KNJIGA URANTIJE

DIO IV: Isusov život i učenja

Poglavnja od 120 do 160
Autor: William S. Sadler (1875 – 1969)
 Napomena za čitaoca:

IV. DIO obrađuje teme:

Isusov život i učenje

Ovaj opsežni dio opisuje se u 77 poglavlja, na 775 stranica sa vidikovca „12 posrednika Uranie“ pod
kontrolom jednog „objavljujućeg vođe,“ život Isusa, koji je izjednačen sa Arkanđelom Mihaelom, kao kod
Adventista, i važi kao inkarnacija Mihaela. U ovom je dijelu dodatno opisano Isusovo djetinjstvo i Isusovo
djelovanje između 12. i 30. godine života, što ne opisuju kanonska Evanđelja.

Priredio: Rajko Jadžić (Andrej Sam) Ljeto 2020

LJAKOVLJEVA BRAĆA I SESTRE

 POGLAVLJE 120: DARIVANJE MIHAELA NA URANTIJI

120:0.1 NAKON što mi je Gabrijel dao nadzor nad pripremom pripovijedi o životu Mihaela na Urantiji u obličju smrtnog
tijela, ja, Melkizedek, ravnatelj komisije otkrivenja, nakon što sam primio ovaj zadatak, sam ovlašten predstaviti ovu priču
o određenim događajima koji su neposredno prethodili dolasku Sina Stvoritelja na Urantiju i početku posljednje faze
njegovog iskustva svemirskog darivanja. Živjeti život kakav se nameće inteligentnim bićima njegove tvorevine, darovati
sebe u obličju svojih različitih redova stvorenih bića, to je dio cijene koju svaki Sin Stvoritelj mora platiti za puni i vrhovni
suverenitet nad svojim svemirom stvari i bića. 120:0.2 Prije ovih događaja koje ću opisati, Mihael od Nebadona se na
sličan način podario šest puta u obličju šest različitih vrsta inteligentnih bića njegove raznolike tvorevine. Nakon toga je
bio spreman spustiti se na Urantiju u obličju smrtnog čovjeka, najnižeg reda njegovih inteligentnih stvorenih bića i kao
pripadnik ovog materijalnog svijeta izvršiti posljednji čin u drami stjecanja suvereniteta nad svemirom u skladu s
mandatom božanskih Rajskih Vladara svemira nad svemirima. 120:0.3 Tijekom svakog od ovih prethodnih darivanja,
Mihael je ne samo stekao konačno iskustvo jedne skupine njegovih stvorenih bića, već je također stekao bitno iskustvo u
pogledu Rajske suradnje koja bi, sama po sebi, dodatno pridonijela da ga učini suverenom svemira koji je sam stvorio. U
bilo kojem trenutku tijekom svih prošlih lokalnih svemirskih vremena, Mihael je mogao ustvrditi osobni suverenitet kao Sin
Stvoritelj, i kao Sin Stvoritelj mogao je vladati svojim svemirom po vlastitom izboru. U slučaju da je on na taj način
preuzeo vlast, Emanuel i povezani Rajski Sinovi su trebali napustiti svemir. No, Michaelu nije bilo po želji vladati
Nebadonom samo u svoje izolirano ime, kao Sin Stvoritelj. On je želio postići uzašašće zahvaljujući stvarnom iskustvu u
skladu s operativnim podređenjem svoje volje RajskomTrojstvu i doći na to visoko mjesto u svemirskom statusu gdje bi
postao kvalificiran da vlada svojim svemirom i administrira svoje poslove s tim savršenstvom uvida i mudrosti izvršenja
koji trebaju biti obilježje uzvišene vladavine Vrhovnog Bića. On nije težio usavršavanju svoje vladavine u ulozi Sina
Stvoritelja, već je težio postignuću nadmoći uprave u utjelovljenju svemirske mudrosti i božanskog iskustva Vrhovnog
Bića. 120:0.4 Mihael je dakle imao dvostruku svrhu u provođenju ovih sedam darivanja raznim vrstama njegovih
svemirskih stvorenja: Prvo, želio je steći potrebno iskustvo u razumijevanju stvorenja koje se zahtijeva od svih Sinova
Stvoritelja prije nego što preuzmu puni suverenitet. U bilo kojem trenutku Sin Stvoritelj može odlučivati da preuzme vlast
nad svojim svemirom pozivajući se na svoje pravo, ali on može preuzeti vlast kao vrhovni predstavnik Rajskog Trojstva
tek nakon što prođe kroz sedam darivanja u obličju svemirskih stvorenja. Drugo, on je bio težio privilegiji predstavljanja
najviše vlasti Rajskog Trojstva koja se može ostvariti u izravnoj i osobnoj upravi nad lokalnim svemirom. Tako je Mihael,
tijekom iskustva svakog svog svemirskog darivanja, sebe uspješno i prihvatljivo dobrovoljno podredio različitim

~1~
kombinacijama volje različitih udruženja osoba Rajskog Trojstva. Drugim riječima, na prvom darivanju podredio je svoju
volju kombinaciji volje Oca, Sina i Duha; a na drugom darivanju, kombinaciji volje Oca i Sina; na trećem, volji Oca i Duha;
na četvrtom, volji Sina i Duha; na petom, volji Beskonačnog Duha; na šestom, volji Vječnog Sina; a tijekom sedmog i
konačnog darivanja, na Urantiji, volji Oca Svih. 120:0.5 Mihael, dakle, kombinira u svom osobnom suverenitetu božansku
volju sedmerostruke faze univerzalnih Stvaralaca s razumijevanjem iskustva njegovih stvorenih bića lokalnog svemira.
Tako je njegova administracija postala zastupnik najveće moguće snage i autoriteta, iako je bila lišena svih proizvoljnih
pretpostavki. Njegova moć je neograničena, jer je izvedena od iskustva koje je stečeno u suradnji s Rajskim Božanstvima;
njegov autoritet je neupitan budući da je stečen kroz stvarno iskustvo življenja u obličju stvorenih bića svemira; njegov
suverenitet je vrhovni budući da utjelovljuje u jednoj te istoj osobi sedmerostruko stanovište Rajskog Božanstva s
stajalištem stvorenog bića vremena i prostora. 120:0.6 Nakon što je odlučio o vremenu konačnog darivanja i što je
odabrao planet na kome će se ovaj izvanredni događaj održati, Mihael je održao uobičajenu sjednicu sa Gabrielom
prethodno darivanju, a zatim je sebe predstavio svojem starijem bratu i Rajskom savjetniku, Emanuelu. Sve ovlasti
svemirske uprave koje nije prethodno dodijelio Gabrielu, Mihael je sada dodijelio u skrbništvo Emanuela. I neposredno
prije Mihaelova odlaska na inkarnaciju na Urantiji, Emanuel, u prihvaćanju skrbništva nad svemirom za vrijeme
Mihaelovog darivanja na Urantiji, nastavlja s davanjem savjeta u vezi darivanja koji će poslužiti kao vodič Mihaelu prilikom
njegova utjelovljenja, dok bude odrastao kao smrtnik Urantije. 120:0.7 S tim u vezi treba imati na umu da je Mihael bio
izabran za izvršenje ovog darivanja u obličju smrtnog tijela, u skladu s voljom Rajskog Oca. Sin Stvoritelj nema nikakve
potrebe za uputama bilo koje osobe u vezi najboljeg načina izvođenja ove inkarnacije isključivo u svrhu postizanja
svemirskog suvereniteta, ali on je krenuo na program objave Vrhovnog koji je podrazumijevao združeno funkcioniranje s
različitim voljama Rajskih Božanstava. Tako njegov suverenitet, kada ga je konačno i osobno stekao, je zapravo bio
sveobuhvatan, uključujući sedmerostruku volju Božanstva kao što kulminira u Vrhovnom. Primio je, dakle, šest puta
prethodno ovim događajima, upute osobnih predstavnika raznih Rajskih Božanstava i njihovih kombinacija; a sada je
trebao primiti uput od Ujedinjenih Dana, veleposlanika Rajskog Trojstva u lokalnom svemiru Nebadonu, koji djeluje u ime
Oca Svih. 120:0.8 Postoje neposredne prednosti i velike nadoknade koje proizlaze iz spremnosti ovog moćnog Sina
Stvoritelja da se još jednom dobrovoljno podredi volji Rajskih Božanstva, ovaj put volji Oca Svih. Sprovedbom ove odluke
da pokrene svoju asocijativnu podređenost, Michael je trebao steći iskustvo u ovoj inkarnaciji, ne samo o prirodi smrtnog
čovjeka, nego i o volji Rajskog Oca svih ljudi. I dalje, on je mogao ući na ovo jedinstveno darivanje s kompletnim
osiguranjem, ne samo da je Emanuel trebao djelovati s punim autoritetom Rajskog Oca u upravi njegovog svemira za
vrijeme njegove odsutnosti pri darivanju na Urantiji, već i sa utješnim znanjem da Stari Dani supersvemira brinu za

~2~
sigurnost njegovog svijeta tijekom cijelog razdoblja darivanja. 120:0.9 I takvo je bilo stanje stvari prilikom ovog bitnog
događaja kad je Emanuel predstavio preporuke sedmog darivanja. I od ovog Emanuelovog obraćanja koje je upućeno
neposredno prije darivanja svemirskom vladaru koji je kasnije postao Isus iz Nazareta (Krist Mihael) na Urantiji, ja sam
pripremio sljedeće izvatke:

1. PREPORUKE SEDMOG DARIVANJA

120:1.1 "Moj brate Stvoritelju, ja se spremam posvjedočiti tvoje sedmo i konačno svemirsko darivanje. S najvećom
vjernosti i savršenstvom izvršio si šest prethodnih darivanja, i nemam sumnje da češ i ovaj put biti jednako trijumfalan na
ovom, svom završnom darivanju i postignuću suvereniteta. Ranije si se javljao na sferama darivanja kao potpuno
razvijeno biće u redu bića koji si sam odabrao. Sada se spremaš pojaviti na Urantiji, nesređenoj i poremećenoj planeti
koju si sam odabrao, ne kao potpuno razvijen smrtnik, već kao bespomoćna beba. To će, moj druže, biti novo i nesuđeno
iskustvo za tebe. Ti se spremaš platiti punu cijenu darivanja i doživjeti potpuno prosvjetljenje utjelovljenja Stvoritelja u
obličju stvorenog bića. 120:1.2 "Tijekom svakog tvojeg bivšeg darivanja, ti si dobrovoljno izabrao da se daruješ u skladu s
voljom tri Rajska Božanstva i njihovih božanskih kombinacija. Od sedam faza izvršenja volje Vrhovnog, ti si u prethodnim
darivanjima bio predmet svih pojedinaca i asocijacija osim osobne volje tvog Rajskog Oca. Ovom prilikom, nakon što si
izabrao da se u potpunosti podvrgneš Očevoj volji kroz svoje sedmo darivanje, ja, kao osobni izaslanik našeg Oca,
preuzeti ću bezuvjetnu nadležnost nad tvojim svemirom za vrijeme tvojeg utjelovljenja. 120:1.3 "Od ulaska na darivanje
na Urantiji, ti si se dobrovoljno sam lišio svih svojih vanplanetarnih potpora i posebne pomoći koju si mogao primiti od bilo
kojeg stvorenja iz tvoje vlastite tvorevine. Kako su tvoji stvoreni sinovi Nebadona u potpunosti ovisni o tebi za sigurno
obavljanje dužnosti tijekom svojih svemirskih karijera, tako sada moraš ti postati u cijelosti i bezrezervno ovisan o tvojem
Rajskom Ocu za sigurnu izvedbu cijelog neizvjesnog odvijanja tvoje karijere smrtnog bića. A kad završiš ovo iskustvo
darivanja, znati ćeš samu istinu punog značenja i bogatog značaja te vjere-povjerenja koju tako ustrajno tražiš od svih
stvorenja kao ono što ona trebaju svladati kao dio svog intimnog odnosa s tobom kao Stvoriteljem i Ocem lokalnog
svemira. 120:1.4 "Kroz svoje darivanje na Urantiji trebaš se baviti sa jednim pitanjem, a to je neprekinuto zajedništvo
između tebe i tvojeg Rajskog Oca; i zahvaljujući savršenstvu takvog odnosa, ne samo svijet tvojeg darivanja, već i cijeli
svemir tvojeg stvaranja, imati će novo i razumljivo otkrivenje tvoga i moga Oca, Oca Svih ljudi. Tvoje brige, dakle, imaju
samo veze s tvojim osobnim životom na Urantiji. Ja ću biti u potpunosti i učinkovito odgovoran za sigurnost i neprekinutu
administraciju tvojeg svemira od trenutka tvojeg dobrovoljnog odricanja vlasti dok nam se ne vratiš kao Svemirski Suveren
sa Rajskom potvrdom, i ne dobiješ vlast natrag iz mojih ruku, ali ne namjesničku vlast koju sada predaješ meni, već

~3~
umjesto toga, vrhovnu vlast i nadležnost nad tvojim svemirom. 120:1.5 "I da znaš sa sigurnošću da sam ovlašten učiniti
sve što ovom prilikom obećavam (znajući vrlo dobro da je u meni osiguranje cijelog Raja za vjerno izvršenje ovih riječi), i
kažem ti da mi je upravo priopćen mandat Starih Dana na Uversi da će spriječiti sve duhovne opasnosti u Nebadonu
tijekom razdoblja tvog dobrovoljnog darivanja. Od trenutka kada budeš predao stanje svijesti na početku smrtnog
utjelovljenja, dok se ne vratiš kod nas kao vrhovni i bezuvjetni suveren ovog svemira koji si ti sam stvorio i organizirao,
ništa odozbiljnih ugroza ne može se dogoditi u cijelom Nebadonu.U međuvremenu, za vrijeme tvojeg utjelovljenja, držim
se zapovijedi Starih Dana koji bezuvjetnim mandatom nalažu da se neodložno i automatski uništi bilo koja osoba koja
bude kriva za pobunu ili poticanje ustanka u svemiru Nebadonu dok si ti odsutan na ovom darivanju. Moj brate, s obzirom
na ovlasti Raja koje ulaze u sastav moje prisutnosti i koje su uvećane pravosudnim mandatom Uverse, tvoj svemir i sva
njegova vjerna stvorenja će biti sigurna za vrijeme darivanja. Tako se možeš uputiti na svoju misiju sa jednom jednom
idejom - kako unaprijediti otkrivenje našeg Oca inteligentnim bićima tvog svemira. 120:1.6 "Kao u svakom od tvojih
prethodnih darivanja, koristim ovu priliku da napomenem da sam ja primatelj tvoje svemirske nadležnosti kao tvoj brat i
povjerenik. Ja imam sve uzde vlasti i mogu gospodariti svim raspoloživim snagama u tvoje ime. Ja djelujem onako kako bi
to učinio naš Rajski Otac i skladu sa tvojim izričitim zahtjevom da na taj način djelujem na tvojem mjestu. I s obzirom na
sve to, spreman sam vratiti u tvoje ruke sve te tvoje delegirane ovlasti u bilo kojem trenutku kad ih budeš tražio na
vraćanje. Tvoje darivanja je, od početka do kraja, potpuno dobrovoljno. Kad se smrtno utjeloviš na svijetu, tu nećeš imati
svojih nebeskih obdarenja, ali svu prepuštenu vlast možeš u bilo kojem trenutku ponovo tražiti i možeš preuzeti na sebe
sve svemirske ovlasti. Ako se odlučiš ponovno preuzeti vlast i autoritet, ne zaboravi, to će biti u cijelosti iz osobnih razloga
jer sam ja živi i vrhovni zalog čija prisutnost i obećanja jamče sigurno upravljanje tvojim svemirom u skladu s Očevom
voljom. Pobune, kao što su se tri puta dogodile u Nebadonu, ne mogu se javiti tijekom tvoje odsutnosti iz Salvingtona na
ovom darivanju. Za razdoblja darivanja na Urantiji, Stari Dani su objavili da će svaka pobuna u Nebadonu u sebi imati
sjeme svojeg automatskog uništenja. 120:1.7 "Sve dok si odsutan na ovom zadnjem i izvanrednom darivanju, ja
garantiram (uz Gabrielovu suradnju) vjernu administraciju tvojeg svemira; i kao što ti ja dajem povjerenstvo da poduzmeš
ovu službu božanskog otkrivenja i da prođeš to iskustvo življenja usavršenog ljudskog razumijevanja, ja preuzimam ulogu
djelovanja u ime mojeg i tvojeg Oca i nudim ti sljedeće savjete da te vode u zemaljskom životu dok se u tvojoj svijesti
bude javljala sve veća spoznaja prirode božanskog poslanja u nastavku tvog boravka u tijelu:

~4~
 2.OGRANIČENJA DARIVANJA

120:2.1 "1. U skladu s običajima i u skladu s tehnikom Sonaringtona - u skladu s mandatom Vječnog Sina Raja - ostvario
sam sve uvjete za tvoj neposredni ulaz na ovo smrtno darivanje u skladu s planovima koje si ti sam formulirao i koje je
Gabriel postavio u moje čuvanje. Ti ćeš odrasti na Urantiji kao bilo koje drugo dijete toga svijeta, dovršiti svoje ljudsko
obrazovanje - dok cijelo vrijeme budeš podložan volji svoga Rajskog Oca - i živjeti svoj život na Urantiji kao što si utvrdio,
te zatim prekinuti svoj planetarni boravak i pripremiti se za uznesenje tvom Ocu, nakon čega ćeš primiti od njega vrhovni
suverenitet nad tvojim svemirom. 120:2.2 "2. Na stranu od tvoje zemaljske misije i otkrivenja Oca svemiru, a u vezi s oba
ova zadatka, savjetujem ti da nakon što postaneš dovoljno samo-svjestan svog božanskog identiteta, poduzmeš još jednu
zadaću, a to je da praktično okončaš Luciferovu pobunu u sustavu Satanije, te da sve to učiniš kao Sin Čovječji; kao
smrtno stvorenje svijeta koje je napravljeno u slabosti i osnaženo predavanjem volji svoga Oca u vjeri, savjetujem ti da
milostivo postigneš sve ono što si u više navrata odbio proizvoljno ostvariti u snazi i moći kojima si bio obdaren u vrijeme
početka ove grešne i neopravdane pobune. Ja bih to smatrao doličnim vrhuncem tvog smrtnog darivanja ako se vratiš
nama kao Sin Čovječji, Planetarni Knez Urantije i kao Sin Božji, vrhovni suveren tvojeg svemira. Savjetujem ti da kao
smrtni čovjek, biće koje pripada najnižoj vrsti inteligentnih bića u Nebadonu, zadovoljiš uvjete i doneseš presudu
bogohulnim pretenzijama Kaligastije i Lucifera i da u svom skromnom statusu, zauvijek staneš na kraj sramotnim i
netočnim tvrdnjama ovih palih sinova svjetla. Nakon što si uporno odbio diskreditirati te pobunjenike korištenjem svojih
stvoriteljskih povlastica, sada bi bilo prikladno, u obličju najnižih bića tvojeg stvaranja, istrgnuti vlast iz ruku tih palih
Sinova; i tako bi cijeli lokalni svemir u svoj pravičnosti jasno i zauvijek prepoznao pravdu tvojeg izvršenja u ulozi smrtnog
čovjeka onih pitanja koje u skladu sa mandatima milosti nisi želio izvršiti u snazi proizvoljne vlasti. I nakon što tako tvojim
darivanjem otvoriš mogućnost za uspostavu suvereniteta Vrhovnog u Nebadonu, ustvari ćeš svojim djelima dovesti do
zatvaranja i okončavanja nerazriješenih pravnih poslova svih prethodnih ustanaka, bez obzira na veće ili manje
vremenske razmake koji su se javili u realizaciju ovog postignuća. Ovim činom će tekući razdor koji potresa tvoj svemir biti
u biti likvidiran. A nakon što primiš dodatna ovlašćenja vrhovnog suvereniteta nad tvojim svemirom, nikad više ne može
doći do sličnih izazova tvojim ovlastima u bilo kojem dijelu tvoje velike osobne tvorevine. 120:2.3 "3. Kada uspiješ staviti
točku na odcjepljenje Urantije, kao što će se nesumnjivo dogoditi, savjetujem ti da prihvatiš od Gabriela titulu 'Planetarnog
Kneza Urantije' kao vječno priznanje i znak da tvoj svemir uistinu prihvaća tvoje konačno iskustvo darivanja; i da dalje
izvršiš sve i sva u skladu sa smislom tvojeg darivanja, kako bi bio iskupljenje za tugu i zbunjenost koji su prevladali na
UrantijiusljedKaligastijine izdaje i naknadnog Adamičkog pobačaja. 120:2.4 "4. U skladu sa tvojim zahtjevom, Gabriel i svi

~5~
zainteresirani će surađivati s tobom u izvršenju tvoje želje da završiš svoje darivanje na Urantiji izricanjem razdiobene
presude svijetu uz okončanje jedne dobi i početak nove epohe, uskrsnuće spavajućih preživjelih smrtnika i sveopće
izlivanje Duha Istine. 120:2.5 "5. Što se tiče planeta tvojeg darivanja i neposredne generacije ljudi koji žive na njemu u
vrijeme tvog smrtnog boravka, ja ti savjetujem da funkcioniraš uglavnom u ulozi učitelja. Daj pozornost, prvo, oslobađanju
i nadahnuću čovjekove duhovne prirode. Dalje, posveti se osvjetljivanju zamračenog ljudskog intelekta, liječenju ljudskih
duša i oslobađanju ljudskih umova od prastarih strahova. A onda, u skladu sa svojom smrtnom mudrosti, posveti pažnju
služenju u korist fizičke dobrobiti i materijalne udobnosti svoje braće u tijelu. Živi idealan religiozni život za nadahnuće i
naobrazbu cijelog tvojeg svemira. 120:2.6 "6. Na planetu svog darivanja pomozi ljudima, koji su pobunom odsječeni od
svemira, da budu duhovno slobodan. Na Urantiji, poduzmi daljnje korake u unaprijeđenju suvereniteta Vrhovnog, na taj
način šireći osnivanje njegovog suvereniteta kroz široke domene tvoje osobne tvorevine. U ovom, tvojem materijalnom
darivanju u obličju tijela, ti ćeš doživjeti konačno prosvjetljenje vremensko-prostornog Stvoritelja, dualno iskustvo suradnje
u čovjekovoj prirodi s voljom tvog Rajskog Oca. U tvom vremenskom životu, volja konačnog stvorenja i volja beskonačnog
Stvoritelja trebaju postati kao jedno, čak i kao kad su ujedinjeni u razvijajućem Božanstvu, Vrhovnom Biću. Izlij na planet
tvog darivanja Duh Istine i neka na taj način svi normalni smrtnici na tom izoliranom svijetu odmah i u potpunosti budu
prijemljivi službi odvojene prisutnosti našeg Rajskog Oca, spremni za primanje Misaonih Ispravljača širom cijelog svijeta.
120:2.7 "7. Uz sve to što trebaš obaviti na svijetu tvojeg darivanja, imaj stalno na umu da živiš život primjera i upute svim
bićima svemira kako trebaju živjeti svoje živote. Ti ljudima poklanjaš ovaj život smrtnog utjelovljenja na Urantiji, ali ti
trebaš živjeti život koji će poslužiti za duhovno nadahnuće svakog čovjeka i nadljudske inteligencije koja je živjela, sada
živi ili može živjeti na bilo kojem naseljenom svijetu koji je formiran, trenutno se formira ili može biti formiran kao dio velike
galaksije tvoje administrativne domene. Tvoj zemaljski život u obličju smrtnog tijela neće stoga biti uzor življenja samo
smrtnicima Urantije za vrijeme tvojeg zemaljskog boravka, niti bilo koje buduće generacije ljudskih bića na Urantiji ili bilo
kojeg drugog svijeta. Tvoj život u tijelu na Urantiji treba biti nadahnuće za sve živote na svim svjetovima Nebadona kroz
sve generacije budućih doba. 120:2.8 "8. Velika misija koju trebaš realizirati i doživjeti u smrtnom utjelovljenju je
obuhvaćena u tvojoj odluci da živiš život svesrdne motivacije izvršenju volje tvog Rajskog Oca, na taj način obznanjujući
Boga, tvojeg Oca, u tijelu i osobito bićima u tjelesnom obličju. U isto vrijeme trebaš interpretirati, s novim
pojašnjenjem,našeg Oca, za sva nadsmrtna bića cijelog Nebadona. Uporedo s ovom službom novog otkrivenja i
proširenog tumačenja Rajskog Oca za ljudske i nadljudske vrste uma, ti isto tako trebaš djelovati kao novo otkrivenje
čovjeka Bogu. Pokaži u svom kratkom životu u tijelu, kao što nikada prije nije bilo prikazano u cijelom Nebadonu,
transcendentalne mogućnosti koje su dostupne ljudskom biću koje poznaje Boga tijekom kratke karijere smrtnog

~6~
postojanja i napravi novo i poučno tumačenje čovjeka i nestalnih događaja njegova planetarnog života za sve nadljudske
inteligencije cijelog Nebadona i za sva vremena. Ti trebaš otići dolje na Urantiju u obličju smrtnog tijela i dok budeš živio
kao čovjek iz ove dobi i generacije, trebaš tako funkcionirati da pokažeš cijelom svemiru ideal savršene tehnike u
vrhovnom vođenju poslova tvoje beskrajne kreacije: Ostvarenju Boga koji traži i pronalazi čovjeka i fenomen čovjeka koji
traži i nalazi Boga; i trebaš uraditi sve to na obostrano zadovoljstvo i tijekom jednog kratkog života u tijelu. 120:2.9 "9.
Pazi da uvijek imaš na umu da, dok istinski budeš postao obično ljudsko biće svoga svijeta, u potencijalu ćeš ostati Sin
Stvoritelj Rajskog Oca. Kroz ovu inkarnaciju, iako ćeš živjeti i djelovati kao Sin Čovječji, kreativni atributi tvoje osobne
božanstvenosti će te pratiti od Salvingtona na Urantiju. To će uvijek biti unutar tvoje snage i moći da prekineš svoje
utjelovljenje u bilo kojem trenutku nakon dolaska tvojeg Misaonog Ispravljača. Prije dolaska i primanja Ispravljača ja ću
jamčiti za tvoj osobni integritet. A nakon dolaska tvojeg Ispravljača i istodobno s progresivnim priznanjem prirode i značaja
tvoje misije darivanja, trebaš se suzdržati od formulacije bilo kakvih nadljudskih ostvarenja, postignuća ili moći s obzirom
na činjenicu da su tvoje stvoriteljske ovlasti ostale povezane s tvojom smrtnom ličnošću zbog nedjeljivosti ovih atributa od
tvoje osobne prisutnosti. Ali nikakve nadljudske pojave neće pratiti tvoj zemaljski život osim u skladu s voljom Rajskog
Oca, izuzev u slučaju da ti sam činom svoje svjesne i hotimične volje doneseš neopozivu odluku koja za sobom povlači
posvemašnji izbor ličnosti.

3. DODATNI SAVJETI I PREPORUKE

120:3.1 "A sada, moj brate, dok se sprememo oprostiti prilikom tvoje pripreme za odlazak na Urantiju i nakon što se
posavjetujemo u vezi s općom izvedbom tvojeg darivanja, dopusti mi da ti dam neke preporuke u vezi s kojima sam se
posvajetovao s Gabrielom, a koje se odnose na manje faze tvog smrtnog života. Mi dalje predlažemo: 120:3.2 "1. Da, u
potrazi za tvojim idealnim smrtnim životom na zemlji, također skreneš svoju pozornost na davanje primjera u vezi nekih
praktičnih pitanja koja neposredno mogu pomoći tvojim bližnjima. 120:3.3 "2. Što se tiče obiteljskih odnosa, da dadneš
prednost prihvaćenim običajima obiteljskog života, kao što ih pronađeš uspostavljene u dane i u generaciji tvojeg
darivanja. Da živiš svoj obiteljski život i da se nosiš kao pripadnik zajednice u skladu s običajima ljudi među kojima si
izabrao da se pojaviš. 120:3.4 "3. U svojim odnosima prema društvenom poretku savjetujemo da ograničiš svoje napore u
velikoj mjeri na duhovnu obnovu i intelektualnu emancipaciju. Izbjegavaj sve zaplete s gospodarskim ustavom i političkim
obvezama tvoje dobi. Osobito se posveti življenju idealnog religioznog života na Urantiji. 120:3.5 "4. Ni pod kojim
okolnostima i ni u najmanjoj mjeri, nemoj ometati normalnu i urednu progresivnu evoluciju rasa Urantije. Ali ta zabrana ne
smije se tumačiti kao ograničavanje tvojih napora kako bi iza sebe ostavio na Urantiji trajni i poboljšan sustav pozitivne

~7~
religiozne etike. Kao razdiobnom Sinu odobravaju ti se određene privilegije koje se odnose na unaprjeđivanje duhovnog i
religioznog statusa među narodima ovoga svijeta. 120:3.6 "5. Prema vlastitoj procjeni, ti se trebaš identificirati s
postojećim religioznim i duhovnim pokretima koje zatekneš na Urantiji, ali na svaki mogući način nastoji izbjeći formalnu
uspostavu bilo kakvog organiziranog kulta, kristalizirane religije ili zasebne etičke grupacije smrtnih bića. Tvoj život i
učenja trebaju postati zajednička baština svih religija i svih naroda. 120:3.7 "6. Kako bi spriječio da eventualno
bespotrebno ne doprineseš stvaranju nekog budućeg stereotipnog sustava religioznih uvjerenja na Urantiji ili neke druge
vrste neprogresivnih religioznih odanosti, dalje ti savjetujemo: Ne ostavljaj spise iza sebe na planeti. Suzdrži se od bilo
kakvog pisanja na trajnim materijalima; reci svojim suradnicima da ne prave slike ili slične obrise tvog obličja u tijelu i vidi
da ništa što može voditi idolopoklonstvu ne ostane na planeti u vrijeme tvojeg odlaska. 120:3.8 "7. Dok budeš živio
normalan i prosječan društveni život na planetu, kao normalan pojedinac muškog spola, vjerojatno nećeš ući u bračni
odnos, koji bi bio posve častan i u skladu sa tvojim darivanjem; ali moram te podsjetiti da jedan od mandata inkarnacije
Sonaringtona zabranjuje ostavljanje ljudskog potomstva na planeta za darivanim Sinom Rajskog podrijetla. 120:3.9 "8. U
svim ostalim pojedinostima tvojeg nadolazećeg darivanja, upućujem te da slijediš glas svog unutarnjeg Ispravljača,
sveprisutnog božanskog duha koji poučava ljude i koji je glas razboritosti u tvom proširenom ljudskom umu nasljednih
obdarenja. Takva povezanost stvorenja sa osobinama Stvoritelja će ti omogućiti da živiš za sve nas savršeni život čovjeka
planetarne sfere koji ne mora biti savršen prema gledištu bilo kojeg pojedinog čovjeka u bilo kojoj generaciji na bilo kojem
svijetu (a kamo li na Urantiji), ali koji će biti u cijelosti i iznimno prepun kako se procjenjuje na visoko usavršenim i
usavršavajućim svjetovima dalekog svemira. 120:3.10 "A sada, neka te tvoj Otac i moj Otac, koji nas je uvijek održavao u
svim prošlim poduzećima, povede i održava i bude uz tebe od trenutka kada nas ostaviš i kad predaš svoju svijest ličnosti,
dok ne dođe do postupnog vraćanja svijesti tvojeg božanskog identiteta koji je utjelovljen u ljudskom obliku, a zatim dalje
kroz cijelo tvoje iskustvo darivanja na Urantiji dok se ne oslobodiš od tijela i tvojeg uzašašća ka našem Ocu s desne
strane suvereniteta. Kada se ponovno vidimo na Salvingtonu slavit ćemo tvoj povratak u ulozi vrhovnog suverena i
bezuvjetnog vladara ovog svemira tvoje vlastite izrade, službe i upotpunjenog razumijevanja. 120:3.11 "Na tvojem mjestu
umjesto tebe sada vladam. Preuzimam nadležnost nad cijelim Nebadonom kao izvršni suverena koji djeluje za vrijeme
tvog sedmog i smrtnog darivanja na Urantiji. I tebi, Gabrielu, ja povjeravam čuvanje Sina Čovječjega sve dok se on u sili i
slavi ne vrati kao Sin Čovječji i Sin Božji. Gabriele, ja sam tvoj suvereni dok se Mihael ne vrati." 120:3.12 Neposredno
nakon toga, u prisutnosti svih na Salvingtonu, Mihael je nestao iz naše sredine, a mi ga više ne vidjesmo na njegovom
mjestu gdje smo ga bili navikli vidjeti, dok se nije vratio kao vrhovni i osobni vladar svemira, nakon završetka svoje
karijere darivanja na Urantiji.

~8~
 4. UTJELOVLJENJE - DVA POSTAJU JEDNO

120:4.1 I tako su neka Mihaelova nedostojna djeca koja su optužila svog Stvoritelja-oca da sebično želi vladati i koja su
se drznula aludirati da se Sin Stvoritelj samovoljno i autokratski prihvatio vlasti na temelju bezrazložne lojalnosti
zavedenih podređenih bića svemira, zauvijek ušutkana i ostavljena u stanju zbunjenosti i razočaranja pred životom
nesebične službe na kojI se Sin Božji ovom prilikom upustio u ulozi Sina Čovječjega - U svemu podložan “volji Rajskog
Oca". 120:4.2 No, nemojte to pogrešno shvatiti; dok je Krist Mihael uistinu bio biće dvojnog podrijetla, on nije bio
dvostruka ličnost. On nije bio Bog u suradnji 5 čovjekom, već Bog utjelovljen u čovjeku. On je uvijek bio upravo to spojeno
biće. Jedini progresivnog čimbenik u takvom neusporedivom odnosu je bilo progresivno ostvarenje u njegovoj svijesti i
prepoznavanje (ljudskim umom) te činjenice da je bio Bog i čovjek. 120:4.3 Krist Mihael nije progresivno postao Bog. Bog
nije, u nekom trenutku vitalnom u zemaljskom životu Isusa Krista, postao čovjekom. Isus je bio Bog i čovjek - bio i
zauvijek ostao. Ovaj Bog i ovaj čovjek su bili i sada jesu, jedno, čak i kao što je Trojstvo tri bića u stvarnosti jedno
Božanstvo. 120:4.4 Nikada nemojte izgubiti iz vida činjenicu da je vrhovna duhovna svrha Mihaelova darivanja bila
unaprijeđenjeotkrivenja Boga. 120:4.5 Smrtnici Urantije imaju drugačiju koncepciju čudesa, ali za nas koji živimo kao
građani lokalnog svemira postoji vrlo mali broj čuda, a od njih daleko najintrigantnija su utjelovljena darivanja Rajskih
Sinova. Izgled i dolazak na vaš svijet božanskoga Sina naizgled prirodnim procesima, mi smatramo čudom - djelovanje
kozmičkih zakona izvan našeg razumijevanja. Isus iz Nazareta bio je čudesna osoba. 120:4.6 I kroz sve to izvanredno
iskustvo, Bog Otac je izabrao da očituje sebe kao što to uvijek čini - na uobičajeni način - na normalan, prirodan i pouzdan
način božanskog djelovanja.

POGLAVLJE 121: RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA

121:0.1 DJELUJUĆI pod nadzorom dvanaestočlane komisije Ujedinjenog Bratstva Srednjih Bića Urantije, pod
zajedničkim pokroviteljstvom predsjedatelja našega reda i Melkizedeka iz zapisa, kao pripadnik srednjih bića Urantije iz
druge kategorije nekoć bio pripojen apostolu Andriji, ovlašten sam stvoriti zapis životnih pripovijesti Isusa iz Nazareta
prema svjedočanstvu bića moga reda zemaljske egzistencije i prema djelomičnoj zabilješci koju je napisao čovjek koji je
bio predmet moje zemaljske zaštite. Znajući kako je njegov Učitelj savjesno izbjegavao ostaviti pisane zabilješke, Andrija
je odlučno odbijao umnožiti kopije svoga zapisa. Ostali Isusovi apostoli su imali sličan stav, i tako je uveliko odgođeno
pisanje Evanđelja.

~9~
 1. ZAPAD U PRVOM STOLJEĆU POSLIJE KRISTA

121:1.1 Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne dekadencije; u periodu njegova rođenja, Urantija je prolazila
preporodom duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen u cijeloj prethodnoj postadamičkoj povijesti ili u bilo
kojem kasnijem razdoblju. U doba Mihaelovog utjelovljenja na Urantiji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje
Sina Stvoritelja, uvjete kakvi nisu vladali nikada prije ili se javili poslije ove dobi. U stoljećima neposredno prije ovog
vremena, grčka kultura i jezik su se upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su Židovi - pripadnici levantinske rase,
u biti dio Zapada i Istoka - u ovom razdoblju bili izvanredno pristali da iskoriste postojeće kulturne i jezične okolnosti kako
bi učinkovito pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom
političke vlasti Rimljana nad mediteranskim svijetom. 121:1.2 Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja dobro ilustriran u
aktivnostima Pavla - po religioznoj kulturi pravog Židova - koji je propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom, dok
je imao rimsko državljanstvo. 121:1.3 Ništa nalik civilizaciji Isusovog doba nije postojalo na Zapadu prije ili poslije tih
dana. Europska civilizacija je bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom trostrukih utjecaja: 121:1.4 1. Rimskim
političkim i društvenim sustavom. 121:1.5 2. Grčkim jezikom i kulturom - i u određenoj mjeri, filozofijom. 121:1.6 3. Brzim
širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja. 121:1.7 Kad se Isus rodio, cijeli je mediteranski svijet bio jedno
ujedinjeno carstvo. Dobri putevi, po prvi put u svjetskoj povijesti, su povezivali mnoge veće centre. Mora su očišćena od
gusara, i uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Europa nije ponovo uživala jedan takav period putovanja i
trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista. 121:1.8 Bez obzira na unutarnji mir i površni prosperitet grčko-
rimskog svijeta, većina njegovih žitelja je propadala u bijedi i siromaštvu. Malobrojna viša klasa je bila bogata; svagdašnji
se svijet sastojao od jadne i osiromašene niže klase. U to doba nije bilo srećne i uspješne srednje klase; ona se upravo
počinjala javljati u rimskom društvu. 121:1.9 Upravo su okončane prve bitke između Rima i Parte, dvaju širećih imperija,
što je ostavilo Siriju u rukama Rimljana. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale razdoblje blagostanja, relativnog mira
i sve boljih trgovinskih odnosa sa zemljama Istoka i Zapada.

2. ŽIDOVSKI NAROD

121:2.1 Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali Babilonci, Feničani i skoriji neprijatelji Rima,
Kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista, Židovi su bili najutjecajnija skupina semitskih naroda, i
slučajem su zauzimali područje koje je imalo značajan strateški položaj u svijetu s obzirom na tadašnju upravnu i
trgovinsku organizaciju. 121:2.2 Mnoge velike ceste koje su povezivale prastare nacije prolazile su preko Palestine, koja

~ 10 ~
je tako postala mjestom okupljanja - sjecištem - triju kontinenata. Putovanje, trgovina i vojske Babilona, Asirije, Egipta,
Sirije, Grčke, Parte i Rima su jedna za drugom pregazile Palestinu. Brojne karavanske ceste s Istoka su od pamtivijeka
prolazile nekim dijelom ovog područja prema manjem broju dobrih luka na istočnom kraju Mediterana, odakle su brodovi
prevozili karavansku robu cijelim obalnim pojasom Zapada. I više od polovice ovog karavanskog prometa je prolazilo kroz
gradić Nazaret u Galileji. 121:2.3 Dok je Palestina bila domovina židovske religiozne kulture i kolijevka kršćanstva, Židovi
su bili razasuti cijelim svijetom, živeći u mnogim nacijama i trgujući u svakoj provinciji Rima i Parte. 121:2.4 Grčka je dala
jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio carstvo, dok je disperzija Židova, s više od dvije stotine sinagoga i dobro
organiziranih religioznih zajednica rasutih tu i tamo širom cijelog rimskog svijeta, pružila kulturne centre u kojima je isprva
primljeno novo evanđelje kraljevstva nebeskog, i iz kojih se proširilo na sve krajeve svijeta. 121:2.5 Svaka je židovska
sinagoga dopuštala manju spoljašnju grupu nežidova - "pobožnih" ili "bogobojaznih" ljudi - i upravo je među takvom
grupom obraćenika Pavao našao najveći broj ranih kršćanskih obraćenika. Čak je i jeruzalemski hram imao kitnjasti dvor
nežidova. Između Jeruzalema i Antiohije su vladali bliski odnosi u kulturi, trgovini i duhovnom zajedništvu. U Antiohiji su
Pavlovi učenici prvi put nazvani "kršćanima." 121:2.6 Centralizacija židovskog sinagoškog obožavanja u Jeruzalemu
predstavlja tajnu opstanka njihovog jednoboštva i temelje nade u moguće razvijanje i širenje po cijelom svijetu novog i
proširenog koncepta jednog Boga svih nacija i Oca svih smrtnika. Sinagoška služba u Jeruzalemu objašnjava opstanak
njihovog religioznog kulturnog koncepta unatoč padu niza nežidovskih nacionalnih poglavara i rasnih progonitelja. 121:2.7
Židovski narod tog vremena, iako je bio pod rimskom vlašću, je uživao znatan stupanj samouprave, i sjećao se skorih
herojskih podviga Jude Makabejskog i njegovih neposrednih nasljednika, željno očekujući pojavu još većeg izručitelja,
dugo očekivanog Mesije. 121:2.8 Tajna opstanka Palestine, kraljevstva Židova, kao polunezavisne države je počivala u
inozemnoj politici rimske vlasti, koja je željela održati kontrolu nad palestinskim cestama između Sirije i Egipta, kao i
zapadnim terminalima karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije dopuštao da se u Levantu pojavi sila koja bi
ograničila njegovo buduće širenje tim regijama. Intrige kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i
Ptolomejevog Egipta, zahtijevale su postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska politika, propadanje
Egipta, i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i
nemoćna grupa Židova bila u stanju održati svoju nezavisnost protiv Seuklida na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu
slučajno stečenu slobodu i nezavisnost od političke vlasti svojih moćnijih susjeda, Židovi su pripisali činjenici da su bili
"izabrani narod," izravnom djelu samog Jahve. Radi takvog stava rasne superiornosti, bilo im je još teže pomiriti se s
rimskom upravom kad je na kraju pala na njihovu zemlju. Ali čak i u tom tužnom času Židovi su odbili spoznati da je
njihova svjetska misija bila duhovna, a ne politička. 121:2.9 Židovi su bili neobično prestrašeni i sumnjičavi u vrijeme

~ 11 ~
Isusa, jer su bili pod upravom stranca - Heroda Idumejskog - koji se domogao vlasti nad Judejom svojim vještim
dodvoravanjem rimskim vladarima. I premda je Herod priznavao odanost hebrejskim religioznim obredima, nastavio je
graditi hramove mnogim čudnim bogovima. 121:2.10 Prijateljski odnosi Heroda s rimskim vladarima omogućili su sigurne
trgovinske veze i stvorili pogodne uvjete za židovsku disperziju do najudaljenijih dijelova rimskog carstva i drugih
miroljubivih nacija s novim evanđeljem kraljevstva nebeskog. Herodova je vlast također značajno doprinijela daljnjem
stapanju hebrejske i helenske filozofije. 121:2.11 Herod je izgradio pristanište u Cezareji, i na taj način učinio Palestinu
raskršćem civiliziranog svijeta.Herod je umro 4. godine pr.K., a njegov je sin Herod Antipa vladao Galilejom i Partom
tijekom Isusove mladosti i službe, do 39. godine p. K. Kao i njegov otac, Antipa je bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge
Galilejske gradove, uključujući i važan trgovinski centar Seforis. 121:2.12 Religiozne vođe i rabinski učitelji u Jeruzalemu
nisu gledali na Galilejce s velikom naklonošću. Kad se Isus rodio, Galilejci su b ili više nežidovi nego Židovi.

3. MEĐU NEŽIDOVIMA

121:3.1 Iako društveni i ekonomski uvjeti u rimskoj državi nisu bili u najboljem redu, unutarnji mir i blagostanje su jako
pogodovali Mihaelovom darivanju. U prvom stoljeću poslije Krista, društvo mediteranskog svijeta se sastojao od pet jasno
definiranih društvenih slojeva: 121:3.2 1. Aristokracije. Viših klasa s novcem i službenom vlasti, privilegiranih vladajućih
skupina. 121:3.3 2. Poslovnih grupa. Trgovačkih i bankarskih velikana - velikih međunarodnih uvoznika i izvoznika -
međunarodnih trgovaca. 121:3.4 3. Malobrojne srednje klase. Iako je ta skupina bila doista mala, bila je prilično ujecajna i
predstavljala je samu moralnu kralježnicu rane kršćanske crkve, koja je potakla ove skupine da se nastave baviti svojim
različitim zanatima i obrtom. Među Židovima su toj grupi pripadali mnogi farizeji. 121:3.5 4. Slobodnog proleterijata. Ova je
skupina imala jako malo ili ni malo društvenog ugleda. Premda se ponosila svojom slobodom, bila je u jako nezavidnom
položaju jer se morala natjecati s robovima. Više klase su je gledale s prezirom, smatrajući je korisnom samo za
"produženje vrste." 121:3.6 5. Robova. Polovica stanovnika Rimske države se sastojala od robova; mnogi robovi su bili
vrhunski pojedinci koje su sebi brzo prokrčili put u slobodni proletarijat, pa čak i među obrtnike. Većina su bili osrednji ili
vrlo inferiorni. 121:3.7 Ropstvo, čak i među superiornijim narodima, je bilo rezultat rimskog vojnog osvajanja. Gospodar je
imao neograničenu vlast nad robom. Rana kršćanska crkva se uglavnom sastojala od nižih klasa i ovih robova. 121:3.8
Superiorniji robovi su obično primali plaću, tako da su ušteđevinom mogli kupiti svoju slobodu. Mnogi od ovih oslobođenih
robova su se uzdigli na visoke državničke, crkvene i poslovne pozicije. I upravo takve mogućnosti objašnjavaju trpeljivost
ove rane kršćanske crkve prema ovom modificiranom obliku ropstva. 121:3.9 U prvom stoljeću poslije Krista, u rimskom
carstvu nisu postojali nikakvi dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su

~ 12 ~
pripadali rođenjem. Dok su vrata uvijek bila otvorena nadarenim i sposobnim osobama da se popnu u više slojeve
rimskog društva, ljudi su uglavnom bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj
pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret
koji je imao za cilj poboljšanje životnih okolnosti ili ublažavanju bijede potlačenih klasa. 121:3.10 Premda je širom
Rimskog carstva žena uživala veću slobodu nego u njezinom ograničenom položaju u Palestini, Židovi su imali daleko
veću obiteljsku odanost i prirodnu ljubav od nežidovskog svijeta.

4. FILOZOFIJA NEŽIDOVA

121:4.1 Nežidovi su, s moralnog stajališta, bili nešto niži od Židova, ali je u srcima plemenitijih nežidova bilo prisutno tlo
prirodne dobrote i potencijalne ljudske ljubavi u kojem je sjeme kršćanstva moglo proklijati i roditi obilnom žetvom
moralnog karaktera i duhovnog postignuća. Nežidovskim su svijetom u ovom razdoblju vladale četiri velike filozofije, koje
su sve više ili manje bile izvedene iz ranijih učenja grčkog platonizma. Ove škole filozofije su bile: 121:4.2 1. Epikurejska.
Ova je škola misli bila posvećena potrazi za srećom. Bolji se epikurejci nisu posvećivali prekomjernom tjelesnom uživanju.
Ako ništa drugo, ova je doktrina pomogla da oslobodi Rimljane od opasnijeg oblika fatalizma; učila je da ljudi mogu nešto
učiniti kako bi poboljšali svoj zemaljski položaj. Bila je učinkovita u borbi protiv neukog praznovjerja. 121:4.3 2. Stoička.
Stoicizam je bio nadmoćna filozofija boljih klasa. Stoici su vjerovali u dominaciju kontrolnog utjecala Razuma-Sudbine nad
cijelom prirodom. Učili su da je čovjekova duša bila božanska; da je bila zatvorena u zlom tijelu fizičke naravi. Čovjekova
je duša postizala slobodu živeći u skladu s prirodom, s Bogom; tako je vrlina bila nagrada sama po sebi. Stoicizam je
uznapredovao do uzvišene moralnosti, ideala koje ni jedan posve ljudski sustav filozofije nije uspio prevazići. Dok su
Stoici tvrdili da su" potomci Boga," oni nisu uspjeli upoznati Boga, pa ga tako nisu uspjeli ni pronaći. Stoicizam je ostao
filozofija; nikada nije postao religijom. Njegovi sljedbenici su nastojali uskladiti svoje umove s Univerzalnim Umom, ali
sebe nisu smatrali djecom Oca ljubavi. Pavao je pokazao snažnu stoičku tendenciju kad je rekao, "Ja sam naučio, u
kakvim god prilikama se našao, tu biti zadovoljan." 121:4.4 3. Cinička. Iako su pripadnici ciničke škole smatrali da je
njihova filozofija bila izvedena iz učenja Diogena iz Atene, ona se velikim dijelom temeljila na ostacima učenja
MakiventeMelkizedeka. Cinizam je isprva više nalikovao religiji nego filozofiji. Ako ništa drugo, pripadnici ove škole su
učinili svoje religijsko-filozofsko učenje demokratskim. U poljima i na trgovima, neprestano su propovijedali doktrinu da
"čovjek može naći spasenje ako ga traži." Propovijedali su jednostavnost i vrlinu i pozivali ljude da neustrašivo pogledaju
u oči smrti. Ovi su putujući cinički učitelji uveliko doprinijeli pripremi duhovnogladnog pučanstva za primanje učenja
kasnijih kršćanskih misionara. U stilu i formatu, njihove javne propovijedi su nalikovale Pavlovim poslanicama. 121:4.5 4.

~ 13 ~
Skeptička. Skepticizam je učio da je znanje bilo varljivo, i čovjeku da nije bilo moguće postići uvjerenje i sigurnost. Bio je
to posve negativan stav koji nikada nije postao široko rasprostranjen. 121:4.6 Ove filozofije su bile jedino polureligiozne;
često su bile inspirativne, etičke i oplemenjujuće, ali su obično bile izvan domašaja svagdašnjeg svijeta. S izuzetkom
cinizma, bile su to filozofije jakih i mudrih, a ne religije spasenja za sve, čak i siromašne i slabe.

5. NEŽIDOVSKE RELIGIJE

121:5.1 Tijekom prethodnih dobi, religija je uglavnom bila pitanje plemena ili naroda; ona je vrlo rijetko bila osobno pitanje.
Bogovi su bili plemenski ili nacionalni, a ne osobni. Takvi religiozni sustavi su pružali malo zadovoljstva individualnim
duhovnim čežnjama prosječne osobe. 121:5.2 U Isusovo doba, religije Zapada su obuhvaćale: 121:5.3 1. Paganske
kultove. Oni su bili spoj helenističke i latinske mitologije, domoljublja i tradicije. 121:5.4 2. Štovanje cara. Židovi i rani
kršćani su se snažno protivili ovom obogotvorenju čovjeka kao simbola države, što je navelo rimske vlasti na gorke
progone protiv obiju crkava. 121:5.5 3. Astrologiju. Ova pseudo znanost iz Babilona se razvila u religiju širom grčko-
rimskog carstva. Čak i u dvadesetom stoljeću, čovjek se nije u potpunosti oslobodio ovog praznovjerja. 121:5.6 4. Religije
misticizma. Duhovno gladni svijet ovog doba je bio preplavljen rijekom mističkih kultova, novih i čudnih religija s Istoka,
koje su privukle svagdašnji svijet svojim obećanjem individualnog spasenja. Niže klase grčko-rimskog svijeta su brzo
prihvatile ove religije. I one su učinile značajan doprinos pripremi svijeta za brzo širenje daleko naprednijih kršćanskih
učenja koja su učinila značajan doprinos u pripremi svijeta za brzo širenje daleko naprednijih kršćanskih učenja s
veličanstvenim konceptom Božanstva i fascinirajućom teologijom koja inteligentno i uvjerljivo nudi spasenje svima, čak i
neukom ali duhovno gladnom prosječnom čovjeku te dobi. 121:5.7 Religije misticizma su obilježavale kraj nacionalnih
vjerovanja i vodile rođenju brojnih osobnih kultova. Postojale su mnoge misterije, ali sve imaju sljedeće zajedničke crte:
121:5.8 1. Neku mitsku legendu, misteriju – po čemu su dobile ime. Ova misterija se u pravilu odnosila na priču o životu,
smrti i uskrsnuću nekog boga, kao što se može vidjeti u primjeru mitraizma, koji je u ovo doba bio suvremenik i takmac
Pavlovog širećeg kulta kršćanstva. 121:5.9 2. Misterije su bile nenacionalne i međurasne. Bile su osobne i bratske, što je
vodilo stvaranju religioznih bratstava i brojnih sektaških društava. 121:5.10 3. Njihove službe su imale raskošne
ceremonije inicijacije i impresivne pričesti. Njihovi tajni obredi i ritali su ponekad bili jezivi i odvratni. 121:5.11 No, bez
obzira na prirodu njihovih ceremonija ili stupanj njihove neumjerenosti, ove misterije su uvijek obećavale spasenje,
"izručenje od zla, preživljavanje smrti i trajni život u blaženim svjetovima izvan ovog svijeta patnje i ropstva." 121:5.12 Ali
pogrešno je poistovijetiti Isusova učenja s misterijama. Popularnost ovih misterija svjedoči o čovjekovoj potrazi za
nastavkom života i ukazuje na stvarnu glad i žeđ za osobnom religijom i individualnom ispravnošću. Premda misterije nisu

~ 14 ~
uspjele adekvatno zadovoljiti te čežnje, one su pripremile put za kasniju pojavu Isusa koji je doista donio na ovaj svijet
kruh životni i vodu njegovu. 121:5.13 Pavao je, usvom nastojanju da iskoristi rasprostranjenost boljih oblika mističnih
religija, uveo određene adaptacije u Isusova učenja kako bi ih učinio prihvatljivijim većem broju potencijalnih obraćenika.
Ali čak je i Pavlova kompromitacija Isusovih učenja (kršćanstvo) bila daleko bolja od najboljih misterija u sljedećem:
121:5.14 1. Pavao je propovijedao moralno iskupljenje, etičko spasenje. Kršćanstvo je ukazalo na put prema novom
životu i navijestilo novi ideal. Pavao je odbacio magične obrede i ceremonije vračanja. 121:5.15 2. Kršćanstvo je predočilo
religiju koja se uhvatila u koštac s konačnim rješenjem ljudskog problema, jer ne samo što je ponudilo spasenje od patnje,
pa čak i od smrti, nego je obećalo izručenje od grijeha koje za sobom povlači obdarenje ispravnim karakterom, obećanje
vječnog spasenja. 121:5.16 3. Misterije su počivale na mitovima. Kršćanstvo, kakvo je Pavao propovijedao, je počivalo na
povijesnoj činjenici: darivanju Mihaela - Božjeg Sina - čovječanstvu. 121:5.17 Među nežidovima, moralnost nije nužno bila
povezana s bilo filozofijom ili religijom. Izvan Palestine, ljudi nisu mislili da su religiozni učitelji trebali voditi moralne živote.
Židovska religija, i nakon nje Isusova učenja i kasnije Pavlovo evoluirajućekrišćanstvo, su bile prve europske religije koje
su se jednom rukom oslanjale na moralnost a drugom na etiku, zahtijevajući da praktikanti religije obrate pozornost na
jedno i drugo. 121:5.18 U takvoj generaciji ljudi, pod utjecajem takvih nepotpunih sustava filozofije i usljed zbrke takvih
složenih religijskih kultova, Isus je rođen u Palestini. I on je uprvo ovoj generaciji dao svoje evanđelje osobne religije -
učenje da je čovjek sin Boga.

6. HEBREJSKA RELIGIJA

121:6.1 Krajem prvog stoljeća prije Krista, religiozna misao Jeruzalema je došla pod utjecaj i bila djelomično modificirana,
snažnim i učinkovitim grčkim kulturnim učenjima, pa čak i grčkom filozofijom. U dugoj borbi između Istočne i Zapadne
škole hebrejske misli, Jeruzalem i ostatak Zapada i Istoka su općenito prihvatili zapadno židovsko ili modificirano
helenističko stajalište. 121:6.2 U Isusovo doba, u Palestini su prevladavala tri jezika: Obični ljudi su govorili nekim
dijalektom aramejskog; svećenici i rabini su govorili hebrejski; obrazovane klase i bolji slojevi Židova su općenito govorili
grčki. Rani prijevod hebrejskih spisa na grčki u Aleksandriji je u velikoj mjeri odgovoran za kasniju prevlast grčkog pravca
židovske kulture i teologije. A spisi kršćanskih učitelja su se uskoro pojavili na istom ovom jeziku. Renesansa judaizma
datira od prijevoda hebrejskih spisa na grčki. Bio je to vitalni utjecaj koji je kasnije odlučio o skretanju Pavlovog
kršćanskog kulta prema Zapadu, a ne prema Istoku. 121:6.3 Premda su epikurejska učenja ispoljila vrlo malo utjecaja na
helenizirana židovska vjerovanja, na njih su bitno utjecale filozofija Platona i stoičke doktrine o samoodricanju. Na snažni
prodor stoicizma ukazuje Četvrta Knjiga o Makabejcima; prodor platonske filozofije i stoičkih doktrina se može vidjeti u

~ 15 ~
Mudrosti Salomonovoj. Helenizirani Židovi su unijeli u hebrejske spise alegorijsko tumačenje, tako da nije bilo teško
uskladiti hebrejsku teologiju s visoko cijenjenom aristotelskom filozofijom.No, to je sve vodilo katastrofalnoj pometnji, sve
dok Filon iz Aleksandrije nije uzeo stvari u svoje ruke u nastojanju da uskladi i sistematizira grčku filozofiju i hebrejsku
teologiju u kompaktan i prilično dosljedan sustav religioznih učenja i prakse. I upravo je taj kasniji spoj grčke filozofije i
hebrejske teologije prevladavao u Palestini u vrijeme Isusovog života i rada, i predstavlja temelje koje je Pavao iskoristio u
izgradnji svog naprednijeg i prosvjetljenijeg kulta kršćanstva. 121:6.4 Filon je bio veliki učitelj; od Mojsija na svijetu nije
živio čovjek koji je ispoljio tako velik uticaj na etičku i religioznu misao Zapadnog svijeta. U pogledu spajanja boljih
elemenata suvremenih sustava etičkih i religioznih učenja, bilo je sedam izvanrednih učitelja: Sidarta, Mojsije, Zaratustra,
Lao-Ce, Buda, Filon i Pavao. 121:6.5 Mnoge, ali ne sve, Filonove nedosljednosti koje proizlaze iz njegovog nastojanja da
kombinira grčku mističku filozofiju i rimske stoičke doktrine s hebrejskom legalističkom teologijom, Pavao je prepoznao i
mudro eliminirao iz svoje prijekršćanske osnovne teologije. Filon je prokrčio put kako bi Pavao mogao potpunije obnoviti
pojam Rajskog Trojstva, koji je dugo pritajeno postojao u židovskoj teologiji. U samo jednom pogledu Pavao nije uspio bilo
održati korak s Filonom ili nadmašiti učenja ovog bogatog i obrazovanog Židova iz Aleksandije, a to je bila doktrina
iskupljenja; Filon je svojim učenjima nastojao osloboditi ljude od doktrine da je oproštenje bilo moguće samo prolijevanjem
krvi. Također je moguće da je Filon eventualno naslutio stvarnost i prisutnost Misaonih Ispravljača jasnije nego Pavao. Ali
Pavlova teorija istočnog grijeha - doktrina nasljednog grijeha, usađenog zla i iskupljenja od zla - djelomično mitraičkog
porijekla i ima malo zajedničkog s bilo hebrejskom teologijom, Filonovom filozofijom ili Isusovim učenjima. Neke faze
Pavlova učenja o istočnom grijehu i pomirenju su njegove vlastite ideje. 121:6.6 Evanđelje po Ivanu - posljednja
pripovijest o Isusovom zemaljskom životu - je upućeno zapadnim narodima i izloženo uveliko u svjetlu stajališta kasnijih
aleksandrijskih kršćana, koji su bili sljedbenici Filonovih učenja. 121:6.7 Otprilike u vrijeme Krista, u Aleksandriji je
nastupio nesvekidašnji preokret u sentimentu prema Židovima, i iz ove je negdašnje židovske utvrde krenuo žestok val
progona koji se proširio do samoga Rima, iz kojeg je prognano mnogo tisuća. No, ta je propaganda laži bila kratkog
vijeka; carska vlada je uskoro zatim vratila Židovima oduzete privilegije širom carstva. 121:6.8 Po cijelom svijetu, bez
obzira gdje su Židovi bili raspršeni trgovinom ili ugnjetavanjem, svi su se u svojim srcima jednodušno okretali k svetom
hramu u Jeruzalemu. Židovska teologija je uspjela opstati i održati oblik svoje interpretacije i pakse u Jeruzalemu, unatoč
tome što je nekoliko puta spašena od zaborava pravovremenom intervencijom određenih babilonskih učitelja. 121:6.9
Nekih dva i pol milijuna razasutih Židova je dolazilo u Jeruzalem na proslavu svojih nacionalnih religioznih praznika. I
unatoč teološkim i filozofskim razlikama između istočnih (babilonskih) i zapadnih (helenskih) Židova, svi su se slagali da je
Jeruzalem bio centar njihovog obožavanja i radovali očekivanom dolasku Mesije.

~ 16 ~
 7. ŽIDOVI I NEŽIDOVI

121:7.1 U vrijeme Isusa, Židovi su imali čvrsto oformljenu predstavu o svom porijeklu, povijesti i sudbini. Izgradili su
neprobojan zid koji ih je odvajao od nežidovskog svijeta; promatrali su sve nežidovske običaje s velikim prezirom. Štovali
su slovo zakona i odavali se obliku samozvane pravednosti koja je počivala na temeljima lažnog ponosa zbog vlastitog
porijekla. Formirali su predrasude u vezi dolaska obećanog Mesije, a većinom su očekivali da će Mesijin dolazak biti
dijelom njihove nacionale i rasne povijesti. Židovima ovog doba, židovska teologija je bila neopozivo oformljena i zauvijek
fiksna. 121:7.2 Oni nisu bili u stanju pomiriti Isusova učenja i prakse o toleranciji i dobroti sa svojim duboko uvriježenim
negativnim stavom prema drugim narodima koje su smatrali paganima. Iz generacije u generaciju, Židovi su njegovali
odbojan stav prema spoljašnjem svijetu i ovaj je stav stajao na putu njihovom prihvaćanju Učiteljevog nauka o duhovnom
bratstvu ljudi. Nisu bili voljni podijeliti Jahvu s nežidovima kao sebi jednakima, i tako nisu bili voljni prihvatiti Sina Božjeg
koji je poučavao takve nove i čudne doktrine. 121:7.3 Književnici, farizeji i svećenici su držali Židove u strašnom ropstvu
ritualizma i legalizma, daleko stvarnijem od robovanja rimskoj političkoj vlasti. U Isusovo vrijeme, Židovi ne samo što su
bili primorani pokoriti se zakonu, nego su bili okovani ropskim zahtjevima tradicije koji su zahvaćali i prodirali u svaku
domenu njihova osobnog i društvenog života. Ovi su detaljni propisi određivali način ponašanja i dominirali svakog
odanog Židova, i nije čudo što su tako brzo odbacili jednog od svojih ljudi koji se usudio zanemariti njihove svete tradicije i
ismijavati njihove dugo poštivane propise društvenog ponašanja. Teško da su mogli s odobravanjem prihvatiti učenja
onoga koji se bez oklijevanja usprotivio dogmama koje su oni smatrali odredbama samog Oca Abrahama. Mojsije im je
dao njihov zakon i oni nisu bili spremni na kompromis. 121:7.4 U prvom stoljeću poslije Krista, usmeno tumačenje zakona
od strane priznatih učitelja - književnika - je postalo višim autoritetom od samog pisanog zakona. I tako su određene
religiozne vođe Židova lakše bile u stanju okrenuti narod protiv prihvaćanja ovog novog evanđelja. 121:7.5 Zbog tih
okolnosti, Židovi nisu bili u stanju ispuniti svoju božansku sudbinu kao glasnici novog evanđelja religiozne i duhovne
slobode. Oni nisu bili u stanju razbiti okove tradicije. Jeremija je govorio o "zakonu koji će biti upisan u ljudskim srcima."
Ezekije je govorio o "novom duhu koji će živjeti u čovjekovom srcu," a psalmist se molio da Bog "čisto srce stvori u meni i
obnovi duh postojni." Ali kad je židovska religija dobrih djela i pokornosti zakonu postala žrtvom stagnacije
tradicionalističke inercije, napredak religiozne evolucije je nastavljen među europskim narodima. 121:7.6 I tako su drugi
narodi bili pozvani da pronesu ovu napredujuću teologiju po cijelom svijetu, sustav učenja koji utjelovljuje filozofiju Grka,
zakon Rimljana, moralnost Židova i evanđelje osobne svetosti i duhovne slobode koje je Pavao formulirao i koje se
utemelji na Isusovim učenjima. 121:7.7 Pavlov kult kršćanstva izlaže svoju moralnost kao židovsko obilježje. Židovi su

~ 17 ~
promatrali povijest kao Božju providnost - Jahvino djelo. Grci su unijeli u ova nova učenja jasnije koncepcije vječnog
života. Na Pavlove u teološke i filozofske doktrine utjecala su ne samo Isusova učenja, već i učenja Platona i Filona. U
etici, on je primio nadahnuće ne samo od Krista, već i od stoika. 121:7.8 Isusovo evanđelje, utjelovljeno u Pavlovom kultu
antiohijskog kršćanstva, se pomiješalo sa sljedećim učenjima: 121:7.9 1. Filozofskim rasuđivanjem grčkih obraćenika na
judaizam, uključujući i neke njihove koncepcije vječnog života. 121:7.10 2. Privlačnim učenjima ondašnjih dominantnih
mističnih kultova, posebno mitraičke doktrine iskupljenja, pomirenja i spasenja žrtvovanjem nekog boga. 121:7.11 3.
Čvrstom moralnošću utemeljene židovske religije. 121:7.12 U Isusovo vrijeme, mediteransko Rimsko carstvo, Partsko
kraljevstvo i obližnji narodi, su svi imali grube i primitivne ideje o zemljopisu, astronomiji, zdravlju i bolesti; i nije čudo što
su ih tako snažno dojmile nove i zapanjujuće izjave ovog tesara iz Nazareta. Ideje o opsjednutosti dobrim i zlim duhovima
se nisu odnosile samo na ljudska bića, već se smatralo da je svaki kamen i svako drvo bilo opsjednuto duhovima. Bilo je
to doba magije, kad su ljudi smatrali čuda uobičajenim pojavama.

8. POSTOJEĆI ZAPIS

121:8.1 Koliko je to bilo moguće i u skladu s našim mandatom, nastojali smo iskoristiti i u određenoj mjeri koordinirati
postojeće zapise o Isusovom životu na Urantiji. Premda smo imali na raspolaganju izgubljeni zapis apostola Andrije i
premda nam je jako pomogla suradnja s velikim brojem nebeskih bića koja su bila na zemlji u vrijeme Mihaelovog
darivanja (osobito njegov sada Personalizirani Ispravljač), nastojali smo iskoristiti takozvana Evanđelja po Mateju, Marku,
Luki i Ivanu. 121:8.2 Ovi novozavjetni izvodi vuku porijeklo iz sljedećih okolnosti: 121:8.3 1. Evanđelje po Marku. Ivan
Marko je napisao najraniji (s izuzetkom Andrijinih bilješki), najkraći i najjednostavniji zapis Isusova života. Predstavio je
Učitelja kao služitelja, kao čovjeka među ljudima. Iako je Marko bio dječak koji je često prisustvovao događajima koje
opisuje, njegov zapis je ustvari Evanđelje po Šimunu Petru. On je rano bio povezan s Petrom; kasnije s Pavlom. Ivan
Marko je napisao svoj zapis na nagovor Petra i na usrdnu molbu crkve u Rimu. Znajući kao je Učitelj dosljedno odbijao
ostaviti zapis svojih učenja za svog života na zemlji i u tijelu, Marko je, poput apostola i drugih vodećih učenika, oklijevao
da ih stavi u pisani oblik. Ali Petar je došao do zaključka da je crkvi u Rimu bila potrebna pomoć takve pripovijesti, i Marko
je pristao prihvatiti se njezine pripreme. Napisao je mnoge zabilješke prije Petrove smrti 67. godine p. K., i u skladu s
osnovnim crtama koje je Petar odobrio i namjerio crkvi u Rimu, počeo je s pisanjem nedugo poslije Petrove smrti.
Evanđelje je završeno krajem 68. godine p.K. Zapis je naknadno značajno izmijenjen, brojni odlomci su izostavljeni i nešto
materijala je kasnije dodano da zamijeni jednu petinu izvornog Evanđelja koja je izgubljena iz prvog rukopisa prije
kopiranja. Ovaj zapis po Marku, zajedno s Andrijinim i Matejevim zabilješkama, je bio pisana osnova koja je poslužila svim

~ 18 ~
kasnijim pripovijestima Evanđelja koja su nastojala prikazati Isusov život i učenja. 121:8.4 2. Evanđelje po Mateju.
Takozvano Evanđelje po Mateju je zapis Učiteljeva života koji je napisan u cilju prosvjetljenja židovskih kršćana. Autor
ovog zapisa stalno nastoji naglasiti kako je u Isusovom životu "ispunjeno ono što je rečeno po proroku." Evanđelje po
Mateju prikazuje Isusa kao sina Davidova, i govori o njegovom velikom štovanju zakonu i proroka. 121:8.5 Apostol Matej
nije napisao ovo Evanđelje. Njegov autor je učenik po imenu Izador koji se u pisanju oslanjao ne samo na Matejeva
osobna sjećanja na ove događaje, nego i na određeni zapis Isusovih riječi koji je Matej napisao neposredno nakon
raspeća. Ovaj Matejev zapis je napisan na aramejskom; Izador je pisao na grčkom. Izador nije imao loše namjere
navodeći Mateja kao autora. U to vrijeme učenici su imali običaj na taj način ukazati počast svojim učiteljima. 121:8.6
Matejev izvorni zapis je prepravljen i proširen 40. godine p. K., neposredno prije nego što je ovaj napustio Jeruzalem da
se posveti propovijedanju evanđelja. Bio je to privatni zapis čiji je posljednji primjerak uništen u spaljivanju sirijskog
samostana 416. godine p. K. 121:8.7 Izador je pobjegao iz Jeruzalema 70. godine p. K., nakon što su Titove vojske ušle u
grad, sa sobom noseći u Pelu kopiju Matejevih zabilješki. U 71. godini, dok je živio u Peli, Izador je napisao Evanđelje po
Mateju. On je također imao prve četiri petine Markove pripovijesti. 121:8.8 3. Evanđelje po Luki. Luka - liječnik iz Antiohije
u Pizidiji - je nežidov i Pavlov obraćenik koji je napisao sasvim drugačiju priču Učiteljeva života. Počeo je slijediti Pavla i
učiti o životu i učenjima Isusa 47. godine p. K. Luka je u svojim zabilješkama očuvao mnogo "milosti Gospodina Isusa
Krista," dok je sakupljao ove činjenice od Pavla i drugih. Luka predstavlja Učitelja kao "prijatelja carinika i grešnika." On je
sabrao svoje brojne zabilješke u organizirano Evanđelje tek nakon Pavlove smrti. Luka je pisao u 82. godine u Ahaji.
Planirao je napisati tri knjige povijesti Krista i kršćanstva, ali je umro 90. godine p. K., neposredno prije nego što je završio
drugi dio “Djela Apostolskih.” 121:8.9 Kao materijal za izradu ovog Evanđelja, Luka se prije svega oslanjao na pripovijest
Isusova životu koju je primio od Pavla. Evanđelje po Luki je, dakle, na neki način Evanđelje po Pavlu. No, Luka je imao i
druge izvore informacija. On ne samo što je razgovarao s velikim brojem očevidaca Isusova života, već je imao i kopiju
Evanđelja po Marku, odnosno prve četiri petine ovog materijala, kao i Izadorovu pripovijest i kratku zabilješku koju je 78.
godine p. K. u Antiohiji izradio vjernik po imenu Kedeš. Luka je također imao unakaženu i dosta izmijenjenu kopiju nekih
bilješki koj e su navodno bile djelo apostola Andrije. 121:8.10 4. Evanđelje po Ivanu. Evanđelje po Ivanu govori o većem
dijelu Isusova rada u Judeji i okolici Jeruzalema, koji nije pomenut u drugim zapisima. To je takozvano Evanđelje po
Ivanu, Zabedejevom sinu, i premda ga nije napisao sam Ivan, on mu je bio inspiracija. Od prvog zapisa, ovaj je materijal
nekoliko puta izmijenjen kako bi izgledalo da ga je napisao sam Ivan. U pisanju ovog zapisa, Ivan je imao druga
Evanđelja, i mogao je vidjeti kako je određeni materijal bio izostavljen; u skladu s tim, 101. godine p. K., ponukao je svog
suradnika Natanija, grčkog židova iz Cezareje, da započne pisanje. Ivan je diktirao ovaj materijal prema sjećanju,

~ 19 ~
oslanjajući se na tri postojeća zapisa. On nije imao svoju vlastitu pisanu zabilješku. Poslanicu koja je poznata kao "Prva
Ivanova," Ivan je napisao kao popratno pismo materijalu koji je Natanije sastavio prema njegovim uputama. 121:8.11 Svi
ovi autori su zabilježili svoje iskrene predstave Isusa kako su ga bilo vidjeli, zapamtili ili o njemu čuli, i kako su njihove
koncepcije tih dalekih događaja izmijenjene njihovim naknadnim prihvaćanjem Pavlove teologije kršćanstva. A ovi zapisi,
nesavršeni kakvi jesu, su bili dovoljni da promijene tijek povijesti Urantije kroz gotovo dvije tisuće godina. 121:8.14
[Priznanje: U izvršenju punomoći da nanovo izložim učenja i djela Isusa iz Nazareta, slobodno sam se koristio svim
izvorima zapisa i planetarnih informacija. Moj glavni motiv je bio da sastavim zapis koji će ne samo prosvijetliti generaciju
ljudi koja danas živi, već koji će biti od pomoći za sve buduće generacije. Iz ogromnog spremišta podataka koji su mi bili
na raspolaganju, izabrao sam ono što je najbolje odgovaralo ostvarenju te namjere. Koliko je to bilo moguće, koristio sam
podatke iz čisto ljudskih izvora. Jedino kad to nije bilo moguće, pribjegao sam korištenju zabilješki nadljudskog porijekla.
Kad god su ideje i pojmovi Isusova života i učenja bili prihvatljivo iskazani od strane ljudskog uma, uvijek sam davao
prednost takvim naizgled ljudskim misaonim uzorcima. Iako sam nastojao prilagoditi jezičke izraze u skladu s našom
koncepcijom stvarnog značenja i istinskog smisla Učiteljeva života i učenja, koliko god je to bilo moguće, držao sam se
stvarnog ljudskog pojma i misaonog uzorka u svim pripovijestima. Dobro znam da će pojmovi koji vuku porijeklo iz
ljudskog uma biti prihvatljiviji i korisniji svim drugim ljudskim umovima. Kad nisam bio u stanju naći neophodne pojmove u
ljudskim zapisima ili u ljudskim izrazima, koristio sam sjećanja moje vrste zemaljske egzistencije, srednjih bića. I kad ovaj
sekundarni izvor informacije nije bio prikladan, bez oklijevanja sam koristio nadplanetarne izvore informacije. 121:8.12
Sabrana sjećanja iz kojih sam pripremio ovu pripovijest o Isusovom životu i učenjima - osim sjećanja koja su zabilježena u
zapisu apostola Andrije - obuhvaćaju dragulje misli i nadmoćne koncepcije Isusovih učenja sakupljene od strane više od
dvije tisuće ljudi koji su živjeli na zemlji od Isusova vremena do pisanja - ili točnije prepričavanja - ovih otkrivenja. Koristio
sam se dopuštenjem da predočim novo otkrivenje samo kad ljudski zapisi i ljudski pojmovi nisu imali prihvatljiv misaoni
uzorak. Nalog i dopuštenje za sastav ovog otkrivenja zabranjuju korištenje izvanljudskih izvora informacije ili izraza sve
dok ne budem u stanju dokazati da nisam uspio naći neophodne konceptualne izraze u čisto ljudskim izvorima. 121:8.13
Dok sam u suradnji s mojih jedanaest suradnika iz redova srednjih bića i pod nadzorom Melkizedeka iz zapisa, predstavio
ovaj zapis u skladu s mojom koncepcijom učinkovite organizacije i prema vlastitom izboru neposrednog načina
izražavanja, ipak, većina ideja, pa čak i neki učinkoviti izrazi koje sam na taj način upotrijebio, vuku porijeklo od umova
ljudi iz mnogih rasa koji su živjeli na zemlji tijekom prošlih generacija, sve do onih koji još uvijek tu žive u vrijeme ovog
poduzeća. Na mnoge načine sam služio više kao kolekcionar i urednik, nego kao izvorni pripovjedač. Dajući prednost
izvorima ljudskog porijekla, bez oklijevanja sam usvojio te ideje i koncepte koji su mi omogućili da stvorim najučinkovitiju

~ 20 ~
predstavu Isusovog života i da nanovo iznesem njegova neusporediva učenja na najizražajniji način s općenito
najinspirativnijim izrazima.U ime Bratstva Ujedinjenih Srednjih Bića Urantije, s najvećom zahvalnošću priznajem svoj dug
svim izvorima zapisa i pojmova koji su korišteni u predstojećoj razradi naše nove prezentacije Isusova života na zemlji.]

POGLAVLJE 122: ISUSOVO ROĐENJE I DJETINJSTVO

122:0.1 TEŠKO da će biti mnoguće u cjelosti objasniti mnoge razloge koji su doveli do izbora Palestine kao zemlje
Mihaelovog darivanja, a još manje zašto je obitelj Josipa i Marije izabrana kao neposredno okruženje za pojavu ovog Sina
Čovječjeg na Urantiji. 122:0.2 Nakon proučavanja specijalnog izvješća o statusu izoliranih svjetova koji su pripremili
Melkizedeci i savjetovanju s Gabrijelom, Mihael je konačno izabrao Urantiju kao planet na kojem će izvršiti svoje završno
darivanje. Po donošenju ove odluke, Gabrijel je osobno posjetio Urantiju i kao rezultat njegove studije različitih ljudskih
skupina i njihovih duhovnih, intelektualnih, rasnih i zemljopisnih obilježja, zaključio je da su Židovi posjedovali određene
relativne prednosti koje su ih činile rasom pogodnom za darivanje. Nakon što je Mihael odobrio ovu odluku, Gabrijel je
imenovao i poslao na Urantiju Dvanaestočlano Obiteljsko Povjerenstvo - sastavljeno od viših redova kozmičkih ličnosti -
kojem je povjerena zadaća izučavanja židovskog obiteljskog života. Kad je to povjerenstvo završilo svoje radove, Gabrijel
je bio prisutan na Urantiji i primio izvješće o imenovanju tri para potencijalnih kandidata koji su po mišljenju povjerenstva,
najbolje zadovoljavali obiteljske uvjete za Mihaelovo planirano utjelovljenje. 122:0.3 Između ova tri para kandidata,
Gabrijel je osobno odabrao Josipa i Mariju, nakon čega se osobno ukazao Mariji saopćivši joj radosnu vijest da je
izabrana da postane zemaljska majka darovanog djeteta.

1. JOSIP I MARIJA

122:1.1 Josip, zemaljski otac Isusa (Jošue ben Josipa), je bio pravi Židov, iako je nosio i mnoge nežidovske rasne crte
koje su s vremena na vrijeme dodavane preko ženskih linija njegovom obiteljskom stablu. Preci Isusovog oca se pružaju
unatrag sve do Abrahamove dobi i preko ovog slavnog patrijarha do ranijih nasljednih loza koje vode do Sumerana i
Nodita i preko južnih plemena prastare plave rase, do Andona i Fonte. David i Solomon nisu bili u izravnoj liniji Josipovih
predaka, niti Josipova linija ide izravno do Adama. Josipovi neposredni preci su bili mehaničari - graditelji, tesari, zidari i
kovači. Sam Josip je bio prvo tesar, a kasnije građevinski poduzetnik. Njegova je obitelj pripadala dugoj i slavnoj liniji
plemstva običnih ljudi u kojoj su se s vremena na vrijeme javljali neobični pojedinci koji su se isticali u procesu religiozne
evolucije na Urantiji. 122:1.2 Marija, Isusova zemaljska majka, je proizvod duge linije jedinstvenih predaka koja obuhvaća
mnoge od najznačajnijih žena u rasnoj povijesti Urantije. Marija je bila prosječna žena svog vremena i generacije, koja je
~ 21 ~
posjedovala prilično normalan temperament i među čije pretke ulaze takve glasovite žene kao što su Anona, Tamara,
Ruta, Bat-Šeba, Ansija, Kloa, Eva, Enta i Rata. Ni jedna ondašnja Židovka nije imala znamenitiju lozu svagdašnjih
predaka ili lozu koja se protezala unatrag do povoljnijih početaka. Marijini preci, kao i Josipovi, su bili obilježeni
dominacijom snažnih ali prosječnih pojedinaca u liniji koja je s vremena na vrijeme u dugom tijeku civilizacije i progresivne
religiozne evolucije bila obilježena pojavom brojnih izvanrednih ličnosti. U rasnom pogledu, Marija se teško može smatrati
Židovkom. U kulturi i vjerovanju, bila je prava Židovka, dok je u nasljednom obdarenju bila mješavina sirijskih, hetitskih,
feničanskih, grčkih i egipatskih loza, noseći u svom rasnom nasljedstvu više miješane krvi od Josipa. 122:1.3 Od svih
parova koji su živjeli u Palestini u vrijeme Mihaelovog planiranog darivanja, Josip i Marija su posjedovali najidealniju
kombinaciju široko rasprostranjenih rasnih veza i višu razinu prosječnog obdarenja ličnosti. Planirano je da se Mihael
pojavi na Urantiji kao prosječan čovjek, da ga prosječni ljudi mogli razumjeti i primiti; Gabrijel je stoga odabrao osobe
poput Josipa i Marije da postanu roditelji darovanog djeteta.

2. GABRIJELOVO UKAZANJE ELIZABETI

122:2.1 Isusov životni rad na Urantiji istinski započinje s aktivnostima Ivana Krstitelja. Zakarije, Ivanov otac, je pripadao
židovskom svećenstvu, dok je njegova majka Elizabeta, pripadala imućnijoj grani iste velike obitelji iz koje je potekla
Isusova majka Marija. Zakarije i Elizabeta nisu imali djece iako su bili u braku mnogo godina. 122:2.2 Jednog dana krajem
lipnja 8. godine pr.K., otprilike tri mjeseca prije vjenčanja Josipa i Marije, Gabrijel se ukazao Elizabeti jednog dana u
poslijepodnevnim satima, upravo kao što će se kasnije ukazati Mariji. Gabrijel je rekao: 122:2.3 “Dok tvoj muž Zakarije
stoji pred žrtvenikom u Jeruzalemu i dok se okupljeni narod moli za dolazak izručitelja, ja, Gabrijel, sam došao najaviti da
ćeš uskoro roditi sina koji će biti preteča ovom božanskom učitelju, a ti ćeš ga nazvati Ivan. On će odrasti posvećen
Gospodinu Bogu našemu i kad odraste u punu zrelost, on će razveseliti tvoje srce, jer će okrenuti mnoge duše k Bogu i
proglasiti dolazak iscjelitelja duša vašeg naroda i osloboditelja duha cijelog čovječanstva. Tvoja rođakinja Marija će biti
majka ovog obećanog djeteta, a ja ću se i njoj ukazati.” 122:2.4 Elizabeta se jako uplašila od ovog ukazanja.Nakon
Gabrijelovog odlaska, neprestano je preturala ovaj događaj u svom umu, dugo razmišljajući o riječima ovog
veličanstvenog posjetitelja, ali nije govorila o ovom otkrivenju nikome osim svoga muža, sve do njezine posjete Mariji u
mjesecu veljači iduće godine. 122:2.5 Elizabeta je pet mjeseci pažljivo krila svoju tajnu od svog supruga. Kad mu je
konačno rekla o Gabrijelovoj posjeti, Zakarije je bio vrlo skeptičan i više tjedana je sumnjao u cijeli događaj i samo je
djelomično povjerovao u pripovijed o Gabrijelovu posjetu kada više nije bilo sumnje da mu je žena bila trudna. Zakarije je
bio vrlo zbunjen u vezi Elizabetinog budućeg majčinstva, ali on nije sumnjao u integritet svoje supruge, bez obzira na

~ 22 ~
svoju poodmaklu dob. Zakarije je, tek nekih šest tjedana prije Ivanovog rođenja, kao rezultat vrlo upečatljivog sna, postao
potpuno uvjeren da je Elizabeta trebala roditi sina sudbine, čovjeka koji će pripremiti put dolasku Mesije. 122:2.6 Gabrijel
se ukazao Mariji oko sredine studenog 8. godine pr.K., dok je bila na poslu u svojoj kući u Nazaretu. Kasnije, nakon što je
Marija znala bez sumnje da će postati majka, ona je uvjerila Josipa da joj dopusti da ode u posjetu Elizabeti, u Gradu
Judinu, u brdima nekih šest kilometara zapadno od Jeruzalema. Gabrijel je obavijestio obje buduće majke da se objema
namjeravao ukazati. One su stoga teško čekale da se nađu, da usporede svoja iskustva i da razgovaraju o budućnosti
svojih sinova. Marija je ostala kod svoje daleke rođakinje tri tijedna. Elizabeta je na svaki način nastojala ojačati Marijinu
vjeru u Gabrijelovo ukazanje, tako da se Marija vratila kući potpunije posvećena pozivu rađanja i podizanja sina sudbine
koji se uskoro trebao pojaviti na svijetu kao bespomoćno djetešce - kao prosječna i normalna zemaljska beba. 122:2.7
Ivan je rođen u Gradu Judinu 25. ožujka 7. godine pr. K. Zakarije i Elizabeta su se jako obradovali kad su vidjeli da im se
rodio sin kako im je Gabrijel obećao, i kad su osmog dana odnijeli dijete da se obreže, dali su mu ime Ivan kako im je bilo
rečeno. Zakarijev nećak je već bio na putu za Nazaret, s vijestima od Elizabete upućenim Mariji da im je rođen sin i da su
ga nazvali Ivan. 122:2.8 Od svoje najranije mladosti Ivan je bio diskreno impresioniran od strane svojih roditelja da je
trebao odrasti da postane duhovni vođa i religiozni učitelj. A tlo Ivanova srce je uvijek reagiralo na takve sugestivne
sjemenke. Čak i kao dijete, počeo je provoditi dosta vremena u hramu u periodima kad je jeZakarije obavljao svećeničku
službu i bio je strahovito impresioniran značenjem svega što je vidio.

3. GRABRIJELOVA NAJAVA MARIJI

122:3.1 Jedne večeri otprilike oko zalaska sunca, prije nego što se Josip vratio kući, Gabrijel se ukazao Mariji stojeći
pored niskog kamenog stola i, nakon što se uspjela pribrati, rekao: “Dolazim na zahtjev onoga koji je moj Vladar i kojeg
ćes uskoro voljeti i hraniti. Tebi, Marija, donosim radosnu vijest da si začela po nebeskom nalogu i da ćeš u dogledno
vrijeme roditi sina; ti ćeš mu dati ime Jošua i on će obilježiti početak kraljevstva nebeskog na zemlji među ljudima. Ne
govori o tome nikome osim Josipa i Elizabete, tvoje rođakinje kojoj sam se već ukazao i koja će s vremenom također roditi
sina koji će se zvati Ivan i koji će pripremiti put za poruku izbavljenja koju će tvoj sin proglasiti ljudima s velikom snagom i
dubokim uvjerenjem. Ne sumnjaj u moje riječi, Marijo, jer ovaj je dom izabran da postane smrtno stanište djeteta sudbine.
Moj blagoslov tebi, i neka te Svevišnji ojača snagom i neka nad tobom bdije Bog sve zemlje.” 122:3.2 Marija je u svom
srcu potajno razmišljala o ovom ukazanju više tjedana sve dok se konačno nije neopozivo uvjerila u svoju trudnoću, prije
nego što se usudila povjeriti ove neobične događaje svome mužu. Kad je Josip to čuo, iako je imao veliko poverenje u
Mariju, bio je vrlo uznemiren i noćima nije mogao spavati. Josip je isprva sumnjao u Gabrijelov posjet. Onda, kad je

~ 23 ~
postao gotovo posve uvjeren da je Marija doista čula glas i vidjela obličje božanskog glasnika, bio je rastrgan u umu dok
je razmišljao kako se takve stvari mogu dogoditi. Kako potomak ljudskih bića može biti dijete božanske sudbine? Josip
nije bio u stanju pomiriti ove proturječne ideje sve dok, nakon nekoliko tjedana razmišljanja, on i Marija nisu došli do
zaključka da su bili odabrani kao roditelji Mesije, iako je prema židovskom vjerovanju izručitelj teško trebao imati
božansku narav. Kad je konačno došla do ovog bitnog zaključka, Marija je požurila u posjet Elizabeti. 122:3.3 Po
povratku, Marija je otišla posjetiti svoje roditelje, Joakima i Hanu. Njezina dva brata i dvije sestre, kao i njezini roditelji, su
uvijek bili vrlo skeptični u pogledu Isusove božanske misije, iako, naravno, u ovom trenutku nisu znali o Gabrijelovom
ukazanju. A Marija je povjerila svojoj sestri Salomi da je njezin sin bio predodređen da postane veliki učitelj. 122:3.4
Gabrijelove riječi upućene Mariji na dan Isusovog začeća su jedina nadnaravna pojava vezana s cijelim doživljajem
njezine trudnoće i rođenjem obećanog djeteta.

4. JOSIPOV SAN

122:4.1 Josip se nije pomirio s idejom da je Marija trebala postati majka nesvakidašnjeg djeteta sve dok nije imao jedan
vrlo impresivan san. U ovom snu mu se ukazao sjajni nebeski glasnik koji je između ostalog rekao: “Josipe, javljam ti se
prema zapovijedi Onoga koji sada vlada na nebu, i primio sam upute da ti kažem da sin kojeg Marija nosi treba postati
veliko svjetlo u svijetu. U njemu će biti život i njegov će život postati svjetlo čovječanstva. On će najprije doći k svome
narodu, ali teško da će ga oni primiti; ali onima koji ga prime, njima će biti otkriveno da su djeca Božja.” Nakon ovog
doživljaja, Josip nikada više nije u cjelosti sumnjao u Marijinu priču o Gabrijelovu posjetu i obećanje da nerođeno dijete
treba postati božanski glasnik svijetu. 122:4.2 U svim ovim ukazanjima, ništa nije rečeno o kući Davidovoj. Nije bilo
pomena da Isus treba postati “izručitelj Židova,” niti da je bio dugo očekivani Mesija.Isus nije bio Mesija kakvog su Židovi
očekivali, ali je bio izručitelj svijeta. Njegova je misija bila za sve rase i narode, a ne samo za neku pojedinu skupinu.
122:4.3 Josip nije pripadao liniji kralja Davida. Marija je imala više davidovskog porijekla od Josipa. Istina, Josip je otišao
u Davidov grad, Betlehem, na registraciju prilikom rimskog popisa, ali to je zato što je prije šest generacija određeni
predak po imenu Zadok iz izravne Davidove loze usvojio određenog Josipovog pretka koji je bio siroče; Josip se stoga
ubrajao među pripadnike “kuće Davidove.” 122:4.4 Većina takozvanih mesijanskih proročanstava iz Starog Zavjeta je
iskrivljena kako bi se mogla povezati s Isusom dugo nakon njegova života na zemlji. Hebrejski proroci su stoljećima
navješćivali dolazak izručitelja, tako da su kroz više uzastopnih generacija ta obećanja tumačena kao da se odnose na
novog židovskog vladara koji treba sjesti na Davidovo prijestolje, i navodno čudesnim metodama Mojsija utemeljiti Židove
u Palestini kao moćnu naciju oslobođenu od svakog oblika inozemne dominacije. I u ovom slučaju, mnoge figurativne

~ 24 ~
izreke iz hebrejskih spisa su isto tako naknadno neispravno povezane s Isusovom životnom misijom. Mnoge izreke iz
Starog Zavjeta su iskrivljene kako bi se činile prikladnom vezom s nekom epizodom Učiteljeva zemaljskog života. Sam
Isus je jednom prilikom zanijekao svoju povezanost s kraljevskom kućom Davidovom. Čak su i riječi “djevojka će roditi
sina,” preinačene u “djevica će roditi sina.” Isto se odnosi na mnoga rodoslovlja Josipa i Marije koja su sastavljena nakon
Mihaelova života na zemlji. Mnoge od tih loza ukazuju na velik dio Učiteljeva potomstva, ali u cjelini ne pružaju cjelovit
prikaz i ne trebaju biti prihvaćene kao činjenica. Isusovi rani sljedbenici su suviše često padali u iskušenje da podese
starija proročanstva kako bi se život njihova Učitelja i Gospodina mogao prikazati kao njihovo ispunjenje.

5. ISUSOVI ZEMALJSKI RODITELJI

122:5.1 Josip je bio čovjek blage naravi i iznimne savjesti koji je na svaki način bio vjeran religioznim konvencijama i
običajima svoga naroda. Govorio je malo, a mislio puno. Jako ga je žalostio nezavidni položaj židovskog naroda.Kao
mladić, među svojih osmero braće i sestara, bio je prilično vedrog raspoloženja, ali je u ranijim godinama bračnog života
(u vrijeme Isusova djetinjstva) bio podložan razdobljima blagog duhovnog obeshrabrenja. Ove promjene raspoloženja su
uveliko ublažene neposredno prije njegove prerane smrti, kad je značajno unaprijedio ekonomske uvjete svoje obitelji kad
je zatvorio svoju tesarsku radnju i postao uspješni poduzetnik. 122:5.2 Marija je po temperamentu bila sasvim suprotna
od svoga muža. Bila je neobično vedra, vrlo rijetko potištena, i imala je odlično raspoloženje. Slobodno i često je davala
oduška svojim emocionalnim osjećajima, i sve do Josipove iznenadne smrti nikada nije ispoljila tugu. A ona se jedva
oporavila od tog šoka, kad su se pred njezinim tjeskobnim i zaprepaštenim pogledom počeli razvijati događaji
nesvakidašnjeg života njezina najstarijeg sina. No, u svemu ovom neobičnom iskustvu, Marija je ispoljila smirenost,
hrabrost i priličnu mudrost u načinu na koji se odnosila prema svom čudnom i teško shvatljivom prvorođencu i njegovoj
preživjeloj braći i sesatrama. 122:5.3 Isus je naslijedio najveći dio svoje neuobičajene nježnosti i izvanrednog
razumijevanja ljudske naravi od svoga oca; od majke je naslijedio svoj dar kao veliki učitelj i svoj ogromni kapacitet za
pravednu netrpeljivost prema nepravdi. U svojim emocionalnim reakcijama na okruženje, Isus je u svojim zrelim godinama
ponekad nalikovao svome ocu, bio sklon meditaciji i obožavanju ali povremeno obuzet tugom; ali češće je ispoljavao
majčino optimistično i odlučno raspoloženje. Sve u svemu, dok je odrastao i vukao prve znamenite poteze svog odraslog
života, božanskim Sinom je sve češće dominirao Marijin temperament. U nekim detaljima, Isus je bio mješavina osobina
oboje roditelja; u drugim aspektima je ispoljavao osobine jednog roditelja u suprotnosti s drugim. 122:5.4 Od Josipa, Isus
je naslijedio strogu disciplinu u sprovedbi židovskih ceremonija i neuobičajenu upoznatost s hebrejskim spisima; od Marije
je vukao šire gledište religioznog života i slobodnije tumačenje osobne duhovne slobode.

~ 25 ~
122:5.5 Obitelji Josipa i Marije su bile dobro obrazovane za svoje vrijeme. Josip i Marija su bili obrazovani daleko iznad
prosjeka za svoje vrijeme i životni položaj. On je bio mislilac; ona je bila planer, stručnjak u prilagodbi i praktičar u
neposrednoj provedbi. Josip je imao crne oči i smeđu kosu; Marija je imala smeđe oči i bila gotovo plavokosi tip. 122:5.6
Da je poživio, Josip bi nesumnjivo postao čvrsti vjernik u božansku misiju svog najstarijeg sina. Marija se dvoumila
između vjere i sumnje, snažno se vodeći prema poziciji njezine ostale djece, kao i svoje rodbine i prijatelja, dok se njezin
konačni stav uvijek oslanjao na sjećanje na Gabrijelovo ukazanje neposredno nakon djetetova začeća. 122:5.7 Marija je
bila odlična tkalja prilično i nadprosječno spretna u većini kućanskih poslova tog doba; bila je vješta spremačica i odlična
domaćica. Josip i Marija su bili dobri učitelji koji su se pobrinuli da njihova djeca budu upućena u učenja njihove dobi.
122:5.8 Kad je Josip bio mladić, radio je za Marijinog oca na proširenju kuće i kad mu je Marija o jednom ručku donijela
čašu vode, počelo je udvaranje između ovo dvoje ljudi kojima je bilo suđeno da postanu Isusovi roditelji. 122:5.9 Josip i
Marija su se uzeli prema židovskom običaju u Marijinom domu u okolici Nazareta, kad je Josipu bila dvadeset i jedna
godina. Ovaj je brak sklopljen kao rezultat udvaranja koje je trajao gotovo pune dvije godine. Nedugo nakon toga, preselili
su se u svoju novu kuću u Nazaretu koju je Josip sagradio uz pomoć svoja dva brata. Kuća se nalazila u blizini podnožja
obližnje uzvišice, s koje se pružao predivan pogled na okolne predjele. U ovoj kući, posebno pripremljeni, ovi mladi i
radosni roditelji su čekali na rođenje obećanog djeteta, ali nisu znali da se ovaj važni događaj u svemirskim poslovima
trebao odigrati za vrijeme njihove odsutnosti, na putovanju u Betlehem u zemlji Judeji. 122:5.10 Veći dio Josipove obitelji
je prihvatio vjerovanje u Isusova učenja, ali vrlo malo Marijinih rođaka su vjerovali u njega sve dok nije otišao s ovog
svijeta. Josip je naginjao više prema duhovnom konceptu očekivanog Mesije, ali Marija i njezina obitelj, a pogotovo njezin
otac, su držali da je Mesija bio vremenski izručitelj i politički vladar. Marijini preci su aktivno sudjelovali u tada skorašnjim
makabejskim podvizima. 122:5.11 Josip se čvrsto držao istočnog - ili babilonskog - tumačenja židovske religije; Marija je
snažno naginjala liberalnijem i širem zapadnom ili helenističkom tumačenju zakona i proroka.

6. NAZARETSKI DOM

122:6.1 Isusov je dom bio smješten u blizini visokog brda u sjevernom dijelu Nazareta, na nekoj udaljenosti od seoskog
vrela smještenog u istočnom dijelu grada. Isusova je obitelj živjela u periferiji grada, što im je pružalo veću i češću priliku
da uživaju u šetnjama kroz prirodu i izletima do vrha obližjeg gorja, najviše uzvisine u južnoj Galileji izuzev Taborskog
gorja na istoku i brda Naina koje je bilo otprilike jednake visine. Njihov je dom bio smješten malo južnije i istočnije od ovog

~ 26 ~
južnog predgorja i otprilike na pola puta između podnožja ovog uzvišenja i puta koji je vodio iz Nazareta prema Kani.
Pored izleta na ovo gorje, Isus je najviše volio slijediti usku stazu koja se protezala oko podnožja ovog brda prema
sjeveroistoku, do vezišta s putom za Seforis. 122:6.2 Ova kuća Josipa i Marije je bila jednosobna kamena građevina s
ravnim krovom, na koju se nadovezivala staja. Namještaj se sastojao od niskog kamenog stola, glinenog posuđa i
kamenih lonaca i tava, razboja za tkanje, svijećnjaka, nekoliko manjih stolica i prostirača za spavanje na kamenom podu.
U dvorištu, pored kuće u blizini staje, nalazila se nadstrešnica koja je pokrivala pećnicu i mlin za mljevenje žita. Ovim su
mlinom morale upravljati dvije osobe od kojih je jedna okretala ručicu, dok je druga sipala žito. Kad je bio mali, Isus je
često sipao žito, dok je njegova majka okretala ručicu. 122:6.3 U kasnijim godinama, kako je obitelj rasla u veličini, imali
su običaj objedovati za većim kamenim stolom, poslužujući se iz jedne posude ili lonca. Tijekom zime, za večernjeg
obroka, stol bi osvjetljivala mala pljosnata glinena lampa napunjena maslinovim uljem.Nakon rođenja Marte, Josip je
proširio kuću izgdradnjom velike sobe koja je preko dana služila kao tesarska radio nic a, a preko noći kao spavaća soba.

7. PUTOVANJE U BETLEHEM

122:7.1 U mjesecu ožujku, 8. godine pr. K. (Josip i Marija su se tada upravo uzeli), Cezar August je izdao naredbu da se
prebroje žitelji Rimskog carstva, da se izvrši popis pučanstva radi boljeg oporezivanja. Židovi su oduvijek imali duboke
predrasude prema svakom pokušaju “prebrojavanja naroda,” i to je, zajedno s ozbiljnim domaćim poteškoćama Heroda,
kralja Judeje, vodilo odgodi popisa u židovskom kraljevstvu za cijelu godinu dana. U cijelom rimskom carstvu, s izuzetkom
Palestine, ovaj popis stanovništva je obavljen 8. godine pr. K., osim u palestinskom kraljevstvu Heroda, gdje je izvršen 7.
godine pr. K., godinu dana kasnije. 122:7.2 Marija nije bila obvezna ići u Betlehem na popis - Josip je bio ovlašten prijaviti
cijelu obitelj - ali je Marija, koja je bila pustolovna i agresivna osoba, insistirala da mu se pridruži. Bojala se da se dijete ne
rodi dok je Josip bio na putu, a kako je Betlehem bio nedaleko od Judina Grada, unaprijed se radovala mogućnosti
posjeta svojoj rođakinji Elizabeti. 122:7.3 Josip je doslovce zabranio Mariji da mu se pridruži na putu, ali bez uspjeha; kad
je pripravljala hranu za tri ili četiri dana, Marija je spremila duple porcije i spremno pošla na put. Prije nego što će krenuti,
Josip se pomirio s idejom njezina putovanja, tako da su radosno napustili Nazaret sutradan rano ujutro. 122:7.4 Josip i
Marija su bili siromašni i budući da su imali samo jednu teretnu životinju, Marija je jahala, jer je bila u poodmakloj trudnoći,
dok je Josip išao pješice vodeći teretnu životinju natovarenu potrepštinama. Josip je bio jako opterećen izgradnjom nove
kuće i namještaja, jer je morao pomoći u izdržavanju svojih roditelja, kako mu je otac nedavno onemoćao. Tako je ovaj
židovski par napustio svoj skromni dom rano ujutro 18. kolovoza 7. godine pr. K. idući prema Betlehemu. 122:7.5 Prvi dan
su obišli podnožje brda Gilboe, gdje su se utaborili preko noći uz rijeku Jordan, nagađajući o tome kakav će im se sin

~ 27 ~
roditi, dok se Josip držao koncepta duhovnog učitelja, a Marija ideje o židovskom Mesiji, otkupitelju hebrejske nacije.
122:7.6 Rano ujutro 19. kolovoza, Josip i Marija su ponovo bili na putu. Nakon što su zastali da ručaju u podnožju brda
Sartaba, odakle su pružao pogled na dolinu Jordana, nastavili su ići prema Jerihonu, gdje su stigli predvečer i prenoćili u
gostionici na prometnom putu u predgrađu. Nakon večere i mnogih rasprava o tlačiteljskoj rimskoj vlasti, Herodu, popisu i
značajnom utjecaju Jeruzalema i Aleksandrije kao centara židovskog učenja i kulture, nazaretski putnici su se povukli na
počinak. Rano sutradan ujutro, 20 kolovoza, nastavili su putovati i stigli su u Jeruzalem prije podne, i nakon što su prvo
posjetili hram, otišli su u svoje konačno odredište, Betlehem, gdje su stigli oko sredine podneva. 122:7.7 Gostionica je bila
pretrpana, tako da se Josip nadao da će naći prenoćište kod svojih dalekih rođaka, ali je svaka soba u Betlehemu bila
krcata posjetiteljima. Po povratku u dvorište gostionice, Josip je saznao da je obližnja karavanska štala, isklesana u stijeni
ispod gostionice, ispražnjena i očišćena za prijem posjetitelja. Josip je ostavio magarca u dvorištu, uprtio vreće s odjećom
i drugim potrepštinama, i uputio se s Marijom kamenim stubama do svratišta. Našli su se u prostoriji koja je služila kao
spremište za žito ispred staje i jaslica. S plafona su visile zavjese od šatorskog platna i putnici su se smatrali jako srećnim
što su bili u stanju naći tako udoban smještaj. 122:7.8 Josip je odmah htio otići da se prijavi, ali je Marija bila umorna; bila
je prilično uznemirena i zamolila je Josipa da o stane uz nj u, što j e on i učinio.

8. ISUSOVO ROĐENJE

122:8.1 Marija se cijele noći prevrtala, tako da ni ona ni Josip nisu puno spavali. U zoru je počela osjećati porođajne
bolove, a točno u podne 21. kolovoza 7. pr. K., uz pomoć i ljubaznu službu drugih žena koje su bile na putu, Marija je
rodila dječaka. I tako je Isus iz Nazareta rođen u svijet, i majka Marija je umotala djetešce u odjeću koju je donijela da joj
se nađu na putu i položila ga u obližnje jasle. 122:8.2 Obećano dijete je došlo na svijet na isti nači na koji se rađaju sva
druga djeca prije i poslije toga dana; obrezan je osmoga dana, prema židovskom običaju, i formalno nazvan Jošua (Isus).
122:8.3 Dan nakon Isusova rođenja, Josip se prijavio na popis. Na putu je sreo čovjeka s kojim je razgovarao prije dvije
noći u Jerihonu, i koji je imao imućnog prijatelja koji je imao sobu u gostionici, i koji je ponudio da zamijeni mjesto s
nazaretskim parom. I tako su tog poslijepodneva prešli u gostionicu, gdje su ostali gotovo tri tjedna, kad su prešli u dom
Josipovog daljeg rođaka. 122:8.4 Drugi dan nakon Isusova rođenja, Marija je poslala riječ Elizabeti o djetetovu rođenju,
nakon čega je Josip primio poziv od Zakarija da dođe u Jeruzalem da rasprave svoje planove za budućnost. Josip je
sljedeći tjedan otišao u Jeruzalem da se posavjetuje sa Zakarijem. Zakarije i Elizabeta su bili obuzeti iskrenim uvjerenjem
da je Isus trebao postati židovski izručitelj, Mesija, i da je njihov sin Ivan trebao biti njegov glavni pomoćnik, desna ruka
ovog čovjeka sudbine. A budući da je Marija dijelila ova uvjerenja, nije bilo teško nagovoriti Josipa da ostane u

~ 28 ~
Betlehemu, Gradu Davidovu, gdje je Isus mogao odrasti da postane Davidov nasljednik na prijestolju Izraela. I tako su
ostali u Betlehemu više od godinu dana, i Josip je u međuvremenu najvećim dijelom radio kao tesar. 122:8.5 U podne na
dan Isusova rođenja, serafini Urantije okupljeni pod svojim upraviteljima, su doista pjevali himne slave nad betlehemskim
jaslicama, ali ove se himne nisu mogle čuti ljudskim uhom. Ni pastiri niti bilo koje drugo ljudsko biće nije došlo iskazati
poštovanje betlehemskom novorođenčetu, sve do dolaska određenih svećenika iz Ura, koje je Zakarije poslao iz
Jeruzalema. 122:8.6 Ovi svećenici iz Mezopotamije su čuli od nekog čudnog učitelja religije iz njihove zemlje kako je on u
snu primio saopćenje da se na zemlji trebalo pojaviti “svjetlo života” u obliku djetešceta među Židovima. I ova tri učitelja
su tako krenula u potragu za tim “svjetlom života.” Nakon mnogo tjedana uzaludnog traganja u Jeruzalemu, upravo kad su
se spremali vratiti u Ur, sreli su Zakarija koji im je rekao da je vjerovao da je Isus bio taj za kojim su tragali i poslao ih u
Betlehem, gdje su ga našli i gdje su ostavili darove kod Marije, njegove zemaljske majke. Djetetu su bila gotovo tri tjedna
u vrijeme njihova posjeta. 122:8.7 Ti mudraci nisu došli u Betlehem slijedeći zvijezdu. Lijepo predanje o betlehemskoj
zvijezdi je nastalo na ovaj način: Isus je rođen u podne 21. kolovoza 7. godine pr. K. 29. svibnja iste ove godine, došlo je
do nesvakidašnjeg susreta Jupitera i Saturna u zviježđu Riba. I trebamo zabilježiti tu izvanrednu astronomsku činjenicu da
je došlo do sličnih susreta 29. rujna i 5. prosinca iste godine. Na osnovu ovih nesvakidašnjih ali posve prirodnih događaja,
dobronamjerni entuzijasti iz sljedeće generacije vjernika su satkali lijepu legendu o zvijezdi Betlehema i mudracima koji su
je slijedili do štale, gdje su našli dijete i gdje su mu iskazali štovanje. Istočni i bliskoistočni umovi jako uživaju u bajkama, i
ne prestaju izmišljati lijepe mitove o životu svojih religioznih vođa i političkih heroja. Prije pojave tiska, kad se ljudsko
znanje najvećim dijelom prenosilo usmenim putom iz generacije u generaciju, predanja su vrlo lako postajala tradicije, a
tradicije su vremenom bile prihvaćane kao činjenice.

9. PREZENTACIJA U HRAMU

122:9.1 Mojsije je učio Židove da svaki prvorođeni sin pripada Bogu i da tako, umjesto što će biti prineseno kao žrtva kao
što je bio običaj među paganskim nacijama, dijete može biti ostavljeno u životu ako njegovi roditelji plate pet
šekelaovlašćenom svećeniku. Mojsije je pored toga odredio da se majka nakon određenog vremena predstavi u hramu (ili
da netko drugi prinese odgovarajuću žrtvu u njezino ime) i da prođe kroz proces očišćenja. Te su dvije ceremonije obično
izvođene u isto vrijeme. U skladu s tim, Josip i Marija su otišli u hram osobno predstaviti Isusa svećenicima i tražiti
djetetovo iskupljenje, kao i s namjerom da Marija prinese ispravnu žrtvu ceremonijalnog očišćenja od navodno nečistog
porođaja. 122:9.2 U dvoranama hrama obično su se mogle naći dvije izuzetne osobe, pjevač Šimun i pjesnikinja Ana.
Šimun je bio iz Judeje, a Ana iz Galileje. Ovo dvoje su uglavnom provodili vrijeme zajedno, i oboje su bili bliski prijatelji

~ 29 ~
Zakarija koji im je povjerio tajnu o Ivanu i Isusu. Šimun i Ana su željno iščekivali dolazak Mesije, i kako su imali veliko
povjerenje u Zakarija, povjerovali su da je Isus bio obećani izručitelj židovskog naroda. 122:9.3 Zakarije je znao kad su se
Josip i Marija trebali pojaviti u hramu s Isusom, i on je ugovorio s Anom i Šimunom da im rukom doznači koje je dijete iz
dugog slijeda prvorođenaca bilo Isus. 122:9.4 Za ovu prigodu, Ana je napisala pjesmu koju je Šimun otpjevao na veliko
iznenađenje Josipa, Marije i svih okupljenih u hramu. To je bio njihov hvalospjev iskupljenju ovog sina provorođenca:
122:9.5 Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov; 122:9.6 Jer nas posjeti da otkupi narod svoj; 122:9.7 Učini da izraste rog
svačijeg spasenja 122:9.8 Među potomstvom Davida, sluge svoga. 122:9.9 Kao što obeća na usta proroka svojih svetih
122:9.10 Spasenje od naših neprijatelja i od ruke svih koji nas mrze; 122:9.11 Da učini milosrđe ocima našim i sjeti se
svetoga zavjeta – 122:9.12 Zakletve kojom se zakle Abrahamu ocu našemu, 122:9.13 Da nam dopusti da, izbavljeni iz
ruku neprijatelja 122:9.14 Služimo njemu bez straha, 122:9.15 U svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.
122:9.16 A i ti, djetešce obećanja, zvat ćeš se prorok Svevišnjega; 122:9.17 Jer ćeš ići pred Gospodinom da utemeljiš
njegovo kraljevstvo; 122:9.18 Da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu U oproštenju grijeha njihovih. 122:9.19
Radujte se milosrđu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine 122:9.20 Da obasja one koji prebivaju u
tmini i sjeni smrtnoj; 122:9.21 Da upravi korake naše na put mira. 122:9.22 Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu
svojega da, 122:9.23 Po riječi tvojoj, ide u miru, 122:9.24 Jer mi oči vidješe spasenje tvoje, 122:9.25 Koje si pripravio
pred licem svih naroda; 122:9.26 Svjetlo da rasvijetli pogane 122:9.27 I slavu naroda tvoga Izraela. 122:9.28 Pri povratku
u Betlehem, Josip i Marija su bili nijemi - zbunjeni i duboko dirnuti. Mariju su jako uznemirile riječi ostarjele pjesnikinje
Ane, dok se Josip nije mogao pomiriti sa svojim preuranjenim nastojanjima da si predoči Isusa kao očekivanog Mesiju
židovskog naroda.

10. HEROD NA DJELU

122:10.1 No, Herodovi promatrači nisu mirovali. Kad su mu donijeli vijesti o posjeti urskih svećenika Betlehemu, Herod je
pozvao ove Kaldejce u posjet. Podrobno ih je ispitao o novom “kralju Židova,” ali oni mu nisu mnogo rekli, objašnjavajući
da je dijete rođeno ženi koja je s mužem došla u Betlehem da se prijavi na popis pučanstva. Herod, koji nije bio
zadovoljan ovim odgovorom, im je dao novčanu nagradu i nalog da nađu dijete, da mu i on iskaže svoje poštovanje, kako
su smatrali da će njegovo kraljevstvo biti duhovno, a ne zemaljsko. Ali kad se mudraci nisu vratili, Herod je postao
sumnjičav. Dok je okretao te stvari po glavi, njegovi doušnici su se vratili i donijeli puni izvještaj o skorašnjim događajima u
hramu, s kopijom dijelova Šimunove pjesme u čast Isusova ceremonijalnog otkupljenja. Ali oni su izgubili traga Josipu i
Mariji, i Herod je bio jako ljut što mu nisu bili u stanju reći kamo su odveli dijete. On je zatim poslao doušnike da pronađu

~ 30 ~
Josipa i Mariju. Znajući da je Herod krenuo u potjeru za nazaretskom obitelji, Zakarije i Elizabeta su se držali podalje od
Betlehema. Djetešce je bilo sakriveno kod Josipovih rođaka. 122:10.2 Josip se bojao tražiti posla, i njihova mala
ušteđevina je svakim danom postajala sve manja. Čak i prilikom ceremonijalnog očišćenja u hramu, Josip se smatrao
toliko siromašnim da je ponudio samo dva golubića za Marijino očišćenje, što je Mojsije naložio kao cijenu za očišćenje
siromašnih majki. 122:10.3 Kada, nakon više od godinu dana uzaludnog traganja, Herodove uhode nisu bile u stanju naći
Isusa i kako je postojala sumnja da se dijete još uvijek nalazilo u Betlehemu, Herod je izdao nalog da se sistematski
pretraži svaka kuća u Betlehemu i da se ubiju svi dječaci koji su imali manje od dvije godine. Na taj način, Herod se nadao
da će uništiti to dijete koje je trebalo postati “kralj Židova.”I tako je u jednom danu ubijeno šesnaest dječaka u Betlehemu
judejskome. No, intriga i ubojstvo, čak i u njegovoj užoj obitelji, su bili uobičajeni na dvoru Heroda. 122:10.4 Ovaj pokolj
djece se odigrao sredinom listopada 6. godine pr. K., kad je Isusu bilo malo više od godinu dana. No, i među Herodovim
dvoranima je bilo vjernika u dolazak Mesije i jedan od njih je saznao o naredbi da se pobiju betlehemska muška djeca i
saopćio te vijesti Zakariju, koji je pak poslao glasnika Josipu; tako su noć prije ovog masakra Josip i Marija s djetešcetom
otišli iz Betlehema i uputili se prema Aleksandriji u Egiptu. Kako ne bi privlačili pozornost, bez pratnje su putovali s Isusom
prema Egiptu. Bili su u mogućnosti otići u Aleksandriju zahvaljujući novčanoj pomoći Zakarija, i Josip je tamo bio u prilici
raditi u svojoj struci, dok su Marija i Isus boravili kod imućnog člana Josipove obitelji. U Aleksandriji su se zadržali dvije
godine i vratili se u Betlehem tek nakon Herodove smrti.

POGLAVLJE 123: ISUSOVO RANO DJETINJSTVO

123:0.1 ZBOG tjeskobe i neizvjesnosti svog boravka u Betlehemu, Marija je nastavila dojiti Isusa sve dok nisu sigurno
stigli u Aleksandriju, gdje je obitelj bila u mogućnosti da ostvari miran i normalan život. Živjeli su s rodbinom, i Josip je bio
u stanju izrdžavati svoju obitelj kako je brzo našao posao ubrzo nakon njihova dolaska.Bio je prvo zaposlen kao tesar
nekoliko mjeseci, a zatim je unaprijeđen na poziciju nadglednika velike skupine radnika uposlenih na izgradnji jedne javne
zgrade. Ovo novo iskustvo mu je dalo ideju da postane poduzetnik i graditelj nakon povratka u Nazaret. 123:0.2 Kroz sve
ove rane godine Isusova bespomoćnog djetinjstva, Marija je budno i neprestano bdijela da ništa ne ugrozi njegovu
dobrobit ili na bilo koji način omete njegovu buduću misiju na zemlji; ni jedna majka nije bila tako odana svome djetetu. U
kući u kojoj su živjeli bilo je još dvoje djece približno iste dobi, a među najbližim susjedima još šestoro djece čija je dob
bila blizu njegove, tako da su se lijepo igrali. Marija isprva nije skidala oka s Isusa. Bojala se da mu se nešto ne dogodi
ako ga pusti da se igra u vrtu s drugom djecom, no Josip je uz pomoć svojih rođaka konačno bio u stanju uvjeriti Mariju da
bi to Isusu oduzelo odličnu priliku da se nauči prilagoditi djeci svoje dobi. I uviđajući da bi ovako pretjerana zaštita mogla

~ 31 ~
učiniti Isusa ponešto samosvjesnim, ako ne i umišljenim, Marija je konačno pristala dopustiti da obećano dijete odraste
kao sva druga djeca; i premda se čvrsto držala ove odluke, smatrala je svojom dužnošću uvijek budno paziti na djecu dok
su se igrala oko kuće ili u vrtu. Samo nježna i brižna majka može razumjeti teret koji je Marija nosila u svom srcu za ovih
prvih godina njegova ranog djetinjstva. 123:0.3 Tijekom prve dvije godine njihova boravka u Aleksandriji, Isus je uživao
dobro zdravlje i nastavio normalno rasti. Osim nekoliko prijatelja i rođaka, nitko nije znao da je Isus bio “obećano dijete.”
Jedan Josipov rođak je podijelio ove vijesti s nekoliko svojih prijatelja iz Memfisa, potomaka dalekog Akhenatena, koji su
okupili manju skupinu vjernika u predivnom domu Josipova rođaka i domaćina, kako bi iskazali poštovanje djetetu.
Okupljeni prijatelji su ovom prilikom Isusu poklonili kompletno izdanje grčkog prijevoda židovskih spisa. Ali ta kopija
židovskih svetih spisa nije došla Josipu u ruke sve dok on i Marija nisu konačno i neopozivo odbili poziv svojih prijatelja iz
Memfisa i Aleksandrije da ostanu u Egiptu. Ovi vjernici su inzistirali da dijete sudbine može ispoljiti daleko veći svjetski
utjecaj iz Aleksandrije, nego iz bilo koje oblasti Palestine. Ovakva nagovaranja su neko vrijeme odgodila njihov povratak u
Palestinu, dok nisu primili vijesti o Herodovoj smrti. 123:0.4 Josip i Marija su konačno napustili Aleksandriju brodom koji je
pripadao njihovom prijatelju Ezronu, na putu za Jopu, i stigli su u tu luku krajem mjeseca kolovoza 4. godine pr. K. Otišli
su direktno u Betlehem, gdje su proveli cijeli mjesec rujan u raspravi sa svojim prijateljima da li je bilo bolje tu ostati ili se
vratiti u Nazaret. 123:0.5 Marija nikada nije u potpunosti odustala od ideje da je Isus trebao odrasti u Betlehemu, Gradu
Davidovu. Josip nije istinski vjerovao da je njihov sin trebao postati kraljevskim izručiteljem Izraela. Osim toga, on je znao
da nije stvarno vukao porijeklo od Davida; da se računao među potomstvo Davida zbog toga što je jedan od njegovih
predaka bio usvojen u Davidovu lozu. Marija je, naravno, mislila da je Grad Davidov bio najpogodnije mjesto da se
podigne novi kandidat za Davidovo prijestolje, ali Josip je smatrao da im je prijetila manja opasnost od Heroda Antipe
nego od njegova brata Arhelaja. Jako se bojao za djetetovu sigurnost u Betlehemu ili bilo kojem drugom gradu Judeje,
smatrajući da je Arhelaj bio spremniji poslužiti se ubojitim metodama svoga oca Heroda nego je to bio Antipa u Galileji. I
pored svih tih razloga, Josip je spremno branio Galileju kao bolje mjesto za podizanje i obrazovanje djeteta, ali je tek
nakon tri tjedna uspio prevladati nad Marijinim prosvjedima. 123:0.6 Prije početka listopada, Josip je uvjerio Mariju i sve
svoje prijatelje da je bilo najbolje da se vrate u Nazaret. Tako su jednog dana početkom listopada 4. godine pr. K., krenuli
iz Betlehema prema Nazaretu preko Lide i Skitopola. Na put su pošli u nedjelju rano ujutro, dok je Marija s djetetom jahala
na njihovoj novoj teretnoj životinji, a Josip sa svojih pet rođaka išao pješice; Josipovi rođaci im nisu htjeli dopustiti da
putuju u Nazaret sami. Bojali su se ići u Galileju preko Jeruzalema i doline Jordana, a zapadni putevi nisu bili posve
sigurni za dvoje usamljenih putnika s malim djetetom.

~ 32 ~
 1. POVRATAK U NAZARET

123:1.1 Nakon četiri dana putovanja bez problema su stigli su na svoje odredište. Nenajavljeno su se pojavili u svojoj
nazaretskoj kući u kojoj je već tri godine živio jedan Josipov oženjeni brat koji je bio doista iznenađen da ga vidi; tako su
se tiho bavili svojim poslom da nitko u bilo Josipovoj ili Marijinoj obitelji nije znao da su napustili Aleksandriju. Josipov brat
je sutradan preselio svoju obitelj, dok se Marija po prvi put nakon Isusova rođenja, mogla skrasiti sa svojom malom obitelji
i uživati u svojoj vlastitoj kući. U manje od tjedan dana, Josip je našao posao kao tesar i bili su neizmjerno srećni. 123:1.2
Isus je imao tri godine i dva mjeseca u vrijeme povratka u Nazaret. Dobro je podnio sva putovanja i bio u izvrsnom
zdravlju i pun djetinje radosti i uzbuđenja što je konačno mogao slobodno trčati i uživati u svojoj vlastitoj kući. Ali jako su
mu nedostajali njegovi prijatelji iz Aleksandrije. 123:1.3 Na putu za Nazaret, Josip je uvjerio Mariju da nije bilo mudro širiti
riječ među njihovim galilejskim prijateljima i rođacima da je Isus bio obećano dijete. Složili su se u tome da nikome ne
govore o ovim pitanjima. I oboje su se čvrsto držali tog obećanja. 123:1.4 Isusova cijela četvrta godina je bila period
normalnog fizičkog razvoja i neobične mentalne aktivnosti. U međuvremenu je formirao vrlo blisku vezanost sa svojim
susjedom i vršnjakom po imenu Jakov. Isus i Jakov su se jako lijepo izgrali i iz dana u dan su postajali sve bolji i odaniji
prijatelji. 123:1.5 Sljedeći značajan događaj u životu ove nazaretske obitelji je bilo rođenje njihovog drugog djeteta,
Jakova, u ranim jutarnjim satima 2. travnja 3. godine pr. K. Isus je bio presrećan što je dobio brata i satima je stajao
promatrajući djetetove rane aktivnosti. 123:1.6 Sredinom ljeta ove godine, Josip je izgradio manju radionicu u blizini
gradskog vrela i obližnje karavanske stanice. Nakon toga je vrlo rijetko radio kao tesar izvan svog dućana. Surađivao je
sa svoja dva brata i nekoliko drugih radnika koje je često slao da obave različite poslove, a on je ostajao u radionici gdje
je pravio jarame, plugove i druge proizvode od drveta. On je također izrađivao robu od kože i šatorskog platna. A Isus je
za cijele svoje mladosti, kad god nije bio u školi, provodio otprilike jednako vremena pomažući svojoj majci s kućnim
poslovima i promatrajući očev rad u radionici, dok je u međuvremenu slušao razgovor i ogovaranja karavanskih vodiča i
putnika sa sve četiri strane svijeta. 123:1.7 U mjesecu srpnju ove godine, mjesec dana prije Isusova četvrtog rođendana,
u cijelom Nazaretu je došlo do izbijanja zloćudne bolesti crijeva kao rezultat kontakta s karavanskim putnicima. Marija je
bila toliko zabrinuta da Isus ne oboli od te zarazne epidemije, da je spremila oboje djece i otišla u posjet svome bratu na
selo par kilometara južno od Nazareta, na putu za Medigo blizu Sarida. Cijela dva mjeseca se nisu vraćali u Nazaret; Isus
je jako uživao u ovoj svojoj prvoj posjeti seoskom gazdinstvu.

~ 33 ~
 1. PETA GODINA (2. GODINA PR. K.)

123:2.1 Nakon nešto više od godinu dana po povratku u Nazaret, dječak Isus je dostigao dob svoje prve osobne i
svesrdne moralne odluke; i tada je u njega došao Misaoni Ispravljač, božanski dar od Rajskog Oca, koji je nekoć služio u
MakiventiMelkizedeku, i koji je na taj način stekao iskustvo djelovanja u vezi s nadljudskim bićem koje je bilo utjelovljeno u
smrtnom obličju. To se dogodilo 11. Veljače2. godine pr. K. Isus nije bio više svjestan dolaska božanskog Osmatrača
nego što su ga svjesni milijuni djece u čije su umove prije ili poslije ovog događaja došli Misaoni Ispravljači, da tu žive i da
rade na produhovljenju ovih umova i vječnom opstanku njihovih evoluirajućih besmrtnih duša. 123:2.2 Ovog dana u
mjesecu veljači prekinut je neposredan i osobni nadzor Kozmičkih Vladara, koji su do tada štitili ovo dijete koje je bilo
utjelovljenje Mihaela. Od tada pa sve do kraja njegova ljudskog utjelovljenja, skrbništvo nad Isusom je palo na njegovog
unutarnjeg Ispravljača i njegovog anđela čuvaru, uz povremenu pomoć srednjih bića koja su s vremena na vrijeme bila
postavljena na određene jasno definirane dužnosti u skladu s uputama svojih planetarnih starješina. 123:2.3 Isus je
napunio pet godina u kolovozu ove godine, i tako ćemo govoriti o ovoj godini kao njegovoj petoj (kalendarskoj) godini.
Ove godine, 2. godine pr. K., nešto više od mjesec dana prije petog rođendana, Isusa je jako obradovalo rođenje njegove
sestre Marijane koja je rođena u noći 11. srpnja. Tijekom naredne večeri Isus je nadugačko razgovarao sa svojim ocem u
vezi načina na koji različite skupine živih bića dolaze na svijet kao individualne osobe.U svom ranom životu Isus je
izvukao najveću obrazovnu korist iz objašnjenja koja je primio od svojih roditelja kao odgovor na svoja inteligentna i
radoznala pitanja. Josip je uvijek pomno obavljao svoju dužnost i ulagao velike napore i puno vremena da odgovori na
dječakova brojna pitanja.Od svoje pete pa do desete godine, on je neprestano postavljao pitanja. Josip i Marija nisu mogli
odgovoriti na sva njegova pitanja, ali su uvijek bili u potpunosti spremni raspraviti njegove upite i na svaki mogući način
mu pomoći da postigne zadovoljavajuće rješenje problema koji su zaokupljali njegov radoznali um. 123:2.4 Po povratku u
Nazaret, bili su jako zauzeti svojim domaćinstvom, a Josip je bio jako zaokupljen izgradnjom svoje nove radionice i
ponovnom uspostavom poslova. Bio je toliko zauzet da nije imao vremena napraviti kolijevku za Jakova, ali je to uspio
učiniti prije dolaska Marijane, tako da se ona mogla udobno lješkariti u svojoj kolijevci dok joj se cijela obitelj divila. Kao
dijete, Isus je cijelim svojim srcemsudjelovao u svim ovim prirodnim i normalnim obiteljskim aktivnostima. Jako je uživao
igrajući se sa svojim bratom i sestricom, i rado je pomagao Mariji u brizi za djecu. 123:2.5 Mali broj nežidovskih obitelji
ove dobi je bio u stanju djetetu pružiti bolje intelektualno, moralno i religiozno obrazovanje od židovskih obitelji
Galileje.Židovi su imali sistematičan način podizanja i obrazovanja djece. Dijelili su djetetov život u sljedećih sedam
stadija: 123:2.6 1. Novorođenče, od prvog do osmog dana. 123:2.7 2. Dojenče. 123:2.8 3. Dijete odbijeno od prsiju.

~ 34 ~
123:2.9 4. Dijete u razdoblju ovisnosti o majci, u trajanju do kraja pete godine. 123:2.10 5. Početak djetetove neovisnosti i
u slučaju sinova, doba kada otac preuzima odgovornost za njihovo obrazovanje. 123:2.11 6. Mladiće i djevojke u
adolescenciji. 123:2.12 7. Mlade muškarce i žene. 123:2.13 Među galilejskim Židovima je vladao običaj da majka bude
odgovorna za podizanje djeteta do petog rođendana, nakon čega bi u slučaju dječaka odgovornost za obrazovanje prešla
na oca. Prema židovskom kalendaru u Galileji, Isus je ove godine stupio u petu fazu života, i Marija je tako 21. kolovoza 2.
godine pr. K., službeno prenijela njegovu daljnju naobrazbu na Josipa. 123:2.14 Iako je Josip sada preuzeo izravnu
odgovornost za Isusovo intelektualno i religiozno obrazovanje, njegova majka se nastavila brinuti o Isusovom domaćem
obrazovanju. Od nje je naučio da poznaje i vodi brigu o lozama i cvijeću koje je raslo duž zida koji je opasavao vrt. Pored
toga, na ravnom krovu kuće (koji je preko ljeta služio kao spavaća soba), stavila je plitke kutije s pijeskom, u kojima je
Isus crtao zemljopisne karte i vježbao pisanje aramejskog, grčkog i kasnije hebrejskog, jer je s vremenom naučio čitati,
pisati i tečno govoriti sva tri jezika. 123:2.15 Isus je fizički djelovao kao gotovo savršeno dijete i nastavio se normalno
razvijali mentalno i emocionalno. Imao je blage probavne smetnje, svoju prvu manju bolest, u drugoj polovici svoje pete
(kalendarske) godine. 123:2.16 Iako su Josip i Marija vrlo često govorili o budućnosti svog najstarijeg djeteta, da ste ga
imali priliku vidjeti, ugledali bi jedino normalno, zdravo i bezbrižno, ali vrlo radoznalo dijete tog vremena i mjesta.

3. DOGAĐAJI ŠESTE GODINE (1. GODINE PR. K.)

123:3.1 Uz majčinu pomoć, Isus je već ovladao galilejskim dijalektom aramejskog jezika; otac ga je sada počeo
podučavati grčki. Marija je slabo poznavala grčki, dok je Josip tečno govorio aramejski i grčki. U učenju grčkog, koristili su
židovske spise - punu verziju zakona i proroka, uključujući i Psalme - koje je dobio na poklon prije odlaska iz Egipta. U
Nazaretu su postojale samo dvije kompletne kopije spisa na grčkom, i kako je tesareva obitelj imala jednu, to je učinilo
Josipovu kuću jako popularnom i omogućilo Isusu da upozna gotovo beskrajnu povorku marljivih učenika i iskrenih
tragatelja za istinom. Prije kraja ove godine, Isus je preuzeo skrbništvo nad ovim neprocjenjivim rukopisom, a na dan svog
šestog rođendana prvi put je čuo od svojih roditelja da su mu tu svetu knjigu poklonili njegovi prijatelji i rođaci iz
Aleksandrije. I nije dugo prošlo kad je bio u stanju tečno čitati taj rukopis. 123:3.2 Prvi veliki šok Isusove rane mladosti
dogodio se nešto prije nego što će napuniti šestu godinu. Mladiću se činilo da je njegov otac - barem njegov otac i majka
zajedno - sve znao. Zamislite, dakle, iznenađenje ovog znatiželjnog djeteta, kada je prilikom manjeg potresa pitao oca o
uzroku ove pojave i kad je čuo kako Josip kaže, "Sine, ja to stvarno ne znam.” Tako je počelo to dugo i uznemirujuće
razočaranje prilikom kojeg je Isus doznao da njegovi zemaljski roditelji nisu bili svemudri i sveznajući. 123:3.3 Josip je
prvo mislio reći da je potres bio djelo Boga, ali je nakon krećeg razmišljanja zaključio da bi takav odgovor odmah izazvao

~ 35 ~
daljnje i još neugodnije upite. Čak i u ranoj dobi, bilo je vrlo nezgodno odgovoriti na Isusova teška pitanja o fizičkim ili
društvenim pojavama nepromišljenim objašnjenjem da su bila djelo Boga ili đavla. U skladu s prevladavajućim uvjerenjem
židovskog naroda, Isus je dugo bio spreman prihvatiti ideju da dobri i zli duhovi mogu biti uzrokom mentalnih i duhovnih
pojava, ali je vrlo rano počeo sumnjati da su takvi nevidljivi utjecaji bili odgovorni za fizičke događaje prirodnog svijeta.
123:3.4 Prije Isusove šeste godine, u rano ljeto 1. godine pr.K., Zakarije i Elizabeta su došli u posjetu nazaretskoj obitelji
sa svojim sinom Ivanom. Isus i Ivan su se dobro družili za ovog - prema njihovom sjećanju - prvog susreta. Dok su
posjetitelji mogli ostati samo nekoliko dana, roditelji su razgovarali o mnogim pitanjima, uključujući i planove za budućnost
svojih sinova. Dok su se odrasli bavili takvim raspravama, dječaci su se igrali s blokovima u pijesku na ravnom krovu i na
mnoge druge načine uživali u ovom susretu na pravi dječački način. 123:3.5 Nakon što je upoznao Ivana, koji je živio u
blizini Jeruzalema, Isus je počeo pokazivati neuobičajeno zanimanje za povijest Izraela i raspitivati se o mnogim detaljima
u vezi subotnjih obreda, propovijedi koje su držane u sinagogi i periodičnih blagdana komemoracije. Njegov otac je
objasnio značenje svih tih blagdana. Prvi je bio proslava sredinom zime koja je trajala osam dana, koja je počinjala s
jednom svijećom, dok je svake večeri dodavana još jedna svijeća; to je obilježavalo posvetu hrama uoči
restaurancijemojsijevske službe koja je obnovljena zahvaljujući podvizima Jude Makabejca. Zatim je slijedila proslava
Purima u rano proljeće, Esterinog blagdana i izraelskog oslobođenja kroz nju. Nakon toga je bila svečana proslava Pashe,
koju su odrasli slavili u Jeruzalemu kad god je to bilo moguće, dok su djeca, koja su obično ostajala kod kuće, znala da
cijelog tjedna ne smiju jesti kruh s kvascem. Zatim su slavili blagdan prvih plodova, ubiranja žetve; na kraju su imali
najsvečaniji blagdan, novogodišnju svečanost, Dan Pomirenja. Dok Isusovom mladom umu nije uvijek bilo lako shvatiti
značenje svih tih praznika, on je o njima pomno razmišljao, radosno se predajući blagdanu sjenica, godišnjem odmoru
cijelog židovskog naroda, danima koje su radosno i veselo provodili u skromnim drvenim taborima u prirodi, puni veselja i
radosti. 123:3.6 Ove godine, Josip i Marija su bili uznemireni Isusovim molitvama. Isus je inzistirao na razgovoru sa
svojim nebeskim Ocem kao da je govorio s Josipom, svojim zemaljskim ocem. Ovo je odstupanje od svečanijeg i
štovanijeg načina komunikacije s Božanstvom bilo pomalo uznemirujuće njegovim roditeljima, a posebno majci, ali oni
nisu pokušali da ga uvjere da to primjeni; nakon recitiranja napamet naučenih molitvi, Isus je inzistirao da “samo malo
razgovara sa svojim Ocem na nebu.” 123:3.7 U mjesecu lipnju ove godine, Josip je predao radionicu svojoj braći, dok je
službeno počeo raditi kao građevinski poduzetnik. Prije kraja ove godine, obiteljski prihodi su bili trostruko veći. Nikada
više, sve do Josipove smrti, nazaretska obitelj nije patila od neimaštine. Obitelj je sve više rasla i trošila na obrazovanje i
putovanje, ali su Josipovi sve veći prihodi uvijek uspijevali održavati korak s rastućim troškovima. 123:3.8 U narednih
nekoliko godina, Josip je obavio značajne poslove u Kani, Betlehemu (u Galileji), Magdali, Nainu, Seforisu, Kafarnaumu i

~ 36 ~
Endori, kao i na više zgrada u samom Nazaretu i njegovoj okolici. Kako je Jakov u to vrijeme bio dovoljno velik da
pomogne majci u kućanskim poslovima i brizi za mlađu djecu, Isus je često putovao s ocem u ove udaljene gradove i
sela. Isus je bio entuzijastični promatrač svijeta, koji je stekao veliko praktično znanje iz tih dalekih destinacija; marljivo je
skupljao nova saznanja o čovjeku i načinu njegova života na zemlji. 123:3.9 Isus je ove godine postigao značajan
napredak u usklađivanju svojih dubokih emocija i snažnih impulsa zahtjevima obiteljske suradnje i domaće discipline.
Marija je bila mila majka, ali je zahtijevala strogu disciplinu. Na mnoge načine, Josip je imao veću kontrolu nad Isusom
kako je imao običaj sjesti s dječakom i potpuno mu objasniti stvarne i temeljne razloge u podlozi ove potrebe za kontrolom
osobnih želja u interesu blagostanja i mira cijele obitelji. Nakon takvog inteligentnog objašnjenja, Isus je uvijek bio
spreman da se inteligentno i svjesno povinuje roditeljskim željama i obiteljskim pravilima. 123:3.10 Veći dio slobodnog
vremena - kad god nije trebao pomagati svojoj majci oko kuće - Isus je provodio proučavajući cvijeće i biljke preko dana, a
zvijezde preko noći. Koristio je svaku priliku da legne na leđa i promatra zvjezdani svod nakon vremena za počinak u
ovom dobro organiziranom nazaretskom domaćinstvu.

3. SEDMA GODINA (1. GODINA P. K.)

123:4.1 To je, doista, bila znamenita godina u Isusovom životu. Rano u siječnju, Galileju je pogodila velika snježna oluja.
Snijeg je bio dubok dobrih pola metra, najteži koji je Isus vidio u svom životu, i jedan od najdubljih koji je pao u Nazaretu u
posljednjih sto godina. 123:4.2 Židovska djeca u Isusovo vrijeme su bila dosta ograničena u svojim igrama; često su se
znala igrati imitirajući ozbiljnije aktivnosti odraslih. Imitirali su svadbe i sahrane, ceremonije koje su tako često imali prilike
vidjeti i koje su djeci djelovale spektaktularno. Znali su plesati i pjevati, ali nisu imali velik broj organiziranih igara u kojima
djeca danas uživaju. 123:4.3 Isus se, s jednim dječakom iz susjedstva i kasnije svojim bratom Jakovom, najviše volio
igrati u udaljenom kutu obiteljske tesarske radnje, gdje se zabavljao u igri sa strugotinama i blokovima drveta. Isus nikada
nije bio u stanju shvatiti zašto su pojedine igre bile zabranjene subotom, ali se bez iznimke povinovao željama svojih
roditelja. Imao je sposobnost za humor i igru koja je imala malo prilike za izražaj u okruženju njegove dobi i generacije, ali
je do četrnaeste godine najveći dio vremena bio veseo i vedar. 123:4.4 Marija je držala golubinjak na krovu staje koja se
nadovezivala na kuću, i od prihoda od prodaje golubova formirali su posebnu dobrotvornu zakladu koju je Isus dijelio
nakon isplate desetine službeniku sinagoge. 123:4.5 Jedina prava nesreća koja je zadesila Isusa do tog vremena je bio
pad s kamenog stepeništa iza kuće koje je vodilo do krova s platnenom tendom koji je služio kao spavaća soba. To se
dogodilo u mjesecu srpnju, za vrijeme neočekivane pješčane oluje s istoka. Vrući vjetar, s jakim udarima sitnog pijeska,
obično puše tijekom kišne sezone, posebno u ožujku i travnju. Bilo je neobično imati takvu oluju u srpnju. Kad se oluja

~ 37 ~
počela primicati, Isus se igrao na krovu, kao što je imao običaj činiti, jer to bila njegova igraona za vrijeme suhe sezone.
Silazeći s krova, oslijepio je od pijeska i pao. Nakon ove nesreće, Josip je sagradio ogradu na obdje strane stepenica.
123:4.6 Ovaj se udes nije mogao spriječiti. Nije ispravno pripisati ovaj događaj nepažnji njegovih vremenskih zaštitnika -
jednog primarnog i jednog sekundarnog srednjeg bića - koji su bili mladićevi skrbnici; niti treba kriviti serafina čuvara. Ta
se nezgoda jednostavno nije mogla izbjeći. Ali ovaj je manji udes, koji se dogodio dok je Josip bio u Endori, izazvao toliku
tjeskobu u Marijinom umu da se mjesecima nerazumno nije odvajala od Isusa. 123:4.7 Nebeske ličnosti se ne upliću
samovoljno u materijalne nesreće, uobičajene pojave fizičke prirode. U normalnim okolnostima, samo srednja bića smiju
intervenirati u materijalnim okolnostima da zaštite muškarce i žene sudbine i u posebnim situacijama ta bića mogu tako
djelovati samo u skladu s nalozima svojih nadređenih. 123:4.8 Bila je to samo jedna u nizu od manjih nesreća koje su
naknadno zadesile ovog radoznalog i pustolovnog mladića. Ako zamislite prosječno djetinjstvo i energičnog dječaka, imat
ćete prilično dobru ideju o Isusovoj mladosti, i bit ćete u mogućnosti zamisliti koliku je anksioznost uzrokovao svojim
roditeljima, a posebno majci. 123:4.9 Četvrti član nazaretske obitelji, Josip, rođen je u s rijedu ujutro 16. ožujka 1. godine
p.K.

3. ŠKOLSKI DANI U NAZARETU

123:5.1 Isusu je sada imao sedam godina - vrijeme kad su židovska djeca trebala započeti službeno obrazovanje u
sinogoškoj školi. On je prema tome u kolovozu ove godine započeo svoju znamenitu obrazovnu karijeru u Nazaretu.
Mladić je već bio u stanju tečno čitati, pisati i govoriti dva jezika - aramejski i grčki. Sad se trebao upoznati s čitanjem,
pisanjem i govorenjem hebrejskog jezika. I on se s velikim iščekivanjem radovao predstojećem školovanju. 123:5.2 Tri
godine - dok mu nije bilo deset godina - pohađao je osnovnu školu u nazaretskoj sinagogi. Ove tri godine proučavao je
osnove Knjige Zakona napisane na hebrejskom. Poslije toga, proveo je tri godine u višoj školi, gdje je metodom glasnog
ponavljanja studirao i napamet naučio dublja načela svetog zakona. Diplomirao je iz sinagoške škole u trinaestoj godini,
kad su ga poglavari sinagoge predali njegovim roditeljima kao obrazovanog “sina zapovijedi” - odgovornog građanina
izraelske zajednice, što je podrazumijevalo odlazak u Jeruzalem na proslavu Pashe; Isus je tako ove godine prisustvovao
svojoj prvoj proslavi Pashe u društvu svog oca i majke. 123:5.3 U Nazaretu, učenici su sjedili na podu u polukrugu, a
nasuprot njih je sjedio njihov učitelj, hazan, koji je bio službenik sinagoge. Prvo su čitali Levitski zakonik, a poslije toga su
prešli na proučavanje ostalih knjiga zakona, kao i studiju Proroka i Psalma. Nazaretska sinagoga je imala kompletnu
kopiju Pisma na hebrejskom. Do dvanaeste godine nisu proučavali ništa drugo osim Svetog pisma. U ljetnim mjesecima,
škola je imala znatno kraće sate. 123:5.4 Isus je rano savladao hebrejski i kad je bio mladić, ako nisu imali istaknutih

~ 38 ~
gostiju u Nazaretu, često su od njega tražili da čita hebrejske spise vjernicima koji su se okupljali u sinagogi na redovnoj
subotnjoj službi. 123:5.5 Ove sinagoške škole, naravno, nisu imale udžbenika. Hazan je recitirao odlomke koje su učenici
zajednički ponavljali za njim. Kad su imali pristupa pisanim knjigama zakona, učenici su učili tekst napamet glasnim
čitanjem i ponavljanjem. 123:5.6 Na stranu od formalnog obrazovanja, Isus je dolazio u kontakt s ljudskom prirodom sa
sve četiri strane svijeta, kako su ljudi iz mnogih krajeva svijeta navraćali u radnju njegova oca. Kad je odrastao, počeo se
slobodno kretati među karavanima koji su se obično odmarali i krijepili pored vrela. Kako je tečno govorio grčki, lako je
mogao razgovarati s najvećim brojem karavanskih putnika i vodiča. 123:5.7 Nazaret je bio karavanska stanica i sjecište
mnogih putničkih staza i u njemu su većinom živjeli nežidovi; u isto vrijeme je bio poznat kao središte liberalnog
tumačenja židovskog tradicionalnog zakona. U Galileji su se Židovi slobodnije družili s nežidovima nego što su imali običaj
činiti u Judeji. I od svih galilejskih gradova, Židovi iz Nazareta su bili najliberalniji u tumačenju društvenih ograničenja koja
su se temeljila na strahu od kontaminacije u konataktu s nežidovima. I upravo zbog tih okolnosti, ljudi su imali običaj reći:
“Iz Nazareta, može li što dobro izići?” 123:5.8 Isus je uglavnom primio svoje moralno vaspitanje i duhovnu kulturu u svojoj
kući. Od hazana je dobio veći dio svog intelektualnog i teološkog obrazovanja. No, svoje stvarno obrazovanje - pripremu
uma i srca za stvarni ispit hvatanja u koštac s teškim životnim problemima - stekao je druženjem sa svojim bližnjima.
Zahvaljujući svom bliskom kontaktu sa svojim bližnjima - mladim i starim, Židovima i nežidovima - imao je priliku da
upozna ljudske rase. Isus je bio visoko obrazovan u tome što je imao dobro razumijevanje ljudi i odanu ljubav prema
njima. 123:5.9 Tijekom svojih godina u sinagogi, bio je odličan učenik koji je imao veliku prednost u tome što je poznavao
tri jezika. Nazaretski hazan, nakon što je Isus završio sinagošku školu, je rekao Josipu kako se bojao da je on “više
naučio od Isusovih radoznalih pitanja” nego što je “bio u mogućnosti poučiti mladića.” 123:5.10 Tijekom studija, Isus je
stekao veliko znanje i izvanrednu inspiraciju iz redovitog pohađanja subotnjih propovijedi u sinagogi. Bilo je uobičajeno
pitati ugledne posjetitelje koji su se zadesili subotom u Nazaretu, da se obrate sinagogi. Za svoje mladosti, Isus je imao
priliku čuti stajališta velikog broja istaknutih mislilaca iz cijelog židovskog svijeta, među kojima je veliki broj odudarao od
ortodoksnih zakona Židova, jer je nazaretska sinagoga bila napredno i liberalno središte hebrejske misli i kulture.
123:5.11 Na samom početku školovanja u sedmoj godini (u to vrijeme Židovi su upravo uveli zakon o prinudnom
obrazovanju), bilo je uobičajeno da učenici odaberu svoj “rođendanski odlomak,” neku vrstu zlatnog pravila kojeg se mogu
držati za vrijeme studija i na koje bi se podrobnijeosvrnuli u svom diplomskom govoru u trinaestoj godini.Isus je odabrao
sljedeći odlomak iz Proroka Izaije: “Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomazao; poslao me je da radosnu
vijest donesem krotkima, da iscijelim srca slomljena, da navijestim slobodu zarobljenima i oslobođenje duhovnim
služnjevima.” 123:5.12 Nazaret je bio jedan od dvadeset i četiri svećenička središta hebrejske nacije. Ali galilejsko

~ 39 ~
svećenstvo je bilo liberalnije u interpretaciji tradicionalnih zakona, nego što su bili judejski književnici i rabini. Nazaret je
bio liberalniji i u pogledu svetkovanja subote. Stoga je Josip imao običaj povesti Isusa u šetnju subotom poslije podne, a
jedna od njihovih omiljenih radosti je bila posjeta visokom brdu u blizini njihove kuće, odakle se pružao panoramski pogled
na cijelu Galileju. Vedrim danima, na sjeverozapadu su mogli vidjeti dugi greben brda Karmel koji se protezao prema
moru; Isus je mnogo puta čuo od svog oca priču o Iliji, jednom od prvih u nizu hebrejskih proroka, koji je ukorio Ahaba i
izvrgnuo svećenike Baala. Prema sjeveru se veličanstveno uzdizao snježni vrh planine Hermon koji je dominirao cijeli
svod, visok gotovo tisuću metara, koji je na gornjim padinama bio prekriven blistavom bjelinom vječnog snijega. Daleko na
istoku su mogli razaznati dolinu Jordana, a daleko iza nje, stjenovite padine Moaba. Prema jugu i istoku, dok je sunce
obasjavalo mramorne zidove, mogli su vidjeti grčko-rimske gradove Dekapola s amfiteatrima i pretencioznim hramovima.
A kad bi tu ostali do zalaska sunca, na zapadu su mogli razaznati jedrenjake na dalekom Mediteranu. 123:5.13 Na sve
četiri strane Isus je mogao vidjeti karavane koji su ulazili i izlazili iz Nazareta, dok se prema istoku pružao pogled na
prostrana i plodna polja Ezrelona koja su se protezala prema gori Gilboi i Samariji. 123:5.14 Kad se nisu penjali na
obližnja brda kako bi uživali u pogledu na udaljeni krajolik, imali su običaj ići u sela i pručavati prirodu u njezinim različitim
raspoloženjima u skladu s ugođajem godišnjih doba. Isusovo prvo obrazovanje, osim u okviru njegove obitelji, počiva u
poštovanju i suosjećajnom dodiru s prirodom. 123:5.15 Prije nego što mu je bilo osam godina, Isusa su upoznale sve
majke i djevojke iz Nazareta, koje su ga imale priliku sresti i s njim razgovarati na vrelu nedaleko od njegove kuće, koje je
služilo kao jedan od društvenih centara kontakta i razmjene informacija u cijelom gradu.Isus je ove godine naučio musti
obiteljsku kravu i brinuti se o drugim životinjama. Tijekom ove i naredne godine, naučio je praviti sir i tkati. Kad mu je bilo
deset godina, odlično je znao upravljati razbojem. Otprilike u ovo doba, Isus i njegov prijatelj Jakov su se sprijateljili s
lončarem koji je radio nedaleko od obližnjeg vrela; i dok su promatrali kako Natanijevi vješti prsti oblikuju glinu, Isus i
Jakov su mnogo puta odlučili da će postati lončari kad odrastu. Natanije je jako volio dječake i imao je običaj da im dadne
gline da se igraju, nastojeći potaći njihovu stvaralačku maštu dok su se natjecali tko će napraviti bolji model različitih
predmeta i životinja.

4. OSMA GODINA (2. GODINA P. K.)

123:6.1 Bila je to zanimljiva školska godina. Isus nije bio neuobičajen učenik, ali je bio vrijedan i ubrajao se među
napredniju trećinu đaka, i kako je dobro podmirivao svoje obveze, svakog je mjeseca imao jedan tjedan dopusta od škole.
Ovaj tjedan je obično provodio bilo sa svojim ujakom koji je bio ribar na obalama Genezaretskog jezera nedaleko od
Magdale ili na selu kod ujaka (majčinog brata) koji je živio nekih osam kilometara južno od Nazareta. 123:6.2 Premda se

~ 40 ~
njegova majka pretjerano brinula za dječakovo zdravlje i sigurnost, postupno se pomirila s ovim putovanjima daleko od
kuće. Isusovi stričevi i tete su jako voljeli dječaka, i simpatično su se natjecali među sobom da mu pruže gostoprimstvo za
ovih mjesečnih posjeta tijekom ove i narednih godina. Njegov prvi tjedan boravka na ujakovoj farmi (od najranijeg
djetinjstva) je bio u siječnju ove godine; prvi put je išao u ribu na Genezaretskom jezeru u mjesecu svibnju. 123:6.3
Otprilike u to vrijeme Isus je upoznao učitelja matematike iz Damaska, koji ga je poučio novim brojnim operacijama i s
kojim je proveo dosta vremena baveći se matematikom kroz više godina. Razvio je odličan smisao za operacije s
brojevima, udaljenosti i proporcije. 123:6.4 Isus je počeo uživati u druženju sa svojim bratom Jakovom, i pred kraj ove
godine ga je počeo učiti abecedi. 123:6.5 Isus je ove godine počeo razmjenjivati mliječne proizvode za satove harfe. Imao
je neuobičajenu glazbenu naklonost. U kasnijim je godinama nastojao unaprijediti vokalnu glazbu među svojim
vršnjacima. Prije nego što će navršiti jedanaest godina, vješto je ovladao harfom i jako uživao kad god mu se pružila
prilika da izvede svoje izvanredne interpretacije i profesionalne improvizacije pred svojom obitelji i prijateljima. 123:6.6
Dok je Isus nastavio postizati zavidne rezultate u školi, stvari nisu uvijek glatko stajale s njegovim roditeljima i učiteljima.
On je ustrajavao u traženju odgovora na svoja neugodna pitanja o znanosti i religiji, a osobito u pogledu zemljopisa i
astronomije. Posebno je inzistirao da pronađe odgovor na pitanje zašto je Palestina imala suhu i kišnu sezonu.
Neprestano je tražio objašnjenje za velike razlike u temperaturi između Nazareta i Jordanske doline. Jednostavno nije
prestajao postavljati takva inteligentna, ali zbunjujuća pitanja. 123:6.7 Isusov treći brat, Šimun, je rođen u petak navečer
14. travnja ove godine, 2. godine p.K. 123:6.8 U mjesecu veljači u Nazaret je došao jedan Nahor, učitelj jeruzalemske
rabinske akademije, s namjerom da upozna Isusa, kako je već bio u posjeti kod Zaharija blizu Jeruzalema. On je došao u
Nazaret na nagovor Ivana oca. Dok ga je u početku donekle šokirala Isusova iskrenost i njegov nekonvencionalni odnos
prema religioznim pitanjima, objasnio je ovu pojavu udaljenošću Galileje od većih središta hebrejskog učenja i kulture, i
tražio da mu Marija i Josip dopuste da povede Isusa u Jeruzalem, gdje je dječak imao prednosti u obrazovanju i obuci u
samom središtu židovske kulture. Marija je bila napola spremna pristati; bila je uvjerena da je njezin najstariji sin trebao
postati Mesija, židovski izručitelj; ali Josip je oklijevao; bio je jednako uvjeren da je Isus trebao postati čovjek sudbine, ali
nije bio siguran u čemu se ta sudbina trebala sastojati.Ali on nikada nije sumnjao da je njegov sin trebao ispuniti neku
veliku misiju na zemlji. Što je više razmišljaoo Nahorovu prijedlogu, to je više sumnjao u mudrost predloženog odlaska u
Jeruzalem. 123:6.9 Zbog ove razlike u mišljenju između Josipa i Marije, Nahor je zatražio dopuštenje da predstavi cijelu
stvar Isusu. Isus ga je pažljivo saslušao, razgovarao s Josipom i Marijom i susjedom Jakovom, klesarom s čijim se sinom
rado družio, te je zatim, nakon dva dana saopćio da zbog tako velike razlike u mišljenju među njegovim roditeljima i
savjetnicima i budući da se nije osjećao spremnim preuzeti odgovornost za tako veliku odluku, a kako nije snažno

~ 41 ~
naginjao ni jednoj strani, s obzirom na cijelu situaciju, napokon odlučio da “razgovara sa svojim Ocem koji je na nebu”; i
dok nije bio posve siguran u odgovor, osjećao je da je bilo najbolje ostati kod kuće “s mojim ocem i majkom,” zaključivši
da su “oni koji me toliko vole bolje u stanju za mene više učiniti i ponuditi povoljnije i sigurnije vodstvo od stranaca koji
mogu vidjeti moje tijelo i promatrati rad moga uma, ali koji me doista ne poznaju.” Svi su se divili odgovoru, a Nahor se
vratio u Jeruzalem. I prošlo je mnogo godina prije nego što su ponovo govorili na temu Isusova odlaska u Jeruzalem.

POGLAVLJE 124: ISUSOVO KASNIJE DJETINJSTVO

124:0.1 IAKO je Isus mogao uživati bolju priliku za školovanje u Aleksandriji nego u Galileji, on ne bi imao tako dobro
okruženje za samostalno riješenje životnih problema uz najmanju moguću mjeru obrazovnog utjecaja, i u isto vrijeme
odličnu priliku za kontakt s tako velikim brojem različitih klasa muškaraca i žena iz svih dijelova civiliziranog svijeta. Da je
ostao u Aleksandriji, njegovim bi obrazovanjem upravljale jedino i isključivo židovske crte. U Nazaretu je primio
obrazovanje i obuku koji su ga adekvatnije pripremili za razumijevanje nežidova i koji su mu dali bolju i uravnoteženiju
spoznaju relativnih prednosti istočne ili babilonske, i zapadne ili helenističke verzije hebrejske teologije.

1. ISUSOVA DEVETA GODINA (3. GODINA P.K.)

124:1.1 Premda se teško može reći da je Isus ikada bio ozbiljno bolestan, on i njegova braća i novorođena sestra su ove
godine patili o d manjih dječjih bolesti. 124:1.2 Nastavio je sa školovanjem, uz tjedan dopusta koji je imao svaki mjesec
kao povlašteni učenik, provodeći otprilike jednako vremena na putovanju obližnjim gradovima sa svojim ocem, u posjetu
ujakovom seoskom gazdinstvu južno od Nazareta i na ribarenju u Magdali. 124:1.3 Najozbiljniji problem iz školskih dana
nastupio je kad se Isus usudio izraziti neslaganje s hazanovim učenjem da svi kipovi, slike i crteži imaju idolopokloničku
prirodu. Isus je jako uživao u crtanju pejzaža i oblikovanju različitih predmeta od gline. Židovski zakon je strogo
zabranjivao sve takve djelatnosti, premda je Isus do tada uspijevao uvjeriti svoje roditelje da su mu dopuste nastaviti s
ovim aktivnostima. 124:1.4 No, problem se ponovo javio kad je jedan nazadniji učenik vidio kako Isus ugljenom crta
hazanovu sliku na podu učionice. Dokazi su bili očigledni i mnoge starješine su vidjele crtež prije nego što je komisija
otišla pozvati Josipa i tražiti da na neki način suzbije svojevoljnost svog nastarijeg sina. I premda ovo nije bila prva
pritužba Josipu i Mariji na račun njihovog mnogostranog i agresivnog djeteta, bila je to najteža optužba koju su do tada
primili. Sjedeći na velikom kamenu pored stražnjeg ulaza, Isus je slušao dugu osudu svojih umjetničkih nastojanja.
Usprotivio se jedino kad su optužili Josipa za njegova navodna zlodjela; i tako je Isus prosvjedovao i neustrašivo se
suočio sa svojim optužiteljima. Starješine su se našle zbunjenim. Neki su naginjali duhovitom tumačenju cijele situacije,
~ 42 ~
dok je nekoliko učitelja smatralo dječakovo djelo svetogrđem, ako ne i bogohuljenjem. Josip je bio zbunjen, Marija
ogorčena, dok je Isus inzistirao da ga saslušaju. I kad je dobio priliku da govori, hrabro je obranio svoje gledište i s
izvanrednom samokontrolom objavio da će po ovom i svakom drugom spornom pitanju slijediti odluke svoga oca Josipa. I
odbor starješina se razišao u tišini. 124:1.5 Dok je Marija nastojala uvjeriti Josipa da dopusti Isusu da radi s glinom kod
kuće pod uvjetom da obeća da se neće baviti ovim proturiječnim aktivnostima u školi, Josip se osjetio ponukanim da
poštuje rabinsko tumačenje druge zapovijedi. I tako Isus nikada više nije crtao ili modelirao po uzoru na stvarni lik dok je
živio u kući svoga oca. Ali on nikada nije bio uvjeren u vlastitu krivnju, i to što se morao odreći svog omiljenog hobija
predstavlja jednu od najvećih kušnji njegove mladosti. 124:1.6 U drugoj polovici mjeseca lipnja, Isus se s ocem popeo na
vrh brda Tabor. Dan je bio vedar i uživali su u predivnom pogledu. Ovom se devetogodišnjem mladiću činilo da je odavde
doista mogao vidjeti cijeli svijet izuzev Indije, Afrike i Rima. 124:1.7 Isusova druga sestra, Marta, je rođena u četvrtak
navečer, 13. rujna. Tri tjedna nakon Martinog rođenja i nakon što je proveo kraće vrijeme kod kuće, Josip je počeo raditi
na proširenju kuće s kombinacijom radionice i spavaće sobe. Napravio je mali tesarski stol za Isusa, koji je sada prvi put
imao svoj vlastiti tesarski alat. S vremena na vrijeme tijekom više godina Isus je radio na ovom stolu i odlično je ovladao
izradom jarama. 124:1.8 Ova i naredna zima su bile najhladnije u Nazaretu u više desetljeća. Isus je već imao priliku
vidjeti snijeg na planinama, a nekoliko puta je pao snijeg i u Nazaretu, ali se samo kratko zadržao; ali ove zime je prvi put
vidio led. Činjenica da je voda mogla promijeniti stanje od čvrstog u tečno i gasovito - on je dosta razmišljao o pari iz
kuhinjskih lonaca - navela je mladića na razmišljanje o fizičkom svijetu i njegovom ustavu; a u ovom je mladiću svo to
vrijeme živjela ličnost onoga koji je stvorio i uredio sve prirodne pojave cijelog prostranog svemira. 124:1.9 Klima u
Nazaretu nije bila oštra. Siječanj je bio najhladniji mjesec, s temperaturom u prosjeku oko 50° F. Tijekom srpnja i rujna,
najtoplijih mjeseci, temperatura se kretala između 75° i 90° F. Od planina do Jordana i doline Mrtvoga mora, klima je
varirala od oštre do suhe. I tako su, na neki način, Židovi bili prilagođeni životu u gotovo svim različitim podnebljima
svijeta. 124:1.10 Čak i u najtoplijim ljetnjim mjesecima, svježi povjetarac je obično puhao sa zapada od 10 ujutro do 10
navečer. Ali s vremena na vrijeme, užasni vrući vjetrovi s istoka su puhali cijelom Palestinom. Ovi naleti vrućeg vjetra su
se obično javljali u veljači i ožujku, pred kraj kišne sezone. U tim danima, kiša je padala s osvježavajućim učinkom od
studenog do travnja, ali nije padala stalno. U Palestini su postojala samo dva godišnja doba, ljeto i zima, suha i kišna
sezona. U siječnju su se otvarali prvi cvjetovi, a do kraja travnja zemlja je izgledala kao jedan veliki cvjetnjak. 124:1.11 U
svibnju ove godine, na ujakovom seoskom imanju, Isus je po prvi put pomogao u žetvi. Prije nego što mu je bilo trinaest
godina, uspio se upoznati s praktički svim aktivnostima muškaraca i žena u Nazaretu osim metalurgije, a kroz nekoliko
godina, nakon smrti svoga oca, imao je priliku provesti nekoliko mjeseci u kovačnici. 124:1.12 Kad je bilo manje

~ 43 ~
karavanskog prometa i posla,Isus je često putovao sa svojim ocem bilo turistički ili poslovno do obližnje Kane, Endora i
Naina. Čak i kao dječak, često je išao u posjetu Seforisu, udaljenom nekih pet kilometara sjeverozapadno od Nazareta,
koji je od 4. godine pr. K. do 25. godine p.K. bio glavni grad Galileje i jedan od centara Heroda Antipe. 124:1.13 Isus je
nastavio rasti fizički, intelektualno, društveno i duhovno. Zahvaljujući putovanjima stekao je bolje i velikodušnije
razumijevanje vlastite obitelji, a sad su čak i Isusovi roditelji počeli učiti od njega, a ne samo on od njih. Isus je bio
osebujan mislilac i vješt učitelj od svoje najranije mladosti. Bio je u stalnom sukobu s takozvanim "usmenim zakonom," ali
se uvijek nastojao prilagoditi praksi svoje obitelji. Prilično se dobro slagao s drugom djecom svoje dobi, ali je često bio
obeshrabren njihovim sporim umovima. Prije nego će navršiti desetu godinu, postao je vođa skupine od sedam mladića
koja je formirana u cilju unaprijeđenja muževnih aktivnosti - fizičkih, intelektualnih i religioznih. Među tim dječacima Isus je
uspio u uvođenju mnogih novih igara i raznih poboljšanih metoda fizičke rekreacije.

2. DESETA GODINA (4. GODINA P.K.)

124:2.1 Petoga srpnja prve subota u mjesecu, dok je bio u šetnji s Josipom u blizini njihove kuće, Isus je prvi put izrazio
osjećaje i ideje koje pružaju svjedočanstvo o njegovoj novostečenoj svijesti o svojoj nesvakidašnjoj naravi i životnoj misiji.
Josip je pažljivo slušao ove značajne riječi svoga sina, ali je napravio samo nekoliko komentara; nije htio govoriti o
činjenicama s kojima mladić nije bio upoznat. Isus je sutradan imao sličan ali nešto dulji razgovor sa svojom majkom.
Marija je također saslušala mladićeve riječi, ali mu ni ona nije htjela obznaniti nove činjenice. Prošle su gotovo dvije
godine prije nego je Isus ponovo pomenuo svojim roditeljima sve veća otkrivenja u njegovoj svijesti o prirodi njegove
ličnosti i misije na zemlji. 124:2.2 U kolovozu je počeo pohađati višu sinagošku školu. U školi je neprestano stvarao
probleme svojim ustrajnim pitanjima. On je sve više i više stvarao pometnju u Nazaretu. Roditelji mu nisu htjeli zabraniti
da postavlja tolika pitanja, a njegov glavni učitelj je bio iznenađen mladićevom radoznalošću, uvidom i željom za znanjem.
124:2.3 Isusovi prijatelji nisu vidjeli ništa neprirodno u njegovu ponašanju; u većini stvari je bio posve nalik njima. Istina da
je imao ponešto nadprosječno, ali ne posve neprirodno, zanimanje za studij. Postavljao je više pitanja od svojih vršnjaka.
124:2.4 Vjerojatno njegova najneobičnija i najistaknutija osobina je to što se nije htio boriti za svoja prava. Kako je bio
dobro razvijen za svoje godine, njegovi vršnjaci su se čudili što se nije htio zaštititi od nepravde i obraniti od zlostavljanja.
No, kako je to bio slučaj, nije morao mnogo trpjeti zbog ove osobine zbog svog prijateljstva s Jakovom, dječakom iz
susjedstva, koji je bio godinu dana stariji od njega. Jakov je bio sin klesara, Josipovog poslovnog suradnika. Jakov je jako
volio Isusa i stavio ga pod okrilje svoje zaštite, i Isus tako nije morao snositi posljedice svoje averzije prema fizičkom
sukobu. Isus je više puta bio izložen napadima starijih i neotesanih dječaka koji su se oslanjali na glasine o njegovoj

~ 44 ~
navodnoj popustljivosti i koji su se uvijek našli suočeni s odmazdom njegovog samozvanog tjelohranitelja i spremnog
branitelja, klesareva sina Jakova. 124:2.5 Isus je bio općenito prihvaćen kao vođa nazaretskih mladića koji su zastupali
ideale naprednije od standarda njegove dobi i generacije. Uživao je iskrenu ljubav svojih vršnjaka, ne samo zato što je bio
pošten, već i zato što je posjedovao rijetku i suosjećajnu simpatiju koja je svjedočila o ljubavi i graničila s diskretnom
samilošću. 124:2.6 Isus je ove godine počeo ispoljavati otvorenu sklonost prema druženju sa starijim osobama. Uživao je
u raspravi kulturnih, obrazovnih, društvenih, ekonomskih, političkih i religioznih pitanja sa starijim ljudima, a njegova
dubina rasuđivanja i pronicavost promatranja su osvajali njegove starije prijatelje koji su uvijek uživali u njegovom društvu.
Sve do dana kad je preuzeo odgovornost za potporu obitelji, roditelji su ga neprestano nastojali ponukati da se druži sa
svojim vršnjacima ili osobama bliže njegovoj dobi, a ne samo sa starijim i bolje informiranim ljudima kojima je pokazivao
toliku sklonost. 124:2.7 Drugom polovicom ove godine išao je u ribarenje dva mjeseca sa svojim stricem na
Genezaretskom jezeru, i pokazao se vrlo uspješnim ribarom. Prije nego što će dostići punu zrelost, postao je odličan
ribar. 124:2.8 Isus se nastavio razvijati fizički; u školi je bio napredan i povlašten učenik; kod kuće se slagao sa svojom
mlađom braćom i sestrama, a imao je prednost od tri i pol godine, koliko je bio stariji od svog najstarijeg brata. Bio je
omiljen u cijelom Nazaretu, osim među roditeljima neke glupave djece koji su ga smatrali uobraženjakom bez primjerne
poniznosti i mladenačke rezerviranosti.Pokazivao je sve veću tendenciju da upravi slobodne aktivnosti svojih vršnjaka u
ozbiljnijem i dubokoumnijem smjeru. Bio je prirodno nadaren učitelj koji se jednostavno nije mogao suzdržati od djelovanja
u toj ulozi, čak i kad je navodno jedino sudjelovao u igri. 124:2.9 Josip je rano počeo poučavati Isusa različitim metodama
zarađivanja za život, objašnjavajući prednosti poljoprivrede nad industrijom i trgovinom. Galileja je bila ljepša i bogatija
provincija od Judeje, dok je životni troškovi u Galileji bila četiri puta niži od troškova u Jeruzalemu i Judeji. Bila je to
provincija poljoprivrednih sela i naprednih industrijskih gradova koja je brojila više od dvije stotine mjesta s preko pet
tisuća žitelja i više od trideset s preko petnaest tisuća. 124:2.10 Kad se prilikom svog prvog putovanja s Josipom upoznao
s ribarenjem na obalama Genezaretskog jezera,Isus je gotovo bio odlučio postati ribar; nakon što se intenzivnije bavio
očevim zanatom, odlučio je postati tesar, dok je nakon toga, zahvaljujući spletu okolnosti, donio svoju konačnu odluku da
postane religiozni učitelj novog reda.

3. JEDANAESTA GODINA (5. GODINA P.K.)

124:3.1 Tijekom ove godine mladić je nastavio putovati sa svojim ocem, dok je često išao u posjet ujakovom seoskom
gazdinstvu i povremeno u Magdalu, u ribolov s ujakom koji je živio u blizini tog grada. 124:3.2 Josip i Marija su često
dolazili u iskušenje pokazati neku posebnu naklonost prema Isusu ili na druge načine otkriti da je Isus bio obećano dijete,

~ 45 ~
sin sudbine. No, oboje su se pokazali izuzetno mudrim i promišljenim u svim tim pitanjima. Kad su mu u nekoliko
slučajeva ukazali i najmanju prednost nad drugom djecom, mladić je spremno odbio svaku takvu posebnu pozornost.
124:3.3 Isus je provodio dosta vremena u karavanskoj radnji i kroz razgovor s putnicima iz svih krajeva svijeta, stekao je
mnogo informacija o međunarodnim pitanjima, što je bilo jako neobično s obzirom na njegovu dob. Bila je to posljednja
godina u kojoj je uživao punu slobodu bezbrižnosti i mladenačke radosti. Od tog je vremena pred mladićem stajao sve
veći broj teškoća. 124:3.4 Juda je rođen u srijedu navečer, 24. lipnja 5. godine p. K. Rođenje ovog sedmog djeteta je bilo
praćeno porođajnim komplikacijama. Marija je više tjedana bila toliko bolesna da je Josip odlučio ostati kod kuće. Isus je
bio jako zauzet slijedeći očeve upute i izvršavajući mnogobrojne dužnosti uzrokovane majčinom teškom bolešću. Ovaj
mladić nikada više nije bio u stanju vratiti se djetinjoj bezbrižnosti svojih ranijih godina. Od ovog vremena majčine bolesti -
malo prije nego što će napuniti jedanaest godina - bio je primoran preuzeti odgovornosti sina prvorođenca, i to punu
godinu ili dvije prije nego bi ovi tereti normalno pali na njegova ramena. 124:3.5 Hazan je svakog tjedna provodio jednu
večer s Isusom, pomažući mu da ovlada hebrejskim spisima. Bio je jako zainteresiran za napredak ovog nadarenog
učenika; stoga je bio spreman da mu pomogne na mnoge načine.Ovaj židovski pedagog je ispoljio snažan utjecaj na
mladićev rastući um, premda nikada nije bio u stanju shvatiti Isusovu ravnodušnost prema svim njegovim prijedlozima da
nastavi obrazovanje pod nadzorom učenih rabina u Jeruzalemu. 124:3.6 Mladić se otprilike sredinom svibnja pridružio
ocu na poslovnom putovanju u Skitopol, grčku prijestolnicu Dekapolisa, prastarog hebrejskog grada Bet-Šana. Josip je na
putu dosta govorio o starijoj povijesti kralja Šaula, Filistejaca i kasnijih događaja izraelske burne povijesti. Isus je bio jako
impresioniran redom i organizacijom ovog takozvanog poganskog grada. Divio se otvorenom kazalištu, dok je s
poštovanjem promatrao lijepi mramorni hram posvećen obožavanju "poganskih" bogova. Josipa je jako uznemirilo
mladićevo oduševljenje, i nastojao je suzbiti ove povoljne utiske uznoseći ljepotu i veličanstvo židovskog hrama u
Jeruzalemu. Isus je često radoznalo promatrao ovaj veličanstveni grčki grad s obronaka brda iz Nazareta, i često se
raspitivao o opsežnim javnim radovima i kitnjastim zgradama, ali je njegov otac uvijek nastojao izbjeći odgovore na ova
pitanja. Sada su bili suočeni s ljepotama ovog nežidovskog grada, i Josip nije mogao tek tako zanemariti Isusova pitanja.
124:3.7 Kako je to bio slučaj, upravo u to vrijeme održavane su godišnje natjecateljske igre i javne demonstracije fizičkih
sposobnosti između grčkih gradova Dekapolisa u amfiteatru u Skitopolu i Isus je bio tako uporan tražeći da ga otac
odvede da vidi te igre, da se Josip ustručavao uskratiti njegovu želju. Dječak je bio jako oduševljen igrama i svesrdno je
prihvatio duh demontracije fizičke snage i atletskih sposobnosti. Josip je bio neizrecivo šokiran što je njegov sin bio toliko
oduševljen ovim ispoljenjem "poganske" razmetljivosti. Po završetku igara, Josip je doživio najveće iznenađenje cijelog
svog života kad je Isus s odobravanjem sugerirao kako bi i mladići u Nazaretu izvukli veliku korist iz tako zdravih fizičkih

~ 46 ~
aktivnosti na otvorenom. Josip je vrlo ozbiljno i nadugačko govorio s Isusom, ističući zlu narav takvih igara, ali je dobro
znao da njegove riječi nisu promijenile Isusovo mišljenje. 124:3.8 Isus je samo jednom imao priliku vidjeti kako je Josip
bio ljut na njega, i to je bilo te noći kad su se vratili u gostionicu i kad je prilikom razgovora u tolikoj mjeri zaboravio pravac
židovske misli, da je predložio da po povratku u Nazaret počnu raditi na izgradnji amfiteatra.Kad je Josip čuo kako njegov
prvorođenac izražava takve nežidovske ideje, zaboravio je svoje uobičajeno mirno držanje i hvatajući Isusa za rame,
ljutito je uzviknuo, "Sine moj, da više nikada nisi izrekao tako pokvarene misli do kraja života." Isus je bio zaprepašten
očevim snažnim emocijama; on nikada prije nije osobno pobudio očevu gorčinu i bio je toliko zapanjen i iznenađen da nije
smogao ni riječi. Jedino je odgovorio, "Dobro oče, tako će i biti." I mladić nikada više nije ni u najmanjoj mjeri aludirao na
natjecateljske igre i druge grčke atletske aktivnostido kraja Josipova života. 124:3.9 Isus je kasnije imao priliku vidjeti grčki
amfiteatar u Jeruzalemu i spoznati kako su takve igre izgledale sa židovskog stajališta. No, on je unatoč tome uvijek
nastojao stvoriti uvjete za zdravu rekreaciju u osobnom životu i koliko su to dopuštali židovski običaji, u kasnijim redovnim
aktivnostima dvanaestorice apostola. 124:3.10 Pred kraj ove jedanaeste godine, Isus je bio snažan, dobro razvijen,
umjereno vedar i prilično bezbrižan mladić, ali se od ove godine sve više počeo odavati neuobičajenim periodima duboke
meditacije i ozbiljnog razmišljanja.Dosta je razmišljao o tome kako podmiriti svoje obveze prema obitelji, i u isto vrijeme
biti odgovoriti na poziv svoje misije u svijetu; već je bio odlučio da njegova služba neće biti ograničena samo na dobrobit
židovskog naroda.

4. DVANAESTA GODINA (6. GODINA P.K.)

124:4.1 Bila je to znamenita godina u Isusovom životu. Nastavio je napredovati u školi i neumorno raditi na proučavanju
prirode, dok se sve više zanimao za studij različitih metoda kojima ljudi zarađuju za život. Počeo je redovno raditi u
tesarskoj radionici iza kuće i bilo mu je dopušteno upravljati svojim prihodima, što je bilo vrlo neuobičajeno u židovskoj
obitelji. Ove je godine naučio da je bilo mudro ne obznanjivati ova pitanja drugim članovima obitelji. Postao je svjestan
načina na koji je prouzročio probleme u selu i postao je dosta diskretniji u svemu što je moglo skrenuti pažnju na razliku
između njega i njegovih vršnjaka. 124:4.2 Tijekom ove godine doživio je više razdoblja neizvjesnosti, ako ne i istinske
sumnje u pogledu naravi svoje misije. Njegov se um prirodno razvijao i još uvijek nije bio u stanju potpuno shvatiti
stvarnost svoje dvojne prirode. Činjenica da je imao jednu ličnost otežavala je prepoznavanje njezine povezanosti s
dvojnim porijeklom elemenata koji su ulazili u prirodu koja je bila povezana s istom tom ličnosti. 124:4.3 Od tog je
vremena postao uspješniji u slaganju sa svojom braćom i sestrama. Postao je taktičniji, a uvijek suosjećajan i obziran
prema njihovoj dobrobiti i sreći, i tako su uživali u dobrim odnosima sve do početka njegove javne službe. Preciznije

~ 47 ~
rečeno: Odlično se slagao s Jakovom, Marijanom i dvoje najmlađe (još nerođene) djece, Amosom i Rutom. Prilično se
dobro slagao s Martom. Ako je kod kuće bilo nekih problema, oni su uglavnom bili rezultat trenja u njegovom odnosu s
Josipom i Judom, a osobito potonjim. 124:4.4 Josip i Marija su prošli kroz veliko iskušenje u svom nastojanju da podignu
ovaj jedinstveni spoj božanstvenosti i ljudskosti, i oni zaslužuju svaku pohvalu za vjerno i uspješno izvršenje svojih
roditeljskih dužnosti. Isusovi roditelji su sve više spoznavali da je u njihovom najstarijem sinu postojalo nešto nadljudsko,
ali oni nikada nisu ni sanjali da je ovaj sin obećanja bio istinski i stvarni stvoritelj svih stvari i bića cijelog lokalnog svemira.
Josip i Marija su živjeli i umrli bez saznanja da je njihov sin Isus doista bio Kozmički Stvoritelj utjelovljen u smrtnom tijelu.
124:4.5 Isus je ove godine posvetio više pažnje glazbi nego ikada prije, dok je kod kuće nastavio poučavati svoju mlađu
braću i sestre. Otprilike u to vrijeme mladić je postao duboko svjestan razlike u stavovima Josipa i Marije u pogledu naravi
svoje misije. Dosta je razmišljao o različitim pogledima svojih roditelja, često slušajući njihove rasprave dok su mislili da je
čvrsto spavao. Isus je sve više naginjao mišljenju svoga oca, tako da je njegova majka bila osuđena na razočaranje
gledajući kako se Isus postupno oslobađao njezina utjecaja u pogledu svega što je bilo vezano za njegov životni poziv. I
kako su godine prolazile, mišljenja su im se sve više razilazila. Marija je sve manje bila u stanju razumjeti značaj Isusove
misije, i ova dobra majka je bila sve više povrijeđena što njezin omiljeni sin nije ispunio njezina najdublja očekivanja.
124:4.6 Josip je sve više rastao u svom uvjerenju u duhovnu narav Isusove misije. Iz ovih i drugih razloga od veće
važnosti, žalosno je što nije poživio da vidi ispunjenje svog koncepta Isusovog darivanja na zemlji. 124:4.7 Tijekom svoje
posljednje godine u školi, kad mu je bilo dvanaest godina, Isus je objasnio Josipu svoje neslaganje s židovskim običajem
dodirivanja malog pergamenta pribijenog na dovratku pri svakom ulasku i izlasku iz kuće, i zatim ljubljenja prsta koji je
dotakao pergament. Kao dio ovog rituala bilo je uobičajeno reći, "Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada
dovijeka."Josip i Marija su Isusu više puta objasnili razloge koji su vodili zabrani crtanja i modeliranja, navodeći činjenicu
da su takvi predmeti mogli poslužiti u idolopokloničke svrhe. Premda Isus nije bio u stanju u potpunosti shvatiti razloge
koji su vodili zabrani crtanja i modeliranja, posjedovao je visok koncept dosljednosti, i stoga je ukazao svome ocu na
idolopokloničku prirodu ovog poštovanju prema pergamentu koji je visio na dovratku. I Josip je skinuo pergament nakon
ovog razgovora s Isusom. 124:4.8 Isus je s vremenom uveo značajne izmjene u njihove religiozne prakse, kao što su bile
obiteljske molitve i drugi običaji. I on je mogao učiniti mnoge takve promjene u Nazaretu, zbog toga što je sinagoga bila
pod utjecajem liberalne škole rabinskog učenja, kao što se moglo vidjeti u primjeru Joze, poznatog nazaretskog učitelja.
124:4.9 Tijekom ove i dvaju narednih godina Isus je pretrpio veliku mentalnu patnju u svom neprestanom nastojanju da
prilagodi svoje osobne religiozne prakse i društvene obzire u skladu s kristaliziranim vjerovanjima svojih roditelja. Bio je
rastrgan sukobom između poriva da ostane vjeran svojim uvjerenjima i glasu savjesti koji je nalagao poslušnu pokornost

~ 48 ~
roditeljima; najviše je bio rastrgan imeđu dvije velike zapovijedi koje su dominirale njegov mladenački um. Jedna je bila:
"Budi vjeran diktatu svojih najviših uvjerenja istine i ispravnosti." Druga je bila: "Poštuj svoga oca i majku svoju, jer ti oni
dadoše život i uzdržavanje." Međutim, on nikada nije zanemario odgovornosti svakodnevne uspostave ravnoteže između
odanosti osobnim uvjerenjima i dužnosti prema obitelji, i ostvario je zadovoljstvo sve skladnijeg osobnog usklađenja
osobnih uvjerenja i obiteljskih dužnosti u odličan spojeni koncept grupne solidarnosti utemeljen na odanosti, poštenju,
toleranciji i ljubavi.

5. TRINAESTA GODINA (7. GODINA P.K.)

124:5.1 U ovoj godini, nazaretski mladić je prešao prag odrasle dobi; počeo je mijenjati boju glasa, dok su i druga umna i
tjelesna obilježja počela govoriti o nadolazećem statusu muškosti. 124:5.2 U nadjelju navečer, 9. siječnja 7. godine p.K.,
rođen je Isusov brat Amos. Judi još nisu bile dvije godine, dok se Ruta još nije rodila; i tako se može vidjeti da je sljedeće
godine, prilikom Josipove slučajne smrti, Isus morao preuzeti brigu za prilično veliku obitelj s većim brojem male djece.
124:5.3 Bilo je to oko sredine veljače, da je Isus postao ljudski uvjeren da mu je bilo suđeno da obavi misiju na zemlji u
cilju prosvjetljenja ljudi i otkrivenja Boga. Važne odluke, zajedno s dalekosežnim planovima, su bile u procesu formiranja u
umu ovog mladića koji je po vanjskom izgledu bio prosječan židovski dječak iz Nazareta. Inteligentna bića cijelog
Nazareta su s velikim uzbuđenjem i fascinacijom promatrala početne stadije razvoja misli i djelovanja ovog tesarovog sina
koji je trenutno bio u dobi adolescencije. 124:5.4 Na prvi dan u tjednu, 20. ožujka 7. godine p.K., Isus je diplomirao i
završio tečaj obuke u lokalnoj školi koja je bila povezana s nazaretskom sinagogom. Bio je to veliki dan u životu svake
ambiciozne židovske obitelji, dan kad je prvorođenac proglašen "sinom zapovijedi" i iskupljenim prvorođencem Gospodina
Boga Izraelovog, "dijete Previšnjeg" i sluga Gospodina sve zemlje. 124:5.5 U petak, tjedan prije, Josip se vratio iz
Seforisa gdje je nadgledao rad na jednoj javnoj zgradi, da prisustvuje ovom radosnom događaju. Isusov učitelj je bio
čvrsto uvjeren da je njegovom vrijednom i inteligentnom učeniku bilo suđeno da ima neku nesvakidašnju karijeru, neku
uglednu misiju. I pored svih problema s Isusovim tendencijama prema nekonformizmu, starješine su bile jako ponosne
mladićem i već su počele formirati planove za nastavak njegovog školovanja u Jeruzalemu na glasovitim hebrejskim
akademijama. 124:5.6 Kako je Isus s vremena na vrijeme imao priliku čuti o ovim planovima, on je iz dana u dan postajao
sve uvjereniji da nikada neće ići u Jeruzalem da pohađa studije s rabinima. Ali on nije ni sanjao o skoroj tragediji koja je
poremetila sve takve planove i koja ga je primorala da preuzme odgovornost za podizanje i usmjerenje njegove velike
obitelji koja se nedugo zatim sastojala od petero braće i tri sestre, pored Isusa i njegove majke. Isus je više i dulje imao
priliku posvetiti se podizanju svoje obitelji nego je to bio slučaj s njegovim ocem Josipom; i bio je dorastao standardu koji

~ 49 ~
je kasnije sebi postavio: da bude mudar, strpljiv, suosjećajan i učinkovit učitelj i najstariji brat ove obitelji - svoje obitelji -
koja je tako iznenadno bila ožalošćena i tako neočekivano pogođena gubitkom.

5. PUTOVANJE U JERUZALEM

124:6.1 Nakon što je dostigao prag zrele dobi i što je službeno diplomirao iz sinagoške škole, Isus je primio dopuštenje da
posjeti Jeruzalem sa svojim roditeljima i da prisustvuje svojoj prvoj proslavi Pashe. Pasha je pala na subotu 9. travnja. 7.
godine p.K. U ponedjeljak ujutro, 4. travnja, veća grupa (103 osobe) se uputila iz Nazareta u Jeruzalem. Putovali su
prema Samariji i kad su stigli u Ezdrelon, okrenuli su se prema istoku oko gore Gilboe kroz Jordansku dolinu, da ne bi
morali proći kroz Samariju.Josip i njegova obitelj bi uživali u putovanju Samarijom preko Jakobovog zdenca i Betela, ali
budući da Židovi nisu htjeli imati posla sa Samarijcima, odlučili su ići sa svojim susjedima preko Jordanske doline. 124:6.2
Omraženi Arhelaj je bio svrgnut, i tako se više nisu bojali povesti Isusa u Jeruzalem. Prošlo je punih dvanaest godina
otkako je Herod pokušao uništiti betlehemsko djetešce i nitko više ne bi ni pomislio da poveže ove događaje s neuglednim
mladićem iz Nazareta. 124:6.3 Prije dolaska na Ezdrelonskoraskrće, ubrzo su prošli s lijeve strane prastarog sela
Šunema i Isus je ponovo imao priliku čuti pripovijed o najljepšoj izraelskoj djevojci koja je nekoć tu živjela i o Elizejevim
čudesnim djelima koja obilježavaju to mjesto. U prolasku pored Ezrelona, Isusovi roditelji su govorili o Ahabu i Izebeli i
poduzećima Jeha. Idući oko gore Gilboe, mnogo su govorili o Šaulu koji je položio svoj život na padinama ove gore, o
kralju Davidu i drugim vezama s ovim povijesnim mjestom. 124:6.4 Nakon što su zaobišli podnožje Gilboe, pred
hodočasnicima se s desne strane ukazao pogled na grčki grad Skitopol. Dok su iz daljine promatrali njegove mramorne
građevine, nisu htjeli prići ovom nežidovskom gradu da se ne okaljaju, jer tako ne bi mogli sudjelovati u predstojećim
svečanim i svetim obredima Pashe u Jeruzalemu. Marija nije mogla razumjeti zašto Josip i Isus nisu htjeli govoriti o
Skitopolu. Ona nije znala o njihovoj polemici prothodne godine, zato što nikada nisu pomenuli ovaj događaje. 124:6.5 Put
je sada vodio direktno kroz tropsku dolinu Jordana, i nije dugo prošlo kad se pred Isusovim začuđenim očima ukazala
vijugava i stalno šireća rijeka Jordan, s njezinim blistavim i uskomešanim vodama koje su tekle prema Mrtvom moru.
Morali su skinuti topliju odjeću dok su putovali ovom tropskom dolinom, i jako su uživali u bujnim žitnim poljima i lijepim
oleanderima s ružičastim cvjetovima, dok se daleko na sjeveru uzdizala snijegom prekrivena planina Hermon koja je
veličanstveno promatrala ovu povijesnu dolinu. Nakon nešto više od tri sata putovanja poslije Skitopola, naišli su na
žuboreće vrelo i tu su se utaborili da prenoće pod otvorenim zvjezdanim nebom. 124:6.6 Na njihov drugi dan putovanja,
prošli su mjesto gdje se Jabok s istoka ulijeva u Jordan i gledajući na ovu dolinu prema istoku, sjetili su se priča o
Gideonovom dobu kad su Midijanci preplavili i preuzeli cijelu zemlju. Krajem drugog dana putovanja utaborili su se blizu

~ 50 ~
podnožja najviše planine s pogledom na dolinu Jordana, Sartaba, na čijim se vrhovima nalazila aleksandrijska tvrđava
gdje je Herod nekoć utamničio jednu svoju ženu i gdje je zakopao svoja dva zadavljena sina. 124:6.7 Treći dan su prošli
pored dva sela koja je Herod nedavno podigao, diveći se njihovoj arhitekturi i prelijepim vrtovima punim palmi. Prije
sumraka su stigli u Jerihon, gdje su ostali do sutra. Te večeri su Josip, Marija i Isus pješačili jednu i pol milju do starog
Jerihona, gdje je prema židovskim predanjimaJošua, prema kojem je Isus dobio ime, izvršio svoje glasovite poduhvate,
prema židovskoj tradiciji. 124:6.8 Prilikom četvrtog, posljednjeg, dana putovanja, staza je bila puna hodočasnika. Oni su
se sada počeli uspinjati brdima koja su vodila do Jeruzalema. Kako su se bližili vrhu, pred njima se otvorio pogled na
planine na drugoj strani Jordana, a prema jugu na nepokretne vode Mrtvog mora. Otprilike na pola puta prema
Jeruzalemu Isus je prvi put vidjeo Maslinsku goru (oblast koja će uskoro postati tako bitnim dijelom njegova života) i kad
je Josip rekao da sveti grad leži s druge strane tog grebena, mladićevo je srce poskočilo u radosnom iščekivanju prizora
svetog grada i kuće njegova nebeskog Oca. 124:6.9 Na istočnim padinama Maslinske gore zaustavili su se da predahnu
ispred malog sela po imenu Betanija. Gostoljubivi mještani su pohitili da dočekaju hodočasnike i Josip i njegova obitelj su
se zaustavili pored kuće jednog Šimuna koji je imao troje djece blizu Isusove dobi - Mariju, Martu i Lazara. Pozvali su
nazaretsku obitelj da se uđe osvježiti i tako se između dvaju obitelji javilo dugogodišnje prijateljstvo. Mnogo puta nakon
toga, u svom sadržajnom životu, Isus je boravio u ovoj kući. 124:6.10 Nastavili su s putovanjem i uskoro su stigli do
padina Maslinske gore, i Isus je prvi put (u svom sjećanju) vidio Sveti grad s pretencioznim palačama i insprativnim
hramom njegova Oca. U cijelom svom životu Isus nikada nije doživio takvo posve ljudsko uzbuđenje kao u ovom trenutku,
dok je zanesen stajao na Maslinskoj gori u predvečerje i upijao svoj prvi pogled na Jeruzalem. A nakon nekoliko godina,
stajao je na istom ovom mjestu i plakao nad gradom koji se spremao odbaciti još jednog proroka, posljednjeg i najvećeg
od njezinih nebeskih učitelja. 124:6.11 I požurili su u Jeruzalem. Bilo je to u utorak poslije podne. Po ulasku u grad, prošli
su pored hrama i Isus nikada nije vidio tako veliki broj ljudi. Duboko je razmišljao o činjenici da su se ovi Židovi tu okupljali
iz svih krajeva poznatog svijeta. 124:6.12 Uskoro su stigli do mjesto gdje su planirali borviti preko pashalnog tjedna, velike
kuće Marijinog imućnijeg rođaka kojeg je Zaharije upoznao s nekim detaljima ranije povijesti Ivana iIsusa. Sutradan, na
dan pripreme, spremili su se za proslavu pashalne subote. 124:6.13 Dok je cijeli Jeruzalem bio uskomešan pripremama
za Pashu, Josip je našao vremena da povede sina u posjetu akademiji u kojoj je bilo uređeno da Isus nastavi školovanje
za dvije godine, čim napuni neophodnu dob od petnaest godina. Josip je bio doista iznenađen kad je primijetio kako je
Isus pokazivao tako malo zanimanja za ove pomno utvrđene planove. 124:6.14 Isus je bio duboko impresioniran hramom,
njegovim bogosluženjem i drugim aktivnostima. Po prvi put otkako je imao četiri godine, bio je previše zaokupljen vlastitim
mislima kako bi postavio mnogo pitanja. No, on je svejedno pitao svoga oca nekoliko neugodnih pitanja (kako je i prije

~ 51 ~
imao običaj činiti) o tome zašto Otac nebeski traži pokolj toliko nedužnih i bespomoćnih životinja. A njegov otac je dobro
znao prema izrazu na mladićevu licu da njegov dubokomisleni i inteligentni sin nije bio zadovoljan njegovim pokušajem
objašnjenja. 124:6.15 Dan prije pashalne subote, bujice duhovnog prosvjetljenja su kolale Isusovim smrtničkim umom i
njegovo ljudsko srce je bilo preplavljeno samilosnim sažaljenjem prema duhovno slijepim i moralno neobrazovanim
masama okupljenim na proslavu drevne komemoracije Pashe. Bio je to jedan on najneobičnijih dana koje je Sin Čovječji
proveo u tijelu; i tijekom noći, po prvi put u svom zemaljskom životu, ukazao mu se odabrani vjesnik sa Svijeta Spasenja
koji je prema Imanuelovoj uputi rekao: "Došao je čas. Vrijeme je da se počneš baviti poslom Oca svoga." 124:6.16 I tako,
čak i prije nego što su se teške odgovornosti nazaretske obitelji svalile na njegova mladenačka ramena, došao je nebeski
glasnik da opomene ovog mladića, prije nego što mu je bilo trinaest godina, da je došao čas za početak preuzimanja
odgovornosti za svemir. Bio je to prvi čin u dugom slijedu događaja koji su konačno kulminirali upotpunjenjem Sinova
darivanja na Urantiji i ponovnom postavkom "kozmičke vlade na njegova ljudsko-božanska ramena." 124:6.17 Kako je
vrijeme prolazilo, misterija utjelovljenja je svima nama postajala sve nedokučivija. Bilo nam je teško shvatiti da je ovaj
mladić iz Nazareta bio stvoritelj cijelog Nebadona. Ni danas ne možemo shvatiti kako su duh ovog Sina Stvoritelja i duh
njegova Rajskog Oca povezani s ljudskim dušama. S vremenom, mogli smo vidjeti kako je njegov ljudski um svaki dan
postajao sve svesniji da je, dok je živio svoj život u tijelu, u duhu na njegovim ramenima počivala odgovornost nad
svemirom. 124:6.18 I tako se završava život dječaka iz Nazareta i počinje pripovijest o životu adolescentnog mladića - koji
je svakim danom postajao sve samosvjesniji božanski čovjek - koji sada počinje planirati svoj svjetski put nastojeći
integrirati sve širi sadržaj svoga života sa željama svojih roditelja i obvezama prema svojoj obitelji i društvu njegova
vremena i dobi.

POGLAVLJE 125: ISUS U JERUZALEMU

125:0.1 NI JEDAN događaj iz cijelog Isusovog sadržajnog života nije bio uzbudljiviji i u ljudskom smislu dirljiviji od ovog,
po njegovom sjećanju, prvog posjeta Jeruzalemu. Naročito ga je dojmilo njegovo sudjelovanje u raspravama u hramu, i
ovaj je događaj dugo ostao u njegovom sjećanju kao najbitnija epizoda njegovog kasnijeg djetinjstva i rane mladosti. Bila
je to njegova prva prilika da uživa u nekoliko dana samostalnog življenja, u radosti nesmetanih odlazaka i dolazaka bez
nadzora i ograničenja. Ovaj je kratki period samostalnog življenja tjedan dana nakon Pashe pružio Isusu prvu priliku da
uživa punu slobodu od odgovornosti. I proći će mnogo godina nakon toga prije nego što ponovo bude imao takav period
slobode od svakog osjećaja odgovornosti, čak i na kratko vrijeme. 125:0.2 Žene su rijetko išle slaviti Pashu u Jeruzalem;
one nisu bile dužne prisustvovati. Isus je, međutim, doslovce odbio ići osim ako im se pridruži njegova majka. A kad je

~ 52 ~
njegova majka odlučila poći, za njom su pošle i mnoge druge nazaretske žene, tako da je ova grupa hodočasnika imala
najveći broj žena u odnosu na muškarce koji je ikada putovao na Pashu iz Nazareta. Putujući prema Jeruzalemu pjevali
su stotinu trideseti Psalm. 125:0.3 Od trenutka kad su napustili Nazaret, pa sve dok nisu stigli na vrh Maslinske gore, Isus
je bio prožet neprestanim osjećajem napetog iščekivanja. Tijekom cijelog svog radosnog djetinjstva, s poštovanjem je
slušao o Jeruzalemu i njegovom hramu; sada je to sve imao priliku vidjeti u stvarnosti. Posmatran s Maslinske gore i pod
njegovim budnim okom, hram je bio sve što je Isus očekivao i mnogo više od toga; ali po ulasku u njegove svete portale,
doživio je početak velikog razočaranja. 125:0.4 U pratnji svojih roditelja, Isus je prošao kroz ulazne domene hrama da se
pridruži skupini novih sinova zakona koji su trebali biti posvećeni kao građani Izraela. Bio je pomalo razočaran općim
ponašanjem masa u hramu, ali je doživio svoj prvi veliki šok kad se njegova majka oprostila od njih i otišla u ženske
odaje. Isus nikada nije ni pomislio da ga njegova majka ne bi pratila na ceremonije posvećenja, i bio je duboko ogorčen
što je bila predmetom tako nepravedne diskriminacije. Dok se snažno protivio ovoj činjenici, nije izustio više od nekoliko
proturiječnih primjedbi svome ocu. Ali dok nije puno govorio, Isus je puno razmišljao i to vrlo pomno, na što ukazuju
njegova pitanja pismoznancima i učiteljima. 125:0.5 Prošao je kroz rituale posvećenja, ali je bio duboko razočaran
njihovom površnom i rutinskom prirodom. Oni nisu imali osobni interest koji je karakterizirao ceremonije nazaretske
sinagoge. Isus se vratio da se pozdravi s majkom, dok se spremao pratiti oca u svojoj prvoj posjeti različitim dijelovima
hrama - dvorovima, galerijama i hodnicima. U hramu se moglo smjestiti preko dvije stotine obožavatelja, i dok je Isusov
um bio snažno impresioniran veličinom ovih građevina - u usporedbi sa svim što je do tada imao prilike vidjeti - on je više
bio zaintrigiran razmišljanjem o duhovnom značaju ceremonija i pratećeg iskazanja obožavanja. 125:0.6 Iako su mnogi
rituali u hramu ostavili dirljiv dojam na njegov osjećaj ljepote i simboličnosti, uvijek je bio razočaran objašnjenjem svojih
roditelja u odgovor na njegova mnogobrojna pitanja u vezi njihova stvarnog značenja. Isus je jednostavno odbijao
prihvatiti objašnjenja obožavanja i religiozne odanosti koja su podrazumijevala vjerovanje u srdžbu Boga ili gnjev
Svemogućeg. U daljoj raspravi o tim pitanjima, nakon završetka posjeta hramu, kad je njegov otac počeo blago inzistirati
da prihvati ortodoksna židovska vjerovanja, Isus se iznenada okrenuo prema svojim roditeljima i, gledajući duboko u oči
njegova oca, rekao: "Moj oče, to ne može biti istina - Otac na nebu ne može tako promatrati svoju zabludjelu djecu na
zemlji. Nebeski Otac ne može voljeti svoju djecu manje nego što ti mene voliš. A ja dobro znam, bez obzira kakvu ludost
da učinim, ti nikada nećeš na meni iskaliti svoj gnjev ili dati oduška svojoj srdžbi. Ako ti, moj nebeski otac, posjeduješ
takve ljudske odraze Božanstva, koliko više mora nebeski Otac biti ispunjen dobrotom i prepun milosrđa. Odbijam
vjerovati da me Otac moj nebeski voli manje od moga oca na zemlji." 125:0.7 Kad su Josip i Marija čuli ove riječi svog

~ 53 ~
prvorođenog sina, oni su se umirili. I nikada više nisupokušali promijeniti njegovo shvaćanje Božje ljubavi i milosti Oca na
nebu.

