. „To je najtvrđi trezor na
svijetu.”
„Nije Fort Knox”, rekao je.
„Ima više zlata nego u Fort Knox-u.
Lynch se nasmiješio. Shvatio sam da je to bio njegov
smisao za šalu... Ali ne ideš u trezor”, rekao je. „U njemu je
samo nekoliko stotina milijardi. Pravi novac je gore. U
uredu.”
„Do sad mi je već policija vjerojatno opkolila kuću.”
„Bit ćeš dobro. Nemaju ništa da te identificiraju osim
nekoliko vrlo nejasnih skica od prvih policajaca na licu
mjesta. To što si se namazao krvlju malo je apaški za moj
ukus, ali obavilo je posao.”
Neka misli da sam toliko lud. Trebam svaku prednost
koju mogu dobiti.
Jack se obliznuo. Zavlačio sam, ali nije se imalo što
odlučivati, nikakva izbora u Lynchevim pitanjima. Bile su to
zapovijedi. Opet sam opipao nož, a onda koraknuo naprijed,
na duljinu ruke od Lyncha.
 „Pribavim ti direktivu”, rekao sam. „Onda smo gotovi.
Više te nikad ne vidim. Svi dugovi plaćeni u potpunosti.”
„Takav je dogovor”, rekao je.
Jedino što se činilo ispravnim bilo je zariti taj nož
Lynchu u grlo. Ali on je iza sebe imao ozbiljne resurse i to bi
me samo ubilo. Morao sam igrati igru, kupiti vrijeme.
„Dogovoreno”, rekao sam.
„I, što je plan?” upitao je.
„Moj plan za nemogući zadatak, koji si spomenuo prije
dvadeset sekundi?”
„Da.”
„Vidi možeš li mi naći lopticu za bejzbol, 2004 World
Series, Red Sox, potpisanu.”
„Ozbiljno?”
„Da. Imam nekih ideja ”
Kimnuo je. Činilo se da mu se dopada moja odlučnost.
„Raspitat ću se”, rekao je i potapšao me po ramenu. „Ne
bih to mogao bez tebe, Mike. Evo nešto za tvoj trud.”
Izvadio je kovanicu od deset centi iz džepa i pružio mi
je. Deset centi koristi se kao poruka, ostavljena na mrtvim
ljudima kao upozorenje potkazivačima.
„Jebi se”, rekao sam i prošao pored njega.
Lynch me htio izazvati? Super. Njegova greška. Jer ja
sam namjeravao doći do srca operacije ovih kujinih sinova i
razvaliti je iznutra.
Imao sam šest dana.
 16. POGLAVLJE

KIHNUO SAM. Nekoliko mrvica hašiša odletjelo je iz

plastične vrećice za dokaze i našlo počinak u prašnom kutu
prostorije. Bio sam u skladištu za dokazni materijal
Prijestolničke PU, nekadašnjoj tvornici u Anacostiji
okruženoj lenima dilera drogom. Bila je to Aladinova
pećina: posvuda ukradena roba, naslagana sve do utovarišta i
presipa se na ulicu. Trezor za drogu bio je izrađen od
šperploče i svako toliko bi se nešto PCP-a upalilo na
zagušljivoj vrućini. Skladište je bilo poput forenzičkog kola
sreće, sjajno za javne branitelje. Dokazi bi se uvijek
zagubili, a optuženi bi otišli slobodni.
Bilo je to zadnje mjesto na kome sam želio biti, ali imao
sam pro bono stranku koju nisam mogao iznevjeriti. Bio je to
dobar dečko iz Strongholda na putu za koledž, koga su ulovili
s hašem. Reformirali su zakone za travu, ali nisu se odnosili
na hašiš. Bio je desetinku grama preko granice, što bi mu
donijelo ozbiljnu robiju. Provjerio sam vrećicu za dokaze.
Policija je još nije izvagala: tipična disfunkcija. Što se
manje o tome kaže, to bolje. Moja alergija upravo je tom
klincu spasila osam godina života.
Dok sam izlazio, prisjetio sam se drugog slučaja, onog
koji bi mi mogao otvoriti drugi ulaz u Savezne. Morao sam
se vratiti u Virginiju. Krenuo sam za Pentagon City Mall.
Dok sam bio tamo, uzeo sam neku dugmad za smoking, ali
moja je prava meta bila Appleova trgovina.
Ugledao sam ga prije no što je on ugledao mene. Izgledao
je kao da ima nekih sedamnaest, ali bio je tri godine stariji.
Derek je imao dijelom izbrijanu afro frizuru i nosio je
naočale poput Buddyja Hollyja i uobičajenu majicu
zaposlenika Applea s kratkim rukavima preko košulje
zakopčane sve do grla. Odrastao je tamo preko u Barry
Farmu16. To se činilo mjestom gdje nije lako biti štreberko,
ali bar su ga kompjutorske stvari držale unutra i na
sigurnome.
Nasmiješio se kad me prepoznao, ali bio je to smiješak
nelagode. Zadnji put kad sam ga vidio, suočavali smo se s
tužiteljem dok sam dogovarao pogodbu.
Došao je postrance do mene. „Bok, zanima li vas iMac?”
„Jesi dobro?” pitao sam tiho.
„Sjajno. Nešto nije u redu?”
„Ne. Ne brini se. Držiš se dalje od nevolja?”
„Da. Produžili su mi stažiranje.”
Počeo je zvučati više kao dečko is Southeasta kako se
opuštao i postajao ono što je bio. Derek je bio sjajan
mimičar. To je bio dio njegova problema.
„John te smjestio?”
 „Jest. Hvala. Njima ne smeta kačenje sa zakonom.
Zapravo misle da je to znak časti.”
Zastupao sam Dereka pred Okružnim sudom. Klinac je
hakirao tadžikistansku ambasadu – očito nije bilo preteško –
i nekako se smjestio na spisak da dobije registarske iz
Programa diplomatskih motornih vozila. Stavio ih je na svoju
pomalo nabrijanu Acura Hondu, misleći da će se utrkivati po
gradu i parku gdje god hoće. Ulovili su ga nakon jednog
dana.
Smatrao sam da je cijela stvar za krepat od smijeha.
Radio sam mnogo pro bono posla za dečke iz DC-ja. Mali
lupeži podsjećali su me na mene samoga u toj dobi. Uz malo
poštenog zastupanja, mogao sam im pomoći da ih ne sažvače
pravosudni sustav i možda ih navesti da se prestanu ponašati
kao kreteni. Tužitelj se htio nabaciti na Dereka kiber-
terorizmom i popisom drugih optužbi. Uspjeli smo to svesti
na prekršaj, da se briše nakon dvije godine. Zadivilo me u
koliko se nevolja mogao uvaliti iz udobnosti i sigurnosti
svoje spavaće sobe.
„Pitao sam se možeš li mi pomoći s nečime”, rekao sam
dok sam razgledao računalo. „Imam slučaj, ne mogu mnogo
govoriti o njemu, koji uključuje neki virus. Program
preuzima računalo i prijavljuje sve na njemu natrag hakeru.
Vještak tužiteljstva malo je zaostao u vremenu, pa sam se
pitao možeš li mi pomoći.”
„Svakako”, rekao je. „Što radi?”
 „Nismo još sasvim sigurni. Čega najgoreg ima?”
„Ima nekih gadnih stvari napisanih u Pythonu i C++.
Snima sve utipkano. Uzima snimke zaslona. Daljinski
pristup. Daljinsko isključivanje. Mogu čak snimati audio i
video.”
„S mrežne kamere? Što je s malim svjetalcem?”
„Isključe ga.”
„Bem ti sveca”, rekao sam.
Njegov nadglednik prošetao se usiljeno-nehajnim
načinom.
„To je jedna od prednosti Maca”, rekao je, malo glasnije
da ga gazda čuje.
„Možeš li napisati jednog takvog?”
„Kvragu, ne. Samo ih skinete.”
Prošetao me do male tezge za tehničku pomoć i na
laptopu pozvao mrežnu stranicu. Oglasi su obrubili stranicu:
pop-upovi za neku pucačku igru na ruskom, strojevi za
kreditne kartice, tinejdžerke u rublju, napućenih usana pred
kamerama. Izgledalo je poput najsumnjivijeg susjedstva na
internetu.
„Ukorjenjuje se u BIOS i programe za oporavak
računala?” upitao je.
„Mislim da da.”
„Preživljava čisto brisanje?”
 „Apsolutno.”
„Evo”, rekao je, pokazujući na stranicu. „To je vjerojatno
jedan od ovih.”
„Ali što radiš s njime?”
„Šaljete ga e-poštom. Ukrcate ga na piratske programe.
Ima mnogo načina da isporučite teret.”
„A ovo?” rekao sam i iz svoje torbe izvadio USB
memoriju.
„Svakako”, rekao je. „Ali morate biti pažljivi s njima.
Samo gurnete to u računalo i bit će neizlječivo zaraženo. I
recite svakome kome dajete memoriju. Moraju je istresti u
virtualnu mašinu.”
„Hoću. Misliš da mi ih možeš napraviti nekoliko? U
postupku smo istrage, pa svi trebaju kopiju ”
Imao sam u svojoj torbi nekoliko starih memorija i
izvadio sam ih. Pogledao me sumnjičavo. „To je za dokaze?”
„Tako je.”
Pružio sam mu memorije, a onda pričekao.“
„Što, mislite da ću to ovdje raditi?” pitao je.
„Gdje bilo.”
„Ovo je pult za genije, čovječe. Dajte malo poštovanja.
Vidite ovo?” Pokazao je mrežnu stranicu. „Na poslu ne diram
ništa odatle. Najurit će me. Iako, vjerojatno to mogu
napraviti noćas. Ima li u ovome neke love za mene?
Konzultantski honorar?”
„Sad si svjetski čovjek, Derek. Radi se o vraćanju.”
Odmahnuo je glavom, mrmljajući „pro bono”, a onda je
uzeo memorije.
 17. POGLAVLJE

USB MEMORIJE čak nisu ni morale raditi. Morale su samo

biti dovoljno dobre da zadovolje Lyncha. Do večeri je htio
moj plan, pa sam se ukopao da odmjerim newyorške
Savezne. Izvršni kat bio je obnovljen 2010, a svi zapisi
javnih natječaja i ugovaranja bili su javni. Iz zahtjeva za
natječajnu dokumentaciju mogao sam otkriti sve, od
namještaja u predsjednikovom uredu do proizvođača
zahodskih školjki i vrata.
Proveo sam dan telefonirajući, pokušavajući otkriti kako
točno direktiva ide iz DC-a u New York i tko sve ima svoje
prste u tome. Predstavljao sam se kao novinar, a onda
istražitelj niskog ranga u Državnom uredu za odgovornost,
potom kao sigurnosni analitičar u Booz Alien Hamiltonu koji
je obavljao puno posla za vladu. Govorio bih da tražim
najbolje postupke u informacijskoj sigurnosti i želim
usporediti bilješke s drugim agencijama.
Varanje s telefonskim brojevima ključno je, a
jednostavno. Ima gomila plaćenih mrežnih stranica koje će
vam omogućiti da svoj pozivni identitet promijenite u što god
da vam se svidi. Smislite nešto blisko glavnoj centrali, i
ljudi pretpostavljaju da ste iz kuće. Pomaže i glazba za
čekanje. Proveo sam mnogo vremena čekajući, pa bih uvijek
snimio glazbu ili repetitivne glasove koji su mi govorili da je
moj poziv važan. Kad bih dobio nekoga na liniji, rekao bih
da sam dobio drugi poziv i zamolio ih da pričekaju, a onda
bih im pustio glazbu za čekanje iz odgovarajuće agencije.
Nakon toga više nitko ne bi sumnjao u mene.
Tijekom prvog poziva uvijek zvučite poput idiota,
brljajući imena i žargon. Ali ako kažete da vam je prvi dan,
ili da ste stažist, obično bi vas poveli prema onome što
trebate znati.
„To zvuči kao obrazac 2110. Mislite na operativnu
grupu?”
„O da”, rekao bih. „Znate li izravnu vezu?”
Možda je ekipa u FBI-u i CIA-i bila dovoljno nabrušena
da izravno provjerava ljude. Oni bi prekinuli vezu i zvali
natrag preko glavne centrale da potvrde identitete. Ali
činjenica je da je većini ljudi previše neugodno i nisu skloni
sukobima pa vam se neće izravno suprotstaviti.
Uskoro sam zvao izravno Mary da mi potvrdi obrazac
2110 kao da sam cijelo desetljeće radio za saveznu vladu.
Počeo sam hvatati izvjesni dijalekt, ton mračnog i umornog
humora koji vas identificira kao saveznog do smrti.
Tijekom Derekovog slučaja prvi sam put čuo frazu
„društveni inženjering“. To je pojam kojim tehnički genijalci
i hakeri označavaju postupke kako da jezikom prođete pored
sigurnosnih mjera. To uključuje puno nazivanja naokolo da se
nauči spika, pravila i birokratska struktura vaše mete, a onda
korištenje toga protiv njih. Bile su to zapravo samo
prevarantske igre protiv institucija, igrane sa sigurne
udaljenosti, telefonom i e-mailom. Uzmete hladna,
iracionalna, razbješnjujuća pravila birokracije – „Ovo je
pogrešni broj. Morat ćete ispuniti obrazac 660-S. Vratite se u
utorak. Radimo od deset do četiri” – i okrenete ih protiv njih.
Nije bilo povjerenja, nikakve bliskosti među različitim
kotačićima, i to je bila njihova slabost. Ako biste naučili
procedure, koje brojeve nazvati, koje ime spomenuti i
ispravnu formulaciju svojeg zahtjeva, mogli ste se izvući s
bilo čime.
Rad na telefonu bio je lakši dio posla. Također sam
morao naći neke stvari koje pošteni ljudi ne prodaju pa sam
tog popodneva stao pred lovskom jazbinom za koju sam se
davno zakleo da joj neću više prići: „Tedova gostiona”,
dugogodišnje pojilište pokvarenih prijatelja moga oca i
delinkvenata s kojima sam se družio.
Prvi put sam se provezao pored njega. „Tedova” koju
pamtim bila je bez prozora pored autoceste. Bila je toliko
trošna od starosti da je bilo teško prepoznati boju. Možda je
u nekom trenutku bila plava, i kad sam je znao, boja je
izblijedjela do rothkovskog nanosa zelene i sive.
Ali sad je na mjestu „Tedove” bila jazbina napol
pristojnog izgleda – izvana „Tedov bar i roštilj” s novim
drvenim ukrasima oko stvarnih prozora koji nisu bili
prekriveni daskama.
 Zar se „Tedova” zatvorila? Ili ju je preuzeo neki lanac
restorana i zadržao ime? Parkirao sam se na šljunku i izašao.
Sumrak je ispunio mjesto i mojim je očima trebao trenutak da
se prilagode. Drvena lamperija, irmni akvarij, Indijanac s
cigarama, džuboks od četiri metra – uređenje me utuklo.
Jedini ures u staroj „Tedovoj” bila je plava nepromočiva
tkanina tamo gdje je prokišnjavao krov. Institucija koju sam
znao i volio bila je mrtva.
Ali onda sam čuo svoje ime iz zbora glasova za šankom.
Pola tuceta glava okrenulo se u mom smjeru, a nekoliko je
likova pošlo prema meni iz sjena, poput duhova.
Luis i Smiles i Licks: Jackova i moja stara ekipa. Vidjele
su im se godine, u trbusima zaobljenim preko remena i
istrošenom izgledu lica. Stavili su ruke oko mojih ramena,
tapšali me prisno, i naručivali runde Old Crowa.
„Što se dogodilo s ovim mjestom?” pitao sam.
„Oh”, rekao je Smiles, osvrćući se. „Ted se upustio u
nešto s Cartwrightom, nije htio reći što, dokopao se nekih
para, sredio mjesto.”
„Je li Cartwright ovdje?” upitao sam.
„Vjerojatno otraga”, odgovorio je Luis.
Primijetio sam tipa na kraju šanka kako bulji u mene, lica
obojenog treperavim zelenim svjetlom iz akvarija. Kad me
vidio kako ga gledam, posvetio se natrag svome pivu.
„Hej”, rekao je Licks. „Spremate li ti i Jack nešto? Imaš
nešto za nas? Samo reci.”
„Što si čuo da spremamo?“
„Pa, moj je rođak čuo od momka koji je vidio Jacka u
gradu, vrlo moćna stvar–”
„Trebao bi razgovarati s Cartwrightom”, rekao je Luis,
prekidajući ga. Izgledao je kao da mu je strpljenje s
društvom za opijanje isteklo prije nekoliko godina. „Dečki
samo jebu s glasinama koje su čuli iz druge ruke.” Kimnuo je
glavom prema stražnjim vratima.
„Hvala”, rekao sam i prošao pored zahoda, a onda kroz
kuhinju. Tip koji me odmjeravao krenuo je prema ulaznim
vratima, ruke u džepu.
Na vratima za stražnji ured povukao sam ručicu desno
oslobađajući zasun. Upadao sam iza šanka kod Teda još u
srednjoj, a brava na vratima bila je tako stara i labava da bi
trik uvijek upalio. Ted je sve što je bilo važno držao u sefu.
Ulazeći u stražnji ured htio sam se našaliti kako ni nakon
dvanaest godina nije popravio bravu, ali sve veselje koje
sam osjećao presušilo je kad sam vidio izvučena dva
komada oružja: sačmaricu u Tedovoj ruci i pištolj tipa koji je
sjedio nasuprot Cartwright u.
Spustili su oružje kad su me prepoznali. Ted ih je sve
primirio, a onda mi prišao i potapšao me po ramenu. Imao je
ispijeno lice sa sijedom bradom i nosom svinutim poput
munje.
 „Michael Ford”, rekao je. „Bože. Koliko je prošlo?
Deset godina?”
„Manje-više”, rekao sam.
„Je li ti otac vani?”
„Jest”
„Nije svratio da nas vidi.“
„To su samo uvjeti njegove uvjetne. Nikakvo druženje sa
zločincima ako ne radi na ulasku u posjed.“ Činilo se da je
Ted lako prešao preko toga.
Cartwright mi je samo kimnuo i rekao: „U trenu sam s
tobom, Mike.” Sjedio je za kartaškim stolom s dvojnikom
Dannyja DeVita i igrao dame. Pored ploče ležala je povelika
hrpa novca. Cartwright je gledao košarku na TV-u u kutu dok
je čekao da njegov protivnik povuče potez. Pio je čisti viski
umjesto sa sodom što je obično bio pouzdan znak da gubi
novac, bilo u kladionici, bilo na igrama.
Drugi tip povukao je potez, oklijevajući, a onda se
nasmiješio. Cartwright je uzvratio osmijehom, skočio natrag
i pružio mu ruku da mu lati. Njegov protivnik na trenutak je
izgledao zbunjen, a onda mu je svanuo njegov poraz. Gurnuo
je novac preko. Cartwright ga je pokupio, a onda mi se
pridružio pored ploče za pikado koju su postavili straga.
„Lijepo te vidjeti, Mike. Što ima?”
„Tražio sam kameru.”
„Dobio bi bolju ponudu u šoping-centru.”
 „Radije bih preko vas. Malena. S rupicom, nadam se
manja od špila karata.
„Sad ih rade manje od dugmeta na tvojoj košulji. Mogu
to.”
„I nešto što radi na bateriju. Skoro poput monitora za
bebe, tako da mogu uhvatiti signal i vidjeti što se događa
unutra.”
„To bih mogao izvesti. Baterija traje oko tjedan dana.
Možeš podesiti da šalje na mahove. Samo trebaš negdje
blizu prijenosnik s izvorom struje.“
„Koliko blizu?”
„Gradski blok.”
„Super. Šta misliš, koliko će me to opaliti?”
„Sve zajedno? To mi zvuči prilično jebeno prepredano
pa ću morati zaračunati porez da ništa ne znam. Recimo šest
stotina. Zašto jednostavno ne kupiš na mreži?”
„Radije bih da ne bude povezano s mojim imenom.”
Cartwright je duboko udahnuo, potražio utjehu u
košarkaškoj utakmici, a onda opsovao kad mu je izmakla
razlika u rezultatu na koju se bio kladio. Rukom je zatražio
još jedan viski.
„Ako je ovo za kod kuće, Mike, da ti nešto kažem.
Odgovor na sumnje nije još njuškanja. To nikad dobro ne
završi. Već treba biti iskren.“
„Ne radi se o tome.”
 „Došao si skroz ovamo po nešto špijunske robe?”
„Pa... to je bilo samo da probijem led. Dobro bi mi došlo
i nekoliko novčanika.”
„A-ha”, rekao je, potvrđenih sumnji. „Kartice socijalnog
osiguranja?“,
„Ne. Samo vozačke dozvole, nešto kreditnih kartica, za
svaki slučaj. Ne moraju raditi. Samo da vozačke izgledaju
više kao prave.
Kad mi je bilo sedamnaest godina, ukrao sam Jackov
rodni list i otišao u lokalni ured za registraciju vozila da
dobijem duplikat njegove vozačke sa svojom slikom na njoj.
Bio je to najbolji lažnjak koji možete naći zato što je pravi.
Mislio sam da su od tada postali malo sofisticiraniji.
Cartwright je otpio gutljaj, zabrinutog izgleda. „Mrzim to
čak i spomenuti, Mike, jer se tvoja obitelj i ja dugo znamo,
ali da ne bi ispalo da ovo radiš za račun nekih tipova iz
policije?”
Cinkaroš? Valjda sam trebao biti uvrijeđen, ali izašao
sam s pravnog na Harvardu tek prije nekoliko godina i znao
sam mnogo tužitelja. Kriminalcu nije bilo lako povjerovati
mi, pa sam to što me Cartwright nije potpuno prekrižio
zapravo uzeo kao neki kompliment.
„Ne radim ni s kakvim murjacima”, rekao sam.
„Dobro”, rekao je. „Jer bih te inače morao ubiti, A to bih
mrzio učiniti.
 Nasmijao se. Pridružio sam mu se.
„Ozbiljno”, rekao je. „Znao sam te k’o malca. Slomilo bi
mi srce.”
Progutao sam. „Shvatio sam.”
„Dobro. Toliko o tome. Cijena za sve to se popela, Mike.
‘Zanimljiva vremena.’”
„Koliko?” pitao sam. „Mogao bih ih trebati nekoliko.
Dva za mene. Jedan za Jacka.”
„Saznat ću”, rekao je.
„Tražim i neke brave za vježbanje”, nastavio sam. Imao
sam dobru predodžbu o željezariji koju su koristili u
Saveznim. „Moderni Medeco17, neki od onih s karticom i
šifrom. I cijeli pribor: igle, klinovi za lokote, zmije,
turpijice, ključevi za podbijanje, dekoderi.”
„Nešto imam ovdje”, rekao je. „Nešto je u skladištu.”
„A da nemaš trag do lopte za bejzbol Red Soxa iz World
Series?”
„Misliš, kolekcionarski primjerak?”
„Tako je.”
U svom sam kovčegu imao fotku koju sam našao radeći
domaću zadaću o Saveznim rezervama. Pokazivala je tipa
broj dva u trgovačkom uredu u newyorškim Saveznim. Rođen
u Bostonu, bio je ekonomist i stoga lud za statistikama. Ti
dečki imaju slabost prema bejzbolu, beskrajnim crnim
redovima brojeva. Snimka je bila snimka glave, prilično
izbliza. Bio je u svom uredu, stajao je pored stola. A iza
njega stajao je red loptica za bejzbol na drvenim
podnožjima. Mogao sam pročitati neke d pločica. Bili su tu
Carl Yastrzemski i Bobby Doerr. Ništa nije imalo više od
jednog potpisa. Navijač Red Soxa: to mi je olakšalo
pronalaženje mog Trojanskog konja, trofeja kojemu neće
moći odoljeti. Skupio sam sve što sam mogao o tom čovjeku
da smislim kako da mu priđem.
„Nazvat ću okolo”, rekao je Cartwright i krenuo prema
kraju prostorije. Otvorio je zaključana vrata i uveo me u
skladište. S police je izvukao kvaku za vrata s tipkovnicom.
„Ovo su nove brave s karticom i šifrom po specifikacijama
Ministarstva domovinske sigurnosti. Švicarske. Tisuću tristo
dolara. Osmeroznamenkasti PIN i 256-bitno kodiranje.
Certificirane su da izdrže pokušaj obijanja do šest sati.”
„Isuse”, rekao sam.
„To samo ako ih obijaš onako kako vladin laboratorij to
očekuje. Elektronika koju ovih dana nabijaju u željezariju
stvara mnogo slabih karika. To je površan posao.”
Utipkao je 12345678 na tipkovnici. Crvena svjetleća
dioda bljesnula je na neispravni unos. Istovremeno,
Cartwright je zabio iglu u kućište pored bljeskavog svjetla.
Cijela se stvar ugasila, i povukao je kvaku prema dolje.
„Uzemljiš ploču i otvara se. Moja jebena baba bi to
mogla”, rekao je. „Jesi li vježbao?”
 „Već godinama ne.”
„Počni ovdje”, rekao je, pokazujući na vrata kroz koja
smo upravo ušli. Posegnuo je do police i predao mi kukastu
iglu i napinjač. Brava je bila Schlage sa šest čepića. Spustio
sam se na jedno koljeno pred njom, umetnuo napinjač i
gurnuo iglu unutra. Uzbuđenje je prostrujalo kroz mene.
Osjećao sam se kao da sam se napušio prvi put nakon dugo
vremena.
Zatežući napinjače, počeo sam s prvim čepićima. Gurnuo
sam ih gore dok nisam osjetio sasvim lagano popuštanje u
cilindru, na rasporu, a onda sam osjetio donju polovicu
čepića kako popušta, bez veze, bez potiska od male opruge
iznad sebe. To je značilo da imam dobar pribor.
Naprijed je izbila neka gužva, ali bio sam previše
usredotočen na bravu, te stare zagonetke koje sam godinama
učio lomiti. Kad sam otpustio zadnji čepić, cilindar se
slobodno zavrtio. Brava je bila otvorena. Nasmijao sam se.
Bože, osjećaj je bio sjajan.
„Cartwrighte!” netko je povikao. „Cartwrighte!”
Okrenuo sam se, ali bilo je prekasno. Netko me zgrabio
za ovratnik i bacio o zid.
 18. POGLAVLJE

NADA MNOM je stajao čovjek, ljutitog pogleda, vena u

vratu i na čelu nabreklih od bijesa.
„Bok, tata“, rekao sam.
Zaslužio sam. Uhvatio me na djelu s iglom i napinjačem.
Tako nešto uništilo je njegov život i gotovo uništilo moj.
Osvrnuo sam se po sobi. „Neki od ovih dečki, tata –
kršiš uvjetnu.“
„Brineš se da ću se ja uvaliti u nevolje?“
„Ja ne gledam obiteljske sapunice”, rekao je Cartwright
prije no što je otišao natrag u glavnu sobu. Zapravo, gledao
ih je. Svi su ti momci sjedili oko kartaških stolova u
stražnjim prostorijama restorana i zdravljaka, nekih četrdeset
godina smišljajući zavjere cijeli dan svaki dan, s TV-om u
pozadini. Prebili bi vam ruku ako biste pokušali ugasiti The
Young and the Restless18
Tata me pustio, odstupio korak i duboko udahnuo.
„Koga vraga ovdje radiš?” pitao me.
„Kako si znao gdje sam?” pitao sam ja dok sam ustajao.
„Nazvao me prijatelj, rekao je da tražiš nevolje.”
 „Nije tako.”
„Nego kako je?” pitao je i prišao bliže, kao da se nadvija
nad mene. Dugo ga vremena nije bilo, i činilo se da uvijek
zaboravlja da sam ja viši od njega.
„Radi se o Jacku. U gužvi je.”
„Velikoj?”
„Mogla bi biti. Samo mu dajem tehničke savjete, ništa
teško.“
„Moram pitati: mulja li te?”
„Isprva sam tako mislio, a onda sam gledao kako ga ti
tipovi obrađuju. Ne mulja. Rekli su mu– Znaš što? Ne brini
se oko toga. Sad je sve pod kontrolom.”
„Što su rekli?” pitao je.
Znao sam da će to konačno izvući iz mene. „Da će ga
ubiti. Mora ukrasti neke insajderske informacije. Dojava.”
„Ubiti ga?“
„Ozbiljni su, tata. Vjeruj mi.”
Od pucnjave na Mallu, svaki put kad zatvorim oči da
razmišljam ili spavam vidim istu sliku: Sacks pokušava
govoriti, ali riječi ne izlaze, samo šišteća rupa u plućima.
Nije mi se dalo objašnjavati zašto sam tako siguran, pa sam
stao na tome.
„Što je posao?”
„Bijeli ovratnici. Ništa previše ludoga. Financijski.”
 „Radio sam ja s papirima. Na koga idu?”
„Nećeš ovome prići ni na milju. Prošao sam kroz pakao
da te izvučem. Neću te baciti natrag unutra.”
„Tehnički savjeti, je li?” rekao je gledajući iglu u mojoj
ruci. „Ne čini mi se. Što je meta?”.
„Banka Saveznih rezervi u New Yorku. Ukrast će
direktivu, dokopati se odluka odbora prije no što postane
javna.”
„Newyorške Savezne? Nemoguće. Imaju najgadniji sef
na svijetu.
„Ne želimo zlato. Želimo ured.”
„Mi?” rekao je. Njihao se na petama. „Mike, daj.”
Gledao me pažljivo ispipavajući me. Nikad ne možeš
lagati lupežu. Zbog toga je bilo posebno gadno biti mu
klincem.
„Što mi nisi rekao?” upitao je,
„I za mnom su. Ako Jack zbriše, pada na mene. Ili ako ne
uspijemo. Znaju za Annie.”.
Zamahnuo je. Doletjelo je niotkuda. Mislio sam da će me
srušiti, ali zaokrenuo se na palcu i opalio uski desni u
naslagane vreće brašna meni do glave. Prošištale su bijeli
prah iz ćoškova.
„Ako ga oni ne ubiju”, rekao je „ja ću.”
„Stani u red iza mene. Samo što on kaže da je htio ostati
pošten. Zato su mu za vratom. Nije htio igrati igru.“
„Pa što ti radiš? Nećeš provaliti u proklete Savezne.”
„Neću. Samo valjam ovcu dovoljno dugo dok ne smislim
kako da se cijela stvar razleti u lice momcima koji nam
prijete.”
„Tko je to?”
„Rekao mi je da ga zovem Lynch iako sam siguran da mu
to nije pravo ime. Vozi crni Chrysler. Ima vampirske zube,
stvarno mršav, oko metar osamdeset i pet.”
Tata je odmahnuo glavom. „Zašto me prije nisi tražio
pomoć?“
„Neću te uvući u ovo, tata. Držim cijelu stvar na distanci.
U ovom trenu radim samo nadziranje, smještanje pogleda
unutar mete, vrlo mali rizik.”
„Provala?”
„Ne. Ovih dana sve ima kameru na sebi pa pokušavam
neke stvari da mogu gledati unutar ureda. Zapravo...” rekao
sam i promislio na trenutak, „Možeš li mi nešto istokariti?”
Tata mi je imao solidnu radionicu u svojoj garaži. Znao
sam to jer bi me, kad god bih otišao k njemu, podjarmio za
projekt poboljšavanja doma što bi trajao nekoliko sati.
Zadnji put završio sam na leđima u pola metra prostora za
puzanje, držeći vruću bakrenu cijev dok je on baratao
grijalicom i kapao rastopljeni lem po mojoj podlaktici.
„Ovisno što ti treba napraviti”, odgovorio je.
 „Stalak za lopticu za bejzbol. Pokazat ću ti fotku. Trebam
da mi udubiš drveno podnožje.”
„To nije problem. Zašto?”
„Bolje da ne znaš. Uskoro ću krenuti, da sredim
okruženje i nadzor pristupa. Ako kamere prorade, imat ćemo
nekakve slike rasporeda u unutrašnjosti da smislimo kako
ćemo s metom.”
„Nećeš ući unutra, je li tako?”
„Ne. Ako itko ulazi, to će biti Jack. Ali nitko neće ući.”
„Koliko su žestoko ti tipovi nagazili na tebe?”
„K’o sam vrag ”
„Ne sviđa mi se to. Zašto su baš tebe odabrali? Koliko
znadu, ti si građanin, amater.“
„Valjda su čuli što sam napravio da se izvučem iz prošle
kaše.“
„Svejedno, što planiraju na kraju? Misliš da će te pustiti
da samo obaviš posao i to je to? Ima li ti to smisla? Pošto ti
prijete obitelji? Ne raspizdiš tako nekoga i onda očekuješ da
će se na kraju ohladiti.”
„Misliš da je namještaljka?” upitao sam. I ja sam se
pitao istu stvar prevrćući iz svih kutova. Stvarao sam si
neprijatelje sa svakim slučajem koji sam preuzeo. Ganjao
sam novac, korupciju. Sistematski sam raspizdio najmoćnije
ljude u Washingtonu. Bilo bi lakše naći tko nije imao razloga
da me zajebe.
 „Mogla bi biti”, reče moj otac. „Uvijek moraš znati za
koga radiš. To je pravilo broj jedan. Inače bi mogao odšetati
ravno u klopku. Nikad se ne kladi u tuđoj igri.”
„Zato se nadam prevrnuti im to u lice.”
„Zgrabit će odluku odbora prije vremena?”
„To im je plan.”
„Ali koliko će dionice skočiti na tome? Nije to spajanje,
kad jedna firma skoči sto posto.”
„Svakako će zadrmati tržišta. Ovo je veliki sastanak.
Analitičari su potpuno u nedoumici što će Savezne učiniti.
Regionalni predsjednici su podijeljeni. Nitko ne zna hoće li
dati gas ili nagaziti kočnice.”
„Pa ipak, to ne bi dovelo do skoka većeg od jedne
znamenke. Vrijedi li to rizika?” upitao je.
„Stvari su se promijenile. Svaki idiot s mirovinskim i
računom kod schwaba može kupiti trostruko ojačani ETF i
preskočiti Dow jednim klikom. Postoje izvedenice za sve.”
Tata je radio neke financijske prevare prije no što je
završio u zatvoru idući samo na one koji su to zasluživali, ali
to je bilo ništa u usporedbi svakodnevnim nestašlucima koji
danas prolaze kao financije.
„Dakle mora da su ojačani ko ludi”, rekao sam. „To je
pametno, ideš na sve ili ništa, ojačaš se pet ili deset puta,
čak i više. Tržišta se ne moraju pokrenuti tako jako, a ima
toliko mnogo aktivnosti da te neće paliti za insajdersko
trgovanje. Svatko ima mišljenje o inflaciji i kamatnim
stopama,”
Moj tata je zaškiljio razmišljajući. „Znači, ako se krivo
klade, možeš ih razvaliti.”
„Samo im dam krive brojke”, rekao sam.
Odmahnuo je glavom, „Sjajno zvuči. Ali moraš ih ukrasti
prije no što ih možeš zamijeniti, a to je samoubojstvo. A sad
si mi rekao da ne ulaziš unutra. Zabavno se time nabacivati u
stražnjoj sobi s ostalim stručnjacima za sranja, ali pomisli na
svoj život, pomisli na Annie. Samo idi na policiju.”
„Imaju policiju ozvučenu.”
„Muriju iz DC-ja?”
„Ne znam točno, ali znam da su već ubijali zviždače. Ti
tipovi su vrlo profesionalni i vrlo dobro financirani. Jack je
kanio progovoriti. Zato su i krenuli na njega. Imam pristupa
nekim ljudima s kojima bi, mislim, bilo sigurno razgovarati.“
Opet sam pomislio na Emily Bloom.
„To je sve što bi ovog trena trebao raditi. Volim tvog
brata. Dao bih svoj život za njegov, ali ja sam starac. A
obitelj je obitelj, svakako, ali Annie je sad također tvoja
obitelj. Razvalio si si guzicu da se istrgneš iz sveg ovog
bezvrijednog smeća. Ne uvlači se. Ne bacaj svoj život zbog
njega.“
„Prijete svemu što imam, tata. Radim ovo da očuvam taj
život.”
 „Isuse Kriste”, rekao je. „Misliš da, ako možeš u pet
minuta smisliti kako da im prevrneš stol, da prespojiš to tako
da im se razleti u face, da nisu i oni to uvidjeli? Nešto ovdje
smrdi, Mike. Ne prilazi tome. I nemoj čak ni pomišljati da se
upetljaš dok ne znaš tko je iza toga. Dok ne znaš kako će te
pokušati sjebati. To je bila moja greška. I koštala me
šesnaest godina života.”
„Zamijeniti brojeve”, rekao sam. „Ti lukavo staro kopile.
Volim te.
„Da ti nije palo napamet, Mike.”
Bio sam u klopci. Lynch me ostavio neka biram između
gubitka svega i poduzimanja samoubilačke misije. Čak i ako
nekako uspijem to izvesti, vjerojatno će me pustiti da
nadrljam ili će me jednostavno ubiti. Ali sad sam vidio izlaz.
Sve što moram učiniti jest upasti u Banku Saveznih rezervi u
New Yorku, ukrasti najštićeniji komad ekonomske
informacije na svijetu i nadmudriti Lyncha u njegovoj
vlastitoj igri, njemu pod nosom.
„Ozbiljno”, rekao je moj otac, „ako ne znaš za koga
radiš, već si izgubljen.”
„Saznat ću”, odvratio sam, a onda provukao ruku kroz
kosu. „Bože. Kako nas ovo uvijek nađe?”
Izvadio je iz Cartwrightove zalihe alat koji je izgledao
poput malog dlijeta. Bilo je to staro jetkalo, korišteno za
izradu tiskarskih ploča, a također za krivotvorenje novčanica
i obveznica.
 „Nemoj misliti da ćeš se ovdje pretvarati, samo glumiti
da nešto radiš i onda naći laki izlaz”, rekao je. „Nađe nas jer
to volimo, Mike. To je ono što me plaši. U krvi ti je.”
 19. POGLAVLJE

OPET U SVOM AUTU, uzeo sam mobitel da nazovem

Lyncha. Istjecao mi je rok. Svakog trena mogao mi je proći
pored kuće. Moram ga držati sretnim kako bih svoje ime
držao podalje od onog ubojstva.
Uzeo sam svoj mobitel na bonove, ali moj pravi mobitel
do njega nije bilo moguće ignorirati. Svjetleća dioda
bljeskala je, a na statusnoj liniji bilo je desetak obavijesti.
Prije no što sam ih stigao provjeriti, počeo je zvoniti.
Bila je to Annie.
"Bok, srce”, rekla je. „Upravo je zvao fotograf. Stižeš li?
Nisi zaboravio, zar ne?”
"Ne. Samo sam zapeo u prometu.“
Zaboravio sam polog što je značilo da ću si morati
prokrčiti put kroz dvadeset i pet kilometara prometa. Dok
sam jurio Beltwayem, upalio je mobitel s porukom od jedne
od mojih stranaka, čovjeka koji mi pokrivao pošteni komad
troškova.
Bio je u gradu i predložio je, u sve upornijem nizu SMS-
ova i e-maailova, da se nađemo u koktel-baru pored Trga
Mount Vernon. Već sam ga bio otpuhao, a nisam si mogao
priuštiti da razljutim tog tipa. Bio je već i ovako dovoljno
temperamentan.
Nakon što sam ostavio ček kod fotografa, pokušao sam
dobiti Lyncha na putu u grad. Bez odgovora.
Moja stranka Mark bio je gore, čekajući me za stolom,
noseći poslovno odijelo i tako kršeći prvo pravilo „novog,
pomodnog” DC-ja. Ne možete si priuštiti ni jedno od novih
mjesta – sjajni kokteli, namještaj od starog drveta, restorani
od farme do stola – ako niste potpuno umočeni u
korporacijski svijet, ali trebali biste se barem presvući u
neke pomodne krpice prije no što izađete.
Sjeo sam. Mark nije imao unutrašnjeg glasa pa je ubrzo
nadjačao barmenov dugi govor o povijesti punča.
Mark se opario na nekom dot-com poslu, a sada je
dijelio vrijeme između Los Gatosa i New Yorka. Dosadilo
mu je biti tehnološki investitor, pa si je pokušavao kupiti ulaz
u politiku. Usmjeravao sam ga tamo gdje je mogao napraviti
najviše dobra: kopanje do korijena korupcije, potkresavanje
novca koje je navodilo političare da se više brinu o svom
sljedećem čeku za financiranje kampanje negoli o potrebi
svojih birača. Podupirao je nešto rada na mračnom novcu,
ali nije u tome bilo dovoljno sjaja za njega. Uvijek se gurao.
Htio je lake pobjede, naslove u novinama, skalpove.
Nije mogao shvatiti zašto stvari oko kojih su se on i
njegovi prijatelji svi slagali ne prolaze u središnjoj Americi.
Je li to nepovjerenje među glasačima? Republikansko pranje
mozga? Nikad mu nije bilo palo na pamet da jednostavno
nema dodira sa stvarnošću ili da bi se ljudi mogli s razlogom
ne slagati. Nova stvar bila mu je da daje izjave za tisak u
kojima bi govorio kako ne može vjerovati da ga nitko nije
povukao da se kandidira za Kongres ili mu nabacio
veleposlaništvo.
„Kad bih samo mogao natjerati ljude da glasaju u svom
interesu, znate?” rekao je.
Pomislio sam da kažem Marku kako takav pristup nije
baš najbolje funkcionirao za mog prijatelja Robespierrea, ali
suzdržao sam se. Mobitel mi je zazvonio u džepu.
Bacio sam pogled na mobitel s bonom. Bila je to poruka
od Lyncha: „Vrijeme je. Što imaš za mene?”
„Možete li me ispričati na sekundu?” pitao sam Marka.
To mu se nimalo nije svidjelo, ali zbrisao sam prije no što je
to stigao reći. Nazvao sam Lyncha s ulaza.
„Zaboravljaš rokove?” upitao je Lynch.
„Dupe sam si izderao od rada. Imam nešto za tebe.
Možemo li se naći kasnije?”
„Baš sam pored tvoje kuće. Trebaš posvetiti nešto pažnje
tom bočnom dvorištu. Ljudi će pomisliti da si duboko u sebi
nitko i ništa.”
„Na popisu mi je”, rekao sam. „Nisam kod kuće.”
„Šteta, Annie se vratila s trčanja. Izgleda usamljena.”
„Da se nisi usudio”, rekao sam, „Dolazim.”
 Mark je izgledao bijesan kad sam se vratio do svog
stolca. Bar je bio malen i poprilično me ljudi prljavo
gledalo. Bilo je kao da sam primio telefonski poziv dok sam
čekao u redu na pričest.
„Moram ići”, rekao sam mu.
„Popili smo samo jedno piće.”
„Hitno je. Žao mi je.”
„Činite mi se nekako rastresenim u zadnje vrijeme,
Michael. Ne znam dobivam li od Vas sto posto.”
„Možemo li o ovome razgovarati poslije?”
„Ne, ne možemo. Ne mislim da mi dajete količinu
poštovanja koja mi ide. Možda ću morati preispitati naš
odnos.”
Isuse, nikad ne daje izravan odgovor.
„Otpuštate li me?”
„Ako sad odete, bojim se da bi moglo doći do toga.”
Osjetio sam više olakšanje nego strepnju što sam završio
s tim tipom. „Idem ja”, rekao sam i položio dvadeseticu na
bar. „Pa, hvala na poslu.”
 20. POGLAVLJE

POJURIO SAM DOMA i našao Lyncha u njegovom autu

parkiranom iza ugla moje kuće kako čita novine. Čovjek s
naočalama bio je na suvozačkom sjedalu. Pokucao sam na
prozor. Spustio ga je.
„Što si po horoskopu?” upitao je Lynch.
„Što?”
„Hajde.”
„Jarac.”
Podigao je novine. „‘Današnji mladi mjesec može
označiti početak velike pustolovine. Mnogi će putovati na
uzbudljiva mjesta koja bi im u konačnici mogla promijeniti
život.’ Zvuči povoljno”, rekao je. „Upadaj.“
„Kamo idemo?”
„Našao sam ti lopticu za bejzbol.”
Ušao sam u auto. Prešli smo rijeku i krenuli na jug dok
me Lynch zasipao pitanjima. Rekao sam mu da prvo treba
ubaciti pogled u ured i sve što sam saznao o postupcima
dopremanja direktive iz DC-ja u New York na Dan Saveznih.
Ništa nije rekao, samo je polako kimao dok je
procjenjivao moj napredak. Provezli smo se pored
zrakoplovne baze Bolling do zabačenog dijela Southeasta.
Parkirao je u velikom dvorištu od šljunka i pijeska,
okruženom močvarom. Nekoliko komercijalnih ribičkih
brodica hrđalo je na navozima ili ležalo na bokovima.
„Slijedi me”, rekao je Lynch kad je izašao s vozačkog
sjedala.
„Nekako od ovog mjesta ne dobivam vibracije sportskih
memorabilija”, rekao sam.
„Idemo po redu“, rekao je Lynch i poveo me prema
dvokatnoj zgradi s promatračkom platformom na vrhu, nekoj
vrsti napuštenog lučkog ureda. Njegov je partner ostao uz
auto nadzirući nas.
Lynch je stao pred ulaznim vratima, izvukao svoj pištolj i
napeo udarac.
Pokazao je na vrata. „Savezne koriste istu tu bravu“,
rekao je i pogledao na sat. „Imaš četiri minute.”
Kleknuo sam i pregledao bravu, Medeco. Imao sam
Cartwrightove igle, ali ova brava, iako starije konstrukcije,
bila je jedna od najtežih ikad proizvedenih.
Da bih je otvorio, trebao sam dignuti šest visoko
sigurnosnih čepića, konstruiranih s nazubljenjima i lažnim
položajima da bi skrenuli igle, na pravilnu visinu. To je bilo
ono lagano. Medeco su takve mečke jer, jednom kad ste
podigli čepiće na pravilnu visinu, morate ih onda zaokrenuti
oko okomite osi da bi bili pravilno orijentirani. Čepići imaju
ureze na stranama koji, kad su poredani, omogućuju komadu
mjedi zvanom bočni zasun da se povuče i omogući cilindru
slobodno okretanje.
„Ovo je nemoguće”, rekao sam i okrenuo se. „Trebam–”
Lynch ju je držao: tanku žicu savinutu na kraju pod
devedeset stupnjeva. U teoriji, to bi mi trebalo omogućiti da
zaokrećem čepiće.
„Znači, ovo je iskušavanje?” pitao sam.
„Ne možemo unutra poslati amatera.“
„Nemoj ni u kom slučaju. Ja jesam amater”, rekao sam.
„I ne želim taj posao. Ne daješ mi baš puno poticaja.”
„Naš si kako god okreneš. Potrudi se. Ako ne prođeš,
postaješ suvišan.”
„Trebao bih deset minuta čak i pod najboljim–”
Podigao je pištolj. Bljesak iz cijevi zaslijepio me je.
Tako izbliza, pucanj je bio zaglušujuć. Uši su mi odzvanjale.
Posrnuo sam na stranu. Šljunak je zapljuštao po betonskim
zidovima ureda. Lynch je spustio pištolj.
„Tri minute i trideset sekundi”, rekao je. „Ne troši moje
vrijeme.”
„Nasilni ulaz?”
„Strogo zaobilaženje. Bez oštećenja. Bez tragova.”
Igle su bili vrhunski modeli Southern Ordnance19 s
ugodnim plastičnim drškama. Mrzio sam skupe igle. Bilo je
to kao da voziš skupi auto. Nisam imao onaj fini osjećaj koji
mi je trebao za ovakvu bravu. Nikad nisam obijao ništa
ovako teško, ni blizu. Ovo je bilo kao da prijeđeš s
napucavanja lopte u profesionalnu ligu.
Umetnuo sam napinjač u ključanicu i malo pritisnuo kako
sam opipavao kukastom iglom. Trebalo je malo dok nisam
shvatio osnovni raspored.
„Dvije minute i trideset sekundi.”
Da bih se pozabavio zapornim čepićima, namjerno sam
ih preopteretio, popustio malo s napinjačem i počeo ih
spuštati jedan po jedan.
„Dvije minute.”
Radio sam odostraga prema naprijed i mislio sam da
imam postavljena tri čepića, ali s ovako složenom bravom
bilo je to nemoguće znati.
„Minuta”, rekao je Lynch. Stao je iza mene, držeći pištolj
uz bok.
Suvišan, kao Sacks, pomislio sam i prisjetio se prizora
na Mallu. To nije pomoglo. Znoj mi je natopio košulju
usprkos hladnome zraku. Srce mi je udaralo, prejako,
odvlačeći me od osjećaja u prstima.
Nije bilo popuštanja, tog jedva zamjetnog pokreta
cilindra koji bi mi rekao da imam čepiće na pravoj visini i
da mogu prijeći na zasun. Nešto nije bilo u redu. Napeo sam
i počeo ispočetka. Bio je to peti čepić.
„Trideset sekundi”, rekao je Lynch.
 Radio sam, ali bio sam izgubljen, pipao sam naslijepo,
nesposoban razlikovati pravo mjesto razdvajanja od svih
pogrešnih smjerova. Nije bilo vremena. Morao sam započeti
sa zaokretanjima i moliti se da sam pogodio visine. Stavio
sam žicu unutra.
„Dvadeset”, rekao je Lynch. Čuo sam šljunak kako škripi
iza mene stajao je nada mnom na mjestu gdje sam klečao.
„Deset sekundi”, rekao je.
Ruke su mi se počele tresti. Osjetio sam kako brava
hvata, čepići padaju, sav moj trud propada.
„Pet.” Pritisnuo mi je usta cijevi u zatiljak. Prtljao sam
sa žicom. Ruke su mi se previše tresle da bih išta napravio.
„Nula.”
Osjetio sam kako mi se usta cijevi utiskuju u lubanju.
Stegnuo je okidač.
„Klik.”
Nije opalio. Posegnuo je rukom naprijed i položio je na
moju, onu kojom sam držao napinjač. Onda se pomaknuo na
stranu, s pištoljem uperenim u moje oko.
„Odstupi”, rekao je. činilo se da zna što radi s tim
napinjačem. Ustao sam i odmaknuo se metar, očiju
prikovanih na pištolj. Polako je otpustio pritisak na
napinjaču. Mogao sam mu vidjeti usredotočenost u očima
kad je osjetioe ćepiće kako padaju na svoja mjesta. Vješta
ruka mogla je osjetiti koliko sam ih postavio. Ti čepići
odlučit će mi sudbinu poput porote.
Stisnuo je usne dok je ocjenjivao moj rad. Ruka mu se
stegla na pištolju. Palac mu je kliznuo gore i pritisnuo dugme
kočnice.
„Pet, možda šest čepića”, rekao je. „Ne može se reći
preko zasuna.” Spremio je pištolj u futrolu. „Moraš to
obaviti u manje od četiri minute, inače si u Saveznima
mrtav.”
Gurnuo sam ga. „Još jednom uperi pištolj u mene i ubit
ću te, kunem se.”
Njegov je pomoćnik prišao bliže. Lynch mu je odmahnuo
rukom. „Misliš da je ovo strašno?” rekao je. „čekaj do
pravog posla. Ovo je gruba ljubav, Mike. Policija Saveznih
rezervi neće ti dati drugu priliku. Smjestit će ti dva metka u
mozak.”
Strah mi je u ustima ostavio okus kao da sam sisao
kovanicu. Trebala mi je minuta da se smirim. Koliko god me
to razbjesnilo, Lynch je imao pravo. Ovo nije bila igra. Ta
me brava potukla, A ako ne uspijem kada bude važno, završit
ću mrtav ili u zatvoru.
„Znači, idem?” pitao sam.
„Zasad”, rekao je. „Trebaš bravu za vježbu?”
„Imam.”
„Usreći me, Mike. Onda ćete ti i tvoji biti super.”
„Izvidjet ću Savezne.”
 „Kada?”
„Sutra”, rekao sam. „S Jackom.”
„Dobro”, rekao je. Dao je znak svom partneru koji je
prišao s debelim smotuljkom gotovine. Lynch je izbrojao
snop novčanica od pedeset dolara i stavio ih u omotnicu.
„Nešto što trebaš?”
„Sve je sređeno.”
„Kako ide tvoj mali pravnički ured?”
„Baš sjajno”, lagao sam.
„Što sam ti zadnji put platio?”
„Deset centi. Ali nisam ih uzeo i neću uzeti ovo.”
Pružio je novac. „Ne želim da misliš da je ovo iznuda”,
rekao je.
„Da. Ne dao Bog da pomislim kako ste vi nekakvi
kriminalci. Zadrži si pare.“
„Plaćam svoje ljude. Plaćam ih dobro. Uzet ćeš ga”,
rekao je i držao ga tako da mi dodiruje prsa. „Neću ti
dopustit da ovo sjebeš jer radiš na jeftino.”
„Ne”, rekao sam,
„Ne vjerujem ljudima koje ne posjedujem.” Drugi je
čovjek izvadio svoj pištolj. Lynch je jednom presavinuo
omotnicu i gurnuo mi je u džep jakne.
„Sutra, nakon New Yorka, reći ćeš mi kako ćeš se
dokopati direktive.” Toliko o valjanju ovce. Neće ga se dati
zavlačiti, neće biti igranja. Onog trena kad izgubi povjerenje
u mene, ide na sve što sam volio.
Ostavio me s Naočalkom i stupio u stranu da pogleda
svoj mobitel. Nosio ih je dva na pojasu. Tog je trena bio na
osnovnom preklopnom modelu kao što je bio moj na bonove.
Vidio sam kako ga i prije koristi i činilo se da je uvijek zbog
naredbi oko ovog posla.
„Vrijeme je da idemo”, rekao je.
 21. POGLAVLJE

