Severina Begić 

Philip Zimbardo: Stanfordski zatvorski eksperiment 
Stanfordski zatvorski eksperiment je psihološko istraživanje koje je 1971. godine proveo
Philip Zimbardo na Sveučilištu Stanford. Želio je pokazati psihološke učinke koji se javljaju
nakon što osoba preuzme ulogu zatvorenika ili čuvara. Zanimalo ga je što se događa ljudima u
zlim okolnostima i kako će se promijeniti karakter čuvara i zatvorenika. Rezultati eksperimenta
su bili šokantni, situacija je u „zatvoru“ postala toliko nepodnošljiva nakon samo par dana da su
ga morali prekinuti. Zimbardo je potvrdio tezu da sasvim normalni ljudi, stavljeni u određene
situacije mogu činiti zlo.  
Sudionici eksperimenta su bili studenti koji su se javili na oglas, plaćeni su 15 dolara po danu, a
rečeno im je da je svrha istraživanja ispitivanje efekata zatvorskog života. Svi su bili dobrog
fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, prosječne inteligencije i bez povijesti ranijeg
sudjelovanja u kriminalnim radnjama. Slučajnim odabirom podijeljeni su u dvije grupe: čuvare i
zatvorenike. Zimbardo je vjerno simulirao zatvorske uvjete: studente je prava policija uhitila u
njihov kućama i odvela u pravi zatvor, optužili su ih za pravo kriminalno djelo, podrum na
Stanfordu su zatim preuredili u improvizirani zatvor, (ff: nisu imali sat, što je dovelo do
poremećaja kod nekih zatvorenika).Prilikom dolaska čuvari su zatvorenike skinuli, pregledali i
zaprašili praškom protiv ušiju, dobili su odoru, haljinu sa svojim brojem, ispod koje su bili goli,
na stopala su im stavili teške lance, a kosu su im pokrili kapom napravljenom os ženske
najlonke. Zimbardo naglašava kako je to sve bilo potrebno kako bi se “zatvorenici” osjećali
posramljeno i lakše ušli u ulogu, isto tako trebali su postići u kratkom vremenu osjećaj kao da su
zatvorenici duže u zatvoru. “Čuvarima” je bilo dopušteno poduzeti sve što je potrebno kako bi se
u zatvoru održao red, nisu imali nikakav trening za to, sami su donijeli pravila, iako ih se
upozorilo o opasnostima koje su karakteristične za posao čuvara. Svi „čuvari“ bili su odjeveni u
iste uniforme, oko vrata su nosili zviždaljke i palicu posuđenu od policije, također su nosili
posebne sunčane naočale koje su sprječavale da im se vide oči ili emocije i tako su pomogle u
daljnjem promicanju njihove anonimnosti. Imali su česta prebrojavanja, ona su koristila da se
„zatvorenici“ naviknu na  svoj broj i da „čuvari“ vježbaju kontrolu nad zatvorenicima. Ni jedni
ni drugi na početku nisu bili skroz u svojim ulogama. Sklekovi su bili uobičajeni oblik fizičke
kazne koji su „čuvari“ nametali zbog kršenja pravila ili iskazivanja neprimjerenog stava prema
“čuvarima” ili instituciji (ff: istraživački tim je u početku mislio kako je to preblaga kazna,
kasnije su saznali da je to bio jedan od najuobičajenijih oblika kažnjavanja u nacističkim
koncentracijskim logorima). Nakon toga kazne su bile sve gore i gore: „čuvari“ su bili frustrirani
ponašanjem „zatvorenika“ (pobuna drugo jutro), osim fizičkim oblicima nasilja, počeli su ih sve
više psihički napadati. Imali su jednu ćeliju, u koju bi stavili “dobre zatvorenike“ i dali im
određene privilegije: dobili su nazad uniforme (ostali su bili goli), krevete, dopustili su im da
operu zube, jeli su posebnu hranu u prisustvu ostalih „zatvorenika“, koji su izgubili privilegiju
jela. Na taj način nastala je sumnja među “zatvorenicima” da su „dobri zatvorenici“ informeri, pa
si međusobno nisu vjerovali. Pobuna „zatvorenika“ dovela je do boljeg ujedinjenja „čuvara“,
vidjeli su „zatvorenike“ kao problematične osobe koji im mogu napraviti nažao, kao odgovor na
ovu prijetnju, “čuvari” su počeli pojačavati kontrolu, nadzor i agresiju. Svaki aspekt ponašanja
„zatvorenika“ bio je pod potpunom i proizvoljnom kontrolom „čuvara“. Čak je i odlazak u wc
postao privilegija koju je „čuvar“ mogao odobriti ili poreći. „Zatvorenici“ su često bili prisiljeni
vršiti nužde u kanti koja je bila ostavljena u njihovoj „ćeliji“. Ponekad „čuvari“ ne bi dopustili
„zatvorenicima“ da isprazne kante. (ff: većina zatvorenika je vjerovala da su osobe odabrane za
„čuvare“ jer su veći od „zatvorenika“, ali u stvari nije bilo razlike u prosječnoj visini
skupina). Zimbardo sam napominje da je on sam previše ušao u ulogu „nadzornika zatvora“ i
zaboravio da je sve eksperiment, kada se pročulo da će „zatvorenik“ koji je pušten doći s
prijateljima i osloboditi ostale „zatvorenike“, umjesto da je prepustio sve slučaju i vidio kako će
se bijeg odviti, više se brinuo za sigurnost svoga „zatvora“. Rastavili su “zatvor”, pozvali više
„čuvara“, vezali „zatvorenike“, stavili im vreće preko glave i odveli ih u spremište na petom katu
dok provala nije prošla. Kada bi provalnici došli Zimbardo bi im rekao da je eksperiment završen
i da su poslali sve kući, kada bi otišli, vratili bi „zatvorenike“ i udvostručili sigurnost „zatvora“.