1. ISUS RAZGLEDA HRAM

125:1.1 Gdje god je Isus išao u svom razgledanju hrama, bio je šokiran i povrijeđen duhom nepoštovanja koji se svugdje
očitovao. Smatrao je da je ponašanje prisutnih bilo nedosljedno njihovoj prisutnosti u "kući njegova Oca." Ali najveći šok
njegove mladosti je nastupio kad je s ocem ušao u nežidovski dio hrama s bučnim žargonom, glasnim razgovorom i
psovkama, pomiješanim s blejanjem ovaca i glasovima koji su govorili o prisutnosti mjenjača novca i prodavača žrtvenih
životinja i različite druge komercijalne robe. 125:1.2 Ali njegov osjećaj pristojnosti je naročito povrijeđen prizorom
neizglednih kurtizana koje su se šepurile u ovom dijelu hrama, onakvih namazanih žena koje je nedavno imao prilike
vidjeti na posjetu Sefori. Ovo je skrnavljenje hrama pobudilo svo Isusovo mladenačko ogorčenje, i on nije oklijevao da
slobodno izrazi svoje osjećaje Josipu. 125:1.3 Isus je poštovao nazore i službu hrama, ali je bio šokiran prizorom duhovne
ružnoće koju je vidio na licima velikog broja nepromišljenih obožavatelja. 125:1.4 Zatim su prešli u svećeničke odaje
smještene ispod grebena ispred hrama, gdje je stajao altar, promatrajući klanje ogromnog broja životinja i ispiranje krvi s
ruku službenih svećenika-koljača pored brončane fontane. Pločnik poprskan krvlju, okrvavljene ruke svećenika i glasovi
životinja na umoru, sve to je bilo više nego što je ovaj mladi ljubitelj prirode mogao podnijeti. Od ovog užasnog prizora
brzo je pozlilo ovom nazaretskom mladiću; stisnuo je očevu ruku tražeći da ga izvede iz hrama. Dok su se vraćali kroz
nežidovski dio hrama, čak su i grubi smijeh i prostačko izrugivanje koje su tamo čuli bili olakšanje pred užasnim prizorima
koje su upravo vidjeli. 125:1.5 Josip je vidio da je njegovom sinu pozlilo od obreda i mudro je odveo mladića da mu
pokaže “krasna vrata” hrama, umjetničku kapiju izrađenu od korintske bronce. Ali Isus je već stekao dovoljno utisaka na
svom prvom posjetu hramu. Otišli su po Mariju u gornje odaje i cijeli su sat šetali na otvorenom, dalje od gužve,
razgledajući Asmonijsku palaču, Herodov gizdavi dom i kulu rimskih stražara. Tijekom ove šetnje, Josip je objasnio Isusu
da je jedino žiteljima Jeruzalema bilo dopušteno da prisustvuju ceremonijama žrtvovanja u hramu, i da su žitelji Galileje
dolazili u Jeruzalem tri puta godišnje sudjelovati u iskazanju obožavanja: na Pashu, na Šavuot (sedam tjedana nakon
Pashe) i na blagdan sjenica u listopadu. Ove blagdane je utemeljio Mojsije. Zatim su govorili o dva druga, kasnije
utvrđena blagdana, posvećenje i Purim. Nakon toga su otišli u svoju sobu i spremili se za proslavu Pashe.

~ 54 ~
 2. ISUS I PASHA

125:2.1 Pet nazaretskih obitelji su bili gosti, ili posjetitelji, Šimunove obitelji u Betaniji u slavljenju Pashe, a Šimun je kupio
pashalno janje za sviju. Upravo je pokolj ovih janjadi u tako velikom broju snažno pogodio Isusa prilikom ovog posjeta
hramu. Isprva je bio plan da će blagovati Pashu s Marijinim rođacima, ali Isus je nagovorio svoje roditelje da prihvate
poziv iz Betanije. 125:2.2 Te noći su se skupili da sudjeluju u pashalnim obredima, jedući počeno meso s beskvasnim
kruhom i gorkim zeljem. Tražili su od Isusa, koji je bio novi sin zapovijedi, da im kaže o porijeklu Pashe, što je ovaj i
učinio, dok je pomalo uznemirio svoje roditelje više puta blago aludirajući na događaje koje je upravo vidio i čuo, koji su
snažno dojmili njegov mladenački ali pronicavi um. Bio je to početak sedmodnevnih obreda blagdana Pashe. 125:2.3 Čak
i u ovom ranom razdoblju, iako nije o tome govorio sa svojim roditeljima, Isus je počeo razmišljati o slavljenju Pashe bez
klanja janjadi. Bio je uvjeren da Otac na nebu nije odobravao ovaj prizor žrtvenog klanja, i kako su godine prolazile, bio je
sve odlučniji da jednoga dana uspostavi proslavu Pashe bez prolijevanja krvi. 125:2.4 Isus je spavao vrlo malo te noći.
Bio je jako uznemiren odvratnim snovima klanja i patnje. Bio je uzrujan u umu i rastrgan u srcu nedosljednostima i
apsurdima teologije cijelog židovskog obrednog sustava. Njegovi roditelji također nisu mogli spavati. Oni su bili jako
uznemireni događajima prethodnog dana. U svojim su srcima bili jako zabrinuti zbog mladićevog, prema njihovom
mišljenju, čudnog i odlučnog stava. Marija je bila nervozno napeta rano uveče, ali je Josip ostao miran, premda je bio
jednako zbunjen. Ustručavali su se iskreno govoriti s mladićem o tim problemima, iako bi Isus radio razgovarao sa svojim
roditeljima da su se usudili da ga potaknu na razgovor. 125:2.5 Službe koje su održane u hramu narednog dana djelovale
su Isusu nešto prihvatljivije i uveliko su ublažile njegova neugodna sjećanja na prethodni dan. Sljedećeg jutra, mladi Lazar
je poveo Isusa na sistematsko istraživanje Jeruzalema i njegove okolice. Prije nego je dan bio gotov, Isus je otkrio da su
na više mjesta oko hrama držani skupovi i diskusije; i osim nekoliko posjeta svetinji nad svetinjama da svojim očima vide
što se doista krilo iza vela razdvajanja, proveo je najveći dio vremena u hramu na ovim učiteljskim skupovima. 125:2.6
Tijekom pashalnog tjedna, Isus je zadržao svoje mjesto među novim sinovima zapovijedi, a to je značilo da je morao
poštovati ogradu koja ih je dijelila od punopravnih građana Izraela. Kako je na taj način bio svjestan svoje mladosti,
uzdržavao se od postavljanja mnogih pitanja koja su kolala njegovim umom; ako ništa drugo, suzdržao se sve do svršetka
pashalnog tjedna, kad su ukinuta ova ograničenja nad novoposvećenim mladićima. 125:2.7 U srijedu, sredinom
pashalnog tjedna, Isus je primio dopuštenje da ode s Lazarom u Betaniju da prespava u njegovoj kući. Lazar, Marija i
Marta su ove noći čuli kako Isus raspravlja pitanja vremenska i vječna, ljudska i božanska, i od te noći su ga sve troje
voljeli kao svoga brata. 125:2.8 Pred kraj tjedna, Isus više nije imao priliku vidjeti Lazara jer ovaj nije ispunjavao uvjete za

~ 55 ~
prijem čak ni u vanjski krug rasprava u hramu, premda je mogao prisustvovati nekim javnim govorima koji su držani u
vanjskim odajama. Lazar je bio iste dobi kao Isus, no mladići u Jeruzalemu su rijetko primani među posvećene sinove
zakona sve do pune trinaeste godine. 125:2.9 Uvijek i iznova, tijekom pashalnog tjedna, Isusovi roditelji su mogli naći
Isusa kako sjedi nasamo, držeći svoju mladenačku glavu u rukama, duboko razmišljajući. Oni ga nikada prije nisu vidjeli
ovakvog, i kako nisu shvaćali koliko je bio zbunjen u umu i potresen u duhu ovim iskustvom, bili su krajnje zbunjeni; nisu
znali što će učiniti. Radovali su se svršetku ovog tjedna Pashe i teško su čekali da povedu svog sina natrag u sigurnost
Nazareta i da vide kraj nj egovog čudnog ponašanja. 125:2.10 Iz dana u dan Isus je razmišljao o svojim problemima. Do
kraja tjedna je napravio mnoge prilagodbe; ali kada je došlo vrijeme za povratak u Nazaret, njegov mladenački um je i
dalje bio preplavljen zbrkom i zauzet mnoštvom pitanja bez odgovora i neriješenih problema. 125:2.11 Prije nego što će
napustiti Jeruzalem, Josip i Marija su sa Isusovim nazaretskim učiteljem poduzeli određene mjere kako bi se Isus mogao
vratiti u Jeruzalem kad navrši petnaest godina na dugi studij u jednoj od najpoznatijih rabinskih akademija. Isus je pratio
svoje roditelje i učitelja u posjetu školama, ali su svi bili razočarani što je bio tako ravnodušan prema svemu što su govorili
i činili. Mariju su duboko pogodile njegove reakcije na ovaj posjet Jeruzalemu, dok je Josip bio vrlo zbunjen mladićevim
čudnim primjedbama i neobičnim ponašanjem. 125:2.12 Naposljetku, pashalni tjedan je bio veliki događaj u Isusovu
životu. Uživao je u prilici da upozna veliki broj svojih vršnjaka, kandidata za posvećenje, i uspješno je iskoristio ove
kontakte da upozna način na koji su ljudi živjeli u Mezopotamiji, Turkestanu i Pariji, kao i u dalekim zapadnim provincijama
Rima. Već je bio prilično upoznat s načinom odrastanja mladih ljudi iz Egipta i drugih oblasti u blizini Palestine. U
Jeruzalemu se ovom prilikom okupilo više tisuća mladića, i nazaretski mladić je iskoristio ovu priliku da osobno upozna i
kroz razgovore prilično potanko ispita više od njih stotinu i pedest. On je bio posebno zainteresiran za osobe s Dalekog
istoka i iz udaljenih zapadnih zemalja. Kao rezultat ovih susreta, mladić je dobio želju da putuje svijetom kako bi upoznao
način na koji različite skupine njegovih bližnjih zarađuju za život.

3. JOSIP I MARIJA NAPUŠTAJU JERUZALEM

125:3.1 Bilo je dogovoreno da se nazaretski posjetitelji okupe u određenom dijelu hrama sredinom podneva prvoga dana
u tjednu po isteku blagdana Pashe. Tako su i učinili, i krenuli natrag prema Nazaretu. Isus je otišao u hram slušati
rasprave, dok su njegovi roditelji čekali svoje suputnike. Putnici su se konačno okupili i spremili za put, muškarci i žene u
odvojenim skupinama, kao što je bio običaj kad su išli u Jeruzalem na blagdane. Isus je putovao u Jeruzalem u pratnji
svoje majke i drugih žena. No, kako je sada bio posvećeni mladić, trebao je putovati natrag u Nazaret u društvu svoga
oca i drugih muškaraca. Ali kad je Nazaretska grupa krenula prema Betaniji, Isus se nalazio u hramu, u potpunosti

~ 56 ~
apsorbiran raspravom o anđelima, i posve je zaboravio na vrijeme i odlazak svojih roditelja iz Jeruzalema. On nije bio
svjestan da su ga roditelji ostavili u Jeruzalemu sve do podnevnog okončanja rasprava u hramu. 125:3.2 Nazaretski
putnici nisu bili svjesni da Isus nije bio s njima jer je Marija pretpostavila da je putovao s muškarcima, dok je Josip mislio
da je putovao sa ženama, vodeći magare na kojem je Marija jahala. Nisu bili svjesni Isusove odsutnosti sve dok nisu stigli
u Jerihon, gdje su se spremali prenoćiti. Nakon što su se raspitali među putnicima u posljednjoj skupini koja je stigla u
Jerihon i kad su čuli da nitko od njih nije vidio njihova sina, počeli su prevrtati po glavi što mu se moglo dogoditi,
prisjećajući se njegovih brojnih neobičnih reakcija na događaje pashalnog tjedna, dok su jedno drugo blago korili što nisu
provjerili da je b io s nj ima prije nego što će napustiti Jeruzalem.

4. PRVI I DRUGI DAN U HRAMU

125:4.1 U međuvremenu, Isus je ostao u hramu tijekom poslijepodneva, slušajući rasprave i uživajući u mirnijoj i
dostojanstvenijoj atmosferi po svršetku pashalnog tjedna i odlasku velikog broja ljudi. Na kraju poslijepodnevnih diskusija
u kojima nije osobno sudjelovao, Isus se uputio u Betaniju i stigao kod Šimunove obitelji upravo kad su bili spremni početi
s večerom. Troje mladih su bili presrećni kad su vidjeli Isusa, koji je prenoćio u Šimunovoj kući. On nije puno govorio ove
večeri i uglavnom je proveo vrijeme u osami, meditirajući u vrtu. 125:4.2 Rano narednog dana, Isus se podigao i spremio
da pođe u hram. Na obronku Maslinske gore, zastao je tužno gledajući prizor koji se ukazao pred njegovim očima -
duhovno osiromašeni narod sputanim tradicijom, koji je živio pod prismotrom rimskih legija. Rano prijepodne je stigao u
hram, odlučan da se uključi u diskusije. U međuvremenu, Josip i Marija su se rano digli s namjerom da se vrate u
Jeruzalem. Prvo su požurili u dom svojih rođaka, gdje su odsjeli za vrijeme pashalnog tjedna, no jedino su dobili odgovor
da nitko nije vidio Isusa. Nakon što su proveli cijeli dan tragajući za njim, vratili su se da prenoće kod rođaka. 125:4.3
Prilikom druge rasprave, Isus se odvažio postaviti pitanja, dok je na izvanredan način sudjelovao u raspravama, ali uvijek
na način koji je bio prikladan njegovim godinama. Njegova konkretna pitanja su bila pomalo neugodna učenim
profesorima židovskog zakona, ali je pokazivao takav duh iskrene dobronamjernosti, zajedno s tako očiglednom željom za
znanjem, da mu je većina učitelja u hramu nastojala ukazati svaku učtivost. Ali nakon što se usudio dovesti u pitanje
pravednost odluke da se pogubi jedan pijani nežidov koji je tumarajući nežidovskim odajama nehotice ušao u zabranjene i
navodno svete odaje hrama, jedan netrpeljivi učitelj je konačno izgubio strpljenje zbog mladićeve implicirane kritike i s
negodovanjem upitao koliko mu je bilo godina. Isus je odgovorio, "trinaest za malo više od četiri mjeseca." "Onda,"
uzvratio je sada razljućeni učitelj, "kako si ovdje ušao, ako po starosti još nisi sin zakona?" A kad je Isus objasnio da je
primio posvećenje za vrijeme Pashe i da je diplomirao iz nazaretskih škola, učitelji su jednim glasom podrugljivo uzvratili,

~ 57 ~
"Mogli smo sami zaključiti; on je iz Nazareta." Ali starješina je inzistirao da Isus nije bio kriv ako su mu nazaretski
upravitelji sinagoge dopustili da diplomira dok mu je još bilo dvanaest, a ne trinaest godina; i unatoč tome što je više
njegovih kritičara ustalo i napustilo raspravu, odlučili su mu dopustiti da nastavi prisustvovati raspravama u hramu kao
učenik. 125:4.4 Po svršetku ovog, drugog dana u hramu, ponovo je otišao prenoćiti u Betaniji. I opet je izišao u vrt da se
moli i meditira. Bilo je očito da mu je um bio predan kontemplaciji teških problema.

5. TREĆI DAN U HRAMU

125:5.1 Na Isusov treći dan s pismoznancima i učiteljima u hramu, tu se okupio veći broj gledatelja koji su čuli o ovom
mladiću iz Galileje i došli uživati gledajući kako je mladić bio u stanju unijeti zbrku među ove mudrace zakona. Šimun je
također došao iz Betanije da vidi čime se mladić bavio. Josip i Marija su proveli cijeli dan u tjeskobnoj potrazi za Isusom i
čak su ga nekoliko puta tražili i u samom hramu, ali se nikada nisu sjetili da pogledaju među više skupina koje su vodile
rasprave, iako su jednom bili tako blizu da su gotovo mogli čuti njegov zanosni glas. 125:5.2 Prije večeri, sva pozornost
glavne studijske grupe je bila zaokupljena raspravom Isusovih pitanja. Među njegovim mnogim pitanjima, bila su i ova:
125:5.3 1. Što se uistinu nalazi iza vela koji krije svetinju nad svetinjama? 125:5.4 2. Zašto u bogoštovljenju majke u
Izraelu moraju biti odvojene od muških vjernika? 125:5.5 3. Ako je Bog otac koji voli svoju djecu, čemu svo to klanje
životinja da se osigura božanska naklonost - je li nauk Mojsija pogrešno shvaćen? 125:5.6 4. Ako je hram posvećen
štovanju Oca na nebu, je li dosljedno dopustiti prisutnost onih koji se bave sekularnom razmjenom i trgovinom? 125:5.7 5.
Hoće li očekivani Mesija postati zemaljski knez koji će sjesti u Davidovo prijestolje, ili će djelovati kao svjetlo života u
uspostavi duhovnog kraljevstva? 125:5.8 I cijeloga dana, oni koji su ga čuli su se divili ovim pitanjima, a nitko nije bio
iznenađen više od Šimuna.Mladić je više od četiri sata zasipao ove židovske učitelje provokativnim i inspirativnim
pitanjima. On je napravio tek nekoliko komentara o primjedbama svojih starješina. Služio se pitanjima da saopći svoja
učenja. Vještim i suptilnim fraziranjem pitanja, on je u jedno te isto vrijeme dovodio u pitanje njihova učenja i sugerirao
svoja. U načinu na koji je postavljao pitanja mogla se vidjeti dopadljiva kombinacija oštroumnosti i duhovitosti kojima se
omilio čak i onima koji su zamjerili njegovoj mladosti. Uvijek je bio izrazito fer i obziran u fraziranju svojih prodornih pitanja.
Isus je ovog sadržajnog poslijepodneva u hramu pokazao istu onu nevoljkost da ostvari nepravednu prednost nad svojim
protivnikom koja je karakterizirala cijelu njegovu kasniju javnu službu. Kao mladić i kasnije kao čovjek, bio je potpuno
slobodan od egoistične želje da osvoji argument samo kako bi doživio logični trijumf nad svojim bližnjima, kako se uvijek
iznimno zanimao za samo jedno - naviještanje vječne istine i na taj način punije otkrivenje vječnog Boga. 125:5.9 Kad je
dan bio gotov, Šimun i Isus su otišli natrag u Betaniju. Najvećim dijelom puta su išli bez riječi. Isus je ponovo zastao na

~ 58 ~
obronku Maslinske gore, ali ovaj put nije plakao promatrajući grad i njegov hram; samo je pognuo glavu u tihoj
pobožnosti. 125:5.10 Poslije večere u Betaniji, ponovo se odbio pridružiti radosnom društvu, nego se umjesto toga
povukao u vrt gdje je ostao dugo u noć, uzalud nastojeći osmisliti neki konkretni plan pristupa problemu svog životnog
rada i odlučiti o najpogodnijem načinu da otkrije svojim duhovno zaslijepljenim zemljacima ljepši koncept nebeskog Oca i
da ih tako oslobodi od strašnog robovanja zakonu, ritualima, ceremonijama i zastarjeloj tradiciji. No, jasno svjetlo još nije
dolazilo ovom istinoljubivom mladiću.

6. ČETVRTI DAN U HRAMU

125:6.1 Isus je bio neobično zaboravan prema svojim zemaljskim roditeljima; čak i na doručku, kada je Lazareva majka
primijetila da su njegovi roditelji već morali stići kući, činilo se da Isus nije bio svjestan da su morali biti ponešto zabrinuti
njegovim izostankom. 125:6.2 Opet se uputio prema hramu, ali ovaj put nije zastao da meditira na obronku Maslinske
gore. Tijekom jutra u raspravama je bio najvećim dijelom posvećen zakonu i prorocima, a učitelji su bili zapanjeni
Isusovim poznavanjem Pisma, na hebrejskom kao i grčkom. No, oni nisu bili toliko zaprepašteni njegovim poznavanjem
istine, koliko ih je iznenadila njegova mladost. 125:6.3 Na popodnevnoj raspravi jedva su počeli odgovarati na njegovo
pitanje o svrsi molitve, kada je starješina pozvao Isusa i sjedeći pored njega, zamolio ga da iznese svoje stavove u vezi
molitve i obožavanja. 125:6.4 Isusovi roditelji su prethodne večeri čuli o ovom čudnom mladiću koji se tako spretno
rječkao s tumačima zakona, ali im ni jednog časa nije palo na pamet da je taj mladić bio njihov sin. Već su skoro odlučili
da odu u Zakarijevu kuću, jer su mislili da je Isus možda otišao onamo da posjeti Elizabetu i Ivana. Misleći da je Zakarije
možda mogao biti u hramu, tu su se zaustavili na putu prema Gradu Judinu. Dok su šetali odajama hrama, zamislite
njihovo iznenađenje i čuđenje kad su prepoznali glas svog izgubljenog djeteta i kad su ga ugledali kako sjedi među
učiteljima hrama. 125:6.5 Josip je bio bez riječi, ali Marija je dala oduška svojoj dugoj napetosti i tjeskobi kad je, trčeći
prema mladiću koji je ustao da pozdravi svoje zaprepaštene roditelje, rekla: "Drago dijete, zašto nam to učini? Otac i ja te
s bolom tražimo već tri dana. Kako je moguće da si zaboravio na nas?" Bila je to napeta situacija. Sve oči su bile uputre
na Isusa da čuju što će reći. Otac ga je gledao prijekorno, ali nije ništa rekao. 125:6.6 Nemojte zaboraviti da je Isus
navodno bio mlade dobi. On je upravo završio redovito školovanje, bio priznat kao sin zakona i dobio posvetu kao
građanin Izraela. No i pored toga, njegova majka ga je više nego blago prekorila pred okupljenim svijetom uoči
najozbiljnijeg i najblaženijeg nastojanja cijele njegove mladosti, čime se neslavno završila jedna od njegovih najboljih
prilika da djeluje kao učitelj istine, propovjednik ispravnosti i objavitelj ljubavi i karaktera svoga Oca na nebu. 125:6.7 Ali
mladić je bio pripravan prigodi. Ako doista uzmete u obzir sve čimbenike koji ulaze u ovu situaciju, bolje možete dokučiti

~ 59 ~
mudrost mladićeva odgovora na majčin neželjeni prijekor. Nakon trenutka razmišljanja, Isus se obratio majci, govoreći:
"Pa zašto ste me tako dugo tražili? Zar ne očekujete da moram biti u kući Oca mojega, jer je došlo vijeme da se počnem
baviti Očevim poslom?" 125:6.8 Svi su bili začuđeni mladićevim načinom govora. Tiho su se svi povukli i ostavili ga da
stoji nasamo sa svojim roditeljima. Mladić je konačno ublažio neugodnost u kojoj su sve troje bili, kad je tiho rekao:
"Dođite, moji roditelji, svi smo činili jedino to što smo smatrali najboljim. Naš nebeski Otac je odlučio o ovim stvarima;
idemo kući." 125:6.9 U tišini su krenuli na put i stigli u Jerihon prije noći. Samo jednom su zastali - na obronku Maslinske
gore - kad je mladić podigao svoj štap i drhteći od glave do pete pod navalom snažnih emocija, rekao: "Jeruzaleme,
Jeruzaleme i ropski narode - vi koji robujete pod rimskim jaramom i svojim tradicijama - ali ja ću se vratiti da očistim ovaj
hram i da oslobodim narod svoj od ovog ropstva!" 125:6.10 Tijekom tri dana hoda do Nazareta, Isus nije puno govorio; niti
su njegovi roditelji puno govorili u njegovoj prisutnosti. Doista nisu bili u stanju razumjeti ponašanje svog prvorođenog
sina, ali su u svojim srcima blago poštovali njegove riječi, iako nisu mogli potpuno shvatiti njihovo značenje. 125:6.11
Kada su došli kući, Isus je dao kratku izjavu svojim roditeljima, jamčeći im svoju ljubav i govoreći da se ne trebaju bojati
da će ponovo datipovoda njihovom bolu i patnji. Zaključio je ovu znamenitu izjavu rekavši: "Iako moram učiniti volju Oca
mojega koji je na nebesima, ja ću biti poslušan mojem ocu na zemlji. Ja ću čekati da dođe moj čas." 125:6.12 Iako je Isus,
u svom umu, mnogo puta odbio pristati na dobronamjerna ali pogrešna nastojanja svojih roditelja da diktiraju tijek njegova
razmišljanja ili da odluče o planu njegova rada na zemalji, ipak, na svaki način koji je bio dosljedan njegovoj odanosti
izvršenju volje njegova Rajskog Oca, dostojanstveno se povodio odlukama svoga zemaljskog oca i običajima svoje obitelji
u tijelu. Čak i kad nije mogao pristati, činio je sve da se prilagodi. Bio je umjetnik u pitanju podešavanja svoje predanosti
podmirenju svojih obveza prema obiteljskoj odanosti i društvenoj službi. 125:6.13 Josip bio zbunjen, ali Marija je,
razmišljajući o ovim događajima, s vremenom našla utjehu u tumačenju njegovih riječi na Maslinskoj gori kao najave
Mesijanskog poslanja svoga sina kao izraelskog izbavitelja. Ona se s novom energijom odala nastojanju da skrene
njegove misli u smjeru domoljublja i nacionalizma, dok je u tome angažirala i svoga brata, Isusovog omiljenog ujaka; i na
svaki drugi način se Isusova majka odavala nastojanju da pripremi svog prvorođenog sina da preuzme vodstvo nad onima
koji su htjeli oboviti Davidovo prijestolje i zauvijek zbaciti nežidovski jaram političkog ropstva.

POGLAVLJE 126: DVIJE PRESUDNE GODINE

126:0.1 OD SVIH iskustava Isusova zemaljskog života, najpresudnije su bile njegova četrnaesta i petnaesta godina. Ove
su dvije godine, nakon što je počeo biti svjestan svoje božanstvenosti i sudbine, i prije nego što je dostigao veću mjeru
komunikacije sa svojim unutarnjim Ispravljačem, bile najveći test njegova znamenitog života na Urantiji. Upravo se to

~ 60 ~
razdoblje od dvije godine može nazvati velikim testom, stvarnim iskušenjem. Ni jedna mlada osoba, prolazeći kroz
pometnje i probleme prilagodbe u adolescenciji, nije prošla kroz težu kušnju od Isusove tijekom njegova prijelaza iz
djetinjstva u ranu mladost. 126:0.2 To je važno razdoblje u Isusovom mladalačkom razvoju započelo s okončanjem
posjete Jeruzalemu i povratkom u Nazaret. Marija je isprva bila presrećna što joj se vratio njezin sin, misleći da je Isus
došao kući da bude poslušan sin - ne da je ikada bio bilo što drugo - i da počne pokazivati više zanimanja za planove koje
je ona kovala za njegovu budućnost. Ali Marija nije dugo imala priliku uživati u ovom sjaju majčine samoobmane i
neprepoznatog obiteljskog ponosa; uskoro ju je snašlo veliko razočaranje. Sve više i više, mladić je provodio vrijeme sa
svojim ocem; sve rjeđe je dijelio svoje probleme s Marijom, dok su i majka i otac sve manje bili u stanju razumjeti zašto je
tako često skretao pažnju od poslova ovoga svijeta na razmišljanje o svom odnosu prema poslovima svoga Oca. Iskreno,
oni ga nisu razumjeli, ali su ga najiskrenije voljeli. 126:0.3 Isus je s godinama počeo osjećati sve veće sažaljenje i ljubav
prema židovskom narodu, ali kako je vrijeme prolazilo, u njegovom se umu počelo razvijati opravdano negodovanje
prema politički nastrojenim svećenicima u hramu njegova Oca. Isus je imao duboko poštovanje prema iskrenim farizejima
i časnim pismoznanicima, dok je prezirao licemjerne farizeje i nečasne religiozne učitelje; prezirao je sve neiskrene
religiozne vođe. Dok je pomno analizirao osobe koji su bile na čelu Izraela, ponekad je dolazio u iskušenje razmotriti
mogućnost da postane očekivani židovski Mesija, ali nikad nije podlijegao ovom iskušenju. 126:0.4 Cijeli je Nazaret
uživao u pripovijedi o Isusovim podvizima među mudracima velikog hrama u Jeruzalemu, a naročito njegovi negdašnji
učitelji iz sinagoške škole. Neko su ga vrijeme svi hvalili. Cijelo je selo govorilo o njegovoj mladalačkoj mudrosti i
primjernom ponašanju i predviđalo da mu je bilo suđeno postati veliki vođa u Izraelu; došlo je vrijeme da veliki učitelj
konačno iziđe iz Nazareta u Galileji. Svi su se radovali njegovom petnaestom rođendanu, kad je trebao primiti dopuštenje
da čita Spise u sinagogi prilikom subotnje službe.

1. ČETRNAESTA GODINA (8. GODINA P.K.)

126:1.1 Bila je to kalendarska godina njegovog četrnaestog rođendana. Već je bio ovladao izradom jarama i obradom
šatorskog platna i kože. Također je brzo razvijao vještinu tesarstva i izrade stolarije. Ovog je ljeta često provodio vrijeme
na vrhu brda sjeverozapadno od Nazareta, posvećen molitvi i meditaciji. Postupno je postajao sve svjesniji istinske
prirode svog darivanja na zemlji. 126:1.2 Ovo je brdo prije nešto više od stotinu godina bilo "uzvišica Baala," dok je sada
na njemu bio grob čuvenog izraelskog sveca Šimuna. Isus je s vrha ovog Šimunovog brda mogao uživati u pogledu preko
cijelog Nazareta i njegove okolice. Odavde je mogao vidjeti Medigo i sjetiti se priče o prvoj velikoj pobjedi egipatske
vojske u Aziji i kako je kasnije još jedna takva vojska porazila judejskog kralja Jošiju. Nedaleko je mogao vidjeti i obližnju

~ 61 ~
goru Tanah gdje su Debora i Barak porazili Siseru. U daljini se pružalo brdo Dothan, gdje su prema predanju Josipova
braća prodala Josipa u ropstvo Egipćanima. Isus je zatim imao običaj skrenuti pogled prema Ebalu i Gerizimu i sjetiti se
tradicija Abrahama, Jakova i Abimeleka. Potom bi prizvao u sjećanje i počeo razmišljati o povijesnim događajima i
predanjima naroda svoga oca Josipa. 126:1.3 I dalje je pohađao napredne tečajeve čitanja pod nadzorom sinagoških
učitelja, dok je nastavio s kućnim odgojem svoje braće i sestara kako bi koje od njih dostiglo odgovarajuću dob. 126:1.4
Josip je početkom ove godine počeo odvajati dio prihoda od svojih posjeda u Nazaretu i Kafarnaumu kako bi podmirio
Isusov dugi studij u Jeruzalemu, kako su planirali da ovaj ode u Jeruzalem u kolovozu iduće godine, nakon što napuni
petnaest godina. 126:1.5 Početkom ove godine, i Josip i Marija su sve češće dovodili u sumnju sudbinu svog prvorođenog
sina. On je bio istinski izvanredno i milo dijete, ali ga je bilo teško razumjeti, tako teško dokučiti, a opet, nikad se nije
dogodilo ništa neuobičajeno ili čudesno. Njegova ponosna majka je često stajala bez daha očekujući da njezin sin učini
neko nadljudsko ili čudesno djelo, ali su njezine nade uvijek bile slomljene u gorkom razočaranju. Sve je ovo vodilo
velikom obeshrabrenju, ako ne i očaju. Pobožni ljudi ove dobi doista su vjerovali da proroci i obećani ljudi uvijek pokazuju
svoje zvanje i uspostavljaju svoje božanske moći čudesnim i tajanstvenim djelima. Ali Isus nikada nije činio čuda; njegovi
roditelji su bili sve više zbunjeni što su više razmišljali o budućnosti svoga sina. 126:1.6 Poboljšanje ekonomskog statusa
nazaretske obitelji se kod kuće odrazilo na više načina, a naročito s povećanjem broja glatkih bijelih ploča koje su služile
za pisanje ugljenom. Isus je također primio dopuštenje da nastavi uzimati glazbene lekcije; jako je volio svirati harfu.
126:1.7 Tijekom ove godine doista se moglo reći da je Isus "rastao u milosti pred čovjekom i Bogom." Obitelj se nadala
boljim danima; budućnost se činila blistavom.

2. JOSIPOVA SMRT

126:2.1 Sve je dobro išlo do tog kobnog utorka, 25. rujna, kada je glasnik iz Seforisa donio tragične vijesti ovom
nazaretskom domu da je Josip ozbiljno povrijeđen prilikom pada s dizalice pri radu na guvernerovom dvoru. Glasnik iz
Seforisa je prvo zastao u radionici na putu prema Josipovoj kući, gdje je informirao Isusa o nesreći koja je zadesila
njegova oca, te su zajedno otišli doma da saopće ove tužne vijesti Mariji. Isus je odmah htio ići svome ocu, ali Marija nije
htjela ni čuti o tome, već je odmah krenula na put da bude uz svoga muža. Tražila je da je u Seforis prati Jakov, kojem je
bilo deset godina, dok je Isusa ostavila doma s mlađom djecom dok se ona ne vrati, kako nije znala ozbiljnost Josipovih
povreda. AliJosip je umro od ozljeda još prije Marijinog dolaska. Prenijeli su ga u Nazaret i sutradan je bio pokopan sa
svojim precima. 126:2.2 Upravo kad su izgledi bili dobri i kad je budućnost počela izgledati svjetlije, ovaj je nazaretski
dom pogođen naizgled okrutnom rukom koja je poremetila postojeće okolnosti i uništila sve planove za Isusovu buduću

~ 62 ~
naobrazbu. Ovaj je mladi tesar, koji je upravo napunio četrnaest godina, ovom prilikom spoznao da je pred njim stajala ne
samo dužnost prema njegovom nebeskom Ocu da obznani božansku prirodu na zemlji i u ljudskom obličju, nego da je na
njegova mlada pleća pala i odgovornost za majku udovicu i sedmero braće i sestara - i dijete koje se tek trebalo roditi.
Ovaj je nazaretski mladić sada postao jedina potpora i isključiva utjeha ove tako naglo ožalošćene obitelji. Tako je
dopušten nesmetan razvoj prirodnih događaja Urantije koji su prisilili ovog mladića sudbine da tako rano preuzme ove
teške, ali izuzetno obrazovne i disciplinske odgovornosti njegove nove uloge koju je nosio kao glava ljudske obitelji, novi
otac svoje braće i sestara, potpora i zaštita svoje majke udovice i zaštitnik doma svoga oca, jedinog doma za koji će znati
za života na ovom svijetu. 126:2.3 Isus je vedro prihvatio odgovornosti koje su tako iznenadno pale na njega, i s njima se
vjerno nosio do samoga kraja. Barem je jedan veliki problem i potencijalni teret njegova života tragično riješen - od njega
se više nije očekivalo da ide u Jeruzalem na rabinske studije. Zauvijek je točno da Isus nije “sjedio ni na čijim nogama.”
Uvijek je bio voljan naučiti i od najsmjernije dječice, ali nikada nije primio autoritet od ljudskih izvora kao učitelj istine.
126:2.4 On još uvijek nije znao o Gabrijelovu posjetu njegovoj majci prije njegova rođenja; doznao je ovom događaju od
Ivana na dan krštenja, na početku svoje javne službe. 126:2.5 Kako su godine prolazile, ovaj je mladi tesar iz Nazareta
sve više mjerio svaku društvenu instituciju i svaki religiozni postupak jednim jedinim testom: "Jesu li bili od koristi ljudskoj
duši? Jesu li vodili Boga čovjeku? a čovjeka Bogu?" Iako ovaj mladić nije u potpunosti zanemarivao rekreacijske i
društvene aspekte života, sve više i više je posvećivao svoje vrijeme i energiju samo dvjema aktivnostima: brizi za obitelj i
pripremi za izvršenje volje svog nebeskog Oca na zemlji. 126:2.6 Susjedi su ove godine imali običaj svratiti za vrijeme
zimskih večeri da čuju bilo Isusove nastupe na harfi, njegove pripovijedi (za svoje godine, bio je odličan pripovjedač) ili
recitiranje poglavlja iz grčkih spisa. 126:2.7 Gospodarski poslovi obitelji su nastavili teći prilično glatko, kako su nakon
Josipove smrti imali veću sumu novca. Isus je rano pokazao dobru poslovnu prosudbu i financijsku oštroumnost. Bio je
široke ruke, ali skroman; nerasipan, ali velikodušan. Pokazao se mudrim i učinkovitim upraviteljem imanja svoga oca.
126:2.8 No, unatoč svemu što su Isus i nazaretski susjedi činili kako bi razveselili njihov dom, Marija i djeca su bili
preplavljeni tugom. Josip nije bio s njima. Josip je bio izuzetan suprug i otac, i svima je nedostajao. I sve ovo je djelovalo
još tragičnijim zbog toga što je umro prije nego što su imali priliku s njim progovoriti ili čuti njegov oproštajni blagoslov.

3. PETNAESTA GODINA (9. GODINA P.K.)

126:3.1 Sredinom petnaeste godine - prema suvremenom kalendaru dvadesetog stoljeća, a ne prema židovskoj računici -
Isus je čvrstom rukom vodio poslove svoje obitelji. Prije isteka ove godine potrošili su gotovo svu ušteđevinu i bili
primorani prodati jednu kuću u Nazaretu koja je bila u zajedničkom vlasništvu Josipa i njegovog susjeda i partnera

~ 63 ~
Jakova. 126:3.2 U srijedu navečer 17. travnja 9. godine p.K., rođena je Ruta, miljenica obitelji, i Isus je na svaki način
nastojao zauzeti mjesto svoga oca tješeći i služeći svoju majku tijekom cijelog ovog teškog i izuzetno tužnog iskušenja.
Skoro dvadeset godina (sve do početka njegove javne službe) ni jedan otac nije volio niti podizao svoju kćerku s više
ljubavi i odanosti nego što je Isus poklonio maloj Ruti. I bio je jednako dobar otac svim drugim članovima svoje obitelji.
126:3.3 Isus je ove godine prvi put formulirao molitvu kojoj je kasnije učio svoje apostole i koja je postala poznata kao
"Očenaš." Na određeni način ona proizlazi iz evolucije njihovog obiteljskog oltara; imali su više oblika hvale i nekoliko
formalnih molitvi. Isus je nakon očeve smrti nastojao naučiti stariju djecu da se u molitvi izraze individualnim riječima -
onako kako je on sam volio činiti - ali oni nisu bili u stanju shvatiti značenje ovog učenja i uvijek su se vraćali napamet
naučenim oblicima molitve. Upravo u ovom nastojanju da potakne svoju stariju braću i sestre da se mole individualnim
riječima, Isus ih je nastojao povesti sugestivnim frazama koje su se s vremenom, bez namjere s njegove strane, razvile u
molitvu koju su svi počeli koristiti, a koja je najvećim dijelom postala iz ovih sugestivnih izraza koje su naučili od Isusa.
126:3.4 Isus je na kraju odustao od nastojanja da potakne svakog člana svoje obitelji da formulira svoje vlastite spontane
molitve, i jedne je večeri u listopadu sjeo pored svjetiljke na niskom kamenom stolu i, na glatkoj cedrovoj pločici veličine
oko pola kvadratnog metara, komadom krede napisao molitvu koja je zatim postala prihvaćena kao standardna obiteljska
molitva. 126:3.5 Isus je ove godine bio jako uznemiren zbrkanim mislima. Obiteljska je odgovornost učinkovito uklonila
svaku pomisao o skoroj sprovedbi bilo kakvog plana koji bi poslužio kao odgovor na ukazanje u Jeruzalemu da se
"posveti poslu svoga Oca." Isus je pravilno zaključio da skrb za obitelj njegova zamaljskog oca mora doći prije svih drugih
dužnosti; da je potpora njegove obitelji bila njegova prva obveza. 126:3.6 Isus je tijekom ove godine pronašao odlomak iz
takozvane Knjige Enoha, koji ga je naveo da kasnije usvoji izraz "Sin Čovječji" kao obilježje svoje misije darivanja na
Urantiji. Temeljito je razmotrio ideju židovskog Mesije i bio je čvrsto uvjeren da neće postati takav Mesija. Čeznuo je da
pomogne narodu svoga oca, ali nikada nije očekivao da stane na čelo židovske vojske u zbacivanju strane dominacije
nad Palestinom. Znao je da nikada neće sjesti na Davidovo prijestolje uJeruzalemu. Pored toga nije vjerovao da je
njegova misija imala prirodu duhovnog izbavitelja ili moralnog učitelja jedino židovskog naroda. Ni na koji način, dakle,
njegova životna misija nije mogla biti ispunjenje snažnih čežnji i tobože mesijanskih proročanstava židovskih spisa; barem
ne onako kako su Židovi shvaćali ova proročka predskazanja. On je pored toga bio siguran da nikada neće postati Sin
Čovječji kakvog je opisao prorok Danijel. 126:3.7 No, kada dođe vrijeme da postane svjetski učitelj, kojim bi se imenom
nazvao? Što će reći o svojoj misiji? Kojim će ga imenom zvati ljudi koji postanu vjernici u njegova učenja? 126:3.8
Okrećući sve te probleme po glavi, pronašao je u knjižnici nazaretske sinagoge, među apokaliptičkim knjigama koje je
proučavao, rukopis po imenu "Knjiga Enoha"; i premda je bio siguran da ovu knjigu nije napisao drevni Enoh, bio je

~ 64 ~
intrigiran njezinim sadržajem koji je više puta pročitao. Tu je našao jedan odlomak koji ga je posebno impresionirao, gdje
se koristi pojam "Sin Čovječji." Pisac ove takozvane Knjige Enoha dalje opisuje ovog Sina Čovječjeg, opisuje posao koji
će ovaj obaviti na zemlji i objašnjava da je ovaj Sin Čovječji, prije nego što je sišao na ovaj svijet da donese spasenje
čovječanstvu, prošao svjetovima nebeske slave sa svojim Ocem, Ocem svih; i on je zatim okrenuo leđa svoj toj raskoši i
slavi da siđe na zemlju da navijesti spasenje napaćenim smrtnicima. Dok je Isus čitao ove odlomke (jasno shvaćajući
neispravnost velikog dijela istočnog misticizma koji je postao povezan s ovim učenjima), u svom je srcu doživio reakciju i
u svom umu spoznaju, da od svih mesijanskih predviđanja iz židovskih spisa i svih teorija o židovskom izručitelju, ni jedna
nije bila tako blizu istini kao ova priča skrivena u ovoj samo djelomično akreditiranoj Knjizi Enohovoj; i on je na licu mjesta
odlučio usvojiti inauguralni naziv "Sina Čovječjeg." I to je učinio kada je naknadno započeo svoj javni rad. Isus je imao
nepogrešivu sposobnost spoznavanja istine, i istinu nikada nije oklijevao prihvatiti bez obzira na njezino porijeklo. 126:3.9
Do tada je donio prilično čvrste odluke o mnogim pitanjima svog predstojećeg rada u korist svijeta, ali nije govorio o tim
pitanjima svojoj majci koja se još uvijek čvrsto držala ideje da je trebao postati židovski Mesija. 126:3.10 Bio je to početak
velike zbrke koja se ovom prilikom javila u Isusovoj ranoj mladosti. Nakon što je riješio neka pitanja o naravi svoje
zemaljske misije, o "poslovima svoga Oca" - u nastojanju da predoči cijelom čovječanstvu ljubav i prirodu svoga Oca -
počeo je iznova razmišljati o mnogim izjavama iz Spisa vezanim za dolazak nacionalnog izručitelja, židovskog učitelja ili
kralja. Na što su se ta proročanstva odnosila? Nije li on bio Židov? ili ne? Je li ili nije bio iz kuće Davidove? Njegova je
majka tvrdila da jeste; njegov je otac rekao da nije. Odlučio je da nije. Jesu li proroci bili u krivu u pogledu Mesijine prirode
i misije? 126:3.11 Naposljetku, je li moguće da je njegova majka bila u pravu? U većini pitanja, kad su se razlike u
mišljenju javljale u prošlosti, ona je bila u pravu. Ako je on bio novi učitelj, a ne i Mesija, kako će onda prepoznati
židovskog Mesiju, ako se ovaj pojavi u Jeruzalemu za vrijeme njegove zemaljske misije; i dalje, kakav bi trebao biti njegov
odnos prema ovom židovskom Mesiji? I kakav bi trebao biti njegov odnos, nakon što započne svoju životnu misiju, prema
njegovoj obitelji? prema židovskom narodu i religiji? Rimskom carstvu? nežidovima i njihovim religijama? Ovaj je mladi
Galilejac prevrtao po glavi sva ova bitna pitanja i o njima ozbiljno razmišljao dok je nastavio raditi za tesarskim stolom,
vrijedno zarađujući za sebe, svoju majku i osam drugih gladnih usta. 126:3.12 Marija je prije kraja ove godine uvidjela da
su obiteljska sredstva postajala sve tanja. Prebacila je prodaju golubova na Jakova. S vremenom su kupili još jednu kravu
i s Mujaninom pomoći počeli prodaju mlijeka svojim nazaretskim susjedima. 126:3.13 Marija je postala duboko
uznemirena Isusovim dubokim razdobljima meditacije, čestim odlascima u brda gdje se posvećivao molitvi i mnogim
čudnovatim idejama koje je s vremena na vrijeme iznosio. Ponekad je mislila da je mladić bio izvan sebe, a onda bi
smirila svoje strahove prisjećajući se da je Isus, naposljetku, bio obećano dijete koje se na neki način razlikovalo od svih

~ 65 ~
drugih mladih ljudi. 126:3.14 Ali Isus je već učio ne govoriti o svim svojim mislima, ne predstavljati sve svoje ideje o svijetu
drugim ljudima, čak ni svojoj majci. Od ove je godine Isus sve manje obznanjivao što se događalo u njegovom umu; to
jest, on je manje govorio o stvarima koje prosječna osoba nije mogla shvatiti, a koje bi navele ljude da ga smatraju čudnim
ili različitim od drugih ljudi. Po svemu sudeći držao se na normalan i općeprihvaćen način, iako je čeznuo za nekim tko bi
mogao razumjeti njegove probleme. Žudio je za pouzdanim i povjerljivim prijateljem, ali njegovi ljudski prijatelji nisu mogli
shvatiti složenost njegovih problema. Zbog jedinstvenosti ove neobične situacije, bio je prisiljen sam nositi svoje breme.

4. PRVA PROPOVIJED U SINAGOGI

126:4.1 Nakon što je napunio petnaestu godinu, Isus se subotom službeno mogao popeti na sinagošku propovjedaonicu.
Dok su u prošlosti često tražili od Isusa da čita Spise kad sinagoga nije imala govornika, došao je dan kad je mladić
primio zakonsko dopuštenje da upravlja javnom službom. Tako mu je hazan prve subote nakon Isusovog petnaestog
rođendana dopustio da vodi jutarnju službu u sinagogi. I kad su se svi vjernici okupili u Nazaretu i nakon što je izabrao
odlomke iz Spisa, mladić je ustao i počeo čitati: 126:4.2 "Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza; posla me
da radosnu vijest donesem krotkima, da iscijelim srca slomljena; da navijestim slobodu zarobljenicima i oslobođenje
duhovnim služnjevima; da navijestim godinu Božje milosti i dan obračuna Boga našega; da razveselim sve ožalošćene i
da im dadnem ljepotu mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna, da oni mogu
biti prozvani hrastovima pravde, nasadom Gospodinovim, koji se u njima proslavio. 126:4.3 "Tražite dobro, a ne zlo da
biste živjeli, i da Gospodin, Bog nad vojskama, odista s vama bude. Mrzite zlo, ljubite dobro; postavite pravicu na
gradskim vratima. Pa će se možda Gospodin Bog smilovat ostatku Josipovu. 126:4.4 "Operite se i očistite; iskorijenite zlo
iz djela svojih ispred očiju mojih; prestanite zlo činiti i učite se dobrim djelima; tražite pravdu, ugnjetenom pritječite u
pomoć. Siročetu pomozite do pravde, za udovu se zauzmite. 126:4.5 "S čime ću doći pred Gospodina, hoću li pasti ničice
pred Gospodarom sve zemlje? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti
mile tisuće ovnova, deset tisuća ovaca ili potoka ulja? Trebam li prinijeti sina prvenca zbog moga prijestupa, plod moga
tijela zbog grijeha moje duše? Ne! jer Gospodin je objavio, o ljudi, što je dobro. A što drugo od tebe Gospodin traži nego
samo da činiš što je pravo, da milosrđe ljubiš i da smjerno sa svojim Bogom hodiš? 126:4.6 "S kim ćete dakle, prispodobit
Boga koji sjedi na krugu zemlje? Podignite oči i pogledajte: tko je stvorio svjetove, koji na broj izvodi vojsku njihovu i koji ih
sve zove po imenu. On sve to radi po veličini njegova veličanstva i zbog njegove jake moći ne izostaje niti jedan. On daje
snagu umornome, jača nemoćnoga. Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i
pomažem ti, podupirem te desnicom pravde svoje. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, i ja krijepim desnicu tvoju i kažem ti, ne boj se,

~ 66 ~
ja ti pomažem. 126:4.7 Jer vi ste mi svjedoci, riječ je Gospodinova, i moje sluge koje sam izabrao, da bi ste svi znali i
vjerovali i uvidjeli da sam ja Vječni. Ja, ja sam Gospodin, osim mene nema spasitelja." 126:4.8 I kad je završio, on je sjeo,
dok su ljudi otišli svojim kućama razmišljajući o riječima koje im je tako dostojanstveno pročitao. Njegovi mještani ga nikad
nisu vidjeli tako veličanstveno svečanog; nikad mu nisu čuli glas tako ozbiljan i tako iskren; nikad ga nisu vidjeli tako
muževno g i odlučnog, tako autoritativnog. 126:4.9 Isus se ove subote poslije podne popeo na brdo iznad Nazareta sa
svojim bratom Jakovom i kad su se vratili doma, napisao Deset zapovijedi na grčkom komadom ugljena na dvije glatke
ploče. Marta je zatim obojila i ukrasila ove ploče koje su dugo visile na zidu iznad Jakovljevog malog radnog stola.

5. FINANCIJSKA BORBA

126:5.1 Isus i njegova obitelj su se postupno vratili jednostavnijem načinu života iz ranijih godina. Pojednostavili su način
odjevanja, kao i ishrane. Imali su dosta mlijeka, maslaca i sira. Dok su u vrijeme ljeta i jeseni uživali u plodovima vrta,
svaki je mjesec zahtijevao sve veću štedljivost. Doručkovali su jednostavno; ono su najbolje čuvali za večernji obrok. Ali
među ovim Židovima, nedostatak bogatstva nije značio nizak društveni status. 126:5.2 Ovaj je mladić već stekao gotovo
puno razumijevanje o tome kako su ljudi živjeli u njegovo vrijeme. Njegova kasnija učenja svjedoče o dobrom
razumjevanju života u kući, polju i radionici i ukazuju na njegov bliski kontakt sa svim fazama ljudskog iskustva. 126:5.3
Nazaretski hazan je ostao u uvjerenju da je Isus trebao postati veliki učitelj, vjerojatno nasljednik slavnog Gamaliela u
Jeruzalemu. 126:5.4 Svi Isusovi planovi za njegovu buduću karijeru su bili poremećeni. Kako su stvari sada stajale,
budućnost nije izgledala sjajno. Ali on nije posustajao; nije bio obeshrabren. Nastavio je živjeti iz dana u dan, uspješno
sprovodeći neposredne dužnosti i vjerno podmirujući neposredne odgovornosti svog životnog položaja. Isusov život je
vječna utjeha svim razočaranim idealistima. 126:5.5 Dnevna primanja prosječnog tesara su bila sve niža. Isus je pred kraj
ove godine zarađivao, radeći od rano ujutro do kasno navečer, sumu koja je iznosila nekih dvadeset pet centa na dan.
Iduće su godine teško uspjeli platiti građanske poreze, da ne govorimo o obvezi prema sinagogi i hramu od pola šekela.
Tijekom ove godine ubirač poreza je pokušao ugrabiti dodatnu sumu novca od Isusa, čak prijeteći da mu oduzme harfu.
126:5.6 Bojeći se da bi ubirači poreza mogli otkriti i zaplijeniti kopiju grčkih spisa, Isus je na dan svog petnaestog
rođendana poklonio ove spise knjižnici nazaretske sinagoge kao dar Gospodu za dostiguće zrelosti. 126:5.7 Isus je
doživio veliki šok svoje petnaeste godine kad je otišao u Seforis čuti Herodovu odluku u vezi žalbe na sumu koju je ovaj
dugovao Josipu prilikom njegove nesrećne smrti. Isus i Marija su se nadali primitku veće sume novca, kad im je blagajnik
u Seforisu ponudio jedan jadan iznos. Josipova braća su zatim uputila tužbu samom Herodu i Isus je ovom prilikom stajao
pred njim u palači, kad je čuo Herodov dekret da ovaj nije dugovao njegovom ocu prilikom njegove smrti apsolutno ništa. I

~ 67 ~
zbog ove nepravedne odluke Isus nikada nije vjerovao HeroduAntipi. Nije čudo što je jednom prilikom aludirao na Heroda
kao na "tu lisicu." 126:5.8 Isusova vezanost za tesarsku klupu ove i sljedeće godina lišila ga je prilike da posjeti
karavanske putnike. Njegov je ujak preuzao opskrbnu radionicu, a Isus je uopćeno radio u kućnoj radionici, gdje je bio pri
ruci da pomogne Mariji s obitelji. Isus je ovih dana počeo slati Jakova do karavanske stanice da prikupi podatke o
svjetskim događajima u nastojanju da ostane u vezi s najnovijim vijestima. 126:5.9 Prije nego što je dostigao zrelo doba,
on je prošao kroz sve one sukobe i zbunjenosti kroz koje su prošle sve prosječne mlade osobe prijašnjih i budućih doba.
A rigorozno je iskustvo izdržavanja i podizanja obitelji djelovalo kao sigurna zaštita protiv besposličarske meditacije i
pretjeranog odavanja mističkim tendencijama. 126:5.10 Isus je ove godine iznajmio veći komad zemlje sjeverno od
njihove kuće, koji je podijelio kao obiteljski vrt. Svako od starije djece je dobilo svoj mali individualni vrt i došlo je do
ozbiljne konkurencije u svim vrtlarskim radovima. Njihov je najstariji brat svaki dan provodio neko vrijeme s njima u vrtu
tijekom sezone uzgoja povrća.Radeći u vrtu sa svojom mlađom braćom i sestrama, često se bavio mišlju o životu na
seoskom imanju, gdje bi mogli uživati u slobodi opuštenijeg i mirnijeg života. No, oni nisu živjeli na selu; i Isus, koji je bio
praktičan mladić kao i idealista, se inteligentno i odvažno suočio s problemima upravo onako kako ih je zatekao, i činio
sve što je bilo u njegovoj moći da sebe i svoju obitelj prilagodi stvarnostima njihove situacije i adaptira njihove okolnosti
najboljem mogućem načinu zadovoljenja njihovih osobnih i kolektivnih težnji. 126:5.11 Isus se jedno vrijeme potajno
nadao da će biti u mnogućnosti prikupiti dovoljno sredstava - što bi bilo moguće da su dobili znatan iznos novca za radove
njihova oca na Herodovom dvoru - čime bi kupili manje seosko imanje. Već je ozbiljno razmišljao da preseli svoju obitelj
na selo. Ali kad im je Herod odbio isplatiti čak i najmanji dio svoga duga Josipu, odustali su od ambicije da se presele na
selo. Bilo kako bilo, stvorili su uvjete za užitak u više ladanjskih blagodati kako su već imali tri krave, četiri ovce, jato
kokoši, magarca, psa i golubove. U precizno definiranom i uređenom dnevnom planu nazaretske obitelji, čak su i mališani
imali redovne dužnosti. 126:5.12 Po završetku svoje petnaeste godine Isus je konačno završio življenje tim opasnim i
teškim razdobljem ljudske egzistencije, tim prijelazom iz spokojnih godina djetinjstva u svijest o nastupanju zrele dobi s
većim odgovornostima i mogućnostima za stjecanje naprednijeg iskustva u razvoju plemenitog karaktera. I tu se završava
razdoblje razvoja uma i tijela i započinje prava karijera ovog mladića iz Nazareta.

POGLAVLJE 127: GODINE RANE MLADOSTI

127:0.1 NA SAMOM pragu adolescencije, Isus se našao glavom i jedinom podrškom velike obitelji. U roku od nekoliko
godina nakon očeve smrti, nestala je sva je njihova imovina. Kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve više svjestan svoje
prijašnje egzistencije; u isto je vrijeme počeo potpunije spoznavati da je bio prisutan na zemlji i u ljudskom obličju jedino u

~ 68 ~
cilju otkrivenja Rajskog Oca djeci ljudi. 127:0.2 Bilo na ovom ili na bilo kojem drugom svijetu nikada nije živjela, niti će
ikada živjeti, bilo koja druga mlada osoba suočena s težim problemima ili zamršenijim teškoćama. Ni jedna mlada osoba
Urantije nikada neće biti pozvana da prođe kroz više iskušavajućih sukoba ili težih situacija od onih koje je Isus susreo
tijekom tog napornog razdoblja između svoje petnaeste i dvadesete godine. 127:0.3 Nakon što je tako stekao stvarno
iskustvo življenja tih adolescentnih godina na svijetu zaposjednutom zlom i pometenom grijehom, Sin Čovječji je stekao
puno poznavanje životnog iskustva mladih osoba iz svih oblasti Nebadona, i tako je zauvijek postao suosjećajno utočište
svim ožalošćenim i zbunjenim mladim osobama svih dobi i na svim svjetovima diljem lokalnog svemira. 127:0.4 Polako,
ali sigurno i stvarnim iskustvom, ovaj je božanski Sin zaradio svoje pravo da postane suvereni upravitelj nad svojim
svemirom, neupitni i vrhovni vladar svih stvorenih inteligencija na svim svjetovima lokalnog svemira, suosjećajno utočište
bića svih dobi i svih stupnjeva osobnog obdarenja i iskustva.

1. ŠESNAESTA GODINA (10. GODINA P.K.)

127:1.1 Utjelovljeni Sin je prošao kroz najranije godine i doživio mirno i neuzbudljivo djetinjstvo. Potom je izašao iz tog
teškog i pokusnog stadija prijelaza između djetinjstva i rane mladosti - postao je mladi Isus. 127:1.2 Ove je godine
dostigao puni tjelesni razvoj. Bio je muževan i pristao mladić. Postajao je sve tijezveniji i ozbiljniji, dok je uvijek bio
ljubazan i suosjećajan. Imao je ljubazan ali pronicav pogled i zarazan i ohrabrujući osmijeh. Glas mu je bio melodičan ali
autoritativan; pozdrav mu je bio srdačan ali neusiljen. Uvijek, čak i u svagdašnjem kontaktu, u njemu se mogla naslutiti
dvostruka narav, ljudska i božanska. Uvijek je ispoljavao ovu kombinaciju suosjećajnosti prijatelja i autoritativnosti učitelja.
I ove su se osobne crte počele očitovati vrlo rano, čak i u ovim godinama adolescencije. 127:1.3 Taj je fizički snažan i
robustan mladić dostigao puni rast svog ljudskog intelekta - još ne cjeloviti doživljaj ljudskog razmišljanja - nego puninu
kapaciteta za takav intelektualni razvoj. Posjedovao je zdravo i proporcionalno tijelo, oštar i analitičan um, ljubazno i
suosjećajno raspoloženje i ponešto nestalan ali ustrajan temperament, crte koje su bile u procesu organiziranja u snažnu,
izražajnu i privlačnu ličnost. 127:1.4 Kako je vrijeme prolazilo, njegova majka, braća i sestre su ga sve teže bili u stanju
razumjeti; spoticali su se o njegove riječi i pogrešno tumačili njegova djela. Nisu bili sposobni razumjeti život svog
najstarijeg brata budući da im je majka povjerila da je Isusu bilo suđeno da postane izručitelj židovskog naroda. Nakon što
im je Marija ovo povjerila kao obiteljsku tajnu, zamislite njihovu pometnju kad je Isus najiskrenije zanijekao sve takve ideje
i namjere. 127:1.5 Šimun je ove godine počeo ići u školu, i bili su primorani prodati još jednu kuću. Jakov je sada preuzeo
podučavanje svojih triju sestara, od kojih su dvije dostigle dob za ozbiljnu naobrazbu. Čim je Ruta malo porasla, Mirjana i
Marta su je preuzele u svoje ruke. U židovskim su obiteljima djevojke obično primale malo naobrazbe, ali Isus je smatrao

~ 69 ~
(a njegova se majka složila) da su djevojke trebale ići u školu isto kao i mladići, i kako ih sinagoška škola nije htjela primiti,
nisu imali drugog izbora nego da drže školu za djevojke kod kuće. 127:1.6 Isus je tijekom ove godine bio vezan za
tesarski stol. Srećom je imao napretek posla; izrađivao je proizvode tako vrhunske kvalitete da nikada nije bio bez posla,
bez obzira na povremeni ozbiljan pad potražnje u tom području. S vremena na vrijeme je imao toliko posla da mu je Jakov
morao priteći u pomoć. 127:1.7 Do kraja ove godine je gotovo odlučio da će nakon što podigne obitelj i što se sva braća i
sestre požene i poudaju, javno početi s radom na poučavanju istine i otkrivenju nebeskog Oca ljudima. Znao je da neće
postati očekivani židovski Mesija, i zaključio je da mu je bilo gotovo uzalud razgovarati o ovim pitanjima sa svojom
majkom; odlučio je da joj dopustiti da misli kako hoće, jer su sve njegove riječi u prošlosti napravile jako malo ili ni malo
dojma na nju i se sjetio se kako Josip nikada nije bio u stanju bilo što reći što bi navelo Mariju da se predomisli.Od ove je
godine sve manje govorio sa svojom majkom ili s bilo kim drugim, o tim problemima. Njegova je misija bila tako čudnovata
da ga nitko živ na zemlji nije mogao posavjetovati u vezi njezine sprovedbe. 127:1.8 On je bio istinski, iako ponešto mlad,
otac svoje obitelji; provodio je svaki mogući trenutak s djecom, i ona su ga istinski voljela. Njegova je majka s tugom
gledala njegova naporna zalaganja; žalila je što je Isus iz dana u dan morao raditi za tesarskim stolom kako bi nahranio
obitelj i što nije mogao, kako su to s puno nade planirali, otići u Jeruzalem da studira s rabinima. Marija nije bila u stanju
razumjeti mnogo toga u vezi njezina sina, ali ga je iskreno voljela i najdublje cijenila spremnost s kojom se prihvatio
obiteljskih obveza.

2. SEDAMNAESTA GODINA (11. GODINA P.K.)

127:2.1 Otprilike u ovo vrijeme je porasla agitacija, osobito u Jeruzalemu i Judeji, u cilju pobune protiv plaćanja poreza
Rimu. Formirana je snažna nacionalistička stranka, koja je s vremenom prozvana revniteljima. Revnitelji, za razliku od
farizeja, nisu bili spremni čekati na dolazak Mesije. Predlagali su da se stvari pokrenu političkim revoltom. 127:2.2 U
Galileju je stigla skupina organizatora iz Jeruzalema koja je bila prilično uspješna sve dok nisu stigli u Nazaret. Kad su
došli Isusu, on ih je pažljivo saslušao i postavio mnoga pitanja, dok im se odbio pridružiti. Premda nije želio u cjelosti
obznaniti svoje razloge zašto im nije želio prići, njegovo je odbijanje navelo i mnoge druge mladiće u Nazaretu da se ne
priključe. 127:2.3 Marija je dala sve od sebe da ga navede da im pristupi, ali njezini su napori ostali bez uspjeha. Otišla je
tako daleko da izjavi da njegovo odbijanje da prihvati nacionalističke ciljeve znači neposlušnost, kršenje obećanja koje je
dao po povratku iz Jeruzalema da će u svim odlukama slušati svoje roditelje; ali kao odgovor na tu insinuaciju, Isus je
samo blago položio ruku na njezino rame i gledajući je u oči, rekao: "Moja majko, kako možeš?" I Marija je povukla svoju
izjavu. 127:2.4 Jedan od Isusovih ujaka (Marijin brat Šimun) je već prišao ovoj grupi, i kasnije je postao službenik

~ 70 ~
galilejske skupine. I više godina je vladao raskol između Isusa i njegovog ujaka. 127:2.5 Ali problem je uskoro dostigao
veće proporcije u Nazaretu. Isusov je stav u tim pitanjima rezultirao raskolom među židovskom mladeži ovoga grada.
Otprilike polovica je prišla nacionalističkoj organizaciji, dok je druga polovica počela formirati opoziciju umjerenijih
rodoljuba, očekujući da Isus preuzme vodstvo. Bili su jako iznenađeni kad je odbio ovu ponuđenu čast, navodeći kao
izgovor svoje teške obiteljske obveze, što su svi uvažili. No, situacija je dalje zakomplicirana kad je nedugo zatim jedan
bogati Židov po imenu Izak koji je pozajmljivao novce nežidovima, ponudio platiti za uzdržavanje Isusove obitelji pod
uvjetom da Isus ostavi svoj zanat i preuzme upravu nad ovim nazaretskim domoljubima. 127:2.6 Isus je, tek što je
napunio sedamnaestu godinu, bio suočen s jednom od najdelikatnijih i najtežih situacija svog ranog života. Domoljubna
pitanja, osobito kad su ovi sporovi komplicirani pitanjem prikupljanja poreza od strane stranog tlačitelja, su vrlo teška
pitanja za duhovne vođe, i on se nesumnjivo našao u upravo takvoj teško situaciji, jer je židovska religija bila upletena u
ovu agitaciju protiv Rima. 127:2.7 Isusov stav je bio otežan zato što su ga majka i ujak, pa i njegov mlađi brat Jakov, svi
pozvali da priđe nacionalističkoj stranci. Svi bolji židovski mladići iz Nazareta su im već bili prišli, a oni koji su još uvijek
stajali po strani čekali su samo da se Isus predomisli. Imao je samo jednog mudrog savjetnika u cijelom Nazaretu, i to je
bio njegov stari učitelj, hazan, koji mu je pomogao da izabere prave riječi u svom obraćanju nazaretskom odboru građana
kad su došli tražiti njegov odgovor na upućeni javni apel. U cijelom Isusovom mladom životu, bio je to prvi put da je
svjesno pribjegao javnoj strategiji. Dotad, kad god je želio razjasniti određenu situaciju, uvijek se oslanjao na puni proglas
istine, ali sada nije mogao proglasiti punu istinu.Nije mogao reći da je bio više od čovjeka; nije mogao govoriti o svojoj
predstojećoj misiji koja je za svoje ostvarenje čekala na njegovu zreliju dob. Unatoč tim ograničenjima, ovaj je događaj bio
izravan izazov njegovoj religioznoj odanosti i nacionalnoj vjernosti. Njegova je obitelj bila u metežu, njegovi mladi prijatelji
podijeljeni, a cijeli židovski kontigent okrenut naglavačke. I zamislite da je on bio uzrok svemu tome! A on nije imao ni
najmanju namjeru da svori bilo kakve probleme, a kamoli ovoliki metež. 127:2.8 Nešto se moralo učiniti. Morao je
obrazložiti svoj stav, što je učinio hrabro i diplomatski i na zadovoljstvo mnogih, ali ne svih. Držao se svog izvornog stava,
navodeći obitelj kao svoju prvu dužnost, tvrdeći da su majka udovica i osmoro braće i sestara trebali više od onoga što se
moglo kupiti pukim novcem - tjelesnih životnih potreba - da im je trebala briga i uprava oca i da se on nije mogao čiste
savjesti osloboditi obveza koje su okrutnom nesrećom pale na njegova pleća. Dao je komplimente svojoj majci i
najstarijem bratu na njihovoj spremnosti da ga oslobode od njegovih dužnosti, ali je ponovio da mu je njegova odanost
prema preminulom ocu zabranjivala da napusti svoju obitelj, bez obzira na novčanu pomoć koja je ponuđena za
rješavanje materijalnih problema, izgovarajući svoju nezaboravnu izjavu da "novac ne može dati ljubav."Tijekom ovog
obraćanja, Isus je više puta neizravno aludirao na svoju "životnu misiju" ali je objasnio da, bez obzira na to da li je ona bila

~ 71 ~
u suprotnosti s vojnim idejama, ona, kao i sve drugo u njegovom životu, mora pričekati da prvo vjerno podmiri svoje
obveze prema svojoj obitelji. Svi nazarećani su dobro znali da je Isus bio dobar otac svojoj obitelji, i ovo je tako ganulo
srca svakog plemenitog Židova da je Isusova molba naišla na priznanje u srcima mnogih okupljenih slušatelja; a neki od
onih kojima ovo nije bilo dovoljno su bili razoružani nakon Jakovljevog govora koji je ovom prilikom izručen, iako nije bio
na programu. Hazan je malo prije ovog nastupa preslušao Jakova u govoru, ali to je bila njihova tajna. 127:2.9 Jakov je
izjavio da je bio siguran da bi Isus pomogao u oslobađanju svog naroda da je on (Jakov) bio stariji i u stanju preuzeti
odgovornost za obitelj, i da, ako dopuste da Isus ostane "s nama, da bude naš otac i učitelj, onda ćete imati ne samo
jednog vođu iz Josipove obitelji, već pet lojalnih nacionalista, jer zar nije nas petdječaka koji će odrasti uz brigu našeg
brata i oca da služe svojoj naciji?" I tako je mladić doveo do prilično srećnog svršetka vrlo napetu i prijeteću situaciju.
127:2.10 Kriza je za sada minula, ali ovaj događaj nikada nije zaboravljen u Nazaretu. Agitacija je nastavljena; Isus
nikada više nije uživao nepodijeljenu naklonost; ova podjela osjećaja nikada nije u potpunosti prevladana. A ovo je,
pogoršano drugim i budućim događajima, bilo glavni razlog zašto se Isus u kasnijim godinama preselio u Kafarnaum.
Nazaret je ubuduće imao podijeljene osjećaje prema Sinu Čovječjem. 127:2.11 Jakov je ove godine diplomirao i počeo
raditi puno radno vrijeme u stolarskoj radionici koja je bila smještena uz kuću. Naučio je vješto rukovati alatom i preuzeo
izradu jarmova i plugova, dok je Isus radio na doradi kuća i stručnoj izradi stolarije. 127:2.12 Isus je ove godine postigao
značajan napredak u organizaciji svoga uma. Postupno je ostvario sjedinjenje svojih dvaju naravi, božanske i ljudske,
postižući ovu novu organizaciju intelekta snagom svojih vlastitih odluka i samo uz pomoć svog unutarnjeg Osmatrača,
upravo onakvog Osmatrača kakav živi u svim normalnim smrtnicima na svim svjetovima nakon posjete darovanih Sinova.
Do sada se nije dogodilo ništa nadnaravno u životu ovog mladića, osim posjeta glasnika kojeg je poslao njegov stariji brat
Imanuel, koji mu se ukazao jedne noći u Jeruzalemu.

3. DEVETNAESTA GODINA (12. GODINA P.K.)

127:3.1 Tijekom ove godine prodali su svu obiteljsku imovinu, osim kuće i vrta. Prodali su i zadnji komad imovine u
Kafarnaumu (osim interesa u sastavu jednog drugog objekta) koji je već bio pod hipotekom. Prihodom su platili porez,
kupili nešto novog alata za Jakova i podmirili ratu hipoteke na staroj obiteljskoj opskrbnoj radnji blizu karavanskog
svratišta koju je Isus želio ponovo kupiti jer je Jakov bio dovoljno star da radi u dućanu pored kuće i da pomaže Mariji po
kući. Kako je financijski pritisak neko vrijeme popustio, Isus je odlučio povestiJakova na Pashu. Kako bi putovali nasamo,
krenuli su u Jeruzalem dan prije drugih hodočasnika, idući preko Samarije. Išli su pješice i Isus je govorio Jakovu o
povijesnim mjestima na putu, upravo kao što je njega otac učio na sličnom putovanju prije pet godina. 127:3.2 Putujući

~ 72 ~
kroz Samariju, vidjeli su mnoge čudne znamenitosti. Na putu su raspravljali o mnogim osobnim, obiteljskim i nacionalnim
problemima. Jakov je bio vrlo religiozan mladić i dok se nije u potpunosti slagao s majkom u vezi onoga malo što je znao
o Isusovom životnom radu, istinski se radovao danu kad će preuzeti obiteljsku odgovornost, kako bi Isus mogao početi
svoju misiju.Istinski je cijenio što ga je Isus poveo na Pashu i razgovarali su o budućnosti više nego ikada prije. 127:3.3
Isus je mnogo razmišljao dok su putovali Samarijom, osobito u Betelu i dok je pio iz Jakovljevog zdenca. S Jakovom je
govorio o tradicijama Abrahama, Izaka i Jakova. Nastojao je pripremiti Jakova za ono što će vidjeti u Jeruzalemu,
nastojeći ublažiti šok koji je on sam doživio na svom prvom posjetu hramu. Ali Jakov nije bio tako osjetljiv na neke od tih
prizora. Jedino se osvrnuo na površan i bezdušan način na koji su neki svećenici obavljali svoje dužnosti, ali sve u svemu
je uveliko uživao u posjetu Jeruzalemu. 127:3.4 Isus je poveo Jakova u Betaniju na pashalnu večeru. Šimun je bio
sahranjen sa svojim ocima, a Isus je preko Pashe preuzeo ulogu glave obitelji nad domaćinstvom i donio pashalno janje iz
hrama. 127:3.5 Nakon pashalne večere Marija je sjela razgovarati s Jakovom, dok su Marta, Lazar i Isus govorili dugo u
noć. Sutradan su prisustvovali službi u hramu i Jakov je primljen u izraelsku građansku zajednicu. Tog jutra, kad su zastali
na obronku Maslinske gore uživajući u pogledu na hram, Jakov je uzvikivao u čudu, dok je Isus nijemo promatrao
Jeruzalem. Jakov nije bio u stanju shvatiti ponašanje svoga brata. Te su se noći vratili u Betaniju s namjerom da krenu u
Nazaret sutradan ujutro, ali Jakov je uporno tražio da se vrate u hram u Jeruzalemu, objašnjavajući kako je želio čuli
rasprave učitelja. Dok je to bilo istina, u svom je srcu potajno želio vidjeti kako Isus sudjeluje u ovim raspravama, o čemu
je čuo od svoje majke. I tako su posjetili hram i čuli rasprave, ali Isus nije postavljao pitanja. Sve se to činilo tako
djetinjastim i beznačajnim ovom probuđenom umu čovjeka i Boga - samo ih je sažaljevao. Jakov je bio razočaran
Isusovom šutnjom. Na sve njegove upite, Isus je samo odgovorio: " Moj čas još nije došao." 127:3.6 Sljedećeg su se dana
uputili doma preko Jerihona i doline Jordana, i Isus je usput pomenuo mnoge pripovijedi, kao i priču o svom ranijem
putovanju ovim predjelima kad mu je bilo trinaest godina. 127:3.7 Po povratku u Nazaret, Isus je počeo raditi u staroj
obiteljskoj radnji i jako se radovao biti u stanju svakodnevno stupiti u kontakt s toliko ljudi iz svih dijelova zemlje i okolnih
oblasti. Isus je istinski volio ljude - običan svijet. Svakog je mjeseca isplaćivao ratu hipoteke na radnji, dok je uz
Jakovljevu pomoć nastavio biti potpora svojoj obitelji. 127:3.8 Nekoliko puta godišnje, kad nisu imali posjetitelja kojima je
obično ukazivana ta čast, Isus je subotom čitao Spise u sinagogi i često je nudio svoje komentare izabranih odlomaka, ali
obično ih je tako organizirao da su komentari bili suvišni. Znao je tako vješto izabrati i uklopiti red čitanja da su odlomci
jedan drugog pojašnjavali. Kad god su vremenske prilike dopuštale, subotom poslije podne je vodio braću i sestre na izlet
u prirodu. 127:3.9 Hazan je u to vrijeme osnovao muški omladinski klub za filozofske rasprave koji se sastajao u
domovima različitih članova i često u njegovom domu, i Isus je postao istaknuti član ove skupine. To mu je omogućilo da

~ 73 ~
povrati dio ugleda koji je izgubio u vrijeme nedavnih nacionalističkih kontroverzija. 127:3.10 Njegov društveni život, dok je
bio ograničen, nije bio u potpunosti zanemaren. Imao je mnogo toplih prijatelja i vjernih obožavatelja među mladićima i
djevojkama Nazareta. 127:3.11 U rujnu, Elizabeta i Ivan su došli u posjet nazaretskoj obitelji. Nakon što je izgubio oca,
Ivan se namjeravao vratiti u brda Judeje i baviti se zemljoradnjom i ovčarstvom, osim ako ga Isus pozove da ostane u
Nazaretu i da se tu prihvati tesarskog ili nekog drugog zanata. Oni nisu znali da je nazaretska obitelj bila praktički bez
prebijene pare. Što su više Marija i Elizabeta govorile o svojim sinovima, to su više bila uvjerene da su mladići trebali više
surađivati i češće se posjećivati. 127:3.12 Isus i Ivan su vodili brojne razgovore; govorili su i o nekim vrlo intimnim i
osobnim pitanjima. Kako se posjet bližio kraju, odlučili su da se neće ponovo vidjeti dok se ne sretnu pri javnoj službi,
nakon što ih "Otac nebeski pozove" na posao. Ivan je bio duboko impresioniran onim što je vidio u ovoj nazaretskoj
obitelji, i vratio se kući spreman da se prihvati rada na izdržavanju svoje majke. Bio je uvjeren da će sudjelovati u Isusovoj
životnoj misiji, ali je vidio da će Isus mnogo godina biti zauzet podizanjem svoje obitelji; i tako se mnogo spremnije vratio
svome domu, gdje se posvetio brizi za svoju majku i njihovo malo gazdinstvo. Ivan i Isus se nisu ponovo sreli sve do onog
dana kad se Sin Čovječji predstavio Ivanu na krštenje u Jordanu. 127:3.13 U subotu popodne, 3. prosinca ove godine,
smrt je po drugi put pogodila ovu nazaretsku obitelj. Preminuo je mali Amos, njihov mlađi brat, nakon tjedna bolesti i
visoke temperature. Nakon perioda tuge i patnje kroz koji je prošla sa svojim sinom prvencem kao jedinom utjehom,
Marija je konačno u cjelosti priznala Isusa kao pravu glavu obitelji; i on je doista bio dostojna glava obitelji. 127:3.14
Tijekom posljednje četiri godine sve više je opadao njihov standard življenja; iz godine u godinu su osjećali sve snažniji
pritisak siromaštva. Krajem ove godine su bili suočeni s jednim od najtežih događaja ove mukotrpne borbe. Jakov još nije
bio počeo ozbiljno zarađivati, a pogodili su ih i troškovi pogreba. No, Isus bi samo rekao svojoj uznemirenoj i ožalošćenoj
majci: "Marijo Majko, tuga nam neće pomoći; svi dajemo sve od sebe i majčin bi nas osmijeh potaknuo da učinimo još
više. Iz dana u dan hrabri nas nada u bolje dane pred nama." Isus je imao snažan i praktičan optimizam koji je bio doista
zarazan; sva djeca su živjela u atmosferi iščekivanja boljih vremena i okolnosti. A ta je optimistična hrabrost uveliko
pridonijela razvoju njihova snažnog i plemenitog karaktera, unatoč depresivnosti siromaštva. 127:3.15 Isus je imao
sposobnost učinkovitog mobiliziranja svih svojih moći uma, duše i tijela, i njihova usmjerenja na zadatak koji je pred njim
stajao. Znao je usredotočiti svoj dubokomisleni um na praktično rješenje svako pojedinogproblema i u spoju s neumornim
strpljenjem, to ga je osposobilo da spokojno podnese kušnje teške smrtničke egzistencije - da živi kao da “vidi Onoga koji
je nevidljiv."

~ 74 ~
 4. DEVETNAESTA GODINA (13. GODINA P.K.)

127:4.1 Isus i Marija su se u ovom razdoblju puno bolje slagali. Ona ga je sve manje smatrala sinom; sve više je postajao
otac njezine djece. Svaki dan je bio prepun praktičnih i neposrednih poteškoća. Sve rjeđe su govorili o njegovu životnom
radu, jer su s vremenom mislili samo o uzajamnoj posvećenosti podršci i odgoju njihove obitelji od četiri dječaka i tri
djevojčice. 127:4.2 Početkom ove godine Isus je u potpunosti privolio Mariju da prihvati njegove metode obrazovanja - da
pozitivno potakne djecu da čine dobro umjesto pozivanja na stariju židovsku metodu koja je zabranjivala činjenje zla. U
svom domu kao i tijekom svoje javne pouke, Isus je bez iznimke koristio pozitivni oblik ohrabrenja. Uvijek je govorio:
"Tako čini - tako treba činiti." Nikada nije koristio negativni način pouke izveden iz drevnih tabua. Suzdržavao se od
stavljanja naglaska na zlo njegovom zabranom, dok je uzdizao dobro tražeći njegovo izvršenje. Vrijeme za molitvu u ovoj
kući je bilo prilika za raspravu svih problema koji su se odnosili na dobrobit obitelji. 127:4.3 Isus je započeo mudru
disciplinu svoje braće i sestara od tako rane dobi da ih je vrlo rijetko morao kazniti da osigura njihovu brzu i svesrdnu
poslušnost. Jedina je iznimka bio Juda, kojeg je Isus u različitim prigodama morao kazniti zbog kršenja obiteljskih pravila.
U tri navrata kad je smatrao mudrim kazniti Judu zbog svjesnog kršenja obiteljskih pravila ponašanja i nakon što je Juda
sam priznao počinjeno djelo, o kazni su jednoglasno odlučila starija djeca i prije nego će primiti kaznu, i Juda se s njom
suglasio. 127:4.4 Dok je Isus bio vrlo metodičan i sistematičan u svemu što je činio, u svojim je administrativnim
odlukama ispoljavao veliku elastičnost i individualnost prilagodbe, i uveliko je impresionirao svu djecu duhom pravednosti
koji je motivirao njihova oca-brata. Isus nikada nije samovoljno kažnjavao svoju braću i sestre i prema svima se odnosio
pravedno i obzirno, zbog čega su Isusa voljeli svi članovi njegove obitelji. 127:4.5 Jakov i Šimun su pokušali slijediti
Isusov primjer nastojeći primiriti svoje ratoborne i ponekad razjarene drugove i uvjeriti ih u ideju nepružanja otpora, i u
tome su bili prilično uspješni; ali Josip i Juda, koji su slijedili takva učenja kod kuće, spremno su se branili od napada
svojih vršnjaka; posebno je Juda bio kriv za kršenje duha ovih učenja. Ali ideja nepružanja otpora nije bila obiteljsko
pravilo. Nitko nikada nije bio kažnjen zbog kršenja osobnih učenja. 127:4.6 Uopćeno su sva djeca, a osobito djevojčice,
tražila Isusov savjet u vezi svojih djetinjih problema i povjeravali su se svome bratu baš kao da je bio brižni otac. 127:4.7
Jakov je odrastao u dobro uravnoteženog i smirenog mladića, ali nije imao Isusovu duhovnu sklonost. Bio je puno bolji
učenik od Josipa koji je bio dobar radnik, ali još manje duhovno naklonjen. Josip je bio neumoran radnik i nije bio dorastao
intelektualnoj razini ostale djece. Šimun je bio dobronamjeran mladić, ali preveliki sanjalica. Trebalo mu je dulje da se
skrasi u životu i donio je veliku tjeskobu Isusu i Mariji. Ali uvijek je bio dobar i dobronamjeran mladić. Juda je bio
podstrekač. Imao je najviše ideale, ali nestabilan temperament. Imao je jednaku, ako ne još veću, odlučnost i agresivnost

~ 75 ~
od svoje majke, ali mu je nedostajao njezin osjećaj za proporciju i diskreciju. 127:4.8 Mirjana je bila uravnotežena i
trijezvena kćerka, puna uvažavanja prema svemu plemenitom i duhovnom. Marta je bila spora u mislima i djelima, ali je
bila vrlo pouzdano i učinkovito dijete. Ruta je bila miljenica cijele obitelji; iako joj je jezik znao biti brži od pameti, bila je
najiskrenijeg srca. Gotovo je obožavala svog velikog brata i oca. No, nisu je razmazili. Bila je lijepo dijete, ali ne tako
pristala kao Mirjana, koja je bila ljepotica obitelji, ako ne i grada. 127:4.9 Kako je vrijeme prolazilo, Isus je na mnoge
načine liberalizirao i dotjerao obiteljska učenja i prakse u vezi poštivanja subote i mnogih drugih faza religije, i Marija je
srdačno prihvatila sve ove promjene. Isus je u to vrijeme postao neupitna glava obitelji. 127:4.10 Ove godine Juda je
počeo ići u školu, i Isus je morao prodati harfu kako bi podmirio ove novetroškove. Tako je izgubio svoju posljednju ugodu
i razonodu. Jako je volio svirati harfu kad je bio mentalno i tjelesno iscrpljen, ali tješio se mišlju da je, ako ništa drugo,
harfa bila sigurna od porezničkog napadaja.

5. REBEKA, KĆERKA EZRE

127:5.1 Iako je Isus bio siromašan, njegov društevni status u Nazaretu nije bio ničim unižen. Bio je jedan od najistaknutijih
mladića u gradu, i djevojke su ga većinom duboko cijenile. Budući da je bio tako dobar primjer robustne i intelektualne
muževnosti, i s obzirom na reputaciju koju je imao kao duhovni vođa, nije čudo što je Rebeka, najstarija kćerka Ezre,
bogatog trgovca iz Nazareta, otkrila da se polagano zaljubljuje u ovog Josipovog sina. Prvo je povjerila svoje osjećaje
Mirjani, Isusovoj sestri, a Mirjana ja zauzvart o svemu tome razgovarala sa svojom majkom. Marija je bila jako
uznemirena. Hoće li time izgubiti sina, koji je postao neupitna glava obitelji? Zar nevoljama nikad nema kraja? Što ih je još
čekalo? A onda se počela pitati kakav bi učinak brak imao na Isusovu buduću karijeru; ne tako često, ali barem ponekad
bi prizvala u sjećanje činjenicu da je Isus bio "dijete obećanja." Nakon što je s Mirjanom razgovarala na ovu temu, odlučile
su pokušati zaustaviti cijelu stvar prije nego Isus o tome sazna, tako što će smjesta otići izravno kod Rebeke, sve joj
ispričati i iskreno joj reći da je po njihovom uvjerenju Isus bio sin sudbine; da je trebao postati veliki religiozni vođa, možda
i Mesija. 127:5.2 Rebeka ih je pažljivo saslušala; bila je dirnuta cijelom pričom i još odlučnija u svojoj želji da okuša sreću
s ovim izabranim čovjekom i da podijeli njegovu karijeru vodstva. Tvrdila je (sama sebi) da je takvom čovjeku još više
trebala vjerna i učinkovita ženu. Protumačila je Marijino nastojanje da je obeshrabri kao prirodnu reakciju na strah od
gubitka glave i jedine potpore obitelji; ali znajući da je njezin otac odobravao njezine osjećaje prema tesarevom sinu,
ispravno je računala da bi on rado nadomjestio gubitak cijele Isusove zarade. Kad je otac pristao na takav plan, Rebeka je
dalje razgovarala s Marijom i Mirjanom i kako ih nije uspjela pridobiti, odvažila se otići izravno k Isusu. To je učinila u
suradnji sa svojim ocem, koji je pozvao Isusa u njihov dom na proslavu Rebekinog sedamnaestog rođendana. 127:5.3

~ 76 ~
Isus je pažljivo i blagonaklono saslušao cijelu priču, naprije od oca, a zatim i od same Rebeke. Ljubazno je odvratio da
nikakva suma novca ne može nadomjestiti njegove osobne obveze prema podizanju obitelji svoga oca, "ispunjenju
najsvetije od svih ljudskih obveza - odanosti svome rodu." Rebekin je otac bio duboko dirnut Isusovim riječima koje su
svjedočile o obiteljskoj odanosti i brzo se povukao iz razgovora. Jedino je rekao svojoj ženi Mariji: "Ne možemo ga imati
za sina; on je previše plemenit za nas." 127:5.4 Tako je počeo njegov znameniti razgovor s Rebekom. Isus je do sada u
svom životu pravio malo razlike u svom obraćanju dječacima ili djevojčicama, mladićima ili djevojkama. Njegov je um bio
posve zaokupljen teškim problemima praktičnih zemaljskih poslova i zanimljive kontemplacije njegove buduće karijere
izvršenja "Očeva posla," da bi ikada ozbiljnije razmotrio pitanje osobne ljubavi i ljudskog braka. Ali sad je bio suočen licem
u lice s jednim od onih problema s kojima se svaki prosječan čovjek mora suočiti i o njima odlučiti. Doista je bio "iskušan u
svemu kao i vi." 127:5.5 Nakon što ju je pažljivo saslušao, iskreno se zahvalio Rebeki za njezin izražaj osobnog divljenja,
dodajući, "to će me bodriti i tješiti cijelog mog života." Objasnio je kako nije imao slobodu stupiti u odnos s bilo kojom
ženom izuzev s onima s kojima je bio u bratskom ili posve prijateljskom odnosu. Objasnio je da je njegova prva i
najvažnija dužnost bila podizanje obitelji njegova oca, da nije mogao misliti o braku dok to ne obavi; i zatim je dodao: "Ako
jesam sin sudbine, ne smijem prihvatiti obveze cjeloživotnog trajanja do onog vremena kad se očituje moja sudbina."
127:5.6 Rebeka je bila slomljenog srca. Odbila je svaku utjehu i salijetala je oca da napuste Nazaret sve dok on konačno
nije pristao da se presele u Seforis. U kasnijim je godinama odbila mnoge mladiće koji su je došli prositi. Živjela je u jednoj
jedinoj namjeri - da dočeka čas kad će ovaj, za nju najveći od svih ljudi početi svoju karijeru kao učitelj živuće istine. I ona
ga je odano slijedila kroz burne i znamenite godine njegovog javnog rada i bila je prisutna (iako je Isus nije zapazio)
onoga dana kad je pobjednički ujahao u Jeruzalem; i stajala je "među ostalim ženama" pored Marije tog sudbonosnog i
tragičnog poslijepodneva kad je Sin Čovječji razapet na križ, onaj koji za nju kao i za nebrojene svjetove na visini, bio "sav
od ljupkosti i koji se isticao među desecima tisuća."

6. DVADESETA GODINA (14. GODINA P.K.)

127:6.1 U Nazaretu i kasnije u Kafarnaumu, dugo se govorilo o Rebekinoj ljubavi prema Isusu, tako da, dok su u
narednim godinama mnoge žene voljele Isusa kao što su ga voljeli i muškarci, nikada više nije morao odbiti osobnu
ponudu naklonosti i jedne druge dobre žene. Od tada je ljudska naklonost prema Isusu poprimila narav obožavanja i
štovanja. I muškarci i žene su ga odano voljeli zbog onoga što je bio, bez imalo samointeresa ili posesivnosti. No, tijekom
mnogo godina, kad god je bilo pomena o Isusovoj ljudskoj osobnosti, uvijek je bilo riječi o Rebekinoj odanosti. 127:6.2
Mirjana je, dobro znajući o ovoj aferi i činjenici da se njezin brat odrekao čak i ljubavi lijepe djevojke (ne shvaćajući aspekt

~ 77 ~
ove odluke koji se ticao njegove buduće karijere sudbine), idealizirala Isusa i poklonila mu svoju dirljivu i duboku ljubav
kao svome ocu i bratu. 127:6.3 Iako su to jedva mogli priuštiti, Isus je imao čudnu čežnju da ide u Jeruzalem prigodom
Pashe. Njegova ga je majka, znajući o nedavnim događajima u vezi Rebeke, mudro ponukala na put. On toga nije bio
izrazito svjestan, ali ono što je prije svega želio je bila prilika za razgovor s Lazarom i za posjetu Marti i Mariji. Pored
njegove vlastite obitelji, njih troje je najviše volio. 127:6.4 Putujući u Jeruzalem, Isus je krenuo putem preko Mediga,
Antipatride i Lide, djelomično idući istom cestom kojom se nekoć vraćao iz Egipta u Nazaret u pratnji svoje obitelji.
Putovao je četiri dana i dosta je razmišljao o prošlim događajima koji su se odigrali u blizini ili u samom centru Mediga,
međunarodnog bojišta Palestine. 127:6.5 Isus je nastavio putovati prema Jeruzalemu, samo se zaustavljajući da pogleda
hram i gomile posjetitelja koji su se tu okupljali. Imao je čudnu i sve veću averziju prema ovoj Herodovoj građevini i
njezinom politički imenovanom svećenstvu. Prije svega je želio vidjeti Lazara, Martu i Mariju. Lazar je bio Isusov vršnjak i
glava obitelji; prije ovog posjeta, Lazareva je majka stavljena na počinak. Marta je bila nešto više od godinu dana starija
od Isusa, dok je Marija bila dvije godine mlađa. I sve troje su u Isusu vidjeli svoj idolizirani ideal. 127:6.6 Prilikom ovog
posjeta dogodio se jedan od onih Isusovih periodičnih epizoda pobune protiv tradicije - izraz ogorčenja prema
ceremonijalnim radnjama koje Isus nije smatrao ispravnim reprezentacijama njegovog Oca na nebu. Ne znajući o
Isusovom dolasku, Lazar je planirao proslaviti Pashu s prijateljima u obližnjem selu na putu za Jerihon. Isus je predložio
da slave Pashu kod Lazareve kuće. "Ali," rekao je Lazar, "nemamo pashalno janje." A onda je Isus počeo svoju dugu i
uvjerljivu disertaciju o tome kako Ocu na nebu doista ne trebaju takvi djetinjasti i besmisleni rituali. Kad su se podigli iz
svečane i predane molitve, Isus je rekao: "Neka djetinjasti i pomračeni umovi moga naroda služe Bogu onako kako je to
odredio Mojsije; bolje je da tako čine, ali mi koji smo vidjeli svjetlo života više nećemo prilaziti našem Ocu kroz tamu smrti.
Budimo slobodni u poznavanju istine o vječnoj ljubavi našega Oca." 127:6.7 Te večeri o sumraku, njih četvero su počeli
prvu proslavu Pashe koju je grupa pobožnih Židova ikada slavila bez pashalnog janjeta. Za ovu Pashu su pripremili
beskvasan kruh i vino, i Isus je poslužio ove simbole svojim prijateljima nazvajući ih "kruhom života" i "vodom njegovom," i
blagovali su u svečanom skladu s ovim učenjima. Isus je držao ovakav sakramentalni obred pri svim svojim budućim
posjetima Betaniji. Kad se vratio doma, ispričao je o ovome svojoj majci. Marija je isprva bila šokirana, ali je postupno
uspjela vidjeti njegov stav; unatoč tome, laknulo joj je kad je Isus rekao da nije namjeravao uvesti ovaj novi oblik pashalne
proslave u njihovu obitelj. Kod kuće s djecom, nastavio je iz godine u godinu blagovati Pashu "prema zakonima Mojsija."
127:6.8 Tijekom ove godine Marija je nadugačko govorila s Isusom na temu braka. Iskreno je pitala da li je imao namjeru
da se oženi da nije morao snositi obiteljske obveze. Isus je objasnio da, pošto mu je neposredna dužnost zabranjivala
brak, nije odveć razmišljao na tu temu. Izjavio je da je sumnjao da će ikada formirati bračnu zajednicu; rekao je da sve

~ 78 ~
slične stvari moraju pričekati "njegov čas," vrijeme kad "treba početi posao moga Oca." Kako je već bio odlučio da neće
imati tjelesne djece, nije puno mislio o temi ljudskog braka. 127:6.9 Isus je ove godine ponovo počeo tkati niti svoje
smrtničke i božanske prirode u jednostavnu i učinkovitu ljudsku individualnost. Nastavio je rasti u moralnom statusu i
duhovnom razumijevanju. 127:6.10 Iako je sva njihova imovina u Nazaretu (izuzev njihova doma) prodata, ove su godine
primili manju financijsku pomoć od prodaje imovine u sastavu jednog objekta u Kafarnaumu. Bio je to posljednji komad
Josipovog imanja. Ovaj je ugovor u Kafarnaumu sklopljen s određenim brodograditeljem po imenu Zebedej. 127:6.11
Josip je ove godine diplomirao iz sinagoške škole i spremio se započeti raditi na maloj klupi u tesarskoj radionici pored
kuće. Iako su prodali svo imanje njihova oca, imali su više izgleda da uspješno odagnaju siromaštvo, jer su sada tri osobe
bile redovito zaposlene. 127:6.12 Isus brzo postaje čovjek, ne samo mladić nego odrasla osoba. Već je naučio snositi
odgovornost. Znao je ustrajati kad je bio suočen s razočaranjem. Hrabro se nosi kad su njegovi planovi poremećeni, a
namjere privremeno osujećene. Naučio je biti pošten i pravedan kad se nađe licem u lice s nepravdom. Sada uči
prilagoditi svoje ideale duhovnog življenja praktičnim zahtjevima zemaljske egzistencije. Učio planirati postignuće viših i
daljih ciljeva idealizma, dok neumorno radi na postignuću bližih i neposrednijih ciljeva nužde. Sve više ovladava umijećem
prilagodbe svojih aspiracija svagdašnjim potrebama ljudskih prigoda. Gotovo u cjelosti je ovladao vještinom korištenja
energije duhovnog poriva za pokretanje mehanizma materijalnog postignuća. Polako uči živjeti nebeskim životom dok se
nastavlja baviti zemaljskom egzistencijom. Sve više i više ovisio o konačnom vodstvu svog nebeskog Oca, dok sam
preuzima očinsku ulogu vođenja i usmjeravanja svoje zemaljske obitelji. Postaja iskusan u vještini otimanju pobjede od
samih ralja poraza; uči preobraziti teškoće vremena u pobjede vječnosti. 127:6.13 I tako, dok godine prolaze, ovaj
nazaretski mladić nastavlja doživljavati život kojim žive smrtnici svjetova vremena i prostora. On živi punim,
reprezentativnim i preobilnim životom na Urantiji. Kada je napustio ovaj svijet, imao je zrelo iskustvo života kojim žive
njegova bića za kratkih i mukotrpnih godina svoje prve egzistencije, života u tijelu. Sve je ovo ljudsko iskustvo postalo
vječni posjed Svemirskog Vladara. On je naš suosjećajni brat, samilosni prijatelj, iskusni suvereni vladar i milostivi otac.
127:6.14 Od malih nogu Isus je nakupio veliko znanje; kao mladić je razvrstao, klasificirao i uskladio ove informacije; a
sada, kao zreo čovjek, počinje organizirati ove mentalne posjede u pripravi za njihovo korištenje u pouci, službi i pomoći
svojim bližnjim smrtnicima na ovom svijetu kao i drugim naseljenim planetima cijelog svemira Nebadona. 127:6.15 Rođen
u svijetu kao beba ovoga planeta, proživio je djetinjstvo i prošao nizom ranih faza mladosti i rane muškosti; sada stoji na
pragu zrelosti, bogat u iskustvu ljudskog življenja, prepun razumijevanja ljudske naravi i pun suosjećajnosti prema
slabostima ljudske naravi. On postaje stručnjak u božanskoj umjetnosti otkrivanja Rajskog Oca svim uzrastima i fazama

~ 79 ~
smrtnih stvorenja. 127:6.16 A sada, kao zreo i odrastao čovjek - zrela osoba ovoga svijeta - Isus se sprema za nastavak
svoje vrhovne misije otkrivanja Boga ljudima i usmjeravanja ljudi prema Bogu.

POGLAVLJE 128: ISUS KAO MLADI ČOVJEK

128:0.1 KAKO JE Isus iz Nazareta zakoračio u rane godine svoje odrasle dobi, on je živio i nastavio živjeti normalnim i
prosječnim ljudskim životom na zemlji. Isus je došao na svijet kao sva druga djeca; on nije sudjelovao u odabiru svojih
roditelja. Istina da je odabrao ovaj svijet kao destinaciju za svoje sedmo i završno darivanje, svoje utjelovljenje u ljudskom
obličju, ali je inače na svaki drugi način došao u svijet na prirodan način i odrastao kao sva druga djeca, boreći se s
nestalnostima svoje okolice upravo kao što to čine drugi smrtnici na ovom i drugim sličnim svjetovima. 128:0.2 Uvijek
budite svjesni da je Mihaelovo darivanje na Urantiji imalo dvostruku svrhu, naime: 128:0.3 1. Da ovlada iskustvom
življenja punim životom ljudskog bića u smrtnom tijelu, da upotpuni svoju suverenu vlast nad Nebadonom. 128:0.4 2. Da
obznani Oca Svih smrtnim žiteljima na svjetovima vremena i prostora, da učinkovitije usmjeri te smrtnike na bolje
razumijevanje Oca Svih. 128:0.5 Sve druge dobrobiti i kozmičke prednosti su bile slučajne i sekundarne u usporedbi s
ovim glavnim ciljevima njegova smrtnog darivanja.

1. DVADESET PRVA GODINA (15. GODINA P.K.)

128:1.1 Pri postizanju zrele dobi, Isus se ozbiljno i sasvim svjestan svoje prijašnje egzistencije, prihvatio rada na
ovladavanju iskustvom poznavanja života najnižeg oblika njegovih inteligentnih bića, čime je konačno i potpuno ostvario
pravo na bezuvjetnu vlast nad svemirom koji je sam stvorio. Prihvatio se ovog ogromnog poduzeća potpuno svjestan da
je u sebi imao dvije različite prirode. Ali on je već uspio kombinirati ove dvije prirode u jednu - Isusa iz Nazareta. 128:1.2
Josipov sin Isus je dobro znao da je bio čovjek, smrtnik, kojeg je rodila žena. To se može vidjeti iz prvog imena koje je
odabrao - Sin Čovječji. Bio je istinski sudionik u životu od krvi i mesa koji čak i danas, kao suvereni vladar nad sudbinama
svemira, između više drugih zasluženih naslova nosi ovaj naslovSina Čovječjeg. Doslovce je istina da je stvaralačka Riječ
- Sin Stvoritelj - koja je potekla od Oca Svih “tijelom postala i nastanila se kao čovjek na svijetu Urantiji." On je radio,
posustao u radu, odmarao se i išao na počinak. Ogladnio je i zadovoljavao je glad hranom; ožednio je i gasio je žeđ
vodom. Doživio je puni spektar ljudskih osjećaja i emocija; bio je "u svemu testiran, kao i vi," te je patio i umro. 128:1.3
Prikupio je znanje, stekao iskustvo i kombinirao ih u mudrost, baš kao i drugi smrtnici svijeta. Tek nakon krštenja je prvi
put upotrijebio svoje nadljudske moći. Nije upotrebljavao metode koje nisu bile dio ljudskog obdarenja sina Josipa i Marije.
128:1.4 Oslobodio se od svih moći koje su bile dio njegove predljudske egzistencije. Prije početka svog javnog djelovanja
~ 80 ~
u potpunosti je ograničio vlastito poznavanje ljudi i događaja. Bio je pravi čovjek među ljudima. 128:1.5 Zauvijek i
veličanstveno vrijedi: "Imamo velikog vladara koji može suosjećati s našim slabostima. Imamo Suverenog Vladara koji je
iskušan u svemu kao i mi, samo što nije sagriješio." A budući da je i sam patio, bio podvrgnut testiranju i kušnji, obilno je u
stanju razumjeti i služiti svim zbunjenim i uznemirenim ljudima. 128:1.6 Nazaretski tesar je sada u potpunosti shvaćao
prirodu svog budućeg rada, ali je odlučio da će njegov ljudski život u cjelosti teći u okvirima svog prirodnog tijeka. A u
nekim od tih pitanja doista je uzoran primjer svim smrtnim bićima, upravo kao što je zabilježeno: "Neka um bude u vama
koji je bio u Kristu Isusu, koji u svojoj božanskoj naravi nije mislio da je bilo čudno biti jednak s Bogom. Ali on je sišao na
niski status sluge i uzeo na sebe da bude rođen kao ljudsko biće, da postane sličan ljudima.A kad je postao kao čovjek,
on se ponizio i postao poslušan do smrti, čak i smrti na križu." 128:1.7 On je živio svoj smrtni život kao i svi drugi
pripadnici ljudske obitelji, kao onaj "koji je za života tako često nudio molitve i prošnje, čak i sa snažnim osjećajima i
suzama Onomu koji je u stanju spasti od sveg zla, a njegove molitve su učinkovite, jer je vjerovao." Zato mu je u svakom
pogledu priličilo da bude poput svoje braće, da bi mogao postati njihov milosrdan i suosjećajan vladar. 128:1.8 On nikada
nije sumnjao u svoju ljudsku prirodu; ona je bila očigledna i uvijek prisutna u njegovoj svijesti. No, u pogledu njegove
božanske prirode, uvijek je tu bilo prostora za sumnju i nagađanje ili barem je to istina do događaja njegova krštenja.
Samoostvarenje božanstvenosti je bilo sporo i, s ljudskog stajališta, prirodno evolucijsko otkrivenje. Ovo je otkrivenje i
samoostvarenje božanstvenosti započelo u Jeruzalemu, kada mu još nije bilo ni trinaest godina, s prvom nadnaravnom
pojavom njegove ljudske egzistencije; i to je iskustvo postignuća samosvijesti božanske prirode dovršeno prilikom njegova
drugog nadnaravnog iskustva u tijelu, kad se predstavio Ivanu na krštenje u Jordanu, događaja koji je označio početak
njegovog javne karijere službe i poučavanja. 128:1.9 Između ove dvije nebeske vizitacije - jedne u njegovoj trinaestoj
godini, a druge prilikom krštenja - nije se dogodilo ništa nadnaravno ili nadljudsko u životu ovog utjelovljenog Sina
Stvoritelja. Bez obzira na to, ovo je djetešce iz Betlehema koje je izraslo u dječaka, mladića i konačno odraslog čovjeka iz
Nazareta, u stvarnosti bilo utjelovljeni Stvoritelj svemira; ali on nikada nije koristio ni djelić ove vlasti, niti je slijedio
smjernice nebeskih ličnosti (osim svog sefarina čuvara) u življenju svog ljudskog života dok nije primio krštenje od Ivana.
A mi koji ovako svjedočimo znamo o čemu govorimo. 128:1.10 Pa ipak je, tijekom svih ovih godina života u tijelu, doista
bio božanski. Doista je bio Sin Stvoritelj koji je imao za roditelja Rajskog Oca. Kada je prihvatio svoju javnu karijeru, nakon
što je tehnički završio svoje posve smrtno iskustvo kojim je stekao suverenu vlast, nije oklijevao javno priznati da je bio
Sin Božji. Nije oklijevao proglasiti: "Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji." Nije prosvjedovao kada su
ga u kasnijim godinama prozivali Gospodinom slave, Vladarom svemira, Gospodinom svega stvorenoga, Svecem
Izraelovim, Gospodarom svega, našim Gospodinom i Bogom, Bogom u nama, Onim koji nosi jedincato ime koje je iznad

~ 81 ~
svakog drugog imena na svim svjetovima, Svemoći svemira, Kozmičkim umom cijele tvorevine, Onim u kojem se krije svo
blago mudrosti i znanja, punoćom Onoga koji ispunja sve, vječnom Riječi vječnoga Boga, Onim koji je prije svega i u
kojem je sve sadržano, Stvoriteljem neba izemlje, Održavateljem svemira, Sucem cijele zemlje, Davateljem života
vječnog, Istinskim pastirom,Otkupiteljem svjetova, Kapetanom našega spasenja. 128:1.11 Nikada nije prigovorio ni
jednom od ovih naslova koje je primio po završetku svog ljudskog života i ulasku u kasnije godine samosvijesti svoje
službe božanstvenosti u čovječanstvu, za čovječanstvo i u korist čovječanstva na ovom svijetu i za sve druge svjetove.
Isus je prigovorio samo jednom primljenom naslovu: Kad je jednom prilikom nazvan Imanuelom, samo je uzvratio, "Ne, to
je moj stariji brat." 128:1.12 Uvijek, čak i nakon što je ušao u viši zemaljski život, Isus je bio pokorno podložan volji Oca na
nebu. 128:1.13 Nakon krštenja je bez prezanja dopustio svojim iskrenim vjernicima i zahvalnim sljedbenicima da mu
ukažu obožavanje. Čak i dok se borio sa siromaštvom i golim rukama nastojao pribaviti sredstva za izdržavanje obitelji,
sve više je bio svjestan da je bio Sin Božji; znao je da je bio stvoritelj neba i same ove zemlje na kojoj je tekla njegova
ljudska egzistencija. A velika su mnoštva nebeskih bića u cijelom prostranom i pozornom svemiru znala da je ovaj čovjek
iz Nazareta bio njihov voljeni Vladar i Stvoritelj - otac. Duboka je neizvjesnost prožimala cijeli Nebadon tijekom tih godina;
sve su nebeske oči bile stalno usmjerene na Urantiju - na Palestinu. 128:1.14 Ove je godine Isus sa svojim bratom
Josipom otišao u Jeruzalem na proslavu Pashe. Kako je već bio poveo Jakova u hram na posvećenje, smatrao je svojom
dužnošću da povede i Josipa. Isus nikada nije ispoljio ni najmanju pristranost u odnosu prema svojoj obitelji. S Josipom
se uputio u Jeruzalem uobičajenim putem preko Jordanske doline, dok se u Nazaret vratio istočnim jordanskim putem
preko Amatusa. Isus je u Jordanskoj dolini pričao Josipu o židovskoj povijesti, dok mu je na povratku govorio o zgodama
slavnih plemena Rubena, Gada i Gileada koja su prema predanjima živjela istočno od rijeke. 128:1.15 Josip je Isusu
uputio mnoga bitna pitanja o njegovoj životnoj misiji, ali je na većinu tih pitanja Isus samo odgovorio: "Moj čas još nije
došao." Međutim, u tim su intimnim razgovorima razmijenjene mnoge riječi kojih se Josip sjetio tijekom burnih događaja u
budućim godinama. Isus je s Josipom proveo Pashu kod svoja tri prijatelja u Betaniji, kako što je imao običaj činiti prilikom
posjeta Jeruzalemu.

2. DVADESET DRUGA GODINA (16. GODINA P.K.)

128:2.1 Bila je to još jedna godina kad su se Isusova braća i sestre suočili s kušnjama i nevoljama tipičnih problema i
prilagodbi adolscencije. Isus je sada imao braću i sestre u rasponu od sedam do osamnaest godina, i uvijek se zalagao
da im pomogne da se prilagode svojim novim intelektualnim i emocionalnim pobudama. Tako se uhvatao u koštac sa
svim novim problemima adolescencije u životima njegove mlađe braće i sestara. 128:2.2 Šimun je ove godine diplomirao i

~ 82 ~
počeo raditi s Isusovim prijateljem i spremnim braniteljem iz djetinjstva, Jakovom koji je bio klesar. Kao rezultat nekoliko
obiteljskih skupova odlučeno je da nije bilo mudro da se svi mladići posvete tesarskom zanatu. Smatrali su da će s više
različitih obrta biti u prilici ugovoriti građevinske radove na cijelim zgradama. Nisu imali dovoljno posla jer su trojica radili
puno vrijeme kao tesari. 128:2.3 Isus je ove godine nastavio raditi na doradi kuća i izradi stolarije, ali je najveći dio
vremena provodio u karavanskoj radnji. Jakov se počeo smjenjivati s njim u nadgledanju radnje. Drugom polovicom ove
godine, u Nazaretu je opala potražnja za tesarskim radom i Isus je ostavio Jakova u karavanskoj radnji i Josipa u kućnoj
radionici, dok je on našao posao u Seforisu kao kovač. Šest mjeseci je radio na obradi metala i stekao prilično dobru
vještinu u radu na nakovnju. 128:2.4 Prije nego će preuzeti novi posao u Seforisu, Isus je održao jedan od njihovih
povremenih obiteljskih skupova i svečano postavio Jakova, koji je upravo napunio osamnaestu godinu, kao novu glavu
obitelji. Obećao mu je dati svoju srdačnu potporu i punu suradnju i od svakog člana obitelji dobio svečano obećanje
poslušnosti Jakovu. Jakov je ovom prilikom preuzeo punu financijsku odgovornost za obitelj, a Isus mu je svakog tjedna
slao dio svojih prihoda. Isus nikada više nije uzeo upravu izJakovljevih ruku. Dok je radio u Seforisu, prema potrebi je
svake noći mogao pješačiti kući, ali bi uglavnom namjerno ostajao u Seforisu navodeći kao izgovor vremenske prilike i
druge razloge, dok je ustvari nastojao pružiti priliku Jakovu i Josipu da nauče snositi obiteljske odgovornosti. Pokrenuo je
spori proces odvajanja od svoje obitelji. U Nazaret se vraćao svake subote, a ponekad i sredinom tjedna kad je prigoda
zahtijevala, da se uvjeri u učinkovitost novog plana i da ponudi svoje savjete i korisne prijedloge. 128:2.5 Ovih šest
mjeseci u Seforisu je pružilo priliku Isusu da bolje upozna nežidovsko gledište života. On je radio i živio s nežidovima i na
svaki mogući način nastojao bliže i podrobnije upoznati i proučiti običaje življenja i način razmišljanja nežidovskog uma.
128:2.6 Moralni su standardi žitelja ovog rodnog grada Heroda Antipe bili daleko ispod čak i moralnih standarda
karavanskog grada Nazareta, tako da nakon šest mjeseci boravka u Seforisu Isus nije oklijevao potražiti izgovor da se
vrati u Nazaret. Njegova je radna ekipa upravo trebala poduzeti javne radove u Seforisu i u novoizgrađenoj Tiberijadi, a
Isus nije htio sudjelovati u radovima koji su tekli pod nadzorom Heroda Antipe. A bili su tu i drugi razlozi zbog kojih je po
njegovom mišljenju bilo mudro da se vrati u Nazaret. Po povratku u karavansku radnju, nije ponovo na sebe preuzeo
osobno upravljanje obiteljskim poslovima. Radio je u suradnji s Jakovom i koliko god je to bilo moguće, dopuštao mu je da
nastavi s nadzorom nad kućanstvom. Na Jakovu je i dalje ostala uprava nad obiteljskim troškovima i bilanciranje
obiteljske riznice. 128:2.7 Upravo je takvim mudrim i pomnim planiranjem Isus stvorio uvjete koju su mu omogućili da se
povuče iz aktivnog sudjelovanja u obiteljskim poslovima. Kad je Jakov imao dvije godine iskustva u obiteljskoj upravi - i
pune dvije godine prije nego što se on (Jakov) oženio - Josip je zadužen za upravu nad obiteljskim sredstvima i općim
nadzorom nad kućanstvom.

~ 83 ~
 3. DVADESET TREĆA GODINA (17. GODINA P.K.)

128:3.1 Financijski je pritisak ove godine donekle popustio kako su sada četvorica mladića bili uposleni. Mirjana je dobro
zarađivala od prodaje mlijeka i maslaca; Marta je postala odlična tkalja. Otplatili su trećinu kupovne cijene karavanske
radnje. U ovako povoljnim okolnostima, Isus je uzeo tri tjedna odmora da povede Šimuna u Jeruzalem na Pashu, što je
bio najduži period odmora od svakodnevnog rada od smrti njegova oca. 128:3.2 U Jeruzalem su putovali preko
Dekapolisa kroz Pelu, Gerasu, Filadelfiju, Hešbon i Jerihon. U Nazaret su se vratili uz obalu, pored Lide, Jope, Cezareje,
oko Karmelske gore, preko Ptolemaide i do Nazareta. Isus je ovom prilikom prilično dobro upoznao cijelu Palestinu
sjeverno od šire okolice Jeruzalema. 128:3.3 Isus i Šimun su u Filadelfiji upoznali trgovca iz Damaska kojem su se ovi
nazaretski mladići toliko dopali da je inzistirao da ga posjete u njegovu svratištu u Jeruzalemu. Dok je Šimun prisustvovao
svečanostima u hramu, Isus je proveo veći dio vremena u razgovoru s tim dobro obrazovanim i naputovanim čovjekom
koji se bavio svjetskim poslovima. Ovaj je trgovac imao preko četiri tisuće karavanskih deva; poslovao je širom Rimskog
svijeta i sada je bio na putu za Rim. Ponudio je Isusu da se preseli u Damask i da uđe u orijentalni uvoz-izvoz u okviru
njegove poslovnice, ali mu je Isus objasnio da se trenutno nije osjećao slobodnim napustiti svoju obitelj. No, na povratku u
Nazaret, dosta je mislio o tim dalekim gradovima i još daljim zemljama Dalekog Zapada i Istoka o kojima je tako često
slušao od karavanskih putnika i vodiča. 128:3.4 Šimun je jako uživao u svom posjetu Jeruzalemu. Bio je primljen u
građansku zajednicu Izraela pri posveti novih sinova zapovijedi uoči Pashe. Dok je Šimun sudjelovao u svečanostima
Pashe, Isus se pomiješao s gomilom posjetitelja i vodio mnoge zanimljive osobne razgovore s brojnim nežidovskim
obraćenicima. 128:3.5 Od svih ovih susreta možda se najviše ističe kontakt s jednim mladim Grkom koji se zvao Stjepan.
Ovaj je mladić bio na svom prvom posjetu Jeruzalemu i slučajno je sreo Isusa u četvrtak popodne ovoga tjedna uoči
Pashe. Dok su polako šetali razgledajući asmonijsku palaču, Isus je započeo ležerni razgovor koji je pobudio njihovo
dublje uzajamno zanimanje, tako da su proveli četiri sata u raspravi načina življenja, istinskog Boga i iskazanja
obožavanja. Stjepana su jako dojmile Isusove riječi; nikada ih nije zaboravio. 128:3.6 A bio je to isti onaj Stjepan koji je
kasnije postao vjernik u Isusova učenja, čija je hrabrost u propovijedanju ovog ranog evanđelja navela razljućene Židove
da ga na mjestu kamenuju. Dio Stjepanove izvanredne smjelosti u promicanju njegova viđenja novog evanđelja izravna je
posljedica ovog ranijeg razgovora s Isusom. Ali Stjepan nikada nije ni pomislio da je ovaj Galilejac s kojim je razgovarao
prije nekih petnaest godina bio osoba koju je kasnije proglasio Spasiteljem svijeta i zbog koje je nedugo zatim položio svoj
život, čime je postao prvi mučenik ove nove kršćanske vjere. Kad je Stjepan položio svoj život kao cijenu svog napada na
židovski hram i njegove tradicionalne prakse, u blizini je stajao čovjek po imenu Savao, državljanin Tarza. Kad je Savao

~ 84 ~
vidio kako je ovaj Grk položio svoj život radi svoje vjere, u njegovu su srcu rođene emocije koje su ga s vremenom navele
da prihvati učenja koja su vodila Stjepanovoj smrti; u budućim je godinama postao agresivni i neustrašivi Pavao, filozof,
ako ne i isključivi osnivač kršćanske religije. 128:3.7 U nedjelju nakon tjedna Pashe, Šimun i Isus su krenuli nazad u
Nazaret. Šimun nikada nije zaboravio to što je naučio od Isusa na ovom putovanju. Uvijek je volio Isusa, ali sada je
osjećao da je počeo poznavati svog oca i brata. Mladići su vodili mnoge prisne razgovore dok su putovali i pripremali
svoje pokraj puta. Stigli su doma u četvrtak u podne i Šimun je do kasno u noć pripovijedao njihove doživljaje svojoj
obitelji. 128:3.8 Marija je bila jako uznemirena Šimunovom izjavom da je Isus proveo dosta vremena u Jeruzalemu "u
posjetu sa strancima, osobito onima iz najudaljenijih zemalja." Isusova obitelj nikada nije mogla shvatiti ovaj veliki interes
za ljude, ovaj poriv da započne razgovor i da sazna o čemu su razmišljali. 128:3.9 Sve više i više Nazaretska je obitelj bila
zaokupljena svojim neposrednim ljudskim problemima; nisu često pominjali Isusovu buduću misiju, a on sam je vrlo rijetko
govorio o svojoj budućoj karijeri. Njegova je majka rijetko mislila o njemu kao obećanom djetetu. Polako je odustajala od
ideje da je Isus trebao ispuniti neku božansku misiju na zemlji, ali je s vremena na vrijeme njezinu vjerubudilo sjećanje na
Gabrijelovo ukazanje prije djetetova rođenja.

4. DOGAĐAJ U DAMASKU

128:4.1 Posljednja četiri mjeseca ove godine Isus je proveo u Damasku kao gost trgovca kojeg je upoznao u Filadelfiji
kad je bio na putu za Jeruzalem. Predstavnik ovoga trgovca je potražio Isusa putujući kroz Nazaret i otpratio ga u
Damask. Ovaj je trgovac, koji je djelomice bio Židov, planirao uložiti veliku svotu novca kako bi u Damasku osnovao školu
religiozne filozofije. Planirao je stvoriti sveučilište koje bi se moglo mjeriti s onim u Aleksandriji. I on je predlagao da Isus
odmah krene u obilazak svjetskih obrazovnih centara, u pripremi da postane poglavar ovog novog poduzeća. Bilo je to
jedno od najvećih iskušenja Isusove posve ljudske karijere. 128:4.2 Ovaj je trgovac nedugo zatim upoznao Isusa sa
skupinom od dvanaest trgovaca i bankara koji su bili spremni financirati ovo planirano sveučilište. Isus je ispoljio duboki
interes za ovu ideju i pomogao u planiranju njezine organizacije, ali je uvijek izražavao bojazan da bi druge obveze koje
nije navodio mogle spriječiti njegovo prihvaćanje tako pretencioznog poduzeća. Njegov je sponzor bio uporan i unosno je
zaposlio Isusa u svojoj kući na prijevodu nekih spisa, dok su on, njegova supruga i njihovi sinovi i kćeri nastojali nagovoriti
Isusa da prihvati ponuđenu čast. Ali Isus nije pristao. Dobro je znao da njegova misija na zemlji ne može teći pod
pokroviteljstvom obrazovnih institucija; znao je da se ni u najmanjem ne smije obvezati i dopustiti da njime upravljaju
"vijeća ljudi," bez obzira kako dobronamjerna bila. 128:4.3 Onaj kojeg su odbacile religiozne vođe Jeruzalema, čak i
nakon što je dokazao svoju vlast, je bio priznat i hvaljen kao vrhunski učitelj među poslovnim ljudima i bankarima iz

~ 85 ~
Damaska, i to dok je još bio anonimni i neproslavljeni tesar iz Nazareta. 128:4.4 Nikada nije govorio o ovoj ponudi svojoj
obitelji i dočekao je kraj ove godine u Nazaretu u bavljenju svagdašnjim dužnostima, kao da nikada nije bio doveden u
iskušenje da prihvati laskavu ponudu svojih prijatelja iz Damaska. Ni ovi ljudi iz Damaska nikada nisu povezali osobu koji
će postati poznata kao čovjek iz Kafamauma koji je okrenuo naglavačke cijeli židovski svijet, s ovim bivšim tesarem iz
Nazareta koji se usudio odbiti čast koju mu je njihov spojeni kapital mogao pružiti. 128:4.5 Isus je svjesno i domišljato
odvojio različite epizode svoga života tako da u očima svijeta one nikada nisu postale povezane kao djela jedne te iste
osobe. U narednim je godinama često slušao pripovjedi o čudnom Galilejcu koji je odbio priliku da u Damasku osnuje
školu koja se mogla natjecati sa sveučilištem u Aleksandriji. 128:4.6 Jedan od razloga zašto je Isus nastojao razdvojiti
različite događaje svog zemaljskog života, je bio da spriječi izgradnju takve mnogostrane i spektakularne karijere koja bi
eventualno navela buduće generacije da obožavaju učitelja umjesto što će čuti istinu koju je živio i učio. Isus nije želio
ostaviti takav zapis ljudskog umijeća i postignuća koji bi odvratio pozornost od njegovih učenja. Rano je prepoznao
mogućnost da njegovi sljedbenici dođu u iskušenje formirati religiju o njemu koja se mogla natjecati s evanđeljem
kraljevstva koje je namjeravao proglasiti svijetu. Prema tome je stalno nastojao potisnuti sve aspekte svoje znamenite
karijere za koje je mislio da su mogli poslužiti ovoj prirodnoj ljudskoj tendenciji prema slavljenju učitelja umjesto
proglašenja njegovih učenja. 128:4.7 Isti taj motiv dalje objašnjava zašto je dopustio da bude poznat po različitim
nazivima za različitih epoha svog života na zemlji. Opet, nije htio stvoriti nikakav pretjerani utjecaj koji bi naveo njegovu
obitelj i druge ljude da vjeruju u njega protivno svojim iskrenim uvjerenjima. Uvijek je odbijao neiskreno ili nepošteno izvući
korist iz ljudskog uma. Nije htio da ljudi vjeruju u njega osim ako njihova srca reagiraju na duhovne stvarnosti koje je
obznanio u svojim učenjima. 128:4.8 Do kraja ove godine nazaretski je dom prilično glatko funkcionirao. Djeca su rasla, a
Marija se navikavala na Isusovu odsutnost od kuće. On je nastavio davati svoju plaću Jakovu za izdržavanje obitelji, a
sebi je ostavljao samo mali dio za svoje neposredne osobne troškove. 128:4.9 Kako su godine prolazile, bilo je sve teže
uvidjeti da je ovaj čovjek bio Sin Božji na zemlji. Naočigled je bio sasvim kao sve druge osobe svijeta, tek jedan odljudi. A
Otac na nebu je odredio da se darivanje tako odvija.

5. DVADESET ČETVRTA GODINA (18. GODINA P.K.)

128:5.1 Bila je to prva godina kad se Isus uspio više ili manje osloboditi od obiteljske odgovornosti. Jakov je bio vrlo
uspješan u upravljanju kućanstvom uz Isusove savjete i financijsku pomoć. 128:5.2 Tjedan dana nakon Pashe ove
godine, u Nazaret je došao jedan mladić iz Aleksandrije da ugovori sastanak između Isusa i skupine aleksandrijskih
Židova na palestinskoj obali kasnije ove godine. Sastanak je planiran za sredinu lipnja, a Isus je otišao u Cezareju da se

~ 86 ~
nađe s pet istaknutih Židova iz Aleksandrije koji su ga molili da zauzme mjesto religioznog učitelja u njihovom gradu, za
početak mu nudeći poziciju pomoćnika hazana u njihovoj glavnoj sinagogi. 128:5.3 Glasnogovornik ovog odbora je
objasnio Isusu da je Aleksandriji bilo suđeno da postane svjetsko središte židovske kulture za cijeli svijet; da je helenistički
trend židovske prakse daleko nadmašivao babilonsku školu. Podsjetili su Isusa o zlokobnim pozivima na pobunu u
Jeruzalemu i cijeloj Palestini, uvjeravajući ga da bi svaki ustanak palestinskih Židova bio jednak nacionalnom
samoubojstvu, da bi željezna ruka Rima slomila pobunu u tri mjeseca, da bi Jeruzalem bio uništen i hram demoliran, da
ne bi kamen na kamenu ostao. 128:5.4 Isus je saslušao sve što su mu imali reći, zahvalio im na ukazanom povjerenju i
odbijajući da se preseli u Aleksandriju, u biti rekao: "Moj čas još nije došao." Bili su zapanjeni njegovom prividnom
ravnodušnošću prema počastima koje su mu ponudili. Prije nego što su se oprostili od Isusa, htjeli su mu dati određenu
sumu novca u znak poštovanja njegovih aleksandrijskih prijatelja i naknadu za vrijeme i troškove dolaska u Cezareju da
se posavjetuje s njima. Ali on je odbio i ovaj novac, govoreći: "Kuća Josipova nikada nije primila milostinje i ne možemo
jesti tuđeg kruha dok ja imam jake ruke, a moja braća radnu sposobnost." 128:5.5 Njegovi prijatelji iz Egipta su otplovili
nazad, i kad su u narednim godinama čuli glasine o kafarnaumskom brodograditelju koji je stvarao veliku pometnju u
Palestini, malo tko je pomislio da je on bio sada odraslo djetešce iz Betlehema ili onaj čudni Galilejac koji je bez imalo
pompe odbio poziv da postane veliki učitelj u Aleksandriji. 128:5.6 Isus se vratio u Nazaret. Ostatak ove godine je bio
period od najmirnijih šest mjeseci cijele njegove karijere. Uživao je ovaj privremeni predah od svagdašnjih problema i
poteškoća. Mnogo je razgovarao sa svojim Ocem na nebu i napravio ogroman napredak u ovladavanju svojim ljudskim
umom. 128:5.7 Ali ljudski poslovi na svjetovima vremena i prostora obično ne teku glatko dugo vremena. Jakov je u
prosincu imao povjerljiv razgovor s Isusom, objašnjavajući da je bio duboko zaljubljen u mladu nazaretsku djevojku Estu i
da su se planirali uzeti ako je to bilo moguće. Ukazao je na to da je Josipu bilo gotovo osamnaest godina i da bi mu dobro
došla prilika da služi kao glava obitelji. Isus je dao svoju suglasnost da se Jakov oženi nakon dvije godine, pod uvjetom da
u međuvremenu uspješno obuči Josipa da preuzme upravu nad kućanstvom. 128:5.8 I tako su pokrenuti novi događaji -
vjenčanje je visilo u zraku. Nakon što je Jakov dobio Isusov pristanak za sklapanje braka, Mirjana je smogla hrabrosti da
iznese vlastite planove svome bratu-ocu. Mladi klesar Jakov, Isusov negdašnji samozvani zaštitnik koji je sada bio
poslovni suradnik Jakova i Josipa, dugo je tražio Mirjaninu ruku u braku. Nakon što je Mirjana iznijela svoje planove, Isus
je tražio da mu Jakov dođe s formalnom molbom i obećao blagosloviti njihov brak čim bude uvjeren da je Marta bila u
stanju preuzeti dužnosti najstarije kćeri. 128:5.9 Kad je bio kod kuće, Isus je nastavio učiti večernju školu tri puta tjedno,
često subotom čitati Spise u sinagogi, provoditi vrijeme sa svojom majkom, podučavati djecu i uopćeno se nositi kao
dostajan i ugledan građanin Nazareta i pripadnik izraelske zajednice.

~ 87 ~
 6. DVADESET PETA GODINA (19 GODINA P.K.)

128:6.1 Ova je godina zatekla svu nazaretsku obitelj u dobrom zdravlju i vidjela završetak redovnog školovanja sve djece,
izuzev određene pouke koju je Marta morala držati Ruti. 128:6.2 Isus je bio jedan od najrobustnijih i najotmjenijih mladića
koji su živjeli na zemlji još od vremena Adama.Bio je odlične fizičke građe. Imao je aktivan, oštar i pronicav um - koji je u
usporedbi s prosječnim mentalitetom njegovih suvremenika dostigao ogromne proporcije - a duh mu je doista bio ljudsko
božanski. 128:6.3 Obiteljske financije su bile u najboljem stanju od gubitka Josipova imanja. Konačno su otplatili
karavansku radnju; nikome ništa nisu dugovali i po prvi put su imali nešto ušteđevine. S obzirom na sve to, i budući da je
već poveo svu drugu braću u Jeruzalem na prvu proslavu Pashe, Isus je odlučio povesti i Judu (koji je upravo diplomirao
iz sinagoške škole) u njegov prvi posjet hramu. 128:6.4 Otišli su u Jeruzalem i vratili se istim putem, Jordanskom dolinom,
kako se Isus bojao problema ako povede svog mlađeg brata Judu kroz Samariju. Juda je još u Nazaretu stvorio niz
manjih neprilika zbog svog prenaglog raspoloženja i jakih domoljubivih osjećaja. 128:6.5 Stigli su u Jeruzalem i krenuli u
prvi posjet hramu - a sam prizor je ushitio i dirnuo Judu do same dubine njegove duše - gdje su slučajno sreli Lazara iz
Betanije.Dok je Isus govorio s Lazarom i nastojao planirati njihovu zajedničku proslavu Pashe, Juda je već svima počeo
stvarati nevolje. U blizini je stajao rimski stražar koji je napravio neke neumjesne primjedbe o nekoj židovskoj djevojci u
prolazu. Juda je planuo bijesnim ogorčenjem i nije mu dugo trebao da izrazi svoje negodovanje prema takvom
neumjesnom ponašanju dovoljno glasno da ga vojnik može čuti. Rimski legionari su u to vrijeme bili jako osjetljivi prema
svakom ispadu koji je graničio s židovskim nepoštovanjem; tako da je Juda odmah uhićen. Bila je to posljednja kap
mladom patriotu i prije nego ga je Isus mogao opomenuti pogledom, već je glasno izručio cijelu gomilu proturimskih
osjećaja, što je samo pogoršalo već zategnutu situaciju. Juda je tako u pratnji Isusa smjesta odveden uvojnu kaznionicu.
128:6.6 Isus je nastojao ugovoriti da Juda bude smjesta saslušan ili otpušten kako bi mogao sudjelovati u večernjoj
proslavi Pashe, ali bez uspjeha. Sljedećeg dana u Jeruzalemu je bio "sveti zbor," kad se čak ni Rimaljni nisu usuđivali dići
optužbu protiv Židova. Juda je tako bio u pritvoru dva dana nakon uhićenja, a Isus je ostao pored njega. Tako nisu bili
prisutni u hramu na svečanosti primanja novih sinova zakona u puno građanstvo Izraela. Juda nije prošao kroz ovu
službenu svečanost za nekoliko godina, dok nije ponovo došao u Jeruzalem na Pashu u vezi sa svojim propagandnim
radom u ime Revnitelja, patriotske organizacije kojoj je pripadao i u kojoj je bio vrlo aktivan. 128:6.7 Nakon dva dana u
kaznionici, Isus je ovoga jutra imao priliku izaći pred vojni sud u ime Jude. Ispričavajući se za bratovu mladost i odabranim
riječima aludirajući na provokativnu prirodu situacije koja je vodila uhićenju njegova brata, Isus je predstavio cijeli događaj
tako da je sudac na kraju izrazio mišljenje da je mladi Židov eventualno mogao imati neki izgovor za svoj nasilni ispad.

~ 88 ~
Nakon što je upozorio Judu da ubuduće sebi ne dopusti takvu brzopletost, otpustio ih je govoreći Isusu: "Bolje ne skidajte
očiju s ovog mladića; on će vam svima stvoriti velike probleme." Rimski je sudac bio u pravu. Juda je stvorio mnoge
nevolje Isusu, a uvijek se radilo o istoj vrsti ispada - sukobu s građanskim vlastima zbog njegovih nepromišljenih i
nerazboritih domoljubnih ispada. 128:6.8 Isus i Juda su proveli noć u Betaniji, objašnjavajući zašto nisu mogli doći na
pashalnu večeru i sljedećeg su dana krenuli za Nazaret. Isus nije rekao svojoj obitelji o bratovu uhićenju u Jeruzalemu, ali
je nadugačko razgovarao s Judom o ovom događaju tri tjedna nakon povratka. Nakon ovog razgovora s Isusom, Juda je
sam ispričao obitelji o ovim zbivanjima. Nikada nije zaboravio strpljenje i samokontrolu svoga brata-oca u cijelom tom
iskušenju. 128:6.9 Bila je to posljednja Pasha koju je Isus proslavio s bilo kojim članom svoje obitelji. Sin Čovječji se sve
više odvajao od bliske povezanosti sa svojim rodom. 128:6.10 Ove godine su nestašluci Rute i njezinih prijatelja često
prekidali njegove periode duboke meditacije. Isus je uvijek bio spreman odgoditi razmatranje buduće službe svijetu i
svemiru da sudjeluje u djetinjoj radosti i mladenačkom veselju mladih koji su uvijek bila spremni čuti Isusove pripovijedi o
putovanjima u Jeruzalem. Oni su također jako uživali u njegovim pričama o životinjama i prirodi. 128:6.11 Djeca su uvijek
bila dobrodošla u karavanskoj radnji. Isus je po strani radnje držao kutiju s pijeskom, kockicama i kamenjem, gdje su
obično igralo mnoštvo djece. Nakon što bi se prvo dobro izigrali, oni hrabriji među njima bi provirili u dućan i ako Isus nije
bio zauzet, usudili se ući i reći: "Ujače Jošua, dođi i ispričaj nam neku dugu priču." Tada bi ga vukli za ruke da ga izvedu
iz radnje, dok ne bi sjeo na svoju omiljenu stijenu pokraj dućana, s djecom koja su sjedila oko njega u polukrugu. A maleni
su jako uživali u pripovjedima njihovog ujaka Jošue. Od njega su se naučili smijati, i to iz dubine srca. Bilo je običaj da se
jedno ili dvoje najmlađe djece popnu na njegova koljena i da tu sjede, u čudu gledajući njegove izražajne crte lica i
slušajući njegove pripovijedi. Djeca su voljela Isusa, i Isus je volio djecu. 128:6.12 Njegovi prijatelji nisu mogli shvatiti
raspon njegovih intelektualnih aktivnosti, kako je mogao tako naglo i tako potpuno skrenuti pažnju od pomne rasprave o
politici, filozofiji ili religiji, u bezbrižnu i radosnu razigranost tih malenih od pet do deset godina. Kako su njegova braća i
sestre odrastali, a prije nego što će dobiti unuke, kako je imao više slobodnog vremena, posvećivao je veliku pozornost
ovim malenima. Ali on nije živio na zemlji dovoljno dugo da uživa u unucima.

7. DVADESET ŠESTA GODINA (20. GODINA P.K.)

128:7.1 Na početku ove godine Isus iz Nazareta je postao sve više svjestan širokog raspona svoje potencijalnemoći. Ali
on je također bio potpuno uvjeren da njegova ličnost nije trebala upotrijebiti ovu moć u ulozi Sina Čovječjeg, barem dok ne
dođe njegov čas. 128:7.2 U to je vrijeme mnogo mislio o svom odnosu sa svojim Ocem na nebu, ali je malo govorio. I svo
to razmišljanje je vodilo samo jednom zaključku koji je izražen u molitvi u brdima: "Bez obzira na to tko sam i koje moći

~ 89 ~
posjedujem, uvijek sam bio i uvijek ću biti pokoran volji moga Rajskog Oca." Pa ipak, dok je ovaj čovjek hodao po
Nazaretu idući na posao i vraćajući se s posla, doslovce je bilo istina da su - sa stanovišta cijelog prostranog svemira - "u
njemu bila skrivena sva blaga mudrosti i znanja." 128:7.3 Cijele ove godine su obiteljski poslovi tekli glatko, izuzev u vezi
Jude. Jakov je godinama imao problema sa svojim najmlađim bratom koji se nije mogao skrasiti na poslu i na kojeg se
nisu mogli osloniti za sudjelovanje u obiteljskim troškovima. Živio je kod kuće, ali nije mario da podmiri svoj dio obiteljskog
uzdržavanja. 128:7.4 Isus je bio miroljubiv čovjek koji je često bio u neugodnoj situaciji zbog Judinih ratobornih pothvata i
brojnih patriotskih ispada. Jakov i Josip su ga htjeli izbaciti iz kuće, ali Isus na to nije htio pristati. Kad su bili na granici
strpljenja, Isus ih je samo savjetovao: "Imajte strpljenja. Budite mudri u vašem savjetu i rječiti u svojim životima, da vaš
mlađi brat prvo zna bolji put, a da zatim bude ponukan da vas na njemu slijedi." Isus je svojim mudrim i blagim riječima
spriječio raskol obitelji; ostali su na okupu. Ali Juda se nije otrijeznio sve dok se nije oženio. 128:7.5 Marija je rijetko
govorila o Isusovoj budućoj misiji. Kad god je bilo pomena na ovu temu, Isus je samo odgovarao: "Moj čas još nije došao."
Isus je gotovo sproveo teški proces odvikavanja svoje obitelji od ovisnosti o njegovoj osobnoj prisutnosti. Brzo se
pripremao za dan kad će dosljedno napustiti ovaj dom u Nazaretu i početi aktivniji uvod u svoju stvarnu službu ljudima.
128:7.6 Nikada ne gubite iz vida činjenicu da je Isusova glavna misija na ovom sedmom darivanju bila stjecanje iskustva
stvorenog bića, postignuće suverene vlasti nad Nebadonom. I u sklopu ovoga iskustva, ostvario je najviši oblik otkrivenja
Rajskog Oca kako Urantiji, tako i cijelom lokalnom svemiru. Pored toga je nastojao razmrsiti složene poslove ovog planeta
u vezi s Luciferovom pobunom. 128:7.7 Isus je ove godine uživao u više slobodnog vremena, a dosta se posvetio
treningu Jakova u upravi karavanskom radnjom i Josipa u upravi kućanstvom. Marija je osjećala da ih se spremao
napustiti. Napustiti ih da ide kamo? Da učini što? Gotovo je bila odustala od pomisli da je Isus bio Mesija. Nije ga mogla
razumjeti; jednostavno nije mogla dokučiti um svoga prvorođenca. 128:7.8 Isus je ove godine proveo mnogo vremena s
pojedinim članovima svoje obitelji. Često ih je vodio na duge šetnje u brda ili na selo. Prije žetve je odveo Judu kod ujaka
na seosko imanje južno od Nazareta, ali Juda tu nije dugo ostao nakon žetve. Pobjegao je, a Šimun ga je kasnije našao s
ribarima na jezeru. Kad ga je Šimun doveo kući, Isus je razgovarao s odbjeglim mladićem i kako se pokazalo da je htio biti
ribar, otišao je s njim u Magdalu da ga preda na brigu svoga rođaka koji je bio ribar; a Juda je od tada bio prilično
uspješan i redovit radnik sve dok se nije oženio, nakon čega se nastavio baviti ribarstvom. 128:7.9 Konačno je došao dan
kad su sva Isusova braća izabrala svoj budući zanat i u njemu se pokazala uspješnim. Stvorene su okolnosti za Isusov
odlazak od kuće. 128:7.10 U studenom je održano dvostruko vjenčanje. Jakov je oženio Estu, a Mirjana se udala za
Jakova. Bila je to doista radosna prigoda. Čak je i Marija još jednom bila srećna, osim što ju je ponekad obuzimala tuga
pri pomisli da ih se Isus spremao napustiti. Patila je pod teretom velike neizvjesnosti: Samo kad bi Isus sjeo i s njom o

~ 90 ~
svemu otvoreno razgovarao kao što je to činio kad je bio dječak, ali on je stalno bio nekuminikativan; nije govorio o
budućnosti. 128:7.11 Jakov i njegova nevjesta po imenu Esta su se preselili u uredan mali dom u zapadnom dijelu grada,
dar njezina oca. Dok je Jakov nastavio s financijskom potporom majčine kuće, njegova je kvota prepolovljena zbog braka,
a Josip je formalno postavljen kao glava obitelji. Juda je u to vrijeme svaki mjesec vjerno slao svoj dio sredstava kući.
Vjenčanja Jakova i Mirjane su se jako povoljno odrazila na Judu i kad je krenuo u ribu, dan nakon dvostrukog vjenčanja,
uvjerio je Josipa da može ovisiti o njemu "radi moje pune dužnosti, i još više ako treba." I održao je svoje obećanje.
128:7.12 Mirjana je živjela neposredno do Marije, u domu Jakova, a stariji Jakov je već bio stavljen na počinak sa svojim
ocima. Marta je preuzela Mirjanino mjesto u kući i nova organizacija je glatko uvedena u opticaj prije kraja godine.
128:7.13 Dan nakon ovog dvostrukog vjenčanja, Isus je imao važan razgovor s Jakovom. U povjerenju je rekao Jakovu
da se spremao napustiti obiteljski dom. Preveo je puni naslov karavanske radnje na Jakova, i službeno i svečano se
povukao s pozicije glave obitelji svoga oca Josipa, dok je na dirljiv način postavio svog brata Jakova kao "glavu i
zaštitnika obitelji moga oca." Isus je sročio i obojica su potpisali tajni sporazum kojim je u ime poklonjene karavanske
radnje, Jakov obećavao preuzeti punu financijsku odgovornost za obitelj, na taj način oslobađajući Isusa od svih daljih
dužnosti u vezi ovih pitanja. Nakon što su potpisali ovaj ugovor i nakon što su proračunali da je obiteljska blagajna mogla
funkcionirati bez Isusova doprinosa, Isus je rekao Jakovu: "Ali, sine moj, ja ću ti i dalje slati ponešto svaki mjesec, dok ne
dođe moj čas, a ti koristi ove prihode kako prilike budu zahtijevale. Možeš upotrijebiti moje priloge bilo za obiteljske
potrebe ili za ugodnosti, kako sam prosudiš. Neka se to nađe pri ruci u slučaju bolesti ili neočekivanih kriza bilo kojeg
člana obitelji." 128:7.14 I tako je Isus bio spreman za ulazak u drugu fazu svoje zrele dobi koja nije tekla u neposrednoj
blizini njegove obitelji, prije nego što se javno posvetio poslovima svoga Oca.

POGLAVLJE 129: KASNIJI PERIOD ISUSOVE ZRELE DOBI

129:0.1 ISUS se već potpuno i konačno povukao od upravljanja domaćim poslovima nazaretske obitelji i neposrednog
nadgledanja njezinih pojedinačnih članova.Do samog je krštenja nastavio slati priloge obiteljskoj blagajni i duboko se
zanimati za duhovnu dobrobit sve svoje braće i sestara. I uvijek je bio spreman učiniti sve što je bilo u njegovoj ljudskoj
moći da utješi i razveseli svoju majku udovicu. 129:0.2 Sin Čovječji je do sada na sve načine nastojao pripremiti uvjete da
se trajno udalji od nazaretskog doma; a to mu nije bilo lako učiniti. Isus je prirodno volio svoje bližnje; on je volio svoju
obitelj, i ova je prirodna ljubav bila to veća zbog njegove duboke obiteljske odanosti. Što sebe više posvećujemo svojim
bližnjima, to ih više volimo; a budući da je Isus bio tako duboko posvećen svojoj obitelji, osjećao je veliku i snažnu ljubav
prema njima. 129:0.3 Cijela je obitelj polako postajala svjesna da je Isus radio na pripravljanju uvjeta da ih napusti. Jedino

~ 91 ~
je njegova postupna metoda pripreme ublažila tugu od očekivanog odlaska. Već više od četiri godine su mogli spoznati da
se planirao odvojiti od njih.

1. DVADESET SEDMA GODINA (21. GODINA P.K.)

129:1.1 U siječnju ove, 21. godine p.K., Isus je jednog kišnog dana u nedjelju ujutro bez pompe napustio svoju obitelj
govoreći da ide u Tiberijadu, a nakon toga u posjet drugim gradovima oko Galilejskog jezera. I tako ih je napustio i nikada
više nije bio redoviti član ovog kućanstva. 129:1.2 Proveo je tjedan u Tiberijadi, novom gradu koji će uskoro zamijeniti
Seforis kao prijestolnica Galileje; i kako tu nije našao ništa zanimljivo, produžio je kroz Magdalu i Betsaidu do
Kafarnauma, gdje je zastao da posjeti očevog prijatelja Zebedeja. Zebedejevi sinovi su bili ribari; Zebedej je bio
brodograditelj. Isus iz Nazareta je bio stručan u projektiranju i izgradnji brodova; bio je vješt u radu s drvetom; a Zebedej
je već dugo bio upoznat s umijećem ovog nazaretskog obrtnika. Dugo je namjeravao početi izgradnju boljeg modela
plovila; sada je iznio svoje planove Isusu kao tesaru i pozvao svoga gosta da mu se pridruži u poduzeću, na što je Isus
rado pristao. 129:1.3 Isus je radio sa Zebedejem malo više od godinu dana, za to je vrijeme razvio novi model brodova
kao i nove metode brodogradnje. Naprednijom vještinom i znatno poboljšanim procesom presovanja pod pritiskom pare,
Isus i Zebedej su počeli graditi daleko bolje brodove, puno sigurnije za plovidbu od starijih modela. Nekoliko godina
Zebedej je imao više posla u gradnji ovih novih brodova nego što je njegovo malo poduzeće bilo u stanju podmiriti; u
manje od pet godina praktično sva plovila na ovom jezeru su bila izrađena u Zebedejevoj radionici u Kafamaumu. Isus je
postao poznat među galilejskim ribarima kao dizajner novih brodova. 129:1.4 Zebedej je bio prilično imućan; imao je
brodograditeljske radionice na jezeru južno od Kafarnauma i kuću na samoj obali u blizini ribarske četvrti Betsaide. Isus je
nešto više od godinu dana živio kod Zebedejevih i poslije toga se zadržao u Kafarnaumu. On je već dugo radio sam na
svijetu, bez oca, i jako je uživao u suradnji sa Zebedejem kao ocem i partnerom. 129:1.5 Zebedejeva supruga, Saloma, je
bila rođaka Ane, bivšeg visokog svećenika u Jeruzalemu i još uvijek najutjecajnijeg saduceja, premda je zvanično bio
smijenjen osam godina ranije. Saloma je jako voljela Isusa. Voljela je Isusa kao što je voljela svoje sinove Jakova, Ivana i
Davida, dok su njezine četiri kćeri smatrale Isusa svojim starijim bratom. Isus je često išao u ribu s Jakovom, Ivanom i
Davidom i mogli su se uvjeriti da je bio vješt ribar, kao i stručan brodograditelj. 129:1.6 Isus je ove godine svakog mjeseca
slao novac Jakovu. Vratio se u Nazaret u listopadu da bude na Martinom vjenčanju i nije navraćao u Nazaret više od dvije
godine, sve do neposredno prije dvostrukog vjenčanja Šimuna i Jude. 129:1.7 Cijele godine Isus je gradio brodove i
nastavio promatrati način na koji ljudi žive na zemlji. Često je išao u posjet karavanskoj stanici, kako je Kafarnaum bio na
izravnom putu od Damaska prema jugu. Kafarnaum je bio jaka vojna postaja Rima, a zapovjednik garnizona je bio

~ 92 ~
nežidovski vjernik u Jahvu ili "predani čovjek," kako su Židovi obično nazivali ovakve obraćenike. Ovaj je oficir iz bogate
rimske obitelji uzeo na sebe izgradnju lijepe sinagoge u Kafamaumu koja je darovana Židovima nedugo prije nego što je
Isus došao živjeti kod Zebedejevih. Isus je ove godine vodio više od polovice službi u ovoj sinagogi, a neki od karavanskih
putnika koji su se tu slučajno našli su ga zapamtili kao tesara iz Nazareta. 129:1.8 Radi plaćanja poreza, Isus se prijavio
kao "stručni obrtnik iz Kafarnauma." Od tada do kraja svog zemaljskog života je bio poznat kao stanovnik Kafarnauma.
Nikada nije naveo neki drugi grad kao svoje službeno prebivalište, iako je iz različitih razloga dopustio ljudima da vjeruju
da je živio u Damasku, Betaniji, Nazaretu, pa čak i Aleksandriji. 129:1.9 Isus je u knjižnici sinagoge u Kafarnaumu otkrio
mnoge nove knjige i provodio je najmanje pet večeri tjedno u intenzivnom studiju. Obično je posvećivao jednu večer
druženju sa starijim osobama, a jednu s mladima. Isusova je ličnost u sebi imala nešto dražesno i inspirativno što je uvijek
privlačilo mlade ljude. Uvijek su se osjećali ugodno u njegovom prisustvu. Vjerojatno se velika tajna njegova uspješnog
odnosa s njima sastojala u dvostrukoj činjenici da je uvijek bio zainteresiran za ono što su radili, dok im je rijetko nudio
savjete, osim ako su ih tražili. 129:1.10 Zebedejeva je obitelj gotovo obožavala Isusa i uvijek sudjelovala u pitanjima i
odgovorima nakon večere, prije njegovih večernjih studija u sinagogi. Mladi ljudi iz susjedstva su također često
prisustvovali ovim skupovima poslije večere. Isus je pri ovim manjim skupovima iznosio različite predmete pouke, ovisno o
tome što su njegovi slušatelji mogli shvatiti. Razgovarao je posve slobodno, izražavajući svoje ideje i ideale o politici,
sociologiji, znanosti i filozofiji, ali bez autoritativne punomoći osim kad je bilo govora o religiji - odnosu čovjeka i Boga.
129:1.11 Isus je jednom tjedno okupljao na razgovor cijelo kućanstvo, kao i pomoćnike iz radnje i priobalne postaje, kako
su Zebedejevi zapošljavali više ljudi. I upravo je međutim radnicima Isus prvi put nazvan "Gospodinom." Svi su ga voljeli.
Uživao je radeći uz Zebedeja u Kafarnaumu, ali su mu nedostajala djeca koja su se igrala u blizini njegove tesarske
radnje u Nazaretu. 129:1.12 Od Zebedejevih sinova, Jakov je imao najveće zanimanje za Isusa kao učitelja i filozofa. Ivan
se najviše zanimao za njegova religiozna učenja i mišljenja. David je poštovao Isusa kao mehaničara, dok se slabo
zanimao za njegove religiozne stavove i filozofska učenja. 129:1.13 Juda je često navraćao subotom da čuje Isusove
govore u sinagogi, nakon čega bi ostao da s njim razgovara.I što je više Juda imao prilike vidjeti svoga najstarijeg brata,
to je postajao uvjereniji da je Isus doista bio veliki čovjek. 129:1.14 Isus je ove godine postigao veliki napredak u
uzlaznom ovladavanju nad svojim ljudskim umom i dostigao nove i više razine svjesnog kontakta sa svojim unutarnjim
Misaonim Ispravljačem. 129:1.15 Bila je to njegova posljednja godina života na jednom mjestu. Isus nikada više nije
proveo cijelu godinu na jednom mjestu ili jednom poduzeću. Brzo se primicalo vrijeme njegovih svjetskih hodočašća.
Slijedilo je razdoblje intenzivne aktivnosti, a ovo je bio interval između njegova jednostavnog ali vrlo aktivnog prošlog
života i još intezivnije i napornije javne službe, nekoliko godina opsežnog putovanja i različitih osobnih aktivnosti. Morao je

~ 93 ~
završiti svoj trening kao čovjek ovoga svijeta prije nego što je mogao ući na svoju karijeru pouke i propovijedi kao
usavršeni Bog-čovjek božanskih i postljudskih faza svoga darivanja na Urantiji.

2. DVADESET OSMA GODINA (22. GODINA P.K.)

129:2.1 U ožuljku 22. godine p.K. Isus se oprostio od Zebedeja i Kafarnauma. Tražio je malu sumu novca da podmiri
troškove putovanja u Jeruzalem. Radeći kod Zebedeja, Isus je uzimao samo male svote novca koji je slao svojoj obitelji u
Nazaret. Josip i Juda su na smjenu dolazili u Kafarnaum da uzmu novac od Isusa i da ga odnesu u Nazaret. Judina
ribarska postaja je bila smještena samo nekoliko milja južno od Kafarnauma. 129:2.2 Kad se Isus oprostio od Zebedejeve
obitelji, dogovorili su se da ostane u Jeruzalemu do Pashe, kad su se svi trebali okupiti. Čak su se dogovorili da će
zajedno proslaviti Pashu. Svi su bili žalosni kad ih je Isus napustio, a osobito Zebedejeve kćeri. 129:2.3 Prije odlaska iz
Kafarnauma, Isus je nadugačko razgovarao sa svojim novostečenim prijateljem i bliskim suradnikom, Ivanom Zebedejem.
Rekao je Ivanu da je namjeravao otići na veće putovanje dok "ne dođe moj čas," i zamolio Ivana da djeluje u njegovo ime
u pitanju slanja novca nazaretskoj obitelji svakog mjeseca, dok se ne potroši suma koju je ostavio kod Zebedejevih. A
Ivan je obećao: "Učitelju, idi svojim poslom, obavi svoj rad u svijetu; ja ću djelovati u tvoje ime po ovom i svakom drugom
pitanju, i pazit ću na tvoju obitelj onako kako bih pazio na svoju vlastitu majku, braću i sestre. Podmirit ću ove obveze prvo
od novca koje si ostavio kod moga oca, a zatim prema potrebi kad se taj novac potroši, ako ne primim više od tebe i ako
tvojoj majci bude potrebna pomoć, podijelit ću s njom i svoje prihode. Idi svojim putem u miru. Ja ću te rado zastupati u
svim tim poslovima." 129:2.4 I tako, nakon što je Isus napustio Jeruzalem, Ivan se posavjetovao sa svojim ocem
Zebedejem u vezi novca koji mu je Isus ostavio i bio iznenađen da se radilo o tako velikoj sumi. Kako je Isus ostavio cijelu
stvar u njihovim rukama, složili su se da je bilo najbolje uložiti sredstva u imovinu i koristiti prihode za pomoć nazaretskoj
obitelji; i kako je Zebedej znao za jednu manju kuću pod hipotekom koja je bila na prodaju u Kafarnaumu, savjetovao je
Ivana da kupi ovu kuću Isusovim novcem i da uzme naslov kao povjerenik svoga prijatelja. A Ivan je učinio onako kako
mu je otac savjetovao. Nakon dvije godine su isplatili hipoteku stanarinom od najma kuće i s određenom većom sumom
koju je Isus kasnije poslao Ivanu da se nađe pri ruci njegovoj obitelji, to je bilo gotovo jednako kupovnoj cijeni; Zebedej je
podmirio razliku i Ivan je tako na vrijeme otplatio ostatak hipoteke, što mu je dalo naslov vlasnika ove dvosobne kuće. Isus
je na taj način postao vlasnik kuće u Kafarnaumu, a da o tome nije ni znao. 129:2.5 Kad je obitelj u Nazaretu čula da je
Isus napustio Kafarnaum, ne znajući o ovom financijskom aranžmanu s Ivanom, mislili su da se dalje moraju snalaziti
bezpomoći od Isusa. Jakov nije zaboravio svoj sporazum s Isusom te je uz pomoć svoje braće, odmah preuzo punu
odgovornost za brigu o obitelji. 129:2.6 No, vratimo se Isusu u Jeruzalemu. Gotovo dva mjeseca on je provodio veći dio

~ 94 ~
svog vremena u slušanju rasprava u hramu, dok je ponekad obilazio različite rabinske škole. Subotu je većinom provodio
u Betaniji. 129:2.7 Isus je ponio u Jeruzalem pismo od Zebedejeve supruge Salome u kojem ga ona predstavlja bivšem
velikom svećeniku Ani kao, "onoga koji je kao moj vlastiti sin." Ana je proveo dosta vremena s njim i osobno ga poveo u
posjet akademijama za obuku religioznih učitelja u Jeruzalemu. Dok je Isus temeljito ispitao ove škole i pažljivo razmotrio
njihove metode pouke, on nije postavio ni jednog pitanja u javnosti. Iako je Ana gledao na Isusa kao velikog čovjeka, on
nije znao kako da ga savjetuje. Prepoznao je ludost prijedloga da se Isus upiše u bilo koju od ovih škola u Jeruzalemu kao
student, a ipak je dobro znao da on nikada neće primiti status redovitog učitelja kako nije diplomirao iz ovih škola. 129:2.8
Bližio se vrijeme Pashe i među gomilama koje su dolazile u Jeruzalem sa svih strana svijeta, stigao je i Zebedej sa
cijelom svojom obitelji iz Kafarnauma. Svi su se smjestili u Aninoj prostranoj kući i proslavili Pashu kao jedna srećna
obitelj. 129:2.9 Prije kraja tjedna Pashe, Isus je kroz prividnu slučajnost upoznao jednog bogatog putnika i njegovog sina,
mladića oko nekih sedamnaest godina. Ovi su putnici bili iz Indije i kako su bili na putu da posjete Rim i razne druge
lokacije na Mediteranu, planirali su provesti Pashu u Jeruzalemu, u nadi da nađu nekoga koga će uposliti kao prevoditelja
za oca i sina i kao tutora za sina. Otac je insistirao da Isus pristane putovati s njima. Isus im je rekao o svojoj obitelji i kako
nije mogao mirne duše otići na putovanje gotovo dvije godine, kad se njegova obitelj mogla naći u novolji. Ovaj je putnik s
Istoka zatim predložio unaprijed isplatiti Isusu prihode za cijelu godinu dana, što je Isus mogao povjeriti svojim prijateljima
da bude pri ruci njegovoj obitelji. I Isus se tako složio da krene na put. 129:2.10 Isus je dao ovu veliku sumu Zebedejevom
sinu Ivanu. I kao što smo već vidjeli, Ivan je upotrijebio taj novac za isplatu hipoteke na imovini u Kafarnaumu. Isus je u
povjerenju rekao Zebedeju o svom putovanju Mediteranom, tražeći od njega da ne kazuje o ovim planovima čak ni
njegovoj obitelji, a Zebedej nikada nije govorio o Isusovim putovanjima za ovog dugog perioda od skoro dvije godine. Prije
Isusova povratka, njegova je nazaretska obitelj gotovo izgubila nadu da je bio živ. Samo su Zebedejeva uvjeravanja, kad
je u više navrata došao u Nazaret sa svojim sinom Ivanom, držala tračak nade u Marijinu srcu. 129:2.11 Članovi
nazaretske obitelji su se u to vrijeme vrlo dobro slagali; Juda je značajno povećao svoj prilog obitelji, a slao je i dodatni
doprinos sve dok se nije oženio. Bez obzira na to što im je trebalo malo pomoći, Ivan Zebedej je svaki mjesec donosio
poklone Mariji i Ruti, kako ga je Isus zamolio.

3. DVADESET DEVETA GODINA (23. GODINA P.K.)

129:3.1 Isus je proveo cijelu dvadeset devetu godinu u obilasku mediteranskog svijeta. Glavni događaji, koliko nam je
dopušteno obznaniti ta iskustva, su predmet pripovijedanja narednog poglavlja. 129:3.2 Za ove turneje rimskim svijetom,
Isus je iz više razloga bio poznat kao pisar iz Damaska. U Korintu i drugim mjestima na povratku je bio poznat kao

~ 95 ~
židovski tutor. 129:3.3 Bilo je to burno i znamenito razdoblje u Isusovom životu. Dok je na tom putovanju uspostavio
brojne kontakte sa svojim bližnjima, ovi događaji su faza njegova života o kojoj nikada nije rekao ni riječi ni jednom članu
svoje obitelji, niti i jednom od apostola. Isus je živio svoj život u tijelu i napustio ovaj svijet, a da nitko (osim Zebedeja iz
Betsaide) nije znao o ovom velikom putovanju. Neki Isusovi prijatelji su mislili da se vratio u Damask; drugi su mislili da je
otišao u Indiju. Njegova vlastita obitelj je bila sklona vjerovati da je bio u Aleksandriji, jer su znali da je jednom tamo bio
pozvan u vezi ponuđene pozicije asistenta hazana. 129:3.4 Kad se Isus vratio u Palestinu, on nikako nije pokušao navesti
svoju obitelj da promijeni mišljenje da je iz Jeruzalema otišao u Aleksandriju; dopustio im je da ostanu u uvjerenju da je
sve vrijeme koje je bio odsutan iz Palestine proveo u tom gradu učenja i kulture. Samo je Zebedej, brodograditelj iz
Betsaide, znao istinu o tim događajima, ali on o tome nije nikome govorio. 129:3.5 U svim svojim nastojanjima da shvatite
smisao Isusovog života na Urantiji, morate imati na umu stvarni motiv Mihaelovog darivanja. Ako želite razumjeti smisao
mnogih njegovih naizgled čudnovatih djela, morate uvidjeti svrhu njegovog boravka na vašem svijetu. Dosljedno je pazio
da izbjegne stvoriti zanimljivu osobnu karijeru koja bi privukla pozornost ljudi. On nije želio ostaviti upečatljiv i neodoljiv
dojam na svoje bližnje. Bio je posvećen radu na otkrivenju nebeskog Oca svojim bližnjima i u isto vrijeme bio odan
najvišoj zadaći življenja svog smrtnog života na zemlji podložno volji istog ovog Rajskog Oca. 129:3.6 Također uvijek
pomaže u razumijevanju Isusovog života na Zemlji, ako se svi smrtni studenti ovog božanskog darivanja sjete da, dok je
živio ovaj život utjelovljenja na Urantiji, on ga je živio za cijeli svoj svemir. Svaki naseljeni planet širom cijelog svemira
Nebadona nalazi nešto posebno i inspirativno u životu koji je živio u tjelesnom obličju smrtnika. Isto vrijedi i za sve
svjetove koji su postali naseljeni nakon ovih znamenitih događaja njegovog boravka na Urantiji. I isto će biti slučaj sa svim
svjetovima koji budu naseljeni bićima slobodne volje tijekom cijele buduće povijesti lokalnog svemira. 129:3.7 Sin Čovječji
je za vrijeme i kroz iskustva ove turneje rimskim svijetom praktički završio svoj obrazovni trening kroz kontakt sa
raznolikim narodima svijeta svoga vremena i generacije. U vrijeme povratka u Nazaret, kroz ovo je obrazovno putovanje
već ovladao poznavanjem načina na koji je čovjek živio i zarađivao za egzistenciju na Urantiji. 129:3.8 Stvarna svrha
njegova putovanja po Sredozemlju je bila da upozna ljude. Na ovom je putovanju došao u bliski kontakt sa stotinama ljudi.
Upoznao je i zavolio svakojake ljude, bogate i siromašne, visoke i niske, crne i bijele, obrazovane i neobrazovane,
kulturne i nekulturne, neotesane i duhovne, religiozne i nereligiozne, moralne i nemoralne. 129:3.9 Na ovom je putovanju
Sredozemljem Isus postigao veliki napredak u ljudskom nastojanju da ovlada svojim materijalnim i smrtnim umom, a
njegov je unutarnji Ispravljač učinio veliki napredak u usponu i duhovnom osvajanju istog ovog ljudskog intelekta. Do kraja
ove turneje Isus je stvarno znao - s punom ljudskom sigurnošću - da je bio Sin Božji, Sin Stvoritelj od Oca Svih. Ispravljač
je sve više i više bio u stanju predočiti umu Sina Čovječjeg sjenovita sjećanja na njegova Rajska iskustva u suradnji s

~ 96 ~
božanskim Ocem prije nego što će poduzeti organizaciju i upravu nad lokalnim svemirom Nebadonom. Ispravljač je tako,
malo po malo, unosio u Isusovu ljudsku svijest ta bitna sjećanja iz njegove bivše i božanske egzistencije u različitim
epohama njegove gotovo vječne prošlosti. Posljednja epizoda njegova predljudskog života koju je Ispravljač prizvao u
njegovo sjećanje je oproštajno vijećanje s Emanuelom od Sfere Spasenja neposredno prije nego što će izgubiti svijest
ličnosti na početku Urantija utjelovljenja. A ovo je posljednje sjećanje na njegovu predljudsku egzistenciju jasno
predstavljeno u Isusovoj svijesti na dan kad ga je Ivan krstio u Jordanu.

4. ČOVJEK ISUS

129:4.1 Okupljene nebeske inteligencije lokalnog svemira smatraju ovo putovanje Sredozemljem najuzbudljivijim od svih
Isusovih zemaljskih događaja ili ako ništa drugo, od svih događaja prije njegova raspeća i smrti u tijelu. Bio je to
fascinantni period osobne službe, u suprotnosti sa skorim razdobljem buduće javne službe. Ovaj je jedinstveni događaj
bio još upečatljiviji zato što je Isus u to vrijeme bio tesar iz Nazareta, brodograditelj iz Kafarnauma i pisar iz Damaska; on
je još uvijek bio Sin Čovječji. Još nije u potpunosti ovladao svojim ljudskim umom; Ispravljač još nije posve ovladao
njegovim smrtnim identitetom i izradio njegov duplikat. Još uvijek je bio jedan od ljudi. 129:4.2 Posve ljudsko religiozno
iskustvo - osobni duhovni rast - Sina Čovječjeg je gotovo dosegao vrhunac postignuća tijekom ove, dvadeset devete
godine. Ovo je iskustvo duhovnog razvoja rezultat posve postupnog rasta od trenutka dolaska u njegov um Misaonog
Ispravljača, do upotpunjenja i utvrđenja tog prirodnog i normalnog ljudskog odnosa između materijalnog uma čovjeka i
umnog obdarenja duha - fenomena spajanja ovih dvaju umova u jedan, iskustva koje je Sin Čovječji postigao postupno i
konačno, kao utjelovljeni smrtnik ovoga svijeta, na dan svoga krštenja u Jordanu. 129:4.3 Tijekom ovih godina, dok
naizgled nije stupao u tako brojna razdoblja formalnog duhovnog zajedništava s nebeskim Ocem, usavršio je sve
učinkovitije metode osobne komunikacije s unutarnjim duhom prisutnosti Rajskog Oca. Živio je stvarni život, puni život i
istinski normalan, prirodan i prosječan život u tijelu. Iz osobnog je iskustva upoznao ekvivalent stvarnosti ukupne sume i
biti življenja životom ljudskih bića na materijalnim svjetovima vremena i prostora. 129:4.4 Sin Čovječji je doživio široki
raspon ljudskih emocija, od vrhunske radosti do duboke tuge. Bio je dijete radosti i biće rijetko dobrog raspoloženja;
također je bio "čovjek boli i vičan patnjama." U duhovnom je smislu živio smrtni život od dna do vrha, od početka do kraja.
S materijalne točke gledišta može djelovati da je izbjegao obje društvene krajnosti ljudske egzistencije, ali intelektualno se
upoznao sa cijelim i potpunim iskustvom ljudskog roda. 129:4.5 Isus poznaje misli, osjećaje, porive i impulse evolucijskih i
uzlaznih zemaljskih smrtnika od rođenja do smrti. Živio je ljudski život od početaka svog tjelesnog, intelektualnog i
duhovnog “ja” kroz najranije godine, djetinjstvo, mladost i odraslu dob - do samog ljudskog doživljaja smrti. On ne samo

~ 97 ~
što je prošao kroz ova uobičajena i poznata ljudska razdoblja intelektualnog i druhovnog napretka, već je također u
potpunosti doživio i više i naprednije faze pomirenja čovjeka i Ispravljača koje tako mali broj smrtnika Urantije ikada
postigne. I tako je doživio puni život smrtnih ljudi, ne samo život ljudi vašeg svijeta, već i život kojim se živi na svim drugim
evolucijskim svjetovima vremena i prostora, čak i na najvišim i najnaprednijim svjetovima u stadiju svjetla i života. 129:4.6
Iako ovaj savršeni život kojim je živio u smrtnom tijelu nije primio bezuvjetno i općenito odobravanje njegovih bližnjih
smrtnika, onih koji su se našli kao njegovi suvremenici na zemlji, ipak, život koji je Isus iz Nazareta živio u tijelu i na
Urantiji je primio puno i bezuvjetno prihvaćanje Oca Svih kao život koji istovremeno i u životu jedne te iste ličnosti,
obuhvaća puninu otkrivenja vječnog Boga smrtnom čovjeku i predstavu usavršene ljudske ličnosti na zadovoljstvo
Beskonačnog Stvoritelja. 129:4.7 I to je bio njegov istinski i najviši cilj. On nije došao živjeti na Urantiju kao savršeni i
detaljni primjer bilo kojem djetetu i odrasloj osobi, muškarcu ili ženi, u toj dobi ili u bilo kojoj drugoj. Istina je, doduše, da u
njegovom punom, bogatom, lijepom i plemenitom životu svi možemo naći događaje koji su izvanredno primjerni i
božanstveno inspirativni, ali to je zato što je živio stvarni i istinski ljudski život. Isus nije živio svoj život na zemlji kako bi
postavio primjer koji ljudi trebaju kopirati. On je živio ovaj život u tijelu istom milostivom službom kojom vi možete živjeti
svoje živote na zemlji; i kako je živio svoj smrtni život u svoje vrijeme i onakav kakav je bio, tako je nama svima postavio
za primjer da tako živimo svoje živote u naše vrijeme i onakvi kakvi jesmo. Vi ne trebate nastojati živjeti njegov život, ali
možete riješiti da ćete živjeti svoje živote na isti način i istim sredstvima kao što je on živio svoj. Isus ne može biti tehnički i
detaljan primjer za sve smrtnike svih dobi na svim područjima ovog lokalnog svemira, ali on je nadahnuće i vodič svim
hodočasnicima na putu za Raj iz početnih svjetova uspona kroz svemir nad svemirima i preko Havone, sve do Raja. Isus
je novi i živući put od čovjeka do Boga, od djelomičnog do savršenog, od zemaljskog do nebeskog, od vremena do
vječnosti. 129:4.8 Do kraja dvadeset i devete godine, Isus iz Nazareta je gotovo dovršio život koji se traži od smrtnika kao
pridošlica u tijelu. Došao je na zemlju u punini Boga kako bi sebe očitovao čovjeku; sada je postao gotovo savršeni čovjek
koji je čekao priliku da bude predočen Bogu. I on je učinio sve to prije nego što je napunio trideset godina.

POGLAVLJE 130: NA PUTU ZA RIM

130:0.1 PUTOVANJE rimskim svijetom je trajalo većim dijelom dvadeset osme i cijelu dvadeset devetu godinu Isusova
života na zemlji. Isus je napustio Jeruzalem u pratnji dvojice Indijaca - Gonoda i njegova sina Ganida - rano u nedjelju
ujutro 26. travnja 22. godine p.K. Putovali su prema planu, a Isus se oprostio od oca i sina u Kharku u Perzijskom zaljevu
desetog prosinca naredne godine, 23. godine p.K. 130:0.2 Iz Jeruzalema su otišli u Cezareju putujući preko Jope. U
Cezareji su se ukrcali na brod za Aleksandriju. Iz Aleksandrije su otplovili za Laseju na Kreti. S Krete su putovali brodom

~ 98 ~
za Kartagu, dodirujući Sirenu. U Kartagi su se ukrcali na brod za Napulj, zastajući na Malti, Sirakuzi i Mesani. Iz Napulja
su otišli u Kapu, odakle su Apijevim putem putovali za Rim. 130:0.3 Nakon boravka u Rimu putovali su kopnom za Tarent,
odakle su otišli za Atenu u Grčkoj, zastajući u Nikopolu i Korintu. Iz Atene su otišli u Efez preko Troade. Iz Efeza su
otplovili prema Kipru, zastajući na Rodosu. Na Kipru su posvetili dosta vremena odmoru i druženju, nakon čega su
otplovili u Antiohiju u Siriji. Iz Antiohije su putovali južno prema Sidonu, odakle su otišli u Damask. Iz Damaska su putovali
karavanom prema Mezopotamiji kroz Tapsak i Larsu. Proveli su nešto vremena u Babilonu u posjeti Uru i drugim
mjestima, nakon čega su otišli u Suzu. Iz Suze su putovali za Kharku, gdje su se Gonod i Ganid ukrcali na brod za Indiju.
130:0.4 Tijekom četiri mjeseca koja je proveo radeći u Damasku, Isus je ovladao osnovama Gonodova i Ganidova jezika.
U vrijeme boravka u Damasku posvetio je dosta vremena prijevodu grčkih spisa na jedan od jezika kojim se govorilo u
Indiji, u suradnji s jednom osobom iz Gonodovog rodnog kraja. 130:0.5 Na ovom je putovanju Mediteranom Isus proveo
otprilike polovicu svakog radnog dana u pouci Ganida, a ostatak kao tumač na Gonodovim poslovnim i društvenim
sastancima. Slobodne je sate posvećivao tim bliskim osobnim susretima sa svojim bližnjima, upravo tom intimnom
kontaktu sa zemaljskim smrtnicima koji obilježava ove posljednje godine neposredno prije početka javne službe. 130:0.6
Na osnovu naposrednog opažanja i kroz istinske susrete Isus je upoznao višu materijalnu i intelektualnu civilizaciju
Zapada i Levanta; od Gonoda i njegova nadarenog sina je naučio o civilizaciji i kulturi Indije i Kine, kako je i pored svog
indijskog državljanstva Gonod u tri navrata opsežno putovao kroz imperiju žute rase. 130:0.7 Ganid - mladić - je naučio
mnogo od Isusa tijekom tog dugog i bliskog kontakta. Bili su povezani snažnom uzajamnom naklonošću, a mladićev je
otac više puta pokušao nagovoriti Isusa da im se pridruži u Indiji, što je Isus uvijek odbijao izgovarajući se obvezama
prema svojoj obitelji u Palestini.

1. U JOPI - RASPRAVA O JONI

130:1.1 U vrijeme boravka u Jopi, Isus je sreo jednog Gadiju, filistejskog tumača koji je radio za kožara Šimu. Gonodovi
su zastupnici u Mezopotamiji poslovali s tim Šimom; Gonod ga je tako želio posjetiti sa svojim sinom na putu za Cezareju.
Isus se za svog boravka u Jopi srdačno sprijateljio s Gadijom. Ovaj je mladi Filistejac bio istinski tragatelj za istinom. Isus
je bio istinski darivatelj istine; on je bio istina za tu generaciju na Urantiji. U susretu velikog tragatelja za istinom s velikim
darivateljem istine, dolazi do velikog i oslobađajućeg prosvjetljenja rođenog iz doživljaja nove istine. 130:1.2 Jednog je
dana nakon večere, dok su Isus i mladi Filistejac šetali pored obale, ne znajući da je ovaj "pisar iz Damaska" bio tako
dobro upoznat sa židovskim predanjima, Gadija pokazao na pristanište s kojeg se Jona navodno ukrcao na svoje
zlosrećno putovanje za Taršiš. Nakon nekoliko primjedbi, ovako je pitao Isusa: "Misliš li da je velika riba uistinu progutala

~ 99 ~
Jonu?" Isus je spoznao da je ovo predanjeispoljilo bitan utjecaj na mladićev život i da je bio snažno impresioniran idejom
o besmislenosti čovjekovog pokušaja da pobjegne od svojih dužnosti; Isus nije htio reći nešto što bi iznenada uništilo
temelje Gadijine motivacije za praktično življenje. U odgovor na ovo pitanje, Isus je rekao: "Prijatelju, svaki je od nas Jona
i svi trebamo živjeti prema Božjoj volji i svaki put kad pokušamo pobjeći od svojih neposrednih dužnosti i potražiti zaklon u
dalekim pustolovinama, sami sebe dovodimo pod neposrednu kontrolu utjecaja koji nisu pod upravom sila istine i moći
ispravnosti. Čovjekov pokušaj da pobjegne od svojih dužnosti jednak je žrtvovanju istine. Izbjegavanje svjetla i života
jedino može voditi onim pogibeljnim sukobima koji na koncu rezultiraju tminom i smrću, izuzev u slučaju da iste ove Jone
koje su se isprva odrekle Boga, okrenu svoja srca čak i u najtamnijoj dubini očajanja tražeći Boga i njegovu dobrotu. I kad
takve obeshrabrene duše iskreno potraže Boga - kad počnu žudjeti za ispravnošću i tragati za istinom - ništa ih ne može
zadržati u toj ropskoj poziciji. Bez obzira na dubinu tmine u koju padnu, ako cijelim srcem potraže svjetlo, duh Gospodina
Boga nebeskog izručuje ove osobe iz ropstva; zle okolnosti života ih izbacuju na suho tlo i nude svježe prilike za novi
početak službe i mudrijeg življenja." 130:1.3 Gadiju je snažno dirnulo Isusovo učenje i dugo su u noć razgovarali pored
mora, a prije nego što će poći na počinak zajedno su se molili jedan za drugoga. Bio je to isti onaj Gadija koji je u budućim
godinama slušao Petrove propovijedi i postao čvrsti vjernik u Isusa iz Nazareta, vodeći znamenitu raspravu s Petrom
jedne večeri u domu Dorkasa. Gadija je ispoljio snažan utjecaj na Šimu, bogatog trgovca kožom i naveo ga da prihvati
kršćanstvo. 130:1.4 (U ovoj pripovijedi Isusovog osobnog susreta s njegovim bližnjim smrtnicima i u skladu s primljenim
dopuštenjem, slobodno prevodimo njegove riječi suvremenim frazama s početka dvadesetog stoljeća na Urantiji.) 130:1.5
Posljednji razgovor Isusa i Gadije je bio na temu dobra i zla. Ovaj je mladi Filistejac bio jako uznemiren osjećajem
nepravde zbog istovremene prisutnosti dobra i zla u svijetu. Rekao je: "Kako može Bog, ako je beskonačno dobar,
dopustiti da podnosimo patnje zla; naposljetku, tko stvara zlo?" U to su doba mnogi još uvijek vjerovali da Bog stvara i
dobro i zlo, ali Isus nikada nije poučavao takvu neistinu. Odgovarajući na ovo pitanje, Isus je rekao: "Moj brate, Bog je
ljubav; on stoga mora biti dobar, i njegova je dobrota tako velika i stvarna da ne može obujmiti male i nestvarne stvari zla.
Bog je tako pozitivno dobar da u sebi nema nimalo prostora za negativno zlo. Zlo je nezreli odabir i nerazborita pogreška
ljudi koje se opiru dobroti, koji odbijaju ljepotu i koji nisu odani istini. Zlo je samo pitanje neprilagodbe ljudske nezrelosti ili
razoran i izobličujući utjecaj neznanja. Zlo je neminovna tmina koja prati besmislenost čovjekova nastojanja da odbaci
svjetlost. Zlo je to što je tamno i neistinito i što prelazi u grijeh ako ga čovjek svjesno obgrli i dobrovoljno odobri.’’ 130:1.6
"Kada je Otac na nebu obdario čovjeka sposobnošću odabira između dobra i zla, on je stvorio potencijalnu suprotnost
pozitivnom putu života i svjetla; ali takve pogreške zla zapravo ne postoje sve dok inteligentno biće ne poželi njihovo
postojanje odabirom neispravnog načina života. Takva se zla zatim uzdižu do razine grijeha svjesnim i promišljenim

~ 100 ~
odabirom takvog svojeglavog i pobunjeničkog stvorenja. I to je razlog zašto Otac na nebu dopušta usporedno postojanje
dobra i zla do kraja života, upravo kao što priroda dopušta istovremeno postojanje žita i kukolja u istom polju sve do dana
žetve." Gadija je bio posve zadovoljan Isusovim odgovorom na njegovo pitanje tek nakon njihova narednog razgovora koji
je njegovom umu razjasnio stvarno značenje tih bitnih riječi.

2. U CEZAREJI

130:2.1 Isus i njegovi prijatelji su se zadržali u Cezareji dulje od planiranog zbog pukotine koja je otkrivena na jednom od
velikih upravljačkih vesla broda na koji su se trebali ukrcati. Kapetan je odlučio ostati u luci dok se ne napravi novo veslo.
Kako nisu imali dovoljno stučnih tesara, Isus se javio da pomogne. Isus i njegovi prijatelji su imali običaj šetati svake
večeri lijepim zidom koji je opasavao luku i služio kao šetalište. Ganid je jako uživao u Isusovu objašnjenju vodovodnog
sustava i vještine korištenja plime i oseke za pranje gradskih ulica i ispiranje kanalizacije. Ovog je indijskog mladića
snažno dojmio Augstinov hram koji je ležao na uzvišici natkriljen kolosalnim kipom rimskog imperatora. Tijekom
posljepodneva na drugi dan njihova boravka u Cezareji, tri su prijatelja vidjela predstavu u ogromnom amfiteatru koji je
mogao primiti dvadeset tisuća posjetitelja, i ove su noći išli u kazalište na grčku predstavu. Bile su to prve takvepredstave
koje je Ganid imao prilike vidjeti, i mladić je bio pun pitanja na tu temu. Ujutro trećeg dana službeno su posjetili
guvemerovupalatu, kako je Cezareja bila glavni grad Palestine i sjedište rimskog prokuratora. 130:2.2 U njihovom je
konačištu boravio jedan trgovac iz Mongolije i kako je taj čovjek s Dalekog Istoka govorio grčki, Isus je imao prilike s njim
više puta nadugačko razgovarati. Ovaj je čovjek bio jako impresioniran Isusovom životnom filozofijom i nikada nije
zaboravio njegove mudre riječi o "življenju nebeskim životom na zemalji putem svakodnevnog pokoravanja volji nebeskog
Oca." Ovaj je trgovac bio poklonik taoizma i postao je čvrsti vjernik u doktrinu univerzalnog Božanstva. Po povratku u
Mongoliju počeo je poučavati svoje susjede i poslovne suradnike ovim naprednim istinama i kao rezultat ovih aktivnosti,
njegov je najstariji sin odlučio postati svećenik taoizma. Ovaj je mladić za svoga života ispoljio snažan utjecaj u
promicanju napredne istine, a za njim su slijedili njegov sin i unuk koji su bili jednako odani i vjerni doktrini Jednog Boga -
Vrhovnog Vladara Neba. 130:2.3 Dok je istočna grana rane kršćanske crkve koja je imala sjedište u Filadelfiji, bila vjernija
Isusovim učenjima od njihove braće u Jeruzalemu, žalosno je što nije bilo nekoga poput Petra da ode u Kinu ili poput
Pavla da ode u Indiju, gdje je duhovno tlo u to doba bilo pripravno za prihvaćanje sjemena novog evanđelja kraljevstva.
Upravo su ova Isusova učenja kakva su prihvatili i poučavali žitelji Filadelfije, mogla snažno i djelotvorno dojmiti umove
duhovno gladnih azijskih naroda, upravo kao što su Petrove i Pavlove propovijedi dojmile Zapad. 130:2.4 Jedan od
mladića koji je radio s Isusom na upravljačkom veslu pokazao je veliko zanimanje za to što je Isus s vremena na vrijeme

~ 101 ~
govorio radeći u brodogradilištu. Kad je Isus pomenuo da je nebeskom Ocu stalo do dobrobiti njegove djece na zemlji,
ovaj je mladi Grk po imanuAnaksad, rekao: "Ako je Bogovima stalo do mene, zašto ne uklone grubog i nepravednog
upravitelja ove radionice?" Mladić je bio zaprepašten kad je Isus odgovorio, "Kako ti poznaješ način ljubaznosti i
vrijednost pravednosti, možda su Bogovi doveli ovog grešnog čovjeka u tvoju blizinu da ga ti povedeš boljim putem.
Možda si ti sol koja treba učiniti ovog brata prijatnijim svim drugim ljudima; a ti ga možeš učiniti prijatnijim samo ako ti nisi
obljutavio. Kako sada stvari stoje, ovaj čovjek ima moć nad tobom zato što njegovi zli postupci ispoljavaju nepovoljan
utjecaj na tebe. Zašto ne upotrijebiš vrlinu moći dobrote i ne pokažeš svoju moć nad zlom tako što ćeš postati taj koji
upravlja vašim odnosom? Kažem ti da će tvoja dobrota, ako joj pružiš poštenu i živu priliku, nadvladati njegovo zlo. Od
svih poduzeća smrtne egzistencije, ni jedno ne pruža veći užitak od radosti postajanja nečijim materijalnim životnim
partnerom, duhovnom energijom i božanskom istinom u jednoj od pobjedonosnih borbi protiv pogreške i zla. Čovjek prima
predivno i preobražajno iskustvo svaki put kada postane živi kanal duhovnog svjetla nekom smrtniku koji čami u duhovnoj
tami. Ako si ti blažen većom istinom od ovog čovjeka, neka njegova potreba bude tvoj izazov. Sigurno nisi kukavica koja
će stajati na obali i gledati kako se davi čovjek koji ne zna plivati! A u usporedbi s tijelom davljenika, koliko je veća
vrijednost u duši ovog čovjeka koji posrće u tami!" 130:2.5 Anakasada su snažno dojmile Isusove riječi. On je podijelio
Isusove riječi sa svojim nadređenim i te su večeri njih dvojica došli tražiti Isusov savjet po pitanju blagodati njihovih duša.
A kasnije, nakon što je kršćanska poruka proglašena u Cezareji, ova su dvojica, jedan Grk a drugi Rimljanin, vjerovala
Filipovoj propovijedi i postala istaknutim članovima crkve koju je utemeljio. Kasnije je ovaj mladi Grk postao poslužiteljem
rimskog centuriona Kornelijusa, koje je postao vjernik zahvaljujući Petrovoj službi. Anaksad je nastavio obasjavati
svjetlom sve ljude koji su bili u tami, sve do dana kada je Pavao zarobljen u Cezareji, kad je Anaksadnesrećnim slučajem
umoren u groznom pokolju dvadeset tisuća Židova dok je služio paćenicima na samrti. 130:2.6 Ganid je počeo spoznavati
da je njegov tutor provodio slobodne sate u ovoj neobičnoj osobnoj službi svojim bližnjima, i mladi je Indijac želio znati
motiv ovog Isusovog neprestanog zanimanja za ljude. Tako je upitao, "Zašto si stalno zaokupljen razgovorom sa
strancima?" Isus je odgovorio: "Ganide, onome koji poznaje Boga ni jedan čovjek nije stranac. Kroz iskustvo nalaženja
Oca nebeskog, čovjek nalazi da su svi ljudi njegova braća, i zar je čudno što čovjek uživa u radosti susreta sa novim
bratom? Upoznati svoju braću i sestre, znati njihove probleme i naučiti ih voljeti, to je najveće iskustvo življenja." 130:2.7
Razgovor je trajao dugo u noć i mladić je ovom prilikom tražio od Isusa da mu objasni razliku između Božje volje i odluka
ljudskog uma koje se također nazivaju voljom. Isus je u biti rekao: "Božja volja je put Boga, suradnja s Božjom odlukom u
susretu sa svakom potencijalnom alternativom. Činiti Božju volju, dakle, je imati to progresivno iskustvo kojim čovjek
postaje sve više i više nalik Bogu, a Bog je izvor i sudbina svega što je dobro, lijepo i istinito. Ljudska volja je ljudski put,

~ 102 ~
bit onoga što smrtnik odlučuje biti i činiti. Volja je ta promišljena odluka samosvjesnog bića koja rezultira odabirom
ponašanja koje je utemeljeno na inteligentom razmišljanju. 130:2.8 Isus i Ganid su to poslijepodne uživali u igri s vrlo
inteligentim psom ovčarom i kad je Ganid upitao da li pas ima dušu i volju, Isus je rekao: "Pas ima um koji može poznavati
materijalnog čovjeka, njegova gospodara, ali koji ne može poznavati Boga koji je duh; pas stoga ne posjeduje duhovnu
prirodu i ne može doživjeti duhovno iskustvo. Pas može imati volju koja proizlazi iz prirode i koja se može ojačati
treningom, ali takva snaga uma ne predstavlja duhovnu silu niti se može usporediti s ljudskom voljom, kako nije rezultat
razmišljanja - ona ne proizlazi iz raspoznavanja viših i moralnih značenja i odabira duhovnih i vječnih vrijednosti. Čovjek je
duhovno biće, stvorenje obdareno duhovnom odgovornošću i potencijalom za vječni život, upravo zato što posjeduje ove
moći duhovnog izbora i odabira istine." Isus je dalje objasnio da kako životinje nemaju takvih mentalnih moći, životinjski
svijet nije u stanju razviti jezik ili doživjeti bilo što usporedivo s opstankom ljudske ličnosti u vječnosti. Kao rezultat ovih
riječi, Ganid se više nikada nije pozabavio mišlju o prijelazu ljudskih duša u životinjska tijela. 130:2.9 Ganid je narednog
dana razgovarao o ovim pitanjima sa svojim ocem i kao odgovor na Gonodovo pitanje, Isus je dalje objasnio da su
"ljudske volje koje su posve zaokupljene donošenjem isključivo temporalnih odluka o materijalnim problemima životinjske
egzistencije osuđene na uništenje u vremenu. Oni koji donose svesrdne moralne odluke i bezuvjetne duhovne odabire
sebe sve više poistovjećuju s božanskim duhom koji u njima živi, što ih postupno preobražava u vrijednosti vječnog
opstanka - beskrajnog napretka božanske službe." 130:2.10 Taj dan smo prvi put imali priliku čuti tu bitnu istinu koja na
suvremenom jeziku kaže: "Volja je to ispoljenje ljudskog uma koje pruža priliku subjektivnoj svijesti da se izrazi objektivno
i da doživi težnju nalikovanja Bogu." I upravo u tom smislu može svako reflektivno i duhovno naklonjeno ljudsko biće
postati kreativno.

3. U ALEKSANDRIJI

130:3.1 Posjet Cezareji je bio zanimljiv, ali nakon popravke broda Isus i njegova dva prijatelja su u podne krenuli prema
Aleksandriji u Egiptu. 130:3.2 Njih trojica je uživali u jako prijatnom putovanju za Aleksandriju. Ganid je bio oduševljen
putovanjem i neprestano je zapitkivao Isusa. Kad su se primakli gradskoj luci, mladić je bio ushićen velikim svjetionikom
Farosa, smještenim na otoku koji je Aleksandar povezao s kopnom izgradnjom velike marine, čime je stvorio dvije
veličanstvene luke i učinio Aleksandriju pomorskim trgovinskim raskršćem Afrike, Azije i Evrope. Veliki je svjetionik bio
jedno od sedam svjetskih čuda i preteča svih kasnijih svjetionika. Poranili su da posjete ovu veličanstvenu spasonosnu
napravu izgrađenu ljudskim rukama i videćiGanidovu ushićenost, Isus je rekao: "I ti ćeš, sine, po povratku u Indiju biti kao
ovaj svjetionik, čak i nakon što tvoj otac ode na vječni počinak; ti ćeš postati kao svjetlo života svima oko sebe koji budu

~ 103 ~
čamili u tami i svima koji budu željeli otvoriti oči, ti ćeš pokazati put koji vodi u luku spasenja u sigurnosti." I stežući
Isusovu ruku, Ganid je rekao, "Hoću." 130:3.3 I ponovo napominjemo da su rani učitelji kršćanske religije učinili veliku
pogrešku što su tako isključivo usmjerili pažnju na zapadnu civilizaciju rimskog svijeta. Isusova učenja u verziji
mezopotamijskih vjernika prvog stoljeća nove ere, bi bila rado prihvaćena među raznim grupama azijatskih vjernika.
130:3.4 Otprilike četiri sata nakon pristanka smjestili su se blizu istočnog kraja duge i prostrane avenije, široke otprilike
stotinu stopa i duge nekih osam kilometara, koja se pružala do zapadnih granica ovog grada od milijum žitelja. Nakon što
su prvo posjetili glavne gradske znamenitosti - sveučilište (muzej), knjižnicu, Aleksandrov kraljevski mauzolej, palaču,
Neptunov hram, kazalište i gimnaziju - Gonod se posvetio poslu, dok su Isus i Ganid otišli posjetiti najveću svjetsku
knjižnicu. Tu je bilo sabrano otprilike milijun rukopisa iz cijelog civiliziranog svijeta: Grčke,Rima, Palestine, Parije, Indije,
Kine, čak i Japana. Ganid je u toj knjižnici imao prilike vidjeti najveću svjetsku zbirku indijske književnosti; i tu su svraćali
svaki dan za vrijeme boravka u Aleksandriji. Isus je ispričao Ganidu kako je nekoć tu radio na prijevodu židovskih spisa na
grčki. Iznova su razmotrili i raspravili sve svjetske religije i dok je Isus nastojao ukazati mladiću na istinu u svakoj, uvijek je
dodavao: "Ali Jahve je Bog koji se razvio od Melkizedekova otkrivenja i Abrahamova zavjeta. Židovi su potekli od
Abrahama, te su zauzeli samu zemlju u kojoj je Melkizedek živio i učio i iz koje je slao učitelje po cijelom svijetu; i njihova
je religija s vremenom ispoljila jasnije priznanje Gospodina Boga Izraelova kao nebeskog Oca Svih nego bilo koja druga
svjetska religija." 130:3.5 Ganid je pod Isusovim nadzorom sabrao učenja svih religija koje su priznavale Univerzalno
Božanstvo, čak i onih koje su jedino nepotpuno priznavale podređena božanstva. Nakon dosta rasprave Isus i Ganid su
zaključili da Rimljani nisu imali stvarnu religiju, da je njihova religija bila samo malo iznad uzdizanja i obožavanja njihova
imperatora. Dalje su zaključili da su Grci imali filozofiju, ali da su teško imali religiju s osobnim Bogom. Odbacili su
mistične kultove zbog konfuzije njihova mnoštva i zbog toga što su sa svojim raznolikim koncepcijama Božanstva djelovali
kao derivativi drugih i starijih religija. 130:3.6 Iako su prijevodi urađeni u Aleksandriji, Ganid se nije bavio uređenjem
odabranih odlomaka i svojim osobnim zaključcima sve do pred kraj njihova boravka u Rimu. Bio je jako iznenađen otkrivši
da su najbolji autori svjetske religiozne književnosti priznavali postojanje vječnog Boga i da su bili odveć suglasni u vezi
njegova karaktera i odnosa sa smrtnim čovjekom. 130:3.7 Isus i Ganid su proveli dosta vremena u aleksandrijskom
muzeju. Taj muzej nije bio zbirka rijetkih predmeta, već sveučilište likovne umjetnosti, znanosti i književnosti. Učeni
profesori su tu svakodnevno držali predavanja i Aleksandrija je u to vrijeme bila intelektualni centar Zapadnog svijeta. Isus
je iz dana u dan Ganidu tumačio ta predavanja; za drugog tjedna njihova boravka mladić je uzviknuo: "Učitelju Jošua, ti
znaš više od ovih profesora; ustani i reci njima sve izvanredne stvari koje meni govoriš; njihovi su pogledi pomućeni s
previše razmišljanja. Razgovaću s ocem da to uredi." Isus je s osmijehom odgovorio: "Kakav je štovalac moj učenik, ali

~ 104 ~
ovi učitelji ne misle da ih ti i ja imamo čemu naučiti.Opasan je ponos neproduhovljenog učenja u ljudskom iskustvu.
Istinski učitelj ne gubi svoje intelektualno poštenj e tako što zauvijek ostaje učenik." 130:3.8 Aleksandrija je bila grad
miješane kulture Zapada, i poslije Rima najveći i najveličanstveniji grad na svijetu. Ovdje se nalazila najveća svjetska
sinagoga Židova i sjedište aleksandrijskog Velikog vijeća sa sedamdeset starješina. 130:3.9 Među Gonodovim je brojnim
poslovnim suradnicima bio i jedan židovski bankar, Aleksandar, brat bivšeg slavnog religioznog filozofa Filona. Filon je bio
zaokupljen pohvalnim ali izuzetno teškim radom na usklađenju grčke filozofije i hebrejske teologije. Dok su Ganid i Isus
dosta razgovarali o Filonovim učenjima u nadi da će prisustvovati njegovim predavanjima, za njihova je boravka u
Aleksandriji ovaj slavni helenski Židov ležao u krevetu bolestan. 130:3.10 Isus je preporučio Ganidu dosta grčke filozofije i
stoičkih doktrina, ali se pobrinuo da mladić shvati da, kao i određena nejasna učenja njegova vlastitog naroda, ovi sustavi
vjerovanja imaju religioznu prirodu samo u tome što navode ljude da nađu Boga i prime užitak živućeg iskustva u
poznavanju Vječnog.

