Češljugar

Češljugar

Status zaštite

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Passeriformes
Porodica: Fringillidae
Rod: Carduelis
Vrsta: C. carduelis
Dvojno ime
Carduelis carduelis
Line, 1758.
Raspon
 Rasprostranjenost češljugara:
1. selica, 2. stanarica, 3. selica, 4.
stanarica

Češljugar (Carduelis carduelis) je malena vrapčarka iz porodice zeba. U narodu ga

se često naziva "štiglić" (od njemačkog Stieglitz).

Opis[
Češljugar je u prosjeku dug 12-13 cm s rasponom krila od 21-25 cm i težinom od 14
do 19 grama. Spolovi su slični, s crvenim licem, crno-bijelom glavom, svijetlosmeđim
leđima, bijelim trbuhom s mekano-smeđim bokovima i prsima. Krila su crno-žuta. Iz
blizine se mužjaci mogu razlikovati po većoj, tamnijoj crvenoj maski koja se širi
odmah iza oka. Kod ženki, crvena boja ne dopire do oka. Kljun boje bjelokosti je dug
i šiljast, a rep je račvast. Češljugari u razdoblju razmnožavanja imaju bijel kljun, sa
sivkastom ili crnkastom točkom na vrhu. Azijska podvrsta ima sivu glavu iza crvenog
lica, bez crno-bijelih šara europskih i zapadnoazijskih ptica.
Češljugar (carduelis carduelis) Lokalni nazivi: grdelin, karnjolac, ciganče, štiglić
Po svome perju češljugar je naša najživlje obojena zebovka koju se može posvuda
promatrati i zapravo nije rijetka nego je zbog naseljavanja u parkovima i perivojima
postala prava česta gradska ptica. Zbog različitih staništa i načina ishrane postoji vrlo
mnogo varijacija obojenosti ove vrste. Dugačak je od 12 do 14 cm, težak 25 grama,
osnovna boja mu je počevši od glave: crveno bijelo crna glava, crna krila sa širokom
žutom prugom, crni rep s velikim bijelim točkama, bijeli trbuh i prsa s blago
smeđkastom srcastom šarom koja se proteže duž bokova, ženka je iste boje samo
tamnija.

Ponašanje
Carduelis carduelis carduelis

MENU
0:00
Snimka glasnja mužjaka snimljena u Gloucestershireu, Engleska

Češljugareva omiljena hrana je maleno sjemenje poput čičkova i češljugovine, ali lovi

i kukce koje nosi ptićima. Zimi često posjećuje hranilice za ptice. Gnijezde se na
listopadnom drveću ili čak bambusu. Ženka nese 4-6 jaja iz kojih se izlegu ptići
nakon 11-14 dana.
Zimi se češljugari okupljaju u jata od 40 ptica, često i više.
Ima ugodan pjev, zbog čega se prije držao kao kavezna ptica. Odbjegle ptice ili one
namjerno puštene u divljinu su kolonizirale jugoistok Australije i Novog Zelanda. Voli
krajeve bogate korovom gdje nalazi svoju omiljenu hranu, čičak i češljinu po kojoj je i
dobio ime. U doba parenja češljugar se približava selima i gradovima gdje se osjeća
sigurnijim od progona grabljivica. Oko svibnja mužjak počinje svadbenu pjesmu i
ženku potiče na gniježđenje. U to doba češljugare obično možemo vidjeti u parovima
kako dolijeću u vrtove i hrane se korovom koji je nikao između povrtnih kultura.
U kasnu jesen polako se mlade i stare ptice skupljaju u velika jata koja će uskoro
početi lutati poljima i livadama, vrištinama i korovištima, u potrazi za hranom. Za jakih
zima k nama dolaze sjeverne podvrste češljugara koje se dužinom i manjom
obojenošću razlikuju od češljugara iz kontinentalnih krajeva. Oni su veći i narastu i do
18 cm, imaju gušće perje i obojenost im je malo drugačija, tako znamo bjelogrle ili
one sa skoro cijelom crvenom glavom. Razlikuju se i po bijeloj točci na zatiljku koja
se nalazi iza crnog područja na vratu.