KAD SAM STIGAO KUĆI, Annie je bila na bežičnom

telefonu u dnevnoj sobi.
„Tata. Tata...” Govorila je glasno, pokušavajući ubaciti
riječ, bez uspjeha. „Malo je kasno za to. Do vjenčanja je tek
nekoliko tjedana.” Clark je u zadnje vrijeme poduzimao
mnogo međunarodnih putovanja, putovi jedan za drugim na
Bliski istok i u Južnu Ameriku.
Planiranje vjenčanja postalo je napeto. Bilo je sve
jasnije da će klanovi Ford i Clark eksplodirati kad se
pomiješaju. Annie i ja imali smo dvodnevno natezanje oko
hotela. Htio sam biti blizu ocu i obitelji, ali oni si nisu mogli
priuštiti hotel koji je odabrala Anniena baka. A Clarkovi
neće nogom stupiti u mjesto koje nudi besplatan doručak.
Entuzijazam moga oca bio je druga tema. Upravo mi je
dao još nekoliko imena za pozivnice u zadnji tren. Nakon
toliko vremena unutra žarko je želio opet okupiti obitelj. Na
nesreću, pola njegovih gostiju bilo je pokojno ili u zatvoru.
Činilo se kako misli da je njegov dio popisa gostiju bio
brutto, a ne netto, pa je stalno dodavao imena kad njegovi
prvi pokušaji nisu mogli doći, što je i mene i Annie
izluđivalo. „Mislim da bi mogao biti rođak...”, rekao bi i
ispreturao ladicu tražeći jedan od maminih starih adresara.
Nije čudo što ju je ovaj Clarkov poziv doveo do ruba.
„U redu”, Annie je rekla u mikrofon, ne trudeći se sakriti
ljutnju. „Dat ću im da to pošalju pravnicima.”
Prekinula je bez „doviđenja”. Dok sam išao u dnevnu
sobu, očekivao sam da bude uzrujana. Ono što nisam
očekivao bilo je vidjeti je kako baca telefon u naslonjač što
jače može. Uhvatio sam ga kako se odbio prema parketu.
„Bože”, rekla je. „Jesi li se ikad osjećao kao da bi
mogao ubiti nekoga?” Nagnuo sam glavu u stranu. Zapravo
jesam, itekako. Bilo je to čudno pitanje, uzevši u obzir sve
što smo Annie i ja prošli.
„Oprosti”, rekla je. „Bio je to moj jebeni otac.”
Razmislio sam o mogućnostima. „Ako ga ubijemo,
prištedjet će nam jedan obrok, ali vjerojatno ćemo morati
ugurati nekog drugog u smoking. Pa smatraj da smo bacili
novčić. Prepuštam to tebi. Što je ovaj put učinio?“
„On i moja baka. Sve mijenjaju. Sve je tako pretjerano.
Mislim da žele sve učiniti tako skupim da ću se osjećati
dužnom preko ušiju. Jednostavno nemam vremena baviti se
više time. A sad moram ići u Palo Alto na posao.“
„Kada?”
„Let je za sat vremena.”
Upravo je dobila veliki slučaj oko intelektualnog
vlasništva. Zato ju je stariji partner pozvao u Cosmo Club na
razgovor. Želio je da svoju strategiju prenese na nacionalnu
razinu.
Na stolu pred njom bio je račun od Oscara de la Rente:
vjenčanica. Hvala Bogu da nisam mogao vidjeti cijenu.
„Kad te sljedeći put bude gnjavio, reci mu da ne trebaš
njegov novac.“
„Dušo”, rekla je, „ovo postaje prilično skupo. Jesi
siguran?”
Imao sam u džepu hlača Lynchevu omotnicu, toliko
debelu da mi je bilo teško sjesti.
„Apsolutno”, rekao sam. „Ja ću se za to pobrinuti.
Međutim, ima li nešto drugo? Tvoj tata već neko vrijeme
povlači taj potez.” Rekla je na telefon nešto o pravnicima.
„Muči dobavljače,”
„Pokušava li promijeniti uvjete?”
„Ne brini se za to”, rekla je.
Pogledao sam na stol i vidio označene ugovore. „Povrat
novca?” pitao sam.
Ispustila je dugi izdisaj. Mislim da sam je razotkrio.
Počeo sam se smijati. „U slučaju da otkažeš?” rekao sam
i odmahnuo glavom. „Štiti svoja ulaganja.”
Mogao se jednako tako brinuti hoće li kišiti. Zadnji put
kad smo bili kod njega, Clark je zapravo stišao svoj otvoreni
prezir prema meni u nešto poput tihog gnušanja. Istovario me
svom dreseru pasa pa sam proveo popodne družeći se sa
psima. Možda je odustao. Morao je znati da će se vjenčanje
u svakom slučaju održati. Volio sam umišljati kako sam
zaslužio nešto poštovanja odbijajući njegov novac u New
Yorku.
„To mu je posao”, rekla je Annie.
„Divno. Ja ću preuzeti drugu stranu te oklade”, rekao
sam. „Ti?“
„Apsolutno”, rekla je i zagrlila me oko pojasa. „Ne bih
trebala biti tako gruba s njim.”
„Mislim da mu zapravo popuštaš.’
„Ne to. Počinjem se pitati je li bolestan ili tako nešto.
Zadnji put kad sam bila kod kuće, jednostavno se nije činio
dobro. Bio je stvarno utučen, bez energije. A kad smo bili u
seoskoj kući, bio je u uredu na telefonu, i kad je izašao,
izgledao je kao da je sav život iscurio iz njega.“
„Možda je dobio neku lošu vijest s burze.”
„Ne”, rekla je. „On se hrani takvim stvarima, voli
uzvraćati udarac, sagibati se, ići u rat.” Otišla je do svog
kovčega i počela bacati odjeću u košaru za prljavo rublje i
stavljati čistu. Kovčeg je ovih dana bio uvijek pun.
„Moj tata ima još nekoliko dodatnih”, rekao sam joj.
„Koliko?” upitala je.
„Četiri”, rekao sam. „Dolje iz okruga Floyd.”
„Bože. Pored koga ih možemo posjesti?”
 Pogledao sam raspored sjedenja na pomoćnom stolu kao
da je karta minskog polja, a onda opet Annie. „Pored
nikoga”, rekao sam.
Odmahnula je glavom. „Vidi ako to možeš srediti’ , rekla
je. „Moram stići na Reagan.”
„Povest ću te.”
„Bio si vani dokasna“, rekla je. „Jack?”
„Ne. Posao. Bio sam slobodan, a onda me Mark Phillips
oteo za piće.“
„Kako je to prošlo?”
Pomislio sam na to. „Mislim da konačno idemo u pravom
smjeru.“
„Sjajno”, rekla je. „Dobro si raspoložen.”
„Stvarno?”
„Da. Činiš se vrlo, ne znam, vitalnim.“
„Hvala.”
Mislio sam da sam nakon svog natezanja s Lynchem bio
kao olupina, ali tko zna? Jedna od prednosti Annienog
uspona na poslu bila je da je bila gotovo prezaposlena da bi
obraćala pažnju na moje dolaske i odlaske. A kad je
planiranje vjenčanja postalo previše stresno, mogao sam
smiriti živce svojim novim hobijem: pljačkanjem banaka s
pištoljem prislonjenim o glavu. Imao sam neke sumnje zašto
sam se mogao činiti tako poletnim, ali nisam htio pobliže
istraživati pomisao da neki dio mene zapravo uživa u tome.
A s glavnim klijentom koji je otišao i debelim svežnjem
prljavog novca u mom džepu, sve se više i više činilo da
nisam ništa doli, kako je Larry Clark volio tvrditi,
kriminalac.
U mislima sam se vratio na trenutak kad sam napuštao
lučicu s Lynchem. Rekao mi je da sam dobro radio. „Udahni,
Mike”, rekao je. „Mislim da ćeš zapravo izvesti ovo.
Prirodan si talent.“
Toga sam se i bojao.
 22. POGLAVLJE

PRIJE NO ŠTO SAM sljedećeg jutra krenuo u Savezne,

morao sam skupiti svoj alat. Prvo sam stao kod tate, a onda
sam otišao obići Cartwrighta. Znalo se da je domišljat, ali
ipak sam bio impresioniran kad mi je poklonio lopticu Red
Soxa iz World Series 2004. koju je potpisala većina
momčadi. Odlučio sam ne pitati kako ju je dobio jer se činilo
predobrim da bi bilo na pošten način.
Od Dereka sam pokupio svoje USB memorije, a pošto
sam dobio kratki tečaj iz osnova internetske anonimnosti i
potvrdio da na memorijama nema ničega što bi ga moglo
identificirati, dao sam mu nekoliko stotina zelembaća za trud.
Na putu za New York, stao sam kod Jacka da ga
pokupim.
„Ti voziš”, rekao sam. „Moram telefonirati.“
Ušao je u auto. Kava mu je zaparila prozor.
„Vrijeme je savršeno”, rekao je.
Bilo je tri stupnja iznad nule. Kišica je isprugala
vjetrobran. Kriminalci vole loše vrijeme: manje svjedoka.
Jack je gurnuo mjenjač u rikverc i počeo se izvlačiti s
prilaznog puta. Onda je stao i vratio auto natrag.
 „Ne.”
„Što?”
„Ne mogu.”
„Povlačiš se?”
„Ti se povlačiš. Ne mogu dopustiti da riskiraš. Ja ću se
za ovo pobrinuti. Idi doma.”
„Ne mogu te pustiti da ovo radiš sam”, rekao sam.
„Mogu ja to, Mike. Moja je greška. Nismo stvarno
razgovarali pa ti nikad nisam imao prilike reći, ali tako sam
prokleto ponosan na tebe, sve što mi je tata rekao. Nikad
nisam šutio o tome. Moj brat diplomira na koledžu, pa ide na
Harvard, bogati! Moji kompići vjerojatno su mislili da je to
dio neke mućke.” Nasmijao se i nagnuo naprijed s lijevom
podlakticom na volanu.
„Ali to mi je davalo nade kad mi je bilo teško, Mike. Da
se mogu promijeniti. Da se mogu srediti. Pa ti hvala. Imaš
sjajnu curu. Imaš dobar život, pošten život. Ne mogu
dopustiti da ti što god bilo naopako sa mnom to sjebe. Zato
idi doma.”
Otpio sam gutljaj kave slušajući mehanički cvilež brisača
koji su mahali lijevo-desno. „Hvala, Jack. Ali zato sve ovo i
radim. Sve za što sam radio visi o koncu. Ne mogu stajati i
tebi pustiti da to sređuješ. Bez ikakve uvrede. Čujem te i
cijenim to. I ja sam odigrao svoj dio u sjebavanju svega
ovoga. I sad je na meni. Sredit ću te tipove. Sačuvat ću život
koji sam zaradio. Ponekad moraš malo zaprljati ruke da bi
ostao čist. Idemo.” Krenuli smo u New York, Trebao sam
točno znati što se događa na dane kad odbor u DC-ju donosi
odluku te kroz čije prste prolazi direktiva između DC-ja i
New Yorka pa sam stao nazivati veze iz svojih poziva
društvenog inženjerstva. Odgovor, saznao sam, bio je: kroz
vrlo malo njih. Direktiva je bila najštićeniji komad vladine
informacije izvan područja nacionalne sigurnosti. To je
imalo smisla. Promjena za četvrt postotnog poena u jednom
broju u direktivi, u ciljanoj kamatnoj stopi, mogla je
preokrenuti globalnu ekonomiju. Označena kao „Klasa 1,
pristup ograničava i nadzire Savezni odbor za otvoreno
tržište”, pristup njoj bio je ograničen na šačicu ljudi izvan
uprave Saveznih, isključivo s potvrdom da moraju za to
znati. Stariji dopredsjednik, moj navijač Red Soxa, bio je
jedan od njih. Usprkos svemu što sam saznao, nisam mogao
smisliti koji su način koristili da prenesu informaciju iz DC-
ja u New York.
Jack je smišljao svoje sheme. „Mislim da je New York
greška, Mike. Moraju prenijeti direktivu u Ministarstvo
financija u DC-ju, je li tako?
„Prenesu je pješke”, rekao sam.
„To je ono na što mislim“, nastavio je. „Pa što ako se
predstavimo kao primatelji, poput lažnog ureda ili tako
nekako?”
„Znači, samo trebamo provaliti u Ministarstvo financija i
postaviti lažni ured, a da nitko ne primijeti?”
„Ne baš tako, ali tako nekako. Ili ako prave kurire
dovedemo u nevolju, stavimo ih pred pištolj podalje od
osiguranja ili nešto slično pa se predstavimo kao drugi
kuriri, a oni nam predaju direktivu da je zaštite.“
„To što sad smišljaš grozno je sranje kalibra
Gilliganovog otoka20".
Protrljao je čelo. „Znam. Strašno je. Blokiran sam.”
Jack je bio skuren. Nikad nije igrao na tako velike uloge.
Stigli smo na Manhattan malo nakon podneva i parkirali
se u garaži u Ulici Pearl. Jack je podigao kapuljaču svog
kišnog ogrtača i navukao je preko lica, a onda je izvadio
novine iz torbe. Ja sam izašao iz auta. Vozili smo bez
stajanja. Noge su mi bile toliko ukočene od vožnje da sam
hodao kao da sam bio dva tjedna na moru.
„Imaš nešto sumnjivo u torbi?“ pitao sam ga.
„Svakako.”
„Ostavi ovdje. Sve što ne želiš da policija nađe na tebi.”
Ispraznio je sve u pretinac za rukavice: komplet igli,
suzavac, kratki pendrek i skakavac.
„To je sve?”
„Jest”, rekao je.
Dok smo išli prema Maiden Laneu, hodali smo pod
građevnim skelama. Počeo sam popisivati kamione i
normalne stanovnike susjedstva – prijevoznike i građevne
strojeve, isporučitelje i bankare.
Skrenuli smo prema Nultoj točki, Saveznim rezervama i
newyorškoj burzi. Sad su mi se noge tresle od straha više
nego od ičeg drugog. Između bankovnog osiguranja,
newyorške policije i video kamera što su buljile sa svakog
ćoška, ovo je, uz mogući izuzetak Bijele kuće, bio
najsigurniji komad nekretnine u Sjedinjenim Državama.
Jack je držao novine iznad lica. Nije padalo toliko jako
da bi to opravdalo. Zgrabio sam mu ih i bacio u smeće.
„Ali kamere”, rekao je.
„Izgledaš k’o bedak. Ne privlači pažnju na sebe.“
Bilo mi je drago što smo stigli ovamo prije ručka. Imao
sam popis ciljeva koje sam želio pohoditi. Kupili smo dva
hot-doga i kave od prodavača u Ulici Liberty i gledali kako
svjetina teče pored nas gurajući nas.
Savezne su tvrđava što se diže osamnaest katova iznad
nivoa ulice. Crna vrata od kovanog željeza i veliki blokovi
od vapnenca i pješčenjaka zračili su snagom i, iznad svega,
neprobojnošću.
Primijetio sam nadzorna gnijezda visoko na uglovima
banke. Dao sam Jacku svoj mobitel. „Ponašaj se kao turist”,
rekao sam mu. Kružili smo oko zgrade dok je Jack okidao
fotke. Utišao sam mobitel i ugasio zvuk okidanja pa smo
mogli snimati potajice.
 Gledana iz zraka, zgrada je u osnovi bila dugi klin što se
širio kako je išao od istoka na zapad. Na južnoj strani, u
Ulici Liberty, bio je glavni ulaz koji je vodio u urešeno
predvorje. Na sjevernoj strani, u Maiden Laneu, bila je
neprobojna rampa za utovar i prometni ulaz za zaposlenike i
posjetitelje. Na svakom ulazu bila su postavljena barem dva
murjaka. Svaki put kad bi me pogledali, osjećao sam se kao
da ih gledam s tjeralice, sa svim pojedinostima Sacksovog
ubojstva otisnutim pod mojim licem.
Savezne su bile neprekidno dobro čuvane od svog
otvaranja prije devedeset godina. Dok sam obavljao svoje
društveno inženjerstvo, bivši tamošnji ekonomist ispričao mi
je anegdotu. Savezne su samo nekoliko blokova od Nulte
točke pa su se onog 11. rujna morali evakuirati. Konačno je,
zbog brige za sigurnost, opozvana čak i Policija Saveznih
rezervi. Tek su tada shvatili da nema brava na vratima pa je
poslan bravar da ih postavi, tako da su mogli ostaviti mjesto
nečuvanim prvi put od 1924. godine.
Jack je izvadio mobitel i nosio ga u ruci. Previše je
pričao što je obično značilo da je živčan. Dva djelatnika
poštanske službe dogurala su kola pločnikom i uvela ih na
ulaz za utovar Saveznih bez ikakve provjere dokumenata,
samo uz kimanje policajcima.
„Pogodak”, rekao je Jack.
Odmahnuo sam glavom. „Oni su poznate veličine.
Prezamršeno je, a i kako ćeš unutra, jednom kad si na ulazu?”
 „Bar iza ugla”, rekao je Jack. „Bio sam tamo. Zahod je
tri kata pod zemljom. Ako bismo mogli ući u neki od tunela,
nekako prijeći u podrume Saveznih–”
Vidio sam kako prilazi neka žena. Bila je to Tara Pollard
iz Murray Hilla, upraviteljica ureda u trgovačkom uredu.
Skupio sam slike zaposlenih u uredu predsjednika, tiskari i
trgovačkom uredu, koji su sve bili mogući kandidati za
dostup direktivi prije njenog javnog oglašavanja.
Mora da je danas izašla na ručak jer je išla mojim putem
sa stiroporskim spremnikom za hranu. Provjerio sam joj
iskaznicu. Bilo je od pomoći što su mi Savezne označavale
svoje zaposlenike.
„Ostani ovdje”, rekao sam Jacku.
Pošao sam prema njoj očiju spuštenih pred kišom,
posegao u svoj džep i uzeo USB memoriju u svoju lijevu
ruku. Torbica joj se činila zatvorenom patentnim zatvaračem,
ali bočni pretinac visio je napola otvoren.
Očešao sam se o nju i ubacio ga. Kao džeparu, daleko je
lakše davati nego primati.
„Što je to bilo?” upitao je Jack nakon što sam napravio
krug natrag.
„Ne sad”, odgovorio sam.
„Gdje su uredi do kojih trebamo doći?” pitao je. „Kula?
Tamo bih ja bio.”
Na istočnom kraju Saveznih stajala je kula. Dok sam
ogledavao krunište, pomislio sam da su se arhitekti možda
malo zanijeli idejom tvrđave. Izgledalo je kao da su mogli
mjesto braniti lukovima i strijelama.
„Predsjednik je na desetom. Ured je na devetom.”
„Dakle, ti tuneli”, nastavio je on. „Našao sam neke stare
karte na mreži, građevinske stvari iz vremena kad su je
podigli.”
„Začepi”, rekao sam. Jack me ljutito pogledao dok nije
primijetio murjaka kako prolazi. Pričekao sam ga da ode.
„Trezor je dvadeset i četiri metra duboko, Jack, ispod
podzemne. Na stijeni je. To su tri kata čistog čelika, teži
dvjesto trideset i tri tone i okružen je armiranim betonom.
Spustili su ga na dno, a onda izgradili zgradu oko njega.
Cijela infrastruktura grada New Yorka sjedi na njemu. Bilo
kakav proboj i jedno dugme zaptiva ga zrako-vodo-
nepropusno u roku od dvadeset i pet sekundi. Možda
krtičarenje kroz kupaonicu u obližnjem restoranu nije dobar
način ”
Moja je specijalnost bila ulaženje u zgrade. Jack je bio
jak u provlačenju pored nečije sumnjičavosti.
„Pa kako ćeš onda unutra?” pitao je, izgledajući pomalo
povrijeđen.
„Sve po redu”, rekao sam i uzeo svoj mobitel.
Već smo naučili sve što smo mogli o okruženju izvana, a
svi za koje sam trebao da budu vani na ručku već su se
vratili. Dijagonalno nasuprot Saveznih bio je preskup
restoran sa sendvičima što se oglašavao kao pekarnica. Ušao
sam, rekao Jacku da naruči nešto, i krenuo u toalet. Provjerio
sam mjesto unaprijed. Bilo je dovoljno blizu Saveznim i
imalo je besplatni WiFi. Oboje je bilo ključno. Stao sam na
zahodsku školjku podigao pločice na stropu.
Iz svoje torbe izvukao sam malu crnu kutiju s antenom sa
strane i smjestio je iznad pločica. Za napajanje, spojio sam
se na razvodnu kutiju za stropni ventilator toaleta. Bio je to u
suštini bežični prijenosnik. Hvatat će bežični signal iz
kamere unutar Saveznih, a onda ga slati natrag van preko
interneta. Mogao sam gledati snimku bilo gdje na mreži.
Naša sljedeća postaja bila je dostavna služba. Već sam
spakirao lopticu za bejzbol i tog jutra pokupio stalak od oca.
Njegovo je tokarenje bilo dobro kao i uvijek, iako je
Fordova čeličana zatvorena skoro trideset godina. Podnožje
je bilo izbušeno za kameru i bateriju, ali nije bilo nikakva
znaka preinake. Leća je bila nevidljiva, skrivena u izbušenoj
točki na slovu i u riječi „Series”.
U kutiji je bila priznanica o poklonu na koju sam stavio
datum od prije nekoliko tjedana i lijepa poruka od profesora
Hallorana sa Sveučilišta u Chicagu. On je bio vodeći autor u
nekoliko ranih radova starijeg dopredsjednika tijekom
studija i također obožavatelj bejzbola. To ga je činilo
uvjerljivim darovateljem moje trojanske loptice za bejzbol
koja će uskoro zauzeti svoje zasluženo mjesto, usmjerena
izravno u računalo starijeg dopredsjednika, i slati mi sve što
on bude čitao.
„Što je sa zahvalom?” upitao je Jack. „Ili ako nazove
svog profesora?”
„Halloran je umro prošlog tjedna”, rekao sam. Češljao
sam dva dana životopis starijeg dopredsjednika i osmrtnice,
tražeći pravog kandidata. Telefon i e-mail adresa na računu
vodili su do mojih lažnih računa, ako bude imao ikakvih
pitanja.
„Slatko”, rekao je. „Ali još uvijek nisi ušao unutra. Sve
ćeš to na daljinski?”
Da bar, ali u nekom ću trenutku morati staviti dupe na
redaljku. Taj trenutak bio je sada.
 23. POGLAVLJE

PREDAO SAM JACKU papirnati ispis i novčanik pun lažnih

dokumenata. Pogledao je ispis. Bila je to e-karta za obilazak
Saveznih. Hodali smo prema Policiji Saveznih rezervi što je
čuvala ulaz u Maiden Laneu. Bila je to strašna grupa, od svih
se tražilo da dva put godišnje prođu na pištolju, pušci i
sačmarici na strelištu Saveznih. Većina ih je polagala kao
eksperti.
Prvo su pogledali karte, a onda naše lažne identifikacije.
Stražar je gledao amo-tamo između mog lica, vozačke, pa
opet lica.
Mahnuo mi je da uđem.
Oči su mi strijeljale predvorjem proračunavajući
mogućnosti da se nadvlada osiguranje na dan krađe.
Zaposlenici su ulazili u stupice za ljude koje su otvarale
RFID iskaznice. Ovo će mjesto biti baš onako gadno kako
sam se i plašio. Stupice su izgledale poput futurističkih
telefonskih govornica, s vratima što su se otvarala na
suprotnim stranama. Sigurnija verzija okretne rešetke,
stupice su izolirale ljude tako da mogu ulaziti samo jedan po
jedan dok se provjeravaju njihove isprave. Neke vam
zapravo provjere težinu da spriječe da prođu dvojica ili vas
zaključaju ako vaš identitet ne prođe.
Jack i ja skrenuli smo desno. Posjetitelji prolaze kroz
detektor metala i rentgenski uređaj koji pregledavaju torbe
prije no što uđu u stupice. Bilo je to prilično standardno
osiguranje, tipično za sudske zgrade premda su ovi stražari
bili bolje naoružani.
Jack je prvi prošao kroz sigurnosni pregled, a onda sam i
ja prošao kroz detektor metala. Ušao je u dizalo s ostatkom
ture trenutak prije no što su se vrata zatvorila. Stražar mi je
pokazao prema stupici, a drugi mi je skenirao karticu da mi
dozvoli prolaz.
„Idite s njima”, rekao je. Slijedio sam tri žene do dizala i
bacio pogled na njihove iskaznice. Sve su nosile iskaznice u
plastičnim nosačima pričvršćenim za pojase ih na uzicama
oko vratova. RFID tehnologija bila je olakšanje. Većina
saveznih institucija išla je na pametne iskaznice koje je
kodirala NSA, a koje je u praksi bilo nemoguće probiti ili
klonirati. RFID je daleko lakše hakirati, ali vjerojatno uopće
neću morati ići tako daleko. Imao sam neke druge trikove na
pameti. Držao sam svoj mobitel u ruci i, dok smo ulazili u
dizalo, okinuo sam nekoliko snimki iskaznica izbliza. Žene su
izašle na trećem katu. Što sad, pomislio sam i pritisnuo
desetku, predsjednički kat. Upalilo je. Nije bilo kontrolnog
ključa za dizala što je bio još jedan dobar znak. Ipak, bio je
to glup potez. Dok sam se penjao prema srcu Saveznih, ne
bih imao uvjerljivu priču ako bi me tko zaustavio.
 Kabina se zaustavila i vrata su se otvorila na desetom.
Nije bilo straže pred dizalima. Jednom kad se prođu pištolji
i stražari i zamke, bio je to samo ured, pun bankara i
ekonomista, ljudi kojima osiguranje nije u kostima onako
kako je u Pentagonu ili CIA-i.
Na svakom su kraju bila vrata, također na RFID-u, i
vidio sam prijemni odjel iza njih. Izašao sam, ispustio USB
memoriju i šutnuo je preko poda. Zaustavila se pred vratima
ureda. Onda sam se okrenuo i zakoračio natrag u dizalo.
Vrata su se zatvorila. Stisnuo sam jedan i počeo se spuštati.
Izašao sam u stari javni dio banke, prostoriju visokih
svodova i lijepih kaveza od kovanog željeza kamo je nekoć
javnost mogla dolaziti da kupi i naplati obveznice. Sad je to
bio muzej financija gdje su parkirali posjetitelje dok ne
počnu obilasci. Našao sam Jacka baš prije no što je počeo
program.
Okupljeni oko zlatne poluge što se okretala na stalku iza
trideset centimetara stakla, slušali smo pravog južnoazijskog
vodiča kako razbija neke od ozloglašenijih mitova o
Saveznima. Jack je gledao kako se zlatna poluga okreće i
okreće.
Mene je više zanimalo popisivanje sigurnosnih kamera i
posjetiteljskih iskaznica koje sam primijetio na nekoliko
ljudi što su prošli pored nas. Ljudi na obilasku nisu imali
iskaznice, tako da ih je bilo lako zapaziti ako se odvoje od
grupe. Drugi posjetitelji – izvođači radova, prijatelji obitelji
– dobivali su privremene crvene iskaznice. To ću i ja trebati.
Zaokružili smo natrag do dizala, prolazeći kroz glavno
predvorje na južnoj strani zgrade. Vani su bila četiri murjaka,
još dva na stražarskom pultu. Gledao sam kako još ljudi s
privremenim posjetiteljskim iskaznicama izlazi iz dizala.
Nisu imali pratnje, nikoga da se uvjeri da su napustili zgradu
pošto su poslani dolje.
To će mi dati prolaz.
Grupa turista bila je dovoljno velika da nas razdvoje u
dva dizala. „Samo pritisnite E i držite ga”, rekla je
voditeljica.
To je bilo sve da se dođe do trezora, pet katova ispod. U
glavi sam bio zamislio nešto iz Get Smart21: vrata za
neprobojnim vratima, svaka s tehnologijom zaguljenijom od
prethodne. Ali nije bilo posebnog ključa. Samo smo se
spustili, a onda iskoračili u klaustrofobični podrumski
hodnik. Jedva sam mogao obraćati pažnju na edukacijski
video koji se prikazivao na zidu. Zvučao je kao da ga je
izgovarao isti tip koji je radio zdravstvene filmove na mojim
satovima spolnog odgoja u sedmom razredu.
Moj je fokus bio ravno na uskom hodniku i, dvanaest
metara od mene, najvećim zlatnim rezervama na svijetu.
Naša nas je voditeljica pomno držala na oku dok nam je
govorila da spremimo mobitele i upozoravala nas da ne
radimo nikakve snimke, bilješke ili skice. Krenuli smo
prema trezoru.
 24. POGLAVLJE

POGLEDAJTE NOVAC U svom džepu, bilo koju novčanicu.

Otisnuto na vrhu, vidjet ćete da zapravo nosite „Priznanicu
Saveznih rezervi”. Savezne su razlog što vaši dolari nešto
vrijede.
Savezne troše mnogo vremena pobijajući teorije zavjere,
kao što bi se moglo očekivati od institucije koju je na
privatnome otoku osnovala kabala newyorških bankara da bi
kontrolirala ekonomiju Sjedinjenih Država. To je doslovna
istina. A postaje i bolje. Mjesto se zvalo otok Jeckyll. Većinu
devetnaestog stoljeća nije bilo središnje banke SAD-a, a
ekonomija je stalno prolazila kroz opasne cikluse uspona i
padova. Konačno, nakon panike 1907., bankarima je
dodijalo. J. P. Morgan bio je umoran što je morao svojim
rukama organizirati spašavanje američke ekonomije pa je
okupio gomilu newyorških novčara i političara. Pod okriljem
noći, napustili su grad u privatnom željezničkom vagonu, s
malo korištenog perona. Zatvorili su se na otoku pred
obalom Georgije i uzdržavali su se od međusobnog
oslovljavanja imenima ne bi li spriječili sluge da odaju
njihove namjere dok su čekićali ono što će poslije postati
Sustav saveznih rezervi. Neki su se bankari poslije pravili
da se protive planu tako da ne izgleda baš tako sladak dok se
Kongres natezao oko njega.
Posljedično, Savezne su po zamisli vrlo prijateljske
prema velikim newyorškim bankama. Kad odbor u DC-ju
odluči kolike bi trebale biti kamatne stope, ne mogu ih
jednostavno diktirati bankama. Odluče se za ciljanu kamatnu
stopu, a onda šalju direktivu trgovačkom uredu u newyorškim
Saveznim da ih upute kako da je postignu. Trgovci odozgo
idu na tržišta i natežu se i nadmudruju s velikim bankama,
kupujući i prodajući rizničke mjenice i druge vladine
dugove, u suštini zadužnice Ujaka Sama. Kad Savezne kupe
mnogo tih zadužnica, preplave ekonomiju novcem; kad ih
prodaju, povlače novac iz opticaja.
U suštini, oni stvaraju i uništavaju gotovinu. Smanjujući
ili povećavajući dostupnost novca u globalnoj ekonomiji,
čineći ga manje ili više rijetkim, također ga čine manje ili
više skupim za pozajmljivanje: kamatne stope. Na taj način,
trgujući amo-tamo s najvećim bankama na svijetu, mogu
tjerati kamatne stope prema svojoj ciljanoj vrijednosti.
Količina stvarne fizičke valute u optjecaju samo je
četvrtina ukupnih svjetskih zaliha. Ostatak su samo brojevi
negdje na nekom računalu. Kad ljudi kažu da vlada može
tiskati onoliko novca koliko želi, zapravo govore o uredu
koji radi svoj svakodnevni posao promjene veličine
monetarnih zaliha – dodavanjem nula na gomili elektronskih
računa – koje velike banke smiju posuđivati vama i meni.
U podrumu Saveznih nisam vidio nikakvih stražara ni
pištolja, samo turističke grupe što kruže uokolo. Hodali smo
kroz uski hodnik prema zlatu. A onda je postao jasan razlog
za ono što se činilo labavim osiguranjem.
Nismo bili u hodniku. Bili smo u trometarskom prolazu
kroz valjak od čistog čelika. Trezor za zlato nema vrata, jer
taj prolaz jesu vrata. Zamislite si postrance položen divovski
kolut sira, s tunelom progriženim kroz njega od jednog kraja
do drugog.
To štiti zlato. Valjak teži 90 tona. Okvir oko njega teži
140. Svake noći, stražar vrti teški kotač i polako okreće
valjak za devedeset stupnjeva, a onda ga spušta za devet i
pol milimetara. Onda počiva na okviru, stvarajući tako
zrako-nepropusnu i vodo-nepropusnu brtvu, neprobojni
bunker što sjedi na manhattanskoj stijeni.
Nakon šetnje kroz tu zvijer zlato je bilo gotovo pa
razočaranje. Poluge su bile bez sjaja, poput žućkastog olova,
naslagane u kavezima. Unutrašnjost trezora mogle su biti
podrumske šupe stare stambene zgrade, osim ogromne vage u
sredini prostorije. Oni iz, kako sam pretpostavio, grupe
prijatelja i obitelji doista su ušli u kaveze gdje bi im čuvar
trezora pružio zlatnu polugu iz zaliha neke zemlje – 98 posto
zlata sastoji se od stranih rezervi koje čuvamo na sigurnome
otkako ih je Europa ovdje naslagala za vrijeme Drugog
svjetskog rata – i svi su ih odvagivali i uzdisali i divili se.
Zlato je sranje prenositi. Svaka poluga teži oko dvanaest
kilograma i vrijedi oko pola do tri četvrt milijuna dolara –
veličine nisu standardizirane. Ako jedna država želi drugoj
posuditi nekoliko milijardi dolara, jedan od tih službenika
samo bi privezao metalne štitnike preko svojih cipela,
nakrcao kolica iz kaveza zemlje A i odgurao poluge nekoliko
metara do kaveza zemlje B, Gledao sam Jackove oči dok je
unutra planirao k’o luđak. Pobojao sam se da će nešto
izvesti, navijestiti da osmatramo mjesto, prizvati čuvare. Ja
sam bio usredotočen na propusnice koje su nosili
posjetitelji: crveni jeftini ispisi s imenima, ali bez bar-
kodova. Čvrste propusnice zaposlenika bile su plave.
Nakon minute, voditeljica nas je izvela van. Jack je
bacio zadnji gladni pogled na trezor, ali ja sam mogao misliti
samo na milijarde dolara što su tekle kroz računala gore, na
kraju dizala bez ključa, iza vrata osiguranih samo RFID-om,
okruženim prijateljskim ljudima koji se ne trude zaustaviti
posjetitelja bez iskaznice.
Neki će vas orobiti revolverom, drugi nalivperom. Ali
najbolje šanse ovih dana vjerojatno imate za Bloomberg
Terminalom.
Svakog jutra, na devetom katu newyorških Saveznih, ured
se priprema da izađe i manipulira tržištima prema uputama
danim u direktivi. Njegovi trgovci povezani su računalno s
dvadeset i jednom najvećom bankom na svijetu. Kad su
spremni kupovati i prodavati, u onome što se zove operacije
na otvorenom tržištu, jedan trgovac pritiska dugme na svome
terminalu i tri tona – note fa-mi-re – zazvuče na terminalima
njegovih kolega. Onda počnu trke.
 Za tim stolom obično je osam do deset ljudi, uglavnom
momaka u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, i oni
upravljaju portfolijom vladinih vrijednosnica vrijednim
skoro četiri trilijuna dolara, koji podupire našu valutu. Bez
njega, novčanice u vašem novčaniku bile bi bezvrijedne
poput gotovine iz Monopolyja. Trgovci na tom katu prevrću
dnevno skoro pet i pol milijardi u vrijednosti trgovine,
određuju vrijednost svakog novčića koji zaradite ili
potrošite, i upravljaju globalnom ekonomijom.
Ako im ukradete plan igre, mogli biste zaraditi stotine
milijuna dolara u nekoliko minuta, a da ne uzmete pištolj ili
ne zakoračite nogom u banku. Ne biste morali čak ni izaći iz
kuće. Uzeli biste svoj novac na tržištu pljačkajući Savezne
rezerve svima na očigled. Zaboravite trezor. Zaboravite
vreće novčanica zaključane u podrumu. Zaboravite zlatne
poluge. Tko god bio iza Lyncha imao je u jednome pravo.
Veliki novac bio je gore. Pravi plijen bila je direktiva.
Voditeljica nas je stjerala u dizalo do glavnog predvorja.
Kad su se vrata otvorila, vidio sam čovjeka otprilike
Jackovih godina što je čekao da uđe. Iz svog istraživanja
znao sam da je u uredu. Bacio sam još jednu USB memoriju
dok sam izlazio, nadajući se da bi je mogao pokupiti.
Zadržao sam se pri kraju grupe dok smo se vraćali prema
području muzeja. Izvlačenje iz grupe činilo se poput
amaterskog plana iako to nije značilo da ne bi upalilo.
Gledao sam stražare. Sigurno bi primijetili da se netko
odlijepi od ture i vrati do dizala. Zastao sam u predvorju,
pamteći svaka vrata, svaki izlaz, jesu li imali brave ili
zasune i jesu li bili pod alarmima. Posvuda su bile Medeco
brave. Svaki put kad bih spazio jednu od njih, steglo bi me
oko kičme kako bih se prisjetio svog neuspjeha pred
Lynchem. Zapamtio sam raspored, zamišljajući samog sebe
kako trčim, natopljen znojem, s čoporom murjaka za mnom.
Kako ću izaći? Kuda ću ići?
Najvažniji dio svake pljačke nije dobiti što hoćete, već
pobjeći nakon što ste to dobili. S obzirom da su mi
poslodavci možda pripremali da nadrljam, na ovome je
poslu plan bijega bio još kritičniji nego inače.
Pustio sam neka grupa ode naprijed, i odšetao do kraja
prostorije da pogledam niz hodnik. Onda sam spazio pokret
preko ramena: policajac koji hoda s namjerom. Sklonio sam
se u muzej.
Slijedio me, gledajući među izlošcima. Krenuo sam malo
brže i počeo u sebi popisivati sadržaj ruksaka. Nije unutra
bilo ničeg vidljivo zločinačkog premda sam spazio da je
Jack napravio nekoliko bilješki o nadzoru pristupa.
Imali su oči posvuda. Jesu li me uhvatili kako bacam
memorije?
„Što je?” upitao me Jack kad me sustigao.
„Ostani blizu”, rekao sam. „Moglo bi biti nevolja.”
Trudili smo se najbolje što smo mogli da prolazimo ne
djelujući uspaničeno, kružeći naokolo prema izlazu da
dođemo iza murjaka.
Čuo sam čizme za nama.
„Oprostite”, rekao je službenik.
Stao sam se znojiti. Naši lažni identiteti nisu bili
poduprti. To bi koštalo još tisuće dolara i tražilo bi ekipu
samo za to. Ako provjere naše vozačke, gotovi smo.
Pravio sam se da ga ignoriram i skrenuo kroz glavno
predvorje prema izlazima. Jedan od policajaca na
stražarskom pultu zapriječio nam je put. Policajac što nas je
gonio stao je pred nas, držeći USB memoriju u ruci.
Vidio sam kako se Jack sprema progovoriti, raspresti
neko sranje.
„Ispalo vam je ovo”, rekao je policajac.
Obrve su se podigle dok sam se pitao što će sljedeće
reći: I znam vašu igru? Idete u zatvor? Sad ću vas upucati?
Sve važeće opcije. Pružio mi ga je. Trebala mi je
sekunda da shvatim da mi ga samo vraća. Uzeo sam ga i
rekao „Hvala!” glasom za oktavu previsokim. Nasmiješio
sam se, okrenuo i brzo krenuo prema otvorenim vratima,
hladnoj kiši i slobodi. Nisam stao niti se osvrnuo dok nismo
stigli do Ulice South i rijeke. Jackove su oči bile
razrogačene i disao je brzo, oblačići bijele na hladnoći.
„Znao sam da je sve dobro”, rekao je lažući.
Pogledao sam jedrenjake i prastare tegljače.
„I, što misliš?” pitao me.
 Nadao sam se da će posao biti nemoguć. To bi mi suzilo
izbor, pojednostavilo stvari. Ali nije bio. Vidio sam prolaz
kroz okruženje. Unutrašnji nadzor pristupa moglo se svladati,
barem do ureda, a upravo sam preko svega bacio tepih
nadzora i virusa. To je bila jedina nepoznanica: osiguranje u
ciljanim uredima oko direktive. Ali ako moje kamere i virusi
budu radili, uskoro ću imati pogled unutra.
Pogledao sam na Savezne i nebodere u Financijskoj
četvrti. Onda sam se okrenuo Jacku.
„Mogu ja to”, rekao sam.
 25. POGLAVLJE

AKO OBILAZAK ne bude funkcionirao, trebat ću jedno od

onih posjetiteljskih propusnica. Moja prva pomisao bila je
da se predstavim kao financijski lobist, što otvara sva vrata.
Ali to bi unijelo previše visećih konaca. Bolje nešto
jednostavnije. Dok sam išao kući iz New Yorka, tražio sam
dok nisam našao teretanu koja se trebala otvoriti blizu
newyorških Saveznih u sljedećih mjesec ili dva. Nazvao sam
ured njezine matične tvrtke i zatražio paket materijala o
wellness programima na radnom mjestu. Rekli su da će ih
poslati.
„Preko noći, molim”, rekao sam i dao im svoj broj
dostavnog računa. Potom sam kontaktirao Ljudske resurse u
newyorškim Saveznim. Loptali su me među nekoliko ljudi
dok nisam stigao do nekoga zaduženog za beneficije.
Predstavio sam se kao šef prodaje u fitness-centru.
„Pitao sam se bismo li mogli dogovoriti sastanak u utorak”,
rekao sam. To je bio Dan Saveznih, dan pljačke.
„Pa, zapravo smo stvarno zaposleni, a većinu računa za
ovu godinu smo zaokružili.”
Poprimio sam raspoloženje dijametralno suprotno mome:
veseli predstavnik teretane. „Pa, stvarno bih Vam volio reći
sve o našim beneficijama wellnessa za tvrtke. Mogli biste
krenuti putem sretnijeg, zdravijeg–”
„Slobodni smo samo za ručak.”
„To bi bilo sjajno”, rekao sam.
„Ručak”, ponovio je.
„Oh...” Shvatio sam da me iznuđuje. „Bio bih sretan
preuzeti ručak za tamošnju ekipu, ako bismo mogli
dogovoriti jedan dan za postavljanje stola u kafiću za
zaposlenike da podijelimo neke od naših uzbudljivih opcija
za članove.”
„Basil Thai“, rekao je. „Recite im da je za Stevena iz
Saveznih. Znadu narudžbu. Poslat ću Vam e-mailom obrazac
da dobijete propusnicu za osiguranje.”
Dao sam mu lažnu e-mail adresu.
„Možemo li to rano?” pitao sam. „Recimo u jedanaest
četrdeset i pet?” Neće trajati dugo, a ja sam morao biti
slobodan ubrzo poslije podneva da zgrabim direktivu.
„Svakako”, rekao je.
Naručio sam par vunenih prsluka iz teretane, tako da Jack
i ja možemo proći kao predstavnici, a onda sam pogledao e-
mail koji je poslao Steven. Bilo je kako sam i sumnjao: za
sve su posjetitelje tražili ime, adresu i broj socijalnog
osiguranja. Možda nisu provodili potpunu provjeru svega
toga, ali nisam mogao riskirati da ih izmišljam.
Imat ću posjetiteljsku iskaznicu koja će me čekati na Dan
Saveznih, i bit ću na duljem povocu nego što sam bio na
obilasku, ali to će me koštati. Morao sam obići Cartwrighta.
Nakon što sam odbacio Jacka, osjećao sam se prilično
dobro zbog plana i izviđanja. Rekao sam mu da ću raditi na
ispravama za utorak. Morao se naći s nekim, ali rekao je da
će me uhvatiti poslije da mi pomogne dovršiti pripreme.
Krenuo sam kući. Morao sam podsjetiti samoga sebe: nisam
zapravo provaljivao. Samo sam kupovao vrijeme, savršeno
glumio da Lynch bude sretan dovoljno dugo da ga izigram.
Onda sam primijetio kako me netko slijedi. Nakon pet
skretanja, bio sam siguran; prepoznao sam ga po radio-
anteni. Bio je to murjak koji se uopće nije pokušavao sakriti.
Buljeći u retrovizore, skoro sam se nabio u nekoga.
Uključio sam radio da si pokušam odvratiti pažnju.
Marketplace je emitirao prilog o sastanku odbora u
Saveznim. Prvi put u više godina ishod je bio otvoren.
Obično su ti sastanci dogovorene stvari s brojevima
postavljenim unaprijed. Provedu cijele sesije raspravljajući
o detaljima, jer čak i detalji – reći „bitni” rast umjesto
„značajni” rast – mogu stresti tržišta. Ali sad je konačno
postojao poveći glasački blok protivnika politici lakog
novca.
Opseg trgovine bio je visok, a tržišta su bila podijeljena.
Sastanak odbora bit će obračun, a nitko nije znao tko će
pobijediti. To će činiti rani pristup direktivi još vrednijim, a
osiguranje još čvršćim.
 Dok sam se približavao svome susjedstvu, nisam više
vidio murjaka iza sebe. Mora da su to bili samo moji živci.
Našao sam mjesto za parkiranje iza ugla do moje kuće i još
jednom pregledao ulicu. Nije bilo ni traga neoznačenom
vozilu.
Bio sam na pola puta do bloka kad sam ga čuo kako
prilazi iza mene. Bio je to isti auto. Murjak se kotrljao pored
mene brzinom pješaka dok je gledao amo-tamo između mene
i svog laptopa pričvršćenog na upravljačkoj ploči. Pokušao
sam ostati miran i smisliti što bi učinio normalni građanin,
neumiješan u ubojstvo, koji nije mahao iglama i planirao
pljačku. To je bio sjajan način da se izgleda sumnjivo.
Pogledi su nam se susreli. Kimnuo sam mu. On me
gledao. Stao sam. On je stao. Okrenuo sam se pred svojim
prilazom i bacio svoju iglu i napinjač u grm pored
poštanskog sandučića, skrivajući ih tijelom od njegova
pogleda. Posjedovanje onoga što se zove „alat za provalu”
zločin je po virginijskom zakonu.
Upalilo se svjetlo pred mojom kućom. Dosta je bilo.
Okrenuo sam se i pošao prema njemu. Svjetlo je zamrlo.
Vidio sam kako govori nešto u svoj radio, a onda se
odvezao.
Toliko o mom čistom bijegu. Murija me pritiskala. Ali da
sam bio osumnjičen za ubojstvo, ne bi igrali igrice sa mnom,
već bi me stavili u pritvor. Znao sam tko je iza toga. Morao
sam zagrepsti dublje za naše lažne identitete, kako bismo
prošli provjeru posjetitelja u newyorškim Saveznim. Pošto
sam kod kuće zgrabio šalicu kave, otišao sam k Tedu.
Cartwright je bio u stražnjoj sobi sjedeći za stolom
zatrpanim onim što se činilo prijavnicama za životno
osiguranje.
Objasnio sam što trebam. Počešao si je obraz prstom dok
je razmišljao o tome.
„Dakle, to je za jednokratnu provjeru?” pitao me.
„Da.”
„Društvena provjera? Hoće li provjeravati datum
rođenja, da li se poklapa i sve to?”
„Možda. Bolje da sam pripremljen.”
„Onda ti moram naći odrasloga”, rekao je.
„Oprosti?”
„Većina krađe identiteta ovih dana, uzmeš broj socijalnog
od klinca, prodaš ga ilegalnom imigrantu. Klinci nikad ne
provjeravaju kreditne. Ne javljaju se za poslove. Ne znaju
da im je identitet ukraden dok se roditelji ne prijave za
studentske kredite i saznaju da junior već petnaest godina
radi u tvornici za preradu peradi”, rekao je. „Ali za ovo
trebam svjež novčanik nekoga otprilike tvoje dobi. Morat ću
malo zvati naokolo ”
„Drugim riječima?”
„Prijatelji i obitelj: tri soma.“
„Mogu to pljunuti”, rekao sam. „Možeš li to izvesti do
sljedećeg utorka?”
Kimnuo je. „Je li ti loptica za bejzbol prošla?”
„Nije još uključena.”
„Je li to jedini ulaz?”
„Pobacao sam i nešto USB memorija ”
U grlu je zamrmljao u znak neodobravanja.
„Skužit će.”
„Siguran?”
„To je bilo poput otpirača. Posipaš ih po parkiralištu.
Ako staviš na njih slike s vjenčanja, ili klince ili pse,
zaboravi. Prevrtjet će ih preko cijelog ureda, zagadit će
svaki stroj unutra. Ali svaki šef osiguranja pročitao je isti
članak. Sad su pravi šupci oko toga. Više nitko ne koristi
samopokretanje. Ponekad ljepilom zatvaraju USB otvore.
Želiš biti oprezan s bacanjem USB-a, doći će ti Tajna služba
kucati na vrata.”
„Ne FBI?”
Kimnuo je. „Tajna služba radi bankovne i računalne
prijevare. Također i falsificiranje novca, te zaštitu
predsjednika. Ima savršenog smisla, ne?”
„Po DC logici.”
„Imaš ime i podatke svoje mete?”
„Jest. Žena u uredu, još nekoliko njih.”
„Hoćeš ojačati razbacivanje USB memorije?”
 „Na što misliš?”
„Sad je vruća stvar smjestiti trojanca na smartphone i
moliti se da ga uključe u USB da ga napune. Onda zapravo
možeš koristiti mrežne veze mobitela, a ne se zajebavati s
kompanijinom mrežom i zaštitama. Ali puno je to ‘ako’. Ja
kažem, samo je nabodi.”
Imao sam malo problema s ovim razgovorom, ne zbog
tehničkih stvari, već zato što sam ga vodio s Cartwrightom.
On je bio stara škola, poput tate; mučio sam muku zamisliti
ga da koristi išta modernije od bezdimne pepeljare. Otišao je
do naslonjača i iz izubijanog kožnatog službenog kovčega
izvukao laptop. Onda ga je donio natrag za stol za dame i
prizvao mrežnu stranicu. Svi su Derekovi kompići bili tu:
ćurke s mrežnih kamera, čudne ruske fantasy igre, strojevi za
kreditne kartice. Pogledao sam s laptopa na Cartwrighta.
„Moraš ići ukorak s ovim sranjima, Mike. Više ne moraš
ni navući hlače da pljačkaš ljude. Znaš što je phishing, je li
tako? Oni mutni e-mailovi koji kažu ‘Nastao je problem s
Vašim računom, molimo kliknite ovdje.’ A onda ti ta veza
preuzme računalo? Nabadanje je slanje trojanca specifično
skrojenog za primatelja. Ovako ćemo. Pošalji mi njezin e-
mail i uvjerljivo ishodište poruke, i neki PDF ili JPEG koji
će sigurno otvoriti, pa ću ti ga namjestiti.”
„Hvala”, rekao sam, „Vjerojatno mogu napisati nešto na
licu mjesta ako imaš sekundu. Ne treba pokretati program ili
skidati nešto?”
 „Jok. Samo pogleda i teret je ubačen. PDF-ovi su puni
ranjivosti.“
Predao mi je svoj laptop, a onda otišao i natočio si još
jedno piće dok sam ja skicirao poruku. Složio sam privitak
da izgleda kao tipični interni bilten Saveznih na kakve sam
naišao u njihovim javnim arhivima.
Cartwright ga je pregledao. Mora da je primijetio
zabrinutost na mome licu dok sam razmišljao o svom sve
većem računu. Jedva sam si mogao priuštiti vjenčanje ili
pljačku banke, a svakako ne oboje.
„Samo ću to ubaciti”, rekao je Cartwright dok je uzimao
računalo natrag. „Treba mi vježba, a ti si se svakako naradio
na kompovima. Poslat ću to noćas. I tko zna, možda će i tvoje
USB memorije pogoditi. Piće?”
„Ne. Vjerojatno bih trebao ići.” Ustao sam, a onda
promislio o tome.
„Znaš što? Svakako. Pivo. Što god imaš.”
Annie nije bila u gradu, a nije mi se dalo lunjati praznom
kućom čekajući da mi Lynch nabije pištolj u lice. Otišao je
iza bara i donio mi Bud u boci.
„Prokleta je šteta, znaš”, rekao je. „Da ste ti i tvoj tata
postali pošteni. Idu meni svi ti detalji, održavanje veza, ali
nitko nije mogao nadmašiti tvog oca u općem smislu. A ti,
pa... Samo ću reći da je lijepo što si se vratio.” Podigao je
svoje piće. „Makar na kratko, naravno.”
 Kucnuo sam njegovu čašu svojom bocom. „Naravno.”
Malo smo ćaskali, a onda je Cartwright morao
telefonirati. Odgurnuo sam stolicu i pripremao se otići kad je
Jack promolio glavu kroz vrata.
„Dobro. Još si tu”, rekao je. „Što mogu učiniti? Bilo što
oko papira?”
„Pobrinuo sam se za to”, rekao sam.
„Oprosti što sam se zadržao. Morao sam završiti posao.
Dostava.
„Nemaš brige.”
Natočio si je čašu vode iz slavine i sjeo do mene.
„Lijep posao danas”, rekao je.
„Hvala. Iako, znaš, kad sam mislio da te nazovem, da se
napričam sa svojim starim partnerom u zločinu, ispušem
malo pare prije vjenčanja, imao sam na pameti nešto poput
opijanja po danu ili vozikanja, a ne pljačkanja prokletih
Saveznih.”
„Žao mi je zbog toga. Iako, držiš se kao da to radiš
svakog dana. Osvrnuo se po stražnjoj sobi. Čuo sam
Cartwrighta u uredu kako galami na nekog na telefonu.
Stražnja je još uvijek mirisala poput starog „Kod Teda”:
jeftini ormari, vlaga i plijesan.
„Baš momačka večer”, rekao je Jack i podigao svoju
čašu vode. Tuck me pitao hoćemo li je organizirati. Činilo se
da u zadnje vrijeme nisam imao mnogo slobodnog vremena
za razmišljanje o tome.
„Bilo mi je i mnogo gore”, rekao sam. „Tvoj kurirski
posao prošao je glatko, nadam se.”
„Jest. Najmutniji vijetnamski frajeri na svijetu, tamo u
Seven Corners. Ne mogu više raditi ovaj posao”, rekao je.
„Ali mislim da imam izlaz. Možda mi možeš iznijeti svoje
misli.” Izvukao je omotnicu iz svoje torbe.
Protrljao sam sljepoočicu. „Isuse Kriste, Jack. Nisi čak
dovršio sjebavanje mog života ovom muljažom. Možda sad
nije dobro vrijeme.”
„Ne radi se o tome.”
Pogledao sam papire, prinio ih bliže. Bili su to obrasci
za prijavu.
„Vraćaš se u školu?” pitao sam ga.
„Da. Završio sam sa sigurnosnim stvarima. Previše je tu
sivoga. Pitao sam se mogu li ti postaviti nekoliko pitanja o
tome kako to ide, s kreditima. Pretpostavljam da su svi prešli
sa semestara na kvartale.”
„Naravno. Škola je dobar potez. I stvarno ćeš ga cijeniti
kad budeš stariji.”
„Kad pomislim na štrebanje za ispit–” Jack je zadrhtao.
„Ali učinit ću sve što mogu. Moram napraviti promjenu. Imaš
li ikad problema, iskušenja, stvari is starog života?”
„Svakako”, rekao sam. „I nedostaje mi. Volio bih da su
bile drugačije okolnosti, naravno, ali danas me podsjetilo
kako nam je zabavno bilo kad bismo prelazili crtu, stari
nestašluci, prije no što je sve postalo gadno.
„Ali tako je s većinom stvari kad si mlad i glup”,
nastavio sam. „Kad gledaš unatrag, sjajna je priča kad te
skoro ubiju. Ali ne želim tako provoditi svoje vrijeme.
Sretan sam što sam tu gdje sam i ni na sekundu ne uzimam to
zdravo za gotovo. To su male stvari. Prespavaš noć. Ne bojiš
se kucanja na vrata. Ne moraš imati pola tuceta laži u glavi.
Imaš sjajnu curu od koje ne moraš ništa skrivati – ili nisam
morao. Voziš pored murjaka, a ne znojiš se. Uvijek bih to,
radije nego laku lovu i uzbuđenje kad se jedva izvučeš. Sve
je tako lakše; jednostavnije, sretnije.” Ispio sam pivo, gurnuo
ga natrag na bar. „Najveća muljaža koja postoji jest postati
pošten.”
„Zato sam toliko ljut na sebe”, rekao je Jack. „Kazao sam
tati da ću paziti na tebe i mamu kad je otišao. Nisam održao
to obećanje. A sad sve ovo. Samo sve sjebavam.”
„Bio si ti dobar”, rekao sam. Pogledao sam mu ožiljak na
bradi. Dobio je batine štiteći me kao klinca. „Ne moramo
sad to prevrtati, Jack. Nije mi to baš najdraža tema.”
U starim danima to smo sređivali tako da se napijemo do
besvijesti. Ili bismo završili ruku omotanih jedan drugome
oko vrata, vičući koliko se volimo, ili valjajući se po podu,
mlateći jedan drugoga po licu. Oboje je bilo terapeutsko.
„Ovo mi je pomalo teško”, rekao je. „Mogu li ti reći
samo jednu stvar?“
 „Svakako.”
„Pokušao sam i mislim da mi je išlo OK neko vrijeme,
nakon što je on otišao. Ali postalo je previše. A onda, kad je
mama oboljela i nije bilo novca, postalo mi je lakše biti
cijelo vrijeme sjeban. Nije to isprika. Samo se tako
dogodilo. Nisam bio dovoljno jak. Da sam barem bio. Bilo
je usrano ono što sam napravio, bježeći od tebe. Bio si samo
klinac. Nosio si previše, premlad. I žao mi je.”
„Želiš da ti oprostim–”
„Ne. To nije ono što govorim. To moram zaslužiti, a
nisam. Ne znam i hoću li ikad. A one noći kad si uhapšen.
Nikad si neću oprostiti što sam pustio da te ulove. Nikad.
Želim da znaš kako ne mogu zatvoriti oči i pokušati otići u
krevet, a da mi sve to žaljenje ne prođe kroz glavu i ne
komada me. Samo sam to morao reći. Ne želim da mi
oprostiš, ali trebam ti to reći, trebam da mi vjeruješ kad
kažem da mi je žao. Istinski. Od srca. To je sve.”
Pogledao je u bar, a onda čvrsto zatvorio oči. Brada mu
je drhtala. „Vjerujem”, rekao sam i stavio mu ruku na leđa.
„Vjerujem ti, Jack.”
 26. POGLAVLJE