4. RASPRAVA O STVARNOSTI

130:4.1 Noć prije nego će napustiti Aleksandriju, Ganid i Isus su dugo ostali u posjetu kod određenog profesora na
državnom sveučilištu koji je držao predavanja o učenjima Platona. Isus je prevodio riječi ovog učenog grčkog učitelja, ali
nije nudio svoje komentare kao protuslov njegovoj grčkoj filozofiji. Gonod je bio poslovno odsutan te večeri; nakon što se
profesor udaljio, učitelj i učenik su poveli dug i iskren razgovor o Platonovim doktrinama. Dok je Isus uvjetno odobrio
određena grčka učenja o tumačenju materijalnih stvari ovoga svijeta kao nejasnog odraza nevidljivih ali bitnijih duhovnih
stvarnosti, nastojao je položiti pouzdanije temelje mladićevu razmišljanju; tako je započeo dugu disertaciju o prirodi
kozmičke stvarnosti. U biti i u skladu sa suvremenim jezičkim izražajem, Isus je rekao Ganidu: 130:4.2 Izvor kozmičke
stvarnosti je Beskonačni. Materijalne stvari konačne tvorevine su vremensko- prostorne posljedice Rajskog Uzorka i
Univerzalnog Uma vječnog Boga. Uzročnost u fizičkom svijetu, samosvijest u intelektualnom svijetu i čovjekovo
progresivno “ja” u svijetu duha - kad se ove stvarnosti projiciraju na univerzalnoj ljestvici, povežu u vječnom odnosu i
dožive sa savršenstvom osobina i božanstvenosti vrijednosti - one sačinjavaju stvarnost Vrhovnog. Ali u svemiru koji se
neprestano mijenja Izvorna Ličnost uzročnosti, inteligencije i iskustva duha je nemijenjajuća i apsolutna. Čak i u vječnom
svemiru neograničenih vrijednosti i božanskih osobina, sve se može i hoće promijeniti izuzev Apsoluta i onoga što je
postiglo fizički status, intelektualnu obujmljenost ili duhovni identitet koji je apsolutan. 130:4.3 Najviša razina koju konačno
biće može postići je razina opažanja Oca Svih i poznavanja Vrhovnog. A čak i tada, takva bića konačne sudbine
nastavljaju doživljavati promjenu u kretnjama fizičkog svijeta i njegovih materijalnih pojava. Oni su jednako i dalje svjesni

~ 105 ~
napredovanja vlastitog “ja” u svom neprestanom usponu i rastućoj svijesti u sve dubljem poštivanju i reagiranju na
intelektualni kozmos. Stvorenje se jedino može sjediniti sa Stvoriteljem u savršenstvu, harmoniji i jednoglasju volje; i takvo
se stanje božanstvenosti može steći i održati samo ako to isto stvorenje nastavi živjeti u vremenu i vječnosti dosljedno
usaglašavajući svoju konačnu volju sa Stvoriteljevom božanskom voljom. U duši stvorenog bića uvijek mora vladati
vrhovna žudnja da čini Očevu volju koja mora dominirati nad umo m uspinjućeg sina Boga. 130:4.4 Jednooka osoba ne
može očekivati da vidi dubinu perspektive. Tako ni jednooki znanstvenici, niti jednooki duhovni mistici i alegoristi ne mogu
ispravno vidjeti i prihvatljivo shvatiti istinske dubine kozmičke stvarnosti.Sve istinske vrijednosti iskustva stvorenog bića
pritajeno počivaju u dubinama ljudskog opažanja. 130:4.5 Bezumna uzročnost ne može evoluirati nešto što je profinjeno i
složeno iz nečega što je grubo i jednostavno, isto kao što iskustvo bez duha može evoluirati božanski karakter vječne
egzistencije iz materijalnih umova smrtnika vremena. Ta osobina svemira koje tako isključivo obilježava beskonačno
Božanstvo je ovo beskrajno stvaralačko podarenje ličnosti koja ima moć opstanka u progresivnom postignuću Božanstva.
130:4.6 Ličnost je to kozmičko obdarenje, ta faza stvarnosti svemira, koja može postojati paralelno s neograničenom
promjenom, dok istovremeno čuva svoj identitet uoči i poslije svih takvih promjena. 130:4.7 Život je prilagodba izvorne
kozmičke uzročnosti zahtijevima i mogućnostima kozmičkih situacija, i ona nastaje kao rezultat djelovanja Univerzalnog
Uma i aktivacije duha-iskre Boga koji je duh. Smisao života je njegova prilagodljivost; vrijednost života je njegova
progresivnost - čak i do visina svijesti Boga. 130:4.8 Neprilagodba samosvjesnog života svemiru rezultira u kozmičkom
neskladu. Konačno skretanje volje čovjekove ličnosti od usmjerenja kozmosa rezultira intelektualnom izolacijom,
segregacijom ličnosti. Gubitak unutarnjeg duha znači duhovni prekid egzistencije. Inteligentan i progresivan život nakon
toga postaje, u sebi i po sebi, nepobitni dokaz egzistencije svrsishodnog svemira koji ispoljava volju božanskog
Stvoritelja. Kao cjelina, taj se život bori za više vrijednosti i nastoji postići svoj konačni cilj - Oca Svih. 130:4.9 Samo do
određenog stupnja čovjek posjeduje um koji je iznad životinjske razine, na stranu od viših i poluduhovnih službi intelekta.
Stoga životinje (koje nemaju obožavanja i mudrosti) ne mogu doživjeti nadsvijest, svijest svijesti. Životinjski um je jedino
svjestan objektivnog svemira. 130:4.10 Znanje je domena materijalnog uma koji opaža činjenice. Istina je domena
duhovno obdarenog intelekta koji je svjestan poznavanja Boga. Znanje se može dokazati; istina se može doživjeti. Znanje
je posjed uma; istina je doživljaj duše, napredujućeg “ja.” Znanje je funkcija neduhovne razine; istina je faza te razine
kozmosa koja je od uma-duha. Oči materijalnog uma poimaju svijet činjeničnog znanja; oči produhovljenog intelekta
raspoznaju svijet istinskih vrijednosti. Sinhronizirani i usklađeni, ova dva pogleda otkrivaju svijet stvarnosti, gdje mudrost
tumači kozmičke pojave u skladu s progresivnim osobnim iskustvom. 130:4.11 Pogreška (zlo) je kazna nesavršenosti.
Kvalitete nesavršenosti ili činjenice neprilagodbe obznanjuju se na materijalnoj razini kritičkim promatranjem i

~ 106 ~
znanstvenom analizom; na moralnoj razini, ljudskim iskustvom.Prisutnost zla svjedoči o nepreciznostima uma i nezrelosti
evoluirajućeg “ja.” Zlo je, stoga, uvijek mjera nesavršenosti u tumačenju kozmosa. Mogućnost pogreške je dio postignuća
mudrosti, plana napredovanja od djelomičnog i vremenskog do potpunog i vječnog, od relativnog i nesavršenog, do
konačnog i usavršenog. Pogreška je sjena relativne nepotpunosti koja neminovno pada na čovjekov put postignuća
Rajskog savršenstva. Pogreška (zlo) nije istinska osobina svemira; ona je jednostavno opservacija relativnosti u
povezanosti nesavršenosti nepotpune konačnosti s uspinjućim razinama Vrhovnog i Krajnjeg. 130:4.12 Iako je Isus izložio
ove ideje jezikom koji je bio blizak mladićevu shvaćanju, Ganid je na kraju razgovora bio umoran i uskoro se izgubio u
snu. Sutradan su poranili da se ukrcaju na brod za Laseju na Kreti. Ali prije nego što su se ukrcali, Ganid je pitao o zlu, na
što je Isus odgovorio: 130:4.13 Zlo je relativan koncept. Ono proizlazi iz opažanja nesavršenstava koja se javljaju u
sjenovitom odražaju konačnog svemira stvari i bića kada takav kozmos stane na put živućeg svjetla univerzalnog
kozmičkog izražaja vječnih stvarnosti Beskonačnog. 130:4.14 Potencijalno zlo počiva u neminovnoj nepotpunosti
otkrivenja Boga kao vremenski-prostorno-ograničenog izražaja beskonačnosti i vječnosti. Činjenica djelomičnosti koja
postoji uporedo s puninom vodi stvaranju relativnosti stvarnosti, stvara neophodnost intelektualnog odabira i uspostavlja
vrijednosne razine opažanja duha i reagiranja na duh. Nepotpuni i konačni pojam Beskonačnog u shvaćanju uma
vremenskih i ograničenih bića je sam po sebi i od sebe, potencijalno zao. Ali rastuća pogreška neopravdane nedostatnosti
u prihvatljivom duhovnom ispravljanju ovih izvorno prirođenih intelektualnih neprilagodbi i duhovnih nedostatnosti, jednaka
je ostvarenju istinskog zla. 130:4.15 Svi statički i mrtvi pojmovi su potencijalno zli. Konačna je sjena relativne i živuće
istine u neprestanom kretanju. Statički pojmovi neminovno vode retardaciji znanosti, politike, društva i religije. Statički
koncepti mogu predstavljati određeno znanje, ali oni u sebi nemaju ni mudrosti niti istine. Ali ne dopustite ovom konceptu
relativnosti da vas zavara i da spriječi vašu spoznaju koordinacije svemira pod upravom kozmičkog uma i njegove
stabilizirane kontrole pod utjecajem energije i duha Vrhovnog.

5. NA OTOKU KRETI

130:5.1 Putnici su otišli na Kretu s jednim jedinim ciljem: da se opuste, prošetaju otokom i odu na izlet u planine. Ondašnji
žitelji Krete nisu uživali visoku reputaciju među okolnim svijetom. Isus i Ganid su unatoč tome pridobili mnoge duše višim
razinama razmišljanja i življenja, čime su položili temelje brzom primitku evanđelja prilikom kasnijeg dolaska prvih
propovjedača iz Jeruzalema. Isus je volio ove žitelje Krete, bez obzira na teške riječi koje je Pavao uputio na njihov račun
kad je poslao Tita na otok da reorganizira njihove crkve. 130:5.2 Isus je u ovim brdima na Kreti prvi put nadugo
razgovarao s Gonodom o religiji. Otac je bio jako impresioniran, govoreći: "Nije ni čudo što mladić vjeruje svemu što

~ 107 ~
kažeš, nisam ni znao da takva religija postoji u Jeruzalemu, a naročito u Damasku." Tijekom boravka na otoku Gonod je
prvi put predložio Isusu da im se pridruži na povratku u Indiju, i Ganid je bio presrećan pri pomisli da je Isus mogao pristati
na ovu ponudu. 130:5.3 Ganid je jednom pitao Isusa zašto se nije posvetio javnoj pouci, na što je Isus odgovorio: "Sine,
sve mora čekati svoje vrijeme. Kad dođeš na svijet, nikakva ti tjeskoba i ispoljenje nestrpljenja neće pomoći da odrasteš.U
svim pitanjima moraš čekati na pravi čas. Jedino vrijeme može promijeniti boju nezrela voća. Smjena godišnjih doba i
izlazak i zalazak sunca nastupaju jedino prolaskom vremena. Danas putujem za Rim s tobom i tvojim ocem, i to je
dovoljno za danas. Moja je sutrašnjica sasvim u rukama moga Oca nebeskog." I zatim je ispričao Ganidu o Mojsiju i
četrdeset dana smotrenog iščekivanja i pripreme. 130:5.4 Ganid nikad nije zaboravo što se odigralo na posjetu Blagim
nebesima; to je sjećanje zauvijek nastavilo buditi u mladiću veliku želju da promijeni kastni sustav svoje rodne Indije.
Određeni je pijani i degenerični čovjek napao mladu ropkinju na javnoj cesti. Kad je Isus ugledao djevojku u nevolji, žurno
je priskočio u pomoć da je oslobodi iz ruku razjarenog napadača. Dok ga je ovo uplašeno dijete čvrsto držalo, Isus je
ispružio svoju čvrstu desnicu da zadrži bijesnog napadača na sigurnoj udaljenosti, sve dok ovaj nije malaksao bijesno
mlatarajući rukama po zraku. Ganid je jako želio priskočiti u pomoć, ali mu to otac nije dopustio. Iako nisu govorili njezinim
jezikom, djevojka je mogla shvatiti njihov milostivi čin i bila puna najdublje zahvalnosti dok su je svi zajedno pratili kući.
Ovo je po svoj prilici bio Isusov najbliži kontakt s bližnjima za cijelog svog zemaljskog života. Ali te noći je bio suočen s
teškom zadaćom nastojeći objasniti Ganidu zašto nije udario pijanicu. Po Ganidovom je mišljenju trebao udariti ovog
čovjeka najmanje onoliko puta koliko je ovaj udario djevojku.

6. UPLAŠENI MLADIĆ

130:6.1 Dok su bili u brdima, Isus je nadugačko razgovarao s jednim mladićem koji je bio pun straha i malodušnosti. Ne
nalazeći utjehu i ohrabrenje u kontaktu sa svojim bližnjima, tražio je osamu u brdima; prepustio se dubokom osjećaju
bespomoćnosti i manje vrijednosti. Te su prirodne tendencije dalje osnažene brojnim okolnostima iz njegova djetinjstva, a
prije svega očevom smrću kad je mladiću bilo dvanaest godina. Isus je pri susretu rekao: "Zdravo prijatelju! Zašto si tako
snužden na tako lijep dan? Ako te nešto žalosti, možda ti mogu pomoći. U svakom mi je slučaju veliko zadovoljstvo da se
stavim na raspolaganje." 130:6.2 Kako mladić nije bio raspoložen za razgovor, Isus je ponovo pokušao prići njegovoj duši,
govoreći: "Razumijem da si došao u planine da se udaljiš od ljudi; dok je prirodno što ne želiš razgovarati, hoću znati
poznaješ li ova brda; kuda vode ove staze? Možeš li mi reći koji je najbliži put za Feniks?” Mladić je dobro poznavao brda
i pokazao veliko zanimanje objašnjavajući najbliži put za Feniks i crtajući staze na tlu kako bi podrobno opisao svaki
detalj. Bio je zatečen i pun radoznalosti kad se Isus, nakon što se prvo oprostio i naizgled spremio poći svojim putem,

~ 108 ~
iznenada okrenuo, govoreći: "Dobro znam da želiš da te ostavim samog u tvojoj tuzi; ali ne bi bilo pošteno i ljubazno od
mene nakon što si mi tako velikodušno pomogao objašnjenjem najbližeg puta za Feniks, da se nerazborito udaljim a da
prvo ne odgovarim na tvoju dirljivu molbu za pomoć i da te ne usmjerim na napogodniju stazu postignuća sudbine, jer ti
dolaziš u planine upravo zato što u svom srcu želiš naći taj odgovor. Kao što ti tako dobro poznaješ staze za Feniks zato
što si tim stazama često putovao, ja tako poznajem put koji vodi gradu tvojih razočaranih nada i neostvarenih ambicija. I
kako si me zamolio za pomoć, neću te razočarati. Premda je bio potpuno obuzet iznenađenjem, mladić je uspio
promucati: "Ali - ja te nisam ništa pitao -" Nježno stavljajući ruku na njegovo rame, Isus je rekao: "Sine, dok me nisi pitao
riječima, dirnuo si moje srce svojim žudnim pogledima. Moje dijete, svaki čovjek koji voli druge ljude nalazi u tvom izrazu
obeshrabrenosti i očajanja rječitu molbu za pomoć. Sjedi uz mene da ti kažem o stazama službe i putevima sreće koji
vode od patnji čovjekovog bitka do radosnih djela ljubavi u ljudskom bratstvu i služenja Bogu na nebesima." 130:6.3
Mladić je nakon tih riječi jako želio govoriti s Isusom i kleknuo je pored Isusovih nogu moleći za pomoć, tražeći da mu Isus
pokaže put kojim će izaći iz svoga svijeta osobne patnje i poraza. Isus je rekao: "Ustani, prijatelju! Stani na noge kao
čovjek! Dok si mogao biti okružen manjim neprijateljima i suočen s više zapreka, sve velike i stvarne stvari ovoga svijeta i
svemira stoje na tvojoj strani. Sunce se diže svakoga jutra da te pozdravi kao što pozdravlja najmoćnije i najbogatije ljude
na svijetu. Pogedaj - imaš jako tijelo i snažne mišice - nadprosječnu fizičku građu. Naravno da nećeš imati mnogo koristi
od te opreme dok sjediš tu u brdima pun samosažaljenja zbog stvarnih i umišljenih nedaća. Ali ti jednako tako možeš
iskoristiti ovo tijelo za izvanredna postignuća ako se smjesta uputiš u središe velikih događaja. Ti ustvari pokušavaš
pobjeći od sebe i svoje nesreće, ali to je nemoguće učiniti. Tvoja egzistencija i tvoji životni problemi imaju stvarnu prirodu;
ti ne možeš od njih pobjeći. Ali vidi, imaš bistar i kadar um. Imaš snažno tijelo i inteligentan um koji njime upravlja. Uposli
ovaj um u rješavanju svojih problema; uvježbaj svoj intelekt da djeluje u tvoju korist; ne dopusti da te ovlada moć straha;
ne budi kao nerazborita životinja. Umjesto što ćeš biti prezreni rob straha i sluga očajanja i poraza, um treba biti tvoj hrabri
saveznik u rješavanju životnih problema. Ali što je najbitnije, u tebi živi duh koji je potencijal ostvarenja stvarnog
postignuća i koji može stimulirati i nadahnuti samokontrolu uma i kontrolu tijela posredstvom uma, samo ako oslobodiš
svoj um od okova straha i ako na taj način dopustiš svojoj duhovnoj prirodi da iskoristi moćnu prisutnost vjere i da te
počne oslobađati od višestrukog zla nedjelovanja. A ista ova vjera može vrlo brzo uništiti tvoj strah od ljudi pomoću
učinkovite prisutnosti ove nove i dominantne ljubavi prema bližnjima koja će brzo prepuniti tvoju dušu kad se u tvojem
srcu rodi ta nova svijest da si dijete Boga. 130:6.4 "Neka ovaj dan, moj sine, bude dan tvoga novog rođenja, dan kad si
nanovo stvoren kao čovjek vjere, hrabrosti i odane službe ljudima, radi Boga. A kad u sebi ostvariš tu novu preuskladbu
sa životom, za njom slijedi preuskladba sa svemirom; to će biti tvoje novo rođenje - rođenje u duhu - i od tada ćeš živjeti

~ 109 ~
život pobjedničkog postignuća. Nevolja će te snažiti; razočaranje će ti biti podstrek, teškoće će ti biti izazov; a prepreke će
biti podražaj. Ustani, mladiću! Oprosti se od života prezrenog straha i plašljivog uzmicanja. Žurno se vrati svojim
dužnostima i živi svoj zemaljski život kao sin Boga, kao smrtnik odan oplemenjujućem služenju ljudi na zemlji, čovjek čija
sudbina supremno i vječno počiva u službi Bogu u vječnosti." 130:6.5 I taj je mladić, Srećko, s vremenom postao vođa
kršćana Kerete i bio Titov bliski suradnik pri produhovljenju vjernika Kerete. 130:6.6 Putnici su doista bili svježi i odmorni
kad su se oko podneva spremili otploviti za Kartagu u sjevernoj Africi, zastajući na Sireni. Tu su Isus i Ganid pružili prvu
pomoć Rufusu koji je bio ozlijeđen kad su se slomila natovarena zaprežna kola. Odnijeli su ga kući njegovoj majci, a
njegov otac Simon nije ni slutio da je čovjek čiji će križ jednom nositi prema naređenju rimskih vojnika bio isto onaj stranac
koji se jednom prilikom sprijateljio s njegovim sinom.

7. U KARTAGENI - RASPRAVA O VREMENU I PROSTORU

130:7.1 Isus je proveo najveći dio putovanja na Kartagu u raspravi sa svojim suputnicima o društvenim, političkim i
trgovinskim pitanjima; jedva da je bilo riječi o religji.Gonod i Ganid su po prvi put otkrili da je Isus bio dobar pripovjedač,
pa su ga molili da im ispriča o svom ranom životu u Galileji. Tako su otkrili da je Isus bio rođen u Galileji, a ne u
Jeruzalemu ili Damasku. 130:7.2 Kako je Ganid primijetio da je Isus sebi privlačio većinu ljudi koje su sretali, pitao je
Isusa kako čovjek može naći prijatelje, a učitelj je ovako odgovorio: "Pokaži zanimanje za druge ljude; nauči ih voljeti i
čekaj na priliku da učiniš nešto što sigurno znaš da im treba," i zatim je citirao staru židovsku poslovicu da "čovjek koji
hoće imati prijatelje prvo mora pokazati prijateljsko lice." 130:7.3 Isus je na Kartagi vodio dug i znamenit razgovor s
mitraičkim svećenikom na temu besmrtnosti - vremena i vječnosti. Ovaj je perzijac primio naobrazbu u Aleksandriji i doista
je bio otvoren Isusovoj pouci. Isus je u biti i suvremenim riječima ovako odgovorio na njegova brojna pitanja: 130:7.4
Vrijeme je tijek pokretnih temporalnih događaja u spoznaji svijesti stvorenog bića. Vrijeme je ime pripojeno aranžmanu ili
slijedu kojim se raspoznavaju i odvajaju pojedini događaji. Svemir prostora je vremenski-povezan fenomen promatran s
bilo koje unutarnje pozicije izvan utvrđenih granica Raja. Kretanje vremena je primjetno samo u odnosu s nečim što se ne
kreće u prostoru kao vremenska pojava. U svemiru nad svemirima Raj i njegova Božanstva nadilaze i vrijeme i prostor.
Na naseljenim svjetovima, ljudska ličnost (u kojoj živi i koju usmjerava duh Rajskog Oca) je jedina fizički vezana stvarnost
koja može nadići materijalni tijek temporalnih događaja. 130:7.5 Životinje ne spoznaju vrijeme onako kako to čini čovjek, a
čovjeku, zbog njegova isparčanog i ograničenog gledišta, vrijeme djeluje kao slijed događaja; ali kako čovjek više uzlazi i
napreduje prema svojoj nutrini, njegovo sve šire gledište ovog slijeda događaja vodi raspoznavanju vremena u njegovoj
punini. To što je ranije djelovalo kao slijed događaja uskoro postaje cjeloviti i savršeno povezani ciklus; na taj način ova

~ 110 ~
kružna istovremenost sve više zauzima mjesto negdašnje svijesti o linearnom slijedu događaja. 130:7.6 Postoji sedam
različitih poimanja prostora uvjetovanog vremenom. Prostor treba biti mjeren vremenom, a ne vrijeme prostorom.
Znanstveni metež proizlazi iz neuspjelog opažanja stvarnosti prostora. Prostor nije samo intelektualni pojam varijacije u
povezanosti kozmičkih predmeta. Prostor nije prazan, a um je jedini čovjeku poznati mehanizam koji barem djelomično
nadilazi prostor. Um može djelovati neovisno o pojmu vremenske povezanosti materijalnih premeta. Prostor je relativno i
komparativno konačan svim bićima koja imaju status stvorenih bića. Što više svijest poima sedam kozmičkih dimenzija, to
više koncept potencijalnog prostora postiže krajnost. Ali prostorni potencijal je istinski krajan samo na apsolutnoj razini.
130:7.7 Mora biti jasno da univerzalna kozmička stvarnost ima šireće i stalno relativno značenje na uzlaznim i sve
savršenijim razinama kozmosa. Na koncu, preživjeli smrtnici postižu identitet u sedmodimenzijskom svemiru. 130:7.8
Vremensko-prostorna koncepcija uma materijalnog porijekla s vremenom mora podići slijed proširenja kako svjesna i
spoznajna ličnost uzlazi kozmičkim razinama. Kad čovjek postigne um koji je u stanju posredovati između materijalne i
duhovne razine egzistencije, njegove će vremensko-prostorne ideje umnogome uznapredovati u spoznajnoj kvaliteti kao i
iskustvenom kvantitetu. Rastuće kozmičke koncepcije napredujuće ličnosti duha su rezultat poboljšanja kako dubine uvida
tako i raspona svijesti. I dok ličnost uzlazi naviše i napreduje prema svojoj unutrašnjosti, prema trenscendentnim razinama
nalikovanja Božanstvu, njezina vremensko-prostorna koncepcija sve više prilazi koncepcijama bezvremenosti i
bezprostornosti Apsoluta. Relativno i sukladno transcendentnom postignuću, djeca krajne sudbine razvijaju viziju ovih
koncepcija apsolutne razine.

8. NA PUTU ZA NAPULJ I RIM

130:8.1 Malta je bila prva stanica na putu za Rim. Isus je ovdje vodio dulju raspravu sa snuždenim i malodušnim
mladićem koji se zvao Klaudije. Ovaj je mladić prvo pomišljao uzeti svoj život, ali je nakon razgovora s pisarom iz
Damaska rekao: "Suočiću se sa životom kao čovjek; neću više izigravati kukavicu. Vraćam se svojima i počinjem
ispočetka." Mladić je nedugo zatim postao energični propovjedač cinizma, koji se se kasnije pridružio Petru u
propovjedanju kršćanstva u Rimu i Napulju, dok je nakon Petrove smrti otišao propovjedati evanđelje u Španjolskoj. Ali
nikada nije saznao da je čovjek koji mu je na Malti pružio tako veliko nadahnuće bio isti onaj Isus kojeg je kasnije
proglasio svjetskim Izručiteljem. 130:8.2 Na Sirakuzi su ostali cijeli tjedan. Isusovo ozdravljenje Židova po imenu Estera,
otpadnika koji je držao gostionicu gdje je Isus zastao sa svojim prijateljima, predstavlja bitan događaj koji se tu odigrao.
Esteru je privukla Isusova prijaznost i tražio je pomoć da se vrati vjeri Izraela. Estera je izrazio bespomoćnost kad je
rekao: "Dok želim biti pravi sin Abrahama, nisam u stanju naći Boga." Isus je rekao: "Ako istinski želiš naći Boga, sama ta

~ 111 ~
želja dokazuje da si ga već našao. Tvoj problem nije u tome što ne možeš naći Boga, kako je Otac već našao tebe; tvoja
je nevolja u tome što jednostavno ne poznaješ Boga. Zar nisi čitao u Knjizi proroka Jeremije gdje stoji: "Tražit ćete me i
naći me jer ćete me tražiti cijelim srcem svojim"? I zar isti taj prorok ponovo ne kaže: "I dat ću im srce da me poznaju da
sam ja Gospodin, da budu narod moj, a ja Bog njihov"? I zar nisi čitao gdje stoji u Spisima: "On gleda na ljude s visine i
ako koji čovjek kaže: Griješio sam i pravo izvrtao i nije mi se isplatilo, Bog će mu tada spasti dušu od jame i on će svjetlost
vidjeti?" I Ezra je našao Boga, i to Boga koji je pružio zadovoljstvo njegovoj duši. A ovaj je Židov u suradnji s određenim
imućnim grčkim obraćenikom, u budućim godinama izgradio prvu kršćansku crkvu u Sirakuzi. 130:8.3 U Mesani su se
zadržali samo jedan dan, ali i to je bilo dovoljno da zauvijek izmijeni život jednog dječaka, prodavca od kojeg je Isus kupio
voće i kojeg je zauzvrat nahranio kruhom života. Mladić nikada nije zaboravio Isusove riječi i ljubazni pogled koji ih je
pratio kad je stavljajući ruku na mladićeva ramena, rekao: "Zbogom mladiću i hrabro se drži dok ne dostigneš zrele godine
i nakon što nahraniš tijelo, nauči nahraniti i dušu. I moj će Otac nebeski biti s tobom i ići će ispred tebe. " Mladić je prvo
postao odanikmitraizma, a kasnije je prešao na kršćansku vjeru. 130:8.4 Stigli su u Napulj i osjetili blizinu svog konačnog
odredišta, Rima. Gonod je imao dosta posla u Napulju i neovisno o prevoditeljskom radu, Isus je proveo dosta vremena s
Ganidom u posjeti i istraživanju grada. Ganid je postajao pravi stručnjak u opažanju i pronalaženju osoba koje su trebale
pomoć. U gradu su našli mnogo sirotinje i dali dosta milostinje. Ali Ganid je bio zbunjen kad je vidio kako Isus daje nešto
sitnog novca jednom prosjaku, ali mu se ne obraća utješnim riječima. Isus je rekao: "Zašto gubiti riječi na onog koji nije u
stanju shvatiti značenje onoga što mu govoriš? Očev duh ne može poučiti i spasti onoga koji nema kapacitet za djelovanje
u ulozi sina." Isus je ovdje aludirao da čovjek nije bio normalan; da nije bio u stanju reagirati na upravljački utjecaj duha.
130:8.5 U Napulju se nije odiralo ništa značajno; Isus je s mladićem detaljno istražio grad šireći dobro raspoloženje s
mnogim osmjesima koje je uputio stotinama muškaraca, žena i djece. 130:8.6 Iz Napulja su otišli u Rim preko Kapue,
gdje su proveli tri dana. Apijskim putem su putovali vodeći teretne životinje prema Rimu, dok su sva trojica sa zebnjom
iščekivali da vide prijestolnicu cijele imperije i najveći grad na svijetu.

POGLAVLJE 131: SVJETSKE RELIGIJE

131:0.1 ZA VRIJEME boravka Isusa, Gonoda i Ganida u Aleksandriji, mladić je posvetio veći dio tog razdoblja i priličnu
sumu očeva novca na prikupljanje zbirke učenja različitih svjetskih religija o Bogu i njegovu odnosu sa smrtnim čovjekom.
Ganid je uposlio više od sedamdeset učenih prevoditelja u izradi ovog sažetka svjetskih religioznih doktrina u vezi
Božanstava. I želimo naglasiti u ovim zapisima da su sva ta monoteistička učenja uglavnom bila izravno ili neizravno,
izvedena iz pripovijedi misionara MakiventeMelkizedeka, koji su se raspršili iz svog sjedišta u Salemu šireći nauk o

~ 112 ~
jednom Bogu - Svevišnjem - do nakraj zemlje. 131:0.2 Tu prikazujemo sažetak iz Ganidovih rukopisa koji je napravljen u
Aleksandriji i Rimu, a koji je sačuvan u Indiji stotinama godina nakon njegove smrti. Ganid je s abrao ovaj mate rij al u
deset po glavlja, kako slijedi:

1. CINIZAM

131:1.1 Ostaci učenja Melkizedekovih sljedbenika, osim onih koji su očuvani u židovskoj religiji, najbolje su se održali u
doktrinama Cinika. Ganidova selekcija obuhvaća sljedeće: 131:1.2 "Bog je vrhovni; on je Svevišnji neba i zemlje.Bog je
usavršeni krug vječnosti i on vlada svemirom nad svemirima. On je jedini tvorac neba i zemlje. Kad Bog nešto uredi, tako
bude. Naš Bog je jedan Bog i on je milosrdan i milostiv. Sve što je visoko, sveto, istinito i lijepo naliči našem Bogu.
Svevišnji je svjetlo neba i zemlje; on je Bog istoka, zapada, sjevera i juga. 131:1.3 "Čak i ako zemlja prođe, blistavo će
lice Vrhovnoga ostati u veličanstvu i slavi. Svevišnji je prvi i posljednji, početak i svršetak svega. Samo je jedan Bog i
njegovo je ime Istina. Bog postoji sam po sebi i u njemu nema ljutnje i neprijateljstva; on je besmrtan i beskonačan. Naš
Bog je svemoguć i darežljiv. Dok on ima mnogo manifestacija, mi obožavamo samo njega. Bog sve zna - sve naše tajne i
naše proklamacije; i on zna što svatko od nas zaslužuje. Njegova se moć jednako no si sa svim stvarima. 131:1.4 "Bog je
darivatelj mira i vjerni zaštitnik svih koji se njega boje i u njega uzdaju. On daje spasenje svima koji ga služe. Sva
tvorevina postoji u moći Svevišnjega. Njegova božanska ljubav izvire iz svetosti njegove snage, a naklonost se rađa iz
moći njegove veličine. Svevišnji je odredio jedinstvo tijela i duše i obdario čovjeka sa svojim duhom. Ono što čovjek gradi
mora doći do kraja, ali ono što Stvoritelj izgradi traje zauvijek. Mi stječemo znanje iz ljudskog iskustva, dok izvlačimo
mudrost iz kontemplacije Svevišnjega. 131:1.5 "Bog izlijeva kišu na zemlju, on čini da sunce obasja klijanice i on nam
daje obilnu žetvu blagodati ovoga života i vječnog spasenja u narednom svijetu. Naš Bog uživa veliku vlast; njegovo je
ime Veličanstveni, a njegova je narav nedokučiva. Kad se razboliš, Svevišnji je taj koji te iscijeli. Bog je pun dobrote
prema svim ljudima; mi nemamo boljeg prijatelja od Svevišnjeg. Njegova milost ispunja sva mjesta i njegova dobrota
obuhvaća sve duše. Svevišnji je nepromjenjiv; on je taj koji nam pomaže kad trebamo pomoć. Gdje god se okreneš u
molitvi, tu je lice Svevišenjega i otvoreno uho Boga našega. Možeš se kriti od ljudi, ali ne od Boga. Bog nam nije daleko;
on je sveprisutan. Bog ispunja sva mjesta i živi u srcu čovjeka koji se boji njegova svetog imena. Stvoreno je u Stvoritelju i
Stvoritelj je u svojoj tvorevini. Mi tragamo za Svevišnjim i nalazimo ga u našim srcima. Ti ideš u potragu za dragim
prijateljem, a onda ga otkriješ u svojoj duši. 131:1.6 "Čovjek koji zna Boga smatra sve ljude jednakim; svi su njegova
braća. Iscrpljenost je jedina nagrada sebičnih, onih koji okreću leđa svojoj zemaljskoj braći.Boga će vidjeti oni koji vole
svoje bližnje i koji su čista srca. Bog nikada ne zaboravlja iskrenost. On će voditi u istinu o ne koji su poštena srca, jer Bog

~ 113 ~
je istina. 131:1.7 "U svojim životima trebate svrgnuti pogrešku i prevladati zlo ljubavlju prema živućoj istini. U svim svojim
odnosima s ljudima, uzvratite dobro za zlo. Gospodin Bog je milostiv i pun ljubavi; on oprašta. Volimo Boga jer je on prvo
volio nas. Od Božje ljubavi i kroz njegovu milost ćemo biti spašeni. Ubogi i imućni su braća. Bog im je otac. Zlo koje ne
želiš sebi samome, ne čini drugima. 131:1.8 "Uvijek zazivaj njegovo ime, i kako budeš vjerovao u njegovo ime, tako će ti
molitve biti uslišene. Kolika je čast obožavati Svevišnjega! Svi svjetovi i svemiri obožavaju Svevišnjega. A uz sve vaše
molitve, sjetite se i zahvalnice - uziđite do obožavanja. Bogobojazno obožavanje izbjegava zlo i suzbija grijeh. Uvijek
slavimo ime Svevišnjega. Čovjek koji nalazi utočište u Svevišnjem prikriva svoje nedostatke od svemira. Kad stojiš pred
Bogom čista srca, postaješ neustrašiv od svega stvorenog. Svevišnji je poput brižnog oca i majke; on nas uistinu voli,
njegovu djecu na zemlji. Naš Bog nam oprašta i usmjerava naše stope stazama spasenja. On nas uzima za ruku i vodi
nas k sebi. Bog daje spasenje onima koji se u njega uzdaju; on ne tjera čovjeka da služi njegovu imenu. 131:1.9 "Ako je
vjera u Svevišnjeg ušla u tvoje srce, živjet ćeš bez straha do kraja života. Ne obaziri se na blagostanje bezbožnika; ne
strahuj od onih koji kuju zlo; neka ti se duša okrene od grijeha i neka ti svo uzdanje bude u Boga spasenja. Iscrpljena
duša zalutalih smrtnika nalazi vječni počinak u rukama Svevišnjega; mudrac čezne za božanskim naručjem; zemaljsko
dijete traži sigurnost u mišici Oca Svih. Plemeniti čovjek teži tom visokom stanju spoja smrtne duše s duhom Vrhovnog.
Bog je pravedan: Plodove koje ne primimo iz naših nasada na ovom svijetu, primit ćemo u sljedećem."

2. JUDAIZAM

131:2.1 Keniti iz Palestine su sačuvali dosta učenja Melkizedeka, i iz tih spisa koje su Židovi očuvali i modificirali, Isus i
Ganid su izabrali sljedeće izvadke: 131:2.2 "U početku stvori Bog nebo i zemlju i sve što je na njima. I vidje Bog da je to
vrlo dobro. Gospodin, on je Bog; nema drugoga osim njega gore na nebu ili ovdje na zemlji. Zato ljubi Gospodina, Boga
svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.Zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodinovom
kao što se vodom pune mora. Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to
objavljuje; a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije gdje se njihov glas ne može čuti. Kako su silna djela
Gospodinova, kako je mudro sve što je učinio; veličina Gospodinova je nedokučiva. On zna broj zvijezda; svaku njezinim
imenom naziva. 131:2.3 "Moć je Gospodinova velika i njegovo je razumijevanje beskonačno. Gospodin kaže: "Kako su
nebesa viša od zemlje, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli." Bog otkriva dubine i tajne, jer
svjetlost u njemu prebiva. Milosrdan i milostiv je Gospodin; on je spor na srdžbu i obiluje dobrostivošću i istinom.
Gospodin je sama dobrota i pravednost; krotke on na put privodi. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin! Blago čovjeku
koji se uzda u Boga. Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. 131:2.4 "Milost Gospodinova je od vječnosti

~ 114 ~
do vječnosti nad onima što ga se boje i njegova pravda nad djecom naše djece. Gospodin je milostiv i pun samilosti.
Gospodin je dobar svima i njegove nježne milosti pokrivaju sve što je stvoreno; on iscjeljuje srca slomljena i povija rane
njihove. Kamo da idem od duha Božjega i kamo ću pobjeći od božanske prisutnosti? Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni koji
vječno stoluje i ime mu je Sveti: 'U prebivalištu visokom i svetom stolujem; ali ja sam i s onima koji su srca skrušenih i
duha smjerna!' Nitko se ne može sakriti od našeg Boga, jer on ispunja nebo i zemlju. Neka se vesele nebesa i neka kliče
zemlja. Neka se govori među svim narodima: Gospodin kraljuje! Slavite Boga jer je dobar, jer je vječna milost njegova.
131:2.5 "Nebesa navješćuju Božju pravednost, a svi narodi gledaju njegovu slavu. Bog nas stvori, a ne mi sami; njegov
smo narod i ovce paše njegove. Njegova je milost dovijeka, od koljena do koljena istina njegova. Naš je Bog vladar među
narodima. Neka se zemlja napuni slavom njegovom! Neka ljudi hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesne darove
njegove djeci ljudskoj! 131:2.6 "Bog je učinio čovjeka malo manje božanskim od sebe i ljubavlju i milošću ga je okrunio.
Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih. Početak mudrosti strah je Gospodnji; razboritost je spoznaja
Vrhovnog. Ovako kaže Svemogući Bog: 'Mojim hodi putem i budi savršen.'Ne zaboravida pred slomom ide oholost i pred
padom uznositost. Tko nad svojim duhom vlada veći je od osvojitelja grada. Jer ovako govori Gospodin Bog koji je
Svetac: 'U povratku duhovnom miru spas vam je; u smirenu uzdanju snaga je vaša.' Onima što se u Gospodina uzdaju
snaga se obnavlja; krila im rastu kao orlovima. Oni trče i ne sustaju; oni hode i ne umore se. Gospodin će ti dati da
počineš od svoga straha. Kaže Gospodin: 'Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ne obaziri se plaho jer ja sam Bog tvoj. Ja te
krijepim i pomažem ti; ja te uzdržavam desnicom moje ispravnosti.' 131:2.7 "Bog je naš Otac; Gospodin je naš otkupitelj.
Bog je stvorio nebesa nad nebesima i vojsku njihovu i on ih uzdržava. Pravednost je njegova kao gorski vrhunci, a sudovi
njegovi kao duboko more. Potocima svojih slasti on nas napaja i njegovom svjetlošću mi svjetlost vidimo.Dobro je slaviti
Gospodina i pjevati hvale imenu Svevišnjeg; pokazati ljubaznu pravdu izjutra i božansku vjernost svake noći. Božje
kraljevstvo je vječno i njegova vlast ustraje za sva pokoljenja. Gospodin je pastir moj; ni u čem ja ne oskudijevam. Na
poljanama zelenim on mi daje odmora; na vrutke me tihane vodi. On krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja.
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer Bog je sa mnom. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života
moga, a u Gospodinovu ću domu prebivati kroz dane vječne. 131:2.8 "Jahve je Bog moga spasenja; zato se uzdam u
božansko ime. Uzdam se u Boga svim srcem; ne oslanjam se na vlastito shvaćanje. Mislim na nj na svim mojim putovima
i on će upraviti moje staze. Gospodin je vjeran; on drži svoj savez s onima koji mu služe; pravednik živi od svoje vjere. A
ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu; nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.Nemoj se žestiti na
zlotvore. Ako u svom srcu zlo misliš, neće te uslišiti Gospodin; ako se ogriješiš o Boga, škodiš svojoj duši. Sva će
skrivena djela, bilo dobra ili zla, Bog izvesti na sud. Kako čovjek misli u svom srcu, tako je on. 131:2.9 "Blizu je Gospodin

~ 115 ~
svima koji ga iskreno i istinito zazivaju. Večer može donijeti suze, ali jutro donosi klicanje. Veselo je srce izvrstan lijek. Ne
uskraćuje Gospodin dobra onima koji idu u nedužnosti. Boj se Boga i izvršavaj njegove zapovijedi, jer to je sva čovjekova
dužnost. Ovako govori Gospodin koji stvori nebesa i koji sazda zemlju: 'Nema Boga osim mene, pravednog Boga i
spasitelja. Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje. Tražite me i naći ćete ako me budete tražili u svojim
srcima.' Zemlja će ostati krotkima, obilje mira oni će s radošću uživati. Tko sije nepravdu, žanje nesreću; oni koji siju
vjetar, žanju oluju. 131:2.10 "'Hajde, dakle, da zajedno promislimo,' kaže Gospodin, 'Budu li vam grijesi kao grimiz,
pobijeljet će poput snijega. Kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.' No, nema mira opakima; to su vaši vam grijesi
koji vam oduzeše blagostanje. Bog je zdravlje moga lica i radost duše moje. Bog vječni moja je snaga; on je naše
utočište, a na zemlji drevna mišica njegova. Blizu je Gospodin onima koji su slomljena srca; on daje spasenje ljudima
djetinjeg duha. Pred ispravnima stoje mnoge nedaće, ali Gospodin ih iz sviju izručuje. Prepusti Gospodinu putove svoje -
u njega se uzdaj - i on će sve voditi. Ti što prebivaš pod tajnom zaštitom Svevišnjega, počivaš pod sjenom Svemogućega.
131:2.11 "Voli bližnjega kao samoga sebe; ne gaji srdžbe ni prema kome. Što sam mrziš ne čini drugima. Ljubi svoju
braću, jer Gospodin kaže: 'Ljubit ću svoju djecu badava.' Pravednička je staza kao svjetlost svanuća koja je sve slabija i
slabija do potpunog dana. Mudraci će blistati kao sjajni nebeski svod, a oni koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde
navijeke u svu vječnost. Neka bezbožnik put svoj opaki ostavi, a zlikovac svoje pobunjeničke misli. Kaže Gospodin: 'Neka
se vrate k meni i ja ću im se smilovati; ja sam velikodušan u praštanju.' 131:2.12 "Kaže Bog, stvoritelj neba i zemlje: 'Koji
moj zakon ljube, velik mir uživaju. Moje su zapovijedi: Voli me cijelim srcem svojim; nemoj imati drugih bogova osim
mene; ne uzimaj uzalud imena moga; sjeti se da svetkuješ dan subotnji; poštuj oca svoga i majku svoju; ne ubij; ne čini
preljuba; ne kradi; ne svjedoči lažno; ne poželi ništa što ti ne pripada.' 131:2.13 "A svima koji ljube Gospodina iznad
svega drugog i koji vole svoje bližnje kao sebe, Bog na nebu kaže: 'Ja ću te izbaviti iz podzemlja; ja ću te od smrti spasiti.
Ja ću biti milostiv i prema tvojoj djeci. Zar nisam rekao da su moja zemaljska stvorenja sinovi živućeg Boga? I zar vas
nisam volio vječnom ljubavlju? Zar vas nisam pozvao da postanete poput mene, da sa mnom vječno živite u Raju?"

3. BUDIZAM

131:3.1 Ganid je bio šokiran otkrićem da se Budizam uspio približiti velikoj i lijepoj religiji iako nije imao Boga, osobno i
univerzalno Božanstvo. On je, međutim, uspio naći neke spise iz ranijih vjerovanja koja ukazuju na određeni utjecaj
učenja Melkizedekovih misionara koji su nastavili djelovati u Indiji sve do vremena Bude. Isus i Ganid su prikupili sljedeću
zbirku izvoda iz budističke književnosti: 131:3.2 "Iz čista srca izvire radost do Beskonačnog; cijelo će mi biće biti u slozi u
toj nadsmrtnoj radosti. Duša mi je ispunjena sadržajem, a srce mi je prepuno blaženstva mirnog spokoja. Nemam straha;

~ 116 ~
nemam zebnje. Živim u sigurnosti i neprijatelji me ne mogu uznemiriti. Zadovoljan sam s plodovima vlastitog
samopouzdanja. Našao sam da je jednostavan pristup Besmrtnom. Molim se za vjeru da me održi na dugom putovanju;
znam da me ne izdaje vjera iz onog drugog svijeta. Znam da će moji bližnji živjeti u blagostanju ako se obaviju vjerom
Besmrtnog, pa čak i vjerom koja stvara skromnost, ispravnost, mudrost, hrabrost, znanje i ustrajnost. Odbacimo patnje i
oslobodimo se straha. Vjerom ostanimo na putu iskrene pravednosti i prave muškosti. Naučimo se kontemplaciji pravde i
milosti. Vjera je čovjekovo istinsko bogatstvo; ona je zadužbina vrline i slave. 131:3.3 "Neispravnost zaslužuje prezir;
grijeh je gnusan.Zlo je unižavajuće, bilo da je sadržano u mislima ili ispoljeno u djelima. Bol i tuga slijede na putu zla kao
što prašina slijedi vjetar. Sreća i duševni mir slijede čisto razmišljanje i primjerno življenje kao što sjena slijedi bit
materijalnih stvari. Zlo je plod pogrešno usmjerena razmišljanja. Zlo je vidjeti grijeh gdje ga nema; zlo je ne vidjeti grijeh
gdje ga ima. Zlo je putlažnih doktrina. Oni koji izbjegnu zlo spoznajom stvarnosti steknu radost prihvaćanjem istine.
Učinite kraj svojoj bijedi gnušanjem prema grijehu. Kada podignete oči prema Plemenitom, svim se srcem odrecite
grijeha. Ne tražite isprike zlu; ne činite izgovora grijehu. Dok nastojite ispraviti prošle grijehe, nađite snage da se oduprete
svim budućim tendencijama prema grijehu. Suzdržanost je plod pokajanja. Ispovijedi svaku svoju pogrešku Plemenitom.
131:3.4 "Vedrina i radost su nagrade djela dobro učinjenih i služe na slavu Besmrtnom. Nitko te ne može lišiti slobode
vlastitog uma. Kada vjera tvoje religije oslobodi tvoje srce, kada se tvoj um, poput planine, učvrsti u nepomičnosti, tada će
mir tvoje duše poteći kao bujica. Oni koji su sigurni u spasenje su zauvijek slobodni od požude, zavisti, mržnje i obmane
bogatstva. Dok je vjera energija boljeg življenja, s ustrajnošću morate raditi na svom spasenju. Ako neki od vas želi postići
konačno spasenje, onda iskreno mora težiti ispunjenju svake ispravnosti. Njegujte uvjerenje srca koje izvire iznutra i tako
ćete primiti ekstazu vječnog spasenja. 131:3.5 "Ni jedan religiozni čovjek ne može postići prosvjetljenje besmrtne
mudrosti ako se ustrajno ne liši nemara, lijenosti, nemoći, dokoličarenja, bestidnosti i sebičnosti. Ali tko je dubokomislen,
razborit, meditativan, svesrdan i marljiv - i koji postane sve to za svoga zemaljskog života - može postići vrhovno
prosvjetljenje mira i slobode božanske mudrosti. Zapamtite, svaki čin ima svoju nagradu. Zlo donosi tugu, a grijeh stvara
bol. Dobar život donosi radost i sreću. Čak i zločinac može uživati u periodu milosti prije punog sazrijevanja njegovih zlih
djela, ali neminovno mora doći puna žetva njegova zločina. Nek se nitko ne igra s grijehom u svom srcu govoreći: 'Neće
me snaći njegova kazna.' Što učiniš drugima, tebe samoga čeka u presudi mudrosti. Na tebe pada nepravda koju činiš
svojim bližnjima. Stvorenje ne može izbjeći sudbinu svojih djela. 131:3.6 "Budala si govori u srcu, 'Neće me ovladati zlo';
ali sigurnost vlada samo kad duša traži prijekor i kada um traži mudrost. Mudar čovjek je plemenita duša koja je
prijateljska prema svojim neprijateljima, koja je mirna usred bure i darežljiva među grabežljivcima. Samoljublje je poput
korova u plodnom polju. Sebičnost rađa patnju; zaokupljenost sobom ubija. Ukroćen um donosi sreću. Najveći je ratnik

~ 117 ~
koji pobjedi i pokori samoga sebe. Dobro je biti suzdržan u svemu. Veliki je samo onaj koji cijeni vrlinu i poštuje dužnost.
Nek vas ne ovladaju ljutnja i mržnja. Ne govorite oštro ni o kome. Zadovoljstvo je najveće bogatstvo. Što je mudro dato, to
je pametno sačuvano. Ne čini drugima što ne želiš da oni učine tebi. Uzvrati dobro za zlo; prevladaj zlo dobrom. 131:3.7
"Bolje da čovjek ima ispravnost svoje duše nego vlast nad cijelim svijetom. Besmrtnost je postignuće iskrenosti; smrt je
završetak nepromišljena života. Oni koji su iskreni neće umrijeti; nepromišljeni su već mrtvi. Blago onima koji imaju uvid u
besmrtno stanje. Oni koji muče druge ljude teško će naći sreću nakon smrti. Nesebični odlaze na nebo, gdje se raduju u
blaženstvu beskonačnog slobodoumlja i nastavljaju rasti u plemenitoj velikodušnosti. Svaki smrtnik koji misli pravedno,
govori plemenito i djeluje nesebično ne samo što uživa vrlinu ovdje tijekom ovog kratkog života, nego također, nakon
raspada tijela, nastavlja uživati u čarima neba. "

4. HINDUIZAM

131:4.1 Melkizedekovi misionari su raznosili učenja o jednom Bogu gdje god su putovali. Veliki je dio te jednobožačke
doktrine, zajedno s drugim ranijim pojmovima, postao utjelovljen u kasnijim učenjima hinduizma. Isus i Ganid su izabrali
sljedeće izvatke: 131:4.2 "On je veliki Bog, po svemu vrhovni. On je Gospodin koji obuhvaća sve stvari. On je stvoritelj i
upravitelj svemira nad svemirima. Bog je jedan Bog; on je sam po sebi; on je sam za sebe i jedan jedini. I ovaj je jedan
Bog naš Stvoritelj i posljednja sudbina duše. Vrhovni je neopisivo veličanstven; on je Svjetlo svakog Svjetla. Svako srce i
svaki svijet je obasjan ovim božanskim svjetlom. Bog nam je zaštitnik - on stoji pokraj svojih stvorenja - i oni koji ga
upoznaju postaju besmrtni. Bog je veliki izvor energije; on je Velika Duša. On ima univerzalnu vlast nad svima. Ovaj je
jedan Bog pun ljubavi, veličanstven i divan. Naš Bog ima vrhovnu moć i živi u vrhovnom prebivalištu. Ova je istinska
Osoba vječna i božanska; on je iskonski Gospodar neba. Svi proroci su govorili u njegovu slavu, i on nam se očitovao.Mi
ga obožavamo. O Vrhovna Osobo, izvoru bića, Gospodaru tvorevine i vladaru svemira - obznani nama, tvojim
stvorenjima, moć u kojoj ostaješ imanentan! Bog je sazdao sunce i zvijezde; on je sjajan, čist i samopostojeći. Njegovo je
vječno znanje božanski mudro. Zlo ne može prodrijeti u Vječnoga. Budući da je svemir potekao od Boga, on njime
prikladno vlada. On je uzrok stvaranja, i stoga je sve utemeljeno u njemu. 131:4.3 "Bog je sigurno utočište svakog dobrog
čovjeka koji traži pomoć; Besmrtni se brine za cijelo čovječanstvo. Božje spasenje je snažno, a njegova dobrota milostiva.
On je zaštitnik pun ljubavi, blagoslovljeni branitelj. Kaže Gospodin: 'Ja prebivam u samim dušama njihovim kao svjetiljka
mudrosti. Ja sam veličanstvo sjaja i dobrota dobrog. Gdje se dvojica ili trojica okupe zajedno, tu sam i ja također."
Stvorenje ne može pobjeći od prisutnosti Stvoritelja. Gospodin broji besprekidne treptaje oka svakog smrtnika; i mi
obožavamo ovo božansko Biće kao našeg neodvojivog pratitelja. On je pretežan, darežljiv, sveprisutan i beskonačno

~ 118 ~
ljubazan. Gospodin je naš vladar, utočište i vrhovni upravitelj; njegov iskonski duh prebiva u smrtnoj duši. Vječni Svjedok
svih poroka i vrlina prebiva u čovjekovu srcu. Dobro promislite o divnom i božanskom Oživljavatelju i neka njegov duh
potpuno usmjeri vaše misli. Iz ovog nas nestvarnog svijeta povedi u stvarni! Iz ove nas tame povedi u svjetlo! Iz smrti nas
povedi u besmrtnost! 131:4.4 "Srcima očišćenim od svake mržnje, obožavajmo Vječnoga. Naš je Bog Gospodar molitve;
on čuje plač svoje djece. Neka svi ljudi pokore svoju volju njemu,Odlučnome. Uživajmo u slobodoumlju Gospodara
molitve. Učinite molitvu svojim najboljim prijateljem, a obožavanje potporom vašoj duši. 'Ako me hoćete obožavati, neka to
bude u ljubavi,' kaže Vječni, 'Ja ću vam dati mudrosti da mi dođete, jer je štovanje zajednička vrlina svim bićima.' Bog
osvjetljuje tminu i daje snagu onima koji su onemoćali. Mi se nemamo čega plašiti jer je Bog naš moćni prijatelj. Mi
slavimo ime Osvajača koji nikada nije osvojen. Mi ga obožavamo jer je čovjekov vjerni i vječni pomagač. Bog je naš
sigurni vođa i nepogrešivi vodič. On je veliki roditelj neba i zemlje koji posjeduje neograničenu energiju i beskonačnu
mudrost. Njegovo je veličanstvo blaženo i njegova je ljepota božanska. On je vrhovno utočište svemira i nemijenjajući
čuvar vječnog zakona. Naš je Bog Gospodar života i Utjeha svih ljudi; on je ljubitelj čovječanstva i pomagač onima koji su
nevolji. On je darivatelj života i Dobri Pastir ljudskih stada. Bog nam je otac, brat i prijatelj. Čovjek teži spoznaji ovog Boga
u svom unutarnjem biću. 131:4.5 "Naučili smo pobijediti vjeru čežnjom srca naših. Postigli smo mudrost obuzdavanjem
svojih čula, dok smo mudrošću doživjeli mir u Vrhovnom. Tko je pun vjere doista doživljava obožavanje kad se svojim
unutarnjim bićem usmjeri na Boga. Naš Bog se ogrće nebesima kao plaštem; on naseljava i drugih šest prostranih
svemira. On vlada nad svima i u svima. Mi žudimo za oprostom od Gospodina za sve naše opačine nad našim bližnjima;
a mi tako opraštamo našeg prijatelja od zla koje je učinio nama. Naš duh prezire svako zlo; dakle, O Gospodine, oslobodi
nas od ljage svakog grijeha. Mi se molimo Bogu kao svome tješite lj u, zaštitniku i spasitelju - onome koji nas voli. 131:4.6
"Duh Čuvara Svemira ulazi u dušu priprostog stvorenja. Taj je čovjek mudar koji obožava Jednog Boga. Oni koji teže za
savršenstvom doista moraju poznati Gospodina Vrhovnog. Nikada se ne boji onaj koji poznaje blaženu sigurnost
Vrhovnog, jer Vrhovni kaže onima koji mu služe, 'Ne boj se, jer ja sam s tobom.' Bog providnosti je naš Otac. Bog je
istina. Bog želi da ga njegova stvorenja razumiju - da u potpunosti znaju istinu. Istina je vječna; ona održava svemir. Naša
vrhovna želja je jedinstvo s Vrhovnim. Veliki Upravitelj je pokretač svega - sve evoluira od njega. A to je ukupni zbroj
dužnosti: Neka nitko ne učini drugome što mu je samom mrsko; ne njegujte zlobu, ne uzvraćajte udarac udarcem,
nadvaladajte gnjev milošću i pobijedite mržnju dobročinstvom. I sve to moramo učiniti jer je Bog ljubazni prijatelj i milostivi
otac koji oprašta sve naše zemaljske prijestupe. 131:4.7 "Bog nam je Otac, zemlja nam je majka, a svemir nam je rodno
mjesto. Bez Boga duša je utamničena; poznavanje Boga oslobađa dušu. Meditiranjem o Bogu, jedinstvom s Bogom,
čovjek se oslobađa obmana zla i postiže konačno spasenje od svih materijalnih okova. Kada čovjek premota prostor kao

~ 119 ~
da je komad kože, završava se zlo jer čovjek pronalazi Boga. O Bože, spasi nas od trostruke propasti pakla - požude,
gnjeva i pohlepe! O, Dušo, opasaj se za borbu duha u cilju besmrtnosti! Kad dođe kraj smrtnog života, ne oklijevajte
ostaviti ovo tijelo i odjenuti prikladnije i ljepše obličje kad se probudite u domenama Vrhovnog i Besmrtnog, gdje nema
straha, tuge, gladi, žeđi i smrti. Upoznati Boga znači pomrsiti konce smrti. Duša koja poznaje Boga uzlazi u svemiru kao
što vrhnje ulazi na površinu mlijeka. Mi obožavamo Boga, svečinitelja, Veliku Dušu, onoga koji uvijek sjedi u srcu svojih
stvorenja. A onima koji znaju da Bog stoluje u ljudskim srcima suđeno je da postanu poput njega - besmrtni. Zlo mora biti
ostavljeno na ovom svijetu, ali vrlina slijedi dušu na nebo. 131:4.8 "To su samo pokvareni koji govore: Svemir nema ni
istine ni vladara; on postoji samo za naše požude. Takve su duše zavedene od strane malenkosti svoga intelekta. One se
tako prepuštaju uživanju svojih požuda i lišavaju svoje duše radosti vrline i užitaka pravednosti. Što može biti veće od
doživljaja spasenja od zla? Čovjek koji je vidio Vrhovnog je besmrtan. Čovjekovi prijatelji u tijelu ne mogu preživjeti smrt;
samo vrlina slijedi čovjeka koji putuje prema radosnim i osunčanim poljima Raja."

5. ZOROASTRIZAM

131:5.1 Zaratustra je bio izravno u kontaktu s potomcima ranijih melkizedeških misionara, i njihova je doktrina jednoga
Bogu postala središnjim naukom u religiji koja je utemeljena u Perziji. Osim Judaizma, ni jedna druga religija tog dana nije
sadržavala više tih salemskih učenja. Iz zapisa ove religije Ganid je izabrao sljedeće izvatke: 131:5.2 "Sve stvari potječu
iz Jednog Boga i njemu pripadaju - svemudrom, dobrom, svetom, blistavom i veličanstvenom. Taj, naš Bog, je izvor sve
blistavosti. On je Stvoritelj, Bog svih dobrih namjera i zaštitnik pravde svemira. Mudro je živjeti u suglasju s duhom istine.
Bog sve vidi; on vidi zla djela opakih i dobra djela pravednika; Bog naš promatra sve pojave jednim treptajem oka. Njegov
je dodir dodir iscjeljenja. Gospodin je svemogući dobročinitelj. Bog pruža svoju blagonaklonu ruku pravedniku i
bezbožniku. Bog je utemeljio svijet i odredio nagradu za dobro i za zlo. Svemudri Bog je obećao besmrtnost pobožnim
dušama čistih misli i pravednih djela. Kakve su tvoje duboke želje, takav si i ti. Svjetlost sunca je kao mudrost onima koji
razaznaju Boga u svemiru. 131:5.3 "Slavite Boga tražeći radosti Mudroga. Obožavajte Boga svjetlosti radosno hodeći
stazama koje je utemeljila njegova obznanjena religija. Postoji samo jedan Vrhovni Bog, Gospodar Svjetla. Mi obožavamo
onoga koji je stvorio vode, biljke, životinje, zemlju i nebesa. Naš Bog je Gospodin, najveći dobročinitelj. Mi obožavamo
najljepšeg, najdarežljivijeg Besmrtnog koji je obdaren vječnim svjetlom. Bog je najudaljeniji od nas i istovremeno najbliži
nam je jer prebiva u našim dušama. Naš Bog je božanski i najsvetiji Duh Raja, koji je ipak čovjekov bolji prijatelj od svih
drugih stvorenja. Bog nam je od najveće pomoći u ovom najvećem od svih poduzeća, poduzeću samospoznaje. Bog je
naš najdraži i najispravniji prijatelj; on je naša mudrost, život i snaga duše i tijela. Kroz naše pravilno razmišljanje, mudri

~ 120 ~
Stvoritelj nam omogućuje da učinimo njegovu volju i da time postignemo realizaciju svega što je božanski savršeno.
131:5.4 "Gospodine, nauči nas kako živjeti ovaj život u tijelu, u pripremi za sljedeći život duha. Reci nam kako,
Gospodine, da slijedimo tvoje upute. Nauči nas dobrim stazama, da možemo ići pravim putom. Dopusti nam da
postignemo sjedinjenje s tobom. Znamo da je religija dobra ako dovodi do jedinstva s pravednošću. Bog je naša mudra
narav, najbolja misao i ispravni čin. Neka nam Bog podari jedinstvo s božanskim duhom i besmrtnost u tebi! 131:5.5 "Ova
religija Mudrog Bića čisti vjernika od svake zle misli i grešnog djela. Klanjam se pred Bogom nebeskim u pokajanju ako
sam ga uvrijedio u misli, riječi ili djelu - namjerno ili nenamjerno - i nudim molitvu za milost i hvalu za oprost. Znam da kad
se ispovijedim, ako opet ne učinim zlo, grijeh će biti uklonjen s moje duše. Znam da oprost skida obveznice grijeha. Oni
koji čine zlo primaju kaznu, a oni koji slijede istinu moraju uživati blaženstvo vječnog spasenja. Milostivo se uhvatiti na nas
i obdari naše duše spasiteljskom snagom. Tražimo milost jer želimo postići savršenstvo; želimo biti poput Boga."

6. SUDUANIZAM (DŽAINIZAM)

131:6.1 Treća je skupina religioznih vjernika koji su očuvali doktrinu jednoga Boga u Indiji - ostatak Melkizedekova nauka
- bila poznata u to doba kao pokret suduanizma. Ovi su vjernici su postali poznati kao sljedbenici džainizma. Ovako su
učili: 131:6.2 "Gospodar Neba je vrhovni. Oni koji čine grijeh neće uzaći na nebesa, ali oni koji hodaju u stazama
pravednosti nalaze mjesto na nebu. Ako znamo istinu, čeka nas budući život. Čovjekova duša može uznapredovati do
najviših nebesa i tamo razviti svoju duhovnu narav, postići savršenstvo. Nebesko stanje oslobađa čovjeka od robovanja
grijehu i uvodi ga u najveća blaženstva; pravednik je već doživio kraj grijeha i svake bijede koja za njim slijedi. Čovjekovo
“ja” je njegov nepobjedivi neprijatelj i manifestira se kroz četiri najveće strasti: ljutnju, ponos, obmanu i pohlepu. Čovjeka
najveća pobjeda je pobjeda nad samim sobom. Kad se čovjek obrati Bogu tražeći oprost i kad smogne hrabrosti uživati u
takvoj slobodi, on je time oslobođen od straha. Čovjek treba ići kroz život ophodeći se prema svojim bližnjima onako kako
hoće da se oni ophode prema njemu."

6. ŠINTOIZAM

131:7.1 Tek nedavno su rukopisi ove religije s Dalekog istoka ušli u knjižnicu u Aleksandriji. Bila je to jedina svjetska
religija za koju Ganid nikada nije čuo. Ovo je uvjerenje također sadržavala ostatke ranijih melkizedeških učenja kao što je
prikazano sljedećim sažetcima: 131:7.2 "Kaže Gospodin: 'Vi ste svi primatelji moje božanske moći; svi ljudi uživaju službu
moje milosti. Ja nalazim veliko zadovoljstvo kad poraste broj pravednika na zemlji. Knez Nebesa sebe očituje u prirodnim
ljepotama i vrlinama ljudi da pokaže svoju pravednu narav. Budući da drevni ljudi nisu znali moje ime, ja sam se očitovao
~ 121 ~
rođenjem u svijetu u vidljivoj egzistenciji i pretrpio sam takvo poniženje da čovjek ne treba zaboraviti moje ime. Ja sam
stvoritelj neba i zemlje; sunce, mjesec i sve zvijezde pokoravaju se mojoj volji. Ja sam vladar svih stvorenja na kopnu i u
četiri mora. Iako sam veliki i vrhovni, imamobzira za molitve najsiromašnijih ljudi. Ako me bilo koje stvorenje hoće
obožavati, ja ću čuti njegovu molitvu i ispuniti želju njegova srca.' 131:7.3 "Svaki put kad se čovjeku odaje tjeskobi, on
uzima korak dalje od puta na koji ukazuje duh njegova srca."Ponos zaklanja pogled na Boga. Ako želite dobiti nebesku
pomoć, otpustite svoj ponos; svaka dlaka ponosa djeluje kao oblak koji zakriljuje svjetlo spasenja. Ako niste u pravu
iznutra, beskorisno je da se molite za ono što je izvana.'Ako čujem tvoje molitve, to je zato što mi se obraćate čista srca,
bez laži i licemjerstva, s dušom koja odražava istinu poput zrcala. Ako želite steći besmrtnost, ostavite svijet i dođite k
meni."

8. TAOIZAM

131:8.1 Poslanici Melkizedeka su prodrli duboko u unutrašnjost Kine, a učenje o jednom Bogu je postalo dijelom ranijih
učenja nekoliko kineskih religija; ona koja se najduže zadržala i koja je u sebi nosila najviše monoteističke istine je
taozam, i Ganid je prikupio sljedeće odlomke koji vuku porijeklo od njezina utemeljitelja: 131:8.2 "Kako je čist i spokojan
Vrhovni, a ipak tako moćan i silan, tako dubok i nedokučiv! Ovaj je Bog nebesa predak svih stvari. Ako poznate Vječnog,
primit ćete prosvjetljenje i mudrost. Ako ne znate Vječnog, vaše se neznanje ispoljava kao zlo i u vama se rađaju strasti
grijeha. Ovo čudesno Biće je postojalo prije neba i zemlje. On je istinski duhovan; on stoji sam za sebe i ne mijenja se. On
je doista majka svijeta i sve se stvoreno oko njega okreće.Ovaj Veliki sebe daruje ljudima i na taj način im omogućuje da
se uzdignu i prežive. Ako netko ima i najmanju spoznaju, može hodati putovima Vrhovnog; on može biti u skladu s voljom
neba. 131:8.3 "Svako dobro djelo istinske službe dolazi od Vrhovnog. Sve ovisi o Velikom Izvoru života. Veliki Vrhovni ne
traži priznanja za svoje darivanje. On ima najveću moć, ali ostaje skriven od našeg pogleda. On neprestano preobražava
svoje osobine dok usavršava svoja stvorenja. Nebeski Razbor djeluje polako i strpljivo u svojim nacrtima, ali uvijek
ostaruje svoja postignuća. Vrhovni nadkriljujesvemir i sviju uzdržava. Kako je velik i veličanstven njegov preobilni utjecaj i
njegova privlačna moć! Istinska dobrota je nalik vodi jer sve blagosilja i ničemu ne škodi. I kao voda, istinska dobrota teži
najnižim mjestima, čak i onim razinama koje drugi nastoje izbjeći, a to je zato što nalikuje Vrhovnom. Vrhovni stvara sve
stvari, u prirodi ih uzdržava i u duhu usavršava. I to je tajna kako Vrhovni može čuvati, štititi i usavršavati svoja stvorenja
ne pribjegavajući prinudi. On vodi i usmjerava, ali bez pozivanja na svoja prava. On pomaže napredovanju, ali bez
dominacije. 131:8.4 "Mudar čovjek svima otvara svoje srce. Malo znanja je opasna stvar. Oni koji žele biti veliki moraju
naučiti da se ponize. U stvaranju je Vrhovni postao svjetska majka. Poznavati svoju majku znači poznavati sebe kao

~ 122 ~
njezino dijete. Mudar je onaj čovjek koji promatra sve dijelove sa stajališta cjeline. Odnosite se prema svakom čovjeku
kao da ste na njegovu mjestu. Uzvratite uvredu dobrotom. Ako volite ljude, oni će vam se priklanjati - bez poteškoća ćete
ih pridobiti. 131:8.5 "Veliki Vrhovni je sveprožimajući; on je slijeva i zdesna; on uzdržava svu tvorevinu i živi u svim
istinskim bićima. Ne možete naći Vrhovnog, niti možete naći mjesto gdje ga nema. Ako čovjek prepozna zlo svojih djela i
ako se pokaje za grijeh iz dubine srca, onda neka traži oprost; on može izbjeći kazni; može promijeniti nesreću u
blagoslov. Vrhovni je sigurno utočište za svu tvorevinu; on je čuvar i spasitelj cijelog čovječanstva. Ako ga budete tražili iz
dana u dan, naći ćete ga. Budući da može opraštati grijehe, on je doista najdragocjeniji svim ljudima. Uvijek zapamtite da
Bog ne nagrađuje čovjeka za ono što radi već za ono što on jeste; zato trebate pomoći svojim bližnjima ne tražeći
nagrade. Činite dobro bez pomisli na vlastitu korist. 131:8.6 "Mudri su oni koji poznaju zakone Vječnog. Nepoznavanje
božanskog zakona je bijeda i nesreća. Oni koji poznaju Božje zakone su slobodoumni. Ako znate Vječnoga, iako vaše
tijelo propadne, vaša će duša preživjeti u duhu službe. Vi ste doista mudri kada prepoznajete svoju beznačajnost. Ako
ostanete u svjetlu Vječnoga, uživat ćete prosvjetljenje Vrhovnoga. Oni koji se posvete službi Vrhovnog uživaju u radosti
traganja za Vječnim. Kad čovjek umre, duh raširi svoja krila i krene na dugo i veliko putovanje svome domu. "

9. KONFUCIJANIZAM

131:9.1 Čak su i one velike svjetske religije koje su imale najmanju spoznaju Boga, priznavale monoteizam melkizedeških
misionara i njihovih upornih sljedbenika. Ganid je ovako sažeo konfucijanizam: 131:9.2 "Nema greške u onome što
Nebesa postave. Istina je stvarna i božanska. Sve vuče porijeklo od Neba, a Velika Nebesa ne griješe. Nebo je postavilo
mnoga niža bića da pomognu u pouci i uzdizanju nižih stvorenja. Veliki je, jako veliki, Jedan Bog koji upravlja čovjekom s
visine. Bog je veličanstven na vlasti i strašan u presudi. Ali ovaj je Veliki Bog dodijelio moralni sud čak i mnogim nižim
ljudima. Nebeska darežljivost nikada ne prestaje. Blagonaklonost je najbiraniji dar koji Nebesa daju čovjeku. Nebo je
podarilo svoju plemenitost čovjekovoj duši; čovjekove vrline nisu niša drugo nego plod ove zadužbine plemenitosti
Nebesa. Veliko Nebo sve proniče i prati čovjeka u svim njegovim djelima. A mi dobro činimo kad zovemo Veliko Nebo
našim Ocem i Majkom. Ako smo dakle sluge naših božanskih predaka, onda se možemo s povjerenjem moliti Nebu. U
svakom trenutku i u svemu neka se s poštovanjem bojimo veličanstva Neba. Priznajemo, O Bože, ti koji si Svevišnji i
suvereni Vladar, da svaki sud počiva u tebi i da sva milost proizlazi iz božanskog srca. 131:9.3 "Bog je s nama; zato nema
straha u našim srcima. Ako je u meni vrlina, to je manifestacija Neba koje je u meni. Ali to Nebo koje je u meni često
postavlja visoke zahtjeve na moju vjeru. Ako je Bog sa mnom, odlučio sam nemati sumnje u mom srcu. Vjera mora biti
vrlo blizu stvarne istine, a ja ne vidim kako čovjek može živjeti bez te dobre vjere. Dobro i zlo ne zadese ljude bez razloga.

~ 123 ~
Nebo se odnosi prema čovjekovoj duši u skladu s njezinim namjerama. Kada se nađete u krivu, ne ustručavajte se
ispovjediti svoju pogrešku i brzo je iskupiti. 131:9.4 "Mudar čovjek je zaokupljen traženjem istine, a ne samo
uzdržavanjem. Čovjekov cilj je postignuće savršenstva Neba. Najbolji čovjek je posvećen samoprilagodbi i nema straha i
tjeskobe. Bog je s tobom; ne sumnjaj u dubini srca. Svako dobro djelo donosi nagradu. Najbolji čovjek ne gunđa protiv
neba i ne zamjeri ljudima. Ono što ne želite da drugi učine vama, ne činite ni vi njima. Neka suosjećanje bude dio svake
kazne;na svaki način pretvorite kaznu u blagoslov. Takav je put Velikih Nebesa. Dok sva stvorenja moraju umrijeti i vratiti
se u zemlju, duh plemenitog čovjeka napreduje do nebeskog očitovanja i uspinje se do veličanstvenog svjetla najvećeg
sjaja."

10. "NAŠA RELIGIJA”

131:10.1 Nakon napornog rada na izboru učenja različitih svjetskih religija o Rajskom Ocu, Ganid se posvetio zadatku
formuliranja onoga što je smatrao sažetkom vjerovanja o Bogu koja se temelje na Isusovim učenjima. Mladić je obično
govorio o ovim učenjima kao "našoj religiji." Zabilježio je sljedeće: 131:10.2 "Gospodin Bog naš je jedan Bog, i trebate ga
ljubiti svim srcem svojim i svim umom svojim dok nastojite ljubiti svu njegovu djecu kao same sebe. Ovaj je jedan Bog naš
nebeski Otac i u njemu se sve sastoji, a njegov duh živi u svakoj iskrenoj ljudskoj duši. A mi koji smo djeca Božja,
trebamo naučiti povjeriti naše duše na čuvanje njemu kao vjernom Stvoritelju. S našim nebeskim Ocem je sve moguće.
Budući da je on Stvoritelj koji je sazdao sve stvari i sva bića, ne može biti drugačije. Iako ne možemo vidjeti Boga,
možemo ga znati. I ako svaki dan budemo živjeli volju Oca na nebu, mi ga možemo otkriti našim bližnjima. 131:10.3
"Božanske dubine Božjeg karaktera moraju biti beskonačno duboke i vječno mudre. Ne možemo poznati Boga znanjem,
ali ga možemo znati u našim srcima osobnim iskustvom. Dok je Božja pravednost nedokučiva, njegova je milost dostupna
i najnižim bićima na zemlji. Dok Otac ispunja svemir, on živi i u našim srcima. Um čovjeka je ljudski, smrtan, ali je duh
čovjeka božanski, besmrtan. Bog nije samo svemoguć, već i svemudar. Ako naši zemaljski roditelji koji su skloni zlu vole
svoju djecu i znaju im podariti svoje dobre darove, koliko će više dobri Otac na nebu mudro voljeti svoju djecu i podariti im
odgovarajuća blaženstva. 131:10.4 "Otac na nebu neće da se izgubi ni jedan od ovih malenih na zemlji, samo ako dijete
ima želju pronaći Oca i istinski žudi biti poput njega. Naš Otac voli i one koji su zli i uvijek se ljubazno odnosi prema
nezahvalnicima. Ako više ljudi upozna dobrotu Božju, oni će sigurno osjetiti potrebu da se pokaju za svoja zla djela i
odbace sve poznate grijehe. Sve što je dobro dolazi odozgo od Oca svjetlosti, u kojega nema ni promjene ni zasjenjenja
zbog mijene. Duh istinskog Boga živi u čovjekovu srcu. Bog želi da svi ljudi budu braća. Kad ljudi počnu tragati za Bogom,
to znači da ih je Bog pronašao, te da su u potrazi za znanjem o njemu. Mi živimo u Bogu i Bog prebiva u nama. 131:10.5

~ 124 ~
"Ja više neće biti zadovoljan vjerom da je Bog Otac svih ljudi iz moga naroda; ja sada vjerujem da je Bog i moj Otac.
Uvijek ću nastojati obožavati Boga uz pomoć Duha Istine koji mi postaje pomoćnik kad postanem istinski poznavalac
Boga. Ali prije svega ću nastojati prakticirati obožavanje Boga svojim nastojanjem da naučim činiti Božju volju na zemlji;
drugim riječima, uložit ću svako nastojanje da učinim svakom od svojih bližnjih ono što mislim da bi im Bog učinio. A kad
živimo ovakav život u tijelu, možemo tražiti mnoge stvari od Boga i on će ispuniti želje naših srca kako bismo mogli biti
bolje pripremljeni za služenje svojim bližnjima. A sva ta služba ljubavi u korist Božje djece uvećava našu sposobnost
primanja i iskustvo nebeske radosti, velikih zadovoljstava službe nebeskog duha. 131:10.6 "Svaki dan zahvaljujem Bogu
za njegove neizrecive darove; hvalim ga za njegova čudesa ljudskoj djeci. Za mene on je Svemogući, Stvoritelj, Snaga i
Milosrđe, ali najbolje od svega, on je moj Otac koji je duh, i kao njegovo zemaljsko djete znam da ću ga jednog dana
istinski vidjeti. A moj tutor kaže da ću u potrazi za njim postati sve više poput njega. Vjerom u Boga sam postigao mir s
njim. Ova naša nova religija je puna radosti i stvara trajnu sreću. Uvjeren sam da ću ostati vjeran do smrti, i da ću sigurno
primiti vijenac vječnog života. 131:10.7 "Učim dokazati sve stvari i pridržavati se onoga što je dobro. Što god želim da ljudi
učine meni, činim i ja njima. Ovom novom vjerom znam da čovjek može postati sin Božji, ali ponekad me užasava kad
pomislim da su svi ljudi moja braća, ali to mora biti istina. Ne vidim kako se mogu radovati u Božjem očinstvu, ako odbijam
prihvatiti bratstvo ljudi. Tko god zazove ime Gospodnje, bit ćespašen. Ako je to istina, onda svi ljudi moraju biti moja
braća. 131:10.8 "Ubuduće ću činiti dobra djela u tajnosti; i kad se molim, molit ću se u skrovitosti. I neću suditi kako ne bih
bio nepravedan prema svojim bližnjima. Naučit ću voljeti svoje neprijatelje; još uvijek nisam potpuno ovladao ovom
vještinom nalikovanja Bogu. Iako vidim Boga i u tim drugim religijama, moram priznati da je u 'našoj religiji' on ljepši,
brižniji, milostiviji, osobniji i pozitivniji. Ali najviše od svega, ovo veliko i slavno Biće je moj duhovni Otac; ja sam njegovo
dijete. I nema drugih sredstava osim moje iskrene želje da budem poput njega, da ga na kraju mogu pronaći i vječno mu
služiti. Konačno imam religiju s Bogom, predivnim Bogom, a on je Bog vječnog spasenja."

POGLAVLJE 132: BORAVAK U RIMU

132:0.1 BUDUĆI da je Gonod nosio pozdrave indijskih prinčeva rimskom vladaru Tiberijusu, Isus i dva Indijca su ga otišli
posjetiti treći dan nakon dolaska u Rim. Mrzovoljni car je bio neuobičajeno dobro raspoložen taj dan i dugo je razgovarao
s trojicom posjetitelja. A kad su se udaljili od njega, aludirajući na Isusa, car je rekao svom pomoćniku zdesna: "Da imam
kraljevsko držanje i milostive manire ovog mladića, i ja bi bio pravi car, zar ne?" 132:0.2 Dok je bio u Rimu, Ganid je imao
redovite sate za studij i posjet zanimljivih mjesta oko grada. Njegov je otac imao dosta posla, a želeći da njegov sin
odraste u dostojnog nasljednika u upravi njegovih golemih komercijalnih interesa, pomislio je da je došlo vrijeme da uvede

~ 125 ~
dječaka u poslovni svijet. U Rimu je bilo mnogo građana Indije, i Gonoda je često pratio jedan od njegovih vlastitih
zaposlenika kao prevoditelj, tako da je Isus imao cijele dane na raspolaganju; tako se mogao upoznati s ovim gradom od
milijuna stanovnika. U više je navrata posjećivao forum, središte političkog, pravnog i poslovnog života. Često je išao u
Kapitolij i razmišljao o velikoj neukosti ovih Rimljana, promatrajući veličanstveni hram posvećen Jupiteru, Juni i Minervi.
On je također proveo mnogo vremena na brdu Palatina, gdje su bili smješteni careva rezidencija, hram Apolona, i grčka i
latinska knjižnica. 132:0.3 U ovom je razdoblju Rimsko carstvo obuhvaćalo svu južnu Europu, Malu Aziju, Siriju, Egipat i
sjeverozapadnu Afriku; a među njegove su stanovnike ulazili ljudi iz svih zemalja istočne hemisfere. Isusova želja da
prouči i upozna te kozmopolitske smrtnike Urantije je bio glavni razlog zašto je pristao poći na ovo putovanje. 132:0.4 Isus
je stekao veliko znanje o ljudima dok je bio u Rimu, ali najvrijedniji od svih mnogostrukih iskustava za ovih šest mjeseci
koje je proveo u tom gradu bio je njegov kontakt i utjecaj na, religiozne vođe rimske prijestolnice. Prije kraja prvog tjedna u
Rimu, Isus je potražio i upoznao znamenite učitelje ciničkih, stoičkih i mističnih kultova, a posebice mitraizma. Neovisno o
tome da li je to već bilo očito Isusu da će Židovi odbaciti njegovu misiju, on je sigurno predvidio da će njegovi poslanici
doći u Rim da navijeste kraljevstvo nebesko; i on je, dakle, na zapanjujući način radio na pripremi puta za bolje i sigurnije
prihvaćanje njegove poruke. Odabrao je petoricu vodećih stoika, jedanaest cinika i šesnaest učitelja kultova otajstva, i
proveo veći dio svog slobodnog vremena za gotovo šest mjeseci u uskoj vezi s ovim religioznim učiteljima. I ovo je bila
njegova metoda pouke: Nikada ni jednom riječju ne napadati njihove pogreške ili čak spomenuti nedostatke u njihovim
učenjima. U svakom je slučaju tražio istinu u njihovim učenjima, a zatim bi nastojao tako uljepšati i osvijetliti ovu istinu u
njihovim umovima da je u vrlo kratkom vremenu ta povećana istina učinkovito istiskivala s njom povezane pogreške; i Isus
je tako svojim učenjima pripremio ove muškarce i žene za primitak dodatnih i sličnih istina u učenjima ranih kršćanskih
misionara. A upravo je rano prihvaćanje evanđelja od strane ovih propovjednika dalo tako snažan poticaj brzom širenju
kršćanstva u Rimu, a odatle po cijelom carstvu. 132:0.5 Lakše je razumjeti stvarni značaj ovog izvanrednog djela ako
zabilježimo činjenicu da su, od trideset dva religiozna učitelja s kojima je Isus podijelio svoja učenja u Rimu, samo dva
ostala bez ploda; trideset je igralo ključnu ulogu u osnivanju kršćanstva u Rimu, a neki od njih su također pomogli u
okretanju glavnog mitraičkog hrama u kršćansku crkvu u tom gradu. Mi koji promatramo ljudske aktivnosti iza kulisa i u
svjetlu devetnaest stoljeća, prepoznajemo samo tri faktora od velike vrijednosti u ranom sklopu okolnosti koje su vodile
brzom širenju kršćanstva u Europi, a to su: 132:0.6 1. To što je Šimun Petar odabran i zadržan kao apostol. 132:0.7 2.
Isusov razgovor u Jeruzalemu sa Stjepanom, čija j e smrt pridobila Saula iz Tarza. 132:0.8 3. Preliminarna priprema ovih
trideset Rimljana za buduću upravu nad novom religijom u Rimu i cijelom carstvu. 132:0.9 Kroz sav njihov život, ni
Stjepan ni trideset izabranika nikada nisu shvatili da su jednom prilikom govorili s čovjekom čije je ime postalo predmet

~ 126 ~
njihove religiozne pouke. Isusov rad u ime ove trideset dvije osobe imaju posve osobnu prirodu. U svim svojim radovima s
ovim pojedincima, pisar iz Damaska se nikada nije sastao s više od tri učitelja u jednom trenutku, a rijetko s više od dva,
dok ih je najčešće učio pojedinačno. A on je mogao učiniti ovaj veliki poduhvat vjerske obuke, jer ti muškarci i žene nisu
bili vezani tradicijama; nisu bili žrtve unaprijed formiranih predrasuda o svim budućim vjerskim zbivanjima. 132:0.10 Mnogi
su puta u godinama koje su tako brzlo pratile ove događaje Petar, Pavao i drugi kršćanski učitelji u Rimu čuli o ovom
pisaru iz Damaska koji ih je prethodno i koji je tako očito (i kako su oni mislili nesvjesno) pripremio put za njihov dolazak s
novim evanđeljem. Iako Pavao nikada nije naslutio identitet ovog pisara iz Damaska, on je, kratko prije smrti, zbog
sličnosti osobnih opisa, došao do zaključka da su "krojač šatora iz Antiohije" i "pisar iz Damaska" bili jedna te ista osoba.
Jednom prilikom, dok je propovijedao u Rimu, slušajući o opisu pisara iz Damaska, Šimun Petar je naslutio da je ovo
mogao biti Isus, ali je brzo odbacio ovu ideju, znajući (kako je mislio) da Gospodin nikada nije bio u Rimu.

1. ISTINSKE VRIJEDNOSTI

132:1.1 S Angamonon, vođom stoika, Isus je rano tijekom svog boravka u Rimu proveo cijelu noć u razgovoru. Ovaj je
čovjek kasnije postao veliki prijatelj Pavla i dokazao se kao jedan od jakih pristaša kršćanske crkve u Rimu. U biti, i na
suvremenom jeziku, Isus je ovako učio Angamona: 132:1.2 Standard istinskih vrijednosti može biti otkriven u duhovnom
svijetu i na božanskim razinama vječne stvarnosti. Uzlazni smrtnik mora prepoznati sve niže i materijalne standarde kao
prolazne, djelomične i inferiorne. Znanstvenik, kao takav, je ograničen na otkrivanje međusobnog odnosa materijalnih
činjenica. Tehnički, on nema pravo tvrditi da je bilo materijalist ili idealist, jer on na taj način odbacuje stav pravog
znanstvenika, jer bilo koja i sve takve tvrdnje proizlaze iz same biti filozofije. 132:1.3 Osim ako se proporcionalno
povećaju moralni uvid i duhovne tekovine čovječanstva, neograničeni napredak čisto materijalističke kulture s vremenom
može postati prijetnja civilizaciji. Čisto materijalistička znanost krije u sebi potencijalno sjeme uništenja svih znanstvenih
težnji, jer taj stav najavljuje konačan kolaps civilizacije koja se odrekla svoj osjećaja moralne vrijednosti i odbacila svoj
duhovni cilj postignuća. 132:1.4 Materijalistički znanstvenik uvijek mora biti u zavadi s ekstremnim idealistom. Ovo se ne
odnosi na one znanstvenike i idealiste koji posjeduju zajednički standard visokih moralnih vrijednosti i testirajućih
duhovnih razina. U svakom dobu znanstvenici i religionisti moraju shvatiti da se nalaze na sudu pred barom ljudskih
potreba. Oni moraju izbjegavati svaki oblik ratovanja između sebe, dok hrabro nastoje opravdati svoj opstanak pojačanom
odanosti službi ljudskog napretka. Ako je takozvana znanost ili religija bilo koje dobi lažna, ona mora bilo pročistiti svoje
aktivnosti ili nestati, dok na njihovo mjesto staju materijalna znanost ili duhovna religija istinitije i vrijednije prirode.

~ 127 ~
 2. DOBRO I ZLO

132:2.1 Mardus je bio priznati vođa Cinika u Rimu, koji je postao dobar prijatelj pisara iz Damaska. Iz dana u dan je
razgovarao s Isusom, i iz noći u noć je slušao njegova blažena učenja. Isus je poveo jedan od svojih važnijih razgovora s
Mardusom u nastojanju da odgovori na iskreno pitanje ovog Cinika o dobru i zlu. U biti i riječima dvadesetog stoljeća, Isus
je rekao: 132:2.2 Moj brate, dobro i zlo su samo riječi koje simboliziraju relativne razine ljudskog shvaćanja primjetnog
svemira. Ako je čovjek lijen etički i društveno ravnodušan, on može uzeti kao standard onoga što je dobro aktualne
društvene običaje. Ako je čovjek duhovno spor i moralno neprogresivan, on može uzeti za svoje standarde dobrote
religiozne prakse i tradicije svojih suvremenika. Ali duša koja preživljava vrijeme i koja se pomalja u vječnost mora donijeti
živuću i osobnu odluku između dobra i zla utemeljenu na istinskim vrijednostima duhovnih standarda utvrđenih božanskim
duhom kojeg je Otac na nebu poslao da živi u srcu čovjeka. Ovaj je unutarnji duh standard opstanka ličnosti. 132:2.3
Dobrota je, kao i istina, uvijek relativna i nepogrešivo kontrastivna zlu. Percepcija ovih osobina dobrote i istine omogućuje
evolucijskoj ljudskoj duši da donese te osobne odluke izbora koje su neophodne za vječni opstanak. 132:2.4 Duhovno
slijepa osoba koja logično slijedi znanstvene zapovijedi, društvene običaje i religijske dogme stoji u smrtnoj opasnosti od
žrtvovanja svoje moralne i duhovne slobode. Takvoj duši je suđeno da postane intelektualna papiga, društveni automat i
rob religioznog autoriteta. 132:2.5 Dobrota uvijek raste prema novim razinama povećanja slobode moralnog
samoostvarenja i duhovnog postignuća ličnosti - otkrića i identifikacije s unutarnjim Ispravljačem. Iskustvo je dobro ako
povećava uvažavanje ljepote, uvećava moralnu volju, poboljšava razlučivanje istine, uvećava sposobnost za ljubav i
službu čovjekovim bližnjima, uzvisuje duhovne ideale i ujedinjuje vrhovne ljudske motive vremena s vječnim planovima
unutarnjeg Ispravljača, što sve izravno vodi povećanoj želji za izvršenjem Očeve volje, i u isto vrijeme poticajem božanske
strasti bića da pronađe Boga i da sve više bude poput njega. 132:2.6 Kako budete uzlazili kozmičkom ljestvicom razvoja,
naći ćete sve više dobrote i sve manje zla, i to u savršenom skladu s vašim kapacitetom za doživljaj dobrote i opažanje
istine. Sposobnost pogrešnog djelovanja i iskustvo zla neće biti u potpunosti izgubljeni sve dok uzlazna ljudska duša ne
dostigne najviše razine duha. 132:2.7 Dobrota je živuća, relativna i uvijek progresivna, uvijek osobno iskustvo, i zauvijek
povezana s razlučivanjem istine i ljepote. Dobrota se nalazi u prepoznavanju pozitivnih istina i vrijednosti duhovne razine,
koja u ljudskom iskustvu mora biti u suprotnosti sa svojom negativnom stavkom - sjenama potencijalnog zla. 132:2.8 Dok
ne postignete razine Raja, dobrota će uvijek biti više težnja nego posjed, više cilj nego iskustvo postignuća. No, čak i kada
gladnite i žednite za ispravnošću, možete doživjeti povećanje zadovoljstva u djelomičnom postizanju dobrote. Prisutnost
dobra i zla u svijetu je sama po sebi čvrst dokaz postojanja i stvarnosti čovjekove moralne volje, ličnosti, koja na taj način

~ 128 ~
identificira te vrijednosti i koja dalje može odabrati između njih. 132:2.9 U vrijeme postignuća Raja, toliko je proširen
uspinjući kapacitet za identifikaciju čovjekova “ja” s istinskim vrijednostima duha, da to rezultira u postizanju savršenstva
statusa svjetla i života. Takva usavršena ličnost duha postaje tako potpuno, božanski i duhovno ujedinjena s pozitivnim i
uzvišenim osobinama dobrote, ljepote i istine, da više ne postoji mogućnost da tako ispravan duh, ako se nađe izložen
pretraživačkom sjaju božanskog svjetla beskonačnih Vladara Raja, baci bilo kakvu negativnu sjenu potencijalnog zla. U
svim takvim ličnostima duha, dobrota više nije djelomična, kontrastivna i usporedna; ona je postala božanski potpuna i
duhovno prepuna; ona se približava čistoti i savršenstvu Vrhovnog. 132:2.10 Mogućnost zla mora postojati kako bi moglo
doći do moralnog izbora, ali ne i aktualnost zla. Sjena je jedino relativno stvarna. Aktualno zlo nije potrebno kao osobno
iskustvo. Potencijalno zlo je jednako dobro kao poticaj pri donošenju odluka u domenama moralnog napretka na nižim
razinama duhovnog razvoja. Zlo postaje stvarnost osobnog iskustva samo kad moralni um učini zlo svojim izborom.

3. ISTINA I VJERA

132:3.1 Nabon je bio grčki Židov i najistaknutiji vođa mitraizma, glavnog misterijskog kulta u Rimu. Iako je ovaj visoki
mitraički svećenik vodio brojne razgovore s pisarom iz Damaska, najviše ga se dojmila rasprava jedne večeri na temu
istine i vjere. Nabon je planirao preobratiti Isusa, i čak mu je predložio da se vrati u Palestinu kao mitraički učitelj. Nije mu
bilo jasno da ga Isus priprema učiniti jednim od prvih obraćenika na evanđelje kraljevstva. Na suvremenom jeziku, ovo je
bit Isusova učenja: 132:3.2 Istina se ne može definirati riječima, već samo življenjem. Istina je uvijek više od znanja.
Znanje se odnosi na vidljive stvari, ali istina nadilazi takve čisto materijalne razine i u savjetu s mudrošću obuhvaća takve
pojave koje se ne mogu točno procijeniti kao što je ljudsko iskustvo, čak i duhovne i živuće stvarnosti. Znanje proizlazi iz
znanosti; mudrost iz istinske filozofije; istina iz religioznog iskustva duhovnog življenja. Znanje se bavi činjenicama;
mudrost sa odnosima; a istina, sa stvarnošću vrijednosti. 132:3.3 Čovjek je sklon kristalizirati znanost, formulirati filozofiju
i dogmatizirati istine jer je mentalno lijen u prilagodbi progresivnim borbama življenja, dok se također užasno boji
nepoznatog. Prirodni čovjek sporo inicira promjene u svojim navikama razmišljanja i u svojim vještinama življenja. 132:3.4
Obznanjena istina, osobno otkrivena istina, je vrhovna radost ljudske duše; ona je zajednički proizvod materijalnog uma i
unutarnjeg duha. Vječno spasenje ove duše koja opaža istinu i voli ljepotu osigurno je tom glađu i žeđu za dobrotom koja
navodi ovo smrtno biće da usvoji samo jedan cilj, a to je da čini Očevu volju, da pronađe Boga i postane poput njega. Ne
postoji sukob između istinskog znanja i istine. Sukob može postojati između znanja i ljudskih vjerovanja, ako ova
vjerovanja postanu obojena predrasudama, iskrivljena strahom i dominirana užasavanjem od suočavanja s novim
činjenicama materijalnog otkrića ili duhovnog napretka. 132:3.5 Ali istina nikada ne može postati čovjekov posjed bez

~ 129 ~
prakticiranja vjere. To je točno, jer čovjekove misli, mudrost, etika i ideali nikada neće biti veći od njegove vjere, njegove
blažene nade. A svaka takva istinska vjera počiva na dubokom razmišljanju, iskrenoj samokritici i beskompromisnoj
moralnoj svijesti. Vjera je nadahnuće poduhovljene kreativne mašte. 132:3.6 Vjera djeluje na oslobađanje nadljudskih
aktivnosti božanske iskre, besmrtne klice, koja živi u umu čovjeka i koja je potencijal vječnog opstanka. Biljke i životinje
preživljavaju u vremenu vještinom prenošenja s jedne generacije na drugu identičnih nasljednih faktora. Ljudska duša
(ličnost) čovjeka preživljava smrtnu smrt povezivanjem svoga identiteta s ovom unutarnjom iskrom božanstva, koja je
besmrtna, i koja rezultira produženjem ljudske ličnosti na sve višim razinama progresivne kozmičke egzistencije. Skriveno
sjeme ljudske duše je besmrtni duh. Druga generacija duše je prvi stupanj u slijedu manifestacija ličnosti duhovnih i
progresivnih egzistencija, dostižući prekid samo kada ta božanska jedinka dostigne izvor svoje egzistencije, osobni izvo r
cjelokupne egzistencije, Boga, koji je Otac Svih. 132:3.7 Ljudski život nastavlja teći - preživljava - jer ima kozmičku ulogu,
zadatak pronalaženja Boga. Čovjekova duša koja je aktivirana vjerom ne može doživjeti neuspjeh u postizanju tog cilja
sudbine; a kad jednom postigne taj božanski cilj, ona nikada ne može prestati postojati, jer je postala poput Boga - vječna.
132:3.8 Duhovna evolucija je iskustvo sve većeg i dobrovoljnog odabira dobrote s jednakim i progresivnim smanjenjem
mogućnosti zla. Uz postizanje konačnosti izbora dobrote i po upotpunjenju kapaciteta za uvažavanje istine, javlja se
savršenstvo ljepote i svetosti čija ispravnost zauvijek spriječava mogućnost pojave čak i koncepta potencijalnog zla.
Takva duša koja poznaje Boga ne baca bilo kakvu sjenu dvoumice zla kada djeluje na tako visokoj razini duha božanske
dobrote. 132:3.9 Prisutnost Rajskog duha u ljudskom umu predstavlja obećanje otkrivenja i zakletvu vjere koja pruža
uvjerenje u vječnu egzistenciju božanskog napredovanja svake duše koja teži poistovjećenju s ovim besmrtnim unutarnjim
fragmentom duha koji je dio Oca Svih. 132:3.10 Kozmički napredak je obilježen povećanjem slobode ličnosti, jer je
povezan s progresivnim postizanjem sve viših i viših razina samorazumijevanja i dobrovoljne samokontrole koja iz njega
proizlazi. Postignuće savršenstva duhovne samokontrole jednako je cjelovitosti kozmičke i osobne slobode. Vjera potiče i
održava čovjekovu dušu usred zbrke njegove rane orijentacije u tako velikom svemiru, dok molitva postaje veliki ujedinitelj
raznim nadahnućima kreativne mašte, i dok vjera potiče dušu da se pokuša identificirati s idealima duha unutarnje i
pridružene božanske prisutnosti. 132:3.11 Nabon je bio vrlo impresioniran tim riječima, kao i svakim drugim razgovorom s
Isusom. Ove su istine nastavile gorjeti u njegovom srcu, i on je bio od velike pomoći kasnijim propovjednicima Isusovog
evanđelja.

~ 130 ~
 4. OSOBNA SLUŽBA

132:4.1 Isus nije posvetio sve svoje slobodno vrijeme za boravka u Rimu ovom poslu pripreme muškaraca i žena da
postanu budući sljedbenici u nadolazećem kraljevstvu. On je proveo mnogo vremena u stjecanju iskustva o svim rasama i
klasama ljudi koji su živjeli u tom, najvećem i najkozmopolitskijem gradu na svijetu. U svakom od tih brojnih ljudskih
kontakata, Isus je imao dvostruku namjeru: On želi naučiti njihove reakcije na život koji su živjeli u tijelu, dok je u isto
vrijeme želio reći ili učiniti nešto što bi činilo taj život bogatijim i vrijednijim. Njegova vjerska učenja tijekom tih tjedana nisu
bila drugačija od onih koja karakteriziraju njegov kasniji život poučavanja dvanaestorice i propovjedanja mnoštvu. 132:4.2
Uvijek je breme njegove poruke bilo: činjenica da Nebeski Otac voli svoju djecu i istina milosti njegove, zajedno s
radosnim vijestima da je svaki čovjek sin po vjeri ovog istog Oca ljubavi. U kontaktu s ljudima Isus je uglavnom koristio
metodu nastojanja da navede ljude na razgovor s njim postavljajući im pitanja. Ovi su razgovori uglavnom započinjali tako
što je on postavljao pitanja njima, a završavali tako što su oni postavljali pitanja njemu. Bio je jednako vješt u poučavanju
bilo da je postavljao ili odgovarao na pitanja. U pravilu, onima koje je najviše poučio, najmanje je rekao. Oni koji su izvukli
najveću korist iz njegove osobne službe su bili preopterećeni, tjeskobni i bezvoljni smrtnici koji su stekli veliko olakšanje iz
ove prilike da rasterete svoju dušu u razgovoru sa suosjećajnim slušateljem velikog razumijevanja, a Isus je bio sve to i
još mnogo više. A kad su ta neprilagođena ljudska bića rekla Isusu o svojim problemima, on je uvijek bio u stanju ponuditi
praktične prijedloge od neposredne koristi u korekciji njihovih stvarnih teškoća, iako nikada nije zanemario govoriti riječi
neposredne utjehe i podstreka. I uvijek je govorio tim ožalošćenim smrtnicima o Božjoj ljubavi, i na različite načine im
stavio do znanja da su bili djeca ovog nebeskog Oca ljubavi. 132:4.3 Na taj način, tijekom boravka u Rimu, Isus je osobno
došao u blizak i inspirativan kontakt s više od pet stotina zemaljskih smrtnika. Tako je stekao znanje o različitim ljudskim
rasama koje nije bio u prilici steći u Jeruzalemu, pa čak ni u Aleksandriji. On je uvijek smatrao da je tih šest mjeseci bilo
jedno od najbogatijih i najinformativnijih razdoblja njegova zemaljskog života. 132:4.4 Kao što se moglo očekivati, tako
svestran i poduzetan čovjek nije mogao šest mjeseci funkcionirati na taj način u svjetskoj metropoli a da ne privuče brojne
osobe koje su tražile neku uslugu u vezi s nekim poslom, ili još češće, pomoć u nekom projektu poučavanja, društvene
reforme ili religijskog pokreta. Primio je više od desetak takvih ponuda, i iskoristio svaku takvu priliku da prenese neku
ideju duhovne plemenitosti koristeći se bilo pažljivo odabranim riječima ili nekom susretljivom uslugom. Isus je bio vrlo
sklon nešto učiniti - čak i najmanju uslugu - za sve vrste ljudi. 132:4.5 S rimskim senatorom je govorio o politici i
državništvu, i ovaj je susret s Isusom ostavio takav dojam na ovog zakonodavca da je proveo ostatak svog života uzalud
pokušavajući navesti svoje kolege da promijene tijek vladajuće politike od ideje da vlada treba podržavati i hraniti ljude na

~ 131 ~
ideju da su ljudi ti koji trebaju podržavati vladu.Isus je proveo jednu večer s bogatim robovlasnikom, govoreći o čovjeku
kao Božjem sinu i taj je čovjek, Klaudije, sutradan oslobodio svojih sto sedamnaest robova. On je otišao na večeru s
jednim grčkim liječnikom, i govorio o pacijentima kao osobama koje imaju umove i duše, a ne samo tijela, i na taj je način
naveo ovu sposobnog liječnika da pokuša uvesti dalekosežniju službu svojim bližnjima. On je razgovarao sa svim vrstama
ljudi u svakom hodu života. Jedino mjesto u Rimu koje nije otišao posjetiti su javna kupališta. Odbio je pratiti svoje
prijatelje na kupke zbog seksualnog promiskuiteta kojoj je tu vladao. 132:4.6 Rimskom vojniku, dok su šetali uz Tiber, je
rekao: "Neka ti srce bude hrabro kao i ruka. Usudi se učiniti pravdu i pokaži svoju veličinu ukazanjem milosrđa. Prisili
svoju nižu prirodu da bude poslušna tvojoj višoj prirodi, kao što ti slušaš svoje nadređene. Poštuj dobrotu i uzvisi istinu.
Odaberi lijepo umjesto ružnog. Voli svoje bližnje i posegni za Bogom od sveg srca, jer Bog je tvoj Otac na nebu." 132:4.7
Govorniku u forumu je rekao: "Imaš dobru rječitost, zadivljujuću logiku i ugodan glas, ali teško da ima istine u tvojim
učenjima. Da možeš uživati u inspirativnoj radosti poznavanja Boga kao svog duhovnog Oca, mogao bi uposliti svoju
govorničku sposobnost da oslobodiš svoje drugove od okova tame i tereta neznanja." To je bio Markus koji je kasnije čuo
Petrovu propovijed u Rimu i postao njegov nasljednik. Kada su razapeli Šimuna Petra, bio je to čovjek koji se opirao
rimskim progoniteljima i hrabro nastavio propovijedati novo evanđelje. 132:4.8 U susretu sa siromahom koji je bio lažno
optužen, Isus je s njim izišao pred suca i nakon što je dobio posebnu dozvolu da se pojavi u njegovo ime, između ostalog
rekao u svom veličanstvenom govoru: "Pravda čini narod velik i što je veća nacija, to se pomnije mora pobrinuti da
nepravda ne zadesi čak ni njezine najskromnije građane. Teško bilo kojoj naciji kada samo oni koji posjeduju novac i
utjecaj mogu biti sigurni da će primiti pravdu pred svojim sudovima! To je sveta dužnost sudaca da oslobode nevine, kao i
da kazne krivce. O nepristranosti, poštenju i čestitosti njezinih sudova ovisi vijek trajanja bilo koje nacije. Građanska vlast
se temelji na pravdi, kao što se istinska religija temelji na milosti." Sudac je ponovo razmotrio slučaj i kad je pretresao
dokaze, otpustio je zatvorenika. Od svih Isusovih aktivnosti tijekom ovih dana osobne službe, taj je došao najbliže javnom
nastupu.

5. SAVJET BOGATAŠU

132:5.1 Neki bogataš, rimski građanin i stoik, postao je jako zainteresiran za Isusova učenja koja je upoznao od
Angamona. Nakon brojnih bliskih razgovora, ovaj je bogati građanin upitao Isusa što bi učinio da ima veliko bogatstvo, a
Isus mu je odgovorio: "Ja bih darovao materijalno bogatstvo za poboljšanje materijalnog života, kao što bih podario
znanje, mudrost i duhovnu pomoć za obogaćivanje intelektualnog života, oplemenjenost društvenog života i napredak u
duhovnom životu. Odnosio bih se prema materijalnom bogatstvu kao mudri i učinkoviti upravnik resursa jedne generacije

~ 132 ~
u korist i oplemenjenost sljedeće i budućih generacija." 132:5.2 Ali bogataš nije bio posve zadovoljan Isusovim
odgovorom. Odvažio se ponovo pitati: "Ali što misliš da čovjek na mom mjestu trebao učiniti sa svojim bogatstvom?
Trebam li ga zadržati ili ga trebam dati?" Kad je Isus spoznao da je je on doista želi znati više istine o svojoj odanosti
Bogu i dužnosti prema ljudima, dalje je odgovorio: "Moj dobri prijatelju, vidim da iskreno tražiš mudrost i da iskreno voliš
istinu; stoga ću ti reći moje poglede na rješenja tvojih problema u vezi odgovornosti bogatstva. To činim zato što si tražio
moj savjet, i dajući ovaj savjet, nemam na umu imetak bilo kojeg drugog bogataša; nudim savjete samo tebi i za tvoju
osobnu pouku. Ako iskreno želiš gledati svoje bogatstvo kao povjerenu zadužbinu, ako doista želiš postati mudar i
učinkovit upravitelj svog nakupljenog bogatstva, onda te savjetujem da učiniš sljedeću analizu izvora tvog bogatstva:
Upitaj se i daj sve od sebe da nađeš iskren odgovor, odakle potječe tvoje bogatstvo? Proučavajući izvore svog velikog
imetka, predlažem da razmotriš sljedećih deset različitih načina nakupljanja materijalnog bogatstva: 132:5.3 "1.
Naslijeđeno bogatstvo - imetak izveden od roditelja i drugih predaka. 132:5.4 "2. Pronađeno bogatstvo - bogatstvo
izvedeno iz neobrađenih resursa majke zemlje. 132:5.5 "3. Trgovinsku dobit - imetak iz fer profita u razmjeni ili trampi
materijalnih dobara. 132:5.6 "4. Nepošteno bogatstvo - bogatstvo izvedeno iz nepoštenog iskorištavanja ili porobljavanja
drugih ljudi. 132:5.7 "5. Kamatno bogatstvo - imetak iz fer prilika za zaradu od uloženog kapitala. 132:5.8 "6. Rezultat
genijalnosti - bogatstvo od darova stvaralačkih i inventivnih obdarenja ljudskog uma. 132:5.9 "7. Slučajno stečeno
bogatstvo - bogatstvo izvedeno iz velikodušnosti drugih ljudi ili spleta okolnosti. 132:5.10 "8. Ukradeno bogatstvo -
bogatstvo koje je stečeno nepoštenim i nečasnim metodama, krađom ili prijevarom. 132:5.11 "9. Zaklada - bogatstvo koje
su drugi pohranili u tvoje ruke za neke posebne svrhe, sada ili u budućnosti. 132:5.12 "10. Zarađeno bogatstvo -
bogatstvo koje potječe izravno iz vašeg osobnog rada, fer i pravedna nagrada tvojih svakodnevnih napora uma i tijela.
132:5.13 "I tako, moj prijatelju, ako želis biti vjeran i pravedan upravitelj svog velikog bogatstva, pred Bogom i u služenju
ljudima, moraš približno podijeliti svoje bogatstvo u ovih deset velikih kategorija, te odlučiti što ćeš učiniti sa svakom od
njih, mudro i iskreno tumačeći zakone pravde, jednakosti, poštenja i istinske učinkovitosti; doduše, Bog nebeski te neće
prekoriti ako ponekad pogriješiš u dvojbenim situacijama na strani milosrdnog i nesebičnog obzira na nevolje žrtava
stradanja nesretnih okolnosti smrtnog života. Kada su u nedoumici u pogledu fer odnosa i pravednosti u materijalnim
situacijama, neka tvoje odluke pogoduju onima koji pate od nevolja, onima koji trpe nesreću nezasluženih teškoća."
132:5.14 Nakon više sati rasprave, i nakon što je odgovorio na bogatašev zahtijev za daljnje i detaljnije upute, Isus je
opširnije razradio svoje savjete, u biti govoreći: "Dok ti dajem daljnje prijedloge u vezi tvog stava prema bogatstvu, ponovo
napominjem da primiš moj savjet kao riječi koje su upućene samo tebi i za tvoju osobnu pouku. Govorim samo u svoje
ime i samo tebi, mom znatiželjnom prijatelju. Zaklinjem te da ne diktiraš drugim bogatašima što će učiniti sa svojim

~ 133 ~
bogatstvom. Tebe savjetujem: 132:5.15 "1. Kao upravitelj naslijeđenog bogatstva trebaš razmotriti njegove izvore. Imaš
moralnu obvezu predstavljati prošle generacije u časnoj dostavi zakonskog bogatstva budućim generacijama, nakon što
oduzmeš svotu koja pošteno i prikladno služi dobrobiti sadašnje generacije. Ali ti nisi dužan produžiti bilo nepoštenje ili
nepravdu koja ulazi u nepošteno bogaćenje tvojih predaka. Bilo koji dio tvog naslijeđenog bogatstva koji se ispostavi da je
izveden iz prijevare ili nepoštenja, možeš isplatiti u skladu sa svojim shvatanjem pravde, velikodušnosti i nadoknade.
Ostatak zakonski naslijeđenog bogatstva možeš koristiti u kapitalu i i odgovorno prenijeti kao povjerenik jedne generacije
za drugu. Mudra procjena i zdrav sud trebaju voditi tvoje odluke o ostavštini bogatstva za tvoje nasljednike. 132:5.16 "2.
Svatko tko uživa bogatstvo kao rezultat otkrića treba zapamtiti da čovjek živi na zemlji samo kratko vrijeme i da stoga
treba poduzeti odgovarajuće mjere za dijeljenje tih otkrića na korisne načine za najveći mogući broj svojih bližnjih. Dok
otkrivaču ne treba biti uskraćena nagrada za trud otkrića, on se ne treba sebično usuditi da traži sve prednosti i
blagoslove koje proizlaze iz otkrivanja nakupljenih prirodnih resursa. 132:5.17 "3. Dokle god ljudi namjeravaju poslovno
trgovati i razmjenjivati robu, oni imaju pravo na fer i zakonodavan profit. Svaki obrtnik zaslužuje plaću za svoje usluge;
trgovac ima pravo na svoju nadnicu. Poštena trgovina i častan odnos prema ljudima u organiziranom poslovnom svijetu
stvaraju različite vrste profita bogatstva, a svim se tim izvorima bogatstva mora suditi po najvišim principima pravde,
poštenja i fer odnosa. Častan trgovac ne bi trebao oklijevati da uzme isti profit koji bi on sam rado ustupio drugom trgovcu
u sličnoj transakciji. Iako ova vrsta bogatstva nije jednaka individualno ostyvarenom prihodu u poslovnim transakcijama na
velikoj skali, u isto vrijeme, takvo časno stečeno bogatstvo obdaruje svog posjednika znatnim kapitalom prava u
odlučivanja o njegovoj naknadnoj diobi. 132:5.18 "4. Ni jedan smrtnik koji poznaje Boga i želi činiti božansku volju neće
spasti na razinu ostvarenja bogatstva ugnjetavanjem. Ni jedan plemeniti čovjek neće nastojati akumulirati bogatstvo i
njegovu moć porobljavanjem ili nepoštenom eksploatacijom svoje braće u tijelu. Bogatstvo je moralno prokletstvo i
duhovna stigma ako je stečeno znojem potlačenog smrtnika. Svo to bogatstvo treba biti vraćeno bilo onima koji su na taj
način bili opljačkani ili njihovoj djeci i djeci njihove djece. Trajna civilizacija ne može biti izgrađena na praksi izigravanja
radnika od njegove plaće. 132:5.19 "5. Časno bogatstvo ima pravo na kamate. Sve dok ljudi budu uzimali i davali kapital u
najam, oni mogu ubirati poštenu kamatu pod uvjetom da sa radi o pošetno stečenom bogatstvu. Prvo očisti svoj kapital,
pa ga onda stavi po interes. Ne budi tako ništavan i pohlepan da se poniziš praksom lihvarenja. Ne dopusti sebi sebičnost
korištenja utjecaja novca da stekneš nepravednu prednost nad svojim napaćenim bližnjima. Ne padaj u napast da uzmeš
lihvarske kamate od svog brata u financijskoj nevolji. 132:5.20 "6. Ako se dogodi da osiguraš bogatstvo izvanrednom
darovitošću, ako tvoje bogatstvo potječe od nagrade inventivnog dara, ne traži nepravdan dio takvih nagrada. Čovjek
izvanrednih obdarenja ima dug prema svojim precima kao i potomcima; on pored toga ima obvezu prema svojoj rasi,

~ 134 ~
naciji i životnim okolnostima njegovih izuma otkrića. On također treba zapamtiti da je sam bio kao čovjek među ljudima
koji je radio i ostvario svoje izume. Bilo bi jednako nepravedno lišiti genijalca svih njegovih prirasta bogatstva. Ljudima će
zauvijek biti nemoguće da uspostave pravila i propise koji se primjenjuju jednako na sve ove probleme pravedne
raspodjele bogatstva. Prvo morate prepoznati čovjeka kao brata, i ako iskreno želite učiniti njemu kao što bi htjeli da on
učini vama, onda će vas svakidašnji diktati pravde, poštenja i pravednosti voditi pravednom i nepristranom rješavanju svih
problema ekonomske nagrade i društvene pravde. 132:5.21 "7. Osim za pravdene i poštene provizije za administrativni
rad, nitko ne smije položiti ruku na bogatstvo koje su vrijeme i slučajnost uzrokovali da padne u vaše ruke. Slučajno
stečeno bogatstvo trebate gledati donekle kao zadužbinu koju trebate utrošiti za dobrobit vaše društvene ili ekonomske
skupine. Posjednici takvog bogatstva trebaju imati glavnu riječ u odlučivanju o mudroj i učinkovitoj podjeli tih nezarađenih
sredstava. Civilizirani čovjek neće uvijek gledati na sve što je pod njegovom kontrolom kao svoj osobni i privatni posjed.
132:5.22 "8. Ako je bilo koji dio tvog bogatstva svjesno izveden iz prijevare; ako je bio što od tvog bogatstva nakupljeno
nečasnom praksom ili nepoštenim metodama, ako je tvoje bogatstvo proizvod nepravednih odnosa prema tvojim
bližnjima, žurno vrati sve takve nepošteno stečene dobitke njihovim pravim vlasnicima. Nadoknadite štetu i na taj način
očistite svoje bogatstvo od svih nepoštenih prihoda. 132:5.23 "9. Starateljstvo nad tuđim bogatstvom za dobrodit drugih je
svečana i sveta odgovornost. Nemojte dovesti u opasnost ili ugroziti takvo povjerenje. Uzmite za sebe od
povjerenihsredstava samo ono što bi vam svi pošteni ljudi dopustili. 132:5.24 "10. Onaj dio tvog bogatstva koji predstavlja
zaradu od vlastitih mentalnih i fizičkih napora - ako si obavio svoje poslove fer i u pravednosti - doista pripada tebi. Nitko
ne može poreći tvoje pravo na držanje i korištenje takvog bogatstva po tvojoj želji, pod uvjetom da to ne nanosi štetu
tvojim bližnjima." 132:5.25 Kad je Isus završio sa savjetovanjem, ovaj se bogati Rimljanin pridigao s kauča i opraštajući se
od Isusa obećao: "Moj dobri prijatelju, vidim da ste čovjek velike mudrosti idobrote, pa ću sutra početi upravljati svojim
imetkom u skladu sa tvojim savjetom."

6. DRUŠTVENA SLUŽBA

132:6.1 Ovdje u Rimu se zbio taj dirljivi događaj u kojem je Stvoritelj svemira proveo nekoliko sati u nastojanju da vrati
izgubljeno dijete njegovoj uznemirenoj majci. Ovaj je dječak odlutao od kuće i Isus ga je našao kako plače u nevolji. On i
Ganid su bili na putu prema knjižnicama, ali su se odlučili posvetiti vraćanju dječaka njegovoj kući. Ganid nikada nije
zaboravio Isusov komentar: "Znaš, Ganide, većina ljudskih bića je poput izgubljene djece. Oni provode većinu svog
vremena tužno plačući od straha i patnje, kad su uistinu tako blizu sigurnosti i zaštite, kao što je to dijete bilo tako blizu
svoje kuće. A svi oni koji znaju put istine i uživaju u sigurnosti poznavanja Boga trebaju smatrati svojom privilegijom, ako

~ 135 ~
ne i dužnosti, da ponude smjernice svojim bližnjima u njihovim nastojanjima da pronađu zadovoljstvo života. Zar nismo
iznimno uživali u ovoj službi vraćanja djeteta njegovoj majci? Tako i oni koji vode ljude Bogu nalaze blaženo zadovoljstvo
u služenju ljudima." I od tog dana, do kraja svog prirodnog života, Ganid je uvijek bio u potrazi za izgubljenom djecom,
tražeći priliku da ih vrati njihovim domovima. 132:6.2 Bilo je tu udovica s petero djece čiji je muž bio slučajno ubijen. Isus
je rekao Ganidu o gubitku vlastitog oca prilikom nesreće, i zajedno su više puta otišli utješiti ovu majku i njezinu djecu, dok
je Ganid tražio novac od svoga oca za njihovu hranu i odjeću. Nisu odustali od svojih nastojanja sve dok nisu našli posao
za najstarijeg dječaka, da pomogne u brizi za obitelj. 132:6.3 Te noći, dok je Gonod slušao o njihovim događajima, sa
simpatijom je rekao Isusu: "Želio sam da napravite učenjaka ili biznismena od mog sina, a vidim da od njega pravite
filozofa i filantropa." A Isus je smiješeći se odgovorio: "Možda da mu pomognemo da postane sve četvero; onda može
uživati u četverostrukom zadovoljstvu življenja, kako će imati sluha da prepozna četiri ljudske melodije umjesto jedne."
Tada je Gonod uzvratio: "Ja vidim da ste vi pravi filozof. Trebao bi napisati knjigu za buduće buduće generacije." A Isus je
odgovorio: "NeKnjigu - moja je misija da živim života u ovoj generaciji za sve generacije. Ja - ali nije više rekao, nego je
pogledao Ganida govoreći, "Sine, vrijeme je za počinak."

7. PUTOVANJA PO OKOLICI RIMA

132:7.1 Isus, Gonod i Ganid su išli na pet putovanja brodom iz Rima u posjet okolnim predjelima od interesa.Na posjetu
sjevernim jezerima Italije, Isus je vodio dugi razgovor s Ganidom, ukazujući da to da je nemoguće učiti čovjeka o Bogu
ako čovjek ne želi znati Boga. Na putu oko jezera naišli su na nekog površnog i ispraznog poganina i Ganida je iznenadilo
što Isus nije slijedio svoju uobičajenu praksu stupanja u razgovor s ovim čovjekom, što bi, naravno, vodilo raspravi o
duhovnim pitanjima. Kad je Ganid upitao svog učitelja zašto je pokazao tako malo zanimanja za ovog poganina, Isus je
odgovorio: 132:7.2 "Ganide, taj čovjek nije bio gladan istine. On nije bio nezadovoljan sobom. Nije bio spreman tražiti
pomoć i oči njegova uma nisu bile otvorene za primanje svjetla za dušu. Taj čovjek nije bio zreo za žetvu spasenja; njemu
treba biti dopušteno još nešto vremena dok ga kušnje i teškoće života ne pripreme za prihvaćanje mudrosti i viših učenja.
Ili, kad bi smo ga mogli dovesti da živi s nama, onda bi mu svojim životima mogli pokazati Oca na nebu, i tako ga privući
našim životima - životima Božjih sinova - da bi bio ponukan upitati o našem Ocu. Ne možeš obznaniti Oca onome koji ga
ne traži; ne možeš uvesti nevoljne duše u radosti spasenja. Čovjek mora postati gladan za istinom kao rezultat iskustva
življenja, ili mora željeti znati Boga kao rezultat kontakta sa životima onih koji poznaju božanskog Oca, prije nego bilo koji
drugi čovjek može djelovati kao sredstvo koje može povesti takvog smrtnog čovjeka Ocu na nebu. Ako poznajemo Boga,
naš pravi posao na zemlji je tako živjeti da omogućimo Ocu da se otkrije u našim životima, kako bi sve osobe koje tragaju

~ 136 ~
za Bogom vidjele Oca i tražile našu pomoć u nastojanju da saznaju više o Bogu koji je na taj način našao izraz u našim
životima." 132:7.3 Za posjete Švicarskoj, visoko u planinama, Isus je proveo cijeli dan u razgovoru s ocem i sinom na
temu budizma. Ganid je više puta izravno upitao Isusa o Budi, ali je ovaj uvijek najvećim dijelom okolišao s odgovorom.
Sada, u prisutnosti svoga sina, otac je izravno pitao Isusa o Budi, i Isus mu jedao izravan odgovor. Gonod je rekao:
"Doista želim znati što mislite o Budi." A Isus je odgovorio: 132:7.4 "Vaš Buda je mnogo bolji od vašeg budizma. Buda je
bio veliki čovjek, čak i prorok svome narodu, ali je bio prorok sirotan; time mislim reći da je rano izgubio iz vida svog
duhovnog Oca, Oca na nebu. Njegovo je iskustvo tragično. Pokušavao je živjeti i poučavati kao glasnik Boga, ali bez
Boga. Buda je uplovio brod svog spasenja u sigurne luke, sve do ulaza u nebo smrtnog spasenja, ali se zbog neispravnih
karti plovidbe, njegov dobri brod tu beznadno nasukao. Tu je ostao kroz mnoge generacije, nepokretan i gotovo beznadno
nasukan. I tu su mnogi vaši sunarodnjaci ostali kroz sve ove godine. Oni žive nadohvat sigurnih voda počinka, ali odbijaju
ući jer je plemeniti brod dobrog Bude nesrećom nasukan pred samom lukom. A budistički narodi nikada neće ući u ovu
luku, ako se ne iskrcaju s filozofskog broda njihovog proroka, hvatajući se njegova plemenitog duha. Da je tvoj narod
ostao vjeran Budinu duhu, on bi odavno uplovio u svoje utočište spokoja duha, počinka duše i sigurnosti spasenja.
132:7.5 "Vidite, Gonode, Buda je znao Boga u duhu, ali ga nije jasno otkrio u umu; Židovi su otkrili Boga u umu, ali ga
uglavnom nisu uspjeli upoznati u duhu. Danas, budisti tumaraju u filozofiji bez Boga, a moj se narod kukavno muči u
okovima straha od Boga i bez filozofije spasenja koja donosi život i slobodu. Vi imate filozofiju bez Boga; Židovi imaju
Boga, ali uglavnom nemaju s njim povezanu filozofiju življenja. Buda, koji nije uspio oformiti viziju Boga kao duha i kao
Oca, nije uspio ponuditi u svojim učenjima moralnu energiju i duhovnu snagu podstreka koja mora biti dio svake religije
koja želi promijeniti rasu i uzvisiti naciju." 132:7.6 Ganid je zatim uzviknuo: "Učitelju, da nas dvojica stvorimo novu religiju,
jednu koja će biti dovoljno dobra za Indiju i dovoljno velika za Rim, i možda se pogodimo s Židovima da je prihvate
umjesto Jahve." Isus je odgovorio: "Ganide, religije nisu rezultat stvaranja. Religije ljudi odrastaju tijekom dugih razdoblja,
dok otkrivenja Boga iznenada bijesnu i obasjaju zemlju u životima ljudi koji otkrivaju Boga svojim bližnjima." Ali Ganid i
Gonod nisu shvatili smisao ovih proročanskih riječi. 132:7.7 Ove noći nakon što su se povukli na počinak,Ganid nije
mogao spavati. Dugo je govorio s svojim ocem i na kraju rekao: "Znaš, oče, ja ponekad mislim da je Jošua prorok." A
njegov je otac samo pospano odvratio: "Moj sine, postoje i drugi." 132:7.8 Od tog je dana do kraja svog prirodnog života,
Ganid nastavio razvijati svoju osobnu religiju. Bio je pod snažnim dojmom Isusovog širokoumlja, pravednosti i tolerancije.
U svim raspravama o filozofiji i religiji, mladić nikada nije doživio osjećaj negodovanja i antagonizma. 132:7.9 Kakav prizor
nebeskim inteligencijama, vidjeti ovog Indijskog mladića kako predlaže Stvoritelju cijelog svemira da stvore novu religiju! I
premda mladić toga nije bio svjestan, oni su bili u procesu stvaranja nove i trajne religije tu, na licu mjesta - ovog novog

~ 137 ~
puta spasenja, otkrivenja Boga čovjeku kroz Isusa i u njemu. Ono što je bilo najveća želja mladićeva srca je to što je
istinski nesvjesno činio. I to je tako i uvijek će biti. Ono što prosvijetljena i reflektivna ljudska mašta duhovnog nauka i
vodstva zdušno i nesebično želi učiniti i biti, postaje mjerivo kreativno u skladu sa stupnjem smrtne predanosti božanskom
vršenju Očeve volje. Kada čovjek ide u partnerstvu s Bogom, velike stvari se mogu dogoditi i događaju.

POGLAVLJE 133 : POVRATAK IZ RIMA

133:0.1 KADA se spremao napustiti Rim, Isus se nije pozdravio ni sa jednim od svojih prijatelja. Pisar iz Damaska se
pojavio u Rimu bez najave i nestao na isti način. Prošla je puna godina dana prije nego što su oni koji su ga poznavali i
voljeli izgubili nadu da će ga ponovo vidjeti. Pred kraj druge godine male su se skupine njegovih poznanika našle
uzajamno privučene zajedničkim zanimanjem za njegova učenja i spomenom prijatnih trenutaka koje su s njim proveli. I
ove su male skupine stoika, cinika i poklonika kulta misterije nastavile sa svojim neredovitim i neformalnim sastancima
sve do dana kad su se u Rimu pojavili prvi propovjednici kršćanske religije. 133:0.2 Gonod i Ganid su kupili toliko robe u
Aleksandriji i Rimu, da su poslali sav svoj prtljag teretnim transportom do Taranta, dok su tri putnika ležerno pješačila
Italijom preko velikog apijskog puta. Na tom su putu sreli svakojake ljude. Pored mnogih plemenitih rimskih građana i
grčkih kolonista koji su živjeli na tom putu, tu su se već počeli doseljavati i potomci mnogih inferiornih robova. 133:0.3
Jednom prilikom, dok su zastali da ručaju negdje na pola puta do Taranta, Ganid je izravno tražio Isusovo mišljenje o
indijskim kastama. Isus je rekao: "Dok se ljudska bića uzajamno po mnogo čemu razlikuju, pred Bogom i duhovnim
svijetom svi smrtnici stoje na ravnopravnoj osnovi. Postoje samo dvije skupine smrtnika u Božjim očima: Oni koji žele
vršiti njegovu volju i oni koji to ne žele. Kad svemir promatra bilo koji naseljeni svijet, mi razlikujemo samo dvije velike
klase: one koji poznaju Boga i one koji ga ne poznaju. Oni koji nisu sposobni znati Boga ubrajaju se među životinje bilo
kojeg svijeta. Čovječanstvo se tako može podijeliti u mnoge klase u skladu s različitim kvalifikacijama, kako se ljudi
razlikuju u fizičkom, mentalnom, društvenom, stručnom ili moralnom obdarenju, ali kad se ove različite klase smrtnika
nađu pred Božjim sudom, one stoje na ravnopravnom uporištu; Bog uistinu nije pristran. Iako ne možete ne priznati
postojanje određenih razlika u ljudskim sposobnostima i obdarenju u pitanju intelektualnog, društvenog i moralnog
statusa, nemojte praviti takve razlike u duhovnom bratstvu kad se ljudi okupe prilikom iskazanja obožavanja u prisutnosti
Boga."

~ 138 ~
 1. MILOST I PRAVDA

133:1.1 Vrlo zanimljiv događaj se odigrao jednog popodneva uz cestu dok su se približavali Tarantu. Bili su svjedoci
grubog i nasilničkog napada jednog brutalnog mladića na jednog dječaka. Isus je požurio u pomoć žrtvi napada i kad ga je
oslobodio, čvrsto je držao počinitelja nasilja dok dječak nije pobjegao. U trenutku kad je Isus pustio napadača, Ganid je
skočio na mladića i počeo ga mlatiti, i Ganid je bio zaprepašten kad se Isus spremno umiješao. Nakon što je zgrabio
Ganida i dopustio prestrašenom dječaku da pobjegne, čim je povratio dah, Ganid je uzbuđeno uzviknuo: "Ne razumijem,
Učitelju. Ako milost nalaže da spasiš dječaka, zar onda pravda ne traži da kazniš onog većeg mladića koji je poduzeo
napad?” Isus je odgovorio: 133:1.2 "Ganide, dobro kažeš da ne razumiješ. Služba milosti je uvijek djelo pojedinca, dok je
kazna pravde funkcija društvenih, zakonodavnih ili svemirskih upravnih skupina. Kao pojedinac dužan sam pokazati
milost; moram priskočiti u pomoć dječaku koji je u nevolji i upotrijebiti dovoljno snage da spriječim agresora, i to je upravo
ono što sam učinio kad sam oslobodio žrtvu agresije; to je završetak službe milosti. Prinudno sam držao agresora
dovoljno dugo da omogućim slabijoj strani u sporu da pobjegne, nakon čega sam se povukao u stranu. Nisam želio biti u
poziciji presude nad agresorom i nisam pitao za njegov motiv - nisam sudio razlozima koji su dali povoda njegovu napadu
na manjeg dječaka - što bi me obvezalo na sprovedbu kazne koju moj um diktira kao nagradu za njegova nedjela.
Ganide, milost može biti velikodušna, ali pravda mora biti precizna. Zar ne vidiš da ne postoje dvije osobe koje se mogu
složiti koja kazna odgovara zahtjevima pravde? Jedan traži četrdeset udaraca bičem, drugi dvadeset, a treći smatra
samicu pravednom kaznom. Zar ne vidiš da je na ovom svijetu takve odgovornosti bolje prepustiti skupinama ljudi ili
odabranim predstavnicima takvih skupina? U svemiru, presuda je povjerena onima koji u potpunosti znaju izvore porijekla
svih nedjela, kao i motive koji vode zločinima. U civiliziranom društvu i organiziranom svemiru, pravosuđe počiva na
donošenju pravedne presude poštenim sudskim procesom, a takve povlastice pripadaju domeni pravosudnih skupina na
svjetovima i sveznajućih administratora u višim svemirima cijele tvorevine." 133:1.3 Danima su razgovarali o ovom
problemu manifestacije milosti i administracije pravde. Ganid je, barem u određenoj mjeri, razumio zašto Isus nije želio
sudjelovati u osobnoj borbi. Ali Ganid je postavio još jedno pitanje, na koje nikada nije dobio potpuno zadovoljavajući
odgovor; to je bilo: "Ali, Učitelju, ako vas nadmoćno i agresivno stvorenje odluči napasti i ako vam zaprijeti uništenjem, što
ćete učinili? Hoćete li poduzeti napore da se odbranite?" Isus nije mogao dati potpun i zadovoljavajući odgovor na
mladićevo pitanje budući da nije želio otkriti da je on (Isus) živio na zemlji kao otkrivenje ljubavi Rajskog Oca
zainteresiranim svemirskim promatračima, te ovako je rekao: 133:1.4 "Ganide, ja dobro razumijem tvoju zbunjenost nekim
od tih problema, i nastojaću odgovoriti na tvoje pitanje. Prvo, u svim eventualnim napadima protiv mene, trebam utvrditi

~ 139 ~
da li je agresor sin Božji - moj brat u tijelu - i ako zaključim da takvo stvorenje nema moralni sud i duhovni razum, neću
oklijevati da se obranim do pune sposobnosti moje obrambene moći, bez obzira na posljedice na napadača. Ali ja ne bih
na taj način napao svog bližnjeg koji ima status sina, čak ni u samoobrani.To jest, ne bih ga kaznio unaprijed i bez
presude za njegov napad na mene. Na svaki bih mogući način nastojao spriječiti i odvratiti sprovedbu takvog napada i
ublažiti ga u slučaju da ga ne uspijem zaustaviti. Ganide, ja imam apsolutno povjerenje u skrb moga nebeskog Oca;
posvećen sam činjenju volje Oca koji je na nebu. Ne vjerujem da me može snaći stvarno zlo; ne vjerujem da moj životni
rad doista može ugroziti neko djelo mojih neprijatelja, a sigurno se ne trebam bojati nasilja od prijatelja. Ja sam apsolutno
siguran da mi je cijeli svemir prijateljski naklonjen - inzistiram na vjerovanju u ovu svemoćnu istinu sa svesrdnim
povjerenjem i unatoč svega što može djelovati suprotno." 133:1.5 Ali Ganid nije bio potpuno zadovoljan. Mnogo puta su
razgovarali o tim pitanjima i Isus mu je ispričao o nekoliko svojih doživljaja iz djetinjstva, uključujući i priču o Jakobu, sinu
klesara. Kada je čuo kako se Jacob prihvatio uloge Isusovog branitelja, Ganid je rekao: "Oh, sad vidim o čemu se radi! U
prvom redu normalno ljudsko biće vrlo rijetko želi napasti tako ljubaznu osobu, a čak i da netko poduzme nešto tako
nerazumno, prilično je sigurno da će pri ruci biti neki drugi smrtnik koji će vam priteći u pomoć, upravo kao što vi uvijek
priskačete u pomoć svakome koga vidite u nevolji. U mom srcu, učitelju, slažem se s vama, ali u glavi još uvijek mislim
da, kad bih ja bio Jakov, rado bih kaznio te primitivne bližnje koji se usude napasti nekoga poput vas samo zato što misle
da se nećete braniti. Pretpostavljam da ste prilično sigurni na svom putu kroz život, jer ulažete toliko vremena u pomoć
drugima i služenje svojim bližnjima u nevolji - što je dobro, jer vjerojatno će uvijek biti netko pri ruci da vam priskoči u
pomoć." Isus je odgovorio:"Taj test još nije došao, Ganide, a ako dođe, moramo se povesti prema Očevoj volji." I to je bilo
sve što je dečko mogao izvući iz svog učitelja na tu tešku temu samoobrane i nepružanja otpora. Drugom je prilikom uspio
izvući iz Isusa mišljenje da organizirano društvo ima svako pravo da uposli silu u sprovedbi pravde.

2. UKRCAVANJE U TARENTU

133:2.1 Dok su stajali pored broda čekajući da se istovari teret, putnici su vidjeli kako jedan čovjek zlostavlja svoju ženu.
Isus je po običaju intervenirao u ime osobe izložene napadu. Stao je iza razjarenog muža i lagano mu lupnuo po ramenu,
govoreći: "Moj prijatelju, mogu li govoriti s tobom nasamo na trenutak?" Razjareni je čovjek bio tako smeten ovim
pristupom da je nakon nekoliko trenutaka neugodna oklijevanja, promucao - "er - zašto? - Da, što želiš sa mnom" Kad ga
je Isus poveo u stranu, rekao je: "Moj prijatelju, vidim da vam se moralo dogoditi nešto strašno; bilo bi mi drago čuti, ako
mi možete reći što se moglo dogoditi tako snažnom čovjeku da ga navede da napadne svoju suprugu, majku svoje djece,
i da to učini ovdje, pred svima. Siguran sam da mislite da postoji neki veliki razlog za ovaj napad. Što je to vaša žena

~ 140 ~
mogla učiniti da zasluži takav tretman od svoga muža? Kad vas pogledam, mislim da vidim na vašem licu ljubav prema
pravdi, ako ne i želju da budete milostivi. A usuđujem se reći da, ako me na putu napadnu razbojnici, vi bi ste bez
oklijevanja pojurili u pomoć. Usudio bih se reći da ste već učinili mnoge takve hrabre stvari u tijeku svog života. Sada mi,
prijatelju, recite o čemu se tu radi? Je li vaša žena učinila nešto krivo, ili ste uludo izgubiti glavu i nepromišljeno je napali?"
Nije to bilo ono što je Isus rekao što je toliko dirnulo srce ovog čovjeka, koliko je to bio Isusov ljubazni pogled i suosjećajni
osmijeh prilikom ove opaske. Čovjek je odgovorio: "Jasno mi je da morate biti svećenik cinizma i zahvaljujem se što ste
me obuzdali. Moja supruga nije učinila ništa zlo; ona je dobra žena, samo me iritira prigovaranjem u javnosti i tako
izgubim živce. Ispričavam se nedostatku samokontrole i obećavam da ću pokušati živjeti prema obećanju koji sam dao
jednom vašem bratu koji me prije mnogo godina učio boljim mislima i djelima. To vam obećavam." 133:2.2 I onda, dok se
s njim opraštao, Isus je rekao: "Moj brate, uvijek imajte na umu da čovjek nema vlast nad ženom, osim ako mu žena
svojevoljno i dobrovoljno da takvu vlast.Vaša supruga je pristala s vama ići kroz život da vam pomogne da izborite
njegove bitke, i na sebe je preuzela daleko veći dio tereta u rađanju i podizanju vaše djece, a kao nagradu za ovu
posebnu uslugu bilo bi pošteno da joj date tu posebnu zaštitu koju muškarac daje ženi kao svom partneru koji nosi, rađa i
njeguje djecu. Ljubav i obzir koje čovjek ukazuje svojoj ženi i njihovoj djeci govore o mjeri do koje je taj čovjek postigao
više razine kreativne i duhovne samosvijesti. Ne znate li da su muškarci i žene partneri s Bogom pri svojoj suradnji u
stvaranju bića koja kao odrasle osobe imaju potencijal za besmrtnost duše? Otac na nebu tretira Duha-Majku njihove
djece svemira kao sebi ravnopravnu osobu. Božanski je dijeliti život i sve što se na njega odnosi ravnopravno s majkom-
partnerkom koja s vama u potpunosti dijeli taj božanski doživljaj samoreprodukcije u životima vaše djece. Kad bi samo bili
u stanju voljeti svoju djecu onako kako Bog voli vas, tada bi zacijelo voljeli i cijenili svoju ženu onako kako Otac na nebu
poštuje i slavi Beskonačni Duh, majku sve djece duha prostranog svemira." 133:2.3 Dok su se ukrcavali na brod, mogli su
vidjeti kako muž i žena stoje u tihom zagrljaju, uplakanih očiju. Nakon što je čuo drugu polovicu Isusove poruke ovom
čovjeka, Gonod je proveo cijeli dan u meditaciji na tu temu, i odlučio je reorganizirati svoj dom po povratku u Indiju.
133:2.4 Putovanje u Nikopol je bilo ugodno, ali sporo kako vjetar nije bio povoljan. Trojica putnika su proveli mnoge sate u
prepričavanju svojih iskustava iz Rima i prisjećanju na sve što im se dogodilo od njihova prvog susreta u Jeruzalemu.
Ganid je bio sve više prožet duhom osobne službe. On je prvo usmjerio svoju pažnju na upravitelja broda, ali je na drugi
dan, nakon što je zagazio u duboke vjerske vode, pozvao Isusa da mu pomogne. 133:2.5 Proveli su nekoliko dana u
Nikopolu, gradu koji je August osnovao prije nekih pedeset godina kao "grad pobjede" u spomen bitke kod Aktiuma, gdje
je bio utaboren sa svojom vojskom prije bitke. Boravili su u kući jednog Jeremije, grčkog obraćenika na židovsku vjeru,

~ 141 ~
kojeg su upoznali na brodu. Apostol Pavao je proveo cijelu zimu sa Jeremijinim sinom u istoj toj kući tijekom svog trećeg
misionarskog putovanja. Od Nikopola su plovili na istom brodu za Korint, glavni grad rimske provincije Ahaje.

3. U KORINTU

133:3.1 U vrijeme kad su stigli u Korint, Ganid je postao duboko zainteresiran za židovsku religiju, pa nije bilo čudno da je
jednoga dana, dok su prolazili pored sinagoge u koju su ljudi upravo ulazili, zatražio da ga Isus odvede na službu. Taj dan
su čuli raspravu jednog učenog rabina o "Sudbini Izraela," a nakon službe su upoznali jednog Krispusa, nadstojnika te
sinagoge. Više puta su se navraćali u sinagogu na službu, ali uglavnom kako bi se našli s Krispusom. Ganidu se jako
sviđao Krispus, njegova supruga i obitelji od petero djece. Uživao je promatrajući kako Židovi provode svoj obiteljski život.
133:3.2 Dok se Ganid bavio studijem obiteljskog života, Isus je učio Krispusa o boljim metodama religioznog života. Isus
je imao više od dvadeset susreta s tim dalekovidim Židovom; i nije čudo što je Krispus poslije više godina, kad je Pavao
propovijedao u toj sinagogi i kad su Židovi odbacili njegovu poruku i glasovali zabraniti mu daljnje propovijedanje u
sinagogi, prišao na stranu nežidova i sa cijelom svojom obitelji prihvatio novu religiju, te postao jedan od glavnih oslonaca
kršćanske crkve koju je Pavao kasnije organizirao u Korintu. 133:3.3 Tijekom osamnaest mjeseci za kojih je Pavao
propovijedao u Korintu, njemu su prišli Silas i Timotej, a upoznao je i mnoge druge koji su primili nauk od "židovskog
mentora sina jednog indijanskog trgovca." 133:3.4 U Korintu su upoznali ljude svih rasa sa sva tri kontinenta. Pored
Aleksandrije i Rima, bio je to najviše kozmopolitski grad mediteranskog carstva. U gradu je bilo mnogo toga privlačnog, i
Ganid nikada nije posustao od posjeta tvrđavi koja je stajala gotovo dvije tisuće metara iznad mora.On je također proveo
mnogo slobodnog vremena u sinagogi i u domu Krispusa. Isprva je bio šokiran, a kasnije šarmiran, statusom žene u
židovskom domu; bila je to nova spoznaja ovom mladom Indijcu. 133:3.5 Isus i Ganid su često bili gosti u jednoj drugoj
židovskoj kući, u domu Juste, pobožnog trgovca, koji je živio pokraj sinagoge. I mnogo puta poslije ovih događaja, kad je
apostol Pavao boravio u ovoj kući, čuo je pripovijedi o razgovorima s indijskim dječakom i njegovim židovskim učiteljem,
dok su se Pavao i Justus pitali što je postalo od tako mudrog i briljantnog hebrejskog učitelja. 133:3.6 Dok su bili u Rimu,
Ganid je primijetio da je Isus odbio da ih prati u javna kupališta. Nekoliko puta poslije toga mladić je pokušao navesti
Isusa da se izjasni u vezi odnosa među spolovima. Ovaj je odgovorio je na mladićeva pitanja, ali nikada nije bio naklonjen
podrobnijoj raspravi na tu temu. Jedne večeri, dok su šetali po Korintu blizu mjesta gdje je zid kaštela vodio do mora,
presrele su ih dvije javne žene. Ganid je usvojio ideju, i to s pravom, da je Isus bio čovjek visokih ideala, kojem je bilo
mrsko sve što je odisalo bilo kakvom nečistoćom ili najmanjim zlom;zbog toga se oštro obratio tim ženama i grubo im dao
do znanja da im ne prilaze. Kad je Isus to vidio, rekao je Ganidu: "Imaš dobru namjeru, ali nemoj se tako preuzetno

~ 142 ~
obraćati djeci Božjoj, čak ni onoj djeci koja su zabludjela. Tko smo mi da sudimo ovim ženama? Znamo li sve okolnosti
koje su ih dovele da pribjegnu takvim metodama zarade za život? Stani tu sa mnom da s njima progovorimo o tim
pitanjima." Kurtizane su bili zapanjene onim što je rekao, čak i više nego sam Ganid. 133:3.7 Dok su tako stajali na
mjesečini, Isus je rekao: "Tu živi u svakom ljudskom umu božanski duh, dar Oca na nebu. Ovaj dobri duh uvijek nastoji
voditi čovjeka Bogu, pomoći nam da pronađemo Boga i da ga upoznamo; ali u smrtnicima postoje i mnoge prirodne
fizičke tendencije koje je Stvoritelj tu stavio da služe dobrobiti pojedinca i rase. Muškarci i žene često postanu zbunjeni u
pogledu samorazumijevanja i hvatanja u koštac s mnogostrukim teškoćama zarađivanja za život u svijetu kojim u tako
velikoj mjeri dominiraju sebičnost i grijeh. Ja vidim, Ganide, da niti jedna od tih žena nije namjerno izabrala zlo. Mogu reći
po crtama njihovih lica da su mnogo patile; da su mnogo pretrpjele u rukama naizgled okrutne sudbine; one nisu
namjerno izabrale ovu vrstu života; one su se, u malodušnosti koja je graničila s očajem, predale trenutnom pritisku i
prihvatile ovaj neukusni način zarađivanja za život kao izlaz iz situacije koja im je djelovala beznadne. Ganide, neki su
ljudi stvarno zli u srcu; oni namjerno čine zlo; no, reci mi, kada pogledaš ova uplakana lica, vidiš li išta što je loše ili
zločesto?" I kad je Isus na trenutak zastao u odgovoru, Ganid je prigušenim glasom promucao: "Ne, Učitelju, ne vidim.
Ispričavam se zbog svoje grubosti - Molim njihov oprost." Isus je tada rekao: "A ja ti u njihovo ime poručujem da su ti već
oprostile kao što govorim u ime moga Oca na nebu da im je on već oprostio. Sada dođite svi sa mnom do prijateljeve
kuće, gdje ćemo tražiti osvježenje i planirati novi i bolji život pred nama." Do tog časa začuđene žene nisu progovorile ni
riječi; gledale su jedna drugu i tiho slijedile za muškarcima. 133:3.8 Zamislite iznenađenje Justusove žene kad se u ovaj
kasni sat Isus pojavio s Ganidom i s ove dvije žene, govoreći: "Oprostite što dolazimo u ovo doba, ali Ganid i ja želimo
nešto pojesti i podijeliti s našim novim prijateljima, kojima također treba hrana, a osim toga dolazimo k vama s mišlju da
ćete biti zainteresirani da se posavjetujemo kako najbolje pomoći ovim ženama da počnu novi život. One vam mogu
ispričati svoju priču, a ja pretpostavljam da su imale puno problema, a sama njihova prisutnost ovdje u vašoj kući svjedoči
koliko ozbiljno žele znati dobre ljude i rado prihvatiti priliku da pokažu cijelom svijetu - čak i anđelima nebeskim - kako
mogu postati hrabre i plemenite žene." 133:3.9 Kad je Marta, Justusova žena, stavila hranu na stol, Isus se neočekivano
oprostio od njih, govoreći: "Kako je već kasno, a budući da nas očekuje mladićev otac, želimo se ispričati i ostaviti vas
ovdje nasamo - tri žene - ljubljene sinove Svevišnjega. I ja ću se moliti za vaše duhovno vodstvo, dok formirate planove
za novi i bolji život na zemlji i vječni život u narednom svijetu." 133:3.10 Tako su se Isus i Ganid oprostili od žena. Dosad
dvije kurtizane nisu rekle ni riječi; niti je Ganid izgovorio i riječi. Nekoliko trenutaka i Marta je bila nijema, ali se brzo
podigla i dorasla prigodi, dajući sve od sebe da pomogne ovim strankinjama, upravo kako se Isus nadao. Starija žena je
umrla nedugo nakon tog događaja, puna nade u vječni život, dok je mlađa radila u Justusovoj poslovnici i kasnije postala

~ 143 ~
doživotnom članicom prve kršćanske crkve u Korintu. 133:3.11 Nekoliko puta u domu Krispusa, Isus i Ganid su sreli
jednog Gajusa koji je kasnije postao odani pobornik Pavla. Tijekom ta dva mjeseca u Korintu vodili su intimne razgovore s
mnogim znamenitim pojedincima i kao rezultat svih tih naočigled slučajnih kontakta, više od polovice ljudi je tako
reformirano da su postali članovi kasnije kršćanske zajednice. 133:3.12 Kada je Pavao prvi put došao u Korint, nije imao
namjeru tu dugo ostati. Ali on nije znao da je židovski učitelj tako dobro pripravio put njegovim nastojanjima. Dalje je otkrio
je da su Akvila i Priscila već stvorili veliki interes među ljudima, a Aquila je bio Cinik s kojim je Isus došao u kontakt u
Rimu. Njih dvoje su bili židovske izbjeglice iz Rima, koje su brzo prihvatile Pavlova učenja. S njima je živio i radio, jer su
se bavili izradom šatora. I zbog ovih je okolnosti Pavao produžitio svoj boravak u Korintu.

4 . OSOBNI RAD U KORINTU

133:4.1 Isus i Ganid su imali još mnogo drugih zanimljivih iskustava u Korintu. Vodili su bliske razgovore s velikim brojem
osoba koje su izvukle veliku korist od pouke koju su primile od Isusa. 133:4.2 Mlinaru je rekao o brušenju zrnaca istine u
mlinu životnog iskustva koji čini da teške stvari božanskog života postanu lako absorbirane čak i u onim čovjekovim
bližnjima koji su slabi i nemoćni. Isus je rekao: "Dajte mlijeko istine onima koji su još djeca u duhovnoj percepciji. U
svakodnevnom životu i u službi vaše ljubavi poslužujte duhovnu hranu u atraktivnom obliku koji je pogodan za degustaciju
svakog tragatelja." 133:4.3 Rimskom satniku je rekao: "Ostavi caru ono što je Carevo, a Bogu ono što je Božje. Iskreno
bogoštovlje i odano služenje Cezaru ne trebaju biti u sukobu, osim ako se Cezar usudi prisvojiti za sebe štovanje koje
jedino Božanstvo može tražiti od čovjeka. Odanost Bogu, kad ga budete upoznali, će vas učiniti još odanijim i vjernijim u
vašoj oddanosti dostojnom caru." 133:4.4 Iskrenom vođi mitraičkog kulta je rekao: "Imate pravo što tražite religiju vječnog
spasenja, ali griješite što idete u potragu za tako slavnom istinom među izvještačenim misterijama i ljudskim filozofijama.
Zar ne znate da otajstvo vječnog spasenja prebiva u vašoj duši? Zar ne znate da Bog nebeski šalje svoj duh da živi u
vama i da ovaj duh vodi sve koji vole istinu i služe Boga iz ovoga života kroz portale smrti do vječnih visina svjetla gdje
Bog čeka da primi svoju djecu? I nikad ne zaboravite: Svi koji poznaju Boga su sinovi Boga, ako doista žude da budu
poput njega." 133:4.5 Epikurejskom učitelju je rekao: "Dobro je izabrati ono što je najbolje i cijeniti ono što je dobro, ali
imate li mudrosti da uočite važnije stvari u smrtnom životu koje su utjelovljene u duhovnim svjetovima i koje proizlaze iz
ostvarivanja Božje prisutnosti u ljudskom srcu? Velika stvar u svem ljudskom iskustvu je realizacija poznavanja Boga čiji
duh živi u vama i želi vas voditi naprijed na tom dugom i gotovo beskrajnom putovanju postizanja osobne prisutnosti
našeg zajedničkog Oca, Boga svega stvorenoga, Gospodara svemira." 133:4.6 Grčkom poduzetniku i graditelju je rekao:
"Moj prijatelju, dok se bavite izgradnjom materijalnih objekata, vodite računa o razvoju duhovnog karaktera u sličnosti s

~ 144 ~
božanskim duhom koji živi u vašoj duši. Ne dopustite da uspjeh koji postignete u vremenskoj gradnji bude veći od
postignuća koje ostvarite kao duhovni sin nebeskog kraljevstva. Dok drugima gradite palače vremena, ne zaboravite
samome sebi osigurati mjesto u palači vječnosti. Uvijek imajte na umu, postoji grad čiji su temelji pravda i istina, a čiji je
graditelj i tvorac Bog." 133:4.7 Rimskom sucu je rekao: "Kad sudite ljudima, ne zaboravite da ćete i sami jednoga dana
doći na sud pred vladarima svemira. Sudite pravedno, čak milosrdno, i ne zaboravite da ćete jednoga dana i sami tražiti
milosrđe i razumijevanje pred Vrhovnim Sucem. Sudite onako kako bi željeli da se vama sudi u sličnim okolnostima, u
duhu zakona kao i njegove pisane riječi. I dok odobravate pravdu i poštenje u svim odnosima među ljudima u svjetlu
potrebe onih koji pred vama stoje, tako ćete i vi imati pravo očekivati da milosrđe ublaži pravednost odluke koja će biti
donesena u vašem slučaju kad stanete pred suca sve zemlje." 133:4.8 Vlasnici grčke gostionice je rekao: "Dok ukazujete
gostoprimstvo, ne zaboravite da su vaši gosti djeca Svevišnjega. Uzvisite napore vašeg dnevnog rada do visokih razina
umjetničkog izražaja kroz sve veću spoznaju da služite Bogu u osobama u kojima živi njegov duh koji je sišao da živi u
srcima ljudi i koji nastoji transformirati njihove umove i uvesti njihove duše u znanje Rajskog Oca koji poklanja sve te
darove božanskog duha." 133:4.9 Isus je imao mnogo posjeta s jednim kineskim trgovcem. Opraštajući se, on ga je
upozorio: "Obožavajte samo Boga koji je vaš jedini istinski predak. Ne zaboravite da duh Očev živi u vama i da zauvijek
usmjerava vašu dušu prema nebu. Ako budete slijedili nesvjesna vodstva ovog besmrtnog duha, sigurno ćete uzaći na
putu pronalaženja Boga. A kada postignete Ocu na nebu, to će biti zato što ste tražeći njega postali sve više i više poput
njega. Zbogom, Čang, ali samo za neko vrijeme, jer ćemo se ponovno sresti u svjetovima svjetla, gdje Otac duša duha
pruža mnoga ugodna mjesta za zastoj i susrete onih koji putuju prema Raju." 133:4.10 Putniku iz Britanije je rekao: "Moj
brate, vidim da ste u potrazi za istinom i skrećem vam pažnju na to da duh Oca sve istine prebiva u vama. Jeste li ikada
iskreno nastojati razgovarati sa duhom svoje vlastite duše? Takvo što je uistinu teško i rijetko vodi svijesti o uspjehu; ali
svaki iskreni pokušaj materijalnog uma da komunicira sa svojim unutarnjim duhom susreće određeni uspjeh, unatoč tome
što većina svih tih prekrasnih ljudskih iskustava moraju dugo ostati nadsvjesne registracije u dušama takvih smrtnika koji
poznaju Boga." 133:4.11 Odbjeglom mladiću Isus je rekao: "Zapamtite, postoje dvojica od kojih ne možete pobjeći - Bog i
vi sami. Gdje god pošli, nosite sa sobom samoga sebe i duh nebeskog Oca koji živi u vašem srcu. Moj sine, prestanite
sebe zavaravati; skrasite se u hrabroj praksi suočavanja s činjenicama života; čvrsto se držite uvjerenja da je čovjek sin
Boga i sigurnosti u vječni život, kako sam vam već rekao. Od ovog dana odlučite biti pravi čovjek, čovjek koji se odlučio
hrabro i inteligentno suočiti sa životom." 133:4.12 Osuđenom zločincu je rekao o njegovom posljednjem satu: "Moj brate,
pali ste na zla vremena. Izgubili ste svoj put; upetljali ste se u mreže kriminala. Iz razgovora s vama, vidim da niste
namjeravali učiniti to što će vas koštati vašeg vremenskog života. Ali učinili ste zlo i vaši su vas suvremenici našli krivim;

~ 145 ~
donijeli su odluku da trebate umrijeti. Ni vi ni ja ne možemo zanijekati državi pravo na samoobranu po vlastitom izboru.
Čini se da ne postoji način na koji ljudskim putem možete izbjeći kaznu za svoj prijestup. Vaši suvremenici moraju suditi
onome što ste učinili, ali postoji sudac kojem se možete obratiti za oprost, koji će vam suditi prema vašim stvarnim
motivima i boljim namjerama. Ne trebate se bojati primiti Božji sud, ako su vaše pokajanje i vjera iskreni. Činjenica da
vaša greška za sobom povlači smrtnu kaznu ljudskih bića ne umanjuje vašušansu da primite pravdu i milost od nebeskih
sudova." 133:4.13 Isus je uživao u brojnim intimnim razgovorima s velikim brojem gladnih duša, prevelikim da uđu u ovaj
zapis. Trojica putnika su uživali u svom boravku u Korintu. Izuzev Atene, koja je prije svega bila poznata kao obrazovni
centar, Korint je bio najvažniji grad u Grčkoj tijekom rimskog doba, i ova dva mjeseca boravka u tom uspješnom
komercijalnom centru su pružila trojici putnika priliku za mnoga dragocjena iskustva. Njihov je boravak u ovom gradu bio
jedan od najzanimljivijih na povratku iz Rima. 133:4.14 Gonod je imao mnoge poslovne interese u Korintu i kad je njegov
posao završen, putnici su se spremili otploviti za Atenu. Putovali su malim brodom koji se mogao prenijeti preko kopna iz
jedne korintske luke u drugu, na udaljenosti od šesnaest kilometara.

5. U ATENI - RASPRAVA O ZNANOSTI

133:5.1 Ubrzo su stigli do starog središta grčke znanosti i učenja, i Ganid je bio oduševljen mišlju da su bili u Ateni, u
Grčkoj, kulturnom središtu nekadašnjeg aleksandrijskog carstva čije su granice dopirale i do njihove vlastite zemlje Indije.
Tu su imali malo posla; Gonod je tako proveo većinu vremena s Isusom i Ganidom u posjeti mnogim zanimljivostima i
slušanju zanimljivih rasprava između mladića i njegovog svestranog učitelja. 133:5.2 Veliko sveučilište je i dalje aktivno
djelovalo u Ateni, i trojica putnika su često navraćali u ove dvorane učenja. Isus i Ganid su temeljito raspravljali učenja
Platona kad su svratili na predavanja u muzeju u Aleksandriji. Svi su uživali u umjetnosti Grčke, čiji su se primjeri još
uvijek mogli naći tu i tamo po gradu. 133:5.3 Otac i sin su jako uživali u raspravi o znanosti između Isusa i jednog grčkog
filozofa kojeg su jedne večeri upoznali u svratištu. Nakon što je ovaj cjepidlaka završio dugi govor od gotovo tri sata,
suvremenim jezikom, Isus je rekao: 133:5.4 Znanstvenici će jednog dana moći mjeriti energiju, ispoljenja sile, gravitacije,
svjetlosti i elektriciteta, no ti isti znanstvenici nikada neće (znanstveno) biti u prilici reći što ovi svemirski fenomeni jesu.
Znanost se bavi fizičko-energetskim aktivnostima; religija se bavi vječnim vrijednostima. Istinska filozofija izrasta iz
mudrosti koja nastoji uskladiti te kvantitativne i kvalitativne opservacije. Uvijek postoji opasnost da čisto fizički znanstvenik
može postati zaražen matematičkim ponosom i statističkim egoizmom, da ne spominjem duhovno slijepilo. 133:5.5 Logika
vrijedi u materijalnom svijetu, dok je matematika pouzdana kad ograniči svoju primjenu na fizički svijet; ali niti jedna se ne
može smatrati u cijelosti pouzdanom i nepogrešivom kada se primjenjuje na životne probleme. Život obuhvaća pojave

~ 146 ~
koje nisu u cijelosti materijalne. Aritmetički rečeno, ako jedan čovjek ostriže ovcu u deset minuta, deset ljudi to učini za
jednu minutu. To je jezik matematike, ali to nije istina, jer to deset ljudi ne mogu učiniti; oni bi bili jedan drugom na putu i
ništa ne bi postigli. 133:5.6 Matematika tvrdi da ako jedna osoba ima određenu mjeru intelektualne i moralne vrijednosti,
deset osoba imaju deset puta istu ovu vrijednost. No, u procjeni ljudske osobnosti bliže je istini reći da takva grupacija
osobnosti rezultira kvadratom broja osobnosti koje ulaze u jednadžbu, a ne njihovim jednostavnim aritmetičkim zbrojem.
Društvena skupina ljudskih bića u koordiniranom radnom skladu projcira snagu koja je daleko veća od jednostavnog
zbroja individualnih dijelova. 133:5.7 Količina može biti identificirana kao činjenica, i tako postati znanstvena
jednoobraznost. Kvaliteta, kao stvar tumačenja uma, predstavlja procjenu vrijednosti i stoga mora biti i ostati iskustvo
pojedinca. Kada i znanost i religija postanu manje dogmatske i tolerantnije o kritici, filozofija počinje postizati jedinstvo u
inteligentnom poimanju svemira. 133:5.8 Postoji jedinstvo u kozmičkom svemiru, ako smo u stanju razabrati njegovo
djelovanje u stvarnosti. Stvarni svemir je prijateljski svakom djetetu vječnoga Boga. U ovome je bit problema: Kako će
konačni um čovjeka postići logično, istinito i odgovarajuće jedinstvo misli? To stanje uma koje ima moć poimanja svemira
jedino može postojati na pretpostavci da kvantitativna činjenica i kvalitativna vrijednost imaju zajedničku uzročnost u
Rajskom Ocu. Takvo poimanje stvarnosti daje širi uvid u svrhovito jedinstvo kozmičkih fenomena; ono dalje otkriva
duhovni cilj progresivnog postignuća ličnosti. A to je koncept jedinstva koji može spoznati nepromjenjivu pozadinu živog
svemira neprestano mijenjajućih neosobnih odnosa i evoluirajućih osobnih međuodnosa. 133:5.9 Materija i duh, kao i
razina koja između njih posreduje, su tri međuovisne i međupovezane razine istinskog jedinstva stvarnog svemira. Bez
obzira što svemirski fenomeni činjenica i vrijednosti mogu djelovati različiti i odvojeni, oni su, naposljetku, ujedinjeni u
Vrhovnom. 133:5.10 Stvarnost materijalne egzistencije se nadovezuje na neprepoznatu energiju kao i na vidljivu materiju.
Kada se energije svemira dovoljno uspore na odgovarajući stupanj kretanja, tada, pod povoljnim uvjetima, te iste energije
postaju masa. I ne zaboravite, um koji može spoznati prisutnost naočiglednih stvarnosti je isto tako samo po sebi stvaran.
A temeljni uzrok ove svemirske energije-mase, uma i duha, je vječan - postoji i sastoji se u prirodi i reakcijama Oca Svih i
njegovih apsolutnih suvladara. 133:5.11 Svi su bili više nego zapanjeni Isusovim riječima, a kad se od njih oprostio, ovaj
je Grk rekao: "Napokon moje oči vidješe Židova koji misli o nečemu drugom osim svoje rasne superiornosti i govori o
nečem drugom osim religije." I tada su se povukli na počinak. 133:5.12 Boravak u Ateni je bio ugodan i unosan, ali nije
bilo naročito plodan u pogledu ljudskih odnosa. Atenjani ove dobi su uglavnom bili previše intelektualno ponosni na svoju
reputaciju ili psihički glupi i ignorantni potomci inferiornih robova iz ranijih razdoblja Grčke slave i mudrosti njezinih
stanovnika. No čak i tada je bilo oštrijih umova među građanima Atene.

~ 147 ~
 6. U EFEZU - RASPRAVA O DUŠI

133:6.1 Po izlasku iz Atene, putnici su išli preko Troade u Efez, glavni grad rimske provincije u Aziji. Više puta su posjetili
slavni hram Artemide iz Efeza podignut neka neka tri kilometra izvan grada. Artemida je bila najpoznatija božica cijele
Male Azije i utjelovljenje starije majke božice iz drevne anatolijske dobi. Grubi obrisi ovog idola su bili izloženi u
ogromnom hramu posvećenom obožavanju za koji se smatralo da je pao s neba. Ganidu je još uvijek u sebi imao
poštovanje slika kao simbola božanstva, i želio je kupiti minijaturno srebrno svetište u čast božice plodnosti Male Azije. Te
noći su nadugačko razgovarali o štovanju predmeta koji su djelo ljudskih ruku. 133:6.2 Treći dan boravka su šetali uz
rijeku i promatrali iskopavanje lučkog pristaništa. U podne su razgovarali s jednim mladićem iz Fenicije koji je čeznuo za
rodnim domom i bio jako obeshrabren; ali prije svega je bio ljubomoran na jednog drugog mladića koji je primio promociju
koja je njemu uskraćena. Isus mu se utješno obratio i citirao staru hebrejsku poslovicu: “Sposobnost otvara vrata čovjeku i
dovodi ga pred velikaše.” 133:6.3 Od svih velikih gradova koje su posjetili na ovoj turneji po Mediteranu, tu su bili od
najmanje pomoći naknadnom radu kršćanskih misionara. Kršćanstvo je osigurao svoj početak u Efezu uglavnom
zahvaljujući radu Pavla, koji je tu živjeo više od dvije godine zarađujući za život izradom šatora, dok je uveče poučavao o
religiji i filozofiji u glavnoj dvorani tiranske škole. 133:6.4 Tu se našao jedan progresivni mislilac povezan s ovom lokalnom
školom filozofije, s kojim je Isus imao nekoliko vrijednih razgovora. Tijekom tih razgovora je Isus u više navrata upotrijebio
riječ "duša." Ovaj ga je učeni Grčki napokon upitao što je mislio pod "dušom," a on je odgovorio: 133:6.5 "Duša je
samoodražajni dio čovjeka koji uočava istinu i spoznaje duh i koji zauvijek uzdiže ljudsko biće iznad razine životinjskog
svijeta. Samosvijest, sama po sebi, nije duša. Moralna samosvijest je u cjelosti ljudska samospoznaja koja čini temelje
ljudske duše, a duša je onaj dio čovjeka koji predstavlja potencijalnu vrijednost ljudskog iskustva koja osigurava
preživljavanje. Moralni izbor i duhovno postignuće, sposobnost poznavanja Boga i čovjekov poriv da bude poput njega, to
su osobine duše. Čovjekova duša ne može postojati odvojeno od moralnog razmišljanja i duhovne aktivnosti. Duša koja
stagnira je umiruća duša. Ali čovjekova duša se razlikuje od božanskog duha koji prebiva u ljudskom umu. Božanski duh
dolazi živjeti u ljudkom umu čim ljudski um donesesvoju prvu moralnu odluku, a taj je događaj rođenje duše. 133:6.6
"Spasenje ili gubitak duše ovisi o tome da li moralna svijest dostiže status preživljavanje kroz vječni savez s pripadajućim
obdarenjem besmrtnog duha. Spasenje je produhovljavanje samoospoznaje moralne svijesti, koja time ostvajuje
vrijednost za preživljavanje. Svi oblici sukoba duše počivaju u nedostatku sklada između moralne - ili duhovne -
samosvijesti i čisto intelektualne samosvijesti. 133:6.7 "Ljudska duša, kad je zrela, oplemenjena i produhovljena, pristupa
nebeskom statusu postupno postajući entitet koji je u stanju posredovati između materijalnog i duhovnog, materijalnog “ja”

~ 148 ~
i božanskog duha. Čovjekova duša koja je u procesou evolucije teško se može opisati i još teže demonstrirati, jer se ne
može detektirati metodama bilo materijalne istrage ili duhovnog dokazivanja. Ni materijalna znanost niti testiranje čistog
duha ne mogu dokazati postojanje duše. Bez obzira na neuspjeh materijalnih znanosti i duhovnih standrarda u otkrivanju
postojanja ljudske duše, svaki moralno svjesni smrtnik zna za postojanje svoje duše kao stvarnog i istinskog osobnog
iskustva."

7. BORAVAK NA KIPRU - RASPRAVA NA TEMU UMA

133:7.1 Putnici su ubrzo isplovili za Kipar, zastajući na Rodosu. Uživali su u dugom putovanju morem i stigli na otok
odmorni u tijelu i osvježeni u duhu. 133:7.2 Imali su u planu uživati u periodu potpunog odmora i razonode na ovom
posjetu Kipru kako su bili pri kraju svoje turneje Sredozemljem. Stigli su u Papos i odmah započeli prikupljati opremu za
boravak od nekoliko tjedana u obližnjim planinama. Trećeg dana nakon dolaska uputili su se u brda sa svojim dobro
opskrbljenim teretnim životinjama. 133:7.3 Dva tjedna trojica putnika su uživali u odmoru, a onda se bez upozorenja,
mladi Ganid iznenada ozbiljno razbolio. Dva tjedna je patio od visoke groznice, dok je često padao u bunilo; Isus i Gonod
su bili zauzeti brigom za bolesnog dječaka. Isus se vješto i nježno brinuo za dječaka, a otac bio zapanjen kad je vidio
Isusovu blagost kao i spretnost u brizi o oboljelom mladiću. Bili su daleko od ljudskih nastambi, a dječak je bio previše
bolestan da bi mogao putovati; tako su bili spremnibrinuti se o njemu brinu kako su najbolje mogli tu gdje su se zatekli, u
planinama. 133:7.4 Tijekom tri tjedna Ganidova oporavka, Isus je govorio o mnogim zanimljivim stvarima o prirodi i
njezinim različitim raspoloženjima. Lijepo su se provodili idući po planinama, dok je dječak postavljao pitanja, Isus davao
odgovare, a otac u čudu promatrao cijeli prizor. 133:7.5 Posljednji tjedan njihovog boravka u planinama, Isus i Ganid su
nadugo razgovarali o funkciji ljudskog uma. Nakon više sati rasprave, dječak je upitao: "Ali, Učitelju, što mislite kad kažete
da čovjek doživljava viši oblik samosvijesti nego što to čine više životinje?" Prevedeno na suvremeni jezik, Isus je
odgovorio: 133:7.6 Moj sine, već sam ti opširnije rekao o umu čovjeka i božanskom duhu koji u njemu živi, a sad mi
dopusti da naglasim da je samosvijest stvarnost. Kad bilo koja životinja postane samosvjesna, ona postaje primitivni
čovjek. Takvo postignuće rezultira iz koordinacije djelovanja neosobne energije i uma koji poima duh, i to je fenomen koji
jamči darivanje apsolutnog žarišta za djelovanje ljudske ličnosti, duha Oca na nebu. 133:7.7 Ideje nisu samo registracija
senzacija; ideje su senzacije plus reflektirajuće interpretacije osobnog “ja;” a čovjekovo “ja” je više od zbroja njegovih
senzacija. Tu se počinje javljati jedan oblik pristupa jedinstvu u rastućem sebstvu, a to jedinstvo proizlazi iz unutarnje
prisutnosti dijela apsolutnog jedinstva koje duhovno aktivira takvav samosvjesni um životinjskog porijekla. 133:7.8 Ni
jedno biće koje nije ništa više of životinje ne može posjedovati vremensku samosvijest. Životinje posjeduju fiziološku

~ 149 ~
koordinaciju povezanog prepoznavanja senzacija i formiranja sjećanja na te senzacije, ali ne doživljavaju smisleno
prepoznavanje tih senzacija, niti ispoljavaju svrhovitu povezanost ovih kombiniranih fizičkih iskustava, kakva se očituje u
zaključcima inteligentnih i kontemplativnih ljudskih tumačenja. A ta činjenica samosvjesnog postojanja, povezana sa
stvarnošću njegova rezultirajućeg duhovnog iskustva, čini čovjeka potencijalnim sinom svemira i nagovješćuje njegovo
kasnije postignuće Vrhovnog Jedinstva svemira. 133:7.9 Niti je čovjekovo “ja” samo zbroj uzastopnih stanja svijesti. Bez
učinkovitog funkcioniranja entiteta koji služi razvrstavanju i povezivanju svijesti, ne bi postojalo adekvatno jedinstvo da
jamči obilježje sebstva. Takav neujedinjen um teško može postići svjesne razine ljudskog stanja. Kad bi povezanosti
svijesti bile samo stvar slučajnosti, ljudski bi umovi bili izloženi nekontroliranim i slučajnim asocijacijama određenih faza
mentalnog ludila. 133:7.10 Ljudski um, izgrađen isključivo od svijesti fizičkih senzacija, nikada ne bi mogao dostići
duhovne razine; takvoj bi vrsti materijalnog uma posve nedostajao smisao za moralne vrijednosti i upravljač osjećaja
duhovne dominacije koja je toliko bitna za postizanje skladnog jedinstva ličnosti u vremenu, a koja je neodvojiva od
opstanak ličnosti u vječnosti. 133:7.11 Ljudski um rano počinje manifestirati osobine koje su nadmaterijalne; doista
reflektirajući ljudski razum nije u potpunosti sputan ograničenjima vremena. To što se pojedinci međusobno toliko razlikuju
u svojim životnim nastupima ukazuje, ne samo na različite utjecaje nasljeđa i različite utjecaje okružja, već i na stupanj
postignutog ujedinjenja čovjekovog “ja” s unutarnjim duhom Oca, mjerilu identifikacije jednoga s drugim. 133:7.12
Ljudskom umu nije lako podnijeti sukob dvostruke odanosti. Čovjekova duša pada pod teški pritisak u nastojanju da služi i
dobro i zlo. Izvanredno sretan i učinkovito ujedinjen um je onaj koji je u potpunosti posvećen vršenju volje Oca na nebu.
Neriješeni sukobi rezultiraju umnim poremećajima. Ali čovjek ne gradi karakter koji garantira opstanak duše nastojanjem
da osigura mir po svaku cijenu, odustajanjem od plemenitih težnji ili kompromisom duhovnih ideala; takav se mir postiže
nepopustljivim osiguravanjem trijumfa onoga što je istinito, a ta se pobjeda postiže u prevladavanju zla s moćnom snagom
dobra. 133:7.13 Sutradan su otputovali u Salamis, odakle su krenuli za Antiohiju na sirijskoj obali.

8. U ANTIOHIJI

133:8.1 Antiohija je bila glavni grad rimske provincije Sirije, a tu se nalazila rezidencija carskog namjesnika. Antiohija je
imala pola milijuna stanovnika; bila je treći grad carstva u veličini i prvi u zloći i flagrantnoj nemoralnosti. Gonod je tu imao
obaviti važne poslove; tako su Isus i Ganid proveli vrijeme sami. Posjetili su sva znamenita mjesta ovog poliglotskog
grada osim Dafninog gaja. Gonod i Ganid su posjetili ovo zloglasno svetište srama, ali im se Isus odbio pridruži. Takve su
scene bile jako šokantne Indijcima, a bile su odvratne jednom idealističnom Židovu. 133:8.2 Isus je postajao sve ozbiljniji i
zamišljeniji kako se više približavao Palestini i kraju njihova putovanja. Posjetio je mali broj ljudi u Antiohiji; rijetko su

~ 150 ~
izlazili u grad. Nakon više pokušaja da dozna zašto je njegov učitelj pokazivao tako malo zanimanja za Antiohiju, Ganid je
konačno uspio od Isusa izvući riječi: "Ovaj grad nije daleko od Palestine, možda se jednom tu vratim." 133:8.3 Ganid je
imao vrlo zanimljivo iskustvo u Antiohiji.Ovaj se mladić pokazao vrijednim učenikom i već je počeo praktično koristiti neka
Isusova učenja. Tu je bio neki Indijac povezan s poslovima njegova oca u Antiohiji, koji je postao tako neprijatan i
nezadovoljan da su ga planirali otpustiti. Kad je Ganid to čuo, smjesta se uputio očevu mjestu poslovanja i nadugo
razgovarao sa ovim svojim zemljakom. Ovaj je čovjek osjetio da se nalazio na pogrešnom poslu. Ganid mu je rekao o
Ocu na nebu i na mnoge načine nastojao proširiti njegove poglede o religiji. No, od svega što je Ganid rekao, najkorisniji
je bio citat jedne hebrejske poslovice koja mudro kaže: "Što god nakaniš činiti, učini to sa svom svojom snagom." 133:8.4
Nakon pripreme prtljaga za prijevoz karavanom deva, putovali su preko Sidona i odatle preko Damaska, a nakon tri dana
su bili spremni za dugo putovanje preko pješčane pustinje.

9. U MEZOPOTAMIJI

133:9.1 Karavansko putovanje pustinjom nije bilo novo iskustvo za ove iskusne putnike. Nakon što je Ganid vidio kako
njegov učitelj vješto pomaže pri natovaru njihovih dvadeset deva i kako se blagonaklono nosi prema životinjama, uzviknuo
je: "Učitelju, postoji li nešto što vi ne znate učiniti?" Isus se samo nasmiješio i rekao: "Učitelj sigurno nije bez časti u očima
svog marljivog učenika." I tako su krenuli prema drevnom gradu Uru. 133:9.2 Isus je bio jako zainteresiran za ranu
povijest Ura, rodno mjesto Abrahama, i bio je jednako fasciniran ruševinama i tradicijama Susa, toliko da su Gonod i
Ganid produžiti svoj boravak u tim krajevima tri tjedna, kako bi Isus mogao provesti više vremena u istrazi, a oni imali
bolju priliku da ga pokušaju nagovoriti da se vrati s njima u Indiju. 133:9.3 Bilo je to u Uru da je Ganid poveo dugi
razgovor s Isusom u vezi razlike između znanja, mudrosti i istine. A bio je jako šarmiran izrekom hebrejskog mudraca da
je: "Mudrost ono najbitnije; dakle, steknite mudrost. U svakoj potrazi za znanjem, tražite razumijevanje. Veličajte mudrost i
ona će vas uzvisiti. Ona će donijeti počasti svojim poklonicima." 133:9.4 Napokon je došao dan rastanka. Svi su bili
hrabri, osobito mladić, ali bilo je to teško iskušenje. Bili su suznih očiju, ali hrabra srca. Opraštajući se sa svojim učiteljem,
Ganid je rekao: "Zbogom, učitelju, ali ne zauvijek. Kada ponovno dođem u Damask, ja ću vas potražiti. Volim vas, jer
mislim da Otac na nebu mora biti nekako poput vas; ako ništa drugo, znam da ste mnogo nalik onome što ste mi o njemu
govorili. Nikad neću zaboraviti vaš nauk, ali prije svega, nikad neću zaboraviti vas." Otac je rekao, "Zbogom, veliki učitelju,
koji nas je učinio boljim ljudima i pomogao nam da spoznamo Boga." A Isus je odgovorio: "Mir s vama, i neka blagoslov
Oca na nebu zauvijek ostane s vama." Isus je stajao na obali i gledao kako se njihov čamac približava velikom brodu koji
je čekao usidren. Učitelj je tako napustio svoje prijatelje iz Indije u Čaraksu i nikada ih više nije vidio na ovom svijetu; niti

~ 151 ~
su oni ikad saznali, na ovom svijetu, da je čovjek koji se kasnije pojavio kao Isus iz Nazareta bio taj isti prijatelj s kojim su
se upravo oprostili - njihov učitelj Jošua. 133:9.5 U Indiji, Ganid je postao utjecajan čovjek, dostojan nasljednik svoga
uglednog oca i učinio veliki doprinos širenju mnogih plemenitih istina koje je naučio od Isusa, svog voljenog učitelja.
Kasnije u životu, kada je Ganid čuo o čudnom učitelju u Palestini koji je okončao svoj život na križu, iako je prepoznao
sličnost između evanđelja tog Sina Čovječjeg i učenja svog židovskog učitelja, nikada mu nije palo na pamet da se radilo
o jednoj te istoj osobi. 133:9.6 Tako se završava to poglavlje u životu Sina Čovječjeg koje se može nazvati: Misija Jošue
učitelja.

POGLAVLJE 134: PRIJELAZNE GODINE

134:0.1 TIJEKOM putovanja Mediteranom, Isus je pažljivo proučavao ljude koje je susretao i zemlje kroz koje je prolazio, i
otprilike u to vrijeme donio svoju konačnu odluku vezanu za ostatak svoga života na zemlji. U cjelosti je razmotrio i sada
konačno odobrio plan svog rođenja u obličju djeteta židovskih roditelja u Palestini, i namjeravao se vratiti u Galileju da
dočeka početak svog životnog rada javnog poučavanja istine; počeo je formirati planove za svoju javnu karijeru u zemlji
ljudi njegova oca Josipa, i to je činio svojom vlastitom slobodnom voljom. 134:0.2 Isus je utvrdio iz svog osobnog i
ljudskog iskustva da je Palestina bila najbolje mjesto u cijelom rimskom svijetu za pisanje posljednjih poglavlja, za izvedbu
završnog čina, njegova života na zemlji. Po prvi put je bio potpuno zadovoljan idejom otvorenog očitovanja svoje istinske
naravi i otkrivenja svog božanskog identiteta među Židovima i ostalim narodima svoje rodne Palestine. Čvrsto je odlučio
okončati svoj život na zemlji i završiti svoju smrtnu egzistenciju u istoj zemlji u kojoj je započeo svoje iskustvo kao
bespomoćno dijete. Njegova karijera na Urantiji je započela među Židovima u Palestini, i on je odlučio da prekine svoj
život u Palestini i među Židovima.

1. TRIDESETA GODINA (24. GODINA P.K.)

134:1.1 Nakon što se oprostio od Gonoda i Ganida u Kharku (u prosincu 23. godine p.K.), Isus se vratio preko Ura u
Babilon, gdje se pridružio pustinjskom karavanu koji je bio na putu za Damask. Iz Damaska je otišao u Nazaret,
zaustavljajući se jedino na nekoliko sati u Kafarnaumu, da se javi Zebedejevoj obitelji. Tu je sreo svog brata Jakova koji
bio preuzeo njegovo mjesto u Zebedejevoj brodograditeljskoj radionici. Nakon što je razgovarao s Jakovom i Judom (koji
je također slučajno bio u Kafarnaumu) i nakon što je prenio na svog brata naslov na manju kuću koju je Ivan Zebedej
uspio kupiti, Isus se vratio u Nazaret. 134:1.2 Po završteku putovanja Sredozemljem, Isus je primio dovoljno novaca da
podmiri svoje troškove gotovo do samog početka javne službe. No, osim Zebedeja i ljudi koje je sreo na ovoj izuzetnoj
~ 152 ~
turneji, svijet nikada nije znao da je Isus poduzeo ovo putovanje. Njegova obitelj je uvijek vjerovala da je Isus proveo ovo
vrijeme na studiju u Aleksandriji. Isus nikada nije potvrdio ova vjerovanja, niti je ikada otvoreno porekao bilo kakve
nesporazume. 134:1.3 Tijekom svog boravka od nekoliko tjedana u Nazaretu, Isus je posjetio svoju obitelj i prijatelje,
proveo neko vrijeme u radionici sa svojim bratom Josipom, ali je najviše pažnje posvetio Mariji i Ruti. Ruti je tada bilo
gotovo petnaest godina, a to je bila Isusova prva prilika da s njom nadugačko razgovara otkako je postala mlada žena.
134:1.4 Šimun i Juda su se već neko vrijeme namjeravali oženiti, nisu to htjeli učiniti bez Isusova pristanka; tako su
odlagali svoje planove u nadi za povratak njihova najstarijeg brata. Iako su svi smatrali Jakova kao glavu obitelji u većini
stvari, kad se radilo o ženidbi, htjeli su primiti Isusov blagoslov. Šimun i Juda su tako održali dvostruko vjenčanje
početkom ožujka 24. godine p.K. Sva starija djeca su već bila u braku; jedino je Ruta, koja je bila najmlađa, još uvijek bila
doma s Marijom. 134:1.5 Isus je imao sasvim normalnu i prirodnu interakciju s pojedinim članovima njegove obitelji, ali
kada su svi bili na okupu, imao je tako malo za reći, da su to pomenuli među sobom. Marija je posebno bila uznemirenja
ovim ponešto čudnim ponašanjem svog sina prvorođenca. 134:1.6 Otprilike u vijeme kad se Isus spremao napustiti
Nazaret, ozbiljno se razbolio vodič velikog karavana koji je prolazio gradom i kako je Isus govorio više jezika, javio se da
preuzme njegovo mjesto. Budući da je ovo putovanje zahtijevalo da Isus bude odsutan cijelu godinu, i budući da su sva
njegova braća bila oženjena, dok mu je majka živjela kod kuće s Rutom, Isus je sazvao obiteljski sastanak na kojem je
predložio da majka i Ruta odu živjeti u Kafarnaum, u kući koju je nedavno preveo na Jakova. Tako su se nekoliko dana
nakon što je Isus otišao s karavanom, Marija i Ruta preselile u Kafarnaum, gdje su živjele do kraja Marijina života u kući
koju je Isus kupio. Josip se sa svojom obitelji preselio u staru obiteljsku kuću u Nazaretu. 134:1.7 Bila je to jedna od
najneobičnijih godina u unutarnjem iskustvu Sina Čovječjeg; veliki napredak je ostvaren u uspostavi radnog sklada
između njegovog ljudskog uma i unutarnjeg Ispravljača. Ispravljač bioaktivno zauzet reorganizacijom razmišljanja i
uvježbavanjem uma za velike događaje na koje nije trebalo dugo čekati. Isusova se ličnost pripremala za veliku promjenu
u njegovom stavu prema svijetu. Bila je to posredna faza, prijelazna dob u životu bića koje je započelo život kao Bog u
ulozi čovjeka, a koje se sada spremalo dovršiti svoju zemaljsku karijeru kao čovjek u ulozi Boga.

2. KARAVANOM OKO KASPIJSKOG JEZERA

134:2.1 Isus je napustio Nazaret putujući karavanom prema Kaspijskom jezeru prvoga travnja 24. godine p.K. Karavan
kojem se Isus pridružio u ulozi vodiča išao je iz Jeruzalema preko Damaska i Urmijskog jezera kroz Asiriju, Mediju i Pariju
do jugoistočne oblasti Kaspijskog jezera. Prošla je puna godina dana prije nego što se vratio s ovog putovanja. 134:2.2
Ovo karavansko putovanje je pružilo Isusu još jednu priliku za istraživačku pustolovinu i osobnu službu. Proživio je

~ 153 ~
zanimljive događaje sa svojom karavanskom obitelji - putnicima, čuvarima i vodičima deva. Velik je broj muškaraca, žena i
djece koji su živjeli duž karavanske trase živio bogatijim životom kao rezultat kontakta s Isusom, koji je njima djelovao kao
jedan nesvakidašnji vodič svakidašnjeg karavana. Nisu svi koji su primili ovu osobnu službu iz nje izvukli korist, ali je
velika većina onih koji su se s njim sastali i razgovarali postali boljim osobama za ostatak njihovih prirodnih života. 134:2.3
Od svih njegovih svjetskih putovanja, ova je turneja oko Kaspijskog mora najbolje upoznala Isusa s Istokom, i omogućila
mu da stekne bolje razumijevanje dalekoistočnih naroda. Uspio je ostvariti intiman i osoban kontakt sa svim ondašnjim
ljudskim rasama Urantije izuzev crvene. Jednako je uživao u osobnoj službi tim različitim rasama i miješanim narodima,
koji su svi bili otvoreni prema živućoj istini koju im je donio. Europljani s Dalekog zapada kao i Azijci s Dalekog istoka
jednako su ukazali pozornost njegovim riječima nade i vječnog života, i jednako su bili impresionirani životom brižne
službe i duhovne pomoći koji je tako milostivo živio među njima. 134:2.4 Karavansko putovanje je bilo uspješno u svakom
pogledu. Bila je to najzanimljivija epizoda Isusovog ljudskog života, kako je tijekom cijele godine djelovao u izvršnoj
funkciji, snoseći odgovornost ne samo zapovjereni materijal, već i za sigurnost karavanskih putnika. A on je obavljao
svoje višestruke dužnosti s najvećom odanošću, učinkovitošću i mudrošću. 134:2.5 Na povratku iz kaspijske oblasti, Isus
se povukao s pozicije karavanskog vodiča na jezeru Urmiji, gdje se zadržao nešto više od dva tjedna. Vratio se kao
redovni putnik narednim karavanom u Damask, gdje su ga vlasnici deva molili da ostane u njihovoj službi. Odbijajući ovu
ponudu, uputio se karavanom u Kafarnaum, gdje je stigao prvoga travnja 25. godine p.K. Isus više nije smatrao Nazaret
svojim domom. Kafarnaum je postao dom Isusa, Jakova, Marije i Rute. Ali Isus više nikada nije živio sa svojom obitelji; u
Kafarnaumu je uvijek ostajao u domu Zebedejevih.

3. PREDAVANJA U URMIJI

134:3.1 Na putu prema Kaspijskom moru. Isus je zastao da predahne nekoliko dana i da se osvježi u starom perzijskom
gradu Urmiji smještenom na zapadnim obalama Urmijskog jezera. Na najvećoj skupini otoka, smještena blizu obale
nedaleko od Urmije nalazila se velika zgrada - ustvari amfiteatar za predavanja - posvećen "duhu religije." Ova je
građevina ustvari bila hram religijske filozofije. 134:3.2 Ovaj je hram religije izgradio bogati Urmijski trgovac s svoja tri
sina. Ovaj se trgovac zvao Simbojton, i među njegovim precima je bilo više različitih naroda. 134:3.3 Predavanja i
diskusije u ovoj školi religije započinjala su u 10:00 sati svako jutro u tjednu. Poslijepodnevne sjednice su počinjale u 3:00
sata, dok su večernje diskusije otvarane u 8:00 sati. Simbojton ili jedan od svoja tri sina su uvijek predsjedavali nad tim
sjednicama koje su obuhvaćale predavanja, raspravu i debate. Utemeljitelj ove jedinstvene škole je živio i umro a da nikad
nije obznano svoja osobna religiozna vjerovanja. 134:3.4 U nekoliko navrata Isus je sudjelovao u tim raspravama, i prije

~ 154 ~
nego što je otišao iz Urmije, Simbojton se dogovorio s Isusom da boravi s njima dva tjedna na svom povratku i da održi
dvadeset četiri predavanja na temu "Bratstva ljudi" i dvanaest večernjih predavanja s pitanjima, raspravama i debatama o
svojim pojedinačnim predavanjima i b ratstvu ljudi općenito. 134:3.5 U skladu s tom dogovoru, Isus se svratio na povratku
da održi ugovorena predavanja. Bila su to Učiteljeva najsistematičnija i najformalnija predavanja na Urantiji. Nikada prije ili
poslije Isus nije govorio tako opsežno na jednu temu kao na ovim predavanjima i raspravama o bratstvu ljudi. U stvarnosti
ta predavanja su bila na temu "Kraljevstva Božjeg" i "kraljevstva ljudi." 134:3.6 Više od trideset religija i vjerskih kultova su
bili zastupljeni među nastavničkim osobljem ovog hrama religijske filozofije. Ove učitelje je birala, izdržavala i u cjelosti
akreditirala njihova religiozna skupina. Nastavničko vijeće je u ovom trenutku brojilo otprilike sedamdeset pet članova, a
živjeli su u kolibama od kojih je svaka imala nekih desetak osoba. Svaki novi mjesec ove skupine su mijenjane ždrijebom.
Netrpeljivost, svadljivi duh, ili bilo koji drugi ispad koji je remetio miran tijek komunalnih poslova smjesta i bez okolišanja
su bili praćeni micanjem s dužnosti. Prekršitelj je neceremonijalno otpuštan, a na njegovo mjesto je odmah dolazio novi
učitelj. 134:3.7 Ovi učitelji iz raznih religija su ulagali velike napore da pokažu da je njihova religija sličila svim drugima u
temeljnim pitanjima ovog i narednog života. Postojala je samo jedna doktrina koja je morala biti prihvaćena kako bi neki
učitelj dobio mjesto na ovom fakultetu - svaki je nastavnik morao predstavljati religiju koja je prepoznala Boga - neku vrstu
vrhovnog Božanstva. Bilo je i pet nezavisnih nastavnika na fakultetu, koji nisu predstavljali bilo kakvu organiziranu religiju i
Isus je ovom prilikom djelovao u toj ulozi. 134:3.8 [Kad smo mi, srednja bića, počeli raditi na pripremi sažetka Isusovih
učenja u Urmiji, došlo je do neslaganja između serafina crkava i serafina napretka u vezi mudrosti prezentacije ovih
učenja u okviru Urantija Otkrivenja.Uvjeti dvadesetog stoljeća koji prevladavaju u religiji kao i u ljudskim vladama, toliko se
razlikuju od uvjeta koji su vladali u Isusovo vrijeme, da je doista teško prilagoditi Učiteljeve pouke upućene u Urmiji
problemima kraljevstva Božjeg i kraljevstava ljudi kako ove svjetske funkcije postoje u dvadesetom stoljeću. Nikada nismo
bili u mogućnosti formulirati Učiteljev nauk na način koji je prihvatljiv za obje grupe serafina u sastavu planetarne vlade.
Naposljetku, Melkizedek koji predsjedava komisijom otkrivenja je imenovao tročlano povjerenstvo bića iz naše skupine da
pripremi naše gledište Učiteljevih pouka u Urmiji, prilagođenih religioznim i političkim uvjetima koji vladaju na Urantiji u
dvadesetom stoljeću. Prema tome smo nas tri suradnika iz skupine srednjih bića drugog reda, pripremili adaptaciju
Isusovih učenja s novom formulacijom njegovih izjava koja se može primijeniti na današnje uvjete u svijetu, a mi ovom
prilikom predstavljamo ove izjave nakon što ih je uredio Melkisedek koji je predsjednik povjerenstva otkrivenja.]

~ 155 ~
 4. SUVERENA VLAST - BOŽANSKA I LJUDSKA

134:4.1 Bratstvo ljudi se temelji na Božjem očinstvu. Božja obitelj proizlazi iz Božje ljubavi - Bog je ljubav. Bog Otac
božanski voli svoju djecu, sve njih. 134:4.2 Nebesko kraljevstvo, božanska vlada, se temelji na činjenici božanske vlasti -
Bog je duh. Budući da je Bog duh, ovo je kraljevstvo duhovno. Kraljevstvo nebesko nije ni materijalno niti samo
intelektualno; ono je duhovna veza između Boga i čovjeka. 134:4.3 Ako različite religije prepoznaju vlast duha Boga Oca,
onda će sve takve religije ostati u miru. Tek kad jedna religija pretpostavi da je na neki nači bolja od svih ostalih i da ima
isključivu ovlast nad ostalim religijama, onda takva religija može zauzeti stav netrpeljivosti prema drugim religijama ili se
usuditi da progoni druge religiozne vjernike. 134:4.4 Religiozni mir - bratstvo - ne može postojati ako sve religije ne budu
spremne potpuno se osloboditi svih oblika crkvene vlasti i potpuno odustati od svakog koncepta duhovnog suvereniteta.
Bog je jedini duh-vladar. 134:4.5 Ne možete imati jednakost među religijama (religioznu slobodu) bez religioznih ratova,
osim ako sve religije pristanu na prijenos svih oblika religijskog suvereniteta na neku nadljudsku razinu, na samoga Boga.
134:4.6 Kraljevstvo nebesko u srcima ljudi stvara religiozno jedinstvo (što ne podrazumijeva uniformnost), jer u sve takve
religiozne grupe ulaze religiozni vjernici oslobođeni od svih pojmova crkvenog autoriteta - religiozne vlasti. 134:4.7 Bog je
duh i Bog daje fragment svoga bića duha da prebiva u ljudskim srcima. Duhovno, svi ljudi su jednaki.U kraljevstvu
nebeskom nema kasti, klasa, društvenih razina ili ekonomskih skupina. Vi ste svi braća. 134:4.8 Ali u trenutku kada
izgubite iz vida vlast duha koja pripada Bogu Ocu, neka religija zauzima stav superiornosti nad ostalim religijama; i onda,
umjesto mira na zemlji i dobre volje među ljudima, tu nastupaju nesuglasice, protuoptužbe, pa čak i religiozni ratovi, ili
barem ratovi među religionistima. 134:4.9 Bića slobodne volje koja se smatraju međusobno razvnopravnim, osim ako
sebe priznaju kao podanike neke više vlasti, nekog autoriteta izvan i iznad njih samih, prije ili kasnije moraju doći u
iskušenje da isprobaju svoju potencijalnu moć i autoritet nad drugim osobama i skupinama. Pojam jednakosti nikada ne
donosi mir, osim u međusobnom priznavanju neke više kontrolne vlasti. 134:4.10 U Urmijireligionisti su živjeli u relativnom
miru i spokoju, jer su u potpunosti predali sve svoje pojmove vjerskog suvereniteta. Duhovno, svi su vjerovali u Božju
vlast; društveno, puni i neupitni autoritet je pripadao njihovom predsjedniku - Simbojtonu. Dobro su znali što bi se dogodilo
da bilo koji učitelj pokuša ugrabiti vlast nad svojim kolegama nastavnicima. Na Uranitiji ne može biti trajnog religioznog
mira dok sve religiozne skupine ne predaju sve svoje ideje o nekoj posebnoj božanskoj naklonosti, statusu izabranog
naroda i religiozne vlasti. Tek kada Bog Otac primi vrhovnu vlast, ljudi će postati religiozna braća i živjeti zajedno u
religioznom miru na zemlji.

~ 156 ~
 5. POLITIČKI SUVERENITET

134:5.1 [Učiteljev nauk o Božjoj vlasti je istinit - samo je postao kompliciran nakon što se među svjetskim religijama
pojavila religija o Isusu - njegove su predstave o političkoj vlasti znatno komlicirane političkom evolucijom nacionalnog
života tijekom posljednjih više od tisuću i devet stotina godina. U Isusovo su doba postojale jedino dvije velike svjetske
sile - Rimsko carstvo na Zapadu i Hunsko na Istoku - koje su bile široko razdvojene parćanskim kraljevstvom i drugim
zemljama između kaspijske oblasti i regije Turkestana. Mi smo, dakle, u sljedećoj prezentaciji značajno odstupili od
sadržaja Učiteljeva nauka iz Urmije u vezi političke vlasti, istovremeno pokušavajući prikazati značaj takvih učenja u
odnosu na naročito kritičnu fazu evolucije političke vlasti u dvadesetom stoljeću poslije Krista.] 134:5.2 Rat na Urantiji
neće prestati sve dok se nacije budu držale varljivih pojmova o neograničenoj nacionalnoj vlasti. Postoje samo dvije
razine relativnog suvereniteta na naseljenom svijetu: duhovna slobodna volja individualnog smrtnika i kolektivna
suverenost čovječanstva kao cjeline. Između razine individualnog ljudskog bića i razine ukupnog čovječanstva, sve
skupine i udruge su relativne, prolazne i vrijedne samo u mjeri u kojoj poboljšavaju dobrobit, blagostanje i napredak
pojedinca i sveukupnog planetarnog zbroja - čovjeka i čovječanstva. 134:5.3 Religiozni učitelji uvijek moraju zapamtiti da
duhovna vlast Boga nadilazi sve međupostojeće i posredne duhovne odanosti. Jednoga dana građanski vladari će naučiti
da Svevišnji vlada u kraljevstvima ljudi. 134:5.4 Ova vlast Svevišnjeg u kraljevstvima ljudi neće donijeti naročitu korist bilo
kojoj pojedinoj privilegiranoj skupini smrtnika. Ne postoji "izabrani narod." Vladavina Svevišnjeg, vrhovnog upravitelja
političke evolucije, je vlast koja je osmišljena za poticanje najvećeg dobra za najveći broj svih ljudi i za najdulje vrijeme.
134:5.5 Suverenitet je moć, a ona raste s organizacijom. Ovaj je razvoj organizacije političke moći dobar i ispravan, jer
teži obuhvaćanju sve većih segmenata cijelog čovječanstva. No, taj isti rast političkih organizacija stvara problem u svakoj
interventnoj fazi između početne i prirodne organizacije političke moći - obitelji - i konačne konzumacija političkog rasta -
vlade cijelog čovječanstva, u kojoj sudjeluje cijelo čovječanstvo, u korist cijelog čovječanstva. 134:5.6 Počevši od
roditeljske moći u obiteljskoj grupi, politička vlast evoluira putem organizacije povezivanjem različitih obitelji u srodne
klanove koji se zatim, iz različitih razloga, ujedinjuju u plemenske jedinice - političke grupacije koje nadilaze krvno
srodstvo. A onda, pomoću poslovanja, trgovine i osvajanja, plemena se ujedinjuju unacije, dok se nacije s vremenom
ujedinjuju u carstva. 134:5.7 Kako vlast prelazi s manjih skupina na veće, smanjuje se broj ratova. To jest, smanjuju se
manji ratovi između manjih nacija, ali se povećava mogućnost izbijanja većih ratova, kako suverene nacije postaju sve
veće i veće.S vremenom, kad cijeli svijet bude istražen i zauzet, kad nacije postanu malobrojne, snažne i moćne, kad se
granična područja između ovih snažnih i tobože suverenih nacija počnu dodirivati i kad ih samo oceani budu razdvajali,

~ 157 ~
tada će nastupiti uvjeti za velike ratove, općesvjetske sukobe. Takozvani suverene nacije ne mogu međusobno stupati u
kontakt bez stvaranja sukoba i izazivanja ratova. 134:5.8 Teškoća u evoluciji političke vlasti od obitelji do sveobuhvatnog
čovječanstva leži u inertivnom otporu na svim prijelaznim razinama. Obitelji su često pokazivale otpor formairanju
klanova, dok su klanovi i plemena često podrivali suverenitet teritorijalne države. Svaki novi i napredniji korak u evolucija
političke vlasti staje na put (kao što je i prije uvijek činio) "prijelaznim fazama" prethodnih zbivanja u političkoj organizaciji.
I to je istina jer se ljudska odanost, nakon što je mobilizirana, teško da promijeniti. Ista odanost koja omogućuje evoluciju
plemena, otežava evoluciju nadplemenena - terirorijalne države. Ista odanost (patriotizam) koja omogućuje evoluciju
teritorijalne države, znatno komplicira evolucijski razvoj vlade cijelog čovječanstva. 134:5.9 Politički suverenitet se stvara
predavanjem prava na samoopredjeljenje, najprije pojedinca u obitelji, a potom obitelji i klanova u plemenu i većim
skupinama. Ovaj je progresivni prijenos samoopredjeljenja s manjih na sve veće grupe političke organizacije općenito
tekao nesmetano na Istoku od uspostave Ming i Mogul dinastije. Na Zapadu je ovaj pravac vladao kroz više od tisuću
godina sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je retrogradni pokret na žalost privremeno stao na put ovom prirodnom
trendu, vodeći ponovnoj uspostavi vlasti brojnih malih grupa u Europi koje prije nisu imale suverenitet. 134:5.10 Urantija
neće uživati u trajnom miru sve dok takozvane suverene nacije inteligentno i cjelovito ne predaju svoje suverene moći u
ruke bratstvaLjudi - vlade cijeloga čovječanstva. Internacionalizam - lige naroda - nikada ne mogu donijeti trajni mir
čovječanstvu. Svjetske konfederacije mogu učinkovito spriječiti manje ratove i prihvatljivo kontrolirati manje nacije, ali
neće spriječiti svjetske ratove, niti će kontrolirati tri, četiri ili pet najmoćnijih vlada. Uoči stvarnih sukoba jedna od tih
svjetskih sila uvijek može povući članstvo iz lige i objaviti rat. Ne možete spriječiti nacije od ratovanja dokle god budu
zaražene obmanjivim virusom nacionalnog suvereniteta. Internacionalizam je korak u pravom smjeru. Međunarodna
policija može spriječiti mnoge manje ratove, ona neće biti učinkovita u sprječavanju velikih ratova, sukoba između velikih
vojnih sila zemaljskih vlada. 134:5.11 Kako opada broj istinski suverenih nacija (velikih sila), tako raste mogućnost i
potreba za uspostavom vlade cijelog čovječanstva. Kada na svijetu bude postojalo tek nekoliko istinski suverenih (velikih)
sila, one moraju bilo stupiti u rat na život i smrt za nacionalnu (imperijalnu) nadmoć ili se dobrovoljno odreći određenih
povlastica suvereniteta, stvoriti bitnu jezgru supernacionalne sile koja će poslužiti kao početak stvarnog suvereniteta
cijelog čovječanstva. 134:5.12 Mir neće doći na Urantiju sve dok takozvane suverene nacije ne predaju svoju bojnu moć u
ruke reprezentativne vlade cijelog čovječanstva. Politički suverenitet je prirodno pravo svih svjetskih naroda. Kad svi
narodi Urantije stvore svjetsku vladu, oni će imati pravo i moć da učine takvu vladu SUVERENOM; i kad takva
zastupnička ili demokratska svjetska sila bude upravljala svjetskim kopnenim, zračnim i pomorskim snagama, na zemlji če
vladati mir i dobra volja među ljudima - ali ne do tada. 134:5.13 Da se pozovemo na jedan primjer iz devetnaestog i

~ 158 ~
dvadesetog stoljeća: Četrdeset osam država Američke Federalne Unije već dugo uživaju u miru. One više ne ratuju među
sobom. Predale su svoj suverenitet na saveznu vladu, dok su konačnom presudom rata odustale od svakog potraživanja
za iluzornim samoopredjeljenjem. Dok svaka država uređuje svoje unutarnje poslove, to se ne odnosi na inozemne
odnose, tarife, usljenička i vojna pitanja ili međudržavnu trgovinu. Pojedine države se dalje ne bave pitanjima
državljanstva. Ovih četrdeset osam država mogu osjetiti razorne posljedice rata samo ako se na neki način ugrozi
suverenitet savezne vlade. 134:5.14 Ove četrdeset osam država, nakon što su se odrekle svojih dvojnih sofisterija o
suverenoj vlasti i samoopredjeljenju, uživaju u međudržavnom miru i spokoju. Tako će i druge nacije Urantije početi
uživati u miru kada dobrovoljno predaju svoj suverenitet u ruke svjetske vlade - vlasti bratstva ljudi. U tom će svjetskom
ustrojstvu male nacije biti jednako moćne kao i velike, čak i kao što mala država Rhode Island ima dva senatora u
američkom Kongresu, kao i gusto naseljena država New York ili kao velika država Teksas. 134:5.15 Ograničena
(državna) vlast ovih četrdeset osam država stvorena je od strane ljudi da služi ljudima. Naddržavna (nacionalna) vlast
Američke Federalne Unije je djelo izvornih trinaest država koje je stvoreno za vlastitu korist i za dobrobit ljudi. Nacije će
jednom stvoriti supernacionalni suverenitet planetarne vlade cijelog čovječanstva u cilju vlastite koristi i za dobrobit svih
ljudi. 134:5.16 Građani ne dolaze na svijet kako bi služili vladama; vlade su organizacije stvorene i izmuljene u korist ljudi.
Ne može doći do kraja evolucije političkog suvereniteta osim u pojavi suverene vlade svih ljudi. Svi ostali oblici
suvereniteta imaju relativnu vrijednost, posrednički značaj i potčinjeni status. 134:5.17 Sa znanstvenim napretkom, ratovi
postaju sve razorniji, dok ne postanu gotovo stvar rasnog samoubojstva. Koliko puta morate voditi svjetske ratove i koliko
se puta morate uvjeriti u nedjelotvornost lige naroda, prije nego budete spremni uspostaviti vladu cijelog čovječanstva i
početi uživati u blagodatima trajnog mira i prosperiteta dobre volje - općesvjetske dobre volje - među ljudima?