Dok je sjedio i čekao provalnike, došao mu je kolega Gordon Bower (čuo je da se provodi
eksperiment i zanimalo ga je što se događa), nakon što mu je objasnio na čemu rade, Bower ga je
upitao jedno jednostavno pitanje: „Koja je nezavisna varijabla u ovom
istraživanju?“, Zimbarda je to jako naljutio jer se on sam više brinuo da mu „zatvorenici“ ne
pobjegnu iz „zatvora“, i o sigurnosti „zatvora“ i potpuno zaboravio je da je on istraživač i da je
to sve eksperiment. Tek kasnije je shvatio koliko se sam u tom trenutku nalazio u svojoj ulozi,
razmišljao je kao zatvorski nadzornik, a ne kao istraživački psiholog. Bijeg iz zatvora se nije
dogodio, bila je to samo glasina, svi su bili frustrirani jer su doslovno razmontirali cijeli „zatvor“
i taj dan nisu prikupili nikakve informacije. „Čuvari“ su povećali svoju razinu uznemiravanja,
povećavajući ponižavanje zbog čega su „zatvorenici“ trpjeli, prisiljavali su ih na obavljanje
ponavljajućih poslova, poput čišćenja wc školjki golim rukama, tjerali su ih da rade sklekove i
druge iscrpljujuće vježbe, što god bi mogli smisliti, i povećali su trajanje tih vježbi do nekoliko
sati. Zimbardo je pozvao katoličkog svećenika koji je radio u zatvoru kako bi evaulirao koliko je
realističan njihov „zatvor“, svećenik je razgovarao sa „zatvorenicima“ pojedinačno, polovica ih
se predstavila sa brojem, a ne imenom. Jedini „zatvorenik“ koji nije želio razgovarati sa
svećenikom bio je zatvorenik #819, koji se osjećao bolesno, odbio je jesti i želio je posjetiti
liječnika, a ne svećenika. Na kraju su ga nagovorili da izađe iz svoje „ćelije“ i popriča sa
svećenikom i „nadređenim“ kako bi vidjeli kakvog liječnika treba. Dok je razgovarao s njima,
slomio se i počeo histerično plakati. Zimbardo mu je skinuo lanac stopala, kapu s glave i rekao
mu da ode i odmori se, da ću mu nabaviti hranu i onda ga odvesti kod liječnika. Dok je to radio,
jedan od „čuvara“ postrojio je ostale „zatvorenike“ i natjerao ih da glasno govore: "Zatvorenik
#819 je loš zatvorenik, zbog onoga što je zatvorenik #819 učinio, moja ćelija je u neredu.“ Čim
je shvatio da je „zatvorenik“ to sve čuo, otrčao je natrag u sobu i pronašao ga kako
nekontrolirano plače. Predložio mu je da odu, ali on je odbio. Kroz suze je rekao da ne može
otići jer su ga drugi označili „lošim zatvorenikom“. Iako mu je bilo loše, želio se vratiti i
dokazati da nije „loš zatvorenik“. U tom trenutku Zimbardo je shvatio dokle je eksperiment
došao i rekao mu da oni nije #819, njegovo pravo ime, za sebe je rekao da je on doktor i
psiholog, a ne nadzornik zatvora, da je sve eksperiment, a ne pravi zatvor, oni su studenti, a ne
zatvorenici. Do petog dana stvorila se nova veza između „zatvorenika“ i „čuvara“. „Čuvarima“
je lakše padao posao. Zimbardo je zaključio da su postojale tri vrste „čuvara“. Prvi su bili strogi,
ali korektni i su slijedili zatvorska pravila. Drugi su bili dobri, činili sum+ male naklonosti
„zatvorenicima“ i nikada ih nisu kaznili. Trećina „čuvara“ bila je neprijateljska, samovoljna i
inventivna u svojim oblicima ponižavanja „zatvorenika“, činilo se da oni potpuno uživali u moći
koju imaju, a nijedan od preliminarnih testova osobnosti nije mogao predvidjeti takvo ponašanje.