KAD SMO OTIŠLI od Teda, svratio sam u ured da pokupim

tisuću stranica fascikala o slučaju mračnog novca koje neću
imati vremena pročitati. Ali zapravo sam samo htio otići do
svog računala da vidim imam li nekih bitova na mojim
kamerama.
Da dođem do poslužitelja povezanih s kamerom i
virusom, prvo sam prošao kroz virtualnu privatnu mrežu koja
je stvarala anonimni tunel kroz internet, a onda kroz sustav
zvan Tor, koji me činio anonimnim, razbacujući moj promet
po mreži poslužitelja i skrivajući mu ishodište.
Nisam baš shvaćao kako je sve to radilo. Dojam koji sam
stekao od Dereka bio je da je to moderni ekvivalent starog
trika spajanja telefona ljepljivom trakom, mikrofon uz
slušalicu, da bi se izigralo praćenje poziva.
Bio sam paranoičan pa sam koristio WiFi signal iz ureda
posrednika za prodaju nekretnina kat niže. Uvijek su
parkirali na mom mjestu. Veza je bila slaba i polagana, ali
cijenio sam dodatni sloj. Sa svim prijavama kroz koje sam
morao proći i slinavim signalom, vjerojatnije bi bilo brže da
sam stvarno našao dvije telefonske govornice i trakom
slijepio proklete slušalice.
 Nakon svega toga, prijavio sam se na klijentski software
za svoje viruse, program zvan DarkComet RAT, što znači
Remote Administration Tool22, a koji bi mi trebao dati da u
potpunosti preuzmem žrtvino računalo. Svaki put dobio sam
istu poruku: „Domaćin nije nađen.” Pokušao sam sve USB
memorije. Pokušao sam Cartwrightov virus. Pokušao sam
svoju skrivenu kameru u podnožju loptice za bejzbol. Ništa.
Trebao sam pripremiti taj podnesak i onda poredati svoje
druge slučajeve po hitnosti da spriječim da mi ostale stranke
pobjegnu. Jedva sam napravio neki napredak. Svakih bih se
pet minuta ulogirao i obnovio sve različite skrivene ulaze i
kamere, stalno klikajući poput ovisnika o igrama.
Kad sam izašao na zrak, bilo je blizu osam i trideset. Po
zadnji sam put provjerio svoje kamere, nadajući se da ću
imati što pokazati Lynchu. Nijedna nije radila. Odustao sam.
Bilo je vrijeme za odlazak kući. Barem je Annie otišla na
sigurno, a ja sam tamo barem imao pištolj.
Dok sam se približavao kući, provezao sam se pored St.
Elma, malog kafića i središta susjedstva, gdje si mogao piti
na veresiju i držati svoju vlastitu šalicu na polici. Čekajući
na semaforu učinilo mi se da unutra vidim Annie. Parkirao
sam niz ulicu i vratio se. Njezin let nije trebao stići do deset.
Provjerio sam svoj mobitel, ugledao propuštene poruke
koje mi je slala. Osjećao sam se bolje samo od toga što sam
joj vidio lice. Laptop joj je bio na pokrajnjem stolu pored
šalice kave, i izgledalo je kao da s nekim razgovara, možda
računovođom do nas.
Došao sam do ulaza. Dok sam hvatao kvaku, vidio sam
kako se Annie smije, potpuno opuštena, a onda se naginje i
dodiruje ruku čovjeka što joj je sjedio nasuprot.
Ušao sam i pogledao mu lice. Razgovarala je s Lynchem,
smijala se s Lynchem.
Stigao sam iza njega prije no što me Annieno lice moglo
odati. Sjedio je na niskoj stolici. Imao sam u džepu nož koji
sam drpio u New Yorku. Nosio sam ga gdje god sam mogao.
Isukao sam oštricu i pritisnuo mu vrh u leđa blizu srca,
tik pod lopaticu. Zgužvao sam mu ovratnik u šaci, čvrst
zahvat, i nagnuo mu se do uha.
„Više ni riječi ”, prošaptao sam.
„Mike, hej, uhvatila sam rani let–”, Annie je počela kad
me vidjela da ulazim, ali osmijeha joj je nestalo dok je
gledala kako mi bijes iskrivljuje lice i kad je primijetila da
nešto nije sasvim u redu kako sam stajao nad Lynchem.
„Čekaj trenutak, Mike”, rekao je Lynch.
„Ustaj i odjebi odavde.”
„Mike, kog vraga radiš?” upitala je Annie.
Pokušao sam prikriti nož, ali nije uspjelo. Poveća je
grupa usmjerila svoju pažnju na nas.
„Ta ti je dobra, Mike”, rekao je Lynch mirno dok me
tapšao po ruci. Smiješio se. Zapravo, on je bio jedino što me
spašavalo od mene samoga.
 Vidio sam ženu u udaljenom kutu što je sjedila za
slagalicom, s poštenim pogledom na nož, dok je dizala svoj
mobitel i stavljala naočale da bolje vidi tipke. Mogao sam
pogoditi koje je tri imala na umu.
„Što radiš ovdje?” pitao sam,
„Jedem kolačić”, odvratio je Lynch.
„Mike”, rekla je Annie. „Koji kurac radiš?”
Pogledao sam preko. Žena za slagalicom razgovarala je
na svoj mobitel. Policija će uskoro biti ovdje.
„Annie”, rekao sam. „Bježi. Nestani odavde.”
„Nikuda ja ne bježim. Što je s tobom?”
„Nemojmo da ova mala šala izađe izvan kontrole, Mike”,
rekao je Lynch.
Zadnje što mi je trebalo bilo je da policiji dam dobar
razlog da se pobliže zainteresira za mene. Bio sam
osumnjičenik za ubojstvo koji nosi dva različita identiteta, s
novčanikom u svakom džepu. Tko povlači nož na neznanca u
kafiću zato što je ispričao dobru šalu?
Sklopio sam oštricu i ubacio nož u džep, a onda pustio
Lynchevu jaknu i odmaknuo se.
„To je samo vrlo stara i vrlo losa šala koju smo znali
izvesti u mornarici, Annie”, rekao je Lynch. „Nisam mu bio
omiljeni pretpostavljeni.“
„Znate se?”
 Lynch me pogledao, čekajući.
Progutao sam kiselinu što mi se dizala u grlu. „Oprosti,
Annie. Samo se zafrkavamo.”
„Valjda se nikad nećemo opametiti”, rekao je Lynch i
podigao dlanove.
Annie je odmahnula glavom. „Dosta ovoga. Ostavit ću
vas da radite što god ste radili. Moram bježati.”
Pokupila je svoj laptop i krenula prema vratima. Pustio
sam je, sretan što stojim između nje i Lyncha.
„Ako joj opet priđeš, ubit ću te.”
Gledao me, neimpresioniran.
„Pa, što imaš?” upitao je.
Nisam imao ništa. „Ovo nije dobro mjesto za razgovor”,
rekao sam.
Okrenuo je glavu na stranu, krčkajući svojim vratom.
Onda je progutao svoj zadnji komadić kolačića, ustao i
otpratio me do svog auta.
„Murija mi je danas obilazila oko kuće”, rekao sam, „U
čemu je stvar?“
„Jesi li bio zločesti dečko?”
„Rekao si da ćeš mi ih skinuti s leđa.”
„Rekao si da ćeš obaviti posao.”
Znao sam da je Lynch vjerojatno držao nešto zakona na
platnom spisku. Imao sam osjećaj da je policijski prolazak
bio pucanj upozorenja. Izvrtio sam popis svih koraka koje
sam poduzeo i uputio ga u moju novu krinku da uđem u
zgradu na dan Saveznih.
„Što još hoćeš od mene?” pitao sam.
„Ovdje se ne dijele petice za zalaganje. I nije mi prvi put
da me se nateže, Mike. Kako ćeš doći do direktive?”
„Imam pristup u Savezne. Mogu ući u urede.”
„Pa što, otišao si na jebeni obilazak? Put s razredom? Što
imaš u uredima?”
„Kamere. Trojanske konje na kompjuterima,”
„Pokaži mi. Ili idem dovršiti svoj spoj s Annie.”
„Moram ti pokazati na računalu”, rekao sam,
pokušavajući odugovlačiti. „U mom uredu. Možda–”
Posegnuo je u svoj auto, izvukao ThinkPad i otvorio ga
na haubi. „U redu”, rekao sam. „Ali prije no što se povežeš s
kamerama–”
Htio sam podijeliti nešto svog novonaučenog znanja o
internetskoj anonimnosti, ali sam se onda zaustavio. Što bude
više veza između Lyncha i ovog zločina, to bolje.
„...imaš li dobar signal?” pitao sam.
„Dobar je”, rekao je. „Ima mobilnu karticu. Što da
radim?”
Nagnuo sam se i počeo tipkati.
„Provedi me kroz svaki korak”, rekao je i izvadio notes
iz svog džepa.
„Može biti malo zaguljeno.”
„Probaj me”, rekao je. „Misliš da ću ti ovdje vjerovati
na riječ? Pustiti te da vodiš cijelu stvar iz svog džepa?”
Zapravo, da. Sve je pribilježio, zaporke, softver, adrese
poslužitelja. Ne da je bilo važno. Nisu ništa pokazivale.
Počeo sam s najmanje kompliciranom stvari i prijavio se
na mrežni server za kameru u loptici za bejzbol. Pojavilo se
„Domaćin nije nađen.“
„Što to znači?” pitao je.
„Mora biti drek veza.”
„Jel ti to mene jebeš, Mike?”
„To je fizička kamera koju sam sakrio u poklon”, rekao
sam. „Možda ga još nije otvorio.”
Pokušao sam pristupiti virusima koje sam posijao u
svojim USB memorijama.
Spajam se. ... Spajam se. ... Spajam se.
Posegnuo sam rukom u džep i opipao nož.
„Domaćin nije nađen.”
Lynch se namrštio i posegnuo u svoj džep. Sjajno. Donio
sam nož na pucačinu.
„To su virusi. Mogu biti malo mušičavi”, rekao sam.
Opet sam pokušao, ovaj put s Cartwrightovim virusom za
nabadanje.
 Spajam se. ... Spajam se. ... Spajam se.
Onda je iskočio prozor s IP adresom.
Domaćin spojen.
Stegnuo sam šaku. Ušao sam, iako to Lynchu nije baš bilo
tako upečatljivo.
Pomoćni meni naveo je programske funkcije. Mogao mi
je dobaciti sve e-mailove poslane na to računalo, ili svaku
zaporku spremljenu na njemu. Pritisnuo sam funkciju
„Snimka s kamere”.
Otvorio se prozor za video. Ali bio je potpuno crn.
„Ulazi u jebeni auto”, rekao je Lynch, grabeći me za lakat
i zabivši mi pištolj u rebra.
Što nije bilo u redu?
Pogledao sam niz ulicu. Čekao je još jedan auto, Charger
s njegovom podrškom. Imali su me pokrivenog.
„Evo”, rekao sam i pokazao u kut zaslona. Jedva se
vidjelo, slova su bila tako blijeda.
„Što?”
„Sjaj. To je znak za izlaz. Ured je zatvoren. Kamera radi,
ali svjetla su pogašena.”
„To je na stolu?”
„Da. A imam još u ravnateljskom uredu. Imam oči
posvuda gdje će biti direktiva.”
„I moći ćeš je vidjeti?”
 „Trebalo bi”, rekao sam. „Sad se tek uključuju. Mogu
izvući zaporke, mogu gledati po uredima, vidjeti gdje se drže
tajne informacije. Mogu dobiti što trebaš.”
Pustio mi je lakat. Nasilnost se isključila kao
prekidačem. Bilo je to ludo.
„Lijepo napravljeno”, rekao je. „Vratit ću se sutra,
vjerojatno bliže pet. Želim vidjeti zaslone i zaporke i sve
razrađeno u minutu za Dan Saveznih.“
Zatvorio je laptop i kliznuo za volan. „Reci Annie da je
pozdravljam.”
Čim je otišao, krenuo sam svojoj kući da pokušam
izgladiti stvari s Annie, ali već je bila u svom autu, vozeći
ulicom prema meni. Zaustavila se.
„Kamo ideš?“ pitao sam.
„Da se nađem s tatom za večeru”, rekla je. „Što je to
bilo? Ponašao si se kao pravi magarac.”
„Duga priča”, rekao sam. Vozač iza nje sjeo je na trubu.
„Možemo li razgovarati kad se vratim?” pitala je.
To nije slutilo ne dobro. „Naravno.”
Podigla je prozor i odvezla se.
Lynch me skužio. Pokušavao sam si kupiti vrijeme, ali on
je zatezao uzde. Približavao sam se sve više i više točki
nakon koje nema povratka, gdje će mi jedini izbor biti da
obavim posao i onda se suočim sa sudbinom, kakvu god da
mi je namijenio.
 Ali ovo je došlo preblizu mom domu i Annie. Prešao je
crtu. Morao sam naći izlaz. Pravilo o cinkanju bilo je
jednostavno: mrtva dječica ne pričaju. Ali možda sam se
mogao privući crti bez da je prijeđem. Možda sam mogao
dobiti nešto ni za što.
Otvorio sam novčanik i izvadio posjetnicu,

EMILY BLOOM.
GLAVNA DIREKTORICA.
BLOOM SECURITY.

Broj njezinog mobitela bio je na stražnjoj strani. Izvadio

sam mobitel i nazvao.
 27. POGLAVLJE

DVADEST I PET MINUTA poslije tražio sam Bloom u

predvorju palače u Georgetownu gdje mi je rekla da ću je
naći. Bio sam već u toj kući. Pripadala je ženi koja je bila
društveno živahna i domaćica s punim radnim vremenom
(takve stvari još postoje u DC-ju). Udala se za novac, kupila
lijepu richardsonijansku romanesknu kuću na Ulici Q i stala
nabacivati zabave koje je voljela zvati salons s punim
nazalnim francuskim izgovorom.
Nije preteško okupiti VIP-ove. Uza sav sjaj moći na
Hillu, većina senatora i kongresmena živjela je poput
studenata druge godine tijekom semestra, naguravajući se s
drugim političarima u apartmanima po Capitol Hillu, živeći
od brze hrane za van i žitne kaše. Neki spavaju u svojim
uredima. Većini je drago da imaju ispriku da izađu iz
apartmana s dvije spavaće sobe natrpanog sredovječnim
tipovima u potkošuljama.
Dakle, evo me na blještavome nebu društvene kreme DC-
ja: zabava koja završava u 9:30 navečer, gdje je najsočnija
rasprava ona o ishodima u Kongresnom uredu za proračun.
Čavrljao sam s lobistom za izvedenice kojega sam znao dok
je on pretraživao prostoriju tražeći nekog boljeg za razgovor.
Spazio je kita od čovjeka u žućkastobijelom odijelu, rekao
„Oooh, prirodni plin je ovdje”, a onda otišao usred moje
rečenice.
Konačno sam spazio Bloom pokraj bara. Morao sam
doznati za koga Lynch radi i morao sam naći način da ga
izigram. Znao sam da ima uvaljane neke murjake, pa je
odlazak ravno vlastima bio minsko polje, ali Bloom bi mi
mogla pomoći da se provučem kroz njega,
„Niste opet naletjeli na naše prijatelje iz uličice?” upitao
sam je.
„Ne. Vi?”
Uzela je s konobareva poslužavnika dvije čaše crvenog
vina i meni dodala jednu.
„Možda jesam”, rekao sam.
Pokazala mi je da je slijedim. Prošli smo salon, onda
krenuli stubama gore. Bloom se provukla kroz glavnu
spavaću sobu u ured obložen prelijepim starim knjigama,
uvezenim u zelenu i smeđu kožu, koje je vjerojatno neki
dekorater kupio na metre. Sa svim zločinima i prijetnjama
što su mi se kovitlali u glavi, osjećao sam se kao uljez među
ovim uljudnim Vašingtoncima, ruku još uvijek umazanih
krvlju. Ali mogao sam se malo opustiti uz Bloom, sretan što
znam da je ovdje bio još netko tko je ponekad prolazio istim
stražnjim ulicama.
„Jeste li doznali još nešto o njima?” pitao sam.
 „Nije moja kormilarnica, ali možda znam nekoga s kime
možete razgovarati.’
Naša domaćica otvorila je vrata i spazila Bloom
oslonjenu na stol njezina muža. Žena se ispričala i otišla.
Zamislio sam kako Bloom stalno to radi: ušetava u sobe na
kojima piše „Privatno“, zaposjeda ljudima urede i onda se
ponaša tako prokleto prirodno, tako s pravom, da su ljudi
koji bi je uhvatili ti koji se osjećaju nepristojnima.
„Je li Vaš netko od zakona?“ upitao sam.
„Da.”
„Mogu li mu vjerovati?”
Nije odgovorila. Gledala mi je preko ramena. Tuck
Straus, naš zajednički prijatelj, zastao je na vratima.
„Bok, ljudi”, rekao je dok je ulazio i sjeo na naslon za
ruke divana.
„Što ima?” pitao sam.
„Što ste se tako uspričali?”
„Samo obnavljamo neke poslovne veze,”
„Netko koga znam?”
„Ne čini mi se”, rekao sam.
Iz Bloomičinog je džepa zazujalo. Pogledala je svoj
mobitel. „O sranje. Moram trčati.”
Dok je hodala prema vratima, zastala je i šapnula mi u
uho: „Mogu vam pomoći. Nađemo se vani za pet minuta.”
 Nakon što je Bloom otišla, Tuck je sjeo i zavalio se u
divan. „Nisam znao da si prijatelj s Emily.” Zvučao je kao
tužitelj. U našem krugu nije bilo ničeg previše čudnog oko
toga što su muškarac i žena prijatelji ili se druže nasamo,
posebno kad se radi o poslu. Tuck je, međutim, bio malo
čudan kad je bila riječ o Emily Bloom. Iako je bio praktično
zaručen, uvijek je bio slab na nju.
„Sreli smo se par puta”, rekao sam. „Sjajna je.”
„Znam”, rekao je Tuck. „Sve u redu s tobom i Annie?”
„Svakako. Malo smo napeti između posla i vjenčanja.
Zašto? Što si čuo?“
„Annie je zapanjujuća cura, Mike.”
„Zar je nešto rekla?”
„Ne. Samo kažem da ne uzimaš to kao nešto gotovo.”
„Ne bih nikad.”
Uputio mi je ispitivački pogled.
„Moram ići”, rekao sam i krenuo prema vratima. „Rano
jutro na Hillu.”
Bloom je stajala u kutu, u sjeni starog brijesta,
razgovarajući mobitelom. Sklopila ga je kad sam prišao
bliže.
„Rekla sam Vam da se ne petljate s tom ekipom, Mike.
Što se dogodilo?”
Počela je hodati nizbrdo prema rijeci.
 „Nadao sam se da ćete mi Vi reći. Istražujete li ih?”
„Kao što sam rekla, bila sam prilično rubno na tom
slučaju. Ali imam ime za Vas: Paul Lasseter.”
„Prijestolnička?”
„Ulični agent u FBI-u. On vodi istragu.”
„Povjerljiv?”
„Da”, rekla je, kao da sam izrekao veliku šalu.
„Mormonski biskup. Devetero klinaca. Živi u Loudoun
Countyju. Potpuno pošten.“
„Možete li me spojiti s njime?“
„Naravno da mogu”, rekla je.
„Neke šanse da ga možete sad pozvati?”
Zanemarila je pitanje. Pretpostavljam da to neću tako
lako izvući iz nje.
„Nedavno sam čula glasinu”, rekla je. „O Vama.”
„Nisam ja neki zanimljivi predmet glasina.”
„Kaže da ste nekakav maher za provale. Ili ste bili.
Stvarno dobar.“
„Gdje biste to čuli?”
Spustila je ramena, ispražnjena. „Gdje skupljam većinu
svojih glasina. Pretragama javnih spisa.”
„Je li to u Accurintu? Ili ste na NCIC-u?” To je
nacionalna baza podataka o kriminalcima.
 „Oh, ne”, odmahnula je na pomisao. „Imam zbirku prema
kojoj su murjačke stvari poput albuma sličica. Moj
prapradjed započeo ju je prije no što ju je FBI imao.
Michael Walsh Ford. Teška provala. Zločin klase tri.”
„To je bilo brisano.”
„Da, bilo je”, rekla je i nasmiješila se. Skrenuli smo u
Ulicu M, glavnu trgovačku ulicu u Georgetownu.
„Dakle, možete li me povezati s Lasseterom?” pitao sam.
Bloom je pogledala svoj mobitel. „Zvat ću ga. On će se
pobrinuti za Vas, ne brinite se.”
Čekao sam, gledajući nju, pa njezin mobitel.
„Ali prvo mi pomognite s nečime”, rekla je. „Voljela bih
Vas odvesti u hotelsku sobu.”
„Što ste rekli?” pitao sam, ali već je jurila preko Ulice
M.
 28. POGLAVLJE

PRIČEKAO SAM RUPU U PROMETU, a onda je dostigao

dok je ulazila u predvorje hotela Four Seasons.
„Samo jedna usluga”, rekla je. „Onda ću Vas spojiti s
Lasseterom.”
Ulovila me na udicu i znala je to. „U redu”, rekao sam.
Trenutak je razgledala dizala, namrštila se, a onda
pohitala natrag van, skoro se sudarivši s tipom u odijelu dok
je izlazila kroz okretna vrata. Slijedio sam je do kanala
C&O. Noću je to tiho mjesto. Na pljuvomet od Ulice M
mogli ste se skoro praviti da ste na selu. Prošli smo pored
još jednog para u šetnji.
Dok smo prelazili pješački most, primijetio sam da netko
odlazi: čvrsto građen južnoazijski tip sa žicom radija što mu
se izvijala od uha do sakoa. Izgledao je jako poput čovjeka u
kojega je Bloom udarila izvan predvorja.
Bloom je pričekala da zađe iza ugla, a onda prišla
stražnjoj strani hotela koja je gledala na kanal. Uputila mi je
pogled što mi se nikako nije sviđao.
„Dobila sam obavijest o svome prijatelju koji odsjeda
ovdje. Nadala sam ga se iznenaditi, pa mi Vi možda možete
pomoći da uđem.”
„Porazgovarat ću s nekim na recepciji.”
„Ovdje su veliki davež oko takve stvari.”
„Vratimo se u predvorje. Možda se možemo povesti
dizalom.”
„On je u sobi na terasi. Sve se nadzire ključevima.
Posebni pristup.“
„Možete li ga nazvati? Iznenaditi ga dolje?”
Već je ispitivala stražnju stranu zgrade.
„Dakle, Vi znate obijati brave?” pitala je.
„Ne, ne, ne.”
„Ali znate.”
„Pa, znao bih. Neke, ponekad. Ali to traži igle i volju, a
ja nemam ni jedno ni drugo.”
Pogledala je prema bočnim vratima na stražnjem kutu
zgrade, pored niza ispušnih ventilatora skrivenih grmljem.
„Točno je gore. Bit će sjajno.”
„Uhitit će nas.”
„Znam šefa osiguranja cijelog lanca. U redu je.”
„Onda ga pozovite.”
„Nemam vremena.”
„Točno gore je kamera”, rekao sam.
Izvadila je svoje ključeve i zasjala malim laserskim
pokazivačem po zidu do kamere, a onda je uperila ravno u
leću.
Pretpostavljam da je znak taj trik. Prišao sam i ogledao
bravu.
„Žalim, Emily. Već imam dovoljno problema.”
Coknula je jezikom. „Šteta. Postaje malo kasno da zovem
svog čovjeka u FBI-u”, rekla je, odmahujući glavom. „Što je
s kreditnom karticom?”
„Ne. Postoji u bravi ona stvar što se zove jezik – vjerujte
mi. Uklinjavanje poštenih brava ne prolazi već sto godina.”
„A ovo?” posegla je u torbicu. Svjetlo joj je skrenulo s
kamere.
Umirio sam joj ruku. „Pazite na ovo, dobro?”
Izvadila je ukosnicu.
„U teoriji, trebao bih dvije ukosnice, i još uvijek ne bi
išlo.”
„Imam samo jednu.”
„Onda iznenadite svog prijatelja nekakvim cvijećem ili
mu pošaljite šampanjac.”
„Mislim da niste zagrijani, Mike. Mislila sam da si
možemo pomoći.”
Sad smo napustili quid pro quo teritorij i stigli do
izravne iznude. Uzdahnuo sam i pogledao ukosnicu.
„Da nemate slučajno kakvu foliju?”
 „Ne.”
Osvrnuo sam se okolo. „Još bolje.” Bilo je folije na
ispušnoj jedinici. Nagnuo sam se i otkinuo komad. Neće
odustati dok joj ne pokažem pa ću je zadovoljiti na trenutak,
a onda možemo dalje.
Aluminijska traka bila je malo deblja od folije kakvu
biste našli u kuhinji. Rastvorio sam svoj nož i odrezao
komad oko dva i pol centimetra širok i pet centimetara dug, a
onda ga presavinuo po duljini. Izrezao sam šest ureza u foliji,
blizu jedan drugome, čime sam dobio pet prstića što su
stršali na vrhu. Svaki je bio širine otprilike urezotine na
ključu.
Koristeći ukosnicu, ugurao sam aluminijsku traku u bravu
tako da su se prstići poravnali s čepićima, a onda sam ih sve
pritisnuo do kraja gore. Gurnuo sam vrh noža u cilindar,
zakrenuo ga, a onda počeo sve skupa drmati kao da držim
žicu pod naponom.
Ovdje nije bilo mjesta za finese. Bloom je gledala sa sve
većom skepsom. Mnogi bravari ne muče se obijati. To vas
pusti unutra samo jednom. Umjesto toga, rade nešto što se
zove utiskivanje. Kad obijate bravu, dižete svaki zaporni
čepić na ispravnu visinu. Utiskivanje radi obratno. Podignete
ih do kraja i onda im polako puštate da pritiskaju do prave
visine.
Kad sam zakrenuo nož, cilindar se okrenuo i zaglavio
čepiće. Kako sam drmao, stršeći čepići gurnuli bi male
prstiće zarezane u foliji do ispravne visine, došli do linije
razdvajanja, a onda više ne bi gurali. Za razliku od obijanja
ili češljanja ili nabijanja brava, kad se dobro obavi, ovo
forenzičarima ne ostavlja nikakva traga. Ne samo što vas ovo
propušta unutra, nego kad se obavi propisnim alatom –
mekani nenarezani ključ i turpijica – dobijete radnu kopiju
ključa.
Nisam uopće očekivao da će upaliti, ali dok sam
objašnjavao osnove, nadao sam se da će zvučati dovoljno
dobro da me Bloom ostavi na miru.
Trzao sam ovu skrpanu spravu naokolo oko minute. Nije
bilo čarobnog otpuštanja, nije bilo okretanja cilindra.
„E pa, toliko o–”, počeo sam, a onda stao. Čuo sam kako
zveckaju ključevi: čuvar. „Moramo ići”, prošaptao sam.
Opustio sam ruku na ukosnici. Nož se zakrenuo. Cilindar se
okrenuo. Brava je bila otvorena. Nikad nisam bio tako
nesretan što sam uspio.
„Lijepo”, rekla je Bloom.
Kako se zveckanje čuvarevih ključeva približavalo,
mogli smo otići samo unutra. Ušla je, zgrabila mi ruku i
povukla me za sobom. Izvukao sam foliju i zatvorio vrata.
Bili smo na stubištu. Bloom se popela na četvrti kat, a onda
osluhnula na vrata. Podigla mi je prst da čekam.
Trideset sekundi poslije polako je otvorila vrata i
uhvatio sam pogled odostraga na još jednog azijskog tipa u
vrećastom odijelu koji je prolazio hodnikom pored nas.
Činilo se da na lijevoj strani nosi pištolj u futroli pod
pazuhom te nešto o pojasu.
Htio sam pitati zašto naoružani ljudi čuvaju ovu zabavu
iznenađenja, ali Bloom je već bila u pokretu. Slijedili smo
ga na distanci, prošli pokraj kolica za čišćenje, a onda
pričekali u kutu dok se nije izgubio iz vida. Bloom je otišla
do vrata hotelske sobe s kartičnom bravom na njima.
Položila je ruku na kvaku.
„Je li Vam prijatelj unutra?” pitao sam. „Samo
pokucajte.”
„Jeste li ikada bili na zabavi iznenađenja?”
„Ne ovakvoj”, rekao sam. Samo sam se htio maknuti iz
hodnika i podalje od ikakvih skrivenih kamera i privatnog
osiguranja.
„Trebate vješalicu ili metalnu traku ili tako nešto”, rekao
sam i počeo se osvrtati. Standardni postupak za hotelska
vrata bio je da se ide odozdo dugom žicom, zgrabi kvaku
iznutra i uđe.
„Trebali bismo nestati odavde”, rekao sam. Okrenuo sam
se i vidio Bloom kako umeće karticu u čitač, a onda okreće
kvaku.
Mahnula mi je da prođem. Bili smo u apartmanu za koji
se činilo da ide u beskraj, sa zidom francuskih vrata što su se
otvarala na terasu. Svjetla su bila skrivena poput zvijezda u
stropu. Ploče od tamnog drveta prekrivale su sve površine.
Bila je to najljepša soba u kojoj sam ikada bio. Zastao sam.
Čak je i mirisala skupo, s najslabijim primjesama zelenoga
čaja i đumbira. Nisam znao što me najviše zbunilo: što ovo
nije bilo iznenađenje, što Bloom ima vlastite igračke za
provaljivanje ili što me lukavo žensko upravo stjeralo u
hotelsku sobu nakon nekoliko pića.
„Tko su oni čuvari?”
„Nepalci. Navodno bivši britanski gurke”, rekla je i
zakolutala očima. Napredovala je kroz apartman sustavno
provjeravajući sobe. „Svejedno, ne brinite se zbog njih.
Šeici i oligarhijski tipovi vole ih koristiti kao ekipe za
osiguranje. Sve je to ukras u izlogu. Iako, imaju te trideset
pet centimetara duge nožine.“ Načinila je grimasu. „Teatar.
Baš ono što Naiman voli.”
„Možemo li sad zvati tvoju vezu?” pitao sam. Bio sam
gotov. Ne bi trebao biti problem odglumiti zalutalog
hotelskog gosta i samo proći predvorjem i maknuti se odavde
što je brže moguće. „Jer ja–”
Idem. Ali nisam imao prilike dovršiti. Bloom mi je
stavila ruku preko usta, a onda me povukla prema spavaćoj
sobi.
Čuo sam vrata dizala kako zvone niz hodnik. Bloom je
utrnula svjetla, pa smo čekali u tišini dok su prilazili odjeci
koraka barem tri čovjeka. Vrata u apartman otvorila su se.
Kad je zakoniti posjednik sobe upalio svjetla, zatekao je
Bloom kako sjedi u udobnome naslonjaču, licem prema
njemu, potpuno opuštena izgleda.
 „Mrtvi ste”, rekla je Bloom, sjajeći.
A eto i njegova odreda za osiguranje: njih četvorica, ne
posebno krupni, ali čelična izgleda i dovoljno zastrašujući
čak i bez izvučenih pištolja sakoa povučenih unatrag da
otkriju noževe za pojasima: duge i sjajne, poput teških
mačeta s oštricama opako savinutim naprijed.
Meni je oligarh izgledao poput sindikalnog
vodoinstalatera koji je dobio na lutriji. Kosa mu se
prorjeđivala i bila je frizirana kratko naprijed, duga
odostraga. Nosio je nekakvu sjajnu košulju pod crnim
odijelom na četiri dugmeta. Rus ili možda srednjeazijac, bio
je sirovoga izgleda i mao je dvodnevnu bradu. Bio je zadnja
osoba na Zemlji s kojom bih se htio kačiti, čak i bez ubojica
iza njega.
Prišao je Bloom, a njegovi su tjelohranitelji okružili njen
naslonjač. Čovjek u odijelu, za koga sam pretpostavio da je
Naiman, stajao je na trenutak, duboko zamišljen, dok su
njegovi čuvari postajali sve živčaniji.
„Vrlo dobro, Bloom”, konačno je rekao s laganim
naglaskom. „Pobijedili ste. Šaljite mi papire.”
Bloom je ustala i rukovala se s njime. Potrošio je
nekoliko trenutaka razgovarajući s gurkama, izgledalo je kao
da ih je smirivao, dok je još nekoliko članova njegove
pratnje ulazilo u sobu. Žena na opasno visokim potpeticama
pojavila se i ponudila nam pića.
„Moramo malo ostati, prihvatiti njegovu gostoljubivost”,
prošaptala je Bloom. „Neka spasi obraz. Možete li se malo
zadržati? Ići ću zvati Lassetera. Obećajem.”
Popustio sam. Naiman je zapravo bio prilično šarmantan
tip, i krenuo je s nekim pričama o Sovjetskoj armiji i invaziji
Afganistana.
Bloom se ispričala, a trenutak potom zatekao sam je na
terasi, za mobitelom. „Sjajno. Ne. Hvala ti”, rekla je.
„Pozdravi mi Bev i klince.“ Prekinula je.
„Gurke se baš ne čine oduševljeni Vama”, rekao sam.
„Pa, može si ih zadržati za predstavu, ali od sada će ići u
Bloom Security za svoje osobno osiguranje.”
„Kladili ste se s njime?”
Kimnula je.
„Možda biste me mogli uputiti u tajnu sljedeći put kad se
udružimo.“
„Onda nije zabavno”, rekla je. „Razgovarala sam s
Lasseterom.” Napisala je broj na posjetnicu i dala mi ju je.
„Tri popodne u Washingtonskom terenskom uredu. Znate gdje
je to?”
„Znam. To je sve?”
„To je sve.“
„I sigurni ste–“
„Jednako sigurna kao što sam bila i kad ste pitali prvi
put. Možete mu vjerovati, Mike.”
 „Hvala. Imam osjećaj da je moja osnovna poduka iz
obijanja brava bila nepotrebna.”
„Trebala sam proći vanjska vrata. Čuvali su dizala, a
moj momak s bravama bio je sat vremena udaljen” rekla je.
„Prvi put da sam vidjela trik s folijom.”
„Karticu ste maznuli kad ste tresnuli u čuvara vani?”
„Mislila sam pokušati uloviti Naimana dok je ovdje. A
dio mene samo Vas je htio podbosti.”
„Ne gledajte me tako”, rekao sam.
„Kako?”
„Kad god me netko tako gleda, ne treba dugo dok mi ne
ponudi posao.”
Kucnula se svojom čašom o moju. „Noć je tek počela.”
Ispričali smo se i otpratio sam je do njezina ureda. Dok
sam joj govorio zbogom, atmosfera je bila nabijena onim
osjećajem na prvom spoju da se pripremate za lov koji je – a
to je vjerojatno samo u mom slučaju – deset puta uzbudljiviji
nego ikakav upad. Dva put smo se cmoknuli dok sam joj ja
pružao ruku, a ona pošla da me zagrli, a onda opet, obrnutih
uloga.
Ništa se nije dogodilo, ako ne računate nekoliko kaznenih
djela. što se ticalo Annie, nisam učinio ništa krivo, tek
večera s poslovnim partnerom i razmjena usluga. Ali dok
sam se vozio kući i dodirnuo usne, suhe od crvenog vina,
zašto sam se osjećao krivim kao da sam upravo nekoga ubio?
 29. POGLAVLJE

STIGAO SAM KUĆI kasno. Annie je spavala gore. Znao

sam da je odlazak zakonu opasan potez i da mi Lynch
promatra kuću. Pošao sam stubama do radne sobe, ulogirao
se na svoju banku i dva put provjerio da sam uplatio životno
osiguranje. Spustio sam kutiju s bravom iz ormara i izvadio
svoj pištolj, Heckler &Kocha koji sam pokupio od
Cartwrighta tijekom gužve sa svojim starim poslodavcem.
Od tada ga nisam ni pipnuo.
Rastavio sam ga i očistio, a onda stavio unutra prazni
spremnik i provjerio kako radi. Izbacio sam spremnik,
napunio ga i upravo sam ga htio gurnuti natrag kad se kvaka
na vratima počela micati. Stavio sam pištolj u otvorenu
ladicu baš kad je Annie gurnula glavu unutra.
„Mike?”
„Mogu li imati malo privatnosti?” prasnuo sam na nju
dok sam tijelom skrivao ladicu.
„Dobro”, rekla je i zatvorila vrata.
Opsovao sam sam sebe. Svo to kriminalno sranje
utjecalo je na mene i činilo me grubim. Sjajan potez: vikati
na nju jer sam se ja ponašao kao sumnjivi šupak.
 Stavio sam spremnik i spremio pištolj natrag u kutiju.
Zaključao sam vrata radne sobe kad sam izašao. Nije bila u
spavaćoj sobi. Krenuo sam dolje.
„Dušo?” rekao sam.
Osvrnuo sam se po kuhinji: moje suđe bilo je naslagano u
sudoperu, nešto ga je bilo na stolu pored hrpe pošte, poslova
oko vjenčanja koje još nisam otvorio. Jedna od mana
kretanja u podzemlju jest što nemate mnogo vremena za
kućanske poslove.
Annie je sjedila za kuhinjskim stolom u svome ogrtaču,
mračnog izražaja lica, i sređivala poštu razrezujući svaku
omotnicu starim švicarskim vojnim nožićem. U dnevnoj sobi,
na TV-u se tiho vrtio CNN.
„Moramo razgovarati”, rekla je. „Što je to s tobom?”
„Kod St. Elma? Glupa šala. Žao mi je, a gore, ne znam.
Loš dan. Samo sam trebao trenutak za sebe. Nisam trebao
biti takav kreten.“
„Što mi to ne govoriš?”
„Kako to misliš?”
„Nadgleda li nam policija kuću?”
„Ne – čekaj. Zar si vidjela policiju kako nadgleda
kuću?”
„Prošli su par puta. Prati li nas netko drugi?”
„U redu je.”
 „U kom je svijetu to u redu? Cijelo vrijeme držiš
spuštene kapke. Jesi li išao u New York dok me nije bilo?”
Pokazala je račun iz Duane Readea23 koji sam ostavio na
stolu.
„U zadnji tren, zbog posla.”
„Nisi to spomenuo?”
„A kad bih? Jedva te vidim”, rekao sam. Postajao sam
frustriran i istresao sam to na nju. Na neki dječji način, to je
zadovoljavalo na pola sekunde, ali smjesta sam shvatio da je
to greška.
„Nema lakog načina za ovo”, rekla je. „Pitat ću te
otvoreno. Spavaš li s nekom drugom?”
„Što? Ne! Zašto si me to uopće pitala?”
„Vidjela sam te večeras u Four Seasons s nekom ženom.”
„To je bila Emily Bloom. Rekao sam ti da ću potražiti
pomoć, da odem na policiju zbog mog brata. Ona me
povezivala.”
Promislila je na sekundu. „Tuckova Bloom? Isuse. Čula
sam za nju. Zar ne živi u gradu? Hotel je čudno mjesto za
sastanak, Mike.”
„Zar si me špijunirala?”
„Ne radi to. Bila sam tamo s tatom, na večeri.”
Kako god okrenem, ne valja. „Ništa se ne događa. Ima
vezu u FBI-u s kojom ću sutra razgovarati o mome bratu.
Otpratio sam je do hotela, da se nađe s prijateljem.
Pokušavam se osigurati da nas ovo s Jackom ne povrijedi.”
„Stvarno? Jer izgleda kao da se dobro zabavljaš. Uvijek
si pričao kako bi ti se brat dokotrljao u grad i uvukao te u
nešto. Mislim, pogledaj se. Mike. Odbrusuješ mi. Svake noći
si vani. Skrivaš stvari.”
„On mi je brat, Annie. Ne mogu ga samo pustiti da
strada, kazati da to nije moj problem. Ovaj put je drukčije.”
„Ovaj put je drukčije? Čuješ li sam sebe? Zvučiš
ispranog mozga. Slijediš li ga opet tim putem? Smješta li ti
nešto? Opet te mulja?“
„Uopće nije tako, Annie.” Prišao sam joj bliže.
„Jesi li siguran? Dobro razmisli, Mike. Ne zafrkavaš se
naokolo jer si umoran od svega ovoga, jer ti nedostaju stari
rizici, jer ti je sve dosadilo, pa i ja? Samo mi reci istinu.”
Na TV-u, na vijestima se pojavila Sacksova fotografija.
„Policija kaže kako napreduje u prošlotjednom drskom
ubojstvu, u pol bijela dana, washingtonskog ekonomista.”
Podigao sam ruku, pokušavajući čuti. „Možeš li biti
tiho?” pitao sam.
„Da budem tiho?” Annie je bila vrlo hladne glave, vrlo
strpljiva, ali u hladnom tonu njezinoga glasa shvatio sam da
sam je konačno uspio raspizditi preko svake mjere. Bio je to
moj ton: mogao sam joj jednako tako reći i da zaveže.
„Ne”, rekao sam. „Nisam tako mislio. Samo sam htio čuti
nešto na vijestima. Zbog slučaja.”
„Je l’ se ti jebeno šališ? Usred ovoga?”
„Žao mi je. Sad mi malo gadno ide. Molim te, nemoj o
meni misliti kao o nekakvom frustriranom lupežu. Toga imam
dovoljno od tvoje obitelji.”
Zamahnula je rukama. „Upravo si povukao nož na tipa u
St. jebenom Elmu. Duboko je udahnula. „Nisam ljutita. Kad
bi bilo samo to, Mike. Bilo bi mnogo lakše. Ali ne. Jako
ozbiljno razmišljam o svemu ovome. Poslušaj me. Stvarno
me poslušaj. Znaš me. Ne volim teatralije. Neću vrištati na
tebe, neću davati ultimatume. Ali ovo vjenčanje, ono je
počelo živjeti svojim životom. Postaje preveliko da ne
uspije.”
Bilo bi mi draže vrištanje od Annienog polaganog,
odmjerenog govora, glasa iz sobe za sastanke koji
nagoviješta prepredenost i proračunatu snagu. Zvučala je
odmjereno poput talačkog pregovarača.
„Tako da je ovo zadnji izlaz”, nastavila je. „Nadam se da
je onako kako kažeš. Ali brinem se da te gubim, ili da ćeš se
prepasti i pokušati pobjeći, izvući se iz ovoga. Možemo o
tome razgovarati, Mike. Samo mi nemoj lagati.”
„Ne. Uopće se ne radi o tome.”
„Zadnja prilika”, rekla je.
„Annie. O Jacku–”
Udarila je dlanom o stol. Vidio sam kako bolno steže
zube. Kap krvi rasla joj je na prstu, gdje joj je švicarski
vojni nožić rasjekao kožu. Ustao sam da joj pomognem.
„Dobro sam”, rekla je, gledajući je na trenutak, a onda je
otrla crvenu mrlju na omotnicu. „Ne radi se o Jacku. Radi se
o nama.” Odgurnula stolicu. „Znaš što? Iscrpljena sam.
Mislim da sad više ne mogu ovo raditi. Možemo još
razgovarati ujutro.”
Oboje smo bili iznureni od previše posla i premalo sna.
„Mogu sve ovo objasniti, Annie. Bit će dobro.” Pošao
sam za njom prema stubama.
„Mislim da bih voljela biti sama.”
„Svakako. Žao mi je, srce. Razgovarat ćemo sutra.”
„U redu.” Odmahnula je glavom, a onda se popela
stubama.
Očistio sam kuhinju, a onda se popeo gore. Moj je jastuk
počivao pred vratima spavaće sobe. Stvari će ujutro biti
bolje. Mogao sam ovo raščistiti. Zgrabio sam jastuk, otišao u
svoju radnu sobu i ušuškao se u naslonjač.
Probudio sam se oko šest ujutro nakon noći
isprekidanoga sna. Annie je još bila u spavaćoj sobi. Izašao
sam iz ureda i otišao u kupaonicu. Onda sam čuo prasak
odozdo. Pričekao sam, osluškujući, pa ga čuo iznova. Kad
sam sišao stubama, vidio sam da su ulazna vrata otvorena.
Bio sam siguran da sam zaključao i zakračunao sva vrata i
prozore u kući. U zadnje vrijeme bio sam posebno pažljiv
oko sigurnosti.
Otišao sam u svoju radnu sobu i izvadio pištolj iz kutije s
bravom. Zaključao sam vrata za sobom i krenuo niz stube.
Prednja i stražnja vrata bila su širom otvorena i njihala su se
s hladnim proljetnim naletima vjetra, udarajući u okvirima.
Prošao sam kuću sobu po sobu, slijedeći pištolj da vidim je
li itko još unutra.
Bila je prazna.
Izašao sam van. Možda će susjedi imati problem s tipom
u boksericama i kućnom ogrtaču koji kruži oko svoga
posjeda s izvučenim pištoljem. U tom trenutku nije me bilo
briga.
Tko god bio provalio u kuću, otišao je. Vratio sam se
unutra.
„Annie?” zazvao sam dok sam se po drugi put ogledao po
prvom katu. Nije bilo odgovora. Kuhinja je bila prazna.
Također i spavaća soba, plahti odgurnutih u stranu tamo gdje
je spavala.
„Srce?” rekao sam, sada glasnije.
Nije bilo odgovora.
Zakoračio sam natrag u hodnik. Vrata moje radne sobe
sad su bila otključana i otvorena.
„Annie?” pitao sam.
I dalje ništa. Osjetio sam kako se krv penje u meni. Sve
se činilo sjajnijim, jasnijim, s adrenalinom. Prišao sam
bočno prema vratima, s pištoljem uz bok, a onda ušao u
radnu sobu.
Annie je stajala nad mojim stolom, držeći iglu i napinjač
u ruci dok je razgledala sve što sam skupio za pljačku
Saveznih: planove devetog i desetog kata, uredske imenike,
makete lažnih identifikacijskih iskaznica, novčanike s
ispravama što su na sebi imale moje lice i tuđa imena,
otvorenu kutiju streljiva, tucete igli i alata za provalu, te nož
posebno zlokobnoga izgleda.
Okrenula se i suočila se sa mnom. „Što je sve ovo,
Mike?”
Sakrio sam pištolj uz bok, prišao i ugurao ga duboko na
policu, njoj izvan vidokruga.
„Što radiš ovdje?” pitao sam.
„Pokušavam shvatiti koji se vrag događa s tobom.”
„Jesi li ti otvorila vrata dolje?”
„Ne.”
„Sigurna?”
„Da.” Položila je iglu i napinjač dolje. Onda je posegla
za nožem, izvukla oštricu i okrenula je pod svjetlom.
„Ovo uopće nije stvar straha, zar ne?”
„Ne, nije”, rekao sam.
Pogledao sam pažljivije iglu koju je Annie držala. Bila
je to ona koju sam bacio kad me murjak slijedio do kuće.
 „Zapravo i nije teško”, rekla je, gledajući vrata mog
ureda. „Samo stružeš amo-tamo u bravi, je l’ tako?”
„S češljem, svakako. ‘
„Imaš pravo na svoj prostor, ali morala sam znati. Nikad
prije nisi otključavao vrata. Nakon svega prošle noći,
probudila sam se jutros, a tebe nije bilo.”
„Što si očekivala naći?” pitao sam. Sve se među nama
sada činilo mirnijim.
„Ne znam. Najgori slučaj: neku preljubničku sobu za
trofeje, kutije za šibice i račune, drugi e-mail račun, drugi
mobitel.”
Uzeo sam iz džepa jedan od mobitela na bonove koji sam
koristio da budem u vezi s Lynchem.
„Imam jedan, ali taj nije da ti ljubakam za leđima.”
„Je li ovo ono što smjeraš?” upitala je dok je premetala
sigurnosne planove, snimke različitih brava i računala u
Saveznim. „Kamo si nestajao?”
Mogao sam glumiti da sam uvrijeđen povredom
privatnosti, ali zaslužio sam je. Danima sam se ponašao
mutno skrivajući stvari pred njom. Bio sam iznenađen što
sam osjećao olakšanje više od svega ostaloga. Trebao mi je
netko da s njim razgovaram.
Podigla je krivotvorinu dokumenta Saveznih na kojoj sam
radio. „Ovo je za provalu”, rekla je i nasmijala se. „Oh,
Isuse. Možda bi bilo bolje da jest druga žena. Što to radiš?”
 Nagnuo sam se do računala i pokrenuo neku glazbu neka
svira, za slučaj da netko sluša.
„Ljudi koji gone Jacka. Ubit će ga ako ne obavi jedan
posao za njih. Pritiskaju me da pomognem.”
Podigla je vozačku na ime Thomasa Sandelle i pogledala
moje lice što ju je gledalo s nje.
„Pa tako Mike Ford, koji se možda čini kao cool tip, ali
duboko unutra je totalni controlfreak, samo pomaže i tek
sjedi iza svoga brata koji nikad ništa nije napravio kako
treba?”
„Neću to izvesti, ali morao sam ih uvjeravati da hoću,
praviti se dovoljno dugo da im puhnem u zviždaljku.”
Pregledala je skice.
„Što je posao?” pitala je.
„Ne želim te uvlačiti, Annie. Ako budeš pred istražnom
porotom–”
Listala je kroz neke od ugovora za renoviranje.
„Newyorške Savezne?” rekla je. „Šališ se.”
„Da bar.”
„Navlači li te Jack, Mike?”
„Isprva sam tako mislio, ali ti će ga tipovi ubiti.”
„Ubiti? Ma daj.”
Nisam je mogao zavaravati, a nisam ni htio. Morao sam
izaći čist.
 „Ono ubojstvo na Mallu. Bio sam tamo. Žrtva je bila dio
toga; pokušao je otići do vlasti. Ubili su ga tik preda mnom.
Ako ne igram s njima, mogli bi to pokušati meni natovariti.
Čovjek u kavani vođa je bande. Zato sam šiznuo na njega.
Prate me.”
„Htio si malo uzbuđenja. Valjda si ga i dobio.”
Zakoračila je natrag. „Zašto mi nisi rekao?”
„Da te držim na sigurnom, izvan svega.”
Podigla je obrvu i mogla me isto tako baciti na muke.
Naslonio sam se na stol. „Dobro, recimo da ti tvoj dragi
dođe i kaže da ga neki ljudi hoće prikazati kao ubojitog
nitkova. On se kune kako to nije istina, a ti mu podariš
blagodat sumnje. To je jako lijepo od tebe. Ali onda, nakon
svega što smo prošli, ako bih ti po drugi put došao sa
sličnom pričom, imala bi stopostotno opravdanje da se
počneš pitati, Hej, koji je vrag s ovim momkom? Možda si
mogu naći nekoga tko ima više sreće kad se radi o krvnim
deliktima.
„Tog dana”, rekla je. „Nasilje... zdrmalo me na neko
vrijeme i više te nikad ne želim vidjeti takvoga. Ali prošla
sam to. Pa budi svoj, samo nemoj nikoga ubiti. To bi ti
trebalo dati dovoljno manevarskog prostora. Davno sam
shvatila da se ne udajem za normalnog tipa. To sam
potpisala. Budi pošten sa mnom. Ne plašim se lako.”
„Znam. To je dio razloga što ti nisam rekao. Brinuo sam
se da bi mogla ugacati.”
 Pogledala je moje bilješke o računalima u Saveznim.
„Pokušavaš ih hakirati?”
„Annie, ne želiš biti saučesnica.”
„To je samo ako ti pomažem.” Pokazala je papire.
„Sigurni terminali vjerojatno će biti odvojeni, a ne spojeni
na javni internet. Oni imaju vlastite mreže. I sve to ima
ovjerovljenje s dva faktora, barem. Trebaš kripto karticu i
PIN.”
„Kako znaš?”
„Od onda kad sam bila u OMB-u.”
„Imaš li ovlasti?” pitao sam.
„Možda. Imam i ja svojih tajni, Mike Fordu. ‘
„Koja razina?”
„Ne bih smjela govoriti o tome ” Nasmiješila se.
„Danas popodne idem u FBI. S tim je danas gotovo.”
„Tvoj spoj s Bloom je prošao dobro?”
„Ne... pa... da, što se tiče nalaženja nekoga u policiji s
kime mogu razgovarati. Ali ne kao spoj. U svakom slučaju,
idem saveznima. Dogovoreno je.”
„Dobro’, rekla je, s ozračjem konačnosti.
„Pa smo si dobri?”
„U redu. Još si u pritvoru. Ali bar si iskren sa mnom. Do
sad sam već naučila tvoje priče, Mike. Kažeš mi da ćeš to
zaustaviti i vjerujem ti. Jer ovo muljanje naokolo prestaje
sada. Ili ja idem.”
„Pobrinut ću se za to.“
„Bit ćeš oprezan?”
„Uvijek.”
To nije popušila.
„Nisam mislio donijeti ovo kući“, rekao sam. „Znam da
je sad sve ludo, ali vodim računa o tome. Ideš iz grada?”
„Da. Kući, svojem tati, a onda se idem povući u toplice s
djeverušama.”
„Dobro. Možda bih trebao poći s tobom. Sa svime što se
događa, to bi mi stvorilo duhovni mir.”
„Želiš doći na moj ženski dan u toplicama?”
„Mogao bih samo visjeti vani, paziti. Imam ovo s FBI-em
u tri. Kad ideš?”
„Nakon doručka.”
„Možda mogu poslati nekoga.”
„Kao čuvara?”
„Da. Da pazi na stvari. Da se pobrine da se ništa loše ne
dogodi.“
„Bit ću dobro. Znam se brinuti za sebe, a tata mi je
pomalo opsjednut sigurnošću pa se ne brini. I ne daj da te
ovo dokrajči. Nisi spavao. Paranoičan si. Vjerojatno nije
tako loše kao što misliš.”
„Nije sjajno. Iako ti djeluješ prilično opuštena.”
 „Prošla sam kroz mnogo toga, i ne znam – ima nešto u
vezi sa svime time, oko onoga što si mi rekao o Jacku, što
jednostavno ne sjedi kako treba. Postoji li mogućnost da je
sve podvala? Ne bi bilo prvi put?”
„Ali, to nema smisla. Predaleko je otišlo.”
„Samo glasno razmišljam”, rekla je. „Znam da pokušavaš
skupiti svoju obitelj. Znam što ti to znači, ali ne daj da te to
zaslijepi. Obitelj nije baš onakva kakvom se pravi. Vjeruj
mi.”
„Hoćeš li reći tatinom osiguranju da otvore oči?”
„Svakako.”
„U redu.” Uzeo sam natrag svoju iglu i napinjač. „Odi iz
grada. Opusti se. Radiš sjajan posao od svega. Ne
zaslužujem curu poput tebe.“
„To je možda istina. Vidjet ćemo kako ide.”
 30. POGLAVLJE