6. ZAKON, SLOBODA I SUVERENITET

134:6.1 Ako jedan čovjek teži nezavisnosti - slobodi - on mora imati na umu da svi ostali ljudi teže toj istoj slobodi.
Skupine takvih slobodoljubivih smrtnika ne mogu zajednički živjeti u miru ako sebe ne podrede zakonima, pravilima i
propisima koji svakoj osobi daju isti stupanj slobode, dok u isto vrijeme pružaju taj isti stupanj slobode svim njihovim
bližnjima. Ako jedan čovjek ima apsolutnu slobodu, tada drugi mora postati apsolutni rob. A relativna priroda slobode je
istina društveno, ekonomski i politički. Sloboda je dar civilizacije koji počiva na prinudi ZAKONA. 134:6.2 Religija duhovno
omogućuje ostvarenje bratstva ljudi, ali jedino općesvetska vlada može regulirati društvene, ekonomske i političke
probleme povezane s takvim ciljem ljudske sreće i učinkovitosti. 134:6.3 Bit će ratova i glasina o ratovima - narod će
ustati protiv naroda - dokle god svjetski politički suverenitet bude podijeljen i dokle god nepravedno bude u rukama neke

~ 159 ~
skupine nacionalnih država. Engleska, Škotska i Wales su stalno ratovali između sebe dok nisu predali svoj suverenitet u
ruke Velike Britanije. 134:6.4 Novi će svjetski rat naučiti takozvane suverene nacije da formiraju neku vrstu federacije,
stvarajući mehanizam za sprječavanje manjih ratova, ratova među manjim nacijama. Ali svjetski će ratovi postojati sve do
pojave vlade cijelog čovječanstva. Globalni suverenitet može spriječiti svjetske ratove - ništa drugo ne može. 134:6.5
Četrdeset osam američkih slobodnih država žive zajedno u miru. Među građanima tih četrdeset osam država žive sve
nacionalnosti i rase koje žive među stalno zaraćenim nacijama Europe. Ovi Amerikanci predstavljaju gotovo sve religije,
religijske sekte i kultove iz cijelog svijeta, a ipak ovdje u Sjevernoj Americi žive zajedno u miru. I sve to je moguće jer je
ovih četrdeset osam država predalo svoj suverenitet i odustalo od svih ideja o takozvanim pravima na samoopredjeljenje.
134:6.6 Ne radi se o pitanju naoružanja ili razoružanja.Niti pitanja regrutacije ili dobrovoljne vojne službe ulaze u
razmatranje ovih problema održavanja svjetskog mira. Ako se moćnijim nacijama oduzme svaki oblik suvremenog
mehaničkog naoružanja i sve vrste eksploziva, boriće se šakama, kamenjem i toljagama, dok se budu držale iluzija o
božanskom pravu na nacionalni suverenitet. 134:6.7 Rat nije čovjekova velika i strašna bolest; rat je simptom, rezultat.
Prava bolest je virus nacionalnog suvereniteta. 134:6.8 Nacije Urantije nisu posjedovale pravi suverenitet; one nikada
nisu imale suverenitet koji bi ih zaštitio od razornih posljedica i pustošenja svjetskih ratova.Izgradnjom svjetske vlade
čovječanstva, nacije ne odustaju od svog suvereniteta koliko stvaraju pravi, istinski i trajni svjetski suverenitet će biti u
potpunosti u mogućnosti da ih se zaštiti od svih ratova. Lokalne vlade upravljaju lokalnim poslovima; nacionale vlade
upravljaju nacionalnim poslovima; svjetska vlada upravlja međunarodnim poslovima. 134:6.9 Svjetski mir se ne može
očuvati pregovorima, diplomacijom, inozemnom politikom, savezima, ravnotežom vlasti ili bilo kojom drugom vrstom
improviziranog žongliranja s nacionalističkim suverenitetom. Morate uvesti svjetski zakon i uspostaviti svjetsku vladu -
suverenu vlast cijelog čovječanstva. 134:6.10 Individualni ljudi će uživati mnogo više slobode pod okriljem svjetske vlade.
Danas, državljani velikih sila pate od gotovo nesnosnog tereta oporezivanja, regulacije i kontrole, ali dosta tih zapreka
individualnoj slobodi treba nestati kada nacionalne vlade budu spremne povjeriti svoj suvernitet u pogledu međunarodnih
poslova u ruke svjetske vlade. 134:6.11 Pod svjetskom vladom, nacionalne skupine će imati pravu priliku za ostvarenje i
uživanje osobnih sloboda istinske demokracije. Doći će do kraja zabludama samoopredjeljenja. S globlanom regulacijom
novca i trgovine nastupa nova era svjetskog mira. Uskoro može evoluirati jedan svjetski jezik, a tu će biti barem neka
nada za buduću uspostavu svjetske religije - ili religija sa svjetskim gledištima. 134:6.12 Kolektivna sigurnost nikada neće
priuštiti mir dok kolektivnost ne uključi cijelo čovječanstvo. 134:6.13 Politički suverenitet zastupničke vlade čovječanstva
donosi trajan mir na zemlji, a duhovno bratstvo ljudi zauvijek osigurava dobru volju među svim ljudima. I ne postoji drugi
način kojim se može ostvariti mir na zemlji i dobra volja među ljudima. 134:6.14 Nakon Simbojtonove smrti, njegovi su

~ 160 ~
sinovi naišli na velike teškoće u održavanju mira među osobljem.Isusova učenja bi imala daleko veći učinak da su kasniji
kršćanski učitelji koji su ušli među učitelje u Urmiji pokazali više mudrosti i imali više tolerancije. 134:6.15 Simbojtonov
najstariji sin je tražio pomoć od Abnera u Filadelfiji, ali su se učitelji koje je Abner izabrao pokazali tvrdoglavim i
beskompromisnim. Ovi su učitelji tražili da njihova religija dominira nad svim drugim vjerovanjima. Nikada nisu posumljali
da je vodič karavana koji je često bio citiran na predavanjima bio sam Isus. 134:6.16 Kako je sve veća zbunjenost uhvatila
nastavničko osoblje, tri brata su povukla svoju financijsku pomoć i nakon pet godina škola je zatvorena. Kasnije je ponovo
otvorena kao mitraički hram, te je na kraju izgorila u požaru prilikom jednog od njihovih orgijaških slavlja.

7. TRIDESET PRVA GODINA (25. GODINA P.K.)

134:7.1 Kad se Isus vratio s putovanja oko Kaspijskog mora, znao je da su njegova svjetska putovanja bila više- manje
završena. Otišao je na još samo jedan izlet izvan Palestine, u Siriju. Nakon kratkog posjeta Kafarnaumu, otišao je na
nekoliko dana u Nazaret. Sredinom travnja je napustio Nazaret idući u Tir. Odatle je putovao prema sjeveru, zaustavljajući
se nekoliko dana u Sidonu, ali je njegovo odredište bila Antiohija. 134:7.2 Bila je to godina Isusovih samotnih lutanja
Palestinom i Sirijom. Tijekom ove godine putovanja, bio je poznat po različitim imenima u različitim dijelovima zemlje:
stolar iz Nazareta, brodograditelj iz Kafarnauma, pisar iz Damaska i učitelj iz Aleksandrije. 134:7.3 Sin Čovječji je živio u
Antiohiji više od dva mjeseca, dok je radio, promatrao, poučavao, posjećivao i služio, i u isto vrijeme upoznavao način
ljudskog života, razmišljanja, osjećanja i reagiranja na okružje ljudske egzistencije. Tijekom tri tjedna tog razdoblja, radio
je na izradi šatora. U Antiohiji je ostao duže nego na bilo kojem drugom mjestu koje je posjetio na ovom putovanju. Deset
godina kasnije, kad je apostol Pavao propovijedao u Antiohiji i čuo kako njegovi sljedbenici govore o doktrinama pisara iz
Damaska, on nije ni posumnjao da su oni čuli glas i slušali učenja samog Učitelja. 134:7.4 Isus se iz Antiohije uputio južno
duž obale do Cezareje gdje se zadržao nekoliko tjedana, nastavljajući putovanje niz obalu za Jopu. Iz Jope je otputovao
za Jamniju, Ašdod i Gazu. Iz Gaze se uputio preko unutrašnjosti prema Beršebi, gdje je ostao tjedan dana. 134:7.5 Isus
je zatim započeo svoje posljednje putovanje, kao privatna osoba, kroz samo srce Palestine, od Beršebe na jugu do Dana
na sjveru. Putujući prema sjeveru, zaustavio se u Hebronu, Betlehemu (gdje je posjetio svoje rodno mjesto), Jeruzalemu
(nije išao u posjetu Betaniji), Berotu, Lebonu, Sikar, Šekemu, Samariji, Gebi, Engamu, Endori i Madoni; prolazeći kroz
Magdalu i Kafaraum, putovao je prema sjeveru; prolazeći istočno od voda Meroma, išao je preko Karate u Dan ili
Cezareju Filipovu. 134:7.6 Unutarnji Misaoni Ispravljač je ovom prikom naveo Isusa da se odrekne ljudskih prebivališta i
uputi na Hermonsku goru da radi na okončanju procesa svladavanja svog ljudskog uma i punog postignuća posvete
ostatku svog životnog rada na zemlji. 134:7.7 Bila je to jedna od onih neobičnih i izvanrednih epoha Učiteljeva zemaljskog

~ 161 ~
života na Urantiji. On je prošao vrlo sličnim iskustvom prilikom osame u brdima blizu Pele nedugo nakon krštenja. Ovo
razdoblje izolacije na Hermonskoj gori obilježava okončanje njegove čisto ljudske karijere, koja je ustvari tehničko
okončanje njegova smrtnog darivanja, dok kasniji period osame obilježava početak božanstvenije faze darivanja. Isus je
živio nasamo s Bogom šest tjedana na padinama Hermonske gore.

8. NA HERMONSKOJ GORI

134:8.1 Nakon što je proveo određeno vrijeme u blizini Cezareje Filipove, Isus je spremio nužne potrepštine, pribavio
teretnu životinju, i u pratnji mladića Tiglata krenuo cestom koja je vodila prema Damasku u selo koje je nekoć nosilo ime
BeitJen u podnožju Hermonske gore. Ovdje je blizu sredine kolovoza 25. godine p.K. podigao tabor i, ostavljajući svoje
namirnice u Tiglatovim rukama, počeo uzlaziti osamljenim gorskim padinama. Tiglat je prvi dan njihova boravka u planini
otpratio Isusa do određene točke otprilike tisuću osam stotina metara nadmorske visine, gdje su izgradili kameni zaklon
koji je Tiglat dva puta tjedno trebao snabdjeti hranom. 134:8.2 Prvi dan, nakon što se oprostio s Tiglatom, Isus je nakon
kraćeg uspona zastao da se pomoli. Između ostalog je tražio od Otca da pošalje njegovog anđela čuvara da "bude s
Tiglatom." Tražio je dopuštenje da nasamo izbori ovu posljednju bitku sa stvarnostima smrtničke egzistencije. I njegov je
zahtjev odobren. Ušao je u ovo veliko iskušenje samo u pratnji i uz podršku svog unutarnjeg Ispravljača. 134:8.3 Isus je
malo jeo dok je bio na planini; uzdržavao se od hrane ne više od dan ili dva. Nadljudska bića s kojima se suočio na ovoj
planini, s kojima se borio u duhu i koja je pobijedio u moći, su bila stvarna; to su bili njegovi prastari neprijatelji iz sustava
Satanije; to nisu bila priviđenja mašte rođena iz intelektualne neuračunljivosti oslabljenog i izgladnjelog smrtnika koji nije
mogao razlikovati stvarnost od vizija svog poremećenog uma. 134:8.4 Isus je proveo posljednja tri tjedna kolovoza kao i
prva tri tjedna mjeseca rujna na Hermonskoj gori. Za ovih je tjedana završio smrtničku zadaću postignuća krugova umnog
razumijevanja i kontrole ličnosti. U ovom je razdoblju duhovnog zajedništva s nebeskim Ocem, unutarnji Ispravljač pored
toga upotpunio svoje dužnosti. Ovim je ostvaren smrtni cilj postojanja ovog zemaljskog stvorenja. Isus je još samo trebao
postići završnu fazu usklađenosti između uma i Ispravljača. 134:8.5 Nakon više od pet tjedana neprekinutog duhovnog
zajedništva s njegovim Rajskim Ocem, Isus je postao apsolutno uvjeren u svoju prirodu i sigurnost svoje pobjede nad
materijalnim razinama vremensko-prostornog očitovanja ličnosti. On je u potpunosti vjerovao i nije oklijevao potvrditi
nadmoć svoje božanske prirode nad svojom ljudskom prirodom. 134:8.6 Pred kraj ovog boravka u planini, Isus je zamolio
svoga Oca da mu dopusti da održi vijećanje sa svojim neprijateljima iz Satanije kao Sin Čovječji, Jozin sin Isus. Ovaj
zahtjev je odobren. Posljednjeg tjedna na planini Hermon dogodilo se veliko iskušenje, svemirsko suđenje.Tu su bili
prisutni Sotona (kao zastupnik Lucifera) i Kaligastija, buntovni Planetarni Knez, koji su postali potpuno vidljivi Isusu. A ta

~ 162 ~
"kušnja", to konačno iskušenje ljudske odanosti koja se našla suočena s neistinama pobunjeničkih ličnosti, nije bilo
vezano s hranom, ljudskim hramovima ili pretencioznim djelima.Nije bilo je vezano s kraljevstvima ovoga svijeta, već s
pitanjem suvereniteta moćnog i veličanstvenog svemira. Simbolika vaših zapisa odgovara djetinjastom načinu
razmišljanja vaše nazadne prošlosti. Buduće generacije trebaju shvatiti veličinu borbe kroz koju je Sin Čovječji prošao na
taj znameniti dan na Hermonskoj gori. 134:8.7 Na mnogobrojne prijedloge i nagovaranja Luciferovih izaslanika, Isus je
jedino odgovorio: "Neka prevlada volja mog Rajskog Oca i neka tebi, moj pobunjenički sine, božanstveno sude Stari Dani.
Ja sam tvoj Stvoritelj-otac; ja ti teško mogu pravedno suditi, a moju si milost već odbacio. Predajem te sudbenoj
nadležnosti Sudaca velikog svemira." 134:8.8 Na sve Luciferove predložene kompromise i improvizacije, na sve takve
prijedloge vezane za njegovo utjelovljenjo darivanje, Isus je samo dogovorio: "Neka bude volja mog Oca na Raju." Isus je
na kraju ovog teškog iskušenja ponovo primio svog anđela čuvara i služitelja. 134:8.9 Ovog poslijepodneva u kasno ljeto,
među drvećem i u tišini prirode, Mihael od Nebadona je osvojio neupitnu vlast nad svojim svemirom. Na taj dan je
upotpunio zadaću koju je imao kao Sin Stvoritelj da živi punim i utjelovljenim životom u smrtnom obličju na evolucijskim
svjetovima vremena i prostora. Svemir nije primio nikakvu najavu o ovom velikom postignuću sve do njegova krštenja,
nekoliko mjeseci kasnije, ali to se stvarno dogodilo ovdje na ovoj planini. A kad je Isus sišao sa svoga boravka na
Hermonskoj gori, to je označilo kraj Luciferove pobune u Sataniji i Kaligastijinogotcjepljenja na Urantiji. Isus je platio
posljednju cijenu koja se tražila od njega za postignuće suvereniteta nad svojim svemirom, što je samo po sebi odlučilo o
statusu svih pobunjenika i utvrdilo da se svi takvi budući ustanci (ako se ikada dogode) riješe po kratkom i učinkovitom
postupku. Prema tome, možete vidjeti da se Isusovo takozvano "veliko iskušenje" dogodilo nešto prije krštenja, a ne tek
nakon tog događaja. 134:8.10 Na kraju ovog boravka na planini, dok je Isus silazio niz padine, sreo je Tiglata koji je
upravo išao ostaviti nove zalihe hrane. Vratio ga je nazad, samo govoreći: "Završen je period odmora; moram se vratiti
Očevom poslu." Isus je bio vrlo tih i dosta izmijenjen čovjek kad su se zaputili natrag u Dan, gdje se oprostio od mladića,
dajući mu magarca. Potom je nastavio prema jugu istim putem kojim je i došao, idući prema Kafarnaumu.

9. PERIOD ČEKANJA

134:9.1 Bilo je to otprilike pred kraj ljeta, nedugo prije Dana pomirenja i Blagdana sjenica. Isus je u subotu otišao posjetiti
svoju obitelj u Kafarnaumu, a sljedeći dan se uputio prema Jeruzalemu sa Ivanom Zebedejevim, idući istočno od jezera,
preko Gerase i kroz Jordansku dolinu. Dok je kratko razgovarao sa svojim suputnikom, Ivan je mogao vidjeti veliku
promjenu u Isusu. 134:9.2 Isus i Ivan su se zaustavili da prenoće u Betaniji kod Lazara i njegovih sestara, idući rano
ujutro u Jeruzalem. Proveli su gotovo tri tjedna obilazeći grad, ili je to barem bio slučaj s Ivanom. Mnogo puta Ivan je

~ 163 ~
otišao u Jeruzalem dok je Isus provodio dane u obližnjim brdima, u mnogim periodima duhovnog zajedništva s nebeskim
Ocem. 134:9.3 Zajedno su prisustvovali svečanim ceremonijama na Dan pomirenja. Ivana su jako impresionirale
ceremonije ovog velikog židovskog religioznog rituala, ali Isus je ostao tih i zamišljen gledatelj. Sinu Čovječjem je cijela
svečanost djelovala jadno i patetično. On je sve to gledao kao neispravnu reprezentaciju karaktera i osobina svoga oca
koji je na nebu. Gledao je cijeli prozor kao travestiju činjenice božanske pravde i istina beskonačne milosti. Dok je izgarao
od želje da objavi stvarnu istinu o karakteru i ljubavi svoga Oca u milostivoj upravi nad svemirom, ali ga je njegov vjerni
Osmatrač upozorio da njegov čas još nije došao. Ali te noći, u Betaniji, Isus je iznio brojne primjedbe koje su jako
uznemirile Ivana; Ivan nikada nije u potpunosti razumio pravi značaj onoga što je Isus rekao u raspravi te večeri. 134:9.4
Isus je planirao ostati s Ivanom cijeli tjedan proslave Blagdana sjenica. Ovaj blagdan se slavio svake godine u cijeloj
Palestini; bilo je to židovsko vrijeme odmora. Isus nije sudjelovao u veselju ovog povoda, ali je očigledno uživao i i bio jako
zadovoljan promatrajući radost i veselje mladih i starih u nj ihovu samozaboravu. 134:9.5 Sredinom ovog tjedna proslave i
prije svršetka svečanosti, Isus se oprostio od Ivana, rekavši da je želio otići u brda gdje je mogao bolje komunicirati sa
svojim Rajskim Ocem. Ivan mu se želio pridružiti, ali je Isus inzitirao da on ostane na svečanostima, govoreći: "Od tebe se
ne traži da nosiš teret Sina Čovječjeg; samo stražar mora bdjeti dok grad počiva u miru." Isus se nije vratio u Jerusalem.
Nakon gotovo tjedna dana u brdima blizu Betanije, otišao je u Kafarnaum. Na putu kući proveo je dan i noć u osami na
padinama Gilboe, u blizini mjesta gdje je kralj Šaul oduzeo svoj život; a kada je stigao u Kafarnaum, činio se veselijim
nego kad se oprostio od Ivana u Jeruzalemu. 134:9.6 Sljedećeg jutra Isus je otvorio šrkinju s osobnim stvarima koje je
ostavio u Zebedejevoj radionici, stavio pregaču i javio se na posao, govoreći: "Dužnost mi je da se posvetim radu dok
čekam da dođe moj čas." I on je radio nekoliko mjeseci, do siječnja naredne godine, u brodograditeljskoj radionici, uz
svoga brata Jakova. Nakon tog razdoblja rada s Isusom, bez obzira na sumnje koje su često priječile njegovo
razumijevanje životnog rada Sina Čovječjeg, Jakov više nikada nije stvarno i potpuno izgubio vjeru u Isusovu misiju.
134:9.7 Isus je u tom završnom periodu rada u brodograditeljskoj radionici provodio najveći dio vremena na opremanje
interijera određenih većih plovila. Posvećivao je veliku pažnju svom ručnom radu i osjećao veliko zadovoljstvo ljudskog
postignuća u izradi svakog vrijednog djela. Nije gubio vrijeme na sitnicama, ali je mukotrpno radio na osnovama svakog
poduzeća. 134:9.8 Kako je vrijeme prolazilo, u Kafarnaum su stigle glasine o nekom Ivanu koji je propovijedao krsteći
pokajnike u Jordanu i govoreći; "Bliži se kraljevstvo nebesko; pokajte se i primite krštenje." Isus je primao ove vijesti dok
se Ivan polako kretao duž Jordanske doline od gaza rijeke u blizini Jeruzalema. A Isus je nastavio raditi na izradi plovila
sve dok Ivan nije stigao uzvodno do mjesta bilizu Pele u mjesecu siječnju iduće godine, 26. godine p.K., kad je položio
tesarski alat govoreći; "Došao je moj čas,"nakon čega se otišao predstaviti Ivanu i primiti krštenje od njega. 134:9.9 Ali,

~ 164 ~
Isus je prošao kroz veliku promjenu. Od svih koji su uživali u Isusovim riječima i djelima dok je poučavao putujući po
svijetu, mali je broj bio u stanju prepoznati u javnom učitelju istu onu osobu koju su imali prilike upoznati i voljeti u ranijim
godinama. I nije bilo čudno što ga ovi negdašnji primatelji osobne službe nisu bili u stanju prepoznati u njegovoj kasnijoj
ulozi javnog i autoritativnog učitelja. Ova je višegodišnja preobrazba uma i duha završena prilikom Isusovog sadržajnog
boravka na Hermonskoj gori.

POGLAVLJE 135: IVAN KRSTITELJ

135:0.1 Ivan Krstitelj je rođen 25. ožujka 7. godine pr.K., čime se ispunilo obećanje koje je Gabriel dao Elizabeti u lipnju
prethodne godine. Elizabeta je pet mjeseci čuvala tajnu o Gabrielovoj posjeti; i kad je konačno rekla istinu svome mužu,
Zaharija je bio vrlo uznemiren i jedino je povjerovao njezinoj pripovijesti nakon neuobičajenog sna otprilike šest tjedana
prije Ivanovog rođenja. Izuzev Gabrielove posjete Elizabeti i Zaharijevog sna, nije se dogodilo ništa nadprirodno vezano s
rođenjem Ivana Krstitelja. 135:0.2 U skladu sa židovskim običajima Ivan je obrezan osmog dana nakon rođenja. Podignut
je kao sva druga djeca, rastući iz dana u dan i iz godine u godinu, u seocetu koje je bilo poznato kao Judin Grad, otprilike
četiri milje zapadno od Jeruzalema. 135:0.3 Najbitniji događaj iz cijelog Ivanovog djetinjstva bila je posjeta, u pratnji
njegovih roditelja, Isusu i nazaretskoj obitelji. Ova se posjeta odigrala u mjesecu lipnju 1. godine pr.K., kad mu je bilo malo
više od šest godina. 135:0.4 Ivanovi su roditelji po povratku iz Nazareta započeli sa sistematskim obrazovanjem mladića.
Seoce u kojem su živjeli nije imalo sinagoške škole; Zaharija je bio prilično dobro obrazovan kao svećenik, dok je
Elizabeta bila daleko obrazovanija od prosječne judejske žene; ona je također pripadala svećeničkom rodu, vukući
porijeklo od “Aronovih kćerki.” Kako je Ivan bio sin jedinac, njegovi su roditelji uložili mnogo vremena u njegov mentalni i
duhovni razvoj. Zaharija je jedino kratko služio u Jeruzalemu, tako da je mogao posvetiti vrijeme sinovoj pouci. 135:0.5
Zaharija i Elizabeta su imali malo seosko imanje na kojem su uzgajali ovce. Premda su od ove zemlje jedva mogli
sastaviti kraj s krajem, Zaharija je primao redovne svećeničke prihode od hrama.

1. IVAN POSTAJE NAZARIT

135:1.1 Dok Ivan nije bio u prilici da diplomira kad mu je bilo četrnaest godina kako nije pohađao redovnu školu, njegovi
su roditelji odlučili da je ovo bilo prikladno doba da položi nazirejski zavjet. Zaharija i Elizabeta su tako poveli sina u En-
Gedi, pored Slanoga mora. Bio je to južni centar nazirejskog bratstva i mladić je ovdje prikladno i svečano uveden među
nazirejce. Poslije ovih ceremonija i nakon što je položio zavjet da neće piti opojna pića, da neće strići kosu ni brijati bradu i
da neće dodirivati mrtvo tijelo čovjeka ili životinje, obitelj je otišla u Jeruzalem, gdje je Ivan obavio prinošenje žrtava pred
~ 165 ~
hramom u skladu sa zahtjevima nazirejskog reda. 135:1.2 Ivan je položio iste životne zavjete s kojima su se obvezali
njegovi vrijedni prethodnici, Samson i prorok Samuel. Nazirejci su po svom načinu života smatrani svetim i posvećenim
osobama. Židovi su im ukazivali gotovo jednako poštovanje koje su ukazivali visokim svećenicima, što nije bilo čudno s
obzirom na to da su iskusni i posvećeni nazirejci bili jedini pored visokih svećenika koji su imali pristupa vrhovnom svetištu
hrama. 135:1.3 Ivan se vratio iz Jeruzalema kako bi se brinuo o očevom stadu, dok je iz dana u dan izrastao u snažnog
muškarca plemenitog karaktera. 135:1.4 U šesnaestoj godini, kao rezultat onoga što je pročitao o proroku Iliji, Ivana se
duboko dojmio ovaj prorok s Karmelske gore, zbog čega je odlučio usvojiti njegov način odijevanja. Ivan je tako počeo
nositi odjeću od dlake i o bokovima pas od kože. S šesnaest godina dostigao je visinu od šest stopa i gotovo punu fizičku
građu. Djelovao je dosta upečatljivo s dugom kosom i karakterističnim stilom odijevanja. Njegovi su roditelji imali visoka
očekivanja od svog sina jedinca, obećanog djetešceta i posvećenog nazirejca.

2. ZAHARIJINA SMRT

135:2.1 Zaharija je umro nakon više mjeseci bolesti, u srpnju 12. godine p.K., nedugo nakon Ivanovog osamnaestog
rođendana. Bio je to period velike neprijatnosti kako je Ivanu kao nazirejcu bilo zabranjeno stupiti u dodir s mrtvim tijelom,
bilo stranca ili pripadnika svoje obitelji. Premda se Ivan nastojao povinovati zahtjevima nazirejskog života, u srcu je
osjećao krivnju misleći da ih se nije najstrože držao; zbog toga je nakon očeve sahrane otišao u Jeruzalem gdje je položio
žrtve očišćenja u nazirejskom dvoru koji se nalazio u okviru ženskih odaja hrama. 135:2.2 U rujnu ove godine Elizabeta i
Ivan su otišli u Nazaret u posjetu Mariji i Isusu. Ivan je upravo bio odlučio započeti sa svojim životnim radom, ali je primio
ozbiljnu opomenu od Isusa koja se nije toliko temeljila na riječima koliko na primjeru, da se prvo pobrine za svoju majku i
da čeka “da dođe Očev čas.” Nakon što se pozdravio s Isusom i Marijom na kraju ove ugodne posjete, Ivan nije ponovo
vidjeo Isusa sve do njegovog krštenja u Jordanu. 135:2.3 Ivan i Elizabeta su po povratku kući započeli s kovanjem
planova za budućnost. Kako Ivan nije želio prihvatiti svećeničku plaću od hrama, nisu protekle ni pune dvije godine kad su
se našli pred gubitkom kuće; tako su odlučili povesti stada prema jugu. Ivan je ovoga ljeta, uoči svog dvadesetog
rođendana, napustio Hebron. U takozvanoj “divljini Judeje” vodio je brigu o svojim ovcama pored manjeg potoka koji se
ulijevao u veću pritoku Slanoga mora u En-Gedi. U okviru kolonije u En-Gedi bili su ne samo mnogi nazirejci posvećeni
ovom načinu života od rane mladosti ili veći broj godina, već i brojni drugiasketi i pasun koji su aovoauistaaa u ove krajeve
kako bi bili s pripadnicima nazirejskog reda. Izdržavali su se od uzgoja ovaca i od poklona koje su primali od imućnih
Židova. 135:2.4 Kako je vrijeme više prolazilo, Ivan se sve rijeđe vraćao u Hebron, dok je sve češće išao posjetiti En-

~ 166 ~
Gedi. Toliko se razlikovao od većine nazirejaca da mu se bilo teško družiti s pripadnicima ovoga bratstva. Međutim, jako
je uživao u društvu određenog Abnera, priznatog vođe i poglavara kolonije u En-Gedi.

3. PASTIRSKI ŽIVOT

135:3.1 Ivan je izgradio duž obale ovog potočića dvanaestak kamenih zaklona i noćnih staja od gomila kamena, kako bi
zaštitio stada ovaca i koza. Zahvaljujući svom pastirskom načinu života, imao je dosta vremena za razmišljanje. Cesto je
razgovarao s Ezdom, jednim siročetom iz Beh-zura, kojeg je praktično usvojio i koji se brinuo o njegovim stadima kad god
bi Ivan otputovao u Hebron da posjeti majku i da proda nekoliko ovaca, kao i kada bi subotom otišao na službu u En-Gedi.
Ivan i mladić su živjeli vrlo jednostavno i hranili se ovčetinom, kozjim mlijekom, divljim medom i jestivim skakavcima koji
su živjeli u ovim predjelima. Ovu su svakodnevnu hranu povremeno nadopunjalinamirnicima iz Hebrona i En- Gede.
135:3.2 Elizabeta je slala vijesti Ivanu o palestinskim i drugim svjetskim događajima i on je postajao sve uvjereniji da se
bližio kraj starog sustava; da je on sam trebao postati glasnikom novog doba, “nebeskog kraljevstva.” Ovaj je neotesani
pastir jako uživao u pisanjima proroka Daniela. Tisuću je puta pročitao Danielov opis veličanstvenih djela za koja mu je
Zaharija rekao da predstavljaju povijest velikih svjetskih carstava, počevši od Babilona, do Perzije, Grčke i konačno Rima.
Ivan je mogao primijetiti da je Rim već povezivao mnoge poliglotske narode i rase i da kao takav nikada nije mogao
postati čvrsto utvrđena i definitivno konsolidirana imperija. Vjerovao je da je Rim i u ovo doba bio podjeljen na Siriju,
Egipat, Palestinu i druge provincije; dalje je čitao kako će “u vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići kraljevstvo koje
neće nikada propasti. I ovo kraljevstvo neće prijeći na neki drugi narod, nego će razbiti i uništiti sva druga kraljevstva a
samo će ostati dovijeka.” “I njemu će biti predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, nacije i jezici. Vlast
njegova vlast je vječna i nikada neće proći, a kraljevstvo njegovo neće propasti.” “A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod
svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega, čije je kraljevstvo kraljevstvo vječno i kojem služe sve vlasti i
pokoravaju se njemu.” 135:3.3 Ivan nikada nije uspio prevazicizounjenost i pometnju izazvanu onim što je čuo od svojih
roditelja o Isusu, kao i ovim izvodima iz Spisa. U Knjizi Danielovoj je pročitao: “Vidio sam u noćnim snovima kako dolazi
jedan koji je nalik Sinu Čovječjem obavijen nebeskim oblacima i koji primi veličanstvo, čast i kraljevstvo.” Ali ove se riječi
prorokove nisu slagale s onim što su mu rekli njegovi roditelji. Isto tako njegov razgovor s Isusom, za vrijeme posjete
nazaretskoj obitelji kad mu je bilo osamnaest godina, nije bio suglasan s ovim riječima iz Spisa. Unatoč njegovoj
zbunjenosti i cijeloj ovoj pometnji, njegova ga je majka uvjerila da je njegov daleki rođak, Isus iz Nazareta, bio pravi Mesija
koji je došao sjesti na Davidovu stolicu i da je on (Ivan) trebao postati njegov glavni navjestitelj i osnovna potpora. 135:3.4
Od svega što je Ivan čuo o poročnosti i zlu Rima i o raspojasanom ponašanju i moralnoj nazadnosti ovoga carstva, kao i

~ 167 ~
na osnovu onoga što je znao o zlim djelima Heroda Antipe i judejskih poglavara, bio je sklon vjerovati da se bližio kraj
svijeta. Ovom se neotesanom i plemenitom djetetu prirode činilo da je svijet bio zreo za svršetak jedne ere i da su ljudi
stajali na pragu novog i božanskog doba - nebeskog kraljevstva. U Ivanovom je srcu rastao osjeCaj da je on trebao biti
posljednji iz reda starih proroka i prvi iz reda novih. Drhtao je od sve snažnije želje da ode proglasiti svim ljudima:
“Obratite se! Pripravite put Gospodnji! Pripravite se za kraj; pripravite se za novi i vječni ustav nebeskih poslova, za
nebesko kraljevstvo.”

4. ELIZABETINA SMRT

135:4.1 17. kolovoza 22. godine p.K., kad je Ivanu bilo dvadeset osam godina, iznenada je preminula njegova majka.
Kako su Elizabetini prijatelji poznavali nazirejski stav prema mrtvima koji se odnosio i na pripadnike vlastite obitelji, uredili
su sve detalje Elizabetine sahrane prije nego što su poslali po Ivana. Kad je primio vijesti o majčinoj smrti, Ivan je rekao
Ezdi da odvede stada u En-Gedi dok je sam krenuo u Hebron. 135:4.2 Po povratku u En-Gedi nakon majčine sahrane,
Ivan je poklonio stada nazirejskom bratstvu dok se sam na određeno vrijeme povukao od vanjskog svijeta kako bi se
posvetio postu i molitvi. Ivan je jedino poznavao stare metode pristupa božanstvu; jedino je bio upoznat sa zapisima Ilije,
Samuela i Daniela. Ilija je bio njegov idealni prorok. Ilija je bio prvi učitelj Izraela koji je smatran prorokom i Ivan je mislio
da će on sam biti posljednji pripadnik ove duge i glasovite linije nebeskih glasnika. 135:4.3 Ivan je živio u En-Gedi dvije i
pol godine i u ovom je razdoblju uvjerio većinu pripadnika ovoga bratstva da “dolazi kraj jedne epohe”; “ da je blizu
nebesko kraljevstvo.” Cjelo je ovo rano učenje bilo utemeljeno na ondašnjoj židovskoj ideji i koncepciji Mesije kao
obećenog izručitelja židovske nacije od dominacije nežidovskih vlasti. 135:4.4 Ivan je u ovo vnjeme aktivno čitao svete
spise koje je našao u nazirejskom domu u En-Gedi. Naročito su ga se dojmili Ilija i Malahije, posljednji proroci i najbliži
suvremenici. Više je puta pročitao posljednjih pet poglavlja Ilije i vjerovao je u njegova proročanstva. Također je pročitao u
Knjizi proroka Malahije: “Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan velik i strašan, dan Gospodinov; on će
obratiti srca otaca k sinovima, a srca sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” I ovo ga je obećanje
proroka Malahije o Ilijinom povratku navelo da pričeka s početkom propovijedi o dolazećem kraljevstvu i s opomenom
Židovima da se sklone od nastupajućeg prokletstva. Ivan se osjećao spremnim da započne s proglašenjem poruke o
dolasku kraljevstva, ali je zahvaljujući ovoj najavi Ilijinog dolaska odlučio sačekati više od dvije godine prije nego što je
započeo s radom. Znao je da on nije bio Ilija. Kakvo je onda bilo značenje ovih riječi proroka Malahije? Je li ovo
proročanstvo bilo doslovno ili figurativno? Kako će znati istinu? Konačno se usudio pomisliti, kako je prvi prorok bio
poznat po imenu Ilija, tako će i posljednji nositi ovo ime. Unatoč tome, njegove su sumnje bile dovoljno snažne kako bi ga

~ 168 ~
spriječile da se prozove Ilijom. 135:4.5 Povodeći se za Ilijinim primjerom, odlučio je usvojiti metode neposrednog i
izravnog napada na grijehe i poroke svojih suvremenika. Nastojao se oblačiti i govoriti kao Ilija; po svakom je spoljašnjem
kriteriju nalikovao starom proroku. Bio je upravo takvo grubo i slikovito dijete prirode, tako neustrašiv i hrabar zagovornik
ispravnosti. Dok Ivan nije bio nepismen i dok je dobro poznavao židovska sveta pisma, teško ga se moglo nazvati
kulturnim. Imao je jasne misli, dobru govorničku vještinu i kritičan jezik. Premda je sam teško pružao dobar primjer svojim
suvremenicima, spremno im je upućivao oštre kritike. 135:4.6 Konačno je smislio metodu proglašenja nove epohe -
nebeskog kraljevstva; odlučio je postati Mesijin glasnik; odbacio je sve svoje sumnje i otišao iz En-gede u ožujku 25.
godine p.K. kako bi počeo svoju kratku ali brilijantnu karijeru javnog govornika.

5. NEBESKO KRALJEVSTVO

135:5.1 Kako bi bili u prilici da razumijete Ivanovu poruku, tebate uzeti u obzir status židovskog naroda u vrijeme Ivanove
pojave i djelovanja. Izrael je tijekom gotovo stotinu godina bio u vrlo teškoj situaciji; narod nije bio u stanju objasniti
dugotrajnu potlačenost i sužanjstvo u koje su ih doveli nežidovski vladari. Zar Mojsije nije rekao da ispravnost uvijek
povlači nagradu blagostanja i snage? Zar oni nisu bili Božji odabrani narod? Zašto je Davidovo prijestolje bilo prazno i
opustošeno? U svjetlu Mojsijevih doktrina i proročkih učenja, Židovima je bilo vrlo teško objasniti dugo razdoblje njihove
nacionalne potlačenosti. 135:5.2 Otprilike stotinu goatnapnje pojave Isusa i Ivana, u Palestini se javila nova škola
religioznih učitelja koji su bili poznati kao apokaliptičari. Ovi su novi učitelji razvili sustav vjerovanja kako bi ponudili
objašnjenje pitanju židovskih patnji i poniženja, tvrdeći da su Židovi ovim patnjama plaćali kaznu za svoje nacionalne
grijehe. Pozivali su se na stare i dobro poznate razloge koji su navodno objašnjavali njihovu potlačenost za vrijeme
babilonske i drugih vlasti.Prema mišljenju apokaliptičara, Izrael nije trebao biti obeshrabren; bližio se kraj njihove
potlačenosti; uskoro će biti jasno da su svojim patnjama stekli disciplinu Božjeg odabranog naroda; Bog je bio na kraju
strpljenja prema nežidovima. Smatrali su da je okončanje rimske vlasti bilo jednako okončanju jedne epohe i na određeni
način, kraju svijeta. Ovi su novi učitelji snažno naginjali najavama proroka Daniela i dosljedno su vjerovali da je cijeli svijet
trebao preći u novu epohu; da su kraljevstva ovoga svijeta trebala postati Božja kraljevstva. Židovskom umu ovoga doba
ovo predstavlja značenje te fraze - nebeskog kraljevstva - koja prožima učenja Ivana i Isusa. Židovima iz Palestine fraza
“nebesko kraljevstvo” ima jedno jedino značenje: apsolutno ispravnu državu u kojoj Bog (Mesija) upravlja nad zemaljskim
nacijama u istom savršenstvu moći u kojem upravlja na nebu - “Neka bude tvoja volja na zemlji kao i na nebu.” 135:5.3 U
Ivanovo doba Židovi su pitali s velikim iščekivanjem: “Kada će doći kraljevstvo?” Vladao je sveopći osjećaj da se bližio kraj
nežidovskih nacija. Cijeli je židovski svijet bio prožet živom nadom i žudnim očekivanjem ispunjenja ove višestoljećne

~ 169 ~
želje za vrijeme njihovog života. 135:5.4 Dok su se Židovi uveliko razlikovali po svojim pogledima o prirodi nastupajućeg
kraljevstva, svi su se slagali da je ovaj događaj trebao nastupiti uskoro, da je stajao pred vratima. Mnogi koji su čitali Stari
Zavjet doslovce su iščekivali novog palestinskog kralja nad obnovljenom židovskom nacijom izručenom iz neprijateljskih
ruku, kojom će vladati nasljednik kralja Davida, Mesija koji će brzo primiti priznanje kao ispravni i pravedni vladar cijeloga
svijeta. Druga je, premda nešto manja, grupa odanih Židova držala posve drugačiji stav o ovom kraljevstvu Božjem. Oni
su vjerovali da nastupajuće kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta, da je svijet stajao pred određenim svršetkom i da je
utemeljenje “novog neba i nove zemlje” značilo uspostavu Božjeg kraljevstva; da je ovo kraljevstvo trebalo biti vječno,
rezultirati ukinućem svakog oblika grijeha i da su njegovi državljani trebali postati besmrtni u svom užitku ovog
beskonačnog blaženstva. 135:5.5 Svi su se slagali da je neki oblik odlučujuće i pročišćujuće discipline trebao prethoditi
utemeljenju novog kraljevstva na zemlji. U skladu s pogledima doslovnih tumačitelja ovoga učenja, svijet je bio na pragu
novog svjetskog rata koji je trebao uništiti sve nevjernike i dati univerzalnu i vječnu pobjedu svimvjernicima. spiritisti su
poučavan aa je kraljevstvo trebalo nastupiti istovremeno s velikim Božjim sudom koji je trebao dati nepravednicima
zasluženu kaznenu osudu i konačno uništenje, te istovremeno uzvisiti svete vjernike odabranog naroda na visoke pozicije
slave i vlasti sa Sinom Čovječjim, vladarom nad iskupljenim nacijama u Božje ime. I ova je posljednja grupa vjerovala da
su mnogi odani nežidovi trebali ući u bratstvo ovog novog kraljevstva. 135:5.6 Neki su Židovi držali stanovište da je Bog
eventualno namjeravao utemeljiti novo kraljevstvo neposrednim božanskim činom, dok je velika većina vjerovala da je
trebao postaviti na vlast nekog zastupnika i posrednika, Mesiju. I ovo je jedino moguće tumačenje koncepcije Mesije koje
su Židovi imali u vrijeme Ivana i Isusa. Mesija nije mogao biti netko tko je jednostavno poučavao Božju volju i naglašavao
bitnost ispravnog življenja. Svim ovim svetim osobama Židovi su davali naslov proroka.Mesija je trebao biti više od
proroka; Mesija je trebao donijeti utemeljenje novog kraljevstva, Božjeg kraljevstva. U očima Židova, osoba koja ne bi
utemeljila novo kraljevstvo nije mogla biti Mesija u tradicionalnom židovskom smislu. 135:5.7 Tko je trebao biti ovaj
Mesija? Židovski su učitelji ponovo naišli na nesuglasicu. Stariji su navodili doktrinu o sinu Davidovom. Noviji su poučavali
da, kako novo kraljevstvo treba biti nebesko kraljevstvo, tako i novi vladar treba biti božanska osoba, netko tko je dugo
sjedio Bogu s desne strane na nebu. I koliko god se to moglo doimati čudnim, oni koji su držali ove poglede smatrali su da
Mesija ili vladar novog kraljevstva ne treba imati ljudsku prirodu, već da treba biti “Sin Čovječji” - Sin Božji - nebeski Knez
koji već dugo čeka na priliku da preuzme novu zemaljsku upravu. Ovakva je bila podloga židovskog svijeta kad je Ivan
stupio na scenu događaja s porukom: “Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.” 135:5.8 Bilo je, dakle, očigledno da je
Ivanov proglas o nastupajućem kraljevstvu imao nekih desetak različitih značenja među onima koji su slušali njegova
strastvena učenja. Ali bez obzira na tumačenje Ivanove poruke, sve su ove različite grupe koje su s dubokom nadom

~ 170 ~
iščekivale utemeljenje židovskog kraljevstva, s velikom pažnjom slušale riječi ovog iskrenog, entuzijastičnog, neotesanog i
skrušenog učitelja ispravnosti i pokajanja koji je svečano opominjao svoje slušatelje da “bježe od nastupajućeg
prokletstva.”

6. IVAN POČINJE PROPOVIJEDATI

135:6.1 Rano u mjesecu ožujku 25. godine p.K., Ivan je krenuo zapadnom obalom Slanoga mora koja je vodila do
jordanske doline nasuprot Jerihona, do prastarog gaza preko rijeke kojim je prošao i sam Jošua u pratnji izraelske djece
kad su prvi put ušli u obećanu zemlju; i dok je prelazio rijeku, našao jemjesto nedaleko oa gaza gaje je počeo
propovijeaau putnicima koji su išli na drugu obalu. Bio je to najprometniji gaz preko Jordana. 135:6.2 Svima je bilo jasno
da je Ivan bio više od propovjednika. Od onih koji su imali priliku čuti učenja ovog čudaka iz judeanske divljine, većina je
vjerovala su da su čuli glas proroka. Nije čudo da je njegova pojava tako duboko dirnula duše ovih umornih i razočaranih
Židova. Tijekom cijele židovske povijesti, odana djeca Abrahama nikada nisu s tolikom čežnjom tražila "utjehu Izraela" ili s
tolikom nadom očekivala "obnovu kraljevstva." Nikada u cijeloj židovskoj povijesti Ivanova poruka da se "bliži kraljevstvo
nebesko" nije mogla ostvariti tako dubok i univerzalan dojam kao što je to bio slučaj u ovom razdoblju kad se Ivan tako
misteriozno pojavio na obali ovog južnog gaza na Jordanu. 135:6.3 Imao je pastirsko porijeklo, kao Amos.Oblačio se kao
stari prorok Ilija, dok je munjevito naglašavao svoje poruke i upozorenja s "Ilijinim duhom i snagom." Nije iznenađujuće što
je ovaj čudni učitelj stvorio toliku senzaciju širom cijele Palestine, kako su putnici raznosili vijesti o njegovim učenjima
cijelom dolinom Jordana. 135:6.4 Postojalo je još nešto neobično i novo u vezi s radom ovog nazaritskog učitelja: On je
krstio sve vjernike u Jordanu u znak "oproštenja grijeha." Premda krštenje nije bilo nova ceremonija među Židovima, oni
nisu imali priliku vidjeti krštenje u obliku i u ulozi u kojima ih je Ivan koristio. Dugo je vladao običaj ovako krstiti nežidovske
obraćenike koji su postali dijelom bratstva vanjskog dvora židovskog hrama, ali nikada nitko nije tražio od Židova da se
podvrgnu krštenju u znak oproštenja. Premda je od početka Ivanove propovijedi i krštenja do njegovog uhićenja i
zatočeništva na poticaj Heroda Antipe prošlo jedino nekih petnaest mjeseci, u ovom je kratkom razdoblju Ivan krstio preko
stotinu tisuća pokajnika. 135:6.5 Ivan je propovijedao četiri mjeseca na betanijskom gazu prije nego što će krenuti prema
sjeveru obalom Jordana. Desetine tisuća učenika, nekih ljubopitivih a drugih iskrenih, došlo je čuti njegova učenja iz
mnogih dijelova Judeje, Pereje i Samarije. Nekolicina je došla iz Galileje. 135:6.6 U svibnju ove godine, dok je još bio na
betanijskom gazu, svećenici i leviti su poslali zastupnike da pitaju Ivana tvrdi li da ima status Mesije i tko mu je dao vlast
da propovijeda. Ivan je odgovorio na ova pitanja riječima: "Idite i recite onima koji su vas poslali da ste čuli glas 'jednoga
koji viče u pustinji,' kao što je rekao prorok, i koji poručuje, 'ispravite put gospodnji, poravnajte staze Bogu. Neka se svaka

~ 171 ~
dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni; svaki će čovjek
vidjeti spasenje Božje.'" 135:6.7 Ivan je Dio nerojskian netaktičan propovjednik. Jednog je dana propovijedao i krstio na
zapadnoj obali Jordana, kad se na krštenje predstavila grupa od nekoliko farizeja i više saduceja. Prije nego što ih je
gurnuo u vodu, Ivan se obratio grupi govoreći: "Zmijski porodi, tko vas upozori da bježite od srdžbe koja stiže? Ja ću vas
krstiti, ali vas prije svega upozoravam da donesete plodove koji odgovaraju iskrenom obraćenju. Ne usuđujte se reći da
imate Abranama za oca. Jer, kažem vam, Bog može od ovin dvanaest stijena podići djecu koja će biti dostojna oca
Abrahama. Već je sjekira položena na korijen stablima: svako se stablo, ako ne daje dobroga roda, siječe i baca u oganj."
(Dvanaest stijena na koje je aludirao odnose se na spomenike koje je Jošua podigao u čast prijelaza "dvanaest plemena"
preko Jordana upravo na ovom mjestu kad je prvi put ušao u obećanu zemlju.) 135:6.8 Ivan je davao sate pouke svojim
učenicima tijekom kojih im je govorio o detaljima njihovog novog života dok je istovremeno nastojao odgovoriti na mnoga
njihova pitanja. Savjetovao se s učiteljima kako bi ih poučio u duhu kao i u slovu zakona. Rekao je bogatašima da hrane
siromahe; carinicima je rekao da "ne traže više nego što im je određeno." Vojnicima je rekao: "Nikome ne činite nasilja -
budite zadovoljni svojom plaćom." Dok je svima govorio: "Spremite se za dolazak nove epohe - blizu je kraljevstvo
nebesko."

7. IVAN PUTUJE PREMA SJEVERU

135:7.1 Ivan je još uvijek bio zbunjen u pogledu nastupanja kraljevstva i njegovog kralja. Što je dulje propovijedao to je
bivao sve više zbunjen, ali ova intelektualna nesigurnost u pogledu prirode nastupajućeg kraljevstva nikako nije
umanjivala njegovo uvjerenje u sigurnost neposrednog dolaska ovog kraljevstva. Ivan je bio zbunjen u umu, ali ne i u
duhu. Nije imao pometnje u pogledu dolazećeg kraljevstva, ali nije bio siguran da je Isus trebao biti njegov vladar. Dokle
god se Ivan držao ideje o obnovi Davidovog prijestolja, činilo mu se dosljednjim učenje njegovih roditelja da je Isus, koji je
bio rođen u Davidovom Gradu, bio dugo očekivani Mesija; ali u onim časovima kad je više naginjao doktrini duhovnog
kraljevstva i svršetku svjetovne epohe na zemlji, mučile su ga duboke sumnje u pogledu Isusove uloge u ovim
događajima. Nekom je prilikom sve dovodio u pitanje, ali ne zadugo. Uistinu se nadao prilici da o svemu porazgovara sa
svojim rođakom, ali ovo se protivilo njihovom izričitom sporazumu. 135:7.2 Dok je Ivan putovao prema sjeveru, često je
razmišljao o Isusu. Zastao je preko deset puta na različitim mjestima duž Jordana. U Adamu je po prvi put aludirao na
"onoga koji dolazi poslije mene" kao odgovor na izravno pitanje svojih učenika, "Jesi li ti Mesija?" Dalje je rekao: "Ali
dolazi jači od mene, kojemu ja nisam dostojan oanjesiu sveze na oouci. Ja vas krstim vodom, ali on će vas krstiti Duhom
Svetim. On u ruci svojoj drži lopatu da očisti gumno svoje i skupi pšenicu u žitnicu svoju. Pljevu će, naprotiv, sažeći

~ 172 ~
ognjem neugasivim." 135:7.3 Kao odgovor na pitanja svojih učenika Ivan je pokušavao objasniti svoja učenja, iz dana u
dan dodajući nove detalje koji su nudili pomoć i utjehu pri pokušajima razumijevanja njegove ranije zagonetne poruke:
"Obratite se i primite krštenje." Svjetina je u ovo vrijeme počela stizati i iz Galileje i Dekapolisa. Iz dana u dan okupljale su
se desetine iskrenih vjernika oko svog voljenog učitelja.

8. SUSRET ISUSA I IVANA

135:8.1 U prosincu 25 godine p.K. Ivan je stigao u okolicu Pele putujući uzvodno obalom Jordana, dok se njegova slava
proširila cijelom Palestinom i dok je njegov rad postao glavnom temom razgovora u svim gradovima oko Genezaretskog
jezera. To što je Isus pokazao naklonost prema Ivanovoj poruci, navelo je mnoge osobe iz Kafarnauma da pristupe
Ivanovom kultu pokajanja i krštenja. Ribari i sinovi Zebedejevi po imenu Jakov i Ivan otišli su u potragu za Ivanom u
prosincu, nedugo nakon što se ovaj utaborio i počeo propovijedati u Peli, gdje su se predstavili na krštenje. Posjećivali su
Ivana svakoga tjedna i donosili Isusu svježe vijesti iz prve ruke o radu ovoga evangeliste. 135:8.2 Isusova braća Jakov i
Juda također su govorili o mogućnosti da odu Ivanu na krštenje; i kada je Juda došao iz Kafarnauma na službu uoči
Sabata i nakon što je s Jakovom čuo Isusovu propovijed u sinagogi, odlučili su da se posavjetuju s Isusom u vezi ovih
planova. Bilo je to u subotu uveče 12. siječnja 26. godine p.K. Isus je predložio da odgode dalje rasprave na ovu temu do
narednog dana, kad im je trebao dati odgovor. Isus nije puno spavao ove noći, koju je proveo u duhovnom jedinstvu sa
svojim Ocem na nebu. Odlučio je objedovati narednog dana u podne sa svojom braćom i ovom im prilikom saopćiti svoje
poglede vezane uz Ivanovo krštenje vjernika. Jakov i Juda su stigli na ručak i čekali su na Isusa u spremištu gdje je čuvan
građevinski materijal kako još nije bilo vrijeme za podnevni objed i kako su znali da je Isus bio jako precizan u pogledu
vremena. 135:8.3 Neposredno prije podnevnog objeda Isus je spustio alat, skinuo tesarsku pregaču i saopćio trojici
radnika koji su bili sa njim u radionici, "Došao je moj čas." Otišao je do svoje braće Jakova i Jude, ponavljajući, "Došao je
moj čas - idemo Ivanu." I smjesta su krenuli prema Peli, dok su objedovali na putu. Bilo je to u subotu 13. siječnja.
Prenoćili su u dolini Jordana i sutradan u podne su stigli na mjesto gdje je Ivan krstio vjernike. 135:8.4 Ivan je upravo
počeo krstiti prve kanataate. Desetine pokajnika su već stajale u redu kad su Isus t njegova dva brata zauzeli mjesto
među iskrenim muškarcima i ženama koji su postali vjernici u Ivanovo učenje o nastupajućem kraljevstvu. Ivan je već više
puta upitao Zebedejeve sinove o Isusu. Već je čuo Isusove komentare svojih učenja i iz dana u dan je očekivao Isusov
dolazak, ali ga nije očekivao među kandidatima koji su čekali na krštenje. 135:8.5 Kako je bio zauzet detaljima brzinskog
krštenja velikog broja obraćenika, Ivan nije ugledao Isusa sve dok Sin Čovječji nije stao ispred njega. Kad je Ivan
prepoznao Isusa, na trenutak je zaustavio ceremoniju kako bi se pozdravio sa svojim rođakom govoreći, "Zašto si došao u

~ 173 ~
rijeku da me pozdraviš?" A Isus je odgovorio, "Da bi me ti krstio." Ivan je odgovorio: "Ali ti mene trebaš krstiti. Zašto si
došao k meni?" A Isus je prošaputao: "Neka bude ovako sada, jer nam ide u prilog da damo primjer mojoj braći koja stoje
uz mene i da narod vidi da je došao moj čas." 135:8.6 U Isusovom se glasu mogao čuti zvuk odlučnosti i autoriteta. Ivana
su potresale snažne emocije dok se spremao krstiti Isusa iz Nazareta u ponedjeljak u podne, 14. siječnja 26. godine p.K.
Ivan je tako krstio Isusa i njegova dva brata, Jakova i Judu. I nakon što je krstio ovu trojicu, prestao je s krštenjem tijekom
ovoga dana govoreći masama da će nastaviti krstiti sutradan u podne. Kako se svjetina počela razilaziti, dok su četvorica
još stajali u vodi, čuli su čudnovat gas i pred njima se pojavila prikaza koja je stajala neposredno nad Isusovom glavom
govoreći: "Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao." U Isusovom je izrazu nastupila velika promjena i izlazeći iz
vode, bez riječi se udaljio od njih i otišao prema brdima na istoku. I nitko nije vidjeo Isusa narednih četrdeset dana.
135:8.7 Ivan je pošao za Isusom prateći ga na dovoljnoj distanci kako bi mu ispričao o Gabrielovoj posjeti njegovoj majci
koja se odigrala prije njihovog rođenja, o kojoj mu je majka toliko puta ispričala. Dopustio je Isusu da nastavi nakon što je
rekao, "Sada mogu biti siguran da si ti Izručitelj." Ali Isus nije odgovorio.

9. ČETRDESET DANA PROPOVIJEDI

135:9.1 Kad se Ivan vratio k svojim učenicima (ovom je prilikom imao nekih dvadeset pet do trideset učenika koji su ga
svugdje pratili) zatekao ih je zaokupljene ozbiljnom raspravom onoga što se upravo odigralo prilikom Isusovog krštenja.
Bili su još više iznenađeni kad im je Ivan ispripovijedao o Gabrielovoj posjeti Mariji prije Isusovog rođenja, te da je Isus bio
bez komentara kad mu je Ivan o tome ispričao. Ove noći nije bilo kiše iokupljeni su nastavili vijećati dugo u zvjezdanu noć.
Pitali su se gdje je Isus otišao i kad će ga ponovo vidjeti. 135:9.2 Ivanova je propovijed nakon ovog događaja poprimila
novi i autoritativni ton proglasa dolazećeg kraljevstva i očekivanog Mesije. Ovih četrdeset dana čekanja na Isusov
povratak predstavljaju vrlo napeto razdoblje. Ali Ivan je nastavio propovijedati s velikom silom i njegovi su učenici otprilike
u ovo doba počeli držati propovijedi mnogobrojnim masama koje su se okupljale oko Ivana u Jordanu. 135:9.3 Tijekom
ovih četrdeset dana čekanja, zemljom su se pronosile mnoge glasine koje su dopirale i do Tiberijade i Jeruzalema. Tisuće
su došle u posjetu novoj atrakciji u Ivanovom taboru, takozvanom Mesiji, ali nisu imale priliku vidjeti Isusa. Kad su Ivanovi
učenici rekli da je čudni Božji čovjek otišao u brda, mnogi su doveli u pitanje istinitost cijele priče. 135:9.4 Otprilike tri
tjedna poslije Isusovog odlaska, u Pelu je stiglo novo zastupništvo svećenika i farizeja iz Jeruzalema. Konkretno su upitali
Ivana, "Jesi li Ilija? Jesi li očekivani prorok kojeg je Mojsije obećao?"; "Nisam," odgovorio je Ivan, na što su se usudili
pitati, "Jesi li Mesija?" "Nisam," odgovorio je Ivan. Zatim su rekli ovi ljudi iz Jeruzalema: "Pa ako nisi Ilija, ako nisi prorok i
ako nisi Mesija, zašto onda krstiš narod i stvaraš toliku pometnju?" Ivan je odgovorio: "Do onih je koji su me čuli i koji su

~ 174 ~
primili moje krštenje da kažu tko sam, ali kažem vam da vas ja, istina, krstim vodom, ali među nama je bio onaj koji će se
vratiti da vas krsti Svetim Duhom." 135:9.5 Ovih je čestrdeset dana teško palo Ivanu i njegovim učenicima. Kakav će biti
odnos Ivana i Isusa? Među učenicima su vođene rasprave o stotinu različitih pitanja. Na površinu je počela izlaziti politika
i pitanje toga tko će biti veći od koga. Vođene su žustre rasprave oko različitih ideja i koncepcija Mesije. Hoće li on biti
militaristički vođa ili će naginjati Davidovoj koncepciji kralja? Hoće li poraziti rimske vojske kao što je Jošua porazio
Kanaance? Hoće li doći da utemelji duhovno kraljevstvo? Ivan je odlučio, dok je pri ovoj odluci bio daleko nadglasan
protivnim stavom, da je Isus došao utemeljiti nebesko kraljevstvo, premda sam nije bio načisto u čemu se sastojala ova
misija utemeljenja nebeskog kraljevstva. 135:9.6 Bili su to teški dani Ivanovog života i on se molio za Isusov skori
povratak. Neki su od Ivanovih učenika obrazovali izviđačke grupe koje su išle u potragu za Isusom, što im je Ivan
zabranio govoreći: "Naše je vrijeme u rukama Boga nebeskog; on će nas upraviti u smjeru svog odabranog Sina." 135:9.7
Bilo je to rano u subotu ujutro 23. veljače kad je Ivanova grupa, zaokupljena jutarnjim objedom pogledala prema sjeveru i
vidjela gdje im prilazi Isus. Kako im se sve više približavao, Ivan se popeo na obližnju stijenu je iz sveg glasa povikao: Evo
Božjeg Sina, svjetskog izručitelja! Evo onoga za kojeg rekoh, 'Onaj koji poslije mene dolazi preda mnom je, jer bijaše prije
mene." Iz ovog sam razloga izišao iz divljine kako bih propovijedao pokajanje i kako bih vas krstio vodom, govoreći da se
bliži nebesko kraljevstvo. A sada dolazi onaj koji će vas krstiti Svetim Duhom. Vidio sam duha kako siđe s neba kao golub
i ostade na njemu i čuo sam kako Božji glas kaže, " Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao." 135:9.8 Isus ih je
pozvao da se vrate k objedu dok je on sjeo da objeduje s Ivanom, kako su se njegova braća Jakov i Juda vratili u
Kafarnaum. 135:9.9 Sutradan rano ujutro Isus se oprostio od Ivana i njegovih učenika i otišao natrag u Galileju. Nije im
rekao kad će ga ponovo vidjeti. Na Ivanove upite o njegovoj misiji i propovijedi jedino je rekao, "Vodiće te moj Otac sada
kao što je to činio i u prošlosti." I ova su se dvojica velikaša oprostila ovoga jutra na obali Jordana i nisu se ponovo vidjela
tijekom svojih zemaljskih života.

10. IVAN PUTUJE PREMA JUGU

135:10.1 Kako je Isus otišao prema sjeveru, u Galileju, Ivan je osjetio poriv da se vrati prema jugu istim putem kojim je
došao. Tako je u nedjelju ujutro 3. ožujka Ivan krenuo prema jugu u pratnji svojih preostalih učenika. Otprilike četvrtina
njegovih učenika je otišla u Galileju u potrazi za Isusom. Ivan se osjećao tužnim i izgubljenim. Nikada više nije
propovijedao onako kako je to činio prije Isusovog krštenja. Na neki je način osjećao da više nije snosio odgovornost za
dolazak kraljevstva. Osjećao je da je gotovo završio sa svojim radom; bio je žalostan i usamljen. Ali je nastavio
propovijedati, krstiti i putovati prema jugu. 135:10.2 Otprilike u blizini seoceta po imenu Adam gdje se zadržao nekoliko

~ 175 ~
tjedana, Ivan je izručio taj slavni napad na Heroda Antipu zbog toga što je ovaj nezakonito uzeo tuđu ženu. U lipnju ove
godine (26. godine p.K.) Ivan se vratio do betanijskog gaza na Jordanu, gdje je prije više od godinu dana počeo
propovijedati o dolasku kraljevstva. Tjedan dana neposredno nakon Isusovog krštenja Ivanova je poruka postupno
poprimila oblik proglašenje milosti svagdašnjem svijetu, dok je s velikom žestinom optužio koruptirane političke i religiozne
vladare. 135:10.3 Herod Antipa, na čijoj je teritoriji Ivan propovijedao, je počeo strahovati da Ivan i njegovi učenici ne
podignu narod na pobunu. Herodu se također nije dopao Ivanov kriticizam njegovih osobnih poslova. Herod je iz ovih
razloga odlučio baciti Ivana u tamnicu. Tako su ujutro 12. lipnja, prije nego što je svjetina stigla na propovijed i krštenje,
Herodovi agenti uhvatili Ivana. Kako su prošli tjedni a Ivan nije biopusten na sioooau, njegovi su se ucenici rasuli sirom
Palestine, dok su mnogi otišli u Galileju kako bi prišli Isusovim učenicima.

11. IVAN U ZATOČENIŠTVU

135:11.1 Ivan se u tamnici osjećao usamljenim i pomalo ogorčenim. Jedino ga je mogao posjetiti manji broj učenika.
Premda je jako želio vidjeti Isusa, morao se zadovoljiti vijestima o njegovom radu koje je primao od svojih učenika koji su
postali vjernici u Sina Čovječjeg. Često je dolazio u iskušenje da posumnja u Isusa i njegovu božansku misiju. Ako je Isus
bio Mesija, zašto ga nije došao osloboditi iz ove nepodnošljive tamnice? Ovaj je prirodnjak koji je nekoć živio usred samog
Božjeg okružja više od godinu dana propadao u ovom ogavnom zatvoru. Bio je to veliki test njegovoj vjeri i odanosti
prema Isusu. Bio je to pored toga veliki ispit same Ivanove vjere u Boga. Često je dolazio u iskušenje da dovede u pitanje
istinitost same svoje misije i iskustva. 135:11.2 Nakon što je proveo više mjeseci u tamnici, došla mu je u posjetu grupa
učenika i nakon što su ga izvijestili o Isusovom javnom radu, rekli su: "Eno, Učitelju, onaj koji je bio s tobom s onu stranu
Jordana postiže uspjeh dok k sebi prima sve koji mu dolaze. Još ide na gozbu s grešnicima i publikašima. Dok si mu ti
hrabro svjedočio u prilog, on te ne dolazi izbaviti iz tamnice." Ivan odgovori svojim prijateljima: "Ovaj čovjek ne može ništa
učiniti ako ne primi uputu od Oca na nebu. I sami ste mi svjedoci da sam vam rekao, 'Ja nisam Mesija, već sam poslan da
pripravim put za njegov dolazak.' I to sam učinio. Tko ima zaručnicu taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji u
blizini i sluša njegove riječi, od srca se veseli zaručnikovu glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac. On mora rasti,
a ja se umanjivati. Ja pripadam zemlji i već sam završio s izručenjem svoje poruke. Isus iz Nazareta dolazi s neba i stoji
iznad nas sviju. Sin Čovječji dolazi od Boga kako bi vam objavio Božje riječi. Jer Otac nebeski daje duha bez mjere svom
vlastitom Sinu. Otac ljubi svoga Sina i s vremenom sve namjerava prenijeti u njegove ruke. Onaj koji vjeruje u Sina ima
život vječni. I ovo što vam govorim je istina sada i zauvijek." 135:11.3 Ovi su učenici bili toliko zapanjeni Ivanovim
odgovorom da su se udaljili bez riječi. Ivan je također bio duboko uznemiren, ali je uvidjeo proročansku prirodu svojih

~ 176 ~
riječi. Nikada više nije posve sumnjao u Isusovu misiju i božanstvenost. Ali Ivan je bio jako razočaran što mu Isus nije
poslao ni riječi i što nije upotrijebio svoje veličanstvene moći da ga oslobodi iz tamnice. Isus je znao kako se Ivan osjećao.
Dok je jako volio Ivana, u ovoj je fazi bio svjestan svoje božanske prirode i upoznat s velikim stvarima koje su čekale
Ivana poslije smrti, kao i s činjenicom da je Ivan već obavio svoju ulogu na zemlji, tako da je odlučio obuzdati svoj poriv da
se umiješa u prirodni tijek života i rada ovog velikog pripovjednika i proroka. 135:11.4 Ovo je augo iščekivanje u
zatočeništvu ono ljudski nepodnošljivo. Nekoliko dana prije smrti, Ivan je ponovo poslao pouzdane glasnike Isusu s
pitanjem: "Je li završen moj rad? Zašto moram propadati u tamnici? Jesi li ti uistinu Mesija ili da čekamo na drugoga? " I
kad su dva učenika otišla k Isusu s ovom porukom, Sin Čovječji je poručio: "Idite i javite Ivanu da ga nisam zaboravio i da
i ja patim znajući za njegove patnje, jer nam sljeduje ispunjenje svake ispravnosti. Javite Ivanu što ste vidjeli i čuli -
siromasima se propovijeda radosna vijest - a prije svega javite voljenom najavljitelju moje zemaljske misije da ga čeka
veliko blaženstvo u idućem životu ako ne posrne i zbog mene se ne pokoleba." Bile su to posljednje riječi koje je Ivan
primio od Isusa. Ova ga je poruka uveliko utješila, stabilizirala njegovu vjeru i pripravila ga za tragični svršetak njegovog
zemaljskog života nedugo nakon ovog znamenitog događaja.

12. SMRT IVANA KRSTITELJA

135:12 1. Kako je Ivan radio u južnoj Pereji u vrijeme kad je uhvaćen, smjesta je bačen u tamnicu Makarejske tvrđave,
gdje je ostao zatočen do smrti. Herod je vladao nad Perejom i Galilejom i u ovom je razdoblju imao dvije palate, jednu u
Juliji a drugu u MakarejiPerejskoj. U Galileji je njegovo službeno prebivalište premješteno iz Seforisa u novu prijestolnicu
Tiberijadu. 135:12 2. Herod se bojao osloboditi Ivana jer je strahovao da ne podigne narod na pobunu. Bojao ga se
pogubiti od straha da njegova smrt ne izazove nemire u prijestolnici, kako su tisuće perejaca vjerovale da je Ivan bio
svetac, da je bio prorok. Herod je stoga držao nazaritskog propovjednika u zatočeništvu, kako nije znao što će s njim
učiniti. Ivan je više puta bio izveden pred Heroda, ali nikada nije želio pristati bilo da napusti Herodove domene ili da
prestane s javnim radom. Ova je nova i sve veća pometnja koja je bila izazvana radom Isusa iz Nazareta, također
djelovala kao opomena Herodu da ne pusti Ivana na slobodu.Ivan je povrh svega na sebe navukao duboku i gorku mržnju
Herodove nezakonite žene Herodijade. 135:12 3. Herod je u više navrata govorio s Ivanom o dolasku kraljevstva i dok je
nekom prilikom bio duboko impresioniran njegovom porukom, bojao se da ga pusti iz zatočeništva. 135:12 4. Kako je
Tiberijada još uvijek bila u jeku javne gradnje, Herod je provodio dosta vremena u svojim perejskimpalatama, dok je
naročito volio Makarejsku tvrđavu. Prošlo je više godina prije nego što je završena izgradnja njegove službene palate u
Tiberijadi. 135:12 5. Herod je o svom rođendanu priredio veliku gozbu u Makarejskojpalati svojim velikašima, visokim

~ 177 ~
časnicima i galilejskim i perejskim prvacima. Kako j e Herodijada već dugo nastojalanagovonti Heroda aa smakne Ivana,
iskonstiia je ovu priliku kao zgodan čas za njegovo umorstvo. 135:12 6. Herodijada je iskoristila vrijeme večernje gozbe i
svečanosti da pošalje svoju kćerku da pleše pred gostima. Herodu se toliko svidjela djevojka da ju je pozvao govoreći:
"Lijepo plešeš šarmantna djevojko! Išti od mene o mom rođendanu što god ti srce želi i dat ću ti što god zatražiš, pa bilo to
i pol moga kraljevstva." Herod je tako govorio jer je bio pod utjecajem mnogih vina. Djevojka se povukla u stranu da se
posavjetuje sa svojom majkom što će tražiti od Heroda. Herodijada je rekla: "Idi k Herodu i traži glavu Ivana Krstitelja." I
djevojka se vratila k trpezi i rekla Herodu, "Hoću da mi sad odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja." 135:12 7. To
ražalosti i prepade Heroda, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Herod Antipa je tako poslao krvnika i
naredio mu da donese Ivanovu glavu. Ivanu je tako odrubljena glava ove noći u tamnici i donesena na pladnju djevojci
koja je čekala u pozadini gozbene sale. A djevojka je dala pladanj svojoj majci. Kad su Ivanovi učenici čuli o njegovoj
smrti, otišli su do tamnice kako bi tražili Ivanovo tijelo i nakon što su ga položili u grob, izvijestili su Isusa što se dogodilo.

POGLAVLJE 136: KRŠTENJE I ČETRDESET DANA

136:0.1 Isus je svoj javni rad započeo na vrhuncu zanimanja javnosti za Ivanovo propovijedanje, te u vrijeme kad su
Židovi u Palestini gorljivo iščekivali dolazak Mesije. Postojala je velika razlika između Ivana i Isusa. Ivan je bio revan i
ozbiljan radnik, dok je Isus bio miran i sretan radnik; samo je nekoliko puta u cijelom svom životu Isus bio u žurbi. Isus je
bio utjeha svijetu i svojevrstan primjer, dok se za Ivana to teško može reći. Ivan je propovijedao nebesko kraljevstvo, ali
nije iskusio njegovo veselje. Iako je Isus o Ivanu govorio kao o najvećem od svih proroka staroga svijeta, također je rekao
da je i najmanji od onih koji su ugledali svijetlo novoga puta i kroz njega ušli u nebesko kraljevstvo uistinu veći od Ivana.

136:0.2 Kada bi Ivan naviještao kraljevstvo koje dolazi, glavna misao njegove poruke bila je: Pokajte se! pobjegnite od
gnjeva koje dolazi. I Isus je, kad je propovijedao, opominjao ljude da se pokaju, ali nakon takve poruke uvijek je dolazilo
evanđelje, dobre vijesti radosti i slobode novoga kraljevstva.

1. KONCEPCIJE O OČEKIVANOM MESIJI

136:1.1 Židovi su različito zamišljali očekivanog izbavitelja, i svaka od tih različitih škola mesijanskoga učenja bila je u
stanju izdvojiti izjave u hebrejskim spisima koje su dokazivale njihove tvrdnje. Uopćeno govoreći, Židovi su smatrali da je

~ 178 ~
njihova nacionalna povijest započela s Abrahamom, i da će kulminirati s Mesijom i novim dobom Božjega kraljevstva. U
ranijim su vremenima ovog izbavitelja opisivali kao "slugu Božjega", zatim kao "Sina Čovječjeg", dok su kasnije išli tako
daleko da su ga nazivali "Sinom Božjim." Ali bez obzira na to jesu li ga zvali " Abrahamovim sjemenom " ili "Davidovim
sinom", svi su se slagali da će on biti Mesija, "pomazanik". Tako se koncepcija Mesije razvijala od "sluge Božjeg" do
"Davidovog sina", "Sina Čovječjeg" i "Sina Božjeg". 136:1.2 U doba Ivana i Isusa učeniji Židovi Mesiju su zamišljali kao
usavršenog i tipičnog Izraelca, koji je u sebi kao "sluga Božji" spajao trostruku uloguproroka, svećenika i kralja. 136:1.3
Židovi su pobožno vjerovali da će, kao što je Mojsije izbavio njihove oce iz egipatskog ropstva čineći zapanjujuća čuda,
isto tako i Mesija izbaviti židovski narod od Rimske vladavine kroz još veća čuda, s velikom moći i jačom nacionalnom
pobjedom. Rabini su sakupili skoro pet stotina odlomaka iz Pisama za koje su, unatoč njihovim očitim protuslovljima,
pouzdano tvrdili da prorokuju dolazak Mesije. A usred svih tih detalja o vremenu, načinu i djelovanju, skoro su u
potpunosti izgubili iz vida osobnost obećanoga Mesije. Oni su očekivali obnovu slave židovskoga naroda - svjetovno
uzvišenje Izraela - a ne spasenje svijeta. Kad imamo sve ovo na umu postaje jasno da Isus iz Nazareta nikako nije mogao
zadovoljiti ovakvo materijalističko poimanje Mesije kakvo su Židovi imali. Da su Židovi iz drugačijeg kuta gledanja
promatrali mnoga od takozvanih mesijanskih proročanstava, ta bi proročanstva sasvim prirodno pripremila njihove umove
na spoznaju da će se s Isusom jedno doba okončati, te da će započeti novo i bolje darivanje milosti i spasenja za sve
narode. 136:1.4 Židove su odgajali da vjeruju u doktrinu koja se zove Šekina. No, ovaj navodni simbol Božanske
Prisutnosti nije se mogao vidjeti u hramu. Židovi su vjerovali da će se s dolaskom Mesije i taj simbol vratiti u hram.
Pojmovi o nacionalnom grijehu i pretpostavljenoj zloj naravi čovjeka bili su poprilično zbrkani u njihovim glavama. Neki su
naučavali da je Adamov grijeh prokleo ljudsku rasu, te da će Mesija ukloniti to prokletstvo i vratiti čovjeka u Božju milost.
Drugi su naučavali da je Bog, stvarajući čovjeka, u njega usadio i dobru i zlu narav, te da je, kad je vidio razvoj tog plana,
bio toliko razočaran da se "pokajao što je čovjeka takvim napravio." Oni koji su ovo naučavali vjerovali su da će Mesija
doći kako bi otkupio čovjeka od njegove prirođene zle prirode. 136:1.5 Većina je Židova vjerovala razlog za njihov teški
položaj pod Rimljanima leži u njihovim nacionalnim grijesima te u malodušnosti i mlitavosti poganih obraćenika. Židovski
se narod nije iskreno pokajao i zato je Mesija odgađao svoj dolazak. Mnogo se govorilo o pokajanju, i zato je Ivanovo
propovijedanje: "Pokajte se i krstite se, jer jekraljevstvo nebesko blizu," bilo tako jako privlačno. A kraljevstvo nebesko je
za svakog pobožnog Židova moglo značiti samo jedno: dolazak Mesije. 136:1.6 Jedna je značajka Mihaelovog darivanja
bila u potpunosti strana Židovskoj koncepciji Mesije, a to je sjedinjenje dviju naravi, ljudske i božanske.Židovi su Mesiju
zamišljali na razne načine, i kao usavršenog čovjeka, i kao nadčovjeka, pa čak i kao božanskoga, ali nikad nisu o njemu
razmišljali kao o sjedinjenju ljudskoga i božanskoga. Upravo je ovo bio veliki kamen spoticanja za Isusove rane učenike.

~ 179 ~
Oni su razumjeli ljudsku koncepciju Mesije kao Davidovog sina, kako su ga predstavljali raniji proroci; shvaćali su ga i kao
Sina Čovječjeg, što je bila natčovječna ideja koju su predstavili Danijel i neki kasniji proroci; shvatili su ga čak i kao Sina
Božjega, kako ga je opisao pisac Knjige Enohove i neki od njihovih suvremenika; ali nikad nisu ni na trenutak pomislili na
mogućnost sjedinjenja dviju priroda, ljudske i božanske, u jednoj zemaljskoj osobnosti. Utjelovljenje Stvoritelja u obliku
stvorenja nikad se prije nije dogodilo. Do tog je otkrivenja došlo tek u Isusu. Svijet za takve stvari nije znao sve dok se Sin
Stvoritelj nije utjelovio i živio među smrtnicima.

2. ISUSOVO KRŠTENJE

136:2.1 Isus je bio kršten na samom vrhuncu Ivanovog propovijedanja, kad je Palestina izgarala u iščekivanju njegove
poruke - "kraljevstvo je Božje blizu" - kada su svi Židovi bili prolazili kroz ozbiljno i važno samoispitivanje. Židovi su
posjedovali vrlo dubok osjećaj za nacionalnu solidarnost. Oni su ne samo vjerovali da se grijesi otaca mogu prenijeti na
njihovu djecu, već su također i čvrsto vjerovali da grijeh jednog pojedinca može prokleti cijeli narod. Sukladno tome oni
koji su se podvrgli Ivanovom krštenju nisu se nužno smatrali krivima za neki od grijeha koje je Ivan osuđivao. Mnoge
pobožne duše krstile su se za dobrobit Izraela. Bojali su se da možda ne bi neki njihov grijeh za koji nisu bili niti svjesni
sprječavao dolazak Mesije. Smatrali su da pripadaju grešnom narodu, te su došli na krštenje kako bi tako mogli pokazati
plodove pokajanja cijeloga naroda. Stoga je jasno da se Isus ni u kojem slučaju nije krstio kako bi se očistio od grijeha.
PrimivšiIvanovo krštenje Isus je samo slijedio primjer mnogih pobožnih Židova. 136:2.2 Kada je Isus iz Nazareta došao u
Jordan kako bi se krstio, bio je smrtnik svemira koji je dostigao vrhunac ljudskog razvojnog uspona u svim stvarima koje
se tiču osvajanja uma i poistovjećivanje sebe s duhom. Toga je dana u Jordanu stajao usavršeni smrtnik razvojnih
svjetova vremena i prostora. Uspostavljena je savršena sinkronija i potpuna komunikacija između Isusovog smrtničkog
uma i unutarnjeg duhovnog Ispravljača, božanskog dara njegovog Rajskog Oca. A upravo takav Ispravljač živi u svim
normalnim stvorenjima koja su živjela na Urantiji otkako se Mihael uspeo na vodeći položaj svoga svemira; jedina je
razlika ta što je Isusov Ispravljač bio pripremljen za ovaj posebni zadatak tako što je već prije na sličan način živio u
jednom drugom nadčovjeku koji se utjelovio u ljudsko obličje, u Makiventi Melikizedeku. 136:2.3 Uobičajeno je da se, kad
smrtnik nekog svijeta dostigne tako visoki stupanj usavršenja svoje osobnosti, tada događaju one pripremne pojave
duhovnog uzdignuća koje završavaju u stapanju takve zrele duše smrtnika s njegovim božanskim Ispravljačem. Takva se
promjena izgleda trebala dogoditi u osobnom iskustvu Isusa iz Nazareta toga dana kad je sišao u Jordan s dvojicom svoje
braće kako bi ga Ivan krstio. Ovaj je obred bio završni čin njegovog čisto ljudskog života na Urantiji, i mnogi nadljudski
promatrači očekivali su da će vidjeti stapanje Ispravljača s umom u kojemu živi. No sve njih očekivalo je razočaranje.

~ 180 ~
Dogodilo se nešto novo i veličanstvenije. Dok je Ivan polagao svoje ruke na Isusa da ga krsti, Ispravljač je napustio
usavršenu ljudsku dušu Jošue sina Josipovog. A za nekoliko se trenutaka ovo božansko biće vratilo s Diviningtona kao
Personalizirani Ispravljač i predsjednik svoje vrste u cijelom lokalnom svemiru Nebadonu. Tako je Isus vidio svojeg
negdašnjeg božanskoga duha kako pri svom povratku silazi na njega u svom personaliziranom obliku. Čuo je ovog istog
Rajskoga duha kako govori: "Ovo je moj ljubljeni Sin koga sam odabrao." I Ivan je, zajedno s Isusovom braćom, čuo ove
riječi. Ivanovi učenici, koji su stajali na rubu vode, nisu čuli ove riječi, niti su vidjeli pojavu Personaliziranog Ispravljača.
Samo je Isus vidio Personaliziranog Ispravljača. 136:2.4 Kada je sada uzvišeni Personalizirani Ispravljač tako rekao,
nastupila je tišina. I dok su njih četvorica bila u vodi, Isus se, pogledavši Ispravljača pokraj sebe, molio: "Moj Oče koji
vladaš na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji." Dok se
molio "otvorilo se nebo" i Sinu Čovječjem je Personalizirani Ispravljač pokazao viziju njega kao Sina Božjega kakav je bio
prije nego što je došao na zemlju u obličju smrtnika, i kakav će biti kada se život utjelovljenja završi. Ovu je nebesku viziju
vidio samo Isus. 136:2.5 Ivan i Isus čuli su glas Personaliziranog Ispravljača, koji je govorio u ime Oca Svih, jer Ispravljač
dolazi od Rajskoga Oca i on je kao Bog. Od tog trenutka pa do kraja Isusovog zemaljskog života ovaj je Personalizirani
Ispravljač djelovao zajedno s njim u svim njegovim poduhvatima. Isus je bio u neprekinutoj vezi s ovim uzvišenim
Ispravljačem. 136:2.6 Kad se Isus krstio nije se pokajao niti za jedno loše djelo; nije priznao nikakav grijeh. Njegovo
krštenje sastojalo se od posvećenja vršenju volje nebeskoga Oca. Tijekom svojega krštenja Isus je čuo nedvojben zov
svojega Oca, konačni poziv da krene za poslom svojega Oca, te je pošao u osamu na četrdeset dana kako bi razmislio o
brojnim problemima. Povukavši se neko vrijeme iz aktivnog kontakta sa svojim zemaljskim suradnicima Isus je, takav
kakav je bio i na Urantiji, slijedio točno onaj postupak koji postoji na svjetovima morontije kad god se uzlazeći smrtnik
spoji s unutrašnjom prisutnošću Oca Svih. 136:2.7 S danom krštenja završio se čisto ljudski život Isusa iz Nazareta.
Božanski Sin pronašao je svojega Oca, Otac Svih pronašao je svojeg utjelovljenoga Sina, i oni su razgovarali jedan s
drugim. 136:2.8 (Isus je prilikom krštenja imao skoro trideset i jednu i pol godinu kad se krstio. Luka govori da je Isus
kršten u petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, što bi bila 29. god. p.K., jer je August umro 14. god. p.K. No, treba
pripomenuti da je Tiberije vladao zajedno s Augustom dvije i pol godine prije Augustove smrti, te su prvi novci iskovani u
njegovu čast u listopadugod.11. p.K. Petnaesta godine njegove stvarne vladavine bila je, dakle, 26. god. p.K, koja je
igodina Isusovog krštenja. Ove je godine započelo namjesništvo Poncija Pilata u Judeji.)

~ 181 ~
 3. ČETRDESET DANA

136:3.1 Veliko iskušenje svojega smrtničkoga darivanja Isus je proživio prije svojega krštenja, kad je šest tjedana proveo
na planini Hermon. Na Hermonu, kao običan smrtnik svijeta bez ičije pomoći, Isus se susreo s pretendentom Urantije,
Kaligastijom, knezom ovoga svijeta, i pobijedio ga,. Tog je znamenitoga dana u kozmičkim zapisima Isus iz Nazareta
postao Planetarni Knez Urantije. I ovaj Knez Urantije, koji će uskoro biti proglašen Vrhovnim Vladarom Nebadona, sada je
otišao u osamu na četrdeset dana kako bi stvorio planove i odredio način na koji će navještavati novo Božje kraljevstvo u
srcima ljudi. 136:3.2 Nakon krštenja Isus se tijekom četrdeset dana prilagođavao promijenjenim odnosima svijeta i
svemira koji su se dogodili zbog personalizacije njegovog Ispravljača. Tijekom ove osame u Perejskim brdima odlučio je
koje će smjernice slijediti i koje će metode koristiti u novoj i promijenjenoj fazi zemaljskoga života koji će uskoro započeti.
136:3.3 Isus nije pošao u osamu kako bi postio ili zbog bola u duši. On nije bio asket, već je došao zauvijek uništiti sve
takve načine kojima se ljudi služe ne bi li se približili Bogu. Razlozi za njegovu osamu bili su potpuno drugačiji od onih koji
su pokretali Mojsija, Iliju, pa čak i Ivana Krstitelja. Isus je bio u potpunosti svjestan svojega odnosa prema svemiru koji je
stvorio, kao i prema svemiru nad svemirima koje nadgleda Rajski Otac, njegov nebeski Otac. Sada se u potpunosti sjetio
svojih dužnosti u ovome darivanju kao i uputa koje mu je dao njegov stariji brat, Emanuel, prije nego što je započeo
utjelovljenje na Urantiji. Sada je jasno i potpuno shvaćao sve te razprostranjene odnose, te je želio jedno vrijeme provesti
daleko od svih u tihoj meditaciji kako bi mogao smisliti planove i odlučiti se za postupke kojima će provesti svoje javno
djelovanje za ovaj svijet ali i za sve druge svjetove njegovoga lokalnoga svemira. 136:3.4 Dok je lutao ovim brdima,
tražeći prikladno sklonište, Isus je susreo svog vrhovnog izvrštelja,Gabrijela, Sjajnu i Jutarnju Zvijezdu Nebadona. Gabrijel
je ovom prilikom ponovo uspostavio osobnu komunikaciju sa Sinom Stvoriteljem svemira; njih su se dvojica sada susreli
po prvi puta otkako je Mihael napustio svoje suradnike na Salvingtonu i otišao u Edentiju da se pripremi za početak
darivanja na Urantiji. Gabrijel je po Emanuelovoj uputi i u skladu s ovlasti koju su mu dali Starosti Dana Uverse ovom
prilikom obavijestio Isusa da je iskustvo njegovog darivanja na Urantijizapravo završeno što se tiče onog aspekta
darivanja koji se odnosi na stjecanje usavršene vrhovne vlasti njegovog svemira i okončanje Luciferove pobune. Vrhovnu
je vlast Isus dobio na dan svojega krštenja kada je personalizacija njegovog Ispravljača pokazala usavršenje i dovršenje
njegovog darivanja u obličju smrtnoga tijela, dok je okončanje Luciferove pobune bio već povijesni trenutak, a zbio se
onoga dana kad je Isus sišao s planine Hermon da se pridruži dječaku koji ga je čekao u podnožju, Tiglathu. Isusa su
obavijestili, u skladu s najvišom ovlasti lokalnog svemira i superkozmosa, da je njegov posao darivanja završen u pogledu
njegovog osobnog položaja prema vrhovnoj vlasti i pobuni. On je ovo jamstvo već prije dobio izravno iz Raja u okvirima

~ 182 ~
vizije koju je vidio prilikom krštenja te kroz fenomen personalizacije njegovog Misaonog Ispravljača. 136:3.5 Dok je
boravio na brdima razgovarajući s Gabrijelom, Otac Zviježđa s Edentije osobno se pojavio pred Isusom i Gabrijelom i
rekao: "Zapisi su završeni. Vrhovna vlast Mihaela broj 611 121 nad njegovim svemirom Nebadonom dovršena je i nalazi
se u desnoj ruci Oca Svih. Donosim ti odriješenje od darivanja koje ti šalje Emanuel, tvoj pokrovitelj-brat tijekom
utjelovljenja na Urantiji. Slobodan si da sada ili u bilo kojem kasnijem trenutku okončaš svoje utjelovljenje i darivanje na
koji god način odabereš, te da se uspneš do desne strane svojega Oca, primiš vrhovnu vlast i preuzmeš svoje zasluženo
bezuvjetno vladanje nad cijelim Nebadonom. Također svjedočim da su završeni i zapisi superkozmosa, po ovlasti Starosti
Dana, koji se tiču okončanja svake grešne pobune u tvojem svemiru te koji ti pružaju potpunu i neograničenu vlast da
ubuduće razriješiš bilo kakav takav prevrat. Tehnički gledano, tvoj je posao na Urantiji i u tijelu smrtnoga stvorenja
završen. Tvoj put će odsada ovisiti samo o tvom vlastitom izboru." 136:3.6 Kada je Svevišnji Otac Edentije otišao, Isus je
dugo razgovarao s Gabrijelom o dobrobiti svemira i, poslavši pozdrave Emanuelu, zajamčio da će u radu koji će uskoro
započeti na Urantiji uvijek paziti na savjete koje je dobio zajedno s uputama na Salvingtonu prije nego što je započeo
darivanje. 136:3.7 Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, proveli su ovih četrdeset dana tražeći Isusa. Često su bili blizu mjesta
na kojem se on nalazio, ali ga ipak nisu uspjeli pronaći.

4. PLANOVI ZA JAVNO DJELOVANJE

136:4.1 Dan za danom Isus je u brdima stvarao planove za preostali dio njegovog darivanja na Urantiji. Prva njegova
odluka bila je da neće naučavati istodobno s Ivanom. Odlučio se ostati relativno povučen do trenutka kad Ivanovo učenje
ili ostvari svoj cilj, ili dok Ivana zaustavi uhićenje. Isus je dobro znao da će Ivanovo neustrašivo i netaktično propovijedanje
uskoro pobuditi strahove i neprijateljstvo civilnih vladara. Imajući u vidu Ivanov neizvjestan položaj, Isus je započeo
planirati svoj program javnog djelovanja u korist svojeg naroda i svijeta, te u korist svakog naseljenog svijeta diljem svojeg
prostranog svemira. Mihaelovo smrtno darivanje bilo je na Urantiji, ali za sve svjetove Nebadona. 136:4.2 Prva stvar koju
je Isus učinio, nakon osmišljavanja općeg plana usklađivanja njegovog programa s Ivanovim pokretom, bila je ponoviti u
umu upute koje mu je dao Emanuel. Pažljivo je razmišljao o savjetima koje je dobio oko načina djelovanja, te da za
sobom ne smije ostaviti nikakav trajni zapis na planetu. Nikad više Isus nije pisao ni na čemu osim na pijesku. Prilikom
svojeg sljedećeg posjeta Nazaretu, na veliku žalost svojega brata Josipa, Isus je uništio sve svoje zapise koji su bili
sačuvani na pločama po tesarskoj radioni ili koji su visili na zidovima stare kuće. A Isus je dosta razmišljao i o
Emanuelovom savjetu koji se ticao ekonomskog, društvenog i političkog stava prema svijetu onakvom kakvom će ga
zateći. 136:4.3 Isus nije postio tijekom ovih četrdeset dana osame. Najduži period što je bio bez hrane bila su prva dva

~ 183 ~
dana kad je bio toliko zaokupljen svojim razmišljanjima da je u potpunosti zaboravio jesti. Ali trećega je dana krenuo u
potragu za hranom. Niti su ga u ovome periodu iskušavali bilo kakvi zliduhovi ili pobunjene ličnosti koje su se nalazile na
ovom ili bilo kojem drugom svijetu. 136:4.4 Ovih četrdeset dana bili su prilika za posljednji razgovor između ljudskih i
božanskih umova, ili bolje rečeno, bilo je to prvo pravo djelovanje ovih dvaju umova koji su sada bili sjedinjeni. Rezultati
ovog značajnog razdoblja meditacije uvjerljivo su pokazali da je božanski um pobjedonosno i duhovno upravljao ljudskim
intelektom. Čovječji je um od ovoga trenutka postao Božjim umom, te iako je samosvojnost ovoga ljudskoga uma uvijek
prisutna, uvijek taj produhovljeni ljudski um govori: "Neka ne bude moja volja, već tvoja." 136:4.5 Događaji ovog
značajnog razdoblja ne mogu se opisati kao fantastične vizije izgladnjelog i oslabljenog uma, niti kao zbrkani i djetinjasti
simbolizmi kasnije zapisani kao "iskušenja Isusa u pustinji." Bilo je to razdoblje razmišljanja o uzbudljivom i raznolikom
tijeku darivanja na Urantiji, kao i pažljivog razrađivanja planova za daljnju službu kojom bi se na najbolji mogući način
služilo ovome svijetu dok bi se istovremeno doprinijelo poboljšanju svih drugih svjetova koju su zbog pobune izolirani. Isus
je razmišljao o cijelom životnom razdoblju ljudi na Urantiji, od dana Andona i Fonte, pa do Adamovog pada i službe
Melkizedeka iz Salema. 136:4.6 Gabrijel je podsjetio Isusa da postoje dva načina na koji bi se Isus mogao očitovati svijetu
u slučaju da odluči neko vrijeme ostati na Urantiji. I pojasnio mu je da ova njegova odluka ni na koji način ne može utjecati
na njegovu vrhovnu vlast u svemiru ili na okončanje Luciferove pobune. Ova su dva načina služenja svijetu bila: 136:4.7
1. Njegov vlastiti način - način koji se može činiti najugodniji i najkorisniji s gledišta neposrednih potreba ovoga svijeta i
sadašnje izgradnje njegovog vlastitog svemira. 136:4.8 2. Očev način - na primjeru pokazati dalekovidni ideal života
stvorenja kakav predočavaju visoke osobe iz Rajske uprave svemira nad svemirima. 136:4.9 Tako je Isusu pojasnio da
postoje dva načina na koji može urediti preostali dio svoga zemaljskoga života. Svaki od ove dvije strane imao je svoje
prednosti kad bi ih se promatralo u svijetlu neposredne situacije. Sin Čovječji potpuno je shvaćao da njegov odabir
između ova dva načinaponašanja neće imati nikakvoga utjecaja na primitak vrhovne vlasti svemira; ta je stvar već bila
okončana i zapečaćena u zapisima svemira nad svemirima i samo ju je trebao osobno preuzeti. Ali Isusu je rečeno da bi
njegov Rajski brat Emanuel bio iznimno zadovoljan kad bi on, Isus, odlučio završiti svoj zemaljski život utjelovljenja onako
kako ga je tako plemenito i započeo, a to je značilo biti uvijek podložan Očevoj volji. Trećega dana svoje osame Isus je
obećao sam sebi da će se vratiti svijetu kako bi završio svoj zemaljski život, i da će u situaciji u kojoj se mogu izabrati dva
načina uvijek odabrati Očevu volju. I do kraja svog zemaljskoga života uvijek je poštivao ovu odluku. Čak do samog
gorkog kraja redovito je podredio svoju vrhovnu volju volji svojega nebeskoga Oca. 136:4.10 U tih četrdeset dana što ih je
proveo u pustinji u brdima Isus nije doživio nikakva velika iskušenja. Prije bi se moglo reći da je to bilo razdoblje velikih
odluka. Za vrijeme tih dana samotnih razgovora sa sobom i s Očevom neposrednom prisutnošću - Personaliziranim

~ 184 ~
Ispravljačem (Isus više nije imao serafima čuvara) - donio je, jednu po jednu, velike odluke koje će upravljati načinom na
koji će provesti ostatak svojeg zemaljskog života. Kasnije su tradiciju velikog iskušenja dodali ovom razdoblju osame jer
su je pobrkali s fragmentarnim opisima borbi na planini Hermon, a i zato što je bio običaj da svi veliki proroci i ljudski vođe
započnu svoje javno djelovanje razdobljima posta i molitve. Isus bi se uvijek, kada se trebao suočiti s bilo kakvom novom
ili ozbiljnom odlukom, povukao na razgovor sa svojim vlastitim duhom kako bi mogao spoznati koja je bila volja Božja za
tu situaciju. 136:4.11 Planirajući preostali dio svojega zemaljskoga života Isusovo su srce razdirala dva suprotna načina
djelovanja: 136:4.12 1. Snažno je želio osvojiti svoj vlastiti narod - i cijeli svijet - kako bi u njega vjerovali i prihvatili
njegovo novo duhovno kraljevstvo. A dobro je poznavao njihove ideje o Mesiji koji treba doći. 136:4.13 2. Želio je živjeti i
raditi onako kako je znao da bi njegov Otac odobravao, obavljati svoj posao za druge potrebite svjetove i nastaviti, u
utemeljavanju kraljevstva, pokazivati Oca i njegov božanski karakter ljubavi. 136:4.14 Tijekom ovih važnih dana Isus je
živio u jednoj prastaroj špilji u stijenama, svojevrsnom skloništu na jednoj strani brda pokraj sela koje se nekad zvalo
BeitAdis. Pio je iz potočića koji je izvirao pokraj ovoga skloništa.

5. PRVA VELIKA ODLUKA

136:5.1 Trećeg dana nakon što je započeo razgovore sa sobom i svojim Personaliziranim Ispravljačem, Isus je imao viziju
okupljenog nebeskog mnoštva Nebadona koje su njihovi zapovjednici poslali kako bi posluživali svojega voljenoga
Vladara. Ovo se moćno mnoštvo sastojalo od dvanest legija serafima i odgovarajućeg broja svakog reda svemirske
inteligencije. I prva velika odluka tijekom Isusove osame bila je vezana uz to hoće li koristiti ove moćne osobe u svojem
javnom djelovanju koje će uskoro započeti na Urantiji. 136:5.2 Isus je odlučio da neće upotrijebiti niti jednu osobu od ovog
ogromnog mnoštva osim ukoliko ne bi bilo očito da bi takvo što bila volja njegovog Oca. Unatoč ovoj općenitoj odluci, ovo
je mnoštvo ostalo kraj njega do kraja njegovog zemaljskog života, uvijek spremni da poslušaju i najmanju volju svojega
Vrhovnog Vladara. Iako Isus nije uvijek mogao vidjeti ove pratioce svojim ljudskim očima, njegov pridruženi
Personalizirani Ispravljač mogao ih je uvijek vidjeti, te je sa svakim od njih uvijek mogao razgovarati. 136:5.3 Perije nego
što je sišao sa svog četrdesetodnevnog boravka u brdima, Isus je neposredno zapovjedništvo nad ovim mnoštvom
kozmičkih osobnosti povjerio svojem nedavno personaliziranom Ispravljaču, i tijekom više od četiri godine kako se vrijeme
računa na Urantiji ove su odabrane osobnosti iz svakog reda kozmičkih inteligencija poslušno i s poštovanjem radili pod
mudrim vodstvom ovog uzvišenog i iskusnog Personaliziranog Tajanstvenog Nadzornika. Preuzevši zapovjedništvo nad
ovim moćnim skupom, Ispravljač je, s obzirom da je svojedobrno bio dio i bit Rajskoga Oca, uvjeravao Isusa da niti u
jednom slučaju neće dozvoliti ovim nadljudskim silama da služe, ili da se očituju u svezi sa, ili u korist njegovog

~ 185 ~
zemaljskog života osim ukoliko se neće pokazati da Otac želi takvo posredovanje. Tako je jednom velikom odlukom Isus
dobrovoljno odabrao odreći se svake nadljudske suradnje u svim područjima koji se tiču preostalog dijela njegovog
smrtnog života, osim ukoliko sam Otac ne bi odlučiosudjelovati u nekom činu ili epizodi zemaljskih djela svojega Sina.
136:5.4 Prihvativši zapovjedništvo nad kozmičkim mnoštvom koje je bilo uz Krista Mihaela, Personalizirani Ispravljač
iznimno se trudio objasniti Isusu da iako se takvom skupu kozmičkih stvorenja mogu, po ovlaštenju njihovog Stvoritelja,
ograničiti djelovanja u prostoru, nije moguće ograničiti njihovo djelovanje u vremenu. Naime, onog trenutka kad postanu
personalizirani, Ispravljači postaju bezvremenska bića. Sukladno tome Ispravljač je upozorio Isusa da dok će nadzor
kozmičkih inteligencija koja se nalaze pod njegovim zapovjedništvom biti potpun i savršen u pogledu svih stvari koja su
vezana uz prostor, neće biti moguće postaviti tako savršena ograničenja što se tiče vremena. Ispravljač je rekao: "Kao što
si i naložio, ja ću zabraniti djelovanje ovog pratećeg mnoštva kozmičkih inteligencija u svakoj situaciji koja je vezana uz
tvoj zemaljski život osim u onim slučajevima kad će mi Rajski Otac naložiti da ih upotrijebim kako bi se mogla ostvariti
njegova volja koju si odabrao, te u onim slučajevima kad bi odabrao učiniti nešto u skladu sa svojom ljudskom i
božanskom voljom što bi zahtijevalo odstupanje od prirodnog zemaljskog reda u pogledu vremena. U takvim situacijama
ja sam bespomoćan, i tvoja stvorenja ovdje okupljena u savršenstvu i jedinstvu moći također će u takvim situacijama biti
bespomoćna. Ako tvoje ujedinjene naravi u nekom trenutku požele takvo što, tvoj će nalog biti odmah izvršen. Tvoja želja
u svim takvim situacijama je sama po sebi skraćenje vremena, i stvar koju zaželiš odmah postoji. Pod mojim
zapovjedništvom ovo je najveće moguće ograničenje koje se može nametnuti tvojoj potencijalnoj vrhovnoj vlasti. U mojoj
svijesti vrijeme ne postoji, i stoga ne mogu ograničiti tvoja stvorenja u bilo čemu što je s njim povezano." 136:5.5 Tako je
Isus obaviješten o djelovanju njegove odluke da nastavi živjeti kao čovjek među ljudima. Jednom jedinom odlukom on je
isključio cijelo prateće kozmičko mnoštvo raznovrsnih inteligencija iz sudjelovanja u njegovom javnom djelovanju, osim u
situacijama koje bi se ticale isključivo vremena. Tako postaje jasno da su se bilo kakve nadnaravne ili navodno nadljudske
popratne okolnosti Isusove službe odnosile u cjelosti na odstranjenje vremena, osim ukoliko sam nebeski Otac nije
naredio drugačije. Niti jedno čudo, niti služba milosrđa, niti bilo koji drugi događaj koji se dogodio u svezi spreostalim
dijelom Isusovih zemaljskih nastojanja ne može se protumačiti kao čin koji bi bio iznad prirodnih zakona koji su utemeljeni
i stalni u životima ljudi na Urantijiosim u ovom izričito spomenutom problemu s vremenom. Naravno, ni na koji se način ne
mogu ograničiti očitovanja "Očeve volje". Uklanjanje vremena u svezi s izraženom željom ovog potencijalnog Vrhovnog
Vladara svemira može se izbjeći jedino kad bi bila izravna i izričita voljaovog Bogočovjeka da se vrijeme, u svezi s tim
određenim činom ili događajem, ne skraćuje ili uklanja. Kako bi se spriječila pojava očitih čuda vremena, bilo je nužno da
Isus bude stalno svjestan vremena. Bilo kakav gubitak svijesti o vremenu s njegove strane, a vezan uz nekakvu točno

~ 186 ~
određenu želju, jednaka je ostarenju te želje smišljene u umu ovog Sina Stvoritelja, i bez intervencije vremena. 136:5.6
Mihael je mogao, preko nadgledanja svojeg pridruženog Personaliziranog Ispravljača, savršeno ograničiti svoja osobna
zemaljska djelovanja s obzirom na prostor, ali Sinu Čovječjem nije bilo moguće ograničiti svoj novi zemaljski položaj
potencijalnog Vrhovnog Vladara Nebadona s obzirom na vrijeme. Upravo je ovo bio točan položaj Isusa iz Nazareta kad
je započeo sa svojom javnom službom na Urantiji.

6. DRUGA ODLUKA

136:6.1 Odredivši svoj stav prema osobnostima svih redova svojih stvorenih inteligencija do one mjere koliko se to moglo
odrediti s obzirom na urođeni potencijal svog novog božanskog položaja, Isus je sada svoje misli usredotočio na sebe.
Što će on, u potpunosti svjestan sebe kao stvoritelja svih stvari i bića koje postoje u ovome svemiru, učiniti s tim svojim
povlasticama koje kao stvoritelj ima u životnim situacijama koje će ga dočekati kad se vrati u Galileju da bi započeo svoj
rad među ljudima? Zapravo, ovaj se problem već snažno nametnuo i to upravo u tim usamljenim brdima kad je trebao
pronaći hranu. Trećega je dana njegovog osamljenog meditiranja tijelo postalo gladno. Hoće li krenuti u potragu za
hranom kao i bilo koji drugi obični čovjek, ili će jednostavno upotrijebiti svoje normalne sposobnosti koje kao stvoritelj ima i
stvoriti si prikladnu hranu odmah tu kraj sebe? I ovu su veliku Učiteljevu odluku opisali kao kušnju - izazov navodnih
neprijatelja da "naredida ovo kamenje postane kruh." 136:6.2 Isus se tako odlučio za još jednu dosljednu smjernicu za
preostali dio svojega zemaljskoga života. Što se tiče njegovih osobnih potreba, i čak općenito njegovih odnosa s drugim
osobnostima, on je sada samovoljno odabrao nastaviti stazom normalnoga zemaljskoga postojanja; jasno se odlučio
protiv načina djelovanja koji bi nadilazio, kršio ili teško povrijedio prirodne zakone koje je on sam utemeljio. Ali nije mogao
sebi obećati, kako ga je njegov Personalizirani Ispravljač već upozorio, da ovi prirodni zakoni, u nekim slučajevima, neće
biti uvelike ubrzani. U pravilu, Isus je odlučio da će njegov život biti organiziran i proveden u skladu s prirodnim zakonom i
postojećim društvenim ustrojem. Učitelj je tako odabrao način življenja u kojem nije bilo mjesta za čuda. Još se jedanput
odlučio za "Očevu volju"; još je jedanput sve predao u ruke svojega Rajskoga Oca. 136:6.3 U ljudskoj je naravi Isusu kao
najvažnija dužnost bilo upisano samoočuvanje; to je normalan stav svakoga čovjeka na svjetovima vremena i prostora, te
je tako to pravovaljana reakcija i smrtnika na Urantiji. Ali Isusa nisu zanimali samo ovaj svijet i njegova stvorenja. On je
živio život koji je trebao poučiti i nadahnuti mnogobrojna stvorenja široko rasprostranjenog svemira. 136:6.4 Prije svojeg
prosvjetljenja za vrijeme krštenja Isus je živio svoj život u potpunoj podložnosti volji i vodstvu svojega nebeskoga Oca. On
je energično odlučio nastaviti s takvom bezuvjetnom smrtničkom ovisnošću o Očevoj volji. Odlučio je slijediti prirodni tijek -
odlučio je ne tražiti samoočuvanje. Odlučio je da će nastaviti s dosadašnjom praksom odbijanja da se brani. Svoje je

~ 187 ~
zaključke uobličio u riječi iz Pisma s kojima je njegov ljudski um bio dobro upoznat : "Čovjek ne živi samo o kruhu već o
svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." Kad je jednom formulirao ovaj zaključak u svezi sa željama fizičke naravi koji se
očituju kao glad za hranom,Sin je Čovječji donio konačnu odluku vezanu za bilo koju drugu tjelesnu žudnju ili prirodne
nagone svoje ljudske naravi. 136:6.5 Svoju nadljudsku moć mogao je možda upotrijebiti za druge, ali nikada za sebe. I
ovu je odluku dosljedno poštivao do samoga kraja, kad su mnogi za njega podrugljivo govorili: "Spasio jedruge, ali sebe
ne može spasiti" - jer se nije želio spasiti. 136:6.6 Židovi su očekivali Mesiju koji će biti veći čak i od Mojsija, za kojeg su
vjerovali da je učinio da voda potekne iz stijene u pustinji i koji je njihove pretke hranio manom. Isus je znao kakvog
Mesiju njegovi sunarodnjaci očekuju, a posjedovao je sve moći i sposobnosti potrebne da udovolji i njihovim
najoptimističnijim očekivanjima, no odlučio se protiv takvog veličanstvenog izražavanja moći i slave. Isus je smatrao da bi
takav razvoj događaja pun očekivanih čudesa djelovao kao nazadovanje prema starim danima neuke magije i sramotnih
običaja barbarskih vračeva. Ukoliko bi to bilo potrebno zbog spasenja svojih stvorenja, Isus bi mogao ubrzati prirodni
zakon, ali nadići svoje vlastite zakone, bilo zbog vlastite dobrobiti ili kako bi zastrašio svoje bližnje, to Isus nikako nije htio
učiniti. I Učiteljeva je odluka bila konačna. 136:6.7 Isus je bio tužan zbog svojega naroda. U potpunosti je shvaćao da su
ih naučili očekivati Mesiju koji treba doći, i vremena kada će "zemlja donositi stostruki plod, i na jednoj će lozi biti tisuću
grana, i na svakoj će grani biti tisuću grozdova i svaki će grozd imati tisuću bobica grožđa i svaka će bobica grožđa dati
litre vina." Židovi su vjerovali da će s Mesijom nastupiti razdoblje čudesnoga bogatstva. Židove su dugo odgajali u tradiciji
čudesa i u legendama o čudima. 136:6.8 Isus nije bio Mesija koji je došao umnožiti kruh i vino. On nije došao kako bi
osigurao samo svjetovne potrebe. On je došao pokazati svog Oca na nebu svojoj zemaljskoj djeci, te je želio svoju
zemaljsku djecu pozvati da mu se pridruže u iskrenom nastojanju da žive svoje živote vršeći volju Oca na nebu. 136:6.9
Ovom je odlukom Isus iz Nazareta pokazao svim stanovnicima svemira ludost i grijeh obeščašćivanja božanskih darova i
bogom danih sposobnosti za osobno uzdizanje ili za potpuno sebičnu dobit i veličanje. Od toga se sastojao grijeh Lucifera
i Kaligastije. 136:6.10 Ova velika Isusova odluka na dramatičan način pokazuje istinu da sebično zadovoljstvo i čulno
zadovoljenje, sami po sebi i za sebe, ne mogu donijeti sreću ljudskim bićima koja se razvijaju. Postoje više vrijednosti u
smrtničkom postojanju - vlast nad umom i duhovno postignuće - koji daleko nadilaze nužno zadovoljenje čovjekovihčisto
tjelesnih apetita i poriva. Čovjekovo prirodno obdarenje talentom i sposobnostima trebalo bi se najprije posvetiti razvoju i
oplemenjivanju njegovih viših snaga uma i duha. 136:6.11 Na ovaj je način Isus stvorenjima svojega svemira pokazao
novi i bolji način, više moralne vrijednosti življenja i dublja duhovna zadovoljstva razvojnog ljudskog postojanja na
svjetovima u svemiru.

~ 188 ~
 7. TREĆA ODLUKA

136:7.1 Donijevši odluke koje su se ticale hrane i tjelesnog zadovoljavanja potreba svojeg materijalnog tijela, brige o
svojem zdravlju i zdravlju svojih suradnika, Isusa je čekao još jedan problem koji je trebao riješiti. Kakav će biti njegov
stav kad će se suočiti s osobnom opasnosti? Odlučio je paziti na svoju sigurnost kao i svi drugi ljudi, te je odlučio poduzeti
sve razumne korake kako bi spriječio prijevremeni završetak svojeg tjelesnog života, ali se također odlučio i protiv
nadljudskih posredovanja u trenutcima kad će doći kraj njegovog života u tijelu. Dok je donosio ovu odluku, Isus je sjedio
u hladovini jednog drveta na grebenu izbočenom nad ponorom. U potpunosti je shvaćao da bi se mogao baciti s litice u
ponor i da mu se ne bi dogodilo ništa što bi mu naškodilo ukoliko bi opozvao svoju prvu veliku odluku da se odriče
posredovanja svojih nebeskih inteligencija u svom životu na Urantiji, te ukoliko bi opozvao svoju drugu odluku vezanu uz
stav prema samoočuvanju. 136:7.2 Isus je dobro znao da njegovi sunarodnjaci očekuju Mesiju koji će biti iznad
prirodnoga zakona. Dobro je poznavao onaj dio Pisma koji govori:"Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru
tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš
o kamen." Bi li ovakva drskost, ovakav prkos prema Očevim zakonima gravitacije bila opravdana kad bi bila potrebna da
bi se zaštitio od mogućeg zla, ili možda da bi stekao povjerenje svojeg krivo naučenog i zavedenog naroda? Ali takav
tijek, koliko god zadovoljavajuć za Židove koji traže znak, ne bi bio otkrivenje njegovoga Oca, već upitno poigravanje s
utemeljenim zakonima svemira nad svemirima. 136:7.3 Shvaćajući sve ovo i poznavajući Učiteljevo odbijanje da radi
suprotno svojim utemeljenim prirodnim zakonima u situacijama koje bi se ticale njegovog osobnog ponašanja, zasigurno
vam je jasno da on nikad nije hodao po vodi niti učinio bilo što drugo što bi teško povrijedilo njegov materijalni red
upravljanja svijetom. Naravno, uvijek trebate imati na umu da se do ovog trenutka nije našao način na koji bi se mogao u
potpunosti osloboditi nedostatka kontrole nad vremenom kad se radi o stvarima nad kojima nadležnost ima
Personalizirani Ispravljač. 136:7.4 Tijekom cijeloga svoga zemaljskoga života Isus je uvijek poštivao ovu odluku. Bez
obzira jesu li mu se farizeji podrugivali tražeći znak, ili su ga promatrači na Kalvariji izazivali da siđe s križa, Isus je
nepokolebljivo ustrajao u odluci koju je na ovoj planini donio.

8. ČETVRTA ODLUKA

136:8.1 Sljedeći veliki problem s kojim se ovaj Bogočovjek uhvatio u koštac i oko kojega će uskoro donijeti odluku u
skladu s voljom nebeskoga Oca ticao se pitanja hoće li koristiti bilo koje od svojih nadljudskih moći kako bi privukao
pozornost i zadobio privrženost svojih bližnjih. Hoće li on na bilo koji način upotrijebiti svoje kozmičke moći kako bi

~ 189 ~
zadovoljio čežnju Židova za spektakularnim i čudesnim? Odlučio je da neće. Odlučio se za politiku koja odbacuje svaki
takav način na koji bi svratio pozornost ljudi na svoju misiju. I ustrajno je živio u skladu s ovom velikom odlukom. Čak i
kad je dozvolio očitovanje brojnih milosrdnih usluga koje su uključivale skraćivanje vremena, uvijek bi primateljima
iscjeljenja rekao da nikome ne govore o pomoći koju su dobili. A uvijek je odbijao podrugljivo izazivanje svojih neprijatelja
da im "da znak" kako bi dokazao i pokazao svoje božansko podrijetlo. 136:8.2 Isus je vrlo mudro predvidio da bi čuda,
zbog toga što ostavljaju dubok dojam na materijalni um, potaknula samo površnu privrženost; takva djela ne bi otkrila
Boga niti bi spasila ljude. Odbio je postati puki čudotvorac. Odlučio je posvetiti se jednom jedinom zadatku - utemeljenju
kraljevstva nebeskoga. 136:8.3 Tijekom ovog Isusovog značajnog razgovora sa samim sobom, u ljudskom je dijelu bio
prisutanelement propitivanja, pa čak i sumnje, jer je Isus bio i čovjek, kao i Bog. Bilo je očito da ga Židovi nikad neće
prihvatiti za Mesiju ako ne bude činio čuda. Osim toga, ako pristane napraviti samo jednu neprirodnu stvar, ljudski um će
zasigurno znati da se pokorava pravom božanskom umu. Bi li bilo u skladu s "Očevom voljom" da božanski um napravi
ovaj ustupak sumnjičavom ljudskom umu? Isus je odlučio da ne bi te je rekao da je prisutnost Personaliziranog Ispravljača
dovoljni dokaz suradnje božanskoga s ljudskim. 136:8.4 Isus je puno putovao. Sjetio se Rima, Aleksandrije i Damaska.
Poznavao je načine svijeta - kako su ljudi ostvarivali svoje ciljeve u politici i trgovini kroz kompromis i diplomaciju. Hoće li
on koristiti ovo znanje u promicanju svoje misije na zemlji? Ne! Isto se tako odlučio protiv bilo kakvog kompromisa s
mudrošću svijeta i utjecaju bogatstva u utemeljenju kraljevstva. Iznova je odabrao ovisiti isključivo o Očevoj volji. 136:8.5
Isus je bio u potpunosti svjestan prečaca koje bi mogao ostvariti uporabom svojih moći. Poznavao je mnoge načine na
koji bi mogao pažnju naroda, pa i cijeloga svijeta, odmah privući na sebe. Uskoro će se slaviti Pasha u Jeruzalemu; grad
će biti ispunjen posjetiteljima. Mogao bi se popeti na vrh hrama i pred izbezumljenom gomilom prošetati po zraku; bio bi to
Mesija kakvog su isčekivali. Ali kasnije bi ih morao razočarati, jer nije došao obnoviti Davidovo prijestolje. Poznavao je
uzaludnost Kaligastijine metode kojom je želio preteći prirodan, spor i siguran način postizanja božanskoga cilja. Opet se
Sin Čovječji poslušno priklonio Očevom načinu, Očevoj volji. 136:8.6 Isus je izabrao uspostaviti kraljevstvo nebesko u
srcima ljudi prirodnim, običnim, teškim i napornim metodama, onakvim postupcima koja njegova zemaljska djeca kasnije
moraju upotrijebiti da bi nastavila svoj posao povećanja i proširenja tog nebeskog kraljevstva. Jer je Sin Čovječji dobro
znao da će "kroz mnoge nevolje mnoga djeca svih doba ući u kraljevstvo." Isus je sada prolazio kroz veliku kušnju
civiliziranog čovjeka, imati moć i uporno je odbijati upotrijebiti za ostvarivanje isključivo sebičnih ili osobnih ciljeva. 136:8.7
Dok razmišljate o životu i iskustvima Sina Čovječjeg, uvijek imajte na umu da je Sin Božji bio utjelovljen u um ljudskoga
bića iz prvog stoljeća, a ne u um smrtnika iz dvadesetog ili bilo kojeg drugog stoljeća. S ovakvom tvrdnjom želimo vam
prenijeti ideju da je Isus svoje ljudske darove stekao prirodnim putom. On je bio proizvod nasljednih faktora i okoline

~ 190 ~
svojega vremena, a na njega su utjecali i odgoj i obrazovanje. Njegova je ljudskost bila izvorna i prirodna. U potpunosti je
prozlazila iz stvarnog intelektualnog položaja i ekonomskih uvjeta tog doba i naraštaja, te su je ti isti faktori i poticali. Dok
je u iskustvu ovog Bogočovjeka uvijek postojala mogućnost da će božanski um nadići ljudski intelekt, ipak je, kada je
njegov ljudski um djelovao, on radio onako kako bi radio istinski smrtnički um u uvjetima ljudske okoline toga dana.
136:8.8 Isus je svim svjetovima svojeg ogromnog svemira pokazao ludost stvaranja umjetnih situacija kako bi pokazao
samovoljni autoritet ili kako bi udovoljavao izuzetnim moćima ne bi li povisio moralne vrijednosti ili ubrzao duhovni
napredak.Isus je odlučio da njegova misija ne zemlji neće ponoviti razočarenje vladavine Makabejaca. Odbio je
prostituirati svoje božanske osobine ne bi li zadobio nezasluženu popularnost ili dobio politički prestiž. On neće odobravati
pretvaranje božanske i kreativne energije u nacionalnu moć ili međunarodni prestiž. Isus iz Nazareta odbio je kompromis
sa zlom, da i ne spominjemo druženje s grijehom. Učitelj je slavodobitno postavio vjernost Očevoj volji iznad svakog
drugog ljudskog i materijalnog razmatranja.

9. PETA ODLUKA

136:9.1 Od lučivši se za metode u području svog osobnog odnosa prema prirodnom zakonu i duhovnoj moći, Isus je svoju
pažnju posvetio izboru metoda koje će koristiti u propovijedanju i utemeljenju kraljevstva Božjeg. Ivan je već započeo ovaj
posao; kako će on nastaviti naviještati tu poruku? Kako će preuzeti Ivanovu misiju? Kako će organizirati svoje sljedbenike
da njihov trud bude učinkovit, a suradnja razumna? Isus je sada trebao donijeti posljednju odluku kojom će zabraniti da
sebe ikad više smatra židovskim Mesijom, ili baremonakvim Mesijom kakvog je tada većina zamišljala. 136:9.2 Židovi su
zamišljali izbavitelja koji će doći u čudesnoj moći kako bi ponizio Izraelove neprijatelje i postavio Židove za svjetske
vladare, slobodne od svake neimaštine ili ugnjetavanja. Isus je znao da se ovakva nada nikada neće ostvariti. Znao je da
je kraljevstvo nebesko trebalo savladati zlo u srcima ljudi, i da se zanimalo s isključivo duhovnim stvarima. Razmišljao je o
uputnosti ustoličenja duhovnog kraljevstva kroz sjajno i blistavo pokazivanje moći - a takvo što bilo bi dopustljivo i u
potpunoj Mihaelovoj nadležnosti - ali on se odlučio protiv takvoga plana. Nije želio kompromis s revolucionarnim
tehnikama Kaligastije. On je potencijalno osvojio svijet podvrgavajući se Očevoj volji, i odlučio je završiti svoj posao onako
kako ga je i započeo, kao Sin Čovječji. 136:9.3 Teško da možete i zamisliti što bi se dogodilo na Urantiji da se ovaj
Bogočovjek, koji je sada potencijalno posjedovao svu vlast na nebu i zemlji, u bilo kojem trenutku odlučio razmotati
zastavu svoje vrhovne vlasti i poveo svoje čudotvorne bataljune u vojničke bojne redove! Ali on nije želio raditi
kompromise. Nije želio služiti zlu ne bi li se iz takvog čina možda ostvarilo obožavanje Boga. On je želio vršiti Očevu volju.
Želio je navijestiti svemiru koji ga je promatrao: "Obožavaj Gospodina Boga svojega i njemu jedinom služi." 136:9.4 Kako

~ 191 ~
su dani prolazili, Isus je sve jasnije i jasnije shvaćao kakav je pokazatelj istine trebao postati. Razaznao je da Božji put
neće biti lagan. Počeo je shvaćati da bi čaša preostalog dijela njegovog ljudskog iskustva mogla biti gorka, ali ju je odlučio
popiti. 136:9.5 Čak se i njegov ljudski um opraštao od Davidovog prijestolja. Korak po korak i ovaj ljudski um korača
božanskim putom. Ljudski um još uvijek postavlja pitanja, ali bez iznimke prihvaća božanske odgovore kao konačne
odluke u ovom udruženom življenju kao čovjek u svijetu dok se cijelo vrijeme bezuvjetno podvrgava vršenju Očeve vječne
i božanske volje. 136:9.6 Rim je bio vladar Zapadnoga svijeta. Sin Čovječji, dok u osami donosi ove značajne odluke, s
nebeskim vojskama koje iščekuju njegov znak, predstavlja posljednju priliku da Židovi ostvarevladavinu nad svijetom. Ali
ovaj rođeni Židov koji je posjedovao takvu veličanstvenu mudrost i moć odbio je upotrijebiti svoje kozmičke darove bilo
kako bi uveličao sebe ili kako bi ustoličio svoj narod. Vidio je, rekli bismo, "kraljevstva svijeta", i imao je moć osvojiti ih.
Svevišnji Edentije predali su ove moći u njegove ruke, ali on ih nije želio. Zemaljska kraljevstva bila su bezvrijedne stvari
za Stvoritelja i Vladara jednog svemira. On je imao samo jedan cilj, a to je bilo promicanje otkrivenja Boga čovjeku,
utemeljenje kraljevstva, vladavine nebeskoga Oca u srcima ljudi. 136:9.7 Pomisao na bitke, borbe i ubojstava Isusu je bila
odbojna; on s time nije želio imati nikakve veze. On će se na zemlji pojaviti kao Knez Mironosni koji će pokazati Boga
ljubavi. Prije svojeg krštenja on je još jednom odbio ponudu Zelota da ih povede u ustanak protiv Rimskog osvajača. A
sada je donio konačnu odluku u svezi dijelova Pisma koje ga je učila njegova majka, kao što su bili: "Gospodin mi reče,'Ti
si Sin moj; danas te rodih. Zatraži samo i dat ću ti puke u baštinu i u posjed sve krajeve zemaljske. Vladat ćeš nad njima
palicom gvozdenom, i razbit ih kao sud lončarski.'" 136:9.8 Isus iz Nazareta zaključio je da se takve izjave ne odnose na
njega. Konačno je ljudski um Sina Čovječjeg odbacio sve te mesijanske teškoće i protuslovlja - židovska pisma, roditeljski
odgoj, rabinova učenja, židovska iščekivanja, i ljudske ambiciozne težnje. Jednom zauvijek Isus je odlučio na koji će način
nastaviti svoj život. Vratit će se u Galileju i tiho će započeti naviještati kraljevstvo, a Ocu (i Personaliziranom Ispravljaču)
povjerit će izradu detalja dana za danom. 136:9.9 Ovim je odlukama Isus postavio vrijedan primjer za svaku osobu na
svakom svijetu diljem širokog svemira, jer je odbio materijalnim iskušavanjem riješiti duhovne probleme, jer je odbio drsko
izazivati prirodne zakone. Postavio je nadahnjujući primjer kozmičke vjernosti i moralnog plemstva kad je odbio posegnuti
za materijalnom moći koja bi ga uvela u duhovnu slavu. 136:9.10 Ukoliko je Sin Čovječji imalo sumnjao u svoju misiju i
njezinu prirodu kad se popeo u brda nakon svojega krštenja, takvo što nije postojalo kad sevratio svojim bližnjima nakon
četrdeset dana osame i donošenja odluka. 136:9.11 Isus je osmislio program za utemeljenje Očevog kraljevstva. Neće
udovoljavati tjelesnim zadovoljstvima ljudi. Neće svjetini dijeliti kruh kako je nedavno vidio da se radi u Rimu. Neće
privlačiti pažnju na sebe čineći čuda, iako su Židovi očekivali baš takvoga izbavitelja. Niti će pokušati ostvariti prihvaćanje
duhovne poruke pokazujući politički autoritet i svjetovnu moć. 136:9.12 Odbijajući ove metode promicanja dolazećeg

~ 192 ~
kraljevstva u očima iščekujućih Židova, Isus se osigurao da će ti isti Židovi sigurno i potpuno odbaciti sve njegove tvrdnje
da ima vlast ili da dolazi od Boga. Znajući sve ovo, Isus je pokušavao spriječiti svoje rane sljedbenike da ga nazivaju
Mesijom. 136:9.13 Tijekom svojeg javnog djelovanja Isus je bio suočen s nužnošću rješavanja triju situacija koje su se
stalno ponavljale: zahtijevanje da ih se nahrani, ustrajno traženje čuda, i krajnji zahtjev da dopusti svojim sljedbenicima da
ga učine kraljem. Ali Isus se nikad nije udaljio od odluka koje je donio tijekom dana svoje osame u Perejskim brdima.

10. ŠESTA ODLUKA

136:10.1 Posljednjega dana svoje nezaboravne osame, prije nego što će se početi spuštati kako bi se pridružio Ivanu i
njegovim učenicima, Sin je Čovječji donio svoju posljednju odluku. I tu je odluku svojem Personaliziranom Ispravljaču
rekao ovim riječima: "I u svim drugim stvarima, kao i u ovima koji su sada zabilježene kao odluke, svečano se obvezujem
da ću uvijek slijediti volju svojega Oca." I kad je tako rekao, krenuo je na put niz brdo. A lice mu je sjalo slavom duhovne
pobjede i moralnoga postignuća.

POGLAVLJE 137: BORAVAK U GALILEJI

137:0.1 RANO u subotu ujutro, 23. veljače 26 godine p.K. Isus je sišao s planine kako bi se ponovo pridružio Ivanovim
suradnicima utaborenim u Peli. Proveo je cijeli dan s masama. Nakon što je pomogao određenom mladiću koji je bio
povrijeđen prilikom pada, otputovao je do obližnjeg sela Pele kako bi ga predao u ruke njegovih roditelja.

1. IZBOR PRVA ČETIRI APOSTOLA

137:1.1 Dva Ivanova vodeća učenika su tijekom ovog Sabata provela dosta vremena s Isusom. Od svih Ivanovih učenika,
Isus je najdublje dojmio Andriju koji ga je pratio do Pele kad je Isus otišao izručiti povrijeđenog mladića. Anrija je prilikom
povratku u Ivanov tabor postavio cijeli niz pitanja i kad su pred samim odredištem zakratko zastali u razgovoru, rekao je:
"Promatrao sam te od dana kad si stigao u Kafarnaum i vjerujem da si novi Učitelj, i premda ne razumijem tvoja učenja u
cjelosti sam te spreman slijediti; želim te blisko pratiti i od tebe naučiti cijelu istinu o novom kraljevstvu." Isus je sa
svesrdnim povjerenjem poželio dobrodošlicu Andriji kao svom prvom apostolu iz dvanaestočlane grupe koja je s njim
trebala raditi na upostavi novog Božjeg kraljevstva u ljudskim srcima. 137:1.2 Andrija je bio tihi promatrač I iskreni vjernik
u Ivanov rad koji je imao vrlo sposobnog i entuzijastičnog brata Šimuna, jednog od Ivanovih vodećih učenika. Ne bi bilo
zgorega reći i da je Šimun bio jedan od Ivanovih najbitnijih sponzora. 137:1.3 Nedugo nakon što se s Isusom vratio u

~ 193 ~
logor, Andrija je potražio svog brata Šimuna, odveo ga u stranu i ispričao mu o svom uvjerenju da je Isus bio veliki Učitelj
kojem je odlučio prići kao učenik. Također je rekao kako je Isus prihvatio njegovu službu predloživši da mu dođe i on
(Šimun) i da se ponudi kao pripadnik novog kraljevstva.Šimun je rekao: "Od dana kad je ovaj čovjek došao u Zebedijevu
radnju vjerovao sam da ga je poslao Bog, ali što je s Ivanom? Hoćemo li ga se odreći? Je li pravo tako učiniti?"Odlučili su
se smjesta posavjetovati s Ivanom. Ivan je bio iznenađen vijestima da će izgubiti dva vrijedna savjetnika i dragocjena
učenika, ali je hrabro odgovorio na njihova pitanja:tek početak; moj će rad s vremenom doći do kraja kad ćemo svi postati
njegovi učenici." Andrija je zatim odveo Isusa u stranu kako bi ga obavijestio da je njegov brat želio prići radu na
utemeljenju novog kraljevstva. I prihvatajući Šimuna kao svog drugog apostola, Isus je rekao: "Ti si, Šimune, pun poleta,
ali ovaj se polet može nadviti kao prjetnja tvojim aktivnostima u korist kraljevstva. Ovim te opominjem da budeš oprezniji
pri govoru.Odsad ćeš se zvati Petar." 137:1.4 Roditelji povrijeđenog mladića koji su živjeli u Peli zamolili su Isusa da kod
njih prespava i da se osjeća kao kod svoje kuće, što je ovaj prihvatio. Prije nego što se oprostio od Andrije i njegovog
brata, Isus je rekao, "Rano sutra ujutru idemo u Galileju." 137:1.5 Nakon što se Isus vratio da prenoći u Peli i dok su
Andrija i Šimun raspravljali o prirodi njihovog rada na uspostavi kraljevstva, na scenu su stigli Zebedejevi sinovi Jakov i
Ivan koji su se upravo vratili iz svoje uzaludne potrage za Isusom u brdima. Kad su od Šimuna Petra čuli kako su on i
njegov brat Andrija prvi prihvaćeni kao savjetnici novog kraljevstva i kako su narednog jutra sa svojim novim Učiteljem
namjeravali poći u Galileju, Jakov i Ivan su se jako rastužili. Oni su već duže vremena poznavali Isusa i jako su ga voljeli.
Već danima su ga tražili u brdima i sad kad su se vratili u logor, saznali su da je Isus drugima ispoljio veću naklonost.
Upitali su gdje se Isus nalazio te su ga smjesta otišli tražiti. 137:1.6 Isus je spavao kad su stigli do njegovog boravišta i
probudili su ga riječima: "Kako je moguće da smo mi, koji smo tako dugo s tobom živjeli, za tobom morali tragati danima,
dok si ti pokazao veću naklonost drugima kad su postavio Andriju i Šimuna kao tvoje prve suradnike u novom
kraljevstvu?Isus je odgovorio, "Uspokojite svoja srca i sami sebe upitajte tko vas je poslao u potragu za Sinom Čovječjim
dok se ovaj bavio Očevim poslom?" Nakon što su mu ispričali pojedinosti svoje duge potrage u brdima, Isus im je dalje
rekao: "Trebate naučiti tragati za tajnama novog kraljevstva u svojim srcima, a ne u planinama. To za čim ste tragali se
već nalazilo u vašim dušama. Vi ste već moja braća - ne moram vas primiti - već ste u kraljevstvu i neka vas grije radost
dok se budete pripremali za putovanje u Galileju."Ivan se odvažio upitati: "Ali Učitelju, hoćemo li Jakov i ja biti tvoji
suradnici u novomkraljevstvu kao Andrija i Šimun?" Polažući ruke na njihova ramena, Isus je uzvratio:"Moja braćo, već ste
se samnom nalazili u duhu kraljevstva prije nego što su drugi zatražili da budu primljeni. Vi, moja braćo, ne morate tražiti
da uđete u kraljevstvo; vi ste samnom bili u kraljevstvu od samog početka. Pred drugim ljudima, drugi vas mogu preteći,
dok sam vas ja u svom srcu već ubrojio u vijeća kraljevstva i prije nego što ste došli na ideju da to od mene tražite. I pored

~ 194 ~
toga bi bili prvi od svih da niste otišli u dobronamjernu i samoinicijativnu potragu za onim koji nikad nije bio izgubljen. U
predstojećem kraljevstvu ne usmjeravajte pažnju na ono što vam stvara osjećaj tjeskobue već se bavite jedino izvršenjem
volje nebeskog Oca." 137:1.7 Jakov i Ivan su primili ovu opomenu s puno dostojanstva; nikad više nisu zavidjeli Andriji i
Šimunu. Spremno su se počeli pripremati da s drugom dvojicom apostola krenu za Galileju sutradan ujutro. Od ovog je
dana korišten izraz "apostol" kako bi se naglasila razlika između odabrane obitelji Isusovih savjetnika i velikog broja
vjernika koji će uskoro postati njegovi učenici. 137:1.8 Kasnije ove večeri, Jakov, Ivan,Andrija i Šimun su došli na
razgovor s Ivanom Krstiteljem i plačnih očiju ali odlučnog glasa, odvažni Judejski prorok se oprostio od svoja dva vodeća
učenika koji su upravo postali aposotli galilejskog Kneza predstojećeg kraljevstva.

2. IZBOR FILIPA I NATANIJA

137:2.1 U nedjelju ujutro, 24 veljače 26. godine p.K. Isus se oprostio od Ivana Krstitelja pored rijeke u blizini Pele i to je
bio posljednji put da ga je vidio u ljudskom obličju. 137:2.2 Istog je dana, kako se Isus sa svoja četiri apostola uputio za
Galileju, u logoru nastupila velika pometnja među Ivanovim učenicima. Bio je to početak prve velike podjele. Ivan je dan
prije s dubokim uvjerenjem potvrdio Andriji i Ezri da je Isus bio Izručitelj. Andrija je odlučio poći za Isusom dok je Ezra
odbio poći za blagonaklonim nazaretskim stolarom govoreći svojim suradnicima: "Prorok Daniel kaže da će Sin Čovječji
doći s nebeskim oblacima, u moći i velikoj slavi. Ovaj galilejski stolar,ovaj kafamaumski brodograditelj, ne može biti
Izručitelj. Može li takav dar Božji doći iz Nazareta? Ovaj Isus je Ivanov rođak i našeg je učitelja zavela njegova velika
ljubaznost.Držimo se podalje od ovog lažnog Mesije."Kad ga je Ivan prekorio zbog ovih riječi, Ezra se povukao zajedno s
velikim brojem svojih učenika i žurno pošao prema jugu. Ova je grupa nastavila krstiti u Ivanovo ime i s vremenom je
položila temelje sekti koja je vjerovala u Ivana dok nije htjela priznati Isusa. Ostaci ove grupe i danas žive u Mezopotamiji.
137:2.3 Dok je među Ivanovim učenicima vladala velika uznemirenost, Isus i njegova četiri učenika su bili na putu prema
Galileji.Prije nego što će preći rijeku Jordan na putu za Nain i Nazaret, Isus je ugledao Filipa iz Betsaide koji im je prilazio
cestom s jednim prijateljem. Isus je već od prije znao Filipa, a znala su ga i ostala četiri aposotla. Sa svojim prijateljem
Natanaelom, Filip je otišao u posjetu Ivanu koji se nalazio u Peli, kako je od njega želio saznati o naviješćenom dolasku
Božjeg kraljevstva i bilo mu je drago sresti Isusa. Filip se divio Isusu od dana kad ga je prvi put sreo u Kafarnaumu. Ali
Natanije, koji je živio u galilejskoj Kani, nije poznavao Isusa. Filip je otišao pozdraviti svoje prijatelje dok se Natanael
odmarao u sjeni drveta pored puta. 137:2.4 Petar je poveo Filipa u stranu nastojeći mu objasniti kako su on, Andrija,Jakov
i Ivan postali Isusovi suradnici u novom kraljevstvu i snažno je nastojao ponukati Filipa da se javi na službu. Filip se našao
u neprilici. Što će učiniti? Ovdje, pored puta i nedaleko od rijeke Jordana, bez časa upozorenja, morao je donijeti odluku o

~ 195 ~
najvažnijem pitanju cijelog svog života. Već je bio zaokupljen živim razgovorom s Petrom, Andrijom i Ivanom dok je Isus
Jakovu u glavnim crtama izlagao svoje planove vezane uz putovanje kroz Galileju i dalje do Kafarnauma. Andrija je
konačno predložio Filipu, "Zašto ne odemo pitati Učitelja?" 137:2.5 Fili je iznenada shvatio da je Isus uistinu bio veliki
čovjek, moguće i Mesija, te se odlučio povesti za Isusovom odlukom po ovom pitanju; otišao je pravo k Isusu s pitanjem,
"Učitelju, hoću li otići Ivanu ili ću se pridružiti svojim prijateljima i slijediti tebe?" Isus je odvratio, "Slijedi mene." Filip je bio
jako uzbuđen zbog svog uvjerenja da je našao izručitelja. 137:2.6 Filip je zatim domahnuo grupi da se ne pokrene s
mjesta dok je on u žurbi otišao izručiti vijesti o ovoj odluci svom prijatelju Natanaelu, koji se još uvijek nalazio pod dudovim
drvetom, dok je u glavi premetao mnoge stvari koje je čuo o Ivanu Krstitelju, nastupajućem kraljevstvu i iščekivanom
Mesiji. Filip ga je prekinuo uzbuđenim glasom, "Našao sam Izručitelja, onog o kojem su pisali Mojsije i proroci i kojeg Ivan
navješćuje." Podigavši glavu, Natanael je upitao, "Odakle dolazi ovaj učitelj?" Filip je uzvratio, "On je Isus iz Nazareta,
Jozin sin, stolar koje odnedavno živi u Kafarnaumu." Prilično iznenađen, Natanael je upitao, "Iz Nazareta može li što
dobro izići?" Uzimajući ga pod ruku, Filip je uzvratio, "Dođi i vidi." 137:2.7 Filip je odveo Natanaela k Isusu koji je blago
pogledao ovo lice puno iskrenih sumnji i rekao: "Vidite iskrenog Izraelca u kojem nema ništa prijevarno. Hajde za mnom."
I Gledajući u Filipa, Natanael je rekao: "Bio si u pravu. On uistinu poznaje ljude. I ja ću ići za njim, ako sam toga vrijedan."
Isus je potvrdno klimnuo glavom i gledajući u Natanaela ponovo rekao, "Hajde za mnom." 137:2.8 Isus je do sada okupio
polovicu pripadnika svog budućeg zbora neposrednih suradnika, petoricu koja su ga već donekle poznavala i jednog
stranca, Natanaela. Bez daljeg odlaganja, pregazili su rijeku Jordan i preko Naina stigli do Nazareta kasno uveče. 137:2.9
Svi su prenoćili kod Josipa u kući u kojoj je Isus odrastao. Isusovi suradnici nisu posve shvaćali zašto je njihov
novostečeni učitelj tako predano nastojao uništiti sve što je nosilo njegov rukopisa što se moglo naći u kući, između
ostalog Deset Zapovijedi kao i druge izreke i gesla. Ovo kao i činjenica da Isus nikad zatim nije ništa zapisao - izuzev u
prašini ili na pijesku - ostavilo je vrlo snažan dojam na njih.

3. POSJETA KAFARNAUMU

137:3.1 Isus je narednog dana poslao svoje aposotle u Kanu kako su svi bili pozvani na vjenčanje djevojke koja je bila
dobro poznata u ovom gradu, dok se on spremao na brzinu posjetiti svoju majku u Kafarnaumu, nakon što zastane u
Magdali da posjeti svog brata Judu. 137:3.2 Prije nego što će napustiti Nazaret, njegovi su novi suradnici ispričali Josipu i
drugim pripadnicima Isusove obitelji o skorimveličanstvenim događajima i slobodno su izrazili svoje uvjerenje da je Isus
bio dugo iščekivani izručitelj. Isusova je obitelji kasnije žustro raspravljala ove riječi nakon čega je Josip rekao: "Možda je
naposljetku Majka bila u pravu - možda je naš neshvaćeni brat uistinu dolazeći kralj." 137:3.3 Juda je prisustvovao

~ 196 ~
Isusovom krštenju i zajedno sa svojim bratom Jakovom postao je čvrsti vjernik u Isusovu zemaljsku misiju. Premda su
Jakov i Juda bili zbunjeni prirodom misije svoga brata, u njihovoj su se majci probudila sve njezine rane nade da je Isus
bio Mesija, Sin Davida, i svoje je sinove potakla da vjeruju da je njihov brat bio izručitelj Izraela. 137:3.4 Isus je stigao u
Kafarnaum u ponedjeljak ujutro, ali se nije uputio svome domu, gdje su živjeli Jakov i njegova majka; otišao je ravno do
Zebedejevih. Svi su njegovi kafarnaumski prijatelji u njemu vidjeli veliku i prijatnu promjenu. Ponovo je bio prilično dobro
raspoložen i više nalik sebi samome, upravo kakav je bio za ranih godina u Nazaretu. Tijekom godina koje su prethodile
krštenju i za vrijeme osame neposredno prije i poslije ovog događaja, postao je jako ozbiljan i zatvoren. Sad se svima
činilo da je ponovo nalikovao samom sebi. Dok je u sebi imao osjećaj veličanstva i uzvišenosti, ponovo je bio bezbrižan i
veseo. 137:3.5 Marija je bila prepuna iščekivanja. Nadala se da se bližilo ispunjenje Gabrijelovog obećanja. Očekivala je
da će uskoro cijela Palestina biti začuđena i zapanjena čudesnim otkrivenjem njezinog sina u vidu nadprirodnog kralja
svih Židova. Ali na sva mnogobrojna pitanja svoje majke, Jakova, Jude i Zebedijevih, Isus je jedino s osmjehom na licu
odgovorio: "Bolje je da se ovdje privremeno zadržim; moram izvršiti volju moga Oca koji je na nebu." 137:3.6 Narednog
dana, u utorak, svi su se uputili u Kanu na vjenčanje djevojke po imenu Naomi, koje se trebalo održati narednog dana.
Unatoč Isusovim neprestanim opomenama da nikome ništa ne kažu dok "ne dođe čas njegovog Oca," svi su uporno
potajno širili vijesti da su pronašli Izručitelja. Svi su s velikom sigurnošću očekivali da Isus zvanično preuzme mesijansku
vlast na predstojećem vjenčanju u Kani i da to učini u velikoj moći i veličanstvenoj slavi. Sjećali su se svega što su čuli o
pojavama koje su pratile njegovo krštenje, vjerujući da će njegov budući put na zemlji biti obilježen sve većim
ispoljenjimanadprirode moći i čudesnih događaja. Tako je cijela oblast planirala doći na vjenčanje kojim su se trebali uzeti
Naomi i Natanaelov sin Ivan. 137:3.7 Marija godinama nije bila tako sretna. Putovala je u Kanu zaokupljena duhom
kraljice-majke koja je upravo trebala posvjedočiti ustoličenje svoga sina. Od njegove trinaeste godine, njegova obitelj i
prijatelji nisu vidjeli Isusa u tako bezbrižnom i srećnom razpoloženju, punom razumijevanja za želje i iščekivanja svojih
suradnika, tako dirljivo suosjećajnog. I tako su se među sobom u malim grupama došaptavali, čudeći se što će se dalje
dogoditi. Kakav će biti naredni potez ove čudne osobe? Kako će uvesti slavu predstojećeg kraljevstva? Sviju je zanosila
uzbudljiva misao da će uskoro vidjeti otkrivenje moći i slave Izraelovog Boga.

4. SVADBA U KANI

137:4.1 U srijedu prije podne u Kanu je stiglo gotovo tisuću ljudi, više od četiri puta broj izvornih uzvanika. Svadba se
prema židovskom običaju trebala održati u srijedu i pozivnice su odaslane mjesec dana unaprijed. Tijekom jutra i ranog
prijepodneva činilo se da je većina svijeta došla ne toliko na svadbu već kako bi odala javno priznanje Isusu. Svi su htjeli

~ 197 ~
uručiti pozdrave ovom Galilejcu čiji se ugled bližio slavi i on se prema svima odnosio vrlo srdačno, prema mladima i
starima, prema Židovima i nežidovima. Svima je bilo jako drago kad je Isus pristao predsjedavati nad uvodnom
ceremonijom. 137:4.2 Isus je u ovom razdoblju bio potpuno svjestan svoje ljudske egzistencije, svoje božanske
predegzistencije i svoje združene ili spojene ljudske i božanske prirode. Sa savršenom je ravnotežnom bio u stanju
jednog časa igrati svoju ljudsku ulogu a drugog preuzeti povlastice ličnosti svoje božanske prirode. 137:4.3 Isus je iz časa
u čas postajao sve svjesniji činjenice da su se ljudi okupili u iščekivanju čuda; osobito je uviđao da su njegova obitelj i
njegovih šest apostola očekivali da nekom čudesnom i nadprirodnom pojavom objavi nastupajuće kraljevstvo. 137:4.4
Marija je za ranog prijepodneva pozvala Jakova i zajedno su se odvažili otići k Isusu i tražiti da im u povjerenju kaže kada
i u kojem dijelu svadbene ceremonije je planirao ispoljiti svoju "nadprirodnost." Tek što su završili s pitanjem mogli su
vidjeti da su njime dali povoda njegovom tipičnom negodovanju. Isus je jedino uzvratio: "Ako me volite, bit ćete voljni
samnom pričekati uspoljenje volje mog nebeskog Oca." Istinska rječitost njegove poruke počivala je u izrazu njegovog
lica. 137:4.5 Ovo je djelo njegove majke jako razočaralo Isusovu ljudsku prirodu, dok ga je jako rastužila vlastita reakcija
na njezin povodljivi prijedlog da si dopusti bilo kakvo ispoljenje božanstvenosti. Upravo u tom je počivala jedna od odluka
koje je donio tijekom svoje osame. Mariju je poslije ove Isusove reakcije provela nekoliko sati u stanju potištenosti. Rekla
je Jakovu: "Ja ga nikako ne razumijem; što sve ovo treba da znači? Ima li kraja njegovom čudnom ponašanju?" Jakov i
Juda su nastojali utješiti svoju majku dok se Isus cijeli sat povukao u osamu. Ali po povratku je ponovo bio veseo i
razpoložen. 137:4.6 Dok je svadba nastavil teći u duhu iščekivanja, počasni gost nije rekao ni riječi tijelom cijele
ceremonije, od početka do kraja. Zatim se počela širiti vijest da će ovaj stolar i brodograditelj kojeg je Ivan proglasio
"Izručiteljem" pokazati svoju moć tijekom večernjih svečanosti, moguće za vrijeme svadbene večere. Ali šestorica učenika
i apostola su izgubili svaku nadu u ispunjenje očekivanih predskazanja kad ih je Isus pozvao neposredno prije večere i
kad im je najiskrenije rekao: "Nemojte misliti da sam ovamo došao izvoditi čuda kako bi zadovoljio radoznale ili uvjerio
nevjernike. Prije smo ovdje došli kako bi sačekali na volju našeg Oca koji je na nebu." Ali kad su Marija i drugi uzvanici
vidjeli kako se Isus savjetuje sa svojim suradnicima, bili su posve uvjereni da će vidjeti nešto nadprirodno. Svi su se s
velikom radošću posvetili svadbenom jelu i ovoj večernjoj prilici za ugodno druženje. 137:4.7 Dok je zaručnikov otac
obezbijedio dovoljnu količinu vina svim gostima koji su pozvani na svadbu, on nije mogao znati da će svadba njegova sina
postati usko povezana s iščekivanom objavom Isusa kaomesijanskog izručitelja. Dok mu je bilo čast i radost izraziti
dobrodošlicu ovom slavnom Galilejcu, sluge su mu prije kraja večere donijele obeshrabrujuće vijesti da im je ostalo još
samo malo vina. Na kraju zvaničnog objeda, dok su se gosti šetali vrtom, zaručnikova majka je povjerljivo rekla Mariji da
su ostali bez vina. Marija je uvjerljivo odvratila: "Ništa ne brini - razgovarat ću sa sinom. On će nam pomoći." I stvarno je s

~ 198 ~
njim namjeravala razgovarati, unatoč prijekoru koji je ranije primila od Isusa. 137:4.8 Marija se tijekom mnogo godina
uvijek obraćala Isusu za pomoć pri svakoj kritičnoj situaciji u njihovom nazaretskom domu, tako da joj je bilo posve
prirodno ponovo k njemu otići. Ali ova je ambiciozna majka imala još jedan motiv kad je otišla zatražiti pomoć od svog
sina. Dok je Isus sam stajao u uglu vrta, majka mu je prišla s riječima, "Moj sine, nemaju vina." I Isus je odgovorio, "Moja
dobra ženo, što se to mene tiče?" Marija je uzvratila, "Ali vjerujem da je tvoj čas došao; zar nam ne možeš pomoći?"Isus
je odvratio: "Ponavljam da nisam došao činiti ovakve stvari. Zašto mi ponovo dosađuješ s takvim pitanjima?" I očiju punih
suza, Marija mu se obratila preklinjući, "Ali sine moj, ja sam im obećala tvoju pomoć; hoćeš li, molim te, ovo za mene
učiniti?" I Isus joj je rekao: "Ženo, kako si ti mogla tako nešto obećati? Da to nikad više nisi učinila.Pri svemu moramo
sačekati na volju Oca na nebu." 137:4.9 Isusova majka Marija je bila jako pogođena; bila je zaprepaštena! Dok je pred
njim nepomično stajala očiju punih suza koje su se kotrljale niz obraze, Isusovo ljudsko srce je bilo preplavljeno samilošću
prema ženi koja ga je rodila; i prignuvši se prema njoj, nježno je položio ruku na njezinu kosu govoreći,"Hajde, hajde,
Marijo majko, ne plači zbog mojih naočigled oštrih riječi, jer koliko sam ti puta rekao da sam došao učiniti jedino volju mog
nebeskog Oca? Rado bih učinio to što od mene tražiš da je tvoja želja u skladu s Očevom voljom," i Isus je tu neodlučno
zastao. Marija je imala osjećaj da se u međuvremenu odigralo nešto vrlo čudno. Poskočivši, stavila je ruke oko Isusovog
vrata, poljubila ga i požurila prema slugama govoreći, "Što god moj sin kaže da će učiniti, on to učini." A Isus nije rekao ni
riječi. Upravo je spoznao da je ustvari već rekao - ili bolje reći željno pomislio - previše. 137:4.10 Marija je poskakivala od
radosti. Nije znala kako je Isus mogao napraviti vino, ali je pouzdano vjerovala da je konačno nagovorila svog
prvorođenog sina da ispolji svoju moć, da se usudi preuzeti stvari u svoje ruke, potvrditi svoju poziciju i ispoljiti svoju
mesijansku moć. Zahvaljujući prisutnosti i povezanosti određenih kozmičkih sila i ličnosti o kojima nitko od uzvanika nije
ništa znao, Marija nije ostala razočarana. Vino koje je Marija željela i koje je Isus, Bog-čovjek, na ljudski i suosjećajan
način poželio, je bilo u procesu stvaranja. 137:4.11 U blizini je stajalo šest kamenih posuda napunjenih vodom od kojih je
svaka obuhvaćala dvadeset galona. Ova je voda bila namjenjena za uobičajeno pranje u okviru završnog dijela svadbene
ceremonije očišćenja. Isusovu pažnju je privuklo uzbuđenje koje je pod žustrom upravom njegove majke vladalo oko ovih
velikih kamenih posuda i kad im je prišao, izbliza se mogao uvjeriti da su sluge iz njih vadile vrčeve pune vina. 137:4.12
Isus je polako počeo shvaćati što se upravo dogodilo. Od svih uzvanika na svadbi u Kani, Isus je bio najviše iznenađen.
Drugi su očekivali da Isus učini čudo, ali to je bilo upravo ono što on nije namjeravao učiniti. Sin Čovječji se zatim prisjetio
opomene koju je primio od svog Personificiranog Ispravljača da mu ni jedna moć ili osoba ne mogu oduzeti povlastica
koje je uživao kao stvoritelj, a koje nisu bile ograničene elementom vremena.Ovom prilikom, pored vode i drugih bitnih
sastojaka okupili su se upravitelji moći, midvejeri i sve druge neophodne ličnosti i čim su čule kako Suvereni Kozmički

~ 199 ~
Stvoritelj izražava želju, istog časa se neminovno moralo pojaviti vino. I ovaj je se događaj naročito bio neminovan zbog
toga što je Personificirani Ispravljač doznačio da se izvršenje Sinove volje ni na koji način nije protivilo Očevoj volji.
137:4.13 Ali ovaj događaj ni po čemu nije bio čudnovat. Ovim nije promijenjen, poništen ili narušen ni jedan prirodni
zakon. Jedino što se dogodilo je bilo ubrzanje vremenskog procesa kojim nebeska bića prikupljanju kemijske elemente od
kojih se pravi vino. Stvoriteljevi pomagači su ovom prilikom napravili vino jednakim prirodnim procesom koji se normalno
koristi u ovom cilju, izuzev što pri tome nisu bili uvjetovani elementom vremena i što su pri spajanju neophodnih
kemijskihsastojaka upotrijebili nadljudske sile. 137:4.14 Dalje, bilo je očigledno da se izvršenje ovog tobožnjeg čuda nije
protivilo volji Rajskog Oca jer se u tom slučaju događaj ne bi moglo odigrati kako je Isus po svakom pitanju sebe podvrgao
Očevoj volji. 137:4.15 Kad su sluge nasule ovog novog vina i odnijele ga djeveru, "ravnatelju stola," i kad ga je ovaj
kušao, upitao je zaručnika: "Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, onda sipa lošije. Ti si čuvao dobro
vino za kraj svečanosti." 137:4.16 I Marija i Isusovi učenici su bili jako srećni zbog ovog tobožnjeg čuda za koje su
vjerovali da je bilo Isusovo svjesno djelo dok se Isus povukao u zaklonjeni kraj vrta kako bi u miru mogao nakratko
promisliti. Konačno je odlučio da pod postojećim uvjetima ovaj događaj nije bio pod njegovom osobnom kontrolom i da je
bio neminovan kako se nije protivio Očevoj volji. Kad se vratio među okupljene, svi su ga promatrali s velikim divljenjem;
vjerovali su da je Isus bio Mesija.Ali Isus je bio u dubokoj nedoumici, znajući da su u njega vjerovali jedino zbog
nesvakidašnjeg događaja koji se upravo nenamjerno odigrao pred njihovim očima. Isus se ponovo povukao u gornje
odaje kako bi o svemu nasamo promislio. 137:4.17 Isus je ovom prilikom potpuno razumio kako uvijek mora biti na oprezu
da ne dopusti osjećajima naklonosti i sažaljenja da izazovu slične posljedice. Ali I pored ove odluke tijekom ostatka
njegovog smrtničkog života u tjelesnom obličju odigralo se više sličnih događaja.

5. POVRATAK U KAFARNAUM

137:5.1 Premda je cijeli tjedan u Kani ostalo više uzvanika do samog kraja svadbene svečanosti, Isus se sa svojim
novoodabranim apostolima - Jakovom, Ivanom, Andrijom, Petrom, Filipom i Natanijem - bez riječi pozdrava sutradan rano
ujutro uputio u Kafarnaum. Isusova obitelj i svi njegovi prijatelji u Kani su bili jako tužni što ih je tako iznenadno ostavio i
za njim je pošao Juda,Isusov najmlađi brat. Isus i njegovi apostoli su otišli direktno Zebedejevoj kući u Betsaidi.Isus je na
ovom putovanju sa svojim novoizabranim suradnicima razgovarao omnogim bitnim stvarima vezanim uz predostojeće
nebesko kraljevstvo i osobito ih je upozorio da nikome ne pominju kako je pretvorio vodu u vino. Također ih je upozorio da
za budućeg rada izbjegavaju gradove Seforis i Tiberijadu. 137:5.2 Te noći poslije večere u domu Zebedeja i Šalome,
održana je jedna od najbitnijih sjednica cijelog Isusovog zemaljskog puta. Ovom je sastanku prisustvovalo jedino šest

~ 200 ~
apostola; Juda je stigao upravo prije kraja. Šestorica odabranih učenika su putovali s Isusom od Kane do Betsaide, tako
reći, idući po zraku. Bili su puni iščekivanja i uzbuđeni mišlju da su bili odabrani kao pratioci Sin Čovječjeg. Ali bili su
zaprepašteni kad im je Isus počeo objašnjavati svoj identitet i ulogu svoje misije na zemlji i njezinog nastupajućeg
svršetka.Nisu mogli shvatiti to što im je govorio. Nisu mogli naći riječi; čak je i Petar bio neizrecivo pogođen. Jedino se
dubokoumni Andrija usudio uzvratiti na Isusove riječi. Kad je Isus supoznao da nisu razumjeli njegovu poruku, kad je
uvidjeo da su njihove ideje o židovskom Mesiji bile posve kristalizirane, poslao ih je na počinak dok je otišao u šetnju i na
razgovor sa svojim bratom Judom. I prije nego što se Juda oprostio od Isusa, bio je duboko ganut rekavši; "Ti su moj otac
i brat, a ja te nikad nisam mogao razumjeti. Nisam siguran da si ono što nas je mati učila i nisam posve u stanju shvatiti
dolazeće kraljevstvo, ali znam da si moćni čovjek od Boga. Čuo sam glas na Jordanu i vjerujem u tebe, tko god da si." I
kad je ovo rekao, vratio se kući u Magdalu. 137:5.3 Isus je proveo besanu noć. Obučen u noćnu haljinu, sjedio je pored
jezera zaokupljen dubokim mislima, milima koje je prevrtao po glavi sve do jutra. Tijekom dugih časova ove noćne
meditacije, Isus je jasno spoznao da svoje učenike nikad neće moći navesti da u njemu vide bilo što drugo osim dugo
oščekivanog Mesije. Konačno je uviđao da neće biti u stanju proglasiti svoju poruku ako sebe ne predoči ispunjenjem
Ivanovog pretkazanja i kao onoga kojeg su Židovi dugo očekivali. Naposljetku, premda nije bio Mesija koji će sjesti u
Davidovu stolicu, uistinu je bio ispunjenje proročkih izreka duhovnijih mudraca iz davnine. Nikad više nije posve zanijekao
da je bio Mesija. Odlučio je ostaviti konačno razrješenje ove složene situacije prema Očevoj volji. 137:5.4 Narednog jutra
Isus se pridružio svojim prijateljima prilikom doručka, premda među njima nije bilo radosti. Proveli su vrijeme u razgovoru i
on ih je nakon obroka okupio govoreći: "Volja moga Oca hoće da se ovdje zadržimo određeno vrijeme. Čuli ste kako je
Ivan rekao da je došao pripremiti put kraljevstvu; stoga nam priliči sačekati kraj Ivanovog učenja. Nakon što prethodnik
Sina Čovječjeg dovrši svoj rad, možemo početi proglašavati radosnu vijest kraljevstva."Rekao je apostolima da se vrate
svojim mrežama dok se sam spremio uputiti sa Zebedejem u brodograditeljsku radionicu, obećavši da će ih vidjeti
narednog dana u sinagogi gdje je trebao održati govor, te je zakazao zajedničku sjednicu za subotu poslije podne.

6. DOGAĐAJI U SUBOT

137:6.1 Prva Isusova javna pojava nakon krštenja trebala se odigrati u kafarnaumskoj sinagogi 2. ožujka 26. godine p.K.
Sinagoga je bila prepuna svjeta. Povrh priče o krštenju u Jordanu ljudi su sada dodali svježe vjesti iz Kane, priču o vodi i
vinu. Isus je dao počasna mjesta šestorici apostola pored kojih su sjedila njegova dva brata po krvi, Jakov i Juda. Među
prisutnima je bila i njegova majka koja se prethodne večeri s Jakovom vratila u Kafarnaum i koja je sjedila u ženskom
dijelu sinagoge. Svi prisutni su bili prepuni iščekivanja; očekivali su ukazanje nekog čudnovatog ispoljenja nadprirodne

~ 201 ~
moći koja bi bila prikladno posvjedočila o prirodi i autoritetu onoga koji im je došao održati govor. Ali svi su bili osuđeni na
razočaranje. 137:6.2 Kad je Isus ustao, ravnatelj sinagoge mu je pružio smotak Pisama i Isus je počeo čitati iz proroka
Izaije: "’Ovako govori Gospod: Nebesa su moje prijestolje a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje
da bude mjesto moga prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila,’ kaže Gospod. ‘Ali na ovog čovjeka svoj pogled svraćam,
na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.’ Poslušajte riječ Jahvinu, vi koji od njegove riječi dršćete.
‘Govore braća vaša koja na vas mrze i odbacuju vas radi moga imena.’ Neka se proslavi Gospod pa da radost vašu
vidimo, a oni će svi biti postiđeni. Čuj! Buka iz grada, glas iz hrama, glas je to Gospoda koji kaže:‘Prije nego bolove oćuje,
eto je rodila; prije neg trudove osjeti, porodi dječaka.’ Tko je takvo što čuo? Može li se zemlja u jednomdanu napučiti?
Može li se narod odjednom roditi? Ali ovako govori Gospod: ‘Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti, i kao potok nabujali
bogatstvo naroda. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti. Bit ćete utješeni čak i u Jeruzalemu. I kad to vidite, srce
će vam se radovati.’’ 137:6.3 Kad je završio s čitanjem, Isus je vratio smotak njegovom čuvaru. Prije nego što je sjeo,
jednostavno je rekao: "Budite strpljivi i vidjet ćete Božju slavu; tako će biti sa svima koji sa mnom ostanu i koji tako nauče
vršiti volju moga Oca koji je na nebu." I ljudi su otišli svojim kućama, čudeći se značenju njegovih riječi i djela. 137:6.4
Isus i njegovi apostoli zajedno s Jakovom i Judom, ovoga poslijepodneva su ušli u brod, otplovili niz obalu i bacili sidro
dok im je Isus govorio o nastupajućem kraljevstvu. I bili su u stanju razumjeti više nego u četvrtak navečer. 137:6.5 Isus
im je savjetovao da se prihvate svojih normalnih dužnosti dok "ne dođe čas kraljevstva." I kako bi ih ohrabrio u ovom
smjeru, dao im je vlastiti primjer vraćajući se svojim redovnim dužnostima u brodogradilištu. Isus im je objasnio da su
svake večeri trebali provesti tri sata u učenju i pripremi za budući rad, dalje govoreći: "Ovdje ćemo ostati dok me Otac ne
pozove. Svi se sada morate vratiti svojim redovnim dužnostima kao da se ništa nije dogodilo. Nikome ne govorite o meni i
sjetite se da moje kraljevstvo ne dolazi s bukom i grajom već da mora doći putom velike promjene koju će moj Otac
izazvati u vašim srcima i u srcima onih koji će biti pozvani da vam se pridruže u vijećima kraljevstva. Vi ste sada moji
prijatelji; vjerujem vam i volim vas; uskoro ćete postati moji osobni suradnici. Budite strpljivi, budite nježni. Uvijek se
povinujte Očevoj volji. Budite u pripravnosti odazvati se pozivu kraljevstva. Dok ćete naći veliku radost u službi moga Oca,
spremite se za velike teškoće jer vas upozoravam da će mnogi jedino kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo.Ali oni nađu
kraljevstvo, njihova će radost biti potpuna i bit će poznati kao blaženstvo cijele zemlje. Ali ne zavodite se lažnim nadama;
svijet će se spotaći o moje riječi. Čak ni vi, moji prijatelji, ne možete u cjelosti shvatiti to što predočujem vašim zbunjenim
umovima.Ali pazite; radimo među pripadnicima generacije koja traži znak. Oni traže čuda kao dokaz da meposao moj
Otac i dugo će im trebati da uoče potvrdu moje misije u otkrivenju ljubavi moga Oca." 137:6.6 Ove večeri, kad su se vratili
na kopno, prije nego što će se razići, stojeći na rubu obale, Isus se molio: "Moj Oče, hvala ti za ovu malenu djecu koja

~ 202 ~
imaju vjeru unatoč svojim sumnjama. I zbog njih sam došao činiti tvoju volju. I neka nauče biti jedno kao što smo ti i ja
jedno."

7. ČETIRI MJESECA OBUKE

137:7.1 Četiri duga mjeseca - ožujak, travanj, svibanj i lipanj - su bila period čekanja; Isus je održao preko stotinu dugih i
ozbiljnih, premda vedrih i radosnih, predavanja šestorici apostola i svome bratu Jakovu. Radi bolesti u obitelji, Juda je
rijetko bio u stanju prisustvovati ovim poukama. Dok Jakov, Isusov brat, nije izgubio vjeru u njega, tijekom ovih mjeseci
čekanja i neaktivnosti Marija je došla na ivicu očajanja. Njezina vjera, koja je bila na vrhuncu u Kani, je ovom prilikom
opala do dna. Jedino je mogla reći to što je ponovila bezbroj puta: "Ne mogu ga razumjeti. Ne mogu shvatiti što sve ovo
znači." Ali Jakova je žena uveliko bila u stanju potaći Marijinu hrabrost. 137:7.2 Ovih je sedam vjernika od kojih je jedan
bio Isusov brat po krvi, za vrijeme ova četiri mjeseca, imalo priliku istinski upoznati Isusa; sve više su se navikavali na
ideju da su živjeli s ovim Bogom-čovjekom. Zvali su ga Rabi, ali ga se više nisu bojali. Isus je imao to neusporedivo
dostojanstvo ličnosti zahvaljujući kojem je mogao živjeti među njima a da im njegova božanstvenost nije smetala. Naučili
su da je bilo lako biti "prijatelj s Bogom," Bogom utjelovljenim u obliku smrtnika. Ovo je razdoblje čekanja bilo ozbiljan test
cijeloj grupi vjernika. Nije se dogodilo ništa, apsolutno ništa, čudnovato. Iz dana u dan su se bavili svojim svagdašnjim
radom, dok su se iz večeri u veče okupljali oko Isusa. Sviju je privlačila ova neusporediva ličnost koja im je iz večeri u
večer držala govore pune dostojanstva. 137:7.3 Ovo je razdoblje čekanja i učenja naročito teško palo Šimunu Petru. On
je više puta nastojao nagovoriti Isusa da odu propovijedati o kraljevstvu u Galileju dok je Ivan propovijedao u Judeji. Ali
Isus je odgovorio Petru: "Budi strpljiv, Šimune.Moraš napredovati. Nitko od nas neće biti potpuno spremankad nas pozove
Otac." Andrija bi povremeno umirio Petra svojim zrelijim filozofskim savjetom. Andriju je jako dojmila Isusova ljudska
prirodnost. Uvijek je razmišljao kako je osoba koja je mogla živjeti tako blizu Boga mogla biti tako prijazna i obzirna prema
ljudima. 137:7.4 Tijekom cijelog ovog razdoblja Isus je jedino dva puta govorio u sinagogi. Na kraju ovog višetjednog
čekanja, počele su se stišavati vijesti o njegovom krštenju i vinu u Kani. Isus se pobrinuo da se ne dogodi ni jedno novo
čudo. Ali čak i pored njihovog tihog života u Betsaidi, vijesti o Isusovim čudnima djelima pronijele su se do Heroda Antipe
koji je zauzvrat poslao svoje uhode da utvrde Isusove aktivnosti i namjere. Ali Heroda su više brinule Ivanova
učenja.Odlučio je ne uznemiravati Isusa koji je tiho nastavio s radom u Kafarnaumu. 137:7.5 Tijekom ovog razdoblja koje
je proveo u čekanju, Isus je nastojao upoznati svoje suradnike s ispravnim stavom prema različitim religioznim grupama i
političkim partijama koje su postojale u Palestini. Isus je govorio: "Sviju nastojimo pridobiti, a ni jednoj ne pripadamo."
137:7.6 Književnici i rabini su zajedno bili poznati kao farizeji. Nazivali su se "suradnicima." Po mnogo čemu su bili

~ 203 ~
napredniji židovi, kako su usvojili mnoga učenja koja nisu pripadala židovskim pismima, kao na primjer vjerovanje u
uskrsnuće mrtvih, doktrinu koju pominje jedino skoriji prorok Daniel. 137:7.7 Seduceji su se sastojali od sveštenika i
određenih bogatijih Židova. Oni nisu bili tako velike pristalice poštovanja zakonskih detalja. Ispravnije je reći da su farizeji i
seduceji bili religiozne partije, nego sekte. 137:7.8 Eseni su bili prava religiozna sekta koja se javila u vrijeme makabejske
pobune i čiji su zahtjevi na određene načine bili stroži od farizejskih. Usvojili su mnoga perzijska vjerovanjai običaje, živeći
kao bratska zajednica u monastirima, poštujući celibat i komunalni posjed imovine. Naročito su razvili teoriju o anđelima.
137:7.9 Revnitelji su bili odana grupa židovskih patriota. Opravdavali su upotrebu svih metoda pri borbi za izručenje
židovskog naroda od rimskog jarama. 137:7.10 Heroditi su bili posve politička partija koja je zagovarala oslobađenje od
neposredne rimske vlasti i ponovnu uspostavu herodinske dinastije. 137:7.11 U samom srcu Palestine živjeli su
Samaričani s kojima se "Židovi nisu htjeli družiti," unatoč tome što su se mnogi njihovi pogledu slagali sa židovskim
učenjima. 137:7.12 Sve ove partije i sekte, uključujući i nešto manje nazarensko bratstvo, su vjerovale u najavljeni
dolazak Mesije. Svi su oščekivali nacionalnog izručitelja. Ali Isus je vrlo čvrsto tvrdio da se on i njegovi učenici neće
priključiti ni jednoj školi učenja ili običaja.Sin Čovječji nije htio biti bilo nazaren ili esen. 137:7.13 Dok je Isus kasnije tražio
da apostoli poput Ivana odu propovijedati evanđelje i poučavati vjernike, naglasio je da trebaju navješćivati "radosnu vijest
nebeskog kraljevstva." On je uvijek naglašavao da moraju pokazati "ljubav, samilost i naklonost." Rano je učio svoje
sljedbenike da je nebesko kraljevstvo bilo duhovno iskustvo vezano uz ustoličenje Boga u ljudskim srcima. 137:7.14 Dok
su tako čekali krenu na aktivnu javnu turneju, Isus i sedmorica su provodili dvije večeri svakoga tjedna u sinagogi
proučavajući židovske pisma. Za kasnijih godina intenzivnog javnog rada, apostoli su se sjećali ova četiri mjeseca kao
najvrijednijeg i najplodotvornijeg dijela svoje suradnje s Učiteljem. Isus je ove ljude naučio svemu što su bili u stanju
primiti. On nije učinio grešku tako što im je nastojao prenese suviše znanja. Nije ih natjerao na pometnju upoznavajući ih s
istinom koja je bila izvan njihove sposobnosti shvaćanja.

8. PROPOVIJED O KRALJEVSTVU

137:8.1 U subotu 22. lipnja, nedugo prije prije prve turneje i otprilike deset dana nakon što je Ivan bačen u tamnicu, Isus
je stao na sinagošku propovijednicu po drugi put nakon što je doveo apostole u Kafarnaum. 137:8.2 Nekoliko dana prije
svoje propovijedi o "Kraljevstvu," dok je Isus radio u brodograditeljskoj radionici, Petar mu je donio vijesti o Ivanovu
uhićenju. Isus je spustio svoj alat, skinuo pregaču i rekao Petru: "Došao jeOčev čas. Trebamo se spremiti za primicanje
evanđelja kraljevstva." 137:8.3 Isus je ovog utorka, 18 lipnja 26 godine p.K. posljednji put radio u stolarskoj radionici.
Petar je hitro naspustio radnju te je do sredine podneva okupio sve svoje suradnike; ostavio ih je u šumi pored radionice

~ 204 ~
dok je otišao potražiti Isusa. Ali ga nije mogao naći zato što je Učitelj otišao u drugu šumu da se u miru pomoli. I nisu ga
vidjeli sve dok kasno uveče nije došao u Zebedejevu kuću u potrazi za hranom. Narednog je dana poslao svog brata
Jakova da traži počasnu priliku da održi govor u sinagogi iduće subote. Ravnatelj sinagoge je bio jako zadovoljan što je
Isus još jednom bio voljan održati službu. 137:8.4 Prije nego će održati ovu znamenitu propovijed o Božjem kraljevstvu
koja je bila prvi značajniji poduhvat njegove javne karijere, Isus je iz Pisama pročitao sljedeće odlomke: "Vi ćete mi biti
kraljevstvo svećenika, narod svet. Gospod je sudac naš, Gospod naš zakonodavac, Gospod je kralj naš; on će nas spasti.
Gospod je moj kralj i moj Bog. On je veliki kralj nad cijelom zemljom. Nježna ljubav je nad Izraelom u njegovu kraljevstvu.
Blažena nek je slava Gospoda našeg jer on je naš Kralj." 137:8.5 Kad je završio s čitanjem, Isus jerekao: 137:8.6 "Došao
sam proglasiti uspostavu Očevog kraljevsta. Ovo će kraljevstvo pobuditi pobožne duše Židova i nežidova, bogatih i
siromašnih, slobodnjaka i robova, jer moj Otac ne pravi razlike među ljudima; njegova ljubav i milost su nad svima.
137:8.7 "Otac na nebu šalje svoj duh da živi u ljudskim umovima i nakon što završim svoj rad na zemlji Duh Istine će biti
izliven na sve ljude. Zajedno, duh moga Oca i Duh Istine će vas uvesti u nastupajuće kraljevstvo duhovnog razumijevanja
i božanske ispravnosti. Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Sin Čovječji neće voditi vojske u borbu kako bi uspostavio
stolicu moći ili kraljevstvo svjetske slave.Kada " dođe moje kraljevstvo, upoznat ćete Sina Čovječjeg kao Kneza Mira,
otkrivenje vječnog Oca. Djeca ovog svijeta se bore za uspostavu i uvećanje kraljevstava ovog svijeta, dok će moji učenici
ući u nebesko kraljevstvo zahvaljujući svojim moralnim odlukama i svojim duhovnim pobjedama; i nakon što budu ušli
unjega, tu će naći radost, ispravnost i vječni život. 137:8.8 "Oni koji prvo potraže kraljevstvo i koji na taj način počnu težiti
plemenitosti karaktera koja obilježava moga Oca, će vremenom primiti sve drugo što im treba. Ali kažem vas s najvećom
iskrenošću: Ako ne budete tražili ulazak u kraljevstvo s vjerom i sigurnim pouzdanjem male djece, nećete ga naći. 137:8.9
"Neka vas ne zavaraju oni koji će doći govoreći “Evo ga ovdje” ili “Eno ga ondje,” jer se Očevo kraljevstvo ne tiče vidljivih i
materijalnih stvari. I ovo je kraljevstvo čak i sada među vama, jer gdje Božji duh uči i vodi ljudske duše, tu je uistinu
kraljevstvo božje. I ovo kraljevstvo Božje je ispravnost, mir i užitak u Svetom Duhu. 137:8.10 "Ivan vas je uistinu krstio u
znak pokajanja i oprosta grijeha, ali nakon što uđete u kraljevstvo, bit ćete kršteni Svetim Duhom. 137:8.11 U kraljevstvu
moga Oca nema više ni Židova ni nežidova, već su tu jedino oni koji teže savršenstvu kroz službu, jer kažem vam da onaj
koji hoće biti najveći u kraljevstvu moga Oca prvo mora postati svačiji poslužnik. Ako ste voljni služiti svojim bližnjima,
sjedit ćete samnom u mome kraljevstvu upravo kao što ću ja, nakon ove službe u ljudskom obličju, sjediti s mojom Ocem
u njegovom. 137:8.12 "Ovo novo kraljevstvo je poput sjemena koje pade u dobru zemlju. Ono ne dostiže odmah svoju
punu zrelost. Od utemeljenja kraljevstva u ljudskoj duši do časa kad kraljevstvo dostigne punu zrelost vječne ispravnosti i
vječnog spasenja, mora proći određeni period vremena. 137:8.13 "I ovo kraljevstvo o kojem vam govorim nije pitanje moći

~ 205 ~
i obilja. Kraljevstvo nebesko se ne sastoji u jelu i piću, nego u sve većoj pravednosti i radosti sve savršenije službe mome
Ocu na nebu. Jer zar nije Otac rekao svojoj zemaljskoj djeci: "Moja je volja da budete savršeni kao što sam ja savršen."
137:8.14 "Došao sam proglasiti radosnu vijest kraljevstva. Nisam došao olakšati teško breme onih koji hoće ući u
kraljevstvo. Ja navješćujem novi i bolji put i one koji uspiju ući u nastupajuće kraljevstvo čeka božanski počinak. Što god
vas bude koštalo od stvari ovoga svijeta, koliku god cijenu budete morali platiti kako bi ušli u nebesko kraljevstvo, primit
ćete mnogostruko više radosti i duhovnog napretka kako na ovom svijetu tako i u stoljećima vječnog života. 137:8.15
"Ulazak u Očevo kraljevstvo ne čeka na postrojenje vojski, na svrgnuće kraljevstava ovoga svijeta ili na oslobođenje
sužnjeva.Bliži se nebesko kraljevstvo i svi koji u njega kroče moraju naći obilje slobode i radosnog spasenja. 137:8.16
"Ovo je kraljevstvo vječna domena.Svi koji uđu u kraljevstvo uspinju se k mome Ocu; oni dolaze s desne strane njegove
Rajske slave. I svi koji budu ušli u kraljevstvo nebesko postaće Božji sinovi koji će kroz buduća stoljeća uzaći k Ocu. Ja
nisam došao da pozovem tobožnje pravednike, nego grešne i sve koji gladne i žedne za pravednošću božanskog
savršenstva. 137:8.17 "Ivan je došao propovijedati pokajanje kao način pripreme za kraljevstvo; ja sam došao proglasiti
vjeru - Božji dar - kao cijenu koju morate platiti kako bi ste ušli u nebesko kraljevstvo. Ako bi ste samo vjerovali da vas moj
Otac voli beskonačnom ljubavlju, već bi bili u Božjem kraljevstvu." 137:8.18 I kad je ovo rekao, sjeo je. I svi koji su ga čuli
bili su zaprepašteni njegovim riječima. Njegovi su učenici bili zadivljeni.Ali ljudi nisu bili spremni primiti radosnu vijest s
usana ovog Boga-čovjeka. Od prisutnih, jedna trećina je vjerovala ovoj poruci premda je nije bila u stanju posve shvatiti;
druga se trećina već u svome srcu spremila odbaciti ovaj posve duhovni koncpet oščekivanog kraljevstva, dok preostala
trećina nije bila u stanju shvatiti njegova učenja, a među njima je bilo i mnogih koji su vjerovali da je Isus bio "izvan
pameti."

POGLAVLJE 138: UVJEŽBAVANJE GLASNIKA KRALJEVSTVA

138:0.1 Nakon što je održao propovijed o “Nebeskom kraljevstvu,” Isus je sazvao šestoricu apostola te im je ovoga
poslijepodneva počeo obznanjivati planove vezane za posjetu gradovima Genezaretskog jezera. Njegova su braća Jakov
i Juda bili jako pogođeni što nisu bili pozvani na ovaj skup. Do ovog su se časa smatrali pripadnicima bliskog kruga
Isusovih suradnika. Ali Isus nije želio imati bliskih rođaka među pripadnicima ovog zbora apostolskih upravitelja
kraljevstva. To što nije želio uključiti Jakova i Judu u uski krug svojih odabranih suradnika, kao i njegova rezervacija
prema majci Mariji nakon događaja u Kani, predstavljaju početak sve šireg razdora između Isusa i njegove obitelji. Ova se
situacija nastavila tijekom cijele njegove javne službe - oni su ga se gotovo posve odrekli - i njihove su se razlike nastavile
sve do nakon njegove smrti i uzašašća. Njegova se majka u svom raspoloženju neprestano kretala između stavova vjere i

~ 206 ~
nade, kao i sve snažnijih emocija razočaranja, poniženja i očajanja. Jedino je Ruta, najmlađa sestra, ostala nepokolebljivo
odana svome ocu-bratu. 138:0.2 Sve do nakon uzašašća Isusova je obitelj bila uglavnom izolirana od njegove misije. Kao
što prorok nema priznanja prije svega u svom zavičaju, on tako prvenstveno nema suosjećajnog razumijevanja u svojoj
obitelji.

1. KONAČNE UPUTE

138:1.1 Isus je sutradan, u subotu 23. lipnja 26. godine p.K. dao konačne upute šestorici apostola. Rekao im je da idu u
parovima, dvojica po dvojica, i da rade na promicanju radosne vijesti kraljevstva. Zabranio im je da krste vjernike i
preporučio da ne drže javne propovijedi. Dalje im je rekao da će im kasnije biti dopušteno govoriti u javnosti, ali da je u
ovom času prije svega očekivao da steknu praktično iskustvo u odnosu sa svojim bližnjima. Isus je predložio da njihova
prva turneja bude u potpunosti rad u direktnom odnosu s pojedincima. Premda je ovaj stav donekle razočarao apostole,
dijelom su shvaćali razloge zbog kojih je Isus želio započeti s proglašenjem kraljevstva na ovaj način, te su krenuli u svoje
poduzeće s puno vedrine, elana i samopouzdanja. Poslao ih je da rade u parovima, Jakova i Ivana u Keresu, Andriju i
Petra u Kafarnaum, dok su Filip i Natanije otišli u Tariceju. 138:1.2 Prije početka prve dvotjedne faze apostolske službe,
Isus je objavio kako želi zarediti dvanaestoricu apostola kako bi nastavili s radom na izgradnji kraljevstva nakon njegovog
odlaska, te je dao kao zadatak svakom apostolu da imenuje jednog od svojih ranih obraćenika kao novog pripadnika
budućeg apostolskog zbora. Ivan je upitao: “Ali, Učitelju, hoće li ova šestorica biti po svemu ravnopravni s nama koji smo
bili s tobom od Jordana i koji smo slušali tvojaučenja u pripremi za ove početne radove na promicanju kraljevstva?” Isus je
odgovorio: “Jeste, Ivane, ovi će vam ljudi biti jednaki i vi ćete ih učiti svemu što znate o kraljevstvu, onako kako sam ja
učio vas.” Isus ih je nakon ovih riječi napustio. 138:1.3 Prije nego što je svaki par krenuo svojim putem, šestorica su
razmijenili poglede vezane za Isusovu uputu o odabiru novih apostola. Na koncu je prevladao Andrijin stav, nakon čega
su se razišli dvojica po dvojica. Andrija je u biti rekao: “Učitelj je u pravu; suviše nas je malo kako bi bili u stanju obaviti
toliki posao. Treba nam još učitelja i Učitelj nam ukazuje veliko povjerenje dajući nam pravo da odaberemo ovih šest
novih apostola.” Ovoga jutra, prije nego što su krenuli na posao, svaki je u svom srcu imao ponešto skrivene potištenosti.
Znali su da će im uveliko nedostajati Isus i unatoč strahu i uplašenosti, drugačije su zamišljali uvođenje nebeskog
kraljevstva. 138:1.4 Šestorica su prema dogovoru planirali raditi dva tjedna, te se potom okupiti na sastanak u
Zebedejevoj kući. Isus je u međuvremenu otišao u Nazaret da posjeti Ivana i Šimuna i druge pripadnike svoje obitelji koji
su živjeli u blizini. Isus je činio sve što je bilo u njegovoj ljudskoj moći i što je bilo dosljedno njegovom posvećenju Očevoj
volji, kako ne bi izgubio povjerenje i ljubav svoje obitelji. U ovom je pogledu obavio više nego što je bilo njegova dužnost.

~ 207 ~
138:1.5 Dok su apostoli bili na misiji, Isus je dosta razmišljao o Ivanu, koji je bio u zatvoru. Osjećao je iskušenje da
upotrijebi svoje potencijalne moći da ga oslobodi, ali je odlučio “čekati na Očevu volju.”

2. ODABIR ŠESTORICE

138:2.1 Prva se misionarska turneja šestorice apostola pokazala vrlo uspješnom. Svi su imali priliku otkriti veliku
vrijednost neposrednog i osobnog kontakta s ljudima. Vratili su se k Isusu s boljim razumijevanjem religije kao potpuno i
isključivo osobnog iskustva. Počeli su osjećati glad svagdašnjih ljudi, njihovu potrebu za riječima religiozne utjehe i
duhovnog podstreka. Skupili su se oko Isusa i dok su svi htjeli govoriti u isto vrijeme, Andrija je preuzeo kontrolu
prozivajući jednog po jednog apostola da podnese službenu izjavu Učitelju i da predoči svoju nominaciju novog apostola.
138:2.2 Isus je, nakon što su svi imali priliku predstaviti svoj izbor novog kandidata za apostolske pozicije, tražio od
apostola da glasaju za pojedinačne nominacije; tako su stariji apostoli formalno primili šestoricu novih apostola. Isus je
zatim objavio da zajednički namjerava posjetiti ove kandidate i pozvati ih u službu. 138:2.3 Ovi su novi apostoli bili:
138:2.4 1. Matija Levi, carinik iz Kafamauma, koji je imao ured istočno od grada, u blizini granice s Batanijom. Njega je
odabrao Andrija. 138:2.5 2. Tomo Didimus, ribar iz Tariceje i negdašnji tesar i zidar iz Gadare. Njega je odabrao Filip.
138:2.6 3. Jakov Alfejev, ribar i zemljoradnik iz Kerese, koje je odabrao Jakov Zebedejev. 138:2.7 4. Juda Alfejev, brat
blizanac Jakova Alfejevog, također ribar, kojeg je odabrao Ivan Zebedejev. 138:2.8 5. Šimun Revnitelj, visoki činovnik
patriotske organizacije Revnitelja, koji je sišao s ove pozicije kako bi postao Isusov apostol. Prije nego što je prišao
revniteljima, Šimun je bio trgovac. Njega je odabrao Petar. 138:2.9 6. Juda Iskariotski, sin jedinac bogatih židovskih
roditelja koji su živjeli u Jerihonu. Bio je učenik Ivana Krstitelja, zbog čega su ga se odrekli njegovi saducejski roditelji. On
je tražio posao u ovom kraju kad su ga našli Isusovi apostoli i najvećim dijelom zbog njegovog financijskog iskustva,
Natanije ga je pozvao da im se pridruži. Juda Iskariotski je bio jedini Judejac među dvanaestoricom apostola. 138:2.10
Isus je proveo cijeli dan sa šestoricom, odgovarajući na njihova pitanja i slušajući detalje njihovih izvještaja, kako su imali
mnoga zanimljiva i vrijedna iskustva. Sada su vidjeli mudrost Učiteljeve namjere da ih usmjeri u pravcu tihog osobnog
rada prije početka bilo kakvih ambicioznijih javnih aktivnosti.

3. POZIV MATIJI I ŠIMUNU

138:3.1 Isus je narednog dana otišao sa šestoricom kako bi pozvao Matiju, ubirača poreza. Matija ih je čekao, nakon što
je poravnao računicu u knjigama i prenio poslovne obaveze na svog brata. Dok su prilazili carinarnici, Andrija je stao
ispred ostalih s Isusom koji je, gledajući Matiju u oči, rekao: “Hajde za mnom.” I ovaj je ustao i otišao u svoju kuću u pratnji
~ 208 ~
Isusa i apostola. 138:3.2 Matija je rekao Isusu kako je to veče planirao držati gozbu, s namjerom da pozove svoju obitelj i
prijatelje ako Isus pristane biti počasni gost. Isus je klimnuo glavom u znak pristanka. Petar je zatim pozvao Matiju u
stranu i objasnio mu kako je on pozvao određenog Šimuna da priđe apostolima i dobio je pristanak da pozove Šimuna na
večeru. 138:3.3 Poslije podnevnog ručka u Matijinoj kući svi su otišli s Petrom pozvati Šimuna Revnitelja kojeg su zatekli
na njegovom starom radnom mjestu, dok jenjegovim poslom sada upravljao njegov nećak. Kad je Petar poveo Isusa do
Šimuna, Učitelj je pozdravio ovog vatrenog domoljubca govoreći, “Hajde za mnom.” 138:3.4 Zatim su se svi vratili u
Matijinu kuću gdje su govorili o politici i religiji sve do večernjeg objeda. Levijeva se obitelj dugo bavila poslom ubiranja
carine; zbog toga su mnogi uzvanici na ovoj Matijinoj gozbi bili “carinici i grešnici” prema mišljenju farizeja. 138:3.5 U ono
vrijeme, kad je ugledna osoba sazivala ovakav banket ili gozbu, vladao je običaj da se sve zainteresirane osobe okupe u
glavnoj sobi kako bi tu mogli promatrati goste pri objedu i slušati razgovore i govore počasnih gostiju. Na gozbi je tako bilo
mnogo farizeja koji su došli kako bi mogli promatrati Isusovo ponašanje na ovako nesvakidašnjem društvenom skupu.
138:3.6 Kako je večera napredovala, okupljeni su uživali u dobrom duhu i raspoloženju i svi su se tako dobro provodili da
su okupljeni farizeji u srcima počeli kritizitati Isusovo sudjelovanje u ovako bezbrižnom i radosnom događaju. Kasnije iste
ove noći dok su držali govore, jedan se od zlobnijih farizeja usudio kritizirati Isusovo ponašanje govoreći Petru: “Kako se
usuđujete reći da je ovaj čovjek ispravan ako jede s carinicima i grešnicima i ako dolazi na ovako bezbrižne i ugodne
gozbe.” Petar je došaptao ove riječi Isusu prije nego što je ovaj imao priliku uputiti pozdravne riječi blagoslova okupljenim
gostima. Isus je prvo rekao: “Došao sam ovdje večeras da izrazim dobrodošlicu Matiji i Šimunu u našu grupu i ovom mi je
prilikom drago vidjeti bezbrižnost i dobro raspoloženje okupljenih i neka vam bude još veća radost zato što će mnogi od
vas ući u nastupajuće kraljevstvo duha, kada ćete punije uživati u radosnim vijestima nebeskog kraljevstva. I vama koji
stojite po strani kritizirajući me u svojim srcima zbog toga što sam se došao provesti sa svojim prijateljima, vama velim da
sam došao proglasiti radost društvenim slugama i duhovnu slobodu moralnim zatočenicima.Zar vam moram napominjati
da ne treba zdravima liječnik, već onima koji su bolesni? Došao sam, ne da pozovem na obraćenje pravednike, nego
grešnike.” 138:3.7 Bio je to čudnovat prizor u svijetu Židova: vidjeti čovjeka ispravnog karaktera i plemenitih osjećaja kako
se slobodno i radosno provodi sa svagdašnjim ljudima, naročito s nereligioznom grupom grešnika zle reputacije i
publikaša koji su jedino mislili na provod. Šimun Revnitelj je želio održati govor u Matijinoj kući, ali ga je Andrija uspio
nagovoriti da odustane od ove namjere kako je znao da Isus nije želio da dolazeće kraljevstvo bude pomiješano s
revniteljskim pokretom. 138:3.8 Isus i apostoli su proveli noć u Matijinoj kući i dok su se ljudi polako počeli razilaziti svojim
kućama, jedino su govorili o Isusovoj dobroti i pristupačnosti.

~ 209 ~
 4. POZIV BLIZANCIMA

138:4.1 Sutradan ujutro devetorica su krenuli brodom preko Kerese kako bi službeno pozvali iduću dvojicu apostola,
Jakova i Judu, blizance i sinove Alfejeve koje su odabrali Jakov i Ivan Zebedejevi. Blizanci-ribari su očekivali Isusa i
njegove apostole i zbog toga su se zadržali pored obale. Jakov Zebedejev je predstavio učitelja ribarima u Keresi i Isus je
klimnuo glavom i rekao: “Hajde za mnom.” 138:4.2 Isus im je ovog poslijepodneva koje su zajedno proveli saopćio svoje
poglede o gozbama koje je zaključio slijedećim riječima: “Svi su ljudi moja braća. Moj Otac na nebu ne prezire ni jedno
stvorenje koje smo napravili. Nebesko kraljevstvo je otvoreno svim muškarcima i ženama. Nitko ne može zatvoriti vrata
milosti pred bilo kojom gladnom dušom koja stoji pred vratima. Sješćemo za stol sa svima koji žele čuti o kraljevstvu. Kad
naš Otac na nebu gleda na ljude, oni su svi jednaki u njegovim očima. Nemojte stoga propustiti priliku da prelomite kruh s
farizejima, grešnicima, saducejima, publikašima, Rimljanima, Židovima, bogatašima, siromasima, slobodnjacima i
robovima. Vrata kraljevstva stoje širom otvorena svima koji žele upoznati istinu i naći Boga.” 138:4.3 Ove je noći
priređena jednostavna gozba u domu Alfejevih i blizanci su ovom prilikom primljeni u apostolsku obitelj. Kasnije ove večeri
Isus je dao apostolima prvu lekciju o porijeklu, prirodi i sudbini nečistih duhova, ali oni nisu bili u stanju shvatili značenje
onoga što im je rekao. Bilo im je vrlo lako voljeti i poštovati Isusa, a vrlo teško razumjeti mnoga njegova učenja. 138:4.4
Nakon što su se preko noći odmorili, jedanaestorica su krenuli kao grupa brodom za Tariceju.

5. POZIV TOMI I JUDI

138:5.1 Ribar Tomo i lutalica Juda su sreli Isusa i apostole na pristaništu u Tariceji, nakon čega je Tomo sviju pozvao
svojoj kući koja se nalazila u blizini. Filip je ovom prilikom predstavio Tomu kao svog kandidata za apostolsku poziciju,
dok je Natanije predstavio Judu Iskariotskog, Judejca, sa sličnim počastima. Isus je pogledao Tomu i rekao: "Ti, Tomo,
nemaš vjere, ali te svejedno primam. Hajde za mnom." Judi Iskariotskom Učitelj je rekao: "Judo, svi svo od iste krvi i ja te
primam među nas i nadam se da ćeš uvijek biti vjeran svojoj braći. Hajde za mnom." 138:5.2 Nakon što su se prvo
osvježili, Isus je poveo dvanaestoricu nasamo da se odaju molitvi i da ih pouči o prirodi i radu Svetog Duha, ali oni ponovo
nisu uspjeli razumjeti najveći dio ovih izvanrednih istina s kojima ih je nastojao upoznati. Dok bi jedan shvatio jednu točku,
a drugi drugu, ni jedan nije mogao shvatiti cjelokupnost njegovog učenja. Uvijek su činili grešku tako što su pokušavali
uklopiti Isusovo novo evanđelje u svoje stare forme religioznog vjerovanja. Nisu mogli shvatiti ideju da je Isus došao
proglasiti novo evanđelje spasenja i utemeljiti novi put pronalaženja Boga; nisu shvaćali da je on bio novo otkrivenje Oca
na nebu. 138:5.3 Isus je sutradan ostavio dvanaestoricu apostola; želio im je dati priliku da nasamo porazgovaraju o

~ 210 ~
onome čemu ih je učio. Učitelj se vratio uoči večernjeg obroka, te im je poslije večere govorio o službi anđela i neki su
apostoli razumjeli njegova učenja. Sutradan su proveli dan odmora, nakon čega su krenuli brodom prema Kafarnaumu.
138:5.4 Zabedej i Šaloma su otišli živjeti sa svojim sinom Davidom kako bi ostavili svoju veliku kuću Isusu i dvanaestorici
apostola. Isus je ovdje proveo mirnu subotu sa svojim odabranim apostolima; pažljivo im je predočio planove za
promicanje kraljevstva te im je potanko objasnio razloge za izbjegavanje svakog sukoba s građanskim vlastima, govoreći:
"Ako netko treba prekoriti građanske vlasti, ostavite taj zadatak meni. Pazite da ne optužite Cezara i njegove sluge." Ove
je noći Juda pozvao Isusa u stranu da ga upita zašto ne oslobodi Ivana iz zatočeništva. Juda nije bio posve zadovoljan
Isusovim stavom.

6. TJEDAN INTENZIVNE OBUKE

138:6.1 Slijedeći je tjedan bio posvećen intenzivnoj obuci. Svaki su dan šestorica novih apostola predavani u ruke
apostola koji su ih imenovali na njihove nove pozicije, kako bi se utvrdilo što su naučili i doživjeli vezano s pripremom za
poslove kraljevstva. Stariji su apostoli pažljivo preslušavali, u korist svojih mlađih kolega, učenja s kojim ih je Isus do tada
upoznao. Navečer su se obično okupljali u Zebedejevom vrtu gdje su slušali Isusove pouke. 138:6.2 Isus je u ovo vrijeme
utemeljio običaj odmora sredinom tjedna. Oni su se držali ovog plana jednodnevnog odmora i relaksacije do samog kraja
njegovog materijalnog života. Kao opće pravilo, srijedom nikada nisu obavljali svoje redovne aktivnosti. Svake srijede,
Isus im je govorio: "Moja djeco, danas se igrajte. Odmorite se od napornih radova na primicanju kraljevstva i bilo uživajte
u razonodi svojih bivših profesija ili nađite nove rekreativne aktivnosti." Dok Isusu u ovoj fazi života nije bio potreban ovaj
dan odmora, on se držao ovog plana zato što je znao da ovo pogoduje blagostanju njegovih suradnika. Isus je bioučitelj -
pravi Učitelj; njegovi su suradnici bili njegovi učenici koji su ga slijedili. 138:6.3 Isus je ovom prilikom nastojao objasniti
apostolima razliku između svojih učenja, svog života među njima i budućih učenja koja se mogu razviti nakon njegove
smrti. Isus je rekao: "Moje kraljevstvo i evanđelje vezano s ovim kraljevstvom trebaju počivati u samoj biti vaše poruke.
Nemojte skrenuti s puta i govoriti o meni i mojim učenjima. Proglasite evanđelje kraljevstva i predočite moje otkrivenje
Oca na nebu, ali nemojte učiniti grešku tako što ćete skrenuti s puta i poći u smjeru stvaranja legendi i izgradnju kulta o
vjerovanjima i učenjima o mojim vjerovanjima i učenjima." Ali oni ponovo nisu shvatili njegove riječi i nitko se nije usudio
upitati zašto im je ovako govorio. 138:6.4 U ovim ranim učenjima Isus je nastojao koliko je to bilo moguće izbjeći svaku
kontroverziju sa svojim apostolima izuzev kad je bilo riječi o pogrešnim idejama o njegovom nebeskom Ocu. U pogledu
svih takvih pitanja nikada nije oklijevao ispraviti njihova vjerovanja. Isus je imao jedan jedini motiv u svom životu poslije
krštenja, a to je bilo da ostvari bolje i istinitije otkrivenje svog Rajskog Oca; utirao je staze novom i boljem pristupu Bogu

~ 211 ~
putem vjere i ljubavi. Govorio je apostolima: "Idite i tražite grešnike; ohrabrite potištene i dajte utjehu tjeskobnima."
138:6.5 Isus je imao savršeno razumijevanje svake situacije; mogao je upotrijebiti svoje neograničene moći pri sprovedbi
misije na kojoj je radio, ali je bio posve zadovoljan sredstvima i osobama koje bi većina ljudi smatrala neadekvatnim i
bezvrijednim. Dok je radio na misiji veličansteno dramatičnih proporcija, insistirao je na izvršenju Očevog posla na vrlo
neizgledan i nedramatičan način; uporno je nastojao izbjeći svako ispoljenje moći. Planirao je raditi tiho i neprimjetno, ako
ništa ono par mjeseci, s dvanaestoricom apostola u blizini Genezaretskog jezera.

