Student:Mirza Halilčević

Odsjek:Historija

Predmet:Historija Bosne I Hercegovine u 19st

Okupacija Bosne i Hercegovine od

strane Austro-Ugarske monarhije
(od 29. jul. do 20. okt. 1878.)

Profesor: Dr. sc. Senaid Hadžić

 Uvod
U evropskim diplomatskim zbivanjima za dalju sudbinu BiH prevagnula je zainteresiranost A–U koja
datira iz ranijeg perioda. Naime, Austrija je još od 18. stoljeća kao učesnik u podjeli interesnih sfera na
Balkanu, nastojala dobiti BiH. Od 1815. bila prisutna na ovom području ne samo kao politički već i kao
važan ekonomski faktor. Uspostavila je mrežu konzulata u drugoj polovini 19. stoljeća i pomno je pratila
sva zbivanja. Te mrže doušnika koji su u ranijim perijodima crtarli karte i postepeno posmatrali stvaranje
sve složenijee situacije unutra naše domovine Bosne i Hercegovine.

Pitanje sudbine BiH došlo je na dnevni red kongresa 28. 06. 1878. Srbija i C. Gora tražile su da Bosna
pripadne Srbiji, a Hercegovina C. Gori.

Berlinski kongres. Osmanskom Carstvu nudilo je autonomiju BiH u svom državnom okviru, a A–U je
tražila njeno zaposjedanje radi uvođenja reda, pozivajući se na pravnu stabilnost i poredak svoje države.
Nakon višednevnih rasprava, uz opiranje osmanskih predstavnika, kongres je donio odluku (član XXV
Ugovora) da se A–U dadne mandat da “okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom”.

U Bosni Već se znalo da je Austro-Ugarska zainteresovana za Bosnu, a znalo se i da sultan nema toliko
snage da se suprotstavi velikim europskim silama. Najglasniji su bili Bosnjaci koji se nisu mogli pomiriti sa
činjenicom da bi mogli imati kaura za vrhovnog vladara. Bosanski katolici su priželjikivali dolazak Austro-
Ugarske, dok su pravoslavci prirodno bili naklonjeni Srbiji i Crnoj Gori. Muslimane je aktivirala sarajevska
ulema i ugledni građani.

Oni su još u aprilu 1878, dakle prije nego je uopšte došlo do Berlinskog kongresa, tražili od sultana da
Bosni i Hercegovini dodijeli autonomiju, što bi bilo u skladu sa odlukama mira iz San Stefana. Nekoliko
dana pred početak zasijedanja predstavnika velikih sila u Berlinu, u Sarajevu je formiran Narodni odbor,
5. VI, koji je bio mješovitog vjerskog sastava. Odbor je imenovao Narodnu skupštinu sastavljenu od 32
člana, od kojih je 20 dolazilo iz Sarajeva (12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i 1 Jevrej) i 12 ostalih,
tj. po dva iz svakog od preostalih sandžaka, pri čemu je svaki sandžak slao jednog muslimana i jednog
nemuslimana. Već na tim skupovima u Sarajevu istakli su se pojedinci koji su vodili pokret otpora, a
među najvažnije spadaju Muhamed ef. Hadžijamaković, Abdulah ef. Kaučkija, Mehmed-beg Kapetanović,
Ahmed Svrzo i drugi. U prve odluke Skupštine ulazili su zahtjevi za smjenom vojnih i civilnih namjesnika u
Bosni.

U Sarajevo je tih dana došao posljednji osmanski valija, Hafiz-paša. Njegovo namjesnikovanje je trajalo
manje od tri sedmice. Naime, mobilizacija na otpor je započela 21. VII, a 27. VII je došlo do
demonstracija u Sarajevu. Sutradan, 28. VII Hafizpaša i njegovi pomoćnici su podnijeli ostavke na sve
funkcije, što je bio simboličan potez osmanskih vlasti kojim su pokazali da se odriču Bosanskog vilajeta, u
tom trenutku možda privremeno. Odlaskom Hafiz-paše službeno je prestala osmanska vlast u Bosni
nakon 415 godina. Istog dana je formirana privremena vlada, u kojoj su vojne poslove vodili Smail-beg
Selmanović Taslidžak i Muhamed ef. Hadžijamaković. Podrška otporu je došla i od pojedinih pravoslavnih
sveštenika, naročito Petraki Petrovića, kao i od većine pravoslavaca u Bosni.