NAKON ŠTO JE ANNIE OTIŠLA, otišao sam u svoj ured i

prošao sve što sam znao o Lynchu, da se pripremim za svoj
sastanak s Lasseterom u FBI-u. Dok sam prolazio pored
ogledala u hodniku na putu do kupaonice, vidio sam trag
crvene mrlje od vina koji mi je još uvijek bio na usnama. To
vjerojatno neće pomoći mojoj uvjerljivosti pa sam otišao
gore na dugo tuširanje. Omotao sam si ručnik oko pasa, a
onda sjeo na klupicu u podnožju našeg kreveta. Osjetio sam
kako me nešto bode u nogu. Nagnuo sam se na stranu i
opipao pokrivače tamo gdje ih je Annie odmaknula.
Bio je hladan, malen, dug oko dva i pol centimetra.
Podigao sam ga pred sebe i nagnuo ga na svjetlu. Metak
kalibra .45 sa zrnom šupljeg vrha i košuljicom. Nije bio moj,
a svakako nije bilo ni Annien.
Prevrtio sam cijelo jutro. Nisu mi se priviđale stvari.
Počivao je tamo, poput upozorenja da odstupim. Netko mi je
provalio u kuću, u spavaću sobu, gdje spavamo moja
zaručnica i ja, i položio nam metak pod noge.
Pokušao sam zvati Annie, ali mora da je već bila u
planinama.
Sljedeća stanica bila je kuća u gradu moga brata. Nisam
mogao prestati razmišljati o onome što je Annie rekla o
Jacku. Morao sam srediti priču prije no što razgovaram s
FBI-em, ali još više od toga, bio sam bijesan i sumnjičav, i
činilo se jedino pošteno da to istresem na njega.
Pokucao sam mu na vrata, žestoko. Odgovorio je s pola
tijela skrivenog. Pustio me, a onda položio svoj pištolj na
stolić.
„Što je bilo, čovječe?” upitao je. „Ima što od onih
kamera? Hoćeš kave?“
„Uzet ću šalicu”, rekao sam.
Skinuo je šalicu i napunio je. Sjeo sam za kuhinjski stol.
Jack je uzeo suprotnu stolicu i stavio mobitel pred sebe.
„Trebam te da mi opet sve ispričaš, od vrha”, rekao sam.
„Što se događa?” pitao je.
„Riskiram život za tebe pa samo odgovaraj na prokleta
pitanja. Sad mi reci, kako si počeo radili za Lyncha?”
„Preporuka.”
„Od koga?”
„Od tipa koga znam na Floridi.“
„Kako se zove?”
„Uvijek sam ga znao kao Floresa. Jeff Flores.”
„A njegov broj?”
„Mogu ti ga pribaviti.”
„Daj.”
 „Sad? Gore u uredu mi je. U starom mobitelu. Moram
naći punjač.“
„Naći ćemo ga prije no što idem. Trebam svaki put kad si
se našao s Lynchem. Detalje o pristupu Sacksu. Svaku
adresu. Znaš njegovo pravo ime?”
„Čekaj malo. Zašto me sve to pitaš?”
Ustao sam. Stolica mi je otklizala natrag.
„Zato što mi je netko jutros ostavio jebeni metak u
spavaćoj sobi. Jer će me Annie ostaviti ako ovo danas ne
prestane. Zato što si mi uništio život. Je li ti to dovoljno?
Zaslužujem neke odgovore i dobit ću ih.“
„Je li Lynch?”
„Samo odgovaraj na pitanja, Jack.”
„Žao mi je što si uvučen u ovo, ali ne možeš me ostaviti u
mraku, Mike. Jesu li prijetili Annie?”
Položio sam metak na stol.
Ustao je i prišao mi bliže. „Moraš mi vjerovati, Mike ”
„Vjerovati ti? Nikog ne poznajem bolje i nikome ne
vjerujem manje.“
„Obavimo ovaj posao i ništa se loše neće dogoditi.
Moraš mi vjerovati. Kunem se. Obavimo i svi će biti super.”
„Kako si tako siguran?”
„Siguran sam ”
„Ti tipovi poslali su te u bolnicu.
 „Svađanje će nas samo povrijediti, Mike. Moramo se
fokusirati na obavljanje posla i izvlačenje iz ovoga.”
„Molim? Zašto si tako siguran?”
„Zato što znam te tipove. Zato–”
„Apsolutno si siguran?”
„Da.”
Pokušavao me uvjeriti, ali upravo je odao vlastitu igru.
„Šupčino”, rekao sam hladnog glasa, tupog tijela, u šoku
pred onim što sam počinjao shvaćati. „Cijelo vrijeme imao
sam pravo. Ti si bio u tome. One prve noći.”
Oduvijek sam znao da je Jack imao potencijala biti jedan
od velikih prevaranata. U starim danima, često sam mislio
kako bi on mogao izvesti nešto predivno, genijalno, skoro
poput umjetnosti, samo da si očisti glavu. To je bilo to:
velika prevara, proračunata, stručna igra za koju sam
oduvijek znao da je sposoban. Bila je onako dobra kakvu
sam sanjao. Postojao je samo jedan problem: ja sam bio
meta.
Stavio je prst preko usana i pogledao svoj mobitel,
odjednom prestrašen.
Slušali su.
Prišao sam Jacku i stavio mu ruku na rame. Mogla je to
biti gesta utjehe, ali onda sam se okrenuo i, držeći mu
košulju, stavio mu ruku preko vrata kako sam stao iza njega.
Povukao sam ga sa stolice, natrag na petama prema
kupaonici.
Pustio sam tuš najjače što je išlo i ugurao Jacka unutra,
rušeći ga natraške preko kade. Uključio sam radio na polici i
nabio muziku dok se prostorija punila parom.
Nitko nas nije mogao čuti. Ni jedna buba ne bi preživjela
tu vodu. „Smjestio si mi”, rekao sam. „Od početka si radio
za njih.”
„Ne, Mike”, rekao je. „Rekao sam ti da sam pošten. To je
bila istina, ali onda su me zgrabili. Nisam imao izbora.”
Zgrabio sam njegovu namočenu košulju i žestoko ga
protresao. „Prestani lagati!” povikao sam.
„Jebi se.” Udario me jako po obrazu. Nisam pustio.
„Moj cijeli život. Moj posao. Annie. Sve se raspada
zbog tebe.“
„Neki dio tebe htio je ući. Ne možeš prevariti poštena
čovjeka.”
„Mene kriviš?”
„U tome je problem. Sve to jest zbog tebe. Ima milijun
tipova prikladnijih da ovo izvedu, pa zašto su se onda
nameračili na tebe? Smjestili su mi samo da dođu do tebe,
Mike. Ti si mene uvukao u ovo.”
Petlja mu je bila nevjerojatna, spremnost ne samo da
iskrivi istinu, već da je potpuno izokrene.
„Da se nisi usudio”, rekao sam. „Je li to razlog? Jesi li ti
iza cijele ove jebene stvari? Rade li oni za tebe? Ubit ću te.”
Tresao sam ga jače udarajući mu glavom o rub kade.
Zatvorio je oči i nabrao lice kad je počeo plakati.
„Žao mi je, Mike. Ja sam samo komad govna. Pokušao
sam. Stvarno jesam, ali uhvatili su me. Ne mogu se
promijeniti, Mike. Ali moraš znati da se ništa od ovoga nije
trebalo dogoditi. Nitko nije trebao stradati. I nitko ni neće.
Samo trebamo obaviti posao i bit ćemo slobodni i čisti.
Idemo natrag da smislimo nešto. Možemo to srediti.”
O, Kriste. Draže mi je kad me Jack udara u oko nego ovo
nesuvislo samosažaljenje.
„Gotov sam s tobom”
„Ubit će me, Mike. Znaš to. Vidio si ih.”
„To kod mene više ne prolazi, Jack.”
„Moramo otići i dovršiti ovo. Ako otkriju da znaš kako
je namještaljka, gotov sam.”
„Ne, Jack.”
„Ako odeš, znat će. Čuli su što si rekao. Promatraju me.
Htio sam ti reći, Mike, ali ubili bi me.”
„Trebaš neki novi materijal.” Okrenuo sam se i izašao.
Dok sam vozio od Jackove kuće, bio sam toliko pun
bijesa da sam jedva primijetio kako tjeram stotku na sat po
stambenoj ulici. Stisnuo sam kočnicu i duboko udahnuo.
Nisam znao što se događa, je li Jack stvarno bio tek patetični
komad mamca ili je nekako aranžirao sve ovo, uvlačeći me u
klopku od samog početka. Zazvonio mi je mobitel. To je bio
on. Trebao sam ga ignorirati, ali sjetio sam se još nekih
stvari koje sam mu htio baciti u facu. Odgovorio sam dok
sam motao volan na desno kroz crveno.
„Nemoj čak ni zvati, Jack. Za mene si mrtav.”
„Michael?“ upitao je glas. Bio je to Lynch.
„Molim?”
„Mislio sam da bih ti stavio do znanja da Jack još nije
mrtav, ali da će biti za, ne znam, deset do petnaest minuta.
Nisam doktor. Pa bi vjerojatno trebao požuriti natrag.
Prestani se opirati ovome, Mike. Samo ljudi stradavaju.”
Linija se prekinula. Napravio sam zaokret za sto
osamdeset. Gume su mi zaderale po šljunku na parkiralištu i
pojurio sam natrag do Jackove kuće. Ulazna vrata bila su
otvorena. Dok sam ulazio, vidio sam mu stopala kroz
kuhinjska vrata. Ležao je na pločicama licem dolje. Prišao
sam bliže. Okruživala ga je lokva krvi, što se polako
slijevala oko njegova kuharskog noža.
Lynch mu je zasjekao duboko po tjemenu. Složio sam
papirnate ručnike u kompresu, pritisnuo njome po njegovoj
slijepljenoj kosi i nazvao 911. Disao je, klizeći u svijest i iz
svijesti. Šalica kave koju sam ostavio netaknutu još se uvijek
hladila na stolu.
Trebalo je desetak minuta da se pojavi hitna. Činili su se
iznenađujuće mirnima dok su spuštali Jacka niz stube i dizali
ga u kola, barem dok mu nisu očitali krvni tlak. Jedan je
rekao nešto o slabom bilu i krvnom tlaku od 65 na opip.
 Počeli su mu kroz debelu iglu ulijevati čistu infuziju u
ruku. Na trenutak je otvorio oči, pogledao me, a onda se opet
onesvijestio. Zvao sam oca dok smo se vozili.
U bolnici je čekao kirurg s dva pomoćnika. Odveli su ga
ravno u dvoranu za hitne intervencije. Gledao sam kroz
otvorena vrata kako ga prebacuju na stol. „Razrežite mu
hlače, pripremite bedrenu žilu i donesite mi Cordis24”, rekao
je kirurg. „Moramo brzo u njega uliti nešto krvi.” Podigao je
skalpel, a onda se osvrnuo i vidio me kako buljim, pa je
zalajao na pomoćnika da zatvori vrata.
Netko me otpratio do čekaonice. Tratio sam vrijeme s
drugim nesretnicima, gledajući kako sat napreduje prema
mom sastanku s FBI-em.
 31. POGLAVLJE

POSTUPAK JE TRAJAO sat vremena. Odveli su me u sobu

za oporavak gdje je žena iz naplate dežurala kod vrata poput
lešinara.
„Imamo neke formulare da ih potpišete ako imate
trenutak”, rekla je dok sam ulazio.
Prošao sam pored nje.
Jack je još uvijek bio u nesvijesti, obraza bijelih poput
voska.
Sjeo sam u tvrdu stolicu do njega i čekao, gledajući
Access Hollywood i odbrojavajući minute dok ne propustim
svoj sastanak s Lasseterom, moj jedini izlaz iz ove noćne
more.
„Mora da se šalite”, rekao sam kako je ušao doktor. Bio
je to pomoćnik liječnika od zadnji put. „Hoće li biti dobro?”
„Svakako. Bio je to samo gubitak krvi. Svejedno, čudna
posjeklina. Glava samo lipta i lipta bez prestanka. Što je
radio?”
„Pripremao curry.”
„Aha. Niste li već bili ovdje?”
„Vjerojatno mislite na nekog drugog.”
 „Ne čini mi se. Vi momci morali biste biti pažljiviji.”
„Slažem se.”
Jack je konačno došao k sebi, gutajući i trzajući se od
bolova dok je pratio razne plastične cijevi što su mu išle u
tijelo.
„Žao mi je, Mike”, rekao je i pročistio grlo.
„I treba ti biti.” Nabacio sam kaput. Samo sam čekao da
ga vidim kako se budi, da budem siguran da će preživjeti.
„Tata stiže. Idem ovo srediti, ovako ili onako.”
„Što ćeš učiniti?”
Otišao sam. Žena iz naplate slijedila me niz hodnik,
govoreći nešto o ispravama i odgovornoj strani.
„Budan je”, rekao sam. „Idite i razgovarajte s njime. Ja
više ne plaćam za njegove pogreške.”
Prizor Jacka kako leži u lokvi krvi uvjerio me u jednu
stvar. Ovo je osobno. Ja sam bio meta od početka. Pokušao
sam metodički razmišljati o tome, ali imena su mi prebrzo
promicala. Bio je tu mračni novac, tko god bio iza njega. Bio
je tu Mark za kojeg sam uvijek smatrao da na neki način
mulja, možda se boreći protiv korporacija dok im brsti
dionice. Bile su tu sve tajne koje sam saznao, svi
korumpirani političari što su pali dok sam raščišćavao pošto
što sam srušio svog starog poslodavca. Svaki slučaj dodavao
je novog sumnjivca.
Na putu van zgrabio sam još jednu šalicu kave u kafiću, a
onda se prošetao kroz parkiralište da si razbistrim glavu. Još
sam imao vremena da stignem na svoj sastanak s FBI-em.
Vidio sam Cartwrighta kako se kotrlja preko bolničkog
parkirališta u svom starom Cadillac Eldoradu. Moj je otac
sjedio na suvozačkom sjedalu. Dočekao sam ih dok su
parkirali.
„Kako je?” pitao me otac.
„U redu. Posjekli su ga. Izgubio je puno krvi, ali izaći će
večeras ili sutra.”
»A ti?”
„Imao sam i boljih dana”, rekao sam.
„Idemo unutra.”
„Upravo sam se pozdravio s njime. Budan je.”
Moj je otac kimnuo. Cartwrigh je rekao ocu da će ga naći
unutra, a onda se zadržao sa mnom. Kad se otac izgubio,
pozvao me do auta. Sjeli smo na prednja sjedala. Izvukao je
paket ispod lažne ploče pod pločom s instrumentima.
„Evo svega skupa.” Bile su tu vozačke, kreditne i kartice
socijalnog osiguranja.
„Socijalne su čiste?” pitao sam.
„Da. Nedavno preminuli, nisu prijavljeni Upravi
socijalnog osiguranja. Njihova glavna baza podataka ionako
je nered.”
„Sigurnosne iskaznice za Savezne?”
 „Još radim na njima. Bit će super. Napravio si dobar
posao sa slikama.
Smotao sam papire. „Hvala. Mogu te nešto pitati?”
„Vjerojatno ne. Poživio sam ovako dugo samo zato što
nisam bio radoznao.” Gledao sam ga sekundu. Uzdahnuo je i
pogledao u retrovizore.
„U redu.”
„Ako ti ga netko nabija. I možeš dovesti zakon da ti ih
malene s puta. I zaslužuju to, sto posto. To bi bilo u redu, je
li tako? Ako nitko od tvojih ljudi ne bi bio uvučen? Nema
izdaje. Samo da se nokautira neprijatelja?
„Ovo postaje prilično gadno.”
Pogledao sam prema bolnici. „Da.”
„Nema crte između crnog i bijelog, Mike. Ali to shvatiš
tek kad dođeš blizu mjestu gdje bi trebala biti. Shvaćaš što
se događa ako moje ime bude uvučeno.”
„Ne bih nikad.”
Kimnuo je. „Dobro. Svatko s ikakvim profilom ima neki
dogovor sa saveznima. To je još jedna figura na ploči. Ali
ostavi to odraslima ako možeš. To je opasno tlo. Cijenim što
si prvo provjerio sa mnom.“
„Svakako.”
„Trebaš znati, jednom kad zabiju svoje nokte u tebe,
nikad te više ne puštaju. Gori su od mafijaša. Držat će te u
šaci, a rade mnogo grešaka. Zaboravi sve one priče o
superdrotovima, to su još uvijek vladini službenici.“
„Što hoćeš reći?”
„Budi jako oprezan.”
Gorko sam se nasmijao. Nije me trebalo na to podsjećati.
„Što je bilo?” upitao je Cartwright.
„Sjetio sam se zadnjeg čovjeka koji je pokušao cinkati te
tipove.“
„Kako je to ispalo?”
„Upucan u srce na National Mallu.”
Podigao je prst. „Imam nešto što bi te moglo zanimati.”
Izašao je iz auta. Slijedio sam ga do prtljažnika. Iz bočnog
spremišta izvukao je sportsku torbu i stao kopati po njoj
Vidio sam nešto što je bila ili svjetleća raketa ili ručna
bomba.
„Nosiš to uokolo?”
Zanemario je moje pitanje, a onda izvukao prsluk. „Evo.”
Pokucao je zglobovima prstiju po prsima. „Ploče za
kukavice. Ovo murjaci koriste. Drugi stupanj. Dobro za
svakodnevno nošenje, zaustavit će većinu kratkih cijevi.”
„Nadao sam izbjeći da me uopće napucaju.”
„Pojas i uprtači. Ne može štetiti.”
Podigao sam ga. Činio se strašno tanak. „Stavi i to na
moj račun.”
Nagurao je sve u plastičnu vreću za kupovinu.
 „Mrzim zvučati bezdušno, Mike. Ali temeljeno na onome
što si mi upravo rekao...”
Trebalo mi je sekundu: mrtvima se ne daje na kredit.
Posegnuo sam za novčanikom.
Parkirao sam se ispred etiopijske kavane s besplatnim
WiFi-jem i izvadio laptop iz torbe. Imao sam širokopojasnu
karticu, ali nisam joj vjerovao za sve ovo hakiranje. Prvo
sam provjerio trojance koje je Cartwright poslao
elektronskom poštom. Ukorijenili su se. Onda sam isprobao
svoje USB memorije. Jedna mi se javila. Dala mi je sjajan
pogled na oglasnu ploču u odjeljku, uglavnom zaklonjenu
ogromnom glavom ekonomista vrlo francuskoga izgleda. Dok
je češkao nos i razmatrao neku nevidljivu tablicu,
pretraživao sam sobu iza njega. Nije bilo zaporki koje bih
mogao razaznati na oglasnoj ploči, tek nekoliko posjetnica i
XKCD25 karikatura.
Stavio sam palac preko svoje mrežne kamere. Znam da je
to glupo, ali kad buljiš nekome u lice, teško je vjerovati da
taj ne bulji u tebe.
Osjetio sam neki ponos na sebe i Dereka i naše male
memorije. Sljedeću sam isprobao bejzbolsku lopticu. Gledao
sam kako mi preko zaslona gmiže mali niz točki, a onda je u
prozoru moga softvera iskočila pikselizirana slika.
Radilo je. Svatko tko je prolazio vidio bi me, tipa koji
sjedi sam u parkiranom autu, zgrbljen nad laptopom, kako
viče „To!” i podiže šaku u zrak.
 Imao sam pogled na ured koji će primiti direktivu. Isuse,
bit će dovoljno da sjedim u pidžami kod kuće i gledam
momku preko ramena, i završit ću sa svime ovime, U
najmanju ruku, to će spriječiti Lyncha da mi na vrhu lubanje
napravi otvor za kovanice.
Ta kamera slala je natrag fotografije snimljene svakih
nekoliko sekundi, da štedi struju. Provjerio sam prvi niz.
Ured je izgledao poznato, isti obloženi zidovi, isti stol.
Osim što je ovaj put stol bio prazan, osim telefona.
Izvadio sam jednu od originalnih fotki ureda starijeg
dopredsjednika koju sam bio našao. Loptica za bejzbol s
kamerom u podnožju bila je na pravoj polici, točno gdje sam
se nadao. Računalo je trebalo biti tamo, točno pred
kamerom.
Sasvim na desnom kraju slike, mogao sam razaznati žice
i ravnu plohu na nekoj vrsti metalnog stalka. To nije imalo
nikakvog smisla sve dok se tip nije pojavio nekoliko slika
dalje. Jeo je mrkve iz Tupperwareove zdjelice, a onda je
stao okrenut desno, napola blokirajući kameru dok je tipkao.
Preselio je računalo.
Zgrabio sam volan i žestoko ga zatresao u bijesu. Momak
je radio za prokletim stolom za stajanje, kao da ima
problema s leđima ili tako nešto – što je, pretpostavljam,
imalo smisla s obzirom da je prošao kroz najveću ekonomsku
imploziju u osamdeset godina, ali svejedno, njegova će me
ergonomska ovisnost koštati života.
 Bio je to moj glavni gambit. Ako ne postignem čudo s
drugim kamerama, gotov sam. Vratio sam se svom jednom
dobrom snimku s mrežne kamere, onom izlaznog natpisa koji
sam zadnje noći pokazao Lynchu. Ovaj put su barem svjetla
bila upaljena.
Kamera je pokazivala unutrašnjost ureda. S jedne strane
mogao sam vidjeti konferencijsku sobu staklenih zidova s
nekoliko odjeljaka oko nje. Jedini dobar pogled bio je na
printer, faks mašinu i nekoliko paketa papira. Zalijepljen na
zid bio je tužni list 22 puta 28 centimetara na kome je dva i
pol centimetra visokim slovima pisalo „Danas izvršavaj
politiku poput šampiona”.
Nisam imao ništa. Lynch je imao pristup tim kamerama.
Do sada već sigurno zna. Vjerojatno je doznao do jutra. Zato
mi je ostavio metak u spavaćoj sobi.
Nije bilo lakog načina da se obavi ovaj posao, a Lynch
će me sad stiskati. Moj je jedini izlaz bio FBI. Posegao sam
na zadnje sjedalo, uzeo neprobojni prsluk iz torbe, prebacio
si ga preko glave i čvrsto ga zategnuo.
 32. POGLAVLJE

WASHTNGTONSKI TERENSKI URED FBI-a bio je na

Trgu pravosuđa, vrata do ureda tužitelja SAD-a, odakle sam,
ne znajući, namamio Sacksa u smrt.
Vozio sam se cestom uz crvenu liniju metroa na svom
putu do tamo, okrećući se i vraćajući preko mostova,
skrećući nasumce dok nisam bio siguran da sam se riješio
bilo kakve pratnje.
Pritisak me sustizao. Prazna vrijednosnica što je bolno
rasla iza mog oka ispunjavala mi je vidno polje, a u svakoj
bih se crnoj limuzini zakleo da sam vidio Lyncha kako mi se
smiješi.
Parkirao sam se četiri ulice dalje od terenskog ureda i
prokleo sam sebe što sam opet vozio svoj auto umjesto da
sam uzeo Jackov. Uz blok, vidio sam patrolna kola s
kamerama postavljenim na haubu i prtljažnik kako se polako
kreću ulicom. District je dom automatiziranih čitača
registarskih tablica, kola što su lutala gradom i bilježila
svako vozilo. To oduzima nešto zabave igri mačke i miša na
dvosatni limit na parkiranje, ali danas bi me moglo povezati
sa Sacksovom smrću.
Ponio sam od kuće svoj pištolj. Gurnuo sam ga pod
suvozačko sjedalo prije no što sam izašao. Terenski ured
izgledao je poput divovske sive grobnice sa zelenim tonom
na kamenu.
Zastao sam kad sam obišao oko Nacionalnog muzeja
graditeljstva, masivne hrpe crvene cigle što je izgledala
poput skladišta s prijelaza stoljeća. Učinilo mi se da
prepoznajem auto preko puta, Dodge Chargera, ali ovo je
zemlja murjaka i tog modela bilo je na desetke. Usporio sam
dok sam hodao muzejskim parkiralištem, preko puta ureda
FBI-a. Još jedno paranoično opažanje Lyncha. Za svaki
slučaj, zaklonio sam se iza kamiona. Dok sam piljio iza ugla,
nije bilo greške. Zaklonio je cigaretu od vjetra, pripalio je i
povukao dim.
Bar se sada nisam osjećao kao luđak što nosim
neprobojni prsluk. Cijela ova priča pretvarala se u mučnu
reprizu Sacksove smrti pred zgradom suda. Pričekao sam da
Lynch ode do kraja kamiona, tako da mogu otrčati natrag
kuda sam došao, ali kad sam pogledao u tom smjeru, vidio
sam Lynchevog partnera, tipa s naočalama, kako ide prema
meni.
Kretao sam se parkiralištem. Bili su na sjevernom
nogostupu. Sakrio sam se iza kombija i čekao. Moj sastanak
bio je za tri minute. Nisam mogao potrčati, a da me ne vide.
Pogledao sam preko. Razgovarali su na ulici. Odbrojavao
sam sekunde.
Vidio sam stariju ženu kako hoda među autima u mom
smjeru pa sam se uspravio i počeo se praviti da provjeravam
mobitel nastojeći da ne izgledam poput progonjena čovjeka.
Kombi iza mene dva put je zapištao i njegova su svjetla
bljesnula. Upravo je stisnula svoje daljinsko otključavanje.
Uputio sam joj poluosmijeh, provjerio razmak i zbrisao iza
drugog auta. Sljedeći put kad sam pogledao, Lynch i njegov
čovjek hodali su na jug. Vidjet će me za nekoliko sekundi.
Zavukao sam se iza automobila, držeći ih među nama, a kad
su jednom zašli za ugao zgrade, potrčao sam natrag prema
svom autu.
Nazvao sam Lassetera, moju vezi u FBI-u, kad sam bio
tri ulice dalje i stajao pod velikim kineskim lukom
pokrivenim zmajevima i krovovima pagoda.
„Ovdje Michael Ford”, rekao sam.
„Jeste li ovdje?“ pitao je on.
„Blizu sam. Ljudi nadziru ulaz.”
„Pa naravno da nadziru.”
„Ne. Ljudi koje istražujete. Mora da čekaju svjedoke.”
„Ovo je srce provođenja zakona u Sjedinjenim
Državama. Ako mislite–”
„Jonathan Sacks“, rekao sam. To je bio dovoljan
podsjetnik na ono što se dogodilo s njihovim zadnjim
izvorom informacija.
„Gdje ste?”
„Kineska četvrt”, rekao sam, „Možemo li se naći dalje
od ureda?“
„Poslat ću auto. Dovest će vas u garažu. Nitko neće
vidjeti.“
„Calvary Baptist, Crkva od crvene cigle”, rekao sam.
„Ugao Osme i Ulice H. Stajat ću na stubama.“
Koračao sam na uglu dok mi nije prišao crni Chevy
Tahoe zatamnjenih stakala. Vozač se nagnuo kroz prozor.
„Michael Ford?”
„Imate li neku iskaznicu?” pitao sam.
Pokazao mi je svoje isprave. Ušao sam unutra. Išlo je
protiv svih nagona da ulazim na stražnje sjedalo murjačkog
auta. Zakrenuo je iza ugla, iza terenskog ureda, a onda
parkirao, u podzemnoj garaži. Lasseter je čekao dok sam
izlazio iz dizala. Nad njegovim obrvama bila je stalna
okomita bora.
„Gospodine Ford”, rekao je, odmjeravajući dodatnu
debljinu na mojim prsima i leđima. „Je li vaš odvjetnik
ovdje?”
„Ja sam pravnik.
„Kako želite”, rekao je. „Pođimo.”
Hodali smo niz uredski hodnik. Bio je sav u bijelim
zidovima i žućkastosmeđim pregradama. Članski medaljoni
urešavali su odjeljke. Nekoliko agenata imalo je pločice s
imenima na engleskom i arapskom. Stariji tipovi, mišića
pretvorenih u mast, napunili su mjesto uz nekoliko mlađih
muškaraca i žena u borbenoj kondiciji. Bio je to raj za
mobitele umjesto pištolja u futrolama.
Proveo me kroz pritvorski ured, a onda dugim hodnikom
do otvorenih vrata sa znakom na kojem je pisalo „Ispitivanje
3”. Stao sam. Bilo je očito pripremljeno za ispitivanje.
„Imate li sobu za sastanke ili nešto tako?” pitao sam.
„Ne.”
Nisam imao izbora. Ušao sam u kutiju. Tri tvrde
plastične stolice stajale su oko stola jeftinog izgleda. Bilo je
manje sumorno od soba koje sam viđao po mnoštvu
murjačkih stanica, ali privezna alka pritegnuta za stol nije
baš poticala na opuštanje.
S treskom je zalupio metalnim vratima. Počeo sam se sve
više i više osjećati kao da je ušetavanje u ruke zakona bila
velika greška u koracima.
Lasseter je sjeo nasuprot meni i stavio vrč s kavom na
stol. Meni s desna bila je stolica koju bi se obično koristilo
kasnije u saslušanjima, kad bi se počeli nabijati bliže i
unositi se osumnjičeniku u lice. Nosio sam prsluk ispod
majice zakopčane zatvaračem. Zahvaljujući bježanju pred
Lynchem, košulja pod njom bila je natopljena znojem.
„Pa, hoćemo li ovo odraditi kao ponudu?” upitao sam.
Kad imate ono što zastupnici obrane vole zvati
„izloženošću” – tj. krivi ste – možete dati ponudu. Možete
dogovoriti jedan čarobni sastanak zvan „Kraljica za jedan
dan” gdje ćete se istresti pred okružnim tužiteljem o onome
što znate i kakvu vrstu pogodbe želite. Ništa od onoga što
kažete ne mogu poslije upotrijebiti protiv vas na sudu ako ne
proturječite onome što ste rekli tijekom ponude.
„Kraljica za jedan dan?” upitao je. „To bi bilo, ovaj,
tužiteljevo područje. Ovo je više po pravilima povjerljivog
doušnika. Moj nadređeni agent ionako želi prisustvovati. On
zapravo vodi slučaj. Možete njega pitati o tome. Dakle, što
imate?”
Nisam znao odakle da počnem. Od Jacka prve noći? Od
onog kad sam bio pokriven krvlju na National Mallu? Od
Bergdorf Goodmana?
„Želite li nešto popiti?” pitao je.
„Ne treba.” Pogledao sam njegov vrč i vidio da je pun
vode. Duboko sam udahnuo. „Imam neke informacije o
zločinu za koji vjerujem da će biti počinjen. I o nekim
zločinima koji su se već odigrali. Na nesreću, postao sam
upetljan.“
Začulo se kucanje na vratima.
„Oprostite”, rekao je. „Trenutak.”
Otvorio je vrata, a ušao je jedan od mojih duhova. Na
trenutak nisam bio zabrinut, jer me moj um zajebavao cijeli
dan.
Ali kada je duh progovorio, znao sam da je sve stvarnost.
„Mnogo Vam hvala na Vašoj pomoći”, rekao je
Lasseterov pretpostavljeni. „Želimo učiniti sve što možemo
da pribijemo te tipove koji Vas love.“
Jezik mi je upravo zastrugao preko nepca, suhog poput
rašpe.
Bio je to Lynch, ili, kako sam pročitao s iskaznice na
njegovu pojasu, viši specijalni agent Daniel Waters.
 33. POGLAVLJE

„MICHAEL FORD, zar ne?” rekao je Lynch dok je posezao

preko stola da se rukuje sa mnom. Činilo se kako se moja
ruka diže na nevidljivoj uzici da se rukuje s njegovom i onda
miče s njom gore i dolje.
„Što ima?” upitao je.
„Ja... Pa...”
Lynch je bio odličan u svojoj ulozi. Nagnuo je glavu,
pogledao Lassetera, onda mene.
„Znate što, Paul ”, rekao je Lynch. „Zašto ne biste otišli
pomoći Sue s onim fotkama? Gospodinu Fordu moglo bi biti
lakše bez dva slušača nagurana ovdje.”
Lasseter je kimnuo i otišao.
Lynch je zaključao vrata za njim. Provjerio je kameru da
bi bio siguran da je isključena, a onda je obišao oko stola i
lupnuo me po prsima.
„Prsluk, Mike? Brineš se zbog nečega?”
„Moja kuća? Moj brat?” rekao sam. „Prešao si crtu.”
„I što ti možeš oko toga? Sad kad više nema tužakanja
učitelju, ne vidim da imaš mnogo izbora.”
 Sjeo je do mene, posegao u kovčeg i izvadio laptop.
„Sad na posao. Gledao sam tvoju pornjavu.”
Utipkao je nešto, kucajući prstima po stolu dok je čekao,
a onda se okrenuo meni. „Što vidiš?”
„Stol u newyorškim Saveznim.”
„Ja vidim drek”, rekao je. „Osim ako ne pošalju
direktivu da je se pogađa jebenom pantomimom usred ureda.
Dao sam ti dosta prostora. Nema više vrdanja. Samo mi reci
kako ćeš je uzeti?”
„Kako uopće uspijevaš zadržati ovakav posao?” pitao
sam ga. „Visiš mi za guzicom već četiri dana.”
„Idem u penziju.” Mahnuo je rukom prema uredu. „Ovo
je nekad bila Zemlja kolača, onda je došao Mueller26. Sad
izviđači vode predstavu. Gotov sam. Vjerojatno misle da
igram golf, odbrojavajući dane dok mi penzija ne krene.
Radim u fušu, sredio sam si lijepu drugu karijeru. Jednom
kad vidiš kako ti se već stoti bogati šupak izvlači krvavih
ruku, počneš shvaćati da igraš za pogrešnu ekipu. Tvoja
budućnost, međutim, nije tako sunčana. Ostao je još samo
dan dok ne budeš morao poći u New York da se pripremiš za
Dan Saveznih. Pa hoću čuti neke odgovore, inače ću početi
sjeći ljude koji su ti zapravo dragi.”
„Ne radi se tu o Saveznim”, rekao sam. Prisjetio sam se
Jackovih optužbi u njegovoj kući: da sam ja nekako od
početka bio meta. „Zašto ti se baš na mene tako diže? Da mi
uništiš život?”
 „Ne znam, stari moj. Možda si se zajebavao s krivim
tipom. Ja samo radim što mi kažu. Ovo je posao. Radi se o
Saveznim. Povrijedio si svoga brata i povrijedit ćeš sebe,
jer trošiš snagu na sve osim na ono što je bitno: da mi
pribaviš direktivu. Pa mi reci, kad dođe utorak, kako ćeš
obaviti posao. To je sve.”
„Imam iskaznice”, rekao sam.
„Rade?”
„Ne elektronske, ali u redu je. Imam zakazano. Imam
sređen nadzor pristupa i unutrašnje osiguranje. Mogu ući u
ured.”
„I što onda? Jako ćeš lijepo zamoliti? To je sveti gral
podataka koji tresu tržišta, ograničen na najviši nivo.”
„Mogu ući u ured, i onda mogu uzeti direktivu od
upraviteljice ureda. Ona mora biti ovlaštena. Samo ću ući
unutra i...“
„Zdipiti je?” nasmijao se. „Pa, što ćemo onda?” Oslonio
je ruku na bok. Vidio sam njegov pištolj M1911 u futroli na
njegovoj desnoj strani, pored sklopivog pendreka, i dva
mobitela zakvačena s prednje strane remena. „Annie ili tvoj
otac?”
„Nemoj im čak ni izgovarati imena.”
„Imena? To je zadnja loša stvar koju ću učiniti. Ali ću ti
dati da biraš. Moraš naučiti da ovo shvatiš ozbiljno, a očito,
tvoj brat nije dovoljan da te uvjeri. Pa biraj.“
 „Ne.”
„Oboje ću ih ako ne odabereš. Pa jednom činiš uslugu. Ti
si pravi junak.”
„Ne čini to.”
„Nisam te smatrao tipom koji moljaka.”
„Molim te!” rekao sam.
Iscerio se. „Daj, Mike.”
Bacio sam mu se na koljena pred noge. Koliko god mi
bilo zlo što klečim pred tim tipom, trebala mi je krinka. Na
putu prema dolje, izvukao sam mu preklopni mobitel iz
futrole. Kako me odgurnuo, zaklonio sam ga dlanom. Netko
mu je davao zapovijedi, a one su stizale preko tog mobitela.
Pomoću njega mogao sam saznati tko je bio iza Lyncha.
„Daj nešto dostojanstva”, rekao je.
Sjeo sam natrag i spustio njegov mobitel u svoj džep.
„Moje suosjećanje nije što je nekoć bilo. Dakle, koga?”
„Mene”, rekao sam. „Preuzet ću kakvu god kaznu da mi
slijedi.“
„Povrh svega što si već dužan?” Odmahnuo je glavom.
„Neće ići. Ne mogu ubiti tebe: ti ćeš u utorak uzeti te brojke.
Međutim, mogu doći blizu tome. To je vrijedno divljenja,
pretpostavljam, iako mislim da ćeš zažaliti. Ljudi uvijek
misle da su tako čvrsti. Za nekoliko minuta molit ćeš me da
se bacim na druge.”
Stavio je svoj laptop na metalnu policu na zidu do stola.
 „Obradit ćeš me usred ureda FBI-a?” upitao sam.
„Zvučna izolacija je sjajna.” Ogledao se po polici.
„Pustili su pravnike da sve pokvare otkako se smirilo
ono s 11. rujna.” Uzeo je debeli snop papira s police.
„Postupci i praksa ispitivanja”, rekao je. „Tjeraju nas da
polažemo ispit iz ovoga svakih šest mjeseci, poput đačića”
Dao mi ga je. Kad sam posegao za njim – pravnički nagon,
valjda – brzo je ispod njega izvukao par lisičina i nabacio
mi jednu oko zglavka. Onda me pendrekom opalio žestoko po
trbuhu i povukao me za lisičine preko stola. Metal mi se
usjekao u kosti podlaktice. Zatvorio je otvorene lisičine oko
alke na stolu.
Zavrtio je stol tako da sam bio raširen preko njega na
trbuhu, sa stopalima u zraku. Opet me udario, u zatiljak,
omamivši me. Onda mi je gležanj zalisičao za nešto. Nisam
mogao ustati, nisam se mogao okrenuti. Bio sam izvaljen na
stolu poput pečenke.
Podigao je priručnik za ispitivanje. „Ovdje sve piše o
tome kako ti moram pročitati Mirandu i držati te za ručicu
ako si uplašen i dati tvom pravniku kavicu baš onako kako on
voli.”
Gurnuo je moj neprobojni prsluk prema gore, položio mi
priručnik na križa, onda se odmaknuo. Razvukao je pendrek
do kraja i opalio njime žestoko po papiru.
„Osim što je dobar za skrivanje lisičina, otkrio sam da je
sjajan da nekome razbiješ bubrege, a da ne ostane previše
modrica.”
Zastenjao sam. Boljelo je k’o vrag, ali prilično sam
dobar s boli. Ono što me stvarno brinulo bio je osjećaj da
unutra nešto temeljito nije kako treba, kao da je zgnječio
nešto važno.
Zaokrenuo se i opet opalio pendrekom kao da kala drvo.
Zastenjao sam. Nešto unutra definitivno nije bilo u redu.
Buljio sam u zid, u Lynchev laptop na metalnoj polici, u bilo
što da mi odagna misli s povrede.
Ali neke stvari nije moguće ignorirati. Osjetio sam kako
hladna voda pljuska po mojim hlačama, a onda pritiska na
veoma osjetljivo područje. Pogledao sam unatrag. Nisam
mogao vidjeti, ali sam brzo shvatio da koristi Lasseterov vrč
kao gnječilicu za češnjak, polako mi drobeći jaja na stolu.
„Čekaj malo!” rekao sam i pogledao ravno na policu.
Spustio ju je. „Razmišljaš o obitelji, Mike? Jer lako je
ovdje napraviti nešto trajne štete.”
Zaurlao sam. Zaboljele su me uši dok je odjekivalo u
kutiji. „Čekaj!”
„Neće ići.” Opet je pritisnuo, ovaj put obim rukama,
skoro se odižući od poda.
Zavrištao sam. „Ne! Video. Vrati natrag.”
„Što? Ne čujem te.”
„To je zato što me jebeno ubijaš! Kamera! Pogledaj!”
 Odšetao je do laptopa. „Što?”
„Vrati natrag.”
„Kako to radim?”
„Ono malo na dnu.
„Ako se samo pokušavaš izvući iz ovoga, Mike.”
„Pritisni prokleto dugme.”
Premotao je video. Stenjao sam i znojio se od boli što mi
se širila preponama. Lice mi je bilo pritisnuto o hladan stol.
Na zaslonu, žena je došla do faks mašine, umetnula karticu u
otvor sa strane, a onda nešto utipkala.
„Dakle, šalje faks? Misliš da će ti to spasiti jaja?”
„To je kripto-kartica”, rekao sam. „Ovo je sigurni faks.”
„Faks?”
„Da. Kodirala ga je NSA po STE standardu. Jesi li ikad
imao posla s bankom? Sve faksiraju. Ured je do kasnih
devedesetih koristio ploču s kredom za kotacije
vrijednosnica. Direktiva mora doći napismeno, potpisana.
Faksiraju je. Kad se ovo dogodilo?”
„Dva i trideset”, rekao je.
„To su sigurno bila izvješća uredskih ekonomista, da se
pripreme za Dan Saveznih. Ona su s ograničenjem klase I. To
je to. Možeš li vidjeti brojke koje je utipkala, PIN?”
„Tipkovnica je malo malena.”
„Pogledaj kretnje.”
 Zaškiljio je na zaslon.
„Imam šesticu, možda peticu.”
„Pusti me da ustanem, ja ću pročitati.“
Oklijevao je.
„To je ulaz. Ja mogu očitati. Samo me pusti da ustanem.”
Pažljivo mi je oslobodio gležanj, spreman da mi izbije
mozak pendrekom. Otišao sam oko stola i zagledao se u
snimku, iznova i iznova. Bilo je osam znamenki. Odredio
sam šest, i bio sam blizu preostalim dvjema.
Prizvao sam Lyncha. „Pogledaj pažljivo”, rekao sam. „Je
li to tri ili šest?”
Znao sam da je trojka. Dok je piljio u zaslon, izvadio
sam njegov mobitel iz svog džepa i pregledao ga. Nije bilo
poruka. Nije bilo brojeva. Mora da je svaki put čistio popis
poziva.
„To si mi trebao pokazati prije no što sam počeo.”
Sklopio je pendrek. Ubacio sam njegov mobitel natrag u svoj
džep, prije no što ga je mogao vidjeti.
„Tek sam sad primijetio ”
Jedna stvar strasnija od Lyncheve vještine s nasiljem bila
je kako ga je lako odbacivao, poput kirurga koji odlaže nož.
„Pa što?” pitao je.
„Možemo navesti virus koji smo već instalirali u ured da
počne izvoditi, onda ući predstavljajući se kao informatičari,
pregledati faks i uzeti direktivu.”
„Kako ćeš dobiti kripto-karticu?”
„Mogu je maznuti. Vidiš?” pokazao sam na zaslon.
„Spremila ju je natrag u torbicu koja visi u odjeljku. To je
lako opelješiti.
Trenutak je vagao tu mogućnost. Smatrao sam da
pretjerano sumnja u moje džeparoške vještine uzimajući u
obzir da sam u svom džepu imao njegov mobitel. Pa ipak,
savezni te kripto-kartice shvaćaju jako ozbiljno. Izgubite li
je, nazovete jedan broj u svako doba dana ili noći i za
petnaest minuta agenti su vam kod kuće.
„To bi moglo upaliti”, rekao je Lynch. Pokazao je na
stolicu pored stola.
„Mislim da bih radije stajao ”, rekao sam.
„Da, točno. Što još moraš napraviti?” pitao je.
„Samo poraditi na tom PIN-u, poigrati se s videom i sve
to zakucati. Moj dečko printa nekoliko iskaznica tako da
ćemo se moći kretati naokolo jednom kad prođemo ulaz.
Trebamo probe, još planiranja pravaca bijega.”
„Razumiješ što se događa ako opet prestupiš?”
„Razumijem.”
Nagnuo se preko stola da mi otključa lisičinu na ruci.
Dok je baratao ključem, telefon mu je počeo zujati u mom
džepu. Svake će ga sekunde čuti i shvatiti da je ukraden.
Trznuo sam se i previo, praveći se da me smućuju
povrede koje je upravo uzrokovao. Tako smo udarili
tijelima, moj kuk o njegov pojas, dovoljno dugo da mi
prikrije pokret dok sam mu ubacivao mobitel natrag u futrolu.
To je ključ džeparenja: prikrivanje zločinačkog dodira nekim
većim slučajnim pritiskom. Ostao sam presavijen, slobodne
ruke na preponama, dok je Lynch spremao lisičine. Provjerio
je mobitel, pogledao ga, a onda mene.
„Mi o vuku“, rekao je. „Uzmi si minutu da se dovedeš u
red. Lasseter će biti u blizini. Lekcija naučena?”
Hodao sam široko poput kauboja, očiju zatvorenih zbog
boli. „Neću tako brzo zaboraviti.”
„Dobro. Budi blizu kuće. Ne radi ništa čudno. Idemo u
nedjelju u New York da se pripremimo.”
Lynch je nosio svoj sklopivi telefon u ruci,
provjeravajući poruke dok je hodao prema stubištu.
Dok sam išao prema dizalima, gledao sam ga kako hoda
kroz teška protupožarna vrata što su vodila do stuba na
drugoj strani ureda. Usporio sam korak da vidim u kom je
smjeru otišao, a onda pošao dizalom kat niže i pošao kroz
urede ispod natrag prema stubama da ga slijedim.
U kutiji, Lynch se u sekundi prekopčao iz toga da me
škopi u to da me pusti. Nije to bio iznenadni napadaj
savjesti. Bio sam potrošna roba i znao sam to.
Moj je otac imao pravo. Neće me samo pustiti da obavim
taj posao. Sigurno znaju da ću pokušati to okrenuti protiv
njih. Čim predam tu direktivu, gotov sam. Ili će me pustiti da
nadrljam ili će me odmah ubiti. Morao sam doznati tko je na
drugom kraju te telefonske veze. Nisam mogao ušetati u
klopku.
Svi na katu ispod nosili su značke da ih svi vide. Jedine
iznimke bile su muškarci i žene u jaknama za prepade –
plavim FBI-evim vjetrovkama. Ja sam nosio neprobojni
prsluk i hodao poput Johna Waynea. Nije trebalo previše
truda da se uživim u ulogu. Zgrabio sam jaknu s naslona
stolice i držao je presavijenu preko ruke, prikrivši većinu
pojasa, gdje je većina zaposlenih nosila svoje značke.
Nisam baš glumio saveznog policijskog službenika, ali
dok sam razmišljao što ću ako me netko zaustavi, ta se
razlika počela činiti prilično slabašnom.
Nitko me nije zaustavio. Bio sam tek prosječni
osumnjičeni ubojica koji šeta kroz nadležni terenski ured
FBI-a nekoliko stotina metara od mjesta zločina. Do stubišta
je bilo pedesetak metara, ali sa svim tim zakonom naokolo
osjećao sam se kao u jednoj od onih noćnih mora gdje vam
se cilj stalno odmiče i odmiče kako idete prema njemu.
Ušao sam u stubište i krenuo dolje, pazeći da ne
preteknem Lyncha. Na drugom katu čuo sam kako se vrata
zatvaraju tik ispred mene. Provirio sam i vidio ga kako hoda
kroz uglavnom praznu donju razinu garaže s mobitelom u ruci
dok je zalazio za ugao. Auto mu je bio parkiran na samom
kraju. U blizini je bilo tek nekoliko kombija.
Polako sam zatvorio vrata za sobom i priljubio se uz
betonske zidove skrivajući se iza stupova, pokušavajući doći
dovoljno blizu da ga prisluškujem.
Stao je pored usoptanog komada mašinerije u čeličnom
kavezu. Privukao sam se na drugu stranu. Gledao sam ga
kako utipkava broj i pratio put koji su prelazili njegovi prsti.
Neke stvari – pokreti na tipkovnicama, zaporke i šifre –
zadržavaju mi se u umu. Nekoć sam provodio mnogo
vremena vježbajući to, i navika mi je ostala. Imao sam broj,
ili većinu. Utipkao sam ga u svoj mobitel.
Počeo je govoriti, ali nisam ga mogao čuti preko stroja.
Stisnuo sam se bliže i mogao sam samo razabrati njegov
glas:
„Ne razumijem zašto se smjesta ne pozabavimo njime.
Pomislite što sve zna. Pa, svakako, ali... Ako Vi kažete da je
sve pokriveno, ja ću se suzdržati. Stvarno ne mogu ovdje
razgovarati o tome. Gdje? Svakako. Ionako moram provjeriti
tu pošiljku. Pozabavit ću se ovdje još nečime pa se onda
mogu naći s Vama. Za oko sat. Zvuči dobro.”
Okrenuo se natrag. Spustio sam se i nabio između
mašinerije i zida. Lice mi je bilo deset centimetara od vruće
cijevi što je smrdila po dizelu. Uza svu tu buku nisam mogao
ništa čuti. Čekao sam, činilo mi se minutu, ali je vjerojatno
bilo deset sekundi, dok sam osjećao kako mi srce lupa o
prsluk. Onda sam čuo kako se vrata zatvaraju. Podigao sam
se, očekujući da će Lynch iskočiti iza sljedećega stupa sa
svojim vrčem za kavu pri ruci. Ali kad sam ustao, imao sam
prizemlje za sebe.
Išao se sastati sa svojim šefom. Možda je to bila moja
paranoja u petoj brzini, ali zvučalo je kao da bi na dnevnom
redu mogla biti moja sudbina. Nije mi odao ni približno
dovoljno da bih znao kamo ide. Mogao sam ga pokušati
slijediti, ali moj Jeep bi me odao.
Otišao sam do njegova Chryslera. Kombiji su mi dali
nešto zaklona pred nadzornim kamerama. U ovako velikom
kompleksu, na kamere na drugoj razini, koliko god bile
zastrašujuće, najvjerojatnije će se baciti pogled tek tu i tamo,
ako i to, a bit će pregledane samo ako se dogodi nezgoda.
Iako, kako mi je išao dan, uopće ne bih bio iznenađen da sam
svejedno uspio uhvatiti baš taj pogrešni trenutak.
Ući u auto i nije jako teško, ali zapravo ga ukrasti druga
je stvar. Imobilizatori motora oduzeli su 1990-ih svaku draž
krađi auta. Dok sam ja odrastao, bio je čarobni trenutak za
uživanciju kada se pojavila sigurnosna šipka. Na cesti je još
bilo obilje auta iz sredine i kasnih 1980-ih koje ste mogli
prežičiti. Međutim, trebala je povelika poluga da slomite
bravu na volanu, a izgledali ste jako sumnjivo ako biste
hodali po parkingu s pajserom. Ali onda su vozači, Bog ih
blagoslovio, počeli pričvršćivati metalne šipke na volane.
Prežičili biste paljenje i slomili bravu šipkom. Sve što ste
trebali bila je pila za metal u rukavu da biste prepilili volan i
skinuli šipku. Cijeli grad bio vam je auto-salon. Jednom kad
su čip-ključevi postali standard, zabava je bila gotova. Nema
više prežičavanja. Izbor vam je bio odvući auto ili uzeti
autobus.
Trebao sam ući, a da ne ostavim traga. Metalne trake već
godinama ne rade pouzdano pa bravari koriste tehniku klina.
Na stupu iza mene bili su žuti branici. Skinuo sam s jednoga
tvrdu plastičnu kapu i ugurao je unutra na vrhu vozačevih
vrata, a onda sam nabio plastiku dublje, otvarajući mali
prostor između vrata i okvira. Odvio sam usku šipku s
cjevovoda što je išao zidovima i malo je savinuo. Uvukao
sam je pored klina. Ruka mi se počela tresti kad sam uveo
šipku dopola unutra. Ako ostavim ogrebotine po cijelom
okviru vrata, upozorit ću Lyncha. Stao sam, umirio si
zglavak, i poveo šipku prema utvrđivaču brave.
Dvaput je odskočila s vrha. A onda mi je uspjelo postići
čvrsti dodir. Utvrđivač se spustio. Brave su se uz škljocaj
otvorile.
Lynch je svoj auto držao čistim. Nadao sam se GPS-
uređaju koji bi mi mogao otkriti njegova uobičajena
sastajališta, ali nije bilo ničega osim CD-a Najbolje od
Franka Sinatre i pljesnivog zadaha deset tisuća cigareta koji
se zavukao u presvlake.
Sjedio sam tamo jedan trenutak. Ovo mi je jedina prilika.
Lynch će se vratiti svake sekunde.
Izvadio sam svoj mobitel, isključio sva zvona i potpuno
ga utišao. Provjerio sam četiri puta i ubacio ga pod njegova
stražnja sjedala.
Onda sam zaključao vrata, zapečatio svoj mobitel i
udaljio se. Čuo sam da netko dolazi iza mene. Počeo sam
mirno hodati prema izlazu.
Okruglasti sredovječni čovjek s brkom umrljanim
nikotinom prilazio mi je preko garaže. Nosio je crnu odoru
vojničkoga stila, ali ovih dana svi od čuvara šoping-centara
na gore igrali su se SWAT postrojbi pa to nije mnogo
značilo.
Dok sam mu se približavao, shvatio sam da nije iz FBI-a.
Bio je iz Savezne zaštitne službe, vladine verzije murjaka u
najam. Pa ipak, imao je radio, a to je značilo da je s nekoliko
riječi mogao stuštiti pakao na mene.
Izravnao sam ramena, isprsio se, prisjetio se svakog
detalja držanja koje sam naučio u mornarici i pošao ravno
prema tipu. Kimnuo sam mu s poštovanjem.
Pogledao me, a onda lagano spustio glavu u odgovor.
Hodao sam prema garažnom stubištu, popeo se dva kata, a
onda izašao na Trgu pravosuđa. Uživao sam u sekundi
slobode prije no što sam se prisjetio da sam još na
neprijateljskom teritoriju, blizu mjesta Sacksova
pogubljenja, okružen policijom, šerifima, tužiteljima i
sucima. Otišao sam što sam brže mogao, hodajući na sjever i
praveći široki zaobilazak natrag do svojeg Jeepa.
 34. POGLAVLJE

SJEO SAM NA VOZAČKO SJEDALO, izvukao svoj laptop

i otišao na mrežnu stranicu svog mobilnog operatera. Tražio
sam dok nisam našao uslugu „Gdje je moj mobitel?” a onda
sam učitao svoj mobitel. Bio je tamo na karti, mirno
spavajući u Lynchevom autu pod terenskim uredom.
Odatle sam se odvezao do susjedstva zvanog Shaw, gdje
je moj auto imao manje šansi da ga se prepozna od dana
Sacksove smrti. Parkirao sam se pred praonicom rublja i
pričekao. Deset minuta poslije, Lynch je bio u pokretu, u
smjeru zapada.
Slijedio sam ga, zaostajući pet minuta za njim, tako da
me moj Jeep ne oda. Promet u Districtu dovoljno je opasan i
kad ne provjeravate laptop svakih dvadeset sekundi. Vozili
smo na sjeverozapad kroz gradove na marylandskoj strani
rijeke Potomac i uskoro – kudikamo brže no što biste
pomislili kad stižete iz centra DC-ha – vozili smo pored kuća
od deset milijuna dolara i farmi konja.
Krenuli smo prema povijesnim imanjima visoko nad
rijekom što su se izdizala nad Great Fallsom. Ti gradovi –
Great Falls, McLean, Potomac, Bethesda – domovi su
lobistima i vladinim ugovaračima i sad su među najbogatijim
područjima. Pritisnuo sam *67 na svom mobitelu na bonove
– što blokira da se vaš broj vidi na identifikaciji pozivatelja
– a onda pokušao telefonski broj kojeg sam vidio da Lynch
utipkava. Nije bilo odgovora.
Područje je bilo sve više seosko. Prolazio sam pored
šuma i škola jahanja. A onda je točka stala. Opet sam
pogledao na računalo. Nije se micala. Lynch je stigao na
svoje odredište. Na zavojitom seoskom putu, prišao sam mu
unutar malo više od kilometra. S vremena na vrijeme spazio
bih kroz šume bljeskanje rijeke što je tekla daleko dolje. Na
kraju puta, mogao sam razaznati masivnu kamenu kuću koja
je izgledala poput negdašnjeg luksuznog hotela ili
odmarališta, barem sto godina starog. Krila su počivala
djelomično urušena i nestajala su, zarasla u šumu. Daske su
prekrivale visoke prozore natkrivene lukovima. Jedva ste
mogli razaznati zelene bakrene ukrase duž krova: Posejdone i
sirene što plivaju, zagušene puzavcem koji je prekrivao pola
zgrade. Činilo se kao da od Hooverova27 predsjednikovanja
tu nije nogom stupio nitko osim vandala, skitnica i grafitera.
Dok sam vozio uz zahrđalu ogradu, vidio sam da je na
glavnoj zgradi bilo nekih nedavnih poboljšanja: sjajna
čelična vrata i elektronske vratnice. Očito je stigao novi
stanar, a taj je skrivao nešto ili nekog veoma vrijednog. Dva
auta i dva kombija bila su parkirana na dugom kružnom
prilaznom putu.
Nije u svemu ovome bilo ničeg dobrog, ali morao sam
saznati tko je stajao iza svega, koji se dio moje prošlosti
vratio da me zgrabi. Skoro sam povjerovao da je Jack
zapovijedao Lynchu i vodio ovu igru. Ali, je li mi brat
dovoljno iščašen da si stavi desetcentimetarski rez na skalp
da bi ulovio svoju žrtvu?
Tko zna? Možda je u pitanju cvjećar kojeg smo otpustili
prije nekoliko mjeseci.
Vozio sam rubom imanja u svome Jeepu, poskakujući po
putu kroz šumu dok se nisam izgubio iz vida, a onda sam
stao. Izvukao sam pištolj s mjesta gdje sam ga sakrio pod
sjedalom i zataknuo ga za remen.
Grafiti i prazne boce MD 20/2028 svjedočili su o
nedavnoj klijenteli na ovom odmaralištu, ali čak i sa stražnje
strane zgrade bio je jasan novi sigurnosni režim. Dva krila
hotela bile su samo ruine, ali središnji dio pod kupolom bio
je osiguran čeličnim pločama preko prozora i novim
bravama.
Probio sam se preko zaraslih vrtova, praznih bazena i
rimskih kipova bez lica, a onda sam zapuzao duž niske
ograde dok nisam bio dovoljno blizu da pohitam do
Lynchevog auta. Bio je skoro mrak i unutra nije bilo znaka
nikoga. Našao sam komad starog vijenca i pokušao ga
iskoristiti da mu uklinim vrata. Drvo se smrvilo, ništa osim
suhe truleži i rupa od termita. Osvrnuo sam se tražeći drugi
klin, a onda sam se sjetio probati kvaku.
Bilo je otključano. Bili smo usred ničega.
Sjeo sam unutra i počeo kopati ispod stražnjeg sjedala.
Moj mobitel nije bio tamo. Uvukao sam ruke duboko među
jastuke, oljuštio si komad kože sa zgloba na glavi vijka, a
onda najzad osjetio hladnu plastiku.
Polako sam zatvorio vrata, a onda otrčao iza ograde.
Sa strane zgrade, našao sam čelična vrata u unutrašnjem
kutu koji je nudio pošteni zaklon dok radim. Zatvorenima ih
je držao lokot američke marke. Bio je to dobar lokot, ali
svejedno nije trebao uzeti previše vremena. Međutim, bio
sam živčan k’o vrag pa sam stalno pogrešno namještao
čepiće.
Najzad se cilindar okrenuo. Ušao sam unutra slijedeći
tanki snop svoje svjetiljke privjeska. Hodnik je bio
sablastan. Koraci su mi odjekivali, i mogao sam jedva
razaznati obrise drvenih ploča i porculanskih ukrasa.
Čuo sam tihu tutnjavu naprijed pa sam je slijedio.
Skrenuo sam krivo i noga mi je probila kroz truli pod i
smeće. Kako sam pao, nabo sam si koljeno na nečem
nazubljenom.
Izvukao sam se, a onda zaobišao. Opet je buka postajala
sve jačom. Duž hodnika nedostajao je dugi komad zida, pa
sam prošao kroz njega.
U tami sam našao debela metalna vrata, otvorena
tridesetak centimetara. Kako sam prolazio, shvatio sam da
sam u trezoru. U kutu su bili stari sefovi, preteški da bi se
itko gnjavio njihovim izvlačenjem. Cijeli prostor bio je
urešen u dekadenciji Zlatnog doba – izrezbareni stupovi i
frizovi i lusteri što su popadali.
Sad sam bio bliži pulsirajućem zvuku. Činilo se da
dolazi iza vrata sa staromodnom ključanicom, onakvom kroz
koju zapravo možete viriti. To je značilo polužnu bravu. Pod
drugim okolnostima, to je mogla biti zanimljiva zagonetka,
ali ne s Lynchem i njegovom ekipom koja čeka u blizini.
Imao sam pogrešne igle što je značilo košmar nezgodnih
kutova i previše pritiska. Prsti su mi na kraju bili crveni i
nažuljani. Konačno sam uspio namjestiti poluge pa sam
povukao zasun.
Kad sam polako otvorio vrata, buka je glasno zabubnjala,
a kroz raspor je pokuljalo svjetlo, zaslijepivši me na
nekoliko sekundi.
Bio sam blizu, odjednom preblizu, i čuo sam glasove.
Debeli zidovi trezora naveli su me da pomislim kako sam
bio mnogo dalje.
Kako su mi se oči prilagođavale, prizor je postajao sve
nadrealniji. Bio sam u stražnjem dijelu starog kaveza u
kazinu gdje se brojao novac i mijenjao za žetone. Bio je to
urešen splet kovanog željeza, drveta i mjedi što je zauzimao
jednu stranu dvorane za igru. Pogledavši gore, ugledao sam
svodove nad glavnim prostorom za kockanje i kupolu visoko
nad sobom. Četvrtina stropa urušila se i vidio sam, iza
drvenih vijenaca i ispucalih freski, nebo kako postaje
ljubičasto u sumraku. Na podu je trunulo nekoliko stolova za
bacanje kocki. Trava je rasla svugdje oko njih u odjeljcima,
s divljim cvijećem što je cvjetalo tu i tamo. Ta kupola mora
da je bila otvorena desetljećima.
U blizini sam čuo ljude. Tezga i sef štitili su me od
njihovih pogleda, ali kroz mjedene sam šipke na samome
kraju dvorane vidio dvije blještave halogene svjetiljke
uperene u mom smjeru. Blizu njih kretali su se ljudi – možda
njih deset – ali nisam im mogao razaznati lica uz
zasljepljujuće svjetlo iza njih. Na podu su bili naslagani
deseci sanduka, što su rasli preko glava ljudi. Na obje sam
strane vidio čuvare koji su nosili automatske puške.
Tutnjava generatora dijelom je gušila glasove, ali činilo
mi se da sam prepoznao Lyncha. Istegnuo sam vrat još više
van da pokušam vidjeti s kime razgovara, ali mogao sam
razaznati samo obrise. Primakao sam se malo bliže i mogao
sam čuti što je govorio.
„Ne razumijem zašto samo ne utjerate nešto straha u
zaručnicu. Ili zašto mislite da ga imate pod kontrolom kad je
jasno da će nas–”
Drugi sugovornik ga je presjekao. „Dobro”, rekao je
Lynch. „Dobro. To je Vaša predstava.”
To je bio čovjek iza svega ovoga. Ispuzao sam još više
van, očajan da vidim lice onoga tko me namjerava uništiti.
Suzili smo potragu za ljudima iza mračnog novca. Bili smo
blizu. Kad bih samo mogao čuti glas, znao bih.
Lynch se pomaknuo za koji korak. Drugi čovjek ostao je
tek sjena uokvirena svjetlima. Kad bi se samo okrenuo,
premjestio za metar, mogao bih ga vidjeti.
Ispuzao sam van. Podna daska pod mojim laktom
zaškripala je. Prebacio sam težinu natrag. Drvo je puklo pod
mojim stopalom.*
„Što je to?” netko je upitao.
„Tamo!”
Skočio sam natrag.
Snopovi svjetla zabljesnuli su kroz tamu, jureći prema
meni. Ljudi su pritrčali.
 35. POGLAVLJE