Rasprostranjenost i stanište[uredi VE | uredi]

Češljugar nastanjuje skoro cijelu Europu, Sjevernu Afriku i zapad i središnju Aziju u
otvorenim, djelomično pošumljenim dolinama. Stanarica je u zapadnom dijelu svog
staništa, ali se seli iz hladnijih krajeva. Također se može seliti i sa zapada ako je
zima hladnija nego obično. Uvedena je u mnoga područja svijeta.
Za početak gniježđenja im je neophodna ishrana životinjskog porijekla. Iako su
biljojedi, u jelovnik ubacuju biljne uši i mravlja jaja, tako dolaze do proteina i
bjelančevina koje ih potiču na reproduktivan ciklus. Kad je ženka dovoljno stimulirana
poticanjem mužjaka i ishranom, odabire mjesto za gnijezdo, koje se nalazi od 5 do 8
metara iznad zemlje, ali ima i iznimaka, pa tako na mjestima gdje se osjećaju
sigurnim, čečljugar savije gnijezdo i u krošnji kakve male voćke uz seosku ogradu na
visini manjoj od 4 metra. U prosjeku se pari dva puta godišnje, a prvo leglo je brojnije
od drugog, i nalazi se na manjoj visini od drugog legla. Gnijezdo je građeno od
korjenčića i mahovine i finih travki vune, dlake, perja i paučine. Paučinom i vezuje
gnijezdo za grančice na kojima stoji. U gnijezdo ženka snese od 4 do 6 bjelkastih jaja
s vijencem crvenkastih točkica na tupoj strani, te na njima leži od 12 do 14 dana, a
mužjak je za to vrijeme revno hrani.
Mladi su čučavci i ležu se goli sa zametnim paperjem, roditelji im donose hranu, a
majka ih grije dok im na leđima i trbuhu dovoljno ne naraste perje da imaju barem
oskudnu termičku zaštitu. To je obično deseti dan te onda oba roditelja mogu dulje
izbivati u potrazi za hranom. Mladi se u obojenosti od roditelja razlikuju po jednakoj
obojenosti krila, dok su glava i cijela donja strana tijela u bež boje s nježnim
točkicama. Zebovke jako brzo rastu te i mladi češljugari već nakon 14 dana počinju
prve vježbe krila na grančicama u blizini gnijezda. Par dana kasnije okušaju se u
letenju i tada prate svoje roditelje glasno se javljajući. Još dugo ostaju zajedno jer im
je potrebno pouke u samostalnom trženju hrane, pa uvijek oko lipnja možemo vidjeti
cijelu obitelj kako na nekom livadnom korovu traži hranu. U kolovozu se mitare pa
mladi tada dobiju perje odraslih ptica.

Odnos s ljudima
Češljugari se često drže kao kavezne ptice zbog lijepog pjeva i upadljivog izgleda.
Mužjake se ponekada uparuje sa ženkama kanarinca kako bi se napravio muški
potomak s još ljepšim glasom. Muški mladunci često naslijede najbolje dijelove
pjesme obaju roditelja.
Pjev češljugara je jako melodičan pa odzvanja nadaleko. Izmjenjuje cvrkut i glasan
završni čurlik s kojim ptica izvodi mimiku pomicanja tijela lijevo desno. Zbog svoga
lijepoga pjeva, češljugara su često križali s kanarincem pa su uzgajivači dobivali
vrijedne ptice jačeg pjeva koji je ličio na češljugarev, a po jačini i modulacijama na
kanarinčev način pjevanja.
Ptice dobijene križanjem nazvali su bastardi ili melezi, križanci. Danas se češljugari
uzgajaju i u zatočeništvu kao udomaćene ptice koje imaju zatvoreni registrirani
prsten kao dokaz da su se izlegle u zatočeništvu. Češljugar ima puno poklonika, jer
je ptica koja je mnogima kućni ljubimac pa ga ponekad drže i više od kanarinaca.
Zbog svoga lijepog pjeva i boje stekao je glas uzorne ptice za uzgoj u zatočeništvu, u
prirodi je zaštićena vrsta, ali se udomaćeni češljugari mogu kupiti na ornitološkim
izložbama.