7. JOŠ JEDNO RAZOČARANJE

138:7.1 Isus je imao u planu tihu misionarsku kampanju koja se trebala sastojati od pet mjeseci osobnog rada. Nije
govorio apostolima koliko su trebali raditi na ovaj način; radili su od tjedna do tjedna. Rano uoči prvog dana u tjednu,
upravo kad se spremao izvijestiti apostole o svojoj odluci, priđoše mu Šimun Petar, Jakov Zebedejev i Juda Iskariotski
kako bi s njim nasamo razgovarali. Vodeći Isusa u stranu, Petar se odvaži da mu kaže: "Učitelju, prema zahtjevu naše
braće, došli smo upitati je li došlo vrijeme da uđemo u kraljevstvo. Hoćeš li proglasiti kraljevstvo u Kafarnaumu ili trebamo
ići u Jeruzalem? I kad ćemo saznati - svaki pojedinačno - pozicije koje ćemo s tobom zauzeti pri utemeljenju kraljevstva -
"i Petar bi nastavio postavljati pitanja da mu Isus nije dao znak da prekine. I pozivajući apostole koji sustajali u blizini, Isus
reče: "Moja dječice, koliko se još moram nositi s vama! Zar vam nisam jasno rekao da moje kraljevstvo nije od ovoga
svijeta? Rekao sam vam mnogo puta da nisam došao sjesti u Davidovu stolicu i kako me onda možete pitati koje ćete
pozicije primiti u Očevom kraljevstvu? Zar ne vidite da sam vas pozvao da budete poslanici duhovnog kraljevstva? Zar ne
shvaćate da ćete me vrlo brzo početi zastupati pred svijetom i pri proglašenju kraljevstva, kao što ja sada zastupam Oca
koji je na nebu? Zar je moguće da sam vas odabrao i obučio kao glasnike kraljevstva, a da vi ne shvaćate prirodu i značaj
ovog dolazećeg kraljevstva božanskog savršenstva u ljudskim srcima? Prijatelji, još jednom vam govorim. Izbrišite iz
svojih umova ideju da se moje kraljevstvo svodi na dominaciju moći ili vlast slave. Uistinu, sva će moć i slava s vremenom
biti predane u moje ruke, ali nije u skladu s Očevom voljom da upotrijebimo ovo božansko obdarenje u cilju
samouveličanja u ovom dobu. U budućim ćete dobima uistinu sjesti sa mnom u moći i slavi, ali nam se sada bolje
povinovati Očevoj volji i sa skrušenom poslušnoću sprovesti njegov poziv na zemlji." 138:7.2 Njegovi su suradnici još
jednom doživjeli šok. Isus ih je poslao u parovima da idu da se pomole i rekao im je da se vrate u podne. Ovog su bitnog
prijepodneva svi pojedinačno nastojali naći Boga i svaki je nastojao oraspoložiti i osnažiti svoje kolege i vratili su se k
Isusu u prema njegovim uputama. 138:7.3 Isus im je zatim rekao o Ivanovom dolasku, krštenju u Jordanu, svadbi u Kani,
nedavnom izboru šestorice novih apostola i o tome kako su se od njega udaljila njegova vlastita braća, upozoravajući da

~ 212 ~
će ih neprijatelji kraljevstva pokušati razdvojiti jedne od drugih. Nakon ovog kratkog ali upečatljivog govora apostoli su se
podigli na noge i pod Petrovim nadzorom jedan po jedan izrazili nepokolebljivu odanost svome Učitelju i neustrašivu
predanost kraljevstvu, kako je Tomo rekao, "U ime ovog dolazećeg kraljevstva, što god ono bilo i premda ga ja u
potpunosti ne razumijem." Svi su istinski vjerovali u Isusa, premda nisu potpuno shvaćali njegova učenja. 138:7.4 Isus ih
je ovom prilikom upitao koliko su novca imali kod sebe; također je pitao kako su se namjeravali pobinuti za obitelji. Kad se
pokazalo da su kod sebe imali jedva dovoljno da se prehrane iduća dva tjedna, rekao je: "Nije Očeva volja da započnemo
s radom na ovaj način. Ostaćemo pored mora dva tjedna i bilo ribariti ili se baviti drugim poslovima koji nam dođu pod
ruku; istovremeno se pod nadzorom Andrije, prvoizabranog apostola, trebate obezbijediti u pogledu budućeg rada, kako u
korist neposredne osobne misije tako i nakon što vas budem službeno zaredio kao poslanike pri objavi evanđeljai
poučavanju vjernika." Sviju su jako razvedrile ove riječi; Isus je ovom prilikom prvi put nedvojbeno aludirao na namjeru da
krene s agresivnijim i poduzetnijim javnim radom. 138:7.5 Apostoli su proveli posljednji dio dana planirajući kako će
stvoriti bolju radnu organizaciju i rasporediti lađe i mreže nakon što su odlučili ići u ribu; većinom su bili ribari, a i Isus je
bio iskusan brodar i ribar. Mnoge su lađe koje su korištene narednih nekoliko godina bile izgrađene Isusovim vlastitim
rukama. Bile su to dobre i pouzdane lađe. 138:7.6 Isus im je rekao da provedu dva tjedna u ribi, dodajući: "A onda ćete ići
ljude loviti!" Ribarili su u tri grupe a Isus je svake noći išao od grupe do grupe. Svi su toliko uživali u Isusovom društvu! Bio
je dobar ribar, prijatan suradnik i inspirativan kolega; što su više s njim radili, to su ga više voljeli. Matija je jednom prilikom
rekao: "Što više čovjek razumije određene ljude to im se manje divi, ali kad se radi o ovom čovjeku, što ga manje
razumijem, to ga više volim." 138:7.7 Ovaj plan naizmjeničnog ribarenja i osobnog rada u korist promicanja kraljevstva
trajao je više od pet mjeseci, sve do kraja ove, 26. godine p.K., kad su utihnuli progoni Ivanovih učenika koji su započeli
kratko nakon njegovog utamničenja.

8. PRVI RADOVI DVANAESTORICE

138:8.1 Nakon što su se oslobodili dvotjednog ulova, Juda Iskariotski, koji je bio odabran kao blagajnik apostolske grupe,
podijelio je apostolske novce na šest jednakih dijelova, dok su prvo odvojili sredstva za brigu o apostolskim obiteljima.
Sredinom kolovoza 26. godine p.K. apostoli su krenuli na posao dvojica po dvojica, gdje je svaki par primio na zadatak
određenu radnu oblast. Isus je prva dva tjedna bio uz Andriju i Petra, druga dva uz Jakova i Ivana i tako dalje, sve dok nije
proveo dva tjedna sa svakim parom prema njihovom vlastitom izboru. Na ovaj je način imao priliku biti sa svima u manjoj
grupi prije nego što će ih pozvati sve zajedno na početak javne misije. 138:8.2 Isus ih je poučio da propovijedaju
oproštenje grijeha putem vjere u Boga bez pokore i žrtvovanja, te im je rekao da poruče ljudima kako Otac na nebu voli

~ 213 ~
svu djecu s jednakom vječnom ljubavi. Opomenuo je apostole da se ne upuštaju u raspravu na temu: 138:8.3 1.
Aktivnosti i zatočeništva Ivana Krstitelja. 138:8.4 2. Glasa koji se čuo prilikom krštenja. Isus je rekao: "Jedino oni koji su
čuli glas smiju o njemu govoriti. Prepričavati možete jedino ono što čujete od mene; ne širite glasine." 138:8.5 3.
Pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani. Isus ih je ozbiljno opomenuo, govoreći: "Ne govorite nikome o vodi i vinu."
138:8.6 Krasno su se provodili ovih pet-šest mjeseci za kojih su svaka dva tjedna radili kao ribari, zarađujući dovoljno da
podmire troškove tijekom naredna dva tjedna misionarskog rada na promicanju kraljevstva. 138:8.7 Svagdašnji svijet je
sa zaprepaštenjem promatrao službu Isusa i njegovih apostola. Rabini su dugo poučavali Židove da neuki ljudi ne mogu
biti pobožni i religiozni. Ali Isusovi apostoli su bili i pobožni i ispravni; pored toga su uz puno dobrog raspoloženja bili neuki
u pogledu rabinskog učenja i svjetske mudrosti. 138:8.8 Isus je apostolima objasnio razliku između pokajanja vezanog s
takozvanim dobročinstvom, kako su ovu koncepciju objašnjavali Židovi, i promjene koju u čovjekovom umu izaziva vjera -
novog rođenja - koju je on tražio kao cijenu za ulazak u kraljevstvo. On je poučavao apostole da je vjera bila jedini uvjet
za ulazak u Očevo kraljevstvo. Ivan ih je učio da se "pokaju" - da se sklone od nastupajućeg prokletstva. Isus ih je poučio
da, "Vjera otvara vrata za ulazak u neposrednu, savršenu i vječnu Božju ljubav." Isus nije govorio kao prorok, kao onaj
koji je došao proglasiti Božju riječ. Činilo se da je govorio o sebi kao nekome tko ima vlast. Isus im je nastojao odvratiti
pažnju od traženja čuda u smjeru pronalaženja stvarnog i osobnog iskustva u zadovoljstvu i uvjerenju duha ljubavi i
spasiteljske gracioznosti Boga koji živi u čovjeku. 138:8.9 Učenici su rano naučili ukazati duboko poštovanje i suosjećajnu
pažnju svakom ljudskom biću koje su imali priliku sresti i jako ih se dojmilo ovo univerzalno i nepokolebljivo poštovanje
koje je Isus tako dosljedno ukazivao svim muškarcima, ženama i djeci. Znao je zastati usred govora kako bi izišao u
susret i rekao riječi potpore ženi koja je patila od tjelesog i duševnog bremena. Znao je prekinuti ozbiljnu sjednicu sa
svojim apostolima kako bi posvetio pažnju djetetu koje ga je prekinulo u govoru. Nije postojalo ništa što je Isus smatrao
bitnijim od individualnog ljudskog bića koje se slučajno zadesilo u njegovoj blizini. Pored toga što je bio učitelj i vođa, bio
je i mnogo više - prijatelj, susjed i suosjećajni kolega. 138:8.10 Premda su se Isusova javna učenja najvećim dijelom
sastojala od priča i kraćih govora, uvijek je poučavao apostole metodom pitanja i odgovora. Za kasnijih javnih govora
zastajao je da odgovori na iskrena pitanja okupljenih. 138:8.11 Dok su isprva bili šokirani, apostoli su se uskoro navikli na
Isusov stav prema ženama; on im je vrlo jasno pokazao da su žene imale jednaka prava kao muškarci u nebeskom
kraljevstvu.

~ 214 ~
 9. PET MJESECI ISKUŠENJA

138:9.1 Iako se pomalo monotona smjena ribarenja i osobnog rada pokazala vrlo napornim periodom u životu
dvanaestorice apostola, ali su ipak uspjeli proći kroz ovo iskušenje. Unatoč svim njihovim gunđanjima, sumnjama i
prolaznom nezadovoljstvu, ostali su vjerni zavjetu odanosti i privrženosti koji su dali svome Učitelju. Bio je to njihov osobni
odnos s Isusom za vrijeme ovih dvanaest mjeseci iskušenja koji ih je toliko zbližio s njim da su mu svi (izuzev Jude
Iskariotskog) ostali vjerni i odani i u onim tamnim časovima iskušenja i raspeća. Pravi čovjek jednostavno ne bi bio u
stanju izdati tako posvećenog učitelja koji je živio tako blisko njemu kao čovjeku i koji mu je bio tako odan kao što je to bio
Isus. U toku tamnih časova Učiteljeve smrti, u apostolskim srcima su gurnuti u stranu razum, sud i logika pred tom
izvanrednom ljudskom emocijom prijateljske odanosti. Ovih je pet mjeseci rada s Isusom navelo apostole, svakog
pojedinačno, da u njemu prepoznaju svog najboljeg prijatelja na cijelom svijetu. I ova ih je emocija, a ne njegova
izvanredna učenja ili veličanstvena djela, držala na okupu sve do nedugo nakon raspeća i obnove proglašenja evanđelja
kraljevstva. 138:9.2 Ne samo što su ovi mjeseci tihog rada djelovali kao veliko iskušenje apostolima kroz koje su teškom
mukom uspjeli proći, ovaj je period javne povučenosti pao kao iskušenje i samoj Isusovoj obitelji. U vrijeme kad je Isus bio
spreman započeti s javnim radom, cijela ga je njegova obitelj (izuzev Rute) praktično napustila. Jedino su u nekoliko
slučajeva s njim ponovo pokušali stupiti u kontakt, i to s namjerom da ga nagovore da se vrati kući kako su više-manje bili
uvjereni da je Isus bio izvan pameti. Jednostavno nisu mogli shvatiti njegovu filozofiju i učenja; ove su stvari prevazilazile
shvaćanja njegove obitelji. 138:9.3 Apostoli su nastavili s osobnim radom u Kafarnaumu, Betsaidi-Juliji, Korozainu,
Gerasi, Hiposu, Magdali, Kani, Betlehemu Galilejskom, Jotapati, Rami, Safedu, Gišali, Gadaru i Abili. Pored ovih gradova
radili su i u mnogim selima i zaseocima. Pre kraj ovog razdoblja apostoli su formirali prilično dobre planove za brigu svojih
obitelji. Većinom su bili oženjeni i imali više djece, ali su stvorili uvjete za brigu svojih obitelji tako da su uz manju pomoć iz
apostolske riznice mogli posvetiti svu sviju energiju Učiteljevom radu, bez brige o financijskom blagostanju svojih obitelji.

10. ORGANIZACIJA DVANAESTORICE

138:10.1 Apostoli su se rano organizirali na slijedeći način: 138:10.2 1. Andrija, prvoodabrani apostol, je postavljen za
poglavara i glavnog upravitelja dvanaestorice. 138:10.3 2. Petar, Jakov i Ivan su postavljeni za Isusove osobne pratitelje.
Trebali su bili uz njega dan i noć da mu budu pri ruci pri fizičkim i drugim potrebama i da ga prate pri noćnim bdijenjima
posvećenim molitvi i tajnovitoj duhovnoj zajednici s Nebeskim Ocem. 138:10.4 3. Filip je postavljen za opksrbnika. Imao je
dužnost da se pobrine o zalihama hrane i da bude odgovoran da posjetitelji, što je nekom prilikom značilo velike mase

~ 215 ~
ljudi, imaju što jesti. 138:10.5 4. Natanije se brinuo o obiteljima dvanaestorice. Primao je redovne izvještaje o potrebama
pojedinačnih apostolskih obitelji i bio je taj koji je tražio od blagajnika Jude da pošalje sredstva svakoga tjedna onima koji
su ih trebali. 138:10.6 5. Matija je bio fiskalni zastupnik apostola. Imao je za dužnost da izbalansira račune i da napuni
riznicu. Ako nisu primali sredstva za zajedničko izdržavanje, ako donacije nisu mogle pokriti njihove potrebe, Matija je
imao moć da ih vrati k ribarskim mrežama. Ali ovo više nije bilo potrebno nakon što su započeli s javnim radom; uvijek je
bilo dovoljno novca u rukama blagajnika da se pokriju troškovi njihovog rada. 138:10.7 6. Tomo je bio zadužen za plan
putovanja. Na njemu je bilo da uredi smještaj i uopćeno da odabere mjesta za pouku i propovijedanje, te da na taj način
osigura glatko i djelotvorno putovanje. 138:10.8 7. Alfejevi sinovi Jakov i Juda imali su zadatak da kontroliraju mase.
Preuzeli su zadaću da postave dovoljan broj meštara koji će stvoriti red među masama za vrijeme propovijedi. 138:10.9 8.
Šimun Revnitelj je bio zadužen za odmor i rekreaciju. Planirao je aktivnosti kojima su se bavili svake srijede, dok je pored
toga nastojao planirati i nekoliko sati svakodnevne relaksacije i razonode. 138:10.10 9. Juda Iskariotski je postavljen za
blagajnika. On je bio taj koji je nosio vreću. Plaćao je sve troškove i vodio je knjige. Svakog je tjedna Matiji podnosio
projekciju za budžet, dok je također podnosio tjedne izvještaje Andriji. Juda je plaćao račune po Andrijinom odobrenju.
138:10.11 Na ovaj su način dvanaestorica apostola funkcionirali od ranih dana zajedničkog rada pa sve dok Judina izdaja
nije stvorila potrebu za reorgaizacijom. Učitelj i njegovi učenici-apostoli su tako nastavili sve do nedjelje 12 sječnja 27.
godine p.K., kad ih je Isus pozvao na ceremoniju kojom su postali službeni poslanici kraljevstva i vjesnici radosne vijesti. I
nedugo nakon toga pripremili su se na put prema Jeruzalemu i Judeji na početku svoje prve javne turneje.

POGLAVLJE 139: DVANAEST APOSTOLA

139:0.1 RJEČITO svjedočanstvo šarmu i ispravnosti Isusovog zemaljskog života počiva u tome što ga je izdao samo
jedan apostol, unatoč tome što je toliko puta osujetio apostolske nade i razorio svaku njihovu ambiciju za osobnom
slavom. 139:0.2 Apostoli su od Isusa naučili o nebeskom kraljevstvu, dok je Isus od njih mnogo naučio o kraljevstvu ljudi,
prirodi žitelja Urantije i drugih evolutivnih svjetova vremena i prostora.Dvanaestorica apostola predstavljaju više različitih
tipova ljudske ćudi koji nisu postali žrtvama jednolikosti obrazovnim procesom. Više ovih galilejskih ribara je u sebi nosilo
bitnije nasljeđe nežidovske krvi kao rezultat prisilnog obraćenja galilejskih nežidova otprilike stotinu godina prethodno
ovim događajima. 139:0.3 Bilo bi pogrešno smatrati apostole posve neukim i priprostim. Izuzev Alfejevih blizanaca, svi su
diplomirali iz sinagoških škola, gdje su podrobno upoznati s židovskih svetim knjigama i s većim dijelom ondašnjeg
suvremenog nauka. Sedam apostola je diplomiralo iz kafarnaumskih sinagoga, u ovo doba najboljih židovskih škola cijele
Galileje. 139:0.4 Kad vaši zapisi opisuju ove glasnike kraljevstva kao "neuke i priproste," ovo se odnosi na činjenicu da su

~ 216 ~
bili svjetovnjaci, neupućeni u rabinski nauk i neobrazovani u pogledu rabinskog tumačenja Svetih knjiga. Oni nisu imali
takozvane više naobrazbe. U suvremeno doba bi zasigurno bili smatrani neobrazovanim, a u nekim društvenim krugovima
i nekulturnim. Jedna stvar je sigurna: Nisu svi prošli istim krutim i stereotipnim obrazovnim programom. Svaki se od rane
mladosti ponaosob bavio savladanjem životnog nauka.

1. ANDRIJA, PRVOIZABRANI APOSTOL

139:1.1 Andrija, predsjedatelj apostolskog kraljevskog zbora, vuče porijeklo iz Kafarnauma. On je bio najstarije od petero
djece - u obitelji koja se pored oca i majke sastojala od njega, njegovog brata Šimuna i tri sestre. Njegov otac koji je tada
već bio preminuo, je bio Zebedejev partner pri sušenju ribe u Betsaidi, ribarskoj luci Kafarnauma. Andrija po primitku
apostolske pozicije nije bio oženjen i živio je kod svog oženjenog brata, Šimuna Petra. Radili su kao ribari i partneri
Zebedejevih sinova Jakova i Ivana. 139:1.2 Kad je postavljen za apostola, 26. godine p.K., Andrija je imao 33 godine; bio
je punu godinu stariji od Isusa i najstariji apostol. Potekao je od izvanredne linije predaka i bio je najsposobniji apostol.S
izuzetkom oratorske vještine, bio je ravan svojim suradnicima u gotovo svim zamislivim sposobnostima. Isus Andriji
nikada nije dao nadimak, očinsku oznaku. Ali jednako kao što su apostoli uskoro prozvali Isusa Učiteljem, tako su prozvali
Andriju imenom koje je odgovaralo naslovu Poglavara. 139:1.3 Andrija je bio uspješan organizator i još uspješniji
administrator. Pripadao je unutarnjem krugu kao jedan od četvorice apostola, ali nakon što ga je Isus postavio za
poglavara apostolske grupe, morao je ostati na dužnosti sa svojom braćom dok su druga tri apostola mogla uživati u
Učiteljevom društvu. Andrija je do samog kraja ostao poglavar apostolskog zbora. 139:1.4 Iako Andrija nikad nije postao
uspješan orator, bio je djelotvoran pri osobnom kontaktu s ljudima i bio je prvi misionar kraljevstva kako je kao
prvoizabrani apostol odmah doveo Isusu svog brata Šimuna, jednog od najvećih budućih propovjednika kraljevstva.
Andrija je bio glavni potporanj Isusove metode korištenja osobne djelovatnosti pri obuci apostola na glasničkim pozicijama
kraljevstva. 139:1.5 Bilo prilikom Isusove privatne pouke apostola ili pri propovijedi masama, Andrija je obično bio upoznat
sa svim događajima; suosjećajno je djelovao kao izvršitelj, dok je bio uspješan administrator. Brzo je donosio odluke u
svakom pogledu na koji mu je skrenuta pažnja izuzev ako je smatrao da je problem bio izvan njegove autoritativne
domene, kad bi se obratio Isusu. 139:1.6 Dok su se Andrija i Petar jako razlikovali u pogledu karaktera i raspoloženja,
treba zabilježiti i priznati zauvijek na njihovu čast, da su se odlično međusobno slagali. Andrija nikad nije bio ljubomoran
na Petovu oratorsku vještinu. Rijetko se može naći stariji čovjek Andrijinog tipa koji bi ispoljio tako snažan utjecaj na svog
nadarenog mlađeg brata.Andrija i Petar nikad nisu osjećali na najmanju uzajamnu ljubomoru, bilo u pogledu sposobnosti
ili postignuća. Na dan Duhova, kasno uveče kad su najvećim dijelom zahvaljujući Petrovoj energičnoj i inspirativnoj

~ 217 ~
propovijedi dvije tisuće duša pristupile kraljevstvu, Andrija je rekao: "Ja to nisam bio u stanju učiniti, ali mi je drago što
imam brata koji jeste." Na što je Petar odgovorio: "A da me ti nisi doveo Gospodinu i da me nisi čvrsto držao uz njega, ne
bih danas bio ovdje da ovo učinim." Andrija i Petar nisu podlijegali pravilu, dokazujući da i braća mogu živjeti u
uzajamnom miru i uspješno zajednički surađivati. 139:1.7 Dok je Petar nakon Duhova stekao veliku slavu, Andriju nikad
nije ljutilo što je do kraja života bio predstavljan kao "stariji brat Šimuna Petra." 139:1.8 Od svih apostola, Andrija je
najbolje znao prosuditi ljudsku ćud. On je znao je da je nevoljakuljala u srcu Jude Iskariota kad ni jedan drugi apostol nije
sumnjao da nešto nije bilo u redu s njihovim blagajnikom; ali on nikome nije povjerio svoje sumnje. Andrijin veliki doprinos
kraljevstvu počiva u tome što je savjetovao Petra, Jakova i Ivana pri izboru prvih misionara prilikom objave evanđelja, kao
i tome što je savjetovao ove rane vođe u pogledu organizacije administrativnih poslova kraljevstva. Andrija je imao bitnu
sposobnost opažanja prikrivenih sposobnosti i pritajenih talenada mladih ljudi. 139:1.9 Odmah nakon Isusovog uzašašća,
Andrija je započeo s pisanjem osobne arhive mnogih riječi i djela svog pokojnog Učitelja. Ovaj privatni zapis je umnožen
nakon Andrijine smrti, te je slobodno kružio među ranim učiteljima kršćanske crkve. Ove Andrijine neslužbene bilješke
kasnije postaju uređene, dorađene, izmijenjene i dopunjene, sve dok nisu primile oblik kronološkog zapisa Učiteljevog
života na zemlji. Posljednja od ovih nekoliko izmijenjenih i proširenih kopija je uništena prilikom požara u Aleksandriji
otprilike stotinu godina nakon što je prvoizabrani apostol napisao original. 139:1.10 Andrija je bio čovjek bistrog uvida,
logične misli i čvrste odluke čija se velika karakterna snaga sastojala u najvišoj stabilnosti. Njegova spoticajna mana koja
predstavlja rezultat temperamenta, počiva u nedostatku entuzijazma; rijetko bi ohrabrio svoje prijatelje. I ovo uzdržavanje
od pohvale vrijednih uspjeha svojih prijatelja proizlazi iz gnušanja prema ulagivanju i neiskrenosti. Andrija je bio jedan od
onih svestranih, uravnoteženih i uspješnih ljudi skromnih poslova čija postignuća predstavljaju rezultat vlastitih zalaganja.
139:1.11 Dok su svi apostoli voljeli Isusa, svakog je privukla neka crta Isusove ličnosti koja ga se naročito dojmila. Andrija
se divio Isusu zbog njegove dosljedne iskrenosti, njegovog neizvještačenog dostojanstva. Nakon što bi upoznali Isusa,
ljudi su imali želju da ga upoznaju sa svojim prijateljima; stvarno su htjeli da ga upozna cijeli svijet. 139:1.12 Nakon što su
tijekom kasnijih godina progoni rastjerali apostole iz Jeruzalema, Andrija je putovao kroz Armeniju, Malu Aziju i
Makedoniju i nakon što je u kraljevstvo uveo više tisuća osoba, bio je uhićen i raspet u Patrasu na Ahaji. Ovaj snažni
čovjek je puna dva dana izdisao na križu, dok je kroz ove tragične časove djelotvorno nastavio proglašavati radosne
vijesti spasenja, ideje nebeskog kraljevstva.

~ 218 ~
 2. ŠIMUN PETAR

139:2.1 Šimunu je bilo trideset godina kad se pridružio apostolima. Bio je oženjen, imao je trojedjece i živio je u Betsaidi
blizu Kafaranuma. S njim su živjeli njegova punica i brat Andrija. Petar i Andrija su radili kao ribari i partneri Zebedejevih
sinova. 139:2.2 Učitelj je poznavao Šimuna prije nego što ga je Andrija predstavio kao jednog od drugoizabranih šest
apostola. Kad je Isus Šimunu dao ime Petar, učinio je to s osmjehom na licu; bilo je to poput nadimka. Šimuna su svi
poznavali kao ekscentričnog i impulsivnog čovjeka. Točno da je Isus kasnije pripojio novi i znameniti smisao ovom
nadimku koji izvorno nije imao bitnijeg značaja. 139:2.3 Šimun Petar je bio impulsivan čovjek, optimista. U mladosti si nije
branio slobodno uživanje snažnih emocija; stalno je zapadao u teškoće zato što mu je jezik bio brži od pameti. Ova vrsta
nepromišljenosti je također neprestano stvarala nevolju svim njegovim prijateljima i suradnicima i često je rezultirala
Učiteljevim ukorom. Petru njegove nepromišljene riječi nisu stvorile ozbiljniju nevolju jedino zato što je rano naučio
raspraviti mnoge svoje planove i zamisli s bratom Andrijom prije nego se odvažio iznijeti ove ideje u javnosti. 139:2.4
Petar je bio rječt govornik, elokventan i dramatičan. Pored toga je bio prirodan i inspirativan vođa, čovjek brze misli ali ne i
dubokoumnog suda. Postavljao je mnogo pitanja, više od svih ostalih apostola zajedno, i dok su ova pitanja većinom bila
dobra i relevantna, mnoga su bila nepromišljena i glupava. Petar nije imao dubok um, ali je ovaj um prilično dobro
poznavao. Stoga je bio čovjek brzih odluka i iznenadnih akcija. Dok su se apostoli dali u razgovor iznenađeni što su vidjeli
Isusa na obali, Petar je skočio u more i počeo plivati prema obali. 139:2.5 Od svih Isusovih osobina Petar se najviše divio
njegovoj božanstvenoj nježnosti. Neumorno je razmišljao o Isusovoj strpljivoj suzdržljivosti. Nikad nije zaboravio lekciju o
oprostu zlotvoru, ne sedam već sedamdeset sedam puta. Za vrijeme onih tamnih časova neposredno nakon što se u
dvoru visokog svećenika nepromišljeno i nenamjerno odrekao Isusa, dosta je razmišljao o utiscima koje je na njega
ostavio Učiteljev milostivi karakter. 139:2.6 Šimunova nevolja počiva u nestabilnosti; iznenada je prelazio iz krajnosti u
krajnost. Prvo je odbio dopustiti da mu Isus opere noge, dok je potom tražio da ga Učitelj cijelog opere. Ali Isus je
naposljetku znao da su Petove mane bile stvar glave, a ne stvar srca. Petar predstavlja jednu od najizražajnijih
kombinacija kukavičluka i hrabrosti koja je ikad živjela na licu zemlje. Njegova velika karakterna snaga počiva u lojalnosti,
prijateljstvu. Petar je stvarno i istinski volio Isusa. Ali unatoč ovojsnažnoj odanosti, bio je tako nestabilan i nedosljedan da
je dopustio da ga služavka zadirkivanjem navede da se odrekne svog Gospodina i Učitelja. Dok se znao oduprijeti
progonu i svakom drugom obliku direktnog napada, Petar bi ustuknuo i usahnuo pred podsmijehom. Bio je hrabri vojnik
pred izravnim napadom, ali puzavna kukavica pri iznenadnom napadu otraga. 139:2.7 Od svih Isusovih apostola Petar je
bio prvi koji se zauzeo za obranu Filipovog rada među samarićanima i Pavlovih aktivnosti među nežidovima; ali djelovao

~ 219 ~
je upravo suprotno kad se kasnije u Antiohiji našao pred podsmijehom požidovljenika, privremeno ustuknuvši od nežidova
i tako postavši predmetom Pavlove neustrašive osude. 139:2.8 Petar je bio prvi apostol koji je svesrdno priznao spojenost
Isusove ljudskosti i božanstvenost i bio je pravi - izuzev Jude - koji ga se odrekao. Petar nije toliko bio sanjalica koliko je
odbijao sići s oblaka ekstaze i entuzijazma dramatičnosti i ući u praktični svijet stvarnosti. 139:2.9 Slijedeći Isusa,
doslovno i figurativno, on je bilo vodio povorku ili se vukao za povorkom -"izdaleka ih prateći." Ali Petar je bio izvanredan
orator apostolske grupe; izuzev Pavla, individualno je učinio u okviru jedne generacije više od svakog drugog čovjeka pri
uspostavi kraljevstva i slanju njegovih glasnika na sve četiri strane svijeta. 139:2.10 Petar se povratio nakon što se
nepromišljeno odrekao Učitelja, te je pod Andrijinom suosjećajnom i inteligentnom upravom ponovo zauzeo vodeću
poziciju vrativši se ribarskim mrežama, dok su drugi apostoli čekali na razvoj događaja nakon raspeća. Kad se posve
uvjerio u Učiteljev oprost i kad je znao da je ponovo primljen u Učiteljevo stado, vatre kraljevstva su tako snažno
zaplamtjele u njegovom srcu da je postao veliko svjetlo spasenja tisućama ljudi koji su čamili u tami. 139:2.11 Nakon što
je napustio Jeruzalem i prije nego je Pavao postao vodeći duh nežidovskih kršćanskih crkava, Petar je dosta putovao
posjećujući crkve od Babilona do Korinta. Pored toga je posjetio i služio mnogim Pavlovim crkvama. Iako su se Petar i
Pavao uveliko razlikovali u pogledu ćudi i obrazovanja kao i u pogledu teologije, za kasnijih su godina složno surađivali u
procesu organizacije i podizanja crkava. 139:2.12 Određeni dio Petrovog stila i učenja može biti predočen u
propovijedima djelomično Lukinog zapisa u Evanđelju po Marku. Njegov energični stil još više dolazi do izražaja u pismu
koje je poznato kao Prva Petrova poslanica; ovo je naposljetku slučaj prije njezinog modificiranja od strane određenog
Pavlovog učenika. 139:2.13 Ali Petar je pogriješio ustrajno nastojeći uvjeriti Židove da je Isus, naposljetku, bio stvarni i
istinski židovski Mesija. Do posljednjeg dana svog života, Šimun Petar je brkao ideju Isusa kao židovskog Mesije, Krista
kao svjetskog spasitelja i Sina Čovječjeg kao otkrivenja Boga kao Oca koji je pun ljubavi prema svim ljudima. 139:2.14
Petrova supruga je bila vrlo sposobna žena. Godinama je uspješno djelovala kao član ženskog zbora; nakon Petrovog
progona iz Jeruzalema, pratila je svoga muža na svim njegovim putovanjima u posjetu crkvama kao i na misionarskim
pohodima. I prilikom smrti svog vrijednog supruga, bačena je među divlje zvijeri u Rimskoj areni. 139:2.15 I tako je ovaj
čovjek po imenu Petar, Isusov bliski prijatelj i pripadnik unutarnjeg kruga, izišao iz Jeruzalema proglašavajući radosnu
vijest kraljevstva sa snagom i slavom sve do samog konca službe; i bio je polaskan kao primatelj visoke časti kad je
primio vijesti da mora slijediti primjer pogibelji svoga Učitelja - raspeće na križu. I Šimun Petar je tako raspet u Rimu.

~ 220 ~
 3. JAKOV ZEBEDEJEV

139:3.1 Jakov, stariji Zebedejev sin-apostol (Isus je braći dao nadimak "sinovi groma") je imao trideset godina kad je
primio apostolsku poziciju. Bio je oženjen, imao četvero djece i živio u blizini svojih roditelja u Betsaidi, u predgrađu
Kafarnauma. Neumorno se bavio svojim ribarskim zvanjem, surađujući sa svojim mlađim bratom Ivanom i radeći u
poslovnoj vezi s Andrijom i Šimunom. Zajedno sa svojim bratom Ivanom, Jakov je uživao u prednosti koju je stekao
zahvaljujući tome što je poznavao Isusa duže od ostalih apostola. 139:3.2 Ovaj sposobni apostol je imao proturiječnu ćud;
uistinu se činilo da je imao dvije prirode koje su bile aktivirane snažnim osjećajima. Djelovao bi jako silovito kad bi nešto u
njemu pobudilo osjećaj srditog ogorčenja. Dok je pri provokaciji znao ispoljiti plahovitu narav, nakon što bi se oluja stišala
uvijek je bio spreman opravdati i ispričati svoju ljutnju pod izgovorom opravdane ozlojađenosti. Ali izuzev ovih periodičnih
napada ljutnje, Jakovljeva ličnost je dosta nalikovala Andrijinoj. Dok nije posjedovao Andrijinu sposobnost opažanja i
uvida u ljudsku prirodu, bio je puno bolji javni govornik od Andrije. Poslije Petra, ako ne Matija, Jakov je bio najbolji javni
govornik apostolske grupe. 139:3.3 Iako Jakov nije bio ćudljiv, jedan dan je znao biti vrlo tih i mučaljiv, a sutradan odličan
orator i pripovjedač. Dok je obično slobodno razgovarao s Isusom, među dvanaestoricom je danima znao biti tih.Njegova
velika slabost počiva u ovim neobjašnjivim napadima ćutljivosti. 139:3.4 Izražajna crta Jakovljeve ličnosti počiva u
sposobnosti višestranog razmatranja svakog prijedloga. Od svih apostola, on je najbliže prišao razumijevanju stvarnog
smisla i značaja Isusovog nauka. Dok mu je isprva dulje trebalo da razumije značenje Učiteljevih riječi, prije kraja
obrazovnog programa stekao je dobru predodžbu Isusove poruke. Jakov je bio u stanju razumjeti širok spektar ljudske
prirode; dobro je izlazio na kraj sa svestranim Andrijom, naglim Petom i sa svojim povučenim bratom Ivanom. 139:3.5
Iako su Jakov i Ivan naišli na teškoću pri nastojanju da uspostave zajedničku suradnju, bilo je inspirativno vidjeti kako su
se dobro slagali. Dok se u pogledu suradnje nisu mogli usporediti s Andrijom i Petrom, postigli su mnogo bolje
razumijevanje nego bi se moglo očekivati od dva brata, naročito tako svojeglava i odlučna. Ali premda to može djelovati
čudno, Zebedejevi sinovi su pokazivali mnogo veću trpeljivost uzajamno nego prema strancima. Vezivala ih je duboka
naklonost; uvijek su se radosno igrali.Bili su to ovi "sinovi groma" koji su htjeli zvati vatru s neba da uništi samarićane koji
su iskazali nepoštovanje prema njihovom Učitelju. Ali Jakovljeva prijevremena smrt je bitno izmijenila žestoku ćud
njegovog mlađeg brata Ivana. 139:3.6 Od svih Isusovih osobina, Jakov se najviše divio Učiteljevoj suosjećajnoj ljubavi.
Jakova je snažno dojmilo Isusovo suosjećajno zanimanje za malog i velikog, bogatog i siromašnog. 139:3.7 Jakov
Zebedejev je znao uravnoteženo razmišljati i planirati. Pored Andrije je bio jedan od najtrijezvenijih apostola. Dok je bio
energična osoba, nikad se nije žurio. Bio je odlična protuteža Petru. 139:3.8 Bio je skroman i nedramatičan, svagdašnji

~ 221 ~
služitelj i nepretenciozni radnik, i nakon što je djelomično shvatio stvarno značenja kraljevstva, nije tražio nikakvu posebnu
nagradu. I čak i u priči o Jakovljevoj i Ivanovoj majci koja je tražila da njezini sinovi sjednu Isusu s desne i lijeve strane, ne
zaboravite da je zahtijev došao od njihove majke. I kad su izrazili spremnost da se prihvate takvih odgovornosti, treba
naglasiti da su bili upoznati s opasnostima koje su pratile Učiteljev navodni revolt protiv Rimske vlasti i da su bili voljni
platiti njegovu cijenu. Kad je Isus pitao jesu li bili voljni ispiti čašu, odvratili su da jesu. I kad je riječ o Jakovu, to je
doslovno bilo istina - on je ispio čašu s Učiteljem kako je prvi među apostolima postao mučenik; njega je rano pogubio
Herod Antipa. Jakov je tako bio prvi koji je žrtvovao život na novom bojištu kraljevstva. Herod Antipa se bojao Jakova više
nego bilo kog drugog apostola. Dok je uistinu bio tih i šutljiv, Jakovse pokazao jako odlučnim kad god su njegova
uvjerenja izazvana i dovedena u pitanje. 139:3.9 Jakov je proživio život do vrhunca i kad se našao pred svršetkom, nosio
se s takvim dostojanstvom i takvom duševnom snagom da se čak i njegov optužitelj i izdajnik u žurbi udaljio od prizora
Jakovljeve smrti kako bi prišao Isusovim učenicima.

4. IVAN ZEBEDEJEV

139:4.1 Kad je postavljen na apostolsku poziciju, Ivan je imao dvadeset četiri godine i bio je najmlađi apostol. Nije bio
oženjen i živio je sa svojim roditeljima u Betsaidi; radio je kao ribar sa svojim bratom Jakovom kao partner Andrije i Petra.
I prije i nakon što je postavljen na apostolsku poziciju, Ivan je djelovao kao Isusov osobni zastupnik pri kontaktu s
Učiteljevom obitelji i nastavio je snositi ovu odgovornost sve do smrti Isusove majke Marije. 139:4.2 Dok je kao najmlađi
apostol koji je bio u bliskoj vezi s Isusom pri kontaktu s njegovom obitelji, Ivan bio jako drag Učitelju, ne bi bilo istina reći
da je bio "taj koga je Isus osobito ljubio." Tako velikodušna ličnost poput Isusa teško može biti optužena za pristranost,
kao osoba koja može voljeti jednog apostola više od ostalih. Činjenica da je Ivan bio jedan od tri Isusova osobna
pomagača također djeluje u prilog ovoj zabludi, a naročito činjenica da je Ivan, zajedno sa svojim bratom Jakovom,
poznavao Isusa dulje od ostalih apostola. 139:4.3 Čim su primili apostolske pozicije, Petar, Jakov i Ivan su postavljeni kao
Isusovi osobni pomagači. Nedugo nakon izbora dvanaestorice, te nakon što je postavio Andriju za upravitelja apostolske
grupe, Isus je rekao: "I sada hoću da odrediš dvojicu ili trojicu svojih suradnika da budu samnom i uz mene, da me krijepe
i da mi se nađu pri pomoći u svakodnevnim poslovima." I Andrija je mislio da je najbolje bilo izabrati za ovu dužnost
apostole koji su izabrani neposredno nakon njega. Dok je Andrija sam želio prihvatiti tako blaženu službu, njemu je Učitelj
već bio odredio dužnost; on je tako smjesta odlučio da se Petar, Jakov i Ivan pridruže Isusu. 139:4.4 Dok je Ivan
Zebedejev imao više dražesnih karakternih crta, njegova prekomjerna ali neuobičajeno dobro prikrivena umišljenost ne
spada među ove osobine. Na njegov karakter je bitno i duboko utjecala duga povezanost s Isusom. Dok je ova

~ 222 ~
umišljenost s vremenom dosta oslabila, ovaj se osjećaj više vrijednosti u određenoj mjeri povratio nakon što je Ivan
ostario i prilično podjetinjio, te tako nadgledajući Natanijeve aktivnosti pri pisanju Evandjelja koje danasnosi Ivanovo ime,
ostarjeli apostol nije oklijevao sebe nazvati "onim kojeg je Isus osobito ljubio." Ako se ima u vidu da se Ivan od svih drugih
smrtnika najviše približio ulozi Isusovog bliskog prijatelja, da je po mnogim pitanjima bio njegov odabrani osobni
predstavnik, nije čudno što je sebe nazvao "onim kog je Isus osobito ljubio" kako je zasigurno znao da je bio onaj kojem je
Isus tako često vjerovao. 139:4.5 Najjača crta Ivanovog karaktera počiva u njegovoj pouzdanosti; bio je hitar i odvažan,
vjeran i odan. Njegova najveća slabost leži u ovoj karakterističnoj umišljenosti. Bio je najmlađe djete u obitelji i najmlađi
pripadnik apostolske grupe. Možda je bio pomalo razmažen; možda mu se malo previše ugađalo. Ali u kasnijim godinama
života, Ivan je bio vrlo drugačiji od samozadovoljnog i svojevoljnog mladića koji se pridružio Isusovim apostolima u svojoj
dvadeset četvrtoj godini. 139:4.6 Isusove osobine koje je Ivan najviše cijenio počivaju u Učiteljevoj ljubavi i nesebičnosti;
ove crte ostavljaju takav dojam na njega da je čitavim njegovim kasnijim životom dominirao osjećaj ljubavi i bratinske
odanosti. Govorio o ljubavi i pisao o ljubavi. Ovaj "sin groma" postaje "apostol ljubavi"; i u Efesusu, kad ostarjeli biskup
više nije bio u stanju stajati na propovjedaonici nego su ga morali nositi u crkvu na stolici kako bi održao govor i kad bi ga
po svršetku službe zamolili da kaže par riječi vjernicima, godinama je jedino govorio, "Dječice, ljubite jedni druge." 139:4.7
Ivan je škartario na riječima, izuzev kad bi mu ljutnja probudila temperament. Mnogo je razmišljao dok je malo govorio.
Dok je s godinama sve bolje znao podjarmiti i sve uspješnije kontrolirati, svoju ljutnju, nikada nije prevazišao
nerazgovorljivost; nikad nije u cjelosti nadvladao mučaljivost. Ali bio je obdaren odličnom stvaralačkom imaginacijom.
139:4.8 Ivan je imao i drugu stranu, nešto što se ne bi očekivalo od ovog tihog i introspektivnog čovjeka.Bio je pomalo
bigotan i prekomjerno netrpeljiv. Po ovom pitanju, jako je nalikovao Jakovu - obojica su htjeli zapovijediti ognju da siđe s
neba da uništi negostoljubive samarićane. Kad kod bi naišao na strance koji su propovijedali u Isusovo ime, Ivan bi im
smjesta zabranio da nastave propovijedati. Ali on nije bio jedini apostol koji je imao ovaj osjećaj više vrijednosti i
superiornosti. 139:4.9 Na Ivana je snažno utjecalo to što je Isus postao beskućnik, kako je znao da se vjerno brinuo za
svoju majku i obitelj. Ivan je također duboko suosjećao s Isusom zbog toga što ga njegova obitelj nije bila u stanju shvatiti,
uviđajući da su se postupno udaljavali od njega. Cijela ova situacija, kao i to što se Isus uvijek pokoravao u svakoj, pa i
najmanjoj želji,volji svoj Nebeskog Oca, kao i njegov svakidašnji život koji je bio obilježen bezuvjetnim osjećajem
sigurnosti, ostavlja tako dubok dojam na Ivana i izaziva duboke i trajne promjene u njegovom karakteru koje su se
nastavile ispoljavati tijekom cijelog njegovog kasnijeg života. 139:4.10 Ivan je imao staloženu i odvažnu hrabrost koja je
odlikovala tek nekolicinu drugih apostola. Te noći prilikom uhićenja, on je bio taj koji je neposredno slijedio Isusa, i koji je
odvažno pošao za svojim Učiteljem u same ralje smrti. Ostao je u blizini sve do Isusovog posljednjeg časa zemaljskog

~ 223 ~
života i vjerno je ispunjavao svoju dužnost u pogledu brige za Isusovu majku, spreman da primi dodatne upute za ovih
posljednjih časova Učiteljeve smrtničke egzistencije. Jedna stvar je sigurna - Ivan je bio krajnje pouzdan. Pri blagovanju je
imao običaj sjediti Isusu s desne strane. Među dvanaestoricom je bio prvi koji je povjerovao u uskrsnuće i prvi je
prepoznao Učitelja kad im je prišao na obali nakon uzašašća. 139:4.11 Ovaj Zebedejev sin je bio blisko povezan s
Petrom u ranim aktivnostima kršćanskog pokreta, te je tako postao jedan od glavnih potpornja Jeruzalemske crkve. Uoči
Duhova, djelovao je kao desna ruka apostola Petra. 139:4.12 Sedam godina nakon Jakovljeve smrti, Ivan je oženio
bratovu udovicu. Posljednjih dvadeset godina njegovog života, o njemu se brinula njegova dražesna unuka. 139:4.13 Ivan
je više puta bio u zatvoru i proveo je četiri godine u progonu na otoku Patmosu, čekajući na smjenu imperatorske vlasti u
Rimu. Da nije bio oštrouman i taktičan, nesumnjivo bi bio umoren kao njegov otvoreniji brat Jakov. Kako su godine
prolazile, zajedno s Učiteljevim bratom Jakovom, naučio je biti nenapasan i pomirben pri svakom nastupu pred javnim
sucima. Naučili su da "blag odgovor ublažava jarost." Također su naučili govoriti o crkvi kao "duhovnom bratstvu koje je
posvećeno društvenoj službi u korist čovječanstva," a ne kao "nebeskom kraljevstvu." Poučavali su službu utemeljenu na
ljubavi, a ne na upravnoj moći - kraljevstvu i kralju. 139:4.14 Dok su bili u progonu na otoku Patmosu, Ivan je napisao
Otkrivenje koje danas imate u znatno skraćenoj i izobličenoj formi. Ovo Otkrivenje sadrži fragmente velikog otkrivenja čijih
je dosta dijelova izgubljeno ili odstranjeno nakon Ivanovog zapisa. Sačuvana je jedino fragmentirana i krivotvorena verzija
ovog dokumenta. 139:4.15 Ivan je dosta putovao, neumorno radio i nakon što je postao biskup azijskih crkava, skrasio se
u Efezu. U istom je mjestu davao instrukcije svom prijatelju Natanaelu pri pisanju takozvanog "Evanđelja po Ivanu." Ivanu
je ovom prilikom bilo devedeset devet godina. Od svih apostola, jedino je Ivan Zebedejev na kraju postao istaknuti teolog.
Umro je prirodnom smrću u Efezu 103. godine p.K. u stotinu prvoj godini života.

5. RADOZNALI FILIP

139:5.1 Filip je bio petoizabrani apostol, pozvan dok su Isus i prva četiri apostola bili na putu od Ivanovih sastajališta na
Jordanu prema Kani u Galileji. Kako je živio u Betsaidi, Filip je već određeno vrijeme imao prilike čuti o Isusu, ali sve do
onog dana u Jordanskoj dolini kad ga je Isus pozvao: "Hajde za mnom!," nije ni pomišljao da je Isus bio odista velik
čovjek. Na Filipa je pored ostalog u određenoj mjeri utjecala činjenica da su Andrija, Petar, Jakov i Ivan već prihvatili Isusa
kao Izručitelja. 139:5.2 Filipu je bio dvadeset sedam godina kad se pridružio apostolima; odnedavno je bio oženjen, ali još
nije imao djece. Apostoli su mu dali nadimak koji je označavao "radoznalost." Filip je uvijek tražio da mu se pokaže. Nikad
nije vidio u dubinu bilo koje izjave. Dok nije bio tup, nedostajala mu je mašta. Ovaj nedostatak mašte predstavlja najveću
slabost njegovog karaktera. Bio je svakidašnja osoba koja se kretala u svijetu pukih činjenica. 139:5.3 Prilikom apostolske

~ 224 ~
organizacije za službu, Filip je postavljen za opskrbitelja; bio je zadužen za održavanje rezervnih zaliha. I bio je uspješan
opskrbitelj. Njegova najsnažnija osobina počiva u metodičkoj temeljnosti; bio je precizan i sistematičan. 139:5.4 Filipovi
roditelji su imali sedmero djece, tri dječaka i četiri djevojčice. On je bio drugi po starini i nakon uzašašća, pokrstio je cijelu
obitelj u kraljevstvo. Filip vuče porijeklo iz ribarske obitelji. Otac mu je bio vrlo sposoban i dubokouman čovjek, dok mu je
majka bila prosječnog porijekla. Dok se od Filipa nisu mogla očekivati velika postignuća, znao je učiniti male stvari na
veliki - zadovoljavajući i prihvatljiv - način.Jedino neoliko puta za cijele četiri godine nije na vrijeme obezbijedio hranu za
cijelu grupu. Čak su ga i mnogi izvanredni zahtijevi s kojima je čovjek suočen pri ovakvom načinu života rijetko zatekli
nepripremljenog. Filip se pokazao usješnim i inteligentnim pri upravi opskrbnim odjeljenjem apostolske obitelji. 139:5.5
Filipova jaka strana počiva u njegovoj metodičnoj pouzdanosti; slaba točka njegove ćudi počiva u doslovnom nedostatku
mašte, nesposobnosti da zbroji dva i dva da dobije četiri. Dok se teoretski mogao smatrati matematički preciznim, nije
imaokonstruktivne imaginacije. Gotovo mu je u cjelosti nedostajao određeni oblik mašte. Među masama koje su došle čuti
Isusov nauk i propovijedi nalazio se veliki broj sličnih muškaraca i žena i sviju ih je jako utješilo što je osoba koja im je
toliko nalikovala bila primljena na tako visoku poziciju u okviru Učiteljevog zbora; hrabrila ih je činjenica da je netko poput
njih već bio na visokom položaju u poslovima kraljevstva.Strpljivo slušajući Filipova glupava pitanja, Isus je mnogo naučio
o načinu funkcioniranja određenih ljudskih umova i mnogo je puta udovoljio molbi svog skbrnika "da mu se pokaže."
139:5.6 Od svih Isusovih osobina, Filip se nije mogao nadiviti Učiteljevoj nepresušnoj darežljivosti. Filip u Isusu nikad nije
našao ni jednog traga malenkosti, tvrdništva ili škrtosti i jako se divio ovoj neprestanoj i nepresušnoj širokogrudosti.
139:5.7 U Filipovoj ličnosti se nisu mogle naći mnoge impresivne crte. Opisan je kao "Filip koji je bio iz Betsaide, Petrova i
Andrijina grada." Gotovo u cjelosti mu je nedostajala oštroumna vizija; nije bio u stanju pojmiti dramatske mogućnosti
određene situacije. Nije bio pesimističan; jednostavno je bio prozaičan. Pored toga, uveliko mu je nedostajao duhovni
uvid. Nije oklijevao prekinuti Isusa usred jednog od njegovih najdubokoumnijih govora kako bi postavio posve glupavo
pitanje. Ali Isus nikad nije prigovorio ovoj nepromišljenosti; uvijek je bio strpljiv i uviđavan prema Filipovoj nesposobnosti
poimanja dubljih značenja njegovog nauka. Isus je dobro znao da ako bi ikad ukorio Filipa zbog ovakvih zanovijetnih
pitanja, ne samo što bi povrijedio ovu čestitu dušu, već bi mu nanio toliku bol da se Filip nikad više ne bi osjećao
slobodnim postavljati pitanja. Isus je znao da na njegovim svjetovima prostora žive nebrojeni milijuni sličnih smrtnika
sporog misaonog procesa i želio ih je ohrabriti da ga potraže i da mu se uvijek osjećaju slobodnim prići sa svojim
pitanjima i problemima. Isusa su, naposljetku, više zanimala Filipova glupava pitanja nego njegova propovijed. Isus se
jako zanimao za svakojake ljude. 139:5.8 Dok apostolski opskrbitelj nije bio dobar javni govornik, bio je jako uvjerljiv i
uspješan pri osobnom kontaktu s ljudima. Nije se lako dao obeshrabriti; bio je neumoran trudbenik pri svemu čega se

~ 225 ~
prihvatio. Imao je taj veliki i rijetki dar da kaže "Dođi." Kad je njegov prvi obraćenik Natanael želio diskutirati Isusove vrline
i mane, Filip je efektivno odgovorio, "Dođi i vidi!" Nije bio dogmatski propovjednik koji je pozivao svoje slušatelje da "Odu"-
kako bi nešto uradili. Susretao je svaku novu situaciju riječima, "Dođi" - "dođi samnom; ja ću ti pokazati put." I ova metoda
ima djelotvoran učinak pri svim oblicima i fazama učenja. Čak i roditelji mogunaučiti od Filipa bolju metodu učenja, gdje
umjesto što će reći da djeca trebaju "Otići tako učiniti," mogu reći: "Dođi da ti pokažemo i da s tobom podijelimo bolji način
življenja." 139:5.9 Filipovu nesposobnost prilagođenja novim situacijama najbolje ilustrira slučaj kad mu je u Jeruzalemu
pristupila grupa Grka, govoreći: "Gospodine, želimo govoriti s Isusom." Da je umjesto od Grka ista ova molba došla od
bilo kojeg Židova, Filip bi rekao "Dođi." Ali kako su ovi ljudi bili stranci i kako se Filip nije mogao sjetiti uputa u pogledu
ovakvog slučaja, jedino se mogao domisliti da konsultira svog poglavara Andriju, nakon čega su zajedno upoznali Isusa s
ovim radoznalim Grcima.Isto tako, kad je otišao u Samariju gdje je propovijedao i krstio vjernike, u skladu s Učiteljevim
uputama nije htio položiti ruke na glavu obraćenika u znak primitka Svetog Duha. Ovo su činili Petar i Ivan koji su došli iz
Jeruzalema kao predstavnici majke crkve kako bi nadgledali njegovu djelatnost. 139:5.10 Nakon Učiteljeve smrti koja mu
je jako teško pala, Filip je sudjelovao u reorganizaciji apostolske grupe, te je prvi otišao da zadobije u kraljevstvo duše
koje nisu bile čisto židovskog porijekla i bio je najuspješniji u službi samarićanima kao i u kasnijim aktivnostima u korist
kraljevstva. 139:5.11 Filipova žena, koja je bila jako uspješna kao dio ženskog zbora, počinje aktivno surađivati sa svojim
mužem pri evanđelskom radu nakon što su ih progoni natjerali da napuste Jeruzalem. Žena mu je bila neustrašiva.
Stajala je podno Filipova križa bodreći ga da nastavi objavljivati radosnu vijest čak i svojim ubojicama i kad je izgubio
snagu, počela je govoriti o spasenju putem vjere u Isusa i prestala je jedino kad su je razljućeni Židovi na mjestu
kamenovali. Njihov rad je nastavila njihova najstarija kćerka Lija koja je u kasnijim godinama postala poznata proročica iz
Hijerapola. 139:5.12 Filip, negdašnji opskrbitelj apostolske grupe, je bio veliki čovjek u okviru kraljevstva; zadobijao je
duše gdje god je išao; i na kraju je raspet i sahranjen u Hijerapolu, izgubivši život zbog svije vjere.

6. ČESTITI NATANAEL

139:6.1 Natanaela, šestog i posljednjeg apostola kojeg je Učitelj sam izabrao, je doveo njegov prijatelj Filip. Filip i
Natanael su zajednički sudjelovali u nekoliko poslovnih poduzeća i kada su sreli Isusa, zajedno su išli da vide Ivana
Krstitelja. 139:6.2 Kada se Natanael pridružio apostolima, bilo mu je dvadeset pet godina i poslije Ivana Zebedeja, bio je
najmlađi pripadnik grupe. Bio je najmlađe od sedmero djece, neoženjen i jedina potpora ostarjelim ionemoćalim
roditeljima s kojima je živio u Kani; dok je nekoliko njegove braća i sestara već preminulo, drugi su bili u braku i nitko nije
živio u Kani. Natanaeland Juda Iskariot su bili najobrazovaniji apostoli. Natanael je planirao postati trgovac. 139:6.3 Dok

~ 226 ~
Isus nije dao nadimak Natanaelu, apostoli su ga uskoro prozvali imenima koja su označavala časnost, iskrenost. Bio je
"bez lukavstva."I ovo je bila njegova velika vrlina; bio je častan i iskren. Njegova karakterna slabost počiva u ponosu; bio
je vrlo ponosan na svoju obitelj, svoj grad, svoju reputaciju i svoju naciju, što je sve pohvalno ako čovjek pri tome ne
pretjera. Ali Natanael je imao tendenciju da ode u krajnjost u pogledu osobnih sujevjerja. Bio je sklon formiranju
predrasuda o ljudima na temelju osobnih mišljenja. Nije oklijevao upitati, još prije nego što će sresti Isusa, "Iz Nazareta
može li što dobro izaći?" Ali Natanael nije bio svojeglav, čak i ako je bio ponosan. Nakon što je pogledao Isusu u oči,
promijenio je mišljenje. 139:6.4 Natanel je po mnogo čemu bio nesvakidašnji genijalac apostolske grupe. Bio je apostolski
filozof i sanjalica, ali vrlo praktičan sanjalica. Kretao se između razdoblja duboke filozofije i perioda šaljivog humora; kad je
bio u prikladnom raspoloženju, može se reći da je bio najbolji pripovjedač od svih apostola. Isus je jako uživao kad god je
imao prilike čuti Natanaelov govor o stvarima koje su istovremeno bile ozbiljne i frivolne. Natanael je s vremenom počeo
uzimati kraljevstvo ozbiljnije, ali sebe nikad nije uzeo ozbiljno. 139:6.5 Svi apostoli su voljeli i poštovali Natanaela i on se s
njima izvrsno slagao, s izuzetkom Jude Iskariota. Juda je smatrao da Nataneal nije uzimao svoje apostolstvo dovoljno
ozbiljno i jednom se štoviše osmjelio potajno otići k Isusu i žaliti se na Natanaela. Isus je rekao: "Juda, pažljivo povedi
računa o svojim postupcima; ne preuveličavaj svoj položaj. Tko je od nas pozvan da sudi svome bratu? Nije Očeva volja
da se njegova djeca bave jedino ozbiljnim stvarima u životu. Ponavljam: Ja sam došao da moja zemaljska braća imaju
užitak, radost i život, i da sve ovo imaju u izobilju. Idi stoga, Juda, i pohvalno izvrši ono što ti je povjereno i ostavi svoga
brata Natanaela, da položi račune sebi i Bogu." I sjećanje na ovaj događaj pored mnogih sličnih iskustva, dugo ostaje
živjeti u samoobmanutom srcu Jude Iskariota. 139:6.6 Mnogo puta kad je Isus bio odsutan u brdima s Petrom, Jakovom i
Ivanom i kad su stvari počele postajati zategnute i zapletene među apostolima, kad je čak i Andrija bio zbunjen ne znajući
što da kaže svojoj nezadovoljnoj braći, Natanael bi ublažio napetost s malo filozofije ili malo humora - i to dobrog humora.
139:6.7 Natanaelova dužnost počiva u brizi za apostolske obitelj. Često nije mogao prisustvovati apostolskim vijećima jer
je pri prvoj vijesti o bolesti ili bilo čemu nesvakidašnjem što je moglo snaći njegove povjerenike, smjesta hitio k tome
domu. Apostoli su bili spokojni znajući da su njihovi najbliži bili sigurni u Natanaelovim rukama. 139:6.8 Natanael je
najdublje poštovao Isusa zbog njegove trpeljivosti. Neumorno je promišljao o širokoumnosti i darežljivoj suosjećajnosti
Sina Čovječjeg. 139:6.9 Natanaelov otac (Bartolomej) je umro nedugo nakon Duhova i apostol je nakon ovog događaja
otišao u Mezopotamiju i Indiju, objavaljujući radosnu vijest o kraljevstvu i krsteći vjernike. Njegova braća nikad nisu
doznala što se dogodilo s njihovim negdašnjim filozofom, pjesnikom i humoristom. A Filip je bio veliki čovjek kraljevstva
koji je učinio bitan doprinos u procesu širenja Učiteljevog nauka i pored toga što nije sudjelovao u organizaciji kršćanske
crkve. Natanael je umro u Indiji.

~ 227 ~
 7. MATIJA LEVI

139:7.1 Matiju, sedmog apostola je izabrao Andrija. Dok je pripadao obitelji ubirača poreza ili publikana, Matija je živio u
Kafarnaumu, gdje je radio kao carinik. Bila mu je trideset jedna godina, bio je oženjen i imao četvero djece. Bio je prilično
imućan, jedini imućniji pripadnik apostolske grupe. Bio je uspješan poslovni čovjek koji se dobro snalazio u društvu i koji
se znao sprijateljiti i uspješno surađivati s najrazličitijim ljudima. 139:7.2 Andrija je postavio Matiju kao financijskog
predstavnika apostolske grupe. Matije je na određeni način djelovao u ulozi financijskog agenta i javnog govornika
apostolske organizacije. Znao je dobro prosuditi ljudsku prirodu i uspješno djelovati u cilju promicanja svojih ideja. Dok
njegovu ličnost nije lako opisati, bio je vrlo ozbiljan učenik koji je sve više vjerovao u Isusovu misiju i sigurnost kraljevstva.
Dok Isus nikad nije dao nadimka Leviju, drugi apostoli su ga zvali "sakupljačem novca." 139:7.3 Levijeva jaka strana
počiva u svesrdnoj odanosti evanđelju. To što je on, utjerivač poreza, prihvaćen od Isusa i njegovih apostola izaziva silnu
zahvalnost u negdašnjem carinskom činovniku. Ali unatoč tome, ostali apostoli, a naročito Šimun Revnitelj i Juda Iskariot
nisu bili u stanju smjesta prihvatiti publikanovu prisutnost među apostolima. Matijina slabost počiva u kratkovidom i
materijalističkom pogledu na život. Ali svakog je mjeseca značajno napredovao u svim ovim pitanjima. Nije čudo što nije
mogao prisustvovati većininajdragocjenijih perioda instrukcije, kako je imao za dužnost punjenje apostolske blagajne.
139:7.4 Učiteljeva milostiva priroda predstavlja to što je Matija cijenio iznad svega ostalog. Neprestano je napominjao
kako je pri traganju za Bogom čovjek jedino morao imati vjeru. Uvijek je volio govoriti o kraljevstvu kao "ovom poslu
nalaženja Boga." 139:7.5 Unatoč svojoj prošlosti, Matija se sviju jako fino dojmio i kako je vrijeme prolazilo njegovi
prijatelji su se počeli ponositi publikanovim postignućima. On je između ostalih ostavio opširne bilješke o Isusovim
izjavama i ove su riječi zatim postale osnova Isadorovojpripovijedi o riječima i djelima Isusa koja je postala poznata kao
"Evanđelje po Matiji." 139:7.6 Veliki i korisni život Matije, poslovnog čovjeka i ubirača poreza u Kafarnaumu, predstavlja
put kojim su više tisuća drugih poslovnih ljudi, javnih službenika i političara stoljeće za stoljećem dolazile da čuju
primamljivi glas Učiteljevog poziva: "Dođi za mnom." Dok je Matija uistinu bio snalažljiv političar, bio je strašno lojalan
Isusu i duboko odan brizi za osiguranje adekvatne financijske osnove ovih vjesnika nastupajućeg kraljevstva. 139:7.7
Matijina prisutnost među apostolima predstavlja to što je čuvalo vrata kraljevstva široko otvorenim mnoštvu potištenih i
odbačenih duša koje su već davno izgubile vjeru da će ikad naći religioznu utjehu. Odbačeni i očajni muškarci i žene
žurno idu da čuju Isusa i on nikad nije odbio ni jednu jedinu osobu. 139:7.8 Dok je primao novčane darove od učenika-
vjernika i neposrednih primatelja Učiteljevog nauka, Matija nikad nije otvoreno tražio novce od naroda. Izvršavao je svoje
financijske aktivnosti tihim i osobnim metodama, prikupljajući većinu sredstava od imućnije klase vjernika. Dok je podario

~ 228 ~
praktično cijeli svoj skromni imetak Učiteljevim i apostolskim aktivnostima, izuzev Isusa koji je sve znao, apostoli nikad
nisu doznali o Matijinoj darežljivosti. Matija je izbjegavao otvoreno prilagati vlastita sredstva apostolskoj riznici zbog toga
što je strahovao da Isus i njegovi učenici mogu smatrati njegove novce okaljanim; tako je često pri prilozima koristio
imena drugih vjernika. Tijekom ranijih mjeseci kad je znao da je njegova prisutnost među apostolima djelomično
predstavljala stvar kušnje, Matija je često dolazio u iskušenje da im stavi na znanje da je podmirivao njihove svakodnevne
potrebe, ali nikad nije podlijegao ovom iskušenju. Dok je pri svakom otvorenom izrazu prezira prema publikanima gorio od
želje da obznani svoju darežljivost, Levi se uvijek uspijevao uzdržati od ovog nagona. 139:7.9 U slučajevima kad je tjedna
suma bila niža od procjenjenih troškova, Levi se često oslanjao na osobna sredstva. Pored toga je svakom prilikom kad je
jako želio čuti Isusova učenja, više volio ostati uz njega i čuti njegove nauke čak i ako je znao da će se kasnije morati sam
snalaziti da skupi neophodne novce. Ali Levi je od sveg srca želio da Isus dozna da je veći dio novaca dolazio iz njegovog
džepa! Slabo je uviđao da je Učitelj to već znao. Ni jedan apostol nikad nije doznao da ih je Matija izdržavao u tolikoj mjeri
da je prilikom progona, kad je pošao u objavu evanđelja kraljevstva, praktično bio bez prebijene pare. 139:7.10 Kad su
progoni nagnali vjernike da se odreknu Jeruzalema, Matija se uputio prema sjeveru, gdje je propovijedao kraljevstvo i
krstio vjernike. Dok su ga njegovi prijatelji iz negdašnjih apostolskih redova smatrali izgubljenim, Matija je išao kroz Siriju,
Kapadociju, Galaciju, Bitiniju i Traciju. I na Traciji, u Lisimaciji, ih je opkolila i usmrtila određena grupa židovskih nevjernika
koja je bila u zavjeri s Rimskim vojnicima. I ovaj preporođeni publikan je ugledao smrt s pobjedničkom vjerom spasenja
koju je tako dobro naučio od Učitelja tijekom njegovog skorašnjeg života na zemlji.

8. TOMA DIDIMUS

139:8.1 Toma je bio osmi apostol i izabranik apostola Filipa. Dok je kasnije postao poznat kao "sumnjičavi Toma," njegovi
ga prijatelji i apostoli nisu smatrali odveć beznadežnim sumnjičavcem. Točno da je imao logičan i skeptičan um, ali je
imao i neku vrstu hrabre odanosti zbog koje ga njegovi najbliži poznanici nisu mogli smatrati sitničavim skeptikom.
139:8.2 Kad se pridružio apostolima, Toma je imao dvadeset devet godina i četvero djece. Bio je tesar i klesar, dok je
odnedavno postao ribar i boravio u Tariceji, smještenoj na zapadnoj obali Jordana na mjestu gdje se Joradanizliva iz
Galilejskog mora i imao je reputaciju jednog od vodećih građana svog malog mjesta. Dok nije imao bitnije naobrazbe,
imao je oštar i pronicav um i bio je djete izvanrednih roditelja koji su živjeli u Tiberijadi. Od svih apostola jedino je Toma
imao analitičan um; bio je instinski znanstvenik apostolske grupe. 139:8.3 Toma nije imao srećno rano djetinjstvo; njegovi
roditelji nisu imali posve srećan brak i ovo se odrazilo na Tomin kasniji život. Neslaganje i svadljivost rano postaju dio
njegove prirode. Čak se i njegova žena radovala kad se Toma pridružio apostolima; osjećala se bolje kad nije imala svog

~ 229 ~
pesimističnog muža pored sebe. Toma je štoviše imao nalete sumnjičavosti i zahvaljujući ovim naletimasumnjičavosti
drugi apostoli nisu lako mogli s njim izići na kraj. Petar je isprva bio veoma uzrujan zbog Tome i žalio se svom bratu
Andriji da je Toma bio "zao, gadan i uvijek sumnjičav." Ali što su njegovi drugovi bolje poznavali Tomu, to im se više
sviđao. Otkrili su da je bio visoko častan i duboko odan. Dok je bio savršeno iskren i nedvojbeno istinoljubiv, bio je rođeni
cjepidlaka koji je s vremenom postao istinski pesimista. Njegov analitični um je postao proklet sumnjičanjem. Kad se
pridružio dvanaestorici apostola i kad je na taj način došao u kontakt s Isusovim plemenitim karakterom, Toma je upravo
prolazio kroz period gubitka vjere u svoje bližnje. Ovaj kontakt s Učiteljem je smjesta počeo preobražavati cijelu Tominu
prirodu i izazivati duboke promjene u mentalnim reakcijama na njegove bližnje. 139:8.4 Tomina velika snaga počiva u
jako analitičnom umu kao i njegovoj nepokolebljivoj hrabrosti - nakon što bi donio određenu odluku. Njegova velika
slabost počiva u sumnjičavom dvoumljenju koje nije prevazišao za cijelog svog zemaljskog života. 139:8.5 U okviru
apostolske organizacije, Toma je bio zadužen za upravu nad planom putovanja i uspješno je nadzirao aktivnosti i pokrete
apostolskog zbora. Dok je bio dobar izvršitelj i izvanredan poslovni čovjek, bilo mu je teško prevazići nestabilnost
raspoloženja; iz dana u dan je bio drugačija osoba. Prije nego što će prići apostolima bio je sklon melanholičnom
prepuštanju mračnim mislima, dok je kontakt s Isusom i njegovim apostolima uveliko izliječio ovu Tominu tmurnu
introspekciju. 139:8.6 Isus je jako uživao u Tominu društvu i vodili su niz dugih osobnih razgovora. Tomina prisutnost
među apostolima predstavlja veliku utjehu svim časnim ali sumnjičavim osobama, kao i veliko ohrabrenje mnogim
namučenim umovima da uđu u kraljevstvo, čak i ako nisu mogli istinski razumjeti sve duhovne i filozofske faze Isusovog
nauka. Tomino članstvo među dvanaestoricom stoji kao objava da Isus voli čak i one koji časno i iskreno sumnjaju.
139:8.7 Dok su drugi apostoli duboko poštovali Isusa zbog neke naročite crte njegove ličnosti, Toma je poštovao Učitelja
zbog njegovog jako uravnoteženog karaktera. Toma je imao sve veće divljenje i poštovanje prema osobi koja je mogla biti
tako milostiva i nježna, a istovremeno tako nepokolebljivo pravedna i ispravna; biti čvrsta, ali ne i tvrdoglava; spokojna, ali
ne i ravnodušna; suosjećajna i spremna pomoći, dok se nikad nije uplitatala u tuđe poslove i dok nije težila diktatorstvu;
tako jaka, a istovremeno tako nježna; tako čvrsta, ali ne i gruba i neotesana; tako pomnjiva, ali ne i kolebljiva; tako čiste
duše i nedužna, a u isto vrijeme tako muževna, agresivna i prodorna; tako istinski hrabra, a ne i nagla ili lakomislena;
takavljubitelj, ali ne i idolopoklonik prirode; tako nestašna i duhovita, bez imalo ispraznosti i frivolnosti. Tomu je očarala
ova neusporediva simetrija ličnosti. Od svih apostola, moguće da je uživao najviše intelektualno razumijevanje i
poštovanje Isusove ličnosti. 139:8.8 Pri svakom apostolskom vijećanju, Toma je uvijek bio oprezan prije svega
zagovarajući sigurnost, ali nakon što je njegov konzervativizam odbijen ili nadglasan, uvijek je bio prvi koji je neustrašivo
kretao u sprovedbu prihvaćenog programa. Uvijek je bio taj koji se protivio planu koji je smatrao lakomislenim i preuzetnim

~ 230 ~
boreći se do samog kraja, ali kad bi Andrija stavio prijedlog na glasanje i nakon što bi svi apostoli podržali ono čemu se on
tako žustro protivio, Toma je prvi govorio: "Idemo!" Znao je podnijeti poraz. Nije bio zlopamtilo i nije njegovao osjećaj
povrijeđenosti. Dok se uvijek protivio Isusovom izlaganju opasnosti, nakon što bi Gospodin odlučio poduzeti rizik, Toma je
uvijek bodrio apostole riječima, "Hajdemo i mi da umremo s njim!" 139:8.9 Toma je na neki način nalikovao Filipu; dok je
uvijek htio "da mu se pokaže," njegovi spoljašnji izrazi sumnjičanja počivaju na posve drugačijim intelektualnim
operacijama. Toma je bio analitičan, a ne samo skeptičan. U pogledu osobne fizičke hrabrosti, bio je jedan od najhrabrijih
apostola. 139:8.10 Toma je imao svoje loše dane; s vremena na vrijeme je bio tužan i potišten. Prošao je kroz veliku
mladalačku patnju zbog gubitka sestre blizankinje u devetoj godini, što je uveliko dodalo njegovim kasnijim
temperamentalnim problemima. Svakom prilikom kad bi klonuo duhom, u pomoć bi mu pritekli bilo Natanael, Petar ili vrlo
često, jedan od Alefejevih blizanaca. Na žalost, kad god je bio u najdubljoj depresiji, Toma je izbjegavao direktan kontakt
s Isusom. Ali Učitelj je bio dobro upoznat s ovim problemima i pun suosjećajne naklonosti prema ovom apostolu koji je
patio od depresije i progona vlastitim sumnjama. 139:8.11 Andrija bi nekon prilikom dopustio da se Toma osami na
nekoliko dana. Ali Toma je brzo naučio da ovo nije bilo mudro činiti; rano je otkrio da mu se pri svakom napadu
potištenosti najbolje bilo držati svojih aktivnosti i ostati u blizini svojih prijatelja. Ali unatoč svemu što se događalo u
njegovom emocionalnom životu, zadržao je svoju apostolsku poziciju. Kad bi došlo vrijeme da se krene dalje, uvijek je bio
taj koji je govorio, "Idemo!" 139:8.12 Toma predstavlja odličan primjer čovjeka obuzetog sumnjama koji zna suočiti i
pobjediti svoje sumnje. Imao je veličanstven um; nije bio zanovijetan kritičar. Bio je logičan mislilac,najoštriji test istinitosti
Isusa i njegovih apostola. Isus i njegov rad ne bi bili u stanju zadržati osobu poput Tome da nisu bili nepatvoreni i istiniti
od početka do kraja. Imao je oštar i siguran osjećaj za stvarnost. Da je ikad naišao na nešto lažno ili prijevamo, Toma ne
bi ostao s njima. Dok znanstvenici ne moraju biti u stanju potpuno razumjeti Isusa i njegov rad na zemlji, s Učiteljem i s
njegovim prijateljima je živio je i radio čovjek s umom pravog znanstvenika - Toma Didimus - i on je vjerovao u Isusa iz
Nazareta. 139:8.13 Toma je teško podnio Isusovu kušnju i raspeće. Dok je neko vrijeme bio na samom dnu očajanja,
uspio je prikupiti hrabrost, držati se uz apostole i biti s njima kad su dočekali Isusa na Genezaretskom jezeru. Neko
vrijeme je bio podlijegao sumnjičanju i depresiji, ali je s vremenom prikupio vjeru i hrabrost. Mudro se savjetovao s
apostolima nakon Duhova i kad su se uoči progona svi rasuli na svoju stranu, otišao je na Kipar, Kretu, sjevernoafričku
obalu i Siciliju, objavljujući radosnu vijest kraljevstva i krsteći vjernike. I nastavio je propovijedati i krstiti sve dok ga agenti
Rimske vlasti nisu uhitili i stavili u tamnicu na Malti. Počeo je pisati o Isusovom životu i učenjima tek nekoliko tjedana prije
smrti.

~ 231 ~
 9 I 10. JAKOV I JUDA ALFEJEVI

139:9.1 Jakov i Juda, Alfejevi sinovi blizanci i ribari koji su živjeli u blizini Kerese, predstavljaju devetog i desetog
apostola, izabranike Jakova i Ivana Zebedejevih. Imali su dvadeset šest godina i bili su oženjeni; Jakov je imao troje, a
Juda dvoje djece. 139:9.2 Nije moguće opširnije govoriti o ovoj dvojici svagdašnjih ribara. Dok su voljeli Učitelja i dok je
Isus volio njih, nikad nisu prekinuli njegova predavanja ni jednim jedinim pitanjem. Razumjeli su jedino mali dio filozofskih
rasprava i teoloških debata svojih prijatelja apostola, ali ih je radovalo to što su bili pripadnici apostolske grupe velikih
ljudi. Imali su gotovo identičan izgled, mentalne osobine i mjeru duhovnog razumijevanja. Što se može reći o jednom,
treba zabilježiti i o drugom. 139:9.3 Andrija im je dao zadatak da održavaju red među masama. Objavljivali su čas
propovijedi djelujući kao opći služitelji i potrčkala apostolske grupe. Pomagali su Filipu s nabavkama, slali novce obiteljima
u Natanaelovo im i uvijek bili spremni priskočiti u pomoć svakom pojedinom apostolu. 139:9.4 Brojni pripadnici
svagdašnjih ljudi koji nalikuju ovim osobama nalaze veliko ohrabrenje što su ova blizanci bili počašćeni apostolskim
pozicijama. Sama apostolska postavka ovih dvaju prosječnihsvagdašnjih blizanaca otvara vrata kraljevstva velikom broju
malodušnih vjernika. Svagdašnji ljudi su štoviše lakše prihvaćali upravu od službenika koji su im toliko nalikovali. 139:9.5
Jakov i Juda, poznati kaoTedija i Lebija, nisu imali jakih ili slabih osobina. Apostoli su im dali nadimke koji jedino
dobronamjerno govore o njihovoj prosječnosti. Bili su "najniži među apostolima," što su znali i što im nije smetalo. 139:9.6
Jakov Alfejev je naročito volio Isusa zbog Učiteljeve jednostavnosti. Dok blizanci nisu mogli shvatiti Isusov um, mogli su
pojmiti suosjećajnu sponu koja ih je vezivala s Učiteljevim srcem. Nisu bili velikog uma; dok se štoviše s poštovanjem
mogu nazvati priglupim, oni nose istinsko iskustvo u okviru svoje duhovne prirode. Vjerovali su u Isusa; bili su božji sinovi
i pripadnici kraljevstva. 139:9.7 Isusova nerazmetljiva poniznost predstavlja to što je privuklo Judu Alfejevog. Takva
poniznost, zajedno s velikim osobnim dostojanstvom, ostavlja snažan dojam na Judu. Ovo jednostavno djete prirode jako
cijeni to što je Isus uvijek molio sve primatelje svojih nesvakidašnjih djela da o njima nikom ne govore. 139:9.8 Blizanci su
bili dobroćudni, prostoumni služitelji koje su svi voljeli. Isus je primio ove mladiće ograničenog talenta na visoke pozicije
svog privatnog osoblja zbog toga što na svjetovima prostora žive neizrecivi milijuni drugih sličnih jednostavnih i bojažljivih
duša kojima također želi izraziti dobrodošlicu u aktivan kolegijum vjernika sa sobom i svojim odaslanim Duhom Istine. Isus
ne gleda s prezirom na malenkost, već jedino na zlo i grijeh. Dok su Jakov i Juda uistinu bili mali, bili su vjerni. Bili su
jednostavni i neuki, ali su istovremeno imali velika srca, ljubeznost i darežljivost. 139:9.9 I ovi su jednostavni ljudi bili tako
zahvalno ponosni kad je Gospodin odbio primiti određenog bogataša u redove svojih evanđelista prije nego proda svoje
bogatstvo i pomogne siromasima. Kad je svijet ovo čuo i ugledao blizance među njegovim glasnicima, znali su zasigurno

~ 232 ~
da Isus ne pravi razliku među ljudima. Ali jedino božanska institucija - nebesko kraljevstvo - ikad može biti izgrađena na
tako prosječnom ljudskom temelju! 139:9.10 Blizanci su se jedino dva puta kroz cijeli svoj kontakt s Isusom usudili
postaviti javna pitanja. Judu je jednom radoznalost navela da postavi pitanje dok je Učitelj govorio o svom otvorenom
otkrivenju cijelom svijetu. Bio je pomalo razočaran što više neće biti tajni koje pripadaju jedino apostolima kad je upitao:
"Ali, Učitelju, kad ti sebe tako objaviš svijetu, kako ćeš onda nama ukazati pristranost predsvijetom ako više ne
posjedujemo naročita ispoljenja tvoje dobrote?" 139:9.11 Blizanci su vjerno služili do samoga kraja, do tamnih dana
kušnje, raspeća i očajanja. U svom srcu nikad nisu izgubili vjeru u Isusa i (izuzev Ivana) prvi su vjerovali u njegovo
uzašašće. Ali oni nisu bili u stanju shvatiti utemeljenje kraljevstva. Uskoro nakon Učiteljevog raspeća, vratili su se svojim
obiteljima i mrežama; njihov rad je bio završen. Nisu imali sposobnosti da se upuste u složenije borbe u korist kraljevstva.
Živjeli su i umrli su svjesni da su bili počašćeni i blaženi s četiri godine bliskog i osobnog druženja s Božjim Sinom,
suverenim stvoriteljem svemira.

11. ŠIMUN REVNITELJ

139:11.1 Šimuna Revnitelja, jedanaestog apostola, je izabrao Šimun Petar. Bio je to sposoban čovjek iz dobre linije
predaka koji je živio sa svojom obitelji u Kafarnaumu. Bilo mu je dvadest osam godina kad se pridružio apostolima. Bio je
žustar agitator koji je imao jezik brži od pameti. Isprva je bio trgovac u Kafarnaumu, dok se zatim u cjelosti posvetio
patriotskoj organizaciji Revnitelja. 139:11.2 Šimun Revnitelj je bio zadužen za razonodu i relaksaciju apostolske grupe i
pokazao se vrlo uspješnim prilikom organizacije rekreativnih aktivnosti apostolske grupe. 139:11.3 Šimunova snaga
počiva u inspirativnoj odanosti. Apostoli bi poslali po Šimuna pri svakom susretu s muškarcima i ženama koji su se
neodlučno dvoumili ne znajući da li da uđu u kraljevstvo. Ovom entuzijastičnom zagovaratelju spasenja kroz vjeru u Boga
obično nije trebalo više od petnaest minuta da odagna sumnje, porazi neodlučnost i da ugleda novu dušu rođenu u
"slobodi vjere i radosti spasenja." 139:11.4 Šimunova velika slabost počiva u njegovom materijalističkom stanovištu. Nije
mu se bilo lako promijeniti od židovskog nacionaliste u duhovnog internacionalistu. Dok su četiri godine bile prekratko
vrijeme za ovu intelektualnu i emocionalnu preobrazbu, Isus je uvijek bio strpljiv sa Šimunom. 139:11.5 Jedna velika stvar
u vezi s Isusom i ono što je Šimun jako volio počiva u Učiteljevom spokojstvu, sigurnosti, uravnoteženosti i neizrecivoj
sabranosti. 139:11.6 Iako je bio mahniti revolucionar, neustrašivi agitator, Šimun je postupno naučio podjarmiti svoju
usijanu prirodu i postati snažan i uspješan propovjednik "slave Boga na visini i na zemlji mira ljudima koje ljubi." Šimun je
odlično znao voditi rasprave; nije se volio svađati. I kad se trebalo nositi s obrazovanim Židovima koji su se strogo držali
slovazakona ili s intelektualnim smicalicama Grka, zadatak je uvijek pripisivan Šimunu. 139:11.7 Dok je Šimun bio

~ 233 ~
buntovnik obučen u odijelo ikonoklaste, Isus ga je uspio pridobiti na stranu viših predodžbi nebeskog kraljevstva. Šimun
se uvijek poistovjećivao sa strankom protesta, dok je u ovom slučaju prišao stranci napretka, neograničenog i vječnog
napredka duha i istine. Šimun je bio čovjek snažne odanosti i tople osobne privrženosti koji je jako volio Isusa. 139:11.8
Isus se nije bojao poistovijetiti s poslovnim ljudima, radnicima, optimistima, pesimistima, filozofima, skepticima,
publikanima, političarima i patriotima. 139:11.9 Gospodin je mnogo puta razgovarao s Šimunom, ali nikad nije posve
uspio preokrenuti ovog vatrenog židovskog nacionaistu u internacionalistu.Isus je često govorio Šimunu da je dobro težiti
promjeni društvenog, ekonomskog i političkog ustrojstva, dok je uvijek dodavao: "Ali ovo nije posao nebeskog kraljevstva.
Mi moramo biti odani izvršenju Očeve volje. Mi trebamo djelovati u ulozi poslanika duhovne vlade neba i mi se ne
smijemo neposredno zanimati s bilo čim izuzev reprezentacije volje i karaktera nebeskog Oca koji stoji na čelu vlade čiju
svjedodžbu nosimo." Šimunu je isprva bilo teško sve ovo shvatiti, dok je s vremenom djelomično shvatio značenje
Učiteljevog nauka. 139:11.10 Kad su se apostoli uoči Jeruzalemskih progona razišli svaki na svoju stranu, Šimun se
privremeno povukao s pozicije. Bio je doslovno slomljen. Kao nacionalistički patriot odrekao se svojih uvjerenja u korist
Isusovih učenja; sad je sve bilo izgubljeno. Bio je očajan, ali je kroz nekoliko godina prikupio nade i pošao u proglašenje
evanđelja nebeskog kraljevstva. 139:11.11 Otišao je u Aleksandriju i nakon što je radio u dolini Nila, stigao je do samog
srca Afrike, gdje je propovijedao Isusovo evanđelje i krstio vjernike. I tako je radio sve dok nije ostario i
onemoćao.Preminuo je i bio sahranjen u srcu Afrike.

12. JUDA ISKARIOT

139:12.1 Juda Iskariot, dvanaesti apostol, je izabran od Natanaela. Rođen je u Keriotu, gradiću južne Judeje. Za njegove
mladosti, Judini roditelji su se preselili u Jeriho, gdje je živio i radio za svog oca u raznim poslovnim poduhvatima, sve dok
se nije počeo zanimati za učenja i rad Ivana Krstitelja. Judini roditelji su bili Saduceji koji su ga razbaštinili nakon što je
prišao Ivanovim učenicima. 139:12.2 Kad je Natanael sreo Judu u Tariceji, ovaj je tražio posao na donjem kraju
Genezaretskog jezera. Kad je prišao apostolima, Juda je imao trideset godina i nije bio oženjen. Vjerojatno je bio
najobrazovaniji apostol i jedini Judejac u Učiteljevoj apostolskoj obitelji. Juda nije imao izražajnih crta utemeljenih na
osobnoj snazi, iako su se mnoge njegove crte spolja doimale obilježjima kulture i navikama obuke. Dok je bio dobar
mislilac, često nije posve iskreno razmišljao. Juda nije imao istinske samospoznaje; nije bio sasvim iskren prema samom
sebi. 139:12.3 Andrija je postavio Judu na mjesto blagajnika apostolske grupe, na poziciju kojoj je ovaj izvanredno
pristajao i čije je obveze časno, vjerno i uspješno podmirivao sve dok nije izdao Isusa. 139:12.4 Nije bilo Isusove naročite
crte koju je Juda volio više od Učiteljeve uopćeno privlačne i jako šarmantne ličnosti. Juda nikad nije bio u stanju prevazići

~ 234 ~
svoje Judeanske predrasude prema svojim drugovima iz Galileje; čak je u svom umu znao kriticirati mnoge Isusove
osobine. Onoga kojeg su ostali apostoli smatrali savršenim čovjekom, onim koji se "ističe među tisućama i sav je od
ljupkosti," ovaj se samozadovoljni Judeanac često usuđivao kriticirati u svom srcu. Uistinu se bavio mišlju da je Isus bio
plašljiv i da se donekle bojao potvrditi svoju moć i autoritet. 139:12.5 Juda je bio dobar poslovni čovjek. Čovjek je morao
imati takt, sposobnost i strpljenje kao i pomnu odanost, kako bi vodio financijske poslove idealističnog Isusa, da ne
govorimo o hvatanju u koštac s kaotičnim poslovnim metodama nekih njegovih apostola. Juda je uistinu bio uspješan
izvršitelj, dalekovid i snalažljiv financijer. I jako se zalagao za apostolsku organizaciju. Nitko od dvanaestorice nikad nije
kriticirao Judu. S njihovog gledišta, Juda Iskariot je bio izvanredan blagajnik, učen čovjek, odan (iako pomalo kritičan)
apostol i u svakom smislu riječi, veliki uspjeh. Apostoli su voljeli Judu; uistinu je bio jedan od njih. Juda je najvjerojatnije
vjerovao u Isusa, ali sumnjamo da je uistinu volio Učitelja cijelim svojim srcem. Judin slučaj slikovito govori o istinitosti
izreke: "Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi u propast." Čovjek lako može postati žrtva lagodne obmane
prijatnog prilagođenjaputevima grijeha i smrti. Možete biti sigurni da je Juda uvijek bio financijski odan Učitelju i svojim
prijateljima apostolima. Novci nikad nisu mogli biti podstrek njegovoj izdaji Učitelja. 139:12.6 Juda je bio jedini sin roditelja
koji nisu imali mudrosti. Kad je bio vrlo mlad, stalno su mu ugađali i povlađivali; bio je razmažen. Kad je odrastao, imao je
pretjeranu sliku osobne vrijednosti. Nije znao podnijeti poraz. Imao je nestabilnu i iskrivljenu slikuispravnosti; odao se
uživanju mržnje i sumnjičavosti. Odlično je znao izvitoperiti riječi i djela svojih prijatelja pogrešnim tumačenjem. Juda je
cijelog svog života njegovao naviku izravnavanja računa s onima koji su ga tobože krivo tretirali. Imao je iskrivljen osjećaj
vrijednosti i odanosti. 139:12.7 S Isusovog stanovišta, Juda je bio test vjere. Učitelj je od samog početka u cjelostishvaćao
slabost ovog apostola i dobro je znao opasnosti koje su pratile njegov ulazak u apostolski kolegijum. Ali priroda Božjih
Sinova daje svakom stvorenom biću punu i ravnopravnu priliku za spasenje. Isus je želio pokazati ne samo smrtnicima
ovog, već i promatračima s nebrojenih drugih svijetova, da pri svakoj sumnji u iskrenost i svesrdnost odanosti određenog
stvorenja nebeskog kraljevstva, suci uvijek potpuno prihvaćaju dotičnog kandidata koji se nalazi pod sumnjom. Vrata
vječnog spasenja stoje širom otvorena svima; "tko god hoće može doći;" izuzev vjere onog koji dolazi, ne postoje nikakve
druge restrikcije ili odreditelji. 139:12.8 I Isus je upravo iz ovog razloga dopustio Judi da ide do samog kraja, uvijek čineći
sve što je bilo u njegovoj moći kako bi preobrazio i spasio ovog slabog i zbunjenog apostola. Ali kad čovjek ne primi
svjetlo s iskrenošću i kad ne živi u skladu s ovim svjetlom, ono postaje tama u njegovoj duši. Dok je Juda intelektualno
uznapredovao u pogledu Isusovih učenja o kraljevstvu, on nije uznapredovao u postignuću karaktera onako kako su to
učinili drugi apostoli. On nije uspio ostvariti uspješan unutarnji napredak u duhovnom iskustvu. 139:12.9 Dok se sve više
odavao mračnim mislima o osobnom razočaranju, Juda je na kraju postao žrtva ozlojađenosti. Njegovi osjećaju su mnogo

~ 235 ~
puta povrijeđeni i postao je nenormalno sumnjičav prema svojim najboljim prijateljima, uključujući i samog Učitelja. Na
kraju je postao opsjednut idejom o poravnavanju računa, odmazdi po svaku cijenu, čak i izdaji svojih drugova i svog
Učitelja. 139:12.10 Ali ova zla i opasna ideja nije poprimila zaključni oblik sve do onog dana kad je zahvalna žena izlila
skupocjenu pomast na Isusova stopala. Ovo se Judi učinilo rastrošnim i kad je Isus tako cjelovito i pred svima odbacio
njegov javni protest, bila je to posljednja kap. Ovaj je događaj u njemu pokrenuo svu mržnju, povrijeđenost, zlobu,
predrasude, ljubomoru i osvetu koji su se nakupljali za cijelog Judinog života i on je odlučio izravnati račune, ali nije znao
s kim; i tako je usmjerio cjelokupno zlo svoje prirode protiv jedne nedužne osobe u ovoj ništavnoj drami svog nesrećnog
života jedino zato što je Isus slučajno igrao glavnu ulogu u epizodi koja označava njegov prijelaz iz naprednog kraljevstva
svjetla u samoizabranu domenu tame. 139:12.11 Učitelj je više puta privatno kao i javno, opomenuo Judu skečući mu
pažnju na to da je poklizivao, ali božanska upozorenja obično ne sotavljaju utiska u ogorčenoj ljudskoj prirodi. Isus je
učinio sve što je bilo moguće i u skladu s čovjekovom moralnom slobodom, da spriječi Judin izbor pogrešnog puta. Na
koncu je došao veliki test. Sin ozlojađenosti je odlučio posrnuti; podlijegao je gorkim i ništavnim nalozima svog ponosnog i
osvetoljubivog uma opterećenog pretjeranim osjećajem vlastite vrijednosti i brzo zaglibio u zbunjenosti, očajanju i
pokvarenosti. 139:12.12 Juda se zatim upustio u bijednu i sramotnu spletku koja je imala za cilj izdaju svog Gospodina i
Učitelja i brzo je sproveo ovu podlu zamisao. Dok se bavio izradom svojih planova podle izdaje koji su začeti u dubinama
ljutnje, doživio je časove kajanja i sramote, dok se u periodima razboritosti kukavički i u vlastitu obranu bavio mišlju da
Isus eventualno može ispoljiti svoju moć i u posljednji trenutak spasti svoj život. 139:12.13 Po okončanju ovog ništavnog i
grešnog procesa, ovaj je smrtnik i otpadnik kojem nije mnogo značilo što je prodao svog prijatelja za trideset srebrenjaka
kako bi zadovoljio svoju dugotrajnu žudnju za osvetom, pohitio da izvrši završni čin drame bijega od stvarnosti smrtničke
egzistencije -samoubojstvo. 139:12.14 Ostali apostoli su bili užasnuti - zapanjeni. Isus se odnosio prema izdajniku jedino
sa sažaljenjem. Drugim svjetovima je bilo teško oprostiti Judi i njegovo se ime izbjegava širom prostranog svemira.

POGLAVLJE 140: APOSTOLSKA POSTAVKA DVANAESTORICE

140:0.1 KRATKO prije podneva u nedjelju 12. siječnja 27. godine p. K., Isus je sazvao apostole radi postavke u ulozi
javnih glasnika evanđelja kraljevstva. Apostoli su već dulje očekivali ovaj poziv; stoga se ovog jutra nisu odveć udaljavali
od obale. Većina se zadržala u blizini obale, gdje su k mreže i krpali mreže i opravljali ribarsku opremu. 140:0.2 Dok je
Isus išao obalom i pozivao apostole, prvo je rukom signalizirao Andriji i Petru koji su ribarili nedaleko od obale; zatim je
pozvao Jakova i Ivana, koji su bili u brodu nedaleko od obale gdje su krpili mreže i razgovarali sa svojim ocem
Zebedejem. Dvojicu po dvojicu, Isus je pozvao i ostale apostole i kad je oko sebe okupio svih dvanaest, uputio se s njima

~ 236 ~
u brda sjeverno od Kafarnauma gdje je nastavio poučavati i pripremati ih za zvaničnu postavku. 140:0.3 Bila je to rijetka
prilika kad su sva dvanaestorica apostola bili tihi; čak je i Petar bio zaokupljen mislima. Konačno je došao čas na koji su
tako dugo čekali! Išli su nasamo s Učiteljem kako bi sudjelovali u nekoj vrsti svečane ceremonije osobnog posvećenja i
kolektivnog odavanja svetom zastupanju svoga Učitelja pri proglašenju kraljevstva njegovog Oca.

1. PRIPREMNA POUKA

140:1.1 Prije nego što će ih formalno postaviti, Isus se obratio dvanaestorici apostola koji su sjedili oko njega: "Moja
braćo, došao je čas kraljevstva. Doveo sam vas ovdje da budemo nasamo i da vas predstavim Ocu kao poslanike
kraljevstva. Neki su od vas čuli što sam rekao o ovom kraljevstvu u sinagogi, kad sam vas prvi put pozvao. Od kad ste mi
se pridružili i počeli raditi u gradovima oko Genezaretskog jezera, svi ste imali prilike naučiti o Očevom kraljevstvu. A sad
vam namjeravam reći nove istine o kraljevstvu. 140:1.2 "Novo će kraljevstvo koje moj Otac namjerava utemeljiti u srcima
svoje zemaljske djece biti vječna domena. Neće biti kraja upravi moga Oca u srcima onih koji žele činiti njegovu volju.
Kažem vam da moj Otac nije Bog Židova ili nežidova. Mnogi će doći s istoka i zapada i sjesti s nama u Očevom
kraljevstvu, dok će mnoga Abrahamova djeca odbiti da uđu u ovo novo bratstvo uprave Očevog duha u srcima ljudske
djece. 140:1.3 "Moć ovog kraljevstva ne počiva u vojnoj snazi ili u moći bogatstva, već u slavi božanskog duha koji će
doći da uči umove i da vlada srcima novorođenih građana ovog nebeskogkraljevstva - Božjih sinova. Ovo je bratstvo
ljubavi u kojem vlada pravednost i čiji je bojni poklik: "Mir na zemlji a među ljudima dobra volja." Ovo je kraljevstvo koje
ćete uskoro početi proglašavati predmet čežnje dobrih ljudi svih stoljeća, predmet nade cijele zemlje i ispunjenje mudrih
obećanja svih proroka. 140:1.4 "Ali pred vama, moja djeco, kao i pred svima koji vas budu slijedili u ovom kraljevstvu, stoji
ozbiljan test. Jedino vas vjera može provesti kroz njegove portale, a ako želite nastaviti uzlaziti progresivnim životom
božanske zajednice, morate proizvesti plodove duha moga Oca. Zaista, zaista, kažem vam, neće svatko koji kaže,
‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju mog Oca koji je na nebu. 140:1.5 "Vaša
poruka svijetu neka bude: Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost i kad ovo nađete, nadodaće vam se sve
druge stvari koje su bitne u vječnom življenju. I koristim ovu priliku kako bih vam objasnio da ovo kraljevstvo moga Oca
neće doći tako da se njegova moć može uočiti spolja, niti će biti nedolično iskazano. Stoga ne navješćujte kraljevstvo
govoreći, ‘Evo ga ovdje’ ili ‘Eno ga ondje,’ jer ovo je kraljevstvo Božje koje proglašavate Bog koji je u vama. 140:1.6 "Tko
god želi biti velik u kraljevstvu moga Oca, neka bude svačiji poslužnik; i tko god želi biti prvi među vama, neka bude sluga
svojoj braći. Ali nakon što istinski budete primljeni kao građani nebeskog kraljevstva, nećete više biti sluge već sinovi,
sinovi živućeg Boga. I tako će ovo kraljevstvo napredovati u svijetu, sve dok ne poruši sve prepreke i dok ne navede sve

~ 237 ~
ljude da spoznaju moga Oca i da vjeruju u životonosnu istinu koju sam došao objaviti. Kraljevstvo je blizu i u ovom
trenutku i neki od vas sigurno neće umrjeti a da ne vide dolazak Božje vlasti u velikoj moći. 140:1.7 "I ovo što sada
svjedočite, ovaj skromni početak koji se sastoji od dvanaest svagdašnjih ljudi, treba porasti i biti umnožen sve dok s
vremenom cijeli svijet ne bude pun hvale u slavu moga Oca. I ljudi neće znati da ste bili sa mnom i da ste naučili o
stvarnostima kraljevstva zahvaljujući riječima koje budete govorili, već zahvaljujući životima koje budete živjeli. I dok ne
želim vaše umove opteretiti mukotrpnim teretom, želim postaviti svečanu odgovornost pred vaše duše da me zastupate u
svijetu kad vas budem napustio kao što ja sada zastupam moga Oca u ovom životu koji živim u čovječjem obličju." Isus je
ustao kad je završio s govorom.

2. POSTAVKA

140:2.1 Isus je dalje rekao dvanaestorici smrtnika koji su upravo saslušali njegov proglas o kraljevstvu da kleknu u krugu
oko njega. Učitelj je zatim položio ruke na glavu svakog pojedinačnog apostola, započinjući od Jude Iskariota i
završavajući s Andrijom. Kad ih je blagoslovio, podigao je ruke i pomolio se: 140:2.2 "Moj Oče, predstavljam ti ove ljude,
moje glasnike. Među svom našom djecom zemaljskom, odabrao sam ovu dvanaestoricu da idu u svijet i da me zastupaju
kao što sam ja došao tebe zastupati. Voli ih i budi s njima kao što si volio mene i bio uz mene. I ovom prilikom, Oče, daj
mudrost ovim ljudima u čije ruke postavljam sve poslove nastupajućeg kraljevstva. Ja nameravam, ako nije protivno tvojoj
volji, ostati na zemlji još neko vrijeme da im pomognem pri poslovima kraljevstva. Još jednom ti Oče hvala za ove ljude
koje ti povjeravam na čuvanje, dok ja idem raditi na dovršenju zadaće koju si mi dao." 140:2.3 Kad je Isus završio s
molitvom, apostoli su još uvijek bili pognuti na svojim mjestima. I prošlo je dosta vremena prije nego se Petar usudio
podići pogled prema Učitelju. Jedan po jedan, apostoli su zagrlili Isusa ne govoreći ni riječi. Mjesto je bilo prožeto
dubokom tišinom dok je mnoštvo nebeskih bića posmatralo ovaj svečani i sveti prizor - kozmičkog Stvoritelja koji je
upravo stavljao poslove božanskog bratstva ljudi pod upravu ljudskih umova.

3. PROPOVJED PRILIKOM POSTAVKE

140:3.1 Isus je zatim rekao: "Ova vas postavka u ulozi poslanika kraljevstva moga Oca čini zasebnom klasom odvojenom
od svih drugih ljudi na zemlji. Vi više niste obični ljudi, već ste prosvjetljeni građani druge, nebeske zemlje, okruženi
neukim stvorenjima ovog tamnog svijeta. Neće biti dovoljno ako budete živjeli onako kako ste živjeli do ovog časa, nego
od sada morate živjeti kao ljudi koji su kušali slave boljeg života i koji su poslani nazad na zemlju kao poslanici Vladara
ovog novog i boljeg svijeta. Od učitelja se očekuje više nego od učenika; od gospodara se zahtijeva više nego od sluge.
~ 238 ~
Od građana nebeskog kraljevstva više se zahtijeva nego od građana zemaljske vlasti. Neke stvari koje ću vam reći mogu
djelovati teške, ali vi ste odabrali da budete moji zastupnici u svijetu, kao što sam ja sada Očev zastupnik; i kao moji
agenti na zemlji, imate obvezu da se držite onih učenja i radnji koje odražavaju moje ideale smrtničkog življenja na
svjetovima prostora, ideale koje sam primjerno predočio u svom zemaljskom životu otkrivenja nebeskog Oca. "Šaljem vas
da proglasite slobodu duhovnim zarobljenicima, radost onima koji su okovani strahomi da izliječite oboljele, prema volji
moga Oca koji je na nebu. Kad nađete moju djecu ojađenu, hrabrite ih govoreći: 140:3.2 "Blago siromasima u duhu,
smjernima, jer njihova su blaga kraljevstva nebeskog. 140:3.3 "Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi
140:3.4 "Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju. 140:3.5 "Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati. 140:3.6 "I
recite mojoj djeci i ove riječi duhovne utjehe i obećanja: 140:3.7 "Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti. Radost onima
koji plaču, jer će primiti duh radosti. 140:3.8 "Blago milostivima, jer će primiti milost. 140:3.9 "Blago mirotvorcima, jer će
se zvati sinovi Božji. 140:3.10 "Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad
vas budu grdili i progonili i kad vam budu nepravedno pripisivali svaku vrstu opačine. Radujte se i kličite od veselja, jer
vas čeka velika nagrada na nebesima. 140:3.11 "Moja braćo, dok vas šaljem u svijet, vi ste sol zemlji, sol s životonosnim
okusom. Ali ako ova sol obljutavi, čime ćete nju osoliti? Više nije ni za što osim da se izbaci van da je ljudi pogaze.
140:3.12 "Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego
na svijećnjak, da svjetli svima u kući. Vaše svjetlo neka zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi i neka ih ova
djela navedu da slave vašeg Oca nebeskog. 140:3.13 "Šaljem vas u svijet da me zastupate i da djelujete kao poslanici
kraljevstva moga Oca; kako budete išli u svijet proglašavajući radosnu vijest, uzdajte se u Oca čiji ste poslanici. Ne opirite
se silom nepravdi; ne uzdajte se u ono što je zemaljsko. Udari li vas susjed po desnom obrazu, okrenite mu i drugi. Budite
voljni pretrpjeti nepravdu umjesto što će brat protiv brata pravdu tražiti. Ljubezno i milostivo pomozite svima koji su
ojađeni i kojima treba pomoć. 140:3.14 "Kažem vam: Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze,
blagoslovite one koji vas proklinju i molite za one koji vas prezreno iskorištavaju. I što god mislite da bih ja učinio ljudima,
to im vi učinite. 140:3.15 "Vaš Otac nebeski čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i
napravednima. Vi ste Božji sinovi; čak i više od toga, vi ste sada poslanici kraljevstva moga Oca. Budite milostivi kao što
je milostiv vaš Otac i u vječnoj budućnosti kraljevstva bit ćete savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski. 140:3.16
"Šaljem vas da spasite ljude, ne da im sudite. Na kraju svog zemaljskog života svi ćete očekivati milost; stoga za vašeg
smrtničkog života očekujem od vas da ukažete milost svojoj zemaljskoj braći. 140:3.17 Nemojte pogriješiti tako što ćete
htjeti izvaditi trn iz oka brata svojega, a brvna u svome oku ne zapažate. Najprije izvadite brvno iz svog oka, pa ćete tada
jasno vidjeti kako da izvadite trn iz oka bratova. 140:3.18 "Jasno raspoznajte istinu; bez straha živite pravednim životom; i

~ 239 ~
tada ćete biti moji apostoli i poslanici moga Oca. Čuli ste da je rečeno: "Ako slijepac vodi slijepca, obojica će u jamu
pasti." Ako želite voditi druge u kraljevstvo, sami morate hoditi u jasnom svjetlu živuće istine. U svim poslovima koji se tiču
kraljevstva, opominjem vas da pokažete pravedan sud i oštru mudrost. Ne dajte svetinje psima i ne bacajte biserja pred
svinje da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgnu. 140:3.19 "Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem
ruhu, a unutra su grabežljivi vuci. Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?
Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, niti
zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Ako želite ući u kraljevstvo
nebesko, znajte da je motiv to što se uzima u obzir. Moj Otac gleda u srca ljudi i sudi im prema njihovim unutarnjim
čežnjama i iskrenim nakanama. 140:3.20 "Tog velikog dana suda kraljevskog mnogi će mi reći: ‘Zar nismo pomoću tvoga
imena prorokovali i tvojim imenom činili mnoga veličanstvena djela?’ Ali bit ću im primoran reći, ‘Nikad vas nisam
poznavao; odlazite od mene, lažni učitelji.’ Ali svaki od vas koji čuje ovaj poziv i koji bude iskreno sproveo moj nalog da
me zastupa pred ljudima kao što ja pred vama zastupam moga Oca, može naći obilan put koji vodi u moju službu i u
kraljevstvo nebeskog Oca. 140:3.21 Isus se nikad prije nije obratio apostolima na ovaj način, jer im je ovom prilikom
govorio kao onaj koji ima najvišu vlast. S gore su sišli u sumrak, aapostoli nisu postavili ni jedno jedino pitanje.

4. VI STE SOL ZEMLJI

140:4.1 Takozvana "propovjed na Gori" nije Isusovo evanđelje. Dok u sebi nosi mnoge korisne upute, ona zapravo
predstavlja nalog koji je upućen apostolima prilikom postavke. Ona je Učiteljev osobni nalog onima koji se budu odali
proglašenju evanđelja i koji ga budu namjeravali predstaviti svijetu ljudi, kao što je on tako elokventno i savršeno
predstavio svoga Oca. 140:4.2 "Vi ste sol zemlji, sol koja čuva ukus. Ali ako ova sol obljutavi, čime ćete nju osoliti? Više
nije ni za što osim da se izbaci van da je ljudi pogaze." 140:4.3 Sol je u Isusovo doba bila vrlo dragocjena; korištena je
umjesto novca. Suvremena riječ "salary" (plaća), vuče porijeklo od riječi "salt" (sol). Sol ne samo što je začin hrani, već je i
preservativ. Ona čini druga jela ukusnijim i obavlja službu dok se troši. 140:4.4 "Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti
grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećanjak da svjetli svima u kući. Vaše svjetlo
neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela koja će ih navesti da slave vašeg Oca nebeskog. 140:4.5 Dok
svjetlo rastjerava tamu, ono može biti "zasljepljujuće" i tako proizvesti pometnju i frustraciju. Primili smo opomenu da naše
svjetlo treba tako sjati kako bi povelo naše bližnje u nove i pobožne staze uzvišenijeg življenja. Naše svjetlo treba tako
sjati da ne privlači pažnju na sebe. Čovjek između ostalog treba upotrijebiti i svoje zvanje kao djelotvoran "reflektor" ovog
svjetla života. 140:4.6 Čovjek ne gradi snažan karakter izbjegavanjem zla, već prije istinskim vršenjem dobra.

~ 240 ~
Nesebičnost je obilježje čovjekove veličine. Najviše razine samoostvarenja mogu biti rezultat obožavanja i služenja.
Radosna i djelotvorna osoba nije motivirana strahom da ne učini nešto loše, već je motivirana ljubavlju prema činjenju
dobra. 140:4.7 "Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." Ličnost je praktično nepromjenjiva; ono šte se može izmijeniti -
porasti - je moralni karakter. Najveća greška suvremenih religija počiva u negativizmu. Drvo koje ne rađa rodom "siječe se
i baca u oganj." Moralne vrijednosti ne vuku porijeklo iz čistog potiskivanja - čovjekovog povinovanja negativnoj zabrani.
Strah i stid nisu vrijedni motivi religioznog življenja. Religija ima validnost jedino kad obznanjuje očinstvo Boga i
unaprijeđuje bratstvo ljudi. 140:4.8 Djelotvorna filozofija življenja proizrasta iz spoja kozmičkog uvida sa sumom svih
emocionalnih reakcija na društveno i ekonomsko okružje.Zapamtite: Dok čovjek ne može korijenite izmijeniti svoje
nasljeđene porive, on može izmijeniti emocionale reakcije na ove porive; na taj način može izmijeniti svoju moralnu
prirodu i unaprijediti karakter. U snažnom karakteru emocionalne reakcije postaju integrirane i koordinirane; ličnost na taj
način postaje ujedinjena. Nedostatna mjera ujedinjenja slabi moralnu prirodu i budi nezadovoljstvo. 140:4.9 Bez vrijednog
cilja, život gubi usmjerenje i postaje neproduktivan, što rezultira velikim nezadovoljstvom. Isusov govor prilikom
apostolske postavke predstavlja vrhunsku životnu filozofiju. Isus je upozorio svoje učenike da se uvijek drže vjere svog
osobnog iskustva. Upozorio ih je da se ne oslanjaju na intelektualnu suglasnost, lakovjernost ili autoritet. 140:4.10
Obrazovanje treba biti vještina upoznavanja (otkrivanja) boljih metoda zadovoljenja prirodnih i nasljeđenih poriva, dok
radost predstavlja rezultat sume ovih unaprijeđenih vještina postignuća emocionalnog zadovoljstava. Osjećaj sreće tek u
maloj mjeri ovisi od okružja, premda mu prijatno okružje može bitno doprinjeti. 140:4.11 Svaki smrtnik istinski teži da
postane cjelovita osoba, da bude savršen kao što je Otac nebeski savršen i ovo je moguće postići zahvaljujući tome što je
na koncu konca "svemir istinski očinski."

5. OČINSKA I BRATINSKA LJUBAV

140:5.1 Od propovjedi na Gori do govora prilikom posljednje večere, Isus je upućivao svoje učenike da pokažu očinsku, a
ne bratinsku ljubav. Bratinskom ljubavlju čovjek voli svog susjeda onako kako voli samoga sebe i ovo je adekvatno
ispunjenje "zlatnog pravila." Ali očinska ljubav traži da volite bližnje ljude onako kako Isus voli vas. 140:5.2 Isus voli
čovječanstvo dualnom ljubavi. On je živio na zemlji kao dvostruka ličnost - ljudska i božanska. Kao Sin Božji Isus voli
čovjeka očinskom ljubavlju - on je čovjekov Stvoritelj, njegov kozmički Otac. Kao Sin Čovječji, Isus voli smrtnike kao brat -
on je istinski bio jedan od ljudi. 140:5.3 Isus nije očekivao od svojih učenika da postignu nemoguće ispoljenje bratinske
ljubavi, ali je očekivao da pokušaju biti nalik Bogu - biti savršeni kao što je savršen Otac nebeski - kako bi počeli
promatrati ljude onako kako Bog promatra svoja stvorenja i kako bi stoga počeli voljeti ljude onako kako ih Bog voli - kako

~ 241 ~
bi iskazali početke očinske srdačnosti. Tijekom ovih riječi upozorenja koje je uputio dvanaestorici, Isus je nastojao
obznaniti vezuizmeđu ovog novog koncepta očinske ljubavi i određenih emocionalnih stavova koji ulaze u sastav
čovjekovih brojnih društvenih usklađenja prema njegovom okružju. 140:5.4 Učitelj je započeo ovaj znameniti govor tako
što je ukazao na četiri stava vjere; zatim je predočio četiri vrhunske i transcendentalne reakcije očinske ljubavi koje stoje u
suprotnosti s ograničenjima posve bratinske ljubavi. 140:5.5 Prvo je govorio o onima koji su siromašni u duhu, zatim
onima koji su gladni pravednosti, potom onima koji su vični krotkosti i konačno onima koji su čistog srca. Od ovih smrtnika
koji raspoznaju duh može se očekivati da postignu visoke razine božanske nesebičnosti i altruizma zahvaljujući kojima
mogu postići izvanredno iskazanje očinske srdačnosti; oni tako i u žalosti imaju moć iskazati milosti, unaprijediti mir i
ustrajati prilikom progona, dok kroz sve ove teške situacije mogu voljeti očinskom ljubavlju i one koje je teško voljeti.
Očeva ljubav može postići razine odanosti koje daleko nadilaze bratinsku ljubav. 140:5.6 Vjera i ljubav prema ovim
blaženstvima jačaju moralni karakter i bude radost. Strah i ljutnja slabe karakter i uništavaju radost. Ova znamenita
propovjed započinje pomenom sreće, blagosti. 140:5.7 1. "Blago siromasima u duhu - smjernima." Djetetu sreća znači
zadovoljstvo uslišenja neposrednih potreba. Odrastao čovjek je voljan posijati sjemena samoodricanja kako bi ubrao
žetvu veće sreće. Sreća je prije i poslije Isusovog doba često dovođena u vezu s materijalnim bogatstvom. U pripovijedi o
Farizeju i cariniku koji su se molili u hramu, jedan se osjećao bogatim u duhu -- bio je egotističan; drugi se osjećao
"siromašnim u duhu" -- bio je smjeran. Jedan je bio sam sebi dovoljan; drugi je gladovao za istinom i bio spreman primiti
pouku. Onaj koji je bio siromašan u duhu težio je za postignućem duhovnog bogatstva -- za Bogom. I takvi tragatelji za
istinom ne moraju čekati na nagrade u dalekoj budućnosti; oni danas primaju svoju nagradu. Oni nalaze kraljevstvo
nebesko u svojim srcima i odmah doživljavaju osjećaj sreće. 140:5.8 2. "Radost žednima i gladnima pravednosti, jer će se
nasititi." Jedino će oni koji se osjećaju siromašni u duhu gladnjeti za pravednošću. Jedino smjerni traže božansku snagu i
teže za duhovnom moći. Ali jako je opasno svjesno poduzeti duhovni post kako bi se poboljšao vlastiti apetit prema
duhovnim obdarenjima. Fizički post postaje opasan nakon četiri-pet dana; čovjek je sklon izgubiti volju za hranom. Dugi
post, bilo fizički ili duhovni, ima tendenciju da uništi glad. 140:5.9 Utemeljena na iskustvu, pravednost je zadovoljstvo, ne
dužnost. Isusova pravednost je dinamička očinsko-bratinska ljubav. Ona nije‘nemoj slučajno’ oblik pravdenosti. Kako će
čovjek gladnjeti za nečim negativnim - što ne smije činiti? 140:5.10 Djetinji um ne može lako naučiti ova dva blaženstva,
ali zreo čovjek treba biti u stanju da shvati njihov smisao i značaj. 140:5.11 3. "Radost krotkima, jer će baštiniti zemlju."
Istinska krotkost nema veze sa strahom. Ona je prije stav čovjekove suradnje s Bogom - "Neka bude tvoja volja." Ona
obuhvaća strpljenje i uzdržavanje i motivaciju nepokolebljive vjere u zakonski uređen i prijateljski naklonjen svemir. Ona
savladava sva iskušenja koja čovjeka navode na pobunu protiv božanskog glasa. Isus je bio idealno krotka osoba Urantije

~ 242 ~
i baštinio je prostrani svemir. 140:5.12 4. "Radost onima koji su čistog srca, jer će Boga gledati." Duhovna čistota nije
negativna osobina, izuzev ako se negativnost odnosi na to što u sebi nema sumnjičavosti i odmazde. Kad je govorio o
čistoti, Isus nije mislio jedino na čovjekove stavove prema seksu. Prije je mislio na čovjekovu vjeru u njegove bližnje; vjeru
roditelja u njihovo dijete, vjeru zahvaljujući kojoj mogu voljeti svoje bližnje onako kako ih otac voli. Očeva ljubav ne može
razmaziti dijete ili previdjeti zlo koje ono učini i nikad nije cinična. Očinska ljubav ima samo jedan jedini cilj i uvijek traga za
najboljim što u čovjeku; ovo je stav pravog roditelja. 140:5.13 Vidjeti Boga - vjerom - znači steći istinski duhovni uvid. Ovaj
duhovni uvid uvećava Ispravljačevu upravu, što uvećava čovjekovu svjesnost Boga. Nakon što spoznate Oca stječete
snažniju sigurnost u vlastiti status božanskog sina i bolje ste u stanju voljeti sve ljude ne samo kao brat - bratinskom
ljubavlju - već i kao otac - očinskom ljubavlju. 140:5.14 I djecu je lako naučiti ovoj ideji. Djeca su prirodno puna povjerenja
i roditelji se trebaju pobrinuti da ne izgube ovu jedostavnu vjeru. U odnosu prema djeci nemojte ih varati i navoditi na
sumnjičavost. Mudro im pomozite da izaberu svoje heroje i svoje životno zvanje. 140:5.15 Isus je zatim nastavio govoriti
svojim učenicima o pitanju ostvarenja glavnog smisla cijele čovjekove borbe - savršenstva - postignuća božanstva. Uvijek
ih je opominjao: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski." On nije opominjao dvanaestoricu da vole svog
susjeda kao samog sebe. Ovo je samo po sebi bio vrijedan čin; to bi značilo ostvarenje bratinske ljubavi. Isus je umjesto
toga opominjao svoje apostole da vole ljude onako kako je on njih volio - da ih vole očinskom kao i bratinskom ljubavlju.
Ovu je ideju ilustrirao tako što im je ukazao na četiri vrhunske reakcije očinske ljubavi: 140:5.16 1. "Radost onima koji
tuguju, jer će se utješiti." Takozvani zdrav razum ili čista logika nikada nemogu proizvesti zaključak da sreća može nastati
kao rezultat patnje. Ali Isusove se riječi ne odnose na spoljašnje ili usiljeno tugovanje. On je imao na umu emocionalni
stav blagosti. Velika je greška učiti dječake i mladiće da nije muževno ispoljiti nježnost ili emocionalne osjećaje koji
svjedoče o patnji. Suosjećajnost je časna osobina, bilo u muškarcu ili u ženi. Kako bi bio muževan, muškarac ne mora biti
pokriven žuljevima i modricama. Ovo nije ispravan način da se podigne hrabar muškarac. Najveći muškarci ovoga svijeta
nisu se bojali tugovanja. Mojsije, veliki tugovatelj, je bio veći muškarac od Samsona i Golijata. Mojsije je bio vrhunski vođa
I u isto vrijeme čovjek pun krotkosti. Osjećajnost i reagiranje na tuđu nevolju stvaraju osjećaj istinske i dugotrajne sreće,
dok takvi ljubezni stavovi čuvaju dušu od razornih utjecaja ljutnje, mržnje i sumnjičavosti. 140:5.17 2. "Radost
milosrdnima, jer će postići milosrđe." Milost se ovdje odnosi na visinu, dubinu i širinu najistinskijeg prijateljstva -
blagonaklonost ljubavi. Dok milostivost može biti pasivna, ovdje je aktivna i dinamična - najviši oblik očinstvenosti.
Roditelju nije teško oprostiti njegovome djetetu, čak mnogo puta. Nerazmaženo dijete ima prirodan poriv da olakša svoje
patnje. Ljubeznost i suosjećajnost su normalne pojave kad djeca dostignu dob kad mogu procijeniti istinsko stanje stvari.
140:5.18 3. "Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji." Isusovi učenici su očekivali vojnika izručitelja, a ne

~ 243 ~
mirotvorca. Ali Isusov mir nije pacifistički i negativan. Suočen s mukotrpnim teškoćama i progonima, rekao je, "Ostavljam
vam mir; mir i to svoj, dajem vam." "Neka vam srce ne bude u mukama, i ne bojte se." Ovo je mir koji spriječava razorne
sukobe. Osobni mir ujedinjuje ličnost. Društveni mir spriječava strah, pohlepu i ljutnju. Politički mir spriječava rasne
proturiječnosti, nacionalnu sumnjičavost i rat. Mirotvorstvo je lijek nepovjerenju i sumnjičavosti. 140:5.19 Djecu je lako
naučiti da budu mirotvorci. Ona uživaju u timskim aktivnostima; vole se zajedno igrati. Učitelj je drugom prilikom rekao:
"Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, naći ce ga." 140:5.20 4. "Blago progonjenima zbog
pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam budu nepravedno
pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima." 140:5.21 Mir
često slijedi za progonom. Mladi ljudi i hrabre odrasle osobe, međutim, nikad neizbjegavaju teškoće i opasnosti. "Nitko
nema veće ljubavi od ove: da položi svoj život za svoje prijatelje." I očinska ljubav može postići sve ovo - što bratinska
ljubav ne može učiniti. Napredak je uvijek slijedio za progonom. 140:5.22 Djeca se uvijek odazivaju izazovima koji traže
hrabrost. Mladi su se uvijek spremni "drzanuti." Svako djete rano treba naučiti žrtvovati. 140:5.23 Tako je jasno da se
blaženstva koja ulaze u "propovijed na Gori" temelje na vjeri i ljubavi, a ne na zakonu - etici i dužnosti. 140:5.24 Očinska
ljubav rado uzvraća dobro za zlo - dobrim se osvećuje za napravdu.

6. VEČER NAKON POSTAVKE

140:6.1 U nedjelju uveče nakon što su preko brda sjeverno od Kafarnauma stigli do Zebedejeve kuće, Isus i
dvanaestorica su se okrijepili jednostavnim obrokom. Dok je Isus otišao u šetnju obalom, dvanaestorica su međusobom
razgovarali. Nakon kratkog vijećanja, dok su im blizanci malom vatrom dali topline i svjetla, Andrija je otišao potražiti Isusa
i kad ga je našao, rekao je: "Učitelju, moja braća ne mogu shvatiti to što si rekao o kraljevstvu. Ne osjećamo se spremnim
da započnemo s ovim radom sve dok nam ne daš dalje upute. Došao sam te pozvati da nam se pridružiš u vrtu i da nam
pomogneš da razumijemo značenje tvojih riječi." Isus se vratio s Andrijom kako bi govorio s apostolima. 140:6.2 Kad je
ušao u vrt, okupio je apostole oko sebe i dalje ih je učio: "Teško vam je primiti moju poruku zato što hoćete da dogradite
nova učenja neposredno na temelju starih, ali ja vam kažem da morate biti ponovo rođeni. Morate započeti ispočetka kao
mala djeca i biti voljni vjerovati mojim učenjima i vjerovati u Boga. Ne možete preinačiti ovo novo evanđelje kraljevstva
kako bi ga usaglasili s postojećim teorijama. Imate pogrešne ideje o Sinu Čovječjem i njegovoj misiji na zemlji. Nemojte
misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke; nisam došao da ukinem, već da ih ostvarim, da ih proširim i osvjetlim. Nisam
došao prekršiti zakon, već sam došao upisati ove nove zapovijedi u vaša srca. 140:6.3 "Tražim od vas pravednost koja će
biti veća od pravednosti onih koji davanjem milostinje, molitvi i posta nastoje pridobiti Očevu naklonost. Kako bi ušli u

~ 244 ~
kraljevstvo, morate imati pravednost koja počiva u spoju ljubavi, milosti i istine - morate iskreno željeti činiti volju moga
Oca nebeskog." 140:6.4 Zatim reče Šimun Petar: "Učitelju, ako imaš novu zapovijed, reci nam kako ona glasi. Obznani
nam novi put." Isus je odvratio Petru: "Čuli ste kako kažu učitelji zakona: "Ne ubij; tko god ubije, bit će doveden pred sud."
Ali ja gledam dalje i dublje od samih djela kako bih otkrio čovjekov motiv. Kažem vam da svakom čovjeku koji se ljuti na
svoga brata prijeti sud. Onome koji u svom srcu hrani mržnju i koji se u svom umu planira svetiti, njemu će se suditi. Vi
morate suditi svojim bližnjima po njihovim djelima; Otac nebeski sudi prema nakani. 140:6.5 "Čuli ste kako kažu učitelji
zakona, "Ne čini preljuba." Ali ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već u svome srcu s njom učinio
preljub. Vi jedino možete suditi ljudima prema njihovim djelima, ali moj Otac gleda što je u srcima njegove djece i sudi im
milostivo prema njihovim nakanama i istinskim željama." 140:6.6 Isus je namjeravao nastaviti s raspravom drugih
zapovijedi kad ga je Jakov Zebedejev prekinuo pitanjem: "Učitelju, što ćemo učiti ljude u vezi razvoda? Hoćemo li
dopustiti muškarcu da otpusti svoju ženu kao što je Mojsije učio?" Kad je Isus čuo njegovo pitanje, rekao je: "Nisam došao
da formiram zakone, već da prosvjetlim. Nisam došao kako bih preuredio kraljevstva ovoga svijeta, već kako bih utemeljio
kraljevstvo nebesko. Nije Očeva volja da ja podlijegnem iskušenju da vas učim pravilima koja se odnose na vladu,
trgovinu i društveno ponašanje, koja mogu biti prikladna danu današenjem, neće ni iz daleka pristajati društvu drugoga
doba. Ja sam na zemlji jedino da utješim umove, oslobodim duhove i spasim duše ljudi. Ali kazat ću u vezi ovog pitanja o
razvodu, da, dok je Mojsije odobravao ovakve stvari, ovo nije bio slučaj u Vrtu u vrijeme Adama." 140:6.7 Nakon što su
apostoli među sobom na kratko porazgovarali, Isus je nastavio: "Uvijek morate uočiti razliku između dva stanovišta
smrtničkog ponašanja - ljudskog i božanskog; metode čovjeka i metode duha; procjene vremena i stanovišta vječnosti."
Premda dvanaestorica nisu mogli razumjeti sve što ih je učio, ove su riječi uveliko pomogle. 140:6.8 Isus je zatim rekao:
"Ali vi ćete se spotaći o moja učenja zbog toga što ste skloni doslovno tumačiti moje riječi; sporo raspoznajete duh moga
učenja. Ne zaboravite da ste moji glasnici; od vas se očekuje da živite svoje živote onako kako sam ja u duhu živio moj. Vi
ste moji osobni zastupnici; ali nemojte očekivali od ljudi da po svakom pitanju žive onako kako vi živite. Imajte na umu da
ja imam ovaca koje nisu od ovog stada i da za vrijeme ovog života u smrtničkom obličju i njima namjeravam ostavitiuzorak
prema kom će se povoditi pri činjenju Božje volje." 140:6.9 Natanije je zatim upitao: "Učitelju, zar nećemo dati mjesta
pravdi? Prema Mojsijevom zakonu, ‘Oko za oko, zub za zub.’ Što ćemo mi reći?" Isus odgovori: "Vi ćete uzvratiti dobro za
zlo. Moji glasnici se ne smiju boriti s ljudima, već prema svima pokazati ljubaznost. Djelo za djelo neće više biti pravilo.
Vladari ljudi mogu imati ovakve zakone, ali tako neće biti u kraljevstvu; neka milost uvijek vodi vas sud i ljubav vaše
ophođenje. Ako mislite da su ove riječi teške, ne morate ići dalje. Ako smatrate da su zahtjevi apostolstva suviše
zahtjevni, možete se vratiti manje zahtjevnoj stazi učeništva." 140:6.10 Kad su čuli ove riječi sablazni, apostoli su se otišli

~ 245 ~
preispitati nasamo, ali su se uskoro vratili i Petar je rekao: "Učitelju, odlučili smo ići s tobom; ni jedan se ne želi povući.
Spremni smo platiti dodatnu cijelu, ispiti čašu. Želimo biti apostoli, a ne samo učenici." 140:6.11 Kad je Isus ovo čuo,
rekao je: "Budite, tada, spremni prihvatiti svoje obveze i slijediti me. Činite svoja dobra djela u tajnosti; kad dajete
milostinju, neka vam ne zna ljevica što vam daje desnica. I kad se molite, pomolite se u tajnosti i ne izgovarajte isprazne
riječi i besmislene fraze. Uvijek se sjetite da Otac zna što vam je potrebno čak i prije nego što ga zamolite. I ne budite
mrki kad postite, kako bi vaš čin vidjeli ljudi. Kao moji odabrani apostoli, vi koji ste sada odjeljeni od drugih ljudi kako bi
služili kraljevstvu, ne sabirite sebi blaga na zemlji, već svojim nesebičnim služenjem sebi sabirite blaga na nebu, jer gdje
vam je blago, tu će vam biti i srce. 140:6.12 "Oko je svjetiljka tijelu; bude li ti, stoga, oko velikodušno, čitavo će ti tijelo biti
puno svjetla. Ali ako ti je oko samoživo, čitavo će ti tijelo biti puno tame. Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li
će biti ta tama!" 140:6.13 Tomo je zatim pitao Isusa da li će "nastaviti sve dijeliti." Učitelj je rekao: "Hoćemo, moja braćo,
zato što hoću da živimo zajedno kao jedna obzirna obitelj. Povjeravam vam veliki posao i zahtijevam vašu nepodvojenu
službu. Znate izreku: "Ni jedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara." Ne možete iskreno obožavati Boga i
istovremeno svesrdno služiti mamona. Nakon što se bezrezervno odate radu koji se tiče kraljevstva, ne brinite se
tjeskobno za svoje živote; pogotovo se ne brinite što ćete jesti ili što ćete piti; dalje, ne brinite se za svoja tijela, što ćete
obući. Već ste naučili da voljne ruke i iskrena srca neće gladnjeti. Ovom prilikom, dok se spremate posvetiti sve svoje
energije radu na kraljevstvu, neka znate da će Otac biti svjestan vaših potreba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i
kadnađete ulazak u njega, nadodaće vam se sve što trebate. Ne brinite se, stoga, tjeskobno, za to što će sutrašnji dan
donijeti. Svakom je danu dosta muke njegove." 140:6.14 Kad je Isus vidio da su apostoli bili spremni postavljati pitanja
cijele noći, rekao je: "Moja braćo, žedni ste znanja; najbolje je da se počinkom okrijepite kako bi se spremili za sutrašnji
posao." Ali ni jedan nije mogao spavati. Petar je skupio hrabrosti da traži od svog Učitelja da "samo malo nasamo
porazgovaramo. Ne da bih držao nešto u tajnosti od moje braće, ali sam u duhu uznemiren i ako zaslužujem da me moj
Gospodin ukori, lakše ću primiti ukor nasamo." Isus je rekao: "Hodi sa mnom, Petre" - vodeći ga u kuću. Kad se Petar
vratio s razgovora s Učiteljem, bio je dobro raspoložen i ohrabren, na što je Jakov odlučio ući i porazgovarati s Isusom. I
tako su jedan za drugim sve do sitnih jutarnjih sati apostoli išli govoriti s Učiteljem. Kad su izuzev blizanaca svi s njim
nasamo govorili, Andrija je rekao Isusu: "Gospodine, blizanci su zaspali u vrtu pored vatre; hoću li ih probuditi da upitam
hoće li i oni s tobom govoriti?" Isus je sa smješkom uzvratio, "Dobro su onako kako su - ne uznemiruj ih." I noć je bila pri
kraju; svitalo je svjetlo novog dana.

~ 246 ~
 7. TJEDAN POSLIJE POSTAVKE

140:7.1 Nakon što su nekoliko sati spavali apostoli su se s Isusom sastali na kasnom doručku i ovom im je prilikom rekao:
"Sad morate početi sa svojim radom, propovijedanjem radosne vijesti i učenjem vjernika. Spremite se na put za
Jeruzalem." Nakon što je Isus završio, Tomo se odvažio reći: "Znam, Učitelju, da bi smo sada trebali biti spremni da se
prihvatimo posla, ali bojim se da nismo u stanju obaviti ovaj veliki poduhvat. Bi li nam dopustio da ostanemo ovdje još
nekoliko dana, prije nego započnemo s poslovima kraljevstva?" I kad je Isus vidio da su svi apostoli bili obuzeti istim
strahom, rekao je: "Bit će onako kako ste tražili; ostat ćemo ovdje preko Sabata." 140:7.2 Iz tjedna u tjedan u Betsaidu su
dolazile male grupe znatiželjnih promatrača i tragatelja za istinom koje su željele vidjeti Isusa. Riječ o njemu se već bila
proširila preko cijele zemlje; znatiželjne grupe su dolazile iz dalekih gradova, čak iz Tire, Sidona, Damska, Cezareje i
Jeruzalema. Dok je Isus do sada bio taj koji ih je pozdravljao i učio o kraljevstvu, ovom je prilikom prepustio ovaj posao
dvanaestorici. Andrija je imao zadatak odabrti jednog apostola i zadužiti ga za grupu posjetitelja i ponekad su sva
dvanaestorica bili ovako uposleni. 140:7.3 Proveli su dva dana radeći, preko dana poučajući, a do kasno u noć vodeći
privatne razgovore. Isus je proveo treći dan uživajući u društvu Zabedeja i Šalome, dok je poslao apostole da "odu u ribu,
da bezbrižno promjene okružje ili da posjete svoje obitelji." U četvrtak su se vratili na još tri dana pouke. 140:7.4 Za
vrijeme ovog tjedna pouke i vježbe, Isus je apostolima više puta ponovio dva glavna motiva svoje zemaljske misije poslije
krštenja: 140:7.5 1. Da obznani Oca ljudima. 140:7.6 2. Da navede ljude da postanu svjesni svog statusa sinova - da
vjerom spoznaju da su djeca Previšnjeg. 140:7.7 Apostolima su jako pomogle različite aktivnosti ovog tjedna; neki su čak
postali odveć samouvjereni. Na posljednjem sastanku, noć poslije Sabata, Petar i Jakov su došli Isusu s riječima:
"Spremni mo da idemo naprijed, da osvojimo kraljevstvo." Isus je odvratio: "Neka vam mudrost bude jednaka zanosu i
hrabrost neznanju." 140:7.8 Premda apostoli nisu uspjeli shvatiti veći dio njegovih učenja, uspjeli su pojmiti veličinu
dražesno lijepog života koji je Isus među njima živio.

8. ČETVRTAK POSLIJE PODNE NA JEZERU

140:8.1 Isus je dobro znao da njegovi apostoli nisu u potpunosti usvojili njegova učenja. Odlučio je dati dodatnu pouku
Petru, Jakovi i Ivanu u nadi da će oni bili u stanju razjasniti njegove ideje svojim prijateljima. Vidio je da, dok su sva
dvanaestorica apostola razumjeli neke aspekte ideje duhovnog kraljevstva, ustrajno su nastavili nadovezivati ova nova
duhovna učenja na svoje stare uvriježene doslovne ideje o nebeskom kraljevstva kao restoraciji Davidovog prijestolja i
ponovnoj uspostavi Izraela kao svjetovne moći na zemlji. Tako je u četvrtak poslije podne, Isus ispolovio na jezero s

~ 247 ~
Petrom, Jakovom i Ivanom kako bi s njima govorio o poslovima kraljevstva. Pouka je trajala četiri sata i sastojala se od
niza pitanja i odgovora; Isusove riječi upućene trojici ovog bitnog poslijepodneva najbolje se mogu zabilježiti u
reorganiziranom i sažetom obliku, onako kako je sve ovo narednog jutra Šimun Petar ispričao svom bratu Andriji: 140:8.2
1. Izvršenje Očeve volje. Isusovo učenje da se ljudi trebaju uzdati u zaštitu nebeskog Oca nije bilo slijepi i pasivni
fatalizam. Ovog poslijepodneva Isus je s odobravanjem citirao staru židovsku izreku: "Onaj koji neće da radi, neće ni
jesti." Pozvao se na vlastito iskustvo kao komentar njegovom učenju. Njegovim gledištima u vezi uzdanja u Oca ne može
se suditi prema društvenim i ekonomskim uvjetima njegovog ili bilo kojeg drugog doba. Njegova učenjaobuhvaćaju
idealne principe življenju blizu Boga u svim dobima i na svim svjetovima. 140:8.3 Isus je objasnio trojici razliku između
onoga što se očekivalo od apostola i od svih drugih učenika. Ni ovom prilikom nije zabranio apostolima smotrenost i brigu
za budućnost. Nije ih odvraćao od promišljenosti, nego od tjeskobe, zabrinutosti. Rekao je čovjeku da se aktivno i budno
pokori Božjoj volji. Kao odgovor na mnoga njihova pitanja o štedljivosti i nerasipnosti, jednostavno se pozvao na svoj život
s periodima stolarstva, brodogradarstva i ribarstvom i na način na koji je pažljivo organizirano apostolsku grupu. Želio je
objasniti da čovjek ne treba smatrati svijet neprijateljem; da životne okolnosti predstavljaju rezultat spojenog djelovanja
Božje djece i božanskog spleta događaja. 140:8.4 Isus je naišao na veliku teškoću nastojeći objasniti zašto nije imao
običaj pružati otpor. Apsolutno je odbijao stati u svoju obranu i apostolima je djelovao da bi mu bilo milo ako se i oni
povedu na isti način. Učio ih je da se ne opiru zlu, da se ne bore protiv nepravde ili nepoštenja, ali ih nije učio da pasivno
postanu žrtvama zlotvorstva. Ovoga poslijepodneva, objasnio im je da društvo ima pravo kazniti zlotvore i kriminalce i da
građanska vlada ponekad mora upotrijebiti silu kako bi održala društveno uređenje i sprovela pravdu. 140:8.5 Uvijek je
opominjao svoje učenike da se ne odaju zlu svećenja; nije dopuštao odmazdu, ideju o poravnavanju računa. Nije
odobravao ozlojađenost. Nije dopuštao ideju "oka za oko, zuba za zub". Nije odobravao osobnu i ličnu odmazdu, već ju je
stavio u ruke građanske vlada na jednoj i Božjeg suda na drugoj strani. Objasnio je trojici da su njegova učenja bila
upućena individui a ne državi. Tno što ih je do sada učio o ovim stvarima, sažeo je sljedećim riječima: 140:8.6 Ljubite
svoje neprijatelje - ne zabravite moralne zahtjeve bratstva ljudi. 140:8.7 Zlo je nedjelotvorno: Čovjek neće ispraviti zlo
osvetom. Pogrešno je boriti se protiv zla njegovim vlastitim oružjem. 140:8.8 Imajte vjeru - budite uvjeren da će na kraju
pobjediti božanska pravda i vječna dobrota. 140:8.9 2. Politički stav. Upozorio je svoje apostole da budu vrlo diskretni u
pogledu primjedbi o zategnutim odnosima između židovskog naroda i rimske vlade; zabranio im je da se bilo kako upliću u
ove teškoće. Uvijek je pažljivo nastojao izbjeći političke zamke svojih neprijatelja, stalno uzvraćajući: "Dajte caru carevo, a
Bogu Božje." Nije dopuštao bilo čemu da mu odvrati pažnju od njegove misije uspostave novog puta spasenja; nije
sebidopuštao zanimanje za bilo što drugo. U osobnom je životu uvijek prikladno poštovao sve građanske zakone i

~ 248 ~
odredbe; tijekom cijelog procesa javne pouke, nije učio o stvarima koje su pripadale građanskoj, društvenoj ili ekonomskoj
domeni. Trojici apostola je rekao da su ga se ticali jedino principi čovjekovog unutarnjeg i osobnog duhovnog života.
140:8.10 Isus dakle nije bio politički reformator. On nije došao preurediti svijet; i da je to učinio, ova bi preuredba bila
prikladna jedino njegovom danu i generaciji. Unatoč tome, pokazao je ljudima najbolji način življenja i svaka generacija
mora sama otkriti najbolji način da uskladi Isusov život sa svojim vlastitim problemima. Ali nikada ne činite grešku tako što
ćete poistovijetiti Isusova učenja s bilo kojom političkom ili ekonomskom teorijom, bilo kojim društvenim ili industrijskim
sustavom. 140:8.11 3. Društveni stav. Židovski rabini su već dugo vodili rasprave o pitanju: Tko je moj susjed? Isus je
predstavio ideju aktivne i spontane ljubeznosti, tako iskrene ljubavi prema bližnjima da ova iskrenost proširuje susjedstvo
na cijeli svijet, tako da svi ljudi postaju čovjekovi susjedi. Ali pri svemu tome Isus se zanimao jedino za individuu, ne za
mase. Isus nije bio sociolog, ali on jeste nastojao slomiti sve oblike sebične izolacije. Učio je samilosti, istinskoj
suosjećajnosti. Mihael od Nebadona je Sin milosti; suosjećajnost je njegova narav. 140:8.12 Učitelj nije rekao da ljudi
nikada ne prirede gozbu svojim prijateljima, već je rekao da njegovi učenici prave gozbu i siromasima i unesrećenim. Isus
je imao snažan osjećaj pravde, ali njega je uvijek ublažavala milost. Nije učio apostole da dopuste društvenim parazitima i
profesionalnim ubiračima milostinje da ih zloupotrebljavaju. Od svih njegovih izjava ona koja najviše zvuči poput
sociološkog proglasa glasi: "Ne sudite, da vam ne bude suđeno." 140:8.13 Objasnio je da nekritična ljubeznost može
uzrokovati mnoga društvena zla. Isus je narednog dana izričito zabranio Judi da da pare iz apostolske riznice, osim ako
mu to Isus naloži ili ako to zajednički zatraže dva apostola. Po svim ovim pitanjima, Isus je znao reći: "Budite mudri kao
zmije i bezazleni kao golubovi." Izgledalo je da je njegova namisao pri svim društvenim situacijama bila da nauči ljude
strpljenju, toleranciji i opraštanju. 140:8.14 Obitelj je bila u samom centru Isusove životne filozofije - u ovom i u narednom
svijetu. Utemeljio je svoja učenja o Bogu na obitelji, dok je nastojao ispraviti židovsku tendenciju prema pretjeranom
poštivanju predaka. Uzvisio je obiteljski život kao najvišu ljudsku dužnost i objasnio apostolima da obiteljske dužnosti ne
smiju omesti religiozne obveze. Skrenuo je njihovu pažnju načinjenicu u da je obitelj svjetovna institucija; ona ne
preživljava smrt. Isus nije oklijevao da se odrekne svoje obitelji nakon što se usprotivila Očevoj volji. Poučavao je novo i
šire bratstvo ljudi - sinova Božjih. U Isusovo je vrijeme u Palestini i širom rimske imperije bilo lako dobiti razvod. Dok je
Isus ustrajno odbijao kristalizirati zakone o braka i razvoda, mnogi su njegovi rani učenici imali snažna mišljenja o razvodu
koja su bez oklijevanja pripisali Isusu. Svi su se pisci Novog Zavjeta držali ovih strožih i naprednijih ideja u vezi razvoda,
izuzev Ivana Marka. 140:8.15 4. Ekonomski stav. Isus je radio, živio i poslovao u svijetu kakav je zatekao. On nije bio
ekonomski reformator, premda je često ukazivao na nepravednost nejednake razdiobe bogatstva. Ali on nije predložio
način da se ovo ispravi. Trojici je jasno rekao da, dok nije želio da njegovi apostoli posjeduju imovinu, nije propovjedao

~ 249 ~
protiv bogatstva i imovine, već jedino protiv njihove nejednake i napravedne podjele. Isus je prepoznao potrebu za
društvenom pravdom i industrijskim poštenjem, ali nije ponudio pravila kojima bi se ovi postigli. 140:8.16 Nikada nije učio
da njegovi vjernici ne trebaju posjedovati zemaljsko bogastvo; ovo je učio jedino svoje apostole. Luka, liječnik, je duboko
vjerovao u društvenu jednakost, te je uveliko protumačio Isusove rijeci u skladu sa svojim osobnim vjerovanjima. Isus
nikada nije osobno naredio svojim učenicima da usvoje komunalni način življenja; nije im govorio o ovim pitanjima.
140:8.17 Isus je često upozoravao svoje slušatelje da se čuvaju pohlepe, objašnjavajući da "onome tko je u izbolju sreća
nije osigurana njegovim imanjem." Neprestano je ponavljao: "Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a svoju dušu
izgubi?" On nije direktno napadao posjedovanje imovine, ali je insistirao da je od vjećne važnosti da duhovne vrijednosti
budu na prvom mjestu. U svojim kasnijim učenjima nastojao je ispraviti mnoge pogrešne poglede na život koji su u ovo
vrijeme vladali na Urantiji i pri tom se uglavnom koristio usporedbama. Isus nikada nije namjeravao formulirati ekonomske
teorije; dobro je znao da svako doba mora evoluirati svoje vlastite metode riješenja postojećih problema. I da Isus danas
živi na zemlji u ljudskom obličju, duboko bi razočarao većinu dobrih muškaraca i žena jednostavno zbog toga što ne bi
sudjelovao u suvremenim političkim, društvenim i ekonomskim razmiricama. Uzvišeno bi se držao po strani, dok bi vas
učio kako da usavršite svoj unutarnji život, što bi vas učinilo daleko sposobnijim da riješite svoje posve ljudske probleme.
140:8.18 Isus bi sve ljude načinio nalik Bogu, te bi zatim suosjećajno stao u stranu dok ovi Božji sinovi rješavaju svoje
političke, društvene i ekonomske probleme. Predmet njegove optužbe nije biobogatstvo, već to što ovo učini većini svojih
odanika. Ovog četvrtka poslije podne, Isus je prvi put rekao svojim suradnicima da je "blaženije davati nego primati."
140:8.19 5. Osobna religija. I vi bi, kao što je to bio slučaj s apostolima, bolje razumjeli Isusova učenja vodeći se prema
njegovom životu. On je živio usavršenim životom na Urantiji i njegova se jedinstvena učenja jedino mogu razumjeti kad si
čovjek neposredno predoči taj život. Njegov život, a ne njegova učenja dvanaestorici ili njegove propovijedi masama, u
najvećoj mjeri obznanjuju Očev božanski karakter i ličnosti ljubavi. 140:8.20 Isus nije napao učenja židovskih proroka i
grčkih moralista. Učitelj je prepoznao mnoge vrijedne stvari u ovim učenjima, ali on je dočšo na zemlju kako bi učio nešto
dodatno: "dobrovoljno usaglašavanje čovjekove volje s Božjom." Isus nije želio jedino da stvori religioznog čovjeka,
smrtnika posve zaokupljenog religioznim osjećajima koji se jedino povodi prema duhovnim impulsima. Da ste samo
jednom mogli vidjeti Isusa, znali bi da je on bio stvarni čovjek bogatog iskustva u stvarima ovog svijeta. Isusova su učenja
po ovom pitanju bila jako izokrenuta i uveliko izobličena u toku više stoljeća kršćanskog doba; također imate izobličene
ideje o Učiteljevoj krotkosti i poniznosti. Nama djeluje da je ono čemu je on težio u svome životu bilo najviši oblik
samopoštovanja. Savjetovao je čovjeka da se ponizi jedino da bi se mogao istinski uzvisiti; ono čemu je zapravo ciljao je
bila istinska poniznost pred Bogom. Polagao je veliku važnost u iskrenost - čisto srce. Pri svakoj procjeni karaktera,

~ 250 ~
čestitost je bila suštinska vrlina, dok je hrabrost bila u samoj biti njegovih učenja. Njegova je parola bila: "Ne boj se," dok
mu je krotka trpeljivost bila ideal karakterne snage. Isusova učenja predstavljaju religiju hrabrosti, odvažnosti i heroizma. I
upravo iz ovog razloga, odabrao je za svoje osobne predstavnike dvanaestoricu svagdašnjih ljudi od kojih su većina bili
kršni, robusni i muževni ribari. 140:8.21 Isus nije govorio o pitanju društvenog poroka svoga doba; rijetko je pominjao
moralnu delikventnost. Bio je pozitivni učitelj istinske vrline. Pomno je izbjegavao negativne metode upućivanja pouke;
odbijao je reklamirati zlo. On čak nije bio ni moralni reformator. Dobro je znao i tako je učio i svoje apostole, da čulne
porive čovječanstva ne mogu biti potisnute ni religioznim prijekorima ni zakonskim zabranama. Onih par optužbi koje je
uputio odnosile su se na ponos, okrutnost, tlačenje i licemjerstvo. 140:8.22 Isus nije žestoko optužio čak ni farizeje, kao
što je to učinio Ivan. On je znao da su mnogi književnici i farizeji imali iskreno srce; razumijevao je okove njihovog
robovanja religioznim tradicijama. Isus je naglasio da treba "prvo učinitistablo dobrim." Trojici je naglasio da je vrjednovao
cijeli život, a ne samo nekoliko određenih vrlina. 140:8.23 Jedna ideja koju je Ivan primio iz ovog učenja je bila da srce
Isusove religije počiva u stjecanju samilosnog karaktera i ličnosti aktivirane motivom vršenja volje Oca na nebu. 140:8.24
Petar je razumio ideju da je evanđelje koje su trebali proglasiti značilo novi početak cijelom ljudskom rodu. Ovaj je
utisakprenio na Pavla, koji je na njemu utemeljio ideju o Kristu kao "drugom Adamu." 140:8.25 Jakov je razumio
zapanjujuću istinu da je Isus želio da njegova djeca na zemlji žive kao da su već postli građani upotpunjenog nebeskog
kraljevstva. 140:8.26 Isus je znao da su se ljudi uzajamno razlikovali i tako je učio svoje apostole. Dosljedno ih je
opominjao da se uzdrže od svakog pokušaja oblikovanja učenika i vjernika prema nekom uzorku. Nastojao je dopustiti
svakoj duši da razvije svoj put, da stane pred Boga kao individualna osoba u procesu usavršenja. Kao odgovor na jedno
od mnogih Pavlovih pitanja, Učitelj je rekao: "Želim osloboditi ljude kako bi mogli započeti s življenjem novog i boljeg
života kao mala djeca." Isus je uvijek insistirao da istinska dobrota mora biti nesvjesna, da pri davanju milostinje ljevica ne
smije znati što daje desnica. 140:8.27 Ovog poslijepodneva, trojica apostola su bili šokirani kad su uvidjeli da religija
njihovog Učitelja ne poziva ljude na duhovno preispitivanje. Sve religije prije i poslije Isusovog doba uključujući
kršćanstvo, pažljivo pozivaju čovjeka na savjesno samoispitivanje. Ali ovo nije bio slučaj s religijom Isusa od Nazareta.
Isusova životna filozofija ne sadži religioznu introspekciju. Sin stolara nikad nije poučavao izgradnju karaktera; učio je rast
karaktera i proglasio je da nebesko kraljevstvo raste poput gorušičinog zrna. Ali Isus nije rekao ništa što bi preporučilo
samoanalizu kao metodu za spriječavanje umišljenog egotizma. 140:8.28 Pravo na ulazak u kraljevsto počiva jedino na
uvjetu vjere, osobnog vjerovanja. Cijena koju čovjek plaća kako bi se ostao u kraljevstvu je skupocijeni biser i kako bi
postao vlasnikom bisera čovjek prodaje sve što ima. 140:8.29 Isusovo učenje je religija za svakoga, a ne samo za slabiće
i robove. Za njegovog života, njegova religija nije postala definitivno i nepromjenjivo uobličena u ispovijesti i teološke

~ 251 ~
zakone; za sobom nije ostavio ni slovo pisanog zakona. Ostavio je svoj život i učenja u nasljeđe svemiru kao nadahnuće i
idealističku baština koja pogoduje duhovnoj upravii moralnoj pouci svih doba na svim svjetovima.Isusova učenja i danas
stoje na stranu od svih religija, kao takvih, premda predstavljaju živu nada sve i jedne od njih. 140:8.30 Isus nije učio
svoje apostole da je religija čovjekov jedini posao; ovo je bila židovska ideja o služenju Boga. Ali on jeste insistirao da je
religija bila isključivi posao dvanaestorice. Isus nije nastojao odvariti svoje vjernike od stjecanja prave kulture; on ih je
jedino odvraćao od tradicionalističkih okova religioznih škola Jeruzalema. Bio je slobodouman, srdačan, učen i tolerantan.
U njegovoj filozofiji pravednog življenja nije bilo mjesta samosvjesnoj pobožanosti. 140:8.31 Učitelj nije pokušao riješiti
nerelgiozne probleme svoga doba niti bilo kojeg budućeg doba. Isus je želio razviti duhovni uvid u vječne stvarnosti i
potaći čovjeka da živi originalnim životom; jedino se zanimao za suštinske i trajne duhovne potrebe ljudskog roda.
Obznanio je dobrotu koja je bila jednaka Božjoj. Uzvisio je ljubav - istinu, ljepotu i dobrotu - kao božanski ideal i vječnu
stvarnost. 140:8.32 Učitelj je došao kako bi u čovjeku stvorio novi duh, novu volju - kako bi ponudio novu sposobnost
poznavanja istine, doživljavanja samilosti i biranja dobrote - čovjekovu volju da bude u suglasnosti s Božjom voljom,
zajedno s vječnom žudnjom da postane savršen kao što je Otac na nebu savršen.

9. DAN POSVEĆENJA

140:9.1 Isus je posvetio narednu sobotu svojim apostolima; otišli su nazad u brda, na mjesto gdje ih je postavio gdje je
nakon duge i prelijepo dirljive osobne poruke ohrabrenja, Isus počeo svečani čin posvećenja dvanaestorice. Ovog
Sabatskog polijepodneva Isus je okupio apostole oko sebe na ovom brdu i predao ih u ruke svog nebeskog Oca,
pripremajući ih za dan kad će biti primoran da ih ostavi same u svijetu. Ovom ih prilikom nije učio ničem novom; proveli su
vrijeme u prijateljskom druženju i duhovnoj zajednici. 140:9.2 Isus se pozvao na mnoge stvari koje je iznio u propovijedi
prilikom postavke na istom ovom mjestu, te im je prozivajući ih jednog po jednog naložio da idu u svijet kao njegovi
zastupnici. Pri posvećenju Učitelj je rekao: "Idite u svijet i proglasite radosnu vijest kraljevstva. Oslobodite duhovne
zarobljenike, utješite potlačene i služite oboljelima. Badava ste primili, badava i dajte." 140:9.3 Isus ih je savjetovao da ne
uzmu sa sobom ni novca ni dodatne odjeću, govoreći: "Radnik zaslužuje uzdržavanje." Na kraju je rekao: "Evo, šaljem
vaskao ovce među vukove; budite, stoga, mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Ali pazite, vaši će vas neprijatelji
izvesti pred svoje sudove i kazniti u svojim sinagogama. Bit ćete izvedeni pred upravitelje i vladare zbog ovog evanđelja i
vaše će riječi svedočiti za mene. I kad vas budu izveli na sud, ne bojte se tjeskobno što ćete reći, jer će duh moga Oca
koji živi u vama tom prilikom govoriti kroz vas. Neki će od vas biti osuđeni na smrt i prije nego na zemlji utemeljite
kraljevstvo nebesko, mnogi će vas mrziti zbog ovog evanđelja; ali ne bojte se; ja ću biti s vama i moj će duh ići pred vama

~ 252 ~
u cijeli svijet. A svama će biti I prisutnost moga Oca dok budete išli prvo židove, a zatim pred druge." 140:9.4 I kad su sišli
s planine, uputili su se nazad svome domu u Zebedejevoj kući.

10. VEČER NAKON POSVEĆENJA

140:10.1 Te večeri, dok je propovijedao u kući nakon što je počela padati kiša, Isus je nadugo govorio nastojeći pokazati
dvanaestorici što trebaju biti, a ne što trebaju poučavati. Oni su jedino znali da je religija nametala izvršenje određenih
stvari i da je na taj način čovjek postizao ispravnost - spasenje. Ali Isus je uvijek ponavljao: "U kraljevstvu morate biti
ispravni kako bi mogli izvršiti posao." Više puta je rekao: "Budite stoga savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski."
Učitelj je svo vrijeme objašnjavao svojim zbunjenim apostima da se spasenje koje je došao objaviti svijetu moglo postići
jedino činom vjerovanja, jednostavne i iskrene vjere. Rekao je: "Ivan je propovjedao krštenje u ime pokajanja, patnju zbog
starog načina života. Vi ćete proglasiti krštenje prijateljstva s Bogom. Propovjedajte pokajanje onima koji trebaju ovu
teoriju, a onima koji već traže iskreni ulazak u kraljevstvo, širom otvorite vrata i pozovite ih da uđu u radosnu zajednicu
Božjih sinova." Ali bilo je jako teško uvjeriti ove galilejske ribare da je u kraljevstvu čovjek prvo morao biti ispravan,
vjerom, a da bi za ovim uslijedilo izvršenje ispravnosti u svakodnevnom životu zemaljskog smrtnika. 140:10.2 Druga
velika prepreka pri ovoj pouci dvanaestorice počiva u njihovoj tendenciji da preinače jako idealistične i duhovne principe
religiozne istine u skučena pravila osobnog ponašanja. Isus bi im predočio prelijepi duh stava duše, a oni bi preveli takva
učenja u pravila osobnog ponašanja. Mnogo puta bi se naročito potrudili da zapamte što je Učitelj rekao, dok bi gotovo
uvijek zaboravili to što nije rekao. Ali polako su usvajali njegova učenja i to zato što je on bio sve ono čemu ih je učio. To
što nisu mogli steći iz njegove verbalne pouke, postupno su stekli živeći sa njim. 140:10.3 S apostolskog stanovišta nije
bilo očigledno da je Učitelj živio život duhovnog nadahnuća svakoj osobi svakog doba na svakom svijetu prostranog
svemira. Unatoč tome što im je Isus s vremena na vrijeme govorio, apostoli nisu razumjeli da je on radio na ovom svijetu
u korist svih drugih svjetova svoje prostrane tvorevine. Isus nije živio svoj zemaljski život na Urantiji kako bi ostavio osobni
primjer smrtničkog življenja svim muškarcima i ženama ovog svijeta, već kako bi stvorio visoki duhovni i inspirativni ideal
svim smrtnim bićima svih svjetova. 140:10.4 Iste ove večeri, Tomo je upitao Isusa: "Učitelju, kažeš da moramo postati kao
mala djeca prije nego mognemo steći ulazak u Očevo kraljevstvo, a s druge strane, upozorio si nas da se čuvamo da nas
ne zavaraju lažni proroci i da ne bacamo naše dragulje svinjama. Ja sam istinski zbunjen. Ne razumijem tvoja učenja."
Isus je uzvratio Tomi: "Koliko se ja moram nositi s vama! Vi neprestano doslovno tumačite moja učenja. Kad vam kažem
da trebate postati kao mala djeca kako bi ušli u nebesko kraljevstvo, ne mislim da trebate vjerovati u bajke i biti odveć
spremni povjerovati u bilo što, niti da se trebate prebrzo pouzdati u laskavce koje ne poznajete. To što želim da izvučete

~ 253 ~
iz ove ilustracije je odnos između djeteta i oca. Vi ste djeca i tražite da uđete u kraljevstvo vašeg Oca. Između svakog
normalnog djeteta i njegovog oca vlada prirodna srdačnost koja osigurava ljubav i razumijevanje i koja zauvijek uništava
svaki oblik djetetove sklonosti da se pokuša pogađanjem i cjenkanjem steći Očevu ljubav i milost. Evađelje koje idete
proglastiti govori o spasenju koje izrasta iz toga što čovjek vjerom spoznaje upravo ovaj vječni odnos između djeteta i
roditelja." 140:10.5 Jedna od osobenosti Isusovog učenja je bila to što je moralnost njegove filozofije poticala iz osobnog
odnosa između individualnog čovjeka i Boga - odnosa koji vlada između djeteta i oca. Isus je uvijek naglašavao individuu,
a ne rasu ili naciju. Dok su večerali govorio je s Matijom i objasnio da moralnost svakog djela treba biti mjerena prema
čovjekovom motivu. Isusova moralnost je uvijek bila pozitivna. Zlatno pravilo, kako ga je Isus preinačio, zahtijeva aktivan
društveni kontakt; čovjek je mogao prakticirati starije, negativno pravilo, u izolaciji. Isus je lišio moralnost bilo kakvih
pravila i ceremonija te ju je uzvisio u veličanstvene razine duhovnog razmišljanja i istinski ispravnog življenja. 140:10.6
Ova Isusova nova religija nosi određene praktične implikacije; ali kakve god bile njezine praktične političke, društvene ili
ekonomske vrijednosti, one su prirodni izdanak ovog unutarnjeg iskustva duše koja ispoljava plodove duha u spontanoj
svagdašnjoj službi istinskog osobnog religioznog iskustva. 140:10.7 Nakon što su Isus i Matija završili s
razgovorom,Šimun Revnitelj je upitao, "Ali, Učitelju, jesu li svi ljudi Božji sinovi?" I Isus je odgovorio "Jesu, Šimune, svi
ljudi su Bozji sinovi, i to su dobre vijesti koje ćete proglasiti." Ali apostoli nisu mogli razumjeti takvu doktrinu; bila je to
nova, čudnovata i zastrašujuća objava. I upravo zbog toga što ih je zelio uvjeriti u ovu istinu, Isus je učio svoje sljedbenike
da se ophode prema svim ljudima kao prema svojoj braći. 140:10.8 Kao odgovor na pitanje koje je Andrija postavio,
Učitelj je razjasnio da je moralnost njegovih učenja bila neodvojiva od religije njegovog zivljenja. On je ucio moralnost,
koja nije poticala iz čovjekove prirode, već iz odnosa izmedjucovjeka i Boga. 140:10.9 Ivan je upitao Isusa: "Ucitelju, sto je
kraljevstvo nebesko." I Isus je odgovorio: "Kraljevstvo nebesko se sastoji od sljedeca tri bitna elementa: prvo,
prepoznavanja cinjeniceBozje vladavine; drugo, vjerovanja u istinu sinstva s Bogom; i trece, vjere u djelotvornost najvise
ljudske zelje da čini Bozju volju - da bude poput Boga. I ovo su dobre vijesti evandjelja: da vjerom svako smrtno biće
moze imati ova tri bitna elementa koji donose spasenje." 140:10.10 I sada, tijedancekanja je istekao, i spremali su se da
se narednog dana upute za Jeruzalem.

POGLAVLJE 141: POČETAK JAVNOG DJELOVANJA

141:0.1 PRVOG dana u tjednu, 19. sječnja 27. godine poslije Krista, Isus i dvanaestorica apostola spremili su se napustiti
svoj tabor u Betsaidi. Dvanaestorica nisu bili upoznati s Učiteljevim planovima osim da su trebali ići u Jeruzalem na
proslavu Pashe u travnju, te da će tom prilikom putovati preko jordanske doline. Iz Zebedejeve kuće krenuli su tek oko

~ 254 ~
podneva, jer su se obitelji apostola i drugih učenika došle oprostiti i poželjeti im sreću u novom radu koji će uskoro
započeti. 141:0.2 Upravo pred polazak, apostoli su primjetili da nema Učitelja i Andrija ga je otišao potražiti. Poslije kraće
potrage našao je Isusa kako sjedi u čamcu na obali i plače. Dvanaestorica su često vidjeli Učitelja kako tuguje i vidjeli su i
njegova kratka stanja zaokupljenosti mislima, ali niti jedan od njih ga nikad nije vidio kako plače. Andrija je bio ponešto
iznenađen vidjevši Učitelja u takvom stanju pred polazak u Jeruzalem, ali se odvažio prići mu i upitati: “Učitelju, zašto
plačeš na današnji dan kad trebamo krenuti u Jeruzalem navijestiti Očevo kraljevstvo? Koji od nas te je uvrijedio?” A Isus
mu je, na putu natrag prema apostolima, rekao: “Nitko me od vas nije rastužio. Tužan sam zato što se nitko iz obitelji
moga oca Josipa nije sjetio doći i poželjeti nam sretan put.” U to je vrijeme Ruta bila u posjeti svome bratu Josipu u
Nazaretu. Drugi članovi obitelji nisu došli zato što ih je priječio bilo ponos, razočaranje, nesporazum i beznačajne sitne
zamjerke koje su osjećali iz povrijeđenosti.

1. ODLAZAK IZ GALILEJE

141:1.1 Kafamaum nije bio daleko od Tiberijade, a Isusova slava se počela širiti cijelom Galilejom, pa čak i izvan nje. Isus
je znao da će Herod uskoro početi primjećivati njegov rad; stoga je mislio da bi bilo najbolje da s apostolima otputuje na
jug u Judeju. Društvo od nekih stotinu vjernika željelo je ići s njima, ali Isus je s njima razgovarao i zamolio ih da ne putuju
s njim i apostolima kroz Jordan. Premda su pristali ostati u Betsaidi, mnogi su krenuli za Učiteljem nakon nekoliko dana.
141:1.2 Prvog su dana Isus i apostoli stigli samo od Tarikeje, gdje su se smjestiti da prenoće. Sljedećeg su dana stigli do
mjesta na Jordanu blizu Pele gdje je Ivan propovijedao godinu dana ranije i gdje se Isus krstio. Tu su se zadržali više od
dva tjedna, propovijedajući i naučavajući ljude.Do kraja prvoga tjedna nekoliko stotina ljudi iz Galileje, Fenicije, Sirije,
Dekapolisa, Pereje i Judeje, okupilo se u logoru blizu mjesta gdje su boravili Isus i apostoli. 141:1.3 Isus nije javno
propovijedao. Andrija je podijelio Mnoštvo i svakoj je skupini dodijelio propovjednike za jutarnje i poslijepodnevno
naučavanje; poslije večere Isus je razgovarao s dvananestoricom. Nije ih učio ništa novoga, već je ponavljao svoja
prijašnja učenja i odgovorio na njihoviha brojna pitanja. Prilikom jedne takve večeri rekao je dvanaestorici o četrdeset
dana koje je proveo u brdina u blizini tog mjesta. 141:1.4 Mnogi od ljudi koji su došli iz Pareje i Judeje već su kršteni
Ivanovim krštenjem i željeli su bolje upoznati Isusova učenja. Apostoli su bitno napredovali u poučavanju Ivanovih učenika
jer se ni na koji način nisu udaljavali od Ivanovog učenja, a u to vrijeme nisu krstili vjernike. NoIvanovim je učenicima
činjenica da Isus, ako je bio ono što je Ivan navijestio, nije učinio ništa da izbavi Ivana iz zatvora, uvijek bila kamen
spoticanja. Ivanovi učenici nikad nisu mogli razumjeti zašto Isus nije spriječio okrutnu smrt koja je zadesila njihovog
voljenog učitelja. 141:1.5 Iz večeri u večer, Andija je svoje bližnje apostole brižljivo upućivao u osjetljivom i teškom

~ 255 ~
procesu održavanja prijateljske veze s učenicima Ivana Krstitelja. Za vrijeme ove prve godine Isusovog javnog djelovanja
više od tri četvrtine njegovih učenika činili su prijašnji sljedbenici Ivana koji su primili njegovo krštenje. Cijela ova 27.
godina poslije Krista provedena je u tihom preuzimanju Ivanovog rada u Pereji i Judeji.

2. BOŽJI ZAKON I OČEVA VOLJA

141:2.1 Noć prije nego što će otići iz Pele, Isus je apostole poučio još nekim istinama o novom kraljevstvu. Učitelj je
rekao: “Učili su vas da tražite dolazeće kraljevstvo Božje i sad sam ja došao s tvrdnjom da je ovo dugo traženo kraljevstvo
blizu, pa čak i da je već ovdje i među nama. U svakom kraljevstvu mora postojati kralj koji sjedi na prijestolju i dinosi
zakone koji će vrijediti u njegovom kraljevstvu. Tako ste i vi već izgradili koncepciju nebeskog kraljevstva kao uzvišene
vladavine židovskog naroda nad svim zemaljskim narodima s Mesijom koji bi s na Davidovog prijestolja svojom čudesnom
moći proglašavao zakone cijelog svijeta. Ali djeco moja, vi ne gledate očima vjere i ne čujete s razumijevanjem duha.
Kažem vam da je nebesko kraljevstvo ostvarenje i priznavanje Božje vladavine u srcima ljudi. Istina, postoji Kralj u ovom
kraljevstvu, a taj Kralj je moj Otac i vaš Otac. Mi smo uistinu njegovi vjerni podanici, ali od ove činjenice daleko je
nadmoćnija preobražavajuća istina da smo mi njegovi sinovi. U mom će životu ova istina postati očita svima. Naš Otac
također sjedi na prijestolju, ali ne na onom napravljenom rukama. PrijestoljeBeskrajnoga je Očevo vječno prebivalište u
nebu nad nebesima; on ispunjava sve i proglašava svoje zakone u svemira nad svemirima. A Otac također vlada u srcima
svoje djece na zemlji preko duha kojeg je poslao da živi u dušama smrtnih ljudi. 141:2.2 “Kad ste podanici ovog
kraljevstva, uistinu morate slušati zakon Kozmičkog Vladara; ali kada, zahvaljujući djelovanju evanđelja kraljevstva koje
sam došao navijestiti, vi kroz vjeru otkrijete da ste sinovi, od tog trenutka više ne smatrate da ste stvorenja podložna
zakonu svemoćnoga kralja, već se smatrate povlaštenim sinovima božanskog Oca punog ljubavi. Zaista, zaista vam
kažem, kad je Očeva volja za vas zakon, onda teško da ste u kraljevstvu. Ali kada Očeva volja postane vaša volja, onda
ste uistinu u kraljevstvu jer je na taj način kraljevstvo postalo vašim ustaljenim iskustvom. Kad je Božja volja za vas zakon,
vi ste plemeniti podanici, robovi; ali kada vjerujete u ovo novo evanđelje božanskog sinstva, volja mojega Oca postaje
vaša volja i vi bivate uzdignuti do visokog položaja slobodne djece Božje, oslobođenih sinova kraljevstva.” 141:2.3 Neki
su aspostoli shvatili dio ovog značenja, ali niti jedan od njih nije shvatio punu važnost ove sjajne objave, osim možda
Jakova Zebedeja. Ali ove su riječi ušle u njihova srca da bi se opet pojavile da razvesele njihovo djelovanje u kasnijim
godinama službe.

~ 256 ~
 3. BORAVAK U AMATUSU

141:3.1 Učitelj i njegovi apostoli ostali su kraj Amatusa skoro tri tjedna. Apostoli su nastavili propovijedati mnoštvu dva
puta na dan, a Isus je propovijedao svake subote popodne. Bilo je nemoguće nastaviti s odmorom u srijedu, pa je Andrija
odredio da će se dva po dva apostola odmatrati svakoga dana šest dana u tjednu, a da će tijekom Subotnje službe svi
raditi. 141:3.2 Petar, Jakov i Ivan uglavnom su javno propovijedali. Filip, Natanael, Toma i Šimun radili su najviše u
području osobnih kontakata te su vodili sate za posebne grupe učenika: blizanci su nastavili s općim nadgledanjem, a
Andrija, Matej i Juda bavili su se poslovima upravljanja, iako je svaki od ove trojice napravio i dosta religioznog posla.
141:3.3 Andrija je bio zauzet izglađivanjem stalnih nesporazuma i neslaganja između Ivanovih učenika i novijih Isusovih
učenika. Ozbiljnije bi se situacije dogodile svakih par dana, ali Andrija, uz pomoć drugih apostola, uspio bi navesti
posvađene strane da se pomire barem na neko vrijeme. Isus je odbio sudjelovati u bilo kojem takvom razgovoru, a nije
htio ni dati bilo kakav savjet za pravo rješenje ovih poteškoća. Niti jedanput nije predložio kako bi apostoli trebali riješiti te
zbunjujuće probleme. Kad bi Andrija došao Isusu s tim pitanjima, Isus bi uvijek rekao: “Nije mudro da domaćin sudjeluje u
obiteljskim raspravama svojih uzvanika; mudar se roditelj nikada ne upliće u sitne svađe svoje djece.” 141:3.4 Učitelj se
pokazao vrlo mudrim i savršeno pravednim u ophođenju sa svojim apostolima i svim svojim učenicima. Isus je uistinu bio
moćan upravitelj ljudi; jako je utjecao na svoje bližnje zbog šarma i snage svoje ličnosti. Postojao je nekakav nježan
zapovjednički utjecaj u njegovom prirodnom, nomadskom i beskućničkom životu. Postojala je intelektualna i duhovna
privlačnost u njegovom autoritativnom načinu naučavanja, u njegovoj lucidnoj logici, snazi zaključivanja, u njegovom
oštroumnom uvidu, u budnosti uma, u neusporedivojpostojanosti i uzvišenoj tolerantnosti. Bio je jedinstven, muževan,
pošten i neustrašiv. Uz sav ovaj fizički i intelektualni utjecaj koji je odavala Učiteljeva prisutnost, postojale su i duhovne
ljepote koje se uvijek povezuju s njegovom ličnosti - stpljenje, nježnost, skromnost, blagost i poniznost. 141:3.5 Isus iz
Nazareta je uistinu bio snažna i jaka ličnost; on je bio intelektualna moć i duhovna utvrda. Njegova se osobnost nije
dopadala samo ženama sklonim duhovnosti, već i obrazovanom intelektualcu Nikodemu kao i grubom rimskom vojniku,
zapovjedniku na straži kraj križa koji je, kad je vidio kako je Učitelj umro, rekao: “Uistinu, ovo je Sin Božji.” A vatreni,
priprosti galilejski ribari zvali su ga Učiteljem. 141:3.6 Slike Isusa pokazale su se kobnim. Te slike Krista imale su štetan
utjecaj na mlade; teško da bi hramski trgovci pobjegli pred Isusom da je on bio onakav kakvim su ga vaši umjetnici
uglavnom slikali. On je bio plemenit muškarac: bio je dobar, ali prirodan. Isus se nije držao kao blag, umilan, nježan i
ljubazan mistik. Njegovo je učenje bilo uzbudljivo i dinamično. On nije samo mislio dobro, već je uistinu išao među ljude i
činio dobro. 141:3.7 Učitelj nikada nije rekao: “Dođite k meni svi koji ste lijeni i svi sanjari.” Ali je više pita rekao: “Dođite k

~ 257 ~
meni svi koji radite, i dat ću vam odmora - duhovne snage.” Učiteljevo je breme uistinu lagano, ali čak i ako je tako, on ga
nikad ne nameće; svaka osoba mora dobrovoljno uzeti svoje breme. 141:3.8 Isus je prikazao pobjedu kroz žrtvovanje -
žrtvovanje ponosa i sebičnosti. Pokazujuć milost želio je pokazati duhovno oslobođenje od svake kivnosti, pritužbi, ljutnje i
žudnje za sebičnom moći i osvetom. A kada je rekao: “Ne odupirite se zlu,” kasnije je objasnio da time nije želio opravdati
zlo ili predložiti prihvaćanje opačina.Prije je namjeravao poučiti opraštanje, “ne opirati se zlom postupanju s našom
ličnošću, zlom ozlijeđivanju naših osjećaja osobnog digniteta.”

4. UČENJE O OCU

141:4.1 Dok su boravili u Amatusu, Isus je dosta vremena proveo naučavajući apostole novoj koncepciji Boga; uvijek bi
iznova naglašavao da je Bog Otac, a ne moćni vladar i vrhovni knjigovođa kojemu je glavna zadaća unositi štetne podatke
protiv svoje zalutale djece na zemlji, zabilježiti grijehe i zlo koji će se iskoristiti protiv njih kad im kasnije bude sudio kao
pravedan Sudac svega stvorenog. Židovi su dugo smatrali Boga kraljem svega, čak i Ocem naroda, ali nikada prije nije
veliki broj smrtnika smatrao da je Bog Otac pun ljubavi svakog pojedinca. 141:4.2 Odgovarajući na Tomino pitanje “Tko je
Bog kraljevstva?,” Isus je rekao: “Bog je tvoj Otac, a religija - moje evanđelje - sastoji se ni više ni manje nego od
spoznaje, u vjeri, da si ti njegov sin. Ja sam ovdje među vama u tjelesnom obličju da vam ovje odeje razjasnim svojim
životom i učenjima.” 141:4.3 Isus je također žeio umove svojih apostola osloboditi od ideje žrtvovanja životinja u svrhu
izvršenja religiozne obveze. Ali ovi muškarci, naučeni na svakodnevnu žrtvu, sporo su shvaćali što je Isus želio. No ipak,
Učitelj se nikad nije umorio učeći ih. Kad ne bi uspio doprijeti do uma svojih apostola jednom usporedbom, on bi
preformulirao svoju poruku i iskoristio drugu vrstu parabole kako bi učenje dodatno razjasnio. 141:4.4 U isto je vrijeme
Isus počeo detaljnije naučavati apostole o njihovom zadatku da “tješe one koji pate i da služe bolesnima.” Učitelj ih je
dosta učio o cijelom čovjeku - spoju tijela, uma i duha u obliku pojedinog muškarca ili žene. Isus je govorio svojim
suradnicima o tri oblika bolesti koje će susresti, te im je objasnio kako trebaju pomoći svima koji boluju od patnji ljudske
bolesti. Učio ih je da raspoznaju: 141:4.5 1. Bolesti tijela - to su one bolesti koje se obično smatraju tjelesnim. 141:4.6 2.
Uznemirene umove - one netjelesne bolesti koje su kasnije smatrane emotivnim i umnim poteškoćama. 141:4.7 3.
Opsjednutosti zlim duhovima. 141:4.8 Isus je svojim apostolima nekoliko puta objasnio prirodu i ponešto od porijekla zlih
duhova, koje su u to vrijeme zvali i nečistim duhovima. Učitelj je dobro znao razliku između opsjednutosti zlim duhom i
umobolnosti, ali apostoli nisu. Niti je Isusu bilo moguće, ako imamo na umu njihovo ograničeno poznavanje ranije povijesti
Urantije, potpuno im to područje objasniti. Ali im je više puta rekao, aludirajući na ove zle duhove: “Oni više neće mučiti
ljude kad uziđem k svom nebeskom Ocu I kad izlijem svoj duh na sve ljude u dane kada će kraljevstvo doći u velikoj moći

~ 258 ~
i duhovnoj slavi.” 141:4.9 Iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec, cijele ove godine, apostoli su sve više pažnje
posvećivali službi iscjeljenih bolesnih.

5. DUHOVNO JEDINSTVO

141:5.1 Jedan od najvažnijih od svih večernjih razgovora u Amatusu ticao se duhovnog jedinstva. Jakov Zebedejev pitao
je: “Učitelju, kako ćemo naučiti gledati isto i tako ostvariti više duhovnog sklada?” Kad je Isus čuo ovo pitanje, toliko se
uzrujao u duhu da je odgovorio: “ Jakove, jakove, kada sam vas učio da bi svi trebali gledati isto? Došao sam na svijet
kako bih proglasio duhovnu slobodu do te mjere da smrtnici imaju vlast živjeti svoje pojedine živote originalno I slobodno
pred Bogom. Ne želim da se društveni sklad I bratski mir dobiju tako što bi se žrtvovala sloboda ličnosti i duhovne
originalnosti. Ovo što od vas zahtijevam, moji apostoli, je jedinstvo duha - da možete iskusiti veselje vašeg ujedinjenog
posvećenja potpunom vršenju volje moga nebeskoga Oca. Ne trebate gledati isto ili osjećati isto, ili ćak misliti isto da bi
bili duhovno slični. Duhovno jedinstvo proizlazi iz svjesti da u svakome od vas živi, ida vama sve više vlada duhovni dar
nebeskoga Oca. Vaš apostolski sklad mora izrasti iz činjenice da je duhovna nada svakog od vas identična u svome
porijeklu, prirodi i sudbini. 141:5.2 “Na ovaj način možete iskusiti savršeno jedinstvo duhovne namjere iduhovnog
razumijevanja koje izrasta iz zajedničke svijesti u pogledu identiteta Rajskog duha koji živi u svakome od vas; i svi možete
uživati u tom dubokom duhovnom jedinstvu unatoč činjenici da se po intelektualnom promišljanju, prirođenim osjećajima i
društvenom ponašanju uveliko razlikujete. Vaše osobnosti mogu biti osvježavajuće raznovrsne i izrazito različite, a da su
u isto vrijeme vaše duhovne prirode i duhovni plodovi božanskog obožavanja i bratske ljubavi tako ujedinjeni da će svi koji
će promatrati vaše živote zasigurno prepoznati istovjetnost duha i jedinstvo duše. Oni će prepoznati da ste bili sa mnom i
da ste tako naučili kako vršiti volju nebeskoga Oca. Možete postići jedinstvo u služenju Boga čak i kada tu službu vršite u
skladu sa svojim jedinstvenim obdarenjem uma, tijela i duše. 141:5.3 “Vaše duhovno jedinstvo podrazumijeva dvije stvari
koje će se uvijek naći da usklade živote pojedinih vjernika: Prvo, svi imate zajednički razlog svoje životne službe - svi vi
iznad svega želite vršiti volju nebeskoga Oca. Drugo, svima vama je zajednička svrha postojanja - pronaći nebeskoga
Oca i na taj način pokazati svemiru da ste postali kao on.” 141:5.4 Mnogo se puta Isus, naučavajući dvanaestoricu, vratio
ovoj temi. Iznova i iznova bi im rekao kako ne želi da oni koji u njega vjeruju postanu dogmatizirani i standardizirani u
skladu s religioznim tumačenjima čak i dobrih ljudi. Stalno je svoje apostole upozoravao da ne treba formulirati vjerovanja
i uspostavljati tradicije kojima bi se vjernike vodilo i kontroliralo u evanđelju kraljevstva.

~ 259 ~
 6. POSLJEDNJI TJEDAN U AMATUSU

141:6.1 Pred kraj posljednjeg tjedna u Amatusu, Šimun Zelot Isusu je doveo nekog Tehermu, Perzijanca koji je zbog
posla došao u Damask. Teherma je čuo za Isusa pa je pošao u Kafarnaum ne bi li ga vidio i kad su mu u Kafarnaumu
rekli da je Isus sa svojim apostolima pošao niz Jordan prema Jeruzalemu, on se uputio za njim. Andrija je odredio Šimuna
da naučava Tehermu. Šimun je Perzijanca smatrao “obožavateljem vatre,” tako se Teherma trudio objasniti da je vatra
samo vidljiv simbol Prečistog i Presvetog. Nakon razgovora s Isusom, perzijanac je odlučio ostati s njima nekoliko dana
kako bi čuo učenja i slušao propovijedi. 141:6.2 Kad su Šimun Zelot i Isus ostali sami, Šimun je upitao učitelja: “Zašto ga
ja nisam uspio uvjeriti? Zašto se toliko opirao meni, a tebe je tako rado poslušao?” Isus mu je odgovorio: “Šimune,
Šimune, koliko sam vam puta rekao da se morate uzdržati od svih pokušaja da nešto uzmete iz srca onih koji traže
spasenje? Koliko često sam vam rekao da svoj rad morate usmjeriti samo u to da nešto stavite u ove gladne duše?
Uvedite ljude u kraljevstvo i velike i spasonosne istine kraljevstva će brzo istjerati svaku ozbiljnu pogrešku. Kada
smrtnicima donesete dobru vijest da je Bog Otac, onda ih lako možete uvjeriti da su u stvarnosti oni Božja djeca. I kad to
učinite, onda donosite svjetlo spasenja svima koji su u tami. Šimune, kad ti je Sin Čovječji prvo put prišao, je li odmah
počeo poricati učenja Mojsija i proroka navješćujući novi i bolji životni put? Ne. Nisam došao oduzeti ono što ste naslijedili
od svojih predaka, već sam došao pokazati vam usavršenu viziju onoga što su vaši očevi vidjeli samo djelomično. Stoga
idi, Šimune, naučavaj i propovijedaj kraljevstvo, a kad su ljudi sigurno unutar kraljevstva i kad ti koji od njih dođe s
pitanjima, tada je vrijeme da ga uputiš u učenja koja se odnose na progresivni napredak duše u božanskom kraljevstvu.”
141:6.3 Šimuna su ove riječi zaprepastile, ali učinio je kako ga je Isus poučio i Teherma Perzijanac bio je ubrojen među
one koji su ušli u kraljevstvo. 141:6.4 Te je noći Isus a spostolima razgovarao o novom životu u kraljevstvu. Između
ostalog rekao je: “Kad uđete u kraljevstvo, tada se nanovo rodite. Ne možete naučavati duboke istine duha onima koji su
se rodili samo od tijela; prvo se uvjerite jesu li ljudi rođeni od duha, a tek ih onda naučavajte napredne istine duha. Ne
pokušavajte ljudima pokazivati ljepote hrama dok ih prvo ne uvedete u hram. Predstavite ljude Bogu i to kao sinove Božje
prije nego počnete razgovarati o doktrinama da je Bog otac i da su ljudi njegova djeca. Ne sukobljavajte se s ljudima -
uvijek budite strpljivi. To nije vaše kraljevstvo; vi ste samo poslanici. Jednostavno idite među ljudima navješćujući: Ovo je
nebesko kraljevstvo I ovo radosna vijest, ako u nju vjerujete svim svojim srcem, jest vaše vječno spasenje.” 141:6.5
Apostoli su tako napredovali tijekom boravka u Amatusu. Ali jako su se razočarali kad im Isus nije dao nikakve prijedloge
kako da se odnose prema Ivanovim učenicima. Čak I u bitnom pitanju krštenja, sve što im je Isus rekao bilo je: “Ivan je
uistinu krstio vodom, ali kad uđete u nebesko kraljevstvo, bit ćete kršteni Duhom.”

~ 260 ~
 7. U BETANIJI KRAJ JORDANA

141:7.1 Isus, apostoli i velika skupina sljedbenika su 26. Veljače došli do gaza na Jordanu blizu Betanije u Pereji, gdje je
Ivan prvo put navijestio dolazeće kraljevstvo. Isus je sa svojim apostolima ovdje ostao učiti i propovijedati četiri tjedna prije
nego što su krenuli prema Jeruzalemu. 141:7.2 Drugo tjedna svog boravka u Betaniji kraj Jordana, Isus je poveo Petra,
Jakova i Ivana u brda preko rijeke i južno od Jerihona na trodnevni odmor. Učitelj je ovu trojicu učio mnogim novim i
naprednim istinama o nebeskom kraljevstvu. Za ovaj ćemo zapis reorganizirati i svrstati ta učenja na sljedeći način:
141:7.3 Isus je pokušao pojasniti kako želi da njegovi učenici, koji su kušali dobre duhovne stvarnosti kraljevstva, tako
žive u svijetu da ljudi, kada vide njihove živote, postanu svjesni kraljevstva te da ih ta svijest navede da se kod vjernika
raspitaju za put kraljevstva. Svi takvi iskreni tražitelji istine uvijek su sretni kada čuju radosnu vijest o daru vjere koji
osigurava primitak u kraljevstvo i njegove vječne i božanske duhovne stvarnosti. 141:7.4 Učitelj je želio utisnuti u sve
učitelje evanđelja kraljevstva spoznaju da je njihov jedini posao pokazati svakom pojedinom čovjeku da je Bog njegov
Otac - postići da taj pojedinac postane svjestan da je Božji sin; a onda predstaviti tog istog pojedinca Bogu kao njegovog
sina po vjeri. Oba ova nužna otkrivenja ostvarila su se u Isusu. On je postao, uistinu, “put, istina i život.” Isusova se religija
u potpunosti temeljila na načinu na koji je živio svoj život darivanja na zemlji. Kad je Isus otišao s ovoga svijeta nije za
sobom ostavio nikakve knjige, zakone ili bilo kakve druge oblike ljudske organizacije koji bi utjecali na religiozni život
pojedinca. 141:7.5 Isus je razjasnio da je došao utemeljiti osobne i vječne odnose s ljudima koji će zauvijek imati
prvenstvo pred svim drugim ljudskim odnosima. Naglasio je da će se to prisno duhovno prijateljevanje proširiti na sve
ljude svakoga doba i u svim društvenim uvjetima među svim narodima. Jedina nagrada koju je ponudio svojoj djeci je: na
ovom svijetu - duhovna radost i zajedništvo s Bogom; a u sljedećem svijetu - vječni život napretka u božanskim duhovnim
stvarnostima Rajskog Oca. 141:7.6 Isus je stavio izuzetno veliki naglasak na ono što je on nazivao dvjema istinama od
najveće važnosti u učenjima kraljevstva, a to su: postignuće spasenja kroz vjeru i samo vjeru, što je povezano s
revolucionarnim učenjem o postizanju ljudske slobode kroz iskreno prepoznavanje istine, “Spoznat ćete istinu, i istina će
vas osloboditi.” Isus je bio istina očitovana u tijelu, i obećao je poslati svojega Duha Istine u srca svoje djece kad se vrati
svome nebeskom Ocu. 141:7.7 Učitelj je ove apostole učio bitnim elementima istine za cijelu dob na zemlji. Oni su često
slušali njegova učenja, a da su ta učenja zapravo bila namijenjena za nadahnuće i izgradnju drugih svjetova. On je služio
kao primjer novoga i originalnog životnog plana. S ljudske točke gledišta on je uistinu bio Židov, ali je svoj život živio za
sve svjetove kao smtnik kozmosa. 141:7.8 Kako bi osigurao spoznaju svojega Oca u razvitku kraljevstva, Isus je objasnio
da se namjerno nije obazirao na “velike ljude svijeta.” Započeo je svoj posao sa siromašnima, s onim staležom kojega su

~ 261 ~
skoro sve svolutivne religije prijašnjih vremena zanemarivale. On nije prezirao niti jednog čovjeka; njegov je plan
obuhvaćao cijeli svijet, čak i cijeli svemir. Isus je ovo izjavio tako neustrašivo i kategorično da su Petar, Jakov i Ivan čak
bili u iskušenju pomisliti da je možda sišao s uma. 141:7.9 Isus je pokušao ovim apostolima obzirno prenijeti istinu da je
ovu misiju darivanja činio ne kako bi postavio primjer za nekolicinu zemaljskih smrtnika, već kako bi uspostavio i pokazao
primjer ljudskog života za sve ljude na svim svjetovima u cijelom svom svemiru. I ovaj je primjer dostigao vrhunac
savršenstva, čak i konačnu dobrotu Oca Svih. Ali apostoli nisu mogli shvatiti značenje njegovih riječi. 141:7.10 Objavio je
da je došao kao učitelj, i to kao učitelj poslan s neba da donese duhovnu istinu materijalnom umu. I on je učinio točno to:
Bio je učitelj, a ne propovjednik. S ljudske točke gledišta Petar je bio puno djelotvorniji propovjednik od Isusa. Isusovo
propovjedanje bilo je tako učinkovito više zbog njegove jedinstvene ličnosti nego zbog snažne rječitosti ili emotivne
privlačnosti. Isus je govorio izravno ljudskim dušama. On je bio učitelj čovjekovog duha, ali kroz um. On je živio s ljudima.
141:7.11 Ovo je prilikom Isus natuknuo Petru, Jakovu i Ivanu da je njegov posao na zemlji u nekim pogledima ograničen
uputama njegovog “suradnika u visinama,” pritom misleći na upute koje mu je dao njegov Rajski brat Emanuel, prije nego
što je započeo svoj život darivanja. Rekao im je da je došao kako bi vršio volju svoga Oca i samo njegovu volju. Kako je
Isus imao samo tu jednu životnu svrhu koju je vršio svim svojim srcem, nije ga tjeskobno uznemiravalo zlo na svijetu.
141:7.12 Apostoli su počeli prepoznavati Isusovu iskrenu dobrohotnost. Iako je bilo lako prisutpiti Isusu, on je uvijek živio
neovisno od i iznad svih ljudskih bića. Niti u jednom trenutku njime nije ovladao niti jedan potpuno smrtni utjecaj niti je ikad
bio žrtvom povodljivog ljudskog prosuđivanja. Nije se obazirao na javno mnijenje, a pohvale na njega nisu imale utjecaja.
Rijetko bi se zaustavio da ispravi nesporazume ili da zamjeri pogrešni prikaz. Nikad nije tražio savjet niti od jednog
čovjeka; nikad nije tražio da se za njega moli. 141:7.13 Jakova je zapanjilo to što se uvijek činilo da Isus vidi kraj na
samom početku. Učitelj se rijetkodoimao iznenađenim. Nikad nije bio uzbuđen, ljut ili smeten. Nikad se nije ispričao niti
jednom čovjeku. Ponekad bi bio tužan, ali nikad obeshrabren. 141:7.14 Ivan je jasnije shvatio da je Isus, unatoč svim
njegovim božanskim nadarenostima, ipak bio čovjek.Isus je živio kao čovjek među ljudima i razumio je, volio i znao kako
izaći na kraj s ljudima. U svom je osobnom životu bio toliko ljudski, a ipak tako bezgrešan. I uvijek je bio nesebičan.
141:7.15 Iako Petar, Jakov i Ivan nisu mogli shvatiti mnogo toga što im je Isus ovom prilikom rekao, njegove milosne riječi
ostale su u njihovim srcima da bi, nakon raspeća i uskrsnuća, nastavile obogaćivati I razveseljavati njihovu kasniju službu.
Nije ni čudo da ovi apostoli nisu u potpunosti shvatili Učiteljeve riječi, jer im je on zapravo govorio o jednom novom dobu.

~ 262 ~
 8. RADEĆI U JERIHONU

141:8.1 Tijekom ta četiri tjedna boravka u Betaniji kraj Jordana, nekoliko je puta svakoga tjedna Andrija poslao po dva
apostola u Jerihon na dan ili dva. Ivan je imao dosta vjernika u Jerihonu i većina njih je prihvatila naprednija učenja Isusa i
njegovih apostola. Tijekom ovih posjeta Jerihonu, apostoli su počeli podrobnije izvršavati Isusove upute da služe
bolesnima; posjetili bi svaku kuću u gradu i pokušali su pomoći svakoj bolesnoj osobi. 141:8.2 Apostoli su javno djelovali
u Jerihonu, ali su se ovom prilikom uglavnom usredotočili na tihu i osobnu službu. Tom su prilikom otkrili da bolesni ljudi
nalaze utjehu u radosnoj vijesti kraljevstva; otkrili su da njihova poruka bolesnima donosi ozdravljenje. U jerihonu su
apostoli u potpunosti izvršili Isusovu uputu da propovijedaju radosnu vijest kraljevstva i da služe bolesnima. 141:8.3
Zaustavili su se u Jerihonu na putu prema Jeruzalemu gdje ih je sustiglo odaslaništvo iz mezopotamije koje je željelo
razgovarati s Isusom. Apostoli su namjeravali tu provesti tek jedan dan, ali kad su stigli tražitelji istine iz Istoka, Isus je s
njima proveo tri dana i oni su se vratili svojim kućama uzduž Eufrata sretni u spoznaji novih istina nebeskoga kraljevstva.

9. ODLAZAK IZ JERUZALEMA

141:9.1 U ponedjeljak, posljednjeg dana u ožujku, Isus i apostoli započeli su svoj put preko brda prema Jeruzalemu.
Lazar iz Betanije došao je do Jordana dva puta kako bi vidio Isusa, te su se dogovorili da Učitelj i njegovi apostoli ostanu
kod Lazara i njegovih sestara u Betaniji svo vrijeme svojeg boravka u Jeruzalemu. 141:9.2 Ivanovi učitelji ostali su u
Betaniji kraj Jordana naučavajući i krsteći mnoštvo, te su sa Isusom bili samo dvanaestorica apostola kad je stigao u
Lazarov dom. Ovdje su se Isus i apostoli zadržali pet dana, odmarajući se prije ulaska u Jeruzalem za Pashu. Bio je to
veliki događaj u životima Marte i Marije, ugostiti Učitelja i njegove apostole u domu njegovog brata, gdje su im mogle
služiti. 141:9.3 U nedjelju ujutro, 6. Travnja, Isus i apostoli otišli su u Jeruzalem. Bio je to prvi put da je Isus bio u
Jeruzalemu zajedno s dvanaest apostola.

POGLAVLJE 142: PASHA U JERUZALEMU

142:0.1 Isus i apostoli su proveli travanj radeći u Jeruzalemu, dok su svake večeri odlazili prenoćiti u Betaniji. Isus je
provodio nekoliko noći svakoga tjedna u Jeruzalemu, u domu grčkog Židova Flavijusa, gdje su se s njim potajno došli
posavjetovati mnogi istaknuti Židovi. 142:0.2 Istoga dana kad je došao u Jeruzalem, Isus je otišao posjetiti Anu, prijatelja
iz ranih dana, negdašnjeg visokog svećenika i rođaka Zebedejeve žene Šalome. Ana je dosta čuo o Isusu i njegovim
učenjima, i kad se Isus pojavio pred njegovim vratima, primljen je s velikom uzdržanošću. Kad je Isus vidio Aninu

~ 263 ~
rezerviranost, smjesta je ustao i pošao prema vratima, govoreći: “Strah je čovjekov najveći gospodar, a ponos njegova
najveća slabost; zar ćeš izdati samoga sebe i prepustiti se ovim uništiteljima radosti i slobode?” Ana nije odgovorio na ovo
pitanje. Učitelj nije ponovo vidio Anu sve dok ovaj nije, sa svojim zetom, počeo suditi Sinu Čovječjem.

1. UČENJA U HRAMU

142:1.1 Cijelog mjeseca u hramu su držali predavanja bilo Isus ili neki od njegovih apostola. Kad su mase na proslavi
Pashe bile toliko brojne da nisu dopuštale ulazak u hram, apostoli su držali predavanja ispred njegovih zidina. Njihova je
poruka bila: 142:1.2 1. Bliži se kraljevstvo nebesko. 142:1.3 2. Vjerom u očinstvo Boga čovjek može ući u nebesko
kraljevstvo, postati sin Božji. 142:1.4 3. Ljubav je osnovno pravilo u kraljevstvu - čovjek prije svega treba biti odan Bogu i
voljeti druge ljude kao samoga sebe. 142:1.5 4. Čovjek se treba povinovati Očevoj volji, roditi plodove duha u svom
životu, što je zakon kraljevstva. 142:1.6 Ljudi koji je došli na proslavu Pashe čuli su ovo Isusovo učenje i stotine su se
radovale radosnim vijestima. Glavni svećenici i vladari Židova su se jako bojali Isusa i njegovih apostola i među sobom su
raspravljali što će s njima učiniti. 142:1.7 Pored učenja u hramu i oko hrama, apostoli i drugi vjernici su se bavili osobnim
radom u korist narodnih masa okupljenih na proslavu Pashe. Ovi su zainteresirani muškarci i žene pronijeli bit Isusove
poruke s ove proslave Pashe do najudaljenijih dijelova Rimskog Carstva i sve do Istoka. Bio je to početak širenja
evanđelja kraljevstva spoljašnjem svijetu. Isusova djelatnost više nije bila ograničena samo na Palestinu.