SKOČIO SAM KROZ VRATA, zalupio ih za sobom, okrenuo

zasun natrag i zabio iglu unutra dok nije pukla. Daleko ispred
bilo je svjetlo i mrdnuo sam dupe prema njemu. Uništeni
zidovi hodnika jurili su pored mene, dugačko krilo plesnih
dvorana građenih od kamena s lijepim stropovima drvenih
okvira. Preskočio sam hrpu smeća. Stropovi su nestali, drugi
kat bio je napola urušen. Istrčao sam u ruševine. Kameni
zidovi dizali su mi se visoko nad glavom.
Ostavio sam nešto razdaljine između sebe i čuvara kad
sam daleko iza sebe začuo glasni prasak, potom glasove.
Zapraštali su pucnjevi. Meci su se odbijali od zidova,
zaderali zrak, podizali oblačiće prljavštine i mramora oko
mojih stopala.
Potrčao sam ispod kamenih lukova poduprtih stupovima,
a onda stao. Vratio sam se natrag, povukao potpornje, a onda
se izmaknuo, čekajući da ono što je ostalo od gornjega kata
padne i zakloni me. Kamen je zastenjao, komadi zida smrvili
su se, a onda ništa. Meci su zviždali pored mene. Potrčao
sam.
Došao sam do kraja hodnika. Zidovi su se dizali
neprekinuti pet metara. Čelične ploče pokrivale su prozore:
slijepa ulica. Jedini izlaz bio je putem kojim sam došao, pod
svodom kojem sam izbio potpornje.
Potrčao sam prema pucnjevima, bacajući se s jedne
strane na drugu. Čuo sam pucketanje i slijeganje kamenih
lukova preda mnom. Sjajno. Sad je svod odlučio surađivati.
Padali su komadi. Pohitao sam ravno do prolaza, i zaobišao
ugao u trku, ruku što su pumpale dok se strop urušavao, a
meci sjekli zrak.
Sve je palo. Bacio sam se, a onda osjetio kamenje kako
me udara po nogama, leđima. Možda nisam stigao dovoljno
daleko. Oblak prašine me progutao, prekrivši mi usta poput
milovke. Podigao sam se na koljena, bacajući se naprijed,
čekajući da me zdrobi.
Teški kamen udario me u križa. Spotaknuo sam se.
Završit ću živ zakopan u ovoj jezivoj hrpi. Neki klinci što će
se igrati skrivača naći će za nekoliko mjeseci moje naduto
plavo tijelo. Nastavio sam dalje, napola puzeći. Prašina me
grizla za oči. Padanje krša je popustilo. Potrčao sam, zabio
se u zid, slijepo opipavajući put naprijed.
Zrak se raščistio. Zidovi su se sveli na hrpe kamenja.
Osjećao sam blato pod nogama dok sam trčao, preskočio
sam nisku hrpu kamenja, i krenuo preko zemlje prema ogradi.
Mora da je na zabavu svratio netko s puškom jer su se
meci počeli približavati ukazujući na uvježbanu ruku
strijelca koji strpljivo korigira paljbu, uzimajući u obzir
udaljenost i hladan vjetar što je dolazio s vode.
 Preko ramena sam vidio bljeskove s usta cijevi na
visokom prozoru. Potrčao sam i ugledao pred sobom zadnju
žičanu ogradu, a onda pošumljenu kosinu do rijeke. Skočio
sam, zgrabio žicu i počeo se penjati.
Metak je zaiskrio od ograde pored moje glave. Bacio
sam se preko vrha. Koluti žice zaderali su me preko rebara
dok sam prelijetao preko. Izgubio sam kontrolu i bolno pao
na drugu stranu utjeravši si koljeno u bradu i omamivši se na
sekundu.
Brdo se rušilo meni slijeva dok sam išao dalje.
Prije no što sam čuo prasak pucnja, osjetio sam kako me
pogodilo, poput malja od deset kila što me udara u križa.
Zakotrljao sam se naprijed u zadnjem trenutku ošinuvši
glavom o tlo. Uspio sam podvući stopala pod sebe, ali do
tada je spust bio previše strm. Klizao sam kroz blato i lišće.
Pištolj mi je ispao iz remena i otklizao se. Zakotrljao sam se
i pao na leđa. Zastenjao sam. Svijet je postao crven,
propucan zvijezdama i iskričavim svjetlima. Kotrljao sam se
i kotrljao niz greben i zaustavio se na trbuhu u vododerini.
Nisam bio daleko od rijeke. Nije bilo traga mome
pištolju. Šepao sam među stablima prema mjestu gdje sam
ostavio auto. Kad sam zaokrenuo oko okuke rijeke, spazio
sam svoj Jeep. Hvala Bogu. Mogao bih se izvući iz ovoga.
Počeo sam trčati, ali bol u leđima rasplamsala se i osakatila
me. Dok sam prilazio bliže, vidio sam naprijed obrise,
svjetiljke što su pretraživale. Našli su mi auto.
 Svjetla su brisala šumom. Zaklonio sam se iza drveta i
pričekao ih da prođu.
Okrenuo sam se i pošao natrag niz rijeku, probijajući se
kroz grmlje, dok mi je bol sa svakim korakom strujala
leđima. Na kilometre uokolo nije bilo ničega osim ljudi koji
me pokušavaju ubiti. Dok sam gacao kroz hladnu stajaću
vodu, vidio sam farove kako dolaze putem. Bacio sam se u
blato i čekao. Prolazile su minute. Pauci su puzali iz lišća
pored mog uha. Nešto što se činilo poput kliješta pretrčalo
mi je preko nogu. Čekao sam. Auto je stao. Svjetla su
prebrisala poljem osvijetlivši zemlju oko moje glave.
Ukopao sam lice, pokušavajući disati kroz kut usana.
Ne znam koliko sam dugo ležao tako, osjećajući kukce
kako mi gmižu niz ovratnik, blato kako mi ulazi u uho.
Svjetla su krenula dalje zabljesnuvši još jednom. Motor
automobila je zarežao. Otišli su.
Nešto više od kilometra niz rijeku došao sam do stare
ribičke kolibe, zatvorene izvan sezone. U potoku iza nje bio
je čamac, napušten i dopola pun smeđe vode. Uspeo sam se u
njega i odgurnuo se prema rijeci. Pustio sam da me struja
odnese i srušio se na leđa, gledajući zvijezde u toj hladnoj
natopljenoj kaši.
Osjećao sam krv kako mi curi iz leđa, osjećao sam
toplinu kako se miješa s blatnom vodom. Znao sam da sam
napucan. Morao sam se nadati da će me smatrati mrtvim i
moliti se da na kraju nemaju pravo.
 Bio je to širok, miran dio rijeke. Čamac je naletio na
naplavinu drveća. Odgurnuo sam ga stopalom. Onda me
uhvatio vir i odveo me na obalu na drugoj, virginijskoj
strani.
Probio sam se kroz studenu vodu pored obale. Činilo se
da sam u nekoj vrsti okružnog parka. Dok sam se penjao
uzbrdo, osjetio sam toplinu krvi što mi je curila niz guzove i
nogu. Posegnuo sam natrag i prstima opipao prsluk i našao
rupu u ploči. Zrno je prošlo kroz nju.
Staza je vodila do seoskoga puta. Izvukao sam svoj
mobitel. Zaslon je bio zakapan vodom, ali još je radio.
Pokušao sam dobiti Annie. Nije bilo odgovora. Htio sam
zvati tatu, ali to je bilo zadnje. Ako ne bi stigao kući na
vrijeme za večernju prozivku koju je nalagao uvjetni otpust,
mogli su ga poslati natrag. Mogao sam pokucati na nečija
ulazna vrata, ali imali bi opravdanje da odgovore
sačmaricom. Izgledao sam baš kao odbjegli ubojica.
Počeo sam osjećati slabost, i nekoliko sam se puta
spotaknuo. Ovo je brzo išlo nagore. Morao sam predahnuti.
Zavukao sam se u zaklon stabala uz put i sjeo leđima
naslonjen na deblo. Trebala mi je hitna. Htio sam je zvati kad
sam se sjetio da oni prijavljuju sve rane od oružja. Nisam s
ovime mogao naletjeti na muriju. Ležao sam na leđima,
dišući polagano i s naporom. Nikad se nisam osjećao tako
umoran niti mi je bilo tako hladno. Oči su mi se zatvorile i
svalio sam se. Bol i vlaga i studen kao da više nisu bili
važni. Nesvjestica se navukla na mene poput vela. Pustio
sam tamu neka uđe.
 36. POGLAVLJE

ZAZVONILA SU ZVONA. Ne znam bi li ona sama obavila

posao mog buđenja, ali dok sam ležao napol nesvjestan na
tlu, debela hladna kaplja kiše pala mi je u uho. Došao sam
sebi cvokotavih zuba. Zvona su bila probojno digitalno
zvonjenje mog mobitela. Podigao sam se na deblo, pogrbljen
naprijed.
Morao sam ići dalje.
Odgovorio sam na mobitel dok sam pokušavao ustati.
„Halo”, rekao sam.
„Mike?”
„Tko je to?”
„Emily. Emily Bloom. Htjela sam provjeriti kako je
prošao sastanak. Jeste li dobro? Je li ovo loš trenutak za
razgovor?”
„Nešto problema”, zahroptao sam. „Niste u blizini, ne
znam, mislim da sam blizu Herndona?”
Zbog boli bilo mi je teško disati. Svaka riječ odzvanjala
je kao jecaj.
„Zvučite strašno. Jeste li dobro?”
 „Nisam.”
„Jeste li ozlijeđeni?”
»Da.”
„Bit ću tamo za deset minuta.”
Nisam je htio uvlačiti u ovo, ali bilo mi je draže da ne
umrem zbog uviđavnosti. „Hvala Vam”, rekao sam.
„Samo mi dajte adresu.”
Potražio sam se na GPS-u mobitela i očitao joj ga. Dok
sam čekao, zvao sam tatu.
„Hej”, rekao sam, trudeći se najbolje što mogu da zvučim
kao da sam još među živima.
„Što ima, Mike? Jack dobro?”
„Nisam provjerio. Pitao sam se o doktoru kojeg ti i
Cartwright znate. Veterinaru.”
„Macosko?”
„Možeš li ga nazvati, vidjeti može li navratiti noćas?”
„Što se dogodilo?’
„Dobro sam. Samo mi treba da mi se nešto zašije.”
„Što? Idi na prokletu hitnu. Imaš zdravstveno.”
„Ne mogu.“
„Zašto ne možeš?
„Pa, malo su me napucali.“
„Ne mogu te malo napucati, Mike. Koji se vrag događa?”
 „Pričat ću ti sve poslije. Sad ne mogu razgovarati. Ali u
međuvremenu, možeš li dobiti Macoska, vidjeti može li
doći? Molim te?”
„Idem po tebe”, rekao je. Bio je barem pola sata udaljen.
„Imam prijatelja koji dolazi. Zvat ću te ako bude ikakvih
problema.“
Na sekundu sam čuo samo disanje, a onda je moj otac
popustio.
„Zvat ću ga.”

* * *

Pokušao sam ostati pri svijesti, ali opet sam tonuo u

mrak, usprkos kiši. Probudio sam se zalijepljen farovima.
Bila je to Bloom. Htjela je znati što se dogodilo, kako
sam iz terenskog ureda završio krvareći pored seoskog puta,
ali nisam imao snage sad ulaziti u sve to. Istresla je veliku
Neiman Marcusovu vreću za kupovinu sa stražnjeg sjedala,
razderala je i položila je na suvozačko sjedalo,
„Smeta li Vam ako samo otpočinem?” upitao sam. „Ne
želim zvučati nezahvalan, ali bio mi je gadan dan.”
„Svakako. Bolnica?”
„Ne”, rekao sam. Provjerio sam svoje poruke i dao joj
adresu pored Leejeve ceste.
Nepuni kilometar od glavne ceste parkirali smo pred
ambulantom s osvijetljenim znakom na kome je pisalo
„Veterinarska klinika NoVa”.
Veterinar je bio Cartwrightov prijatelj. Mislim da mu je
doktor dugovao, zbog kocke ili nekog drugog grijeha. Služio
je kao odredište za ozljede koje radije ne biste objašnjavali
policiji. Prvi put sam čuo za njega zbog nevolje u kojoj smo
moj otac i ja bili onomad s mojim starim šefom.
Krvarenje je bilo polagano, ali stalno. Bol je ponešto
zamrla ili sam se samo navikao na nju. Počeo sam se nadati
da možda zrno nije prošlo, da mi je sranje u leđima bilo tek
posljedica siline udara. Kad sam pokušao skinuti prsluk, bol
me opet onesvijestila, pa sam ga i dalje nosio.
Macosko nas je dočekao u predvorju, noseći vrč,
odjeven u hlače od trenirke i flanelsku košulju.
„Napucan?” pitao me dok je izvlačio filter vrećicu čaja i
bacao je u smeće.
„Mislim da je pogodilo prsluk.”
„Mmm hmm”, rekao je. Prošao je pored prijemnog stola.
Slijedio sam ga. Nekoliko je pasa zaškljocalo zubima po
vratima kaveza uza zid. Posjeo me na metalni stol. Mjesto je
izgledalo ljepše nego zadnja bolnica za ljude u kojoj sam
bio.
Macosko je oslobodio čičak trake na prsluku i podigao
ga sprijeda. Stegnuo sam zube.
„Je l’ to u redu?”
 Povukao je nježno stražnju stranu prsluka s moje
kralješnice iskušavajući je.
Ispustio sam nekoliko probranih psovki.
„Vidim”, rekao je.
„Što?”
„Tupa trauma pod oklopom. Što Vas je pogodilo?”
„Puška, mislim.”
Pripremio je injekciju i zabio mi je u venu u pregibu
ruke.
„Željet ćete ovo”, rekao je dok je pritiskao klip. Ugodni
omamljujući osjećaj prostrujao je kroz mene.
Hvataljkom je podigao nešto gaze i rekao Bloom da
zgrabi ramena neprobojnog prsluka. Sav čičak visio je
slobodno.
„Povucite kad kažem”, rekao je. „Spremni?”
Zgrabila ga je.
„Dajte.”
Trznula ga je. Osjećao sam se kao da mi je netko
protjerao upaljenu vatrometnu raketu kroz meso u leđima.
Zastenjao sam duboko u grlu i zgrabio rub stola. Nešto je
zazveckalo po pločicama iza mene. Pogledao sam i vidio
deformirano puščano zrno kako se kotrlja preko linoleuma i
ispod ormarića.
Osjećao sam toplinu kako mi se slijeva niz leđa dok je
Macosko zabijao gazu u rupu koju je ostavio metak. To je
peklo gore nego izvorni pogodak. Bio sam preumoran da se
više bunim, pa sam samo stezao zube i još jače stiskao rub
stola.
„Je li prošao?” upitao sam.
„Da i ne.” Pogledao je ranu kroz svoje naočale za
čitanje. „U slučaju poput ovoga, uđe, ali ne preduboko, i
povuče materijal prsluka sa sobom. To vam je kao kad si
mađioničar nagura maramicu u šaku. Sretni ste što sam vidio
mnogo rana od vatrenog oružja. Većina doktora bi
pretpostavila da je prošlo skroz, otvorila vas i provela
nekoliko sati radeći laparotomiju i kopajući vam po
abdomenu tražeći zrno.”
Pljesnuo je po stolu, pokazujući da bih trebao leći na
trbuh. Polagano sam ga poslušao. Bacio se na posao šivanja
mojih leđa.
„Nije ni izbliza tako loše kao što izgleda.”
Zvučao je gotovo razočarano. Bloom se vratila natrag sa
zrnom i potrošila sekundu da ga pregleda. „Izgleda kao pet
pet šest. Imate sreće što ste još živi. Ovi se prevrću.”
Šivanje je trajalo još deset minuta. Sjeo sam, a Macosko
mi je dao neke tablete. Pogledao sam bočicu.
„Ove su za pse”, rekao sam.
„Sve je to ista stvar”, odgovorio je. „Pomoći će i sa
šugom.”
 „Jeste li Vi supruga?” pitao je Bloom.
„Ne.”
„Pa, ne tiče me se.” Počeo je puniti svoj sterilizator. „Ali
on–”, pokazao je na mene, „ima u sebi konjsku dozu
oksikodona. Držite ga na oku sljedećih osam do dvanaest
sati. Trebao bi biti dobro, ali Bog zna da sam već griješio.”
Bloom me izvela van. S metkom vani i lijekovima unutra,
osjećao sam se kao novi čovjek.
„Pa, pretpostavljam da sastanak nije prošao po planu?”
pitala je Bloomova dok smo ulazili u njezin kamionet.
„Ne”, rekao sam, „Samo trebam otići doma i leći.”
„Je li Annie tamo?”
„Ne.”
„Itko drugi?”
„Ne.”
„Onda idete sa mnom. Doktor je tako naredio.”
 37. POGLAVLJE

PROBUDIO SAM SE I pomazio si obraz o hladne plahte i

madrac udobniji nego išta na čemu sam ikad spavao.
Svakako nisu bili moji.
Na noćnom ormariću vidio sam obiteljske fotografije:
skijanje u Alpama, jahanje na nekom mjestu koje je izgledalo
poput Montane, diploma na Stanfordu. Na svima je bila
Emily Bloom.
Ispustio sam dugo, tiho „O, ne.”
Prošla noć bila mi je u magli. Što sam učinio? Kad sam
se okrenuo, zalajao sam od boli, ali srećom sam otkrio da
sam sam. Ležao sam tamo i razgledavao spavaću sobu,
savršeno uređenu. Nisam mogao zamisliti da je tu živjela
stvarna osoba. Osjećao sam se kao da sam zahrkao u
Restoration Hardwareu29. Prošla noć postajala mi je jasnija
u glavi. Polako sam poslagao događaje, pucanj i zašto sam
spavao u krevetu nepoznate žene.
Bloom je otvorila vrata.
„Jutro”, rekla je. „Hoćete kave? Vicodina?”
„Oboje. Bog Vas blagoslovio. Žao mi je što sam Vas
izbacio. Trebao sam spavati na trosjedu ili tako nekako.
Jesam li se onesvijestio?“
„Zaslužili ste krevet. Ne brinite se o tome.”
Sjeo sam i zanjihao noge na tlo. Nosio sam majicu s
kratkim rukavima i Bloomine hlače od trenirke.
„Biste li se trebali kretati?”
„Osjećam se prilično dobro, kad se sve uzme u obzir.
Dobar dio toga bilo je što sam imao prokletu stvar unutra, a
nisam znao koliko je loše ”
Spavala je u dnevnoj sobi i provjeravala me svakih
nekoliko sati. Vreća uštipaka i kava iz Dean &DeLuca30
počivali su na kuhinjskoj polici.
„U redu”, rekla je. „Što se dogodilo?”
„Dobra vijest je da sam došao vrlo blizu tome da
otkrijem tko ganja mene i mog brata. Osobu na vrhu.”
„Tko je to?”.
„To je loša vijest. Ne znam. Stalno to prevrćem u glavi.
Ima nekoliko slučajeva koje radim, koji bi mogli biti
povezani, nekoliko tipova s kojima sam se pokačio u
prošlosti.”
„Niste li nepovjerljivi? Možete mi vjerovati, Mike.”
„Uistinu ne znam. Mora biti taj antikorupcijski posao.
Ako mogu doći do svojih spisa, mogu suziti izbor, možda
doći do nešto tonskih snimki.“
„Bili ste dovoljno blizu da Vas napucaju. Valjda je i to
nešto. Želite li razgovarati o tome?”
„Čini se da svatko tko sazna o ovom slučaju završi u
bolnici, ili mrtvačnici, ili veterinarskoj ambulanti, pa ću Vas
poštedjeti detalja.“
„Hoćete li i dalje ići saveznima?”
„Tako je i počela prošla noć. Imaju izvore posvuda.”
„Lasseter?”
„Iznad Lassetera. Ali nemojte ništa govoriti ili raditi.
Ubijaju doušnike. Vidio sam ih na djelu. Obećajte mi.”
„Naravno. Pa, što je sljedeće?”
„Možete li me odvesti kući?”
Dovukli smo se u Bloominom kamionetu do moje ulice.
Moja jučerašnja odjeća, skorena od riječnog blata i krvi,
počivala mi je u vreći za smeće među nogama.
Čak i kroz narkotike, leđa su mi vrištala. Dok smo
prilazili mojoj kući, vidio sam poznate automobile: Bentley
iz 1950-ih i Lexus kabriolet. Pripadali su Annienoj baki i
njezinoj tetki. Bijeli kombi bez prozora – po mom mišljenju,
omiljeno vozilo otmičara – bio je parkiran na prilaznom
putu. Ako su Lynch i njegov nadređeni znali da sam to bio ja
u kazinu, navalit će na mene sa svime što imaju.
Ruka mi je pošla za nožem, ali onda sam vidio konobara
u bijeloj košulji i crnim hlačama kako nosi prazni
poslužavnik iz mojeg stražnjeg dvorišta do kombija. Pojavio
se s gomilom hors d’oeuvres iz kojih su stršale čačkalice.
Parkirali smo se pred kućom. Bloom je izašla iz auta kad i
ja.
„Mogli biste biti malo nesigurni”, rekla je.
„Dobro sam”, odgovorio sam. Usprkos boli, mogao sam
se kretati prilično dobro.
Kad sam se okrenuo prema kući, vidio sam Annie na
prednjem trijemu. Mislio sam da se ne vraća do večeras, ali
možda sam krivo mislio.
Da sam znao da će biti kod kuće, vjerojatno se ne bih
doklatio kući, nakon pošto me nije bilo cijele noći, sa ženom
za koju sam se zaklinjao da ne spavam s njom. A sigurno ne
bih nosio odjeću koju sam dobio od Bloom: izlizanu majicu s
kratkim rukavima djevojačke katoličke škole i crvene hlače
od trenirke.
Annie me gledala s jedva suspregnutim bijesom. S
obzirom na dokaze protiv mene, dobro sam i prolazio. Popeo
sam se stubama do trijema. Nakon prošle noći, bilo mi je
drago da sam živ da je zagrlim. Kao da sam obgrlio hrast.
Odgurnula me.
„Jesi ti ozbiljan?” pitala je.
Sad smo već imali solidnu publiku tetki i rođakinja i
prijateljica na prozoru, što su se pravile da jedu canapee
dok su promatrale akciju na trijemu.
„Mogu objasniti.”
„Nevjerojatan si.”
 „Pokušao sam otići na FBI, ali–”
Annien otac iskoračio je na trijem. Podigao sam ruke.
Ovo je bilo dovoljno loše i bez da Clark gleda iz prvog reda
kako mi život implodira.
„Možda bismo mogli o ovome razgovarati poslije”,
rekao sam Annie. „Imao sam stvarno užasnu noć.”
„Meni se čini kao poštena noć”, rekla je, gledajući prvo
moju odjeću, a onda Bloom, koja je stajala pored svog auta.
Annie je bacila pogled na svog oca, a onda mi prišla bliže.
„Apsolutno ćemo o ovome razgovarati poslije. Održat će se
prokleti simpozij o ovome. Uredi se.”
Zar joj je danas bila zabava s prijateljicama? A što je
onda bilo ono u toplicama? Možda sam imao i druge stvari
na pameti osim Annienog društvenog kalendara, ali činilo se
kako pred vjenčanje ide beskonačni niz događanja, rođakinja
i prijateljica koje se nabacuju napravama i šampanjcem i
konfetima. Bilo ih je teško sve popamtiti.
Barem mi je puna kuća gostiju pribavila kratki predah od
nevolja u kojima sam bio s Annie. Pogledao sam je.
„Šta se ceriš?” pitala me Annie. Nisam bio svjestan. Bio
sam samo tako sretan što je vidim, što smo oboje na
sigurnom. Ali stvarno bih se trebao prestati keziti poput
nekoga tko je upravo proveo noć svog života. „Jesi
nafiksan?”
Samo tabletama za pse. I imam recept.
 Nisam joj odgovorio. Sva se moja pažnja okrenula autu
što je dolazio iza ugla. Bio je to Dodge Charger. Provirio
sam kroz prozor. Vozio je Lynchev čovjek s naočalama, a još
su trojica bila u autu. Charger se namjestio pred našom
kućom, blokirajući prilazni put.
„Ulazi unutra, Annie!” rekao sam.
„Sad mi i naređuješ?”
Stavio sam joj ruku na leđa i gurnuo je prema ulaznim
vratima. Onda se sto petnaest kila budućeg tasta ispriječilo
preda mnom da zaštiti svoju kćer.
„Nemam vremena objašnjavati, Annie. Samo uđi unutra.
Ovi ljudi–”
„Prestani, Mike. Znam što se događa.” Posegla je u svoj
džep i izvukla omotnicu natrpanu tisućama dolara u
dvadeseticama.
„Policija je danas navratila pred cijelom mojom obitelji.
Bili su ovdje da te privedu na ispitivanje o onom ubojstvu na
Mallu. Zar si potpuno izgubio razum? Pravnik si. Ne možeš
jurcati naokolo pljačkajući ili varajući ljude ili kojeg god ste
vraga ti i tvoj brat naumili. Mislila sam da se to nekako
podrazumijeva. Ne mogu čak ni vjerovati što ovdje govorim.
Ovo je poput ružnog sna.”
„Annie. Nisi sigurna. Samo uđi unutra.”
„Ne mogu vjerovati da sam jučer nasjela tvojim
sranjima. Izgubio si glavnu stranku i nisi mi rekao? Tko su ti
ljudi s kojima visiš? Je li te tvoj brat uvukao u neku vrstu...
bande? Jesi li u jebenoj bandi?”
Očito je više nije bilo briga tko je sluša.
„Pokušavam te zaštititi.” Uzeo sam je za ruku, Clark je
položio svoju ruku na moja prsa.
„Samo prestani”, rekla je Annie. „Prestani lagati, A i
ona.” Pogledala je preko na Bloom. „Očito spavaš s njom,
pa me nemoj vrijeđati praveći se da nije tako. Dva su tjedna
do našeg vjenčanja. Koji kurac, Mike?”
„Kunem ti se da se ništa nije dogodilo. Ja–”
„Mislila sam da želiš sve ovo”, podigla je ruku prema
kući, urednom vrtu. Vidio sam njezinu baku unutra, kako nas
gleda i uživa u mojem zasluženom kraju. Nisam se sad
mogao svađati s Annie. Nisam imao vremena. Uskoro će
Lynch i njegovi ljudi doći po krv. Samo sam je trebao
smjestiti na sigurno i ponadati se da ću preživjeti. Onda bih
mogao naći neki način da sve objasnim, da zamolim oprost
za neoprostivo.
„Ali ti to ne podnosiš”, nastavila je. „Ne podnosiš mene.
Misliš da se ovdje radi o tvom bratu? Ne. Koristiš njega kao
ispriku da zaprljaš ruke i prvom prilikom se makneš od
mene. Rekao si mi da se možeš promijeniti, Mike. Ali ne
znam više. Ponašaš se kao da je to prava stvar, sredstvo da
stigneš do nekog časnog cilja. Ali to je cijela tvoja obitelj.
To ti je u krvi. Ti si jedan od njih. Ti si izgubljeni slučaj.”
Bacila mi je novac pred noge.
 „Bolje da saznam sada, prije no što napravim najveću
grešku u životu.” Uputila mi je pogled koji sam dobro
poznavao. Bio je to pogled koji je skrivala od mene otkako
me vidjela kako sam ubio čovjeka. Bila je to mješavina
sažaljenja, sumnjičavosti i straha.
Uhvatila se za čelo i uzdahnula. „Ne vjerujem što
govorim, ali gotovo je.”
„Annie. Molim te, samo mi daj priliku da razgovaram s
tobom, ali ne sada. Sad te moram smjestiti negdje nekamo
gdje je sigurno.”
Posegnuo sam za njom. Ustuknula je. Njezin otac
zapriječio mi je put. „Mislim da te konačno sagledala
onakvim kakav jesi, Michael. Sad predlažem da ideš.”
„Ja?” okrenuo sam mu se. „Ja sam jebeni kriminalac?”
Bio sam rekao sam sebi da neću ovo raditi. Samo će mi
vratiti u lice, učiniti me podlim. Ali bio sam previše
slomljen da se suzdržim. Prizor tog kićenog kurca što uživa u
mom padu bio je previše, licemjerje svega toga bilo je
previše.
„Možda sam ja smeće”, rekao sam dok sam mu prilazio.
„Ali barem nisam neki samoprezirući licemjerni varalica čiji
je cijeli život laž.” Odmahnuo je glavom.
„Je li ti se ikad činilo čudnim, Annie”, upitao sam, „da
dobiva petnaest posto dobitka dvadeset godina za redom, bez
obzira što se događa na tržištima? Da londonski mešetar
nekretninama skupi fond od milijardu dolara dok svi ostali
skrivaju svoj novac pod madracima?”
Annie je pogledala dolje. Ušla je u sramotiš-me fazu.
„Tvoj otac je pravi lupež. Pitaj ga za njegove prve
poslove u Londonu. Pitaj ga za nasilje. Pitaj ga za požare po
Barnsburyju.
Pogledala je tatu. I na trenutak sam vidio sumnju kako
bljeska na njenom licu, vidio sam da se u jednom ili drugom
trenutku bila pitala i o njemu. Okrenula mi se. Imao sam je.
„Ovo je jadno, Mike”, rekla je.
Okrenuo sam se na stranu. Znao sam da nisam smio ništa
reći. Moj mobitel na bonove je zazvonio. Bio je to Lynch.
Morao sam odgovoriti, da barem ispregovaram Annienu
sigurnost, koliko me god to koštalo.
„Sekundu”, rekoh.
„Primaš poziv usred raspada našeg života?“
„Hitno je. Kunem ti se.”
Hodao sam preko tratine. „Ako ti ili itko od tvojih ljudi
priđe mom domu, jebeno ću vas pobiti ”, rekao sam u
mobitel, kipteći.
„Upsić”, rekao je; gledao sam kako mu auto prilazi iza
ugla i staje. Izašao je i pošao prema mojoj kući. Bloom je
cijelo vrijeme stajala tiho pored svog kamioneta,
razgledajući rubnike uz moje staze i trudeći se najbolje što
može da me poštedi ikakvih daljnjih neugodnosti. Možda se
zadržala jer je bilo jasno da će mi uskoro trebati prijevoz.
 Pogledao sam od nje na Lyncha, a onda natrag.
Podigao sam svoj mobitel i onda nazvao broj kojeg koji
sam vidio da Lynch zove u FBI-u. Moj mi je mobitel
zazvonio u ruci. Ali nije bio jedini. Odjeknula je još jedna
zvonjava. Dolazila je iz Bloomina džepa. Utišala ju je.
„Ne”, rekao sam. „Vi?”
Prišao sam bliže.
„Vi? Što sam kvragu Vama učinio?”
Bloom je prišla i stavila ruku oko mene.
„Samo biznis”, rekla je.
Otvorio sam nož. „Mičite te ljude od moje kuće.”
„Ljupko”, rekla je. „Ali ne čini mi se da će to, što ćeš me
nabosti pred svima, pomoći tvom slučaju dobrog dečka pred
Annie. Vidiš onaj kamionet?”
Pogledao sam preko trave pored moje kuće. U pokrajnjoj
ulici bio je crni Chevy Suburban. Stražnji prozor bio je
spušten. Annie je stajala na trijemu, očito šokirana što sam se
u ovakvom trenutku odlučio grliti sa svojom ljubavnicom
pred našom proširenom obitelji.
„Da ti kažem kako će se ovo odigrati”, rekla je Bloom.
„Reci Annie da ideš s nama. Nazvat ćemo to momačkom
večeri. A onda ulazi u auto i idemo obaviti posao. Nitko ne
stradava, jasno?”
„Da se nisi usudila prijetiti joj.”
 „Zapravo joj i ne prijetim. Ne mislim da je potrebno. Ali
ako ti treba uvjeravanje, evo nekih stvari koje bi trebao
znati. Lynch upravo sad ima tipa pred kućom tvog oca.
Upravo sam razgovarala s njim. Gleda tvog tatu kako čita
roman na svom trijemu. Također je tu i čovjek u onom
Suburbanu. Obojica imaju prigušene puške HK416 i
dvosmjerne radio uređaje, i obojica čekaju samo jednu riječ
od Lyncha. On, kako si možda primijetio, postaje sve
nepredvidljiviji, pa je najbolje ne davati mu povoda. Možda
će je pokušati nastrijeliti u ruku, ali ne postoji siguran
pucanj. Mogao bi je jednako tako paralizirati od pojasa na
dolje ih nešto još gore, znaš?”
„Ne biste.”
„Naravno da on bi. Vidio si ga kako to već radi. Želiš li
da stavi crvenu točku na nju da ti dokaže?”
Pogledao sam natrag na Annie, na naše zgrožene obitelji.
Znao sam da će, ako odem s Bloom, to biti kraj najbolje
stvari koja mi se ikada dogodila. Cijena je bila Annie. Više
nikad neće razgovarati sa mnom, ali barem sam joj mogao
kupiti sigurnost. A to je bilo važnije od ičeg drugog.
„Reci Annie ono što sam ti upravo rekla”, rekla je
Bloomin. „A onda ulazi u auto. Jedna kriva riječ i potezat će
se okidači.”
Pogledao sam Lyncha, s mobitelom prinešenim ustima,
spremnog da izda zapovijed. Zakoračio sam prema trijemu.
„Moram ići”, rekao sam Annie. „Ne mogu objašnjavati.
Idi kod svog oca.”
„O čemu govoriš?”
„Žao mi je, Annie.”
„Nemoj”, rekla je. Vidio sam kako joj se šake stežu, kako
joj se mišići u čeljusti napinju.
Pošao sam prema Bloom, a onda po posljednji put
pogledao Annie. Bilo je to kao da stojim preblizu rubu litice.
Tijelo mi se odbilo pokrenuti. Morao sam ga tjerati, korak po
korak. Bloom se popela u vozačko sjedalo, nagnula se i
otvorila putnička vrata.
„Ako sad odeš, Mike”, rekla je Annie, „gotovo je.”
Bilo mi je mučno od prethodnoga jutra, kad sam shvatio
da me Jack natezao od početka. Sad, kako se ova klopka
zatvorila oko mene, ispunili su me stid i žaljenje što su mi
puzali niz kralješnicu, kao najgori mamurluk kojega sam ikad
imao.
„Volim te”, rekao sam, stojeći pored otvorenih vrata auta.
Bloom me povukla za remen. „Ulazi, Romeo.”
Stavila mi je ruku oko ramena i nasmiješila se Annie
preko putničkog sjedala. Odmahnula joj je kad me poljubila.
Onda smo krenuli.
 38. POGLAVLJE

„TO JE ANNIE, HA?” rekla je Bloom i nabrala nos. „Je li

uvijek takva? Čini se takvim davežom.”
„Povuci ljude”, rekao sam.
Pozvala je Lyncha preko radija i potvrdila zapovijed. U
retrovizoru sam vidio aute kako se naslaguju za nama dok
smo se izvlačili iz moje četvrti.
„Drži svoje neprijatelje blizu”, rekao sam, odmahujući
glavom.
„Tako nekako.”
„Tko te plaća?”
„Ovo je moja predstava, Mike, Priznaj mi bar malo.”
„Sereš.
„Vjeruj što želiš,”
„Znači ti si žandar i lopov?” rekao sam i promislio na
trenutak o tome. „Valjda su ti tako istrage puno lakše. Bloom
Security, uvijek u stanju nekako probiti podzemlje da bi
plovili među najkorumpiranijim nacijama na svijetu. A ako ti
se pojavi nekakva zločinačka konkurencija, samo ih otkucaš,
istovremeno si glancajući kredibilitet kod prevoditelja
zakona.”
 „Kad bi barem bilo tako jednostavno. Ali znaš kako te
stvari idu. Nema jasnih crta na tlu. Ponekad smo loši dečki
koji se prave da smo dobri, ponekad dobri koji glume loše.
Ponekad činimo nužna zla, koja dobri ne smiju. Pola vremena
ne znam koji se kurac događa. Samo unovčujem čekove.”
„Nemoj mi čak ni pokušati ovo prodavati kao neki
složeni tajni zadatak. Ti si kriminalka.”
„Kad cijeli život oreš ovo polje, otkriješ da ta podjela na
poštene i kriminalce ima sve manje smisla. Pretpostavljam
da shvaćaš. Recimo samo da sam pragmatist. Hvatam prilike.
Dobra američka poduzetnica.“
„Zaboravila si ubojica ”
„Ne. Što se tiče posla sa Sacksom, ja sam opći
ugovaratelj s nekim problemima kontrole kvalitete kod
jednog od mojih podizvođača.“
„Zar tvoje nasljedstvo od milijardu dolara nije bilo
dovoljno? Trebalo ti je još?”
„Ne radi se o novcu, Mike. Nakon prvih deset milijuna
ili tako nekako, sve je to više isti hamburger. Samo se počneš
brinuti kako da ne sjebeš svoje klince sa svom tom
gotovinom naokolo.”
„Bloom senior je očito sjebo poso.”
„Moja obitelj radi ovakve stvari već dugo vremena.
Moraš uprljati ruke. Gubili smo dušu, pretvarajući se u
poslužiteljice za hrpu advokatskih firmi i investicijskih
fondova.”
„Mala bogatašica krade iz uzbuđenja. Što bi moglo biti
pogubnije? Jednostavno ti se sviđa biti zločestom?”
„Zapravo da, a tako i tebi. Ali cilj je opet otkupiti
kompaniju. Morala sam iznova obići neke tokove prihoda od
kojih smo se bili odmaknuli. I svakako, ponekad mi postane
dosadno. Oko čega bih se trebala uzbuđivati? Oko stolova za
ručanje? Novog mjesta na Mustiqueu31? Jako, jako velikog
truda da me upravni odbor potapše potapša po glavi: hrpa
staraca koji su raščerupali nasljeđe moje obitelji i rasprodali
ga najboljim ponuđačima? To je samo moja narav. I to je
važan posao. Nema bijelog tržišta bez crnog. Mora biti
posrednika. Tu ja uskačem.”
„Čini se da toliko toga znaš, pa je ovo tako jebeno ludo.”
„To sam već čula”, rekla je. „Takva su vremena. Vlada je
privatizirala sve. Obavještajne aktivnosti. Ispitivanja. To je
jedan od nedostataka privatiziranja sigurnosti. Završiš s
mnogo sivih.”
„Završiš s plaćenim neprijateljima, kojima to bolje ide
što stvari postaju gorima.” Gledao sam u retrovizoru aute
koji su nas slijedili. „Sve je to jako zanimljivo. Trebala bi
napisati nešto za rubriku ‘Pogledi’ pošto se riješiš moga
leša.”
Prolazili smo blizu mjesta gdje se Beltway križao s 395-
icom, nakupina nedavno izgrađenih apartmanskih kompleksa
i uredskih parkova upletenih među cestovne nadvožnjake i
četverostruke petlje.
„Sviđaš mi se, Mike. Ovo nije otmica.” Parkirali smo se
u podzemnoj garaži. „Ovo je korporacijski apartman,
prilično zgodan. Misli o ovome kao o izvanuredskom
sastanku, team buildingu. Samo ćemo obaviti posao na koji
si pristao.”
Ostatak konvoja sustigao nas je i parkirao se do nas.
Lynch me temeljito pretresao, posebno se trudeći da me
žestoko ubode u svježe šavove. Domarširali smo do dizala.
Bio je to sasvim novi stambeni toranj. Popeli smo se
dizalom do dvanaestog kata i ušli u prelijepi apartman
otvorenog tlocrta, koji je izgledao poput izloška trgovca
nekretninama. Jedina stvar koja je išla meni u prilog bila je
da je postojala mašina za espresso ugrađena u ormarić do
hladnjaka.
„Dobro došao”, rekla je Bloom. „A kako mi se čini da si
upravo izbačen iz svoje kuće, možeš prespavati ovdje dok ne
krenemo na posao u New York.”
„Posao? Nevjerojatna si. Upravo si me napucala–”
„Čak nije ni prodrlo tako duboko.”
„P– prijetila mojoj zaručnici–”
„Bivšoj zaručnici.”
„I skoro si mi ubila brata.“
„Samo zato što si nam pokušao izvrdavati, Mike. Pa su to
sve dobri razlozi da ovaj put surađuješ. Vidiš kako to može
biti lako.“
Odšetala je do zdjele na granitnoj polici, podigla jabuku
i odgrizla komad.
„A tko zna kamo će ovo odvesti?” nastavila je.
„Sposoban si momak. Do sad sam vrlo impresionirana. Igraš
prljavo. Igraš čisto. Zabavan si u društvu. Pa dođi i radi s
nama. Već jesi, pa u čemu je stvar? Mi smo lupeži, Mike. Ne
možeš promijeniti svoju narav. Prestani se mučiti i zabavljaj
se. Da je meni to netko rekao prije petnaest godina!
Uštedjelo bi mi mnogo vremena i boli.”
Ponudila mi je griz.
„Vrlo lukavo”, rekao sam.
„Ljutit si. Shvaćam. A ovo nije Sovjetski Savez. To je
tvoj izbor.“
„Koji izbor? Što ako kažem ne?“
Odmahnula je na tu ideju. „Budimo pozitivni. To je ključ
uspjeha, jednog sam se dana zapitala, zašto se žandari i
lopovi vrte naokolo u igri bez dobitka? Toliko poduzetničkog
duha protraćeno. Neka bude dobitak za sve. Neka pita raste.
A baš ovdje, Mike”, rekla je, pokazujući amo-tamo među
nama, „vidim puno sinergije. Usredotočimo se na to.“ To je
bio najljepši način kako mi je netko prijetio da će me ubiti.
Gotovo je bilo moguće zaboraviti da je ovo bila iznuda pod
prijetnjom pištoljem.
„Žao mi je kako je sve ovo ispalo”, nastavila je. „Nadala
sam se dovesti te bez neugodnosti. Trebao bi se odmoriti.
Krećemo za u New York noćas ili sutra ujutro. Onda je Dan
Saveznih. Pa, što kažeš? Ovo ti je u krvi, kao i meni. Pa si
prestani lagati i prepusti se. Jesi li s nama?“
„Blagog pojma nemaš o meni.”
„Nemam? Znam što se dogodilo tvome ocu, Mike. Znaš
da lopovi imaju više časti nego zakon. Pa zašto se mučiti s
tim usranim podjelama? Nemoj se praviti da bi bio sretan s
nogometom i lošim seksom dvaput mjesečno. Treba ti ovo,
zar nisi shvatio? Ako pokušaš živjeti unutar crta, umrijet ćeš
od dosade.”
Bloom je naglas izgovarala misli što su me noću držale
budnim, dok bih buljio u strop svoje kuće iz američkog sna,
misli koje su me proganjale dok sam kimao nad uzorcima na
porculanu ili birao zlatni prsten koji ću nositi dok ne umrem.
Potezi koje sam pokušao protiv Lyncha i Bloom ostavili
su me sa životom u ruševinama i rupom u leđima. Imao sam
jedan izlaz, jedini izbor bio je da igram. Mogao sam ih sve
skinuti, ali morat ću skinuti i sebe s njima, a prvo ću morati
izvesti pljačku.
„Izvrsno.”
„Trebat ću pomoć.”
„Jack će ići s tobom. Bit će spreman. Pošteno je da i
njegova koža bude u igri.”
„Trebam neke stvari. Identifikacijske iskaznice, još neke
sitnice. Moram ih pribaviti od svojih momaka prije no što
pođemo u New York.“
„Reci mi njihova imena”, rekla je.
„Tip zvan Cartwright, i moj otac. Mislim da neće biti
spremni do večeras.”
„Tvoj otac?”
„Nitko nije bolji s papirima.”
„Pribavit ćemo ih.”
„Mogli bi biti malo nervozni. Mogu ja ići–”
„Nema šanse.”
„Onda barem prvo nazovite. Dat ću vam brojeve.”
„Svakako. Trebaš još nešto. Doručak?”
„Nisam gladan”, rekao sam. „Ali ima jedna stvar. Znaš
kripto-kartice koje savezni koriste? Mislim da ih zovu
Fortezze.”
„Svakako.”
„Možeš li mi pribaviti jednu takvu? Ne mora raditi.
Samo treba izgledati dobro.”
„To nije problem”, rekla je i krenula prema vratima.
Bloom mi je smjestila u uličici, onomad kad je iskočila
da me spasi od Lyncha. Sve je to bilo smišljeno tako da joj
povjerujem, trik s dobrom Samarićankom, tako da me može
presresti kad bih pokušao otići na policiju. Smjestila mi je u
Four Seasonsu. Morala je znati da će nas Annie spaziti. A
ovog jutra, potrudila se do kraja da nepopravljivo slomi moj
odnos s Annie. Volio bih misliti da sam kao mačja trava za
žene, ali tu se događalo još nešto. Zašto soliti zemlju? Zato
da ne bih više imao zakoniti život da mu se vratim?
„Reci mi jednu stvar”, rekao sam. „Zašto ja? Moraš imati
pola tuceta ekipa koje bi mogle izvući ovako nešto. Zašto
uvodiš amatera? Zašto sam ja tako prokleto poseban?’
„Nemoj se prodavati ispod cijene, Mike”, odgovorila je.
„Ti si pravi čovjek za posao. Rekla sam ti. Ovo je samo
posao.”
Ona i njezini ljudi otišli su, a onda zatvorili i zaključali
vrata.
 39. POGLAVLJE

NAGNUO SAM SE NAD ponorom od dvanaest katova, ruku

što su stezale ogradu iza mene. Ovog se popodneva to činilo
daleko boljim planom. Stajao sam na rubu terase, preko
ograde, poput klinca previše uplašenog da skoči u vodu za
svojim prijateljima. Okrenuo sam se, zgrabio okomite šipke i
stao se spuštati. Viseći s dna ograde, stopala su mi još uvijek
bila petnaest centimetara od ograde ispod. Barem je to bilo
bolje nego da sjedim uhvaćen u tom apartmanu, osjećajući se
tupo, nesposoban da mislim o ičem osim o činjenici da je
Annie otišla zauvijek.
Čovjek s naočalama čuvao je moju sobu, smješten tik
pred vratima. Pokušavao sam izmigoljiti, rekavši da mi za
pljačku trebaju oprema i karte iz moje kuće. Ali mora da su
mi provalili prethodne noći. Sve iz mog ureda bilo je u
apartmanskom kompleksu, u kutijama u sobi niz hodnik.
Činilo se da nadziru čitav kat. Bio sam čuo stanara ispod
sebe koji je cijelo poslijepodne gledao košarku. Nakon
večere, jednom kad je njegov apartman utihnuo i kad sam
vidio da nema svjetala, izvukao sam se na terasu. Bila je
uvučena u bok zgrade. Nisam htio pobjeći, ali trebale su mi
neke sitnice prije no što krenemo u New York, a činilo se da
ću sad imati jedinu priliku.
Pustio sam desnu ruku i zgrabio rub betonskog poda
terase. Spustio sam svoju lijevu ruku. Nožni prsti bili su mi
na ogradi terase donjeg apartmana, ali bio sam nagnut natrag,
nad provalijom. Hladni udar vjetra povukao me natrag.
Istezanje mi je razvlačilo šavove. Ruke su mi bile kliske
od znoja, a betonski mi je rub klizio kroz prste. Pustio sam
lijevu ruku i počeo kliziti prema betonskom nogostupu
četrdeset i pet metara dolje. Vukao sam lijevu ruku po donjoj
strani terase, beskorisno, dok sam počeo padati, a onda po
ciglenom zidu na boku donje terase.
To mi je dalo malo mali zamah koji sam trebao. Opet sam
zagrabio, našao neko uporište u žbuci i povukao se naprijed
kako sam skočio na pod terase pod svojom. Klizeća staklena
vrata su laka. Postavljate ih tako da ih podignete gore pa
unutra, pa možete proći kroz njih tako da ih dignete gore pa
van. Ako to ne radi, nježno primijenite ciglu. Ali ovdje, na
jedanaestome katu, ovaj momak se nije čak ni potrudio
zaključati.
Ušao sam. Bilo je to klasično DC-jevsko radoholičarsko
okruženje. Namještaj je bio unajmljen. Vidio sam visoke
selidbene sanduke pune obješenih odijela, i jednu zdjelu i
čašu kako se suše pored sudopera.
U kutu je bio stol nakrcan papirima. Pregledao sam
apartman. Stanara nije bilo, za sada. Uzeo sam telefon i
nazvao tatu.
 „Bok, tata“, rekao sam. „Ovdje Mike.”
„Jesi dobro? Koji se vrag dogodio kod kuće?”
„Malo sam izubijan, ali sveukupno dobro”, rekao sam.
„Ne mogu sada puno pričati. Mogu li te nešto tražiti?”
„Molim lijepo. Ne sviđa mi se što sam jedini Ford koji
ovaj tjedan nije poslan u bolnicu. Trebao si tražiti pomoć,
Mike.”
„Neću da te pošalju natrag. Imam sve pod kontrolom.”
„Očito.”
„Moram biti brz. Neki bi te ljudi mogli nazvati. Tražit će
neki alat za provale. U redu je. Možeš li uzeti
identifikacijske iskaznice od Cartwrigha i dati im ih?
Donijeti mi ih sam ako te puste?”
„Svakako.”
„A možeš li provući još nekoliko stvari s njima, za svaki
slučaj? Bojim se da će mi pokušati smjestiti nakon posla.”
„Reci mi gdje si, pa ćemo te izvući.”
„Imaju vojsku, tata. I navalit će na sve. Imam plan. Nema
vremena. Samo mi moraš vjerovati. Želim izvesti posao. To
je jedini izlaz.”
Malo smo se natezali dok konačno nije popustio. „U
redu”, rekao je. „Što trebaš?”
„Igle. Svoje sam slomio. Kad budeš slagao paket, ne
moraš ih skrivati. Reći ću da su za Savezne. I trebam britvu i
ključ za lisičine, skrivene u istom paketu s iglama.
Nemetalne, ako možeš. Misliš da ih možeš sačuvati da ih ne
nađu? Vjerojatno će sve pregledati.”
„Proveo sam šesnaest godina u zatvoru, Mike. Neće naći
ni mrvice. Stvarno ćeš to izvesti?”
„Nemam izbora. Ubit će Annie. Dograbit će tebe. Meni
mogu prišiti ubojstvo.”
„Ali sad previše znaš. Neće te pustiti da samo šetaš.
Nema smisla. Zašto bi poslali unutra nekoga tko ih mrzi, tko
umire od želje da im vrati, da bi dobili nešto što trebaju?”
„Sigurno misle da su me sredili. Ja ću nadrljati, ili će me
poslije ubiti.“
„Što ti misliš?” upitao je.
„Izvest ću zamjenu, potući ih u njihovoj vlastitoj igri.
Možda to očekuju. Moram se nadati da su moji trikovi bolji
od njihovih.”
„Zna li Jack?”
„Nisam mu rekao.”
„Hoćeš li?”
„Cijelo me vrijeme muljao.”
„Nije on loš dečko”, rekao je moj otac bolno. „Ali
ponekad baš i bude.“
„On im je možda osiguranje. On će me promatrati unutra
i prodati me ako išta pokušam.“
 „Misliš da će ići tako daleko?“
„Skoro su ga ubili”, rekao sam, „To sigurno nije bio dio
njegove muljaže. Pa je sad ili uplašen na smrt i učinit će sve
što žele. Ili je uplašen i ljut, učinit će sve da im vrati.”
„Ne mogu ti reći što da radiš, Mike. Dobar si dečko, a to
će te ubiti u ovom svijetu.”
„Samo sam htio vjerovati da nas mogu sve okupiti,
dovesti i Jacka, pomoći mu da se sredi. Htio sam vjerovati
da se može promijeniti.“
„Ne možeš ga spasiti, Mike. On mora spasiti samog sebe.
A ti si svoj čovjek. Ako on posrne, to ne znači da ćeš i ti.”
„Hvala. Izmigoljio sam se do telefona. Moram bježati,
ali volim te. Nadam se da ću te večeras vidjeti.”
„I ja tebe.“
 40. POGLAVLJE