„Zatvorenici“ su se na razne načine suočavali sa svojim osjećanjem frustracije i nemoći. U
početku su se neki „zatvorenici“ pobunili ili su se borili sa „čuvarima“. Četiri „zatvorenika“
reagirala su emocionalnim slomom kao načinom bijega od situacije. Jedan „zatvorenik“ je razvio
psihosomatski osip po cijelom tijelu. Drugi su pokušali biti dobri „zatvorenici“ i raditi sve što
„čuvari“ žele. Na kraju istraživanja, “zatvorenici” su se dezintegrirali, i kao grupa i kao
pojedinci. više nije bilo grupnog jedinstva; samo hrpa izoliranih pojedinaca. “Čuvari” su dobili
potpunu kontrolu nad “zatvorom” i zapovijedali su životom “zatvorenika”. Stvorili su nadmoćno
snažnu situaciju u kojoj se „zatvorenici“ povlače i ponašaju patološki i u kojoj su se neki
„čuvari“ sadistički ponašali. Valja napomenuti da nijedan „čuvar“ nije kasnio na svoju smjenu,
bio bolestan, rano odlazio ili zahtijevao dodatnu plaću za prekovremeni rad. Eksperiment je
prerano završio iz dva razloga. Prvo su putem video kaseta saznali da „čuvari“ zlostavljaju
„zatvorenike“ usred noći kada su mislili da ih istraživači ne gledaju. Drugi razlog, jedna kolegica
koja je radila na istraživanju dovela je u pitanje njegov moral. Posljednji dan istraživanja imali su
sesije sa svim sudionicima, „čuvarima“, „zatvorenicima“ i istraživačkim timom, to su napravili
kako bi svatko oslobodio osjećaje, prepričali su ono što su vidjeli jedni u drugima i sebi i
podijelili svoja iskustva.
Zimbardo je došao do važnih zaključaka. Ukazao je na činjenicu da na ljude velik utjecaj ima
situacija u kojoj se nalaze i da devijantno ponašanje nije samo odraz osobina ličnosti kako se
smatralo. Prvi je uzročnik takvih promjena kod ljudi deindividuacija. Deindividuacija se odnosi
na promijenjeno ponašanje i doživljavanje sebe kao pojedinca u određenoj grupnoj situaciji.
Osoba se ne ponaša na sebi svojstven način, ne pridržava se prethodno usvojenih normi i pravila
ponašanja pod utjecajem socijalne situacije. Kada se osoba nađe u situaciji u kojoj
nastupi deindividuacija, njezino ponašanje nije pod utjecajem vlastitog izbora nego zahtjeva ono
koje situacija nameće. U navedenom eksperimentu deindividuaciji je pridonijela anonimnost,
difuzija odgovornosti, a i sama prisutnost drugih sudionika. Drugi je uzrok utjecaj uloga
(zatvorenik ili čuvar) koje su im bile dodijeljene. Određene uloge nose sa sobom i ponašanje koje
se očekuje od nekog pojedinca u takvoj ulozi. Tako su se i sudionici u ovom istraživanju
ponašali onako kako su smatrali da je očekivano, čak i na načine koji nisu karakteristični s
obzirom na njihove osobine ličnosti. Zimbardovo istraživanje jasno je pokazalo da uloga
može preuzeti osobu i staviti osobne i etičke norme na drugo mjesto. U psihologiji se ovaj
fenomen naziva Luciferovim učinkom i označava drastičnu promjenu ljudske osobnosti, odnosno
situacije u kojima se dobri ljudi, pod utjecajem određenih okolnosti, ponašaju nasilno,
destruktivno ili devijantno.
 Pitanja za raspravu: 1.Kako možemo spriječiti kršenje osnovnih ljudskih prava na osnovi
autoriteta? 2. Možemo li uopće kriviti nekoga zbog takvog ponašanja, ako je i samoga Zimbarda,
koji je trebao biti samo objektivan promatrač preuzela uloga? Trebamo li nekako umanjiti
situacije koje nas potiču na sadističko ponašanje?