2. BOŽJA SRDŽBA

142:2.1 Na proslavi Pashe u Jeruzalemu bio je jedan Jakob, bogati židovski trgovac s Krete, koji je došao k Andriji s
molbom da nasamo porazgovara s Isusom. Andrija je ugovorio ovaj tajni sastanak s Isusom u domu Flavijusa, i zakazao
ga je za narednu večer. Ovaj čovjek nije mogao shvatiti Isusova učenja i ovom je prilikom želio podrobnije upitati o
Božjem kraljevstvu. Jakob je rekao Učitelju: “Ali, Učitelju, Mojsije i stari proroci kažu da je Bog ljubomoran, pun velike
srdžbe i bijesa. Proroci kažu da Bog mrzi zlotvore i da se sveti onima koji ne slijede njegov zakon. Ti i tvoji učenici kažete
da je Bog brižni i suosjeċajni Otac koji toliko voli svoju djecu da ih poziva da uđu u ovo novo nebesko kraljevstvo za koje
kažeš da uskoro treba doći.” 142:2.2 Kad je Jakob završio s pitanjem, Isus je rekao: “Jakove, ti dobro poznaješ učenja
starih proroka koji su poučavali djecu svoje generacije u skladu s prosvjetljenjem njihovog doba. Naš je Rajski Otac isti
danas kakav je bio jučer. Ali koncepcije o njegovoj prirodi su se uveliko razvile i porasle od Mojsijevog do Amosovog
doba, i do generacije proroka Izaije. Ja sam došao u tjelesnom obličju da obznanim Oca u novoj slavi i da istaknem
njegovu ljubav i milost prema svim ljudima svih svjetova. Kako se evanđelje ovog kraljevstva bude širilo cijelim svijetom
~ 264 ~
sa svojom porukom o dobroj volji i radosti svim ljudima, ovo će učenje unaprijediti odnose među obiteljima i nacijama.
Kako vrijeme bude prolazilo, porast će ljubav između očeva i djece i tako ċe porasti razumijevanje ljubavi Oca na nebu
prema njegovj zemaljskoj djeci. Ne zaboravi, Jakove, da dobar i iskren otac voli svoju obitelj kao cjelinu – kao obitelj – ali
da istovremeno voli i da se s ljubavlju brine o svakom njezinom individualnom pripadniku.” 142:2.3 Nakon dulje rasprave o
karakteru nebeskog Oca, Isus je pored ostalog rekao: “Ti, Jakove, koji imaš više djece, dobro poznaješ istinu mojih riječi.”
Jakov je odgovorio: “Ali, Učitelju, tko ti je rekao da imam šestoro djece?” Učitelj je odgovorio: “Neka bude dovoljno da
kažem da je Ocu i Sinu sve poznato, da oni sve vide. Jednako kao što ti voliš svoju djecu kao njihov zemaljski otac, tako
trebaš prihvatiti stvarnost ljubavi nebeskog Oca prema tebi – ne samo prema svoj Abrahamovoj djeci, veċ prema tebi,
tvojoj individualnoj duši.” 142:2.4 Isus je dalje rekao: “Kad su tvoja djeca mala i nezrela i kad ih moraš kazniti, ona mogu
pomisliti da imaju ljutog i odbojnog oca. Njihova nezrelost ne može prodrijeti dalje od kazne i spoznati očevu dalekovidost
i disciplinarnost njegove ljubavi. Ali kad ista ova djeca odrastu i postanu zreli muškarci i žene, zar im se ne bi bilo ludo
držati ovih starih pogrešnih ideja o njihovom ocu? Kao odrasli muškarci i žene, oni trebaju biti u stanju spoznati ljubav
svoga oca u svim 142:2.5 ovim disciplinarnim radnjama. Zar ne bi i ljudski rod kroz buduċastoljeċa trebao doċi do boljeg
razumijevanja istinske prirode i brižnog karaktera Oca na nebu? Kakva je korist buduċim naraštajima od duhovnog
prosvjetljenja ako ljudi nastave vidjeti Boga onako kako su ga vidjeli Mojsije i proroci? Kažem ti, Jakove, pod blistavim
svjetlom ovog trenutka trebaš vidjeti Oca bolje od svih koji su ga nekoċ gledali. I kad ga budeš vidio na ovaj način, osjetit
ċeš radost stupanja u kraljevstvo kojim vlada Otac ljubavi i tako ċeš nastojati dopustiti njegovoj volji ljubavi da ovlada
tvojim životom.”Jakov je odgovorio: “Rabbi, vjerujem; molim te da me uvedeš u Očevo kraljevstvo.”

3. KONCEPCIJE BOGA

142:3.1 Kako je većina apostola imala priliku čuti ovu raspravu o Božjem karakteru, proveli su večer postavljajući brojna
pitanja o Ocu na nebu. Učiteljevi se odgovori na ova pitanja najbolje mogu izraziti slijedeċimsuveremenim riječima:
142:3.2 Isus je blago prekorio dvanaestoricu, u biti govoreċi: Zar ne poznajete izraelske tradicije koje upućuju na rast i
razoj ideje o Jahvi i zar ne poznajete učenja Spisa o doktrinama o Bogu? Učitelj je zatim nastavio držati govor apostolima
na temu evolucije koncepcije Božanstva tijekom povijesnog razvoja židovskog naroda. Skrenuo je njihovu pažnju na
slijedeċe faze rasta i razvoja ideje o Bogu: 142:3.3 1. Jahve – Bog sinajskih klanova. Ovo je bila primitivna koncepcija
Božanstva koju je Mojsije uzvisio na višu razinu Gospodina Boga Izraelskog. Otac na nebu uvijek prihvaċa iskreno
obožavanje svoje zemaljske djece, koliko god grube bile njihove ideje o Božanstvu i kojim god imenom simbolizirali
njegovu božansku prirodu. 142:3.4 2. Svevišnji. Ovu je koncepciju Oca na nebu prvi proglasio Melkizedek pri obraćanju

~ 265 ~
Abrahamu, dok su je iz Salema pronijeli oni koji su tijekom buduċihstoljeċa prihvatili ovu unaprijeđenu i proširenu ideju
Božanstva. Abraham i njegov brat su napustili Ur radi utemeljenja obožavanja sunca i zbog toga što su prihvatili
Melkizedekovo učenje o El Elionu – Svevišnjem Bogu. Imali su složenu ideju Boga koja je bila rezultat stapanja njihovih
starijih mezopotamijskih ideja s doktrinama Svevišnjeg. 142:3.5 3. El Šadaj. Za vrijeme ovih ranih dana mnogi su Židovi
obožavali El Šadaja, egipatsku koncepciju Boga na nebu s kojom su se upoznali za vrijeme ropstva u dolini Nila. Dugo
nakon Melkizedeka, ove su se tri ideje o Bogu stopile u doktrinu Božanstva kao stvoritelja, Gospodina Boga Izraelskog.
142:3.6 4. Elohim. Od Adamovog se vremena zadržalo učenje o Rajskom Trojstvu. Znate li da Sveto Pismo počinje
riječima: “U početku stvoriše Bogovi nebo i zemlju”? Ovo pokazuje da je ideja Trojstva ili koncepcija triju Bogova bila
dijelom religije naših predaka. 142:3.7 5. Vrhovni Jahva. U vrijeme proroka Izaije, ova su se vjerovanja o Bogu proširila u
koncepciju Univerzalnog Stvoritelja koji je bio svemoċan i u isto vrijeme svemilosrdan. I ova je evolutivna promjena
koncepcije Boga doslovce zauzela mjesto svih prijašnjih ideja Božanstva u religijama naših otaca. 142:3.8 6. Otac na
nebu. Sada upoznajemo Boga kao našeg Oca na nebu. Ovo učenje nudi religiju u kojoj je vjernik sin Boga. Ovo je
radosna vijest evanđelja nebeskog kraljevstva. Pored Oca postoje Sin i Duh, i ovo ċe se otkrivenje prirode i službe
Rajskih Božanstava nastaviti proširivati i prosvjetljivati tijekom beskrajnih stoljeċa vječnog duhovnog napredovanja
uspinjuċih sinova Boga. Tijekom bilo kojeg razdoblja i u svakom času, istinsko iskazanje obožavanja bilo kojeg ljudskog
biċa – što se tiče individualnog duhovnog napretka – prepoznaje i priznaje unutarnji duh kao znak poštovanja upućenom
Ocu na nebu. 142:3.9 Apostoli nikada nisu bili ovoliko iznenađeni koliko su bili kad su čuli o ovom postupnom razvoju
koncepcije Boga u židovskom umu i kroz prijašnje generacije; bili su suviše zbunjeni kako bi bili u stanju postaviti i jednog
jedinog pitanja. Sjedili su ispred Isusa bez riječi, dok je Učitelj nastavio: “Vi bi ste znali o ovim stvarima da ste pročitali
Svete Knjige. Zar niste čitali u Samuelu gdje piše: “Još je jednom srdžba Jahvina planula na Izraelce te potakla Davida
protiv njih, govoreći: ‘Idi, izbroj Izraelce i Judejce’? I ovome se ne treba čuditi zato što su u Samuelovo doba Abrahamova
djeca uistinu vjerovala da je Bog stvorio I dobro i zlo. Ali kad je suvremeniji pisac pominjao ove događaje, usljed
proširenja židovske koncepcije o prirodi Boga, on se nije usudio pripisati stvaranje zla Jahvi, nego je rekao: ‘Tada Satan
ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce.’ Zar ne vidite da ovi zapisi iz Svetih Knjiga jasno ukazuju na razvoj
ideje o prirodi Boga iz generacije u generaciju? 142:3.10 “Također trebate spoznati razvoj razumijevanja božanskog
zakona koji savršeno drži korak s ovim proširenim koncepcijama o božanstvenosti. Kad su djeca Izraelska izišla iz Egipta
u vrijeme uveċanog otkrivenja Jahve, imala su deset zapovijedi koje su bile njihov zakon sve do vremena kad su se
ulogorili pred brdom Sinajom. Ovih je deset zapovijedi bilo: 142:3.11 “1. Nemoj imati drugih bogova, jer Gospodin je Bog
ljubomoran. 142:3.12 “2. Ne pravi sebi lika ni obličja. 142:3.13 “3. Sjeti se da svetkuješ dan beskvasnih kruhova. 142:3.14

~ 266 ~
“4. Od cijelog prinosa od stoke, svaki muški prvenac meni pripada, kaže Gospodin. 142:3.15 “5. Šest dana radi i obavljaj
svoj posao, a sedmi dan neka bude dan počinka. 142:3.16 “6. Svetkuj blagdan berbe prvih plodova i blagdan žetve na
prekretu godine. 142:3.17 “7. Ne prinosi žrtve s kruhom uskvasnim. 142:3.18 “8. Ne ostavljaj žrtve prinesene na blagdan
Pashe da prenoće do jutra. 142:3.19 “9. U kuću Jahve, Boga svoga, donosi najbolje prvine plodova sa svoje zemlje.
142:3.20 “10. Ne kuhaj kozleta u mlijeku njehove majke. 142:3.21 “I zatim je, uz zvuke gromova i munja na Sinajskom
brdu, Mojsije predočio novih deset zapovijedi za koje svi morate priznati da predstavljaju daleko vrijednije izjave I
dostojniju pratnju sve široj ideji Jahve, koncepciji Božanstva. I zar nikada niste primijetili da su ove zapovijedi zabilježene
na dva mjesta, da je u prvom slučaju izručenje iz Egipta navedeno kao razlog poštovanju subote, dok je usljed razvoja
religioznog vjerovanja u drugom slučaju činjenica stvaranja neba i zemlje navedena kao objašnjenje subotnog počinka?
142:3.22 “Također ne zaboravite da je ponovo – usljed naprednijeg duhovnog prosvjetljenja u doba Izaije – ovih deset
negativnih zapovijedi promijenjeno u veliki i pozitivni zakon ljubavi, poziv čovjeku da voli Boga iznad svega drugog i svog
susjeda kao samoga sebe. I ovaj vam vrhovni poziv na ljubav prema Bogu i ljudima ponovo navodim kao cjelokupnu
čovjekovu dužnost.” 142:3.23 I kad je završio s govorom, nitko nije prozborio ni riječi. Otišli su na počinak, svaki na svoju
stranu.

4. FLAVIJUS I GRČKA KULTURA

142:4.1 Grčki Židov Flavijus je bio preobraċenik koji nije bio ni obrezan niti kršten; i kako je jako volio ljepotu umjetnosti i
kipova, u Jeruzalemu je boravio u jako lijepoj i velikoj kući. Ova je kuċa bila ukusno namještena i ukrašena neprocjenjivim
blagom koje je skupio na svojim svjetskim putovanjima. Kad je izvorno došao na ideju da pozove Učitelja u svoju kuċu,
bojao se da ne uvrijedi Učitelja prizorom ovih takozvanih idola. Ali Flavijus je bio prijatno iznenađen kad je Isus ušao u
njegovu kuċu i kad je, umjesto što ċe ga ukoriti zbog ovih navodno idolotarskih predmeta koji su bili raspoređeni po cijeloj
kuċi, pokazao veliko zanimanje za njegovu kolekciju i postavio mnoga pitanja koja su obznanila veliko poštovanje prema
umjetnosti dok ga je Flavijus vodio iz sobe u sobu pokazujuċi mu svoje omiljene kipove. 142:4.2 Učitelj je vidio da je
njegov domaċin bio zbunjen njegovim prijateljskim stavom prema umjetnosti; kad su završili s pregledom cijele kolekcije,
Isus je rekao: “Pošto ti poštuješ ljepotu onoga što je stvorio moj Otac i što su oblikovale umjetničke ruke ljudi, zašto
očekuješ da te ukorim? Zar zbog toga što je Mojsije nekoċ nastojao suzbiti idolotarstvo i obožavanje lažnih bogova, danas
svi trebaju izbjegavati svaki oblik kopiranja prirodne gracioznosti i ljepote? Kažem ti, Flavijuse, Mojsijeva djeca nisu
pravilno shvatila njegovu poruku i od ovih su riječi zabrane stvaranja likova nebeskih i zemaljskih stvari stvorila lažnog
boga. Ako je Mojsije upućivao ove ideje zamračenim umovima onog vremena, kakve to ima veze s ovim vremenom kad

~ 267 ~
se Nebeski Otac obznanjuje kao Duh-Vladar nad svim ljudima? Flavijuse, kažem ti da se u dolazeċem kraljevstvu neċe
više govoriti, ‘Ne obožavajte ovo i ne obožavajte ono’; ljudi se više neċe zanimati zapovijedima koje zabranjuju jedno ili
drugo, nego ċe se zanimati čovjekovom najvišom dužnošċu. I ova se dužnost izražava dvjema velikim privilegijama:
iskrenim obožavanjem beskonačnog Stvoritelja, Rajskog Oca i brižnom službom bližnjima. Ako volite svoje susjede kao
sebe same, onda uistinu znate da ste sinovi Boga. 142:4.3 “U vrijeme kad ljudi nisu imali dobro razumijevanje moga Oca,
Mojsije je dobro učinio što je nastojao suzbiti idolopoklonstvo, ali buduċimċe naraštajima Otac biti obznanjen u životu
Sina; i zbog ovog novog otkrivenja Boga više neċe biti potrebno zamijeniti Stvoritelja Oca s idolima od kamena i kipovima
od zlata i srebra. Inteligenti ljudi tako mogu uživati u umjetničkom blagu i ne miješati ovo materijalno poštovanje s
obožavanjem i poštovanjem Oca na Raju, Boga svih stvari i svih biċa.” 142:4.4 Flavijus je vjerovao u sve čemu ga je Isus
poučio. Sutradan je otišao u Betaniju pored Jorana i tu su ga krstili Ivanovi učenici. I tako je učinio zbog toga što Isusovi
učenici još uvijek nisu krstili vjernike. Kad se vratio u Jeruzalem, Flavijus je priredio veliku gozbu na koju je pozvao Isusa i
šezdeset drugih prijatelja. I mnogi su ovi gosti također postali vjernici u poruku o nastupajuċem kraljevstvu.

5. GOVOR O UVJERENJU

142:5.1 Jedan od velikih govora koji je Isus izručio u hramu prilikom ovoga tjedna Pashe predstavlja odgovor na pitanje
jednog od njegovih slušatelja, čovjeka iz Damaska. Ovaj je čovjek upitao Isusa: “Ali, Rabbi, kako ćemo biti uvjereni da si
došao od Boga i da uistinu možemo uċi u ovo kraljevstvo za koje tvoji učenici kažu da se bliži?” Isus je odgovorio: 142:5.2
“Što se tiče moje poruke i propovijedi mojih učenika, trebate im suditi po njihovim plodovima. Ako mi proglašavamo istine
duha, duh ċe biti svjedok u vašim srcima da je naša poruka istinita. Što se tiče kraljevstva i tvoje osobne sigurnosti da već
imaš odobrenje nebeskog Oca, sam možeš reći koji ċe otac među vama koji se nosi kao požrtvovan i brižan otac, držati
svoje djete u tjeskobi vezano za njegov obiteljski status ili njegovo mjesto i poziciju u pogledu odanosti očevog srca? Zar
vi zemaljski očevi volite mučiti svoju djecu neizvjesnošċu u pogledu njihovog mjesta i trajne ljubavi prema njima u vašim
ljudskim srcima? Tako ni vaš Otac na nebu ne ostavlja svoju djecu duha u stanju neizvjesnosti u pogledu njihovog mjesta
u kraljevstvu. Ako primite Boga kao svoga Oca, onda ste uistinu i u zbilji sinovi Boga. I ako ste sinovi, onda imate
sigurnost na ovom mjestu i poziciji u pogledu svega što se tiče vječnog i božanskog statusa sina. Ako vjerujete u moje
riječi, onda vjerujete u Onoga koji me posla i ovim vjerovanjem u Oca istovremeno osiguravate svoje nebesko
državljanstvo. Ako činite volju Oca na nebu, neċete propustiti priliku za postignuċe vječnog života napredovanja u
božanskom kraljevstvu. 142:5.3 “Vrhovni ċe Duh biti svjedok s vašim duhovima da ste uistinu djeca Boga. I ako ste djeca
Boga, onda ste rođeni od duha Boga; i tko god je rođen od duha ima u sebi moċ da ovlada nad svakom sumnjom i ono je

~ 268 ~
pobjeda koja nadilazi svaku nezivjesnost, vaša vjera.” 142:5.4 ”Kako je rekao prorok Izaijagovoreċi o ovim vremenima:
‘Kad se na nas izlije duh iz visine, mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje.’ I svima koji istinski
vjeruju u ovo evanđelje, ja ću biti garancija njihovom primitku u vječne milosti I trajni život kraljevstva moga Oca. Vi ste,
dakle, koji čujete ovu poruku i koji vjerujete u ovo evanđelje kraljevstva, sinovi Boga, i imate život vječni; i dokaz je cijelom
svijetu da ste rođeni od duha to što uistinu volite jedan drugog.” 142:5.5 Svjetina je ostala više sati uz Isusa, postavljajuċi
mu mnoga pitanja i pažljivo slušajuċi njegove odgovore. I sami su apostoli bili ohrabreni Isusovim učenjem pri propovijedi
evanđelja kraljevstva s veċom snagom i sigurnošċu. Ovaj je događaj u Jeruzalemu pružio veliko nadahnuċe
dvanaestorici. Bio je to njihov prvi kontakt s tako velikom masom i naučili su brojne vrijedne lekcije koje su se pokazale
vrlo korisnim pri njihovom buduċem radu.

6. RAZGOVOR S NIKODEMOM

142:6.1 Jedne večeri u domu Flavijusa u posjetu Isusu došao je određeni Nikodem, bogati stariji pripadnik židovskog
Velikog vijeċa. On je mnogo čuo u učenjima ovog Galilejca i tako je jednog poslijepodneva otišao čuti njegove propovijedi
u hramu. On je više puta želio otiċi da čuje Isusova predavanja, ali je strahovao da ga ne opaze i ne propoznaju okupljeni,
kako su židovski vladari veċ bili alarmirani Isusom i ni jedan se pripadnik Velikog vijeċa nije želio javno s njime posvetiti.
Nikodem je tako ugovorio s Andrijom da vidi Isusa nasamo nakon što se bude smrklo. Petar, Jakov i Ivan su bili u
Flavijusovom vrtu na početku ovog razgovora, ali su zatim ušli u kuċu gdje su nastavili s razgovorom. 142:6.2 Primajući
Nikodema, Isus nije pokazao nikakvu naročitu naklonost; pri razgovoru nije pribjegao kompromisu ili bilo kakvom
neumjesnom pritisku. Učitelj nije pokušao stvoriti odbojnost u svom tajnom gostu, niti je upotrijebio sarkazam. Pri svakom
obraċanju ovom priznatom posjetitelju, Isus je bio staložen, iskren i dostojanstven. Nikodem nije bio službeni zastupnik
Velikog vijeċa; posjetio je Isusa radi svog osobnog i iskrenog zanimanja za Učiteljeve ideje. 142:6.3 Nakon što ga je
Flavijus predstavio, Nikodem je rekao: “Rabbi, znamo da si učitelj koji je došao od Boga, jer nitko ne može tako poučavati
osim ako je Bog s njim. Želim bolje upoznati tvoja učenja u vezi ovog nastupajuċeg kraljevstva.” 142:6.4 Isus je odgovorio
Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” Odvrati mu Nikodem:
“Kako se može čovjek, kad je veċ star, roditi? On ne može po drugi put uċi u utrobu majke i roditi se.” 142:6.5 Odvrati mu
Isus: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od duha svetoga, taj ne može uċi u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od
tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god
hoċe. Ċuješ mu šum, ali ga ne vidiš -- ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide – i tako je sa svakim koji je rođen od duha.
Tjelesnim očima možete vidjeti ispoljenja duha, ali ne možete vidjeti duh.” 142:6.6 Nikodem odgovori: “Ne razumijem –

~ 269 ~
kako to može biti?” Isus odvrati: “Zar je moguċe da si ti učitelj u Izraelu, i ti ne razumiješ? Oni koji poznaju stvarnosti duha
imaju dužnost obznaniti ove stvari onima koji jedino vide ispoljenja materijalnog svijeta. Ali hoċete li nam vjerovati ako
vam budem govorio nebeske stvari? Imaš li hrabrosti, Nikodeme, vjerovati u onoga koji je sišao s neba, samog Sina
Čovječjeg?” 142:6.7 A Nikodem odvrati: “Ali kako ċu ja početi spoznavati ovaj duh koji me treba pripremiti za ulazak u
kraljevstvo?” Isus odgovori: “Duh Oca veċ živi u tebi. Ako se budeš povodio za ovim duhom, uskoro ċeš početi vidjeti
očima duha i tada ċeš svojim svesrdnim izborom vodstva ovog duha biti rođen od duha kako ċe ti jedini cilj življenja biti
izvršenje volje tvoga Oca koji je na nebu. I kada tako s radošċu ustanoviš svoje ponovno rođenje i ulazak u Božje
kraljevstvo, počet ċeš rađati u svom svakodnevnom životu obilne plodove duha.” 142:6.8 Nikodem je bio potpuno iskren.
Bio je jako impresioniran ali potpuno zbunjen. Nikodem je veċ bio postigao veliki uspjeh u pogledu samoostvarenja,
samokontrole, pa i visokih moralnih kvaliteta. Bio je rafiniran, egoističan i altruističan; ali nije znao kako ċepotčiniti svoju
volju volji Božanskog Oca, onako kako su se mala djeca voljna potčiniti savjetu i odlukama mudrog i brižnog zemaljskog
oca i na taj način zbilja postati djecom Boga, naprednim baštinicima vječnog kraljevstva. 142:6.9 Nikodem je imao
dovoljno vjere da stekne posjed kraljevstva. Blago je prosvjedovao kad su njegove kolege iz Velikog vijeċa htjele osuditi
Isusa bez sudskog procesa; zajedno s Josipom iz Arimateje, kasnije je javno proglasio svoju vjeru i otišao tražiti Isusovo
tijelo, i to u časovima kad su mnogi njegovi učenici od straha pobjegli pred prizorom konačne muke i smrti njihovog
Učitelja.

7. POUKA O OBITELJI

142:7.1 Nakon užurbanog razdoblja pouke i osobnog rada za vrijeme tjedna posveċenog proslavi blagdana Pashe, Isus je
proveo narednu srijedu u Betaniji sa svojim apostolima, predan odmoru. Ovoga poslije podneva, Tomo je postavio pitanje
koje je zahtijevalo dugi i pažljivi odgovor. Tomo je rekao: “Učitelju, kad smo postali apostoli kraljevstva, poučio si nas o
mnogim stvarima, ali što ċemo govoriti masama? Kako ċe ovi ljudi živjeti nakon potpunije uspostave kraljevstva? Trebaju
li tvoji učenici biti vlasnici robova? Hoċe li tvoji učenici živjeti u siromaštvu i izbjegavati posjedovanje imovine? Hoċe li
jedino milost prevladati na svijetu i uništiti svaku potrebu za zakonom i pravdom?” Isus je proveo cijelo poslije podne i
veče poslije objeda s dvanaestoricom apostola, raspravljajući Tomina pitanja. U cilju ovog zapisa, predstavljamo slijedeći
sažetak Učiteljevog nauka: 142:7.2 Isus je prije svega nastojao objasniti svojim apostolima da je došao na zemlju kako bi
živio jedinstvenim zemaljskim životom, dok su oni, dvanaestorica apostola, bili pozvani da sudjeluju u ovom iskustvu
darivanja Sina Čovječjeg; dalje je rekao da kao njegove kolege, apostoli moraju sudjelovati u ovim ograničenjima i
obvezama cjelokupnog iskustva darivanja. U njegovim se riječima krila tvrdnja da je Sin Čovječji bio jedina osoba koja je

~ 270 ~
ikad živjela na zemlji, koja je istovremeno mogla pogledati u samo srce Boga kao i u dubine ljudske duše. 142:7.3 Isus je
vrlo jednostavnim riječima objasnio da je nebesko kraljevstvo bilo evolutivna pojava, da je započinjalo ovdje na zemlji i da
se trebalo nastaviti kroz naredne živote, do Raja. Tijekom ove večeri jasno je izrazio svoju namjeru da u nekom budućem
stadiju razvoja kraljevstva ponovo dođe u posjetu ovome svijetu, u punoj duhovnoj moći i božanskoj slavi. 142:7.4 Zatim
je objasnio da “ideja kraljevstva” nije bila najbolji način da se objasni čovjekov odnos s Bogom; da je on koristio ovaj
slikovni izraz zbog toga što je židovski narod očekivao utemeljenje kraljevstva, kao i zbog toga što je Ivan govorio o
nastupajuċem kraljevstvu. Isus je rekao: “U buduċim dobima ljudi ċe bolje razumjeti evanđelje kraljevstva kad im isto bude
predočeno u smislu obiteljskog odnosa – kad ljudi budu shvatili religiju kao učenje o očinstvu Boga i bratstvu među
ljudima, sinstvu s Bogom.” Učitelj je zatim nadugo govorio o koncepciji ljudske obitelji kao ilustraciji nebeske obitelji,
ponovo naglašavajuċi dva osnovna zakona življenja: prvu zapovijed koja nalaže ljubav prema ocu, glavi obitelji, i drugu
zapovijed koja nalaže uzajamnu ljubav među djecom, koja traži da čovjek voli svoga bližnjeg kao samoga sebe. I zatim je
objasnio da se ova kvaliteta bratske ljubavi uvijek ispoljava u nesebičnoj i brižnoj društvenoj službi. 142:7.5 Nakon toga
uslijedila je nezaboravna rasprava najbitnijih obilježja obiteljskog života i načina na koji se ista odražavaju u odnosu
između Boga i čovjeka. Isus je naglasio kako se prava obitelj temelji na slijedeċih sedam činjenica: 142:7.6 1. Činjenici
egzistencije. Prirodni odnosi i nasljedne crte sličnosti između roditelja i potomstva predstavljaju dio obiteljskog života.
Djeca nasljeđuju određene roditeljske osobine. Djeca vuku porijeklo od roditelja; postojanje djeteta kao ličnosti ovisi o činu
roditelja. Odnos između oca i djeteta predstavlja prirodno obilježje prisutno u svim živim biċima. 142:7.7 2. Osjeċaj
sigurnosti i zadovoljstva. Istinski očevi s velikom radošċu vode brigu o potrebama svoje djece. Mnogi očevi nisu zadovoljni
jedino brigom o najosnovnijim potrebama svoje djece, nego im pored toga nastoje pružiti dodatne blagodati. 142:7.8 3.
Obrazovanje i obuka. Mudri očevi pažljivo planiraju za obrazovanje i adetkavnu obuku svojih sinova i kċeri. Na ovaj način
mladi ljudi postaju osposobljeni za buduċeveċe odgovornosti. 142:7.9 4. Disciplina i samokontrola. Dalekovidi očevi
štoviše stvaraju uvjete za bitnu disciplinu, savjet, corekciju i nekom prilikom, stjecanje samokontrole, svog mladog i
nezrelog potomstva. 142:7.10 5. Prijateljstvo i odanost. Brižni očevi imaju blizak i nježan odnos sa svojom djecom.
Njegove su uši uvijek otvorene pred njihovim molbama; uvijek su spremni podijeliti njihove brige i pomoċi im s njihovim
poteškoċama. Otac je duboko zainteresiran za progresivnu blagodat svog potomstva. 142:7.11 6. Ljubav i milost. Brižan
je otac uvijek spreman oprostiti svojoj djeci; očevi ne gaje svetoljublje protiv svoje djece. Očevi nisu poput sudaca,
neprijatelja ili kreditora. Prave obitelji počivaju na temeljima tolerancije, strpljenja i oproštenja. 142:7.12 7. Briga za
buduċnost. Zemaljski očevi vole ostaviti baštinu svojim sinovima. Obitelj se nastavlja iz generacije u generaciju. Smrt
predstavlja kraj jedne generacije i početak druge. Smrt okončava individualni život ali ne i obitelj. 142:7.13 Učitelj je više

~ 271 ~
sati govorio o primjeni ovih obiteljskih obilježja na odnose između ljudi kao zemaljske djece i Boga kao Rajskog Oca.
Zaključio je slijedeċimriječma: “Savršeno poznajem ovaj odnos između sina i Oca, jer sam u pogledu postignuċa statusa
sina veċ postigao sve što vi trebate postiċi. Sin Čovječji je spreman da se uspne do Očeve desne strane, tako da je u
meni sada otvoren još širi put kojim možete vidjeti Boga i prilikom okončanja svog veličanstvenog napretka, postati
savršeni, kao što je Otac na nebu savršen.” 142:7.14 Kad su apostoli čuli ove zaprepaštujuċe riječi, sjetili su se Ivanovih
tvrdnji u vrijeme Isusovog krštenja, a ovaj su događaj također jasno prizvali u sjeċanje prilikom svojih propovijedi i učenja
nakon Učiteljeve smrti i ukrsnuċa. 142:7.15 Isus je božanski Sin, onaj koji uživa puno povjerenje Oca Svih. On je veċ prije
ovih događaja bio kod Oca i u cjelosti ga razumije. On je veċ imao priliku živjeti punim životom u potpunom skladu s
Očevom voljom i poslije ovog utjelovljenja primio je punu moċ razumijevanja ljudskih biċa. Isus je bio ljudsko savršensvto;
postigao je upravo onoliko savršenstvo kakvo ljudi trebaju postiċi pri ostvarenju svoje konačne sudbine u njemu i kroz
njega. Isus je ljudima obznanio Boga savršenstva, dok je u sebi predočio usavršenog sina Božjih domena. 142:7.16
Premda je Isus govorio više sati, Tomo još nije bio zadovoljan, veċ je upitao: “Ali, Učitelju, mi često nađemo da se Otac
Nebeski ne odnosi prema nama tako blago i milostivo. Vrlo često za svog zemaljskog života podnosimo teške patnje, i
molitve nam nisu uvijek sulišene. U čemu griješimo pri svom nastojanju da razumijemo tvoja učenja?” 142:7.17 Isus je
odgovorio: “Tomo, Tomo, kada ċeš konačno steċi sposobnost slušanja ušima duha? Kada ċeš konačno shvatiti da je ovo
kraljevstvo duhovno kraljevstvo i da je moj Otac duhovno biċe? Zar ne shvaċaš da vas ja poučavam kao duhovnu djecu u
nebeskoj obitelji duha, kojom upravlja očinska osoba beskonačnog i vječnog duha? Zar mi neċeš konačno dopustiti da
upotrijebim ovu ideju zemaljske obitelji kao ilustraciju božanskih odnosa, ne pokušavajuċi doslovce primijeniti moja učenja
na materijalne stvari? Zar ne možete u svojim umovima odvojiti duhovnestvarnosti kraljevstva od materijalnih, društvenih,
ekonomskih i političkih problema ovoga razdoblja? Kad govorim jezikom duha, zašto insistiraš na prevođenju značenja
mojih riječi na zemaljski i tjelesni jezik jedino zato što u cilju ilustracije slučajno koristim svakodnevne i doslovne odnose?
Moja djeco, molim vas da prekinete prijijenjivati učenja kraljevstva duha na žalosna pitanja ropstva, sirmaštva,
gazdinstava i posjeda, kao i drugih materijalnih problema ljudskog poštenja i pravde. Ova se privremena zemaljska pitanja
odnose na ljude ovoga svijeta i premda na određeni način pogađaju sve ljude, pozvao sam vas da me zastupate pred
cijelim svijetom, upravo kao što ja zastupam svoga Oca. Vi ste duhovni poslanici duhovnog kraljevstva, specijalni
zastupnici Očevog duha. Konačno bih trebao biti u stanju da vam se obratim kao potpuno zrelim i odraslim ljudima u
kraljevstvu duha. Moram li vam se uvijek obraċati kao da ste djeca? Zar nikada ne mislite odrasti u spoznaji duha? U
svakom slučaju, ja vas volim i nosiċu se s vama, do samog konca našeg zemaljskog odnosa. A i nakon toga moj ċe duh
iċi pred vama u cijelom svijetu.”

~ 272 ~
 8. U JUŽNOJ JUDEJI

142:8.1 Prije kraja mjeseca travnja, toliko je porasla opozicija prema Isus među farizejima i saducejima, da su Učitelj i
njegovi apostoli odlučili napustiti Jeruzalem na određeno vrijeme i otiċi raditi južno, prema Betlehemu i Hebronu. Proveli
su cijeli svibanj u osobnom radu u ovim gradovima i među narodom u obližnjima selima. Na ovom putovanju nisu držali
javne govore, veċ su jedino išli u posjetu ljudima od vrata do vrata. Dio ovog vremena, dok su apostoli poučavali
evanđelje i služili bolesnima, Isus i Abner su proveli u En-gedi, u posjeti naziretskoj koloniji. Ivan Krstitelj je izišao iz ovoga
mjesta, dok je Abner bio poglavar ove grupe. Mnogi su pripadnici nazaritskog bratstva postali vjernici u Isusa, dok je
veċina ovih asketa i ekcentričara odbijala da ga prihvati kao učitelja koji je poslan s neba zbog toga što nije preporučao
post i druge oblike samoodricanja. 142:8.2 Ljudi iz ove oblasti nisu znali da je Isus rođen u Betlehemu. Uvijek su mislili da
je bio rođen u Nazaretu, kao što je to mislila i većina jegovih učenika, dok su apostoli znali istinu. 142:8.3 Ovo je
putovanje južnom Judejom bilo lagodno i plodonosno radno razdoblje; uveli su mnoge duše u kraljevstvo. Početkom lipnja
agitacija protiv Isusa se toliko utišala u Jeruzalemu da se Učitelj vratio s apostolima kako bi nastavio s poukama i
tješenjem vjernika. 142:8.4 Premda su Isus i apostoli proveli cijeli lipanj u Jeruzalemu i okolici, nisu držali jave propovijedi
i učenja za vrijeme ovog perioda. Uglavnom su živjeli u taborima koje su podizali u sjenovitom parku, ili vrtu, koji je u ovo
vrijeme bio poznat kao Getsemanija. Ovaj je park bio smješten na zapadnim padinama Maslinske Gore u blizini potoka
Kidrona. Subote su uglavnom prorovidili s Lazarom i njegovim sestrama u Betaniji. Isus je jedino par puta ušao unitar
zidina Jeruzalema, dok ga je veliki broj zainteresiranih došao posjetiti u Getsemaniju. Jednog su petka Nikodem i
određeni Josip iz Arimateje došli da posjete Isusa, ali su se od straha okrenuli natrag nakon što su se našli pred samim
njegovim taborom. Naravno, nisu znali da je Isus znao za njihova djela. 142:8.5 Kad su židovski učitelji saznali da se Isus
vratio u Jeruzalem, spremali su se da ga uhite; ali kad su vidjeli da nije poduzimao javna učenja, zaključili su da je
strahovao od njihove ranije agitacije i da je tako donio odluku da će nastaviti sa svojim učenjima na ovaj privatni način bez
straha od maltretiranja. I tako su se poslovi odvijali tiho sve do posljednjeg lipanjskog dana kad je određeni Šimun,
pripadnik Velikog vijeća, javno prihvatio Isusova učenja, što je objavio pred samim židovskim vladarima. Istog je časa
započeo novi talasagtacije u cilju Isusovog uhićenja, koji je toliko ojačao da se Učitelj odlučio povući u gradove Samarije I
Dekapolisa.

~ 273 ~
 POGLAVLJE 143: NA PUTU KROZ SAMARIJU

143:0.1 Krajem lipnja 27. godine n.e. uoči sve većeg otpora židovskih religioznih vladara, Isus i dvanaestorica su napustili
Jeruzalem nakon što su spustili tabore i pohranili svoje skromne posjede u Lazarevoj kući u Betaniji. Putovali su sjeverno
prema Samariji, a preko subote su se zadržali u Betelu. Tu su nekoliko dana poučavali narod koji se okupio iz Gopne i
Efrata. U susret im je došla grupa građana iz Arimateje i Timne koja je pozvala Isusa u posjetu njihovim selima. Učitelj je s
apostolima proveo više od dva tjedna propovijedajući ovu novu religiju Židovima i Samarijancima od kojih su mnogi došli
iz daleke Antipatride da čuju radosne vijesti kraljevstva. 143:0.2 U južnoj Samariji narod je rado slušao Isusova učenja i s
izuzetkom Jude Iskariotskog, apostoli su uspjeli prevazići većinu predrasuda prema Samarijancima. Judi je bilo teško
voljeti ove Samarijance. Posljednjeg tjedna mjeseca srpnja Isus i njegovi suradnici su bili spremni krenuti na put prema
novim grčkim gradovima Fazaelidi i Arhelaidi u blizini Jordana.

1. PROPOVIJED U ARHELAIDI

143:1.1 U prvoj polovici kolovoza apostoli su se utaborili u grčkim gradovima Arhelaidi i Fazaelidi, gdje su po prvi put imali
priliku uputiti svoja učenja masama koje su se sastojale gotovo isključivo od nežidova - Grka, Rimljana i Sirijaca - kako je
mali broj Židova živio u ovim grčkim gradovima. U kontaktu sa rimskim državljanima, apostoli su susreli nove teškoće pri
proglašenju poruke o nastupajućem kraljevstvu, kao i nove primjedbe Isusovim učenjima. Prilikom jedne od mnogih
večernjih sjednica sa apostolima, Isus je pažljivo slušao ove prosvjedbe njegovim učenjima o nebeskom kraljevstvu dok
su apostoli prepričavali svoja iskustva u procesu osobne pouke. 143:1.2 Filipovo pitanje jasno oslikava teškoće na koje su
nailazili. Filip reče: "Učitelju, ovi Grci i Rimjani ismijavaju tvoja učenja i kažu da priliče jedino slabićima i robovima. Tvrde
da je poganska religija naprednija od naših učenja zato što potiče razvoj snažnog, robusnog i agresivnog karakatera.
Kažu da mi pretvaramo ljude u slabiće koji se pasivno odbijaju oduprijeti pred životom i koji će kao takvi vrlo brzo nestati
sa lica zemlje. Ljudi te vole, Učitelji, i priznaju da su tvoja učenja nebeska i idealistična, ali nas ne uzimaju ozbiljno. Kažu
da tvoja religija nije za ovaj svijet; da ljudi ne mogu živjeti prema tvojim učenjima. Što ćemo, Učitelju, reći ovim
nežidovima?" 143:1.3 Nakon što je Isus saslušao slične primjedbe na račun evanđelja od Tome, Natanija, Šimuna
Revnitelja i Matije, obratio se dvanaestorici riječima:"Ja sam došao na ovaj svijet da učinim volju moga Oca i da obznanim
njegovu ljubav i karakter svim ljudima. Ovo je, braćo, moja misija. Ja ću sprovesti ovu namjeru i pored toga što Židovi ili
nežidovi ove ili neke druge generacije neće biti u stanju razumjeti moja učenja. Ali nemojte previdjeti činjenicu da
božanska, kao i ljudska ljubav, zahtijeva strogu disciplinu. Ljubav oca prema sinu često traži od oca da obuzda

~ 274 ~
nepromišljena djela svoje nezrele djece. Dijete nije uvijek u stanju shvatiti mudre motive ljubavi očeve stroge discipline. Ali
ja vam kažem da moj Otac na Raju upravlja svemirom pomoću snažne sile svoje ogromne ljubavi. Ljubav je najveća od
svih stvarnosti duha. Istina je otkrivenje koje za sobom povlači slobodu, dok je ljubav najviši mogući oblik odnosa. 143:1.4
Bez obzira na to kolike greške ljudi danas čine pri upravi nad svjetskim poslovima, u budućim će dobima ovo evanđelje
koje sam došao proglasiti vladati ovim svijetom. Najviši cilj ljudskog napretka počiva u spoznaji činjenice Božjeg očinstva i
u ostvarenju bratstva ljudi koje se temelji na ljubavi. 143:1.5 "A tko kaže da je moje evanđelje jedino za robove i slabiće?
Da li vi, moji odabrani apostoli, nalikujete slabićima? Je li Ivan izgledao kao slabić? Primjećujete li u meni znakove straha?
Istina da između ostalih poučavamo evanđelju slabe i potlačene ljude ovog naraštaja. Istina da religije ovoga svijeta često
zanemaruju siromahe, ali pred mojim su Ocem svi ljudi jednaki. Osim toga, današnji se siromasi prvi odazivaju pozivu na
pokajanje i prihvaćaju istinu da su sinovi Boga. Mi propovijedamo evanđelje svim ljudima - Židovima i nežidovima, Grcima
i Rimljanima, bogatim i siromašnim, slobodnjacima i robovima - i jednako učimo mlade i stare, muškarce i žene. 143:1.6
"Kako je moj Otac Bog ljubavi koji se raduje svakom ukazanju milosti, ne zanosite se mišlju da služba kraljevstva
predstavlja monotonu i logodnu aktivnost. Rajski uspon predstavlja najveću pustolovinu vremena i najteže postignuće
vječnosti.Rad na proširenju kraljevstva na zemlji traži zalaganje svih hrabrih ljudi koje vi i vaši suradnici možete sakupiti.
Mnogi će od vas biti osuđeni na smrt zbog svoje odanosti evanđelju ovog kraljevstva. Lako je izgubiti život u fizičkoj borbi
gdje se čovjek može osloniti na podršku kolega suboraca, ali potreban je veći i dublji oblik ljudske hrabrosti i odanosti
kako bi čovjek sam spokojno položio život u ime ljubavi prema istini koja živi u njegovom smrtničkom srcu. 143:1.7
"Danas vas nevjernici mogu ismijavati što poučavate ovo evanđelje o neopiranju i što živite živote nenasilja, ali vi ste
prethodnici duge linije iskrenih vjernika u evanđelje kraljevstva koji će hrabrošću svoje odanosti skrenuti pažnju cijelog
čovječanstva na ova učenja. Ni jedna svjetska vojska nije ispoljila hrabrost i odvažnost koju ćete vi i vaši odani učenici
predočiti cijelom svijetu pri proglašenju radosne vijesti - učenju da je Bog otac i da su ljudi braća.Fizička hrabrost
predstavlja najniži oblik hrabrosti. Mentalna hrabrost je nešto viša, dok se najviši i najodaniji oblik ljudske hrabrosti sastoji
u ovoj nekompromisnoj odanosti prosvećenim uvjerenjima u duboke duhovne stvarnosti. Ovaj oblik hrabrosti predstavlja
herojstvo čovjeka koji poznaje Boga. Vi poznajete Boga; postali ste istinski i osobni suradnici Sina Čovječjeg." 143:1.8
Dok ove riječi nisu sve što je Isus ovom prilikom rekao, ovo je predgovor opširnijem govoru koji je potanko i naširoko
pojasnio ove ideje. Bio je to jedan od najstrastvenijih Isusovih govora upućenih apostolima. Dok se Učitelj vrlo rijetko
obratio apostolima u stanju snažnog emocionalnog uzbuđenja, bila je to jedna od rijetkih prilika kad je njegova duboka
iskrenost bila praćena snažnim izrazom emocije. 143:1.9 Ovo se neposredno odrazilo na način na koji su apostoli držali
jave govore i na koji su se obraćali individualnim osobama; od ovog su dana njihovom porukom počeli dominirati novi

~ 275 ~
tonovi hrabrosti. Apostoli su u sebe nakupljali sve više duha pozitivne agresivnosti pri proglašenju evanđelja kraljevstva.
Od ovoga dana više nisu poučavali ljude negativnim vrlinama niti su više pasivno izlagali Isusova mnogostrana učenja.

2. UČENJE O SAMOKONTROLI

143:2.1 Učitelj je bio savršeni primjer ljudske samokontrole. Pri poniženju nije ponižavao; u patnji nije izgovarao ni jedne
riječi protiv svojih mučitelja; kad je čuo osudu od svojih tužitelja, jedino se predao pravednom sudu svoga Oca na nebu.
143:2.2 Prilikom jedne večernje sjednice, Andrija je pitao Isusa: "Učitelju, hoćemo li primijeniti Ivanovo učenje o
samoodricanju ili tvoje učenje o samokontroli? Koja je razlika između tvog i Ivanovog učenja?" Isus je odgovorio: "Ivan
vam je uistinu pokazao put ispravnosti u skladu sa prosvjetljenjem i zakonima svojih očeva, što znači u skladu sa idejama
religije samoispitivanja i samoodricanja. Ja sam došao s novom porukom, sa učenjem o samozaboravu i samokontroli.
Pokazujem vam put života koji mi je obznanio moj Otac na nebu. 143:2.3 "Zbilja, zbilja, kažem vam, onaj koji vlada samim
sobom veći je od onoga koji osvoji cijeli grad. Samokontrola je mjera čovjekove moralne prirode i njegovog duhovnog
razvoja. Stare metode nalažu da se čovjek posvesti postu i molitvi; kao nova bića rođena u duhu, trebate imat vjeru i
radost. U Očevom ćete kraljevstvu postati novi ljudi; staro prolazi; pogledajte kako sve stvari postaju nove. Svojom
uzajamnom ljubavi trebate uvjeriti cijeli svijet da ste prešli iz ropstva u slobodu, iz smrti u večni život. 143:2.4 "Stari put
nalaže da čovjek potisne određene ideje i da se pasivno povinuje pravilima življenja; na novom putu čovjek prvo doživi
preobražaj djelovanjem Duha Istine što ga osnaži u unutarnjoj duši neprekidnim duhovnim obnavljanjem uma koje za
sobom povlači moći definitivnog i radosnog izvršenja graciozne, prihvatljive i savršene volje Boga. Ne zaboravite - jedino
osobnom vjerom u sve veličanstvenija i vrjednija obećanja Boga možete postati suposjednicima božanske prirode. Na taj
način, putem vjere i preobražajnog djelovanja duha, postajete hramovi Boga i njegov duh istinski živi u vama. Ako dakle
duh živi u vama, više niste robovi tijela nego ste spontani i oslobođeni sinovi duha. Novi zakon duha pruža slobodu
samokontrole umjesto starih zakona straha i samonametnutih okova roba koji potiskuje svoju istinsku prirodu. 143:2.5
"Nakon što postane svjestan da je učinio zlo, čovjek često bude sklon pripisati takva djela zlim utjecajima, dok ona ustvari
ne predstavljaju niša drugo nego rezultat djelovanja njegovih vlastitih prirodnih tendencija. Zar vam nije prorok Jeremija
davno rekao da ne postoji ništa varljivije od ljudskog srca i da ovo srce može postati očajnički zlo? Kako je čovjeku lako
sebe zavarati i podlijeći nerazumnim strahovima, strastima, tegobnim zadovoljstvima, zlobi, zavisti i osvetoljubivoj mržnji!
143:2.6 "Spasenje dolazi od obnavljanja duha, a ne od samoispravnih djela iz domene materijalne stvarnosti. Iskupljenje
dolazi od vjere, dok njegova realizacija u društvu dolazi od milosti, a ne od straha i tjelesnog samoodricanja, premda je
točno da Očeva djeca koja su rođena od duha uvijek i bez izuzetka imaju samokontrolu u svemu što se tiče tjelesnih

~ 276 ~
strasti. Kada čovjek zna da je primio spasenje svojom vjerom, on sklapa instinski mir sa Bogom. Pred svima koji slijede
put ovog nebeskog mira stoji santifikacija u vječnom služenju sve naprednijih sinova vječnog Boga. Stoga nije pitanje
dužnosti već uzvišene časti da se čovjek očisti od svakog zla uma i duha dok traži savršenstvo u Božjoj ljubavi. 143:2.7
"Spoznaja da je čovjek sin Boga počiva u vjeri i osoba koja ima vjeru nema straha. U čovjeku se budi radost povjerenjem
u božansku riječ i on ne sumnja u stvarnost Očeve ljubavi i milosti. Božja dobrota navodi ljude da traže iskreno i duboko
pokajanje. Tajna čovjekove samokontrole počiva u neraskidivoj vezi s njegovom vjerom u unutarnji duh koji djeluje
pomoću metode ljubavi. Ovu vjeru spasenja čovjek ne posjeduje sam od sebe; kao i sve druge vrijednosti, ona je dar
Boga. Ako postanete djeca ove žive vjere, više nećete patiti pod teretom svog bitka, nego ćete steći pobjedonosnu moć
samokontrole oslobođenih sinova Boga. 143:2.8 "Djeco moja, ako se rodite od duha zauvijek ćete uživati u slobodi od
samosvjesnih okova odricanja koje vam je nametnula vaša priroda i materijalnih želja tijela i ući u radosno kraljevstvo
duha gdje u svakodnevnom življenju spontano ispoljavate plodove duha; a plodovi duha predstavljaju samu bit najvišeg
oblika ugodne i oplemenjujuće samokontrole, ako ne i samih vrhunaca zemaljskog smrtničkog postignuća - istinske
samokontrole."

3. ODMOR I RAZONODA

143:3.1 Otprilike u ovo vrijeme došlo je do razvoja velike nervoze i emocionalne napetosti između apostola i njihovih
neposrednih suradnika. Bilo im se teško privići na zajednički život i rad. Apostolima je bilo sve teže održati skladan odnos
s Ivanovim učenicima. Kao Židovi, apostoli su nailazili na veliku teškoću pri kontaktu sa nežidovima i Samarijancima.
Pored toga, Isusova učenja su u posljednje vrijeme vodila još dubljem stanju mentalne uznemirenosti. Andrija je bio
gotovo na rubu pameti; kako nije znao što će poduzeti, obratio se Učitelju sa svojim problemima i dilemama. Nakon što je
Isus saslušao muke svog apostolskog poglavara, rekao je: "Andrija, čovjek ne može pri ovakvom razvoju događaja
nagovoriti druge ljude da prevaziđu stanje zbunjenosti kad se radi o tako velikom broju ljudi tako snažnih emocija. Ja ne
mogu učiniti to što od mene tražiš - ne želim se miješati u ove osobne društvene probleme - ali ću s vama rado provesti tri
dana u odmoru i razonodi. Idi svojoj braći i pozovi ih da mi se pridruže na planini Sartabi, gdje želim provesti par dana u
odmoru. 143:3.2 "Sada idi i reci svakom od jedanaest apostola ponaosob: "Učitelj nas zove da mu se pridružimo ovom
prilikom u odmoru i relaksaciji. Kako smo u posljednje vrijeme svi osjetili uznemirenost i napetost uma i duha, predlažem
da ne govorimo o ovim teškoćama i problemima na putu. Mogu li se osloniti na svakog od vas i računati na vašu
suradnju? Tako reci svim svojim suradnicima." Andrija je učinio kako mu je Učitelj rekao. 143:3.3 Putovanje je bilo
izvanredno; nikada nisu zaboravili prvi dan putovanja kad su se uputili u brda. Za cijelog puta nisu prozborili ni riječi o

~ 277 ~
svojim problemima. Kad su stigli do vrha, Isus ih je rasporedio u krugu oko sebe dok im se obratio ovim riječima: "Moja
braćo, svi morate naučiti vrijednost odmora i djelotvornost relaksacije. Morate uvidjeti da se mnogi problemi najbolje mogu
riješiti kad se čovjek od njih na određeno vrijeme udalji. Nakon što se odmorite bilo relaksacijom ili posvećenjem Bogu,
bolje ćete biti u stanju riješiti svoje probleme bistrijom glavom i pouzdanijim potezima, da ne govorim o odlučnijem srcu.
Ponavljam, nakon mentalnog i fizičkog odmora čovjek često može vidjeti kako problemi gube na veličini i snazi." 143:3.4
Isus je sutradan svakom od dvanaestorice apostola dao temu i zadatak da pripreme govor. Proveli su cijeli dan u
razgovoru o prošlosti i o stvarima koje nisu bile vezane s religioznim radom. Na trenutak ih je šokiralo kad je Isus
zaboravio izraziti zahvalnost - verbalno - kad je odlomio komad kruha za ručak. Bio je to prvi put da nije obratio pažnju na
formalnosti. 143:3.5 Dok su se penjali uz brdo, Andrija je prevrtao po glavi milion problema. Ivan je bio naročito zbunjen.
Jakov je bio duboko uznemiren u duši. Matija je bio potišten u pogledu financija kako su u ovo vrijeme putovali kroz
nežidovska područja. Petar je bio preopterećen i u posljednje vrijeme osjetljiviji nego inače. Juda je patio od povremenih
napada osjetljivosti i sebičnosti. Šimun je bio jako uznemiren pri pokušaju pomirenja svog snažnog nacionalističkog
rodoljublja sa idejom ljubavi prema svim ljudima. Filip je bio sve više zbunjen razvojem događaja. Natanije je bio u lošem
raspoloženju otkako su došil u dodir sa nežidovima, dok je Tomo patio od duboke depresije. Jedino su blizanci bili
spokojni i stabilni. Siju ih je sve više uznemiravalo pitanje miroljubivog kontakta sa Ivanovim učenicima. 143:3.6 Trećeg
dana kad su počeli silaziti s planine i ići prema taboru, mogao se primijetiti bitan preobražaj. Svi su došli do bitne spoznaje
da mnoge ljudske zbunjenosti i pometnje ustvari imaju fiktivnu prirodu i da mnogi teški problemi predstavljaju rezultat
pretjeranog straha i nerazumne strijepnje. Shvatili su da se sve ove teškoće najbolje mogu riješiti kad se čovjek od njih
udalji; kad su se distancirali od svojih dilema, problemi su se riješili sami od sebe. 143:3.7 Povratak s putovanja obilježava
početak razdoblja daleko povoljnijih odnosa s Ivanovim učenicima. Apostoli su većinom bili jako srećni kad su primijetili
opću promjenu u mentalom stavu i popuštanje nervne napetosti koja je nastala kao rezultat ovog trodnevnog udaljavanja
od svakodnevnih životnih dužnosti. Monotonost predstavlja stalnu opasnost u ljudskim odnosima zbog toga što ima
tendenciju da uveća pometnju i težinu problema. 143:3.8 Dok je mali broj nežidova u grčkim gradovima Arhelaidi i
Fazaelidi prihvatio evanđelje, apostoli su stekli vrijedno iskustvo prilikom ovog prvog dalekosežnog kontakta sa isključivo
nežidovskim segmentom društva. U ponedjeljak ujutro, otprilike sredinom mjeseca, Isus je rekao Andriji: "Idemo u
Samariju. " Odmah su krenuli prema Sikaru, gradu u blizini Jakovljevog zdenca.

~ 278 ~
 4. ŽIDOVI I SAMARIJANCI

143:4.1 Tijekom više od šest stotina godina Židovi iz Judeje, a kasnije i iz Galileje, su bili u neprijateljskom odnosu sa
Samarijancima. Neprijateljstvo je stvoreno na ovaj način: Otprilike sedam stotina godina pr.n.e. asirijski kralj Sargon,
nastojeći ugušiti bunu u centralnoj Palestini, prognao je preko dvadeset pet tisuća Židova iz sjevernog kraljevstva Izraela,
te je na njihovo mjesto doveo gotovo jednak broj potomaka Kutita, Separvita i Hamatita. Ašurbanipal je kasnije stvorio
nove doseljeničke kolonije u Samariji. 143:4.2 Religiozno neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca datira iz razdoblja
židovskog povratka iz babilonskog ropstva, kad su Samarijanci aktivno nastojali spriječiti renovaciju Jeruzalema. Poslije
toga su uvrijedili Židove kad su ponudili prijateljsku pomoć Aleksandrovim trupama. Aleksandar je zauzvrat pružio
Samarijancima pravo da izgrade hram na brdu Gerizimu, gdje su ritualistički poštovali Jahvu pored svojih plemenskih
bogova i prinosili žrtve u skladu sa ceremonijalnom procedurom Jeruzalema. Ovako su nastavili ukazivati poštovanje sve
do vremena Makabejaca, kada je Ivan Hirkan uništio gerizimski hram. Apostol Filip, u okviru svojih djelatnosti u korist
Samarijanaca nakon Isusove smrti, je održao brojne sjednice na mjestu ovog starog samarijanskog hrama. 143:4.3
Antagonizam između Židova i Samarijanaca ima prastara i povijesna obilježja; nakon Aleksandrove ere ove grupe su
imale sve manje uzajamnog dodira. Dok se dvanaestorica apostola nisu protivili poučavanju Grka i drugih nežidova po
gradovima Dekapolisa i Sirije, njihova je odanost prema Učitelju prošla kroz duboko iskušenje kad je Isus rekao: "Idemo u
Samariju." Tijekom više od godinu dana koje su proveli sa Isusom, apostoli su razvili određeni oblik osobne odanosti
prema njemu koja je bila veća od vjere u njegova učenja kao i averzije prema Samarijancima.

5. ŽENA IZ SIKARA

143:5.1 Kad su Učitelj i dvanaestorica stigli do Jakovljevog zdenca, Isus se tu zadržao kako je bio umoran od puta, dok je
Filip poveo apostole da mu pomognu donijeti hranu i tabore iz Sikara, kako su se planirali neko vrijeme zadržati u
njegovoj okolici. Petar i Zebedejevi sinovi su htjeli ostati s Isusom, ali je on tražio da se pridruže ostalim apostolima,
govoreći: "Ne bojte se za mene; Samarijanci su ljubazni; jedino nas naša braća Židovi žele uništiti." Bilo je to oko šest sati
ovog ljetnog predvečerja kad je Isus sjeo pored zdenca da pričeka na povratak apostola. 143:5.2 Voda Jakovljevog
bunara je bila manje mineralna od vode sikarskih bunara i stoga je smatrana vrijednijom za piće. Isus je bio žedan, ali nije
imao čime zagrabiti vodu. Bunaru je u ovom času prišla određena žena iz Sikara s bokalom u ruci i upravo kad se
spremila izvući vodu, Isus je rekao: "Daj mi da se napijem." Po izgledu i odijelu Samarijanka je znala da je Isus bio Židov,
dok je po naglasku pretpostavila da je bio iz Galileje. Zvala se Nalda i bila je lijepa žena. Jako se iznenadila kad joj se

~ 279 ~
ovako obratio Židov i tražio da se napije vode, kako u ovo vrijeme nije bilo prikladno dostojanstvenom muškarcu da se
obrati ženi na javnom mjestu, a naročito Židovu da se obrati Samarijanki. Nalda je zbog toga upitala, "Kako ti, Židov,
možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ?" Isus je odgovorio: "Zbilja, zbilja, ja sam te upitao da mi daš vode a
kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti,' ti bi u njega iskala i dao bi ti rječi žive vode." Nalda je zatim
rekla, "Ali, gospodine, nemaš čime ni zahvatiti a zdenac je dubok; odakle ti, onda, živa vode? Zar si ti veći od našega oca
Jakova, koji nam dade ovaj zdenac? I on sam pio je iz njega i sinovi njegovi i stoka njegova?" 143:5.3 Isus joj odgovori:
"Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode živućeg duha neće više žednjeti. Živuća voda koji ću mu ja
dati postaće u njemu izvorom one vode koja struji u život vječni." Nalda je zatim rekla: "Daj mi te vode da više ne žednim i
ne dolazim ovamo zahvatiti. Štoviše, što god žena Samarijanka primi od tako uzornog Židova jedino može biti izvor
zadovoljstva." 143:5.4 Nalda nije znala ispravno protumačiti Isusovu spremnost da s njom stupi u razgovar. Dok je po
Učiteljevim crtama vidjela da se radi o ispravnom i religioznom čovjeku, učinila je grešku kad je u njegovom prijateljskom
stavu vidjela svagdašnju prisnost, a u slikovnom izrazu kojim se poslužio u razgovoru pokušaj nabacivanja. I kako je bila
žena niskog morala, bila se spremna koketno obratiti Isusu kad ju je ovaj pogledao u oči i zapovjednim glasom rekao: "Idi
zovni svoga muža te se vrati ovamo." Ova je naredba vratila Naldu u stvarnost. Bilo joj je jasno da je pogrešno
protumačila Učiteljevu ljubaznost i način na koji joj se obratio. Odjednom ju je uhvatio strah; počela je shvaćati da je bila u
prisutnosti jednog nesvakidašnjeg čovjeka i dok je po glavi prevrtala mnoge misli tražeći najbolji odgovor, zbunjeno je
rekla: "Ali, Gospodine, ne mogu pozvati muža kad ga nemam." Isus je rekao: "To si istinito rekla jer dok si nekoć imala
muža, onaj koga sada imaš nije tvoj muž. Bolje se prestani igrati s pokušajima tumačenja mojih riječi i traži živu vodu koju
sam ti ponudio." 143:5.5 Nalda se u ovom času pribrala i pozvala na bolju stranu svoje prirode. Ona nije bila nemoralna
prema vlastitom izboru. Muž ju je grubo i bezobzirno ostavio i u najgoroj situaciji je pristala da živi sa određenim Grkom
kao njegova žena bez braka. Nalda se ovom priliko zastidjela što se tako nepromišljeno obratila Isusu i sad mu se obratila
sa puno stida i kajanja govoreći: "Gospodine, kajem se što sam ti se onako obratila, jer vidim da govorim sa svetim
čovjekom, a možda i sa prorokom."I upravo se spremila zatražiti izravnu i osobnu pomoć od Gospodina kad je iznenada
učinila to što su učinili toliki prije i poslije nje - izbjegla je pitanje osobnog spasenja dok je pribjegla raspravi teologije i
filozofije. Brzo je skrenula temu razgovora sa svojih osobnih potreba na teološku kontroverziju. Pokazujući prema brdu
Gerizimu, nastavila je: "Naši očevi su poštivali Boga na ovom brdu, a ti i tvoji tvrdite da se Boga treba poštovati u
Jeruzalemu; koje je, onda, pravo mjesto da čovjek ukaže poštovanje Bogu?" 143:5.6 Isus je spoznao pokušaj u duši ove
žene da izbjegne izravni i ispitivački kontakt sa svojim Stvoriteljem, ali je isto tako prepoznao u njezinoj duši prisutnost
želje za znanjem boljeg životnog puta. U Naldinom je srcu naposljetku bila istinska žeđ za vodom života; stoga joj se Isus

~ 280 ~
strpljivo obratio govoreći: "Ženo, kažem ti da uskoro dolazi dan kad ljudi neće ukazivati poštovanje Ocu bilo na ovom brdu
ili u Jeruzalemu. Sada iskazujete obožavanje onom što ne poznajete, spoju poganskog mnogoboštva i nežidovske
filozofije. Ako ništa drugo, Židovi znaju kome iskazuju poštovanje; uklonili su sa svog puta svaki oblik pometnje kad su
usmjerili pažnju na jednog Boga, Jahvu. A vjeruj mi kad ti kažem da će doći vrijeme - da je već došlo vrijeme - kad će svi
iskreni vjernici poštovati Boga u duhu i u istini, jer Otac traži ovakve vjernike. Bog je duh i oni koji ga poštuju moraju ga
poštovati u duhu i u istini. Čovjek ne prima spasenje ako se obrati Bogu ovdje ili ondje, već ako primi u svom srcu ovu
živuću vodu koju ti ovom prilikom nudim." 143:5.7 Ali Nalda je ponovo pokušala izbjeći razgovor o neprijatnim temama
svog osobnog života na zemlji i stanju svoje duše pred Bogom. Ponovo je pribjegla pitanju univerzalne religije, govoreći:
"Gospodine, znam da je Ivan propovijedao o dolasku Prevoditelja koji će biti poznat kao Izručitelj i koji će ljudima sve
obznaniti" - Isus je, prekidajući Naldu, rekao sa zapanjujućom sigurnošću, "To sam ja koji govorim s tobom." 143:5.8 Bio
je to prvi neposredni, čvrsti i nepritajeni proglas njegove božanske prirode i statusa sina koji je Isus učinio na zemlji; i bio
je upućen Samarijanki, ženi do ovoga časa sumnjivog karaktera u očima muškaraca, ali ženi koju je božansko oko vidjelo
kao žrtvu grijeha više nego grešnicu po svojoj vlastitoj volji i kao ljudsku dušu koja je tražila spasenje, koja ga je tržila
iskreno i svesrdno i ovo je bilo dovoljno. 143:5.9 Upravo kad se Nalda spremila izraziti svoje iskrene i osobne težnje za
boljim stvarima i plemenitijim načinom življenja, upravo kad se spremila izreći stvarne čežnje svoga srca, dvanaestorica
apostola su se vratili iz Sikara i kako su zatekli Isusa u prisnom razgovoru sa ovom ženom - ovom Samarijankom,
nasamo - bili su jako zapanjeni. Brzo su spustili stvari koje su nisili u rukama i prišli zdencu, ne usuđujući se prigovoriti
Isusu, dok je učitelj rekao: "Ženo, idi svojim putem; Bog ti je oprostio. Od sada ćeš živjeti novim životom. Primila si živuću
vodu - nova će radost poteći tvojom dušom - postaćeš kćerka Svevišnjeg." Kad vidje negodovanje apostola, žena spusti
krčag i požuri prema gradu. 143:5.10 Kad je ušla u grad, rekla je svima koje je srela: "Dođite na Jakovljev zdenac da
vidite čovjeka koji mi reče sve što sam ikad učinila. Je li moguće da je ovo Prevoditelj?" I prije zalaska sunca na
Jakovljevom zdencu se okupila velika masa ljudi koji su došli čuti Isusa. Učitelj ih je dalje učio o vodi života, daru duha koji
živi u čovjeku. 143:5.11 Apostoli su uvijek bili šokirani Isusovom spremnošću da se obrati ženama, ženama sumnjivog
karaktera, štoviše nemoralnim ženama. Isusu je bilo vrlo teško uvjeriti apostole da žene, uključujući i takozvane
nemoralne žene, imaju dušu koja može izabrati Boga i prihvatiti ga kao Oca, te na taj način postati osobna kćerka Boga i
otvoriti vrata za primitak vječnog života. Devetnaest stoljeća nakon ovih događaja mnogi još uvijek odbijaju prihvatiti
Isusova učenja. Kršćanstvo počiva na temeljima Kristove smrti, a ne na temeljima istine njegovog života. Svijet treba
posvetiti više pažnje njegovom srećnom životu kojim je obznanio Boga, nego njegovoj tragičnoj i žalosnoj smrti. 143:5.12
Nalda je sutradan prepričala cijeli događaj apostolu Ivanu, koji ga nikada nije u cjelosti obznanio drugim apostolima, dok

~ 281 ~
Isus nije govorio dvanaestorici o detaljima ovog događaja. 143:5.13 Nalda je rekla Ivanu kako joj je Isus rekao "sve što je
ikad učinila." Ivan je više puta želio upitati Isusa o ovom razgovoru s Naldom, ali to nikad nije učinio. Isus je Naldi rekao
samo jedan detalj njezinog života, ali je pogled u njegovim očima i način na koji joj se obratio prizvao panoramsku sliku
njezinog išaranog života, tako da je ona povezala ovo samootkrivenje sa Učiteljevim pogledom i riječima.Isus joj nikada
nije rekao da je imala pet muževa. Živjela je sa četiri muškarca otkako ju je muž ostavio i ovo joj je, sa cijelom njezinom
prošlošću, tako jasno izišlo pred oči u trenutku kad je shvatila da je Isus bio Božji čovjek da je Ivanu više puta ponovila da
joj je Isus uistinu ispričao sve detalje njezinog života

6. RELIGIOZNO BUĐENJE SAMARIJANACA

143:6.1 Iste večeri kad je Nalda pozvala narod iz Sikara da dođe vidjeti Isusa, dvanaestorica su se upravo bili vratili s
hranom i molili su Isusa da jedu prije nego što se počne obraćati narodu, kako su proveli cijeli dan bez jela. Ali Isus je
znao da se bližila noć; zbog toga je insistirao da se prvo obrati okupljenima. Kad ga je Andrija pokušao nagovoriti da jede
prije nego što se obrati ljudima, Isus je rekao: "Ja imam izvore hrane o kojima vi ne znate." Kad su apostoli ovo čuli, pitali
su jedan drugog: "Je li mu tko dao večeru? Je li moguće da mu je ova žena dala hrane i pića?" Kad je Isus čuo kako
među sobom govore, prije nego što se obratio narodu, rekao je dvanaestorici: "Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju
Onoga koji me poslao i dovršim Njegovo djelo. Nemojte da više kažete: 'Još četiri mjeseca pa će početi žetva.' Podignite
svoje oči te promotrite njive, kako su dovoljno bijele za žetvu kad ovi ljudi dolaze iz samarijanskih gradova da čuju naša
učenja; kažem vam da se polja već bijele od uroda. Žetalac koji požanje ove plodove prima plaću i prikuplja darove za
vječni život; tako se oni koji siju i oni koji žanju zajedno raduju. Ovdje se obistinjuje poslovica: 'Jedan je sijač, drugi je
žetelac.' Šaljem vas da požanjete plodove koje niste posijali; drugi su sijali, a vi ste ušli u plod njihova truda." Ovim je
aludirao na učenja Ivana Krstitelja. 143:6.2 Isus je s apostolima otišao u Sikar gdje su ostali dva dana prije nego što će
podići tabor na brdu Gerizimu. Mnogi žitelji Sikara su vjerovali u ovo evanđelje kraljevstva i tražili da prime krštenje, ali
Isusovi apostoli još nisu počeli krstiti. 143:6.3 Prve noći koju su proveli na Gerizimu apostoli su očekivali da ih Isus ukori
zbog stava koji su pokazali prema ženi na Jakovljevom zdencu, ali on se nije obazirao na ovo pitanje. Umjesto toga je
održao nezaboravan govor na temu: "Stvarnosti koje imaju centralno mjesto u kraljevstvu Boga." U bilo kojoj religiji
moguće je dopustiti određenim vrijednostima da poprime neprikladnu veličinu i određenim činjenicama da zauzmu mjesto
istine u čovjekovoj teologiji. Činjenica Isusove smrti na križu postala je samim centrom onoga što se kasnije razvilo u
kršćanstvo; ali ona nije centralna istina religije koja izvire iz života i učenja Isusa iz Nazareta. 143:6.4 Isus je na Gerizimu
poučavao na temu: On hoće da svi ljudi vide Boga kao Oca-prijatelja i da vide njega (Isusa) kao brata-prijatelja. Više puta

~ 282 ~
je naglasio da je ljubav najviši odnos na svijetu - i u svemiru - i da je istina najviši dokaz da čovjek prepoznaje ove
božanske odnose. 143:6.5 Isus je tako slobodno obznanio svoj identitet ovim Samarijancima prvo zato što je znao da je to
mogao učiniti bez opasnosti, a drugo zbog toga što je znao da neće ponovo govoriti o evanđelju kraljevstva u samom srcu
Samarije. 143:6.6 Isus i dvanaestorica su ostali u ovom taboru na Gerizimu do kraja kolovoza. Propovijedali su radosnu
vijest kraljevstva - da je Bog čovjekov otac - po gradovima Samarije tijekom dana, dok su noći provodili u taboru. Radovi
Isusa i dvanaestorice u ovim samarijskim gradovima rezultirali su uvođenjem mnogih duša u kraljevstvo, te su pripremili
put za izvanredne aktivnosti Filipa u ovim podnebljima poslije Isusove smrti i uskrsnuća, nakon što su se apostoli razišli
po svijetu prilikom gorkih progona vjernika u Jeruzalemu.

7. UČENJA O MOLITVI I OBOŽAVANJU

143:7.1 Prilikom večernje sjednice na Gerizimu,Isus je propovijedao mnoge velike istine, dok je naročito naglasio ove
ideje: 143:7.2 Prava religija je čin individualne duše pri samosvjesnom odnosu sa Stvoriteljem; organizirana religija je
čovjekov pokušaj podruštvljenja obožavanja individualnih vjernika. 143:7.3 Obožavanje - kontemplacija duhovne
stvarnosti - se mora smjenjivati sa službom, kontaktom sa materijalnom stvarnošću. Rad se treba smjenjivati sa igrom;
religija treba biti balansirana humorom. Najdublja filozofija treba biti razvodnjena ritmičkom poezijom. Teret življenja -
vremenski napon ličnosti - treba biti opušten relaksacijom obožavanja. Osjećaj nesigurnosti koji se budi iz straha od
izolacije ličnosti od svemira treba biti ublažen vjerom i kontemplacijom Oca, kao i težnjom ka spoznaji Svevišnjeg. 143:7.4
Molitva ima za cilj da pomogne čovjeku da manje misli a više spozna; ona nema za cilj uvećanje znanja, već proširenje
uvida. 143:7.5 Obožavanje daje čovjeku nagovještaj boljeg života te mu zatim pomaže da nađe odraz ovih novih
tumačenja duhovnih vrijednosti u svojoj sadašnjici. Molitva je duhovna hrana, dok je obožavanje božanski kreativno.
143:7.6 Obožavanje je vještina promatranja Jednog i pronalaženja u Jednom nadahnuća za služenje mnogih.
Obožavanje je mjera koja govori koliko se duša uspjela udaljiti od materijalnog svemira i s kakvom se čvrstinom uspjela
usidriti u duhovnim stvarnostima univerzalne tvorevine. 143:7.7 Molitva je samonapomen, blaženo razmišljanje;
obožavanje je samozaborav koji nadilazi razmišljanje. Obožavanje je pažnja bez naprezanja, istinski i idealni odmor duše,
blaženo naprezanje duše. 143:7.8 Obožavanje je čin identificiranja osobe sa Cijelim; konačnog sa Beskonačnim; sina sa
Ocem; vrremena u hvatanju koraka sa stvarnošću. Obožavanje je čin kojim sin stupa u osobni duhovni odnos s
božanskim Ocem, kojim ljudska duša-duh prima svježe, bratimske i romantične ideje. 143:7.9 Premda su apostoli uspjeli
shvatiti jedino mali broj njegovih učenja u taboru, drugi svjetovi i budući naraštaji na zemlji su shvatili više.

~ 283 ~
 POGLAVLJE 144: U GILBOI I DEKAPOLISU

144:0.1 Rujan i listopad su prošli u tišini u udaljenom taboru na padinama Gilboe. Cijeli rujan Isus je bio u osami s
apostolima, te ih je učio i upućivao u istine kraljevstva. 144:0.2 Postoje brojni razlozi iz kojih su Isus i apostoli proveli ovo
vrijeme u osami u području koje je bilo na granici Samarije i Dekapolisa. Jeruzalemski religiozni vladari su bili vrlo
neprijateljski raspoloženi: Herod Antipa je još uvijek držao Ivana u zatvoru, strahujući da ga bilo oslobodi ili pogubi, dok je
nastavio sumnjičati da su Ivan i Isus bili na neki način povezani. Zahvljujući ovim uvjetima, nije bilo mudro planirati
agresivnu djelatnost bilo u Judeji ili Galileji. Postojao je i treći razlog: sve veća napetost između vođa Ivanovih učenika i
Isusovih apostola koja je sve više rasla kako je rastao broj vjernika. 144:0.3 Isus je znao da su se dani pripremnog rada
naučavanja i propovijedanja bližili kraju, da je idući korak bio početak punog i konačnog djelovanja u okvirima svog
zemaljskog života i nije želio da početak ovog poduzeća bude bilo na teret ili na sramotu Ivanu Krstitelju. Isus je stoga
odlučio provesti neko vrijeme u izolaciji da se posveti pouci apostola, tezatim obaviti nešto tihog djelovanja u gradovima
Dekapolisa dok Ivan ne bude bilo pogubljen ili oslobođen da im se pridruži u ujedinjenom radu.

1. TABOR U GILBOI

144:1.1 Kako je vrijeme prolazilo, dvanaestorica su bili sve odaniji Isusu i sve više posvećeni aktivnostima kraljevstva.
Njihova je odanost uglavnom bila stvar osobne privrženosti. Nisu razumjevali njegova mnogostrana učenja; nisu imali
puno razumjevanje bilo Isusove prirode ili značaja njegovog darivanja na zemlji. 144:1.2 Isus je objasnio apostolima da su
se povukli u osamu iz tri razloga: 144:1.3 1. Da utvrde svoje razumijevanje i vjeru u evanđelje kraljevstva. 144:1.4 2. Da
se smire protivnici njihovog rada u Judeji i Galileji. 144:1.5 3. Da sačekaju na sudbinu Ivana Krstitelja. 144:1.6 Dok su bili
na Gilboi, Isus je pripovjedao dvanaestorici o događajima iz svoje mladosti i s Hermonske gore; također im je obznanio
dio onoga što se dogodilo u brdima za vrijeme četrdeset dana neposredno poslije krštenja. I bez okolišanja je tražio da
nikome ne govore o ovim događajima sve dok se on ne vrati svome Ocu. 144:1.7 Za ovih su se rujanskih tjedana
odmarali, družili, prisjećali ranih događaja sve do dana kad ih je Isus prvi put pozvao u službu i ozbiljno su pokušali
uskladiti sve što su naučili od Učitelja. Do neke mjere svi su osjećali da im je ovo bila posljednja prilika za dulji odmor.
Shvaćali su da njihove predstojeće aktivnosti bilo u Judeji ili Galileji trebaju obilježiti početak proglašenja nastupajućeg
kraljevstva, premda su imali vrlo mali ili ni malo razumijevanja prirode ovog budućeg kraljevstva. Ivan i Andrija su
poučavali da je kraljevstvo već došlo; Petar i Jakov su vjerovali da je tek trebalo doći; Natanije i Tomo su iskreno
priznavali svoju pometnju; Matej, Filip i Šimun Revnitelj su bili nesigurni i zbunjeni; blizanci su bili blaženo ignorantni o bilo

~ 284 ~
kakvoj kontroverziji; Juda Iskariotski je bio tih i neopredjeljen. 144:1.8 Isus je većinom provodio vrijeme u osami u brdima
blizu tabora. S vremena na vrijeme sa sobom je vodio Petra, Jakova ili Ivana, dok je najčešće išao u molitvu i duhovnu
zajednicu sam. Nakon Isusovog krštenja i četrdeset dana u brdima Pereje, ova se razdoblja duhovnog zajedništva s
Ocem teško mogu nazvati molitvom, dok ih je posve ispravno opisati periodima osobne duhovne zajednice Isusa s
njegovim Ocem. 144:1.9 Centralna tema diskusija cijelog rujna bila je molitva i obožavanje. Nakon što su nekoliko dana
raspravljali o konceptu obožavanja, Isus je konačno izručio svoj nezaboravni govor u odgovor na Tominu molbu: “Učitelju,
nauči nas moliti.” 144:1.10 Ivan je naučio svoje učenike molitvi, molitvi za spasenje u nastupajućem kraljevstvu. Premda
Isus nikada nije zabranio svojim učenicima da koriste Ivanovu molitvu, apostoli su rano uvidjeli da Učitelj nije u cjelosti
odobravao običaj ponavljanja naučenih i formalnih molitvi. Unatoč tome, vjernici su neprestano tražili da im apostoli
pokažu kako se trebaju moliti. Dvanaestorica su htjeli naučiti koja je molitva bila Isusu po volji. Isus je pristao najviše zbog
ove potrebe za nekom jednostavnom molitvom za svagdašnji narod i u odgovor na Tomino pitanje da im sugerira kako se
trebaju moliti. Isus je uputio ovu lekciju jednog poslije podneva za vrijeme trećeg tjedna njihovog boravka na Gilboi.

2. POUKA O MOLITVI

144:2.1 “Ivan vas je uistinu učio jednostavnom obliku molitve: “Oče, očisti nas od grijeha, pokaži nam svoju slavu, obznani
nam svoju ljubav i pusti svoj duh da posveti naša srca zauvijek, Amen!” On vas je daoovu molitvu da imate čemu poučiti
narod. Nije namjeravao da koristite ovu napamet naučenu formalnu molitvu kao molitveni izraz vaših duša. 144:2.2
“Molitva je posve osoban i spontan izraz dušinog stava prema duhu: molitva treba biti duhovna zajednica sina i izraz
prijateljstva. Kad se izvodi duhom, molitva vodi usklađenju duhovnog napredka. Idealna molitva je oblik duhovnog
zajedništva koje vodi inteligentnom obožavanju. Istinska molitva je iskreni stav kojim čovjek poseže prema nebu u cilju
ostvarenja svojih ideala. 144:2.3 “Molitva je dah duše i kao takva treba navesti čovjeka da ustraje u nastojanju da pronađe
Očevu volju. Tko bi od vas imao prijatelja, te mu otišao u ponoći i rekao mu: ‘Prijatelju, pozajmi mi tri kruha, jer je došao
prijatelj s puta, a nemam što staviti pred njega’ i onaj iznutra odgovorio: ‘Ne dosađuj mi, vrata su već zatvorena, a mala
djeca sa mnom u postelji, ne mogu ustati da ti dadnem,’ vi bi ustrajali objašnjavajući kako vam je prijatelj gladan i da mu
nemate što ponuditi. Kažem vam, ako i ne bi ustao da vam dadne zato što vam je prijatelj, ustao bi sigurno zbog vašeg
dosađivanja i dao bi vam sve što vam treba. Ako, dakle, ustrajnost rađa uspjehom čak i među smrtnim ljudima, koliko će
vam više vaša ustrajnost u duhu donijeti kruha životu od darežive ruke Oca na nebu. I ja vam velim: Ustrajno molite i dat
će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvaraju se vrata
spasenja onomu koji kuca. 144:2.4 “A tko od vas koji je otac, ako bi ga sin molio nečemu što vi znate sinu ne ide u korist,

~ 285 ~
ne bi bez oklijevanja dao u skladu s roditeljskom mudrosti, a ne u skladu sa sinovom suludom molbom? Ako djetetu treba
kruha, tko bi mu pružio kamen samo zato što ga sin suludo moli? Ako vašem sinu treba riba, koji bi mu od vas pružio
mjesto ribe zmiju samo zato što dijete suludo traži zmiju? Dakle ako vi, koji ste smrtni i finitni, znate odgovoriti na molitvu i
dati svojoj djeci dobre i prikladne darove, koliko će više vaš Otac nebeski dati duha i još mnogo drugih blaženih darova
onima koji ga mole? Čovjek treba neumorno moliti i ne klonuti. 144:2.5 “Da vam kažem kako bijaše jedan sudac koji je
živio u jednom zlom gradu. Ovaj se sudac nije bojao Boga i nije držao do ljudi. A bila u onome gradu i uboga udovica koja
bi dolazila k njemu i molila ovog nepravednog sudca: ‘Brani me od mog protivnika.’ Onaj to dugo ne htjede, ali nakon toga
reče u sebi: ‘Ako se Boga ne bojim a do ljudi ne držim, ipak ću jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i
ne razbija mi glavu.’ Ove priče vam govorim da ustrajete u molitvi i da ne mislite da će vaše molbe promijeniti pravednog i
ispravnog Oca na nebu. Vaša ustrajnost, međutim, neće vam dati prednost kod Boga pred drugim smrtnicima, nego će
promijeniti vaše zemaljsko gledište i uvećati kapacitet vaše duše za primitak duha. 144:2.6 “Ali vi kad se molite,
pokazujete tako malo vjere. Istinska vjera pomjera gore materijalnih poteškoća koje mogu biti na putu proširenju duše i
duhovnom napredovanju.”

3. MOLITVA VJERNIKA

144:3.1 Ali apostoli još nisu bili zadovoljni; htjeli su da im Isus da primjerak molitve koju će učiti svojim novim učenicima.
Nakon što je saslušao ovo predavanje o molitvi, Jakov Zebedejev reče: “Dobro, Učitelju, ali ne tražimo molitvu za nas
nego za vjernike koji nas tako često mole, ‘Naučite nas kako se ispravno moli Ocu na nebu.” 144:3.2 Kad je Jakov ovako
govorio, Isus reče: “Ako, dakle, još uvijek tražite takvu molitvu, evo jedne koju sam učio svoju braću i sestre u Nazaretu”:
144:3.3 Oče naš, koji jesi na nebesima, 144:3.4 Sveti se ime tvoje. 144:3.5 Dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na
144:3.6 Nebu tako i na zemlji. 144:3.7 Kruh naš svagdanji daj nam danas; 144:3.8 Osvježi naše duše vodama života.
144:3.9 I oprosti nam duge naše 144:3.10 Kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. 144:3.11 Spasi nas od napasti, izbavi
nas od zla, 144:3.12 I pomozi nam da budemo sve više nalik tebi. 144:3.13 Nije čudno što su apostoli tražili da ih Isus
nauči primjeru molitve koju će učiti vjernicima. Ivan Krstitelj je učio svoje apostole više molitvi; svi veliki učitelji su učili
molitve svojim učenicima. Religiozni učitelji Židova su imali nekih dvadeset pet ili trideset molitvi koje su recitirali u
sinagogama i na ulici. Isus se naročito protivio updanoj molitvi u javnosti. Do ovog trenutka dvanaestorica su tek nekoliko
puta čuli kako se Isus moli. Imali su priliku vidjeti kako je provodio cijele noći u molitvi ili duhovnom zajedništvu, i jako ih je
zanimao način i oblik njegovih molbi. Uistinu su bili pod velikim pritiskom jer nisu znali odgovoriti narodu koji je tražio da ih
pouče molitvi kao što je Ivan učio svoje učenike. 144:3.14 Isus je učio dvanaestoricu da se mole neupadno; da se izoliraju

~ 286 ~
u tihoj prirodi ili da se zatvore u sobu. 144:3.15 Poslije Isusove smrti i uzlaza Ocu, bilo je običaj među njegovim vjernicima
završiti ovu takozvanu Gospodinovu molitvu dodanim riječima - “U ime Gospodina Isusa Krista.” U još skorije doba
izgubljene su dvije linije pri kopiranju i molitvi su dodane ove riječi: “Jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava, zauvijek.”
144:3.16 Isus je apostolima dao ovu molitvu onako kako je korištena u njegovoj kući u Nazaretu. On nikada nije učio
formalnu molitvu namjenjenu pojedinačnoj osobi, već jedino grupni, obitelji ili društvu. A ni to nije uradio samoinicijativno.
144:3.17 Isus je učio da djelotvorna molitva mora biti: 144:3.18 1. Nesebična - ne samo za sebe. 144:3.19 2. Puna vjere -
prema vjeri. 144:3.20 3. Iskrena - časnog srca. 144:3.21 4. Inteligentna - prema svjetlu. 144:3.22 5. Pouzdana - s
predavanjem Očevoj svemudroj volji. 144:3.23 Kad je Isus provodio cijele noći u brdima posvećen molitvi, najviše se
molio za svoje učenike, a naročito za dvanaestoricu. Učitelj se vrlo malo molio za sebe, premda se često predavao
duhovnom zajedništvu s Rajskim Ocem.

4. JOŠ O MOLITVI

144:4.1 Danima nakon govora o molitvi apostoli su nastavili postavljati pitanja Učitelju u vezi ove bitne duhovne prakse.
Isusova uputa apostolima tijekom ovih dana glede molitve i duhovnog obožavanja, može se ovako pojednostaviti i
prilagoditi suvremenom jeziku: 144:4.2 Iskreno i žudno ponavljanje bilo koje molbe, kad se radi o iskrenoj molitvi Božjeg
djeteta izrečenoj u vjeri, kako god ova molitva bila nezgodno izražena i kako god bilo nemoguće na nju izravno odgovoriti,
uvijek proširuje kapacitet duše osobe koja moli za duhovni receptivitet. 144:4.3 Kad god se molite, ne zaboravite da je
sinstvodar. Niti jedno dijete nikada nije trebalo zaraditi status sina ili kćerke. Zemaljsko dijete dolazi na zemlju voljom
svojih roditelja. Štoviše, Božje dijete pronalazi slavu i ostvaruje novi život duha voljom Oca na nebu. Čovjek tako mora
primiti nebesko kraljevstvo - božansko sinstvo - kao malo dijete. Čovjek zarađuje ispravnost - progresivni razvoj karaktera
- ali prima sinstvo milošću i kroz vjeru. 144:4.4 Molitva je dovela Isusa do veličanstvenog duhovnog zajedništva sa
Vrhovnim Vladarima svemira nad svemirima. Molitva će voditi zemaljske smrtnike do duhovnog zajedništva istinskog
obožavanja. Duhovni kapacitet čovjekove duše određuje mjeru nebeskog blaženstva koje čovjek osobno usvaja i svjesno
spoznaje kao odgovor na molitvu. 144:4.5 Molitva i s njom vezano obožavanje je vještina kojima čovjek izlazi iz
svagdašnje rutine života, monotone kolotečine materijalne egzistencije. Ona je pri stup produhovljenom samoostvarenju i
individualnosti intelektualnog i religioznog postignuća. 144:4.6 Molitva je protuteža štetnoj introspekciji. Ako ništa drugo,
molitva koju je Učitelj poučavao ima ovaj povoljni učinak na dušu. Isus je dosljedno računao na ovaj blagonakloni učinak
kad se molio za svoje bližnje. Učitelj je obično molio u množini, a ne u jednini. Jedino je za velikih kriza svog zemaljskog
života Isus ikada molio za sebe. 144:4.7 Molitva je dah duha života usred materijalne civilizacije ljudskih rasa.

~ 287 ~
Obožavanje je spasenje ljudskim naraštajima koji teže materijalnim užicima. 144:4.8 Kako se molitva može usporediti s
punjenjem duhovnih baterija duše, tako se obožavanje može usporediti s podešavanjem duše za hvatanje talasa
kozmičkih prijenosa beskonačnog duha Oca Svih. 144:4.9 Molitva je iskreni i žudni pogled djeteta na svog duha-Oca; ona
je psihološki proces zamjene ljudske volje božanskom. Molitva j e dio božanskog plana za preobrazbu onoga što jeste u
ono što treba biti. 144:4.10 Jedan od razloga zašto Petar, Jakov i Ivan, koji su često pratili Isusa na njegovim dugim
noćnim bdjenjima, nisu čuli Isusa kako se moli, je to što je Učitelj rijetko naglas izgovarao svoje molitve. Parktično sve
Isusove molite izrečene su u duhu i u srcu - bez riječi. 144:4.11 Od svih apostola, Petar i Jakov su se najbliže primakli
razumijevanju Učiteljevog nauka o molitvi i obožavanju.

5. DRUGI OBLICI MOLITVE

144:5.1 S vremena na vrijeme tijekom svog zemaljskog života, Isus je pomenuo apostolima nekoliko drugih oblika
molitve, ali to je učinio jedino kao ilustraciju drugih pitanja i uz napomenu da ne uče ove “slike molitvi” narodu. Mnoge od
ovih molitvi vuku porijeklo s drugih naseljenih svjetova, ali ovu činjenicu Isus nije obznanio apostolima. Među ovim
molitvama su bile: 144:5.2 Naš Oče koji u sebi imaš sve kozmičke domene, 144:5.3 Uzvišeno tvoje ime i preslavan tvoj
karakter. 144:5.4 Tvoja prisutnost nas opasava i tvoja slava očituje, 144:5.5 Nesavršeno kroz nas kao što je savršena u
visini. 144:5.6 Daj nam danas osvježujuće sile svjetla, 144:5.7 Ne dopusti nam da skrenemo u zle staze naše imaginacije,
144:5.8 Jer tvoje je veličanstveno prebivalište, vječita moć, 144:5.9 A nama, vječni dar beskonačne ljubavi tvoga Sina.
144:5.10 I ovo je vječna istina. 144:5.11 Naš stvaralački Roditelju, centre svemira, 144:5.12 Podari nam svoju prirodu i
daj nam svoj karakter. 144:5.13 Učini nas svojim sinovima i kćerkama milošću svojom 144:5.14 I proslavi svoje ime našim
vječnim postignućem. 144:5.15 Tvoj usklađujući i upraviteljski duh daj nam da živi i prebiva u nama 144:5.16 Da vršimo
tvoju volju na ovom svijetu kako anđeli izvršavaju tvoje zapovijedi u svjetlu. 144:5.17 Podrži nas danas u našem napretku
na putu istine. 144:5.18 Izruči nas od inercije, zla i svih grešnih prijestupa. 144:5.19 Budi strpljiv s nama dok mi
ukazujemo ljubav našim bližnjima. 144:5.20 Izlij na nas duh svoje milosti u srca nas stvorenih bića. 144:5.21 Povedi nas
svojom vlastitom rukom, korak po korak, neizvjesnim lavirintom života, 144:5.22 I kad nam dođe kraj, primi u svoje okrilje
naše vjerne duhove. 144:5.23 I tako, neka ne budu naše želje nego tvoja volja. 144:5.24 Naš savršeni i ispravni nebeski
Oče, 144:5.25 Danas nas vodi i upravljaj nam staze. 144:5.26 Posveti nam korake i koordiniraj nam misli. 144:5.27
Povedi nas stazom vječnog napretka. 144:5.28 Napuni nas mudrošću do vrhunca moći 144:5.29 I osnaži nas svojom
beskonačnom energijom. 144:5.30 Nadahni nas božanskom sviješću 144:5.31 Prisutnosti i vodstva serafskog mnoštva.
144:5.32 Vodi nas uvijek naviše stazom svjetla; 144:5.33 Zauzmi se za nas na dan velikog suda. 144:5.34 Učini nas

~ 288 ~
poput sebe u vječnoj slavi 144:5.35 I primi nas u svoju beskrajnu službu na nebu. 144:5.36 Naš Oče tajnoviti, 144:5.37
Obznani nam svoj sveti karakter. 144:5.38 Daj svojoj djeci zemaljskoj da danas 144:5.39 Vide put, svjetlo i istinu.
144:5.40 Pokaži nam stazu vječnog napretka 144:5.41 I daj nam volju da njome idemo. 144:5.42 Utemelji u nama svoju
božansku srodnost 144:5.43 I tako nam podari punu samokontrolu. 144:5.44 Ne daj da skrenemo na putove tame i smrti;
144:5.45 Vodi nas zauvijek prema vodama života. 144:5.46 Slušaj naše molitve radi sebe samoga; 144:5.47 Neka ti bude
na radost da nas učiniš sve više nalik samome sebi. 144:5.48 Na kraju, u ime tvog božanskog Sina, 144:5.49 Primi nas u
svoje vječno naručje. 144:5.50 I tako, neka ne bude naša nego tvoja volja. 144:5.51 Veličanstveni Oče i Majko u jednom
roditelju spojeni, 144:5.52 Da budemo odani tvojoj božanskoj prirodi. 144:5.53 Tvoje sebstvo da živi nanovo u nama i kroz
nas 144:5.54 Preko duha i darivanja tvog božanskog duha, 144:5.55 Dok te tako nesavršeno reproduciramo na ovom
svijetu 144:5.56 Kao što si savršeno i veličanstveno obznanjen na nebu. 144:5.57 Daj nam iz dana u dan svoju blaženu
službu bratstva 144:5.58 I vodi nas iz sata u sat stazom ljubavi i službe. 144:5.59 Budi uvijek i bez iznimke strpljiv s nama
144:5.60 Kao što mi ukazujemo tvoje strpljenje našoj djeci. 144:5.61 Daj nam božansku mudrost koja sve čini dobro
144:5.62 I beskonačnu ljubav koja je ljupkost svakom stvorenju. 144:5.63 Ukaži nam svoje strpljenje i ljubav 144:5.64 Da
tvoja milost obujmi najslabije na svijetu. 144:5.65 I kad dođe kraj našeg života, neka bude na slavu tvome imenu,
144:5.66 Zadovoljstvo tvome dobrom duhu i radost pomoćnicima naših duša. 144:5.67 Ne kako mi želimo, naš dragi Oče,
nego kako ti želiš vječno dobro svojoj smrtnoj djeci, 144:5.68 Tako neka bude. 144:5.69 Naš svevjerni Izvore i svemogući
Centre, 144:5.70 Poštovano i sveto bilo ime tvog milostivog Sina. 144:5.71 Tvoje izobilje i tvoja blaženstva se spuštaju na
nas, 144:5.72 Daju nam moć da izvršimo tvoju volju i ostvarimo tvoje zapovijedi. 144:5.73 Daj nam iz sata u sat materiju
drveta života; 144:5.74 Osvježi nas iz dana u dan živim vodama njegove rijeke. 144:5.75 Korak po korak vodi nas iz tame
i u božansko svjetlo. 144:5.76 Obnovi naše umove preobražavajućim djelovanjem unutarnjeg duha, 144:5.77 I kada dođe
kraj smrtnog života, 144:5.78 Primi nas k sebi i otpremi nas u vječnost. 144:5.79 Okruni nas nebeskim dijademama
plodne službe, 144:5.80 I mi ćemo proslaviti Oca, Sina i Sveti Utjecaj. 144:5.81 I tako širom svemira beskrajnog. 144:5.82
Naš Oče koji živiš u tajnim mjestima svemira, 144:5.83 Nek se slavi tvoje ime, cijeni tvoja milost i štuje tvoj sud. 144:5.84
Neka sunce ispravnosti sija na nas kao da je podne, 144:5.85 Dok tražimo da vodiš naše zalutale stope u sumraku.
144:5.86 Vodi nas za ruku kako sam odabereš 144:5.87 I ne napusti nas na teškom putu i u satima tmine. 144:5.88 Ne
zaboravi nas kao što mi tako često zanemarimo i zaboravimo tebe. 144:5.89 Nego budi milostiv i voli nas onako kako mi
želimo voljeti tebe. 144:5.90 Gledaj na nas s visine u ljubeznosti i oprosti nam s milosti 144:5.91 Kako mi u pravdi
zaboravljamo onima koji uznemire i povrijede nas. 144:5.92 Neka ljubav, odanost i podarenje veličanstvenog Sina
144:5.93 Stave na raspolaganje vječni život s tvojom beskrajnom milosti i ljubavi. 144:5.94 Nek nam Bog svemira podari

~ 289 ~
punu mjeru svoga duha; 144:5.95 Da nam milost da se povedemo za upravom ovoga duha. 144:5.96 Nježnom službom
odanog serafskog mnoštva 144:5.97 Neka nas Sin upravi i vodi do kraja ove dobi. 144:5.98 Učini nas sve više i više nalik
sebi 144:5.99 I na kraju nas primi u vječni Rajski zagrljaj. 144:5.100 I tako, u ime darovanog Sina 144:5.101 I u čast i
slavu Vrhovnog Oca. 144:5.102 Premda apostoli nisu imali slobodu predočiti ove molitve u svojim javnim učenjima, ova
su im otkrivenja jako pomogla u njihovim osobnim religioznim iskustvima. Isus je iskoristio ove i druge formalne molitve
kao ilustracije u vezi intimne upute dvanaestorici i mi smo primili naročito dopuštenje da uvrstimo ovih sedam primjeraka u
ovaj zapis.

6. VIJEĆANJE S IVANOVIM APOSTOLIMA

144:6.1 Oko prvog listopada, Filip i neki drugi apostoli su kupovali hranu u obližnjem selu kad su naišli na neke apostole
Ivana Krstitelja. Kao rezultat ovog slučajnog susreta na tržnici, uslijedilo je trotjedno vijećanje u taboru u Gilboi između
Isusovih i Ivanovih apostola, kako je Ivan nedavno po Isusovom primjeru postavio dvanestoricu svojih učenika za
apostole. Ivan je ovo uradio na sugestiju svog glavnog učenika Abnera. Isus je bio prisutan prvog tjedna ovog zajedničkog
vjećanja, ali se ispričao i napustio tabor druga dva tjedna. 144:6.2 Na početku drugog tjedna u mjesecu, Abner je okupio
svoje suradnike u taboru u Gilboi i bio spreman krenuti u raspravu s Isusovim apostolima. Tri tjedna dvadeset četvorica su
državala sjednicu tri puta na dan, šest dana u tjednu. Prvoga tjedna Isus je bio među njima između njihovih jutarnjih,
podnevnih i večernjih sjednica. Dok su željeli da Učitelj bude među njima i da predsjedava njihovim zajedničkim
raspravama, on je uporno odbijao sudjelovati u njihovim razgovorima, premda im se pristao obratiti tri puta. Isus je
dvadeset četvorici održao govore su na temu simpatije, suradnje tolerancije. 144:6.3 Andrija i Abner su se mijenjali kao
predsjedatelji ovih zajedničkih vijeća dvaju apostolskih grupa. Sudionici su imali pred sobom mnoge teškoće za raspravu i
brojne probleme za rješavanje. Uvijek i iznova odlazili su sa svojim problemima Isusu koji je jedino govorio: "Ja se
zanimam jedino vašim osobnim i posve religioznim pitanjima. Ja sam zastupnik Oca koji je osoba, ne grupa. Ako ste
suočeni s osobnom teškoćom u svom odnosu s Bogom, dođite k meni i ja ću vas rado čuti i savjetovati kako je najbolje
riješiti vaše probleme. Ali kad se upustite u usklađenje različitih ljudskih interpretacija religioznih pitanja i podruštvljene
religije, suđeno vam je rješiti sve takve probleme svojim vlasitim odlukama. Unatoč tome, ja sam uvijek suosjećajan i
zainteresiran i kad dođete do određenih zaključaka o neduhovnim pitanjima, ako se svi složite u svojoj odluci, ja vam
unaprijed dajem svoju punu suglasnost i svesrdnu suradnju. I kako bi bili neopterećeni pri donoženju odluka, ja se vraćam
za dva tjedna. Ne strahujte za mene, jer ću vam se vratiti. Baviću se Očevim poslom, kako imamo drugih svjetova osim
ovoga.” 144:6.4 Nakon što je ovo rekao, Isus se uputio niz padine gore i nisu ga vidjeli cijela dva tjedna. Nikad nisu

~ 290 ~
saznali gdje je bio niti što je radio za ova dva tjedna. Prošlo je dugo vremena prije nego što su se dvadeset četvorica
mogli skrasiti i posvetiti ozbiljnom razmatranju svojih problema, toliko su bili smeteni Učiteljevim odsustvom. Međutim, nije
prošlo više od tjedan dana kad su se ponovo našli u žaru rasprave, a nisu mogli tražiti Isusovu pomoć. 144:6.5 Prvo u
vezi čega su se složili bilo je da usvoje molitvu kojoj ih je Isus nedavno poučio. Obje grupe apostola su je jednoglasno
odlučile usvojiti i učiti vjernicima. 144:6.6 Iduće što su odlučili bilo je da, dokle god je Ivan bio živ, bilo u zatočeništvu ili na
slobodi, da se svaka grupa posveti svom poslu, a da se svaka tri mjeseca svi okupe na zajedničkim sjednicama na
mjestima koja će s vremena na vrijeme unaprijed ugovoriti. 144:6.7 Ali najozbiljnije od svih njihovih problema bilo je
pitanje krštenja. Njihove teškoće su dalje otežane zbog toga što je Isus odbijao dati bilo kakve izjave na ovu temu.
Konačno su se složili: Dokle god Ivan bude na životu ili dok zajednički ne promijene ovu odluku, jedino će Ivanovi apostoli
krstiti vjernike, dok će jedino Isusovi apostoli držati propovijedi novim učenicima. U skladu s ovom odlukom, poslije
Ivanove smrti, dvojica Ivanovih apostola su često pratila dovjicu Isusovih apostola pri krštenju vjernika, kako je vijeće
odlučilo usvojiti krštenje kao uvodni korak u spoljašnjem primitku poslova kraljevstva. 144:6.8 Dalje je odlučeno da će u
slučaju Ivanove smrti, Ivanovi apostoli doći Isusu i staviti se na raspolaganje njegovoj upravi i da više neće krstiti izuzev
ako im ovo dopuste Isus i njegovi apostoli. 144:6.9 A zatim su glasanjem odlučili da u slučaju Ivanove smrti, Isusovi
apostoli počnu krstiti vodom u ime krštenja svetim Duhom.Nisu odlučili da li je s krštenjem trebalo povezati povezati
pitanje obraćenja; na ovu temu nisu donijeli bilo kakvu odluku koja je imala moć obveze nad grupom. Ivanovi apostoli su
govorili: “Obratite se i budite kršteni.” Isusovi apostoli su govorili: “Vjerujte i budite kršteni.” 144:6.10 Ovo je saga o prvom
pokušaju Isusovih vjernika da koordiniraju različita nastojanja, usaglase različita mišljenja, organiziraju grupna poduzeća,
ozakone spoljašnje običaje i sprovedu podruštvljenje osobnih religioznih praksi. 144:6.11 Ovom su prilikom razmotrena
mnoga manja pitanja s čijim su se riješenjem jednoglasno složili. Ova dvadeset četvorica su se fantastično proveli ova
dva tjedna kad su se bili primorani suočiti sa svojim nesuglasicama i uskladiti svoje poteškoće bez Isusa. Naučili su
predočiti protivna mišljenja, voditi rasprave, zagovarati stavove, moliti se, pronaći kompromise, i kroz sve to prijateljski se
nositi prema osobi protivnog mišljenja s trpeljivošću prema njegovim časnim mišljenjima. 144:6.12 Prilikom poslije
podneva uoči njihove konačne rasprave o financijskim pitanjima, Isus se vratio, saslušao njihove odluke i rekao: “Ovo su,
dakle, vaši zaključci i ja ću vam pomoći da sprovedete duh vaših zajedničkih odluka.” 144:6.13 Ivan je pogubljen dva i pol
mjeseca poslije ovog događaja i tijekom ovog razdoblja Ivanovi apostoli su ostali s Isusom i dvanaestoricom. Zajedno su
radili i krstili vjernike za ovog razdoblja djelatnosti u gradovima Dekapolisa. Tabor u Gilboi su napustili 2. studenog 27.
godine poslije Krista.

~ 291 ~
 7. U GRADOVIMA DEKAPOLISA

144:7.1 Tijekom studenog i prosinca, Isus i dvanaestorica su tiho radili u grčkim gradovima Dekapolisa, a prije svega u
Skitopolisu, Gerasi, Abili i Gadari. Bio je ovo uistinu kraj pripremnog perioda preuzimanja Ivanovog rada i organizacije.
Podruštvljena religija novog otkrivenja uvijek plaća cijenu kompromisa s utemeljenim formama i običajima prijašnjih religija
koje pokušava spasti. Krštenje je bilo cijena koju su Isusovi učenici platili kako bi sa sobom zadržali, kao podruštvljenu
religioznu grupu, učenike Ivana Krstitelja. Ivanovi učenici pri prilazu Isusovim učenicima izgubili su praktično sve osim
krštenja vodom. 144:7.2 Isus je malo poučavao narod za ove misije u gradovima Dekapolisa. Većinom je provodio vrijeme
u pouci dvadeset četvorice i u mnogim specijalnim vijećanjima s Ivanovih dvanaest apostola. S vremenom su počeli bolje
razumijevati zašto Isus nije otišao posjetiti Ivana u zatočeništvu i zašto nije ništa poduzeo da ga izbavi. Ali nikako nisu
mogli shvatiti zašto Isus nije radio čuda, zašto im je odbijao dati spoljašnje znake svoje božanske vlasti. Prije nego će doći
u Gilbou, vjerovali su u Isusa najviše zbog Ivanovog testamenta, dok su nedugo nakon ovih događaja počeli vjerovati u
njega kao rezultat svog osobnog kontakta s Učiteljem i njegovim učenjima. 144:7.3 Tijekom ova dva mjeseca uglavnom
su radili u parovima, jedan Isusov apostol u pratnji jednog Ivanovog apostola. Ivanov apostol je krstio, Isusov apostol je
poučavao, dok su obojica propovjedali evanđelje kraljevstva svaki prema svom razumijevanju. Pridobili su mnoge duše
među ovim odmetlim Židovima i drugima. 144:7.4 Poglavar Ivanovih apostola po imenu Abner postao je odani vjernik u
Isusa koji je kasnije postao poglavar sedamdeset učitelja koje je Učitelj odabrao za propovjednike evanđelja.

8. U TABORU BLIZU PELE

144:8.1 Tijekom druge polovice prosinca svi su otputovali blizu Jordana, nedaleko od Pele, gdje su ponovo počeli
poučavati i propovjedati. I Židovi i drugi su dolazili u tabor da čuju evanđelje. Jedno poslije podne dok je Isus poučavao
narod, jedan Ivanov specijalni prijatelj donio je Učitelju posljednju poruku koju je primio od Krstitelja. 144:8.2 Isus je ovom
prilikom bio u zatočeništvu godinu i pol i Isus je tijekom ovog vremena uglavnom djelovao tiho; tako nije bilo čudno što je
Ivan počeo sumnjati u kraljevstvo. Ivanovi prijatelji su prekinuli Isusovu pouku da ga pitaju: “Ivan Krstitelj nas šalje da
pitamo - Jesi li ti Izručitelj koji ima doći ili da drugoga čekamo?” 144:8.3 Isus je prekinuo pouku da odgovori Ivanovim
prijateljima: “Idite i javite Ivano da ga nismo zaboravili. Recite mu što ste vidjeli i čuli, da se radosna vijest propovijeda
siromasima.” Nakon što se ponovo obratio Ivanovim glasnicima, Isus poče govoriti mnoštvu naroda: “Nemojte misliti da
Ivan Krstitelj sumnja u evanđelje ovog kraljevstva. On se raspituje jedino da uvjeri svoje apostole koji su i moji apostoli.
Ivan nije slabić. Da upitam vas koji ste čuli Ivanovu propovijed prije nego će ga Herod baciti u tamnicu: Što ste vidjeli u

~ 292 ~
Ivanu - Trsku koju vjetar njiše? Čovjeka promjenljiva raspoložanja obučena u meke haljine? A uvijek je slučaj da ljudi što
se oblače u sjajno odijelo i žive u raskoši borave u kraljevskim dvorima. Što ste vidjeli kad ste gledali Ivana? Proroka? Da,
kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisamo: ‘Evo glasnika svoga pred licem ti šaljem dapripravi put
pred tobom.’ 144:8.4 “Zaista, velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana Krstitelja; ali najmanji u
kraljevstvu Božjem veći je od njega jer se rodio od duha i zna da je postao sin Boga.” 144:8.5 Mnogi koji su ovom prilikom
čuli Isusa primili su Ivanovo krštenje i na taj način javno objavili svoj ulazak u kraljevstvo. Ivanovi apostoli su od ovog
dana čvrsto privedeni Isusu. Ovaj je događaj obilježio stvarnu zajednicu Ivanovih i Isusovih učenika. 144:8.6 Nakon što su
glasnici razgovarali s Abnerom, vratili su se u Makareju da ovo prenesu Ivanu. On je u ovome našao veliku utjehu i
porastao je u vjeri kad je primio Isusove riječi i Abnerovu poruku. 144:8.7 Uoči ovog poslijepodneva Isus je nastavio
poučavati, govoreći: “S kim da usporedim ljude ovoga naraštaja? Mnogi od vas neće primiti ni Ivanovu poruku niti moje
učenje. S vama je kao s djecom što sjede na trgu i dovikuju jedni drugima: ‘Zasvirasmo vam na frulu, a vi ne poigraste;
zapjevasmo tužaljke, a vi ne zaplakaste.’ Tako je s nekima neđu vama. Dođe Ivan Krstitelj, niti jede kruha niti pije vina, a
vi velite: ‘Ima zlog duha.’ Dođe Sin Čovječji, jede i pije, a vi velite: ‘Gle, izjelice i pijanice, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali
istina, mudrost opravdaše sva njezina djeca. 144:8.8 “Čini se da je Otac na nebu sakrio neke istine od mudrih i umnih, a
dao ih malenima. A Otac sve vrši kako treba; Otac sebe obznanjuje svemiru kako to sam hoće. Dođite k meni svi koji ste
umorni i opterećeni i naći ćete otkrijepljenje svojim dušama. Uzmite na sebe božanski jaram i tako ćete naći mir Božji koji
nadilazi svaki razum.”

9. SMRT IVANA KRSTITELJA

144:9.1 Ivan Krstitelj je pogubljen prema naredbi Heroda Antipeuveče 10. sječnja 28. godine poslije Krista. Dan poslije,
nekoliko Ivanovih učenika koji su došli u Makareju čuli su o ovom pogubljenju i izišli su pred Heroda tražeći da im da
Ivanovo tijelo koje su položili u grob, dok su mu kasnije dali službenu sahranu u Abnerovom domu u Sebasti. Dan poslije,
12 siječnja krenuli su sjeverno na putu za tabor blizu Pele gdje su bili Ivanovi i Isusovi učenici, te su obavijestili Isusa o
Ivanovoj smrti. Kad je Isus primio ove vijesti, otpustio je narodne mase i pozivajući dvadeset četvoricu rekao: “Ivan je
mrtav. Herod ga pogubi. Večeras sazovite zajedničkusjednicu i odlučite o svojim poslovima u sakladu s ovim vijestima.
Nema više odugovlačenja. Došao je čas da se kraljevstvo proglasi otvoreno i u moći. Sutra idemo u Galileju.” 144:9.2
Tako su rano ujutro 13. sječnja 28. godine poslije Krista Isus i apostoli u pratnji nekih dvadeset pet učenika krenuli prema
Kafarnaumu gdje su prenoćili u kući Zebdejevih.

~ 293 ~
 POGLAVLJE 145: ČETIRI BITNA DANA U KAFARNAUMU

145:0.1 Isus i apostoli su stigli u Kafamaum u utorak uveče 13. sječnja. Prema običaju su se smjestili u domu Zebedejevih
u Betsaidi. Ovom prilikom, nakon smrti Ivana Krstitelja, Isus se spremao krenuti na svoju prvu otvorenu i javnu turneju
učenja i predavanja na teritoriji Galileje. Vijesti o Isusovom povratku su se brzo proširile gradom, tako da je idućeg jutra
Isusova majka Marija u žurbi poranila u Nazaret da vidi svog sina Josipa. 145:0.2 Isus je proveo srijedu, četvrtak i petak u
kući Zebedejevih, poučavajući apostole u pripremi za prvu opsežnu javnu turneju učenja i propovijedi. Pored toga je
primio i poučio mnoge iskrene vjernike, pojedinačno i u grupama. Uz Andrijinu pomoć uredio je govor u sinagogi naredne
subote. 145:0.3 Kasno u petak uveče, Isusa je potajno posjetila njegova najmlađa sestra Ruta. Proveli su gotovo cijeli sat
sjedeći u brodu usidrenom nedaleko od obale. Osim Ivana Zebedejevog, ni jedno ljudsko biće nije znalo za ovu posjetu,
dok je njemu rečeno da nikome o njoj ne govori. Ruta je bila jedini pripadnik Isusove obitelji koji je dosljedno i
nepokolebljivo vjerovao u božanstvenost njegove zemaljske misije od prvog dana kad je stekla duhovnu svjesnost, sve do
bitnih događaja njegove službe, smrti, uskrsnuća i uzašašća; Ruta je svojevremeno prešla na druge svjetove a da nikada
nije posumnjala u nadprirodni karakter zemaljske misije svog oca-brata. Mezimica Ruta je bila Isusova najveća utjeha u
pitanjima njegove zemaljske obitelji tijekom cijele tegobne kušnje njegovog suđenja, odbačenosti i raspeća.

1. BOGATI ULOV RIBE

145:1.1 U petak ujutro ovoga tjedna, dok je Isus držao govor pored obale, toliko se naroda guralo k njemu na obali da je
rukom dao znak ribarima koji su se nalazili u blizini da mu dođu u pomoć. Iz lađe je nastavio poučavati okupljene skoro
dva sata. Ova je brodica nosila ime “Šimun”; nekoć je pripadala Šimunu Petru i bila je proizvod Isusovih ruku. U brodici su
ovog jutra radili David Zebedejev i njegova dva pomoćnika koji su se upravo primicali k obali nakon što su proveli cijelu
noć u neuspješnom ribarenju jezerom. Upravo su čistili i krpili mreže kad ih je Isus pozvao u pomoć. 145:1.2 Nakon što je
Isus završio s poukom, rekao je Davidu: “Kako sam te prekinuo u radu kad si mi došao u pomoć, da ja sada idem raditi za
tebe. Idemo u ribu; Izvezi na pučinu pa bacite mreže svoje za lov. Ali Šimun, jedan od Davidovih pomoćnika, reče:
“Učitelju, uzaludno je. Svu noć smo se trudili, ali ništanismo uhvatili; ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”Šimun je pristao
slijediti Učiteljeve upute zbog toga što mu je David, njegov poslodavac, dao znak da tako učini. Kad su otišli do mjesta
koje im je Isus pokazao, spustili su mreže i uhvatili mnogo ribe, mreže su im se gotovo razdirale, tako da su dali znak
svojim drugovima u obližnjoj lađici da im dođu pomoći. Kad su napunili tri lađice ribom tako da su gotovo tonule, ovaj je
Šimun pao Isusu do koljena, govoreći: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik.” Preneraženje je obuzelo njega i

~ 294 ~
sve koji su bili s njim zbog riba koje su ulovili. Od ovoga su dana David Zebedejev, ovaj Šimun i njihovi suradnici ostavili
mreže i pošli za Isusom. 145:1.3 Ali ovo nije bio čudotvoran ulov. Isus je znao pažljivo proučiti prirodu; bio je iskusan ribar
i poznavao je ponašanje ribe u Genezaretskom jezeru. U ovom je slučaju jedino uputio ribare na mjesto na kojem se riba
obično nalazila u ovo doba dana. Ali Isusovi su učenici uvijek smatrali ovaj događaj čudom.

2. POSLIJEPODNE U SINAGOGI

145:2.1 Naredne subote, tijekom poslijepodnevne službe u sinagogi, Isus je održao propovijed na temu “Volje Oca na
Nebu.” Šimun Petar je narednog jutra govorio o “Kraljevstvu.” U četvrtak uveče Tomo je govorio u sinagogi na temu
“Novog Puta.” U ovom je razdoblju više ljudi vjerovalo u Isusa u Kafarnaumu nego u bilo kojem drugom gradu na zemlji.
145:2.2 Dok je Isus poučavao u sinagogi ove subote poslije podne, prema običaju se prvo pozvao na Knjigu Izlaska,
odakle je pročitao: “Pokaži štovanje Gospodinu, Bogu svome, pa će blagoslivati tvoj kruh i tvoju vodu i uklanjati od tebe
bolest.” Zatim je odabrao poglavlje iz Knjige Prorokove, citirajući iz Izaije: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad
tobom blista slava Gospodinova. A zemlju, evo, tmina pokriva i mrklina narode. A tebe obasjava Gospodin i slava se
njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju i nežidovski narodi i mnogi se veliki umovi predaju pred sjajem ovoga
svjetla.” 145:2.3 Ova je propovijed bila Isusov pokušaj predočenja religije kao posve osobnog iskustva.Između ostalog,
Učitelj je rekao: 145:2.4 ”Dobro znate da, dok brižan otac voli svoju obitelj kao grupu, on se odnosi prema njezinim
pripadnicima kao članovima grupe zahvaljujući svojoj dubokoj ljubavi prema svakom osobnom pripadniku obitelji. Više ne
trebate prilaziti Ocu kao djeca Izraela, već kao djeca Boga. Točno je da kao grupa predstavljate djecu Izraela, ali kao
individualne osobe, svaki je od vas pojedinačno dijete Boga. Ja sam došao, ne kako bih obznanio Oca djeci Izraela, već
kako bih pronio ovo znanje o Bogu i otkrivenje njegove ljubavi i milosti individualnom vjerniku kao istinsko osobno
iskustvo. Svi su vas proroci učili da se Gospodin brine za svoj narod, da Bog voli Izrael. Ja sam došao među vas kako bih
proglasio još veću istinu, istinu koju su mnogi skoriji proroci također shvatili, da Bog voli vas - svakog pojedinca - kao
osobu. Kroz prošle ste generacije imali nacionalnu ili rasnu religiju; ja sam došao proglasiti osobnu religiju. 145:2.5 “Ali ni
ovo nije nova ideja. Mnogi su duhovno naklonjeni ljudi poznavali ovu istinu, tako da su vas i mnogi proroci ovome učili.
Zar niste čitali u Spisima gdje prorok Jeremija kaže: “U one dane neće više govoriti: ‘Ocijedoše kiselo grožđe, a sinovima
zubi trnu. Nego će svatko umrijeti zbog vlastite krivice; i onomu koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti. Evo, dolaze dani
kad ću s mojim narodom sklopiti novi ugovor, ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da
ih izvedem iz zemlje egipatske, nego drugačiji zakon. Zakon ću svoj upisati u njihova srca. I bit ću njihov Bog, a oni narod
moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći, ‘Jeste li spoznali Gospodina?’Nego će me svi poznavati osobno,

~ 295 ~
od najmanjeg do najvećeg.’ 145:2.6 “Jeste li pročitali ova obećanja? Vjerujete li u Spise? Razumijete li da su prorokove
riječi ispunjene u današnjim događajima? I zar vas nije Jeremija upozorio da učinite religiju pitanjem srca, da se odnosite
prema Bogu kao individualne osobe? Nije li vam prorok rekao da Bog nebeski pretražuje vaša individualna srca? Zar vam
nije dato upozorenje da je ljudsko srce prijevarno iznad svega ostalog i da je često očajnički zlo? 145:2.7 “Niste li pored
toga čitali kad je Ezekijel poučio vaše očeve da religija prije svega mora postati stvarnost u vašim osobnim iskustvima?
Nemojte ponovo reći, ‘Ocijedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu!’ ‘Za života moga,’ riječ je Gospodinova, ‘svi su životi
moji, kako život očev tako i život sinovlji. Onaj koji zgriješi, taj će umrijeti.’ Ezekiel je predvidjeo današnji dan kad je rekao
u ume Boga: ‘Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas.’ 145:2.8 Više ne trebate strahovati da će Bog kazniti
naciju zbog individualnog grijeha; tako ni Otac na nebu neće kazniti ni jednog svog vjernog sina radi grijeha njegove
nacije, unatoč tome što pojedinačni pripadnici svake obitelji često moraju patiti od materijalnih posljedica grešaka obitelji
kao cjeline i prekršaja naroda kao grupe. Zar ne vidite da jedina nada za bolju naciju - bolji svijet - počiva na temeljima
napredka i prosvjetljenja pojedinačne osobe?” 145:2.9 Učitelj je zatim rekao da Otac na nebu, nakon što čovjek raspozna
svoju duhovnu slobodu, želi da njegova zemaljska djeca započnu vječni uspon Rajskog života koji počiva u svesnoj
reakciji stvorenog bića na djelovanje božanskog poriva unutarnjeg duha koji nastoji naći Stvoritelja, upoznati Boga i sve
više mu nalikovati. 145:2.10 Apostolima je jako pomogao ovaj govor. Svi su ovom prilikom bolje shvatili da je evanđelje
kraljevstva upućeno individualnom čovjeku, a ne naciji. 145:2.11 Premda su ljudi u Kafarnaumu bili upoznati s Isusovim
učenjima, ove subote su bili zapanjeni njegovim riječima. Uistinu ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao književnici.
145:2.12 Tek što je Isus završio s govorom, mladić koji je sjedio među slušateljima a koji je bio uzbuđen Isusovim
riječima, imao je snažan napad epilepsije od kojeg je počeo glasno vikati. Pri kraju napada, kad mu se povratila svijest,
uspavano je rekao: “Što ćemo s tobom, Isuse Nazarećanine? Svetac si Božji; jesi li došao da nas upropastiš?” Isus je
pozvao ljude da se primire, te je uzimajući mladića za ruku, rekao:“Povrati se” - i on se odmah probudio. 145:2.13 Ovaj
mladić nije bio opsjednut nečistim duhom ili demonom; patio je od obične epilepsije. Ali on je s vremenom prihvatio
objašnjenje da je bio opsjednut zlim duhom. Vjerovao je u ovo učenje i ponašao se u skladu s ovim vjerovanjem u svemu
što je mislio i radio vezano za svoju bolest. Ljudi su također vjerovali da su sve ove pojave bile izazvane prisustvom
nečistih duhova. Ali Isus nije u ovo vrijeme ozdravio mladića od epilepsije. Mladić je istinski ozdravljen rano uveče, poslije
zalaska sunca. Posije Duhova, apostol Ivan, koji je ostavio posljednji zapisao o Isusovim djelima, izbjegavao je svaku
aluziju na ova djela “istjerivanja zlih duhova,” i ovako je činio zbog toga što ovi slučajevi opsjednutosti zlim duhovima više
nisu nastupali nakon Duhova. 145:2.14 Kao rezultat ovog prirodnog događaja, Kafarnaumom su se brzo proširile vijesti da
je Isus istjerao zlog duha i da je čudotvorno ozdravio mladića prilikom poslije podnevne propovijedi. To što se ovaj

~ 296 ~
događaj odigrao u subotu još više je pogodovao brzom i djelotvornom širenju ovako šokantnih glasina. Ove su se vijesti
također pronijele do svih manjih mjesta oko Kafarnauma i mnogi su ljudi u njih vjerovali. 145:2.15 Kuhanje i domaći
poslovi u velikoj Zebedejevoj kući gdje su se smjestili Isus i dvanaestorica su počivali na plećima žene i svekrve Šimuna
Petra. Petrov je dom bio u blizini Zebedejevog; Isus je zastao sa apostolima pri povratku iz sinagoge zbog toga što je
Petrova svekrva više dana patila od groznice. Slučajno se dogodilo da je groznica popustila u času kad se Isus nadvio na
bolesnu ženu i kad joj je, držeći je za ruku i gladeći je po čelu, počeo govoriti riječi utjehe i ohrabrenja. Isus još nije imao
priliku objasniti svojim apostolima da se u sinagogi nije odigralo nikakvo čudo; i dok je ovaj događaj još bio svjež u
njihovim umovima, dok su još mogli prizvati u sjećanje pretvaranje vode u vino u Kani, protumačili su ovaj događaj kao
novo čudo i neki od njih su pohitili kako bi po gradu proširili vijesti o ovom događaju. 145:2.16 Amata, Petrova punica, je
patila od malarijske groznice. Ona ovom prilikom nije bila ozdravljena Isusovim čudotvornim djelovanjem. Prošlo je više
sati do njezinog istinskog ozravljenja u dvorištu ispred Zebedejeve kuće. 145:2.17 Ovi slučajevi predstavljaju tipičan
primjer načina na koji je generacija tako ozbiljno naklonjena traženju čuda koristila svaki izgovor da protumači normalne,
svakidašnje događaje kao nova Isusova čuda.

3. OZDRAVLJENJE U SUTON

145:3.1 U času kad su se Isus i apostoli spremali započeti s večernjim obrokom pred kraj ove burne subote, cijeli je
Kafarnum s okolicom bio na nogama zbog ovih tobože čudotvornih događaja ozdravljenja; svi koji su bili bolesni ili
onemoćali počeli su se spremati da odu do Isusa ili da ih tamo odnesu njihovi prijatelji upravo u času kad se sunce bližilo
horizontu. U skladu s židovskim učenjima, nije bilo dopustivo tražiti ozdravljenje tijekom svetih časova subote. 145:3.2
Tako, čim se sunce spustilo iza horizonta, prema Zebedejevom domu u Betsaidi krenule su mase oboljelih muškaraca,
žena i djece. Jedan je čovjek krenuo od kuće sa svojom paraliziranom kćerkom upavo u času kad se sunce spustilo iza
kuće njegovog susjeda. 145:3.3 Događaji ovoga dana pripremili su podij za nesvakidašnje ozdravljenje po zalasku sunca.
Štoviše je i citat na koji se Isus pozvao za vrijeme propovijedi sugerirao ozdravljenje svake bolesti; a on je govorio s tako
neviđenom moći i autoritetom! Njegova je poruka bila tako snažna! Dok se nije pozivao na ljudski autoritet, izravno se
obraćao svijesti i dušama ljudi. Premda nije pribjegavo logici, zakonskim prepirkama ili mudro sročenim izrekama, ostavio
je snažan, izravan, jasan i osoban apel na srca svojih slušatelja. 145:3.4 Ova je subota bila veliki dan ne samo Isusovog
zemaljskog života, već i života cijelog svemira. U svakom pogledu, u okvirima lokalnog svemira, židovski gradić
Kafarnaum je postao prava prijestolnica Nebadona. Nekolicina okupljenih Židova u kafamaumskoj sinagogi nisu bili jedini
koji su čuli znamenite riječi kojima je Isus završio svoju propovijed: “Mržnja nije ništa drugo nego odraz straha, a osveta

~ 297 ~
maska kukavičluka.” Niti su njegovi slušatelji mogli izbrisati iz sjećanja njegove blažene riječi da je, “Čovjek sin Boga, a ne
dijete đavla.” 145:3.5 Nedugo nakon zalaska sunca, dok se Isus s apostolima zadržao oko večernjeg obroka, Petrova je
žena čula glasove pred vratima i kad ih je otvorila, vidjela je kako se skuplja velika masa bolesnog naroda tako da je cijeli
put do Kafarnauma bio zapriječen onima koji su tražili ozdravljenje od Isusa. Kad je vidjela ovaj prizor, otišla je informirati
svog muža koji je otišao razgovarati s Isusom. 145:3.6 Kad je Učitelj izišao na vrata Zebedejeve kuće, njegove su oči
susrele veliku masu bolesnog i onemoćalog naroda. Prešao je pogledom preko skoro tisuću bolesnih i slabih ljudskih bića;
ovo je bio ukupan broj ljudi koji su se ispred njega skupili. Nisu svi bili bolesni; neki su došli pomoći članovima svojih
obitelji u ovom nastojanju da osiguraju ozdravljenje. 145:3.7 Pogled na ove oboljele smrtnike - muškarace, žene i djecu -
koji su patili u tako velikom broju zbog grešaka i prekršaja njegovih Sinova kozmičke administracije koje je sam postavio
na dužnost, naročito je dirnuo Isusovo ljudsko srce i pobudio božansku milost ovog blagonaklnog Sina Stvoritelja. Ali Isus
je znao da nije mogao izgraditi trajan duhovni pokret na temeljima materijalnih čuda. Dosljedno se uzdržavao od ispoljenja
svojih stvaralačkih povlastica. Od Kane njegove propovijedi nisu bile praćene natprirodnim ili čudnovatim događajima;
onatoč tome, ova je unesrećena grupa ljudi dirnula njegovo osjećajno srce i bitno apelovala na njegovu brižnu
suosjećajnost. 145:3.8 Iz drvorišta se začuo glas: “Učitelju, progovori i vrati nam zdravlje, ozdravi bolesti i spasi nam
duše.” Tek što je ovo izrečeno, spremio se u djelovanje veliki broj serafa, fizičkih upravitelja, Nositelja Života i srednjih
bića koji normalno prate utjelovljenog Stvoritelja svemira, a koji su svi spremno stali čekajući da krenu na posao na signal
svog Vladara. Bio je to jedan od onih trenutaka Isusovog zemaljskog života u kojem su božanska mudrost i ljudska
suosjećajnost bili tako međupovezani u sudu Sina Čovječjeg da se on odlučio pozvati na volju svoga Oca. 145:3.9 Kad je
Petar uputio molbu Isusu da se odazove na njihov poziv u pomoć, gledajući unesrećene ljude, Isus je odgovorio: “Ja sam
došao na svijet obznaniti Oca i utemeljiti njegovo kreljevstvo. Ako je, dakle, volja Onoga koji me posla i ako to nije
nedosljedno mom radu na proglašenju evanđelja nebeskog kraljevstva, želim da ozdrave moja djeca - i - “ ali Isusove su
se riječi u ovom času izgubile u buci. 145:3.10 Isus je prenio odgovornost za ovu odluku o ozdravljenju na volju svoga
Oca. Očeva volja očigledno nije prosvjedovala ozdravljenju, kako je Učitelj jedva dovršio rečenicu kad se podigla masa
nebeskih osoba koje su djelovale pod upravom Isusovog Personificiranog Ispravljača. Ovo se mnoštvo spustilo među
raznoliku masu oboljelih smrtnika i u istom su času ozdravile 683 osobe - među njima muškarci, žene i djeca - koji su
potpuno oslobođeni svih simptoma svojih fizičkih bolesti i drugih materijalnih poremećaja. Ovako se nešto nikada prije, niti
ikada poslije, nije dogodilo na Urantiji. Nama koji smo bili svjedocima ovog stvaralačkog djela ozdravljenja, bio je to uistinu
veličanstven prizor. 145:3.11 Ali Isus je bio iznenađen više od svih bića koja su prisustvovala ovom iznenadnom i
neočekivanom djelu ozdravljenja. U trenutku kad su njegova ljudska pažnja i suosjećajnost bili usmjereni na ovaj prizor

~ 298 ~
patnje i bolesti koji se protezao pred njim, on nije obratio pažnju na riječi upozorenja koje je primio od svog
Personificiranog Ispravljača, da je bilo nemoguće ograničiti djelovanje vremenskog elementa stvaralačkih povlastica Sina
Stvoritelja pod određenim uvjetima i okolnostima. Isus je želio da ovi napaćeni smrtnici ozdrave ako se tome nije protivila
Očeva volja. Personificirani Ispravljač je istog časa donio odluku da ovakvo djelovanje stvaralačke energije nije bilo
protivno volji Rajskog Oca i ovom je odlukom - s obzirom na to da je Isus prije toga poželio da ovi smrtnici ozdrave -
stvaralački čin bio sproveden. Ono što Sin Stvoritelj poželi i što Otac želi već JESTE. Tijekom cijelog Isusovog kasnijeg
zemaljskog života nije se odigrala druga epizoda tako masovnog fizičkog ozdravljenja. 145:3.12 Kako se moglo očekivati,
glas o ovom ozdravljenju uoči zalaska sunca u BetsaidiKafarnauma proširio se cijelom Galilejom i Judejom i dalje od ovih
oblasti. Ovim su ponovo pobuđene Herodove bojazni i on je poslao stražare da mu donesu vijesti o Isusovom radu i
učenjima i da istraže da li je ovaj Isus bio isti negdašnji tesar iz Nazareta ili se ovo Ivan Krstitelj podigao iz mrtvih.
145:3.13 Najviše zbog ove neplanirane demonstracije fizičkog ozdravljenja, Isus je od ovoga časa do kraja svog
zemaljskog života, bio ozdravitelj kao i učitelj. Istina da je nastavio propovijedati, ali njegov se osobni rad uglavnom
sastojao od služenja bolesnim i unesrećenim ljudima, dok su njegovi apostoli radili na javnoj pouci i krštenju vjernika.
145:3.14 Ali većina onih koji su primili nadprirodno ili stvaralačko fizičko ozdravljenje prilikom zalaska sunca u ovoj
demonstraciji božanske energije nisu bitnije duhovno unaprijeđeni ovom nesvakidašnjom manifestacijom milosti. Mali broj
je uistinu prosvjetljen ovom fizičkom službom, ali sve u svemu duhovno kraljevstvo nije unaprijeđeno u ljudskim srcima
ovom nevjerovatnom erupcijom bezvremenog stvaralačkog ozdravljenja. 145:3.15 Čudesna ozdravljanja koja su s
vremena na vrijeme pratila Isusovu misiju na zemlji nisu bila dijelom planiranog rada na promicanju kraljevstva. Bila su
prirodna posljedica činjenice da je na zemlji živjelo božansko biće gotovo neograničenih stvaralačkih povlastica povezanih
s neviđenom kombinacijom božanske milosti i ljudske suosjećajnosti. Ali ova su takozvana čuda donijela Isusu mnoge
muke u tome što su pobudila predrasude u narodu i što su stvorila dosta nepoželjnog publiciteta.

4. NAREDNA VEČER

145:4.1 Tijekom večeri koja je pratila ovo veličanstveno ispoljenje ozdravljenja, Zebedejeva je kuća bila preplavljena
masom presrećnog i prezadovoljnog naroda, dok su Isusovi apostoli bili na vrhuncu emocionalnog oduševljenja. S
ljudskog stanovišta, ovo je vjerovatno bio najbolji dan u cijelom njihovom druženju s Isusom. Ni u jednom času prije ili
poslije ovog događaja njihove nade nisu dostigle ovako visoku samouvjerenost iščekivanja. Isus im je rekao prije nekoliko
dana, dok su još bili na teritoriji Samarije, da se bližio čas kad će kraljevstvo biti proglašeno u moći i njihove su očivom
prilikom gledale takozvano ispunjenje ovog obećanja. Bili su oduševljeni zamišljajući što ih je sve čekalo ako je ovo

~ 299 ~
veličanstveno ispoljenje moći ozdravljenja bilo samo početak. Ovo je odagnalo svaku sumnju u Isusovu božanstvenost.
Bili su doslovce opijeni ekstazom svoje zavedene očaranosti. 145:4.2 Ali kad su potražili Isusa, nisu ga mogli naći. Učitelj
je bio jako uznemiren onim što se dogodilo.Ovi su muškarci, žene i djeca koji su primili ozdravljenje od različitih bolesti,
ostali pored kuće do kasno u noć nadajući se Isusovom povratku i prilici da mu se zahvale. Kako je vrijeme prolazilo a on
se nije vraćao, apostoli sve više nisu mogli razumjeti Učiteljevo ponašanje; njihova bi radost bila savšena da je on bio
među njima. U kasne sate kad se Isus vratio, već su se razišli skoro svi primatelji ozdravljenja. Isus je odbio prihvatiti
čestitke i izraze divljenja dvanaestorice i svih koji su ga čekali, jedino govoreći: “Nemojte se radovati što moj Otac ima
moć da ozdravi tijelo, već što ima moć da spasi dušu. Idemo na počinak, jer se sutra moramo posvetiti Očevom poslu.”
145:4.3 Još jednom, na počinak je otišlo dvanaest razočaranih, zbunjenih i obeshrabrenih osoba; osim blizanaca, teško
da je koji uspio odspavati. Tek što bi Učitelj učinio nešto što bi obradovalo duše i ohrabrilo srca njegovih apostola, smjesta
bi razbio njihove nade i doslovce razorio temelje njihove odvažnosti i entuzijazma. Dok su se ovi zbunjeni ribari uzajamno
zgledavali, svi su imali na umu samo jedno pitanje: “Jednostavno ga ne razumijemo. Što ovo sve znači?”

5. NEDJELJA RANO UJUTRO

145:5.1 Ni sam Isus nije dobro spavao ove subotnje noći. Shvaćao je da je svij et bio preplavljen fizičkim bolestima i
materijalnim teškoćama i uviđao je veliku opasnost toga što je često bio ponukan posvetiti toliko vremena brizi o bolesnim
i unesrećenim, da je na ovaj način njegov rad na ostvarenju misije utemeljenja duhovnog kraljevstva u ljudskim srcima bio
poremećen ili ako ništa drugo podređen službi fizičkim problemima. Zbog ovih i sličnih misli koje su okupirale Isusov um
ove noći, u nedjelju je ustao prije zore i sam otišao na jedno od svojih omiljenih mjesta kako bi stupio u duhovnu zajednicu
sa svojim Ocem. Isus se molio za mudrost i sposobnost pravilne procjene situacije kako bi se zahvaljujući njima znao
oduprijeti spoju svoje ljudske suosjećajnosti i božanske milosti da tako upravljaju njegovim emocijama kad god bi se
našao suočen s ljudskim patnjama da bi ga ovo navelo da posveti svo raspoloživo vrijeme fizičkom ozdravljenju nauštrb
duhovnog učenja. Premda nije želio u cjelosti obustaviti službu unesrećenima, znao je da mu je bilo preče posvetiti se
bitnijem radu duhovnog učenja i religiozne obuke. 145:5.2 Isus je toliko puta otišao u brda da se tu nasamo pomoli zbog
toga što nisu imali privatnih soba prigodnih za osobnu molitvu. 145:5.3 Petar nije mogao spavati ove noći; tako da je
ustao vrlo, vrlo rano, nedugo nakon što je Isus otišao u molitvu, te je probudio Jakova i Ivana i zajedno su otišli u potragu
za svojim učiteljem. Nakon više od sat vremena našli su Isusa i tražili su da im objasni razloge za svoje čudno ponašanje.
Željeli su znati zašto je bio naizgled uznemiren veličanstvenim izlivanjemduha ozdravljenja kad su ljudi bili presrećni, a
njegovi apostoli radosni. 145:5.4 Kroz više od četiri sata Isus je pokušao objasniti ovoj trojici apostola što se dogodilo.

~ 300 ~
Poučio ih je o onome što se dogodilo i objasnio im opasnosti koje su prijetile od takvih ispoljenja. Isus im je u povjerenju
rekao zašto se došao nasamo moliti.Nastojao je objasniti svojim osobnim suradnicima istinske razloge zbog kojih nije bilo
moguće izgraditi Očevo kraljevstvo na čudima i na fizičkom ozdravljenju. Ali oni nisu mogli shvatiti njegova učenja.
145:5.5 U međuvremenu, rano u nedjelju ujutro, oko Zebedejeve su se kuće počele skupljati mase oboljelih duša praćene
brojnim radoznalim promatračima.Tražili su da vide Isusa. Andrija i apostoli su bili toliko zbunjeni da, dok se Šimun
Revnitelj obratio masama, Andrija je u pratnji nekoliko suradnika otišao u potragu za Isusom. Kad je Andrija našao Isusa u
pratnji trojice apostola, rekao je: “Učitelju, zašto nas ostavljaš same s masama? Vidi, svi te ljudi traže; nikada prije nije
toliki broj ljudi tražio tvoja učenja. Kuća je opkoljena ljudima koji su došli izbliza i izdaleka zbog tvojih veličanstvenih djela.
Hoćeš li se vratiti s nama kako bi ih ozdravio?” 145:5.6 Kad je Isus čuo ove riječi, rekao je: “Andrija, zar nisam poučio i
tebe kao i mnoge druge da se moja misija na zemlji sastoji u otkrivenju Oca i da je moja poruka proglašenje nebeskog
kraljevstva? Kako je onda moguće da me hoćeš odvratiti od mog rada kako bi udovoljio radoznalim i kako bi udovoljio
onima koji traže znakove i čuda? Zar nismo bili među ovim ljudima već više mjeseci i jesu li došli u velikom broju da čuju
radosne vijesti kraljevstva? Zašto su nas sada došli opsjedati? Zar nisu došli radi ozdravljenja svojih fizičkih tijela, a ne
zahvaljujući primitku duhovne istine u cilju spasenja svojih duša? Kad nam ljudi priđu zbog nesvakidašnjih djela, mnogi od
njih dolaze ne tražeći istinu i spasenje, već prije tražeći ozdravljenje svojih fizičkih bolesti i izručenje od svojih materijalnih
teškoća. 145:5.7 “ Cijelo vrijeme koje sam proveo u Kafarnaumu, kako u sinagogi tako i na obali mora, proglašavao sam
radosne vijesti kraljevstva svima koji su imali uši da čuju i srca da prime istinu. Nije volja moga Oca da se vratim s vama
kako bih udovoljio radoznalost ljudi i posvetio se ozdravljenju fizičkih bolesti na štetu duhovnih učenja. Postavio sam vas
kao svoje apostole kako bi propovijedali evanđelje i obavljali službu u korist bolesnih, ali ja se ne smijem posvetiti
ozdravljenju na štetu mojih učenja. Ne, Andrija, neću se vratiti s tobom. Idi i reci narodu da vjeruju u ono čemu smo ih učili
i da uživaju u slobodi koju im donosi status sinova Boga, a mi da se spremimo na put u druge gradove Galileje gdje je
staza pripravljena za promicanje radosne vijesti kraljevstva. Zboga ovoga sam došao od Oca. Idite, onda, i spremite se da
smjesta krenemo da put dok ja ovdje čekam na vaš povratak.” 145:5.8 Kad je Isus završio, Andrija i njegovi bližnji apostoli
su se tužnih lica vratili do Zebedejeve kuće, otpustili mase i brzo se spremili na put kako im je Isus rekao. I tako su u
subotu 18 sječnja 28 godine p.K.,Isus i apostoli krenuli na svoju prvu istinski javnu i otvorenu turneju poučavanja po
gradovima Galileje.Na ovoj su prvoj turneji propovijedali u mnogim gradovima, ali nisu posjetili Nazaret. 145:5.9 U nedjelju
poslije podne, nedugo nakon što su Isus i apostoli krenuli prema Rimonu, stigli su njegova braća Jakov i Juda koji su ga
došli tražiti u Zebedejevoj kući. Otprilike u podne istoga dana Juda je potražio svog brata Jakova i insistirao da odu
posjetiti Isusa. U trenutku kad je Jakov pristao poći s Judom, Isus je već bio na putu. 145:5.10 Apostolima je bilo nemilo

~ 301 ~
napustiti veliko zanimanje masa u Kafarnaumu. Petar je računao da je u kraljevstvo mogao krstiti više od tisuću vjernika.
Isus ih je strpljivo saslušao, ali se nije pristao vratiti.Neko vrijeme je vladala tišina, a onda se Tomo obratio svojim bližnjim
apostolima govoreći: “Idemo! Učitelj je rekao što je imao reći. Nije bitno što mi nismo u stanju potpuno shvatiti tajne
nebeskog kraljevstva, u jedno možemo biti sigurni: Idemo za učiteljem koji ne traži slavu za sebe.” I nerado su krenuli
propovijedati radosne vijesti po gradovima Galileje.

POGLAVLJE 146: PRVA PROPOVJEDNA TURNEJA GALILEJOM

146:0.1 Prva javna turneja posvećana propovijedi na teritoriji Galileje započela je u nedjelju 18. siječnja 28. godine P.K. i
trajala je otprilike dva tjedna, sve do povratka u Kafarnaum 17. ožujka iste godine. Pri ovoj su turneji Isus i apostoli, u
suradnji s negdašnjim Ivanovim apostolima, promicali evanđelje i krstili vjernike u Rimonu, Jotapati, Rami, Zebulunu,
Jironu, Gišali, Korozainu, Madonu, Kani, Nainu i Endoru. U ovim su gradovima noćili i radili, dok su u mnogim manjim
gradovima promicali evanđelje kraljevstva dok su kroz njih prolazili. 146:0.2 Bio je to prvi put da je Isus dopustio svojim
suradnicima da propovijedaju bez nadzora. Pri ovoj ih je turneji jedino tri puta ispravio; opomenuo ih je da ne idu u
Nazaret i da ne skreću pažnju na sebe pri prolasku kroz Kafarnaum i Tiberijadu. Apostoli su našli veliko zadovoljstvo u
tome što su konačno imali slobodu propovijedati i poučavati bez nadzora, i s velikim su se entuzijazmom i radošću bacili
na posao promicanja evanđelja, pružanja utjehe bolesnicima i krštenja vjernika.

1. PROPOVIJED U RIMONU

146:1.1 Gradić Rimon je nekoć bio posvećen iskazanju obožavanja Ramanu, babilonskom bogu zraka. Mnoga su ranija
babilonska i kasnija zaratustrička učenja još uvijek u sebi nosila tragove rimonizma; Isus i dvadeset četvorica su stoga
posvetili dosta vremena objašnjavajući razliku između ovih starijih vjerovanja i novog evanđelja kraljevstva. Petar je ovdje
održao jednu od najbitnih propovijedi svoje rane karijere o “Aronu i zlatnom teletu.” 146:1.2 Premda su mnogi žitelji
Rimona prihvatili Isusova učenja, u kasnijim su godinama stvorili velike nevolje svojoj braći. Vrlo je teško u kratkom vijeku
jednog ljudskog života skrenuti narod s puta obožavanja prirode na put punog prihvaćanja društevnih vrijednosti i
poštovanja duhovnog ideala. 146:1.3 Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje svjetla i tame, dobra i zla, vremena
i vječnosti, kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva i njihovim su primitkom kršćanska učenja postala
kratkoročno prihvatljivija bliskoistočnim narodima. Na isti su način pripajanjem mnogih Platonovih teorija idealnog duha i
nevidljivog uzorka svih vidljivih i materijalnih stvari, koja je Filon kasnije adaptirao i uveo u sastav hebrejske teologije,
Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima. 146:1.4 U Rimonu je Todan prvi put čuo evanđelje
~ 302 ~
kraljevstva koje je zatim pronio do i preko područja Mezopotamije. On je bio među prvima koji su propovijedali radosnu
vijest narodima s one strane Eufrata.

2. U JOTAPATI

146:2.1 Dok je svagdašnji svijet iz Jotapate rado slušao Isusa i njegove apostole, i dok su mnogi prihvatili evanđelje
kraljevstva, govor koji je Isus uputio dvadeset četvorici druge večeri uoči njihovog boravka u ovom malom gradu
predstavlja najbitnije obilježje njihove misije u Jotapati. Natanije je bio zbunjen u vezi Učiteljeve teorije o svagdašnjoj
molitvi, molitvi zahvalnici i iskazanju obožavanja, i kao odgovor na njegovo pitanje Isus je iskoristio priliku kako bi im
podrobnije objasnio svoja učenja. Na suvremenom jeziku, naglasio je slijedeće ideje: 146:2.2 1. Korak po korak, svjesno i
ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i krugova duha koji
omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svoga djeteta, ali u onim
slučajevima gdje ljudsko srce svjesno i ustrajno oduči njegovati ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida
komunikacije između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca. 146:2.3 2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim
Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi
obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao rezultat ovog svjesnog i namjernog prezira u srcu
ljudskog bića, zatvaraju se uši ličnosti duha pred osobnim molbama ovako naposlušnog i zlog smrtnika. Isus se pozvao
na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: “Ali oni ne htjedoše posušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da
ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem mojim duhom preko drevnih
proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao a oni ne slušaše, tako
sad oni zovu a ja ne slušam.” Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: “Tko uklanja uho svoje da ne sluša
Zakona, i molitva je njegova mrska.” 146:2.4 3. Kad čovjek otvori ljudski kraj kanalakomunikacije koji ga povezuje s
Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske blagosti upućene zemaljskim smrtnicima. Kad čovjek čuje
kako Božji duh govori u njegovom srcu, ovaj doživljaj sam po sebi garantira činjenicu da Bog istovremeno čuje molitve
ovog čovjeka. Pitanje oproštenja grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprosti čovjeku prije nego se
čovjek sjeti tražiti oproštenje, ali ovo oproštenje ne može postati dijelom čovjekovog osobnog religioznog iskustva sve do
on sam ne oprosti svojim bližnjima. Božje oproštenje samo po sebi nije uvjetovano čovjekovim oproštenjem njegovim
bližnjima, već je tako uvjetovan čovjekov doživljaj ovog oproštenja. Molitva koju je Isus ostavio svojim apostolima priznaje
ovu činjenicu sinhronizacije božanskog I ljudskog oproštenja. 146:2.5 4. Svemirom vlada jedan temeljni zakon pravde koji
se ne može poremetiti apelima milosti. Posve sebična bića vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična

~ 303 ~
veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga prema ljudima, ne može prinuditi čovjeka da primi
vječno spasenje ako čovjek ne želi preživjeti. Dok milost zbilja ima širok spektar podarenja, na koncu konca, postoje
određeni zakoni pravde koji ne mogu biti poništeni ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovo pozvao na hebrejske
spise kad je rekao: “Koliko sam vas zvao, a vi ste odbijali; pružao sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki
moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali se ja neću odazvati.
Kako niste izabrali ovaj načina života, tražit ćete me, ali me nećete naći.” 146:2.6 5. Oni koji žele primiti milost moraju
pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost
ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu ćete vidjeti istinu onoga što je rečeno: “Tko zatvori uho svoje pred
vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.” Garancija uslišenja svake molitve počiva u njezinoj iskrenosti;
duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezinog uslišenja. Mudar otac
neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neiskusne i nezrele djece, premda djeca mogu naći veliko
zadovoljstvo i duboki duševni mir u ovim besmislenim molbama. 146:2.7 6. Nakon što se bezrezervno budete predali
izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe zbog toga što će vaše molitve biti u potpunom skladu s
Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek ispoljava u svim domenama njegovog prostranog svemira. Ono što istinski sin
poželi a što je u skladu s Očevom voljom JESTE. Ovakva vrsta molitve ne može ostati neuslišena, dok ni jedna druga
molitva ne može primiti puni odgovor. 146:2.8 7. Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje
otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, vrijednih darova koji strpljivo čekaju da im sin priđe i da ih bude
spreman osobno primiti. Molitva ne mijenja stav Boga prema čovjeku, ali ona mijenja čovjekov stav prema
nemijenjajućem Ocu. Motivacija čovjekove molitve predstavlja vrata koja otvaraju božansko uho, a ne bilo kakva obilježja
moliteljevog društvenog, ekonomskog ili površno religioznog statusa. 146:2.9 8. Molitva ne može biti upotrijebljana kako bi
se premostio učinak vremena i prevazišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se gradi osjećaj više vrijednosti
nad drugim ljudima ili bilo kakva nepoštena prednost nad čovjekovim bližnjima. Posve sebična osoba nije u stanju moliti u
pravom svjetlu istine. Isus je rekao: “Neka vam najveća radost bude priroda Božja, i on će ispunti svaku iskrenu želju
vašeg srca.” “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će te voditi.” Jer on će da se osvrne na prošnju
ubogih i ne prezre molitve njihove.” 146:2.10 9. “Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti
od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s
voljom moga Oca.” Čuvajte se od opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se stalno moliti samo
za sebe; molite se za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i tražite
bogatstvo plodova duha. 146:2.11 10. Kad se molite za one koji su bolesni i onemoćali, nemojte misliti da će vaše molitve

~ 304 ~
zauzeti mjesto brižne i inteligentne pomoći ovim unesrećenim osobama. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i
bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. “Ali neću vam reći
kada ćete se moliti. Jedino vas vaš unutarnji duh može navesti da izgovorite riječi koje izražavaju vaš unutarnji odnos s
Ocem duhova.” 146:2.12 11. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i
zavarljiva. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s
vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu poznate jedino vama. Neka ljudi ne čuju vašu molitvu. Grupe
vjernika mogu moliti u znak zahvale, ali molitva čovjekove duše uvijek treba biti osobna. Postoji samo jedan oblik molitve
koji prikladno mogu upotrijebiti sva Božja djeca, a to je: “Neka bude tvoja volja.” 146:2.13 12. Svi vjernici u ovo evanđelje
trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitvi iz hebrejskih spisa, najsrdačnije je odobrio
molitvu iz Psalma: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga
slugu da ne posrne u preuzetni prijestup.” Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i neobuzdanih i uvredljivih
riječi, citirajući: “Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare ne vrata usana mojih.” “Čovjekov je jezik,” Isus je rekao,
“mali ud koji malo tko zna konačno ukrotiti, ali unutarnji duh može preobraziti ovaj raspojasani ud u brižni glas trpeljivosti i
u impresivnog slugu milosti.” 146:2.14 13. Isus je rekao da se čovjek prije svega treba moliti za poznavanje Bože volje, a
da je iza ove najbitnije molitve druga po važnosti molitva za božju pomoć i usmjerenje na putu ljudskog života. Ovo u biti
znači da se čovjek treba moliti za božansku mudrost. Isus nikada nije rekao da čovjek može steći svjetovno znanje i
profesionalnu specijalizaciju putem molitve. Ali on je učio da molitva igra bitnu ulogu pri uvećanju čovjekovog kapaciteta
da primi prisutnosti božjeg duha.Kad je Isus pozvao svoje suradnike da se mole u duhu i u istini, objasnio je da se ovo
odnosi na iskrenu molitvu u skladu s čovjekovim prosvjetljenjem, na molitvu koja je svesrdna i inteligentna, iskrena i
ustrajna. 146:2.15 14. Isus je upozorio učenike kako ne trebaju misliti da će njihove molitve porasti u djelotvornosti
zahvaljujući kitnjastim refrenima, lijepo sročenim frazama, postu, pokori ili prinošenju žrtava. Skrenuo je pažnju svojih
vjernika na to da mogu upotrijebiti molitvu kao vještinu za prijelaz sa zahvalnice u istinsko obožavanje. Isus je izrazio
žaljenje što ljudi posvećuju tako malo vremena u svojim molitvama i u procesu obožavanja kako bi se zahvalili Bogu.
Ponovo je citirao: ”Dobro se zahvaliti Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i
njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu se dobro zahvaliti u skladu s Božjom voljom.”
146:2.16 15. Isus je zatim rekao: “Ne brinite se tjeskobno za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muči tjeskoba u vezi
problema vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe vašem Ocu nebeskom prošnjom i molitvom,
sve u zahvalnosti. Zatim je citirao iz knjiga: “Božje ću ime hvaliti propijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Bit će to milije
Gospodinu no bik žrtveni, milije nego junac s papcima i rozima.” 146:2.17 16. Isus je savjetovao učenike da, nakon što

~ 305 ~
upute molitve Ocu, ostanu u tihom stanju receptivnosti kako bi pružili priliku duhu koji u njima živi da se obrati otvorenim
ušima njihove duše. Duh Oca najbolje može govoriti s čovjekom u onim časovima kad se ljudski um nalazi u stanju
istinskog obožavanja.Čovjek obožava Boga putem Očevog duha koji u njemu živi i zahvaljujući prosvjetljenju ljudskog
uma djelovanjem duha. Obožavanje, kako ga je Isus preporučao, služi postupnom oblikovanju čovjeka u skladu s obličjem
osobe koju obožava. Obožavanje predstavlja preobražajni proces postupnog približavanja i konačnog postignuća
prisutnosti Beskonačnog. 146:2.18 Isus je uputio mnoge druge istine svojim apostolima u vezi čovjekovog odnosa s
Bogom, ali je mali broj slušatelja bio u stanju shvatiti njegova učenja.

3. ZASTOJ U RAMI

146:3.1 Isus je u Rami vodio znamenitu raspravu sa starijim grčkim filozofom koji je vjerovao da su znanost i filozofija bili
dovoljni kako bi zadovoljili potrebe ljudskog života. Isus je strpljivo i suosjećajno saslušao ovog grčkog učitelja, odobrio
istinu u mnogome što je ovaj rekao, te je na koncu skrenuo njegovu pažnju na činjenicu da nije uspio objasniti “odakle,
zašto i kako,” te je rekao: “Gdje ti završiš, mi počinjemo. Religija je otkrivenje koje čovjekova duša prima u procesu
odnosa s duhovnim stvarnostima koje sam um nije u stanjuotkriti ili potpuno shvatiti. Intelektualna nastojanja mogu
obznaniti činjenice života, ali evanđelje kraljevstva obznanjuje istine bitka. Ti vodiš raspravu o materijalnim sjenama istine;
hoćeš li mi dospustiti da te uputim na vječne i duhovne stvarnosti koje bacaju ove prolazne sjene materijalnih stvarnosti
smrtne egzistencije?” Više od jednog sata Isus je govorio ovom Grku o istinama spasenja evenđelja kraljevstva. Stari je
filozof jasno spoznao bit Učiteljevog pristupa i kako je bio istinski čistog srca, brzo je povjerovao u ovo evanđelje
spasenja. 146:3.2 Apostoli su bili pomalo uznemireni otvorenim načinom Isusovog prihvaćanja mnogih tvrdnji ovoga Grka,
ali Isus im je nakon ove rasprave nasamo rekao: “Moja djeco, neka vas ne čudi moja tolerantnost prema grčkoj filozofiji.
Istinita i nepatvorena unutarnja sigurnost nikada ne strahuje od spoljašnje analize, jednako kao što se istina ne boji časne
kritike. Nikada ne zaboravite da netrpeljivost predstavlja masku kojom čovjek pokušava prikriti potajne sumnje u istinitost
svojih uvjerenja. Čovjeku nikada neće smetati proturiječni stavovi njegovog susjeda ako bude potpuno uvjeren u istinu
onoga u što svesrdno vjeruje. Hrabrost je uvjerenje u potpunu instinitost onoga u što čovjek navodno vjeruje. Iskreni ljudi
se ne boje kritičkog ispita svojih istinskih uvjerenja i plemenitih ideala.” 146:3.3 Naredne večeri u Rami, Tomo je upitao
Isusa: “Učitelju, kako će novi vjernik u tvoja učenja uistinu znati, stvarno biti siguran, u istinu ovog evanđelja kraljevstva?”
146:3.4 Isus je rekao Tomi: “Tvoje uvjerenje u ulazak u sastav obitelji Očevog kraljevstva i u posjedovanje vječnog života
koji dijeliš sa svom drugom djecom kraljevstva, u cjelosti predstavlja stvar osobnog iskustva - vjere u riječ istine. Duhovno
uvjerenje nije ništa drugo nego tvoje osobno iskustvo u vječnim stvarnostima božanske istine koje se računa kao tvoje

~ 306 ~
inteligentno razumijevanje istinskih stvarnosti plus tvoja duhovna vjera minus iskrene sumnje. 146:3.5 “Sin prirodno ima
život Oca. Vi ste sinovi Boga zato što u sebi imate živi duh Oca. Imate priliku preživjeti tjelesnu smrt na materijalnom
svijetu zbog toga što se možete poistovijetiti s Očevim živim duhom, darom vječnog života. Mnogi su, istina, imali ovaj
život prije nego što sam ja došao od Oca i mnogi su primili ovaj duh zbog toga što su vjerovali mojim riječima; ali kažem
vam, nakon što se budem vratio k Ocu, on će poslati ovaj duh u srca svih ljudi. 146:3.6 “Premda ne možete razabrati
djelovanje božanskog duha u svom umu, postoji praktična metoda za otkrivanje stupnja do kojeg čovjek predaje kontrolu
nad snagom svoje duše učenju i upravi ovog unutarnjeg duha nebeskog Oca, a to je stupanj čovjekove ljubavi prema
bližnjima. Ovaj duh Ocasudjeluje u raspodjeli Očeve ljubavi i pri svojoj dominaciji nad čovjekom nepogrešivo naginje u
smjeru božanske mudrosti i suosjećajnog poštovanja prema bližnjima. Vi prvo počinjete vjerovati da ste sinovi Boga zbog
toga što moja učenja bude vašu svjesnost o unutarnjem vodstvu Očeve prisutnosti u vama; ali s vremenom će Duh Istine
biti prolivan nad svim ljudima i on će živjeti među ljudima i sviju će poučavati, upravo kao što ja sada živim među vama i
govorim riječi istine. Ovaj će vam Duh Istine, koji govori u ime duhovnih obdarenja vaših duša, pomoći da upoznate istinu
da je čovjek sin Boga. On će s nepogrešivom preciznošću biti svjedok s Očevim prisustvom koje u vama živi, vašim
duhom, a koje će s vremenom doći da živi u svim ljudima kao što sada živi u pojedincima, koje će vas uvjeriti u stvarnost
istine da je čovjek sin Boga. 146:3.7 “Svako će zemaljsko dijete koje slijedi upravu ovog duha s vremenom upoznati volju
Boga i oni koji se budu predali volji moga Oca imaju vječni život. Do sad vam nije bio jasno predočen put koji vodi od
zemaljskog života do stadija vječnosti, ali ovaj put postoji kao što je uvijek postojao i ja sam ga došao obnoviti i oživjeti.
Onaj koji uđe u kraljevstvo ima vječni život - on neće propasti. Ali vi ćete bolje shvatiti ove istine nakon što se ja vratim k
Ocu i nakon to vi retrospektivno budete u stanju bolje spoznati svoja današnja iskustva.” 146:3.8 Svi koji su čuli ove
blažene riječi našli su u njima veliko ohrabrenje. Židovska učenja nisu bila jasna i uvjerljiva u pogledu izvjesnosti opstanka
ispravnih ljudi, tako da su Isusovi učenici našli veliki vigor i duboko nadahnuće u ovim snažnim i uvjerljivim riječima
sigurnosti u izvjesnost vječnog života svih istinskih vjernika. 146:3.9 Apostoli su nastavili propovijedati i krstiti vjernike, dok
su prema običaju išli od kuće do kuće, donoseći utjehu potištenim i ohrabrenje bolesim i onemoćalim ljudima. Apostolska
se organizacija proširila tako da je sada svaki Isusov apostol radio s jednim Ivanovim suradnikom; Abner je radio s
Andrijom; i ovaj je plan djelovao sve dok nisu ponovo otišli u Jeruzalem na proslavu Pashe. 146:3.10 Isusove specijalne
upute prilikom boravka u Zebulunu uglavnom govore o uzajamnim dužnostima vjernika u kraljevstvu, te samim izborom
učenja nastoje objasniti razliku između osobnog religioznog iskustva i društvenih odnosa religioznih obveza. Bio je to
jedan od malog broja slučajeva kad je Učitelj raspravljao pitanje društvenih aspekata religije. Tijekom cijelog svog
zemaljskog života Isus je vrlo rijetko raspravljao pitanje društvenog statusa religije. 146:3.11 U Zebulunu su ljudi bili

~ 307 ~
miješani, otprilike pola-pola između Židova i drugih rasa, i jedino je mali broj uistinu povjerovao u Isusa, premda su čuli o
ozdravljenju u Kafarnaumu.

4. EVANĐELJE U JIRONU

146:4.1 Kao i mnoga druga mjestašca širom Galileje i Judeje, Jiron je imao sinagogu i Isus se tijekom ranijeg razdoblja
svoje službe obraćao narodu svake subote. Nekom je prilikom govorio prilikom jutarnje službe, dok su Petar ili neki drugi
apostol držali propovijedi poslije podne. Isus i apostoli su također znali držati govore drugim danima u okviru večernjih
skupova u sinagogi. Premda je iz dana u dan sve više rasla netrpeljivost religioznih vođa Jeruzalema prema Isusu, ovi
učitelji nisu imali direktnu kontrolu nad sinagogama izvan Jeruzalema. Jedino su u kasnijem razdoblju Isusovog javnog
rada bili u stanju proširiti gotovo univerzalan osjećaj neprijateljstva prema njemu koji je rezultirao zatvaranjem gotovo svih
sinagoga njegovim učenjima. U ovo su mu vrijeme bila otvorena vrata svih sinagoga Galileje i Judeje. 146:4.2 Jiron je u
ovo doba bio mjesto ekstenzivnog iskopavanja, i kako Isus nikada nije imao priliku sudjelovati u životnom iskustvu rudara,
proveo je najveći dio vremena za vrijeme svog boravka u Jironu u rudnicima. Dok su apostoli išli od vrata do vrata i držali
propovijedi po trgovima, Isus je radio s ovim podzemnim rudarima. Slava koju je Isus uživao kao iscjelitelj proširila se sve
do ovog udaljenog sela i mnogi su bolesni i onemoćali ljudi došli tražiti njegovu pomoć, dok je mnogima jako pomogla
njegova blagonaklonost. A ni u jednom slučaju Isus nije izveo takozvano čudo osim pri ozdravljenju gubavca. 146:4.3
Kasnog poslijepodneva uoči trećeg dana svog boravka u Jironu, Isus se vraćao iz rudnika kad je slučajno prošao uskom
sporednom ulicom na putu do svog boravišta. Dok se u prolazu približavao kolibi jednog gubavca, ugledao ga je bolesnik
koji je čuo o njegovom iscjeliteljskom glasu i koji je skupio hrabrost da mu priđe u času kad se Isus našao pored njegovih
vrata, na koljenima govoreći: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti. Čuo sam poruku tvojih učitelja i želim ući u
kraljevstvo ako me možeš očistiti.” Gubavac je ovako govorio zato što je prema židovskim učenjima gubavcima bilo
zabranjeno ući u sinagogu i sudjelovati u bilo kakvom obliku obožavanja Boga. Čovjek je uistinu vjerovao da nije mogao
ući u nastupajuće kraljevstvo ako prvo ne bude očišćen od gube. Ovaj je prizor bolesti i duh riječi čvrste vjere dirnuo
Isusovo ljudsko srce i probudio suosjećajnost njegovog božanskog uma. Dok je Isus promatrao gubavca, ovaj je pao
ničice i počeo hvaliti Boga. Učitelj je zatim ispružio ruku i dodirujući gubavca, rekao: “Hoću - Ozdravi.” I odmah je bila
izliječena njegova guba. 146:4.4 Kad je Isus pokretom ruke dao znak čovjeku da ustane, rekao je: “Pazi, nikomu ne kazuj
o ovom ozdravljenju već tiho idi svojim putem i pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije kao zahvalnicu
za očišćenje.” Ali ovaj čovjek nije učinio onako kako mu je Isusrekao. Umjesto toga, tek što je ozdravio, počeo je govoriti i
razglašavati kako ga je Isus očistio od gube i kako su ga u gradu svi znali, ljudi su jasno mogli vidjeti da je bio očišćen od

~ 308 ~
bolesti. On nije otišao svećenicima kako mu je Isus rekao da učini. Kao rezultat širenja ovih glasina o Isusovom
ozdravljenju gubavca, za Učiteljem je došlo toliko bolesnika da je bio primoran poraniti sutradan ujutro i otići iz sela.
Premda Isus nije ponovo ušao u grad, dva dana je ostao u blizini rudnika gdje je nastavio poučavati vjernike o evanđelju
kraljevstva. 146:4.5 Ovo je očišćenje gubavca bilo prvo takozvano čudo koje je Isus svjesno i namjerno učinio do ovog
časa. Bio je to slučaj prave gube. 146:4.6 Iz Jirona su otišli u Gišalu, gdje su proveli dva dana promičući evanđelje, nakon
čega su otišli u Koroazin, gdje su proveli skoro tjedan dana propovijedajući radosnu vijest; ali u Koroazinu nisu uspjeli
pridobiti mnogo vernika u kraljevstvo. Ni u jednom mjestu u kojem je do tada učio Isus nije susreo tako rasprostranjen
osjećaj odbojnosti prema svojoj poruci. Koroazin je ostavio prilično depresivan dojam na većinu apostola, tako da su
Andrija i Abner s teškom mukom nastojali podići moral svojih suradnika. I tako, nakon što su tiho prošli kroz Kafarnaum,
otišli su do sela po imenu Madon, gdje su bili malo uspješniji. Apostoli su većinom vjerovali da je njihov neuspjeh pri
nastojanju da pridobiju narod počivao u Isusovom ustrajnom odbijanju da djeluje kao ozdravitelj pri učenju i propovijedi.
Kako su samo željeli da on ozdravi još jednog gubavca ili da na neki drugi način ispolji svoju moć kako bi privukao pažnju
naroda! Ali Učitelj nije htio popustiti pod pritiskom njihovog nagovaranja.

5. POVRATAK U KANU

146:5.1 Apostoli su se jako obradovali kad im je Isus rekao: “Sutra idemo u Kanu.” Znali su da ih je tamo čekalo
suosjećajno uho, kako je u Kani Isus bio na dobrom glasu. Dobro su napredovali u svom radu na uvođenju ljudi u
kraljevstvo, kad je uoči trećeg dana u Kanu stigao određeni istaknuti građanin Kafarnauma, Titus, koji je djelomično
vjerovao u Isusova učenja, a čiji je sin bio kobno bolestan. On je čuo da je Isus bio u Kani; tako je požurio da ga nađe.
Među vjernicima u Kafarnaumu vladalo je mišljenje da je Isus mogao ozdraviti svaku bolest. 146:5.2 Kad je ovaj kraljevski
činovnik našao Isusa u Kani, zamolio ga je da požuri u Kafarnaum da mu ozdravi sina koji je bio na umoru. Dok su
apostoli stajali po strani prepuni iščekivanja, Isus je pogledao oca ovog bolesnog dječaka, govoreći: “Koliko ću se s vama
nositi? Božja je moć među vama, ali ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” A kraljevski je činovnik
preklinjao Isusa, govoreći: “Gospodine, ja vjerujem, ali dođi prije nego mi umredijete.” Isus je na trenutak pogeo glavu u
tihoj meditaciji, nakon čega je iznenada rekao: “Idi kući; tvoj je sin živ.” Titus je povjerovao u Isusove riječi i pohitio nazad
u Kafarnaum. Dok je još bio u prilazu, dođoše mu u susret njegove sluge te mu javiše, “Raduj se, sinu ti je bolje - tvoje je
dijete živo.” Titus ih je upitao za sat u koji se dijete počelo osjećati bolje i kad su sluge rekle, “Jučer ga u sedmi sat ostavi
groznica,” otac je uvidjeo da je to bilo u onaj sat u koji mu je Isus rekao: “Idi, tvoj je sin živ!” Titus je zatim prigrlio vjeru
cijelim svojim srcem, kao što je učinilo i cijelo njegovo kućanstvo. Sin mu je postao istaknuti službenik u kraljevstvu koji je

~ 309 ~
u kasnijim godinama izgubio život zajedno s drugima koji su nastradali u Rimu. Premda su svi pripadnici Titusovog
gazdinstva, kao i njegovi prijatelji i svi apostoli, smatrali ovaj događaj čudom, on to ustvari nije bio. Ako ništa drugo, ovo
nije bio slučaj čudotvornog ozdravljenja fizičke bolesti. Bio je to jedino slučaj predznanja u pogedu prirodnih zakona
vezanih za razvoj fizičke bolesti, na koje se Isus često oslanjao u godinama poslije krštenja. 146:5.3 Isus je ponovo bio
prinuđen pobjeći iz Kane zbog velike pažnje koju je privukao ovaj drugi po redu slučaj njegovog djelovanja u ovom selu.
Žitelji Kane nisu zaboravili pretvarnje vode u vino, a nakon što je ovom prilikom ozdravio sina kraljevskog činovnika na
tako velikoj daljini, skupili su se u velikom broju, ne samo dovodeći bolesne i onemoćale, već tražeći od njega da ozdravi
druge bolesnike iz daljine. Kad je Isus vidio kako se podiglo cijelo mjesto, rekao je: “Idemo u Nain.”

6. NAIN I SIN UDOVICE

146:6.1 Ovi su ljudi vjerovali u predznake; cijela je generacija bila odana traženju čuda. U ovom su razdoblju narodi
centralne i južne Galileje počeli očekivati čuda od Isusa i njegove službe. Desetine, ako ne i stotine, iskrenih ljudi koji su
patili od posve nervnih bolesti i emocionalnih poremećaja, došli su vidjeti Isusa i vratili su se kućama govoreći da ih je Isus
ozdravio. Ovi su neuki i prostoumni ljudi smatrali ove slučajeve mentalnog oporavka čudesnim fizičkim ozdravljenjem.
146:6.2 Dok se Isus spremao otići iz Kane u Nain, za njim je išla velika masa vjernika i mnogih radoznalih ljudi. Bili su
naklonjeni traženju čudotvornih i nesvakidašnjih djela i nisu bili zaročarani. Kako su se Isus i apostoli približavali gradskim
vratima, naišli su na pogrebnu povorku koja je išla prema obližnjem groblju noseći na ukop jedinca sina u majke koja je
bila udovica u Nainu. Ova je žena uživala veliko poštovanje i polovica je seljana došla pokazati poštovanje tobožnjem
mrtvacu. Kad se pogrebna povorka približila Isusu i njegovim učenicima, udovica i njezini prijatelji prepoznali su Učitelja i
počeli tražiti da vrati sina u život. Dostigli su tako visok stupanj iščekivanja čuda da su mislili daje Isus bio u stanju
ozdraviti svaku ljudsku bolest, i zašto onda ovaj ozdravitelj ne bi mogao podići čovjeka iz mrtvih? Isus je, dok su na njega
ovako navaljivali, pogledom ispitivao mladićevo tijelo. Kad je ustanovio da mladić nje bio pravo mrtav, znao je koliku je
nesreću mogao spriječiti ovim saopćenjem; tako je pogledao majku i rekao: “Nemoj plakati. Tvoj sin nije mrtav; on samo
spava. On će ti se vratiti.” Zatim je uhvatio mladića za ruku i rekao: “Probudi se i ustani.” Mladić, koji je do ovoga časa
smatran mrtvim, se podigao i počeo govoriti i Isus je poslao ljude kućama. 146:6.3 Isus je pokušao stišati narod dok im je
bezuspješno nastojao objasniti da mladić nije bio pravo mrtav, da ga nije povratio iz groba, ali sve je bilo uzalud. Svjetina
koja ga je pratila, kao i cijeli Nain, su bili dostigli najvišu točku emocionalnog ludila. Neke je uhvatio strah, druge panika,
dok su se neki odali molitvama i jadikovanju zbog svojih grijeha. Jedino je u sitne sate bilo moguće navesti ljude da se
raziđu. I naravno, unatoč Isusovim tvrdnjama da mladić nije bio mrtav, svi su insistirali da je događaj bio pravo čudo,

~ 310 ~
podizanje mrtvaca iz groba. Premda im je Isus rekao da mladić nije bio mrtav nego da je čvrsto spavao, odgovorili su da
je ovo bio slikovni izraz koji figurativno naznačava smrt, i da je Isus uvijek s velikom skromnošću pokušavao prikriti svoja
čuda. 146:6.4 Tako se pronijela riječ širom Galileje i Judeje da je Isus podigao udovičinog sina iz mrtvih i mnogi su ljudi
koji su čuli ove vijesti u njih vjerovali. Isus pored toga nikada nije uspio uvjeriti sve svoje apostole u činjenicu da udovičin
sin nije bio pravo mrtav kad mu je rekao da se probudi i da ustane. Ali on je ostavio dovoljan dojam na njih tako da su svi
osim Luke izostavili ovaj događaj iz svojih zapisa, a Luke ga je zabilježio onako kako je o njemu čuo. Od Isusa su ponovo
toliki ljudi tražili ozdravljenje da je narednog dana morao otići u Endor.

7. U ENDORU

146:7.1 U Endoru se Isus uspio skloniti nekoliko dana od nametljivih masa koje su tražile fizičko ozdravljenje. Za vrijeme
njihovog boravka u ovom mjestu, Učitelj se instruktivno pozvao na pripovijed o kralju Šaulu i vještici iz Endora. Isus je
objasnio apostolima da neće dugo biti prije nego zla i pobunjenička srednja bića koja su se ukazivala ljudima kao duhovi
mrtvih osoba budu dovedena pod kontrolu i uskraćena svojih nadprirodnih moći. Rekao je vjernicima kako nakon
njegovog povratka Ocu i nakon što duh bude izliven na sve ljude, ova bića iz domene poluduha - koja se nekad nazivaju
nečistim duhovima - više neće biti u stanju opsjedati slaboumne i zle smrtnike. 146:7.2 Isus je dalje objasnio apostolima
da se duhovi mrtvaca ne vraćaju na rodni svijet kako bi komunicirali sa živim ljudima. Jedino će se nakon Velike
Dispenzacije uspinjući duh smrtnog čovjeka moći vratiti na zemalju,i to jedino u izuzetnim slučajevima kad bude u prilici
djelovati u službi duhovne administracije planeta. 146:7.3 Nakon dvodnevnog odmora, Isus je rekao apostolima: “Sutra
idemo u Kafarnaum gdje ćemo se zadržati i raditi na poučavanju dok se ne stišaju ljudi po selima. Kod kuće su se već
donekle oporavili od velikog uzbuđenja.”

POGLAVLJE 147: INTERLUD: POSJETA JERUZALEMU

147:0.1 Isus i apostoli su stigli u Kafamaum u srijedu17.ožuljka, te su proveli dva tjedna u glavnom centru u Betsaidi, prije
nego što će poći u Jeruzalem. Ova dva tjedna apostoli su poučavali narod pored mora dok je Isus proveo dugo vremena u
brdima baveći se Očevim poslom. Za ovog razdoblja Isus je u pratnji Jakova i Ivana Zebedeja otišao na dva tajna
putovanja u Tiberijadu, gdje se našao s vjernicima i poučio ih o Radosnoj vijesti kraljevstva. 147:0.2 U Herodovoj su
obitelji mnogi vjerovali u Isusa i rado su prisustvovali njegovim učenjima. Zahvaljujući radu vjernika iz Herodove zvanične
obitelji, umanjeno je vladarevo neprijateljstvo prema Isusu. Ovi su vjernici u Tiberijadi konačno objasnili Herodu da
“kraljevstvo” u Isusovim propovijedima ima duhovnu, a ne političku, prirodu. Herod je imao dosta povjerenja u ove
~ 311 ~
pripadnike svoje obitelji i zahvaljujući tome nije bio jako alarmiran glasinama o Isusovim učenjima i ozdravljenjima. On nije
prosvjedovao Isusovom djelovanju u području religiozne pouke i iscjeljenja. Unatoč naklonosti Heroda i brojnih pripadnika
njegove obitelji prema Isusu, u njegovom je osoblju prevladala grupa pod snažnim utjecajem religioznih učitelja iz
Jeruzalema i u raspoloženju ljutog i prijetećeg neprijateljstva prema Isusu i apostolima, koja je kasnije dala sve od sebe
da stane na put širenju njihovih učenja. Isusu je prijetila veća opasnost od religioznih pogleda učitelja iz Jeruzalema, nego
od Heroda. I upravo iz ovog razloga Isus je proveo tako mnogo vremena i posvetio najveći dio svojih javnih učenja
području Galileje, a ne području Jeruzalema i Judeje.

1. STOTNIKOV SLUGA

147:1.1 Dan prije nego što će krenuti za Jeruzalem na proslavu Paše, centurion ili stotnik rimske vojske koji se zvao
Mangus i koje je bio na dužnosti u Kafarnaumu, je došao pred vladare sinagoge s riječima: “Sluga moj vjerni leži bolestan
na samrti. Hoćete li molim vas otići po Isusa i u moje ime ga pozvati da ozdravi moga slugu?” Rimski stotnik je ovako
učinio zato što je mislio da su židovski vladari bili u bližoj suradnji s Isusom. Kad su starješine došle pred Isusa, njihov je
predstavnik rekao: “Učitelju, najiskrenije te molimo da odeš u Kafarnaum da spasiš život dragog sluge jednog rimskog
stotnika koji zavrijeđuje tvoju pažnju zbog ljubavi prema našoj naciji i kao graditelj sinagoge u kojoj si održao mnoge
govore.” 147:1.2 Kao je Isus čuo ove riječi, rekao je: “Idem s vama.” Kad je došao pred stotnikovu kuću prije nego što će
ući u njegovo dvorište, rimski vojnik je poslao svoje prijatelje da izruče njegove pozdrave Isusu i da mu kažu: “Gospodine,
ne ulazi u moju kuću jer janisam dostojan da dođeš pod moj krov. Niti sam bio dostojan da te sam pozovem; zato sam ti
uputio poziv preko starješina tvog naroda. Znam da imaš moć da kažeš riječ i da ozdravi moj sluga. Ja ispunjavam naloge
mojih nadređenih i dajem naloge mojim podređenim i kad jednom kažem ‘Idi!’ -- on ide; kad drugom kažem ‘Dođi!’ -- on
dođe; a kad sluzi kažem ‘Učini to!’ - on učini.” 147:1.3 Kad je Isus čuo ove riječi, okrenuo se apostolima i drugima koji su
ih pratili i s divljenjem rekao: “Kolika je vjera ovog nežidova! Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu.” Isus je
okrenuo glavu od kuće i rekao: “Idemo.” Stotnikovi prijatelji su se vratili njegovoj kući i rekli Mangusu o Isusovim riječima. I
od ovog časa sluga se počeo oporavljati i nije dugo prošlo prije nego što se vratio punom zdravlju i poslovima. 147:1.4 Mi
nikad nismo saznali detalje ovog događaja. Ovo predstavlja jedino površnu zabilješku ove epizode, a Isusovim pratiteljima
nije obznanjeno da li je ozdravljenje bilo rezultat djelovanja viših bića. Jedino nam je poznata činjenica da se slugi
povratilo zdravlje.

~ 312 ~
 2. PUTOVANJE U JERUZALEM

147:2.1 U utorak 30. ožuljka Isus i apostoli su poranili u Jeruzalem na proslavu Paše, idući preko jordanske doline. Stigli
su u petak poslije podne, 2. travnja te su prema starom običaju podigli tabor u Betaniji. Na putu kroz Jerihon zastali su da
se odmore dok je Juda otišao depozitirati nešto njihovog zajedničkog novca u banku kod jednog prijatelja njegove obitelji.
Bio je to prvi put da je Juda imao višak i ovaj je novac ostao u banci sve do ponovne posjete Jerihonu neposredno prije
posljednje i kobne posjete Jeruzalemu uoči Isusove osude i smrti. 147:2.2 Premda ovo nije bila naročito uzbudljiva
posjeta Jeruzalemu, teško da su se smjestili u Betaniji kad se tu počeo okupljati narod koji je došao tražiti ozdravljenje
tijela, utjehu uznemirenog uma i spasenje duše, tako da Isus nije imao mnogo vremena za odmor. Zbog toga su podigli
još jedan tabor, u Getsemaniji, i Učitelj je više puta išao od Betanije do Getzemanije i nazad kako bi izbjegao mase koje
su ih pratile. Dok su apostoli kao grupa proveli skoro tri tjedna u Jeruzalemu, Isus im je reko da ne drže javne propovijedi,
već da se jedino posvete privatnim poukama i osobnom radu. 147:2.3 U Betaniji su tiho proslavili Pašu. Bila je to prva
prilika kojom su Isus i dvanaestorica proslavili Pašu uz vegetarijanski objed. Ivanovi apostoli nisu sudjelovali u ovoj
proslavi s Isusom i njegovim apostolima; slavili su s Abnerom i mnogim ranijim vjernicima u Ivanova učenja. Bio je to drugi
blagdan Paše koji je Isus proslavio sa svojim apostolima u Jeruzalemu. 147:2.4 Kad su se Isus i dvanaestorica vratili u
Kafamaum, Ivanovi apostoli se nisu vratili s njima.Pod vodstvom Abnera ostali su u Jeruzalemu i obližnjoj teritoriji, gdje su
tiho radili na promicanju kraljevstva, dok se Isus sa dvanaestoricom vratio svom radu u Galileji. Dvadeset četvorica više
nikada nisu radili zajedno sve do neposredno pred slanje sedamdesetorice evangelista. No unatoč razlici u pogledima,
među dvjema grupama je vladala uzajamna suradnja i prijatan uzajamni sentiment.

3. NA RIBNJAKU U BETHESDI

147:3.1 Poslije podne prilikom druge Subote koju su proveli u Jeruzalemu, Učitelj i dvanaestorica su se spremali
sudjelovati u sinagoškoj službi kad je Ivan pozvao Isusa u stranu govoreći: “Dođi da ti nešto pokažem.” Ivan je izveo Isusa
kroz gradska vrata koja su vodila iz Jeruzalema do ribnjaka po imenu Bethesda. Oko ovog ribnjaka se nalazila građevina
koja se sastojala od pet trijema na kojima su ležali paćenici koji su tražili ozdravljenje. Bio je to izvor čija je crvenkasta
voda izbijala u redovnim intervalima pod utjecajem plinova koji su se nakupljali ispod površine. Ovo povremeno djelovanje
tople vode je smatrano nadnaravnim i vodilo je k razvoju vjerovanja da će prva osoba koja uđe u ribnjak nakon izbijanja
vode biti ozdravljena od svake bolesti. 147:3.2 Apostoli su bili ponešto nestrpljivi pod restrikcijama koje im je Isus
nametnuo, dok je Ivan, koji je bio najmlađi apostol, bio naročito nestrpljiv. Doveo je Isusa pred ribnjak u nadi da će prizor

~ 313 ~
ovih paćenika tako pobuditi Isusovu samilost da će ga to navesti na još jedno čudotvorno ozdravljenje i da će na taj način
cijeli Jeruzalem biti zadivljen i da će s vremenom prihvatiti vjerovanje u Radosnu vijest o kraljevstvu. Ivan reče Isusu:
“Učitelju, vidi ove paćenike; zar ne možemo za njih nešto učiniti?” Isus je odgovorio: “Ivane, zašto me dovodiš u iskušenje
da skrenem s puta koji sam odabrao? Zašto želiš postaviti izvođenje čuda i ozdravljenje bolesnika na mjesto Radosne
vijesti o vječnoj istini? Moj sinko, neću učiniti to što od mene tražiš, nego okupi sve bolesnike i paćenike da ih razvedrim i
da im dam vječnu utjehu.” 147:3.3 Obraćajući se okupljenima, Isus je rekao: “Mnogi od vas ovdje okupljenih pate od
bolesti i muka koje su rezultat mnogih godina pogrešnog življenja. Neki pate od nesreća koje pogađaju domene vremena,
a drugi od tereta nesavršenih uvjeta svoje vremenske egzistencije. Dok Otac i ja radimo na unaprijeđenju vašeg
zemaljskog bitka, daleko je bitnije osiguranje vašeg nebeskog statusa. Nitko od nas ne može bitno izmijeniti životne
teškoće osim u skladu s Očevom voljom. Na kraju krajeva, svima nam je činiti volju Vječnog. Kad se čovjek izliječi od
fizičkih bolesti, vi se čudom čudite, a koliko je više kad se ozdravi od duhovnih bolesti i očisti od svih moralnih slabosti. Vi
ste svi djeca Boga; vi ste sinovi Oca koji je na nebu. Može djelovati da vas sputavaju okovi vremena, ali vas u isto vrijeme
voli Bog vječnosti. I kad dođe vrijeme suda, ne bojte se, jer ćete svi naći ne smo pravdu, nego i veliku milost.Zaista, zaista
vam kažem: Onaj koji vjeruje u Radosnu vijest o kraljevstvu i u ovo učenje o čovjeku kao sinu Boga, taj ima vječni život;
takvi vjernici već prolaze iz suda i smrti u svjetlo i život. A bliži se čas kad će i mrtvaci iz grobova čuti glas podizanja u novi
život.” 147:3.4 I mnogi koji su čuli ove riječi vjerovali su u Radosnu vijest o kraljevstvu. Neki od ovih oboljelih su bili toliko
nadahnuti i duhovno osnaženi da su svima govorili kako su ozdravljeni od svih fizičkih bolesti. 147:3.5 Jedan mladić koji je
godinama bio deprimiran i jako pogođen bolestima svog nezdravog uma, toliko se poradovao kad je čuo Isusove riječi da
je složio svoju postelju i otišao kući, premda je bila subota. Ovaj je mladić čekao sve ove godine da mu netko pomogne;
bio je toliko pogođen osjećajem vlastite bespomoćnosti da mu nikada nije palo na pamet da samom sebi pomogne, a u
ovom je bio ključ njegovog ozdravljenja - da složi svoju postelju i da počne hodati. 147:3.6 Isus zatim reče Ivanu: “Idemo
odavde prije nego glavni svećenici i pismoznanici dođu da nas optuže što smo uputili riječi života ovim bolesnicima.” I
tako su se vratili u hram gdje su se našli sa svojim bližnjima i odakle su se svi zajedno uputili u Betaniju gdje su
namjeravali prenoćiti. Ivan nije nikada ispričao drugim apostolima o ovoj posjeti s Isusom ribnjaku u Bethesdi u subotu
poslije podne.

4. PRAVILO ŽIVLJENJA

147:4.1 Uveče iste ove subote, u Betaniji, dok su se Isus, dvanaestorica i grupa vjernika okupili oko vatre u Lazarevom
vrtu, Natanije je ovako pitao Isusa: “Učitelju, dok nas učiš pozitivnoj verziji starog pravila življenja i kažeš da činimo

~ 314 ~
drugima onako kako želimo da oni učine nama, ne vidim kako se ovo pravilo može primijeniti na svaku životnu situaciju.
Radi ilustracije, pozvaću se na primjer bludnog čovjeka koji gleda predmet svoje požude sa grešnim namjerama. Kako
možemo tvrditi da ovaj grešni čovjek treba činiti drugima onako kako želi da oni učine njemu?” 147:4.2 Kad je Isus čuo
Natanijevo pitanje, smjesta je ustao i upirući prstom na apostola, rekao: “Natanije, Natanije! Kakva se to pitanja vuku po
tvom srcu? Ne primaš li moja učenja kao čovjek koji je rođen od duha? Ne čuješ li istinu onako kako je čuju mudri ljudi
duhovnog razumijevanja? Kad sam ti rekao da činiš drugima onako kako želiš da oni učine tebi, ovo se odnosilo na ljude
visokih ideala, a ne na one koji se usuđuju tako izobličiti moja učenja da njima pravdaju svoja grešna djela.” 147:4.3 Kad
je Učitelj završio, Natanije je ustao i rekao: “Ali, Učitelju, nemoj misliti da ja imam namjeru opravdati pogrešno tumačenje
tvojih učenja. Postavio sam ovo pitanje zbog toga što sam došao do zaključka da mnogi ljudi mogu pogriješiti pri
tumačenju ove tvoje opomene i ponadao sam se da ćeš nam dati podrobnije upute u pogledu ovih pitanja.” Kad se
Nataniije vratio na svoje mjesto, Isus je nastavio: “Dobro znam, Natanije, da ti ne opravdavaš ovakve ideje, ali sam
razočaran što tako često nisi u stanju pronaći pravo duhovno objašnjenje mojih svakidašnjih učenja, pouka koje moraju
biti izražene ljudskim jezikom koji je danas u upotrebi. Koristim ovu priliku da pojasnim različite razine značenja koje se
mogu povezati sa ovim pravilom življenja, sa ovom opomenom da ‘činiš drugima onako kako želiš da oni učine tebi.’
147:4.4 “1. Razina tijela. Ovako sebično i požudno tumačenje može biti oslikano primjerom koji si sam dao u vezi ovog
pitanja. 147:4.5 “2. Razina osjećaja. Ova je razina viša od tjelesne i podrazumijeva suosjećajnost i sažaljenje koji
produbljuju tumačenje ovog pravila življenja. 147:4.6 “3. Razina uma. Nakon toga na scenu stupaju racionalnost uma i
inteligencija iskustva. Pravilan sud nalaže tumačenje ovog pravila življenja prema najvišem idealizmu utjelovljenom u
plemenitosti najdubljeg samopoštovanja. 147:4.7 “4. Razina bratinske ljubavi. Još viša od ove je razina nesebične
odanosti radu u korist dobrobiti čovjekovih bližnjih. Na ovoj višoj razini svesrdne društvene službe koja izrasta iz
svjesnosti Božjeg očinstva i pratećeg uvida u bratstvo ljudi, može se otkriti novo i daleko ljepše tumačenje ovog osnovnog
pravila življenja. 147:4.8 “5. Moralna razina. Nakon što dostignete istinske filozofske razine tumačenja, kad postignete
stvarni uvid u ono što je ispravno i neispravno, kad spoznate vječnu međupovezanost ljudskih odosa, tada počinjete
promatrati ove probleme tumačenja onako kako bi ih vidjele prosvjetljene, idealistične, mudre i nepristrane osobe u
poziciji gdje se trebaju nositi sa svojim problemima osobnog prilagođenja životnim okolnostima. 147:4.9 “6. Duhovna
razina. Kada konačno dostignemo posljednju, ali ne i najvišu, razinu uvida duha i duhovnog tumačenja, tada možemo
razabrati u ovom pravilu življenja božansku opomenu da se odnosimo prema svim ljudima onako kako bi se Bog prema
njima ponio. Ovo je kozmički ideal ljudskog odnosa. I vi ćete poprimiti ovaj stav prema svim svojim problemima nakon što
se predate najvišoj ljudskoj težnji, izvršenju Očeve volje. Kažem vam dakle, odnosite se prema svim ljudima onako kako

~ 315 ~
znate da bi se ja u istoj situaciji prema njima ponio.” 147:4.10 Od svih Isusovih učenja do ovog časa, ovo ih je najviše
iznenadilo. Nastavili su raspravljati Učiteljeve riječi dugo nakon što se ovaj povukao na počinak. Dok je Nataniju dugo
trebalo da se povrati od šoka zbog toga što je Isus navodno pogrešno protumačio duh njegovog pitanja, drugi su bili više
nego zahvalni što je njihov prijatelj-filozof imao hrabrosti postaviti tako misaono provokativno pitanje.

5. U DRUŠTVU ŠIMUNA FARIZEJA

147:5.1 Dok Šimun nije bio član židovskog Velikog vijeća, imao je dosta utjecaja kao farizej u Jeruzalemu. Djelomice je
vjerovao u Isusova učenja i premda je na taj način postao predmetom oštre kritike, usudio se pozvati na objed Isusa i
njegove osobne pratitelje Petra, Jakova i Ivana. Šimun je već prije dugo vremena počeo poštovati Učitelja i bio je jako
impresioniran njegovim učenjima i još više impresioniran njegovom osobom. 147:5.2 Bogati farizeji su bili posvećeni
updanom davanju milostinje i težnji za filantropskim publicitetom. Često su znali zatrubiti kad su davali pomoć nekom
prosjaku na ulici. Ovi su farizeji imali običaj prilikom svake gozbe u čast uvaženih gostiju ostaviti otvorena vrata kako bi
prosjaci mogli ući sa ulice i stati pored zida iza solica za kojima su blagovali gosti, odakle su hvatali što god im se baci sa
stola. 147:5.3 Među sirotinjom koja je ovom prilikom došla sa ulice u Šimunovu kuću bila je i jedna žena niske reputacije
koja je odnedavno postala vjernica u Radosnu vijest o kraljevstvu. Ova je žena bila dobro poznata širom Jeruzalema kao
negdašnja vlasnica tobože luksuznije javne kuće smještene u neposrednoj blizini nežidovskog hrama. Nakon što je
prihvatila Isusova učenja, zatvorila je svoj neslavni posao i navela veliku većinu žena koje su s njom radile da prihvate
Radosnu vijest i da promijene način života; unatoč tome još uvijek je nosila veliku ljagu i bila primorana da se povinuje
farizejskom nalogu da razveže kosu u znak bludništva. Ova je bezimena žena sa sobom donijela alabasternu posudu
mirisne masti koju je izlila na Isusove noge dok ih je polijevala suzama zahvalnosti koje je brisala svojom kosom. I kad je
završila s mazanjem nogu, nastavila ih je zasipati suzama i poljupcima. 147:5.4 Kad je Šimun ovo vidjeo, pomislio je:
“Kad bi ovaj bio pravi prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga dotiče; da je okorjela grešnica.” Kako je Isus znao
kakve su misli promicale Šimunovom glavom, rekao je, “Šimune, imam ti nešto reći.” Šimun odgovori: “Reci, Učitelju.” Isus
tada reče: “Neki bankar imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako mu nisu
mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će ga po tvom mišljenju, Šimune, voljeti sa više ljubavi?” Šimun odgovori:
“Pretpostavljam da će ga više voljeti onaj kome je više oprostio.” Isus odgovori: “Pravo si sudio,” te okrečući se prema
ženi reče: “Vidiš li ovu ženu? Dođoh kao uzvanik u tvoju kuću, a ti mi nisi vodom polio noge. Ova mi zahvalna žena
suzama opra noge i otr kosom svojom. Ti mi ne dade prijateljskog poljupca, a ova žena otkako dođe ne prestade mi ljubiti
noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, dok mi ova žena namaza noge skupocjenom pomašću. Što sve ovo znači? To

~ 316 ~
jednostavno znači da su njoj oprošeni mnogi grijesi, što ju je navelo na veliku ljubav. Oni kojima su oprošteni mali grijesi
ponekad imaju malo ljubavi.” Zatim se okrenu ženi, uhvati je za ruku i navede je da se uspravi govoreći: “Iskreno si se
pokajala i oprošteni su ti grijesi. Neka te ne obeshrabre nepromišljeni i neljubazni stavovi tvojih bližnjih; idi u radosti i
slobodi nebeskog kraljevstva.” 147:5.5 Kad su Šimun i njegovi prijatelji koji su sjedili za stolom čuli ove riječi, bili su bili još
više iznenađeni te su počeli šaputati među sobom, “Tko je ovaj čovjek koji se usuđuje da oprosti grijehe?” Kad je Isus čuo
kako tako među sobom govore, okrenuo se da otpusti ženu s riječima: “Ženo, idu u miru; tvoja te vjera spasila.” 147:5.6
Kad se Isus podigao sa svojim prijateljima i spremio da pođe, okrenuo se Šimunu s riječima: “Ja znam tvoje srce, Šimune,
kako si sav raskidan između vjere i sumnje, rasturen strahom i opterećen ponosom; molim se Bogu za tebe kako bi se
okreuo prema svjetlu i doživio u okviru svojih životnih okolnosti isti duboki preobražaj koji je Radosna vijest o kraljevstvu
pobudila u srcu tvoje nezvane i neželjene gošće. A kažem vam da je Otac otvrio vrata nebeskog kraljevstva svima koji
imaju vjere da u njega uđu i ni jedan jedini čovjek ili grupa ljudi ne mogu zatvoriti ova vrata, čak ni pred najskrušenijim
dušama ili tobože najvećim grešnicima na svijetu, samo ako čovjek iskreno potraži ulaz u kraljevstvo.” Isus se zatim
zajedno sa Petrom, Jakovom i Ivanom oprostio od svog domaćina i otišao pridružiti ostalim apostolima koji su ih čekali u
getsemanijskom taboru. 147:5.7 Iste večeri Isus je izručio nezaboravni govor apostolima na temu relativne vrijednosti
statusa koji čovjek ima pri odnosu sa Bogom i napretka u procesu vječnog uspona prema Raju. Isus je rekao: “Moja
djeco, u svakoj situaciji gdje postoji istinska i živa veza između djeteta i Oca, dijete zasigurno napreduje u ostvarenju
Očevih ideala. Istina, dijete može isprva sporo napredovati, ali napredak je svejedno zagarantiran. To što je bitno nije
brzina vašeg napretka, već njegova garancija. Vaše trenutno postignuće nije toliko bitno koliko je bitna činjenica da
napredujete u smjeru Boga. To što postajete iz dana u dan je daleko bitnije od onoga što ste danas. 147:5.8 “Ova
preobražena žena koju su neki od vas vidjeli u Šimunovoj kući u ovom času živi na razini koja je daleko niža od razine na
kojoj žive Šimun i njegovi dobronamjerni prijatelji; ali dok se ovi farizeji bave lažnim napretkom iluzornog putovanja
varljivim krugovima besmislenih ceremonijalnih službi, ova je žena najiskrenije započela ići stazom dugog i uzbudljivog
traganja za Bogom i na njenom putu ne stoje zapreke duhovnog ponosa i moralnog samozadovoljstva. Dok je ova žena,
ljudski govoreći, daleko dalje od Boga od ovog Šimuna, njezina je duša u progresivnom pokretu; ona je na putu vječnog
postignuća. U ovoj ženi počiva fenomenalan duhovni potencijal koji će rezultirati budućim postignućima. Neki od vas ne
moraju biti na nekoj visokoj poziciji u pogledu dostignutih razina duše i duha, ali iz dana u dan napredujete na živućem
putu koji vjerom vodi naviše, prema Bogu. U svakom od vas postoji ogroman potencijal za budućnost. Daleko je bolje
imati malu ali živuću i rastuću vjeru nego veliki intelekt sa mrtvim skladištem svjetovne mudrosti i duhovne nevjere.”
147:5.9 Ali Isus je iskreno upozorio svoje apostole na ludost Božjeg djeteta koje se nepromišljeno oslanja na Očevu

~ 317 ~
ljubav. Nagasio je da nebeski Otac nije popustljivi, nesigurni roditelj koji uludo udovoljava djeci opraštajući svaki grijeh i
nepromišljenost. Upozorio je svoje slušatelje da je pogrešno tumačiti njegovu ilustraciju odnosa između oca i sina kako bi
se došlo do zaključka da je Bog nalik nekom popustljivom i nemudrom roditelju koji surađuje s budalastim ljudima u
procesu moralnog uništenja njihove nepromišljene djece i koji na taj način izravno i nepovratno doprinosi delikvenciji i
ranoj demoralizaciji njihovog zajedničkog potomstva. Isus reče: “Moj Otac neće popustljivo oprostiti djela i običaje svoje
djece koji vode samouništenju i koji djeluju kao zapreke svakom obliku moralnog rasta i duhovnog napretka.Bog se
zgražava pred svim takvim djelima.” 147:5.10 Isus je prisustvovao mnogim drugim poluprivatnim sastancima i gozbama s
niskim i visokim, siromašnim i bogatim uzvanicima iz Jeruzalema prije nego što se sa svojim apostolima vratio u
Kafarnaum. I mnogi su postali vjernici u Radosnu vijest o kraljevstvu i kasnije primili krštenje od Abnera i njegovih
suradnika koji su se zadržali u ovom podneblju kako bi nastavili njegovati zanimanje za kraljevstvo u centru i okolici
Jeruzalema.