U PRAZNOM SAM APARTMANU sjeo za računalo,

ThinkPad. Zaslon za prijavu tražio me otisak prsta. Stisnuo
sam tipku za uključivanje i ponovno ga pokrenuo u načinu
oporavka. Odatle, koristeći komandni prompt, možete
modificirati datoteke u glavnom operativnom sustavu.
Ako na Windows računalu pritisnete tipku Shift pet puta,
pokreće se uslužni program zvan Sticky Keys – ljepljive
tipke. To je program za ljude s poteškoćama, koji im pomaže
da drže tipke poput Control pritisnutima. To je također i
sigurnosna rupa.
U oporavku, zamijenio sam program Sticky Keys u
glavnom sustavu sa cmd.exe. Kad sam ponovno pokrenuo
tipovo računalo i našao se pred tim zaslonom za prijavu,
samo sam pritisnuo Shift pet puta. Umjesto Sticky Keys, time
sam dobio zapovjednu liniju u njegovom glavnom
operativnom sustavu. Odatle je trebala jedna naredba da se
promijeni zaporka.
Kad sam bio unutra, otišao sam na internet i prijavio se u
svoj Dropbox, te izvukao dvije krivotvorine na kojima sam
radio otkako sam sa svojim tatom prvi put raspravljao o
zamjeni. Napravio sam ih prema prošlim direktivama
Saveznih. Odgovarale su formatu i jeziku službenih
dokumenata, sve do zaglavlja i „Klasa IFOMC – Ograničen
pristup (FR)“ otisnutih na vrhu.
Trebale su mi te krivotvorine da napravim zamjenu.
Jedna direktiva kazivala je uredu da stisne kočnice i zatvori
posebne programe koji su napumpavali ekonomiju. Druga je
kazivala da se drži gas do daske.
Skinuo sam besplatni program za uređivanje fotografija i
počeo se igrati filtrima dok nisam našao jedan koji je činio
da stranice izgledaju kao loše fotokopije. Kad sam dobio
izgled zrnatog faksa, otišao sam na pretragu slika na
Googleu, našao neke skenove faksova, i počeo izrezivati
brojeve iz oznake vremena. Lijepio sam ih na vrh svojih
krivotvorina, tako da izgledaju kao da su stigle u utorak u
12:05 popodne, kad će direktiva biti poslana u New York.
Isprintao sam obje verzije direktive. Sad, što god odbor
učini, mogao sam Lynchu i Bloom uvaliti krivotvorinu koja
kaže suprotno. Kladit će se upravo pogrešno, a ja ću im
razdrmati položaj.
Naravno, to je značilo da ću morati izvesti ovu pljačku i
prvo ukrasti pravu direktivu.
Isprintao sam po još jednu kopiju svake verzije, za svaki
slučaj. Dok je zadnja stranica izlazila iz printera, čuo sam
vrata dizala niz hodnik.
Izbrisao sam sve što sam stavio na računalo i ugasio ga.
Čuo sam kako zakoniti stanar otključava bravu dok sam ja
izvlačio svoje ispise. Istrčao sam na terasu baš kako su se
ulazna vrata otvorila. Uspio sam tek djelomice zatvoriti
klizna vrata.
Sakrio sam se u stranu, ali bio sam vidljiv iz otprilike
pola apartmana. Čuo sam kako se pali TV, SportsCenter, i
usudio se pogledati unutra. S upaljenim svjetlima, sve što je
vjerojatno mogao vidjeti bio je njegov vlastiti odraz, ali
svejedno sam se osjećao izloženim. Polako sam zatvarao
vrata centimetar po centimetar, čekajući da me škripa oda, da
me čovjek otkrije.
Vjerojatno se nisam trebao brinuti. Bacio sam pogled
unutra. Tip je bio na trosjedu i jeo burrito iz ruke, dok je
čitao iz debelog snopa pravnih dokumenata. Vidio sam kako
je zagrizao foliju, napravio grimasu, otparao je i nastavio.
Pola mojih prijatelja s pravnog fakulteta bilo je poput njega:
zabarikadirani u nekom unajmljenom ili korporacijskom
stanu preko puta suda ili ureda za reviziju dokumenata,
napucavajući dvije tisuće dvjesto, dvije tisuće petsto sati
godišnje, radeći svaku budnu minutu, spavajući četiri sata
noću. Tip vjerojatno ne bi primijetio da sam sjeo do njega i
poslužio se njegovim čipsom i guacamoleom.
Možda sam bio u smrtnoj opasnosti, ali barem više nisam
bio mlađi partner.
Presavinuo sam papire i stavio ih u svoj stražnji džep.
Umirivši se na zidu, stavio sam stopalo na ogradu i stao na
nju. Zabio sam prste lijeve ruke u cigle i okrenuo se na vrhu
ograde. Nagnuo sam se natrag u prazno, pustio ciglu iz ruke,
a onda pritisnuo desnu ruku o strop terase. Stopalo mi se
počelo tresti poput igle u šivaćem stroju. Počeo sam gubiti
ravnotežu. Povukao sam naprijed desnom rukom i podigao
lijevu da zgrabim pod terase iznad sebe. Moja puna težina
vukla mi je desne prste prema padu dok sam pritiskao
nožnim prstima i grabio lijevom rukom beton iznad. Otpustio
sam desnom rukom da bih dobio bolji zahvat, a onda pošao
stopalima uz cigle u zidu i zakvačio stopalo između ograde i
tla moje terase. Zbog rane na leđima, bio sam u agoniji.
Podigao sam kukove do ruba. Odatle sam pošao rukama uz
ogradu, postavio stopala na rub terase i gurnuo se preko.
Čim sam sjeo i došao do daha, začuo sam kucanje na
ulaznim vratima svoga apartmana.
Čuvar je ušao i živčano se ogledao. Pokucao sam na
staklo. Došao je do mene, gurnuo vrata i provirio glavom.
„Šef je razgovarao s tvojim dečkima. Stvari neće biti
spremne do sutra ujutro.”
„U redu.”
„Ovdje je studeno”, rekao je.
„Uhvatila me klaustrofobija. Možeš li mi iz hodnika
donijeti primjerak knjige Brave, sefovi i sigurnost?”
„Da. Ulaziš?”
„Za koji trenutak.”
Pogledao me kao da sam skrenuo, i zatvorio vrata. Sjeo
sam uza ciglu, opipao zavoj i prosiktao. Mora da sam
otvorio nekoliko šavova.
Imao sam što mi treba da razvalim Lyncha i Bloom, ali
propustio sam priliku da nazovem Annie.
Moj je otac ostavio paket sljedećega jutra. Čovjek s
naočalama donio mi ga je na vrata. Identifikacijske iskaznice
izgledale su lijepo. Definitivno će proći brzi vizualni
pregled.
„Tu je i ovo.” Podigao je crnu kožnatu torbicu:
provalnički alat.
Ispružio sam ruku.
„Diraš ih samo u prisutnosti odraslih.”
„Super. Onda mi nađi par brava za vježbu: Schlage
Everest i ASSA.
Vratio se deset minuta poslije s cilindričnim bravama i
predao mi ih zajedno s alatom.
„Prebrajao sam, pa nemoj ništa pokušavati izvoditi.”
Sjeo sam za stol i otvorio torbicu. Unutra je bilo petnaest
igli i napinjača. Dva put sam provjerio torbicu. Ni znaka
ikakve oštrice ili ključa za lisičine.
Jesu li ih našli?
Kako sam pažljivije pogledao alat, primijetio sam mali
znak utisnut u čeliku koji nisam vidio otkako sam bio klinac.
Bio je to top ukršten s čekićem, proizvođačev znak za Ford
Steel. Radionica je bila u mojoj obitelji generacijama, dok je
nisu na prevaru oduzeli mome ocu. Vraćanje čovjeku koji ga
je uništio bilo je ono što ga je nagnalo da se bavi podvalama.
Datum je bio 1976. Ovo mora da su neki od zadnjih komada
ikad izrađenih u Ford Steelu. Uvijek sam mogao raspoznati
očev rad.
Bili su prelijepi, rukom brušeni i polirani.
Opipao sam tvrde plastične drške. Činile su se čudnima,
jeftinima i neprimjerenima.
Što se promatrača tiče, obijanje brava malo je manje
uzbudljivo od pecanja kroz led. Nakon što sam obrađivao
cilindre nekih dvadeset minuta, tip s naočalama počeo je
igrati video igru na svom mobitelu. To mi je dalo vremena da
pažljivije pogledam ručke na nekima od tih igli.
Gurnuo sam nokat u spoj na plastici na kraju igle s
kružnom pločicom i pritisnuo. Plastika je kliznula natrag.
Bila je to kapica. Skinuo sam je i nagnuo iglu. Tanka oštrica
kliznula je iz savršeno oblikovane šupljine u plastici. Opipao
sam oštricu. Nije bila metalna, vjerojatno keramička. Pustio
sam je da padne na pod, a onda je stopalom gurnuo pod rub
prostirke.
Počeo sam ispitivati ostale igle i našao sam jedva
vidljivi spoj na drški igle za bravu s pločicama. Skinuo sam
plastični valjak skroz s metalnog dijela igle. Bio je to kratki
valjak, oko dva i pol centimetra dug, a jednom kad sam ga
skinuo, primijetio sam na kraju pravokutnu plastičnu pločicu,
nekih tri četiri milimetra, koju sam mogao gurnuti iz valjka.
Bio je to ključ za lisičine. Drugi kraj valjka imao je dva
ureza, dovoljno da se ugura nešto unutra tako da ga se može
okretati, nokat ili iglu ili oštricu. Ključevi za lisičine manje
su ili više standardizirani u Sjedinjenim Državama. Ako je
moj tata pogodio tolerancije, ovo će otvoriti bilo koju veliku
marku: Smith & Wesson, Peerless, ASP, Winchester,
Chicago.
Stari je mnogo naučio dok ga nije bilo.
Izvukao sam ključ za lisičine, navukao ostatak drške i
zatvorio ga kapicom. Izgledao je kao i ostali alat. Ispustio
sam ključ na prostirač i gurnuo ga ispod, do oštrice. Sa
svojom kontrabandom skrivenom, vratio sam se natrag
bravama, uglavnom da ne mislim o tome kako ću opljačkati
Banku Saveznih rezervi u New Yorku i onda, najvjerojatnije,
biti pogubljen.
Uspio sam obiti bočni zasun na ASSA-i. Everest mi je
još uvijek zadavao problema. To je bilo u redu. Moji alati za
besplatno bježanje iz zatvora pod prostiračem bili su jedino
bitno.
Nakon dva sata, čuvar je objavio stanku za ručak i
pokupio moje alate i brave. Donio je neke sendviče. Kad
sam ostao sam, zavezao sam žnirance uz rub prostirača,
postavljajući tijelo između svojih ruku i mjesta gdje je
Bloom najvjerojatnije postavila kameru. Stavio sam oštricu i
ključ u dlan i otišao u kupaonicu. Bloomini ljudi donijeli su
mi nešto odjeće da se presvučem. Povukao sam nekoliko niti
na košulji koju sam nosio, onda sam ubacio oštricu u prednji
džep s gumbom, a valjak s ključem u manšetu.
Opet sam pregledao svoje krivotvorene kopije direktive:
dvije verzije, po dvije kopije od svake. Bio sam spreman za
New York.
 41. POGLAVLJE

BLOOM NAS JE SMJESTILA – iako bih rekao da je prava

riječ „zatočila” u još jedan korporacijski stan na Manhattanu.
Bio je to Američki psiho deluks, sa staklom, kromom i
namještajem presvučenim crnom kožom, te monolitom od
TV-a što je zapovijedao cijelom sobom.
Telefoni nisu radili. Vrata su se zaključavala izvana, a
čak i da sam uspio proći kroz njih, na oba kraja hodnika bili
su dečki s pištoljima, za slučaj da me trebalo ušuškati u
krevet.
Ne da sam htio van. Nije mi ostalo ništa osim osvete.
Imao sam namjeru progristi do srca Bloomine operacije i
detonirati. Nisam mogao čekati da počne pljačka.
Bile su uključene Bloomberg News. Glavna vijest
večeras, kao i cijelog prošlog tjedna, bio je sastanak
Saveznog odbora za otvoreno tržište u Washingtonu i hoće li
protivni predsjednici Saveznih uspjeti zatvoriti pokušaje s
lakim novcem.
Netko je pokucao na vrata. Otvorio sam ih. Bio je to
Jack, okružen tipom s naočalama i irskim momkom od one
prve noći u gradskoj kući moga brata.
Pošao sam prema njemu. Stražari su se primakli bliže, na
vrhovima prstiju, spremni uskočiti ako ga napadnem.
Nasmiješio sam se i obgrlio ga rukama. Trebao sam
pomoć. Trebao sam svoga brata.
„Glava ti dobro izgleda”, rekao sam. Jedva sam mu
mogao nazrijeti šavove pod kosom. „Kako se osjećaš?”
„Podnošljivo je, osim samo ako se ne dodirne, još sam
malo uzdrman, sve u svemu. Kako leđa?”
„Boli ko vrag. Stvarno smo ekipa.”
„Žao mi je zbog toga.“
Cijela ova operacija uzela me kao metu od početka, ali
uvukla je Jacka kao sredstvo do cilja. On je bio usputna
šteta. Mogao sam pripustiti tračak suosjećanja za njega.
Zapravo, biti dobar s Jackom bio je ključni dio moga plana.
„Hoćemo li se primiti posla?” pitao sam.
„Svakako.”
Otpratio sam Jacka do kuhinjskog stola, gdje sam
rasprostro tlocrt s ulazima u Savezne i urede. Pogledao sam
snimke iz svojih kamera, dvaput provjerivši dnevne rutine.
Upraviteljica ureda vješala je svoju torbu s kripto-karticom
svakoga dana o istu kuku. Bez te kartice, cijeli bi plan
propao. Morali smo vježbati, i morao sam podučiti Lyncha
nekim osnovnim lekcijama o virusima. Trebali smo da ti
virusi obave svoje kako bismo ušli u ured u Saveznima.
Bilo je dovoljno posla da smo Jack i ja mogli ostaviti
većinu stvari neizrečenima. Ispunili smo sate uvježbavajući
pljačku. Bilo je to olakšanje, jer – ako budem s njim
razgovarao o onome što se dogodilo, ili čak previše o tome
razmišljao – bojao sam se da ću ga ili ubiti ili mu oprostiti.
Nisam znao što je gore.
Svaki put kad bi se čuvar odmaknuo da nas ne čuje, Jack
bi se nagnuo prema meni.
„Neće nas pustiti da se izvučemo s ovime, Mike”,
prošaptao bi. „Smještaju nam. Trebamo plan. Trebamo neki
način da uzvratimo, da pobjegnemo.”
„Ne brini se o tome. Samo se drži ovoga.” Pokazao sam
na kartu, gdje sam ucrtao kako ćemo doći do trgovačkog
ureda i naše puteve za bijeg ako nešto krene naopako. „Sve
će ispasti dobro.”
Nije bio zadovoljan. Čim je dobio sljedeću priliku,
vratio se na to.
„Samo će nas se poslije riješiti ”
„Tatica ima sve pod kontrolom, Jack. Nemoj ništa
izvoditi. Samo će te ubiti. Ili mene.”
„Ali kako?” upitao je. Bila mu je vidljiva panika u očima
što smo se više približavali pljački. Upast ćemo u banku za
dvanaest sati.
„Smislio sam–”, rekao sam. Vrata su se otvorila. Ušao je
Lynch. Jack i ja smo se uspravili.
„O čemu razgovaramo, dečki?” Lynch je znao da se nešto
sprema.
 „O pravcima bijega”, odgovorio sam. Pogledao nas je od
glave do pete, viknuo čovjeku s naočalama da izađe iz
kupaonice i pažljivije nas nadzire, a onda otišao.
Nismo imali druge prilike za razgovor prije no što su nas
te noći razdvojili. Znao sam da Jack nešto sprema. Znao sam
da će pokušati izvući iz mene pravi plan. Računao sam na to.
 42. POGLAVLJE

Dan pljačke

TE NOĆI UOPĆE NISAM SPAVAO, samo sam gledao kroz

prozor u sivi sjaj koji na Manhattanu prolazi pod mrak. Ustao
sam iz kreveta, istuširao se, obukao i gledao kako se East
River pjeni pod naletima vjetra.
Zašto su navalili na mene? To me pitanje nije htjelo
ostaviti na miru. Zajebavao si se s pogrešnim tipom, bio je
rekao Lynch. I dok sam po stoti put provjeravao krivotvorene
direktive, sićušni valjak i oštricu ušivenu u odjeću, konačno
sam shvatio tko je bio iza svega ovoga.
Lynch je pokucao na vrata. Bili smo spremni. Znao sam
da ulazim u klopku, ali s onime što sam sada razumio, i
nakon sveg tog vremena što sam čekao sâm u strahu, nikad
nisam osjećao takvo olakšanje.
Krenuli smo prema Maiden Laneu u crnom kombiju.
Znakovi na boku kazivali su da pripada kurirskoj službi.
Lynch je vozio. Lynch je uvijek vozio. Irac je sjeo na
suvozačko sjedalo. Tip s naočalama bio je na stražnjoj klupi,
pazeći na nas. Prvo smo stali u tajlandskom restoranu.
Nazvao sam tog jutra da naručim.
 Tip s naočalama izašao je kroz vrata kombija i otrčao da
podigne hranu. Jack i ja bili smo sami odostraga.
Radio je bio uključen: „...a tržišta su podijeljena kao
nikad do sada dok Wall Street čeka da čuje rezultate sastanka
u Saveznim u Washingtonu.”
Imali smo radio na tipku, koji smo mogli koristiti da se
povežemo s Lynchevom ekipom i da šaljemo dvosmjerne
poruke promatračima.
Nije bilo načina da zovemo nekoga izvana.
Naša krinka za prvu fazu, prolaz kroz zaštitni krug, bila je
da smo predstavnici prodaje za teretanu, koji dolaze da se
nađu s Ljudskim resursima. Imao sam registrator promotivnih
materijala, s provalničkim alatom skrivenim u hrptu.
Da poharamo ured, Jack je imao laptop u ruksaku. Sakrio
sam kripto-karticu i magnet od rijetke zemlje32 tamo gdje je
nekad u računalu bila DVD pogonska jedinica kako bih ih
prokrijumčario kroz detektore metala.
Dok smo se približavali Saveznima, Jack me pogledao.
Uvijek je zračio drskim samopouzdanjem, uvjerenošću da će
se provući netaknut, bez obzira koliko daleko išao ili ma što
učinio pogrešno. Ali u tom trenutku, nakon svih tih godina,
toga je nestalo.
Stid me koliko mi je zadovoljstva pružalo što sam vidio
da je to otišlo, da ga vidim kako shvaća da ovaj put neće biti
lakog izvlačenja. Sve što je ostalo u njemu bio je čisti strah.
 „Sjebat će nas”, prošaptao je.
„Da, hoće. Nisam siguran hoće li nas pustiti da
ispadnemo krivci ili će nas samo ubiti,”
Gutao je i gutao, suhih usana. „Samo ću pobjeći ili se
predati muriji. Ja–”
„Nemoj. Navalit će na Annie, na tatu. Moramo ovo
srediti.”
„Ali ne mogu. Sve sam zabrljao, Mike. Gotovi smo–”
„Nije gotovo. Rekao sam ti da imam plan.”
„Koji?” navaljivao je Jack.
„Vi dečki ste prilično jebeno brbljavi tamo odostraga”,
povikao je Lynch kroz metalni pregradak što je dijelio kabinu
od prostora za teret.
„Samo prolazimo zadnje detalje”, rekao sam.
Lynchev čovjek vratio se natrag s hranom i položio je na
sjedalo do mene. Čuo sam kako Lynch kaže nešto Ircu.
Posegnuo sam u vreće i provjerio narudžbu.
„OK. Pretresi ih”, zapovjedio je Lynch.
„Ustaj”, rekao je Naočalko dok je zatvarao vrata za
sobom.
„Što?” pitao sam.
„Samo da budem siguran da ste skockani”, rekao je
Lynch s prednjeg sjedala. „Mrzim biti iznenađen.”
Naočalko je počeo pretresati Jacka. Znali su da ću nešto
izvesti. Ako nađu moje lažne direktive, sve je gotovo.
Ispustio sam papire iz registratora, gdje sam ih sakrio, i
pričekao dok je prepipavao Jacka, prolazeći kroz svaki
komadić opreme koji je nosio za pljačku. Morao se pognuti
da bi ga pretražio, a kako je obišao oko sjedala, dodao sam
papire svome bratu.
Jack je na sekundu izgledao zbunjen, ali ih je uzeo i
umetnuo između jastuka sjedala i svoje noge dok je sjedao.
Naočalko je potom provjerio mene, ispipavajući me oko
pojasa i po preponama i pazusima. Prsti su mu ušli u moje
manšete, ali nije se činilo da je osjetio mali valjak unutra.
Dok mi je prelazio rukama naprijed, prešao je baš preko
keramičke oštrice, ali bila je dovoljno malena, poput pet
centimetara dugog komada rezbarske pile, da sam to samo ja
osjetio. Koža mi se naježila.
„Jesu čisti?” pitao je Lynch,
Njegov pomoćnik opet me pregledao. Mogao sam se
zakleti da bulji u tu oštricu, iako je bilo prilično teško biti
siguran kamo mu je pogled bio uperen. „Jesu”, odgovorio je.
Lynch je upalio auto.
„Trebamo i kav“, rekao sam kroz pregradak.
„Upravo ste je popili.”
„Za posao. U toj zgradi s dvije šalice kave mogu svuda.”
„Dobro”, rekao je Lynch. U krugu od jednog bloka, bila
su četiri Starbucksa. Irac je potrčao ulicom i vratio se s dvije
papirnate čaše u poslužavniku za nošenje.
Zaustavili smo se iza ugla od Saveznih. Policija će
skočiti na svakoga tko u tom bloku nepropisno parkira
kombi, pa smo trebali stati samo toliko dugo da iskočimo.
Vrata kombija tresnula su kako su se otvorila.
„Nemojte zajebati”, rekao je Lynch.
Jack i ja zgrabili smo opremu i izašli.
„Pobjeći ću, Mike”, rekao je Jack kako smo krenuli niz
Maiden Lane.
Bili smo petnaestak metara od ulaza, petnaestak metara
od kombija. Policija nas je već promatrala.
„Nemoj.”
„Reci zašto ne bih.”
„Ubit će te.”
„U konačnici, ali ne ovdje, ne usred bijela dana ”
Morao sam mu reći, inače bi upropastio sve. Ako ovaj
posao krene nizbrdo, povući će sa sobom i više od Annie i
mene. Bacit će se na mog oca. Prišit će mi ubojstvo na
Mallu. Izvesti posao i dati im lažne podatke bio je jedini
način kako sam ih mogao srušiti, jedini način kako sam
mogao dobiti natrag Annie.
Pa sam stoga morao birati: na kraju krajeva, jesam li
mogao vjerovati Jacku? Je li strah za život konačno utjerao
nešto poštenja u njega? Prisjetio sam ga se kako je krvario u
kuhinji, ležeći onesviješten na podu, skoro mrtav.
Bio mi je jedini brat. Ljudi se mogu mijenjati. Uputio
sam ga.
„Oni papiri koje sam ti dao”, rekao sam. „Mogu sjebati
Lyncha i Bloom i tko god bio da ih vodi. Izvest ću zamjenu.
Što god direktiva rekla, imam krivotvorinu koja kaže
suprotno. Kad se izvučemo iz ovoga, dat ćemo Lynchu lažnu
informaciju. Žive ćemo ih oderati na burzi. Potući ćemo ih u
njihovoj vlastitoj igri.”
Opipao je krivotvorine koje sam mu dometnuo.
„Još ih imaš?”
„Da.”
Lynch nas je gledao iz kombija.
„To je jedino što nam odlaže smrtnu presudu, pa dobro
pazi na njih.”
„Meni ćeš ih povjeriti?”
„Ti si najpodlije kopile koje sam ikad sreo, ali si i dalje
moj brat. Moramo ovo obaviti zajedno. Moramo vjerovati
jedan drugome, Jack, ili smo mrtvi.”
„Hvala, Mike. Bože. Žao mi je zbog svega. Žao mi je.”
„Prištedi si.” Okrenuo sam se prema Saveznima. Ako
sam griješio oko Jacka, pokopat će me. Ali u jednu sam stvar
oko Jacka mogao biti potpuno siguran. I to će mi spasiti
život.
 Zazujao je Jackov radio. Podigao ga je i poslao poruku
dok smo išli prema vratima Saveznih.
„Što je bilo?” pitao sam.
„Ništa. Čini se da je sve u redu. Idemo.”
 43. POGLAVLJE

POLICIJA SAVEZNIH REZERVI čuvala je ulazna vrata, ali

nešto nije štimalo. Bilo ih je dvaput više nego obično, a
mnogo ih je nosilo automatske puške i SWAT opremu. Možda
je čistka u Odboru guvernera nakon Sacksove smrti
protegnuta i na New York. Možda su pod uzbunom jer je to
tako povijesni Dan Saveznih. Ili su možda provjerili naše
brojeve Socijalne sigurnosti, pa su im se vratili kiseli.
Otišao sam do dva murjaka na ulazu na Maiden Laneu.
„Bok”, rekao sam. „Imamo dogovoreno sa Stevenom
Merrillom iz Ljudskih resursa,”
Pogledali su vreće s hranom, a onda jedan drugoga.
Valjda je Steven šišao podosta ljudi za ručkove.
Prebacio sam vreće u jednu ruku, izvadio svoj novčanik i
predao lažnu vozačku. Jack je držao kave u njihovom
kartonskom poslužavniku i pokazao svoju.
Čuvar je javio radiom. „Wellpoint Fitness?” pitao je.
Samo sam pokazao logo na svom prsluku. Uz manjak sna,
povrede i crvene oči, ništa na Jacku i meni nije ukazivalo na
zdravlje.
„Trebali biste doći i obići nas”, rekao sam. „Mogu vam
poslati propusnicu za goste.”
Slušao je svoju slušalicu.
„Možda ipak ne danas ” Maknuo se u stranu. „Recepcija
će vam izdati iskaznice.”
Prošli smo kroz vrata. Čuvar na recepciji dao nam je
posjetiteljske iskaznice s kvačicom, a onda nas uputio prema
rentgenskom uređaju. Zaposlenici su strujali pored nas prema
zamkama.
Čekali smo iza dvoje talijanskih turista u napuhanim
kaputima.
„Sljedeći”, rekao je čuvar i mahnuo mi da priđem.
Prošao sam kroz magnetometar: ni da zacvrkuće. Pomična
traka na rentgenskom uređaju zastala je dok je pregledavao
naše vreće.
Gledao sam ga živčano, kao da je sudac što mi sudi.
Vratio mi je čudnim pogledom.
Pojavile su se naše torbe. Murjak Saveznih rezervi na
kraju rentgena mahnuo je svojom karticom pred zamkom.
Ušli smo. Rekao nam je neka pričekamo svojeg čovjeka
iz Ljudskih resursa pored vrata dizala. Držao sam ramena
široko, u najboljoj imitaciji štakora iz teretane dok su
brojevi na dizalu otkucavali prema dolje. Tjestasti čovjek s
bradom izašao je kroz vrata.
„Oh, donijeli ste ručak”, rekao je Merrill predstavljajući
se, „Samo sam se šalio. Ali hvala vam.” Nije se bio šalio,
ali valjda se tako pokrivao ako ga nagaze zbog primanja
darova. Pratili smo ga do ureda na drugom katu gdje se pola
tuceta glava diglo iz odjeljaka poput prerijskih svizaca.
Stavio sam hranu na pomoćni stol pored konferencijske sobe,
izvadio jelovnik iz jedne od vreća i stavio ga u svoj stražnji
džep,
Merrill je sjeo s nama u svom odjeljku i stao kopati po
plastičnom tanjuru phat phrik kbinga. Očito nas je slušao
samo radi besplatnog ručka, ali svejedno sam bio
impresioniran Jackovim žarom dok je prodavao našu
nepostojeću teretanu. Stvarno sam se zabrinuo da bi Merrill
htio potpisati na licu mjesta; nisam imao papire za to.
Dok se Merrill osvrtao naokolo za još jela, a Jack
govorio nešto o Zumbi33 pogledao sam na sat. Pet do
podneva. Komitet je zaključivao svoju odluku dok smo mi
razgovarali. Direktiva će uskoro biti ovdje. Vrijeme za
pokret.
„Pa”, rekao sam, „možemo Vam ostaviti neke od ovih
materijala. Onda ću vas Vas opet nazvati da možda
postavimo reklame jedan dan u kafiću ili sobi za odmor?”
„Vidjet ćemo”, rekao je Merrill. „Znadu biti malo čudni
oko reklamiranja.” Punog želuca, sad nas je hladio. Mora da
se smatrao pravim muljatorom.
Ustao sam. „Sjajno. Uskoro se čujemo.” Rukovali smo se
i otišli. Uzeli smo dizala do Šestog kata, a onda šmugnuli u
toalete što su bili tik za uglom. Ugrabili smo dva zahoda i
zamijenili posjetiteljske iskaznice propusnicama koje je
Cartwright izlažirao iz mojih fotki. Toalet je jedino mjesto
gdje vam je garantirana sloboda od nadzornih kamera.
Jack je izvukao lažnu kripto-karticu iz svog laptopa i
predao mi je ispod pregrade. Ubacio sam je u svoj džep, a
onda izašao iz zahoda i uzeo dvije šalice kave s police pored
umivaonika. Ugurao sam poslužavnik za nošenje i prsluke iz
teretane koje smo nosili duboko u smeće.
Izašli smo. Jack je nosio notebook računalo u jednoj ruci
i ruksak u drugoj, izgledajući baš kao premoreni
informatičar. Na putu natrag prema dizalima, bacio sam
pogled kroz prozore na Maiden Lane: stiglo je još SWAT-a.
Blokirali su ulicu na oba kraja. Koji se vrag događao?
Uzeli smo dizalo do devetog kata, gdje je bio trgovački
ured. Nisam imao prilike provjeriti osiguranje na ovom katu
kad smo prvi put odmjeravali Savezne. Na kraju niza dizala
bio je mali prijemni prostor sa čuvarom za stolom. To se
činilo kao najmanje što su mogli učiniti, s obzirom da su
ključevi do portfolija od četiri trilijuna dolara počivali iza
tih vrata.
Nosio sam kavu u svakoj ruci, a Jack je gledao u svoj
laptop. Hodali smo polako hodnikom, tiho blebećući detalje
nekakvih tehno-gluposti što su zvučale jako hitne. Bila je to
taktika odugovlačenja da propustimo mladu ženu neka ide
ispred nas.
„Super“, rekao sam. „Počet ćemo tvojim BackTrack
Liveom, a kad to ne bude radilo, ići ćemo s Knoppixom.”
Pratili smo je, nastavivši s čavrljanjem. Tehnika je
poznata kao provlačenje, a mnogo je lakša od obijanja brava.
Trebaš dobru ispriku da ti se pridrže vrata. Zato će dvije
kave otvoriti bilo koja vrata jednako sigurno kao i
nenarezani ključ. Ljudi su u suštini dragi, ili se barem boje
sukoba i toga da će ih pokuditi ako imaju krivo. Pridržala je
vrata na trenutak i bacila pogled na mene i Jacka, koji je
također imao pune ruke.
Morate izgledati u skladu sa svojom ulogom. Izvršila je
brzu vizualnu provjeru da nosimo propusnice i to je bilo to.
Ovo je bilo mjesto relativno svjesno sigurnosti, pa je barem
pogledala. Najstrože ustanove pokušavaju u svoje radnike
utuviti „mentalitet izazova”. Ne samo da provjerite
iskaznice; zalupite vrata osobi u lice i natjerate je da ih sama
otvori. Ali poput mnogih strogih mjera, to je tako neugodno
da ljudi to samo ignoriraju. Dokle god zračite potpunom
uvjerenošću da pripadate tamo gdje jeste, bit ćete dobro.
Tračak sumnje i sve se raspada.
Gledala nas je kako ulazimo za njom. Nasmiješio sam se.
Kimnula mi je. Bili smo unutra, iako naše iskaznice nisu
imale funkcionalne čipove, upravo su nas propustile u srce
Saveznih. To nas je spasilo tehničkog daveža da pokušamo
stvarno klonirati RFID ili da hakiramo administratorovu bazu
podataka i dodamo svoje kartice.
Otkucao sam poruku Lynchu: „Ušli.“
 Ovo je bio zadnji korak prije no što se primimo ureda.
Zastao sam i duboko udahnuo. Barem smo prošli vrata.
Opet su se otvorila iza nas i ušao je stariji crnac kratko
šišane kose. Prepoznao sam ga s recepcije.
„Oprostite”, rekao je.
„Da”, odvratio sam ja.
„Vi, gospodo, radite na ovom katu?”
„Mi smo iz informacijske sigurnosti“, rekao sam.
Nagnuo je glavu, ispitujući naše propusnice. Uvijek
želite podržati bilo kakav lažni identitet: Xeroxova služba za
popravak, FedEx i tako to. Što je veća organizacija, to bolje,
jer vam je teško ući u trag. Onome tko vas zaustavi date
telefonski broj na kome imate nekoga tko će odgovoriti i
garantirati za vas. Ali mi smo za ovo trebali biti zaposlenici
Saveznih, a ako nas ovaj tip provjeri interno, bili smo
gotovi.
„Tko vas je zvao?“ upitao je.
Pogledao sam svoj mobitel. „Radno mjesto 923. To je–“
Jack je pogledao svoj laptop.
„Tara Pollard.”
Uhvatio se za bradu, opet nas pogledao. „Trenutak”,
rekao je i izvadio svoj mobitel. Zvat će.
Pogledao sam na sat. Tempiranje je bilo ko britva.
Poslao sam onu poruku Lynchu da okine naš virus, da natjera
Pollardičino računalo da se počne ponašati tako čudno da će
naša meta to morati primijetiti, što bi nam dalo ispriku da
smo u uredu. Ako bismo stigli prerano, bili bismo uhvaćeni
kako reagiramo na problem koji ne postoji. Prekasno, i ona
bi već zvala informatičare, a kad bi oni stigli, znali bi da
smo lažnjaci.
„Ostanite ovdje”, rekao je i počeo tipkati. Jack mi je
uputio uspaničeni pogled.
 44. POGLAVLJE

TOLIKO ME OBUZELA PROPAST što je visjela nad nama

da nisam primijetio usplahirenu ženu koja je došla iza nas.
„Jeste li vi informatičari?” pitala je.
„Da. Primijetili smo neki neuobičajeni promet na mreži.
Jeste li Vi na 923?”
„Hvala Bogu. To je tamo.”
Provela nas je pored čovjeka s recepcije. Zaklopio je
svoj mobitel, uputio nam još jedan sumnjičavi pogled i onda
otišao prema ulaznim vratima.
Pulsirajuće srce američkog kapitalizma zapravo je bilo
pomalo razočaravajuće. Nije se puno razlikovalo od lokalne
podružnice neke banke. Konferencijska soba s drvenim i
staklenim pregradama visokim do prsa ispunjavala je većinu
prostora. Sedam trgovaca sjedilo je za računalima uza zid,
tiho kormilareći sudbinom ekonomije pomoću nekoliko
klikova mišem, među gutljajima potegnutim iz boca s vodom.
Odjeljci su ispunili većinu poda. Visoki prozori pod
lukovima punili su sobu sunčevim svjetlom. Stariji čovjek
otišao je do trgovaca i nakratko se savjetovao s njima.
Valjda sam očekivao kaotičnu burzu s ljudima što
galame, signaliziraju prodaje i bacaju papire. Ali ovo je bilo
sve ono što su Savezne pokušavale biti: polagano i
odmjereno, duboka kobilica ekonomije. Bilo bi zanimljivo
vidjeti kako će mirne stvari biti u 2:15, kada odluka postane
javna i tržišta poživčane, ali do tada ću već biti daleko.
Stvari nisu bile dobre na radnom mjestu 923. Lynch je
nadmašio samog sebe s virusima. Dok smo prilazili njenom
odjeljku, vidio sam desetke pop-upova: „Klikni ovdje!“
„Dobili ste besplatni iPad!“ „Vaše računalo je zaraženo!“
„Uzbuna! Virus!”.
Obližnji printer bljuvao je papire u sve veću hrpu u
ladici za papir.
„Ne znam što se događa”, rekla je.
„Hmmm...” rekao je Jack. Ušli smo u njezin odjeljak.
Bilo je podne. Odluka će stići svake sekunde, ako već i nije,
i stajat će u redu za faks, čekajući da se ona prijavi kripto-
karticom.
„Da niste ovdje uključivali neki nepoznati USB uređaj?”
pitao ju je Jack. „Ili kliknuli neki PDF od nekoga koga ne
poznate?”
„Ne.” Znali smo da je zagrizla meku, jer smo joj je mi
bacili. Pogledao ju je onim specijalnim prezirom, kojeg koji
kompjuterski mudraci čuvaju za niže od sebe.
„Pa”, rekla je. „Bio je jedan koji je izgledao poput
okružnice, ali nije bio iz komunikacija.”
 Dok su oni gledali laptop, ja sam otišao do njezine torbe
i na brzinu bacio pogled u nju, tražeći njezinu karticu.
Nije bila tamo.
Čekao sam da joj Jack odvuče pažnju podrobnim
pitanjem, a onda sam joj otvorio torbu i pretražio je. Vidio
sam izletničke kombije s manje stvari unutra. Prebacio sam
sve na jednu stranu, a onda na drugu.
Nije bilo kripto-kartice. Kroz prozor na glavnim vratima
ureda, vidio sam čuvara s recepcije. Nije prestao buljiti u
mene. Bez te kartice morali bismo čekati da direktiva stigne,
a onda što? Viriti preko nečijeg ramena? Umlatiti ih i uzeti
je?
Jack me pogledao, očajan: daj već jednom. Pogledao
sam natrag prema glavnim vratima.
Možda je već izvadila karticu. Provjerio sam gdje joj je
podložak za miša: ljevakinja. Onda sam pogledao njen džep
na hlačama, gdje je pod tkaninom bio obris. To je mogao biti
novčanik.
„Provjerit ću promjenu imena u DNS-u“, rekao sam i
pokazao na njezinu stolicu. „Smijem?”
Ustala je. Ja sam sjeo. U skučenom prostoru odjeljka nije
bilo ničeg neobičnog u tome da se moje bedro okrzne o
njeno. Osjetio sam joj karticu u pojasu. Povrh svih mojih
nedjela, sad ću vjerojatno biti uhićen što pokušavam ući u
hlače ovoj učinkovitoj mladoj ženi.
 Džeparenje je stvar pažnje. Ako gledate nekoga u oči, taj
postaje veoma živčan kad ste mu unutar metra. Međutim,
gledajte u stranu, na fokus njegove ili njene pažnje, i možete
prići unutar desetak centimetara, a da ne okinete ikakve
alarme.
Buljio sam u zaslon i pokrenuo nekoliko stvari iz
komandnog prompta. Sve je to izgledalo jako tehnički, ali
nisam ništa radio. Onda sam odgurnuo stolicu, stavio ruku na
stol, spustio se na koljeno i provjerio Ethernet priključke.
Kad ste u nečijem džepu, taj će to osjetiti, pa prikrijete
dodir. U ovom slučaju, gurnuo sam stolicu na nju dok sam
uranjao s dva prsta u njen džep.
Imao sam karticu. Pod stolom sam je zamijenio lažnom
karticom koju sam nosio. Na putu natrag gore, opet sam
gurnuo stolicu i ubacio joj lažnjaka u džep. Kad se primi
provjere faksa, dobit će stanje greške u kartici. Dok shvati
zašto joj kartica ne radi, mi ćemo već ukrasti direktivu i biti
na pola puta do DC-ja. Ili u lisičinama. Ili mrtvi.
Ustao sam. „Provjerit ću druge priključke i printer.”
Usput sam Lynchu poslao poruku: „Zaustavi printer.”
Čuvar s recepcije sad je razgovarao s nekim na telefonu,
pažnje usmjerene na mene.
S karticom u dlanu, otišao sam do faksa. Bio je u
odjeljku, sklonjen da ne smeta. Jedina dobra stvar za mene
bila je što nije bilo nadzornih kamera usmjerenih izravno na
faks. U područjima najstrože sigurnosti, gdje se obrađuju
povjerljive informacije, ne možete imati kamere koje zure u
državne tajne. To bi zločestim dečkima omogućilo da
špijuniraju.
Kad smo uvježbavali, rekao sam Jacku da bi mogla
postojati mehanička brava kojom se treba pozabaviti prije no
što možemo doći do faksa. Znao sam da je nema, ali morao
sam se osigurati da ću ovaj dio posla ja obaviti.
Umetnuo sam karticu u prorez na boku faksa.
Molim unesite PIN.
Utipkao sam osam znamenki.
PIN nije prepoznat.
To je bio prvi pokušaj. Tri pogrešna pokušaja izbacila bi
me. Očitao sam PIN iz kretnji Pollardičine ruke na videu.
Zadnja znamenka bila je najmanje jasna. Ponovno sam unio
prvih sedam znamenki, a onda kao zadnju utipkao onu ispod
u stupcu.
PIN nije prepoznat.
Nakon svog ovog posla i sveg ovog truda, otkrit ću svoju
sudbinu stojeći usred slabo osvijetljenog odjeljka, buljeći u
tintani crno-sivi prikazivač faks mašine poput pripravnika.
Kamo su nestali Butch i Sundance?
Opet sam utipkao PIN, i za zadnju znamenku sam prešao
sa šest na devet.
Sigurni pristup dopušten. 1 faks na listi čekanja.
Zabavljao sam se Ethernet priključcima, pokušavajući da
ne izgledam kao da mi srce klopara u prsima sa 180 otkucaja
u minuti. Faks je ispustio visoki elektronički vrisak.
Printam…
U mom umu, to je bilo poput sirene za zračni napad, ali
osim pogleda jednog od trgovaca, činilo se da nitko nije
primijetio.
Onda je Pollardova pogledala u mom smjeru. Vidio sam
kako poseže dolje i dodiruje si džep.
Faks je radio na običnoj telefonskoj liniji i mogao je
primati i normalne i šifrirane prijenose. Šifrirani materijal
tiskat će samo kad je umetnuta kartica i unesen PIN. Nije
mogla biti sigurna da primam povjerljive informacije. A
njezina kartica, mora da je mislila, i dalje joj je sigurna u
džepu.
Jack joj je nešto rekao. Uvježbali smo pola tuceta
strašnih propusta u računalnoj sigurnosti o kojima bismo joj
mogli pričati da joj odvučemo pažnju. Pollardova je
pobijelila i pogledala računalo. Jack ju je tražio da prati
pokazivač napredovanja dok je on radio nešto na svome
laptopu. Ako bi napredovanje stalo, to je značilo da bi moglo
doći do ozbiljnog proboja podataka na Dan Saveznih.
Ne dao Bog. Ja sam gledao faks.
Pomaljala se naslovna stranica. Vidio sam kako se
stvaraju riječi: „Klasa I FOMC–Ograničen pristup (FR).” Sa
svakim novim retkom, svakim vriskom printera, bio sam
siguran da će se čuvar vratiti, da će se pojaviti pravi
informatičari, da će SWAT ekipa odozdo nahrupiti u ured,
uperenih puška.
Naslovna stranica pala je u pretinac. Pollardova je
ustala. Ispitivala je lažnu kripto-karticu, onda mene.
Počeo se ispisivati tekst direktive. Vidio sam ga kako
izlazi, uobičajeni uvod koji se uvijek koristi. Kroz glavna
vrata, vidio sam čuvara kako razgovara s murjakom.
„Savezni odbor za otvoreno tržište traži monetarne i
financijske uvjete koji će potaknuti stabilnost cijena i
promovirati održivi rast...”
Provaljeni smo. Gledao sam kako papir mili, tri
milimetra po tri milimetra.
„Da bi promicao svoje dugoročne ciljeve, Komitet u
neposrednoj budućnosti traži uvjete na tržištu pričuva u
skladu sa.”
Otvorila su se glavna vrata. Čuvar je ušao unutra.
Čekao sam, gledajući faks.
I konačno, vidio sam brojeve. Imao sam direktivu.
Odluka je stigla: držat će gas i pumpati ekonomiju. To je bilo
sve: jedan odlomak u suhom vladinom memorandumu, jedan
broj – kamatna stopa – ali on je bio dovoljan da protrese
tržišta do srži, da okrene globalnu ekonomiju. Kroz ona
računala preko mog ramena strujale su milijarde, i tko god je
u ovom trenutku imao ove brojeve mogao je zaraditi stotine
milijuna trgovinom prije objavljivanja direktive. Pa ipak,
nakon svega kroz što sam prošao, to se činilo tako malom
stvari za sve nevolje koje je uzrokovalo.
Izvukao sam direktivu i pročitao sljedećih nekoliko
redaka. Onda sam je ubacio u zaključanu kantu za sjeckanje.
„Što radite s tim faksom?“ pitala me Pollardova preko
sobe.
Ignorirao sam je. Trebao sam još jednu sekundu. Izvadio
sam još jedan list iz svog stražnjeg džepa, gdje je bio savinut
unutar jelovnika, i bacio i njega u sjeckanje.
Pogledao sam natrag. Čuvar je iskoračio. Čuo sam kako
se ljudi brzo kreću niz hodnike. Tiho vrijeme je prošlo.
Svake sekunde, murjaci će upasti kroz ta vrata.
Izvadio sam prazni komad papira iz pretinca faksa,
nažvrljao redak na njemu, a onda ga presavinuo na pola.
„Priključci izgledaju u redu”, rekao sam preko sobe
Jacku. Bila je to naša lozinka da izlazimo.
Počeo sam hodati prema drugom ulazu, pored praznog
ureda izvršnog dopredsjednika koji je vodio trgovački ured.
Bio je u DC-ju; voditelj ureda uvijek prisustvuje sastanku
odbora. Zato sam stavio kameru u ured njegova zamjenika.
Bacio sam papir na pod, a onda mu ga gurnuo pod vrata.
 45. POGLAVLJE

„DONIJET ĆU JOŠ JEDAN CD”, rekao je Jack

Pollardovoj. „Možete li pratiti taj pješčani sat?”
Policija Saveznih rezervi bila je na ulaznim vratima.
Brzo smo hodali, a onda smo se bacili u trk, prema
pomoćnom izlazu, i stigli do stubišta.
„Stani!” povikao je netko iza nas.
Otrgnuo sam sa zida komad cijevi za električne vodiče i
uglavio ga preko odmorišta između vrata i stube. Čuo sam
murjake kako lupaju na drugoj strani.
Potrčali smo jedan kat dolje. Kamere su bile posvuda. Iz
javnih natječaja i ponuda za obnavljanja, znao sam da imaju
pristupnu ploču svaka tri kata.
Policija Saveznih što je nadzirala monitore bila je
svjetske klase. Kamere su bile neprobojne za metke. Ugovori
da se mjesto napuni svevidećim očima koštali su desetke
milijuna dolara. A žice koje su sve to spajale? Počivale su u
limenim kutijama, zaštićenim bravom s pločicama od dva
dolara.
Sakrili smo se u veži. Jack je izvukao laserski pokazivač
na privjesku za ključeve iz svoje torbe i uperio ga u kameru.
To će je oslijepiti, ali središnji nadzor sigurno će primijetiti
bljeskanje.
„Možda se mogu uspuzati gore i razbiti je”, rekao je
Jack.
„Daj mi svoju torbu.”
Predao mi ju je. Posegnuo sam unutra, i iz hrpta
registratora istresao na dlan svoj provalnički alat.
Upotrijebio sam „zmiju” i otvorio ploču na treći potez.
„Bit će ovdje svakog trena”, rekao je.
Unutra je bilo strašno puno žica.
„Mislim da su one za kamere crvene”, rekao sam. Tog
detalja nije bilo u javnom natječaju.
„Mislio sam da su zelene.”
„Siguran?”
»Ne.”
Crna kupola od zatamnjenog stakla pokrivala je kameru,
što je značilo da se mogla zakretati, naginjati i zumirati.
Prazno kućište bilo bi jednako učinkovito sredstvo
odvraćanja, jer nikad ne znate kada vas gledaju. Većina
kamera s uočljivim treptavim crvenim svjetlom jesu lažnjaci,
jednako odbojne lošim dečkima, a jeftinije od pravih.
Međutim, uz zeleno svjetlo Jackovog lasera što je
svjetlilo kroz zatamnjeno staklo, vidio sam kako se
mašinerija unutra polako zakreće amo-tamo dok je nadzirala
stubište.
 Olabavio sam vijak na spojnici na zelenim žicama i
polako razdvojio bakrene žičice. Odjednom je nad našim
glavama zaurlao i zabljeskao požarni alarm. Nabio sam ih
natrag.
„OK, crvene.” Povukao sam crvene žice. Stubište je
utonulo u crno. Pipao sam po mraku dok ih nisam uspio
vratiti natrag, a onda sam zategao vijak.
„Plave?”
„Plave”, rekao je Jack uz kimanje.
Povukao sam plave žice i promatrao Jackov laser kako
sjaji kroz kućište. Kamera je stala.
„Koji izlaz?” pitao je.
„Maiden Lane.”
Bio je na sjevernoj strani, na katu višem nego na Ulici
Liberty. Trčali smo niz stube dok mi mišići u nogama nisu
gorjeli, a onda stali pred vratima što su vodila do stražnjeg
predvorja gdje smo prvi put ušli. Na zamkama su normalno
bila četiri policijska službenika, ali sad je tu bio zid crnih
uniformi. Očito je dignuta uzbuna. Nismo imali šanse. Zašto
je danas bilo toliko ekstra osiguranja? Jesu li ih Bloom i
Lynch pozvali?
Spustili smo se još jedan kat, do većeg, južnog
predvorja, starog javnog ulaza u banku. Provirio sam kroz
prozor. Bilo je još gore.
„Kog vraga da radimo?” upitao je Jack. „Tuneli?”
 Prisjetio sam se svoga planiranja, rada na bijegu. „Sve je
zapečaćeno. Ako krenemo bliže trezoru, bit će još gore.
Moramo do rampe za utovar. To je jedini put.”
„Tamo su imali četiri murjaka”, rekao je.
Na stubama iznad nas čuo sam korake, pištanje radija,
još policije. „To nam je zadnja prilika. Idemo.”
Pošli smo natrag jedan kat, prema muriji. Pobio sam
kamere preko pristupne ploče, pa smo izašli iz stubišta i brzo
skrenuli desno u hodnik. Išao je ravno tridesetak metara, a
onda skrenuo lijevo. Kretanje tim putem trebalo nas je
dovesti naokolo do rampe za utovar.
Čuo sam vrata kako se otvaraju i još jednom zatvaraju
iza nas, policiju što nam se približavala dok smo skretali
lijevo. Ušli smo u dugi, široki hodnik koji je išao prema
rampi. Bila su tu još samo jedna vrata, ispred nas desno,
uvučena metar u udubljenje.
Pošao sam niz hodnik, i prešli smo nekih sedam metara
kad sam vidio cijev automatske puške kako proviruje na
kraju hodnika, između nas i izlaza, udaljenog oko sedamdeset
metara. Pojavile su se još dvije puške.
Bile su to SWAT ekipe koje su išle prema nama. Jack i ja
ukipili smo se i bacili se u udubljenje. Posegnuo sam i
probao kvaku iza nas: zaključana, a nemam vremena da je
obijem. Zaglavili smo. Svakog trena, ili policija ili dečki iz
SWAT-a proći će pored nas, a mi ćemo se skrivati svima
pred očima. Bilo je gotovo.
 Jurnjava mi je potrgala šavove u leđima. Čuo sam
pištanje i čavrljanje na radiju policajaca koji su nas slijedili
i približavali nam se da zakrenu za ugao, kao i mi.
„Hej!“ odjeknuo je povik niz hodnik iz smjera SWAT
ekipe. „Ne smijete biti u ovom hodniku.”
Spazili su nas. Još sam jednom pogledao bravu.
Vjerojatno je bilo bolje predati se nego iznenaditi bandu
vrhunskih strijelaca u oklopu, naoružanih do zuba. Pogledao
sam Jacka. Odmahnuo je glavom.
„Policija Saveznih rezervi!” stigao je glas jednog od
policajaca koji su nas slijedili. Mora da su već zaobišli ugao
i stajali su blizu.
SWAT-ovac je povikao natrag: „Ovaj hodnik mora biti
očišćen za specijalne operacije. Imamo primopredaju zlata.
Zar niste čuli obavijest?”
Nisu nas vidjeli. Obraćali su se policiji iza nas.
„Imamo mogući upad”, povikali su murjaci u odgovor.
„Jeste li vidjeli nekoga da trči ovim hodnikom?”
Tko god da je govorio za zlatnu ekipu, nasmijao se.
„Imamo ovdje osamdeset i pet milijuna dolara u polugama.
Tko god bi trčao ovuda, davno bi bio bivši. Morate očistiti
hodnik.”
„U redu, u redu.“ Čuo sam kako se Policija Saveznih
povlači. Iza nas, odakle smo došli, zatvorila su se vrata.
Policija će nas na trenutak ostaviti na miru, ali samo zato što
su u našem smjeru dolazili živčani komandosi.
Pošiljka zlata kotrljala se ovuda. To je objasnilo dodatno
osiguranje i zatvaranje ulica.
Vidio sam Jacka kako me mrko gleda, kao da sam mogao
predvidjeti ovu katastrofu. Već sam bio na nogama, ispitujući
bravu. Bila je to elektronička brava s karticom i šifrom,
Cartwright mi je pokazao kako da prođem. Mogli bismo se
izvući iz ovoga.
A onda mi se želudac okrenuo. Iznad nje bio je sasvim
novi Medeco M3, brava kakvu biste postavili kad biste
saznali da je vaša elektronička brava od 1300 dolara
beskorisna.
Bolje bismo prošli da jurišamo na automatske puške na
kraju hodnika. M3 je omiljena brava za vladine i
obavještajne agencije. Nalazi se u Bijeloj kući i Pentagonu.
Bila je izravni potomak Medecoa koji me porazio za
Lynchevog iskušavanja, tri generacije naprednija. Na nju
bravar obično kaže „Goni kvragu”, spremi provalnički alat i
bušilicom probuši preko raspora. Majstor za provale samo
bi razbio prozor ili digao ruke.
Ja nisam imao taj izbor.
Osjetio sam kako se pod trese dok se zlato kotrljalo
prema nama, polako, ali sigurno. Nije bilo načina da na
vrijeme obijem ovu zvijer.
Zabio sam iglu u svjetleću diodu na elektronskoj bravi,
kratko spojio ploču i okrenuo ručku. Onda sam stavio iglu
preko zasuna elektronske brave da bude otvorena, tako da se
više njom ne moram baviti. To mi je uzelo oko četiri
sekunde.
Zlato se kotrljalo sve bliže i bliže. Čuo sam klank klank,
klank klank, klank klank iznova i iznova, poput koraka, ali
glasnije, metal po betonu.
M3 je pomalo fetiš među provalnicima zbog svoje težine.
Povrh gljivasto, koturasto i nazubljeno profiliranih čepića,
bile su tu nove ARX konstrukcije: teže za okretanje, s lažnim
ulazima da skrenu igle. Morao sam ih sve pomaknuti do crte
razdvajanja, a onda podesiti okret na svakome da bih
omogućio bočnom zasunu da se povuče.
Čak i da mi ta dva čuda pođu za rukom, ne bih bio gotov.
Konačno, tu je klizač: treći komad mjedi koji zaustavlja
okretanje ključa ako nije gurnut naprijed u ispravni položaj.
Normalni povratni osjećaj, koji vam kaže kada je čepić
postavljen, tisuću je puta slabiji sa svim tim dodatnim
komadima što osiguravaju cilindar. Postojala su dva trilijuna
mogućih kombinacija visina čepića, kuteva i položaja
klizača, a samo će jedna otvoriti tu prokletinju.
Morao sam otkriti onu pravu, a evo zašto je obijanje
brava teško u stvarnom životu: morao sam to izvesti kroz
malu ključanicu čudnog oblika na čelu brave, dok mi je strah
stezao crijeva u čvrstu crnu loptu. Zamislite kako pokušavate
promijeniti sve svjećice na motoru svoga auta. S haubom
dignutom dva i pol centimetra. I pijancem koji vozi.
 To je bio moj zadatak. Pretpostavljao sam kako imam
minutu ili dvije dok mi SWAT ne dođe, možda dovoljno za
bravu samo sa sigurnosnim čepićima, ako imam sreće. Nema
trikova ili lakih prečaca, samo polagani mukotrpni rad,
milimetar po milimetar, metal po metalu i osjećaj u mojim
prstima. Primijenio sam napinjačem lagani zaokret na
cilindru i počeo namještati visine čepića.
Osjećao sam kako se tlo trese dok su dovozili zlato bliže.
Znao sam da je ovo nemoguće. Ali nisam mogao odustati.
Trebalo mi je minutu dok postavim čepiće do raspora.
Prvi korak činio se završenim, ali nije bilo načina da znam
sigurno.
Klank klank. Čuo sam korake SWAT ekipe, čuo
zveckanje njihove opreme kako mi se približava.
Izvadio sam tanku žicu, savinutu na kraju pod pravim
kutom, da se počnem igrati s okretima, opipavajući za
najslabijim mogućim popuštanjem, dok sam pokušavao ne
sjebati okomite položaje svakog čepića.
Očistio sam iz svoga uma slike Jacka i mene kako ležimo
ovdje u lokvama krvi, dva nadobudna profesionalca za
prodaju fitnessa koji su loše završili. Očistio sam iz svoje
glave sliku Annie u galeriji sudnice dok me nalaze krivim za
dugi popis zločina što kulminira Sacksovim ubojstvom.
Očistio sam iz mozga sliku Lyncha kako opet stoji iza mene,
zatvorenih očiju, u iščekivanju krvi, dok mi pritiska pištolj
na lubanju.
 I sredio sam zasun.
Klank klank. Bože, bilo je glasno.
„Ovdje su”, prošaptao mi je Jack na uho.
Čuo sam disanje SWAT ekipe, osjetio vibracije zlata
kako mi tresu prste, ugrožavajući ravnotežu koju sam
uspostavio unutar Medecovog mjedenog labirinta.
Trebao sam biti oduševljen oslobađanjem zasuna, ali
nešto nije bilo u redu. Osjećao sam da i dalje drži. Pao je
čepić, ili me prvi put prevario. Jednog po jednog,
održavajući tek onoliko napetosti na napinjaču da sve ostane
na mjestu, ponovno sam ih sve iskušao. Broj četiri bio je
pogrešno postavljen.
„OK”, čuo sam glas. „Da ih brzo pobrojimo.“
Počeo je pobrajati poluge. Zvučao je kao da je tik do
mene.
Jack je čučao. Znoj mu je slijepio kosu, i vidio sam ružni
rez koji mu je Lynch nanio. Pretresao je alat i uzeo W-češaIj
u ruku. W na kraju izgleda poput oštrice pile. Držao ga je
poput klina za led. Sjajno. Mogli smo nekom jadnom
činovniku zadati ubodnu ranu, dok nam straža puni tijela
mecima po NATO standardu. Nije me mi smetalo što ću
uništiti vlastiti život, već ću povrh svega postići da nevini
čovjek strada, jer sam bio previše nekompetentan da odigram
svoju lupešku fantaziju.
Činovnik je nastavio prilaziti.
 Popustio sam mrvicu na čepiću broj četiri, opipavajući
preko nazubljenja da nađem stvarnu crtu razdvajanja.
Cilindar se mrvičicu pomaknuo. Čepić se opirao mom
pritisku, sad jačem, sigurnijem. Imao sam ga. Ali sad je
okretanje bilo pokvareno. Držao sam sve mirnim i uzeo
svoju žicu savinutu pod pravim kutem, i opipavao po dnu
čepića.
„Sve je tu”, rekao je činovnik. Krenuli su prema nama.
Fluorescentna svjetla bacala su njihove sjene preko mene
i Jacka. Jack se podigao na noge.
Gurnuo sam klizač naprijed, polako, dok nije kliknuo.
Cilindar se okrenuo. Otvorio sam vrata.
Zaboravio sam iglu koju sam ostavio preko zasuna
elektronske brave. Pala je. Posegnuo sam za njom dok se
polako okretala kroz zrak prema tvrdom podu.
Čut će je. Znat će. Jack je već bio tu. Uhvatio ju je
nekoliko centimetara od tla. Zgrabio sam ga za košulju i
povukao ga za sobom kroz vrata. Gurnuo sam vrata. U
zadnjem trenutku prije no što su zalupila, zaustavio sam ih,
pridržao zasun, i polako ih gurnuo u okvir. Sve što sam
mogao čuti u tami bilo je naše disanje. Znao sam da nas je
smjer kojim smo krenuli doveo bliže kraju rampe za utovar.
Oči su mi se prilagodile. Mogao sam razaznati obrise
prostorije u sjaju nekoliko LED svjetala. Uz oba zida bile su
klupe, a u sredini odaje bila je ogromna vaga.
Čuo sam ključ u vratima iza nas.
 Bili smo u sobi za brojanje. Nije ni čudo da je imala
Medeco na vratima. Ulazili su da još jednom provjere zlato.
„Sakrij se”, rekao sam. Jack i ja bacili smo se na police
pod stolovima. Legao sam na kvrgavu hrpu plastičnih
zavežljaja. Čudan miris, poput stare tegle s novčićima, dizao
se iz njih.
Vrata su se otvorila. Svjetlo je oblilo prostoriju.
 46. POGLAVLJE

„SAMO ĆU IH ZGRABITI”, čuo sam kako činovnik kaže.

