Brekinja kao prirodni inzulin

Kora mladog stabla je siva, glatka i sjajna, s velikim lenticelama, a starenjem

postaje tamnosiva, krupno i nepravilno raspucana i mjestimično se odlupljuje.
Listovi su dugi do 18, široki do 10 cm, a oblikom podsjećaju na listove javora.
Jednostavni su, nazubljenog ruba i duboko urezani tako da na svakoj strani
imaju 3-5 režnjeva. Najveći režanj je na bazi lista, a idući prema vrhu
režnjevi su sve manji. S gornje strane Brekinja ili divlja oskoruša (Sorbus
torminalis) je spororastuće listopadno drvo visine do 25 m, a ponekad i više.
Ima okruglastu, jako razgranjenu, gustu krošnju i uspravne grane. Brekinja
kao prirodni inzulin listovi su goli i sjajnozeleni, na naličju svjetliji, u početku
dlakavi, a kasnije goli i samo uz žile dlakavi. Peteljka je duga 2-5 cm.
Cvjetovi se pojavljuju u svibnju i lipnju, smješteni u vršnim, uspravnim
gronjama. Bijeli su, dvospolni, 10-15 mm široki s 5 lapova i latica, pčele ih
rado posjećuju. Iz oplođenih cvjetova razvijaju se obrnuto jajasti ili okruglasti
plodovi, 4-18 mm dugi i 8-15 mm široki. U početku su crvenkastožute boje, a
nakon dozrijevanja (u rujnu i listopadu) imaju tamnosmeđu boju s bijelim
točkicama. Sadrže do 4 izdužene, tamnosmeđe sjemenke duge do 7 mm.
Nakon prvog mraza plodovi postaju jestivi i ukusni. Mogu se jesti svježi, no
obično se prerađuju u kompote i marmelade koje su po okusu slične onima
od šipka. Nekada su se koristili u proizvodnji piva, kao danas hmelj. Od
osušenih plodova dobivalo se brašno. Biljka se razmnožava sjemenom i
vegetativno. Brekinja ima jaku izbojnu snagu iz korijena pa se u krug oko
majčinog stabla mogu naći biljke istog genotipa. Prirodno je rasprostranjena
u zapadnoj, srednjoj i južnoj Europi, sjevernoj Africi, Krimu, Maloj Aziji i
Kavkazu.

Otporna je na niske temperature. U Hrvatskoj je rijetko drvo i nema

komercijalnu važnost kao u zemljama zapadne Europe, ali je vrlo
važna za šumski ekosustav. Plodovi su omiljena hrana pticama,
divljači i drugim šumskim životinjama. Listove osobito vole jeleni i
srne. Brekinja voli vapnenasta i glinasta tla. Obilnije je
rasprostranjena u submediteranskoj zoni, u zajednici hrasta medunca
i crnog graba, a u kontinentalnom dijelu češća je na brežuljkastim
terenima. Sadi se kao ukrasno drvo po parkovima i okućnicama,
ponajprije zbog listova koji u jesen poprimaju lijepu žutonarančastu,
crvenu i zlatnosmeđu boju.

Drvo brekinje jedno je od najtvrđih europskih vrsta drveta, po teksturi slično

brezovini. Ima izvrsne estetske i tehničke karakteristike i koristi se za izradu
glazbala, flauta, orgulja, čembala, škotskih gajdi. Ne širi se i ne skuplja pa je
pogodno za mjerne instrumente. Osobito je cijenjeno u industriji furnira.
Ljekovitost brekinje

Plodovi brekinje sadrže dosta trjeslovina, pa su se u prošlosti koristili kao

lijek za dizenteriju i sve oblike proljeva. U narodnoj medicini mlada kora i
potkorna masa koriste se za liječenje šećerne bolesti.

Priprema čaja: 3 jušne žlice usitnjene kore brekinje staviti u litru

vode i ostaviti stajati preko noći. Ujutro čaj kratko prokuhati, ohladiti
na temperaturu ugodnu za pijenje i procijediti. Piti 3 šalice čaja
tijekom dana, u gutljajima, između obroka. Čaj piti 2-3 tjedna pa
napraviti stanku. Čaj se pije i za izbacivanje pijeska i kamenaca iz
bubrega. Izrazito je gorkog okusa.

Srodnici brekinje su domaća oskoruša (Sorbus domestica L.), jarebika ili

planinska oskoruša (Sorbus aucuparia L.) i mukinja ili brašnjava oskoruša
(Sorbus aria (L.) Crantz.).

Jarebika (Sorbus aucuparia L.)