6. POVRATAK U KAFARNAUM

147:6.1 Posljednjeg tjedna mjeseca travnja Isus i dvanaestorica su napustili svoj centar u Betsaidi u blizini Jeruzalema i
krenuli na put prema Kafarnaumu preko Jerihona i jordanske doline. 147:6.2 Glavni židovski svećenici i religiozne vođe su
održali veliki broj tajnih sjednica kako bi odlučili što će učiniti sa Isusom. Bili su složni u stavu da je bilo bitno nešto
poduzeti kako bi se zaustavilo širenje njegovih učenja, ali se nisu mogli složiti u pogledu metoda. Nadali su se da će Isusa
uništiti građanske vlasti onako kako je Herod uništio Ivana, ali su otkrili da je Isus tako obavljao svoj posao da svojim
učenjima nije privlačio pažnju rimskih vlasti. Na sjednici koja je održana dan prije Isusovog odlaska u Kafarnaum, odlučili
su da ga uhvate pod optužbom širenja grešnih religioznih učenja i da ga izvedu pred Veliko vijeće. Tako su odabrali grupu
od šest uhoda koji su imali zadaću da prate Isusa, da bilježe njegove riječi i djela i nakon što skupe dovoljno dokaza o
kršenju zakona i bogohuljenju, da se vrate u Jeruzalem sa ovim izvješćem. Ovih je šest uhoda prišlo apostolskoj grupi u
Jerihonu, gdje je ova brojala nekih trideset članova i pod izgovorom da su željeli postati učenici, počeli su pratiti Isusovu
familiju i ostali su s njom sve do početka druge propovjedne turneje po Galileji; ovom prilikom su se trojica vratili u
Jeruzalem kako bi podnijeli izvješće glavnim svećenicima i Velikom vijeću. 147:6.3 Petar je držao propovijedi okupljenom
narodu na gazu Jordana, te su narednog jutra krenuli uz rijeku prema Amatusu. Imali su namjeru ići direktno u
Kafarnaum, ali ovdje se okupilo toliko naroda da su tu ostali tri dana propovjedajući, držeći predavanja i krsteći. Nisu
krenuli natrag sve do rano u subotu ujutro, prvoga svibnja. Jeruzalemske uhode su bile uvjerene da će imati priliku
prikupiti dokaze o prvorazrednoj optužbi podići protiv Isusa - kršenju subote - kako je ovaj odlučio nastaviti putovanje u

~ 318 ~
subotu ujutro. Ali bili su osuđeni na razočaranje kad je neposredno prije nego što će krenuti na put Isus pozvao Andriju i
rekao mu da neće ići dalje od tisuću jardi, što je bio u skladu sa židovskim pravilima poštovanja subote. 147:6.4 Ali uhode
nisu morale dugo čekati na priliku da optuže Isusa i njegove suradnike radi kršenja subote. Dok je grupa putovala uskom
stazom, pored puta se talasalo klasje žita koje je u ovo vrijeme upravo dozrijevalo i nekoliko apostola je od gladi potrgalo i
pojelo klasje. Bilo je u redu putnicima da se posluže žitom dok su prolazili pored puta i tako uz ovo djelo nije bila
povezana bilo kakva krivnja. Ali uhode su ugrabile ovu priliku da napadnu Isusa. Kad su vidjeli kako Andrija trlja klasje
među dlanovima, farizeji mu odoše s riječima: “Zar ne znate da je kršenje zakona trgati klasje i jesti u subotu?” Andrija
odgovori: “Ali gladni smo i kidamo jedino onoliko koliko nam treba;otkada je protuzakonito jesti klasje u subotu?” Farizeji
odgovoriše: ”Nije kršenje zakona što jedete klasje, nego što ga kidate i trljate među dlanovima; sigurno vaš Učitelj to ne bi
odobrio.” Tada reče Andrija: “Ali ako nije kršenje zakona jesti klasje, onda zasigurno ne može biti kršenje zakona ako se
žvaće, što, morate priznati, zahtijeva manje truda; zašto morate cjepidlačiti oko takvih sitnica?” Kad je Andrija insinuirao
da su bili cjepidlačine, napunili su se ljutnjom i prezirom i pohitili tamo gdje je Isus išao u razgovoru s Matijom, te su mu se
obratili s prosvjedom: “Gledaj, Učitelju, tvoji učenici čine što nije dopušteno činiti u subotu; kidaju, trljaju i jedu klasje.
Sigurni ćeš im narediti da prestanu.” Isus tada reče svojim optužiteljima: “Uistinu ste revni u obrani zakona i dobro se
sjetiti subote kao svetog dana; ali zar niste čitali u Zakonu što učini David kad sa svojim pratiocima ogladnje? Kako uđe u
kuću Božju te pojede postavljene kruhove koje nije bilo dopušteno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, već jedino
svećenicima. Ili, zar niste čitali u Zakonu da subotnim danima svećenici u hramu krše subotu, pa su ipak bez krivnje? I zar
neću i ja vidjeti kako vi jedete to što ste sa sobom ponijeli prije nego padne mark?Moji dobri ljudi, dobro je biti revan u
pogledu subote, ali je još bolje zaštititi zdravlje i blagostanje svojih bližnjih. Kažem vam da je subota storena radi čovjeka,
a ne čovjek radi subote. I kako ste ovdje prisutni da čujete moje riječi, ja vam kažem da je Sin Čovječji gospodar i subote.”
147:6.5 Farizeji su bili zaprepašteni i zbunjeni njegovim riječima razboritosti i mudrosti. Do kraja dana su se držali po
strani i nisu se usudili postaviti drugog pitanja. 147:6.6 Isusovo protivljenje židovskim tradicijama i robovskom poštivanju
ceremonija je uvijek bilo pozitivno. Učitelj nije gubio vrijeme na negativne optužbe. Učio je da oni koji vole Boga mogu
uživati slobodu življenja bez samoobmane preuzetne grešnosti. Isus je rekao apostolima: “Blaženi su prosvjetljeni ljudi koji
uistinu znaju što rade; ali ako ne znate božjeg puta, teško vama jer već kršite sve zakone.”

~ 319 ~
 7. POVRATAK U KAFARNAUM

147:7.1 Bilo je to oko podneva u ponedjeljak 3. svibnja kad su Isus i dvanaestorica došli u Betsaidu brodom iz Tariceje.
Putovali su brodom kako bi izbjegli one koji su za njima putovali. Ali narednog su dana drugi, uključujući i pismoznanike iz
Jeruzalema, ponovo našli Isusa. 147:7.2 U utorak poslije podne Isus je odgovarao na pitanja okupljenih, kad mu se
ponovo obratilo šest uhoda s riječima: “Danas sam razgovarao s jednim od Ivanovih učenika koji je došao čuti tvoja
učenja i nismo mogli razumjeti zašto nikada ne tražiš od svojih učenika da se posvete postu i molitvi onako kako im se mi
farizeji posvećujemo i kako je Ivan učio svoje učenike.” Isus, oslanjajući se na Ivanove riječi, odgovori: “Mogu li svatovi
postiti dok je s njima zaručnik? Dok imaju sa sobom zaručnika, ne mogu postiti. Ali doći se vrijeme kad će im ugrabiti
zaručnika. Tada će bez sumnje djeca ovog zaručnika postiti i moliti se. Dok je molitva prirodni čin prosvjetljenog čovjeka,
post nije dio Radosne vijesti o nebeskom kraljevstvu. Sjetite se da mudar krojač ne prišiva zakrpe od novog i neuvaljanog
sukna na staru haljinu da se ova kad se pokvasi ne skupi pa rupa ne bude još veća. Nitko ne ulijeva novo vino u stare
mjehove; inače novo vino podere mjehove, te propadne i vino i mjehovi. Nego stavlja novo vino u nove mjehove. Tako i
moji učenici pokazuju mudrost kada ne unose suviše starih učenja među nove ideje Radosne vijesti o kraljevstvu. Vi koji
ste izgubili svoga učitelja možete postiti neko vrijeme.. Post može biti prikladan dio Mojsijevog zakona, ali u dolazećem
kraljevstvu sinovi Boga trebaju naći slobodu od straha i radost u božanskom duhu.” I kad su čuli ove riječi, Ivanovi učenici
su bili utješeni, dok su farizeji bili još zbunjeniji. 147:7.3 Učitelj ih je dalje upozorio da ne misle kako je dobro zamijeniti sva
stara učenja novim doktrinama.“To što je staro i istinito treba ostaviti. Također to što je novo i neistinito treba odbaciti. Ali
to što je novo i istinito, trebate imati vjere i hrabrosti da prihvatite. Ne zaboravite što je zapisano: “Ne iznevjeri starog
prijatelja, jer se novi s njim ne može porediti. Kao novo vino, tako je i novi prijatelj; kad prijateljstvo ostari, tad ćeš ga piti s
radošću.”

8. BLAGDAN DUHOVNE DOBROTE

147:8.1 Te noći, dugo nakon što su se redovni slušatelji povukli na počinak, Isus je nastavio poučavati apostole. Započeo
je svoju specijalnu pouku pozivajući se na proroka Izaiju: 147:8.2 “’Zašto postimo? Zar je meni po volji da tako mučite
svoje duše kad vam i dalje prija potlačenost i kad se radujete nepravdi? Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da
pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas i čut će vam se glas na visini. 147:8.3 “’Zar je meni takav post po
volji u dan kad se čovjekova duša trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo? Hoćeš li to
zvati postom i danom ugodnim Bogu? Ovo je post koji mi je po volji: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene,

~ 320 ~
puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike,
odjenuti onoga koga vidiš gola. 147:8.4 “Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred
tobom će ići tvoja pravda, a slava Božja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Bog će ti odgovoriti; kad zavapiš, reći će - Evo me.
Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu. Otac hoće da dadeš kruha gladnome, nasitiš
potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati. Bog će te vodit bez prestanka, sitit će te u
sušnim krajevima i krijepiti kosti tvoje. I bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. I ti ćeš gradit
na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena; zvaće te popravljačem pukotina i obnoviteljem cesta do naselja.”
147:8.5 I dugo u noć Isus je nastavio govoriti svojim apostolima istinu da ih njihova vjera osigurava u kraljevstvu
sadašnjosti i budućnosti, a ne tegobe njihove duše ili post njihovih tijela. Opomenuo je apostole da ako ništa drugo trebaju
živjeti u skladu s učenjima starih proroka i izrazio je nadu u njihov napredak izvan i iznad ideala Izaije i drugih starih
proroka. Posljednje što je rekao ove noći je bilo: “Rastite u dostojanstvu pomoću žive vjere koja shvaća činjenicu da ste
sinovi Boga dok u isto vrijeme prepoznajete svakog čovjeka kao svog brata.” 147:8.6 Bilo je poslije dva ujutro kad je Isus
prestao govoriti i svi su otišli na počinak.

POGLAVLJE 148: OBUKA EVANGELISTA U BETSAIDI

148:0.1 Od 3. svibnja do 3. listopada 28. godine N.E., Isus i apostoli su se zadržali u Zebedejevoj kući u Betsaidi. Kako je
ovih pet mjeseci pripadalo suhom razdoblju godine, veliki je tabor podignut blizu obale nedaleko od Zebedejeve kuće koja
je također proširena kako bi mogla primiti Isusovu rastuću obitelj. U ovaj su tabor na obali mora neprestano dolazili i
odlazili tragatelji za istinom, ljudi koji su tražili ozdravljenje i radoznali promatrači - sve u svemu između pet stotina i tisuću
i pol ljudi. Ovaj se utaboreni grad nalazio pod updavom Davida Zebedeja i njegovih pomoćnika, Alfejevih blizanaca. Tabor
je bio pravi uzor u pogledu urednosti, sanitacije, kao i opće administracije.Oboljeli su bili odvojeni po vrsti bolesti i bili su
pod nadzorom doktora iz Sirije po imenu Elman. 148:0.2 Apostoli su u ovom razdoblju išli u ribu najmanje jednom tjedno,
te su prodavali ulove Davidu koji je njima hranio narod u taboru. Ovako zarađeni novac je zatim postajao dijelom
apostolske ušteđevine. Dvanaestorci je bilo dopušteno provesti tjedan dana svakog mjeseca sa svojim obiteljima i
prijateljima. 148:0.3 Dok je Andrija nastavio djelovati kao opći upravitelj apostolskih aktivnosti, Petar je nadgledao pouku
evangelista. Apostoli su svakog prijepodneva sudjelovali u njihovoj pouci, dok su učitelji i učenici zajedno poučavali narod
svakog poslijepodneva.Poslije večernjeg obroka pet noći u tjednu, apostoli su odgovarali na pitanja evangelista. Jednom
tjedno Isus je predsjedavao ovom sjednicom, gdje je odgovarao na pitanja koja nisu razjašnjena na prijašnjim skupovima.
148:0.4 Za ovih pet mjeseci, kroz tabor je došlo i prošlo više tisuća ljudi. Zainteresirane osobe iz svih dijelova Rimske

~ 321 ~
Imperije kao i zemalja istočno od Eufrata su bile česti sudionici ovih predavanja. Bio je to najdulji organizirani i koordinirani
period Učiteljevog djelovanja. Isusova neposredna obitelj je provela najveći dio ovog vremena u Kani i Nazaretu. 148:0.5
Tabor nije bio organiziran kao komuna ili zajednički interes, kao što je to bio slučaj sa apostolskom obitelji. Pod upravom
Davida Zebedejevog, tabor je djelovao kao samostalno poduzeće, unatoč tome što nikada nikome nisu odbili pomoći.
Ovaj je tabor u koji su neprestano jedni dolazili a drugi odlazili postao nerazdvojnim dijelom Petrove škole posvećene
obuci evangelista.

1. NOVA ŠKOLA ZA POUKU PROROKA

148:1.1 Isus je postaio Petra, Jakova i Andriju kao odbor za odabir novih aplikanata za apostolsku školu. Sve rase i
nacionalnosti iz cijelog Rimskog svijeta kao i sa Istoka sve do Indije, su bile zastupljene među učenicima ove nove škole
za obuku proroka. Škola je organizirana na temeljima ideje učenja i djelovanja. To što su učenici imali priliku naučiti ujutro,
oni su predavali okupljenima poslijepodne. Poslije večere su neformalno raspravljali jutarnje lekcije kao i poslijepodnevno
predavanje. 148:1.2 Svaki apostolski učitelj je predavao svoju verziju Radosne vijesti o kraljevstvu. Nisu pokušavali
poučavati na isti način; nisu primjenjivali bilo kakvu standardiziranu ili dogmatiziranu formulu teoloških doktrina. Dok su svi
poučavali istu istinu, svaki je apostol predočio svoje osobno tumačenje Učiteljevih učenja. Isus je podržavao ovo
predočenje raznolikosti osobnog iskustva po pitanju kraljevstva, dok je sam nastojao harmonizirati i koordinirati ove
raznolike poglede o pitanju Radosne vijesti prilikom svih tjednih predavanja. Unatoč ovako visokom stupnju osobne
slobode u pogledu pouke, Šimun Petar je dominirao nad teologijom evagelističke škole. Pored Petra, Jakov je ispoljio
najveći osobni utjecaj. 148:1.3 Više od stotinu evangelista koji su prošli procesom obuke tijekom ovih pet mjeseci na obali
mora predstavljaju materijal iz kojeg je (sa izuzetkom Abnera i Ivanovih apostola) kasnije izniklo sedamdeset učitelja
evanđelja. Ova škola nije dijelila imovinu i druge stvari kako je to bio slučaj sa dvanaestoricom apostola. 148:1.4 Ovi
evangelisti, premda su poučavali Radosnu vijest, nisu krstili vjernike sve dok kasnije nisu službeno postavljeni na dužnost
i zaređeni kao sedamdeset glasnika kraljevstva. Jedino su sedmorica od ove velike grupe evangelista-učenika bili
ozdravljeni prilikom jutarnjeg ozdravljanja. Sin plemića iz Kafarnauma je bio među učenicima koji su obučen u Petrovoj
školi.

2. BOLNICA U BETSAIDI

148:2.1 U vezi s taborom na obali mora, sirijski doktor Elman je organizirao i u suradnji sa dvedeset pet djevojaka i
dvanaest mladića, četiri mjeseca održavao ustanovu koja se može smatrati prvom bolnicom koja je podignuta u okviru
~ 322 ~
rada na proširenju kraljevstva. U ovoj ustanovi koja je bila smještena južno od glavnog tabora, liječili su bolesnike u
skladu sa svim poznatim materijalnim metodama i duhovnim vještinama molitve i poziva na vjeru. Isus je posjećivao
bolesnike u ovom taboru ništa manje nego tri put tjedno i prijateljski se odnosio rema svakom napaćenom bolesniku.
Koliko nam je poznato ovom prilikom se nisu odigrala bilo kakva nadnaravna ozdravljenja među tisuću oboljelih i
onemoćalih osoba koje su napustile ovu bolnicu bilo potpuno zdrave ili boljeg zdravlja nego što su tu došle. Velika većina
osoba koje su ovdje ozdravljene nastavile su proglašavati da ih je Isus ozdravio. 148:2.2 Veliki broj ozdravljenja koja je
Isus izveo u vezi sa ovom službom Elmanovim pacijentima jeste, ustvari, djelovao čudesnim, ali nama je rečeno da se tu
jedino radi o preobražajima uma i duha koji se događaju u iskustvu osoba punih vjere i nade koje kao takve dođu pod
neposredni utjecaj i prime nadahnuće od snažne, pozitivne i blagonaklone osobe čija blizina uništava svaku tjeskobu i
strah. 148:2.3 Elman i njegovi suradnici su nastojali poučavati istinu ovim bolesnicima u vezi “opsjednutosti zlim
duhovima,” ali su pri tome imali malo uspjeha. Naišli su na gotovo univerzalno verovanje da fizička bolest i menatlni
poremećaji moraju biti izazvani djelovanjem takozvanih nečistih duhova u umu i tijelu oboljele osobe. 148:2.4 Pri svom
kontaktu sa bolesnim i napaćenim osobama, kad se radilo o vještini tretmana ili otkrivenju nepoznatih uzroka bolesti, Isus
se držao savjeta svog rajskog brata Emanuela, koji je primio prije nego što će krenuti na misiju utjelovljenja na Uranitji.
Unatoč tome, osoblje koje je pazilo bolesnike imalo je priliku naučiti mnoge vrijedne lekcije posmatrajući način na koji je
Isus unosio vjeru i pouzdanje u bolesne i napaćene ljude. 148:2.5 Tabor je zatvoren nedugo prije kišne sezone koja
obično sa sobom donosi gripu i groznicu.

3. BAVLJENJE OČEVIM POSLOM

148:3.1 Isus je tijekom ovog razdoblja održao desetak javnih predavanja u različitim taborima dok je samo jednom govorio
u kafarnaumskoj sinagogi, uoči druge subote prije nego što će krenuti na put sa novoobučenim evangelistima prilikom
njihove druge javne turneje po gradovima i selima Galileje. 148:3.2 Sve od krštenja, Učitelj nije proveo toliko vremena
nasamo koliko je to učinio za ovog razdoblja obuke evangelista u taboru u Betsaidi. Kad god je bilo koji apostol izišao da
upita Isusa zašto nije prisutvovao njihovim sastancima, Isus je imao samo jedan odgovor, da se “bavio Očevim poslom.”
148:3.3 Za ovih razdoblja osame, Isus je provodio vrijeme u pratnji jedino dvojice apostola. Privremeno je oslobodio
Petra, Jakova i Ivana sa pozicije svojih osobnih pratitelja kako bi se mogli posvetiti radu na obuci više od stotinu novih
kandidata za zbor evangelista. Kad je namjeravao ići u brda kako bi se nasamo posvetio “Očevom poslu,” sa sobom bi
poveo bilo koja dva apostola koji su bili slobodni. Na ovaj je način svaki od dvanestorice uživao priliku da provede vrijeme
u bliskoj osobnoj vezi i intimnom kontaktu sa Isusom. 148:3.4 Dok nam to nije obznanjeno u cilju ovog otkrivenja, došli

~ 323 ~
smo do zaključka da je Učitelj za vrijeme ovih samotnih časova koje je proveo u brdima bio u neposrednoj i službenoj vezi
sa mnogim od svojih glavnih izvršitelja kozmičkih poslova. Od krštenja, ovaj je utjelovljeni Upravitelj našeg svemira postao
sve više svjestan i aktivan u pogledu određenih faza kozmičke administracije. I uvijek smo se držali mišljenja da je na neki
način koji nije bio poznat njegovim suradnicima, za vrijeme ovih tjedana umanjenog sudjelovanja u poslovima ovoga
svijeta, preuzeo upravu nad visokim inteligencijama duha koje izvršavaju poslove prostranog svemira i da je ljudska
satrana Isusa jednostavno označila sve takve aktivnosti kao “bavljenje Očevim poslom.” 148:3.5 Često, kad je Isus
provodio više sati nasamo dok su dvojica apostola bili u blizini, imali su priliku vidjeti kako mnoge brze i složene promjene
prelaze preko njegovog lica, premda nije izgovarao ni riječi. Također nisu vidjeli bilo kakvu manifestaciju nebeskih bića
koja su razgovarala sa Učiteljem, kakvu su neki vidjeli jednom kasnijom prilikom.

4. ZLO, GRIJEH I POKVARENOST

148:4.1 Isus je imao običaj rezervirati dvije večeri svakoga tjedna i dati priliku da mu se obrate osobe koje su s njim
željele razgovarati u određenom odvojenom i privatnom dijelu Zebedejevog vrta. Prilikom jednog od ovih večernjih
razgovora, Tomo je upitao Učitelja: “Zašto je bitno da se ljudi ponovo rode kako bi ušli u kraljevstvo? Je li ovo način da se
izbjegne od utjecaja zlog? Učitelju, kakvo je značenje koncepta zla?” Kad je Isus čuo ova pitanja, odgovorio je Tomi:
148:4.2 “Čuvaj se ove greške: nemoj brkati zlo sa zlotvorom ili preciznije sa pokvarenjakom. Taj koga nazivaš zlim je plod
umišljenosti, visoki službenik koji se svjesno i s predumišljajem pobunio protiv moga Oca i njegovih vjernih Sinova. A ja
sam već porazio ove grešne pobunjenike. Neka vam bude jasno da svijetom vladaju različiti stavovi prema Ocu i
njegovom svemiru. Ne zaboravite sljedeće zakone otkrivenja Očeve volje: 148:4.3 “Zlo je nesvjesno ili nenamjerno
kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Zlo je također mjera nesavršenosti u povinovanju Očevoj volji. 148:4.4 “Zlo je
svjesno, namjerno i promišljeno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Zlo je mjera opiranja božanskoj upravi i
duhovnom vodstvu. 148:4.5 “Pokvarenost je namjerno, odlučno i ustrajno kršenje božanskog zakona, Očeve volje.
Pokvarenost je mjera ustrajnog odbijanja Očevog plana ljubavi i preživljavanja ličnosti i Sinove milostive službe spasenja.
148:4.6 “Po svojoj prirodi, prije novog rođenja u duhu, smrtni čovjek je predmet unutarnjih sklonosti prema zlu, ali ovakva
prirodna nesavršenstva u ponašnju sama po sebi nisu ni zlo niti pokvarenost. Smrtni čovjek tek započinje svoj dugi uspon
prema savršenstvu Oca koji je na Raju. Nesavršenstvo i necjelovitost u prirodnom obdarenju nisu zlo. Točno je da čovjek
može podleći zlu, ali on niti slučajno nije dijete zla ako sam svjesno i namjerno ne odabere put zla i život pokvarenosti. Zlo
je sastavni dio prirodnog reda ovog svijeta, dok je grijeh stvar svjesne pobune koju su na ovaj svijet donijeli oni koji su pali
sa duhovnog svjetla u najdublju tamu. 148:4.7 “Ti, Tomo, brkaš naša učenja sa doktrinama Grka i zabludama

~ 324 ~
Perzijanaca. Ne razumiješ odnos između zla i grijeha zato što vjeruješ da je ljudski rod započeo život na zemlji sa
savršenim Adamom i da je zahvaljujući grijehu sve brže deteriorirao do čovjekovog današnjeg statusa. Ali zašto ne želiš
shvatiti značenje spisa koji govori kako je Kajin, sin Adamov, otišao u zemlju Nod da si nađe ženu? Zašto ne želite
ispravno protumačiti značenje zapisa koji kaže da su sinovi Božji uzeli sebi za žene kćeri ljudske? 148:4.8 “Ljudi su,
dakle, po prirodi zli, ali to ne znači da su grešni. Novo rođenje - krštenje duhom - predstavlja bitan dio izručenja od zla i
ulaska u nebesko kraljevstvo, ali ovo ne umanjuje istinu da je čovjek sin Boga. Niti ovo unutarnje obdarenje potencijalnim
zlom znači da je čovjek na neki čudesan način udaljen od Oca na nebu tako da kao stranac, tuđin ili siroče mora tražiti da
ga Otac zakonski usvoji. Sve ovakve ideje vuku porijeklo, prvo, od vaših zabluda u vezi prirode Oca a, drugo, od vašeg
nepoznavanja izvora, prirode i sudbine ljudskih bića. 148:4.9 “Grci i drugi narodi su učili da čovjek vuče porijeklo od
božanskog savršenstva sa kojeg spada u zaborav i uništenje; ja sam došao da pokažem da čovjek, ulaskom u
kraljevstvo, sigurno i bezbjedno uzlazi do Boga i božanskog savršenstva. Potencijalno zlo vrijeba u svakom biću koje se
na bilo koji način pokaže nedoraslim u božanskim i duhovnim idealima volje vječnog Oca, dok takvo biće nije na bilo koji
način grešno, a još manje pokvareno. 148:4.10 “Tomo, zar nisi čitao o ovome u Spisima gdje piše: ‘Vi ste djeca Boga
Višnjega.’ ‘Ja ću njemu biti Otac , a on će meni biti sin. ’ ‘Ja sam njega izabrao sebi za sina - ja ću mu biti Otac.’ Dovedite
moje sinove izdaleka i kćerke sa krajeva zemlje; svakoga koji se zove po mome imenu, jer ja ih stvorih sebi na slavu. ’ ‘Vi
ste sinovi živućeg Boga. ’ ‘Oni koji imaju duh Boga uistinu su sinovi Boga.’ Kao što u ljudskom djetetu postoji materijalni
dio čovjeka-oca, tako u svakom sinu koji ima vjeru u kraljevstvo postoji duhovni dio nebeskog Oca.” 148:4.11 Sve ovo i
daleko više Isus je rekao Tomi i ovaj je razumio velik dio Isusovog govora, premda ga je Isus opomenuo da “ne govori
drugima o ovim pitanjima sve dok se ja ne vratim Ocu.” Tomo nije pominjao ovaj razgovor sve dok Učitelj nije napustio
ovaj svijet.

5. SMISAO NEVOLJA

148:5.1 Prilikom drugog osobnog razgovora u vrtu Natanije je pitao Isusa: “Učitelju, premda počinjem shvaćati zašto ne
želiš dati ozdravljenje svima u svakoj situaciji, još nisam u stanju shvatiti zašto Otac na nebu koji je pun ljubavi dopušta da
tako veliki broj njegove djece na zemlji pati od tolikih bolesti.” Učitelj je odgvorioNataniju: 148:5.2 “Natanije, ti i mnogi
drugi doživljavate zbunjenost u ovom pogledu jer ne razumijete kako je prirodni red ovog svijeta toliko puta uneređen
grešnim pustolovinama određenih pobunjenika, izdajnika Očeve volje. Ja sam došao kako bih započeo proces
razjašnjenja ovih pitanja. Ali proći će mnoga stoljeća prije nego se ovaj dio svemira uspije vratiti svojim starim stazama i
na taj način osloboditi djecu ljudi od dodatnih tereta grijeha i pobune. Sama prisutnost zla predstavlja dovoljan test za

~ 325 ~
uspon čovjeka - grijeh nije bitan u cilju preživljavanja smrti. 148:5.3 “Ali, moj sine, znaj da Otac nije taj koji namjerno
stvara teškoće svojoj djeci. Čovjek navlači na sebe nepotrebne probleme kao rezultat upornog odbijanja boljeg puta
božanske volje. Teškoće ulaze u sastav potencijala zla, ali veliki dio teškoća vuče porijeklo od grijeha i pokvarenosti. Na
ovom svijetu su se dogodili mnogi nesvakidašnji događaji i nije čudo što su razboriti ljudi zbunjeni prizorom patnji i
teškoća.Ali u jedno možete biti sigurni: Otac ne šalje teškoće kao arbitrarnu kaznu za nedjela. Nesavršenstva i
nepotpunosti zla predstavljaju usađenu osobinu; kazne zla su neminovne; uništavajuće posljedice pokvarenosti su
neumoljive. Čovjek ne treba kriviti Boga za one teškoće koje predstavljaju prirodni rezultat života koji sam bira; niti se
čovjek treba tužiti radi onih iskustava koja predstavljaju normalan dio života kojim ljudi žive na ovom svijetu. Očeva je
volja da smrtni čovjek treba da radi ustrajno i dosljedno u cilju poboljšanja svog statusa na zemlji. Inteligentnim odnosom
prema radu i problemima čovjek može prevazići veliki broj svojih zemaljskih nevolja. 148:5.4 “Natanije, naša je misija da
pomognemo ljudima da riješe svoje duhovne probleme i da na taj način osvježe i ožive svoj umni aparat da budu bolje
pripravljeni za riješenje svojih mnogostrukih materijalnih problema. Znam da si zbunjen zbog toga što čitaš Spise. Vrlo
često prevladava tendencija da se Bogu pripiše odgovornost za djela neukih i pokvarenih ljudi koja čovjek nije u stanju
razumjeti. Otac nije osobno odgovoran za sve što vi niste u stanju shvatiti. Nemojte sumnjati u Očevu ljubav samo zato
što vam neki njegov pravedan i mudar zakon stvara teškoće zbog toga što ste bilo u neznanju ili s predumišljajem prekršili
takvo božansko pravilo. 148:5.5 “Ali, Natanije, u Spisama se nalazi dosta toga što bi vas ispravno poučilo da ste ih
pravilno protumačili. Sjećate se da tu piše: ‘Sine moj, ne odbacuj Božje opomene i nemoj da ti omrzne njegov ukor. Jer
koga Bog ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli.’ ‘Jer samo nerado on rascvili čovjeka. ’‘Prije nego bijeh ponižen, lutao
sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Ti si tako dobar i dobrostiv, nauči me pravilima svojim božanskim. ’ ‘Vidio sam jade tvoje.
Bog vječni tvoje je utočište, a na zemlji drevna njegova mišica.’ ‘Bog je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima
tjeskobe. ’ ‘Bog će ga okrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu; Bog ne zaboravi bolesne.’ ‘Kako se Otac
smiluje dječici, tako se Bog smiluje onima što ga se boje. Jer zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.’ ‘On
liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove. ’ ‘On je utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji; ti si skrovište
od pljuska i od žege zaklon. ’ ‘Umornome snagu vraća i jača nemoćnoga. ’ ‘On ne lomi napuknutu trsku, niti gasi stijenj što
tinja.’ ‘Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; idi preko rijeke teškoća, neće te preplaviti. ’ ‘Posla me da radosnu vijest
donesem ubogima, da iscjelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje služnjevima. ’ ‘On
patnjama srca ispravlja; ne, opačina ne izbija iz zemlje niti nevolja iz tla može nići sama.”

~ 326 ~
 6. POGREŠNO TUMAČENJE PATNJE - RAZGOVOR NA TEMU JOBA

148:6.1 Iste ove večeri u Betsaidi Ivan upita Isusa zašto tako veliki broj naizgled nevinih ljudi pati od tolikih bolesti i
doživljava tolike patnje. U odgovor na Ivanovo pitanje, Učitelj je između mnogih drugih stvari, rekao: 148:6.2 “Ti, moj sine,
ne razumiješ smisao tegoba i poentu patnje. Zar nisi pročitao remek-djelo Semitske književnosti - poglavlje iz Spisa koje
govori o Jobovim patnjama? Sjećaš se kako ova predivna parabola počinje s opisom materijalnog prosperiteta ovog
Božjeg sluge? Sjeti se da je Job bio blažen sa mnogo djece, sa bogatstvom, dostojanstvom, ugledom, zdravljem i svim
drugim što čovjek može smatrati vrijednim u svom zemaljskom životu. U skladu sa starim učenjima Abrahamove djece,
ovakav materijalni prosperitet predstavlja dovoljan dokaz božanske naklonosti. Ali takvi materijalni posjedi i takav
privremeni zemaljski prosperitet nisu dokazi božje naklonosti. Moj Otac na nebu voli siromašne kao i bogate; on nije
pristran. 148:6.3 “Premda za kršenjem božanskog zakona prije ili kasnije slijedi kaznena žetva, pramda je sigurno da ono
što čovjek sije to će i žeti, unatoč svemu tome trebate znati da ljudske patnje nisu uvijek kazna za učinjeni grijeh. Kako
Job tako i njegovi prijatelji ne uspijevaju naći ispravan odgovor na svoja pitanja. I svojim novim znanjem istine, teško da
možete pripisati bilo Sotoni ili Bogu uloge koje ova dva bića igraju u ovoj jedinstvenoj paraboli. Dok Job nije, putem patnje,
našao riješenje svojih intelektualnih problema ili riješenje svojih filozofskih teškoća, ostvario je neke velike pobjede;
unatoč potpunom raspadu svojih teoloških štitova, uspio se podići do duhovnih visina na kojima je mogao iskreno reći,
‘Sve riječi svoje zato ja poričem;’ zahvaljujući tome, mogao je primiti spasenje u viziji Boga. Tako, unatoč tome što je
pogrešno razumio teoriju patnje, Job se uspeo do nadljudske razine moralnog razumijevanja i duhovnog uvida.Kada
napaćeni sluga nađe viziju Boga, za ovim otkrićem slijedi duševni mir koji nadilazi svaki razum. 148:6.4 “Prvi Jobov
prijatelj, Elifaz, je opomenuo patitelja da pokaže u svojoj nevolji istu hrabrost duha na koju je opominjao druge u vijeme
svog prosperiteta. Reče ovaj lažni tješitelj: ‘Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje; ta sjeti se: nevin ne propade nikada, niti
su zatrti bili pravednici? Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Čovjek rađa muku i nevolju i zlima nema prosperiteta.
U svakom slučaju, čovjek je predodređen da pati i moguće da te Bog kažnjava za tvoje dobro. ’ Nije čudo što jadni Job
nije uspio naći veliku utjehu u ovakvom tumačenju problema ljudske patnje. 148:6.5 “Ail savjet njegovog drugog
prijatelja,Bildada, je bio još otužniji, unatoč tome što je bio prilično razuman sa stanovišta tada prihvaćene teologije.
Bildad je rekao: ‘Zar može Bog biti nepravedan? Tvoja djeca mora da sagriješiše ako ih on pravdi preda; ti moraš biti pod
zabludom, inače ne bi bio tako pogođen. A ako si uistinu pravedan, Bog će te zasigurno izručiti iz tvojih teškoća. Izvuci
pouku iz povijesti Božjeg odnosa prema ljudima da Svevišnji uništava jedino zle.’ 148:6.6 “A sjećate se kako je Job
odgovorio svojim prijateljima: ‘Zaista, dobro znam da Bog ne čuje moje pozive u pomoć. Kako može Bog biti pravedan i u

~ 327 ~
isto vrijeme zatvarati oči pred mojom nevinošću? Jasno mi je da se na moj glas ne odazva Višnji. Zar ne vidiš da Bog
dopušta da zlikovci progone nevina?I kako je čovjek tako slab, kakve su mu šanse za razumijevanje u rukama
svemoćnog Boga? Bog me napravio ovakvog kakav sam i kad okrene protiv mene, nema mi pomoći. Iz utrobe što si me
izvukao da patim na ovaj grozni način?’ 148:6.7 I tko može dovesti u pitanje Jobov stav s obzirom na savjete njegovih
prijatelja kao i pogrešne ideje o Bogu koje su zauzimale prostor njegovog uma? Zar ne vidite da je on čezuo za ljudskim
Bogom, da je želio dodirnuti božansko Biće koje je znalo da je čovjek često bio primoran podnijeti patnje pored svoje
nevinosti kao dio ovog prvog života u dugom usponu prema Raju? Zbog ovoga je Sin Čovječji došao od Oca da živi ovim
zemaljskim životom kako bi pružio utjehu i osiguranje svima koji su zatim bili primorani nositi Jobove terete. 148:6.8
“Jobov treći prijatelj, Sofar, rekao je riječi koje su u sebi nosile još manje utjehe: ‘Zar će se nerazumni opravdati kad vidi
kako su ga pogodile teškoće? A ja priznajem da je nemoguće proniknuti Božje metode. Možda postoji neka sakrivena
poenta u svim tvojim patnjama.’ Kad je Job saslušao svu trojicu svojih prijatelja, obratio se direktno Bogu za pomoć jer
‘čovjek koga je žena rodila, kratka je vijeka i pun nevolja.’ 148:6.9 Za ovim slijedi drugi krug razgovora s njegovim
prijateljima. Elipaz je postao oštriji u svojim pogledima i optužbama, kao i u svom sarkazmu.Bildad se počeo gnušati nad
Jobovim prezirom prema svojim prijateljima. Sofar je počeo ponavljati svoj melankolični savjet. Job se u ovom času počeo
gnušati nad svojim prijateljima, te se obratio pravednom Bogu protiv Boga nepravde utjelovljenog u filozofiji njegovih
prijatelja kao i njegovim vlastitim religioznim stavovima. Nakon toga Job je našao utjehu u pomisli na budućnost u kojoj
nepravednosti smrtničkog iskustva mogu biti pravilnije korigirane. Kako nije uspio naći pomoći od ljudi, Job se okrenuo
Bogu. Zatim slijedi velika bitka u njegovom srcu između vjere i sumnje. Konačno, ovaj napaćeni čovjek počinje vidjeti
svjetlo života; njegova napaćena duša raste do novih visina nade i hrabrosti; on može nastaviti s patnjom ili umrijeti, ali
njegova prosvjetljena duša ovom prilikom viče, ‘Moj Izbavitelj živi!’ 148:6.10 Job je bio u pravu kad je doveo u pitanje
doktrinu da Bog kažnjava djecu kako bi kaznio njihove roditelje. Job je bio spreman priznati Božju pravednost, ali je tražio
neki oblik duševnog zadovoljenja u otkrivenju osobnog karakatera Vječnog. Ovo je naša misija na zemlji. Napaćenim
smrtnicima više neće nedostajati utjeha koju čovjek pronalazi u poznavanju Božje ljubavi i u razumijevanju milosti Oca na
nebu. Dok Božja besjeda iz oluje predstavlja veličanstven koncept ovog razdoblja, već ste naučili da Otac ne otkriva sebe
na ovaj način, nego da govori u ljudskom srcu kao tihi, teško prepoznatljivi glas koji kaže: ‘Ovo je put; idi ovamo.’ Zar ne
shvaćate da Bog živi u vama, da je postao to što ste vi kako bi vas učinio onim što je on!’ 148:6.11 Isus je zatim izrekao
ovaj bitni zaključak: “Otac na nebu ne šalje nevolje djeci ljudi. Čovjek pati, kao prvo, zbog nesreća koje nastaju kao
rezultat vremenskih nevolja i nesavršenstva prirode nezrele fizičke egzistencije. Čovjek, dalje, pati od neumoljivih
posljedica zla - kršenja zakona života i svjetla. Konačno, čovjek snosi posljedice svoje vlastite ustrajnosti u pobuni protiv

~ 328 ~
pravednih zakona života i svjetla. Čovjek može i hoće da učini dosta toga što umanjuje njegove vremenske patnje. Ali
jednom za svagda odbacite sujevjerje da Bog nanosi bol i nepravdu čovjeku u ime zlog. Pročitajte Knjigu o Jobu kako bi
vidjeli kolike su zablude o Bogu i među dobrim ljudima; zatim obratite pažnju na to kako Job, usred bolnih nevolja, nalazi
Boga utjehe i spasenja unatoč ovako pogrešnim učenjima. Njegova vjera konačno prodire kroz oblake patnje i opaža
svjetlo života koje se slijeva na njega od Oca u vidu milostivog ozdravljenja i neprolazne ispravnosti.” 148:6.12 Ivan je u
svom srcu dugo preturao ove izreke. Cijeli njegov život je bitno izmijenjen kao rezultat ovih razgovora s Učiteljem u vrtu,
isto kao što je u drugom razdoblju svog života naveo druge apostole da promijene svoja shvaćanja izvora, prirode i svrhe
svagdašnjih ljudskih teškoća. Ali Ivan nikada nije govorio o ovom razgovoru s Učiteljem sve nakon do njegove smrti.

7. ČOVJEK USAHLE RUKE

148:7.1 Uoči druge Pashe neposredno prije polaska apostola i novog zbora evangelista na drugu turneju propovijedi
širom Galileje, Isus je održao govor u glavnoj sinagogi Kafarnauma na temu “Radosti Ispravnog Življenja.” Kad je Isus
završio s govorom, oko njega se okupila velika grupa obogaljenih, hromih, bolesnih i napaćenih osoba koje su tražile
ozdravljenje. U ovoj grupi su između ostalih bili i apostoli, mnogi novi evangelisti i farizejske uhode iz Jeruzalema.
Svugdje gdje je Isus išao (izuev kad je bio u brdima baveći se Očevim poslom) pratilo ga je šest uhoda iz Jeruzalema.
148:7.2 Vođa farizejskih uhoda, dok je Isus stajao i govorio narodu, je naveo čovjeka sa usahlom rukom da mu se obrati i
da pita je li dopušteno u subotu liječiti ili treba sačekati na drugi dan. Kad je Isus vidio čovjeka i čuo njegove riječi, uvidjeo
je da su ga poslali farizeji, te je rekao: “Digni se i stani ispred sviju da te nešto pitam. Ako ti imaš ovcu i kad bi ova ovca u
subotu upala u jamu, ne bi li je prihvatio i izvadio? Je li onda slobodno subotom činiti dobro?” A čovjek odgovori: “Jeste,
Učitelju, slobodno je činiti dobro subotom.” Onda Isus reče obraćajući se svima: “Znam da ste mi poslali ovog čovjeka.
Hoćete da me uhvatite kako ozdravljam u subotu kako bi to protiv mene uzeli. Svi ste se tiho složili da je zakonito pomoći
unesrećenoj ovci koja updane u jamu, kako subotom tako i svakim drugim danom i sad vas pozivam kao svjedoke istine
da je slobodno pokazati ljubav i pažnju subotom, ne samo prema životinjama već i prema ljudima. Koliko je vrijedniji
čovjek od ovce! I dok su svi stajali pred njim u tišini , Isus, obraćajući se čovjeku usahle ruke, reče: “Dođi i stani ispred
sviju da te mogu vidjeti. I kao potvrdu istine da je volja moga Oca da ljudi čine dobro drugima subotom kao i svakim
drugim danom, ako imaš vjeru u svoje ozdravljenje, pozivam te da ispružiš ruku.” 148:7.3 I kako ovaj čovjek ispruži svoju
usahlu ruku, postade mu zdrava kao i druga. Ljudi su se htjeli okrenuti protiv farizeja, ali Isus ih pozva da se smire,
govoreći: “Upravo sam vam rekao da je zakonito činiti dobro subotom, spasiti život, a ne da treba nanositi bol i
udovoljavati svojim krvožednim porivima.” Ljuti, farizeji odoše iz sinagoge i unatoč tome što je bila subota, požuriše u

~ 329 ~
Tiberijadu da se posavjetuju s Herodom i da učine sve što je bilo u njihovoj moći da pobude njegove predrasude kako bi
osigurali suradnju herodovaca protiv Isusa. Ali Herod je odbio da se uroti protiv Isusa, te ih je savjetovao da se obrate
Jeruzalemu. 148:7.4 Ovo je bilo prvo čudo koje je Isus izvršio kao odgovor na izazov svojih neprijatelja. Učitelj je obavio
ovo takozvano čudo, ne kao očitovanje svoje moći ozdravljenja, već kao djelotvoran protest protiv ideje nametanja
subotnjeg blagdana kao besmislenog ograničenja cijelom svijetu. Ovaj se čovjek vratio svom klesarskom pozivu i živio je
život pun zahvalnosti i ispravnosti.

8. POSLJEDNJI TJEDANU BETSAIDI

148:8.1 Posljednji tjedan svog boravka u Betsaidi, jeruzalemske uhode su postale među sobom podijeljene u svojim
stavovima prema Isusu i njegovim učenjima. Trojica uhoda su bili jako impresionirani onih što su vidjeli i čuli. U
međuvremenu u Jeruzalemu, Abraham, mladi i utjecajni član Velikog vijeća, javno je prihvatio Isusova učenja i primio je
krštenje u Šiloamskom bazenu od Abnera. Cijeli Jeruzalem je bio uznemiren ovim vijestima i glasnici su odmah poslani u
Betsaidu da da opozovu dalje djelovanje farizejskih uhoda. 148:8.2 Određeni grčki filozof koji je pridobijen na stranu
kraljevstva tijekom Isusove prethodne turneje Galilejom vratio se sa određenim bogatim Židovimaiz Aleksandrije i još
jednom su pozvali Isusa da dođe u njihov grad kako bi utemeljio školu kojom su željeli povezati učenja filozofije i religije,
kao i bolnicu za oboljele. Ali Isus je ljubazno odbio ovaj poziv. 148:8.3 Otprilike u ovo vrijeme u tabor u Betsaidi stigao je
određeni prorok iz Bagdada po imenu Kimet, koji se bavio transevima. Ovaj je takozvani prorok primao nesvakidašnje
vizije u transu i fantastične snove pri poremećaju sna. Stvorio je veliku zbrku u taboru i Šimun Revnitelj se želio oštro
ponijeti prema ovom samoobmanutom varalici, ali Isus se tome usprotivio i par dana mu je dopustio slobodu djelovanja.
Svi koji su čuli njegova učenja brzo su zaključili da ona nisu bila istinita sa stanovišta Radosne vijesti o kraljevstvu.
Nedugo zatim, Kimet se vratio u Bagdad i sa sobom je poveo jedino pet-šest nestabilnih i neuravnoteženih duša. Ali prije
nego se Isus založio za bagdadskog proroka, David Zebedejev je u suradnji sa određenim samoimenovanim komitetom,
odveo Kimeta na jezero i nakon što ga je više puta gurnuo pod vodu, naložio mu je da se smjesta pokupi i ode iz tabora -
da si podigne tabor ne drugom mjestu. 148:8.4 Istoga dana, određena feničanka po imenu Bet- Marion, postala je tako
fanatična da je izgubila pamet tako da su je, nakon što se umalo udavila neuspješno pokušavajući hodati po vodi, poslali
kući sa njenim prijateljima. 148:8.5 Novi jeruzalemski obraćenik, farizej Abraham, je dao sve svoje materijalne posjede
apostolskoj riznici i ova je kontribucija uvaliko omogućila neposredno slanje stotinu novih evangelista. Andrija je već
oglasio zatvaranje tabora i svi su se spremali bilo ići kući ili slijediti evangeliste u Galileju.

~ 330 ~
 9. OZDRAVLJENJE UZETOG

148:9.1 U petak, 1. listopada, dok je Isus držao svoje posljednje vijećanje s apostolima, evangelistima i drugim vođama
tabora koji je bio u procesu otpuštanja, sa šest farizejskih uhoda smještenih u prvom redu, u prostranoj i proširenoj
prednjoj sobi Zebedejeve kuće, dogodila se jedna od najčudnijih i najjedinstvenijih epizoda cijelog Isusovog života. Učitelj
je ovom prilikom stajao u ovoj velikoj sobi koja je dograđena kako bi ugostila velike mase ljudi u kišnoj sezoni.Kuća je bila
u cjelosti opkoljena masama koje su naprezale uši da čuju, ako ništa drugo, dio Isusovog govora. 148:9.2 Dok je kuća
tako bila pretrpana ljudima i potpuno okružena radoznalim slušateljima, čovjek koji je dugo bio pogođen paralizom došao
je nošen na postelji iz Kafarnauma. Ovaj je uzeti čovjek čuo kako se Isus spremao napustiti Betsaidu i nakon što je
razgovarao s klesarom Aronom koji je nedavno bio ozdravljen, tražio je da ga donesu pred Isusa gdje je namjeravao
tražiti ozdravljenje. Njegovi prijatelji su pokušali ući u Zebedejevu kuću kroz prednja i zadnja vrata, ali se nisu mogli probiti
kroz okupljeni narod.Ali uzeti nije htio prihvatiti poraz; tražio je od svojih prijatelja da nađu ljestve kojima su se popeli na
krov sobe u kojoj je Isus gržao govor i nakon što su izvadili nekoliko crijepova, hrabro su spustili bolesnika konopcima na
njegovom kauču dok se nije našao na podu pred Isusom. Kad je Isus vidio što su učinili, prekinuo je s govorom, dok su se
svi okupljeni divili pred ustrajnošću bolesnika i njegovih prijatelja. Reče uzeti: “Učitelju, nisam imao namjeru da te
prekinem u govoru, ali sam odlučio tražiti ozdravljenje. Nisam poput onih koji su primili ozdravljenje i koji su odmah
zaboravili tvoja učenja. Ja želim da me izliječiš kako bi mogao služiti nebesko kraljevstvo.” Unatoč tome što je bolest ovog
čovjeka bila rezultat njegovih vlastitih grešaka kojima je proćerdao velik dio života, vidjevši njegovu vjeru, Isus je rekao
uzetom: “Ohrabri se, sinko; opraštaju ti se grijesi. Tvoja te vjera spasila.” 148:9.3 Kad su farizeji iz Jeruzalema, zajedno
sa drugim književnicima i pismoznanicima koji su s njima sjedili, čuli Isusove riječi, počeli su govoriti jedni drugima: “Kako
se usuđuje ovaj tako govoriti? Zar ne zna da vrijeđa Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga? Isus smjesta
prozre da su oni tako mislili u svojim srcima i među sobom, pa im reče: “Zašto tako mislite u svojim srcima? Tko ste vi da
meni sudite? Što je lakše, uzetomu reći ‘Opraštaju ti se grijesi,’ ili ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj’? Ali da bi vi koji
svjedočite ove događaje znali da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji, ja ću reći ovom uzetom, ‘Ustani, uzmi
svoju postelju i hajde kući svojoj.'' I kad je Isus završio s govorom, uzeti ustade, smjesta uze svoju postelju i kako se ljudi
pred njim pomjeriše, iziđe naočigled sviju. I svi koji su ovo vidjeli su bili zaprepašteni. Petar je otpustio narod, dok su se
mnogi molili i slavili Boga i jedan drugom govorili kako još nikad nisu tako nešto vidjeli. 148:9.4 I otprilike u ovom času
stigli su glasnici Velikog vijeća da pozovu šest uhoda da se vrate u Jeruzalem. Kad su primili poruku, farizeji su pali u
oštru raspravu među sobom; i nakon što su završili s raspravom, glavni uhoda se vratio u Jeruzalem u pratnji dvojice

~ 331 ~
suradnika, dok su druga trojica priznali svoju veru u Isusa i otišli u jezero gdje ih je Petar krstio i primljeni su u društvo
apostola kao djeca kraljevstva.

POGLAVLJE 149: DRUGA TURNEJA PROPOVIJEDANJA

149:0.1 Druga javna turneja propovijedanja po Galileji započela je u nedjelju 3. listopada 28. godine p.K., te se nastavila
tijekom gotovo tri mjeseca, sve do 30. prosinca. U ovom su projektu sudjelovali Isus i dvanaestorica apostola, u suradnji s
nedavno angažiranim korpusom od 117 evanđelista i brojnim drugim zainteresiranim osobama. Na ovoj su turneji posjetili
Gadaru, Ptolemaidu, Jafiju, Dabarit, Megidu, Jisreel, Skitopol, Tariceju, Hipos, Gamalu, Betsaidu-Julias i mnoge druge
gradove i sela. 149:0.2 Prije polaska na put u nedjelju ujutro, Andrija i Petar su tražili da Isus uputi završne riječi novim
evanđelistima, ali je Učitelj to odbio učiniti, govoreći da nije bilo njegovo uraditi nešto što drugi mogu prihvatljivo učiniti.
Nakon pomnog promišljanja odlučeno je da se narodu obrati Jakov Zebedejev. U zaključak Jakovljevim riječima, Isus je
rekao evanđelistima: “Idite sada dalje da radimo kako smo planirali, a kasnije, kad se pokažete stručnim i vjernim, ja ću
vas zarediti da propovijedate evanđelje kraljevstva." 149:0.3 Na ovoj su turneji samo Jakov i Ivan putovali s Isusom. Petar
i ostali apostoli su svaki sa sobom uzeli desetak evanđelista s kojima su održavali bliski kontakt pri učenju i
propovijedanju. Onako brzo kao su vjernici bili spremni ući u kraljevstvo, tako brzo su ih apostoli primali na krštenje. Isus i
njegova dva prijatelja su intenzivno putovali ova tri mjeseca, često posjećujući dva grada u jednom danu dok su pratili rad
evanđelista i poticali njihova nastojanja na uspostavi kraljevstva. Cijela ova druga turneja propovijedanja prvenstveno
predstavlja pokušaj upućivanja praktičnog iskustva ovom korpusu od 117 novoobučenih evanđelista. 149:0.4 Tijekom tog
razdoblja i kasnije, sve do trenutka konačnog odlaska Isusa i dvanestorice u Jeruzalem, David Zabedejev je održavao
stalno sjedište radova na proširenju kraljevstva u kući svoga oca u Betsaidi. To je bilo uporište Isusovog djelovanja na
zemlji kao i stanica za relaj glasnika koje je David slao među radnike u različite dijelove Palestine i susjednih regija. On je
sve to činio na svoju inicijativu,ali uz odobrenje Andrije. David je upošljavao četrdeset do pedeset glasnika u ovoj
obavještajnoj službi sve šireg i naprednijeg rada kraljevstva. Dok se bavio ovim poslovima, djelomično se izdržavao
svojim starim zvanjem, ribarenjem.

1. ŠIRENJE ISUSOVE SLAVE

149:1.1 U vrijeme prestanka djelovanja tabora u Betsaidi, Isusova se slava, a posebno njegova slava u iscjeljivanju
naroda, proširila kroz sve dijelove Palestine i kroz svu Siriju i okolne zemalje. Nekoliko tjedana nakon što su napustili
Betsaidu, tu su nastavili dolaziti bolesni i kad ne bi pronašli Isusa, saznali bi od Davida gdje se nalazio i ti su išli u potragu
~ 332 ~
za njim. Na ovoj turneji Isus namjerno nije obavljao bilo kakva takozvana čuda ozdravljenja. Ipak, desetine oboljelih su
primile obnovu zdravlja i sreće kao rezultat rekonstruktivne moći snažne vjere koja ih je natjerala u potragu za
ozdravljenjem. 149:1.2 Za vrijeme ove misije počeo se pojavljivati - što se nastavilo ostatkom Isusova života na zemlji -
svojstven i neobjašnjiv slijed pojava ozdravljenja. U toku ta tri mjeseca turneje više od stotinu muškaraca, žena i djece iz
Judeje, Edoma, Galileje, Sirije, Tire, Sidona i s druge strane Jordana bile su korisnici ovog nesvjesnog dara ozdravljenja
koji su primili od Isusa i vraćajući se svojim kućama, doprinijeli su proširenju Isusove slave. I tako su učinili bez obzira na
to što im je Isus svaki put kad je primijetio jedan od tih slučajeva spontanog ozdravljenja, osobno rekao da "nikome ne
govore." 149:1.3 Nama nikada nije otkriveno što se stvarno dogodilo u tim slučajevima spontanog ili nesvjesnog liječenja.
Učitelj nikada nije objasnio apostolima kako su ta iscjeljenja izvršena, osim što je u više navrata jednostavno rekao,
"Vidim kako je iz mene izišla snaga." Jednom je primijetio pri kontaktu s bolesnim djetetom, “Opažam da je iz mene
oslobođen život.” 149:1.4 U nedostatku Učiteljeva izravnog objašnjenja prirode tih slučajeva spontanog ozdravljenja,
preuzetno je s naše strane pokušati objasniti kako su postignuta, ali nam je dopušteno izraviti mišljenje o takvim ljekovitim
pojavama. Vjerujemo da je mnogo tih prividnih čuda ozdravljenja koja su se odigrala u toku Isusove službe na zemlji, bilo
rezultat koegzistencije sljedeća tri snažna, moćna i povezana utjecaja: 149:1.5 Prisutnosti snažne, dominantne i žive vjere
u srcu ljudskog bića koje uporno traži ozdravljenje, zajedno s činjenicom da je takvo ozdravljenje imalo za cilj rađanje
duhovnih plodova, a ne samo puku fizičku obnovu. 149:1.6 Postojanje, istodobno s takvom ljudskom vjerom, velike
simpatije i suosjećanja u utjelovljenom i milostivom Stvoritelju koji je bio Sin Božji i koji je doista posjedovao u svojoj osobi
gotovo neograničene i bezvremenske kreativne moći i povlastice ljekovitosti. 149:1.7 Uz vjeru stvorenja i život Stvoritelja
također treba napomenuti da je taj Bog-čovjek bio personificirani izraz Očeve volje. U dodiru ljudske potrebe i božanske
moći koja ju je u stanju zadovoljiti, kad se ovo dvoje sjedine i ako to nije protivno volji Oca, dolazi do ozdravljenja koje je
nesvjesno ljudskom Isusu, ali koje njegova božanska priroda odmah prepoznaje. Tako, dakle, objašnjenje mnogih takvih
slučajeva ozdravljenja počiva u velikom zakonu koji je nama odavno poznat, naime, da ono što Sin Stvoritelj želi i vječni
Otac hoće, to JEST. 149:1.8 Naše je mišljenje da su u osobnoj Isusovoj prisutnosti postojali određeni oblici duboke
ljudske vjere koji su doslovno i stvarno prinudilisprovedbu ozdravljenja od strane određenih kreativnih snaga i ličnosti
svemira koje su u to vrijeme bile tako intimno povezane sa Sinom Čovječjim. Stoga je zabilježeno kao činjenica da je Isus
često navodio ljude da sami sebe izliječe u njegovoj prisutnosti svojom snažnom, osobnom vjerom. 149:1.9 Mnogi drugi
su tražili ozdravljenje iz posve sebičnih razloga. Određena bogata udovica iz Tire je došla u pratnji svoje svite da traži
ozdravljenje od svojih mnogobrojnih bolesti i dok je slijedila Isusa po Galileji nastavila je nuditi sve više i više novca, kao

~ 333 ~
da je Božja moć bila nešto što se moglo kupiti. A ona nikad nije bila zainteresirana za evanđelje kraljevstva; samo je
tražila ozdravljenje od svojih fizičkih bolesti.

2. STAV NARODA

149:2.1 Isus je razumio umove ljudi. On je dobro znao što je u srcu čovjeka i u slučaju da su njegova učenja ostala
onakva kakvim ih je on predstavio, da je njihov jedini komentar bila nadahnuta interpretacija njegovog zemaljskog života,
tada bi svi narodi i sve religije svijeta brzo prihvatili evanđelje kraljevstva. Dobronamjerni napori Isusovih ranih sljedbenika
da preprave njegova učenja da ih učine prihvatljivim pojedinim narodima, rasama i religijama, samo su vodili stvaranju
učenja koja su bila manje prihvatljiva za sve druge narode, rase i religije. 149:2.2 Apostol Pavao je, u svojim naporima da
povoljno predoči Isusova učenja određenim skupinama svojih suvremenika, napisao mnoga pisma upute i opomene.
Drugi učitelji Isusova evanđelja su učinili isto, ali ni jedan od njih nije ni pomislio da bi neki od tih spisa kasnije biti
povezani i predočeni kao utjelovljenje Isusovih učenja. I tako, dok takozvano kršćanstvo u sebi sadrži više Učiteljeva
evanđelja od bilo koje druge religije, ono također sadrži mnogo toga što Isus nije poučavao. Osim uključivanja mnogih
učenja iz perzijskih misterija i većeg dijela grčke filozofije u rano kršćanstvo, učinjene su dvije velike pogreške: 149:2.3
Nastojanje da se evanđelje direktno nadoveže na židovsku teologiju, kao što se vidi u primjeru kršćanskih doktrina
iskupljenja - učenje da je Isus žrtvovani Sin koji je zadovoljio Očevu oštru pravdu i umirio božanski gnjev. Ova učenja su
nastala u hvalevrijednom naporu da se evanđelje o kraljevstvu učini prihvatljivijim židovskim nevjericima. Iako ovi napori
nisu uspjeli u pokušaju pridobijanja Židova, oni su jako zbuni i otuđili mnoge iskrene duše u svim budućim generacijama.
149:2.4 Druga velika pogreška Učiteljevih ranih sljedbenika, i to ona koju su sve kasnije generacije nastavile činiti, je to
što je kršćanski nauk tako potpuno organiziran oko Isusove osobe. Taj je pretjerani naglasak na ličnosti Isusa u teologiji
kršćanstva imao taj učinak da je zasjenio njegova učenja i otežao Židovima, Muslimanima, Hindusima i drugim istočnim
religijama da prihvate Isusov nauk. Dok ne bismo omalovažavali mjesto Isusove osobe u religiji koja može nositi njegovo
ime, ne želimo dopustiti takvom razmatranju zasjeniti njegov nadahnuti život ili zauzeti mjesto njegove poruke spasenja:
Božjeg očinstva i bratstva ljudi. 149:2.5 Učitelji Isusove religije trebaju prići drugim religijama priznavanjem istina koje su
im zajedničke (od kojih mnoge dolaze izravno ili neizravno iz Isusove poruke), dok se suzdržavaju od postavljanja tolikog
naglaska na razlike. 149:2.6 Dok je, upravo u ovo vrijeme, Isusova slava uglavnom počivala na njegovu ugledu iscjelitelja,
to ne znači da je tu ostala kroz buduće generacije. Kako je vrijeme prolazilo, on je sve više i više tražen radi duhovne
pomoći.Ali fizička ozdravljenja su bila to što je učinilo najizravniji i najneposredniji apel na obične ljude. Isusa su sve više
tražile žrtve moralnog tlačenja i mentalnog maltretiranja, a on ih je uvijek učio putu izbavljenja. Očevi su tražili savjet u

~ 334 ~
vezi s upravljanjem njihovih sinova, a majke su dolazile tražiti pomoć u usmjeravanju njihovih kćeri. Oni koji su čamili u
tami dolazili su k njemu, a on im je pokazao svjetlost života. Njegovo je uho uvijek bilo otvoreno za patnje čovječanstva, a
on je uvijek pomagao onima koji su tražili njegovu službu. 149:2.7 Kad je sam Stvoritelj bio na Zemlji utjelovljen u
ljudskom obličju, bilo je neizbježno da se dogode neke izvanredne stvari. Ali nikad se ne bi trebalo prići Isusu sa
stanovišta tih takozvanih čudesnih pojava. Naučite pristupiti čudima preko Isusa, ali ne učinite pogrešku približavajući se
Isusu kroz čudo. Bitno je obratiti takvu pozornost, bez obzira što je Isus iz Nazareta jedini osnivač religije koji je izvodio
nadmaterijalna djela na zemlji. 149:2.8 Najdivnija i najrevolucionarnija crta Mihaelove misije na zemlji je bila njegov stav
prema ženama. U doba i generaciji kad muškarac nije trebao pozdraviti čak ni svoju vlastitu ženu na javnom jestu, Isus se
usudio povesti žene kao učiteljice evanđelja na svoju treću turneju po Galileji. Imao je veliku hrabrost to učiniti unatoč
rabinskim učenjima da je bilo bolje “da se riječi zakona spale nego da se predaju u ruke žena.” 149:2.9 Isus je u jednoj
generaciji podigao žene iz neučtive anonimnosti i ropskog crnčenja mnogih stoljeća. Sramota je što religija koja se
usuđuje nositi Isusovo ime nije imala moralne hrabrosti slijediti ovaj plemeniti primjer u svom naknadnom odnosu prema
ženama. 149:2.10 Kad je Isus bio među ljudima, oni su mogli vidjeti da je u potpunosti bio slobodan od ondašnjeg
praznovjerja. Nije imao religioznih predrasuda; nikada nije bio netolerantan. On nije imao ničega u svom srcu što je
nalikovalo društvenom antagonizmu. Dok se ponašao u skladu s onim što je bilo dobro u religiji njegovih otaca, nije
oklijevao odbaciti tradicije praznovjerja i ropstva koje su bile djelo ljudi. On se usudio učiti da katastrofe prirode, nesreće
vremena i druga nesrećna događanja nisu vizitacije božanskih prosudbi ili tajnovita dodjeljenja Providnosti. Osudio je
ropsku odanost besmislenim obredima i raskrinkao lažnosti materijalističkog obožavanja. Hrabro je proglasio čovjekovu
duhovnu slobodu i usudio se učiti da su svi smrtnici u tijelu doista i u istini sinovi Boga živoga. 149:2.11 Isus je nadišao
sva učenja svojih prethodnika kad je hrabro postavio čisto srce na mjesto čistih ruku kao obilježje istinske religije. Stavio
je stvarnost na mjesto tradicije i otklonio sve pretenzije taštine i licemjerja. Pa ipak, ovaj neustrašivi Božji čovjek nije dao
oduška destruktivnoj kritici ili potpunom omalovažavanju religioznih, društvenih, ekonomskih i političkih običaja svoga
vremena. Nije bio militantni revolucionar; bio je progresivni evolucionista. Angažirao se na uništavanju onoga što je bilo
samo ako je istovremeno nudio svojim bližnjima vrhunsku zamjenu koja je trebala biti. 149:2.12 Isus je primio poslušnost
od njegovih sljedbenika bez zahtjevanja. Samo su tri čovjeka odbila njegov osobni poziv da ga slijede. Imao je
nesvakidašnju moć privlačnosti, a da se nije držao diktatorski. Zračio je povjerenjem i nitko se nikada nije opirao njegovim
naredbama. Imao je apsolutan autoritet nad svojim učenicima, a da mu nitko nije prigovarao. On je dopustio svojim
sljedbenicima da ga zovu Učiteljem. 149:2.13 Učitelju su se divili svi koji su ga sreli osim onih koji su imali duboke vjerske
predrasude i onih koji su mislili da vide političku opasnost u njegovim učenjima. Narod je zapanjila originalnost i

~ 335 ~
autoritativnost njegovog nauka. Divili su se njegovoj strpljivosti u nošenju s nazadnim i ratobornim osobama. Nadahnuo je
nadu i povjerenje u srca svih koji su došli u dodir s njegovom službom. On njega su strahovali samo oni koji ga nisu
upoznali, a bio je predmet mržnje samo onih koji su u njemu vidjeli predvodnika istine koja je bila predodređena srušiti zlo
i pogreške koje su oni čvrsto i po svaku cijenu držali u svojim srcima. 149:2.14 Izvršio je snažan i neobično fascinantan
utjecaj na njegove prijatelje kao i na neprijatelje. Mnogi su ga slijediti tjednima, samo da čuju njegove umiline riječi i vide
njegov jednostavni život. Odani muškarci i žene su voljeli Isusa s gotovo nadljudskom ljubavi. Što su ga bolje poznavali, to
su ga više voljeli. A sve to još uvijek vrijedi; čak i danas kao i u svim budućim dobima, što više čovjek upoznaje ovog
Boga-čovjeka, to ga više voli i za njim slijedi.

3. NEPRIJATELJSTVO RELIGIOZNIH VOĐA

149:3.1 Bez obzira na povoljan prijem Isusa i njegovih učenja od strane običnih ljudi, religiozne vođe Jeruzalema su bile
sve više uznemirene i antagonističke. Farizeji su formulirali sustavnu i dogmatsku teologiju. Isus je bio učitelj koji je
poučavao kako je povod služio; on nije bio sustavni učitelj. Isus nije učio toliko iz zakona koliko iz života, prispodobama.
(Kad je koristio prispodobu za ilustraciju neke svoje poruke, činio je to s namjerom navođenja samo jedne značajke svoje
priče. Mnoge pogrešne ideje u vezi Isusovih učenja prozilaze iz pokušaja pretvaranja njegovih prispodobi u alegorije).
149:3.2 Religiozne vođe u Jeruzalemu su gotovo posve pomahnitale zbog skorog obraćenja jednog mladića po imenu
Abraham i trojice špijuna koje je Petar krstio, a koji su sada pratili evanđeliste na ovoj drugoj turneji propovijedanja u
obilasku Galileje. Židovske vođe su bile sve više zaslijepljene strahom i predrasudama, dok su im srca otvrdnjela od
ustrajnog odbijanja privlačnih istina evanđelja kraljevstva.Kad ljudi namjerno zatvore uši pred apelom duha koji je u njima,
teško da se može bilo što učiniti da se izmijeni njihov stav. 149:3.3 Kad se Isus prvi put sreo s evanđelistima u taboru u
Betsaidi, rekao je u zaključak svom obraćanju: “Trebate zapamtiti da u tijelu i umu - emocionalno - ljudi reagiraju
individualno. Jedino što je ujednačeno među ljudima je unutarnji duh. Iako se božanskih duhovi mogu donekle razlikovati
u prirodi i opsegu njihovih iskustava, oni svi jednako reagiraju na sve duhovne apele. Samo putem i apelom tom duhu,
čovječanstvo ikada može postići jedinstvo i bratstvo." No, mnogi od vođa Židova bijahu zatvorili vrata svojih srca pred
duhovnim apelom evanđelja. Od tada nisu prestajali planirati i spletkariti u cilju Učiteljeva uništenja.Oni su bili uvjereni da
je Isus morao biti uhićen, osuđen i pogubljen kao vjerski prijestupnik, prekršitelj najvažnijih učenja židovskog svetog
zakona.

~ 336 ~
 4. NAPREDAK TURNEJE PROPOVIJEDANJA

149:4.1 Isus je vrlo malo obavljao javne rade na ovoj turneji propovijedanja, ali je vodio brojne večernje tečajeve s
vjernicima u većini gradova i sela gdje se slučajno našao s Jakovom i Ivanom. Na jednom od tih večernjih sastanaka
jedan od mlađih evanđelista je postavio Isusu pitanje o ljutnji, a Učitelj je između ostalog rekao u odgovoru: 149:4.2
"Ljutnja je materijalna manifestacija koja predstavlja, u općem smislu, mjerilo neuspjeha duhovne prirode da uspostavili
kontrolu nad kombiniranom intelektualnom i fizičkim prirodom. Ljutnja pokazuje nedostatak tolerantne bratske ljubavi, te
nedostatak samopoštovanja i samokontrole. Ljutnja uništava zdravlje, unižava um i staje na put djelovanju duha-učitelja
koji živi u čovjekovoj duši. Zar niste čitali u Pismima da ‘gnjev ubija ludog čovjeka,’ te da se ‘čovjek razdire u svom
gnjevu’? Da ‘tko je spor u gnjevu, velike je razboritosti,’ dok ‘onaj koji je nabusite naravi pokazuje ludost’? Svi znate da
‘blag odgovor ublažava jarost,’ a ‘riječ osorna uvećava srdžbu.’ ‘Diskrecija odgađa bijes’, dok ‘grad razvaljen i bez zidova,
takav je čovjek koji nema kontrolu nad samim sobom.’ ‘Jarost je okrutna i srdžba žestoka.’ ‘Gnjevljiv čovjek zameće
svađu, a naprasit umnožava svoje prijestupe.’ ‘Ne budi nagao u duhu, jer gnjev počiva u njedrima bezumnih.’’ Prije nego
što je Isus završio s govorom, on je dalje rekao: “Neka vašim srcima tako dominira ljubav da vas vaš duh-vodič lako može
isporučiti od sklonosti davanja oduška tim izljevima životinjskog bijesa koji nisu u skladu sa statusom božanskih sinova.”
149:4.3 Istom ovom prilikom Učitelj je govorio okupljenima o poželjnosti posjedovanja izbalansiranog karaktera. Priznao je
da je većini ljudi bilo potrebno ovladati nekim životnim pozivom, ali je izrazio žaljenje zbog svake tendencije prema uskoj
specijalizaciji, kao i čovjekovoj sklonosti da postane uskogrud i ograničen u životnim aktivnostima. Skrenuo im je
pozornost na činjenicu da svaka vrlina, ako se odvede u krajnost, može postati porok. Isus je uvijek zagovarao
umjerenost i učio dosljednost - proporcionalnu prilagodbu životnih problema. On je istakao da se previše simpatije i
sažaljenja može izroditi u ozbiljnu emocionalnu nestabilnost; da entuzijazam može voditi fanatizmu. Pozvao se na primjer
jednog od svojih bivših suradnika čija je mašta vodila vizionarskim i nepraktičnim poduzećima. Istovremeno ih je upozorio
na opasnosti koje izviru iz tuposti pretjerano konzervativne osrednjosti. 149:4.4 Isus je onda govorio o opasnostima
hrabrosti i vjere, koje ponekad navode nepromišljene duše na nesmotrenost i preuzetnost. Također je pokazao kako
razboritost i oprez, ako se odvedu predaleko, vode kukavičluku i neuspjehu. Pozvao je svoje slušatelje da teže postići
originalnost dok izbjegavaju svaku sklonost prema ekscentričnosti. Zalagao se za suosjećanje bez sentimentalnosti,
pobožnost bez licemjernosti. Učio je bogoštvoljenju bez straha i praznovjerja. 149:4.5 Nije toliko bilo ono što je Isus učio o
uravnoteženom karakteru što je impresioniralo njegove suradnike, koliko je to bila činjenica da je njegov vlastiti život bio
takav rječiti primjer njegovog učenja. Živio je usred stresa i oluje, a da nikada nije ni trepnuo. Njegovi su ga neprijatelji

~ 337 ~
stalno nastojali uhvatiti u zamku, ali to nikada nisu uspjeli. Mudri i učeni su mu pokušavali podvaliti, ali se nije spotaknuo.
Pokušali su ga uvući u raspravu, ali su njegovi odgovori uvijek bili osvijetljeni, dostojanstveni i konačni. Kad je bio prekinut
u svojim raspravama s višestrukim pitanja, njegovi su odgovori uvijek bili značajni i uvjerljivi. Nikada nije posegnuo za
nečasnim taktikama podnoseći neprestani pritisak od njegovih neprijatelja koji nisu oklijevali upotrijebiti svaku vrstu
lažnog, nepoštenog i neispravnog napada na njega. 149:4.6 Iako je istina da se mnogi muškarci i žene moraju marljivo
posvetiti nekom zvanju kako bi sebi obezbijedili za život, ipak je posve poželjno da ljudska bića njeguju širok spektar
kulturnog poznavanja života kakav se živi na zemlji. Istinski obrazovane osobe neće biti zadovoljne ostati u neznanju o
životima i djelima njihovih kolega.

5. LEKCIJA U VEZI ZADOVOLJSTVA

149:5.1 Kad je Isus bio u posjetu grupi evanđelista koji su radili pod nadzorom Šimuna Revnitelja, tijekom večernje
sjednice Šimun je upitao Učitelja: "Zašto su neki ljudi srećniji i zadovoljniji od drugih? Je li osjećaj zadovoljstva stvar
religioznog iskustva?" Isus je između ostalog rekao u odgovor na Šimunovo pitanje: 149:5.2 "Šimune, neke osobe su
prirodno srećnije od drugih. Mnogo, vrlo mnogo, u životu ovisi o čovjekovoj spremnosti da se povede i upravi za
djelovanjem Očeva duha koji u njemu živi. Zar niste čitali u Pismima riječi mudrog čovjeka da je 'duh čovječji svijeća
gospodnja; ona istražuje sve do dna utrobe’? I dalje, da takvi smrtnici koji slijede upravu duha kažu: ‘Na ugodnu zemlju
padoše mi konopi; vrlo mi je mila moja baština.’ ‘Malo u pravednika je bolje od bogatstva mnogih opakih,’ jer ‘dobar čovjek
mora biti zadovoljan u sebi.’ ‘Veselo srce razvedrava lice i na gozbi je bez prestanka. Bolje je malo s poštovanjem
Gospodina nego veliko blago i s njime nemir. Bolji je obrok povrća gdje je ljubav, od utovljena vola gdje je mržnja. Bolje je
malo s pravednošću, nego veliki prihodi bez pravičnosti.’ ‘Veselo je srce dobro kao izvrstan lijek.’ ‘Bolje je malo s
pribranosti, nego izobilje s tugom i pusta tlapnja.’ 149:5.3 "Velik dio čovjekove tuge dolazi od razočaranja njegovih
ambicija i ranjavanja njegova ponosa. Iako ljudi sebi duguju ostvariti najbolji mogući život na zemlji, nakon što u tom
nastojanju iskreno date sve od sebe, trebate radosno prihvatiti svoju sudbinu i pokazati snalažljivost u najboljem
mogućem korištenju onoga što vam je palo u ruke. Prevelik dio čovjekovih nevolja nastaje u tlu straha njegovog prirodnog
srca. ‘Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni.’ ‘Opaki su poput mora uzburkanog, jer se ne mogu smiriti, nego im valovi mulj
i blato izmeću; nema mira, kaže Bog, za grešnike.’ 149:5.4 "Ne tražite, dakle, lažni mir i prolaznu radost, nego osiguranje
vjere i pouzdanje božanskog sinovstva koje daje smirenost, zadovoljstvo i vrhovnu radost u duhu." 149:5.5 Teško da je
Isus smatrao ovaj svijet "dolinom suza." Prije je na njega gledao kao na porođajnu sferu vječnih i besmrtnih duhova na
usponu prema Raju, "dolinu dušinog odlučivanja."

~ 338 ~
 6. "STRAH OD BOGA”

149:6.1 Bilo je to u Gamali, tijekom večernje sjednice, da je Filip rekao Isusu: "Učitelju, zašto Pismo kaže da nam se
trebamo 'bojati Gospodina,' a ti nam kažeš da gledamo Oca na nebu bez straha? Kako ćemo uskladiti ta učenja?" Isus je
ovako odgovorio Filipu: 149:6.2 "Djeco moja, ne čudi me da postavljate takva pitanja. U početku su ljudi samo putem
straha mogli naučiti poštovanje, ali ja sam došao da se otkrije Očeva ljubav, tako da budete privučeni obožavanju Vječnog
privlačnom silom sinove spoznaje koju postižete u ljubavi, i svojim uzvraćanjem na Očevu duboku i savršenu ljubav. Ja
vas želim izbaviti od okova ropskog straha kojim sebe tjerate na neprijatno služenje ljubomornog i gnjevnog Kralja-Boga.
Želim da znate da između Boga i čovjeka vlada odnos Oca i sina, tako da s radošću možete ući u blaženu i veličanstvenu
slobodnu štovanja pravednog i milosrdnog Boga-Oca ljubavi. 149:6.3 "Ovaj će 'strah od Boga' imati različita značenja u
budućim dobima, razvijajući se od straha, kroz tjeskobu i strijepnju, do strahopoštovanja. A onda vas od strahopoštovanja
ja želim povesti nagore, kroz uvid, spoznaju, realizaciju i uvažavanje, do ljubavi. Kad čovjek ne vidi ništa drugo osim djela
Božjih, on je ponukan na strah od Svevišnjeg; ali kad počne shvaćati i doživljavati ličnost i karakter živoga Boga, on je sve
više ponukan na ljubav prema tako dobrom i savršenom, sveopćem i vječnom Ocu. I upravo je to mijenjanje čovjekova
odnosa prema Bogu to što čini poslanje Sina Čovječjega na zemlji. 149:6.4 "Inteligentna djeca ne moraju strahovati od
svog oca kako bi mogla primiti dobre darove iz njegove ruke; ali kada prime obilje dobrih darova po diktatu očeve ljubavi
prema njegovim sinovima i kćerima, ta djeca koja su primila ljubav odgovaraju na ovo prepoznavanje i cijene tako
darežljivo dobročinstvo. Božja dobrota vodi obraćenju; Božja blagonaklonost navodi na službu; Božja milost vodi
spasenju; dok Božja ljubav vodi inteligentnom i velikodušnom obožavanju. 149:6.5 "Vaši preci su se bojali Boga jer je bio
moćan i tajanstven. Vi ga trebate obožavati jer je veličanstven u ljubavi, obilan u milosti i slavan u istini. Božja moć rađa
strah u srcu čovjeka, ali plemenitost i pravednost njegove ličnosti začinju poštovanje, ljubav i dragovoljno obožavanje.
Poslušan i privržen sin se neće bojati i strepiti pred moćnim i plemenitim ocem. Ja sam došao na svijet staviti ljubav na
mjestu straha, radost na mjestu tuge, povjerenje na mjestu strave, služenje i zahvalno bogoslužje na mjestu ropskih
okova i besmislenih ceremonija. Ali, onima koji su u tami još uvijek vrijedi da je ‘strah Gospodnji početak mudrosti.’ No,
nakon punijeg ukazanja svjetla, sinovi Boga će biti ponukani hvaliti Beskonačnog zbog onoga što on jeste,umjestu što će
od njega strahovati zbog onoga što on čini. 149:6.6 "Kad su djeca mlada i nepromišljena, njih se mora upozoriti da
poštuju svoje roditelje; ali kad odrastu i postanu zahvalniji vrijednosti roditeljske službe i zaštite, ona dolaze, kroz
razumijevanje poštivanja i povećanje naklonosti, na tu razinu iskustva, gdje zapravo vole svoje roditelje radi onoga što oni
jesu, a ne radi onoga što su učinili. Otac prirodno voli svoje dijete, ali dijete mora razviti svoju ljubav prema ocu od straha

~ 339 ~
od onoga što otac može učiniti, te putem bojazni, strijepnje, ovisnosti i poštovanja doći do zahvalnosti i srdačnosti iskrene
ljubavi. 149:6.7 "Vama je rečeno 'strahuj od Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek.' Ali ja sam vam došao
dati novu i veću zapovijed. Ja bih da 'ljubite Boga i naučite činiti njegovu volju, jer je to najveći privilegij oslobođenih
sinova Božjih.' Vašim je ocima rečeno da imaju ‘strah od Boga - Svemogućeg Kralja. ’Ja vas učim da 'Ljubite Boga -
Svemilosrdnoga Oca.' 149:6.8 "U kraljevstvu nebeskom, koje sam došao proglasiti, nema visokog i moćnog kralja; to je
kraljevstvo božanska obitelj. Općepriznati i bezrezervni primatelj obožavanja i središte ovog rasprostranjenog bratstva
inteligentnih bića je moj Otac i vaš Otac. Ja sam njegov Sin, a vi ste također njegovi sinovi. Stoga je vječno istina da smo
vi i ja braća na nebeskoj razini, a tim više jer smo postali braća u tijelu zemaljskog života. Prestanite, dakle, strahovati od
Boga kao kralja ili ga posluživati kao gospodara; naučite ga štovati kao Stvoritelja; ukažite mu čast kao Ocu vaše mladosti
u duhu; volite ga kao milosrdnog branitelja; i na kraju ga obožavajte kao brižnog i svemudrog Oca svoje zrelije duhovne
spoznaje i uvažavanja. 149:6.9 "Od pogrešnih koncepcija Oca na nebu izrastaju mnoge pogrešne ideje o poniznosti i
javlja se velik dio licemjerja. Čovjek može biti crv od prašine po prirodi i porijeklu, ali kad u njega dođe boraviti duh Oca
mojega, taj čovjek postaje božanski u svojoj sudbini. Darovani duh moga Oca sigurno će se vratiti svom božanskom
izvoru i razini kozmičkog porijekla, dok će ljudska duša smrtnog čovjeka postati preporođeno dijete ovog unutarnjeg duha
koji se sigurno penje s božanskim duhom u samu prisutnost vječnoga Oca. 149:6.10 "Poniznost, štoviše, postaje smrtni
čovjek koji primi sve te darove od Oca na nebu, iako postoji božansko dostojanstvo vezano za sve takve kandidate vjere u
vječnom usponu nebeskog kraljevstva. Besmislene i ropske prakse razmetljive i lažne poniznosti su nespojive s
uvažavanjem izvora spasenja i priznavanjem sudbine duša koje su rođene od duha. Poniznost pred Bogom je sasvim
prikladna u dubini vaših srca; blagost pred ljudima je pohvalna; ali je licemjernost preuzetne poniznosti koja traži
prepoznavanje ljudi djetinjasta i nedostojna prosvijetljenih sinova kraljevstva. 149:6.11 "Dobro je biti krotak pred Bogom i
imati samokontrolu pred ljudima, ali neka vaša krotkost ima duhovno porijeklo, a ne samoobmanjivi prikaz osjećaja
umišljene superiornosti. Prorok je dobro rekao da čovjek treba: ‘Smjerno s Bogom hoditi,’ jer dok je moj Otac na nebu
Beskonačni i Vječni, on također živi ‘s onim koji je skrušena uma i skromna duha. ’ Moj Otac mrzi ponos, prezire
licemjerstvo i gnuša se od nepravde. A to je kako bi naglasio vrijednost iskrenosti i savršenog povjerenja u potporu ljubavi
i vjerno vodstvo nebeskog Oca, da sam se često pozivao na malo dijete kao ilustraciju stava uma i odgovora duha koji su
tako bitni za ulazak smrtnog čovjeka u stvarnosti duha nebeskog kraljevstva. 149:6.12 “Dobro je prorok Jeremija opisao
mnoge smrtnike kad je rekao: ‘Ti si blizu Boga u ustima, a daleko od njega u srcu. ’A zar niste pročitali to strašno
upozorenje proroka koji je rekao: ‘Svećenici njihovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi bale za novac. A istovremeno
oni ispovijedaju pobožnost i govore da je Gospod s njima.’ Zar niste primili upozorenje da se čuvate onih ‘koji govore

~ 340 ~
slatko sa svojim susjedima, a pakost je u njihovim srcima,’ onih koji ‘laskaju ustima, a srce im je puno zloće’? Od svih
žalosti koje mogu snaći povjerljiva čovjeka, niti jedna nije toliko strašna kao da se nađe 'ranjen u kući prijatelja kojem je
vjerovao.’’

7. POVRATAK U BETSAIDU

149:7.1 Andija je, u dogovoru s Šimunom Petrom i uz odobrenje Isusa, uputio Davida u Betsaidi da otpremi glasnike
raznim propovijedačkim skupinama s uputama da prekinu turneju i da se vrate u Betsaidu kad god stignu u četvrtak, 30.
prosinca. Na ovaj kišni dan, svi apostoli i evanđelisti koji su radili na poučavanju su stigli u Zebedejevu kuću prije večere.
149:7.2 Skupina je ostala zajedno preko subote, smještena u raznim domovima u Betsaidi i obližnjem Kafarnaumu, nakon
čega su svi dobili dva tjedna odmora da mogu otići svojim obiteljima, u posjet prijateljima ili u ribolov. Dva ili tri dana koja
su bili zajedno u Betsaidi bila su doista uzbudljiva i inspirativna; čak su i stariji učitelji mnogo naučili slušajući kako mladi
propovjednici govore o svojim iskustvima. 149:7.3 Od 117 evanđelista koji su sudjelovali u ovoj drugoj turneji
propovijedanja u obilasku Galileje, samo je nekih sedamdeset i pet položilo ispit stvarnog iskustva javljajući se na dužnost
na kraju dva tjedna odmora. Isus je s Andrijom, Petrom, Jakovom i Ivanom ostao u Zebedejevoj kući i proveo mnogo
vremena u razgovorima o dobrobiti i proširenju kraljevstva.

POGLAVLJE 150: TREĆA TURNEJA PROPOVIJEDI

150:0.1 U NEDJELJU navečer, 16. siječnja 29. godine poslije Krista, Abner je stigao u pratnji Ivanovih apostola u
Betsaidu, gdje je narednog dana održao zajedničku sjednicu s Andrijom i Isusovim apostolima. Abner i njegovi suradnici
su održavali tabor u Hebronu i imali su običaj povremeno doći u Betsaidu na ove sastanke. 150:0.2 Među brojnim
pitanjima koja su raspravljali na ovim zajedničkim sjednicama bilo je pomazanje bolesnika određenim uljima uz molitvu za
ozdravljenje. Isus je ponovo odbio sudjelovati u njihovim diskusijama ili se izjasniti u vezi njihovih zaključaka. Ivanovi
apostoli su uvijek koristili ulja za pomazanje u služenju bolesnima i napaćenim i htjeli su to ozvaničiti kao zajedničku
praksu za obje grupe, ali su Isusovi apostoli odbili da se vežu takvim pravilom. 150:0.3 U utorak 18. siječnja, dvadeset
četvorici se pridružilo nekih sedamdeset pet iskusnih evangelista u Zebedejevoj kući, gdje su se spremali krenuti na treću
turneju propovijedi u obilasku Galileje. Ova treća misija je trajala sedam tjedana. 150:0.4 Evangelisti su odaslani u
skupinama od pet, dok su Isus i dvanaestorica uglavnom putovali zajedno, a apostoli su po potrebi išli krstiti vjernike dva
po dva. Skoro dva tjedna Abner i njegovi suradnici su također surađivali s evangelistima, savjetujući ih u radu i krsteći

~ 341 ~
vjernike. Posjetili su Magdalu, Tiberijadu, Nazaret i sve veće gradove i sela centralne i južne Galileje, sva mjesta koja su
prije posjetili i mnoga druga. Bila je to njihova posljednja poruka Galileji, izuzev njezinim sjevernim dijelovima.

1. KORPUS EVANGELISTICA

150:1.1 Od svih hrabrih poduzeća Isusovog zemaljskog života, najčudesnija je njegova iznenadna najava navečer 16.
siječnja ove godine, kad je rekao: "Sutra ujutro ćemo zvanično postaviti deset žena za izvršenje radova u poslovima
kraljevstva." Na početku dvotjednog odmora dok su apostoli i evangelisti izbivali iz Betsaide, Isus je rekao Davidu da
pozove svoje roditelje da se vrate svojoj kući i da pošalje glasnike da pozovu iz Betsaide deset odanih žena koje su bile
aktivne u administraciji bivšeg tabora i natkrivene bolnice. Svaka je već čula upute koje su bile upućene novim
evangelistima, ali ni njima ni njihovim učiteljima nije palo na pamet da se Isus usudio postaviti žene na poziciju službenih
učiteljica evanđelja kraljevstva i služiteljica bolesnicima. Ovih deset žena koje je Isus odabrao i postavio bile su: Suzana,
kćer bivšeg učitelja nazaretske sinagoge; Ivana, žena Kuza, upravitelja Heroda Antipe; Elizabeta, kći bogatog Židova iz
Tiberijade i Sefore; Marta, starija sestra Andrije i Petra; Rahaela, snaha Učiteljevog zemaljskog brata Jude; Nasanta,
kćerka Elmana, sirijskog liječnika; Milka, rodica apostola Tome; Ruta, najstarija kćerka Matije Levija; Kelta, kćerka
rimskog stotnika; i Agamana, udovica iz Damaska. Isus je ovoj grupi kasnije pripojio još dvije žene - Mariju Magdalenu i
Rebeku, kćerku Josipa iz Arimateje. 150:1.2 Isus je ovlastio ove žene da same odluče o obliku svoje organizacije i rekao
Judi da obezbijedi sredstva za njihovu opremenu i teretne životinje. Žene su odabrale Suzanu kao upraviteljicu i Ivanu kao
blagajnicu. Žene su se nadalje same brinule za svoja sredstva; nikada se više nisu oslanjale na Judu za podršku. 150:1.3
Bilo je gotovo za nevjerovati u vrijeme kad ženama nije bilo dopušteno da se pojave na glavnom katu sinagoge (već
jedino u gornjim sobama), vidjeti kako su ovom prilikom žene priznate kao zvanične učiteljice novog evanđelja kraljevstva.
Ovlasti i upute koje je Isus dao ovim ženama koje je postavio na poziciju učiteljica evanđelja i služiteljica bolesnicima,
predstavljaju proglas emancipacije koji je zauvijek oslobodio ženski rod; muškarac više ne može smatrati ženu duhovno
inferiornom. Bio je to definitivan šok svima, pa čak i dvanaestorici apostola. Bez obzira što su mnogo puta čuli kako Učitelj
govori da "u kraljevstvu nebeskom nema bogatog i siromašnog, slobodnjaka i roba, muškarca i žene, već su svi jednaki
kao sinovi i kćerke Boga," bili su doslovce zapanjeni kad je odlučio sužbeno imenovati ovih deset žena na poziciju vjerskih
učiteljica i dopustiti im da s njima putuju. Cijela zemlja je potresena ovom odlukom koju su Isusovi neprijatelji okrenuli
protiv njega, dok su sve žene vjernice u radosnu vijest kraljevstva odlučno stale u podršku svojih odabranih sestara i
čvrstim glasom izrazile svoje odobravanje ovog zakašnjelog priznanja ženine pozicije u području religijskog rada.
Neposredno nakon Učiteljeve smrti apostoli su poštovali ovaj stav emancipacije i priznanja žena, iako su se kasnije

~ 342 ~
generacije vratile svojim starim običajima. Tijekom ranih dana kršćanske crkve žene su djelovale kao učiteljice i
služiteljice, te su nazivane đakonicama koje su kao takve uživale opće priznanje. Ali Pavao, unatoč tome što je prihvaćao
ove ideje teoretski, nikada ih nije učinio dijelom svojih osobnih stavova i nije ih sproveo u praksi.

2. ZASTOJ U MAGDALI

150:2.1 Kad je apostolska skupina putovala iz Betsaide, žene su putovale na kraju kolone. Na sjednicama, uvijek su kao
grupa sjedile ispred i desno od govornika. U sve većem broju, žene su postajale vjernice u evanđelje kraljevstva i svaki
put kad su se htjele nasamo posavjetovati s Isusom ili jednim od apostola, nailazile su na beskrajne neprijatnosti. Ali sada
je sve to promijenjeno. Kad god je bilo koja vjernica željela vidjeti Učitelja ili razgovarati s apostolima, obraćale su se
Suzani i u društvu jedne od dvanaest žena evanđelista, odmah su imale prilike doći u prisutnost Učitelja ili jednog od
njegovih apostola. 150:2.2 Žene su u Magdali prvi put pokazale svoju učinkovitost i opravdale mudrost koja ih je odabrala.
Andrija je nametnuo stroga pravila ponašanja svojim suradnicima u vezi osobne suradnje sa ženama, naročito ženama
sumnjivog karaktera. Kada su stigli u Magdalu, ovih deset žena su slobodno mogle ući u kuće koje su bile na zlu glasu i
donijeti Radosnu vijest svim njihovim žiteljkama. Kada su služile bolesnicima, bile su se u prilici intimno prići svojim
unesrećenim sestrama. Kao rezultat službe ovih deset žena (koje su kasnije postale poznate kao dvanaest žena) u ovom
je mjestu Marija Magdalena pridobijena na stranu kraljevstva. Kroz slijed nesrećnih događaja i kao rezultat stava
uglednog društva prema ženama koje su počinile takve pogreške suda, Marija se našla u jednoj takvoj neslavnoj kući u
Magdali. Marta i Rahaela su Mariji jasno rekle da su vrata kraljevstva bila širom otvorena svima, uključujući osobe proput
nje same. Marija je vjerovala u radosnu vijest i sutradan je primila krštenje od Petra. 150:2.3 Marija Magdalena je postala
najučinkovitija učiteljica evanđelja među tom skupinom od dvanaest evangelistica. Bila je postavljena na ovu dužnost
zajedno s Rebekom u Jotapati otprilike četiri tjedna nakon što je prihvatila Isusova učenja. Marija i Rebeka, s ostalima iz
ove skupine, nastavile su vjerno i učinkovito raditi na prosvjetljenju i uzdizanju svojih potlačenih sestara do kraja Isusovog
života na zemlji; i prilikom posljednje i tragične epizode u drami Isusovog života, unatoč tome što su osim jednog svi
apostoli bili pobjegli sa scene događaja, sve su žene bile prisutne i niti jedna ga nije izdala.

3. SUBOTA U TIBERIJADI

150:3.1 Andrija je u skladu s Isusovim uputama povjerio subotnju službu apostolske grupe ženama. To je, naravno,
značilo da se služba nije mogla održati u novoj sinagogi. Žene su odabrale Ivanu da održi govor ovom prigodom, a
sastanak je održan u banketnoj dvorani Herodove nove palače, dok je Herod bio u Juliji u Pereji. Ivana je čitala iz Pisma u
~ 343 ~
vezi aktivnosti žena u vjerskom životu Izraela, pominjući Miriam, Deboru, Esteru i druge. 150:3.2 Kasno te večeri Isus je
održao nezaboravan govor o magiji i praznovjerju" pred ovom raznolikom grupom sljedbenika. U ovo vrijeme pojava
sjajne i navodno nove zvijezde je smatrana znakom da je na zemlji rođen neki veliki čovjek. Kako je nedavno primijećena
takva zvijezda, Andrija je pitao Isusa da li su ta uvjerenja bila osnovana. U svom dugom odgovoru na Andrijino pitanje,
Učitelj se upustio u temeljitu raspravu cijelog predmeta ljudskog praznovjerja. Isusove izjave ovom prilikom mogu se
sažeti i izraziti suvremenim jezikom na sljedeći način: 150:3.3 Putanje nebeskih zvijezda nemaju veze s događajima
ljudskog života na zemlji. Astronomija je vrijedna znanost, dok astrologija predstavlja masu praznovjernih grešaka koje
nemaju mjesta u evanđelju kraljevstva. 150:3.4 Ispitivanje iznutrice neke nedavno ubijene životinje ne može otkriti ništa o
vremenu, budućim događajima ili ishodima ljudskih poslova. 150:3.5 Duhovi mrtvih se ne vraćaju na zemlju da
komuniciraju sa svojim obiteljima ili svojim negdašnjim prijateljima koji su još na životu. 150:3.6 Amajlije i relikvije ne liječe
bolesti, ne štite od nesreće ili ne utječu na zle duhove; vjerovanje u sva ta materijalna sredstva u pokušaju utjecaja na
duhovni svijet nije ništa drugo nego duboko praznovjerje. 150:3.7 Dok ždrijeb može biti zgodan način rješavanja manjih
poteškoća, ovo nije metoda za otkrivanje božanske volje. Takvi rezultati su isključivo pitanja materijalne sreće.Jedini način
komunikacije s duhovnim svijetom je u obdarenju unutarnjeg duha koji ljudski rod prima od Oca, u suradnji s izlivenim
duhom Sina i sveprisutnim utjecajem Beskonačnog Duha. 150:3.8 Vračanje, magija i vještičarenje su praznovjerja neukih
umova, kao i zablude magije. Vjerovanje u magične brojeve i nagovještaje dobre i zle sreće nije ništa drugo nego čisto i
neosnovano praznovjerje. 150:3.9 Tumačenje snova je najvećim dijelom stvar praznovjerja i neosnovani sustav
neinformirane i fantastične špekulacije. Evanđelje kraljevstva nema ništa zajedničkog s proročkim svećenicima primitivne
religije. 150:3.10 Dobri i zli duhovi ne mogu živjeti u materijalnim simbolima od gline, drveta ili metala; idoli nisu ništa
drugo nego materijal od kojeg su napravljeni. 150:3.11 Djela vračara, čarobnjaka, magičara i vještica vuku porijeklo iz
praznovjerja Egipćana, Asiraca, Babilonaca i starih Kanaanaca. Amajlije i svakojaka vračanja nemaju učinka bio u
stjecanju naklonost dobrih duhova ili obrani od tobožnjih zlih duhova. 150:3.12 Izvrgao je i odbacio njihovo vjerovanje u
uroke, kušnje, čaranje vještica, kletve, znakove, ljubavčice, zamršene čvorove i sve ostale besmislene i ropske oblike
praznovjerja.

4. SLANJE APOSTOLA U PAROVIMA

150:4.1 Iduće večeri, nakon što je okupio dvanaestoricu apostola, Ivanove apostole i novoformirani zbor žena, Isus je
rekao: "Vidite i sami da je žetva velika, ali radnika malo. Neka se svi, stoga, pomolimo Bogu da nam pošalje još više
radnika u ova polja. Ja ću ovdje ostati da utješim i poučim mlade učitelje, a vas starije šaljem da propovijedate evanđelje

~ 344 ~
u cijeloj Galileji i da učite narod brzo dok je zemlja još mirna i pod kontrolom." Onda je formirao sljedeće parove apostola:
Andriju i Petra, Jakova i Ivana Zebedejevog, Filipa i Nataniju, Tomu i Matiju, Jakova i Judu Alfejevog, Šimuna Revnitelja i
Judu Iskariotskog. 150:4.2 Isus je odredio datum kad su se dvanaestorica apostola trebali okupiti u Nazaretu i na
rastanku je rekao: "Na ovoj misiji nemojte ići u paganske gradove, niti u Samariju, već jedino tražite izgubljene ovce iz
doma Izraelova. Propovijedajte evanđelje kraljevstva i proglasite istinu spasenja da je čovjek sin Boga. Ne zaboravite da
učenik nije veći od svoga učitelja i da sluga nije veći od svog gospodara. Dosta je da učenik bude jednak svome učitelju i
da sluga postane kao njegov gospodar. Ako su se neki usudili nazvati gospodara kuće suradnikom Belzebuba, koliko će
više oni tako smatrati njegove ukućane! Ali nemojte se bojati ovih bezvjernih neprijatelja. Kažem vam da ništa nije
skriveno što se neće otkriti; niti je išta tajno što se neće doznati. Što sam vas učio privatno, to propovjedajte s mudrošću
na otvorenom. Što sam vam otkrio u najskrovitijim sobama, to proglasite u pravo vrijeme s krovova. A ja vam kažem,
prijatelji moji i učenici, ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a koji nisu u stanju uništiti dušu; radije stavite svoje povjerenje u
Onoga koji je u stanju održati tijelo i spasiti dušu. 150:4.3 “Ne prodaje li se pet vrabaca za dva novčića?Ipak, kažem vam
da ni jedan od njih nije zaboravljen od Boga. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene! Ne bojte se! Vi ste vrijedniji od
mnogo vrabaca. Nemojte se sramiti mojih učenja; idite po svijetu navješćujući mir i dobru volju, ali nemojte sebe varati -
mir neće uvijek pratiti moja učenja. Došao sam donijeti mir na zemlju, ali kada ljudi odbiju moj dar, dolazi do podjele i
previranja. Kada cijela obitelj primi evanđelje kraljevstva, istinski mir ostaje u kući; ali kada neki u obitelji uđu u kraljevstvo
a drugi odbace evanđelje, takva podjela može donijeti samo tugu i patnju. Radite iskreno na spasenju cijele obitelji kako
ne bi čovjekovi neprijatelji bili oni iz njegove kuće. Ali, nakon što učinite sve što je u vašoj moći za sve pripadnike svake
obitelji, kažem vam da onaj koji voli oca ili majku više nego što voli ovo evanđelje nije vrijedan kraljevstva." 150:4.4 Kad
su dvanaestorica čuli ove riječi, počeli su se spremati za put. I nisu se ponovo okupili sve do Nazareta, gdje im je Učitelj
rekao da se trebaju naći s njim i drugim sljedbenicima.

5. ŠTO MORAM UČINITI DA PRIMIM SPASENJE?

150:5.1 Jedne večeri u Šunemu, nakon što su se Ivanovi apostoli vratili u Hebron i nakon što su Isusovi apostoli odaslani
u parovima, dok je Učitelj bio zaokupljen poukom dvanaestorice mlađih evangelista koji su radili pod upravom Jakoba,
kao i dvanaest žena, Rahaela je ovako pitala Isusa: "Učitelju, što ćemo reći kad nas žene pitaju, 'Što trebamo učiniti da
primimo spasenje?" Kad je Isus čuo ovo pitanje, on je odgovorio: 150:5.2 "Kad vas muškarci i žene pitaju što će učiniti da
prime spasenje, ovako im odgovorite, Vjeruj u evanđelje kraljevstva; prihvati božanski oprost. Uvidom vjere znaj da u tebi
živi duh Boga i da prihvaćanjem ovog duha postaješ sin Božji. Niste li pročitali u Pismima gdje piše, ‘Jedino je u Jahvi

~ 345 ~
pobjeda i snaga.’ I gdje Otac kaže, ‘Brzo će stići pravda moja, moje će spasenje doći kao svjetlost. Moja će mišica
obujmiti moj narod.’ ‘Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom
spasenja, zaogmu plaštem pravednosti.’ Niste li također pročitali da će Otac ‘biti prozvan Gospodarem pravednosti.’
‘Skinite s njega prljave haljine samozvane ispravnosti i ogrnite moga sina plaštem božanske pravednosti i vječnog
spasenja. ’ Zauvijek je istina, “pravednik živi od svoje vjere. ’Ulazak u Očevo kraljevstvo je posve slobodan, ali čovjek
mora napredovati - rasti u slavi - kako bi ostao u kraljevstvu. 150:5.3 "Spasenje je dar Oca koje obznanjuju njegovi Sinovi.
Kad čovjek vjerom prihvati ovu činjenicu, on postaje dionikom božanske prirode, sinom ili kćerkom Boga. Po vjeri ste
opravdani; po vjeri ste spašeni; te istom tom vjerom čovjek vječno napreduje na putu progresivnog i božanskog
savršenstva. Abraham je bio opravdan vjerom, dok je zahvaljujući učenjima Melkizedeka postao svjestan spasenja. Kroz
mnoga stoljeća ta ista vjera je spasila sinove ljudi, ali sada je došao Sin od Oca da učini spasenje stvarnijim i
prihvatljivijim." 150:5.4 Kad je Isus završio s govorom, zavladala je velika radost među onima koji su čuli njegove riječi i
svi su danima promicali evanđelje kraljevstva s novom snagom i s novom energijom i entuzijazmom. I žene su se to više
radovale jer su saznale da su i one bile dijelom ovih planova za utemeljenje kraljevstva na zemlji. 150:5.5 U zaključak
svojoj završnoj izjavi, Isus je rekao: "Čovjek ne može kupiti spasenje; on ne može stvoriti pravednost. Spasenje je dar od
Boga, a pravednost je prirodni plod života čovjeka koji je rođen od duha, sina u kraljevstvu. Niste spašeni zbog toga što
živite pravednim životom; nego živite pravednim životom jer ste već spašeni, jer znate da je sinstvo dar Božji, a služba u
kraljevstvu izvor najvećeg zadovoljstva čovjeku u zemaljskom životu. Kad čovjek vjeruje u ovo evanđelje koje je objava
Božje dobrote, to ga navodi na pokajanje od svih poznatih grijeha. Realizacija posinjenja nije spojiva sa željom za
činjenjem grijeha. Vjernici u kraljevstvu su gladni ispravnosti i žedni božanskog savršenstva.

6. VEČERNJA PREDAVANJA

150:6.1 U večernjim razgovorima Isus je govorio o brojnim temama. Za ostatka turneje - prije nego što su se svi ponovo
našli u u Nazaretu - govorio je o "Božjoj ljubavi," "Snovima i vizijama," "Zlobi," "Poniznosti i blagosti," "Hrabrosti i
odanosti," "Glazbi i bogoštovlju," "Službi i poslušnosti," "Ponosu i preuzetnosti," "Vezi između oprosta i pokajanja," "Miru i
savršenstvu," "Zlim riječima i ljubomori," "Zlu, grijehu i iskušenju," "Sumnji i nevjeri," "Mudrosti i obožavanju." Kako nije
bilo starijih apostola, ove mlađe grupe muškaraca i žena su bile u prilici da se slobodnije upute u te razgovore s Učiteljem.
150:6.2 Nakon što je proveo dva ili tri dana s jednom dvanaestočlanom skupinom evangelista, Isus bi se otišao pridružiti
drugoj, a znao ih je naći zahvaljujući radu Davidovih glasnika. Kako je ovo bila njihova prva turneja, žene su provele
najveći dio vremena s Isusom. Zahvaljujući radu glasničke službe, svaka je skupina bila u potpunosti informirana o

~ 346 ~
napretku turneje i primala vijesti o radu drugih skupina, a vijesti su uvijek donosile utjehu svima koji su bili razasuti i
izolirani u svojim nastojanjima. 150:6.3 Prije nego što će se razići, dogovoreno je da se dvanaestorica apostola, zajedno s
evangelistima i zborom žena okupe u Nazaretu s Isusom u petak 4. ožujka. Prema tome, otprilike u ovo vrijeme, iz svih
dijelova centralne i sjeverne Galileje krenule su različite skupine apostola i evangelista prema Nazaretu. Do sredine
poslijepodneva, u tabor su stigle posljednje pridošlice, dok su se Andrija i Petar smjestili u taboru prvih pridošlica u brdima
sjeverno od grada. I to je bio prvi put da je Isus posjetio Nazaret od početka svog javnog rada.

7. BORAVAK U NAZARETU

150:7.1 Ovaj petak poslijepodne Isus je hodao po Nazaretu uglavnom nezapaženo i manje ili više neprepoznato.Prošao
je pored kuće u kojoj je odrastaoi svoje stolarske radionice i proveo je pola sata na brdu na koje se tako rado penjao kao
mladić. Otkada je primio krštenje od Ivana u Jordanu, Sin Čovjeka nije bio tako duboko preplavljen dubokim ljudskim
emocijama u svojoj duši. Dok je silazio s planine, čuo je poznati zvuk trube koji najavljuje zalazak sunca, koji je imao
prilike čuti mnogo, mnogo puta za svoga djetinjstva u Nazaretu. Prije nego što će se vratiti u tabor, prošao je pored
sinagoge gdje je išao u školu i prepustio se mnogim uspomenama iz djetinjstva. Isus je ranije poslao Tomu da uredi s
upraviteljem sinagoge da dopusti Isusu da održi propovijed prilikom subotnje službe. 150:7.2 Stanovnici Nazareta nikada
nisu bili na glasu po pobožnosti i ispravnom življenju. Kako su godine prolazile, ovo selo je sve više kontaminirano niskim
moralnim standardima obližnje Sefore. Tijekom Isusovog ranijeg djetinjstva i mladosti, u Nazaretu je došlo do podjele
mišljenja u vezi s njim; javila se velika odbojnost kad se preselio u Kafarnaum. Dok su žitelji Nazareta puno čuli o djelima
svog negdašnjeg tesara, bili su uvrijeđeni što nikad nije uključio svoje rodno selo u svoje ranije turneje propovijedi. Dosta
su čuli o Isusovoj slavi, ali većina žitelja je bila ljuta što nije učinio ni jedno veliko djelo u gradu svoje mladosti. Nazarećani
su mjesecima bili zaokupljeni raspravama o Isusu, ali su kao grupa o njemu uglavnom držali negativno mišljenje. 150:7.3
Učitelja tako nije dočekao prijem i topla dobrodošlica, nego neprijateljska i jako kritična atmosfera. Ali to nije bilo sve.
Njegovi neprijatelji, znajući da je namjeravao provesti ovu subotu u Nazaretu i pretpostavljajući da je namjeravao govoriti
u sinagogi, podmitili su mnoge grube i neotesane ljude da ga maltretiraju i da mu stvore sve moguće probleme. 150:7.4
Većina Isusovih starih prijatelja, uključujući i omiljenog učitelja religije iz njegove mladosti, bilo da su umrli ili napustili
Nazaret, dok je mlađa generacija uglavnom iz ljubomore osjećala odbojnost prema njegovoj slavi. Nisu se htjeli pozvati na
njegovu ranu odanost obitelji njegovog oca i ogorčeno su ga kritizirali što nije dolazio u posjetu svome bratu i udatim
sestrama koji su živjeli u Nazaretu. Ova je neljubaznost građana također uvećana stavom Isusove obitelji prema

~ 347 ~
njemu.Staromodniji Židovi su se dalje usudili kritizirati Isusa zbog toga što je prebrzo hodao na putu u sinagogu u subotu
ujutro.

8. SUBOTNJA SLUŽBA

150:8.1 Subota je bila predivan dan i cijeli je Nazaret, prijatelji i neprijatelji, došao čuti govor svog negdašnjeg
sugrađanina u sinagogi. Veći dio apostolske pratnje je morao ostati van; nije bilo mjesta za sve koji su došli da ga čuju.
Kao mladić Isus je često govorio u ovoj religioznoj ustanovi i ovog se jutra, kad mu je upravitelj pružio svitak Svetih spisa,
nitko od prisutnih nije sjetio da je taj rukopis bio Isusov poklon sinagogi. 150:8.2 Jutarnja služba je održana upravo kao
što je bila držana u Isusom djetinjstvu. On se popeo na govornicu s upraviteljem sinagoge, a služba je otvorena
recitiranjem dvije molitve: "Blažen je Gospodin, Kralj svijeta, koji oblikuje svjetlo i stvara tamu, koji sklapa mir i stvara sve
na svijetu; koji, u milosti, daje svjetlo zemlji i svima koji na njoj žive i koji iz dobrote, iza dana u dan, obnavlja svoju
tvorevinu. Blažen bio Gospodin naš Bog radi savršenstva njegove tvorevine i radi svjetlosti prosvjetljenja koju je stvorio
sebi na slavu. Selah. Blažen Gospodin naš Bog koji je tvorac svjetla.” 150:8.3 Nakon kraće pauze, ponovo su molili: “S
velikom nas je ljubavlju volio naš Bog i s mnogo nas je žaljenja žalio, naš Otac i kralj, radi naših otaca koji su u njega
vjerovali. Ti si nas poučio pravilima života; ti imaš milosti prema nama i ti nas učiš. Prosvijetli naše oči zakonom; navedi
naša srca da idu smjerom tvojih odredbi; ujedini naša srca u ljubavi i strahu od tvog imena i ovo će nas sačuvati od srama
do kraja svijeta. Ti si Bog koji pripravlja spasenje i nas si izabrao od svih nacija i jezika i uistini si nas priveo tvom velikom
imenu - selah - da s ljubavlju možemo priznati tvoje jedinstvo. Blažen je Gospodin koji s ljubavlju odbra Izrael za svoj
narod.” 150:8.4 Okupljeni su zatim recitirali Šemu, židovsku svetu molitvu. Ovaj ritual se sastojao u ponavljanju brojnih
odlomaka iz zakona i trebao je naglasiti kako su štovatelji preuzeli na sebe jaram kraljevstva nebeskog, kao i jaram
zapovijedi koje se odnose na dan i noć. 150:8.5 A onda je uslijedila treća molitva: “Istina da si ti Jahve, naš Bog i Bog
naših otaca; naš Kralj i Kralj naših otaca; naš Spasitelj i Spasitelj naših otaca; naš Stvoritelj i stijena našeg spasenja; naš
pomoćnik i naš izručitelj. Tvoje ime je oduvijek i nema Boga osim tebe. Novu su pjesmu tebi pjevali iskupljeni pored mora;
zajedno su te svi slavili i bio si njihov Kralj za kojeg su rekli, Jahve će vladati svijetom bez kraja. Blažen Gospodin koji
spasi Izrael.” 150:8.6 Upravitelj sinagoge je zatim preuzeo njegovo mjesto pred kovčegom - škrinjom - sa svetim spisima i
počeo recitirati devetnaest molitvenih eulogija ili benedikcija. No, ovaj put bilo je poželjno skratiti službu kako bi odabrani
gost imao vremena održati govor; tako su pročitali samo prvu i posljednju molitvu. Prva je bila: “Blažen bio Gospodin naš
Bog i Bog naših otaca, Bog Abrahama i Bog Izaka i Bog Jakova; veliki, moćni i stašni Bog koji ukazuje milost i ljubaznost,
koji sve stvara, koji ne zaboravlja blažena obećanja koja je dao našim očevima i koji navodi spasitelja djeci njihove djece

~ 348 ~
u svoje vlastito ime s ljubavlju. O Kralju, pomagaču, spasitelju, branitelju! Blažen bio, o Jahve, zaštitnik Abrahamov.”
150:8.7 Zatim je slijedila posljednja molitva: “Daruj svom narodu u Izraelu vječan mir, o Kralju i Gospodine mira. Dobro je
u tvojim očima uvijek blagosloviti Izrael i u svakom času donositi mir. Blagoslovljen, o Jahve, koji donosiš blaženje svom
narodu Izreala u miru.” Okupljeni nisu gledali upravitelja sinagoge koji je recitirao blagoslove. Na kraju benedikcije
ponudio je okupljenima neformalnu molitvu koja je bila pogodna za tu priliku i kada je završio, cijela je kongregacija rekla
Amen. 150:8.8 Upravitelj je zatim otišao do kovčega i izvadio svitak koji je pružio Isusu da pročita neki odlomak iz Spisa.
Bilo je uobičajeno pozvati sedam osoba da pročitaju najmanje tri stiha iz zakona, ali su odstupili od ove prakse kako bi
gost imao priliku da pročita odlomke prema svom izboru. Nakon što je uzeo svitak, Isus je stao pred okupljene i počeo
čitati iz Ponovljenog zakona: “Ova zapovijed koju vam dajem nije skrivena od vas, niti je predaleko. Nije na nebesima, da
bi rekao: Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo? Nije ni preko mora, da se može reći:
Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo? Jer, riječ je vrlo blizu tebe, u tvojoj prisutnosti i u
tvome srcu, da je vršiš.” 150:8.9 Kad je završio čitati iz zakona, uzeo je Knjigu prororka Izaije i čitao: “Duh Gospoda na
meni je, jer me on pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima
navijestim slobodu i oslobođenje služnjevima, da navijestim godinu milosti Gospodnje.” 150:8.10 Isus je zatvorio knjigu i
vraćajući je upravitelju sinagoge, sjeo i počeo sa svojim obraćanjem narodu. Počeo je riječima: "Danas se ovo Pismo koje
ste čuli svojim ušima, ispunilo." A onda je Isus govorio skoro petnaest minuta o "sinovima i kćerima Božjim." Mnogi su bili
zadovoljni onim što su čuli i divili su se njegovom dostojanstvu i mudrosti. 150:8.11 Bilo je to uobičajeno da nakon
zaključenja formalne službe u sinagogi govornik ostane na svom mjestu kako bi zainteresirani imali priliku postaviti
pitanja. Isus je tako nakon govora sišao s govornice i stao među okupljeni narod koji se tiskao oko njega da mu postavi
pitanja. U ovoj skupini su bili i mnogi problematični pojedinci koji nisu htjeli ništa drugo nego da stvore probleme, a oko
rubova ove mase kružili su pokvarenjaci koji su bili plaćeni da stvore nevolje Isusu. Mnogi učenici i evangelisti koji su
ostali vani su se ovom prilikom počeli probijati u sinagogu i nije im dugo trebalo da osjete da se bližila nevolja.Nastojali su
odgurati Učitelja, ali im on to nije dopustio.

9. NAZARET ODBACUJE ISUSA

150:9.1 Isus se našao okružen u sinagogi velikim brojem neprijatelja i manjim brojem svojih učenika i prijatelja, i kao
odgovor na provokacije odgovorio je napola duhovito: "Da, ja sam Josipov sin; ja sam stolar i ne čudim se što me
posjećate na staru poslovicu da 'Doktor treba sebe da izliječi' i što me pozivate da učinim u Nazaretu to što ste čuli da
sam učinio u Kafarnaumu; ali ja vas pozivam za svjedoke da i Pismo kaže kako 'prorok nije bez slave osim u svojoj zemlji

~ 349 ~
i među svojim narodom.'" 150:9.2 Ali oni su ga nastavili gurati i upirući prstom optuživati: "Ti misliš da si bolji od naroda iz
Nazareta; ti si odavde otišao, ali tvoj brat ovdje radi kao obični radnik, dok tvoje sestre žive među nama. Znamo tvoju
majku, Mariju. Gdje su svi oni danas? Čujemo velike stvari o tebi, ali vidimo da ne radiš čuda kad si se vratio među nas."
Isus im je odgovorio: "Ja volim narod koji živi u gradu moje mladosti i radovalo bi me da svi uđete u kraljevstvo nebesko,
ali nije do mene da odlučim o Božjim djelima. Preobraženja nisu ništa drugo nego djela milosti i reakcija na živu vjeru
primatelja Božjih milosti." 150:9.3 Isus bi dobroćudno upravio masu i uspješno razoružao čak i svoje najljuće neprijatelje
da nije bilo taktičke greške jednog od njegovih apostola, Šimuna Revnitelja, koji je uz pomoć jednog mlađeg evangeliste
po imenu Nahor, u međuvremenu okupio nekoliko Isusovih prijatelja i pretpostavljajući da okupljeni imaju neprijateljski
stav, naredio Učiteljevim neprijateljima da se smjesta raziđu. Isus je dugo učio svoje apostole da blag odgovor stišava
bijes, ali njegovi učenici nisu bili spremni vidjeti svog voljenog prijatelja kojeg su sami od sebe prozvali Učiteljem, kako se
suočava s toliko neučtivost i prezira. Bilo je to više nego što su mogli podnijeti i počeli su izražavati glasno i bučno
negodovanje, što je sve jedino podjarmilo duh provokacije ove bezbožne i neotesane skupine. I tako, pod upravom
najamnika, ovi su grubijani uhvatili Isusa i žurno ga izgurali iz sinagoge do obližnje litice odakle su ga htjeli gurnuti u
neminovnu smrt. No, baš kad su se spremali da ga gurnu preko ruba, Isus se iznenada okrenuo prema svojim
kidnaperima i gledajući ih u lice, mirno prekrižio ruke. Nije rekao ni riječi i njegovi su prijatelji bili više nego iznenađeni kad
je krenuo prema njima, dok se rulja razišla i dopustila mu da se udalji bez ozlijede. 150:9.4 Isus je u pratnji svojih učenika
otišao u tabor, gdje su prepričali cijeli događaj. Te večeri su se spremili rano ujutro krenuti u Kafarnaum, prema Isusovoj
odluci.Taj uzburkani završetak treće javne turneje propovijedi pokvario je raspoloženje svih Isusovih sljedbenika. Počeli
su shvaćati smisao određenih Učiteljevih riječi; spoznali su činjenicu da je kraljevstvo moglo doći samo kroz veliku patnju i
gorko razočaranje. 150:9.5 Napustili su Nazaret u nedjelju ujutro i putujući različitim stazama, svi su se na koncu okupili u
Betsaidi u četvrtak popodne, 10. ožujka. Sastali su se kao trijezvena i razočarana grupa učitelja evanđelja istine, a ne kao
zanesena i svemoćna skupina pobjedonosnih križara.

POGLAVLJE 151: BORAVAK I U POUKA PORED MORA

151:0.1 DO 10. Ožujka, sve skupine posvećene propovijedanju i poučavanju su se okupile u Betsaidi. U četvrtak uveče i
petak mnogi su otišli u ribu, dok su u subotu prisustvovali službi u sinagogi slušajući raspravu jednog ostarjelog Židova iz
Damaska o slavi oca Abrahama. Isus je proveo najveći dio ovog Sabata sam u brdima. Te subote navečer Učitelj je
govorio više od sat vremena okupljenim skupinama o "Ulozi nedaće i duhovnoj vrijednosti razočaranja." Bila je to
nezaboravna prigoda, a njegovi slušatelji nikada nisu zaboravili tu lekciju. 151:0.2 Isus se još uvijek nije u potpunosti

~ 350 ~
oporavio od boli zbog nedavnog odbacivanja u Nazaretu; apostoli su bili svjesni svojstvene tuge pomiješane s njegovim
uobičajeno vedrim raspoloženjem. Jakov i Ivan su bili s njime najveći dio vremena, dok je Petar bio više nego okupiran
mnogim odgovornostima koje su se odnosile na dobrobit i usmjerenje novog korpusa evanđelista. Ovaj su period čekanja
prije nego što će krenuti na Pashu u Jeruzalem, žene provele u posjetu od kuće do kuće, podučavajući evanđelje i služeći
bolesnima u Kafarnaumu i okolnim gradovima i selima.

1. USPOREDBA O SIJAČU

151:1.1 Otprilike u ovo vrijeme Isus se počeo koristiti usporedbama kao metodom poučavanja mnoštva koje je za njim
išlo. Budući da je Isus razgovarao s apostolima i drugima dugo u noć, u nedjelju ujutro na doručku je bilo malo naroda;
tako je otišao uz more i sam sjeo u lađu, staru ribarsku barku Andrije i Petra koja mu je uvijek bila na raspolaganju, dok je
razmišljao o sljedećem potezu u radu na proširenju kraljevstva. Ali Učitelj nije dugo ostao u osami. Uskoro je počeo
pristizati narod iz Kafarnauma i obližnjih sela i oko deset sati ovoga jutra na obali se okupilo nekih tisuću ljudi u blizini
Isusovog broda, bučno tražeći njegovu pozornost. Petar je već bio ustao i prilazeći brodu, rekao je Isusu: "Učitelju, hoću li
razgovarati s njima?" Isus je odgovorio: "Nećeš, Petre, nego ću im ja ispričati priču." A onda je Isus počeo govoriti
usporedbu o sijaču, jednu od prvih u dugom nizu takvih usporedbi koje je učio narodu koji ga je slijedio.Ovaj je broj imao
povišeno sjedalo na kojem je sjedio (u to je vrijeme bilo uobičajeno sjediti za vrijeme govora), dok se obraćao narodu koji
se okupio na obali. Nakon što im je Petar uputio par riječi, Isus je rekao: 151:1.2 "Iziđe sijač sijati i tako se dogodi da dok
je sijao neko zrno pade uz put i bilo ga ljudi pogaziše ili dođoše ptice nebeske pa ga pozobaše. Neko zrno opet pade na
kamenito tlo gdje je bila plitka zemlja i odmah izniknu jer nemade dubine u tlu, ali čim iziđe sunce, osuši se jer nemaše
korijena kojima će upijati vlagu. Neko opet pade u trnje i tako trnje uzraste, te ga uguši i ono ne donese ploda. Još neko
drugo pade na dobru zemlju i rastući donese rod, neko tridesetostruk, neko šezdesetostruk, a neko stostruk.” A kad je
završio s ovom prispodobom, reče: “Tko ima uši da čuje, neka čuje.” 151:1.3 Apostoli i oni koji su bili sa njima, kad su čuli
kako Isus uči narod na ovaj način, bili su uveliko zbunjeni; i nakon mnogo govora među sobom, te večeri u Zebedejevu
vrtu Matija reče Isusu: "Učitelju, kakvo je značenje mračnih priča kojima si se danas obratio mnoštvu? Zašto govoriš u
prispodobama onima koji traže istinu?" A Isus je odgovorio: 151:1.4 "U strpljenju sam vas učio sve ovo vrijeme. Zato je
vama dato da znate otajstva kraljevstva nebeskoga, ali nerazumnom mnoštvu i onima koji traže naše uništenje, od sada,
tajne kraljevstva će biti prikazane u usporedbama. To ćemo učiniti tako da oni koji stvarno žele ući u kraljevstvo mogli
razabrati smisao ovih učenja i naći spasenje, dok oni koji slušaju samo da nas mogu uvući u zamku mogu biti još više
zbunjeni gledajući dok ne vide i slušajući dok ne čuju. Djeco moja, zar ne vidite zakon duha koji određuje da će se onome

~ 351 ~
tko ima dati da ima u izobilju, a da će se od onoga tko nema oduzeti i ono što ima. Ja ću se stoga od sada obraćati
narodu usporedbama kako bi naši prijatelji i oni koji žele znati istinu mogu pronaći ono što traže, dok naši neprijatelji i oni
koji ne vole istinu mogu samo čuti moje riječi bez razumijevanja. Mnogi od tih ljudi ne slijede put istine. Prorok je, uistinu,
pravilno opisao sve ove nesmotrene duše kada je rekao: 'Oteža salom srce ovom narodu, oglušiše uši da ušima ne čuju,
zaslijepiše oči da očima ne vide kako ne bi razlučili istinu i razumjeli je u svojim srcima.'" 151:1.5 Apostoli nisu u
potpunosti mogli shvatiti značenje Učiteljevih riječi. Dok su Andrija i Tomo dalje razgovarali s Isusom, Petar i drugi
apostoli su se povukli u drugi dio vrta gdje su se upustili u dugu i ozbiljnu raspravu.

2. TUMAČENJE PRISPODOBE

151:2.1 Petar i grupa koja se oko njega okupila došli su do zaključka da je prispodoba o sijaču bila alegorija gdje je svaki
dio imao neko skriveno značenje, te su odlučili ponovo otići k Isusu i tražiti objašnjenje. U skladu s tim, Petar je prišao
Učitelju, govoreći: " Mi nismo u stanju prodrijeti u značenje ove prispodobe i tražimo da nam pojasniš njezin smisao, jer ti
kažeš da nam je dano znati otajstva kraljevstva." A kad je Isus to čuo, rekao je Petru: "Sine moj, ne želim ništa uskratiti od
vas, ali ponajprije mi reci o čemu ste vi govorili; koja je vaša interpretacija prispodobe?" 151:2.2 Nakon nekoliko trenutaka
tišine, Petar je rekao: Učitelju, razgovarali smo puno o prispodobi i došli do ovakvog tumačenja: Sijač je učitelj evanđelja;
sjeme je riječ Božja. Sjeme koje pade pored puta predstavlja one koji ne razumiju nauk evanđelja. Ptice koje pozobaše
sjeme koje je palo na stvrdnuto tlo predstavljaju Sotonu ili zlog koji krade ono što je posijano u srcima ovih neukih. Sjeme
koje pade na kamenito tlo i koje naglo izniknu, predstavlja one površne i nesmotrene osobe koje, kada čuju evanđelje,
prime poruku s radošću; ali kako istina nema prave korijene u njihovom dubljem razumijevanju, njihova je odanost kratkog
vijeka kad se suoče s nevoljama i progonom. Kad ih snađe nevolja, ovi vjernici počnu posrtati; oni padaju u iskušenje.
Sjeme koje pade u trnje predstavlja one koji čuju riječ drage volje, ali koji dopuste brigama svijeta i zavodljivosti bogatstva
da uguše riječ istine, tako da ostanu bez ploda. Konačno, sjeme koje pade na dobro tlo rodi plodove, neko
tridesetostruke, neko šezdesetostruke, a neko stostruke, što predstavlja one koji su čuli i primili istinu s različitim
stupnjevima zahvalnosti - zbog različitosti intelektualnog obdarenja među ljudima - i tako ostvarili ove različite stupnjeve
religioznog iskustva." 151:2.3 Isus je prvo saslušao Petrovo tumačenje usporedbe, a onda je pozvao druge apostole da
iznesu svoje sugestije. Na ovaj je poziv odgovorio samo Natanije.Rekao je: "Učitelju, nalazim više dobrih ideja u načinu
na koji Šimun Petar tumači ovu prispodobu, ali ne slažem se s njim u potpunosti. Ja mislim da ova prispodoba kaže
ovako: Sjeme predstavlja evanđelje kraljevstva, dok sijač predstavlja poslanike kraljevstva. Sjeme koje pade pored puta
na stvrdnutu zemlju predstavlja one koji su čuli, ali su čuli samo malo evanđelja, kao i one koji su ravnodušni prema

~ 352 ~
njegovoj poruci i koji su tvrdokorna srca. Ptice nebeske koje su pozobale sjeme koje je palo pokraj puta predstavljaju
čovjekove životne navike, napast zla i požude tijela. Sjeme koje je palo na kamenje predstavlja one emocionalne duše
koje brzo prime nova učenja i jednako brzo odustanu od istine kad se suoče s poteškoćama i stvarnostima življenja te
istine; ovi ljudi nemaju duhovne percepcije. Sjeme koje pade u trnje predstavlja one koje ovo evanđelje eventualno može
privući; oni imaju namjeru slijediti ova učenja, ali im na put staju životni ponos, ljubomora, zavist i tjeskobe zemaljske
egzistencije. Sjeme koje pade na dobru zemlju i koje donese rod, neko tridesetostruk, neko šezdesetostruk, a neko
strostruk, predstavlja prirodne i specifične stupnjeve sposobnosti raspoznavanja istine i reagiranja na duhovna učenja
muškaraca i žena koji su različito obdareni osvjetljenjem duha." 151:2.4 Kad je Natanije završio s govorom, apostoli i
njihovi suradnici su pali u ozbiljnu raspravu i bili odani iskrenom razgovoru, neki se zalažući za ispravnost Petrove
interpretacije, dok je gotovo jednak broj nastojao obraniti Natanijevo objašnjenje prispodobe. U međuvremenu su se Petar
i Natanije povukli u kuću, gdje su se predali snažnom i odlučnom nastojanju da jedan drugog uvjere i navedu na promjenu
mišljenja. 151:2.5 Učitelj je dopustio da prođe zbrka i da se stiša najintenzivniji izražaj; onda je pljesnuo rukama i pozvao
ih da se okupe oko njega. Kad su se ponovo svi skupili oko njega, rekao je: "Prije nego što vam pojasnim ovu prispodobu,
imali li koji od vas išta reći?" Nakon nekoliko trenutaka tišine, Tomo je rekao: "Da, Učitelju, želim reći nekoliko riječi.
Sjećam se da si nam jednom prilikom rekao da se čuvamo upravo ovakve situacije. Rekao si da je prilikom ilustracije
propovijedi najbolje uposliti istinite priče, a ne izmišljotine, i da odaberemo priču koja najbolje odgovara ilustraciji jedne
centralne i vitalne istine koju želimo predočiti ljudima, a da, nakon što tako upotrijebimo ovu priču, ne trebamo nuditi
duhovno tumačenje svih manjih detalja koji u nju ulaze. Držim da su i Petar i Natanije u krivu u svojim pokušajima da tako
protumače ovu prispodobu. Divim se njihovoj sposobnosti, ali sam isto tako siguran da svi takvi pokušaji izvlačenja
duhovne analogije iz svih značajki ovakve prirodne usporedbe samo mogu donijeti zbunjenost i ozbiljne pogreške u
pokušaju razumijevanja stvarne svrhe takve usporedbe. Da sam u pravu, u potpunosti dokazuje i činjenica da, dok smo
prije sat vremena svi bili istog mišljenja, sad smo podijeljeni u dvije odvojene skupine od kojih svaka drži različito mišljenje
u vezi ove parabole i tog se mišljenja drži tako ozbiljno da sama ova činjenica po mom mišljenju, staje na put našoj
sposobnosti da u potpunosti shvatimo veliku istinu koju si namjeravao predočiti narodu kad si ispričao ovu prispodobu i
kad si nas zamolio da je komentiramo." 151:2.6 Tomine su riječi imale umirujući učinak na sve njih. Naveo ih je da se
sjete onoga što ih je Isus učio u ranijim slučajevima, a prije nego je Isus nastavio govoriti, Andrija je ustao, govoreći: "Ja
sam uvjeren da je Tomo u pravu i želim ga pitati kakvo tumačenje on pridaje prispodobi o sijaču." Nakon što je Isus
pozvao Tomu da govori, ovaj je rekao: "Braćo moja, ja ne želim produljiti raspravu, ali ako to želite, ja ću vam reći da
mislim da je ova usporedba rečena s namjerom da nas nauči jednoj velikoj istini. A to je da naš nauk evanđelja

~ 353 ~
kraljevstva, bez obzira koliko vjerno i učinkovito izvršili svoje božansko povjerenstvo, mora biti praćen različitim
stupnjevima uspjeha; i da sve takve razlike u rezultatima proizlaze izravno iz različitih uvjeta svojstvenih okolnostima naše
misije, uvjeta nad kojima imamo malo ili nimalo kontrole." 151:2.7 Kada je Tomo završio s govorom, većina njegovih
kolega je bili spremni složiti se s njim, dok su Petar i Natanije bili na putu razgovarati s njim, kad je Isus ustao i rekao:
"Bravo, Tomo; ovo je pravo značenje usporedbe; a Petar i Natanije su vam učinili veliku uslugu tako što su vam u
potpunosti pokazali opasnost od pokušaja pretvaranja usporedbe u alegoriju. U svojim srcima svaki čovjek ponekad može
izvući korist iz takvog poleta špekulativne mašte, ali je pogrešno nastojati ponuditi takve zaključke kao dio vašeg
poučavanja javnosti." 151:2.8 Sad kad je napetost popustila, Petar i Natanije su jedan drugom čestitali na individualnim
tumačenjima, a osim Alfejevih blizanaca, svaki je apostol ponudio svoje tumačenje prispodobe o sijaču prije nego što su
pošli na počinak. Čak je i Juda Iskariotski ponudio vrlo uvjerljivo tumačenje. Dvanaestorica su često, među sobom,
pokušali protumačiti Učiteljeve prispodobe kao da su alegorije, ali nikad više nisu uzeli takva nagađanja ozbiljno. Bila je
ovo vrlo korisna pouka apostolima i njihovim suradnicima, osobito zato što je Isus od tog vremena sve više koristio
usporedbe u vezi sa svojim javnim učenjima.

3. JOŠ O PRISPODOBAMA

151:3.1 Apostoli su još uvijek bili zaokupljeni pitanjem prispodoba, tako da je čitava sljedeća večer bila posvećena daljnjoj
raspravi na ovu temu. Isus je započeo večernju raspavu rekavši: "Dragi moji, uvijek morate prilagoditi svoja učenja tako
da vaše predočenje istine odgovara umovima i srcima ljudi koji stoje pred vama.Kad se nađete pred mnoštvom ljudi
različitih intelektualnih i temperamentalnih osobina, a ne možete reći različite riječi svakoj skupini slušatelja, možete se
poslužiti usporedbom kako bi prenijeli svoje učenje; i svaka će grupa, čak i svaki pojedinac, biti u mogućnosti napraviti
vlastitu interpretaciju vaše prispodobe u skladu sa svojim intelektualnim i duhovnim darovima. Dopustite svojoj svjetlosti
da sija, ali to učinite sa mudrosti i diskrecijom. Nijedan čovjek, ako zapali svjetiljku, ne stavi je pod varićak ili pod postelju;
nego on stavi svoju svjetiljku na svijećnjak da svijetli svima. Dopustite mi da vam kažem da nema ništa sakriveno u
kraljevstvu nebeskom što se neće očitovati; niti postoje bilo kakve tajne koje neće na kraju biti poznate. S vremenom će
sve doći na vidjelo. Ne mislite samo o narodu i kako on čuje istinu; obratite pažnju i na sebe i na to kako vi slušate. Sjetite
se da sam vam mnogo puta rekao: Onome tko ima, dat će mu se još više, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što
misli da ima." 151:3.2 Nastavak rasprave o usporedbama i daljnje upute u vezi njihova tumačenja može se sažeti i izraziti
suvremenim jezikom kako slijedi: 151:3.3 1. Isus je preporučio da ne koriste bilo basne ili alegorije pri učenju istina
evanđelja. Predložio je slobodno korištenje usporedbi, a posebno usporedbi o prirodi. Naglasio je vrijednost korištenja

~ 354 ~
analogije između prirodnog i duhovnog svijeta kao sredstva podučavanja istine. Često je aludirao na prirodu kao
"nestvarnu i kratkotrajnu sjenu stvarnosti duha." 151:3.4 2. Isus je pripovijedao tri ili četiri prispodobe iz židovskih spisa,
pozivajući pozornost na činjenicu da ova metoda poučavanja nije bila posve nova. Međutim, ona je postalo gotovo nova
metoda poučavanja onako kako ju je on koristio od tog vremena nadalje. 151:3.5 3. U poučavanju apostola vrijednosti
prispodoba, Isus je pozvao pozornost na sljedeće točke: 151:3.6 Prispodoba u isto vrijeme prozvodi apel na znatno
različite razine uma i duha. Prispodoba potiče maštu, produbljuje pronicavost i izaziva kritičko razmišljanje; ona promiče
simpatiju ne budeći antagonizam. 151:3.7 Usporedba se kreće od onoga što je poznato u smjeru otkrivenja onoga što je
nepoznato. Ona koristi materijalno i prirodno kao sredstva kojima se upoznaje duhovno i nadmaterijalno. 151:3.8
Usporedba navodi ljude da donesu nepristrane moralne odluke. Prispodoba uspijeva izmaći velikom broju predrasuda dok
elegantno stavlja novu istinu u ljudski um izazivajući minimumalnu samoobranu i osobnu odbojnost. 151:3.9 Odbacivanje
istine sadržane u parabolskoj analogiji zahtijeva svjestan intelektualni čin kojem se neposredno opiru častan sud i pošteno
odlučivanje. Usporedba nagoni čovjeka da proslijedi misli kroz osjetilo sluha. 151:3.10 Korištenje prispodobe kao oblik
poučavanja omogućava učitelju da iznese nove, pa čak i zapanjujuće istine, dok u isto vrijeme u velikoj mjeri izbjegava
sve kontroverze i vanjski sukob s tradicijom i uspostavljenom vlasti. 151:3.11 Prispodoba dalje ima prednost jer priziva u
sjećanje istinu koju čovjek uči kad se ponovo nađe u već poznatim okolnostima. 151:3.12 Isus je na taj način nastojao
upoznati svoje sljedbenike s mnogim razlozima iz kojih je sve više koristio usporedbe u učenju naroda. 151:3.13 Pred kraj
večernje sjednice Isus je ponudio prvi komentar prispodobe o sijaču. Rekao je da se prispodoba odnosi na dvije stvari:
Prvo, da je bila osvrt na njegovu misiju do tog vrmena i prognoza onoga što ga čeka za ostatka njegova života na zemlji. I
drugo, da je bila nagovještaj onoga što su apostoli i drugi glasnici kraljevstva mogli očekivati u njihovoj službi iz generacije
u generaciju u budućnosti. 151:3.14 Isus je također pribjegao korištenju usporedbi kao najbolje moguće metode za
obranu od studioznih nastojanja religioznih vođa Jeruzalema da prikažu njegov rad kao djelovanje uz pomoć demona i
zlih duhova. Apel na prirodu je bio protivan ovim nastojanjima jer su ljudi tog vremena gledali na sve prirodne pojave kao
rezultat neposrednog djelovanja duhovnih bića i nadnaravnih sila. Također je koristio ovu metodu pouke jer mu je
omogućila da proglasi važne istine onima koji su htjeli znati bolji put, dok je u isto vrijeme davao svojim neprijateljima
manje prilike da nađu uzroka krivnji i optužbama protiv njega. 151:3.15 Prije nego što je poslao ovu grupu na počinak,
Isus je rekao: "Sada ću vam reći posljednji dio usporedbe o sijaču. Želim vas iskušati da vidim kako ćete ovo protumačiti:
Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji baca dobro sjeme na zemlju; i dok on spava noću i ide svojim poslom danju, sjeme
niče i raste i da on o tome ništa ne zna, donese rod. Prvo je bilo stabljika, onda uho, a potom je bilo puno zrnja na klasu.
A onda kad je zrno bilo zrelo, odmah prinese srp, jer je žetva bila završena. Tko ima uši da čuje, neka čuje." 151:3.16

~ 355 ~
Mnogo su puta apostoli prevrtali ove riječi po svojim mislima, ali Učitelj nikada nije ponovo pomenuo ovaj posljednji dio
usporedbe o sijaču.

4. JOŠ USPOREDBI UZ MORE

151:4.1 Sutradan je Isus ponovo poučavao narod iz broda, govoreći: "Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji posije dobro
sjeme na svojoj njivi; a dok je on spavao, dođe njegov neprijatelj, posije kukolj među pšenicom i brzo ode. A kad usjev
naraste i spremi se donijeti rod, pokaza se korov. Pristupiše onda sluge domaćinu te mu rekoše: ‘Gospodaru, jesi li ti
dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle ovi korovi? A on je odgovorio svojim slugama: ‘To je učinio neprijatelj.’ Sluge
zatim upitaše njihova gospodara, 'Hoćemo li izaći i iščupati ove korove? ' A on im odgovori, 'Ne, da ne bi čupajući korove,
počupali s njima i pšenicu. Umjesto toga neka ih oboje raste do vremena žetve, kada ću reći žeteocima: Pokupite najprije
kukolj te ga svežite u snopove da se spali, a zatim skupite žito i uskladištite ga u moju žitnicu.'" 151:4.2 Nakon što je
narod pitao nekoliko pitanja, Isus je rekao još jednu prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao zrno gorušičino koje čovjek
uze i posije na svojoj njivi. To je, dapače, najsitnije od sjemena, ali kad uzraste, postaje najveća od svih biljaka, razvijajući
se u stablo, tako da dolaze ptice nebeske i gnijezde se u njegovim granama.” 151:4.3 "Kraljevstvo je nebesko kao kvasac
koji žena uze i zamijesi s tri mjere brašna i na taj način se dogodi da cijeli obrok uskisne." 151:4.4 "Kraljevstvo je nebesko
kao blago sakriveno na njivi koje čovjek otkrije. U svojoj radosti iziđe da proda sve što je imao da bi mogao imati novce za
kupnju te njive." 151:4.5 "Kraljevstvo je nebesko poput trgovca koji traži skupocjeno biserje i kad se namjeri na jedan
dragocjeni biser, ode da proda sve što je imao kako bi bio u mogućnosti kupiti to skupocjeno biserje." 151:4.6 "Nadalje,
kraljevstvo je nebesko kao mreža za hvatanje koja se baci u more i zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, ribari je
izvuku na obalu te sjednu i izdvoje ribu, prikupljajući one dobre u posude, a bacajući one loše." 151:4.7 Isus je govorio
svjetini i mnoge druge usporedbe. Ustvari, od ovog je vremena rijetko učio ljude osim na ovaj način. Nakon što je narodu
govorio u prispodobama, u večnjim je satim potpunije i detaljnije razlagao svoja učenja apostolima i evanđelistima.

5. POSJET KHERESI

151:5.1 Mnoštvo je nastavio rasti tijekom tjedna. Isus je u subotu požurio u brda, ali kad je došla nedjelja ujutro, gomila se
vratila. Isus se obratio narodu u rano poslijepodne nakon Petrove propovijedi, a kad je završio, rekao je apostolima:
"Umoran sam od naroda; idemo prijeći na drugu obalu da uzmemo dan odmora." 151:5.2 Na putu preko jezera naišli su
na jednu od onih ljutih i iznenadnih oluja s vjetrom koje su bile tipične za Genezaretsko more, pogotovo u ovo doba
godine. Ovo jezero leži gotovo sedam stotina stopa ispod razine mora i okruženo je visokim liticama, naročito na zapadu.
~ 356 ~
Tu se strme klisure uspinju iz vode, a kako se zagrijani zrak diže i skuplja nad jezerom tijekom dana, postoji tendencija da
se hladniji zrak iz klisura nakon zalaska sunca iznenada spusti na jezero. Takve oluje naglo dolaze i uglavnom jednako
naglo odlaze. 151:5.3 Upravo je jedna takva večernja oluja uhvatila brod koji je nosio Isusa na drugu stranu jezera u ovu
nedjelju navečer. Za njima su išla tri druga broda koja su nosila neke od mlađih evanđelista. Oluja je bila teška, unatoč
tome što je bila ograničena na ovu regiju jezera, dok joj na zapadnoj obali nije bilo ni traga. Vjetar je bio toliko jak da su
valovi počeli prelaziti preko palube. Snažni je vjetar razderao jedro prije nego što su ga apostoli mogli skupiti, a oni su u
potpunosti ovisili o njihovim veslima dok su mukotrpno veslali prema obali, malo više od dva i pol kilometra. 151:5.4 Isus
je u međuvremenu spavao na krmi pod malim zaklonom. Učitelj je bio umoran kad su napustili Betsaidu, i upravo zato je
tražio da odu na drugu obalu jezera. Ovi su bivši ribari bili jaki i iskusni veslači, ali ovo je bila jedna od najgorih oluja koju
su ikada doživjeli. Iako su vjetar i valovi bacali njihov brod kao igračku, Isus je nesmetano spavao. Peter je bio na desnom
veslu u blizini krme. Kad se brod počeo puniti vodom, spustio je veslo iprišao Isusu, snažno ga tresući i kad se Isus
probudio, Petar je uzbuđeno rekao: "Učitelju, zar ne znaš da smo usred ljute oluje? Ako nas ne spasiš, svi ćemo izginuti."
151:5.5 Kako je Isus izišao na kišu, prvo je pogledao Petra, a onda je zureći u mrak prešao pogledom preko umornih
veslača, te je ponovo vratio pogled na Šimuna Petra koji se u svojoj agitaciji još nije bio vratio veslu, i rekao: "Zašto ste
tako puni straha? Gdje vam je vera? Tišina, smirite se." Isus je jedva izgovorio ovaj ukor Petru i drugim apostolima,
pozivajući Petra da traži mir kojim će smiriti svoju izmučenu dušu, kad se poremećena atmosfera, nakon što je povratila
ravnotežu, skrasila u dubokom miru. Ljuti valovi su se gotovo istog časa smirili, dok su se tamni oblaci razišli nakon kratke
kiše, a na noćnom nebu su zasjale zvijezde. Sve je to bilo čista slučajnost kako smo mi mogli suditi; ali apostoli, a osobito
Šimun Petar, nikada nisu prestali smatrati cijelu epizodu čudom prirode. U to je vrijeme bilo osobito lako ljudima vjerovati
u čuda prirode jer su čvrsto vjerovali da je cjelokupna priroda kao fenomen bila pod izravnom kontrolom snaga duha i
nadnaravnih bića. 151:5.6 Isus je otvoreno objasnio dvanaestorici da su njegove riječi bile upućene njihovim uznemirenim
duhovima i ustrašenim umovima, a ne prirodnim silama, ali to je bilo bez uspjeha. Isusovi sljedbenici su ustrajali u svom
vlastitom tumačenju svih takvih slučajnih pojava. Od tog dana su inzistirali da je Učitelj imao apsolutnu moć nad
elementima prirode. Petar nikad posustao govoreći kako "mu se i vjetrovi i valovi pokoravaju." 151:5.7 Bilo je kasno
navečer kad su Isus i njegovi suradnici stigli do obale, a budući da je bila mirna i lijepa noć, svi su se odmarali u čamcima
i nisu išli na obalu sve do nedugo nakon izlaska sunca sljedećeg jutra. Kad su se svi okupili, nekih četrdeset ljudi, Isus je
rekao: "Pođimo u ova brda na nekoliko dana, dok se posvetimo razmišljanju o problemima kraljevstva Očeva."

~ 357 ~
 6. LUĐAK IZ KHERESE

151:6.1 Iako se veći dio obližnje istočne obale jezera lagano uspinjao prema obližnjim visoravnima, na ovom se mjestu
spuštala strma padina, a obala se na nekim mjestima okomito spuštala u jezero. Pokazujući na padine obližnjeg brda,
Isus je rekao: "Pođimo na ovo brdo naći zaklona gdje ćemo doručkovati, odmoriti se i razgovarati." 151:6.2 Cijela je
padina bila prekrivena špiljama isklesanim u stijeni. Mnoge od tih šupljina su bile drevni grobovi. Otprilike na pola puta uz
brdo na maloj, relativno ravnoj litici bilo je groblje malog sela po imenu Kheresa. Dok su Isus i njegovi suradnici prolazili u
blizini groblja, u susret im je požurio jedan luđak koji je živio u tim gorskim pećinama. Ovaj je ludi čovjek bio dobro poznat
u tom području kako je nekoć bio vezan okovima i lancima i zatvoren u jednoj od pećina. Odavno je slomio okove i sad je
lutao po volji među grobnicama i napuštenim pogrebnim grotama. 151:6.3 Ovaj je čovjek, po imenu Amos, patio od
periodičnih napada ludila. Bilo je dužih razdoblja kad bi pronašao neku odjeću i kad se uglavnom prilično dobro nosio
među ljudima. Tijekom jednog od tih lucidnih intervala otišao je u Betsaidu gdje je čuo propovijedanje Isusa i apostola, a u
to je vrijeme neodlučno prihvatio vjeru u evanđelje kraljevstva. No, uskoro je nastupila burna faza njegove nevolje i
ponovo je našao utočište među grobovima gdje je zavijao, glasno vikao i na druge načine terorizirao sve koji bi ga
slučajno sreli. 151:6.4 Kad je Amos prepoznao Isusa, pao je pred njim ničice i uzviknuo: "Znam ja tebe, Isuse, ali ja sam
opsjednut mnogim zlim duhovima i preklinjem te da me ne mučiš." Ovaj je čovjek zaista vjerovao da je njegova periodična
mentalna bolest nastupala zbog činjenice da su u takvim intervalima, zli ili nečisti duhovi ulazili u njega i dominirali nad
njegovim umom i tijelom. Njegovi su problemi uglavnom bili emocionalni - mozak mu nije bio ozbiljnije bolestan. 151:6.5
Isus je, gledajući odozgo na čovjeka koji je čučao kao životinja pred njegovim nogama, ispružio ruku, uhvatio čovjeka i
uspravio ga, govoreći: "Amose, ti nisi opsjednut zlim duhom; čuo si radosnu vijest da si sin Božji. Zapovijedam ti da
prestaneš s ovom ludorijom. Kad je Amos čuo kako Isus govori te riječi, u njegovom je intelektu došlo do takve
transformacije da se odmah vratio zdravoj pameti i uspostavio normalnu kontrolu nad svojim emocijama. U ovo se vrijeme
skupila velika grupa ljudi iz obližnjeg sela a ti su ljudi, praćeni svinjarima s obližnjih visoravni, bili zapanjeni kad su vidjeli
kako ovaj luđak sjedi s Isusom i njegovim sljedbenicima i slobodno razgovara s njima u posjedu zdrave pameti. 151:6.6
Kako su svinjari požurili u selo da prošire vijesti o ozdravljenju luđaka, psi su krenuli na jedno manje nezaštićeno krdo od
nekih trideset svinja i satjerali su većinu preko obronka ponora u more. Ta je slučajna pojava, vezana uz Isusovu
prisutnost i navodno čudotvorno ozdravljenje ovog luđaka, vodila legendi da je Isus izliječio Amosa istjerivanjem legije zlih
duhova koji su onda ušli u krdo svinja koje su naveli da pojure naglavačke preko obronka i da se strmoglave u more. Prije
svršetka tog dana, ova je pripovijest prenesena od svinjara do svinjara i cijelo im je selo povjerovalo. Amos je zasigurno

~ 358 ~
vjerovao u ovu priču; on je vidio kako svinje padaju preko ruba brijega nedugo nakon što se njegov uznemireni um
konačno primirio i do kraja života je vjerovao da su sa sobom ponijele zle duhove koji su ga tako dugo mučili i proganjali.
A to je uveliko učvrstilo trajnost njegova ozdravljenja. Također je istina da su svi Isusovi apostoli (osim Tome) vjerovali da
je ova epizoda sa svinjama bila izravno povezana s Amosovim ozdravljenjem. 151:6.7 Isus tu nije uspio naći odmora koji
je tražio. Veći dio tog dana njega su tražili oni koji su čuli o Amosovu ozdravljenju, a koje je privukla priča da su demoni
izašli iz luđaka i ušli u krdo svinja. I tako, nakon samo jedne noći odmora, rano u utorak ujutro Isusa i njegove prijatelje je
probudilo izaslanstvo svinjara, nežidova koji su došli sa zahtjevom da napusti njihovu oblast. Njihov je zastupnik rekao
Petru i Andriji: "Ribari Galilejci, idite od nas i povedite sa sobom svog proroka. Znamo da je sveti čovjek, ali to ne znaju
bogovi naše zemlje, a mi stojimo u opasnosti od gubitka još mnogo više svinja. Obuzeo nas je strah od vas, tako da vas
molimo da se smjesta udaljite odavde." Kad je Isus to čuo, rekao je Andriji: "Vratimo se našem mjestu." 151:6.8 Dok su se
spremali otići, Amos je molio Isusa da mu dopusti vratiti se s njima, ali Učitelj na to nije pristao. Isus je rekao Amosu: "Ne
zaboravi da si sin Božji. Vrati se svom narodu pokazati im koje veliko djelo Bog učini za tebe." I tako je Amos otišao
proširiti vijesti da je Isus istjerao legiju zlih duhova iz njegove napaćene duše i da su ovi duhovi ušli u krdo svinja i natjerali
ih u smrt. I nije prestao dok nije obišao sve gradove Dekapolisa, govoreći o velikoj pomoći koju je primio od Isusa.

POGLAVLJE 152: DOGAĐAJI KOJI SU VODILI DO KRIZE UKAFARNAUMU

152:0.1 PRIPOVIJEST o liječenju Amosa, luđaka iz Kherese, već je stigla u Betsaidu i Kafarnaum, tako da je velika
skupina naroda čekala Isusa kad je njegova lađa pristala uz obalu u utorak poslije podne. Među tim mnoštvom su bili i
novi promatrači koje je Veliko vijeće Jeruzalema poslalo u Kafarnaum da nađu izgovor za Učiteljevo uhićenje i osudu. Dok
je Isus govorio s onima koji su se okupili da ga pozdrave, kroz gomilu se progurao jedan od nadstojnika sinagoge, čovjek
po imenu Jair, i padajući pred njegove noge uhvatio je Isusa za ruku i zamolio ga žurno poći s njima, govoreći: " Učitelju,
moja mala kćer, jedino dijete, leži kod kuće na samrti. Molim te dođi je izliječiti." Kad je Isus čuo zahtjev ovoga oca, rekao
je: "Idem s tobom." 152:0.2 Dok je Isus išao za Jairom, veliko je mnoštvo koje je čulo očevu molbu krenulo za njima da
vidi što će se dogoditi. Neposredno prije nego što će stići do nadstojnikove kuće, dok su se gurali kroz mnoštvo žurno
idući uskom ulicom, Isus se iznenada zaustavio, uzvikujući: "Netko me se dotaknuo." A kad su svi koji su bili u njegovoj
neposrednoj blizini odmahnuli glavom, Petar je progovorio: "Učitelju, vidiš gomilu naroda što se tiska oko tebe samo što
nas nije satrla, a još kažeš 'netko me se dotaknuo.' Kako to misliš? " Tada je Isus rekao: "Pitao sam tko me se dotaknuo,
jer sam spoznao da je živa energije otišla iz mene." Dok se Isus okretao oko sebe, oči su mu pale na ženu koja je staja u
blizini, koja je istupila i kleknula pred njegove noge, govoreći: "Godinama patim od napadaja krvarenja. Više sam boli

~ 359 ~
pretrpjela od pustih liječnika; potrošila sam sve što sam imala, ali nitko me ne nije uspio izliječiti. Tada sam čula o tebi i
pomislila da ako se samo mogu makar dotaknuti skuta tvoje haljine, ozdravit ću zasigurno. I tako sam se izgurala kroz
silni narod dok se nisam, stojeći u blizini tebe, Učitelju, dotaknula ruba tvoga ogrtača i odmah sam bila izliječena; znam da
sam ozdravila od bolesti." 152:0.3 Kad je Isus to čuo, uzeo je ženu za ruku i podižući je na noge, rekao: “Kćeri, tvoja te
vjera ozdravila! Idi u miru.” To što je vodilo ozdravljenju je bila njezina vjera, a ne njezin dodir. Ovaj je slučaj dobra
ilustracija mnogih naizgled čudotvornih izlječenja koja su pratila Isusov život na zemlji, ali koja on ni u kojem smislu nije
svjesno učinio. Kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da je ta žena doista bila izliječena od svoje bolesti. Njezina vjera je
bila takva da je izravno prodrla do kreativne snage koja je počivala u Učiteljevoj osobi. S vjerom koju je imala, bilo je
potrebno samo pristupiti osobi Učitelja. Nije uopće bilo potrebno dotaći njegov ogrtač; to je bio tek praznovjerni dio njezina
vjerovanja. Isus je pozvao ovu ženu, Veroniku iz Cezareje Filipove, da stupi u njegovu prisutnost kako bi se ispravile dvije
pogreške kojih se ona inače mogla držati ili kojih su se mogli držati oni koji su bili svjedoci ovog ozdravljenja: Nije želio da
se Veronika udalji misleći da je njezin strah u pokušaju da ukrade ovo ozdravljenje bio nagrađen ili da joj je praznovjerje u
povezivanju dodirivanja njegove haljine s ozdravljenju bilo učinkovito. Htio je da svi znaju da je njezina čista i živa vjera
bila to što je sprovelo ozdravljenje.

1. U JAIROVOJ KUĆI

152:1.1 Jair je, naravno, bio jako nestrpljiv zbog ovog kašnjenja jer je što prije želio doći kući; sada su bili u još većoj žurbi
i još su više ubrzali tempo. Čak i prije nego što su ušli u dvorište ovog čelnika, jedan od njegovih slugu je izašao,
govoreći: "Ne muči više Učitelja, tvoja kćer je mrtva." No činilo se da Isus nije ni čuo riječi ovoga sluge nego se, vodeći sa
sobom Petra, Jakova i Ivana, okrenuo i rekao ožalošćenom ocu: “Ne boj se; samo vjeruj.” Kada je ušao u kuću, opazio je
ožalošćene kako sviraju flaute i prave neukusnu buku; rodbina je već počela plakati i lekati. A kad je izbacio sve
ožalošćene iz sobe, ušao je s ocem i majkom i svoja tri apostola. Rekao je ožalošćenima da djevojka nije mrtva, ali su se
oni tome rugali sa podsmijehom. Isus se sada okrenuo prema majci, govoreći: "Vaša kći nije mrtva, ona samo spava." A
kad se kuća primirila, Isus je otišao do mjesta gdje je dijete ležalo, uzeo je za ruku i rekao: “Kćeri, kažem ti, probudi se i
ustani!” Kad je djevojčica čula te riječi, odmah je ustala i počela hodati po sobi. A onda, nakon što se oporavila od svoje
omamljenosti, Isus je predložio da joj dadnu nešto za jesti, jer je bila dugo bez hrane. 152:1.2 Budući da je bilo puno
agitacije u Kafarnaumu protiv Isusa, nazvao je obitelj na okup i objasnio da je djevojka bila u komi nakon duge groznice,
te da ju je samo pozvao da se probudi, da ju nije uskrisio od mrtvih.Također je sve to objasnio i apostolima, ali je sve to
bilo uzaludno; svi su vjerovali da je podigao djevojčicu iz mrtvih. To što je Isus rekao u objašnjenju mnogih prividnih čuda

~ 360 ~
imalo je mali učinak na njegove sljedbenike. Oni su svi bili skloni traženju čuda i nisu propuštali ni jednu priliku Isusu
pripisati još jedno takvo djelo. Isus i apostoli su se vratili u Betsaidu nakon što je on jasno naglasio da o ovome nikomu ne
kazuju. 152:1.3 Kad je izašao iz Jairove kuće, za njim su pošla dva slijepca u pratnji jednog glupog dječaka, glasno
tražeći ozdravljenje. U to je vrijeme ugled Isusa kao iscjelitelja bio na samom vrhuncu. Gdje god je išao, pratili su ga ljudi
koji su patili od oboljenja i poremećaja. Učitelj je u to vrijeme izgledao iscrpljen, a njegovi su prijatelji strahovali da bi ga
daljnji rad na učenju i ozdravljenju naroda mogao dovesti do točke stvarnog sloma. 152:1.4 Isusovi apostoli, a naročito
obični svijet, nisu mogli razumjeti prirodu i osobine ovog Boga-čovjeka. Niti je i jedna buduća generacija bila u stanju u
cjelosti shvatiti to što se dogodilo na zemlji u osobi Isusa iz Nazareta. Niti se ovi izvanredni događaji ikada mogu provjeriti
od strane znanosti ili religije iz jednostavnog razloga što se takva izvanredna situacija nikada ne može ponovno dogoditi,
bilo na ovom ili na bilo kojem drugom svijetu u Nebadonu. Nikada više, ni na jednom svijetu u cijelom ovom svemiru, neće
se pojaviti ni jedno drugo biće u smrtnom obličju, koje će istovremeno utjeloviti sve atribute kreativne energije u
kombinaciji s duhovnim darovima koji nadilaze vrijeme i većinu drugih materijalnih ograničenja. 152:1.5 Nikada prije Isusa
na zemlji, niti ikada poslije njega, nije bilo moguće tako izravno i očigledno osigurati pojavu fenomena koji prate
posjedovanje snažne i žive vjere smrtnih muškaraca i žena. Kako bi se ovi događaji ponovili, morali bismo ići u
neposrednu prisutnost Mihaela, Stvoritelja, i naći ga u obličju u kojem je tada bio - kao Sin Čovječji. Isto tako, danas, dok
njegova odsutnost onemogućuje takve materijalne manifestacije, trebate se suzdržati od stavljanja bilo kakvih ograničenja
na moguću manifestaciju njegove duhovne snage. Iako Učitelj nije prisutan kao materijalno biće, on je prisutan kao
duhovni utjecaj u srcima ljudi. Kad je napustio svijet, Isus je činom svog odlaska osigurao da njegov duh nastavi živjeti
zajedno s duhom njegova Oca koji prebiva u umovima svih ljudi.

2. HRANJENJE PET TISUĆA

152:2.1 Isus je nastavio poučavati narod preko dana i učiti apostole i evanđeliste uvečer. U petak je proglašen dopust od
tjedan dana kako bi svi njegovi sljedbenici mogli otići svojim kućama ili u posjet prijateljima na nekoliko dana prije
pripreme za odlazak na Pashu u Jeruzalem. No, više od polovice sljedbenika se odbilo razići, dok je mnoštvo iz dana u
dan sve više raslo i to toliko da je David Zebedejev želio podići novi tabor, ali je Isus odbio dati suglasnost. Učitelj je imalo
tako malo prilike za odmor te subote da je u nedjelju ujutro, 27. ožujka, tražio priliku da se udalji od svjetine. Ostavio je
neke evanđeliste da se obrate mnoštvu, dok je s dvanaestoricom planirao neopaženo pobjeći na suprotnu obalu jezera,
gdje su planirali tražiti prijeko potreban odmor u lijepom parku južno od Betsaide - Julias. Ta je regija bila omiljeno
odmaralište ljudi iz Kafarnauma; svi su dobro poznavali parkove koji su se nalazili na istočnoj obali. 152:2.2 Ali narod to

~ 361 ~
nije htio dopustiti. Oni su vidjeli kojim je smjerom zaplovila Isusova lađa, i iznajmili svaki brod koji im je bio na
raspolaganju da krenu u potragu za njim. Oni koji se nisu uspjeli domaći broda krenuli su pješke gornjom obalom jezera.
152:2.3 Kasno popodne više of tisuću ljudi se okupilo oko Učitelja u jednom od parkova, gdje im se kratko obratio, a za
njim je slijedio Petar. Mnogi od tih ljudi su sa sobom ponijeli hranu, a nakon večere su se okupili u manjim grupama, dok
su ih Isusovi apostoli i učenici poučavali. 152:2.4 U ponedjeljak poslije podne mnoštvo se povećalo na više od tri tisuće. I
dalje - do kasno u veče - ljudi su nastavili dolaziti i sa sobom donositi svakojake bolesnike. Stotine zainteresiranih se
planiralo zaustaviti u Kafarnaumu kako bi vidjeli i čuli Isusa na putu za Pashu i jednostavno nisu dopuštali ostati
razočarani. U srijedu u podne, oko pet tisuća muškaraca, žena i djece se skupilo u ovom parku južno od Betsaide-Julias.
Vrijeme je bilo ugodno, kako se u tom području ovo zbivalo pred kraj kišne sezone. 152:2.5 Filip je osigurao dovoljno
hrane za Isusa i dvanaest apostola za neka tri dana, a hrana je bila u posjedu dječaka Marka, koji je obavljao sve sitne
poslove. U popodnevnim satima trećeg dana, gotovo je polovica naroda bila pri kraju hrane koju su sa sobom
donijeli.David Zebedejev nije imao slobodnog mjesta u taboru da im ponudi smještaj. Niti je Filip mogao opskrbiti hranu za
takvo mnoštvo. Ali ljudi, iako su bili gladni, nisu se htjeli razići. Među sobom su tiho šaptali da je Isus, želeći izbjeći
probleme od Heroda i vođa Jeruzalema, izabrao ovu mirnu lokaciju izvan nadležnosti svih svojih neprijatelja kao pravo
mjesto da tu bude okrunjen za kralja. Entuzijazam među ljudima je rastao svakih sat vremena. Niti riječ nije bila rečena
Isusu, premda je on, naravno, znao sve što se događalo. Čak su i dvanaestorica apostola bili zaraženi takvim idejama, a
posebno mlađi evanđelisti. Apostoli koji su naročito bili odani ovoj ideji proglašenja Isusa kraljem su bili Petar, Ivan, Šimun
Revnitelj i Juda Iskariotski. Oni koji su se protivili ovom planu bili su Andrija, Jakov, Natanije i Tomo. Matej, Filip i Alfejevi
blizanci su bili suzdržani. Kolovođa za sprovedbu proglašenja Isusa kraljem je bio Joab, jedan od mladih evanđelista.
152:2.6 Tako su stajale stvari oko pet sati u srijedu poslije podne, kad je Isus zamolio Jakova Alfejeva da pozove Andriju i
Filipa. Isus je rekao: “Što ćemo s ovolikim narodom? Oni su s nama već tri dana, a mnogi su gladni. Nemaju hrane.” Filip i
Andrija su izmijenili poglede, a potom je Filip odgovorio: “Učitelju, otpusti narod da odu po okolnim selima da kupe sebi
hranu.” U strahu da narod ne pokuša okruniti Isusa, Andrija se brzo pridružio Filipu, govoreći: “Da, Učitelju, mislim da je
najbolje otpustiti narod da svaki ode svojim putem kupiti hranu, a tebi svakako treba period odmora.” U ovom je trenutku
preostala apostolska skupina držala vijećanje. Tada je rekao Isus: “Ali ja ih ne želim otpustiti gladne; imamo li ih čime
nahraniti?” To je bilo previše za Filipa koji je brzo odgovorio: “Učitelju, otkud bi ih netko mogao ovdje u pustinji nasititi
kruhom? Dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije za ručak.” 152:2.7 Prije nego što su apostoli
imali priliku bilo što reći, Isus se okrenu Andriji i Filipu, govoreći: “Ne želim otpustiti ovaj narod. Evo ih stoje kao ovce bez
pastira. Hoću da ih nahranim. Koliko hrane imamo?” Dok je Filip razgovarao s Matejem i Judom, Andrija je potražio

~ 362 ~
dječaka Marka da utvrdi koliko im je hrane ostalo. Vratio se Isusu, govoreći: “Dječaku je ostalo još pet ječmenih kruhova i
dvije sušene ribe” - a Petar je brzo dodao, “A mi još nismo jeli.” 152:2.8 Na trenutak je Isus stajao u tišini. Imao je dalek
pogled u očima. Apostoli nisu govorili ništa. Isus se iznenada okrenuo prema Andriji i rekao: "Donesi mi kruhove i ribe." A
kad je Andrija donio košaru Isusu, Učitelj je rekao: “Reci narodu da se podijeli u grupe i sjedne na travu po stotinu u
svakoj grupi i odredi vođu svake grupe, pa dovedi evanđeliste ovdje kod nas.” 152:2.9 Isus je uzeo kruhove u svoje ruke,
izrekao zahvalnicu lomeći kruh i dao ulomke apostolima, koji su ih dali svojim suradnicima, koji su ih pak nosili mnoštvu.
Isus je na isti način razrezao i podijelio ribe. Mnoštvo se najelo i nasitilo. Kad su završili s jelom, Isus je rekao svojim
sljedbenicima: “Sklonite sve ulomke, da se ništa ne izgubi.” Kad su svi završili skupljanje ulomaka, imali su dvanaest
košara. Oni koji su jeli na ovom izvanrednom blagdanu brojali su oko pet tisuća muškaraca, žena i djece. 152:2.10 I ovo
je prvo i jedino prirodno čudo koje je Isus izveo kao rezultat svjesnog i sračunatog planiranja.Njegovi su sljedbenici bili
naklonjeni nazvati mnoga djela čudima koja to nisu bila, ali ovo je bila prava natprirodna služba. U ovom je slučaju, kako
smo mi naučili, Mihael umnožio elemente hrane kao i uvijek, osim što je došlo do ukidanja vremenskog faktora i vidljivog
životnog kanala.

3. ISUSA HOĆE UČINITI KRALJEM

152:3.1 Hranjenje pet tisuća nadnaravnom energijom bio je još jedan od onih slučajeva u kojima je zbroj ljudske sućuti i
kreativne snage rezultirao onim što se dogodilo. Nakon što se mnoštvo nasitilo, i budući da je Isusova slava ovom prilikom
i na ovom mjestu uvećana ovim veličanstvenim čudom, nije više bilo potrebno dati neke naročite smjernice narodu da
uhvati Učitelja i da ga proglasi kraljem. Ta se ideja proširila gomilom poput zaraze. Reakcija mnoštva na ovo iznenadno i
neočekivano zadovoljenje njihovih fizičkih potreba bila je duboka i neodoljiva. Dugo vremena, Židovi su učili da Mesija, sin
Davidov, treba doći i učiniti da zemljom ponovo poteku med i mlijeko, i da im bude podaren kruh života onako kako je
mana s neba navodno pala u ruke njihovih predaka u pustinji. Nije li se sve to očekivanje sada ispunilo pred njihovim
očima? Kad se ovaj izgladnjeli narod koji je tipično živio na rubu gladi konačno zasitio ovom čudesnom hranom, nastupila
je samo jedna jednoglasna reakcija: "Evo kralja našega. " Došao je čudotvorac i izručitelj Izraela. U očima tih jednostavnih
ljudi onaj koji je imao moć nahraniti njihova tijela, imao je pravo nad njima vladati. Onda nije ni čudo da je mnoštvo, kad se
zasitilo hranom, ustalo na noge i jednim glasom povikalo: "Neka bude kralj!" 152:3.2 Ovaj je moćni poklik dao nade Petru i
onim apostolima koji su se i dalje držali nade da će vidjeti kako Isus preuzima svoje pravo na vlast. Ali te lažne nade nisu
dugo živjele. Ovaj je moćni poklik svjetine jedva prestao odjekivati obližnjim stijenama kad se Isus popeo na veliki kamen i
podižući desnicu da skrene njihovu pozornost, rekao: "Djeco moja, imate dobre namjere, ali kratkovide i materijalistične

~ 363 ~
poglede." Uslijedila je kratka stanka; ovaj je snažni Galilejac tu veličanstveno stajao obasjan čarobnim sjajem istočnjačkog
sumraka. Na svaki je način izgledao kao kralj dok se nastavio obraćati mnoštvu koje ga je bez daha slušalo: “Želite me
učiniti kraljem, ne zato što vam je duša osvijetljena velikom istinom, nego zato što su vaši želuci ispunjeni kruhom. Koliko
sam vam puta rekao da moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta? Ovo je kraljevstvo nebesko koje navješćujemo duhovno
bratstvo i njime ne vlada nitko tko sjedi na materijalnom prijestolju. Otac moj na nebu je svemudri i svemoćni Vladar nad
ovim duhovnim bratstvom zemaljskih sinova Božjih na zemlji. Zar sam doživio toliki neuspjeh u otkrivanju Oca duhova, da
vi hoćete učiniti kraljem njegovog utjelovljenog Sina! Idite sada svaki svojoj kući. Ako morate imati kralja, dopustite Ocu
svjetlosti da stoluje u vašim srcima kao duh i Vladar svih stvari." 152:3.3 Ove su Isusove riječi zapanjile i rastužile narod.
Mnogi koji su nekoć vjerovali u njega su se predomislili i nisu ga više slijedili od toga dana. Apostoli su bili bez riječi; stajali
su u tišini oko dvanaest košara s ulomcima hrane; samo je dječak Marko, pomoćnik apostolskog zbora, rekao, "I tako je
on odbio biti naš kralj." Isus se, prije nego što će sam poći u brda, obratio Andriji i rekao: "Povedi svoju braću natrag u
kuću Zebedejevih i moli se s njima, a posebno za svog brata Šimuna Petra."

4. NOĆNO UKAZANJE ŠIMUNA PETRA

152:4.1 Apostoli su, bez Učitelja - koji ih je poslao same - ušli u čamac i šutke počeli veslati prema Betsaidi na zapadnoj
obali jezera. Niti jedan od dvanaestorice nije bio toliko skrhan i potišten kao Šimun Petar. Teško da je riječ rečena; svi su
mislili o Učitelju koji je bio sam u brdima. Znači li to da ih je ostavio? Nikada ih prije nije sviju otpustio i odbio poći s njima.
Što li sve to znači? 152:4.2 Spustila se tama, jer je zapuhao jak i protivan vjetar tako da je uz veliki napor u veslanju bilo
gotovo nemoguće napredovati. Kako su prolazili sati tame i mukotrpnog veslanja, Petar se umorio i od iscrpljenosti pao u
dubok san. Andrija i Jakov su ga stavili da počiva na jastučićima koji su bili na sjedalu na krmi broda. Dok su se drugi
apostoli borili s vjetrom i valovima, Petar je usnuo san; u snu je vidio viziju Isusa kako dolazi prema njima hodeći po moru.
Kad je Učitelj u ovoj viziji prolazio mimo broda, Petar je povikao, “Spasi nas, Učitelju, spasi nas.”Oni koji su bili u
stražnjem dijelu broda čuli su kako to govori. Kako se ova noćna vizija nastavila dalje odigravati u Petrovom umu, on je
sanjao da čuje kako Isus govori: “Raduj se; ja sam; ne boj se.” To je bilo kao melem Petrovoj uznemirenoj duši; utješilo je
njegov izmučeni duh, tako da je (u snu) povikao Učitelju: “Gospodine, ako si to stvarno ti, zapovijedi mi da dođem k tebi
po vodi.” A kad je Petar počeo hodati po vodi, uplašili su ga visoki valovi i kad je počeo tonuti, povikao je: “Gospodine,
spasi me!” A mnogi od dvanaestorice su čuli kako izgovara ove riječi. Petar je dalje sanjao da je Isus došao da ga spase i
kad je posegao za njim, uhvatio ga za ruku i podigao iz vode, govoreći: “O, malovjerni, zašto si sumnjao?” 152:4.3 U vezi
s drugim dijelom sna, Petar je ustao sa sjedala na kojemu je spavao i doista zakoračio preko palube i pao u vodu.

~ 364 ~
Probudio se iz sna kad su Andrija, Jakov i Ivan dosegli dolje i izvukli ga iz mora. 152:4.4 Za Petra je to iskustvo uvijek
djelovalo stvarno.On je iskreno vjerovao da je Isus te noći došao k njima.Tek je djelomično uspio uvjeriti Ivana Marka, što
objašnjava zašto je Marko izostavio ovaj dio pripovjedi iz svog zapisa. Luka je bio liječnik koji je pažljivo razmatrao takve
stvari, te je zaključio da je cijela epizoda bila Petrova vizija i stoga je odbio uključiti ovu priču u pripremi svoje pripovijesti.

5. NATRAG U BETSAIDI

152:5.1 U četvrtak ujutro su pristali prije zore, usidrili brod u blizini Zebedejeve kuće i spavali do negdje oko podneva.
Andrija je prvi ustao i otišao u šetnju uz more, gdje je pronašao Isusa u društvu dječaka Marka, kako sjedi na kamenu
pored mora. Bez obzira što su mnogi iz naroda i iz skupine mladih evanđelista tražili Isusa cijele noći i veći dio sljedećeg
dana po istočnim brdima, Isus je s dječakom Markom nedugo nakon ponoći krenuo pješice idući oko jezera i preko rijeke,
natrag u Betsaidu. 152:5.2 Od pet tisuća ljudi koji su čudesno nahranjeni i koji koji su ga htjeli učiniti kraljem kad su im
želuci bili puni a njihova srca prazna, samo je nekih pet stotina ostalo uz njega i nastavilo ga pratiti. No, prije nego što su
primili vijesti o njegovu povratku u Betsaidu, Isus je rekao Andriji da pozove apostole i njihove suradnike, uključujući i
žene, govoreći: "Želim razgovarati s njima." A kada su svi bili spremni, Isus je rekao: 152:5.3 “Koliko se još moram s
vama nositi? Zašto ste tako spori u duhovnoj spoznaji i manjkavi u živoj vjeri?” Sve ove godine sam vas učio o istinama
kraljevstva, a vama ipak još uvijek dominiraju materijalne pobude umjesto duhovnih razmatranja. Zar niste čitali u Pismu
Mojsijevu opomenu nevjernicima Izraela, gdje kaže: 'Ne bojte se, stojite mirno pa ćete vidjeti spasenje Gospodnje?’ Kako
kaže pjesnik: ‘Stavi svoje povjerenje u Gospodina.' 'Budi strpljiv, pričekaj na Gospodina i živi hrabro. On će očvrsnuti srce
tvoje.’ ‘Gospodinu povjeri svoje breme i on će te potkrijepiti. Pouzdaj se u njega u svako doba i izli svoje srce njemu, jer ti
je Bog utočište.' 'Tko prebiva na tajnom mjestu Svevišnjega, ostaje u sjeni Svemogućega.' 'Bolje je vjerovati Gospodinu
nego staviti povjerenje u ljudske prinčeve.' 152:5.4 “Vidite li sada svi da izvođenjem čuda i materijalnih manipulacija
nećete privući duše u duhovno kraljevstvo? Nahranili smo mnoštvo, ali to ih nije navelo da gladuju za kruhom života niti
da žedne za vodama duhovne ispravnosti. Kad im je glad bila zadovoljena, oni nisu tražili ulazak u kraljevstvo nebesko,
nego su tražili da naprave kralja od Sina Čovječjeg po uzoru na kraljeve ovoga svijeta, samo da bi sami mogli nastaviti
jesti kruha bez rada. I sve ono u čemu su mnogi od vas manje ili više sudjelovali, ni na koji način ne obznanjuje Oca
nebeskog niti doprinosi napretku kraljevstva na zemlji. Zar nemamo dovoljan broj neprijatelja među vjerskim vođama u
zemlji, da bi činili to što će vjerojatno udaljiti građanske vlasti? Molim se da vam Otac pomaže oči da možete progledati i
da vam otvori uši da možete čuti, kako bi imali potpunu vjeru u evanđelje kojem sam vas učio.” 152:5.5 Isus je tada
najavio da se želi povući na nekoliko dana odmora sa svojim apostolima prije nego se spreme otići na Pashu u

~ 365 ~
Jeruzalem, dok je zabranio da ga bilo učenici ili mnoštvo slijede. U skladu s tim su otišli brodom u oblast Genezareta na
dva ili tri dana odmora i počinka. Isus je bio u pripremi za veliku krizu svog života na zemlji i provodio je mnogo vremena u
duhovnom zajedništvu s Ocem na nebu. 152:5.6 Vijesti o hranjenju pet tisuća i pokušaju proglašenja Isusa kraljem
probudile su veliku znatiželju kao i duboke strahove religioznih vođa i građanskih vlasti po svoj Galileji i Judeji. Iako ovo
veliko čudo ni na koji način nije unaprijedilo evanđelje kraljevstva u dušama materijalno nastojenih i malodušnih vjernika,
poslužilo je u svrhu skretanja pozornosti na sklonosti Isusove uže obitelji apostola i bliskih učenika koje su bile usmjerene
prema traženju čuda i proglašenju Isusa kraljem. Ovaj je spektakularni događaj označio kraj ranog razdoblja učenja,
obuke i ozdravljenja, pripremajući time put za inauguraciju ove posljednje godine proglašenja veće i više duhovne faze
novog evanđelja kraljevstva - božanskog sinovstva, duhovne slobode i vječnog spasenja.

6. U GENEZARETU

152:6.1 Odmarajući se u kući jednog vrlo bogatog vjernika u području Genezareta, Isus je svako poslije podne držao
neformalna vijećanja s dvanaestoricom. Veleposlanici kraljevstva su bili ozbiljna, trijezna i ponizna skupina razočaranih
ljudi. No, čak i nakon svega što se dogodilo, kako će kasniji događaji pokazati, onih dvanaest ljudi još nisu bili u
potpunosti oslobođeni svojih prirođenih i duboko uvriježenih predodžbi o dolasku židovskog Mesije.Događaji iz prethodnih
nekoliko tjedana tekli su previše brzo kako bi ovi začuđeni ribari mogli shvatiti njihovo puno značenje. Muškarcima i
ženama treba dosta vremena da proizvedu korijenite i opsežne promjene u svojim osnovnim i temeljnim koncepcijama
društvenog ponašanja, filozofskih stavova i vjerskih uvjerenja. 152:6.2 Dok su se Isus i dvanaestorica odmarali u
Genezaretu, narod se razišao, neki svojim kućama, a neki na proslavu Pashe u Jeruzalemu. U manje od mjesec dana su
oduševljeni i otvoreni sljedbenici Isusa, koji su brojali više od pedeset tisuća samo u Galileji, pali na manje od pet stotina.
Isus je želio naučiti svoje apostole adekvatnu lekciju o prevrtljivosti javnog mnijenja kako ne bi došli u iskušenje oslanjati
se na takve manifestacije prolazne religiozne histerije nakon što ih ostavi same u radu na promicanju kraljevstva, ali je
samo djelomično uspio u tom nastojanju. 152:6.3 Druge je večeri njihova boravka u Genezaretu Učitelj ponovo ispričao
apostolima prispodobu o sijaču i dodao ove riječi: “Vidite, djeco moja, kako je prolazan i krajnje razočaravajući apel na
ljudske emocije; a jednako je prazan i neplodan isključivi apel na čovjekov intelekt; samo ako uputite apel na duh koji živi
u ljudskom umu možete se nadati postizanju trajnog uspjeha i ostvarenju tih divnih preobražaja ljudskog karaktera koji s
vremenom proizvode izobilje istinskih plodova duha u svakodnevnom životu svih onih koji su na taj način isporučeni iz
tame sumnje rođenjem duha u svjetlu vjere - kraljevstvom nebeskim." 152:6.4 Isus je sugerirao apel na emocije kao
tehniku uhićenja i fokusiranja intelektualne pažnje. Naglasio je da ovako probuđen i oživljen um otvara čovjekovu dušu, u

~ 366 ~
kojoj prebiva ta duhovna priroda koja mora prepoznati istinu i odgovoriti na duhovni poziv evanđelja, kako bi se dobili
trajni rezultati pravih preobrazbi karaktera. 152:6.5 Isus je tako želio pripremiti apostole za predstojeći šok - krizu u
javnom stavu prema njemu koja će uslijediti za samo nekoliko dana. Objasnio je dvanaestorici da su se vjerski vladari
Jeruzalema urotili s Herodom Antipom u namjeri da sprovedu njihovo uništenje. Dvanaestorica su počeli potpunije
shvaćati (premda ne do samog kraja) da Isus neće sjediti na Davidovu prijestolju. Potpunije su vidjeli da se duhovna istina
ne može unaprijediti materijalnim čudima. Počeli su shvaćati da je onom prilikom kad je Isus nahranio pet tisuća i kad su
ga oni pokušali učiniti kraljem, dostignut vrhunac traženja čuda i čudotvornih ozdravljenja i najviša točka Isusove
popularnosti među narodom. Mogli su nejasno razaznati i lagano predvidjeti približavanje razdoblja duhovnog prosijavanja
i okrutnih nedaća. Ovih se dvanaest ljudi polako budilo u spoznaji stvarne prirode poslova koje su trebali obaviti kao
ambasadori kraljevstva i počeli su se spremati za teška i neprijatna iskušenja posljednje godine Učiteljeva služenja na
zemlji. 152:6.6 Prije nego što su napustili Genezaret, Isus ih je uputio u vezi čudesnog hranjenja pet tisuća, objašnjavajući
zašto je poduzeo ovu izvanrednu manifestaciju kreativne snage i uvjeravajući ih da to nije bio slučaj popuštanja pred
vlastitim osjećajem naklonosti prema mnoštvu, nego da je prvo utvrdio da je taj čin bio "prema Očevoj volji."

7. U JERUZALEMU

152:7.1 U nedjelju, 3. travnja, Isus je u pratnji samo dvanaestorice apostola krenuo iz Betsaide prema Jeruzalemu. Kako
bi izbjegli narodne mase i na sebe privukli što manje pažnje, putovali su preko Gerese i Filadelfije. Zabranio je svaki oblik
javnog poučavanja na ovom putovanju; također im nije dopustio učiti i propovijedati za boravka u Jeruzalemu. Stigli su u
Betaniju, u blizini Jeruzalema, kasno u srijedu navečer, 6. travnja. Ovu jednu noć su se zaustavili u domu Lazara, Marte i
Marije, a sutradan su se razdvojili. Isus je s Ivanom ostao u kući vjernika po imenu Simon, u neposrednoj blizini Lazareve
kuće u Betaniji. Juda Iskariotski i Šimun Revnitelj su ostali kod prijatelja u Jeruzalemu, dok su ostali apostoli, dva po dva,
ostali u drugim kućama. 152:7.2 Isus je ušao u Jeruzalem samo jednom tijekom ove Pashe, i to na sam dan ovog velikog
blagdana. Abner je pokrenuo mnoge jeruzalemske vjernike da odu u susret Isusu u Betaniji. Tijekom ovog boravka u
Jeruzalemu dvanaestorica su postali svjesni gorkih emocija koje su neki ljudi osjećali prema Isusu. Otišli su iz Jeruzalema
vjerujući da ih je čekala kriza. 152:7.3 U nedjelju, 24. travnja, Isus i apostoli su napustili Jeruzalem i otišli u Betsaidu, idući
prko obalnih gradova Jope, Cezareje i Ptolomeide. Odatle su putovali kopnom preko Rame i Korozaina do Betsaide, gdje
su stigli u petak 29. travnja. Čim je došao kući, Isus je poslao Andriju da traži od vladara sinagoge odobrenje da održi
govor narednog dana, u subotu, prilikom popodnevne službe. Isus je dobro znao da bi to bilo posljednji put da će mu biti
dopušteno govoriti u sinagogi u Kafarnaumu.

~ 367 ~
 POGLAVLJE 153: KRIZA U KAFARNAUMU

153:0.1 U petak navečer, na dan dolaska u Betsaidu, te u subotu ujutro, apostoli su primijetili da je Isus bio ozbiljno
zauzet nekim velikim problemom; bili su svjesni da je Učitelj pridavao neobičnu pozornost nekom pitanju od velike
važnosti. Nije doručkovao, a malo je jeo i popodne. Cijelu subotu ujutro i večer prije, dvanaestorica su se okupljali sa
svojim suradnicima u malim grupama oko kuće, u vrtu ili uz more. Počeli su osjećati napetost od neizvjesnosti i suspenziju
usljed straha. Isus je malo govorio otkako su napustili Jeruzalem. 153:0.2 Već mjesecima nisu vidjeli Učitelja tako
zaokupljenog i nekomunikativnog. Čak je i Šimun Petar bio depresivan, ako ne i deprimiran. Andrija nije znao što učiniti sa
svojim bezvoljnim suradnicima. Natanije je rekao da su bili usred “zatišja pred buru.” Tomo je izrazio mišljenje da se
“nešto neobično trebalo dogoditi.” Filip je savjetovao Davida Zebedejevog da “ne pravi planove kako će hraniti i gostiti
mnoštvo dok sazna što je Učitelj planirao učiniti.” Matija je ulagao obnovljena nastojanja de napuni riznicu. Jakov i Ivan su
govorili o predstojećoj propovijedi u sinagogi i nagađali njezinu vjerojatnu prirodu i opseg. Šimun Revnitelj je izrazio
uvjerenje, ustvari nadu, da se “Otac na nebu spremao intervenirati na neki neočekivani način radi opravdanja i potpore
svoga Sina,” dok se Juda Iskariotski usudio pozabaviti mišlju da je Isus mogao biti deprimiran žaleći “što nije imao
hrabrosti i odvažnosti dopustiti mnoštvu od pet tisuća proglasiti ga kraljem Židova.” 153:0.3 Među takvu je skupinu
depresivnih i razočaranih sljedbenika Isus ove prekrasne subote popodne stao i počeo držati svoju epohalnu propovijed u
singagogi u Kafarnaumu. Jedini veseli pozdrav i poticaj od njegovih neposrednih sljedbenika primio je od jednog od
bezazlenih Alfejevih blizanaca koji mu je, dok je Isus izlazio iz kuće na putu za sinagogu, vedro uputio riječi pozdrava i
rekao: “Molimo se Ocu da ti pomogne, da možemo imati više naroda nego ikad prije“

1. POSTAVKA POZORNICE

153:1.1 Istaknuta kongregacija je pozdravila Isusa u tri sata ovog finog subotnjeg popodneva u novoj sinagogi u
Kafarnaumu. Službovao je Jair koji je Isusu predao Pisma za čitanje. Dan prije stigla su pedeset i tri farizeja i saduceja iz
Jeruzalema; više od trideset lidera i glavara susjednih sinagoga su također bili prisutni. Te su židovske religiozne vođe
bile pod izravnom upravom Velikog vijeća Jeruzalema, čineći ortodoksnu avangardu koja je došla inaugurirati otvoreni rat
s Isusom i njegovim sljedbenicima. Sjedeći na počasnim mjestima pored ovih židovskih vođa bili su službeni promatrači
Heroda Antipe, s poslanjem da utvrde istinu o zabrinjavajućem izvješću o pokušaju naroda da učini Isusa kralja Židova u
područjima njegova brata Filipa. 153:1.2 Isus je shvaćao da je bio suočen s neposrednim proglašenjem i otvorenom
proklamacijom rata svojih sve brojnijih neprijatelja i odlučio je otvoreno preuzeti inicijativu. Onom prilikom kad je nahranio

~ 368 ~
pet tisuća, doveo je u pitanje njihove ideje o materijalnom Mesiji; sada je odlučio još jednom otvoreno napasti njihovu
koncepciju židovskog izručitelja. Ova kriza, koja je započela s hranjenjem pet tisuća, i koja je završila s ovom propovijedi
u sobotu poslijepodne, obilježava spoljašnje preusmjeravanje plime popularne slave i publiciteta. Ubuduće, rad kraljevstva
se sve više bavio važnim zadatkom osvajanja trajnih i dubinskih obraćenika u istinski religioznom bratstvu čovječanstva.
Ova propovijed označava krizu u prijelazu iz razdoblja rasprava, kontroverzi i odluka u otvoreni rat i konačno prihvaćanje
ili odbijanje. 153:1.3 Učitelj je dobro znao da su se mnogi sljedbenici polako ali sigurno pripremali da ga odbace. On je
isto tako znao da su mnogi njegovi učenici polako ali sigurno prolazi kroz tu obuku uma i discipliniranje duše koje bi im
omogućilo pobijediti sumnju i hrabro utvrditi njihovu punopravnu vjeru u evanđelje kraljevstva. Isus je u potpunosti
razumijevao proces kojim se ljudi pripremaju za krizne odluke i obavljanje iznenadnih djela hrabrim donošenjem odluka u
sporom procesu repetitivnog odabira u čestim situacijama dobra i zla. On je neprestano podvrgavao svoje izabrane
glasnike višestrukim probama razočaranja i testirajućim situacijama koje su pružale priliku za odabir između ispravnog i
naispravnog reagiranja na duhovne kušnje. Znao je da može ovisiti na svoje sljedbenicike kad se budu našli pred
završnim ispitom u donošenju bitnih odluka u skladu s prijašnjim i uobičajenim mentalnim stavovima i reakcijama duha.
153:1.4 Ova kriza u Isusovu zemaljskom životu započinje s hranjenjem pet tisuća i završava s ovom propovijedi u
sinagogi; kriza u životu apostola počinje s ovom propovijedi u sinagogi i nastavlja se cijelu godinu, završavajući tek s
Učiteljevim suđenjem i razapinjanjem. 153:1.5 Dok su sjedili u sinagogi tog popodneva prije nego što će Isus početi
govoriti, postojala je samo jedna velika tajna, samo jedno veliko pitanje, u svim njihovim umovima. Njegovi prijatelji kao i
njegovi neprijatelji su mislili samo jedno, a to je: “Zašto je tako namjerno i učinkovito okrenuo struju publiciteta?” Bilo je to
neposredno prije i neposredno poslije te propovijedi da su sumnje i razočaranja njegovih nezadovoljnih pristaša izrasle u
nesvjesnu opoziciju i na kraju prerasle u stvarnu mržnju. Bilo je to nakon ove propovijedi u sinagogi da se Juda Iskariotski
prvi put svesno pozabavio mišlju izdajstva. Ali on je za sada uspijevao svladati sve takve sklonosti. 153:1.6 Svi su bili u
stanju zbunjenosti. Isus ih je ostavio zabezeknute i smetene. Tek je nedavno poduzeo najveću demonstraciju nadnaravne
moći cijele njegove karijere. Hranjenje pet tisuća predstavlja jedan događaj njegovog zemaljskog života koji je učinio
najveći apel na židovski koncept očekivanog Mesije. Ali ovo je izvanredno postignuće odmah i bez objašnjenja umanjeno
njegovim brzim i nedvosmislenim odbijanjem da ga učine kraljem. 153:1.7 U petak navečer i ponovo u sobotu ujutro,
čelnici Jeruzalema su nadugo i ozbiljno pokušali uvjeriti Jaira da ne dopusti Isusu govoriti u sinagogi, ali im to nije pošlo
za rukom. Jair je jedino odgovorio na ove molbe riječima: "Ja sam odobrio ovaj zahtjev i neću prekršiti svoju riječ."

~ 369 ~
 2. EPOHALNA PROPOVIJED

153:2.1 Isus je započeo propovijed čitanjem odlomka iz Ponovljenog zakona: “To će se obistiniti ako ovaj narod ne
posluša riječ Božju, da će ih zasigurno preplaviti prokletstva zbog njihova prijestupa. Gospodin će uzrokovati tvoju propast
u rukama tvojih neprijatelja; bićete razbacani po svim narodima s kraja na kraj svijeta. Gospodin će vas ostaviti u rukama
tuđeg kralja i strane nacije. Postaćete predmet čuđenja, poslovica i podsmijeha među svim nacijama. Sinove ćeš i kćeri
rađati koji će u sužanjstvo odlaziti. Došljak koji bude u sredini tvojoj uzrast će visoko nada te u vlasti, a ti ćeš padati sve
niže i niže. Sva će ova prokletstva snalaziti tebe i tvoje potomstvo zauvijek, jer nisi slušao riječ Gospodnju. Zato ćeš biti
sluga neprijatelju svome koji se spusti na tebe. U gladi i žeđi na tvoju će šiju navaljivati jaram od gvožđa. Gospodin će iz
daljine, s kraja zemlje, dovesti na te narod, narod kojemu jezika nećeš razumjeti, narod bezdušan koji neće pokazivati
poštovanja prema tvojima. Opsjednut će te u svim gradovima tvojim širom zemlje tvoje dok ne obore visoke i utvrđene
zidine u koje se uzdaš; i sva će zemlja pasti u njihove ruke. I tako ćeš jesti plod utrobe svoje, meso sinova svojih i kćeri
svojih, za vrijeme ove opsjede zbog tjeskobe i jada kojima će te tvoj neprijatelj pritisnuti.” 153:2.2 A kad je Isus završio s
ovim poglavljem, prešao je na Proroke čitajući iz Jeremije: "'Ako ne poslušate riječi mojih sluga i proroka koje sam vam
poslao, postupit ću s ovim domom kao s Šilom i učinit ću da ovaj grad bude prokletstvo za sve narode na zemlji.' I
svećenici i učitelji slušahu Jeremiju kako naviješta te riječi u domu Gospodinjem. A kad Jeremija izreče sve što mu
Gospodin zapovijedi da naviješta svemu narodu, zgrabiše ga svećenici i učitelji, govoreći: ‘Platit ćeš glavom! ’I sav se
narod skupi na Jeremiju u domu Gospodinjem. A kad su glavari Judeje čuli te riječi, počeše suditi Jeremiji. Tada svećenici
i učitelji rekoše starješinama i svemu narodu: ‘Ovaj je čovjek zaslužio smrt, jer je prorokovao protiv svoga grada, kao što
ste čuli na svoje uši.’ Tada je Jeremija rekao starješinama i svemu narodu: ‘Gospodin me posla da prorokujem protiv
svoga doma i ovoga grada sve to što ste čuli. Popravite, dakle, putove svoje i djela svoja i slušajte glas Gospodina Boga
svoga da izbjegnete zlo koje je protiv vas pripremio. A što se mene tiče, ja sam, evo, u vašim rukama. Učinite sa mnom
što vam se čini dobro i pravo u vašim očima. Ali dobro znajte, ako me pogubite, krv ćete nedužnu navalit na sebe, na ovaj
grad i na njegove stanovnike, jer zaista Gospodin me posla k vama da govorim sve ove riječi u vaše uši.’ 153:2.3 “Tada
svećenici i učitelji toga doba htjedoše pogubiti Jeremiju, ali suci ne htjedoše pristati, nego ga zbog njegovih riječi
upozorenja baciše u prljavu čatrnju, dok nije potonuo u glib do pazuha. Eto što je ovaj narod učinio s prorokom Jeremijom
kad se ovaj povede za gospodnjom zapovijedi da upozori svoju braću glede njihove prestojeće političke propasti. Danas,
želim ja vas pitati: Što će glavari svećenički i vjerski čelnici ovog naroda učiniti s čovjekom koji ih se usudi upozoriti glede
njihove duhovne propasti? Hoćete li isto tako kazniti smrću učitelja koji ima hrabrosti proglasiti riječ Gospodnju i koji se ne

~ 370 ~
boji ukazati na vašu nespremnost da idete putom svjetla koji vodi do ulaza u kraljevstvo nebesko? 153:2.4 “Što tražite kao
dokaz moje misije na zemlji?Ostavili smo vas neuzdrmane na vašim pozicijama utjecaja i moći dok navješćujemo radosnu
vijest siromašnima i odbačenima. Nismo napravili nikakav neprijateljski napadaj na bilo što što vi smatrate svetim, nego
smo objavili novu slobodu čovjekovoj isprepadanoj duši. Došao sam na svijet da bi otkrio Oca mojega i uspostavio na
zemlji duhovno bratstvo sinova Božjih, kraljevstvo nebesko. A unatoč tome što sam vam toliko puta rekao da moje
kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ipak je moj Otac odobrio mnoge manifestacije materijalnih čuda pored očiglednijih
duhovnih preobražaja i regeneracija. 153:2.5 “Koji to novi znak od mene tražite? Kažem vam da već imate dovoljno
dokaza da svaki može donijeti svoju odluku. Zaista, zaista, kažem mnogima koji danas sjede ovdje preda mnom, vi ste
suočeni s nužnošću odabira kojim ćete putem ići; a ja vama kažem, kao što je Jošua rekao vašim precima, ‘odaberite
danas komu ćete služiti.’ Mnogi od vas danas stoje pred raskršćem. 153:2.6 “Neki su od vas, kad me nisu mogli naći na
drugoj obali nakon hranjenja pet tisuća, unajmili ribarsku flotu iz Tiberijade koja se prije tjedan dana tu sklonila od oluje, u
namjeri da idu u potragu za mnom, a radi čega? Ne za istinom i ispravnošću ili možda da bolje znate služiti i pomagati
svojim bližnjima! Ne, nego da vam dam još kruha koji niste svojim radom zaradili. Ne kako bi napunili svoje duše s riječi
života, već kako bi napunili svoje trbuhe olako zarađenim kruhom. A dugo su vas učili da će Mesija, kada dođe, svojim
čudesima učiniti život ugodnim i lagodnim za njegov odabrani narod. Tako nije čudno da vi koji ste tako učeni tražite kruha
i ribe. Ali kažem vam da takva nije misija Sina Čovječjega. Ja sam došao proglasiti duhovnu slobodu, učiti vječnu istinu i
poticati živu vjeru. 153:2.7 "Braćo moja, nastojte sebi pribaviti ne hranu propadljivu, nego tražite hranu koja ima trajnost
za život vječni; to je kruh života koji Sin donosi svima koji ga hoće uzeti i jesti, jer je Otac dao Sinu ovaj život bezmjerno. A
kad me pitate, ‘Što nam je činiti za izvođenje djela Božjih?’ jasno sam vam rekao: ‘Ovo je djelo Božje, da vjerujete onome
kojega on posla.’’ 153:2.8 A onda je rekao Isus pokazujući na lonac s manom koji je služio kao dekoracija nadvratniku ove
nove sinagoge koji je bio ukrašen motivom grožđa: "Učili ste da su vaši preci u pustinji jeli manu - kruh s neba - ali ja vam
kažem da je to bio kruh zemaljski. Mojsije nije vašim ocima dao kruh s neba, ali se Otac moj sada sprema vama dati pravi
kruh života.Kruh s neba je ono što silazi od Boga i što daje vječni život ljudima ovoga svijeta. I kad mi kažete da vam dam
taj kruh života, ja vama odgovaram: ‘Ja sam taj kruh života.’ Tko dolazi k meni sigurno neće ogladnjeti, a tko meni vjeruje
sigurno neće ožednjeti. Vidjeli ste me, živjeli ste sa mnom i promatrali moje radove, a ne vjerujete da sam došao od Oca.
No, onima koji vjeruju kažem - ne bojte se. Svi koje Otac vodi doći će k meni, a tko dođe k meni, sigurno neće biti
izbačen. 153:2.9 "A sada neka je navješćujeno vama, jednom i za sva vremena, da sam došao na zemlju, ne da vršim
svoju volju, nego volju Onoga koji me posla. A konačna volja Onoga koji me posla, jeste da nikoga od onih koje mi dade
ne izgubim. Da, ovo je volja Oca: Da svaki koji vidi Sina i vjeruje njemu dobije život vječni. Neki dan sam kruhom hranio

~ 371 ~
vaša tijela; danas nudim kruh života za vaše gladne duše. Hoćete li sada prihvatiti ovaj kruh duha onako kako ste prije
rado jeli kruh od ovoga svijeta?" 153:2.10 Kad je Isus zastao na trenutak prelazeći pogledom preko kongregacije, jedan je
od učitelja iz Jeruzalema (član Velikog vijeća) ustao i rekao: "Jesam li dobro razumio da kažeš da si kruh koji silazi s
neba, a da mana koju je Mojsije u pustinji dao ocima našim to nije bila?” A Isus je odgovorio farizeju: "To si pravilno
razumio." Tada je rekao farizej: “A zar nisi ti Isus iz Nazareta, sin Josipa, stolara? Zar mnogi od nas ne poznaju tvoga oca
i majku, kao i tvoju braću i sestre? Kako se onda možeš ovdje prikazati u Božjoj kući i izjaviti da si sišao s neba?”
153:2.11 U tom je trenutku bilo mnogo mrmljanja u sinagogi i počeo se stvarati takav metež da je Isus ustao i rekao:
"Budimo strpljivi; istina nikad ne pati od iskrenog upita. Ja sam sve što kažeš, ali sam i više od toga. Otac i ja jedno smo;
Sin čini samo ono čemu ga je Otac poučio, a sve one koji su dati Sinu od Oca, Sin će primiti k sebi. Čitali ste gdje je
napisano u Prorocima, ‘Svi ćete biti učenici Božji’ te da ‘Tko god prima Očev nauk čuje i njegova Sina.’ Svaki koji se
povodi za naukom Očevog unutarnjeg duha na kraju dolazi k meni. Niti jedan čovjek nije vidio Oca, ali Očev duh živi u
čovjeku. Sin koji je sišao s neba, već je zasigurno vidio Oca. Oni koji istinski vjeruju ovom Sinu već imaju život vječni.
153:2.12 “Ja sam taj kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ali ovaj kruh koji silazi od Boga, ako ga
čovjek pojede, nikada ne umire u duhu. Ponavljam, ja sam taj kruh života i svaka duša koja postigne realizaciju ove
ujedinjene prirode Boga i čovjeka, ima život vječni. A ovaj kruh života koji sam dao svima koji ga hoće primiti moja je
vlastita živa i kombinirana priroda. Otac je u Sinu i Sin je jedno s Ocem - to je moje životonosno otkrivenje svijetu i dar
spasenja za sve narode.” 153:2.13 Kad je Isus završio s govorom, upravitelj sinagoge je otpustio kongregaciju, ali oni nisu
htjeli otići. Gurali su se oko Isusa da mu postave nova pitanja, dok su drugi mrmljali i sporili se među sobom. To se stanje
stvari nastavilo više od tri sata. Bilo je prošlo sedam sati prije nego što se mnoštvo konačno razišlo.