Zakloparao je u prostoriju. Vraća su se zatvorila za njim. Sve
što sam vidio bile su njegove crne udobne cipele s metalnim
kapama privezanim preko prstiju. Čuvari trezora nosili su ih
da im zlatne poluge ne bi zdrobile prste ako padnu.
Klank klank.
Cipele su pošle prema meni, apsurdno me podsjetivši na
viteza. Jack i ja buljili smo jedan u drugoga, izgledajući i
osjećajući se potpuno izloženima. Na svjetlu sam mogao
vidjeti na čemu Jack i ja ležimo: na svežnjevima novčanica.
Savezne godišnje distribuiraju 550 milijardi dolara u
gotovini. Novac ide u svežnjeve od po stotinu novčanica,
onda snopove od po deset svežnjeva, potom cigle od po
četiri snopa vakumski pakirana zajedno. Konačno su tu
gotovinski paketi složeni od četiri cigle – 16 000 novčanica
– vezani zajedno u debelu plastiku, veliki poput mikrovalne.
Počivao sam na tvrdoj postelji od desetaka milijuna
dolara. Do moje glave ležale su prozirne plastične vreće
zaštićene protiv nasilnog otvaranja, ispunjene korištenim
novčanicama umrljanim crveno i crno: krv.
Činovnik je počeo pjevušiti pop country pjesmu dok je
premještao noge ni pola metra od mog lica.
Banke Saveznih rezervi obrađuju zaprljane novčanice.
Dok sam čitao sve što sam mogao o ovom mjestu, vidio sam
na njihovoj mrežnoj stranici video o tome, s istim monotonim
naratorom i glumcima iz 1980-ih kao i u videu o trezoru. Svi
su se činili iznenađujuće mirnima, s obzirom na temu: Dakle,
imate hrpu gotovine natopljene krvlju.
Savezne će ih zamijeniti čistom gotovinom i onda uništiti.
Vidio sam ruku čuvara trezora kako se spušta, držeći ploču s
kopčom. Nešto je tražio. Čuo sam šuškanje papira.
To mi je dalo malo vremena da ispitam naše mogućnosti.
Ovo je bila osigurana prostorija. Pretpostavljao sam da služi
za privremenu pohranu gotovine s rampe za utovar na putu do
trezora. Ušli smo kroz vrata na jednoj strani, a na drugoj
strani prostorije bila su još jedna vrata, označena znakom
izlaza i osigurana još jednim Medecom. Ali sad smo, ako
ništa drugo, bili unutra, a jebeno je lakše izaći iz osigurane
prostorije nego ući.
Iz onoga što sam znao o rasporedu, ta će nas vrata
odvesti do rampe za utovar, gdje su se parkirala oklopljena
kola za prijenose. Sa svim tim novcem ovdje, sigurno će biti
nešto teško naoružanih čuvara da paze na nj izvana, čak i s
još jednim Medecom na izlaznim vratima. Ako smo nekako i
preživjeli ovu SWAT ekipu, još uvijek nismo mogli samo
otplesati van. Ali ta su nam vrata bila jedini izlaz.
Činovnik je došao do refrena, izgubio riječi, pokušao
nekoliko različitih stihova, a onda nastavio pjevušiti. „Evo
nas”, rekao je sam sebi. Otvorio je vrata i istupio natrag u
hodnik. „Samo nekoliko stvari za potpis”, rekao je. „Onda
možemo vagati.”
Vrata su se zatvorila za njim. Imali smo tek nekoliko
sekundi dok se ne vrate.
„Ruksak!” rekao sam Jacku.
Dobacio mi ga je dok sam ustajao i odlazio do izlaza na
rampu za utovar. Povukao sam zasun, a onda izvadio magnet
od rijetke zemlje i nabio ga na okvir iznad glave. Nisam
želio da vrištavi alarm oglasi naš odlazak, a magnet će paziti
da se senzor ne aktivira.
Otvorio sam vrata petnaestak centimetara, bacio pogled,
a onda izašao. Jack je uzeo ruksak i pošao za mnom.
Čuo sam kako se vrata na drugoj strani osigurane
prostorije otvaraju, dok su se naša zatvarala.
Stajali smo u stražnjem kutu garaže, na kraju kratkog
hodnika. Garaža i rampe za utovar bile su sve unutar zgrade.
Dva izlaza za vozila vodila su na Maiden Lane.
Ventilacija je zujala nad našim glavama. Pripadnici
SWAT ekipe pokrivali su oba izlaza. Oklopljeni kamion bio
je u glasnom praznom hodu na rampi. Nismo mogli proći
pored njih, ali nismo mogli ni natrag. Slušao sam kako zrak
struji u ventilaciji nad našim glavama.
„Novac, Jack.”
 „Što?”
Okrenuo sam mu se. Pravio se lud.
„Gledaš me tako otkako su mi bile tri godine“, rekao
sam. „Više to ne pušim“ Što god da si uzeo, trebam.’
„Ne znam o čemu govoriš.”
„Ti si lopov. Maločas si ležao na nekih trideset milijuna
dolara. Ne seri mi. Imaju serijske brojeve. Već su ga
zapakirali. Bezvrijedan je.” Nisam znao je li išta od toga
istina, ali u ovo zadnje bio sam siguran: „Ako mi ga ne
predaš, mrtvi smo.“
Jedan od čuvara zakoračio je u naše vidno polje. Stisli
smo se uza zid, ali ako pogleda u našem smjeru, vidjet će
nas. Jack je izvadio plastičnu vreću punu zavežljaja stotica.
Bilo je tu pola milijuna dolara, manje-više, nešto od toga
okrvavljeno.
Ispružio sam ruku. „Vjerovao sam ti, sad ti vjeruj meni.”
Još je jednom pogledao novac, a onda mi ga je predao.
Povukao sam traku s ventilacijske cijevi nad našim
glavama i savinuo tanki galvanizirani čelik. Osjetio sam kako
zrak juri unutra. Razderao sam vreću, skinuo traku sa
zavežljaja i bacio ga unutra, onda još jednog i još jednog.
Jackove oči napunile su se užasom.
„Koji–“
Možda je pomislio da sam najzad pukao ili se pretvorio
u neku vrstu potlatchkog34 radikala. Ali uskoro je začuo
povike pored ulaza. Oči su mu se širom otvorile, pa je i on
počeo parati zavežljaje i ubacivati ih za mojima.
Bili smo dva bloka od Wall Streeta, prijestolnice
američke pohlepe. Računao sam da će nas jedna stvar
spasiti: to da bankari što su hitali pločnicima, s dugmadima
za manšete i ovratnicima u kontrastnim bojama, nisu iznad
lova na malo prljavog novca.
Gotovina je strujala cijevima i izlijetala kroz oduške nad
garažom. Paketić s bojom eksplodirao je i zagrmio dalje u
cijevi. Jack je htio krenuti. Zadržao sam ga.
Nakon nekoliko sekundi, čulo se kako je počeo sveopći
grabež.
„Natrag!” povikao je murjak.
„Sveca mu svetoga!” netko na ulici je vikao. „To su
stotice!”
Policija i SWAT ekipe raširile su se prema ulazima.
Puzali smo uza zid. Prizor na ulici zaokupio im je svu pažnju.
Ne znam zašto su bili uzrujani. Washington je upravo
izglasao da nastavi tetošiti ekonomiju. Jack i ja davali smo
svoj mali doprinos da povećamo dostupnost novca, kao i
trgovci gore na katu, iako mislim da je naš pristup bio
zabavniji.
Vidjeli smo Maiden Lane. Novčanice su se kovitlale i
prevrtale kroz zrak poput jesenjeg lišća. Mase su jurile za
njima, gurajući ih u odjeću. Policija ih je pokušavala
zadržati, a tu i tamo vidio sam kako se ni murjaci nisu
ustručavali da maznu stoticu ih dvije za sebe. Morali su
držati rulju na distanci, da spriječe ljude da nahrupe, pa im
dva tipa u bijelim košuljama što su pokušavala izaći van nisu
bili najveća briga.
Izašli smo na pločnik i okrenuli se od glavne akcije.
Hladan vjetar vrtio je novčanice u ciklone, dizao ih visoko
među uredskim tornjevima, lijepio ih na kamene fasade. Stao
sam u smeđu lokvu. Ben Franklin35 gledao me kroz blato.
Bilo je prelijepo. Tajnice, prodavači shawarme, kuriri
na biciklima, bankari, turisti, fizikalci, taksisti, svi su grabili
stotice iz zraka, privijali ih na prsa, smijali se i tukli usred
ulice.
Činilo se da samo dvojica ne mare. Jack i ja probijali
smo se kroz gomilu, brzo hodajući prema tišim ulicama,
prema slobodi.
 47. POGLAVLJE

NAŠE MJESTO SASTANKA s Lynchem bilo je pored

pristaništa 11 na East Riveru. Čim smo se odmakli od
murjaka oko Saveznih, zgrabio sam Jacka za ruku.
„Daj mi lažne direktive”, rekao sam. Morali smo
napraviti zamjenu, a onda zbrisati što je dalje moguće, što
smo brže mogli. Nismo imali mnogo vremena do 2:15. Prije
no što Lynch i Bloom shvate da su izigrani, morao sam
upozoriti Annie i svoga oca i skloniti ih na sigurno.
„Ne znam, Mike.”
„Daj! Napravit ćemo zamjenu i srušiti ih.”
Koraknuo je unatrag. „Žao mi je, Mike.”
Okrenuo sam se, prekasno, i vidio Lyncha i čovjeka s
naočalama kako mi prilaze s obje strane. Svaki me zgrabio
za lakat i sputali su mi ruke za leđima.
„Ti jebeni Judo”, rekao sam Jacku.
Cijelo njegovo glumatanje prije pljačke, sav taj strah,
morali su biti varka kako bih mu rekao na koji sam način
planirao preokrenuti stolove Lynchu i Bloom. Znali su da ću
izvesti nešto da bi im se to vratilo u lice. Jack je bio njihovo
osiguranje, a jednom kad sam mu se povjerio, mislili su da
su me pokrili. Tek su mi onda dopustili da obavim posao. To
je morala biti poruka koju je Jack poslao tik prije no što smo
bili ušli u Savezne.
„Bilo je ili da smjestim tebi ili da ostanem bez glave”,
rekao je Jack. „Što bi ti učinio?”
Znao sam. I ja sam napravio isti izbor prije pljačke, kad
sam predao Jacku one papire, ali on to još nije znao. Lynch
mi je pretražio džepove i našao direktivu. Dok su me vodili
niz Ulicu Pearl, još sam malo režao na Jacka, dok mi Lynch
nije rukom poklopio usta. Osjetio sam okus i miris duhana na
njegovoj koži. Prišao je kombi. Ugurali su nas straga.
Dok smo se vozili niz FDR Drive, gledao sam kako
trajekt pristaje na pristanište 11. Napravili smo okret za sto
osamdeset, krenuli na sjever, a onda izašli prema uzletištu za
helikoptere nad East Riverom. Na prednjem sjedalu, Lynchev
čovjek položio si je direktivu na nogu, okinuo fotku
smartphoneom i poslao je.
Kombi je stao. Izvukli su me van, i pošli smo prema
zgradi od sivog i bijelog kamena koja je zauzimala
pristanište. Iza nje počivala je helikopterska platforma. Zrak
se uskovitlao i krakovi rotora zaglušili su nas dok smo
prelazili sletište i penjali se u mali helikopter. Podigao se i
okrenuo. Grad se smanjio ispod nas.
Čim direktiva stigne Bloominom i Lynchevom gazdi, on
će okinuti desetke, možda stotine milijuna u visoko ojačane
vrijednosnice, gradeći si siguran položaj dok svijet čeka da
čuje glas Odbora guvernera. Nakon što odluka postane javna,
u manje od dva sata, pokupit će svoj dobitak i otići.
„Kamo idemo?” pitao sam Lyncha.
„Ti si stvarno takav gnjavator, gospodine Ford. Moramo
te držati pod ključem do dva i petnaest.”
U mornarici sam pokušavao izbjegavati helikoptere, što
je bio dio moje strategije preživljavanja preko tridesete, ali
nekoliko sam se puta vozio. Bio sam navikao na tvrda
sjedala, hladni metal i remenje što se kopčalo na pet mjesta.
Ovaj helikopter bio je skockan poput limuzine, s barom i
kožnatim presvlakama i primjercima The Financial Timesa
uredno pohranjenima pored svakog sjedala.
Preletjeli smo Hudson i kamene palisade na strani
Jerseyja. Do Teterboroa je bilo manje od deset minuta. Izašli
smo. Tridesetak metara preko stajanke, čekao nas je privatni
mlažnjak. Dok smo se penjali, pozdravili su nas piloti.
Nasmiješila mi se prelijepa stjuardesa. Kad smo se našli u
glavnoj kabini, Lynch me lisičinama vezao za naslon za ruku.
Provjerio sam ih: Smith & Wessonice. Odlično.
Ako planirate da vas otmu, stvarno preporučam privatni
let. Nema provjere prtljage, nema rentgena, nema sigurnosne
crte, cipele su na nogama, a pića koliko hoćete, ogromno
sjedalo, i naslonjač i bar odostraga. Bio je to tako divan put
do pogubljenja.
Bili smo u zraku tek malo više od sata prije no što smo
sletjeli na mali aerodrom. Brda su se prostirala na sve
strane. Dok smo rulali, prepoznao sam kamionet što je
počivao na stajanci. Bio je to Bloomin Land Cruiser.
Čekala nas je na aerodromu dok me Lynch izvlačio iz
aviona.
„Oh, Michael”, rekla je. „Pokušavali smo te upozoriti da
ne budeš previše znatiželjan. Ovo je stvarno šteta.”
Lynch je provukao pendrek među moje zalisičane zglavke
i zakrenuo ga. Metal mi se usijecao u kožu dok je zatezao
lance, sve uzbuđeniji zbog mogućnosti da mi nanese ozljedu.
„Bilo bi tako lako da si ostao u mraku. Ali sada...”
Odmahnula je glavom.
Lynch je stegnuo jače.
„Ukrcaj ga”, rekla mu je. „Ja ću preuzeti drugoga.”
Jack je otišao do Bloominoga kamiona i ušao unutra.
Ruke su mu bile slobodne. Lynch me gurnuo na suvozačko
sjedalo crnog kombija. Trznuo sam se kad mi se tanka oštrica
skrivena pod košuljom usjekla u prsa tik ispod starog ožiljka.
Lynch mi je skinuo lisičine s jednog zgloba i osjetio sam
bolno pečenje u svom malom prstu i prstenjaku dok im se
vraćao osjet. Olakšanje je bilo kratkotrajno, tek dok nije
provukao alku kroz rukohvat vrata, škljocnuo je oko mog
zglavka i zaključao.
Sjeo je na vozačko sjedalo. Držeći volan desnom rukom,
lijevom je uperio svoj Colt M1911 u moj torzo. Osjetio sam
krv kako mi curi iz posjekotine tik pod prsnom kosti. Nagnuo
sam se naprijed, pokušavajući je sakriti i spriječiti Lyncha
da pronađe moju skrivenu oštricu.
„Čini se kao užasno puno nevolja samo da se nađe dobro
mjesto da me ubiješ.“
„Slažem se. Ali čudni su putevi njezini.”
Čupkao sam šavove na manšeti, opipavajući ključ. Ruka
mi nikad nije sasvim do kraja zacijelila od zadnjeg puta u
lisičinima, kad sam slomio palac. Konačno sam osjetio kako
se tvrdi plastični valjak počinje pomaljati iz pamuka.
Zavijali smo kroz pošumljeni teren, uspinjući se i
ponirući s brdima. Po natpisima uz put mogao sam zaključiti
da smo bili negdje u Virginiji. Stabla su se prorijedila, a put
je išao nizbrdo. Slijedio je dugi zavoj dok smo se
približavali dvosmjernom mostu preko plitke riječne doline
na rubu građa. Raspon je bio staromodni kameni luk s
nogostupima na obje strane i kovanim svjetiljkama što su
visjele sa stupova.
Izvukao sam valjak iz manšete. Krvava mrlja na mojoj
košulji bila je veličine kovanice od dvadeset i pet centi i
rasla je. Dvije su mi stvari išle u prilog, jedna je bila što je
Lynch uvijek vozio, neki nagon za kontrolom. I drugo, pazio
je da uvijek bude vezan. Možda je nekoć imao nezgodu.
Pogledao sam mu vjenčani prsten na ruci s pištoljem. Možda
ima klince.
Zavoj pred mostom tražit će njegovu punu pažnju. Neću
imati bolje prilike. Noktom sam otvorio poklopac na kraju
valjka. Okrenuo sam ga u prstima i umetnuo ga u ključanicu
na lisičinama, a onda pričekao dok nije pogledao na put. Bio
je to široki lijevi zavoj. Kad je Lynch pogledao natrag, već
sam skinuo lisičine s jednog zglavka i provukao ih kroz
rukohvat.
Podigao je pištolj kad je vidio kako mi se ruke miču.
Udario sam svojom lijevom rukom njegovu ruku s pištoljem
prema naprijed, dok sam polugom s desne strane spustio
sjedalo natrag, povaljujući ga. Prasak je u tom malom
prostoru bio zaglušujuć. Raznio je moj prozor u pljusak
stakla koje se prosulo preko padine koja je vodila do rijeke
ispod nas.
Pucanj je bio bliži njegovim ušima i stresao je njega više
nego mene. Nagnuvši se unatrag, zgrabio sam svojom
desnicom Lynchevu ruku s pištoljem i zaokrenuo mu zglavak
za sto osamdeset stupnjeva. Lijevom sam zgrabio njegov
pojas, povukao ga gore i unatrag preko njegova sjedala,
pored njegova desnog ramena, i snažno ga zagušio.
Lice mu je stalo crvenjeti, a onda je postalo grimizno dok
smo izbijali na most. Nadao sam se da će zaustaviti kombi, a
ne nagaziti i obojicu nas ubiti. Desnom rukom je na sekundu
pustio volan, posegnuo prema dolje i otpustio pojas.
Još uvijek sam mu ruku s pištoljem držao sputanom.
Kako je pojas olabavio, a on posegnuo za volanom, uspravio
sam se i uhvatio ga lijevom rukom oko vrata. Stegnuo sam
što jače, vukući ga preko središnje upravljačke ploče, s
njegovim grlom u pregibu ruke.
Lice mu je bilo okrenuto gore. Ni jedan od nas nije
mogao vidjeti cestu.
„Koči!” povikao sam. Kroz stisak nije mogao ništa reći,
a s obzirom koliko je daleko bio izvučen iz sjedala, nisam
čak ni znao može li doseći pedale. Činilo se kako mu je
glavni cilj da nagne pištolj koji mi je bio petnaestak
centimetara od lica, tako da me može ubiti. Zgrabio sam mu
zglavak i pokušavao uperiti usta cijevi dalje od svoje glave.
Kombi mora da je bio dobro poravnan, jer se činilo da je
prošlo puno vremena prije no što smo skrenuli u suprotnu
traku i očešali drugi auto.
Metal je zavrištao. Kombi se zanio i snažno poskočio na
desno, bacivši nas preko mog spuštenog sjedala prema
stražnjim sjedalima. Na sekundu sam mu pustio ruku s
pištoljem i posegnuo natrag da se uhvatim, Uspio sam samo
gurnuti kvaku kliznih vrata na putničkoj strani. Poletjela su
unatrag, širom otvorena.
Sudar nas je izbacio s ceste. Preskočili smo rubnik i
poletjeli duž nogostupa, sve bliže i bliže ogradi i dugom
padu u rijeku.
Čvrsto sam ga gušio. Lynch je do pola ležao na meni.
Obojica smo gledali gore, daleko natrag na položenom
suvozačkom sjedalu, i nitko nije imao kontrolu. Sad nije
imao dobar kut da me dokrajči pištoljem.
Lynch je desnom rukom posegnuo unatrag i zabio mi
palac u oko. Skrenuo sam glavu, ali odjednom ni bol ni
pištolj više nisu bili važni.
Klizio sam sa sjedala prema otvorenim vratima. Samo su
me moji kukovi, pritisnuti Lynchevom težinom, držali u
vozilu. Stražnji kotač preskočio je na nogostup. Kombi se
zatresao, bacajući me dalje van. Glava mi je visjela
naglavačke, preko praga. Bijela kamena ograda mosta jurila
je pored nas, sve bliže i bliže, da mi zdrobi glavu na
čeličnom okviru kombija.
Pričekao sam do zadnjeg trenutka, zabio lijevu ruku u
stisak, i zastenjao kad sam, svakim djelićem snage koju sam
imao, ispravio svoj torzo. Izvukao sam se tik prije no što je
tijelo kombija zastrugalo o ogradu, bacajući iskre po
betonskom nogostupu.
Usporili smo, a onda stali – kao i većina dotoka krvi do
Lyncheva mozga, tako je izgledao. Bio je poput krpene lutke.
Olabavio sam stisak, a onda duboko udahnuo. Bio sam
prebačen preko sjedala, glave koja je počivala na pragu, ni
deset centimetara od ograde. Nije bilo idealno, ali bar nisam
bio mrtav.
Na svoj treći udah, Lynchevo se tijelo napelo. „Kriste”,
promrmljao sam. Počeo se okretati, ruke s pištoljem sada
slobodne.
Uperio mi je pištolj u lice. Zgrabio sam mu zglavak i
pištolj objema rukama, trznuo ga dolje pored svog uha,
snažno pritiskajući objema nogama u njegov pojas, i poslao
ga preko ograde mosta. Pogledao sam preko. Bili smo pri
kraju raspona, i do grmlja na brdu pod nama bio je tek kratki
pad.
Pogledao sam amo-tamo po nogostupu. Vozač drugog auta
izašao je na kraju mosta, u smjeru iz kojeg smo došli.
Izgledao je dobro.
Stajao sam na pragu, držeći pištolj za cijev, i pustio neka
mi zrak ispunjava pluća, neka mi grč u ruci popusti. Lynch je
imao lijep pištolj, Wilson Combat.
Netko je dolazio preko mosta. Uzeo sam pištolj za dršku.
Približavao se čovjek, hodajući sredinom naše trake.
Usmjerio sam mu pištolj u glavu. Bio je to Jack. Prišao je
kombiju.
„Ruke gore, Jack“, rekao sam.
„Jesi li dobro?”
„Odjednom se brineš za moje zdravije? Ruke gore ili ću
te ubiti. I apsolutno ćeš to zavrijediti.”
Podigao ih je. Nisam vidio nikakvih očitih znakova da
nosi oružje. Bloom je vozila poprilično ispred nas, ali mora
da je nešto vidjela. Sad je bila parkirana sučelice nama na
kraju mosta, u smjeru iz kojeg je Jack prišao. Pretpostavljao
sam da u njezinom kamionu ima gomila željezarije.
„Žao mi je, Mike. Nisam imao izbora.”
„Nije me briga zašto. Gotov sam s tobom. Odmakni se.”
„Na kraju svega, znao sam da će me oni ubiti, a ti nećeš.
To je jednostavno tako. Ja sam ti brat, a ti si dobar dečko.
Dobri dečki ne ubijaju ljude”
Ovo zadnje zapravo je bilo temom rasprave između
Annie i mene.
„Prestani se praviti da ćeš me ubiti ”, rekao je Jack i
prišao prema vratima na vozačkoj strani. Sagnuo sam se, da
imam čisti pucanj kroz kombi.
Počeo je spuštati ruku.
„Otvorit ću vrata, Mike.”
„Učinit ću sve da Annie bude sigurna. Nemoj me
iskušavati, Jack. Pucat ću,”
„Ti si dobar dečko, Mike. Sad izađi prije no što stradaš.”
Otvorio je vrata, nagnuo se prema meni i ispunio svoje
lice dobrotom.
Znao sam svaku riječ koju bi mogao upotrijebiti, svaku
gestu, svaku domišljatost u govoru da me povuče natrag
unutra. Sve sam ih već prije vidio, kad god bi Jack dao neku
od svojih ponuda. Koliko je puta nagnuo glavu naprijed
prema meni s lukavim pogledom, stezanjem očiju, malim
okretom prstiju dok me pokušavao uvući u muljažu?
Znao sam ih, jer su bili očevi izražaji, jer su bili moji
vlastiti. Ali sad je u njegovu licu bilo nešto užasno čudno, u
njegovim očima, jednako zelenim kao moje. Vjerojatno zato
što sam ih po prvi put gledao niz cijev pištolja.
Poravnao sam ciljnike na njegovu licu. Bio je moj brat,
svakako. Ali, koliko puta da okrenem i drugi obraz? Kad će
to završiti, ako ne sada? Već mi je jednom uništio život,
pustio me da izvisim zbog posla koji me prije toliko godina
gotovo strpao u zatvor. Nakon svih tih patnji koje mi je Jack
priuštio, koliko me stvarno bilo briga živi li ili umre?
„Zadnja prilika”, rekao sam.
Prišao mi je bliže. „Hajde, Mike–”
Stegnuo sam ruku. A Jack je, konačno, shvatio da me
krivo pročitao. Vidio sam strah u njemu. Povukao sam
okidač. Pištolj je poskočio. Moj je brat kriknuo od boli.
 48. POGLAVLJE

PROZOR NA VOZAČKOJ STRANI se rasprsnuo. Jack je

pao pored kombija, ruku na licu. Prebacio sam se na vozačko
sjedalo. Vrata su još bila otvorena. Jack je ležao na tlu.
Urlao je na mene, dugački niz psovki, kako je spustio
ruku, a onda se opipao po obrazima i očima.
Mora da je mislio kako ću ga upucati u lice. I mogao sam
uvidjeti kako bi to mogao pogrešno shvatiti. Nadao sam se
da će i Bloom imati isti dojam, jer sam trebao vremena.
„Prestani biti mala beba“, rekao sam kako sam posegnuo
dolje, pokriven otvorenim vratima, i pritisnuo mu pištolj o
glavu. Na obrazu mu je bila mala posjekotina. „Pucao sam u
prozor. To je ogrebotina od stakla. Sad mi daj svoj mobitel.”
„Što?“
„Tvoj mobitel. Znam da te nisu zaključali. Gdje je?
Moram obaviti neke pozive.“
Pokazao je svoj džep. Izvukao sam mobitel, onda ga
prepipao oko pojasa.
„Gdje ti je pištolj?” upitao sam,
„Na leđima ”
„Okreni se na trbuh,”
 Poslušao je. Izvukao sam mali Glock iz futrole unutar
pojasa.
„Ne poznaš me, Jack. I nisi tako dobar u ovome kao što
misliš da jesi.” Lagano sam ga pljusnuo po obrazu.
„Pobijedio sam.”
Popeo sam se u kombi, zalupio vratima, i stisnuo gas.
Glava mi se utisnula u sjedalo kad sam poletio prema
Bloominom kamionetu. Skrenuo sam lijevo, preko dvostruke
žute crte, a onda se usmjerio natrag prema njenom kamionetu.
Po zadnji sam put pogledao kako je Bloom iskoračila
kroz vrata na vozačkoj strani i podigla svoj pištolj, a onda
sam se bacio iza upravljačke ploče. Čuo sam hice kako
udaraju po haubi kombija.
Lice mi je pri udaru tresnulo o volan. Kombi je kliznuo
na stranu. Crvena i bijela svjetla ispunila su mi vidno polje.
Kombi je i dalje radio. Okrenuo sam se nekih 180
stupnjeva. Bloomin kamionet bio je napola preko ograde.
Stisnuo sam gas, ovaj put pažljivije, dok sam kušao krv što
mi je curila iz usne gdje sam udario po volanu.
Zagrizao sam joj u stražnji branik i objesio joj kamionet
preko ograde, s dva kotača u zraku. Čak i s njegovom
visokom šasijom, nije bilo lakog načina da se izvuče iz
ovoga, pa sam se molio da će mi to kupiti dovoljno vremena
da pobjegnem.
Bloom je izašla iz grmlja, pucajući. Otišao sam natraške
niz cestu, zabrljao okret, pa sam morao ići gore i preko
rubnika da završim svoje okretanje.
Stražnji prozori i retrovizor na suvozačevoj strani
eksplodirali su dok sam se izvlačio, ali brzo sam stvarao
razdaljinu među nama. Izvukao sam nekoliko brzih skretanja
kroz kuće na rubu grada, a onda pojurio nizbrdo prema putu
uz rijeku.
Dok sam brzao, podigao sam Jackov mobitel. Morao sam
upozoriti Annie. Njezin je mobitel zvonio i zvonio, a onda se
prebacio na sekretaricu. Ostavio sam broj, rekao joj da me
smjesta zove, da je u opasnosti.
Vijugao sam niz seoski put, pokušavajući smisliti kako da
dođem do Annie i svog oca, kako da se na vrijeme vratim u
našu kuću u Alexandriji.
Pokušao sam naš fiksni broj. Nije bilo odgovora. Trebao
sam je naći na poslu, ali prvo sam trebao zakotrljati drugu
loptu. Zvao sam 911.
„Koji je Vaš hitni slučaj?”
„Trebam najbliži terenski ured Tajne službe.”
„Kakav je vaš položaj?”
„Trebam Tajnu službu. Postoji prijetnja. Ili mi samo dajte
broj, pa ću sam zvati.”
„Spojit ću Vas.”
Tajna služba ima 150 terenskih ureda po zemlji. Možete
ih naći u hitnim stranicama telefonskog imenika. Prisjetio
sam se što je Cartwright bio rekao: Tajna služba rješava
računalne i bankarske prijevare. Čim smo Jack i ja stupili u
Savezne, postali smo problem Tajne službe, pa smo mogli
zaobići Lyncheve veze u FBI-u. Prije posla nisam imao
dovoljno dokaza da srušim Bloom i Lyncha, ali sad sam ih
imao namrtvo.
„Tajna služba”, javio se dispečer.
„Moram prijaviti ozbiljni zločin.”
„Kad se dogodio?”
„Upravo se događa.”
„Gdje?”
„U Banci Saveznih rezervi u New Yorku.”
„A tko ste Vi?”
„Ja sam momak koji ju je orobio. Moram razgovarati sa
starijim agentom ili SAIC-om36.”
„Kakva vrsta zločina je u pitanju?”
„Ukrali smo direktivu, odluku Komiteta za otvoreno
tržište u DC-hu. Nije javna do dva i petnaest, a mi
namjeravamo trgovati koristeći insajderske informacije iz
nje. Nemate mi razloga vjerovati; razumijem. Ali možete
zvati Savezne. Uvjerite se da su imali proboj. Do sad je već
vjerojatno na vijestima. Iza stola starijeg dopredsjednika, u
stalku podnožja loptice za bejzbol koju je dobio na poklon,
nalazi se skrivena kamera.
„Pričekajte malo.” Začuo se škljocaj. Služba se bavi sa
više šašavaca no što bi bilo pošteno, pa sam očekivao nešto
provjere. Trenutak potom, spojili su me s novim glasom,
agentom.
„Jeste li čuli što sam rekao operateru?” upitao sam.
„Da. Spojit ću vas u New York, pa oni mogu provjeriti
sve ovo.”
„Nemojte. Već sam u Virginiji. Kao i svi počinitelji. Dat
ću Vam još nešto informacija, tako da možete provjeriti moju
priču. Spremni?“
„Dajte.”
„Na računalu na radnom mjestu 923 nalazi se virus koji
smo tamo smjestili. A PIN na sigurnom faksu u tržišnom
ureduje 46195019.“
Čuo sam ga kako tipka i zapisuje ga.
„A tu je i poruka”, nastavio sam, „u uredu upravitelja
ureda, izvršnog dopredsjednika.”
„Poruka?”
„Da. U njoj piše: ‘Upravo sam ukrao direktivu.’”
„Ozbiljno? Očekujete od mene da–”
„Samo nazovite New York i uvjerite se.”
„Tko ste Vi?”
„Bez imena”, rekao sam, „Ali dat ću vam svoju adresu.”
Zapisao ju je. Rekao sam mu da pribilježi trgovine na
koje treba paziti, da potvrdi insajdersku informaciju. A onda
sam prekinuo vezu. Pretpostavio sam da bi Tajna služba
mogla imati ljude nedaleko od adrese koju sam im dao. U
planinama Blue Ridge postoji zaštićeno mjesto zvano Mount
Weather, udaljeno malo više od sata od DC-ja. To je bunker
sagrađen u planini, pripremljen da služi kao sjedište vlade u
slučaju izvanredne situacije. Tamo su sklanjali Dicka
Cheneya nakon napada 11. rujna.
Potom sam nazvao telefonske informacije. Skoro sam
zaboravio da to postoji. Tražio sam Annien ured. Spojili su
me. Recepcionerka u njezinoj tvrtki spojila me do njezinog
ureda, ali nije bilo odgovora.
Gdje je bila? Opet sam zvao i tražio njezinu prijateljicu u
istoj vježbovnoj grupi. Javila se.
„Ja sam Mike Ford. Žao mi je što Vas gnjavim na poslu,
ali moram naći Annie. U opasnosti je.”
„Ne mislim da želi razgovarati s vama, Mike.”
„Znate li gdje je?” Nikada nije dobra situacija kada
svjesno pokušavate da ne zvučite poput progonitelja.
„Ne mogu Vam reći. Ali rekla je da ide nekamo gdje je
sigurno. Moram ići. Žao mi je, ali ne mogu se upletati
usred–”, počela se izvlačiti.
Prekinuo sam vezu. Nekamo gdje je sigurno. Znao sam
kamo je pošla. Ja sam joj rekao da ide tamo. A sad je to bilo
najopasnije mjesto gdje se mogla naći. Bila je to adresa koju
sam upravo dao Tajnoj službi.
 Usporio sam, zgrabio volan i napravio zaokret za sto
osamdeset preko dvostruke žute crte. Sve što sam želio bilo
je da pobjegnem, da povedem nju i svoga oca, i da
pobjegnem od nasilja što nam je prijetilo.
Ali morao sam se baciti u vatru.
 49. POGLAVLJE

DERAO SAM SPOREDNIM putovima sa sto deset na sat.

Putovi su bili uglavnom prazni dok sam išao po pamćenju:
tezga farme, trgovina oružjem, seoski dućan. Bio sam ovdje
mnogo puta.
Već su bila skoro dva sata. Objava je bila u dva i
petnaest. Bit ću na licu mjesta kad se sve raspadne.
Sišao sam sa ceste oko petnaest metara od ulaza na
imanje i došao do stajališta okruženog grmljem i uzvišenim
hrastovima. Na brdu, gdje je bila glavna palača, vidio sam
kružni prilazni put. Annie još nije bila tu. Mogao sam je
uhvatiti prije njih. Imao sam solidan pogled na cestu.
Pričekat ću i mahnuti joj, skočiti pred njezin auto i nadati se
da sam joj još uvijek dovoljno drag da stane. Grizao sam
nokat na palcu dok sam gledao kako sat otkucava.
Nakon deset minuta, nagnuo sam se da provjerim
mobitel.
„Ruke gore!” netko je zalajao.
Lynch je došao sa suvozačke strane, gdje sam bio slijep
jer je Bloom otpuhala retrovizor.
Bacio sam se, zgrabio pištolj i otkotrljao se kroz vrata na
vozačkoj strani. Kružio sam prema nosu kombija. Ciljali smo
ravno jedan drugome u glave. Prilično si je gadno izgrebao
obraz kad sam ga bacio u grm, i shvatio sam da se nadao
osveti.
„Dječaci i njihovi pištolji.“ Okrenuo sam se i vidio
Bloom kako prelazi put s pištoljem uperenim u mene. Šanse u
ovoj borbi strmoglavile su mi se.
„Prst s okidača, Mike. Drži ga za cijev. Stavi ga na tlo i
odmakni se”, rekla je Bloom. „Radije te ne bih ubila ovdje.”
Stajao sam tamo, proračunavajući svoje izglede. Nisu
bili dobri. Prije no što sam mogao išta reći ili učiniti, čuo
sam još jedan auto, a onda sam spazio Annienu Hondu
Accord kako zakreće niz brdo, dolazeći iz suprotnog smjera.
„Pokrila sam ga”, rekla je Bloom Lynchu. „Zašto ne odeš
pozdraviti Annie ? Mislim da ne bi bila vrlo sretna da me
vidi.”
Lynch je krenuo. Bloom ga je podsjetila da drži svoj
radio uključenim dok je trčao pored ulaza do pristupnog
puta. Put je lagano zavijao, ali kroz grmlje sam vidio kako je
Lynch iskoračio na put pred Annien auto.
Accord se uz škripu zaustavio.
Bloom je držala radio u jednoj ruci, a pištolj joj je bio
na meni.
„Možeš vjerovati da jesi nekakav mučenik, Mike, ali ne
vidim te kako puštaš da Annie umre. Pa te molim, prestani s
dramom i spusti pištolj, pa da sredimo ovo kao odrasli!’
„Ne bih rekao.”
Činila se iznenađenom. „Vidiš Annie?” upitala je.
Provirio sam iza auta. Jedva sam je mogao razaznati, ali
mogao sam je čuti kako psuje Lyncha, očito stresena nakon
što je stao pred njen auto. Nagnula se kroz vozački prozor.
Lynch je stajao na putu, lagano okrenut da sakrije pištolj koji
je držao uz desno bedro.
Bloom je podigla radio. „Spusti ga, Mike, i budi dobar,
jer ću ga pustiti da je ubije. Strogo među nama, počinjem se
zabrinjavati zbog njega. Mislim da uživa u tome.”
Da su se bacili samo na mene, ne znam što bi se bilo
dogodilo. Bio sam pun adrenalina i boli, u raspoloženju da
spalim sve do zemlje. Ali s Annie na nišanu, igra je bila
gotova.
Ili su oni tako mislili. I moja je jedina snaga u svemu
ovome bila da zapravo pojma nisu imali s kime imaju posla.
Annie je mislila da me zna. Tako i Jack. Pa i Bloom.
Ali, imali su mnogo toga naučiti.
„Smjesta, Mike. Ili ona umire.” Bloom je zvučala tako
samouvjereno.
„Daj molim te,”
Konačno je postala smetena.
„Oprosti?”
 „Samo daj”, rekao sam.
Progutala je i pritisla tipku na radiju. Čuo sam tiho
krčanje na otvorenom kanalu. „Ubit ćemo je.’
„Stvarno?”
Vidio sam kako joj se mišići napinju u podlaktici, kako
joj sumnja curi u oči, ali to je bilo to. Nije bilo zapovijedi.
Nije bilo pucnja.
„Zar želiš da umre?” povikala je Bloom.
„Prozreo sam te, prozreo sam sve ovo.”
Spustila je radio,
„Dobro”, rekao sam. „Shvaćam to kao potvrdu za koga
radiš.“
„Annie, bježi!” povikao sam. „Ima pištolj!”
Zakoračio sam prema Bloom, primirivši pištolj objema
rukama. Rekla je Lynchu na radio: „Zaboravi ženu. Vraćaj se
ovamo.”
Sad, kada je izgubila svoju moć nada mnom pa smo bili u
poštenoj borbi, Bloom se nije činila uzbuđenom zbog našeg
odmjeravanja snaga. Lynch je otrčao od Annienog auta,
prema meni i Bloomovoj.
„Hej! Razbio si moj–”, čuo sam kako Annie viče za njim.
Slijedila ga je polako u autu. „Što radiš nasred ceste? Jesi
dobro?”
Kad je prišla bliže, moje sučeljavanje s Bloom postalo
je potpuno vidljivo. Annie je izašla iz auta.
„Mike? Je li to – kog vraga ona radi ovdje? Je li to
pištolj?”
„Bježi!” povikao sam.
Zastala je, onda uskočila natrag u svoj auto. Vidio sam
kako Lynch oklijeva dok je palila motor, nesiguran da li da
pokrije Bloom ili da drži Annie pod nadzorom. Krenuo sam
prema njemu, uperivši mu pištolj u glavu.
„Ja sam taj koga hoćeš”, rekao sam.
Okrenuo se prema meni. To je dalo Annie priliku da
nagazi na gas i protjera auto kroz puni okret. Kotači su se
zavrtjeli po blatu uz put i razbacali šljunak prema nama.
Izravnala je auto i motor je zaurlao dok je bježala.
Lynch i Bloom držali su me pokrivenoga. Nije mi se
dopala nova računica.
„Sad spusti pištolj, Mike. Stvarno je davež ubiti te
nasred javne ceste. Budi dobar i bit ćemo brzi s tobom.”
Gledao sam kako Annie nestaje iza zavoja. Naravno da
sam htio da pobjegne. Bio sam se spreman predati da je
spasim. Ali pomoglo bi mi pola sekunde oklijevanja,
čeznutljivi pogled preko ramena, možda čak i jedan „Neću te
zaboraviti ” prije no što me ostavila s ubojicama. Tek nešto u
ime starih dana.
„U redu.” Skinuo sam prst s okidača, zgrabio cijev
pištolja lijevom rukom i podigao obje ruke.
 „Na zemlju”, rekla je Bloom. „Onda se odmakni od
njega.”
Poslušao sam.
„Ruke na vrh glave. Ovamo.“‘
Poveli su me natrag niz put, Lynch blizu s pištoljem, dok
me Bloom pokrivala s daljine. Vidio sam njezin kamionet
skriven u šumi na suprotnoj strani ceste.
„Šteta, Mike. Stvarno sam počela uživati u ovoj igri
mačke i–”
Blazirani ton koji je htjela izgubio je nešto na snazi kad
je završetak njezine primjedbe progutao zvuk motora pod
punim gasom. Bio je to solidni V6 od 3.5 litre, koji sam
održavao u dobrom stanju. Annie se primila šest-brzinskog
ručnog mjenjača na Accordu. Voljela je voziti. Auto nije
izgledao nešto moćno, ali urlao je poput mlažnjaka dok je
išao na nas.
Nadolazeći sudar zbunio je Bloom i Lyncha. Imao sam
vremena napraviti dva divovska koraka prema rubu puta.
Mogli su je ustrijeliti, ali time bi ostali bez vremena da
joj se uklone s puta, pa su se bacili s ceste na Annienoj
suvozačkoj strani i završili u jarku zagušenom korovom. Ja
sam se bacio na asfalt na vozačkoj strani.
Annie je zakočila tik do nas. Bloom i Lynch počeli su se
izvlačiti iz jarka s pištoljima u rukama. Potrčao sam prema
Annienim stražnjim vratima, otvorio ih i uskočio.
 Imala je Kabuki izgled: bijelo lice, raširene oči, brz dah.
„Kreni Kreni-kreni-kreni!” povikao sam.
Vidio sam da je prilično nabrijana. Tresnula je u rikverc
i proletjela kroz ulaz na imanje. Čuo sam staklo kako zvecka,
a onda se nešto razbilo kad je žestoko stisnula kočnicu i
okrenula se po pristupnom putu prema kući. Krhotine su se
rasule po podnim prostirkama. Prepoznao sam Anniene
ukrasne zdjele. Mora da su se razbile kad je zakočila tik pred
Lynchem.
„Ne tim putem.”
Pogledala me u retrovizor.
„Ti ne naređuješ. Jasno?”
Sjedio sam u sredini stražnjeg sjedišta, nagnut naprijed,
ruku oslonjenih na suvozačko sjedalo. Na pola krivudavog
puta, Annie je zaustavila auto. Pogledala je u retrovizor. Nije
bilo znaka da nas Lynch i Bloom progone.
Možda ih je plašila mala vojska zaštitara što je kružila
imanjem, ali nije mi se tako činilo.
„Hvala što si se vratila”, rekao sam.
„Nisam se vratila po tebe. Vratila sam se po ono dvoje.”
Pokazala je glavom prema putu gdje je ostavila Bloom i
Lyncha. „Zajebavaju se s krivom ženom.”
Okrenula se i pogledala me, vidjela krv što mi je
zamrljala košulju, oko izgrebeno i crveno od Lynchevog
kopanja. Pomislio sam kako će možda konačno uvidjeti da
sam sve ovo radio kako bih odmaknuo prijetnje od nje.
Zgrabila me za glavu, privukla me naprijed, i dala mi
očajnički poljubac, a onda me pustila. Počeo sam se
smiješiti, gotovo u suzama od olakšanja, a onda me žestoko
opalila preko lica.
Pao sam natrag.
Barem me nije ostavila kao mrtvog. Nije to bio oproštaj,
ali bio je to početak.
 50. POGLAVLJE

BILO JE 2:13.
„Moramo otići odavde. Annie, to je–”
„Još jedna riječ i vraćam te natrag tvojoj curi”, rekla je
dok je zavijala putem. Psi čuvari skakutali su pored auta.
Počeo sam sumnjati za vrijeme zabave, ali tek sam od
ovog jutra bio siguran. Tko je dovoljno bogat da se kladi u
desetke milijuna dolara na direktivu, da si priušti plaćenicu
poput Bloom, da orkestrira sve ovo? Tko me tako mrzi? Tko
bi se bio tako nameračio da mi smjesti kao kriminalcu, da me
otjera od Annie? Zaustavili smo se pred ulazom sa
stupovima.
„Idemo unutra.” Annie je ugasila motor, a onda izašla.
„Zaštitari će se pobrinuti za one koji su bili tamo.”
Slijedio sam je preko bijelog kamena pristupnog puta,
tražeći da se vrati i promisli.
Psi, – tihi, osim što su dahtali – poletjeli su prema meni.
„Sjedi!” povikala je Annie. Sjeli su, tri metra od mene,
crnih očiju prikovanih na mene, polako otvarajući i
zatvarajući čeljusti i slineći. Dva zaštitara izašla su iz bočnih
ulaza i stala nam sa strane. Annie se popela stubama.
 „Annie, nemoj”, rekao sam. „U opasnosti si. To je jedini
razlog što sam onog jutra kod kuće otišao s njom. Da nisam,
ubili bi te. Pokušavali su mi smjestiti kao krivcu. Prisilili su
me. Sve je to bilo protiv moje volje.“
„Dosta, Mike. Tako sam umorna od toga.”
„Napucali su me, Annie.“ Podigao sam košulju da
pokažem gazu s hrđavom mrljom na mojim svojim križima.
„Zato sam cijele noći bio vani.“
„Bože.”
„Pokušavao sam te zaštititi”, rekao sam. „Moramo ići.
Čovjek iza svega, čovjek koji mi je smjestio–”
Ulazna vrata otvorila su se prije no što sam stigao
završiti. Lawrence Clark iskoračio je na trijem, prekrižio
ruke preko prsa i ustobočio se na svojim debelim nogama
poput Atlanta.
„To je tvoj otac, Annie”, rekao sam. „On je ubojica.”
Pružio sam joj ruku. „Idemo.”
„Annie” rekao je Clark i pošao prema njoj „Dođi unutra,
draga. Isuse Kriste. Je l’ to on ima pištolj?”
Još uvijek sam imao M1911 za pojasom. „Čekaj”, rekao
sam.
„On je iza ubojstva na Mallu, Annie.”
„To nisam bio ja. Sve je to bio tvoj otac. On krade
odluku Saveznih prije no što postane javna. On trguje
pomoću nje. Taj čovjek na Mallu je saznao, pa je ubijen.”
 „Kako znaš sve ovo, Mike?” pitala me Annie.
„Jer sam je ukrao za njega. Danas, u New Yorku. Radio
je preko posrednika, sileći me, prijeteći Jacku i meni. Sve je
to bilo zato da on dobije brojeve, a ja padnem. Pokušavao
nas je razdvojiti.”
„O čemu govoriš?” upitala je Annie.
Clark je ispustio smijeh. „Zvuči vrlo vjerodostojno. A
sad, Annie, uđi unutra prije no što te ovaj čovjek povrijedi.”
Svaka soba u toj kući imala je TV, a svi su stalno bili
podešeni na Bloomberg News. Clark nikad nije vodio
razgovor, a da mu pola pažnje nije bilo usmjereno na tržišta.
Bilo je 2:15.
Bacio je pogled unutra da pogleda na TV tik do glavnog
predvorja. Zvuk je bio navijen, kako bi se i moglo očekivati
kad vam nekoliko stotina milijuna ovisi o vijestima dana.
„I čujemo iza zatvorenih vrata kako bi izjava FOVlC-a
mogla kasniti nekoliko minuta”, rekao je spiker, „Ne sjećam
se da se ovo ikad prije dogodilo. Idemo do Jonathana
Mauera u Washingtonu.”
Stojeći tik unutar vrata, Clark nam se okrenuo, a onda je
kimnuo svojim čuvarima. Povukli su svoje oružje i približili
se. Ja sam povukao svoje.
„Zar ćeš i mene upucati, Mike?” Zgađeno je odmahnuo
glavom. „To je čovjek za koga si se trebala udati ”, rekao je
Annie. „Dobro ga pogledaj.”
 I jest. Već me prije vidjela kako ubijam. To je uvijek
izgledalo kao podsjetnik na ružan san, prostor bez zraka,
stanku u našim pravim životima. Pa ipak, evo me opet, na
vratima doma njezine obitelji, s pištoljem potegnutim na
njezinog oca.
Odraženo u staklu iza vrata, vidio sam svoje izmučeno
lice, krv što mi je zamrljala zube. Clark je pobjeđivao.
Izgledao sam baš kao ubojica kojeg se Annie plašila.
„Dođi unutra, draga.” Pružio joj je ruku.
Nije me se htio riješiti pred njom, ali, ako ona uđe unutra
i ostavi me nasamo s čuvarima, gotov sam. Zgrabit će me i
predati Lynchu. Bloom će ispresti priču dok ne ostanu samo
laži: da sam ja ubio Sacksa, da nisam bio ništa više doli
kriminalac.
Annie je napravila korak prema njemu, a onda zastala,
gledajući malo svog oca, malo mene.
Jednom sam je bio pitao bi li me i dalje voljela ako bi to
značilo da će izgubiti sve. „Naravno”, rekla je.
Vremena se mijenjaju. Pošla je prema ocu. Onda je
progovorila. Nije tražila zaštitu. Tražila je odgovore.
„S kim si se svađao na telefonu, tata?”
„Što?”
„Prošlog tjedna u uredu. Vikao si na nekoga. Nikad te
nisam čula tako prestrašenog. Tko je to bio?”
„Ne sjećam se toga, Annie. Nema vremena. Molim te,
ljubavi, dođi ovamo.”
„Reci mi o Barnsburyju”, rekla je.
„Što?”
„Ispričaj mi kako si tako brzo stvorio fond od milijardu
dolara kad su se tržišta zakočila.”
„Molim te, Annie.”
Držao sam usta zatvorenima, pustio njezin mozak neka
radi. Mora da sam posadio sjeme optužbama na zabavi,
pojačavši neke od njezinih dotadašnjih sumnji.
„Reci mi zašto smo tako brzo morali napustiti London
kad sam bila mlada”, pitala je.
Nisam morao Annie uvjeravati ni u što, a vjerojatno ne
bih ni mogao da sam pokušao. Sama je odlučila, a očito je
napravila nešto domaće zadaće.
„Mama je rekla da će mi jednog dana reći. Ali nikad nije
imala prilike. Pa te molim, samo mi reci istinu.”
„Annie, kunem ti se. Laže. Pogledaj ga, za ime Božje.“
Čuvari su oklijevali. Neće to učiniti u njezinom
prisustvu. Njezine sumnje bile su jedino što me držalo na
životu.
„Mike“, rekla je, „spusti pištolj.“
„Tako treba, dušo“, rekao je Clark.
Maknuo sam prst s okidača i držao pištolj u zraku. Njezin
se otac nacerio. Pobijedit će.
 „Ne ostavljam ga“, rekla je Clarku.
„Daj, Annie, slušaj!“ rekao je, ali onda su se na TV-u
začule vijesti.
 51. POGLAVLJE