Jarebika je grm ili drvo visine 5-15 m s glatkom, sjajnom, sivkastom korom
na kojoj se starenjem stvaraju plitke uzdužne pukotine. Samoniklo raste u
pretplaninskim i planinskim šumama, na vapnjenjačkim i silikatnim tlima,
većinom pojedinačno ili u manjim skupinama. Često se sadi kao ukrasno drvo
u parkovima, uz ceste i oko kuća. Dobro podnosi zagađeni zrak, pa je
pogodna i za uzgoj u gradovima. Sadi se i kao antierozivna biljka, jer dobro
veže pijesak. Prema druidskoj tradiciji jarebika je drvo života koje štiti od
demona, zla i čaranja pa su „čarobni štapići“ druida uvijek su bili izrađeni od
njenog drveta. Listovi jarebike dugi su 10-20 cm, neparno perasti, sastavljeni
od 9-17 duguljastih, grubo i pliće nazubljenih liski koje u jesen poprimaju
crvenkastu boju. Bijeli cvjetovi čine guste vršne cvatove (gronje) i imaju jak
miris na bademe. Plodovi su okruglasti, promjera do 1 cm, najprije žute, a
kada dozore narančastocrvene boje. Beru se kada su posve zreli, najbolje
nakon prvog jesenskog mraza, jer se nakon što promrznu u njima povećava
razina slatkih glikozida, pa su manje trpki i kiseli. Sadrže gorke tvari,
organske kiseline, trjeslovine, šećere i nešto eteričnog ulja. Bogati su
vitaminima C i A. U njima je prisutan i sorbitol, alkoholni šećer koji je
dobio ime po latinskom imenu biljnog roda Sorbus. Nalazi se u
plodovima mnogih vrsta voća i šumskih plodova. Koristi se kao sladilo
u napitcima, sirupima protiv kašlja, žvakačim gumama, te za
zadržavanje vlage u pecivima i čokoladama (poznat kao E-420).
Sporo se metabolizira, a njegov dnevni unos ne smije biti veći od 30
grama. Veće količine imaju laksativni učinak, a mogu dovesti i do
nakupljanja sorbitola u stanicama očiju i živaca, pa se kao posljedica
može razviti dijabetička retinopatija i neuropatija. Sorbitol se
proizvodi i sintetskim putem.
Prema narodnoj medicini plodovi jarebike djeluju na jačanje krvi, smanjenje
povišenog kolesterola i povišenog šećera u krvi, Ne koriste se svježi već samo
prerađeni jer se kuhanjem neutraliziraju štetne tvari. Od njih se rade
miješane marmelade (s jabukama), sokovi, vina, octovi, a peče se i rakija.

Marmelada od plodova jarebike: plodove skuhati u malo vode da

omekšaju, protisnuti ih kroz sito i dobivenoj masi dodati istu količinu
šećera i malo bijelog vina, pa kuhati do željene gustoće. Čaj od
plodova jarebike: čajnu žlicu suhih,

zdrobljenih plodova preliti s 2,5 dl kipuće vode i ostaviti poklopljeno

5-10 minuta. Procijediti i piti šalicu čaja na dan, a kod proljeva dvije
šalice.

Domaća oskoruša (Sorbus domestica L.)

Domaća oskoruša je kod nas slabo rasprostranjeno i ne baš poznato

listopadno drvo. Sporo raste, dostigne visinu do 20 metara, dobro podnosi
sušu i hladnoću (do – 30oC) i doživi starost od 200-300 godina. Češća je u
primorskom i submediteranskom području naše zemlje nego u
kontinentalnom. Nalazimo ju i kao pojedinačna stabla u vrtovima, poljima i
pored vinograda. Ima tamnu i duguljasto pločasto raspucanu koru (slično kao
kruška). Listovi su do 18 cm dugački, neparno perasto sastavljeni od 11-21
oštro nazubljenih i duguljasto ušiljenih liski. Cvjeta u svibnju i lipnju, a bijeli
cvjetovi skupljeni su u široke vršne gronje. Plodovi su jabukoliki ili kruškoliki,
dugi do 3 cm, u zrelom stanju žutozelene boje, s osunčane strane crvenkasti.
Sadrže 5-6 široko jajastih, spljoštenih sjemenki, ušiljenog vrha i smeđe boje.
Dozrijevaju u rujnu i listopadu. Trpko kiselkastog su okusa, a jestivi su tek
nakon duljeg stajanja ili ako ostanu na stablu nakon prvog mraza, kad
omekšaju , posmeđe i izgledaju kao da su sagnjili.