„SAVEZNI ODBOR za otvoreno tržište objavio je svoju

izjavu. Usprkos rastućem neslaganju u Odboru, Savezne su
poduprle mjere da stimuliraju ekonomiju–“
Clark je otišao do TV-a. „To nije u redu”, rekao je. Annie
je bila zaprepaštena dok ga je gledala kako napušta njezinu
sudbinu i oružano sučeljavanje da bi provjerio svoje
dionice.
Promijenio je kanal na Fox Business.
„...– odlučili su istu stvar, na onome što je danas svakako
bio prijeporan sastanak u Saveznim–”
CNBC: „...– da novac nastavi teći. Još neko vrijeme neće
odnijeti zdjelu s punčem.”
„Pogriješili su”, rekao je.
Annie me pogledala.
„Rekao sam ti, Annie.“
Stvarnost je sjela. Clark je znao da sam ga potukao.
Vratio se kroz predvorje urlajući.
„Jebem ti, ubit ću te”, režao je. „Što si učinio?”
U daljini, vidio sam crne SUV-ove kako hitaju putem
prema kući.
„Što ne valja?” pitao sam. „Loš savjet?”
„Što se događa, Mike?“, upitala je Annie.
„Zašto joj ne kažeš?” rekao sam njezinom ocu.
Clark je pošao prema meni, šaka stegnutih uz bokove,
spreman me udariti. Bilo bi vrijedno dobiti nokaut da se
pokaže Annie tko je ovdje bio pravi nitkov.
„Annie”, rekao sam, „trebala bi ići. Ovo bi moglo postati
gadno.“
„Držali su te pokrivenog”, rekao je Clark. „Nisi je
mogao zamijeniti.”
U jednoj važnoj stvari imao sam potpuno povjerenje u
Jacka: da je bio apsolutno nedostojan povjerenja. To je na
svoj način bilo vrijedno, kao kad poznajete čovjeka koji
uvijek bira momčad koja gubi. Jednom kad to uzmete u obzir,
riješili ste problem.
Znao sam da me Lynch neće pustiti da obavim posao, da
me ne nadzire njegov čovjek kako bi bio siguran da ih neću
sjebati. To je bio Jack. Znao sam da će me izdati, jednako
onako kao što sam znao da će kartaroš, onomad u New
Yorku, ubaciti kartu koja gubi odaberem li asa. Jack se
pravio da je izgubio živce prije pljačke ne bi li me naveo da
mu priznam svoj plan. Kad sam mu dao papire koje sam
trebao da izvršim zamjenu, Lynch i Bloom mogli su se
opustiti. Držali su me pokrivenog, pomrsili su moj pokušaj
da im sve to prasne u lice.
Ali pretjerao sam s pažnjom kad sam izvodio posao;
uvijek bih to radio. Imao sam dvije kopije krivotvorene
direktive. Sakrio sam drugi komplet u jelovnicima dok su me
Lynchevi ljudi pretraživali. Kad sam Jacku obznanio
zamjenu, igrao sam s njime protiv Bloom i Lyncha. Kad je
Jack odbio zamijeniti papire, vjerovali su da je direktiva
koju sam nosio ona prava.
Ali to je bila krivotvorina. Izrezao sam pravu direktivu i
zamijenio je kopijom koja je kazivala kako će Savezne
učiniti točno suprotno onome što su im bili pravi planovi.
Clark se kladio sto posto pogrešno,
„Gotovo je”, rekao je Clark i počeo trljati zatiljak. „Sve
je gotovo. Mrtav sam.”
„Što to govoriš, tata?”
„Dobro sam. Bit ću dobro.”
Hodao je u malom krugu, očiju prikovanih na vrpcu s
cijenama dionica što su išle dnom TV ekrana. Clark je bio
grabežljivac na vrhu. Živio je za ovakvu vrstu rizika. Imao je
volju da donosi trenutačne odluke zbog kojih je mogao
bankrotirati ili zaraditi milijarde, kičmu da se sagne kad bi
se njegove oklade okrenule protiv njega, tako da se može
boriti s ruba.
Pogledao je prazan prostor velikog predvorja dok je
kalkulirao. Otišao je do uskog mramornog stola, podigao
šezdeset centimetara visoki brončani kip konja i jednom ga
rukom zavitlao u visoko ogledalo. Razbijeno se staklo
prosulo po podu. Oslonio se rukama na stol i pogledao dolje.
„Idi odavde, Annie”, rekao je. „Ostavi me s njim.”
„Ne, tata. Kako to misliš, mrtav si?”
„Idi van”, ponovio je.
Pogledao sam van. Suburbani su stizali pristupnim
putom. Po antenama, uzeo sam ih kao vladine. Tajna služba
dolazila je po nas.
„To nije bio tvoj novac, zar ne, tata?”
Nije odgovorio.
„Čiji je?” Činilo se da ga je njezin glas malo smirio.
Ništa nisam rekao, samo sam stajao, spreman skočiti na
Clarka ako nešto pokuša.
„Loših ljudi”, rekao je. „jako loših ljudi.”
„Tko?”
„Fond je imao nekoliko loših godina. Svi su imali. Ali
ljude koji su mi dali svoj novac nije bilo briga. Morao sam
im ga vratiti ili bi me ubili. Trebalo mi je nešto sigurno. Bili
smo ojačani dvanaest naprema jedan. Ali sad je gotovo.
Zadnjih osamdeset milijuna. Svi smo bili u tome.”
„O čemu govoriš?” pitala je Annie.
„Ubit će me. Misliš da bih ovo radio iz zabave? Izgubio
bih sve. Kuću. Tvoju zakladu. Svoj život. Nisam imao
drugog izbora.”
 Gledao sam kako pristiže još crnih vozila. Bili smo
opkoljeni.
„Tko, Lawrence?” pitao sam. Fond mu je rastao daleko
brže no što bi mogao bilo kom poštenom čovjeku s poštenim
novcem.
„Loši ljudi.”
„Tko?”
„Karteli”, rekao je. „Izvjesna iranska gospoda. Da je ovo
upalilo, da sam mogao stići do treće četvrtine, bio bih opet
na vrhu. Strategija je bila odlična. Radilo se o jebenoj
izvedbi.“
Masirao si je obraz i uputio mi čudan, neusredotočen
pogled. Nisam znao hoće li se slomiti ili će, sad kad je
izgubio sve, puknuti i ubiti me na licu mjesta.
Dolazio je zakon, a moje ruke nisu bile čiste, bez obzira
kakve su mi bile namjere.
Mislio sam da sam našao izlaz s Clarkom, ali čak i ako
bih preskočio tu prepreku, Bloom i Lynch mogli bi me još
uvijek ubiti pro bono, iz svojih razloga. Znao sam previše o
njima. Suburbani su se valjali putem, približavajući se kući.
„Ima izlaza”, rekao sam.
„Šta to pričaš?”
„Možemo u ovome svi pobijediti.” Sjetio sam se
Bloomičinih riječi nakon što me otela sa zabave.
„Murjaci su za svima nama”, rekao sam Clarku. „Bloom
progoni mene, a vjerojatno će i tebe kad otkrije da si se
krivo kladio. Tvoji klijenti će te ubiti kad shvate da im novca
nema.”
„U čemu je poanta?” pitala je Annie.
„Dobro je”, rekao sam. „Mogu raditi s ovime. Karteli.
Loši momci. Treba nam nešto za cjenkanje. To je sjajno.”
„Sjajno?” Clark je krenuo prema meni, s bijesom što je
kuljao u njemu. Annie je stala među nas.
Larry je bio bankar. Bankari više ne idu u zatvor, i to sam
mogao iskoristiti. Ono što smo trebali, bila je pogodba.
„Ti klijenti. Želiš li zaštitu od njih?”
„Nema zaštite od njih. Nigdje na svijetu. Trebala bi ti–“
„Vojska”, rekao sam. „Sjedinjene Države imaju prilično
dobru.”
Promislio sam na trenutak. „Ima dva smjera u kojima ovo
može ići. Možeš bježati ili se možeš pokušati boriti sa
Saveznima. Ako te zakon ne dograbi, ubojice hoće. Ali ima i
treći način. Znaš za milijarde prljavog novca. Znaš za veće
ribe. Iskoristi tu prednost. Dogovori se. Zaštitit ćemo te.“
Vozila Tajne službe raširila su se kružnim prilazom.
Clarkovo osiguranje izašlo je da uspori agente.
„To je Tajna služba”, rekao sam. „Ja sam ih obavijestio.
Gledali su tvoje trgovanje. Znaju sve što im treba. Dogovori
se.”
„Što ti želiš iz toga.?”
 „Opozovi Bloom i njezinog snagatora.”
„Ne mogu ih zaustaviti. Ovo je otišlo preko svega što
sam htio. Više nisu na povodcu.”
„Gdje su?” pitao sam. „Možeš li ih nazvati?”
„U garaži”, rekao je.
„Kojoj?”
Pokazao je prema istočnom krilu kuće. Mora da su čekali
da me Clarkovi čuvari predaju. Nije me osiguranje trebalo
isporučiti Lynchu da umrem. Sam sam se spremao to učiniti.
 52. POGLAVLJE

„KAMO IDEŠ, MIKE?“ pitala me Annie dok sam išao

bočnim hodnikom.
Pogledao sam kroz prozor i vidio agente Tajne službe u
terenskim jaknama kako idu prema kući.
„Idi na policiju”, rekao sam joj.
„Idem s tobom.“
„Sigurnije je–“
„Idem s tobom.”
Hodali smo prema Clarkovoj garaži, iako bi ta riječ
mogla stvoriti krivu predodžbu. Zamislite si salon luksuznih
automobila. Pogledao sam kroz prozor na vratima što su
vodila u garažu. Iza Aston Martina V8 Vantage, iza
Mercedesa 300SL Gullwing iz 1955., iza Plymoutha Super
Deluxe iz 1940., sjedio je Bloomin stari Land Cruiser s
dubokim brazgotinama u metalu od našeg naguravanja na
mostu.
„Čekaj ovdje”, rekao sam Annie. „Molim te. Ne svađaj
se. Samo ću porazgovarati s njima. Ako se nešto dogodi,
bježi agentima. Tamo ćeš biti sigurna.”
„U redu.”
 Otvorio sam vrata i ušao unutra. Lynch je čekao. Podigao
je pištolj čim sam nogom kročio u garažu. Podignuo sam ruke
dok je Bloom hodala prema meni s pištoljem na boku. Ovo
nije bilo po njihovom poslovniku: da ja dolazim sam, bez
pratnje.
„Moramo razgovarati”, rekao sam. „Imam ponudu za koju
mislim da će vam se svidjeti.”
„Ovo nisu pregovori, Mike”, rekla je Bloom.
Da je umirim, trebalo mi je da Larry Clark surađuje s
vlastima. Mogli smo srušiti njegove vrlo loše ljude.
Puštajući Bloom unutra i puštajući je da preuzme zasluge za
razvaljivanje Clarkovih klijenata, mogao sam joj dati
dovoljno da me ostavi na miru. Osjećao sam kako mi se žuč
diže u grlu dok sam razmišljao o kompromisu, ali bio je to
jedini način da si kupim sigurnost.
Ovaj plan zvučao je mnogo pametnijim u mojoj glavi
pored ulaznih vrata, nego naglas, ovdje u garaži, dok sam
gledao u dva pištolja, u košulji vlažnoj od znoja.
„Jesi li čula vijesti?” pitao sam.
„Jesam.”
„Onda imamo puno toga za razgovor.”
„Razvalio si nam položaj. Uništio si mi auto. Bacio si me
u jarak. Nesretna sam. Lynch je jako nesretan.”
„Svi smo sjebani”, rekao sam. „Ja sam javio Tajnoj
službi. Ovdje su. Clark ti ne može platiti. Sad razgovara s
agentima, i moram reći da izgleda pekmezasto. Mislim da će
se htjeti dogovoriti. Želiš li biti prva koja će izaći iz ovog
grupnjaka, ili zadnja?”
Pravilo broj jedan u zločinu, kao i u politici, jest da
uvijek budete prvi koji odlazi kad svi počinu prodavati sve
ostale.
„Ne brinem se previše zbog toga”, rekla je Bloom. „Ne
možeš me skinuti, Mike.”
Prošao sam u mislima zainteresirane strane; FBI, DC
prijestolnička, Virginijska državna policija, Tajna služba,
Savezna policija, SEC37, DEA38, tužitelj SAD-a za DC, i
okružni tužitelj za New York. Da ne spominjem Diplomatsku
službu i obavještajce, koje bi zanimali klijenti koji su prali
novac kroz Clarkove fondove. Bio je to vrlo dugi popis vrlo
ambicioznih ljudi, koji bi svi gradili karijeru na ovakvom
slučaju.
Bloom je čekalo mnogo je sranja. Znala je igrati, ali ovo
je bilo veće od nje. Zato sam i morao izvesti pljačku, da
uhvatim Bloom i Clarka krvavih ruku, da stvorim takvu
nerazmrsivu zbrku da je nitko, čak ni Bloom, ne može
raščistiti.
„Ne, vjerojatno te ne mogu skinuti”, rekao sam. „Ali ovo
je krenulo dovoljno loše da ti barem mogu sjebati koljena.
To je zatvorenička dilema. Svi smo si dobri ili svi visimo. U
najmanju ruku, završit ćeš tako što ćeš morati odustati od
svih svojih slobodnih aktivnosti, postati poštena, biti jako,
jako dobra curica, i moliti da te svi oni patronizirajući
starčeki u tvom odboru tapšu po glavi.”
Vidio sam da joj je to ušlo pod kožu.
„Reci što imaš reći”, rekla je.
Prišao sam joj bliže. Lynch je zalajao neka stanem. Pošto
sam ga pustio da me pretraži, prišao sam naprijed i stao na
blizinu šapta od Bloom.
„Cijela stvar ide nizbrdo. Znaš li tko su Clarkovi
investitori? Zašto je financirao ovaj suludi posao?”
„Imam neke predodžbe.”
„Otvorit će se pred Tajnom službom. Učinit ću ti uslugu.
Reci da je cijela pljačka bila neki tajni posao. Reci da si ga
istraživala. Išla si za njegovim klijentima, prljavim novcem
kojeg je prao. To su karteli, to su strane tajne službe, Iran,
sankcijski novac. Bit će to prokleta parada. Nosit će te niz
Aveniju Pennsylvania na ramenima, i od sada pa nadalje
moći ćeš se izvući s čim god hoćeš. Trebaš me. Reći ću ono
što trebaš da kažem. Uskoči u ovu stvar između Clarka i
saveznih. Budi junakinja. Mene boli kurac, dokle god imamo
primirje i ti mi ostaviš obitelj na miru.”
Malo je okrenula glavu i promislila o tome. „Mogli
bismo složiti taj dogovor”, rekla je, „Napraviti pitu.“
Stavio sam joj ruku na rame, moja usta do njenog uha.
„Jedan uvjet. O kojem se ne pregovara. Lynch pada zbog
ubojstva na Mallu.“
 „To će biti teško prodati ”, prošaptala je.
Lupkala je prstima po kamionetu dok je razmišljala o
tome.
„Sviđa mi se kako si ovo odigrao, Mike”, rekla je. „Vrlo
kreativno. Reći ću ti ovako. Neću te ubiti ove sekunde. Malo
ću ispipati teren. Jesu li savezni ovdje?”
„Vani naprijed. Prilazni putovi su pokriveni.”
Kimnula je, „Nismo previše različiti. Malo ću
porazgovarati s agentima na izlasku.”
„Imamo li dogovor?”
„Brzo ćeš znati.”
Prošla je pored Lyncha i rekla mu nešto što nisam mogao
čuti. Spustio je pištolj, a izgledao je tako snuždeno kao da
mu je uzela loptu. Popeli su se u kamionet, napravili krug i
izvezli se kroz otvorena vrata garaže. Kućna su se vrata
otvorila.
„Mike!” rekla je Annie. „Dolaze!”
Otišao sam natrag u kuću. Agenti su već bili unutra.
Muškarac i žena u vjetrovkama Tajne službe išli su hodnikom
prema nama.
„Ja sam zvao”, rekao sam i podigao ruke iznad glave.
„Ona nema ništa s ovime.”
Agentica je nagnula glavu prema meni. „Kako se
zovete?”
 „Michael Ford”, odgovorio sam.
„Michael Ford?”
„Tako je.”
Porazgovarala je s drugim agentom. Čuo sam „Sveca mu
svetoga” i nešto o Saveznim.
„Jeste li naoružani?” pitala je.
„Ne”, rekao sam.
„Lezite na trbuh. Polako. Odmaknite ruke od tijela.”
Spustio sam se na koljeno i onda legao na pod.
„Sad prekrižite gležnjeve i okrenite zglavke tako da su
Vam dlanovi prema stropu.”
Ova procedura zove se zaustavljanje kaznenog djela i
rezervirana je za najopasnije osumnjičenike. Kad se radi o
policijskom privođenju, ovo je kraljevski tretman.
Kružila je oko mene dok me drugi agent pokrivao.
„Podignite lijevu ruku od tla”, rekla je. Podigao sam je,
nespretno, petnaestak centimetara od tla. U jednom naglom
pokretu, spustila se, okrenula mi zglavak, zalisičala mi ruku
natrag, kleknula mi na rame i sklopila lisičine. Povukla mi je
desnu ruku iza i dovršila posao.
Povukli su me na koljena i stali me voditi među
mramornim stupovima Clarkovog hodnika. Držao sam glavu
gore. Nikad nisam više izgledao poput kriminalca jer sam
konačno napravio nešto pošteno. Uputio sam Annie polovični
smiješak. „Sve ide točno po planu”, rekao sam.
„Razgovarat ću sa svojim ocem. Preobratit će se.”
Hodala je sa mnom do pristupnog puta. Drugi agenti
ispitivali su Clarka dok je stajao pored vozila. Susreo sam
mu pogled, a on mi je polagano kimnuo.
Ugurali su me na stražnje sjedalo drugog Suburbana.
„Volim te, Annie”, rekao sam. „Ne brini se za mene.”
„Volim te.”
Zakotrljali smo se niz dugi prilazni put. Kroz prozor sam
vidio Bloom i Lyncha. Imala je prekrižene ruke, razgovarala
je s kapetanom kao da je bila još jedan murjak. A Lynch,
čovjek iz FBI-a, bio je u svom elementu, nagnut na kamionet.
Dok sam prolazio, Bloom se okrenula, pogledala me i
podigla kažiprst preko usta.
 53. POGLAVLJE

ODVELI SU ME U STOŽER Tajne službe u DC-ju. To je

lijepa zgrada od cigle boje pijeska i poletnih linija stakla,
što se uklapa među svu tu novu gradnju oko Trga Monnt
Vernon. Prolaznici bi mislili da je stožer samo skupa uredska
ili stambena zgrada. Nema nikakvih znakova raspoznavanja.
Poznavao sam na tucete pravnika, ali kad se radilo o
složenoj krivičnoj obrani, nisam imao nikoga. Znao sam hrpu
javnih branitelja iz svojih pro bono slučajeva, ali oni su
obično bili tipovi meka srca. Nisam se družio ni s kim od
krivičarskih kitova za velike novce. Oni su skloni gorčini,
nakon previše slučajeva pomaganja da si krivi kupe slobodu,
a oni su bili baš ona vrsta koju sam upravo sada trebao.
Kad su mi agenti dali moj telefonski poziv, ostavio sam
poruku prijatelju iz moje grupe na Harvardskom pravnom
koji je radio kod Steptoea & Johnsona.
Posebni agent odveo me u sobu za sastanke koja je bila
mnogo ljepša nego ona u FBI-u. Postajao sam poznavatelj
soba za ispitivanje. Drugi agent sjedio je u kutu i nije ništa
rekao. Vodeći čovjek otključao mi je lisičine, otvorio fascikl
na stolu i sjeo dok sam ja trljao zglavke.
„Sjednite”, rekao je i pokazao na stolicu nasuprot njemu.
 Privukao sam je stolu.
Pročitao mi je Mirandu. Potvrdio sam da shvaćam svoja
prava.
„Vi ste odvjetnik?”
„Jesam“, rekao sam.
„Onda znate da Vas čeka duga kazna. Iskreno, ne mogu
vjerovati da ste nas zvali.“
„Bilo je vrijeme da se počne govoriti istina.“
„Želite nešto? Kava? Hrana?“
„Malo sam gladan.”
„Kineska?“
Stvarno su tu „dobar murjak – loš murjak” foru igrali
kako spada. Gotovo sam se nasmijao. Kao sljedeće, izvući
će one plavo-bijele šalice za kavu iz grčkog restorana.
„Piletina lo mein bila je sjajna.“
„Počnite od početka“, rekao je, što je bilo pametno.
Nikakvih žestokih lopti, čak ni pitanja hoću li govoriti, samo
tišina i suosjećajno uho.
Prisjetio sam se New Yorka, onog suludog impulsa da se
prošetam tom uličicom do kartaroške igre. Pomislio sam na
onu prvu noć kod Jacka, onaj mučni trenutak kad sam shvatio,
ili mislio da sam shvatio, da je u ozbiljnoj nevolji.
Agent je čekao.
„Pa...” Pogledao sam u daleki kut i naslonio se poput
čovjeka što se uljuljkuje u omiljenu priču. „Stvarno se nadam
tom lo meinu.”
Agent je ispustio uzrujani uzdah.
„Znate da devedeset sedam posto slučajeva završi u
priznanju, Michel. Porote i suci nisu bitni. Vaša sudbina u
našim je rukama pa si olakšajte. Vaš brat je progovorio.
Clark je progovorio. Svi su Vas prokazali kao kolovođu.”
Policiji je dozvoljeno, čak ih se potiče da lažu tijekom
ispitivanja. Nisam zagrizao. Zatvorio je fascikl, a onda
zaobišao stol da bi se nadvisio nada mnom. Prije no što je
stigao opet progovoriti, otvorila su se vrata.
Bio je to pretpostavljeni, zlovoljna izgleda.
„Ovdje je odvjetnik gospodina Forda”, rekao je. Kroz
vrata se progurao čovjek. Trebao mi je trenutak da ga
prepoznam. Bio je to Bloomin pomoćnik, Sebastian.
Sagnuo se do mene i prošaptao mi na uho. „Jeste li išta
rekli?”
„Još ne. Ali hoću. Što imate za mene?”
„Pristala je.”
„Velika šefica?”
Kimnuo je.
„Dogovoreno.”
Sebastian se okrenuo dvojici od zakona. „Mi onda
idemo.”
 Vodeći agent stao je pred njega. „Ovaj momak uhićen je
za desetak kaznenih djela, a brojka raste. Ne odlazi do
optužnice i jamčevine, a vjerojatno čak ni onda.”
„Zovite svog šefa”, rekao je Sebastian.
Agent je pogledao pretpostavljenog. „Nemojte mi reći da
je ovo istina.” Ovaj je samo kimnuo glavom.
Sebastian me otpratio van. Vratili su mi moje osobne
stvari u omotnici na prijemnom šalteru.
Provukao sam remen natrag kroz omče i kopčao sam ga
dok smo odlazili u predvorje. Bloom je čekala vani sjedeći
na haubi svog kamioneta. „Ostavio si jebenu poruku?” pitala
je.
„Jesam.”
„Ti si noćna mora. Jesi se zabavljao unutra?” upitala je i
kimnula prema stožeru.
„Kao nikad u životu. I što sada?”
„Poslije ću te uputiti do kraja”, rekla je i predala mi
identifikacijsku mačku.

BLOOM SECURITY
MICHAEL FORD
POSEBNI ISTRAŽITELJ

Ispod je bila plastična i metalna kartica. Okrenuo sam je

i vidio dugme na poleđini. To je bila ista sigurnosna kartica
koju sam bio našao na onoj večeri kod Jacka prije tjedan
dana, na početku svega ovoga.
„Ne radim za tebe.”
„Neslužbeno, možeš raditi što hoćeš. Ali službeno, želiš
još jednom razmisliti o tome. Naime, kao član odjela za
iskušavanje proboja Bloom Securityja, pokazao si se
izvrsnim kao pripadnik crvene ekipe u ispitivanju nadzora
fizičkog pristupa u Banci Saveznih rezervi u New Yorku.“
„Ti to mene zajebavaš.”
„To je priča“, rekla je. „A tu je i cijela priča o
prikrivenom radu da se sruše Clarkovi klijenti. Ili mi možeš
vratiti tu karticu i iskušati svoju sreću gore. I sa SEC-om.
FBl-em. MPD-jem. NYPD-jem39. Jesam li koga
zaboravila?”
„Možda ću si je ipak zadržati još neko vrijeme”, rekao
sam i spremio je u džep. „Stvarno su to popušili?”
„Naravno. Jedini skandali za koje čuješ su oni rubni
slučajevi, smiješni kongresmeni koji ne znaju zakopčati
hlače, koji postanu previše pohlepni. Ti tipovi su izolirani.
Postoje okolo interesne grupe koje možeš koristiti da se
provučeš. Šteta je suzbijena. Ali nikad nećeš doći do nečeg
ovakvog, prave korupcije, endemskih stvari. Svatko u DC-ju
mora igrati po tim pravilima, sviđalo mu se to ili ne. Svatko
je suučesnik, jer su svi plaćeni.”
„Poduprijet ću tvoju priču. Ali da nitko nije pipnuo
Annie ili moga oca.
 „Naravno. Sad više ni nema svrhe. Sve je to ionako bilo
uprazno.
„I Lynch, ili kako god mu bilo pravo ime, plaća za
Sacksovo ubojstvo.”
„Dogovoreno”, rekla je. „Ionako je postalo pomalo
naporno raditi s njime. Nešto se dogodilo kad mu je žena
umrla. Stvarno je skrenuo.”
„Ali kako progoniš prljavog agenta FBI-a? On zna sve.
Neće potonuti bez borbe.”
„Takve stvari znadu se razriješiti. Dobit će što zaslužuje.
Garantiram. Dakle, jesmo li se dogovorili?”
Bilo je to ružno, ali bilo je kudikamo bolje od mojih
mogućnosti izbora prije devet sati.
„Jesmo ”
„Dobrodošao, Mike. A ako tražiš malo uzbuđenja,
možemo razmotriti produljenje ugovora. Zovi me kad hoćeš.”
„Dosta mi je uzbuđenja”, rekao sam. „Samo želim ići
kući. Imaš li moj auto? Ostavio sam ga kraj rijeke.”
„U garaži je u Georgetownu. Hoćeš prijevoz?”
„Prošetat ću. Imaš mobitel koji bi mi mogla posuditi?”
Kimnula je Sebastianu i on mi je ponudio jedan od
svojih.
„Još nešto?” upitala je.
Potapšao sam svoje džepove. „Imaš deset centi?”
 Posegla je u pretinac i ponudila mi dvadeset i pet centi.
„Nemaš deset?“
Sebastian je pretražio svoju jaknu, a onda mi položio
jednu kovanicu u dlan.
„Hvala”, rekao sam.
 54. POGLAVLJE

POKUŠAO SAM NAZVATI Annie na putu do Georgetowna.

Nije bilo odgovora. Ali nije bilo prijema u kući njezinog
oca.
Jeep mi je bio u garaži do Bloominog ureda.
Kovanica od deset centi točno pristaje u utore vijaka na
stražnjoj registarskoj tablici. Olabavio sam gornja dva i
izvukao rezervni ključ, koji sam bio prilijepio trakom iza
metala.
Odvezao sam se kući. Pokušao sam nazvati kuću njezinog
tate, ali oni su običavali ignorirati moje pozive kad bi Annie
bila tamo. Počeo sam stjecati dojam da njezinoj rodbini baš
nisam bio drag.
Annie mi je poslala e-mail. Sve je bilo u redu.
Odgovorio sam joj, rekao joj da sam već vani, a onda se
srušio na trosjed. Obitelj joj je već počela dolaziti iz
Engleske na vjenčanje, a oni su odsjedali u gostinjskoj kući
na imanju. Pokušavala ih je sve smiriti, uključivo i svoju
baku, a moja prisutnost ne bi pomogla stvarima.
Bio sam gladan i nemiran, i nisam mogao podnijeti više
ni jedne sekunde u toj praznoj kući. Odvezao sam se do kraja
King Streeta, srca Starog grada, tik do vode. Sve su to bile
ulice s kaldrmom, osamnaestostoljetne gostione i očuvane
kolonijalne kuće.
Zgrabio sam hranu za van u irskom restoranu s ribom i
pomfritom, i šetao duž rijeke dok sam jeo. Sunce je zalazilo
dok sam prolazio preko blatnog parkirališta gdje su
povijesne zgrade ustuknule pred spremištima za gumenjake i
čamcima na potpornjima.
Vjerojatno je to bila tek paranoja i umor s kojima sam se
borio već danima, ali osjećao sam kao da me netko promatra.
Prošao sam pored kolibe gdje su se popravljali čamci,
sakrio se za ugao i pričekao. Pogledao sam natrag. Nije bilo
nikoga.
Kad sam se okrenuo da nastavim hodati, naletio sam na
muškarčeva prsa. Odgurnuo sam ga, spreman za borbu.
„Mike, ja sam”, rekao je. Bio je to moj brat. Zar je
mislio da ću ga zbog toga manje htjeti udariti? Krenuo sam
prema njemu, podignutih šaka. Odskočio je i stao na moju
večeru tamo gdje sam je odbacio.
„Što hoćeš?” pitao sam.
„Samo se hoću uvjeriti da si dobro.”
„Super sam”, rekao sam. „.Ali što hoćeš?“
„Zašto misliš da nešto hoću?”
„Zato što je svaka riječ iz tvojih usta kalkulirana s ciljem
da mi uništi život.”
„Valjda bih trebao početi tako da ti zahvalim što me nisi
napucao tamo na mostu.”
Pokušao je ležernošću.
„Ne zahvaljuj mi”, rekao sam. „Promašio sam.”
Jack je pogledao prema otvorenoj vodi. „Što ćemo?”
„Mi?”
„Žao mi je, Mike.” Zastao je, a onda poprimio ozbiljni
izraz. „Tako mi je jebeno žao. Nisi trebao stradati. Tako su
mi rekli. Bloom te samo htjela uključiti. Pokušao sam to
zaustaviti kad sam vidio što se događa, pokušao sam te
upozoriti, ali do tada su me imali. Htjeli su me ubiti. Mike,
znam da mi ne možeš oprostiti, ali...”
Neko je vrijeme nastavio s isprikama i molbama,
uživljavajući se u ulogu. Donja je usna drhtala. Glas se trzao.
Lice mu se krivilo u očaju.
Bio je to potez koji sam naučio od njega i sam ga s
velikim uspjehom koristio jednom ili dvaput. Kad ste u
nevolji, odgovorite toliko pretjeranim žaljenjem da će osoba
kojoj ste nanijeli zlo samo htjeti da neugodnost prestane,
htjet će biti sigurna da se nećete ubiti. Do kraja predstave,
žrtva vam govori da ne budete tako grubi prema sebi i trlja
vam leđa, a izvorni je prijestup zaboravljen.
„Samo prestani”, rekao sam.
„Možemo pobjeći, Mike. Malo se udaljiti, dobiti na
vremenu da promislimo. Samo krenimo.”
„Ja ne bježim, Jack. Više te nikad ne želim vidjeti.”
 „Kako to misliš? Jesi li se pokrio za posao?“
„Bit ću dobro.”
„Možeš li i mene srediti?”
„Ti to ozbiljno?“ upitao sam.
Kimnuo je. „Nevjerojatan si”, rekao sam. „Neću te
izručiti. Trebao bih, ali neću. Ali neću ni riskirati zbog tebe.
Dosta mi je čišćenja tvojih grešaka.“
„Ali Bloom je to sredila?”
„Čini mi se. Ne znam kamo ti spadaš u toj jednadžbi.”
„To je dobro.” Na trenutak je pokušao biti opušten. Vidio
sam da nešto smjera.
„Prokletstvo, Jack, samo reci što ti je na pameti.”
„Pa, ti uvijek dijeliš asove, je li tako?”
Zastenjao sam.
„I uvijek se kladiš na sigurno”, nastavio je.
Na trenutak sam istraživao njegov izraz. „Kladio si se na
dojavu, lažnu direktivu?“ upitao sam.
„Da. Mislim, naravno. Sigurna stvar. Koliko puta imaš
sigurnu stvar?“
„Pa što kvragu hoćeš?”
„Pa... nije prošlo jako dobro, kako možeš pretpostaviti”,
rekao je. „I s obzirom da je to nekako ne baš tvoja krivnja,
ali... U svakom slučaju, možda bi mi mogao pomoći da to
sredim.”
 „Središ što?”
„Pa, malo sam posudio. Mislim, sigurna stvar. A ti su
dečki ozbiljni, Mike. Znam da tražim puno, ali–”
Odmahnuo sam glavom. Bio sam točno na granici između
pravedničkog gnjeva i čistog divljenja prema jajima koja je
taj momak imao. „Ne tražiš novac od mene. Reci mi da ne
tražiš novac.”
„Ne nužno, ali tu su–”
„Stani”, rekao sam.
„Ali ti dečki, mislim ti dečki su ozbiljni, Mike.”
Počeo sam hodati pristaništem. Pola dasaka bilo je trulo,
a trideset godina stari krstaš s kabinom škripao je uz stupove
na kraju.
„Kamo ideš?” upitao je. Stavio sam ruku na razmu i
skočio na brodicu. „Žao mi je, Mike. Što drugo da kažem?”
Otvorio sam ploču desno od upravljačkog podija. Stupio
je na brod. „Život koji živiš, Jack”, rekao sam. „Baci sve
skupa. Počni ispočetka.“
„Shvaćam, Mike, razumijem. Ovisi o meni. Sredit ću se.
Ali ne znam mogu li, čovječe...” Glas mu je pukao, ali
zadržao ga je. „Mogli bi me uhvatiti zbog posla u Saveznim.
A onda, tu su i ti dečki kojima dugujem novac. Trebam
pomoć.”
„Sve što ti dugujem kao bratu plaćeno je u potpunosti,
više puta. Sve što ti mogu dati je prednost.”
 Pokazao sam kontrole pored kotača. „Prvo, gurni gas
naprijed, a onda, ispod ploče, povuci crnu do zavojnice.
Upalit će. Skreni desno u kanal. Neka ti zelene plutače budu
zdesna. Možeš uhvatiti Priobalni vodeni put u Norfolku. To
će te odvesti sve dolje do Key Westa bez izlaženja na pučinu,
a odatle ovisi o tebi. Nije me briga. Ali sve ovo možda neće
ići tebi u korist, pa predlažem da više ne stupaš nogom u
Sjedinjene Države.”
„To sam ti ja, Mike. Nema tu pomoći. Ljudi se ne
mijenjaju, jednom lopov, čovječe–”
„Znam iz prve ruke da je to sranje. Brat kojeg sam
poznavao je mrtav i dobro je da jest. Volim te, Jack. Još
jednu riječ i ubit ću te, ali i dalje te volim. Počni iz početka.
Promijeni si život.”
Sišao sam s brodice.
Pružio mi je nož koji mi je Bloom uzela na zabavi, nož iz
New Yorka. Mora da joj ga je ukrao. Odmahnuo sam glavom
– dosta je bilo – a onda sam se okrenuo i otišao preko
dasaka.
Nije ništa rekao. Pustio me neka idem.
Nisam se osvrnuo dok nisam bio pola kilometra daleko,
hodajući uz dokove. Jack je ugasio pozicijska svjetla. Jedva
sam ga mogao vidjeti dok je brodica klizila preko crne vode
da bi nestala u daljini.
 55. POGLAVLJE

OČEKIVAO SAM da će me progutati puni spektakl

washingtonskog skandala. Kombiji medija jatili bi mi se oko
kuće. FBI bi se razmilio hvatajući svakog korumpiranog
službenika, čupajući diskove i datoteke iz Bloominih ureda,
polako se penjući od njezinih snagatora do parajlija na
visokim položajima koji su joj pomogli da se izvuče.
Zamišljao sam ostavke i poricanja na tiskovnim
konferencijama; zamišljao sam fotografe kako kleče na podu
Senata dok istraga doseže vrhunac; zamišljao sam kako
počinitelji odlaze kako se dijeli pravda.
Ali ništa od toga. Umjesto toga, na popodnevnoj
tiskovnoj konferenciji, Emily Bloom stajala je okružena
pomoćnikom ministra pravosuđa, tužiteljem SAD-a i
agentom Tajne službe dok su oglašavali svoj uspjeh u jednom
od najvećih slučajeva pranja novca u povijesti Ministarstva
pravosuđa. Bio je to svijetli primjer učinkovitosti i
uspješnosti javno-privatnog partnerstva u provođenju
zakona.
To je bila cijena koju sam platio za svoj život, za Annien,
za život svoga oca. Uspio sam da ne povratim kad sam to
gledao na TV-u. Mjesecima, dok sam gledao kako se sve ovo
razvija, svjedočio kako Bloom izvodi svoju magiju dok je
skrivala istinu, nisam se mogao otresti tog nečistog osjećaja
poput nafte na koži.
Naravno, bilo je pitanja i glasina i šuškanja o dubljim
tajnama, ali skoro će biti izborna sezona. Bilo je važnijih
priča: predsjednikov pas je uginuo. Uobičajene opsesije
političkim taktikama, nadmudrivanjima i pobjeđivanjima
ispunile su novine. Tisak je išao dalje.
Clark je osuđen na dvije godine u zatvoru bez mogućnosti
pomilovanja što mu je uništilo reputaciju. Nisam znao da se
možeš na tržištu kladiti potpuno pogrešno i još uvijek biti
osuđen za insajdersko trgovanje. To nije govorilo dobro o
njegovim vještinama kao ulagača, ali uzevši u obzir sve što
sam znao o Wall Streetu, pretpostavio sam da će proći nekih
šest godina prije no što mu ljudi opet počnu povjeravati svoj
novac.
Nastojao sam izbjegavati Bloom na večerama i
zabavama, ali držao sam se prijetnje. Lynch je morao
odgovarati za ubojstvo na Mallu ili ću nas sve povući dolje.
Rekla mi je da je to sređeno.
Lynch se povukao iz Ureda odmah nakon posla u
Saveznim i preselio u New Mexico. Navodno se o njemu
vodila istraga u Pravosuđu. Raspitujući se naokolo, saznao
sam da je njegov slučaj bio „poslan na Floridu” – predan
agentu ili pomoćniku tužitelja SAD-a koji je trebao otići u
mirovinu za godinu ili dvije. Rekli bi mu nešto poput: Evo ti
spis, nemoj se pretrgnuti na njemu. Jedan poziv tjedno i
pohrani ga u spis. Ako netko pita, „Ne komentiramo istrage
u tijeku.” To im je kupilo vremena da svi zaborave što se
dogodilo.
Ja nisam popustio. Onda mi je Bloom poslala novinski
izrezak. Lynch je bio napucan i ubijen u toku pljačke na
benzinskoj postaji iza ugla svoje kuće. Nije bilo
osumnjičenih ni tragova. Njegova smrt bila joj je vrlo
prikladna, ali kao što mi je nekoć rekla, te se stvari znaju na
kraju srediti.
Nisam pitao.
Bila je to politika, učinkovito poravnavanje moći i
interesa i bilo je zastrašujuće vidjeti to izbliza.
Znao sam da u stvarnom svijetu pobjeda može imati okus
poraza. Učinio sam ono što sam uvijek činio: spustio glavu i
vratio se dugim satima teškog rada radeći ono dobro koje
sam mogao.
 56. POGLAVLJE

SVE ĆE TO DOĆI POSLIJE. Tog prvog dana slobode nakon

pljačke, nakon obračuna s Jackom na obali Alexandrije, sve
što sam osjetio bilo je olakšanje. Izveo sam posao za koji
sam izvorno mislio da je nemoguć. Preživio sam, izbjegao
klopku koju su mi postavili i okrenuo je natrag na Lyncha i
Bloom i Clarka. I bio sam ponosniji nego što sam htio biti jer
sam se pograbio s Jackom i nadmudrio ga. Moja je obitelj
bila sigurna. Ja sam bio vani. Sve što sam htio bilo je vratiti
se slatkom, dosadnom, radnom životu, istraživati fine detalje
računovodstvenih programa sa svojim susjedom
računovođom, iznositi kante za smeće na pločnik i držati
Annie na naslonjaču kad bi zaspala za vrijeme filma.
Ali pošto sam otpravio Jacka na dokovima, morao sam
obaviti još jedan posao. Vozio sam brzo i stigao do deset.
Okružio sam oko ograde do bočnih vrata blizu potoka. Zasun
nije bio neki problem. Posegnuo sam kroz rešetke i potklinio
ga iznutra. Vlasnik se vjerojatno nije previše brinuo da će mu
ljudi prolaziti jer je to bilo smrtonosno mjesto za uljeze.
Probijao sam se kroz šume oko posjeda čekajući ih da
navale. Nisu pravili buku. Morao sam se nadati da ću spaziti
njihove sjajne oči prije no što stegnu čeljusti oko moga vrata.
Ali ovaj put sam znao tajnu. Prošao sam pored pomoćnih
zgrada. Bilo je to poznato tlo. Bio sam na otvorenoj tratini,
pored bazena i teniskih igrališta. Nikad nisam svjesno
odmjerio posjed, ali stare navike teško umiru, pa sam u
svojoj glavi imao gotovu kartu sigurnosnih svjetala i
detektora pokreta. Išao sam zaobilaznim putem kroz slijepe
točke.
Prvo sam čuo dahtanje pasa, onda brzo bubnjanje
njihovih nogu po tlu. Pedeset kila čistih mišića i zuba
poletjelo je prema meni. Oči su im bljeskale poput kovanica
u noći.
„Sjedni!” zapovijedio sam.
U trenu su sjeli čekajući me da im priđem, a onda mi
oblizali prste poput obiteljskih pasa. Nastavio sam, a oni su
trčkarali pored mene u tihom čoporu dok sam prilazio kući.
Pretpostavljam da dan koji sam proveo s Jürgenom,
dreserom pasa, ipak nije bio takav gubitak vremena.
U masivnoj kući bilo je tek nekoliko upaljenih svjetala.
Vidio sam obrise kako se kreću, ali nisam išao njima. Mjesto
je bilo utvrda, pod alarmima i posvuda osigurano Medeco
cilindričnim bravama. Nisam imao pribor, ali nije bilo
važno. Imao sam čovjeka unutra.
Otišao sam do stražnje strane kuće, bacio nekoliko
kamenčića na visoki prozor, a onda još nekoliko.
Upalilo se svjetlo. Pojavio se crni obris.
„Annie”, rekao sam.
 Prozor je bio zatvoren. Nije me mogla čuti. Našao sam
unutrašnji kut pored saune. Stao sam na prozorski podboj,
onda zgrabio svjetiljku i podigao se, pa na krov na prvom
katu. Penjao sam se preko crepova i tavanskih prozora, a
odatle je bio lak put prema Annienom prozoru.
Pokucao sam na staklo tri puta. „Mike je.”
Otvorio se prozor. A tu je bila moja mlada, s palicom za
kriket preko ramena, spremna da udari.
„Ja sam, dušo”, rekao sam. „Žao mi je što sam te
iznenadio.”
Naslonila je palicu na toaletni stolić, posegla van i
žestoko me zagrlila na minutu, a onda olabavila i pritisla
svoje lice o moje. Uzeo sam je za ruku i izveo je na krov.
Sjedili smo jedno do drugoga. Naslonila se na mene
ispreplevši svoje prste s mojima.
„Znaš da imamo ulazna vrata, je ti tako?”
„Tvoja baka presreće moje pozive.“
„Mogla bih je zadaviti.”
„Toga je bilo dosta. Nisam se sada mogao nositi s njom
pa sam došao odostraga.” Naoružani stražari, trezori sa
zlatom i psihotični ubojice, nema problema, ali nisam se
mogao suočiti s Vanessom.
„Vjerojatno dobra ideja. S ovim danas i tvojim držanjem
na zabavi, ti si persona non grata. Nisam ni ja u puno
boljem stanju. Nije mogla vjerovati za tatu. Morala sam joj
očitati bukvicu.”
„Kako je to primila?”
„Šok, lukavo povlačenje. Vjerojatno planira osvetu.”
„Tata dobro?”
„Želiš li da bude dobro?”
„Ne želim da ubiju kopilana.”
„Postići će dogovor.”
Kimnuo sam glavom. „To je dobro. Bit će puno
kompromisa, ali možemo iz svega ovoga izvući nešto dobro,
izvesti tatine klijente pred pravdu.”
Bili smo na trenutak tihi, prateći sazviježđa nad crnim
obrisima planina Blue Ridge. Nikad nisam mogao shvatiti
koliko se zvijezda tamo može vidjeti.
„Annie, nisam bio iskren. Imala si pravo o Jacku. Mislio
sam da mogu sve okupiti. Mislio sam da, ako se budem
dovoljno trudio, mogu nekako sve srediti, srediti prošlost,
srediti naše obitelji, srediti Jacka.“
„Radio si što si mislio da trebaš. I dobro je što si
pokušao, što si imao tu nadu.”
„Htio sam o svemu razgovarati s tobom. Glupo je, ali
brinuo sam se da ću te razočarati ili preplašiti. Sve što se
dogodilo, nasilje s našim starim šefom, sve je tako izmaklo
kontroli. Nikad nisam htio da me vidiš takva. Nikad nisam
htio biti takav. To nisam ja. To nije moja priroda.”
 „Znam. Ne plašiš me, Mike. Samo me idući put uključi.
Mogu se ja nositi s time. To je ono što želim, što sam
potpisala. Tebe cijelog. Ne moraš me štititi.”
„Primijetio sam. Prilično si dobra za volanom. Hvala što
si mi spasila guzicu.”
„Ne brini se zbog toga. Žao mi je zbog mog oca. Isuse, ne
znam čak ni gdje da počnem, je li zbog toga u zadnje vrijeme
bio dobar prema tebi?”
„Da. Znao sam da se nešto sprema. Bilo je to
zavaravanje. Konačno se mogao opustiti jer je smislio kako
da me uništi.”
„Imaš sreće što si potpisao taj predbračni”, rekla
je.“Clarkovi su bankrotirali,”
Nasmijao sam se s njom, privukao je blizu i pritisnuo joj
usne na sljepoočnicu. Stavila je svoju ruku u moju.
„O čemu misliš?” upitala je.
„O onome o čemu mislim otkako sam te prvi put sreo.
Skoro sam to izlanuo u konferencijskoj sobi, ‘Volim te.
Vjenčajmo se. Pobjegni sa mnom‘”.
„Da”, rekla je.
Pogledao sam je.
„Hvala. Brinuo sam se je li cijela ova stvar gotova. Uzmi
si vremena.
„Samo mi je drago da razgovaraš sa mnom.”
 „Ne. Kažem, idemo. Sad smjesta. Vozit ćemo kroz
planine, pronaći mjesto da prenoćimo, ujutro potražiti
mirovnog suca ili kapelu.”
„Ti to ozbiljno?”
Udarila me u ruku. „Ovako ćeš se došuljati curi do
prozora, a da ne pobjegneš s njom? Imaj malo stila, za ime
Božje.”
„Sama si to tražila”, rekao sam.
Uputila mi je sumnjičavi pogled. „Znači, to nije bio tvoj
plan kad si došao ovamo?”
Zeznuo sam. Prozrela me.
„Što je sa svadbom?” upitao sam.
„Ako želimo, još uvijek možemo učiniti tako nešto. Bit će
vremena da se to sredi. Ali ovo će biti – samo ti i ja. Naša
stvar.”
Ustao sam i pomogao joj da ustane. „Sviđa mi se.
Idemo.“
Nasmiješila se, a onda se naslonila za dugi poljubac,
„Neka ti bude”, rekla je „A ako misliš da ću te poštedjeti
samo zbog male rane od metka, promisli još jednom.”
Možda se neću iz ovoga izvući živ. Poveo sam je od
krova do zabata, onda joj vodio stopala dok smo se spuštali
niz prozore. Uhvatio sam je kad je skočila, a onda je privio
sebi, svoju suučesnicu. Potrčali smo preko tratine i kroz
guste šumarke, krenuli smo prema rijeci i mom Jeepu. Na
trenutak sam je izgubio u sjenama. Onda me uzela za ruku i
povukla u noć.
 ZAHVALE

HVALA MOJOJ ŽENI, Heather, stalnome nadahnuću, koja je

često ostajala do kasno u noć, popunjavajući zaplet sa mnom
i odvažno pomagala da odglumimo scene borbi. I našim
obiteljima za njihov entuzijazam i podršku. Posebno dugujem
svojoj majci, Ellen, koja je bila moj drugi par očiju na
svakom rukopisu.
Za pomoć i ohrabrenje uz put, zahvalan sam Jeffu
Abbotu, Marcu Ambinderu, Allenu Appelu, Arianni Cohen,
Zoë Ferraris, Josephu Finderu, Annie Lowrey, Justinu
Manasku, Sommeru Mathisu, Mikeu Melii, Benu Mezrichu,
Peteru Nicholsu, Rogeru Pardo-Maureru, Ja mesu Pattersonu,
Pradeepu Ramamurthyu, Cullenu Rocheu, Kevinu Rubinu,
Danu Wagneru, Danieiu H. Wilsonu, Mattu Yglesiasu,
Rafaelu Yglesiasu, te udrugama International Thriller Writers
i Mystery Writers of America.
Steven Davis i Evan Macosko vodili su me kroz
medicinske pojedinosti.
Savjeti i rad Devianta Ollama, Wila Allsoppa, Kevina
Mitnička, Marca Webera Tobiasa, Brucea Schneiera i Chrisa
Gatesa u Lares Consultingu bili su neprocjenjivi za zaplet
upada u Savezne rezerve i preciznije detalje fizičkog
osiguranja. Gary Cohen i Doug Frantz pomogli su s
pozadinom o privatnim obavještajnim tvrtkama i
korporacijskoj špijunaži. John Dearie, Mike Derham i još
nekoliko drugih koji su molili da ih se ne imenuje bili su
dovoljno ljubazni da razgovaraju sa mnom o radu Saveznih
rezervi. Uzeo sam si nekoliko sloboda: trik s folijom je u
praksi nešto malo složeniji; DC ima novo skladište za
dokazni materijal; i izmijenio sam pojedinosti o tome kako
Odbor guvernera prenosi direktive u trgovački ured
newyorških Saveznih.
Čast mi je što sam imao podršku apsolutno prvorazredne
ekipe u Little, Brown i Hachette Book Group: Heather Fain,
Miriam Parker, Amanda Lang, Tracy Williams i svatko tko je
pripomogao da se ove knjige dostave čitateljima u ruke.
Posebno bih volio zahvaliti Wesu Milleru za njegove izvrsne
revizije, Peggy Freudenthal i Chrisu Jeromeu za sjajno
uređivanje te Marleni Bittner za njezin humor i nevjerojatni
posao koji je obavila šireći glas o Mikeu Fordu. Dugujem
stranim urednicima i prevoditeljima ove serije i
prodavačima knjiga i čitateljima koji su ovaj rad učinili
mogućim.
Moj agent Shawn Coyne bio je ključni partner, uz mene
od prve ideje do zadnje stranice. Moja urednica, Reagan
Arthur, spasila je stvar svojim strpljenjem i nepogrešivom
prosudbom. Ova knjiga ne bi bila moguća bez njihovog
vođenja i nevjerojatno sam sretan što ih imam na svojoj
strani.
 O AUTORU

MATTHEW QUIRK studirao je povijest i književnost na

sveučilištu Harvard. Nakon diplomiranja, pridružio se
časopisu The Atlantic i proveo pet godina izvještavajući o
raznim temama, uključujući kriminal, privatne vojne
ugovarače, trgovinu opijumom, suđenja teroristima i
međunarodne bande. Autor je romana 500. Živi u
Washingtonu, DC.
 Napomene

[1] Luksuzna robna kuća smještena na Petoj aveniji na

Manhatanu. (prim. prev.)
 [2] Entertainment and Sports Programming Network –
američki kablovski i satelitski sportski kanal, u suvlasništvu
Disneyja i Hearsta. (prim, prev.)
 [3] Lanac restorana brze hrane, treći nakon McDonald’sa i
Burger Kinga. (prim, prev.)
 [4] McKim, Mead &White – istaknuti američki
arhitektonski ured na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, (prim,
prev.)
 [5] Zlatno doba (Gilded Age) – period američke povijesti
1870-1900, karakteriziran brzim ekonomskim rastom,
imigracijom, industrijalizacijom, ali i velikim siromaštvom.
Pojam je skovao MarkTwaine. (prim, prev.)
 [6] Strip junak koji se, kad se razbjesni, pretvara iz mirna
čovjeka u razjareno zeleno čudovište Hulka. (prim, prev.)
 [7] Steel Reserve – marka američkog jeftinog i jakog piva;
Old Crow – marka jeftinog whiskeyja
 [8] Zamboni – marka strojeva za ravnanje leda na
klizalištima (prim. prev.)
 [9] Sustav firme LexisNexis za pretraživanje javnih baza
podataka o osobama, (prim. prev.)
 [10] Mr. Magoo, crtani lik kojemu je glas posudio Jim
Backus: bogati, oniži postariji gospodin, koji se odlikuje
kratkovidnošću zbog koje ulijeće u komične situacije, (prim.
prev.)
 [11] Restoran u Del Rayu koji služi hladne kreme i druge
poslastice, otvoren 2001. (prim. prev.)
 [12] Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia –
Ejercito Ejército del Pueblo – kolumbijska ljevičarska
gerilska organizacija, između ostalog poznata po otmicama
poslovnih ljudi. (prim. prev.)
 [13] 911 – jedinstveni broj za hitne slučajeve u SAD-u.
(prim. prev.)
 [14] Pro bono publico – profesionalni posao koji se
obavlja dobrovoljno i besplatno, ili uz smanjenu naknadu,
kao javna usluga, (prim. prev.)
 [15] Pet izvornih mafijaških obitelji u New Yorku:
Bonanno, Colombo, Gambino, Genovese i Lucchese. (prim.
prev.)
 [16] Barry Farm, četvrt u jugozapadnom Washingronu,
sastoji se od zgrada socijalnog stanovanja. (prim. prev.)
 [17] Medeco (Mechanical Development Company) –
američki proizvođač brava sa sjedištem pored Salema, u
Virginiji, osnovan 1968. (prim, prev.)
 [18] Obiteljska sapunica sa skoro 10500 epizoda, prvi put
emitirana 1973. (prim. prev.)
 [19] Američki proizvođač profesionalnih bravarskih (što
znači i provalničkih) alata. Uz to što se prodaju bravarima,
takvi alati prodaju se u SAD-u ovršiteljima, policiji,
specijalnim vojnim postrojbama itd. (prim. prev.)
 [20] Gilligan's Island – sitcom (1964-1967) o sedam
brodolomaca koji neuspješno pokušavaju pobjeći s otoka na
kome su završili, (prim. prev.)
 [21] TV serija (1965.-1970.) čiji su tvorci bill Mel Brooks
i Buck Henry, satira filmova o Jamesu Bondu. (prim. prev.)
 [22] Alat za daljinsko upravljanje - rat na engleskome inače
znači štakor. (prim. prev.)
 [23] Lanac prvenstveno newyorških trgovina i apoteka.
(prim. prev.)
 [24] Cordis – američki proizvođač dijagnostičkih i
intervencijskih proizvoda za pacijente s koronarnim i
vaskularnim bolestima, poput katetera, stentova, žica za
uvođenje, naprava za zaštitu od embolije, itd. (prim. prev.)
 [25] XKCD – mrežni strip koji je stvorio Randall Munroe.
(prim. prev.)
 [26] Robert Mueller, ravnatelj FBl-a 2001.-2013. (prim.
prev.)
 [27] Herbert Hoover, 31. predsjednik SAD-a (1929-1933).
(prim. prev.)
 [28] Marka jeftinog i jakog desertnog vina kojem se dodaju
šećer, umjetne boje (crvena, žuta, zelena) i arome,
popularnog medu siromašnima i beskućnicima. (prim. prev.)
 [29] Lanac trgovina namještajem, posteljinom, alatima,
bojama i lakovima. (prim. prev.)
[30] Lanac skupljih špeceraja. (prim. prev.)
 [31] Mali privatni otok u karipskom otočju St Vincent i
Grenadini. U vlasništvu je Mustique Company koja je pak u
vlasništvu otočnih vlasnika kuća. Ima stotinjak privatnih vila,
od kojih se većina iznajmljuje, te hotel, (prim, prev.)
 [32] Vrlo snažni trajni magneti, koji se rade od slitina tzv.
rijetkih zemnih metala (lantanoidi, skandij i itrij). (prim.
prev.)
 [33] Program plesnog fitnessa, koji je 1990-ih osmislio
Alberto „Beto“ Perez; uključuje elemente plesa i aerobika.
(prim. prev.)
 [34] Potlatch je običaj Indijanaca sa sjeverozapadne obale
Sjeverne Amerike u kojem se obredno uništava osobna
imovina i dijele pokloni čime se postiže položaj u plemenu.
Vlasti su običaj progonile zakonskim sankcijama. Pojam
danas označava i zabavu ili proslavu u širem smislu, (prim.
prev.)
 [35] Lik Benjamina Franklina (1706.-1790.), američkog
državnika i znanstvenika, nalazi se na novčanici od 100
dolara. (prim. prev.)
 [36] Special Agent in Charge – detektiv ili istražitelj za
državnu, okružnu, općinsku, saveznu vlast koji vodi krivične
istrage i ima ovlast za uhićenje, (prim. prev.)
 [37] US Security and Exchange Commission – Komisija za
vrijednosnice i burze, provodi savezne zakone o
vrijednosmeama te regulira burze. (prim, prev.)
 [38] Drug Enforcement Administration - savezna agencija
koja se bori protiv krijumčarenja droge. (prim. prev.)
 [39] MPD – Metropolitan Police Department –
Prijestolnička policijska uprava (Okruga Columbia), policija
grada Washingrona; NYPD - Nerv York Police Department –
Newyorška policijska uprava, (prim. prev.)