3. NAKON SKUPA

153:3.1 Mnogi su nastavili postavljati pitanja Isusu nakon ovog skupa. Neka su pitanja postavili njegovi zbunjeni
sljedbenici, a mnoga druga nevjerni sitničari koji su ga htjeli osramotiti i uhvatiti u klopku. 153:3.2 Jedan je od gostujućih
farizeja, hvatajući se za svijećnjak, glasno upitao: “Kažeš nam da si kruh životni.Kako nam možeš dati svoje tijelo da
jedemo ili svoju krv da pijemo? Od kakve je koristi tvoj nauk kad se ne može izvršiti?” A Isus je odgovorio na to pitanje,
rekavši: “Nisam vas učio da je moje tijelo kruh života, niti da je moja krv voda života. Nego sam vam rekao da je moj život
u tijelu darivanje od kruha nebeskog. To što vam se Riječ Božja podarila u tijelu i što vam je došao Sin Čovječji u skladu s
Božjom voljom, predstavlja stvarnost iskustva koja je jednaka božanskoj hrani. Ne možete jesti moje tijelo niti piti moju
krv, ali možete postići jednotu sa mnom u duhu kao što ja imam jednotu u duhu s Ocem. Možete primiti hranu vječne

~ 372 ~
Božje riječi, što je pravi kruh životni, koja vam je podarena u obličju smrtnog tijela; i u svojoj duši možete primiti božanski
duh, što je zaista voda životna. Otac me je poslao na svijet da vam pokažem kako on želi živjeti u svim ljudima i
usmjeravati ih; a ja sam živio ovaj život u nastojanju da potaknem sve ljude da i oni traže poznavanje i izvršavanje volje
Oca nebeskog koji u njima živi." 153:3.3 Tada je jedan od jeruzalemskih špijuna koji je pratio Isusa i njegove apostole,
rekao: “Mi smo primijetili da ni ti ni tvoji apostoli ne perete ruku prije lomljenja kruha. Dobro znate da je takva praksa
jedenja nečistim i neopranim rukama kršenje zakona naših starješina. Niti vi pravilno perete čaše i posuđe. Zašto pokazati
takvo nepoštivanje prema tradicijama naših otaca i zakonima naših starješina?” A kad je Isus to čuo, odgovorio je: “A
zašto vi kršite Božje zapovijedi prema zakonima svoje vlastite tradicije? Zar vam Božja zapovijed ne kaže: 'Poštuj oca i
majku' i traži da s njima ako treba podijeliš svoj kruh; a vi donesete zakon tradicije koji dopušta neposlušnoj djeci da kažu
da je novac s kojim su mogli pomoći roditeljima ‘dar Bogu.’ Zakon starješina na taj način oslobađa ovu lukavu djecu od
njihove odgovornosti, bez obzira što ta djeca onda koriste takva novčana sredstva za vlastitu udobnost. Zašto na taj način
ukidate zapovijed koja je po vašoj vlastitoj tradiciji? Pa zar nije Izaija prorokovao o vama, licemjerima, govoreći: 'Ovaj me
narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju, naučavajući nauke svojih ljudskih uredbi.' 153:3.4
“Vidite kako ste napustili zapovijedi, a čvrsto prijanjate tradicijama ljudi. Odveć ste spremni odbaciti riječ Božju, a držite se
tradicija koje ste sami stvorili. A postoje i drugi načini na koje se usuđujete postaviti svoja vlastita učenja iznad zakona i
proroka.” 153:3.5 Isus je zatim uputio svoje primjedbe svima. Rekao je: “Ali poslušajte me svi. Nema ništa što ulazi u usta
što može duhovno onečistiti čovjeka, nego samo ono što izlazi iz usta i iz srca.” No, čak ni apostoli nisu u potpunosti
shvatili značenje njegovih riječi, jer je Šimun Petar upitao: "Da se ne bi neki od tvojih slušatelja nepotrebno uvrijedili,
možeš li ponovo objasniti značenje tih riječi?” Onda je Isus rekao Petru: “Zar ni vi to ne razumijete? Zar ne znate da se
treba iščupati svaka sadnica koju nije posadio Otac moj nebeski? Okrenimo sada svoju pozornost na one koji hoće znati
istinu. Ne možete natjerati ljude da vole istinu. Mnogi od ovih učitelja su slijepe vođe. A znate da ako slijepac slijepca vodi,
obojica će pasti u jamu. Ali slušajte dok vam kazujem istinu o stvarima koje moralno kaljaju i duhovno onečišćuju čovjeka.
Kažem vam da to što onečišćuje čovjeka nije ono što ulazi na usta ili što prilazi umu kroz oči i uši. Čovjeka može oskvrnuti
samo zlo koje potječe iz njegova srca i koje se odražava u riječima i djelima takvih bezbožnika. Zar ne znate da od srca
dolaze zle misli, zle ideje ubojstva, krađe i bluda, kao i ljubomore, ponosa, ljutnje, osvete, psovki i lažnog svjedočenja?
Samo takve stvari onečišćuju čovjeka, a ne to da li jede kruh a da nije ceremonijalno oprao ruke." 153:3.6 Farizejski
povjerenici jeruzalemskog Velikog vijeća su sada bili gotovo uvjereni da Isus mora biti uhićen pod optužbom bogohuljenja
i ismijavanja svetih zakona Židova; upravo su ga zato svim naporima htjeli uključiti u raspravu i napad tradicija njihovih
starješina i takozvanih usmenih zakona njihove nacije. Bez obzira koliko malo vode imali, ovi su Židovi toliko robovali

~ 373 ~
tradiciji da nikada nisu propuštali priliku ceremonijalno oprati ruke prije svakog obroka. Živjeli su u uvjerenju da je bilo
“bolje umrijeti nego prekršiti zapovijedi staraca.” Uhode su postavile ovo pitanje jer su čule da je Isus rekao kako je
“Spasenje stvar čista srca, a ne čistih ruku.” No, takva se vjerovanja teško mogu odstraniti nakon što postanu dijelom
nečije religije. Čak se i mnogo godina poslije ovih događaja apostol Petar još uvijek bojao prekršiti tradicije u vezi čistog i
nečistog, a svog se ropskog straha konačno oslobodio zahvaljujući jednom nesvakidašnjem i živopisnom snu. Sve to se
može bolje razumjeti ako imate na umu da su Židovi gledali s jednakim užasavanjem na jedenje neopranim rukama i na
poslovanje s bludnicama, a oboje su kažnjavali izopćenjem. 153:3.7 Tako je Učitelj odlučio staviti pod upitnik i izvrgnuti
svjetlu glupost cijelog rabinskog sustava pravila i propisa usmenog zakona - tradicija njihovih starješina koje su među
Židovima smatrane svetijim i obveznijim od samog Pisma.Isus je govorio s manje rezerve znajući da je došao čas kad
više nije mogao ništa poduzeti da spriječi otvoreno pogoršanje odnosa s tim vjerskim vođama.

4. POSLJEDNJE RIJEČI U SINAGOGI

153:4.1 Usred razgovara koji su uslijedili nakon ovog skupa, jedan je farizej iz Jeruzalema doveo pred Isusa mahnita
mladića opsjednutog neobuzdanim i buntovnim duhom. Vodeći ovog suludog dječaka Isusu, rekao je: “Što ćeš učiniti s
ovakvom bolešću? Možeš li izgoniti zle duhove?” A kad je Učitelj pogledao mladića, bio je ganut i pozivajući ga da mu
priđe, uzeo ga je za ruku i rekao: ”Znaš tko sam ja; iziđi iz njega; i neka se jedan od tvojih odanih drugova pobrine da se u
njega ne vratiš.” I mladić je odmah postao normalan i zdravouman. A bio je to prvi slučaj gdje je Isus stvarno istjerao “zlog
duha” iz ljudskog bića. Svi prethodni slučajevi su bili samo stvar tobožnje opsjednutosti; ovo je bio pravi slučaj demonskog
posjeda kakav je jedino mogao postojati prije Duhova, kojom je prilikom Učiteljev duh izliven na sve ljude i koja je zauvijek
osigurala da ova nekolicina nebeskih pobunjenika više ne mogu pokušati maltretirati određene tipove nestabilnih ljudskih
bića. 153:4.2 Dok su ljudi bili u čudu, jedan je farizej ustao i optužio Isusa da je mogao tako činiti jer je bio u dosluhu sa
zlim duhovima; da je u izboru riječi kojima se poslužio izgoneći ovog zlog duha sam priznao da su poznavali jedan
drugoga; dalje je naveo da su religiozni učitelji i vođe Jeruzalema odlučile da je Isus činio sva takozvana čuda silom
Belzebula, poglavice zlih duhova. Rekao je farizej: “Držite se podalje od ovog čovjeka; on je u suradnji sa Sotonom.”
153:4.3 Tada je rekao Isus: “Kako može Sotona izgoniti Sotonu? Svako kraljevstvo, ako je samo u sebi razdijeljeno, ne
može opstati; a i kuća, ako se sama u sebi razdijeli, brzo dolazi do propasti. Može li grad izdržati opsadu ako nije
ujedinjen? Ako dakle Sotona izbacuje Sotonu, on je u sebi podijeljen; kako će opstati kraljevstvo njegovo? A znate da
nitko ne može ući u kuću jakoga i oplijeniti mu pokućstvo, osim ako dođe jači od njega da ga savlada i sveže. Ako ja
snagom Belzebula izgonim zle duhove, kojom ih snagom vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja po duhu

~ 374 ~
Božjem izgonim đavle, onda je kraljevstvo Božje doista došlo vama. Da niste bili zaslijepljeni predrasudama i upravljani
strahom i ponosom, lako bi uočili da među vama stoji onaj koji je veći od đavla. Vi ste me natjerati proglasiti da onaj tko
nije sa mnom taj je protiv mene, dok je onaj koji se sa mnom ne sabire, taj se po strani rasipa. Dopustite mi izreći ozbiljno
upozorenje vama koji s predumišljajem, otvorenih očiju i u zlonamjernoj pakosti, svjesno pripisujete Božja djela zlim
duhovima! Zaista, zaista, kažem vam, svi će vaši grijesi biti oprošteni, čak i sva vaša bogohuljenja, ali tko huli promišljeno
i s opakom namjerom protiv Boga, taj nikada neće dobiti oproštenja. Budući da takvi uporni zlotvori nikada neće tražiti niti
dobiti oprosta, oni su krivi za grijeh vječnog odbijanja božanskog oprosta. 153:4.4 “Mnogi su od vas danas došli na
raskrižje; započeli ste proces neizbježnog izbora između volje Oca i samoizabrahih putova tame. I kako sada budete
izabrali, tako ćete na kraju i biti. Morate bilo učiniti da je stablo dobro i da mu je plod dobar, inače će stablo postati
izobličeno a plod mu truo. Kažem vam da se u vječnom kraljevstvu Oca mojega stablo poznaje po njegovim plodovima.
No, neki od vas koji su kao guje, kako možete, ako ste već izabrali zlo, donijeti dobre plodove? Uostalom, vaša usta
govore iz obilja zla u vašim srcima." 153:4.5 Zatim je ustao drugi farizej, koji je rekao: “Učitelju, mi bi da nam daš
predodređeni znak da svi možemo prihvatiti tvoj autoritet i pravo da možeš ovako učiti. Hoćeš li pristati na takav
dogovor?” A kad je Isus to čuo, rekao je: “Ovaj nevjerni naraštaj traži znak, ali mu se znak neće dati osim onoga znaka
koji već imate, i onoga što ćete vidjeti kad Sin Čovječji ode iz vaših redova.” 153:4.6 A kad je završio s govorom, njegovi
apostoli su ga okružili i izveli iz sinagoge. U tišini su se s njim zaputili kući u Betsaidu. Svi su bili zaprepašteni i pomalo
prestravljeni ovom iznenadnom promjenom u Učiteljevoj taktici propovijedanja. Bili su posve nenavikli vidjeti tako borben
stav.

5. U SUBOTU UVEČE

153:5.1 Isus je mnogo puta razbio u paramparčad nade njegovih apostola i u više navrata slomio njihova najdraža
očekivanja, ali ni jedan period razočaranja ili razdoblje tuge nikada nisu bili usporedivi s onim što ih je sada preplavilo. S
njihovom se depresijom također pomiješao i pravi strah za osobnu sigurnost. Svi su bili iznenađujuće prestrašeni zbog
naglosti i potpunosti izdaje naroda. Također su bili pomalo uplašeni i uznemireni neočekivanom hrabrošću i čvrstom
odlučnošću farizeja koji su došli iz Jeruzalema. Ali iznad svega su bili zbunjeni Isusovom iznenadnom promjernom taktike.
U normalnim okolnostima oni bi pozdravili pojavu ovog borbenog stava, ali s obzirom na način na koji je došao, uz toliko
toga neočekivanog, jako ih je iznenadio. 153:5.2 A sada, povrh svih tih briga, kad su stigli kući, Isus je odbio jesti. Satima
se izolirao u jednoj od gornjih soba. Bilo je to skoro u ponoć kad se Joab, vođa evanđelista, vratio s vijestima da je
otprilike trećina njegovih suradnika napustila pokret koji su zagovarali. Tijekom cijele noći dolazili su i odlazili vjerni učenici

~ 375 ~
koji su donosili izviješća da je u Kafarnaumu došlo do općeg preokreta u sentimentu naroda prema Učitelju. Čelnici iz
Jeruzalema nisu bili spori u poticanju ovog osjećaja nezadovoljstva, na svaki mogući način nastojeći odvratiti narod od
Isusa i njegovih učenja. Tijekom ovih teških vremena, dvanest žena je održalo vijećanje u Petrovoj kući. Bile su strahovito
uzrujane, ali ih niti jedna nije napustila. 153:5.3 Bilo je to malo iza ponoći kada je Isus sišao i stao među dvanaest
apostola i njihove suradnike kojih je bilo oko trideset u svemu. Rekao je: “Jasno mi je da vas uznemiruje ovo prosijavanje
kraljevstva, ali ono se ne može izbjeći. Pored sve obuke koju ste primili, imate li ikakva dobrog razloga za ovakvo
spoticanje o moje riječi? Zašto ste tako puni straha i zaprepaštenja kad vidite kako se kraljevstvo lišava tog nezagrijanog
mnoštva i neodlučnih učenika? Zašto ćete tugovati kada sviće novi dan kad možemo u novom sjaju proglasiti slavu
duhovnih učenja o nebeskom kraljevstvu?Ako vam je teško izdržati ovaj test, što ćete onda učiniti kad se Sin Čovječji
bude morao vratiti Ocu? Kako i kada ćete se pripremiti za vrijeme moga uzlaza na mjesto s kojeg sam došao na ovaj
svijet? 153:5.4 “Dragi moji, morate se sjetiti da je duh taj koji oživljava; da tijelo i sve što se odnosi na njega ne vrijedi
ničemu. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život. Budite dobrog raspoloženja! Nisam vas napustio. Mnogi će biti
uvrijeđeni jednostavnošću riječi kojima se služimo ovih dana. Već ste čuli da su se mnogi moji učenici povukli; više ne idu
sa mnom. Od početka sam znao da će ovi mlitavi vjernici usput skrenuti s puta. Ne izabrah li ja vas dvanaestoricu na
stranu od svih drugih ljudi kao poslanike kraljevstva? A sada, u trenutku kao što je ovaj sada, zar ćete i vi otići? Neka
svaki od vas pogleda u svoju vjeru, jer je jedan od vas u velikoj opasnosti.” A kad je Isus završio s govorom, Šimun Petar
je rekao: "Jeste, Učitelju, mi smo tužni i zbunjeni, ali te nikad nećemo napustiti. Ti si nas učio riječima vječnoga života. Mi
smo vjerovali u tebe i išli za tobom sve ovo vrijeme. Nećemo se okrenuti, jer znamo da si poslan od Boga.” Kad je Petar
prestao govoriti, svi su jednodušno kimnuli u znak odobrenja zaloga svoje odanosti. 153:5.5 Tada je rekao Isus: “Idite na
počinak, jer su užurbani dani pred nama; čekaju nas mnoge aktivnosti.”

POGLAVLJE 154: POSLJEDNJI DANI U KAFARNAUMU

154:0.1 OVE sadržajne subote uvečer, 30. travnja, dok je Isus govorio riječi utjehe i ohrabrenja svojim snuždenim i
zbunjenim učenicima, u Tiberijadi je održan sastanak između Heroda Antipe i skupine posebnih povjerenika koji su
zastupali Veliko vijeće Jeruzalema. Ovi su pismoznanci i farizeji tražili od Heroda da uhiti Isusa; nastojali su ga uvjeriti da
je Isus navodio narod na nesuglasice, pa čak i na pobunu. Ali Herod je odbio poduzeti mjere protiv njega kao političkog
prijestupnika. Herodovi savjetnici su ga pravilno izvijestili o epizodi koja se odigrala pored jezera kad je narod htio
proglasiti Isusa kraljem, a on je odbio primiti taj naslov. 154:0.2 Jedan pripadnik Herodove službene obitelji, Kuza, čija je
žena pripadala ženskom služiteljskom korpusu, ga je obavijestio da Isus nije tražio da se miješa u poslove zemaljske

~ 376 ~
vladavine; da se jedino zanimao za uspostavljanje duhovnog bratstva njegovih vjernika, bratstva koje je nazivao
kraljevstvom nebeskim. Herod je imao povjerenja u Kuzina izvješća, tako da se odbijao miješati u Isusove poslove. Na
Herodov je stav prem Isusu u ovom trenutku također utjecao njegov praznovjerni strah od Ivana Krstitelja. Herod je bio
jedan od onih odmetnulih Židova koji su se svega bojali, a nisu ni u šta vjerovali. Osjećao je grižnju savjesti za Ivanovu
smrt i nije se želio uplitati u bilo kakve spletke protiv Isusa. Znao je o mnogo slučajeva bolesti koje je ovaj naočigled
izliječio i zamišljao je Isusa kao proroka ili relativno bezopasnog religioznog fanatika. 154:0.3 Kad su Židovi počeli prijetiti
da će prijaviti caru da je štitio izdajnika, Herod ih je smjesta izbacio iz vjećnice. Tako su stvari potrajale tjedan dana, a za
to je vrijeme Isus pripremao svoje sljedbenike za predstojeću epohu rada.

1. TJEDAN VIJEĆANJA

154:1.1 Od 1. do 7. svibnja Isus je držao privatne sjednice sa svojim sljedbenicima u kući Zebedejevih. Samo su iskušani
i pouzdani učenici primljeni u te skupove. U ovom je trenutku tu bilo samo nekih stotinu učenika koji su imali moralne
hrabrosti da se odupru pritisku farizeja i otvoreno priznaju svoju odanost Isusu. Sa ovom je skupinom držao sjednice
ujutro, popodne i navečer. Male grupe radolaznih promatrača su se okupljale uz more svako poslijepodne, gdje su
pojedini evanđelisti i apostoli držali govore. Te su skupine rijetko brojile više od pedeset ljudi. 154:1.2 U petak ovoga
tjedna upravitelji kafarnaumske sinagoge su poduzeli službene mjere da zatvore vrata Božje kuće Isusu i njegovim
sljedbenicima. Ovo je učinjeno na nagovor farizeja Jeruzalema. Jair je podnio ostavku s mjesta glavnog vladara i otvoreno
proglasio svoju odanost Isusu. 154:1.3 Posljednje vijećanje na obali je održano u subotu popodne, 7. svibnja. Isus je u to
vrijeme govorio pred nešto manje od stotinu pedeset okupljenih. Ova subota navečer obilježava najnižu točku javnog
zanimanja za Isusa i njegova učenja. Od tada su uživali stabilan i postupan, ali zdraviji i pouzdaniji, porast popularnosti;
javio se novi oblik odanosti na snažnijim temeljima duhovne vjere i istinskog religioznog iskustva. Sada je definitivno
okončana više ili manje složena i kompromisna faza prijelaza od materijalističkih pojmova kraljevstva Učiteljevih
sljedbenika u te idealističnije i duhovnije koncepcije koje je Isus poučavao. Od sada nastupa otvorenije naviještanje
evanđelja kraljevstva s većim opsegom i dalekosežnijim duhovnim implikacijama.

2. TJEDAN DANA ODMORA

154:2.1 U nedjelju 8. svibnja p.K., Veliko Vijeće je u Jeruzalemu donijelo uredbu o zatvaranju svih sinagoga u Palestini
Isusu i njegovim sljedbenicima. Bila je to nova uzurpacija vlasti od strane Velikog vijeća Jeruzalem koja je bila bez
presedana. Dotada je svaka sinagoga postojala i djelovala kao nezavisna kongregacija vjernika koja je bila pod vlašću i
~ 377 ~
usmjerenjem vlastitog odbora guvernera.Samo su sinagoge u Jeruzalemu bile predmetom uprave Velikog vijeća. Za ovim
je prijekim postupkom Velikog vijeća uslijedila ostavka njegovih pet članova. Sto glasnika je odmah poslano prenijeti i
provesti ovu uredbu. U kratka dva tjedna svaka se sinagoga u Palestini povinovala ovoj odluci Velikog vijeća osim
sinagoge u Hebronu. Vladari hebronske sinagoge nisu pristali priznati pravo Velikog vijeća da poništi nadležnost njihova
upravnog tijela. To se odbijanje prihvaćanja uredbe iz Jeruzalema temeljilo na stavu njihove vlastite autonomije, a ne
simpatiji prema Isusovom pokretu. Nedugo zatim hebronska sinagoga je uništena u požaru. 154:2.2 Te iste nedjelje ujutro
Isus im je dao tjedan odmora, pozivajući sve svoje učenike da odu svojim kućama ili prijateljima kako bi odmorili svoje
uznemirene duše i uputili riječi ohrabrenja svojim najmilijima. Rekao je: "Idite svaki za sebe na odmor ili u ribu dok se
molite za proširenje kraljevstva." 154:2.3 Ovaj je tjedan odmora omogućio Isusu da posjeti mnoge obitelji i skupine u
priobalnim mjestima. U više je navrata išao u ribu s Davidom Zebedejevim i dok je uglavnom provodio vrijeme nasamo,
uvijek su u blizini bila dva ili tri Davidova najpouzdanija glasnika, kojima je njihov šef dao jasne upute o prioritetu Isusove
sigurnosti. Ovog tjedna odmora nisu držali javna učenja. 154:2.4 Ovog su tjedna Natanije i Jakov Zebedejev oboljeli od
ozbiljne bolesti. Tri dana i noći su akutno patili od ozbiljnog probavnog poremećaja. Treće je noći Isus poslao Jakovljevu
majku Salomu da se odmori, dok je on preuzeo brigu o svojim napaćenim apostolima. Naravno, Isus je mogao odmah
ozdraviti ovu dvojicu, ali to nije metoda kojom se bilo Sin ili Otac služe u podmirenju svakodnevnih teškoća i patnji ljudskih
sinova evolucijskih svjetova vremena i prostora. Niti jednom, u cijelom svom znamenitom životu u tijelu, Isus se nije
poslužio bilo kakvim nadnaravnim činom kako bi pomogao bilo kojem članu svoje zemaljske obitelji ili bilo kojem od svojih
neposrednih sljedbenika. 154:2.5 Svemirske teškoće i planetarne prepreke moraju biti prevladane kao dio iskustva obuke
u cilju rasta i razvoja, progresivnog usavršavanja, razvojnih duša smrtnih bića. Oduhovljenje ljudske duše zahtijeva
intimno iskustvo u obrazovnom rješavanju širokog spektra stvarnih svemirskih problema. Životinjska priroda i niži oblici
bića obdarenih voljom ne mogu povoljno napredovati u okružju dokone. Problematične situacije i podražajni učinak
napora aktiviraju djelovanje uma, duše i duha, što sve uveliko doprinosi postizanju vrijednih ciljeva smrtnog napredovanja
i dostizanju viših razina sudbine duha.

3. DRUGI SASTANAK U TIBERIJADI

154:3.1 16. svibnja je sazvana druga konferencija u Tiberijadi između vlasti Jeruzalema i Heroda Antipe.Među prisutnima
su bili religiozni i politički lideri iz Jeruzalema. Židovske vođe su mogle obavijestiti Heroda da su gotovo sve sinagoge u
Galileji i Judeji zatvorile vrata Isusovim učenjima. Nanovo su nastojali navesti Heroda da odvede Isusa u pritvor, što je
ovaj ponovo odbio učiniti. 18. svibnja, međutim, Herod se složio s planom koji je dopustio vlastima Velikog vijeća da uhite

~ 378 ~
Isusa i da ga odvedu u Jeruzalem da mu sude radi kršenja vjerskih principa, pod uvjetom da se rimski vladar Judeje složi
s takvim aranžmanom. U međuvremenu su Isusovi neprijatelji neumorno širili glasine cijelom Galilejom da se Herod
okrenuo protiv Isusa i da se spremao istrijebiti sve koji vjeruju u njegova učenja. 154:3.2 U subotu navečer, 21. svibnja, u
Tiberijadu su stigle vijesti da građanske vlasti Jeruzalema nisu imale prigovora sporazumu između Heroda i farizeja koji je
dopuštao Isusovo uhićenje i suđenje pred Velikim vijećem na temelju optužbi o kršenju svetih zakona židovskog naroda.
Prema tome, nešto prije ponoći, Herod je tog dana potpisao dekret koji je ovlastio službenike Velikog vijeća da uhite Isusa
u Herodovim domenama i da ga silom odvedu u Jeruzalem na suđenje. Snažan je pritisak sa raznih strana izvršen na
Heroda prije nego što je pristao dati dozvolu, a on je dobro znao da Isus nije mogao očekivati pošteno suđenje od svojih
gorkih neprijatelja u Jeruzalemu.

4. SUBOTA NAVEČER U KAFARNAUMU

154:4.1 Iste ove subote navečer, u sinagogi Kafarnauma se okupila skupina od nekih pedeset vodećih građana koji su se
našli da rasprave ovo značajno pitanje: "Što nam je učiniti s Isusom?" Vodili su razgovore i rasprave do poslije ponoći, a
da nisu mogli pronaći nikakvu zajedničku osnovu za sporazum. Osim nekoliko osoba koje su bile sklone vjerovanju da je
Isus mogao biti Mesija, sveti čovjek ako ne i prorok, sastanak je podijeljen u četiri gotovo jednake skupine koje su držale
sljedeće stavove o Isusu: 154:4.2 1. Da je bio obmanuti i bezopasni religiozni fanatik. 154:4.3 2. Da je bio opasan i
podmukao podbadač koji je mogao podići narod na pobunu. 154:4.4 3. Da je surađivao s vragovima, da bi čak mogao biti
knez zloduha. 154:4.5 4. Da je bio izvan sebe, da je bio lud, psihički neuravnotežen. 154:4.6 Mnogo se govorilo o
Isusovim doktrinama koje su djelovale uznemirujuće na obične ljude; njegovi su neprijatelji tvrdili da su njegova učenja
bila nepraktična, da bi se sve raspalo ako bi svi uložili iskrene napore da žive u skladu s njegovim idejama. A kroz mnoge
kasnije generacije ljudi su govorili iste ove stvari. Mnogi inteligentni i dobronamjerni ljudi čak i prosvjetljenije dobi u vrijeme
pisanja ovih otkrivenja, tvrde da suvremena civilizacija nije mogla biti izgrađena na Isusovim učenjima - i oni su
djelomično u pravu. Ali svi takvi skeptici zaboravljaju da je puno bolja civilizacija mogla biti izgrađena na njegovim
učenjima i da će jednom biti. Ovaj svijet nije ozbiljnije pokušao provesti Isusova učenja u širokim razmjerama, unatoč
tome što je često ulagao neodlučne napore da slijedi doktrine tzv kršćanstva.

5. ZNAMENITA NEDJELJA UJUTRO

154:5.1 22. svibanj je bio sadržajan dan u Isusovom životu. Ove nedjelje ujutro, prije zore, jedan od Davidovih glasnika je
stigao u velikoj žurbi iz Tiberijade i donio riječ da je Herod ovlastio ili se spremao ovlastiti, Isusovo uhićenje od strane
~ 379 ~
službenika Velikog vijeća. Primitak vijesti o ovoj prijetećoj opasnosti naveo je Davida Zebedejevog da probudi svoje
poslanike i da ih pošalje svim lokalnim grupama učenika kako bi sazvali hitno vijeće u sedam ujutro. Kad je snaha Jude
(Isusovog brata) čula ovaj alarmantni izvještaj, požurila je poslati riječ cijeloj Isusovoj obitelji koja se nalazila u blizini, da
se odmah okupe u kući Zebedejevih. I kao odgovor na ovaj hitni poziv, tu su se okupili Marija, Jakov, Josip, Juda i Ruta.
154:5.2 Na tom je ranom jutarnjem sastanku Isus uputio oproštajne upute okupljenim sljedbenicima; to jest, on se s njima
oprostio za sada, dobro znajući da će uskoro biti raspršeni iz Kafarnauma. Uputio ih je da pojedinačno traže vodstvo od
Boga i da nastave s poslovima kraljevstva bez obzira na posljedice. Evanđelisti su trebali raditi po vlastitom nahođenju
dok ponovo ne prime poziv. Odabrao je dvanestoricu evanđelista da ga prate; uputio je dvanestoricu apostola da ostanu s
njim bez obzira na daljnji razvoj događaja. Rekao je korpusu od dvanaest žena da ostanu u kući Zebedejevih i u Petrovoj
kući dok on ne pošalje po njih. 154:5.3 Isus je pristao da David Zebedejev nastavi glasničku službu, a privremeno se
opraštajući od Učitelja, David je rekao: "Idi svojim poslom, Učitelju. Ne dopusti bigotima da te uhvate i nikada nemoj
sumnjati da te glasnici prate. Moji ljudi nikada neće izgubiti kontakt s tobom, a preko njih ćeš znati o kraljevstvu u drugim
oblastima i preko njih ćemo mi znati o tebi. Što god se dogodi meni neće ni najmanje utjecati na ovu službu, jer sam
imenovao prvog i drugog lidera, pa čak i trećeg. Ja nisam ni učitelj ni propovjednik, ali ovaj je posao u mom srcu i nitko
me ne može zaustaviti." 154:5.4 Oko 7:30 ovoga jutra Isus je započeo svoj oproštajni govor pred stotinjak vjernika koji su
se skrcali u kući da ga čuju. Bila je to svečana prigoda za sve prisutne, ali Isus se činio neobično veseo; ponovo je bio
prirodan. Nestala je ozbiljnost prošlih tjedana i sviju je nadahnuo svojim riječima vjere, nade i hrabrosti.

6. DOLAZAK ISUSOVE OBITELJI

154:6.1 Bilo je to oko osam u nedjelju ujutro kad je pet članova Isusove zemaljske obitelji stiglo na scenu kao odgovor na
hitne pozive Judine snahe. Od cijele njegove obitelji u tijelu, samo je Ruta u svom srcu i bez prekida vjerovala u
božanstvenost njegove misije na zemlji. Juda i Jakov, pa čak i Josip, su dopustili ponosu da poremeti njihove bolje
prosudbe i istinske duhovne naklonosti.Marija je isto tako bila rastrgana između ljubavi i straha, između majčinske ljubavi i
obiteljskog ponosa. Iako su je mučile sumnje, nikada nije posve zaboravila posjet Gabrijela prije Isusova rođenja. Farizeji
su pokušavali uvjeriti Mariju da je Isus bio izvan sebe, lud. Nagovarali su je da ide sa svojim sinovima da ga pokuša
odvratiti od daljnjeg rada na poučavanju naroda. Uvjeravali su Mariju da Isusovo zdravlje neće dugo trajati i da će to biti
na sramotu i bruku cijele obitelji ako mu dopuste nastaviti s radom. I tako, kad su primili riječ od Judine snahe, njih petero
su smjesta krenuli prema Zebedejevom domu nakon što su se noć prije našli s farizejima. Dugo u noć su razgovarali s
čelnicima Jeruzalema i svi su bili više ili manje uvjereni da je Isus djelovao čudno, da je već neko vrijeme čudno postupao.

~ 380 ~
Ruta nije mogla objasniti njegovo ponašanje, ali je inzistirala da se uvijek pošteno odnosio prema svojoj obitelji i odbila
pristati na ideju da ga pokušaju odvratiti od daljnjeg rada. 154:6.2 Na putu do Zebedejeve kuće govorili su o ovim
stvarima i ugovorili da ga pokušaju nagovoriti da dođe kući s njima, jer kako je Marija rekla: "Znam da mogu utjecati na
svoga sina, ako me samo htjedne poslušati i doći kući." Jakov i Juda su čuli glasine o planovima za Isusovo uhićenje i
odvođenje pred sud u Jeruzalemu. Također su se bojali za svoju osobnu sigurnost. Tako dugo dok je Isus uživao
popularnost u očima javnosti, njegova je obitelj dopuštala postojeće stanje stvari, ali nakon što su se ljudi u Kafarnaumu i
vođe Jeruzalema odjednom okrenuli protiv njega, itekako su osjetili pritisak zbog svoje navodno sramotne i neugodne
pozicije. 154:6.3 Očekivali su se naći s Isusom, odvesti ga u stranu i pozvati da se s njima vrati kući. Planirali su pokazati
spremnost da mu oproste što ih je zanemario - da oproste i zaborave - ako bi samo odustao od ludosti pokušaja
propovijedanja nove religije koja jedino može donijeti nevolje njemu samome i sramotu njegovoj obitelji. Na sve je ovo
Ruta samo odgovorila: "Ja ću reći mome bratu da mislim da je on čovjek Božji i da se nadam da će biti spreman umrijeti
prije nego što dopusti ovim zlim farizejima da ga spriječe u propovijedanju." Josip je obećao ušutkati Rutu dok ostali budu
govorili s Isusom. 154:6.4 Kad su stigli do kuće Zebedejevih, Isus je bio usred isporuke svog oproštajnog obraćanja
sljedbenicima. Pokušali su ući u kuću, ali je bila prekrcata. Na kraju su se smjestili na stražnjem trijemu i poslali riječ
Isusu, od osobe do osobe, koju mu je konačno saopćio Šimun Petar koji ga je u tu svrhu prekinuo u govoru, govoreći:
"Evo ti majke i braće vani i jako žele govoriti s tobom." Isusova majka nije pomislila o važnosti ove oproštajne poruke
njegovim sljedbenicima, niti je znala da bi njegov govor svakoga trenutka mogao biti prekinut dolaskom njegovih
neprijatelja. Ona je stvarno mislila, nakon što se tako dugo nisu vidjeli i s obzirom na to da su se njegova braća konačno
udostojila doći do njega, da bi Isus prekinuo govor i došao do njih čim primi riječ su ga čekali. 154:6.5 Bio je to još jedan
od onih slučajeva u kojima njegova zemaljska obitelj nije mogla shvatiti da se on morao baviti poslom svoga Oca. I Marija
i njegova braća su bili duboko povrijeđeni što, iako je zastao u govoru da primi njihovu poruku, nije požurio da se s njima
pozdravi nego su umjesto toga mogli čuti kako njegov glazbeni glas govori s povećanim volumenom: "Recite mojoj majci i
mojoj braći da se ne boje za mene. Otac koji me poslao na svijet me neće napustiti; niti će bilo kakva nevolja zadesiti
moju obitelj. Recite im da budu hrabri i da se uzdaju u Oca kraljevstva. Uostalom, tko je moja majka i tko su moja braća?"
I pružajući ruke prema svim svojim usljedbenicima okupljenim u sobi, rekao je: "Ja nemam majke; ja nemam braće. Evo
moje majke i evo moje braće! Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, on je moja majka, moj brat i moja
sestra." 154:6.6 Kad je Marija čula te riječi, srušila se u Judino naručje. Odnijeli su je u vrt da se povrati dok je Isus
govorio zaključne riječi svoje oproštajne poruke. Nakon toga je namjeravao govoriti sa svojom majkom i braćom, ali je u
tome bio spriječan dolaskom glasnika iz Tiberijade koji je donio vijest da su službenici Velikog vijeća bili na putu da uhite

~ 381 ~
Isusa i da ga odvedu u Jeruzalem. Andrija je primio poruku i saopćio je Isusu, prekidajući ga u govoru. 154:6.7 Andrija je
zaboravio da je David postavio nekih dvadeset pet stražara oko Zebedejeve kuće i da ih nitko nije mogao iznenaditi; tako
da je pitao Isusa što će učiniti. Učitelj je stajao u tišini dok se njegova majka oporavljala od šoka u vrtu nakon što je čula
riječi: "Ja nemam majke." Upravo je u ovom trenutku u sobi ustala jedna žena i uzviknula, "Blago utrobi koja te nosila i
prsima koja te othraniše!" Isus je na trenutak prekinuo razgovor s Andrijom kako bi mogao odgovoriti ovoj ženi: "Ne, nego
je blagoslovljen onaj koji sluša riječ Božju i koji se usudi da je posluša." 154:6.8 Marija i Isusova braća su mislili da ih Isus
nije razumjeo, da je izgubio zanimanje za njih, ne shvaćajući da su oni bili ti koji nisu razumjeli Isusa. Isus je u potpunosti
shvaćao kako je ljudima teško razbiti okove njihove prošlosti. Znao je kako ljudska bića lako padaju pod utjecaj
govorničke rječitosti i kako ljudska savjest reagira na emocionalni apel jednako kao što um reagira na logiku i razum, ali je
isto tako znao kako je teško uvjeriti ljude da se odreknu prošlosti. 154:6.9 Zauvijek je istina da svi koji se osjećaju
neshvaćeni ili nepoštovani imaju u Isusu suosjećajnog prijatelja i milosrdnog savjetnika. On je upozorio svoje apostole da
čovjekovi neprijatelji mogu biti oni iz njegove vlastite obitelji, ali je tada slabo svaćao koliko se te riječi mogu primijeniti na
njega samoga. Isus se nije odrekao svoje zemaljske obitelji radi izvršenja poslova Oca njegova - oni su se odrekli njega.
Nakon Učiteljeve smrti i uskrsnuća, kad se Jakov povezao s ranim kršćanskim pokretom, mnogo je žalio što nije iskoristio
priliku uživati raniju povezanost s Isusom i njegovim sljedbenicima. 154:6.10 Prolazeći kroz ove događaje, Isus je izabrao
da se vodi ograničenim znanjem svog ljudskog uma. Želio je proći ovim iskustvom sa svojim suradnicima kao puki čovjek.
Isus je svojim ljudskim umom želio vidjeti svoju obitelj prije odlaska. On nije želio zastati usred govora i tako pretvoriti svoj
prvi susret s njima nakon tako dugo vremena u javni spektakl. Namjeravao je završiti s govorom i onda provesti neko
vrijeme s njima prije odlaska, ali je taj plan osujetila zavjera događaja koji su neposredno uslijedili. 154:6.11 Žurbu njihova
odlaska uveliko je povećao dolazak skupine Davidovih glasnika na stražnja vrata Zebedejeve kuće. Komešanje prilikom
njihova dolaska navelo je apostole da misle da su to bili njihovi neprijatelji i u strahu od neposrednog uhićenja, požurili su
kroz prednja vrata prema brodu koji je čekao. I sve ovo objašnjava zašto Isus nije vidjeo svoju obitelj koja je čekala na
stražnjem trijemu. 154:6.12 Ali je rekao Davidu Zebedejevu dok se žurno ukrcavao na brod: "Reci mojoj majci i mojoj
braći da cijenim njihov dolazak i da sam se namjeravao s njima pozdraviti. Reci im da se ne uvrijede mojim postupkom
nego da traže znanje Božje volje i milost i hrabrost da je provedu."

7. BIJEG OD PROGONA

154:7.1 Tako je ove nedjelje ujutro, 22. svibnja 29. godine p.K. u pratnji svojih dvanaest apostola i dvanaest evanđelista,
Isus žurno umakao progonu službenika Velikog vijeća koji su bili na putu prema Betsaidi s ovlasti Heroda Antipe da ga

~ 382 ~
uhvate i odvedu u Jeruzalem na suđenje na temelju optužbi bogohuljenja i drugih kršenja svetih zakona Židova. Bilo je
skoro pola devet ovoga lijepog jutra kad su dvadeset petorica uzeli vesla i zaveslali prema istočnoj obali Galilejskog
jezera. 154:7.2 Za Učiteljevim je brodom slijedio jedan drugi, manji brod, sa šestoricom Davidovih glasnika koji su imali
nalog da održavaju kontakt s Isusom i njegovim suradnicima i da redovito šalju vijesti o njihovoj lokaciji i sigurnosti u dom
Zebedejevih u Betsaidi, koji je već neko vrijeme služio kao sjedište u radovima kraljevstva. Ali Isus nikada više nije
boravio u kući Zebedejevih. Od sada pa kroz ostatak svog zemaljskog života, Učitelj doista "nije imao gdje ni glavu
nasloniti." Više nikada nije imao čak ni privid nekakvog stalnog prebivališta. 154:7.3 Veslali su do obližnjeg sela po imenu
Kheresa, gdje su predali brod na brigu prijatelja i počeli turneju ove znamenite posljednje godine Učiteljeva života na
zemlji. Neko su vrijeme ostali u domenama Filipa, idući od Kherese do Cezareje Filipove, a odande do obale Fenicije.
154:7.4 Narod koji se zadržao oko kuće Zebedejevih imao je priliku vidjeti kako se lađe udaljuju na jezeru prema istočnoj
obali i kako, čim su se malo odmakle, tu stižu službenici iz Jeruzalema koji su žurno počeli potragu za Isusom. Odbili su
vjerovati da im je pobjegao, a dok je Isus sa svojim suradnicima putovao na sjever kroz Bataneju, farizeji i njihovi
pomoćnici su proveli gotovo cijeli tjedan uzalud tragajući za njim u susjedstvu Kafarnauma. 154:7.5 Isusova obitelj se
vratila u svoj dom u Kafarnaumu i provela gotovo tjedan dana u razgovoru, raspravi i molitvi. Bili su puni zbunjenosti i
zaprepaštenja. Nisu imali duševnog mira do četvrtka popodne kad se Ruta vratila iz posjeta Zebedejevima, gdje je čula od
Davida da je njezin otac i brat bio na sigurnom, u dobrom zdravlju i na putovanju prema obali Fenicije.

POGLAVLJE 155: BJEŽEĆI SJEVERNOM GALILEJOM

155:0.1 NEDUGO nakon dolaska u blizinu Kerese, Isus i dvadeset četvorica su ove sadržajne nedjelje otputovali malo
dalje na sjever, gdje su proveli noć u jednom lijepom parku južno od Betsaide-Julias. Poznavali su taj tabor, jer su tu već
jednom boravili. Prije nego što će poći na počinak, Učitelj je pozvao svoje sljedbenike da razgovaraju o planiranom
obilasku Bataneje i sjeverne Galileje do obale Fenicije.

1. ZAŠTO SE BUNE NEŽIDOVI?

155:1.1 Isus je rekao: "Sjetite se kako psalmist govori o ovim vremenima, kazujući, 'Zašto se bune nežidovski narodi i
zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, a vladari naroda se među sobom savjetuju i rote protiv Gospodina i
Pomazanika njegova, govoreći, Neka nam je razbiti okove milosrđa i odbaciti spone ljubavi.' 155:1.2 “Danas se ovo
obistinjuje pred vašim očima. Ali vi nećete vidjeti ispunjenje ostatka proročanstva ovoga psalma, jer je njegov autor imao
pogrešne ideje o Sinu Čovječjem i njegovoj misiji na zemlji. Moje je kraljevstvo utemeljeno na ljubavi, proglašeno u
~ 383 ~
milosrđu i utvrđeno nesebičnom službom. Otac moj ne sjedi na nebu dok se podsmijeva nežidovskim narodima. On nije
srdit u svom bijesu. Ispuniće se obećanje da će ovi tzv pogani (u stvarnosti njegova neuka i neupućena braća) biti Sinovi
baštinici. Ja ću primiti ove nežidove raširenih ruku u milosrđu i ljubavi. Sva će ta ljubaznost i dobrota biti ukazana ovim tzv
poganima, bez obzira na nesretne izjave zapisa koji govori kako ih Sin u svom trijumfu udara palicom gvozdenom i razbija
na komade kao sud lončarski.' Psalmist vas poziva da služite Gospodinu sa strahom' - ja vas pozivam da svojom vjerom
uđete u uzvišene privilegije božanskog sinovstva; on vam zapovijeda da se radujete s trepetom; ja vam nudim da se
radujete sa sigurnošću. On kaže, 'Ljubite Sina da ne bude ljut, da ne popadate kad plane srdžba njegova.' Ali vi koji ste
živjeli sa mnom dobro znate da ljutnja i gnjev ne ulaze u uspostavu kraljevstva nebeskog u srcima ljudi. No psalmist je
nazrijevao svjetlo istine kad je u svom završnom upozorenju rekao: 'Blago onima koji se pouzdaju u ovoga Sina.’’ 155:1.3
Isus je nastavio poučavati dvadeset četvoricu, govoreći: “Nežidovi se ne bune bez razloga. Oni su uskog i skučenog
gledišta, te su u mogućnosti usredotočiti svoje energije s velikim entuzijazmom. Njihovi su ciljevi nadohvat ruke i više ili
manje vidljivi; oni se stoga hrabro i učinkovito bore za njihovo izvršavanje. Vi koji ste ispovijedili ulazak u kraljevstvo
nebesko suviše ste nepostojani i neodređeni u načinu na koji širite svoja učenja. Pogani se izravno bore za svoje ciljeve;
vaša je krivnja što ste okorjeli u stavu čežnje. Ako želite ući u kraljevstvo, zašto ga ne uzmete duhovnim napadom, onako
kako pogani uzimaju grad u opsjedu? Vi ste jedva dostojni kraljevstva kad se vaše služenje u tolikoj mjeri sastoji u stavu
oplakivanja prošlosti, jadikovanja zbog sadašnjosti i uzaludne nade u budućnost. Zašto se bune nežidovi? Zato što ne
znaju istinu. Zašto vi čamite u uzaludnoj čežnji?Zato što ne slušate istinu. Prestanite sa svojom beskorisnom čežnjom i
hrabro kročite naprijed radeći to što se odnosi na uspostavu kraljevstva. 155:1.4 "U svemu što činite, ne budite
jednostrani i usko specijalizirani. Farizeji koji teže našem uništenju doista misle da obavljaju službu Božju. Postali su tako
uskogrudo tradicionalni da su slijepi od predrasuda i okorjeli od straha. Obratite pozornost kako Grci imaju znanost bez
religije, dok Židovi imaju religiju bez znanosti. A kada ljudi postanu tako zavedeni da prihvate uski i zbrkani raspad istine,
njihova je jedina nada za spas u usklađenju s istinom - obraćenju. 155:1.5 "Dopustite da odlučno naglasim ovu vječnu
istinu: Ako svojim usklađenjem s istinom naučite prikazati u svojim životima ovu lijepu cjelovitost ispravnosti, vaši će se
bližnji povesti za vama kako bi i oni sami stekli to što vi imate. Stupanj u kojem sebi privlačite tražitelje istine predstavlja
mjerilo vašeg obdarenja istinom, vaše ispravnosti. Mjera u kojoj morate nositi svoju poruku ljudima, na neki način
predstavlja mjeru vašeg neuspjeha da živite život ispravnosti, usklađenja s istinom." 155:1.6 I mnogo je drugoga Učitelj
učio svoje apostole i evanđeliste prije nego što su mu poželjeti laku noć i pošli na počinak.

~ 384 ~
 2. EVANĐELISTI U KOROZAINU

155:2.1 U ponedjeljak ujutro, 23. svibnja, Isus je poslao Petra da prijeđe u Korozain s dvanaest evađelista, dok je on s
jedanaestoricom krenuo putem koji je vodio duž Jordana između Damaska i Kafarnauma, a odande sjeveroistočno do
raskrižja s putem koji je vodio u njihovo odredište, Cezareju-Filipovu, gdje su boravili i poučavali dva tjedna. Tu su stigli u
popodnevnim satima u utorak, 24. svibnja. 155:2.2 Petar i evanđelisti su proveli dva tjedna u Korozainu, propovijedajući
evanđelje kraljevstva maloj ali iskrenoj skupini vjernika. Ali nisu bili u stanju privući mnogo novih obraćenika. Niti jedan
grad u Galileji nije dao tako malo duša u kraljevstvo kao Korozain. U skladu s Petrovim uputama, dvanaest evađelista
nisu toliko govorili o ozdravljenju - stvarima fizičke prirode - koliko su s povećanom snagom propovijedali i poučavali o
duhovnim istinama nebeskog kraljevstva. Ova dva tjedna u Korozainu predstavljaju pravo krštenje nedaćama za dvanaest
evanđelista jer je to do tada bilo najteže i neproduktivnije razdoblje njihove karijere. Budući da im je na taj način
uskraćeno zadovoljstvo osvajanja novih duša za kraljevstvo, svaki je od njih ozbiljnije i iskrenije preispitao svoju dušu i
svoj vlastiti napredak na duhovnim stazama novog života. 155:2.3 Kad se činilo da više nema ljudi koji će tražiti ulaz u
kraljevstvo, Petar je u utorak, 7. lipnja, okupio svoje suradnike i krenuo u Cezareju-Filipovu da se pridruže Isusu i
apostolima. Stigli su oko podneva u srijedu i provelicijelu večer u raspravi svojih iskustava među nevjernicima Korozaina.
Isus se tijekom večernjih rasprava ponovo osvrnuo na usporedbu o sijaču i skrenuo njihovu pozornost na vrijednost
događaja koji mogu djelovati kao neuspjeh u životnim poduzećima.

3. U CEZAREJI-FILIPOVOJ

155:3.1 Iako Isus nije poduzimao javni rad za ova dva tjedna boravka u Cezareji-Filipovoj, apostoli su održali brojne mirne
zborove u gradu, tako da su mnogi vjernici došli u tabor razgovarati s Učiteljem. Pridobili su vrlo malu skupinu vjernika
kao rezultat ovog posjeta. Isus je svaki dan razgovarao s apostolima, koji su sada mogli jasnije uočiti početak nove faze
rada na poučavanju kraljevstva nebeskog. Počeli su shvaćati da "kraljevstvo nebesko nije hrana i piće, nego je realizacija
duhovne radosti prihvaćanja božanskog sinovstva." 155:3.2 Boravak u Cezareji-Filipovoj je bio prava kušnja za
jedanaestoricu apostola; bila su to dva teška tjedna koja su jedva uspjeli preživjeti. Bili su gotovo sasvim depresivni, a
nedostajao im je i povremeni stimulus Petrove entuzijastične ličnosti. U ovim je trenucima bilo doista teško vjerovati u
Isusa i ići za njim. Iako su u ta dva tjedna preobratili samo nekolicinu duša, naučili su mnoga toga korisnog iz svojih
svakodnevnih razgovora s Učiteljem. 155:3.3 Apostoli su naučili da su Židovi dostigli točku duhovne stagnacije i smrti jer
su kristalizirali istinu u sustav vjerovanja; da ako istina postane formulirana tako da počne graničiti s preuzetnom

~ 385 ~
isključivosti umjesto što će služiti kao putokaz duhovnom usmjerenju i napretku, takva učenja gube kreativnu i životvornu
snagu i na kraju postaju puki konzervans i fosil. 155:3.4 Sve više su od Isusa usvajali promatranje ljudskih ličnosti u
smislu njihovih mogućnosti u vremenu i vječnosti. Naučili su da se mnoge duše najbolje mogu navesti na ljubav prema
Bogu kojeg ne mogu vidjeti ako prvo nauče voljeti svoju vidljivu braću. I upravo je u tom kontekstu pripojeno novo
značenje Učiteljevoj izjavi u vezi nesebičnog služenja bližnjima: "Ako nešto učinite jednom od moje najmanje braće, to
učiniste meni." 155:3.5 Jedna od velikih lekcija ovog boravka u Cezareji ima veze s porijeklom religioznih tradicija, s
velikom opasnosti dopuštanja da se osjećaj svetosti poveže s nesvetim stvarima, svagdašnjim idejama i svakodnevnim
događajima. Na jednom od ovih vijećanja su naučili da istinska religija predstavlja čovjekovu iskrenu odanost njegovim
najvišim i najispravnijim uvjerenjima. 155:3.6 Isus je upozorio vjernike da ako njihove religiozne težnje budu posve
materijalne, onda će usljed napredovanja znanja o svijetu prirode i postupnog gubitka vjere u njezino tobožnje
nadnaravno porijeklo, na kraju biti lišeni svoje vjere u Boga. Ali ako njihova religija bude duhovna, onda napredak fizičkih
znanosti nikada neće biti u stanju poremetiti njihovu vjeru u vječne stvarnosti i božanske vrijednosti. 155:3.7 Naučili su da
religija, ako ima posve duhovnu motivaciju, čini život vrijednim življenja, puneći ga visokim ciljevima, dajući mu
dostojanstvo transcendentnih vrijednosti i nadahnuće najviših motiva, dok u isto vrijeme tješi ljudsku dušu blaženim
podstrekom nade. Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za
svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti. 155:3.8 Isus je više puta
učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije
posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog
iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne
slobode prosvijećenog sinovstva.

4. NA PUTU ZA FENICIJU

155:4.1 U četvrtak ujutro, 9. lipnja, nakon što su primili vijesti o napretku kraljevstva od Davidovih glasnika iz Betsaide,
ova je skupina od dvadeset i pet učitelja napustila Cezareju-Filipovu putujući feničkom obalom. Zaobišli su močvare idući
prema Luzu, dok nisu došli do puta koji je povezivao Magdalu s planinskim gorjem Libanona, odakle su nastavili do
križanja s cestom za Sidon, gdje su stigli u petak popodne. 155:4.2 Tijekom pauze za ručak u sjeni visećeg grebena u
blizini Luza, Isus je isporučio jedan od najznačajnijih govora koje su njegovi apostoli imali priliku čuti tijekom njihovih
zajedničkih godina. Tek što su sjeli da prelome kruh, Šimun Petar je upitao Isusa: "Učitelju, budući da Otac na nebu sve
zna i budući da je njegov duh naša podrška u uspostavi kraljevstva nebeskog na zemlji, zašto ćemo bježati pred

~ 386 ~
prijetnjama naših neprijatelja? Zašto se odbijamo suočiti s neprijateljima istine?" Ali prije nego što je Isus počeo
odgovarati na Petrovo pitanje, Tomo je požurio da upita: “Učitelju, stvarno želim znati što to nije u redu s religijom naših
neprijatelja u Jeruzalemu. Koja je stvarna razlika između njihove religije i naše? Odakle tolika razlika u vjerovanjima, ako
svi tvrdimo da služimo istog Boga? " A kad je Tomo završio s pitanjem, Isus je rekao: “Dok ne želim zanemariti Petrovo
pitanje jer dobro znam da je lako pogrešno protumačiti razloge koji me navode na trenutno izbjegavanje otvorenog
sukoba s židovskim vlastima, mislim da će biti od veće koristi za sve vas ako prvo odgovorim na Tomino pitanje. To ću
učiniti poslije ručka."

5. RASPRAVA O ISTINSKOJ RELIGIJI

155:5.1 Ovaj nezaboravni govor o religiji, sažet i izražen suvremenim jezikom, izražava sljedeće istine: 155:5.2 Dok
religije svijeta imaju dvostruko porijeklo - prirodno i obznanjeno - u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći
tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona: 155:5.3 1. Primitivna religija.Poluprirodni
i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom
religija fizičke prirode, religija straha. 155:5.4 2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse sve
civiliziranijih rasa - religija uma - intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije. 155:5.5 3. Istinska religija
- religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i
ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu - religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu. 155:5.6 Isus je odbio pokazati
omalovažavanje prema religiji fizičkih osjetila i praznovjernih strahova prirodnog čovjeka, iako je izrazio žaljenje zbog
činjenice da je toliko ovog primitivnog oblika bogoslužja ustrajalo u religijskim praksama inteligentnijih ljudskih rasa. Isus
je objasnio da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu
crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. 155:5.7 Učitelj je onda proveo sat vremena u pouci,
kako bi razjasnio ove istine: 155:5.8 Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će
ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda.
Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi
muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni
pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se kvata
u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva. 155:5.9 Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta
predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i
fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka

~ 387 ~
neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto
intelektualni pristanak. 155:5.10 Na zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže
ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih
ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom
najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s
opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu
doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno
ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja - čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju
Boga, za sebe i od sebe. 155:5.11 Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak.
Religija uma - teologija autoriteta - zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno
utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti
povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za
dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji.
155:5.12 Isus je dalje rekao: “U Jeruzalemu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi
tradicionalni učitelji i stari proroci, od kojih su ovi učitelji formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve
takve religije apeliraju samo na ljudski um. A mi se sada spremamo krenuti u smrtonosni sukob s takvom religijom jer se
spremamo početi hrabro naviještanje nove religije - religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije
svega apelira na božanski duh Oca mojega koji boravi u umu čovjeka; religije koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja
onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg
duhovnog zajedništva." 155:5.13 Pokazujući na svakog od dvadeset četvorice i pozivajući ih po imenu, Isus je rekao: "A
sada, koji će od vas radije ići ovim jednostavnim putem konformizma s utemeljenom i fosiliziranom religijom, religijom za
koju se zalažu farizeji u Jeruzalemu, umjesto da podnese teškoće i progone koji prate misiju naviještanja boljeg puta
ljudskog spasenja, u isto vrijeme ostvarujući zadovoljstvo vlastitog otkrivanja krasota i stvarnosti živog i osobnog iskustva
u vječnim istinama i vrhovnim veličanstvima kraljevstva nebeskog? Vidite li sebe kao bojažljive mekušce koji traže ono što
je nadohvat ruke? Bojite li se predati svoju budućnost u ruke Boga istine, čiji ste sinovi? Jeste li nepovjerljivi prema Ocu,
čija ste djeca? Želite li ići natrag na lagodni put sigurnosti i intelektualne fiksacije religije tradicionalnog autoriteta, ili želite
zasukati rukave i ići naprijed sa mnom u tu nesigurnu i nestabilnu budućnost proglašenja novih istina religije duha, u
kraljevstvo nebesko u srcima ljudi?" 155:5.14 Sva dvadeset četvorica njegovih slušatelja su se podigli da pokažu
ujedinjenu i odanu reakciju na te riječi, u ovoj rijetkoj prilici emocionalnog apela kojim se Isus poslužio, ali on je podigao

~ 388 ~
ruku i zaustavio ih, govoreći: "Idite sada u osamu, da svaki bude nasamo s Ocem, i tu bez emocija nađite odgovora na
moje pitanje, a nakon što pronađete takav autentični i iskreni stav duše, slobodno i neustrašivo odgovorite Ocu mojem i
Ocu vašemu, čiji je beskonačni život ljubavi sam duh religije koju proglašavamo." 155:5.15 Evanđelisti i apostoli su otišli u
osamu na kratko vrijeme. Bili su uzbuđeni u duhu i nadahnuti u umu, dok su njihove emocije bile duboko uskomešane
onim što je Isus rekao. No, kad ih je Andrija pozvao da se okupe, Učitelj je samo rekao: "Neka nam je nastaviti putovanje.
Idemo u Feniciju na neko vrijeme, a svi trebate moliti Oca da preobrazi vaše emocije uma i tijela u više odanosti uma i u
iskustva duha koja donose dublje zadovoljstvo." 155:5.16 Dok su putovali, dvadeset četvorica su isprva šutjeli, ali su onda
počeli razgovarati, a oko tri sata poslije podne više nisu mogli ići dalje; ponovo su zastali i Petar je otišao k Isusu,
govoreći: “Učitelju, govorio si riječi života i istine. Želimo još toga čuti; molimo te da nas dalje uputiš u te stvari."

6. DRUGA RASPRAVA O RELIGIJI

155:6.1 I tako, dok su zastali u sjeni brda, Isus ih je nastavio poučavati u vezi religije duha, u biti govoreći: 155:6.2 Vi ste
se izabrali izdvojiti od vaših bližnjih koji su odabrali ostati zadovoljni religijom uma, onih koji teže sigurnosti i traže
konformizam. Odlučili ste zamijeniti emocije autoritativne sigurnosti za uvjerenja duha avanturističke i progresivne vjere.
Usudili ste se uložiti protest mukotrpnom robovanju institucionalnoj religiji i odbaciti autoritet tradicije pisane riječi koja se
trenutno smatra Božjom. Otac naš je doista govorio kroz Mojsija, Iliju, Izaiju, Amosa i Hošeu, ali on nije prestao upućivati
riječi istine svijetu nakon što su ti stari proroci završili svoje iskaze. Otac moj nije pristran prema bilo kojoj rasi ili generaciji
i ne daje riječ istine jednom razdoblju dok je uskraćuje drugom. Nemojte činiti glupost tako što ćete nazivati božanskim to
što je u cijelosti ljudsko i pazite da znate razabrati riječi istine koje ne dolaze iz tradicionalnih izvora takozvanog
nadahnuća. 155:6.3 Pozvao sam vas da budete ponovo rođeni, da budete rođeni od duha. Pozvao sam vas iz tame
autoriteta i uspavanosti tradicije u transcendentno svjetlo ostvarenja mogućnosti najvećeg otkrića koje ljudska duša može
učiniti - uzvišenog iskustva pronalaženja Boga za sebe, u sebi i od samoga sebe, i obavljanja svega toga kao činjenice u
svom vlastitom iskustvu. I tako možete preći iz smrti u život, od autoriteta tradicije do iskustva poznavanja Boga; tako ćete
proći od tame u svjetlost, od vjere koju ste naslijedili od svoje rasne grupe u osobnu vjeru koju postižete stvarnim
iskustvom; i na taj način možete napredovati od teologije uma koju primate od svojih predaka do istinske religije duha koja
će biti izgrađena u vašim dušama kao vječno obdarenje. 155:6.4 Vaša se religija mijenja od pukog intelektualnog
vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se
odnosi na božanski duh Oca. Religija uma vas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom
otkrivenju i uvijek vas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima. 155:6.5

~ 389 ~
Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom
svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Moj Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite
na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti
osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam
zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha. A tko će znati - možda ovaj duh ima nešto
za podijeliti s ovom generacijom što su prošle generacije odbile čuti? 155:6.6 Sram tim lažnim učiteljima religije koji hoće
povući gladne duše natrag u mutnu i daleku prošlost i tamo ih ostaviti! I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od
svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine. Prorok koji je rekao: "On će biti u savršenom miru
čiji je um ostao na Bogu," nije izrazio puko intelektualno vjerovanje u autoritativnu teologiju. Ovaj je čovjek u svojom
poznavanju istine otkrio Boga; on nije tek govorio o Bogu. 155:6.7 Upozoravam vas da odbacite praksu citiranja starih
proroka i hvalospjeva herojima Izraela i da umjesto toga težite postati živi proroci Svevišnjega i duhovni heroji
predstojećeg kraljevstva. Doista može biti vrijedno ukazati poštovanje vođama koji su poznavali Boga u prošlosti, ali zašto
pri tome žrtvovati najveće iskustvo ljudske egzistencije: pronalaženje Boga sami za sebe i njegovo poznavanje u vašim
vlastitim dušama? 155:6.8 Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; religija stoga uma
uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko
jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati
različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može
biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i
oplemenjujućom religijom duha - religijom osobnog duhovnog iskustva. 155:6.9 Religije autoriteta jedino mogu podijeliti
ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni
drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je
nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva -
ujednačenost sudbine - potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne
ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja
duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu
oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja. 155:6.10 Ali pazite da bilo koji od vas ne gleda s
prezirom na djecu Abrahama zato što su podlijegli ovim zlim danima tradicionalne jalovosti. Naši su se preci dali u
neumornu i strastvenu potragu za Bogom i pronašli su ga onako kako ga nije pronašla niti jedna druga kompletna rasa
ljudi od doba Adama, koji je bio upoznat s ovim pitanjima zbog toga što je i sam bio Sin Božji. Moj Otac nije previdjeo

~ 390 ~
priznati ovu dugu i neumornu borbu Izraela, sve od vremena Mojsija, kako bi pronašli i spoznali Boga. Kroz mnoge
napaćene generacije, Židovi nisu prestali s radom, naporom, mukama i podnošenjem patnji i bolnih iskustava pogrešno
shvaćenog i preziranog naroda i sve to kako bi mogli prići malo bliže otkriću istine o Bogu. Naši su oci bez obzira na sve
propuste i spoticaje Izraela, od Mojsija do vremena Amosa i Hošea, cijelom svijetu postupno otkrili sve jasniju i istinitiju
sliku vječnog Boga. I tako je pripravljen put za još veće otkrivenje Oca koje ste vi pozvani uzjamno podijeliti. 155:6.11
Nikada ne zaboravite da postoji samo jedna avantura koja je ljepša i uzbudljivija od čovjekovog nastojanja da otkrije volju
živog Boga, a to je predivno iskustvo iskrenog pokušaja da se ta božanska volja sprovede u djelo. I ne zaboravite da se
Božja volja može obavljati u bilo kojem zemaljskom zvanju. Neki pozivi nisu sveti a drugi svjetovni. Sve stvari su svete u
životima onih kojima upravlja duh; to jest, onih koji su podređeni istini, oplemenjeni ljubavlju, dominiram milošću i
obuzdani pravednosti - pravdom. Duh koji ćemo Otac moj i ja poslati na svijet nije samo Duh Istine, već je i duh
idealističke ljepote. 155:6.12 Morate prestati tražiti Božju riječ jedino na stranicama starih zapisa teološkog autoriteta. Oni
koji su rođeni od duha Božjega će odsada raspoznavati Božju riječ, bez obzira odakle ona naočigled vuče porijeklo.
Božanska istina ne treba biti zanemarena ako je naočigled potječe iz ljudskog izvora. Mnoga vaša braća imaju umove koji
prihvaćaju teoriju o Bogu, dok oni duhovno ne shvaćaju Božju prisutnost. Upravo iz tog razloga sam vas toliko puta učio
da se kraljevstvo nebesko najbolje može ostvariti stjecanjem duhovnog stava iskrenog djeteta. Ovim ne preporučam da
ljudi usvoje mentalnu nezrelost, nego da prisvoje duhovnu jednostavnost takvog lako vjerujućeg djeteta s puno
povjerenja. Nije toliko važno poznavati činjenicu Boga, koliko je važno iz dana u dan rasti u sposobnosti osjećanja
prisutnosti Boga. 155:6.13 Nakon što počnete pronalaziti Boga u svojoj duši, s vremenom ćete ga početi opažati i u
dušama drugih ljudi i na kraju u svim stvorenim bićima i cijelom stvaranju moćnog svemira. Ali kako se Otac može pojaviti
kao Bog vrhovnih odanosti i božanskih ideala u dušama ljudi koji posvećuju tako malo ili ni malo vremena meditativnoj
kontemplaciji tih vječnih stvarnosti? Dok um nije sjedište duhovne prirode, on je doista njezin pristup. 155:6.14 No, ne
učinite pogrešku pokušavajući dokazati drugim ljudima da ste pronašli Boga; iako ne možete svjesno proizvesti valjan
dokaz toj činjenici, postoje dva čvrsta i snažna pokazatelja vašeg poznavanja Boga, a to su: 155:6.15 1. Plodovi duha
Božjeg koji se ispoljavaju u vašem svakodnevnom životu. 155:6.16 2. Činjenica da cijeli vaš životni plan pruža čvrsti
dokaz tome da ste bezrezervno riskirali sve što jeste i sve što imate u avanturi preživljavanja smrti u nadi da ćete naći
Boga vječnosti, čiju ste prisutnost predosjetili u vremenu. 155:6.17 Nego pazite, moj Otac uvijek odgovara i na najtiši titraj
vjere. On uzima u obzir fizičke i praznovjerne emocije primitivnog čovjeka. A kad se radi o iskrenim ali bojažljivim dušama
čija je vjera tako slaba da ne predstavlja ništa više od intelektualnog konformizma u pasivnom stavu suglasnosti s
religijama autoriteta, Otac je uvijek na oprezu da pokaže poštovanje i poticaj čak i takvim militavim pokušajima dopiranja

~ 391 ~
do njega. Ali od vas koji ste pozvani iz tame u svjetlost očekuje se da vjerujete cijelim svojim srcem; vaša vjera treba
dominirati nad spojenim stavovima tijela, uma i duha. 155:6.18 Vi ste moji apostoli i vama religija ne smije postati teološko
utočište u kojem možete pronaći zaklon u strahu od suočavanja s okrutnim stvarnostima duhovnog napretka i idealističke
pustolovine; vaša religija prije svega treba postati činjenica stvarnog iskustva koje svjedoči da je Bog pronašao,
idealizirao, oplemenio i produhovio vas, i da ste uvršteni u vječnu pustolovinu pronalaženja Boga koji je tako pronašao
vas i učinio vas svojim sinom. 155:6.19 Kad je Isus završio s govorom, pozvao je Andriju i pokazujući na zapad prema
Feniciji, rekao: "Neka nam je ići na put."

POGLAVLJE 156: BORAVAK U TIRI I SIDONU

156:0.1 U PETAK popodne, 10. lipnja, Isus i njegovi suradnici su stigli u okolicu Sidona, gdje su se smjestili u kući jedne
imućne žene koja je bila liječena u bolnici u Betsaidi u vrijeme kad je Isus bio na vrhuncu popularnosti. Evangelisti i
apostoli su odsjeli kod prijatelja u neposrednoj blizini, a ovu subotu su proveli odmarajući se u tom prijatnom okruženju.
Proveli su gotovo dva i pol tjedna u Sidonu i njegovoj okolici prije nego što će započeti pripreme za posjet obalnim
gradovima na sjeveru. 156:0.2 Bila je to mirna i spokojna lipanjska subota. Evangelisti i apostoli su bili posve zaokupljeni
razmišljanjem o Učiteljevim raspravama na temu religije koje su čuli na putu za Sidon. Svi su bili u stanju cijeniti nešto od
onoga što im je rekao, ali nitko od njih nije u potpunosti shvatio značenje njegova učenja.

1. SIRIJKA

156:1.1 Nedaleko od kuće Karuške, gdje se Učitelj smjestio, živjela je jedna Sirijka koja je mnogo čula o Isusu kao
velikom iscjelitelju i učitelju, i koja je te subote popodne ovamo došla i dovela svoju kćer. Dijete od nekih dvanaest godina
je patilo od ozbiljnog živčanog poremećaja s grčevima i drugim popratnim pojavama. 156:1.2 Isus je opomenuo svoje
suradnike da nikome ne govore o njegovom boravku u kući Karuške, objašnjavajući da se želio odmarati. Dok su apostoli
poslušali Učiteljeve upute, Karuškin sluga je otišao u kuću te Sirijke, Norane, da je obavijesti da se Isus smjestio kod
njegove gazdarice i da pozove ovu tjeskobnu majku da dovede svoju oboljelu kćer na ozdravljenje. Ova je majka,
naravno, vjerovala da joj je dijete bilo opsjednuto, da je imalo nečistog duha. 156:1.3 Kad je Norana stigla sa svojom
kćeri, Alfejevi blizanci su joj objasnili preko tumača da se Učitelj odmarao i da ga nisu htjeli uznemiravati; na to je Norana
uzvratila da se ni ona ni dijete neće pomjeriti s mjesta dok Učitelj ne završi s odmaranjem. Petar ju jetakođer pokušao
urazumiti i nagovoriti da ode kući.Objasnio je kako je Isus bio jako umoran od poučavanja i ozdravljenja, te da je došao u
Feniciju da nađe mira i spokoja. Ali sve je bio uzalud; Norana nije htjela otići. Na Petrove je usrdne molbe samo uzvratila:
~ 392 ~
"Neću otići dok ne vidim vašeg Učitelja. Znam da može istjerati zlog duha iz moga djeteta i neću otići dok iscjelitelj ne
pogleda moju kćer." 156:1.4 Zatim se Tomo pokušao riješiti žene, ali je i on naišao na neuspjeh. Njemu je rekla:
"Vjerujem da vaš Učitelj može istjerati ovog demona koji muči moje dijete. Čula sam o njegovim moćnim djelima u Galileji
i vjerujem u njega. Što je to s vama, njegovim učenicima, kad pokušavate otpustiti one koji dolaze tražiti pomoć vašeg
Učitelja?" I kad je ona to rekla, Tomo se povukao. 156:1.5 Zatim je pristupio Šimun Revnitelj da se uhvati u raspravu s
Noranom. Šimun je rekao: "Ženo, ti si nežidovka koja govori grčki. Nije u redu očekivati da Učitelj uzme kruha koji je
namjenjen povlaštenoj djeci gospodareva gazdinstva i da ga baci psima." Ali Norana se nije dala uvrijediti ovom grubosti.
Samo je odgovorila: "Da, učitelju, ja razumijem tvoje riječi. Ja sam samo pas u očima Židova, ali u vašeg Učitelja, ja sam
pas koji ima vjeru. Hoću da pogleda moju kćer, jer sam uvjerena da će se izliječiti ako je samo jednom pogleda. Čak se ni
vi, moj dobri čovječe, ne bi usudili oduzeti psima povlasticu dobivanja mrvica što mogu pasti sa dječjeg stola." 156:1.6
Djevojčica je upravo tada pred svima imala nasilni grč, a majka je povikala: "Evo, vidite da mi je dijete opsjednuto zlim
duhom. Ako se vas ne tiče naša nesreća, tako neće biti s Učiteljem, jer sam čula da on voli sve ljude i da ima hrabrosti
liječiti nežidove ako imaju vjere. Vi niste dostojni da budete njegovi učenici. Neću otići dok mi dijete ne ozdravi." 156:1.7
Isus, koji je čuo ovaj razgovor kroz otvoren prozor, sada izađe i na njihovo veliko iznenađenje, reče: "O ženo, velika je
tvoja vjera, tako velika da ti ne mogu uskratiti to što tražiš; idi svojim putem u miru. Kćer ti je ozdravila." A djevojčica se
istog časa oporavila. Kao se Norana udaljila s djetetom, Isus ih je zamolio da o tome nikome ne govore; i dok su se
njegovi suradnici poveli prema ovom zahtjevu, majka i dijete nisu prestale govoriti o ozdravljenju po svim selima, pa čak i
po Sidonu, tako da je u roku od nekoliko dana Isus spoznao da je bilo najbolje promijeniti mjesto smještaja. 156:1.8 Učeći
apostole i komentirajući o liječenju kćeri sirijske žene, Isus je sutradan rekao: "I tako je uvijek bilo; i sami vidite da nežidovi
imaju veliku vjeru spasenja u učenja evanđelja kraljevstva nebeskog. Zaista, zaista vam kažem, kraljevstvo Oca će se dati
nežidovima ako djeca Abrahama ne budu spremna pokazati dovoljno vjere za ulazak u njega."

2. POUKA U SIDONU

156:2.1 Pri ulasku u Sidon, Isus i njegovi suradnici su prešli preko mosta, prvog koji su mnogi od njih ikada vidjeli. I dok
su išli preko mosta, Isus je, između ostalog, rekao: "Ovaj je svijet samo most; možete preći preko njega, ali ne mislite da
ćete si tu izgraditi prebivalište." 156:2.2 Dok su dvadeset četvorica započeli radove u Sidonu, Isus se otišao smjestiti
sjeverno od grada, u kući Juste i njegove majke Bernise. Isus je poučavao dvadeset četvoricu svakoga jutra u domu
Juste, a oni su išli poučavati i propovijedati u Sidon svakog popodneva i večeri. 156:2.3 Apostoli i evangelisti su se jako
veselili načinu na koji su nežidovi u Sidonu primili njihovu poruku; tijekom njihovog kratkog boravka mnogi su dodani

~ 393 ~
kraljevstvu. To je razdoblje od oko šest tjedana u Feniciji bilo vrlo plodno u pridobijanju duša, premda su kasniji židovski
pisci Evanđelja imali običaj olako preći preko zapisa o ovom toplom prijemu Isusovih učenja među nežidovima upravo u
vrijeme kad mu je tako velik broj njegovih sunarodnjaka bio neprijateljski naklonjen. 156:2.4 Ovi su nežidovi po mnogo
čemu poštovali Isusova učenja potpunije od Židova. Mnogi od tih Sirofeničana iz grčkog govornog područja su spoznali ne
samo da je Isus nalikovao Bogu, već i da je Bog nalikovao Isusu. Ti takozvani pagani su postigli dobro razumijevanje
Učiteljeva nauka da isti zakoni vladaju u ovom svijetu kao i cijelom svemiru. Oni su shvatili učenje da Bog nije pristran ni
jednoj rasi ili naciji; da Otac Svih ne pravi razliku među ljudima; da se svemir u cjelosti i uvijek povinuje zakonu i da je
nepogrešivo pouzdan. Ti se nežidovi nisu bojali Isusa; oni su imali hrabrosti prihvatiti njegovu poruku. Kroz mnoga
stoljeća, ljudi nisu bili u stanju shvatiti Isusa; bojali su se to učiniti. 156:2.5 Isus je objasnio dvadeset četvorici da nije
izbivao iz Galileje zato što nije imao hrabrosti suprotstaviti se svojim neprijateljima. Shvatili su da još nije bio spreman za
otvoreni sukob sa zvaničnom religijom, a da nije tražio da postane mučenik. Prilikom jednog od tih predavanja u kući
Juste, Učitelj je prvi put rekao svojim učenicima da "iako nebo i zemlja uminu, riječi moje istine moraju ustrajati." 156:2.6
Tema Isusova nauka tijekom boravka u Sidonu je bila duhovno napredovanje. Rekao im je da ne mogu stajati na mjestu;
da moraju bilo napredovati u pravednosti ili nazadovati u zlu i grijehu. Upozorio ih je da "zaborave što je bilo, dok streme
naprijed da prihvate veće stvarnosti kraljevstva." Molio ih je da ne budu zadovoljni svojim djetinjstvom u evanđelju, već da
se založe za postizanje punog stasa božanskih sinova u zajedništvu duha i u zajednici vjernika. 156:2.7 Isus je rekao:
"Moji učenici ne samo što moraju prestati činiti zlo, već moraju naučiti činiti dobro; ne samo što moraju biti očišćeni od svih
svjesnih grijeha, već moraju odbiti njegovati čak i osjećaje krivnje. Ako priznate svoje grijehe, oni su vam oprošteni; stoga
morate održavati savjest bez pogrešaka." 156:2.8 Isus je uživao u odličnom smislu za humor ovih nežidova. Upravo je taj
smisao za humor Norane, sirijske žene, kao i njezina velika i ustrajna vjera, bio to što je dirnulo srce Učitelja i apelovalo
na njegovo milosrđe. Isus je jako žalio što je njegovom narodu - Židovima - nedostajao smisao za humor. Jednom je
rekao Tomi: "Moj narod sebe uzima preozbiljno; oni gotovo da ne cijene duhovitost. Mukotrpna religija farizeja nikad ne bi
mogla pustiti korijene među narodom koji ima smisla za humor. Niti imaju dosljednosti; naprežu se oko komaraca, a
gutaju deve."

3. PUTOVANJE UZ OBALU

156:3.1 U utorak 28 lipnja, Učitelj i njegovi suradnici su napustili Sidon idući obalom prema Porfironu i Heldui. Bili su
dobro primljeni od strane nežidova, i mnogi su prišli kraljevstvu za ovog tjedna poučavanja i propovijedanja. Apostoli su
propovijedali su Porfironu, a evangelisti u Heldui. Dok su dvadeset četvorica bili zauzeti radom, Isus ih je ostavio par dana

~ 394 ~
da obiđe obalni grad Bejrut, da ode u posjet jednom Sirijcu po imenu Malak koji je bio vjernik, a koji je boravio u Betsaidi
godinu dana ranije. 156:3.2 U srijedu, 6. srpnja, zajedno su se vratili u Sidon i ostali u kući Juste do nedjelje ujutro, kad su
pošli za Tiru, idući prema jugu duž obale preko Sarepte, stigavši u Tiru u ponedjeljak, 11. srpnja. Apostoli i evangelisti su
već bili naviknuti na rad među ovim takozvanim nežidovima koji su ustvari uglavnom bili potomci negdašnjih kanaanskih
plemena ranijeg semitskog porijekla. Svi su ti narodi govorili grčki. Apostoli i evangelisti su bili jako iznenađeni vidjeti želju
tih nežidova da čuju evanđelje i spremnost s kojom su mnogi od njih vjerovali.

4. U TIRI

156:4.1 U Tiri su poučavali od 11. do 24. srpnja. Svaki je apostol sa sobom poveo jednog evangelistu i tako su dva po dva
poučavali i propovijedali u svim dijelovima Tire i okolice. Poliglotski žitelji ove prometne luke su ih s užitkom slušali, a
mnogi su bili kršteni u vanjskom zajedništvu kraljevstva. Isus je imao stožer u kući Židova po imenu Josip, vjernika koji je
živio nekih pet ili šest kilometara južno od Tire, nedaleko od grobnice Hirama koji je bio kralj grada-države Tire u vrijeme
Davida i Solomona. 156:4.2 Iz dana u dan, tijekom ovog razdoblja od dva tjedna, apostoli i evangelisti su išli u Tiru preko
mola Aleksandrova kako bi držali manje skupove, a većina se svake noći vraćala u tabor u Josipovoj kući južno od grada.
Vjernici su svaki dan dolazili iz grada razgovarati s Isusom u njegovom počivalištu. Učitelj je govorio u Tiri samo jednom, u
popodnevnim satima 20. srpnja, kad je učio vjernike o Očevoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu, te o poslanju Sina kako
bi se Otac obznanio svim rasama ljudi. Među ovim je nežidovima vladao tako veliki interes za evanđelje kraljevstva da su,
ovom prilikom, otvorena vrata Melkartova hrama, a zanimljivo je zabilježiti da je u kasnijim godinama kršćanska crkva
izgrađena upravo na lokaciji ovog drevnog hrama. 156:4.3 Mnogi od lidera u proizvodnji tirskog purpura, boje koji je
učinila Tiru i Sidon poznatim diljem svijeta i koja je bila prominentna u svjetskoj trgovini i vodila obogaćivanju ovih
gradova, su vjerovali u kraljevstvo. Kad se nedugo nakon toga počela smanjivati opskrba morskih životinja od kojih se ova
boja radila, ovi su se proizvođači boje dali u potragu za novim staništima tih školjkaša. I tako su se raselili u sve krajeve
svijeta, noseći sa sobom poruku o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi - evanđelje kraljevstva.

5. ISUSOVA UČENJA U TIRI

156:5.1 U ovu srijedu popodne, u toku svog obraćanja, Isus je prvi put ispričao svojim sljedbenicima priču o bijelom ljiljanu
koji visoko podiže svoju čistu i snježnu glavu za suncem, dok su njegovi korijeni usađeni u mulju i blatu zemlje crnice.
"Isto tako," rekao je, "smrtni čovjek, dok njegovo porijeklo vuče korijene iz životinjskog tla ljudske prirode, može po vjeri
uzdići svoju duhovnu prirodu prema suncu nebeske istine i uistinu roditi plemenite plodove duha." 156:5.2 U ovoj je
~ 395 ~
propovijedi Isus izrekao svoju prvu i jedinu usporedbu vezanu za svoj zanat - stolariju. U toku svoje opomene ljudima da
"pažljivo grade temelje na kojima mogu podići plemeniti karakter duhovnih zadužbina," rekao je: "Da bi rodili plodove
duha, morate biti rođeni od duha. Morate biti usmjereni i učeni od strane duha, da bi među svojim bližnjima živjeli život
ispunjen duhom. No, ne činite pogrešku ludog stolara koji troši dragocjeno vrijeme na kvadriranje, mjerenje i izglađivanje
komada drveta koje je crvljivo i puno truleža, a kad je tako uložio puno truda mora baciti tu nezdravu gredu i početi
ispočetka jer njome ne može izgraditi temelje kuće koja će odoljeti napadima vremena i oluja. Neka se svaki čovjek
pobrine da intelektualni i moralni temelji njegova karaktera budu dovoljno jaki da mogu adekvatno podržati nadogradnju
proširenja i oplemenjenja njegove duhovne prirode koja treba preobraziti smrtni um i u suradnji s tim preobraženim umom,
ostvariti razvitak duše koja ima besmrtnu sudbinu. Vaša je priroda duha - ova zajednički stvorena duša - živući rast, dok
su um i moralnost individualnog čovjeka tlo iz kojeg moraju proklijati ove više manifestacije ljudskog razvoja i božanske
sudbine. Tlo evolutivne duše je ljudsko i materijalno, ali je sudbina ovog kombiniranog bića uma i duha duhovna i
božanska." 156:5.3 Te večeri Natanije je pitao Isusa: "Učitelju, zašto se molimo da nas Bog ne vodi u napast kad dobro
znamo iz tvoga otkrivenja Oca da on nikada ne čini takve stvari?" Isus je odgovorio Nataniju: 156:5.4 "Nije čudno da tako
pitaš s obzirom da ste počeli poznavati Oca onako kako ga ja znam, a ne kako su ga znali rani hebrejski proroci koji su ga
tek nejasno nazirali. Vi dobro znate da su naši preci bili skloni vidjeti Boga u gotovo svemu što se događalo. Tražili su
Božju ruku u svim prirodnim pojavama i u svakoj neobičnoj epizodi ljudskog iskustva. Dovodili su Boga u svezu s dobrim i
zlom. Vjerovali su da je smekšao srce Mojsija i otvrdnuo srce faraona. Ako je čovjek imao snažan nagon da nešto učini,
dobro ili zlo, obično je ovako tumačio svoje neobične emocije: "Gospodin mi se obrati govoreći, učini tako i tako, ili idi tu ili
tu." Prema tome, budući da su ljudi tako često i tako žestoko padali u napast, naši su preci stekli naviku vjerovati da ih je
Bog navodio na različite staze kako bi ih doveo u iskušenje, kaznio ili osnažio. Ali vi doista trebate biti pametniji. Znate da
ljude prečesto vodi u napast nagon njihove sebičnosti i impulsi njihove životinjske prirode. Kada se na taj način nađete u
iskušenju, ja vas upozoravam ne samo da časno i iskreno prepoznate iskušenje uprvo onakvim kakvo jeste, nego da
inteligentno preusmjerite energije duha, uma i tijela koje nastoje postići izražaj u više kanale i prema ciljevima višeg
idealizma. Na ovaj način možete pretvoriti svoje kušnje u najviše oblike prosvjetljujuće smrtne službe i tako gotovo sasvim
izbjeći te nepotrebne i iscrpljujuće sukobe između životinjske i duhovne prirode. 156:5.5 "No, dopustite mi da vas
upozorim protiv ludosti pokušaja savladavanja napasti nastojanjem da zamijenite bilo koju želju nekom drugom i navodno
boljom željom oslanjajući se na puku snagu ljudske volje. Ako uistinu želite postići uspjeh u nadilaženju napasti manje i
niže prirode, morate dostići to mjesto duhovne prednosti gdje stvarno i uistinu imate iskreno zanimanje i ljubav prema tim
većim i idealističnijim oblicima ponašanja koje vaš um želi zamijeniti za ove niže i ne tako idealistične navike ponašanja

~ 396 ~
koje prepoznajete kao napast. Tako ćete biti izručeni od napasti kroz duhovnu preobrazbu, a da nećete sebe još više
opterećetivati varljivim suzbijanjem smrtnih želja. Staro i slabije se zaboravlja u ljubavi prema novom i nadmoćnijem.
Ljepota uvijek nadilazi ružnoću u srcima svih koje je osvijetlila ljubav istine. Moćna je sila u energiji koja izbija iz ove nove i
iskrene duhovne ljubavi. I opet vam kažem, ne dajte da vas nadjača zlo, nego zlo svladavajte dobrom." 156:5.6 Dugo u
noć su apostoli i evangelisti nastavili postavljati pitanja, a iz mnogih odgovora izdvajamo sljedeće misli preinačene u
suvremeni jezik: 156:5.7 Snažna ambicija, inteligentan sud i zrela mudrost su osnove materijalnog uspjeha. Vodstvo ovisi
o prirodnoj sposobnosti, diskreciji, snazi volje i odlučnosti. Duhovna sudbina ovisi o vjeri, ljubavi i odanosti prema istini -
gladi i žeđi za pravednošću - svesrdnoj želji da nađete Boga i budete poput njega. 156:5.8 Ne dajte se obeshrabriti
otkrićem svoje ljudske prirode. Ljudska priroda je sklona zlu, ali samo po sebi nije grešna. Neka vas ne obeshrabri što
niste u potpunosti sposobni zaboraviti neka svoja iskustva kojih se kajete. Pogreške koje ne uspijete zaboraviti u vremenu
će biti zaboravljene u vječnosti. Olakšajte teret svoje duše brzim stjecanjem dugoročne perspektive svoje sudbine,
nastavka života u svemiru. 156:5.9 Ne činite pogrešku procjenjujući vrijednost duše na osnovu nesavršenosti uma ili
apetita tijela. Ne sudite duši, niti pokušavajte ocijeniti njezinu sudbinu na osnovu jedne nesretne epizode ljudskog života.
Vaša duhovna sudbina je uvjetovana samo vašim duhovnim čežnjama i namjerama. 156:5.10 Religija je isključivo
duhovno iskustvo evolutivne besmrtne duše čovjeka koji poznaje Boga, a moralna snaga i duhovna energija su moćne
sile u teškim društvenim situacijama i pri rješavanju zamršenih ekonomskih problema. Ove moralne i duhovne zadužbine
čine sve razine ljudskog življenja bogatijim i smislenijim. 156:5.11 Predodređeno vam je živjeti skučen i zao život ako
naučite voljeti samo one koji vas vole. Ljudska ljubav doista može biti recipročna, ali božanska ljubav stremi van u
traženju zadovoljstva. Što je manje ljubavi u prirodi nekog bića, to je veća potreba za ljubavi i to više božanska ljubav
nastoji zadovoljiti tu potrebu. Ljubav nikada ne teži samoj sebi, niti može biti darovana samome sebi. Božanska ljubav ne
može biti samosadržana; ona se mora nesebično darovati. 156:5.12 Vjernici kraljevstva trebaju posjedovati implicitnu
vjeru, vjerovanje koje proizlazi iz cjelokupnosti duše, u neupitan trijumf pravednosti. Graditelji kraljevstva ne smiju
sumnjati u istinu evanđelja vječnog spasenja. Vjernici moraju naučiti iskročiti iz vreve života - izbjeći napadaje materijalne
egzistencije - da osvježe dušu, nadahnu um i obnove duh u zajedništvu obožavanja. 156:5.13 Pojedinci koji poznaju Boga
nisu obeshrabreni nesrećom ili oboreni razočaranjem. Vjernici su imuni na depresiju koja prati puke materijalne preokrete;
osobe koje žive u duhu nisu uznemirene previranjima materijalnog svijeta. Kandidati za vječni život prakticiraju
osnažujuću i konstruktivnu tehniku za susretanje svih nestalnosti i neprijatnosti smrtnog življenja. Iz dana u dan pravi
vjernik nalazi da mu je sve lakše ispravno postupiti. 156:5.14 Duhovno življenje uveliko povećava istinsko
samopoštovanje. Ali samopoštovanje nije isto što i samodopadljivost. Samopoštovanje je uvijek srazmjerno ljubavi i službi

~ 397 ~
bližnjima. Ne možete poštovati samog sebe više nego ljubite svog susjeda; jedno je mjerilo sposobnosti za drugo.
156:5.15 Iz dana u dan, svaki pravi vjernik postaje sve spretniji u navođenju svojih bližnjih na ljubav prema vječnoj istini.
Jeste li danas snalažljiviji u otkrivanju dobrote ljudima nego jučer? Jeste li bolje u stanju sugerirati pravednost ove godine
nego prošle? Postajete li bolji umjetnik u tehnici uvođenja gladnih duša u duhovno kraljevstvo? 156:5.16 Jesu li vaši ideali
dovoljno visoki da osiguraju vaše vječno spasenje, dok su vaše ideje tako praktične da vas čine korisnim građanima koji
djeluju na zemlji u suradnji s vašim smrtnim bližnjima? U duhu, vaše državljanstvo je na nebu; ali u tijelu ste još uvijek
državljani zemaljskih kraljevstava. Dajte dakle caru ono što je materijalno, a Bogu ono što je duhovno. 156:5.17 Mjerilo
duhovne sposobnosti evolutivne duše je vaša vjera u istinu i ljubav prema ljudima, a mjerilo snage vašeg ljudskog
karaktera je vaša sposobnost da se oduprete njegovanju osjećaja kivnosti i uzdržite od mračnih misli prilikom duboke
tuge. Poraz je najvjernije zrcalo u kojem iskreno možete vidjeti svoje pravo ja. 156:5.18 Dok postajete stariji u godinama i
iskusniji u poslovima kraljevstva, jeste li taktičniji u svom odnosu sa problematičnim smrtnicima i tolerantniji u suživotu sa
tvrdoglavim suradnicima? Takt je uporište društvene poluge, a tolerancija obilježje velike duše. Ako posjedujete ove
rijetke i šarmantne darove, iz dana u dan postajete sve budniji i stručniji u svojim vrijednim nastojanjima da izbjegnete sve
nepotrebne društvene nesporazume. Takve su mudre duše u mogućnosti izbjeći većinu problema koji neminovno prate
one koji pate od nedostatka emocionalne prilagodbe, one koji ne žele odrasti i one koji odbijaju dostojanstveno ostariti.
156:5.19 Izbjegavajte neiskrenost i nepravednost u svim poslovima na propovijedanju istine i naviještanju evanđelja. Ne
tražite nezavrijeđeno priznanje i ne težite nezasluženoj naklonosti. Badava primite ljubav iz božanskih i ljudskih izvora
neovisno o svojim zaslugama i badava uzvratite ljubavlju. A u svim drugim stvarima vezanim za počasti i priznanja tražite
samo ono što vam iskreno pripada. 156:5.20 Smrtnik koji je svjestan Boga ne sumnja u spasenje; on se ne boji života; on
je pošten i dosljedan. On zna hrabro izdržati neizbježnu patnju; zna biti strpljiv u suočavanju s neizbježnim teškoćama.
156:5.21 Pravom vjerniku neće dodijati činiti dobro samo zato što je osujećen. Poteškoće potiču zanos ljubitelja istine,
dok zapreke pružaju novi izazov naporima neustrašivog graditelja kraljevstva. 156:5.22 I mnogo je drugoga Isus učio prije
nego što su se spre mili napustiti Tiru. 156:5.23 Dan prije odlaska iz Tire i povratka u područje Galilejskog jezera, Isus je
pozvao svoje suradnike i uputio dvanestoricu evangelista da se idu istim putem kojim je namjeravao putovati s
apostolima. Nakon što su evangelisti ostavili Isusa, nikada više nisu bili s njim tako blisko povezani.

~ 398 ~
 6. POVRATAK IZ FENICIJE

156:6.1 Oko podneva u nedjelju 24. srpnja, Isus i dvanaestorica su napustili kuću Josipa smještenu južno od Tire, idući
obalom u Ptolemaidu. Tu su proveli jedan dan, govoreći riječi utjehe grupi vjernika koji su tu živjeli. Petar im je održao
propovijed uvečer 25. srpnja. 156:6.2 U utorak su napustili Ptolemaidu putujući kroz unutrašnjost prema istoku tiberijskim
putem prema Jotapati. U srijedu su zastali u Jotapati i uputili vjernike u poslove kraljevstva. U četvrtak su napustili
Jotapatu idući prema sjeveru stazom za Nazaret i lebanonsko gorje, do sela Zebuluna na putu za Ramu. U Rami su
održali sastanke u petak i ostali preko subote. Stigli su do Zebuluna u nedjelju, 31. srpnja, održali sastanke te večeri i otišli
sljedećeg jutra. 156:6.3 Iz Zebuluna su krenuli do raskrižja na putu između Magdale i Sidona blizu Gišale, odakle su otišli
do Genezareta na zapadnim obalama Galilejskog jezera južno od Kafarnauma, gdje su se trebali naći s Davidom
Zebedejevim u namjeri da ugovore sljedeći potez u radu na promicanju evanđelja kraljevstva. 156:6.4 Za kratkog
vijećanja s Davidom saznali su o saboru većeg broja čelnika okupljenih na suprotnoj strani jezera u blizini Kedeša, te su
se te večeri tamo uputili brodom. Taj dan su se tiho odmarali u brdima, a sutradan otišli u obližnji park gdje je Učitelj
nekoć nahranio pet tisuća ljudi. Tu su se odmarali tri dana i održavali redovite skupove u kojima je sudjelovalo oko
pedeset muškaraca i žena, ostataka nekoć brojne skupine vjernika koji su boravili u Kafarnaumu i okolici. 156:6.5 Dok je
Isus bio odsutan iz Kafarnauma i Galileje za putovanja Fenicijom, njegovi su neprijatelji računali da se cijeli pokret raspao
i zaključili da je Isusovo žurno povlačenje značilo da je bio tako isprepadan da ih više nikada neće uznemiravati. Smanjila
se sve aktivna opozicija napram njegovih učenja. Vjernici su još jednom počeli održavati javne skupove i postupno je
došlo do učinkovite konsolidacije iskušanih i vjernih ljudi koji su preživjeli veliko prosijavanje kroz koje su upravo prošli svi
vjernici u evanđelje. 156:6.6 I sam je Filip, Herodov brat, postao neodlučni vjernik u Isusa i poslao poruku Učitelju da
slobodno može živjeti i raditi u njegovim domenama. 156:6.7 Mandat o zatvaranju svih židovskih sinagoga Isusovim
učenjima i svim njegovim sljedbenicima negativno se odrazio na pismoznance i farizeje. Čim se Isus udaljio kao predmet
kontroverze, došlo je do reakcije među cijelim židovskim narodom; javila se opća odbojnost prema farizejima i liderima
Velikog vijeća u Jeruzalemu. Mnogi su upravitelji sinagoga počeli potajno otvarati svoje sinagoge Abneru i njegovim
suradnicima, tvrdeći da su ti učitelji bili sljedbenici Ivana, a ne Isusovi učenici. 156:6.8 Čak je i Herod Antipa doživio
promjenu srca i kad je čuo da je Isus boravio s druge strane jezera na području njegova brata Filipa, javio mu je da je
potpisao nalog za njegovo uhićenje u Galileji, ali da nije odobrio njegovo uhićenje u Pereji, tako da Isus neće biti
zlostavljan izvan granica Galileje; poslao je istu odluku Židovima u Jeruzalemu. 156:6.9 Takvo je bilo stanje stvari oko
prvog kolovoza 29. godine nove ere, kad se Učitelj vratio iz feničke misije i počeo reorganizirati svoje razasute, testirane i

~ 399 ~
iscrpljene redove za ovu posljednju i burnu godinu svoje misije na zemlji. 156:6.10 Jasno su naznačene sporne točke ove
borbe dok se Učitelj i njegovi suradnici spremaju za početak proglašenja nove religije, religije duha živućeg Boga koji
prebiva u umovima ljudi.

POGLAVLJE 157: U CEZAREJI FILIPOVOJ

157:0.1 PRIJE nego što će Isus povesti dvanaestoricu u kraći boravak u blizinu Cezareje Filipove, ugovorio je s
Davidovim glasnicima da se u nedjelju 7. kolovoza nađe sa svojom obitelji u Kafamaumu. Namjeravali su se okupiti u
Zebedejevoj brodograditeljskoj radionici. David Zebedejev je ugovorio s Isusovim bratom Judom da se tu okupi cijela
njihova obitelj - Marija i sva Isusova braća i sestre - a Isus je trebao sudjelovati u ovom skupu u pratnji Andrije i Petra.
Marija i djeca su svakako imali namjeru doći, ali se dogodilo da je skupina farizeja koja je znala da je Isus bio na suprotnoj
strani jezera u Filipovoj domeni, odlučila posjetiti Mariju kako bi doznali o njegovu boravištu. Ovi su poslanici svojim
dolaskom jako uznemirili Mariju, a kako su opazili napetost i nervozu cijele obitelji, zaključili su da se Isus definitivno
spremao doći u posjet. Tako su se utaborili u Marijinom domu i uputivši poziv za pojačanje, strpljivo čekati na Isusov
dolazak. To je, naravno, učinkovito spriječilo svaku namjeru obitelji da se nađe s Isusom. Nekoliko puta tijekom dana Juda
i Ruta su nastojali izbjeći budnost farizeja u nastojanju da pošalju poruku Isusu, ali bez uspjeha. 157:0.2 Rano popodne
Davidovi glasnici su donijeli riječ Isusu da su se farizeji bili utaborili na pragu kuće njegove majke i zato on nije ni pokušao
posjetiti svoju obitelj. I tako, bez njihove krivice, Isus i njegova zemaljska obitelj nisu uspjeli stupiti u kontakt.

1. SAKUPLJAČ POREZA U HRAMU

157:1.1 Dok se Isus nalazio s Andrijom i Petrom pored jezera u blizini brodograditeljske radionice, pristupio im je jedan
ubirač hramskog poreza i prepoznavši Isusa, pozvao Petra u stranu i rekao: "Da li vaš učitelj plaća porez hramu?" Peter je
bio sklon pokazati gnjev na sugestiju da se od Isusa moglo očekivati da doprinese održanju vjerskih aktivnosti svojih
zakletih neprijatelja, ali kad je opazio izraz carinikova lica, ispravno je zaključio da je ovaj imao namjeru da ih uhvati u
odbijanju plaćanja pola šekela za potporu hrama u Jeruzalemu. Tako je Petar odgovorio: "Naravno da Učitelj plaća porez
za hram. Čekaj na vratima, a ja ću se vratiti s porezom." 157:1.2 Ali Petar je to brzopleto rekao. Juda je bio taj koji je
nosio novce, a on je bio na drugoj strani jezera. Ni on, ni njegov brat, ni Isus nisu sa sobom imali novaca. A znajući da su
farizeji bili za petama, nisu mogli otići u Betsaidu da pribave novce. Kad je Petar rekao Isusu o ubiraču poreza, te kako
mu je obećao platiti, Isus je rekao: "Ako si obećao, onda trebaš platiti. Ali čime ćeš održati svoje obećanje? Hoćeš li opet
postati ribar da održiš časnu riječ? U svakom slučaju, Petre, s obzirom na okolnosti dobro je platiti porez. Nećemo im dati
~ 400 ~
razloga da se uvrijede našim stavom. Mi ćemo ovdje čekati dok ti odeš na brod baciti mreže, a kada prodaš ribu na tržnici,
plati ubiraču poreza za nas trojicu." 157:1.3 Ove je riječi čuo jedan tajni agent u službi Davida koji je stajao u blizini i koji je
dao signal svome suradniku koji je ribario uz obalu, da mu pritekne u pomoći. Tek što se Petar spremio zakoračiti u
čamac, prišao mu je ovaj glasnik sa svojim prijateljem ribarom da mu dade nekoliko velikih košara ribe i pomogao mu da
ih odnese jednom obližnjem trgovcu ribom koji je kupio cijeli ulov i platio dovoljno da su uz mali prilog od Davidova
glasnika mogli platiti porez hramu da tri osobe. Ubirač je prihvatio porez i skinuo kaznu za kasnu uplatu jer su dulje
vremena izbivali iz Galileje. 157:1.4 Nije čudno što je prema vašim zapisima Petar ulovio ribu s šekelom u ustima. U one
su dane kolale mnoge priče o pronalaženju blaga u ustima ribe; takve su priče o više-manje čudnovatim događajima bile
uobičajena pojava. Dakle, dok se Petar spremao poći prema čamcu, Isus je, pola u šali, rekao: "Čudi me da kraljevi sinovi
moraju platiti danak; obično su stranci ti koji se porezuju za održavanje dvora, ali najbolje da ne dajemo kamen spoticanja
vlastima. Idemo onda! možda uloviš ribu sa šekelom u ustima." Nakon što je Isus ovako govorio i što se Petar tako brzo
vratio s poreznom sumom, nije iznenađujuće da je pisac Evanđelja po Matiji pretvorio cijelu ovu epizodu u čudo. 157:1.5
Isus je s Andrijom i Petrom čekao uz samu obalu gotovo do zalaska sunca. Glasnici su donijeli riječ da je Marijina kuća
još uvijek bila pod prismotrom; stoga su se nakon što je pao mrak njih trojica ukrcali na brod i polako zaveslali prema
istočnoj obali Galilejskog mora.

2. U BETSAIDI JULIJEVSKOJ

157:2.1 U ponedjeljak, 8 kolovoza, dok su se Isus i apostoli utaborili u Magadanskom parku u blizini BetsaideJulijevske,
više od stotinu vjernika, evangelista, pripadnica korpusa žena i drugih koji su bili zainteresirani za uspostavu kraljevstva,
došli su iz Kafarnauma na vijećanje. Pored njih su došli i mnogi farizeji koji su čuli da je Isus tu bio. U to vrijeme neki od
saduceja su se bili ujedinili s farizejima u nastojanju da uhvate Isusa. Prije početka zatvorene sjednice s vjernicima, Isus
je održao javni sastanak kojem su prisustvovali i farizeji koji su pokušali isprovocirati Učitelja i na druge načine poremetiti
skup. Kako je rekao jedan od agitatora: "Učitelju, tražimo da nam daš svjedočanstvo o tvom učiteljskom autoritetu koje će
ostati u baštinu budućim naraštajima, tako da svi ljudi znaju da si poslan od Boga." A Isus im je odgovorio: "Uvečer kažete
da će biti lijepo vrijeme jer je nebo crveno; a kad osvane dan, da će biti oluja jer je nebo crveno i mutno.Kad vidite kako se
diže oblak na zapadu, kažete da će biti kiše; kada vjetar puše s juga, kažete da dolaze žestoke vrućine. Kako je moguće
da tako dobro znate protumačiti oblake, a niste sposobni uočiti znakove ove dobi? Svjedočanstvo je već predstavljeno
onima koji znaju istinu; ali pokvarenom i licemjernom narašaju neće se dati nikakav znak." 157:2.2 Kad je Isus to rekao,
on ih ostavi da se spremi za večernji sastanak sa svojim učenicima. Na ovom je sastanku odlučeno da se poduzme

~ 401 ~
ujedinjena misija u svim gradovima i selima Dekapolisa čim se Isus i dvanestorica vrate iz planiranog posjeta Cezareji
Filipovoj. Učitelj je sudjelovao u planiranju dekapolske misije i dok je raspuštao svjetinu, rekao je: "Kažem vam, čuvajte se
farizejskog i saducejskog kvasca. Neka vas ne obmane njihovo veliko učenje i duboka odanost vjerskim formama.
Poklonite pozornost samo duhu živuće istine i snazi istinske religije. To što će vas spasti neće biti strah od mrtve religije,
nego vaša vjera u živuće iskustvo u duhovnim stvarnostima kraljevstva. Ne dopustite sebi da postanete zaslijepljeni
predrasudama i paralizirani strahom. Ne dozvolite poštovanju tradicije da tako iskrivi vaše razumijevanje da vam oči ne
vide i da vam uši ne čuju. Svrha istinske religije nije samo donijeti mir, nego osigurati napredak. A ne može biti mira u srcu
niti napretka u umu ako se svesrdno ne zaljubite u istinu, u ideale vječnih stvarnosti. Pred vama su pitanja života i smrti -
zlih zadovoljstava vremena nasuprot ispravnih stvarnosti vječnosti. Čak se i sada trebate početi oslobađati od okova
straha i sumnje dok ulazite u novi život vjere i nade. A kad se u vašoj duši pojave osjećaji koji vode posluživanju bližnjih,
nemojte ih gušiti; kad vam se u srcu pojave emocije ljubavi prema bližnjima, dopustite ovim porivima da nađu izražaj u
inteligentnom služenju stvarnim potrebama vaših bližnjih."

3. PETROVA ISPOVIJEST

157:3.1 Rano u utorak ujutro Isus i apostoli su ostavili Magadanski park i krenuli za Cezareju Filipovu, glavni grad
domene tetrijarha Filipa. Cezareja Filipova je bila smještena u regiji čudesne ljepote. Nalazila se u dražesnoj dolini između
slikovitih brda na mjestu gdje Jordan izvire iz podzemne spilje. Na sjeveru se pružao puni pogled na uzvisine Hermonskog
gorja, dok se s planina na jugu otvarao veličanstveni pogled na gornji Jordan i Galilejsko more. 157:3.2 Isus je bio na
Hermoskom gorju vezano uz ranija iskustva u poslovima kraljevstva, a kako je sada ulazio u završnu epohu svoga rada,
želio se vratiti na ovu planinu iskušenja i pobjede u nadi da njegovi apostoli mogu usvojiti novu viziju svojih odgovornosti i
steći novu snagu za teška vremena pred njima. Dok su bili na putu, dok su prolazili južno od voda Meroma, apostoli su
među sobom počeli razgovor o skorašnjim događajima u Feniciji i drugdje, uz prisjećanje kako je njihova poruka bila
primljena i kako su različiti narodi promatrali njihovog Učitelja. 157:3.3 Dok su se zaustavili da ručaju, Isus se iznenada
obratio dvanaeestorici s prvim pitanjem koje im je postavio o sebi. Iznenadio ih je ovim pitanjem: "Što ljudi kažu da sam
ja?" 157:3.4 Isus je proveo više mjeseci poučavajući apostole o prirodi i karakteru nebeskog kraljevstva, a dobro je znao
da je došlo vrijeme da ih počne učiti o svojoj prirodi i svom osobnom odnosu prema kraljevstvu. I sada, dok su sjedili pod
dudovim drvetom, Učitelj se spremao održati jednu od najvažnijih pouka cijele svoje suradnje s odabranim apostolima.
157:3.5 Više od polovice apostola su odgovorili na Isusovo pitanje. Rekli su da je smatran prorokom ili izvanrednim
čovjekom od svih koji su ga poznavali; da su čak i njegovi neprijatelji strahovali od njega, optužujući ga da ima moći jer je

~ 402 ~
bio u dosluhu sa knezom zlih duhova. Rekli su mu da su neki u Judeji i Samariji koji ga nisu osobno sreli, vjerovali da je
bio Ivan Krstitelj koji je uskrsnuo od mrtvih. Petar je objasnio da je u različito vrijeme i od strane različih osoba bio
doveden u usporedbu s Mojsijem, Ilijom, Izaijom i Jeremijom. Kad je Isus saslušao ovo izvješće, ustao je na noge i
gledajući naniže dvanaestoricu koji su sjedili oko njega u polukrugu, zapanjujućim tonom i uz široki zamah rukom, upitao,
"A što vi kažete da sam ja?" Za ovim je riječima uslijedio trenutak napete tišine. Dvanaestorica nisu mogli skinuti očiju s
Učitelja, a onda je Šimun Petar skočio na noge i uzviknuo: "Ti si Izručitelj, Sin Boga živoga." Na to su jedanaestorica
apostola jednodušno pohitali na noge da pokažu kako je Petar govorio za sve njih. 157:3.6 Kad ih je Isus pozvao da
ponovo sjednu i dok je još stajao pred njima, rekao je: "Ovo vam je otkrivenje došlo od Oca mojega. Došao je čas kad
trebate znati istinu o meni. Ali za sada vam kažem da o tome nikome ne govorite. Idemo na put." 157:3.7 I tako su
nastavili s putovanjem prema Cezareji Filipovoj, gdje su stigli kasno u noć i smjestili se u kući Celzusa, koji ih je očekivao.
Apostoli su malo spavali te noći; čini se da su naslućivali da se događalo nešto veliko u njihovim životima i u poslovima
kraljevstva.

4. GOVOR O KRALJEVSTVU

157:4.1 Otkad je Isus primio krštenje od Ivana i pretvorio vodu u vino u Kani, apostoli su ga u različitim periodima
praktično prihvaćali kao Mesiju. Za kraćih razdoblja neki od njih su doista vjerovali da je bio očekivani Izručitelj.No, čim bi
se ove nade formirale u njihovim srcima, Učitelj bi ih razbio nekim teškim riječima ili razočaravajućim djelom. Oni su dugo
bili u stanju nemira zbog sukoba između pojma očekivanog Mesije koji su držali u svojim umovima i iskustva svoje
svakodnevne suradnje s ovim nesvakidašnjim čovjekom koje su držali u svojim srcima. 157:4.2 Bilo je kasno prijepodne u
srijedu kad su se apostoli okupili u Celzusovu vrtu radi podnevnog objeda. Tijekom većeg dijela noći i nakon što su ujutro
ustali, Šimun Petar i Šimun Revnitelj su iskreno nastojali dovesti svoju braću do točke svesrdnog prihvaćanja Učitelja ne
samo kao Mesije, već i kao božanskog Sina Boga živoga. Dva Šimuna su se gotovo posve slagala u svojoj ocjeni Isusa,
te su svesrdno nastojala navesti svoju braću na potpuno prihvaćanje njihova gledišta. Dok je Andrija nastavio djelovati
kao glavni direktor apostolskog zbora, njegov brat Šimun Petar je sve više i uz zajednički pristanak, bio glasnogovornik
dvanaestorice. 157:4.3 Bili su okupljeni u vrtu negdje oko podneva, kad se Učitelj pojavio. Na licima su nosili izraz
svečane ozbiljnosti i svi su ustali na noge dok je Isus prilazio. Isus ih je oslobodio napetosti svojim prijateljskim i bratskim
osmijehom kojim se tipično služio kad god su njegovi sljedbenici uzimali sebe ili neke događaje preozbiljno. Zapovjednim
pokretom im je dao znak da sjednu. Dvanaestorica nikad više nisu pozdravili Učitelja stajući na noge kad im je prilazio.
Vidjeli su da on nije odobravao ovako površan izraz poštovanja. 157:4.4 Nakon što su završili s objedom i počeli raspravu

~ 403 ~
o planovima za predstojeću turneju Dekapolisom, Isus ih je iznenada pogledao u oči i rekao: "Sada, cijeli dan otkad ste
prihvatili izričaj Šimuna Petra o identitetu Sina Čovječjeg, želim pitati držite li se i dalje svoje odluke?" Čuvši to,
dvanaestorica su stali na noge, a Šimun Petar je napravio nekoliko koraka prema Isusu i rekao: "Da, Učitelju, mi
vjerujemo da si ti Sin Boga živoga" Petar je sjeo pored svoje braće. 157:4.5 Isus je, još uvijek stojeći, ovako rekao
dvanaestorici: "Vi ste moji izabrani poslanici, ali znam da s obzirom na okolnosti ne možete gajiti takvo uvjerenje kao
rezultat pukog ljudskog znanja. To je otkrivenje vašim unutarnjim dušama tu stavio duh Oca mojega. A kad, dakle,
učiniste ovu ispovijed uvidom duha Oca mojega koji živi u vama, ja izjavljujem da na ovim temeljima mogu izgraditi
bratstvo nebeskog kraljevstva. Na ovoj stijeni duhovne stvarnosti mogu izgraditi živi hram duhovnog bratstva u vječnim
stvarnostima kraljevstva Oca mojega.Sve sile zla i sve vojske grijeha ne mogu nadvladati ovo ljudsko bratstvo božanskog
duha. I dok duh Oca mojega uvijek mora biti božanski vodič i mentor svih koji ulaze u veze ove duhovne zajednice, vama i
vašim baštinicima dajem ključeve spoljašnjeg kraljevstva - autoritet nad vremenitim stvarima - društvenim i gospodarskim
značajkama ove udruge muškaraca i žena kao bližnjih u kraljevstvu." I opet im je zapovjedio da za neko vrijeme nikome
ne govore da je Sin Božji. 157:4.6 Isus je počinjao imati vjeru u odanost i integritet svojih apostola. Učitelj je shvaćao da
vjera koja je bila u stanju podnijeti ono kroz što su njegovi izabrani predstavnici prošli nesumnjivo mora izdržati žestoke
kušnje koje su ih čekale i izaći iz ovog prividnog sloma njihovih nada u novo svjetlo novog duhovnog razdoblja i tako imati
sposobost prosvijetliti svijet koji počiva u tami. Učitelj se tog dana počeo uzdati u vjeru svojih apostola, osim jednoga.
157:4.7 I od tog je dana taj isti Isus radio na izgradnji živog hrama na tom vječnom temelju božanskog sinovstva, a svi koji
su na taj način postali samosvjesni Božji sinovi predstavljaju ljudsko kamenje koje je ugrađeno u taj živi hram sinovstva
koji je podignut u slavu i čast mudrosti i ljubavi vječnog Oca duhova. 157:4.8 A kad je Isus to dorekao, uputio je
dvanaestoricu da odu nasamo u brda tražiti mudrost, snagu i duhovno vodstvo sve do večernjeg objeda. A oni su učinili
onako kako im je Učitelj rekao.

5. NOVI KONCEPT

157:5.1 Novo i svježe obilježje Petrove ispovijedi bilo je jasno priznanje da je Isus bio Sin Božji, da ima neupitnu
božanstvenost. Sve od krštenja i svadbe u Kani, apostoli su ga smatrali Mesijom, ali ideja da ovaj Mesija treba biti
božanski nije ulazila u židovsku koncepciju nacionalnog izručitelja. Židovi nisu učili da je Mesija vuče korijene iz
božanstvenosti; on je trebao biti "pomazanik," ali teško da su ga smatrali "Sinom Božjim." U drugoj su ispovijedi više
naglasili njegovu kombiniranu prirodu, blaženu činjenicu da je bio Sin Čovječji kao i Sin Božji, a Isus je izjavio da na ovoj
je velikoj istini jedinstva ljudske i božanske naravinamjerava izgraditi kraljevstvo nebesko. 157:5.2 Isus je nastojao živjeti

~ 404 ~
svoj život na zemlji i završiti svoju misiju darovanja kao Sin Čovječji. Njegovi sljedbenici su bili naklonjeni smatrati ga
očekivanim Mesijom. Znajući da on nikada ne bi mogao ispuniti njihova mesijanska očekivanja, nastojao je postići
modifikaciju njihove mesijanske ideje kako bi mu to omogućilo da djelomično ispuni njihova očekivanja. No, sada je vidjeo
da se takav plan teško mogao ostvariti. Stoga je odlučio hrabro obznaniti treći plan - otvoreno proglasiti svoju
božanstvenost, priznati istinitost Petrove ispovijedi i izravno proglasiti dvanaestorici da je bio Sin Božji. 157:5.3 Isus je tri
godine proglašavao da je bio "Sin Čovječji," a za te iste tri godine apostoli sve više insistirali da je bio očekivani židovski
Mesija. Sada je otkrio da je bio Sin Božji, a na konceptu kombinirane prirode Sina Čovječjeg i Sina Božjeg odlučio je
izgraditi kraljevstvo nebesko. Odlučio se suzdržati od daljnjih nastojanja da ih uvjeri da nije bio Mesija. Ovom im je
prilikom smjelo sugerirao otkriće onoga što je bio, dok nije obraćao pozornost na njihova odlučna nastojanja da ga ustraju
smatrati Mesijom.

6. SLIJEDEĆEG POSLIJE PODNEVA

157:6.1 Isus i apostoli su ostali još jedan dan u kući Celzusa, čekajući da stignu glasnici koji su nosili sredstva od Davida
Zabedejevog. Nakon pada Isusove popularnosti među narodom, uveliko su opali njihovi prihodi. Prilikom dolaska u
Cezareju Filipovu imali su praznu riznicu. Matija nije želio ostaviti Isusa i svoju braću u takvom trenutku, ali on više nije
imao svojih novaca da pomogne Judi, kao što je toliko puta učinio u prošlosti. David Zebedejev je međutim predvidio ovo
smanjivanje prihoda i u skladu s tim uputio svoje poslanike da putujući kroz Judeju Samariji i Galileji, djeluju kao
sakupljači novca za apostole i njihovog Učitelja. I tako su te večeri ovi glasnici stigli iz Betsaide sa sredstva dostatnim za
održavanje apostola do njihova povratka i početka dekapolske turneje. Matija je očekivao da će tada imati novac od
prodaje svog posljednjeg komada imovine u Kafarnaumu, a uredio je da se ta sredstva anonimno predaju Judi. 157:6.2 Ni
Petar ni drugi apostoli nisu imali odgovarajuću koncepciju Isusovog božanstva. Oni nisu odveć razumjeli da je ovo bio
početak jedne nove epohe u Učiteljevoj karijeri na zemlji, vrijeme kad se njihov učitelj-iscjelitelj pretvarao u novo
koncipiranog Mesiju - Sina Božjeg. Od tog se vremena javlja nova nota u Učiteljevoj poruci. Ubuduće mu je jedini ideal
života bio otkrivenje Oca, dok je njegova jedina ideja u poučavanju bila da predstavi svome svemiru personifikaciju te
vrhunske mudrosti koja se može shvatiti samo tako što se živi. Došao je kako bi mi svi imali život i imali ga u izobilju.
157:6.3 Isus je sada bio na početku četvrtog i posljednjeg stadija svog ljudskog života u tijelu. Prva faza je bila njegovo
djetinjstvo, godine kad je bio tek nejasno svjestan svog porijekla, prirode i sudbine koju je imao kao ljudsko biće. Druga
faza je bila period sve veće svjesnosti, godine mladosti i rane zrelosti, tijekom kojih je jasnije mogao shvatiti svoju
božansku prirodu i ljudsko poslanje. Ova druga faza je završila s iskustvima i objavama povezanim s krštenjem. Treća

~ 405 ~
faza Učiteljevog zemaljskog iskustva započinje s krštenjem i traje kroz one godine njegove službe koje su provedene u
ulozi učitelja i iscjelitelja, do bitnog časa Petrove ispovijedi u Cezareji Filipovoj. Ovo treće razdoblje njegova zemaljskog
života obuhvaća vrijeme kada su ga njegovi apostoli i njegovi neposredni sljedbenici znali kao Sina Čovječjeg dok ga nisu
smatrali Mesijom. Četvrto i posljednje razdoblje njegova zemaljskog života započinje ovdje u Cezareji Filipovoj i traje do
raspeća. Ovaj je stadij njegove službe bio obilježen njegovim priznanjem vlastite božanstvenosti i obuhvaća rad njegove
posljednje godine života u tijelu. Tijekom četvrtog perioda, dok ga je većina njegovih učenika još uvijek smatrala Mesijom,
on postaje poznat apostolima kao Sin Božji. Petrova ispovijed označava početak novog razdoblja potpunije spoznaje
istine njegove blažene misije u ulozi Sina darivanja na Urantiji i u korist cijelog svemira, i priznavanje ove činjenice, barem
nejasno, od strane njegovih izabranih poslanika. 157:6.4 Tako je Isus u svom životu primjerom pokazao ono što je
poučavao u svojoj religiji: rast duhovne prirode tehnikom živog napretka. On nije naglašavao, kako su to kasnije učinili
njegovi sljedbenici, neprestanu borbu između duše i tijela. On je prije poučavao da duh lako nadvladava dušu i uspješno
postiže produktivnu pomirbu u ovom sukobu između intelektualne i instinktivne prirode. 157:6.5 Novi se značaj pridaje
svim Isusovim učenjima od ove točke. On je prije Cezareje Filipove predstavljao evanđelje kraljevstva kao njegov glavni
učitelj. Nakon Cezareje Filipove se javlja ne samo kao učitelj nego i kao božanski predstavnik vječnog Oca, koji je središte
i opseg ovog duhovnog kraljevstva, kojemu je bilo potrebno sve to učiniti kao ljudsko biće, Sin Čovječji. 157:6.6 Isus je
iskreno nastojao povesti svoje učenike u duhovno kraljevstvo kao učitelj, zatim kao učitelj-iscjelitelj, ali oni ga nisu htjeli
prihvatiti kao takvog. On je dobro znao da njegova zemaljska misija nije mogla ispuniti mesijanska očekivanja židovskog
naroda; on nikada nije mogao biti ono za što su su stari proroci predočili Mesiju. Težio je uspostavi kraljevstva Očevog
kao Sin Čovječji, ali njegovi sljedbenici nisu htjeli ući u tu avanturu. Isus je vidjevši u tu činjenicu, izabrao izaći u susret
svojim učenicima i na taj način bio spreman otvoreno preuzeti ulogu darovanog Sina Božjeg. 157:6.7 Prema tome,
apostoli su čuli mnogo toga što je bilo novo dok im se Isus obraćao ovaj dan u vrtu. Neke od tih izjava su zvučale čudno
čak i njima. Među drugim zapanjujućim proglasima, čuli su sljedeće: 157:6.8 "Od ovog časa na dalje, ako tko hoće biti u
zajedništvu s nama, neka preuzme odgovornosti sinovstva i nema me slijedi. A kad više ne budem s vama, nemojte misliti
da će vas svijet tretirati bolje nego što je tretirao vašeg Učitelja. Ako me volite, priremite se dokazati ovu ljubav svojom
spremnošću da napravite najveću žrtvu." 157:6.9 "Obratite pozornost na moje riječi: Nisam došao zvati pravednike, nego
grešnike. Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao poklon za sve ljude. Kažem vam
da sam došao tražiti i spasiti one koji su izgubljeni." 157:6.10 "Nitko na ovom svijetu ne poznaje Oca doli Sin koji je došao
od Oca. Ali ako Sin bude podignut, on će privući k sebi sve ljude i tko god vjeruje ovoj istini o kombiniranoj prirodi Sina
mora biti obdaren životom koji traje više od ove dobi." 157:6.11 "Ne možemo još otvoreno proglasiti da je Sin Čovječji

~ 406 ~
ustvari Sin Božji, ali to je otkriveno vama. Zato ću hrabro govoriti što se tiče ovih otajstava. Iako stojim pred vama u ovoj
fizičkoj prisutnosti, došao sam od Boga Oca. Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam. Ja sam došao od Oca na ovaj svijet
onakav kakvog ste ne poznavali, a tvrdim vam da uskoro moram napustiti ovaj svijet i vratiti se poslovima Oca mojega."
157:6.12 "Može li vaša vjera sada shvatiti istinu ovih proglasa unatoč toga što vas upozoravam da Sin Čovječji neće
ispuniti mesijanska očekivanja vaših očeva? Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Možete li vjerovati u istinu o meni ako
znate da lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a ja nemam gdje glavu nasloniti?" 157:6.13 "Unatoč tome, kažem
vam da samo ja i Otac jedno. Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Otac moj surađuje samnom u svim ovim poslovima i
nikada me neće napustiti, upravo kao što vas ja vas neću napustiti dok budete išli proglasiti ovo evanđelje diljem cijelog
svijeta. 157:6.14 "A sada sam vas doveo nasamo kako bi mogli shvatiti slavu i razumjeti veličinu života kojim sam vas
pozvao da živite: pustolovine koja je nadahnuta vjerom i koja ima za cilj osnivanje kraljevstva Oca mojega u srcima
ljudskih bića, izgradnju zajedništva žive povezanosti s dušama svih koji vjeruju u ovo evanđelje." 157:6.15 Apostoli su
slušali ove hrabre i začuđujuće riječi u tišini; bili su zapanjeni. I razišli su se u malim grupama kako bi razmislili i raspravili
ono o čemu je Učitelj govorio. Oni su priznali da je bio Sin Božji, ali nisu mogli shvatiti puno značenje onoga što su bili
pozvani učiniti.

7. ANDRIJA SE SAVJETUJE S ISUSOM

157:7.1 Te večeri Andrija je preuzeo na sebe da se osobno posavjetuje sa svakim od svoje braće, što je rezultiralo
plodonosnim i svesrdnim razgovorima sa svim njegovim suradnicima osim Jude Iskariota. S Judom, Andrija nikad nije
uspio uspostaviti taj intimni osobnom kontaktu koji je imao s drugim apostolima, tako da nije ozbiljno uzimao činjenicu da
mu se Juda nikada nije slobodno i povjerljivo obratio kao poglavaru apostolskog zbora. Ali Andrija je sada bio toliko
zabrinut Judinim stavom da je kasno te noći, nakon što su svi apostoli čvrsto zaspali, potražio Isusa i predočio Učitelju
razloge svoje zabrinutosti. Isus je rekao: "U redu je, Andrija, što si došao k meni po tom pitanju, ali ne postoji ništa što mi
možemo učiniti; samo možem nastaviti poklanjati najveće povjerenje ovom apostolu. Ne govori svojoj braći o čemu si
samnom govorio." 157:7.2 I to je bilo sve što je Andrija uspio izvući od Isusa. Uvijek je postojala neka čudna distanca
između ovog Judejca i njegove galilejske braće. Juda je bio šokiran smrću Ivana Krstitelja, u više navrata teško povrijeđen
Učiteljevim ukorima, razočaran kad je Isus odbio da ga učine kraljem, ponižen kad je pobjegao od farizeja, ozlojađen kad
je odbio prihvatiti izazov farizeja da im pruži znak, zbunjen što je Učitelj odbio pribjeći manifestiranju svoje moći, a sada,
odskora, bio je depresioniran i ponekad bezvoljan zbog prazne blagajne. Pored svega toga, Judi je nedostajao stimulus
narodnih masa. 157:7.3 Svaki je apostol do neke mjere bio pogođen istim ovim kušnjama i tegobama, ali oni su voljeli

~ 407 ~
Isusa. Oni su barem voljeli Učitelja više nego ga je Juda volio, jer su ostali s njim do gorkog kraja. 157:7.4 Budući da je
bio iz Judeje, Juda je bio osobno uvrijeđen Isusovim skorašnjim upozorenjem apostolima da se "čuvaju farizejskog
kvasca"; bio je sklon smatrati tu izjavu prikrivenim aludiranjem na sebe. Ali ovdje se krije Judina najveća pogreška: Svaki
put kad ih je Isus poslao da se nasamo pomole, umjesto da se posveti iskrenom zajedništvu s duhovnim silama svemira,
Juda se odavao mislima ljudskog straha i nastavio zabavljati suptilnim sumnjama u Isusovu misiju, te odavanju svojoj
nesretnoj sklonosti njegovanja osvetoljubivih emocija. 157:7.5 Isus je sada želio povesti svoje apostole u brda Hermona,
gdje je namjeravao započeti četvrtu fazu svoje zemaljske misije u ulozi Sina Božjega. Neki od njih su bili prisutni na
njegovom krštenju u Jordanu i bili svjedoci početka njegove karijere u ulozi Sina Čovječjeg, a on je želio da neki od njih
budu prisutni da nauče o njegovom autoritetu za preuzimanje nove i jave uloge Sina Božjega. Prema tome, u petak 12.
kolovoza, Isus je rekao dvanaestorici: "Prikupite namirnice i spremite se za putovanje u ove tamo planine gdje me duh
poziva da idem primiti obdarenje s kojim ću završiti svoj rad na zemlji. Želim povesti i svoju braću da ovi događaji i njima
daju snage za teška vremena koja ih čekaju dok me prate kroz ovo iskustvo."

POGLAVLJE 158: NA GORI PREOBRAŽENJA

158:0.1 BILO JE to blizu zalaska sunca u petak popodne,12kolovoza 29. godine p.K., kad su Isus i njegovi suradnici stigli
u podnožje Hermonske gore blizu mjesta gdje je mladić Tiglat nekoć čekao dok se Učitelj popeo na ovu planinu da sam
riješi pitanje duhovne sudbine smrtnika Urantije i da tehnički okonča Luciferovu pobunu. I tu su se zadržali dva dana u
duhovnoj pripremi za događaje koji će ubrzo uslijediti. 158:0.2 Isus je uopćeno imao predznanje onoga što se trebalo
dogoditi na ovoj gori i želio da svi njegovi apostoli sudjeluju u tom iskustvu. Zadržao se u podnožju planine upravo u
namjeri da ih pripremi za ovo otkrivenje svoje prirode. Ali oni nisu uspjeli dostići duhovne razine koje bi opravdale
manifestaciju punog doživljaja ukazanja nebeskih bića koja su se nedugo zatim trebala pojaviti na zemlji. A budući da nije
mogao povesti sa sobom sve svoje suradnike, odlučio se na trojicu koji su ga obično pratili u naročitim sitacijama bdijenja.
Tako su samo Petar, Jakov i Ivan djelomično podijelili s Učiteljem ovo jedinstveno iskustvo.

1. PREOBRAŽENJE

158:1.1 Rano ujutro u ponedjeljak 15. kolovoza, Isus i apostoli su se počeli uspinjati na Hermon, šest dana nakon one
Petrove nezaboravne podnevne ispovijesti pored puta ispod dudova stabla. 158:1.2 Isus je bio pozvan da se sam popne
na planinu radi poslova u vezi napretka njegove misije darivanja u tijelu i njezinog odnosa prema svemiru njegova
vlastitog stvaranja. Bitno je napomenuti da je bilo uređeno da se taj izvanredni događaj odigra dok su Isus i apostoli bili u
~ 408 ~
zemljama nežidova i da se doista odigrao na planini koja je pripadala nežidovima. 158:1.3 Stigli su u odredište otprilike na
pola puta do vrha kratko prije podneva i dok su ručali, Isus je ispričao trojici apostola o dijelu onoga što se dogodilo u
brdima istočno od Jordana nedugo nakon krštenja, i pomalo o događajima na Hermonskoj gori u vezi ranijeg posjeta
ovom usamljenom mjestu. 158:1.4 Isus se kao dijete obično penjao na brdo u blizini njegove kuće i maštao o bitkama
carskih vojski na ravnici Esdraelon; sada se penjao na Hermon da primi obdarenje koje je tebalo osigurati njegovu
spremnost da se vrati u jordansku dolinu i povuče završne poteze u drami svog darivanja na Urantiji. Učitelj je na taj dan
bio u prilici okončati svoju borbu na Hermonu i vratiti se na svoju vladarsku poziciju u svemirskim domenama, ali on ne
samo da je odlučio zadovoljiti zahtjeve svoga reda božanskih sinova u mandatu Vječnog Sina na Raju, već je izabrao
zadovoljiti i posljednju i punu mjeru volje svog Rajskog Oca. Na ovaj dan u kolovozu, tri apostola su posvjedočili kako je
Isus odbio primiti punu kozmičku vlast. Oni su s čuđenjem gledali dok su se nebeski glasnici udaljavali ostavljajući ga da
sam dovrši svoj zemaljski život kao Sin Čovječji i Sin Božji. 158:1.5 Vjera apostola je dostigla vrhunac u vrijeme hranjenja
pet tisuća, a onda je naglo opala gotovo na nulu. Kao rezultat Učiteljeva priznanja njegove božanstvenosti, ta se mlitava
vjera dvanestorice u narednih nekoliko tjedana podigla do svoje najviše razine, samo kako bi postupno počela gubiti na
snazi. Treće oživljavanje njihove vjere je nastupilo tek nakon Učiteljeva uskrsnuća. 158:1.6 Isus se oko tri sata ovog
prekrasnog popodneva oprostio od trojice apostola, govoreći: "Idem provesti neko vrijeme u osami, sa svojim Ocem i
njegovim glasnicima; ostanite ovdje i dok budete čekali na moj povratak, tražite da bude učinjena Očeva volja u svim
vašim iskustvima u vezi budućeg darivanja Sina Čovječjega." I nakon što im je to rekao, Isus se povukao na dugo
vijećanje s Gabrijelom i Ocem Melkizedekom i nije se vratio do oko šest sati. Kad je vidio njihovu zabrinutost zbog svoje
duže odsutnosti, rekao je: "Zašto ste se bojali? Dobro znate da se bavim poslovima Oca mojega; zašto podliježete
sumnjama kad nisam s vama? Ja sada izjavljujem da je Sin Čovječji izabrao proći kroz svoj puni život u ovoj sredini i kao
jedan od vas. Budite dobrog raspoloženja; neću vas ostaviti dok moj posao ne bude završen." 158:1.7 Do su jeli svoj tanki
večernji obrok, Petar je upitao Učitelja, "Koliko ćemo ostati na ovoj planini dalje od naše braće?" A Isus je odgovorio: "Dok
ne budete vidjeli slavu Sina Čovječjega i znali da je ono što sam proglasio istina." Razgovarali su o pitanju Luciferove
pobune sjedeći oko žara vatre dok nije zavladala tama i dok apostolima nisu otežele oči jer su tog jutra vrlo rano krenuli
na put. 158:1.8 Dok su trojica duboko spavali nekih pola sata, iznenanda ih je probudilo obližnje pucketanje, i bili su jako
začuđeni i zaprepašteni kad su vidjeli Isusa u intimnom razgovoru s dvoje sjajnih bića obavljenih ruhom sjaja nebeskog
svijeta. Isusovo lice i tijelo je sjalo nebeskim svjetlom. Ova trojica su razgovarali na čudnom jeziku, ali na osnovu
određenih riječi Petar je pogrešno zaključio da su bića s kojima je Isus govorio bila Mojsije i Ilija; u stvarnosti su to bili
Gabrijel i otac Melkizedek. Isus je tražio od fizičkih upravitelja da omoguće apostolima da budu svjedoci ovog prizora.

~ 409 ~
158:1.9 Trojica apostola su se toliko uplašili da im je dugo trebalo da se povrate, a kad je blistava vizija nestala pred njima
i kad je Isus ostao sam, Petar, koji je prvi došao k sebi, je rekao: "Isuse, Učitelju, dobro je da smo ovdje. Drago nam je
vidjeti tu slavu. Sad nam se ne vraća u onaj neslavni svijet. Ako ti je po volji, dopusti nam da ostanemo ovdje, a mi ćemo
podići tri šatora, jedan za tebe, drugi za Mojsija a treći za Iliju." Petar je ovo rekao jer je bio zbunjen i jer mu ništa drugo
nije palo na pamet u tom trenutku. 158:1.10 Dok je Petar govorio, nad njima se nadvio srebrni oblak i sviju ih prekrio.
Apostoli su se sada jako uplašili i dok su pali ničiceda se poklone, čuli se isti glas koji se čuo prilikom Isusova krštenja:
"Ovo je Sin moj ljubljeni; njega slušajte." A kad je oblak nestao, Isus, koji je ponovo bio sam s trojicom, je spustio ruku i
dotakao ih govoreći: "Ustanite i ne bojte se; vidjet ćete još veće stvari." Ali apostoli su se istinski bojali; bili su tihi i
promišljeni dok su se kratko prije ponoći spremili spustiti niz planinu.

2. SILAZAK S GORE

158:2.1 Za prve polovice silaska niz planinu nitko nije progovorio ni riječi. Isus je započeo razgovor napomenom: "Pazite
da nikomu ne kazujete, pa čak ni svojoj braći, što ste vidjeli i čuli na ovoj planini dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih."
Trojica apostola su bili šokirani i zbunjeni Učiteljevim riječima, "dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih." Tek su nedavno
potvrdili svoju vjeru u njega kao Izručitelja, Sina Božjega, zatim su vidjeli kako se preobrazio u slavi pred njihovim očima,
a sada je počeo govoriti o "ustajanju iz mrtvih"! 158:2.2 Petar je zadrhtao pri pomisli na Učiteljevu smrt - tako neugodna
ideja mu je bila nezamisliva - i bojeći se da Jakov i Ivan ne postave neka pitanja u vezi ove izjave, mislio je da je bilo
najbolje skrenuti razgovor, a ne znajući o čemu bi drugom govorio, izrekao je prvu misao koja mu je pala na pamet:
"Učitelju, zašto onda pismoznanci kažu da prvo mora doći Ilija prije nego se pojavi Mesija?" A Isus je, znajući da je Petar
nastojao izbjeći pozivanje na njegovu smrt i uskrsnuće, odgovorio: "Ilija doista dolazi naprije pripremiti put za Sina
Čovječjega, koji mora mnogo pretrpjeti i konačno biti odbačen. Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne
poznadoše, nego postupiše s njim kako im se htjelo." Trojica apostola su razumjeli da je govorio o Ivanu Krstitelju kao Iliji.
Isus je znao da, ako njega nastave povezivati s Mesijom, onda prema proročanstvu Ivan mora biti Ilija. 158:2.3 Isus im je
zapovijedio da nikomu ne kazuju o predznaku slave koja ga čeka poslije uskrsnuća jer nije htio poticati ideju, nakon što su
ga primili kao Mesiju, da bi u bilo kojoj mjeri ispunio njihove pogrešne koncepcije izbavitelja i čudotvorca. Dok su Petar,
Jakov i Ivan mnogo razmišljali o svemu tome, nisu govorili o ovom događaju sve do nakon Učiteljeva uskrsnuća. 158:2.4
Kako su nastavili silaziti niz planinu, Isus im je rekao: "Niste me htjeli primiti kao Sina Čovječjeg; zato sam pristao biti
primljen u skladu s vašim duboko uvriježenim idejama, ali nemojte se varati nego znajte da na kraju mora prevladati volja
Oca mojega. Ako odlučite slijediti usmjerenje svoje vlastite volje morate biti spremni podnijeti mnoga razočaranja i

~ 410 ~
doživjeti mnoge kušnje, ali trening koji sam vam dao treba biti dovoljan da osigura vaš trijumf čak i kroz patnje koje sami
sebi nanesete." 158:2.5 Isus nije pozvao Petra, Jakova i Isusa da ga prate na goru preobraženja zato što su oni bili u bilo
kojem smislu bolje pripremljeni od ostalih apostola svjedočiti ono što se dogodilo, ili zato što su bili duhovno pripravniji
uživati tako rijetku privilegiju. Dobro je znao da nijedan od dvanaestorice nije bio duhovno osposobljen za ovo iskustvo;
stoga je sa sobom poveo samo trojicu apostola koji su bili određeni da ga prate kad je išao u osamu da se posveti
duhovnom zajedništvu.

3. ZNAČENJE PREOBRAŽENJA

158:3.1 To što su Petar, Jakov i Ivan svjedočili na gori preobraženja predstavlja samo letimičan pogled na božanski
događaj koji se ovog sadržajnog dana odigrao na Hermonskoj gori. Preobraženje je bilo prigoda: 158:3.2 1. Prihvaćanja
punine darivanja utjelovljenog života Mihaela na Urantiji od strane Vječne Majke-Sina Raja. Što se tiče tiče zahtijeva
Vječnog Sina, Isus je sada dobio garanciju da su svi ispunjeni. Gabrijel je Isusu donio tu garanciju. 158:3.3 2.
Svjedočanstvo zadovoljenja Beskonačnog Duha o pogledu punine utjelovljenja na Urantiji u smrtnom tijelu. Svemirska
predstavnicaBeskonačnog Duha, neposredna suradnica Mihaela na Svijetu Spasenja i njegova sveprisutna kolegica je
ovom prilikom govorila kroz Oca Melkizedeka. 158:3.4 Isus je rado primio ovaj iskaz o uspjehu svoje zemaljske misije od
poslanika Vječnog Sina i Beskonačnog Duha, ali je istaknuo da njegov otac još uvijek nije potvrdio da je darivanje Urantiji
bilo završeno; samo je nevidljiva prisutnost Oca posvjedočila kroz Isusovog personificiranog Ispravljača, govoreći: "Ovo je
Sin moj ljubljeni; njega poslušajte." Ovo je rečeno tako da su to mogla čuti i trojica apostola. 158:3.5 Nakon ovog
nebeskog posjeta Isus je tražio znanje volje Oca njegova i odlučio nastaviti svoje smrtno darivanje do prirodne smrti. U
tome je bio smisao preobraženja Isusu. Trojici apostola taj događaj obilježava Učiteljev ulazak u završnu fazu njegova
zemaljskog života koju je živio kao Sin Božji i Sin Čovječji. 158:3.6 Nakon svečanog susreta Gabrijela i Oca Melkizedeka,
Isus je održao neslužbeni razgovor s ovim svojim Sinovima, suradnicima u služenju, u razmatranju svemirskih poslova.

4. DJEČAK EPILEPTIČAR

158:4.1 Bilo je to malo prije doručka u utorak ujutro, kad su Isus i njegovi prijatelji stigli u apostolski tabor. Dok su se
približavali, ugledali su veliku skupinu ljudi koji su se okupili oko apostola i nedugo zatim začuli glasne riječi rasprave i
natezanja od nekih pedeset osoba, uključujući devetoricu apostola i okupljene koji su u jednakom broju uključivali
pismoznance iz Jeruzalema i vjernike koji su pratili Isusa i njegove suradnike na putu za Magadan. 158:4.2 Iako je narod
sudjelovao u brojnim argumentima, glavna je polemika vođena o jednom čovjeku iz Tiberijade koji je došao dan prije u
~ 411 ~
potrazi za Isusom. Ovaj je čovjek, Jakov Safed, imao sina jedinca od petnaest godina, koji je teško bolovao od epilepsije.
Mladić je pored ovog nervnog oboljenja bio opsjednut jednim od tih lutajućih, neposlušnih pobunjenika iz redova srednjih
bića koja su boravila na zemlji a nisu bila pod upravom, tako da je mladić patio od epilepsije kao i opsjednutosti. 158:4.3
Već gotovo dva tjedna je ovaj zabrinuti otac, manji službenik Heroda Antipe, lutao zapadnim granicama Filipovih domena
tražeći Isusa da ga zamoli da ozdravi njegova nesrećnog sina. Nije našao apostolsku skupinu sve do podneva na dan kad
je Isus bio na planini sa trojicom apostola. 158:4.4 Devetorica apostola su bili jako iznenađeni i prilično uznemireni kad se
pred njima iznenada pojavio ovaj čovjek u pratnji gotovo četrdeset drugih osoba koje su također bile u potrazi za Isusom.
U trenutku dolaska ove grupe, devetorica apostola ili barem većina njih, su podlijegli svom starom iskušenju - raspravi o
tome tko će biti najveći u nastupajućem kraljevstvu; žustro su raspravljali o mogućim pozicijama koje će biti dodjeljene
pojedinačnim apostolima. Jednostavno se nisu mogli u potpunosti osloboditi svojih duboko uvriježenih ideja o materijalnoj
misiji Mesije. A sada, nakon što je sam Isus prihvatio njihovo priznanje da je doista bio Izručitelj - ili barem priznanje
činjenice svoje božanstvenosti - što je bilo prirodnije od toga da za ovog razdoblja odvojenosti od Učitelja, započnu
raspravu o tim nadama i ambicijama koje su tako snažno dominirale njihovim srcima. Bili su zaokupljeni ovim raspravama
kada su ih tu zatekli Jakov Safed i njegove kolege koje su bile u potrazi za Isusom. 158:4.5 Andrija je prišao pozdraviti
ovog oca i njegovog sina, govoreći: "Koga tražite?" Jakov je odgovorio: "Dobri čovječe, tražim vašeg Učitelja. Tražim da
ozdravi mog oboljelog sina. Dovodim ga Isusu da izbaci ovog zlog duha koji opsjeda moje dijete." A onda je otac rekao
apostolima da mu je sin bio taliko bolestan da je mnogo puta zamalo izgubio život zbog tih zlih napadaja. 158:4.6 Dok su
apostoli slušali, Šimun Revnitelj i Juda Iskariotski su stali pred oca, govoreći: "Mi ga možemo izliječiti; ne moraš čekati na
povratak Učitelja. Mi smo glasnici kraljevstva; više nećemo držati ove stvari u tajnosti. Isus je Izručitelj koji nam je dostavio
ključeve kraljevstva." Za to vrijeme su se Andrija i Tomo savjetovali po strani. Natanije i ostali su sve promatrali u čudu;
svi su bili zaprepašteni iznenadnom smjelosti, ako ne drskosti, Šimuna i Jude. Onda je otac rekao: "Ako vam je dato činiti
ova djela, molim vas da kažete riječi koje će izručiti moje dijete od njegove teške bolesti." Tada je Šimun iskoračio i
položio ruku na glavu dijete gledajući ga ravno u oči i naredio: "Izađi iz njega, duše nečisti; poslušaj me u ime Isusovo." Ali
mladić je u odgovoru imao još snažniji napadaj, dok su se pismoznanci rugali apostolima, a razočarani vjernici s bolom
slušali poruge ovih neprijateljski naklonjenih kritičara. 158:4.7 Andrija je bio duboko ozlojađen ovim nesmotrenim
pokušajem i njegovim tužnim neuspjehom. Pozvao je apostole na stranu da se posavjetuju i pomole. Nakon kraće
meditacije, pun bola i svjestan žalca njihovog poraza i očitog poniženja koje ih je snašlo, Andrija je sam pokušao istjerati
zlog duha, ali je jedino doživio neuspjeh. Andrija je iskreno priznao poraz i tražio od oca da ostane s njima preko noći ili
do Isusovog povratka, govoreći: "Moguće da se ova vrsta samo može istjerati Učiteljevom osobnom naredbom." 158:4.8 I

~ 412 ~
tako, dok je Isus silazio niz padine gore s trojicom zanesenih i preuzbuđenih apostola - Petra, Jakova i Ivana - njihovih
devet suradnika nisu mogli spavati od zbunjenosti i poniženja. Bili su jedna utučena i potištena skupina. Ali Jakov Safed
nije htio odustati. Iako mu nisu mogli dati nikakvu jasnu ideju o tome kada se Isus trebao vratiti, on je odlučio čekati na
Učiteljev povratak.

5. ISUS ISCJELJUJE DJEČAKA

158:5.1 Kako se Isus približavao, devetorica apostola nisu mogli dočekati da ga vide, a jako ih je ohrabrilo dobro
raspoloženje i neuobični entuzijazam na licima Petra, Jakova i Ivana. Požurili su da pozdrave Isusa i svoja tri brata. Kad
su razmijenjivali pozdrave, prišla je svjetina i Isus je upitao: "Što ste raspravljali dok smo se približavali?" Ali prije nego što
su uznemireni i poniženi apostoli mogli odgovoriti na Učiteljevo pitanje, istupio je zabrinuti otac oboljelog dječaka i
padajući ničice pred Isusom, rekao: "Učitelju, ja imam sina jedinca, koji je opsjednut zlim duhom. Ne samo da viče od
straha, pjeni na usta i pada kao mrtav pri svakom napadaju, već ga ovaj zli duh često tjera na grčeve, a nekad ga baca u
vodu, pa čak i u vatru. Od tolikog škripanja zuba i mnogih modrica, dijete mi umire pred očima. Život mu je gori od smrti;
njegova majka i ja smo tužna srca i slomljena duha. Jučer oko podneva, u potrazi za tobom, naišli smo na tvoje
sljedbenike i dok smo te čekali, tvoji su apostoli pokušali istjerati ovog zlog duha, ali to nisu uspjeli učiniti. A sada,
Gospodine, hoćeš li to učiniti za nas, hoćeš li izliječiti moga sina?" 158:5.2 Kad je Isus čuo ovu pripovijest, dotaknuo je
oca koji je klečao i zapovijedio mu da ustane, dok je s upitim izrazom pogledao svoje apostole koji su bili u blizini. Isus je
tada rekao svima koji su stajali pred njim: "O rode nevjerni i opaki, dokle mi je nositi se s vama? Dokle mi je biti s vama?
Kad ćete naučiti da djela vjere ne dolaze po nalogu sumnje i nevjere?" A onda, pokazujući na zbunjenog oca, Isus je
rekao: "Dovedite sina ovamo." I kad je Jakov doveo dječaka pred Isusa, on je upitao: "Koliko već dječak ovako boluje?"
Otac je odgovorio: "Otkako je bio malo dijete." I dok su tako razgovarali, mladića je uhvatio još jedan siloviti napadaj, te je
pao na zemlju i počeo škrgutati zubima i pjeniti na usta. Nakon niza nasilnih napadaja, mladić je ostao ležati pred njima
kao mrtav. Otac je ponovo pao ničice pred Isusom dok je preklinjao Učitelja, govoreći: "Ako ga možeš ozdraviti, molim te
da se smiluješ na nas izbaviš od ove nevolje."Kad je Isus čuo te riječi, pogledao je u očevo tjeskobno lice, govoreći:
"Nemoj sumnjati u snagu Očeve ljubavi, već samo u iskrenost i doseg tvoje vjere." Onda je Jakov Safed izrekao te
nezaboravne riječi koje su bile kombinacija vjere i sumnje, "Oče, ja vjerujem. Molim te pomozi mi u mojoj nevjeri." 158:5.3
Kad je Isus čuo te riječi, iskoračio je naprijed i uzimajući dječaka za ruku, rekao: "Ovo činim u skladu s Očevom voljom i u
čast živuće vjere. Ustani, sine moj! Neka nepokorni duh iziđe iz njega i neka se više ne vraća u njega." Stavljajući
dječakovu ruku u ruku njegova oca, Isus je rekao: "Idi svojim putem. Otac je ispunio želju tvoje duše." I svi koji su bili

~ 413 ~
prisutni, čak i Isusovi neprijatelji, su bili zapanjeni onim što su vidjeli. 158:5.4 Bilo je to veliko razočaranje trojici apostola
koji su donedavno uživali duhovni zanos doživljaja i iskustava preobraženja, da se nedugo zatim vrate na scenu poraza i
nelagode među svojim prijateljima apostolima. Ali to je uvijek bio slučaj s ovom dvanaestoricom poslanika kraljevstva. Oni
su se neprestano kretali između zanosa i poniženja u svojim životnim iskustvima. 158:5.5 Bio je to istinski slučaj
dvostrukog ozdravljenja, bolesti tijela i poremećaja duha. Mladić je ovom prilikom iscijeljen do kraja života. Kad se Jakov
udaljio sa svojim oporavljenim sinom, Isus je rekao: "Idemo u Cezareju Filipovu; odmah se počnite spremati." I ova se tiha
skupina zaputila prema jugu praćena narodom.

6. U VRTU CELZUSA

158:6.1 Smjestili su se kod Celzusa i nakon što su te večeri jeli i odmorili se, dvanaestorica se okupiše oko Isusa kad
Tomo reće: "Učitelju, mi koji smo ostali u taboru još nismo čuli što se dogodilo u gori, što je tako silno razveselilo našu
braću koja su bila s tobom, pa te molimo da nam objasniš razloge našeg poraza i da nas uputiš u te stvari, budući da
vidimo da u ovom trenutku ne možemo govoriti o događajima koji su se odigrali na gori." 158:6.2 Isus je ovako odgovorio
na Tomino pitanje: "Sve što su tvoja braća čula na gori bit će vam obznanjeno u pravo vrijeme. A ja ću vam sada ukazati
na uzroke vašeg poraza u onome što ste tako nerazumno pokušali učiniti. Dok su se vaš Učitelj i njegovi pratitelji, vaša
braća, jučer penjali ovom gorom u traženju većeg znanja Očeve volje i bogatijeg obdarenja mudrosti za učinkovito
izvršenje te božanske volje, vi koji ste ostali na straži ovdje u taboru primili ste upute da nastojite steći um duhovnog uvida
i da se zajedno s nama molite za potpunije otkrivenje Očeve volje, ali vi se niste poveli za vjerom koja vam je bila na
raspolaganju i čekala na vaše upute, nego ste podlijegli iskušenju i poveli se za svojim starim zlim sklonostima traženja
svaki za sebe počasnog mjesta u kraljevstvu nebeskom - materijalnom i vremenskom kraljevstvu o kojem neprestano
mislite. Držite se ovih pogrešnih pojmova unatoč tome što sam vam toliko puta rekao da moje kraljevstvo nije od ovoga
svijeta. 158:6.3 "Tek što je vaša vjera imala priliku shvatiti identitet Sina Čovječjega, vratila se vaša stara želja za
svjetovnim unaprijeđenjem i ponovo ste pali u raspravu među sobom o tome tko će biti najveći u kraljevstvu nebeskom,
kraljevstvu koje, onakvo kakvim ga vi zamišljate, ne postoji i nikada neće postojati. Zar vam nisam rekao da onaj tko želi
biti najveći u kraljevstvu bratstva Oca mojega mora postati mali u svojim vlastitim očima i tako postati služitelj njegove
braće? Duhovna veličina počiva u razumijevanju ljubavi koja nalikuje Bogu, a ne uživanju ostvarivanja materijalne moći u
cilju uzvisivanja vlastite pozicije. U onome što ste pokušali učiniti, u čemu ste doživjeli tako potpun neuspjeh, niste imali
čiste namjere. Vaš motiv nije bio božanski. Vaš ideal nije bio duhovan. Vaš ambicija nije bila altruistična. Vaš postupak
nije bio utemeljen na ljubavi, a cilj vašeg postignuća nije bio volja Oca na nebu. 158:6.4 "Koliko vam još treba da naučite

~ 414 ~
da ne možete skratiti tijek utemeljenih prirodnih pojava osim ako je to u skladu s Očevom voljom? Niti možete učiniti
duhovni rad bez duhovne snage. A ne možete učiniti ni jedno ni drugo, čak ni u prisutnosti njihovog potencijala, ako ne
postoji taj treći i bitni ljudski faktor, osobno iskustvo posjeda ove živuće vjere. Zašto morate uvijek tražiti materijalne
manifestacije da vas one privedu duhovnim stvarnostima kraljevstva? Zar ne možete shvatiti smisao duha moje misije bez
vidljivog ispoljenja čudesnih djela? Kad se konačno mogu osloniti na vašu spremnost pridržavanja viših i duhovnih
stvarnosti kraljevstva bez obzira na vanjski izgled bilo kakvih materijalnih manifestacija?" 158:6.5 Kad je Isus završio s
obraćanjem dvanaestorici, dodao je: "A sada idite na počinak, jer se sutra vraćamo u Magadan da se tako posavjetujemo
u vezi naše misije u gradovima i selima Dekapolisa. I u zaključku današnjem događaju, proglašavam svakome od vas što
sam rekao vašoj braći na gori i neka te riječi uđu duboko u vaša srca: Sin Čovječji sada ulazi u posljednju fazu svoga
darivanja. Sad se nalazimo na početku radova koji će s vremenom dovesti do velikog i konačnog ispita vaše vjere i
odanosti kada budem predan u ruke ljudi koji traže moje uništenje. I zapamtite što vam govorim: Sin Čovječji doista ima
biti pogubljen, ali on će uskrsnuti." 158:6.6 Povukli su se na počinak, žalosni. Bili su zbunjeni; nisu mogli shvatiti ove riječi.
I dok su se bojali bilo što pitati u vezi onoga što je rekao, sjetili su se ovih riječi nakon njegova uskrsnuća.

7. PETROV PROTEST

158:7.1 Rano u srijedu ujutro Isus i dvanaestorica su krenuli iz Cezareje Filipove prema Magadanskom parku u blizini
Betsaide Julijeve. Apostoli su te noći vrlo malo spavali; ujutro su se rano spremili za pokret. Čak su i flegmatični Alfejevi
blizanci bili šokirani ovim govorom o Isusovoj smrti. Idući prema jugu, tek što su prošli pored voda Meroma i skrenuli
prema Damasku, u želji da izbjegne pismoznance i druge za koje je znao da će poći za njima, Isus je odlučio putovati u
Kafarnaum cestom koja je vodila kroz Galileju u smjeru Damaska. I to je učinio jer je znao da će oni koji su ih slijedili
putovati istočnim jordanskim putem jer su računali da su se Isus i apostoli bojali proći kroz teritorij Heroda Antipe. Isus je
nastojao izjeći svoje kritičare i svjetinu koja ih je pratila da bi mogao provesti dan nasamo sa svojim apostolima. 158:7.2
Putovali su Galilejom sve dok nije dobro odmaklo vrijeme za ručak, kad su se zaustavili da se osvježe u hladu. Nakon
objeda, Andrija se obratio Isusu govoreći: "Učitelju, moja braća ne shvaćaju tvoje duboke riječi. Došli smo do točke gdje u
potpunosti vjerujemo da si ti Sin Božji, a sada nam govoriš ove čudne riječi o svome odlasku i smrti. Mi ne razumijemo
tvoje učenje. Da li nam to govoriš u slikama? Molimo te da nam se obratiš izravnim i jasnim riječima." 158:7.3 U odgovor
na Andrijino pitanje, Isus je rekao: "Braćo moja, to je zato što ste priznali da sam Sin Božji, da sam prisiljen početi otkrivati
istinu o kraju darivanja Sina Čovječjega na zemlji. Vi inzistirate na vjerovanju da sam ja Mesija i nećete odustati od ideje
da Mesija mora sjesti na prijestolje u Jeruzalemu; zbog toga vam ustrajno govorim da Sin Čovječji sada mora otići u

~ 415 ~
Jeruzalem, gdje će mnogo patiti, biti odbijen od strane pismoznanaca, starješina i glavara svećeničkih i da će nakon
svega toga biti ubijen, ali će uskrsnuti od mrtvih. I ne govorim vam prispodobu; govorim vam istinu da se možete pripremiti
za ove događaje kad vas iznenada snađu." I dok je još govorio, Šimun Petar mu je žurno prišao i stavljajući ruku na
Učiteljevo rame, rekao: "Učitelju, daleko od toga da se želim s tobom prepirati, ali kažem ti da se ove stvari nikada ne
smiju dogoditi." 158:7.4 Petar je tako govorio jer je volio Isusa; ali Učiteljeva je ljudska priroda prepoznala u ovim riječima
dobronamjerne ljubavi suptilnu sugestiju da dođe u napast promijeniti plan dovršenja svog zemaljskog darivanja u skladu
s voljom njegova Rajskog Oca. I bilo je to upravo zato što je prepoznao opasnost dopuštanja sugestijama čak i svojih
suosjećajnih i odanih prijatelja da ga odvrate od njegovih planova, da se Isus okrenuo Petru i ostalim apostolima,
govoreći: "Idite mi s očiju! Vi koji odišete duhom protivnika, napasnika. Kad ovako govorite, niste na mojoj strani, nego na
strani našeg neprijatelja. Na taj način pretvarate svoju ljubav prema meni u kamen spoticanja izvršenju Očeve volje. Ne
obazirite se na puteve ljudske, nego na volju Božju." 158:7.5 Nakon što se oporavili od prvog šoka Isusovog oštrog
upozorenja i prije nego što će nastaviti s putovanjem, Učitelj je dalje rekao: "Ako li tko dakle hoće ići za mnom, neka se
odreče samoga sebe, neka iz dana u dan prihvati svoje dužnosti i neka me slijedi. Tko hoće život svoj sebično spasiti,
izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Što koristi čovjeku ako stekne cijeli svijet, a
izgubi vlastitu dušu? Što bi čovjek dao u zamjenu za vječni život? Nemojte se stidjeti mene i mojih riječi u ovoj grešnoj i
licemjernoj generaciji, kao što se ni ja neću postidjeti priznati vas kad se u slavi pojavite pred mojim Ocem u prisutnosti
cijelog nebeskog mnoštva. Ipak, mnogi koji sada stoje preda mnom, neće okusiti smrti dok ne vide kako ovo kraljevstvo
Božje dolazi u snazi." 158:7.6 I tako je Isus jasno obznanio dvanestorici patnje i sukobe na putu kojim moraju poći oni koji
ga žele slijediti. Kakav su šok bile ove riječi galilejskim ribarima koji nisu prestajali maštati o zemaljskom kraljevstvu koje
će im dati počasne pozicije! Ali te su hrabre riječi dirnule njihova odana srca i ni jedan ga nije bio sklon napustiti. Isus ih
nije slao u sukob same; on ih je vodio. Samo je tražio da ga hrabro slijede. 158:7.7 Dvanaestorica su polako spoznavali
ideju onoga što im je Isus govorio o mogućnosti njegove smrti. Oni su samo nejasno shvaćali to što je rekao o svojoj
smrti, dok su njihovi umovi posve propustili registrirati njegovu izjavu o podizanju iz mrtvih. Kako su dani prolazili,
sjećajući se događaja na gori preobraženja, Petar, Jakov i Ivan su došli do punijeg razumijevanja nekih pitanja. 158:7.8 U
odnosu dvanaestorice s njihovim Učiteljem, tek su nekoliko puta imali priliku vidjeti takvu oštrinu u njegovim očima i čuti
tako ozbiljne riječi prijekora koje je ovom prigodom uputio Petru i ostalima. Isus je uvijek bio strpljiv prema njihovim
ljudskim nedostacima, ali to nije bio slučaj prilikom prijetnje opasnosti odvraćanja od implicitnog obavljanja volje njegova
Oca u vezi samog kraja njegovog zemaljskog života. Apostoli su bili doslovce zapanjeni; bili su izvan sebe i užasnuti. Nisu
mogli pronaći riječi da izraze svoju tugu. Polako su počeli shvaćati kakve je muke Učitelj morao izdržati, te da su oni

~ 416 ~
morali s njim podijeliti ta iskustva, ali se nisu probudili pred stvarnosti predstojećih događaja sve do dugo nakon ovih ranih
naznaka predstojeće tragedije njegovih posljednjih dana. 158:7.9 Isus i dvanaestorica su u tišini krenuli prema svom
taboru u Magadanskom park, idući putem za Kafarnaum. Kako je poslijepodne odmicalo oni nisu govorili s Isusom, ali su
mnogo razgovarali među sobom, dok je Andrija govorio s Učiteljem.

8. U PETROVOJ KUĆI

158:8.1 Nakon što su u sumrak stigli u Kafarnaum, išli su usamljenim cestama direktno u dom Šimuna Petra na večeru.
Dok se David Zebedejev spremao da ih preveze preko jezera, zadržali su se u Šimunovoj kući gdje je Isus, gledajući
Petra i ostale apostole, upitao: "Dok smo zajedno putovali danas popodne, o čemu ste tako ozbiljno govorili među
sobom?" Apostoli su šutjeli jer su mnogi od njih nastavili raspravu koju su započeli na Hermonskoj gori o pozicijama koje
će imati u nastupajućem kraljevstvu; koji je od njih trebao biti najveći, i tako dalje. Isus, koji je znao što je taj dan
zaokupljalo njihove misli, je pokazao na jedno od Petrove djece i uzimajući dijete, rekao: "Zaista, kažem vam, osim ako se
ne preobrazite i ne postanete kao ovo dijete, učinit ćete malo napretka u kraljevstvu nebeskom. Tko god se ponizi i
postane kao ovo dijete, taj će postati najveći u kraljevstvu nebeskom. A tko primi jednog od ovih malenih radi mene, mene
primi. A tko mene primi, primi i onoga koji me posla. Tko god hoće biti prvi u kraljevstvu, neka prvo traži da posluži ove
dobre istine svojoj braći u tijelu. A tko uzrokuje jednog od ovih malenih da se spotakne, bilo bi bolje da s mlinskim
kamenom o vratu bude bačen u more. Ako te ono što radiš svojim rukama ili ono što vidiš svojim očima odvraća od
napredovanja u kraljevstvu, bolje da žrtvuješ te idole koje si njegovao, jer je bolje ući u kraljevstvo bez mnogih dragih
stvari u životu, nego se držati tih idola i naći seisključenim iz kraljevstva. Ali prije svega, pazite da ne prezrete ni jednoga
od ovih malenih, jer anđeli njihovi uvijek gledaju lica nebeskog mnoštva." 158:8.2 Kad je Isus završio s govorom, ušli su u
čamac i zaplovili prema Magadanu.

POGLAVLJE 159: TURNEJA DEKAPOLISOM

159:0.1 KADA su Isus i dvanaestorica stigli u Magadanski park, tu su zatekli skupinu od gotovo stotinu evanđelista i
sljedbenika, uključujući i sam korpus žena, koji su tu čekali i bili spremni odmah krenuti na misiju poučavanja i
propovijedanja u obilasku gradova Dekapolisa. 159:0.2 U ovaj je četvrtak ujutro 18. kolovoza Učitelj pozvao svoje
sljedbenike i odredio da svaki apostol sa sobom povede jednog od dvanaestorice evangelista, te da u dvanaest skupina
zajedno krenu na rad u gradovima i selima Dekapolisa. Odredio je da drugi učenici i pripadnice korpusa žena ostanu s
njim. Isus je odredio da ova turneja traje četiri tjedna i uputio svoje sljedbenike da se vrate u Magadan najkasnije u petak
~ 417 ~
16. rujna. Obećao im je doći u posjet više puta tijekom tog vremena. U toku tog mjeseca, ovih je dvanaest skupina
djelovalo u Gerasi, Gamali, Hiposu, Zabonu, Gadan, Abili, Edreji, Filadelfiji, Hešbonu, Diumu, Skitopolu i mnogim drugim
gradovima. Tijekom ove turneje nije bilo čuda ozdravljenja niti bilo kakvih drugih izvanrednih događaja.

1. GOVOR O PRAŠTANJU

159:1.1 Jedne večeri u Hiposu u odgovor na pitanje jednog učenika, Isus je održao govor o praštanju. Učitelj je rekao:
159:1.2 "Ako dobar čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on odmah ostaviti onih devedeset i devet i poći
u potragu za onom zalutalom? A ako je dobar pastir, neće li nastaviti svoju potragu za izgubljenom ovcom dok je ne
nađe? A onda, kad pastir pronađe svoju izgubljenu ovcu, neće li je pun veselja staviti preko ramena i ići kući pozvati svoje
prijatelje i susjede da im rekne: 'Radujte se sa mnom, jer ja nađoh ovcu svoju izgubljenu!' Kažem vam da je veća radost
na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Čak i
tako, nije volja Oca mojega koji je na nebesima da se izgubi, a pogotovu da nastrada, i jedan od ovih malenih. U vašoj
religiji Bog prima grešnike koji se kaju; u evanđelju kraljevstva Otac ide u potragu da ih pronađe prije nego što i pomisle
ozbiljno o pokajanju. 159:1.3 "Otac na nebu voli svoju djecu i zato i vi trebate naučiti voljeti jedni druge; Otac na nebu
oprašta vaše grijehe; vi zato trebate naučiti oprostiti jedni drugima. Ako tvoj brat sagriješi protiv tebe, s taktom i
strpljenjem mu ukaži na njegovu pogrešku. A to je sve samo između tebe i njega. Ako te posluša, onda si pridobio svoga
brata. Ali ako te brat tvoj ne posluša nego ustraje u svojoj pogrešci, otiđi opet k njemu i povedi sa sobom još jednog ili
dvojicu zajedničkih prijatelja da tako imaš dva ili čak tri svjedoka da potvrde tvoj iskaz i utvrde činjenicu da si se ponio
pravedno i milosrdno sa svojim bratom koji te uvrijedio. No, ako on odbije čuti svoju braću, možete ispričati cijelu
pripovijest bratskoj zajednici, a ako on odbije poslušati zajednicu, ona može poduzeti ono što smatra mudrim; neka tako
nemarna osoba postane izopćenik iz kraljevstva. Vi se ne možete praviti da imate moć suditi dušama svojih bližnjih i
opraštati grijehe ili na neki drugi način uzurpirati povlastice nadzornika nebeskih sila, i dok ne možete oprostiti tuđe
grijehe, u isto vrijeme je u vaše ruke povjereno održavanje vremenskog reda u kraljevstvu na zemlji. Iako se ne možete
miješati u božanske uredbe koje se odnose na vječni život, trebate urediti pitanja ponašanja koja se odnose na
vremensku dobrobit bratstva na zemlji. I tako, u svim pitanjima u vezi discipline u okvirima bratstva, što god uredite na
zemlji, bit će priznato na nebu. Iako ne možete odlučivati o vječnoj sudbini pojedinaca, svakako možete donositi zakone u
vezi ponašanja ljudskih skupina, jer ako se dvojica ili trojica slože o nekom pitanju i ako to budete tražili od mene, tako će
biti učinjeno ako vaš prijedlog nije u suprotnosti s voljom Oca mojega koji je na nebesima. A sve to je uvijek istina, jer,
gdje su se okupila dva ili tri vjernika, tu sam i ja među njima." 159:1.4 Apostol Šimun Petar je bio zadužen za radnike u

~ 418 ~
Hiposu i kad je čuo ove Isusove riječi, pitao je: "Gospodine, koliko puta se moj brat može ogriješiti o mene, a ja da mu
oprostim? Do sedam puta?" A Isus je odgovorio Petru:"Ne samo sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta. Stoga je
kraljevstvo nebesko kao neki kralj koji je tražio financijski obračun sa svojih upravitelja. A kad su počeli provoditi obračun,
jedan od njegovih glavnih službenika je doveden pred njega s priznanjem da je dugovao kralju deset tisuća talenata. Sada
je ovaj časnik kraljeva dvora počeo objašnjavati da su ga snašla teška vremena i da nije imao čime platiti svoje obveze. A
onda je kralj zapovjedio da se oduzme njegova imovina i da se prodaju njegova djeca da se naplati njegov dug. Kad je
ovaj glavni upravitelj čuo tu nemilosrdnu uredbu, pao je ničice pred kraljem i molio da se smiluje i da mu dadne nešto
vremena, govoreći, 'Gospodine, imaj malo više strpljenja sa mnom, i ja ću ti sve platiti.' A kad je kralj pogledao ovog
neodgovornog slugu i njegovu obitelj, smilovao se na njega. Naredio je da ga otpuste i u potpunosti mu je oprostio dug.
159:1.5 "A kad je ovaj glavni upravitelj, nakon što je tako primio milost i oprost od kralja otišao svojim poslom i susreo
jednog od svojih podređenih upravitelja koji mu je dugovao stotinu denara, on ga zgrabi i poče ga daviti, govoreći: 'Vrati
sve što duguješ.' A onda je ovaj čovjek pao pred glavnog upravitelja da ga moli, govoreći: 'Imaj samo malo strpljenja sa
mnom, pa ću sve moći platiti.' No, glavni upravitelj nije htio pokazati milosti prema svome kolegi upravitelju, nego ga baci
u tamnicu dok ne vrati dug. Kad su njegovi drugovi vidjeli što se dogodilo, oni su bili tako potreseni da su otišli i rekli
svojem gospodaru, kralju. Kad je kralj čuo o djelima svog glavnog upravitelja, pozvao je tog nezahvalnog i nemilosrdnog
čovjeka pred sebe i rekao: 'Kakav si ti zao i nemilosrdan upravitelj. Kad si tražio milost, badava sam ti oprostio cijeli dug.
Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svojem bližnjemu upravitelju kako sam se i ja tebi smilovao?' A onda je kralj, koji je bio
jako ljut, predade ovog nezahvalnog glavnog upravitelja tamničarima da ga drže dok ne plati sve svoje dugove. Tako će i
Otac moj nebeski pokazati više milosti onima koji badava oproste svojim bližnjima. Kako možete doći k Bogu tražeći
oprosta za svoje nedostatke, ako imate naviku kažnjavati svoju braću za te iste ljudske slabosti? Kažem vam svima:
Badava ste primili ono što ima vrijednost u kraljevstvu: stoga trebate badava dati svojim bližnjima na zemlji." 159:1.6 Isus
je ovim riječima poučavao o opasnostima i ilustrirao nepoštenosti čovjekove osobne osude njegovih bližnjih. Disciplina se
mora održavati, pravda mora biti primjenjena, ali u svim tim stvarima treba prevladati mudrost bratstva. Isus je poverio
zakonodavnu i sudsku vlast skupini, a ne pojedincu. Čak i ovo prenošenje vlasti na skupinu ne smije biti korišteno kao
predmet osobnog autoriteta. Uvijek postoji opasnost da presuda pojedinca bude iskrivljena predrasudama ili izobličena
strastima. Presuda skupine ima veću vjerojatnost za uklanjanje opasnosti i eliminiranje nepoštenja osobnih predrasuda.
Isus je uvijek nastojao umanjiti elemente nepoštenja, odmazde i osvete. 159:1.7 [Upotreba izraza sedamdeset i sedam
kao ilustracije milosti i strpljivosti je izvedena iz Starog Zavjeta i odnosi se na Lamekovo likovanje zbog metalnog oružja

~ 419 ~
njegova sina Tubal-Kajina koji je, uspoređujući ova nadmoćna oružja s oružjima svojih neprijatelja, uzviknuo: "Ako je
Kajin, bez oružja u ruci, biti osvećen sedam puta, onda ću ja biti osvećen sedamdeset i sedam puta."]

2. ČUDNOVATI PROPOVJEDNIK

159:2.1 Isus je otišao u Gamalu u posjet Ivanu i svima koji su s njim radili na tom mjestu. Te večeri, nakon sjednice s
pitanjima i odgovorima, Ivan je rekao Isusu: "Učitelju, jučer sam bio u Aštarotu i vidjeo jednog čovjeka koji je učio u tvoje
ime, čak tvrdeći kako izgoni zle duhove. Ali ovaj nikad nije bio s nama niti nas je ikada slijedio; zato sam mu zabranio da
tako poučava." Nato je Isus odgovorio: "Nemoj mu zabraniti. Zar ne vidiš da se ovo evanđelje treba propovijedati po
cijelom svijetu? Kako možeš očekivati da će svi koji vjeruju u evanđelje slijediti tvoju upravu? Raduj se da se naše učenje
već počelo manifestirati izvan granica našeg osobnog utjecaja. Zar ne vidiš, Ivane, da oni koji tvrde da čine velika djela u
moje ime na kraju moraju prići našem cilju? Oni sigurno neće brzopleto govoriti zlo o meni. Sine moj, u svim ovim
pitanjima najbolje se sjetiti da tko nije protiv nas, taj je za nas. U budućim generacijama, mnogi će manje dostojni činiti
mnoga čudna djela u moje ime, ali ja im to neću zabraniti. Ja vam kažem, čak i ako se daje šalica hladne vode žednoj
duši, Očevi će glasnici zabilježiti takvu službu ljubavi." 159:2.2 Ova je uputa uveliko zbunila Ivana. Da nije čuo kako Učitelj
govori, "Tko nije sa mnom, taj je protiv mene"? On nije shvatio da je Isus ovom prilikom govorio o čovjekovom osobnom
odnosu prema duhovnim učenjima kraljevstva, dok je u drugom slučaju referenca bila učinjena na spoljašnje i
dalekosežne društvene odnose među vjernicima u pitanju administrativne kontrole i zakonodavnih odluka skupine vjernika
nad poslovima drugih skupina koje trebaju ući u nadolazeće svjetsko bratstvo. 159:2.3 No, Ivan se često prisjećao ovog
iskustva u svojim kasnijim radova u korist kraljevstva. Ipak, apostoli su mnogo puta bili uvrijeđeni riječima onih koji su se
odvažili učiti u ime Učitelja. Za njih se uvijek činilo neprikladnim da se oni koji nikada nisu sjedili pored Isusovih nogu
usude učiti u njegovo ime. 159:2.4 Ovaj čovjek kojem Ivan zabranio učiti i raditi u Isusovo ime nije poštovao apostolovu
zabranu. On je nastavio sa svojim radom i okupio veću skupinu vjernika u Kanati prije odlaska u Mezopotamiju. Ovaj je
čovjek,Aden, povjerovao u Isusa po svječanstvu suludog čovjeka kojega je Isus izliječio u blizini Kerese, koji je bio tako
doboko uvjeren da su tobožnji zli duhovi koje je Učitelj istjerao iz njega ušli u krdo svinja, da ih je otjerao preko litice u
njihovu propast.

~ 420 ~
 3. POUKA UČITELJIMA I VJERNICIMA

159:3.1 U Edreji, gdje su radili Tomo i njegovi suradnici, Isus je proveo jedan dan i jednu noć, a tijekom večernje rasprave
izrekao je načela koja trebaju voditi one koji propovijedaju istinu, i aktivirati sve koji poučavaju evanđelje kraljevstva.
Sažeto i prevedeno na suvremeni jezik, Isus je učio: 159:3.2 Uvijek poštujte čovjekovu ličnost. Nikada ne promičite
pravedne programe silom; duhovne se pobjede mogu izvojevati samo duhovnom snagom. Ova se opomena protiv
upošljavanja materijalnih utjecaja odnosila na psihičku kao i na fizičku snagu. Nemojte koristiti nadmoćne argumente i
mentalnu superiornost kako bi primorali muškarce i žene u kraljevstvo. Čovjekov um ne smije biti slomljen silom logike ili
nadjačan mudrom rječitosti. Dok se emocije kao faktor u ljudskim odlukama ne mogu u potpunosti eliminirati, oni koji žele
unaprijedi pokret kraljevstva ne trebaju izravno apelirati na emocije u svojim učenjima. Uputite svoj apel izravno
božanskom duhu koji prebiva u ljudskom umu. Ne apelirajte na strah, sažaljenje ili puku sentimentalnost. U obraćanju
ljudima, bidite pošteni; prakticirajte samokontrolu i pokažite prikladno uzdržavanje; imajte prikladno poštovanje prema
ličnosti svojih učenika. Sjetite se da sam rekao: "Evo, stojim na vratima i kucam, pa ako tko otvori, ja ću ući." 159:3.3 U
uvođenju ljudi u kraljevstvo, nemojte uniziti ili uništiti njihovo samopoštovanje. Dok prekomjerno samopoštovanje može
uništiti prikladnu poniznost i voditi k ponosu, umišljenosti i oholosti, gubitak samopoštovanja često rezultira paralizom
volje. Ovo evanđelje ima za svrhu vratiti samopoštovanje onima koji su ga izgubili i ograničiti samopoštovanje onih koji ga
imaju. Pazite da ne učinite grešku osuđujući samo pogreške u životima svojih učenika; sjetite se također izdašno pohvaliti
ono što je vrijedno hvale u njihovim životima. Ne zaboravite da se neću zaustaviti dok ne vratim samopoštovanje onima
koji su ga izgubili i koji ga stvarno žele povratiti. 159:3.4 Pazite da ne povrijedite samopoštovanje plašljivih i bojažljivih
duša. Ne služite se sarkazmom na račun moje prostoumne braće. Ne budite cinični prema mojoj uplašenoj djeci.
Besposlenost uništava samopoštovanje; dakle, uvijek upozorite svoju braću da se drže svojih izabranih zanimanja i da
ulože svaki napor kako bi osigurali posao onima koji se nađu bez zaposlenja. 159:3.5 Ne služite se nedostojnom taktikom
straha u nastojanju da uvedete muškarce i žene u kraljevstvo. Otac koji voli svoju djecu ne pribjegava taktici straha da ih
navede na poslušnost njegovim zahtjevima. 159:3.6 Jednom će sinovi kraljevstva shvatiti da snažni osjećaji emocija nisu
jednaki smjernicama božanskog duha. Snažan i neobičan nagon da nešto učinite ili da odete na neko mjesto ne mora
nužno značiti da takvi impulsi predstavljaju vodstva unutarnjeg duha. 159:3.7 Upozorite sve vjernike na periferni sukob
koji čeka sve one koji prelaze iz života kojim se živi u tijelu u viši život kojim se živi u duhu. Oni koji u potpunosti žive u
jednoj ili drugoj domeni imaju malo sukoba ili zbunjenosti, ali čovjek mora računati na doživljaj veće ili manje nesigurnosti
u vrijeme prijelaza između jedne razine života u drugu. Ulaskom u kraljevstvo ne možete izbjeći svoje odgovornosti ili

~ 421 ~
pobjeći od svojih obveza, ali zapamtite: Jaram evanđelja je lak, a teret istine prijatan. 159:3.8 Svijet je pun duša koje
umiru od gladi u samoj prisutnosti kruha života; ljudi umiru u potrazi za samim Bogom koji živi u njima. Ljudi traže blaga
kraljevstva željnih srca i umornih nogu, dok se nalaze nadohvat žive vjere. Vjera je religiji što su jedra brodu; ona je
dodatna snaga, a ne dodatni teret življenja. Postoji samo jedna borba za one koji uđu u kraljevstvo, a to je boj u dobroj
borbi vjere. Vjernik ima samo jednu bitku, a to je protiv sumnje - nevjere. 159:3.9 Propovijedajući evanđelje kraljevstva,
jednostavno učite prijateljstvo s Bogom. A to će se zajedništvo podjednako svidjeti muškarcima i ženama, kako će i jedni i
drugi pronaći ono što istinski zadovoljava njihove osobne težnje i ideale. Recite mojoj djeci da nisam samo nježan prema
njihovim osjećajima i strpljiv prema njihovim slabostima, nego da sam također okrutan prema grijehu i netrpeljiv prema
nepravdi. Ja sam doista krotak i ponizan pred svojim Ocem, ali sam jednako i nemilosrdno neumoljiv u slučaju namjerne
zlonamjernosti i grešne pobune protiv volje Oca mojega koji je na nebesima. 159:3.10 Ne prikazujte svoga učitelja kao
čovjeka boli. Buduće generacije će znati sjaj naše radosti, vedrinu naše dobre volje i nadahnuće našeg humora. Mi
proglašavamo poruku radosne vijesti koja je zarazna u svojoj moći preobrazbe. Naša je vjera prepuna novog života i
novih značenja. Oni koji prihvate ova učenja puni su radosti i u njihovim srcima ova radost traje dovijeka. Oni koji su
sigurni u Boga uvijek doživljavaju povećanje radosti. 159:3.11 Naučite sve vjernike da se izbjegavaju oslanjati na
nesigurne rekvizite lažnog suosjećanja. Ne možete razviti snažan karakter pretjeranim odavanjem samosažaljenju;
iskreno nastojte izbjeći obmanjujućem utjecaju pukog suosjećanja u bijedi. Pokažite odobravanje hrabrima i odvažnima,
dok uskraćujete pretjerano sažaljenje kukavičkim dušama koje se samo malodušno suočavaju s kušnjama života. Ne
nudite utjehu unima koji posustaju pred svojim nevoljama bez borbe. Ne budite suosjećni prema svojim bližnjima samo da
bi oni zauzvrat bili suosjećajni s vama. 159:3.12 Kada moja djeca postanu svjesna vlastitog uvjerenja u božansku
prisutnost, ta će im vjera proširiti um, oplemeniti dušu, osnažiti ličnost, povećati sreću, produbiti percepciju duha i povećati
moć davanja i primanja ljubavi. 159:3.13 Naučite sve vjernike da oni koji ulaze u kraljevstvo na taj način ne postaju imuni
na nezgode vremena ili redovite katastrofe prirode. Vjerovanje u evanđelje ne spriječava nevolje, ali ono osigurava da
budete bez straha kad vas stađe nevolja. Ako se usudite vjerovati u mene i od srca nastavite ići za mnom, tako ćete
sasvim sigurno kročiti na put koji vodi problemima. Ne obećavam da ću vas izbaviti iz voda nedaća, ali vam obećavam da
ću ići s vama kroz sve njih. 159:3.14 Isus je još mnogo toga rekao ovoj skupini vjernika prije nego što će poći na počinak.
Svi koji su čuli ove riječi, čuvali su ih u svojim srcima i često ih ponavljali radi pouke apostola i sljedbenika koji tu nisu bili
prisutni.

~ 422 ~
 4. RAZGOVOR S NATANIJEM

159:4.1 Isus je onda otišao u Abilu, gdje je Natanije radio sa svojim suradnicima. Nataniju su jako mučile određene
Isusove izjave koje su na prvi pogled dovodile u pitanje autoritet priznatih hebrejskih spisa. U skladu s tim Natanije je ove
noći, nakon uobičajenog razdoblja pitanja i odgovora, poveo Isusa u stranu i pitao: "Učitelju, možeš li mi s povjerenjem
reći istinu o Svetom pismu? Primijetio sam da nas poučavaš samo jednom dijelu svetih spisa - po meni onom najboljem - i
odatle izvodim zaključak da odbacuješ učenja rabina koji predstavljaju riječi Božje kao zakon, jer si bio s Bogom na nebu
čak i prije vremena Abrahama i Mojsija. Što je istina o Pismu?" Kad je Isus čuo pitanje svog zbunjenog apostola,
odgovorio je: 159:4.2 "Natanije, pravilno si prosudio; ja ne promatram Pismo onako kako ga promatraju rabini. Ja ću
razgovarati s tobom o ovom pitanju pod uvjetom da o tome ne govoriš svojoj braći koja još uvijek nisu spremna primiti ovo
učenje. Riječi Mojsijeva zakona i učenja Pisma nisu postojala prije Abrahamova doba. Sveto pismo je tek u novije vrijeme
sabrano u učenja koja danas imamo. Dok ona sadrže najbolje i najnaprednije misli i žudnje židovskog naroda, također
sadrže i mnogo toga što ne pruža adekvatnu sliku o karakteru i učenjima Oca na nebu; zato moram birati između boljih
učenja te istine koja možemo uvrstiti u evanđelje kraljevstva. 159:4.3 "Ovi su spisi djelo ljudi od kojih su neki bili sveti, a
drugi ne tako sveti. Učenja ovih knjiga predstavljaju stavove i stupanj prosvjetljenja vremena njihova pisanja.Kao
otkrivenje istine, skorija učenja su pouzdanija od onih starijih. Pismo je nesavršeno i ima posve ljudsko porijeklo, ali ono
čini najbolju zbirku religiozne mudrosti i duhovne istine koja danas postoji u svijetu. 159:4.4 "Mnoge od tih knjiga nisu
napisale osobe čija imena nose, ali to ni na koji način ne umanjuje vrijednost istine koju u sebi sadrže. Ako priča o Joni
nije činjenica, čak i ako Jona nikad nije živio, duboka istina ove pripovijesti, Božja ljubav prema Ninivi i tzvpaganima, neće
biti ništa manje dragocjena u očima svih onih koji vole svoje bližnje. Pismo je sveto jer predstavlja misli i djela ljudi koji su
tragali za Bogom i koji su u tim spisima ostavili evidencije svojih najviših pojmova pravednosti, istine i svetosti. Pismo
sadrži mnogo toga što je istina, jako mnogo, ali s obzirom na vaša današnja učenja, znaš da ti spisi sadrže i mnogo toga
što je lažna predstava Oca na nebu, Boga ljubavi kojeg sam došao obznaniti svim svjetovima. 159:4.5 "Natanije, nikad ne
dopusti ni na trenutak da povjeruješ u zabilješke iz Pisma koje kazuju da je Bog ljubavi naredio vašim ocima da idu
ratovati i ubijati svoje neprijatelje - muškarce, žene i djecu. Takvi su podaci riječi ljudi i to ne naročito svetih ljudi, i nisu
riječ Božja. Pismo je uvijek odražavalo i uvijek će odražavati intelektualni, moralni i duhovni status svojih pisaca. Zar nisi
primijetio kako pojmovi Jahve rastu u ljepoti i slavi dok se proroci smjenjuju od Samuela do Izaije? I ne zaboravi da je
Pismo napisano da posluži religioznoj pouci i duhovnom vodstvu. Ono nije djelo povjesničara ili filozofa. 159:4.6
"Najžalosnija od svega nije samo ova pogrešna ideja o apsolutnom savršenstvu Pisma i nepogrešivosti njihovih učenja,

~ 423 ~
nego zbunjujuće i pogrešno tumačenje ovih svetih zapisa od strane pismoznanaca i farizeja u Jeruzalemu, koji su robovi
tradicije. Oni koriste doktrinu nadahnuća Pisma i svoja pogrešna tumačenja ovih učenja u odlučnom nastojanju da se
odupru ovim skorijim učenjima evanđelja kraljevstva. Natanije, nikad ne zaboravi, Otac ne oganičava otkrivenje istine na
bilo koju pojedinačnu generaciju ili na bilo koji pojedinačni narod. Mnogi iskreni tražitelji istine su bili i nastavljaju biti
zbunjeni i obeshrabreni ovim doktrinama o savršenstvu Pisma. 159:4.7 "Autoritet istine je sam duh koji prebiva u njezinim
živim ispoljenjima, a ne mrtve riječi slabo prosvijetljenih i navodno nadahnutih ljudi iz neke prošle generacije. A čak i ako
su ti sveti ljudi iz starine živjeli nadahnute živote koji su bili ispunjeni duhom, ne znači da su i njihove riječi bile jednako
duhovno nadahnute. Mi ne bilježimo učenja ovog evanđelja kraljevstva da moji sljedbenici, nakon što odem, ne bi bili
podijeljeni među sobom u raznorazne skupine usljed različitosti njihovih interpretacija mojih učenja. Ovoj je generaciji
najbolje da živi ove istine i da izbjegava njihovo zapisivanje. 159:4.8 "Pazi što ti kazujem, Natanije, ništa što ljudska
priroda dotakne ne može biti smatrano nepogrešivim. Božanska istina doista može sjati kroz ljudski um, ali uvijek s
relativnom čistotom i djelomičnim božanstvom. Stvorenje može težiti nepogrešivosti, ali nju samo Stvoritelji posjeduju.
159:4.9 "Ali najveća pogreška učenja o Pismu je doktrina da se tu radi o zapečaćenoj knjizi misterije i mudrosti, te da se
samo mudraci ove nacije mogu usuditi ponuditi njihovo tumačenje. Otkrivenja božanske istine mogu biti zapečećena
samo ljudskim neznanjem, predrasudama i uskogrudnim nedostatkom tolerancije. Svjetlost Pisma jedino može biti
pomućena od predrasuda i potamnjela od sujevjerja. Lažno ustručavanje pred svetosti stoji na putu djelovanju zdravog
razuma koji je zaštitnik religije. Strah od autoriteta svetih zapisa iz prošlosti učinkovito sprječava poštene duše današnjice
da prihvate novo svjetlo evanđelja, svjetlo koje su oni isti ljudi koji su poznavali Boga u prošlim generacijama tako silno
željeli vidjeti. 159:4.10 "No, najtužnija od svega je činjenica da neki koji zagovaraju svetost ovog tradicionalizma ustvari
znaju ovu istinu. Oni imaju više ili manje puno razumijevanje ovih ograničenja Pisma, ali to su intelektualno nepoštene
moralne kukavice. Oni znaju istinu u vezi svetih spisa, ali više vole sakriti ove uznemirujuće činjenice od naroda. I tako
izopačuju i iskrivljuju Pismo da ga pretvaraju u priručnik za robovanje detaljima svakodnevnog života i zakonik u
neduhovnim pitanjima, umjesto da se pozovu na njega kao spremište moralne mudrosti, vjerskog nadahnuća i duhovnog
nauku ljudi koji su poznavali Boga u prošlim generacijama." 159:4.11 Natanije je bio prosvijetljen i šokiran Učiteljevim
riječima. On je dugo razmišljao o ovom razgovoru u dubini svoje duše, ali o tome nikomu nije govorio sve do Isusova
uzašašća; a čak i tada se bojao prenijeti cijeli sadržaj Učiteljeve upute.

~ 424 ~
 5. POZITIVNA PRIRODA ISUSOVE RELIGIJE

159:5.1 U Filadelfiji, gdje je Jakov radio, Isus je poučio sljedbenike o pozitivnoj prirodi evanđelja kraljevstva. Kada je, u
toku ovog obraćanja pomenuo da su neki dijelovi Pisma sadržavali više istine od drugih i nakon što je upozorio svoje
slušatelje da hrane dušu najboljom duhovnom hranom, Jakov je prekinuo Učitelja pitanjem: "Hoćeš li biti tako dobar,
Učitelju, da nam sugeriraš kako ćemo odabrati najbolje odlomke Pisma za našu osobnu pouku?" A Isus je odgovori: "Da,
Jakove, kad budete čitali Pismo tražite odlomke vječne istine i božanske ljepote, kao što su: 159:5.2 "Stvori u meni čisto
srce, o Gospodine. 159:5.3 "Gospodin je pastir moj; ni u čem ne oskudijevam. 159:5.4 "Ljubi svoga bližnjega kao samoga
sebe. 159:5.5 "Jer ja, Gospodin Bog tvoj, krijepim desnicu tvoju i kažem ti, ne boj se; ja ti pomažem. 159:5.6 "Neće se
više narodi učiti ratovanju." 159:5.7 Ovo je ilustracija načina na koji je Isus, iz dana u dan, usvajao najbolji dio židovskih
spisa za pouku svojih sljedbenika i za uključivanje u učenja novog evanđelja kraljevstva. Druge religije sugeriraju ideju
Božje blizine čovjeku, ali Isus predlaže ideju Božje brige o čovjeku koja je nalik ljubavi oca za dobrobit njegove nejake
djece, a onda tu ideju čini kamenom temeljcem svoje religije. I tako nauk o Božjem očinstvu povlači prakticiranje doktrine
o bratstvu ljudi. Štovanje Boga i služenje čovjeku postaju sveukupnost i sadržaj njegove religije. 159:5.8 Isus je uzeo ono
najbolje od židovske religije i preveo ta učenja u dostojne okvire novih učenja evanđelja kraljevstva.Isus je uveo duh
pozitivnog djelovanja u pasivne doktrine židovske religije. Na mjesto negativnog povinovanja ceremonijalnim zahtjevima,
Isus je postavio pozitivno prakticiranje onoga što je njegova nova religija tražila od onih koji su je prihvatili. Isusova religija
se ne sastoji samo u vjerovanju u ono što evanđelje traži, već i u istinskom prakticiranju istoga. On nije učio da se suština
njegove religije sastoji u društvenoj službi, nego da je društvena služba jedan od neminovnih posljedica posjedovanja
duha istinske religije. 159:5.9 Isus nije oklijevao prisvojiti bolju polovicu Pisma, dok je istovremeno odbacio onu manje
dobru. Veliki poticaj čovjeku da "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe," Isus je uzeo iz Pisma gdje stoji: "Ne osvećuj se
prema sinovima svoga naroda, već ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." Isus je prisvojio pozitivni dio ovog odlomka iz
Pisma, odbacujući negativni. On se čak protivio negativnoj ili čisto pasivnoj ideji nenasilja. Rekao je: "Kad te neprijatelj
udari po jednom obrazu, nemoj stajati nijemo i pasivno, već mu u pozitivnom stavu okreni i drugi; to znači aktivno učiniti
sve što je u tvojoj moći da odvratiš svoga brata od njegovih zlih puteva i da ga povedeš u bolje načine pravednog
življenja." Isus je zahtijevao od svojih sljedbenika da pokažu pozitivnu i poduzetnu reakciju na svaku životnu situaciju.
Okretanje drugog obraza ili nešto drugo što taj čin može predstavljati, zahtijeva inicijativu, kao i snažan, aktivan i hrabar
izraz vjernikove ličnosti. 159:5.10 Isus nije zagovarao negativnu pokoru poniženjima od onih koji namjerno žele
maltretirati praktikante ideje neopiranja zlu, nego je tražio da njegovi sljedbenici budu mudri i smotreni u pozitivnoj

~ 425 ~
upotrebi dobra u reagiranju naspram zla do samog kraja kako bi učinkovito prevladali zlo dobrotom. Ne zaboravite da je
istinska dobrota uvijek mora snažnija od najgoreg zla. Učitelj je učio pozitivno mjerilo ispravnosti: "Ako tko želi biti moj
učenik, neka se odreče samoga sebe i neka iz dana u dan snosi punu mjeru svojih odgovornosti da me slijedi." On je tako
i živio, "baveći se činjenjem dobra." A ovaj aspekt evanđelja dobro ilustriraju mnoge prispodobe koje je u kasnijim
godinama rekao svojim sljedbenicima. On nikada nije potaknuo svoje sljedbenike da strpljivo podnose svoje obveze, već
da žive energično i entuzijastično do pune mjere svojih ljudskih odgovornosti i božanskih privilegija u kraljevstvu Božjem.
159:5.11 Kad je Isus uputio svoje apostole kad im netko nepravedno oduzme kaput, da mu daju još jedan, to se nije toliko
odnosilo na doslovni drugi kaput koliko na ideju da čovjek treba učiniti nešto pozitivno da spasi zločinca umjesto starog
poziva na osvetu - "oko za oko" i tako dalje. Isus je prezirao ideju odmazde kao i pasivnog podnošenja nepravde. Ovom ih
je prigodom poučio o tri načina na koja se čovjek može nositi sa zlom i oduprijeti zlu: 159:5.12 1. Vraćanje zla za zlo -
pozitivan ali nepravedan način. 159:5.13 2. Podnošenje zla bez prigovora i bez otpora - čisto negativna metoda. 159:5.14
3. Vraćanje dobra za zlo, dokazivanje snage volje kako bi se ovladalo situacijom, prevladavanje zla dobrim - pozitivna i
pravedna metoda. 159:5.15 Jedan od apostola je jednom pitao: "Učitelju, što mi je činiti ako me stranac prisili nositi
njegov ruksak jednu milju?" Isus je odgovorio: "Nemoj sjediti i uzdisati od olakšanja dok u sebi grdiš stranca. Pravednost
ne dolazi od takvih pasivnih stavova. Ako ne možeš smisliti ništa djelotvorno i pozitivno, možeš barem ponijeti njegov
ruksak dvije milje. To će definitivno biti izazov nepravednom i bezbožnom strancu." 159:5.16 Židovi su čuli o Boga koji
oprašta grešnicima koji se kaju i pokušava zaboraviti njihova nedjela, ali do Isusova dolaska nitko nije čuo o Boga koji ide
u potragu za izgubljenom ovcom, koji preuzima inicijativu u potrazi za grešnicima, i koji se raduje kad ih vrati u kuću
Očevu. Taj pozitivni ton Isusove religije obuhvaća čak i njegove molitve. On pretvara negativno zlatno pravilo u pozitivni
poziv na poštenje među ljudima. 159:5.17 U cijelom svom nauku Isus je uvijek izbjegavao dopustiti detaljima da mu
odvrate pozornost. Izbjegavao je upotrebu kitnjastog jezika, pukih pjesničkih slika i igre riječi. Imao je običaj izraziti duboki
smisao malim riječima. Isus je radi ilustracije preokrenuo ondašnje značenje mnogih pojmova kao što su sol, kvasac,
ribolov i djeca. Učinkovito je koristio antitezu, kao u usporedbi nečeg malog s nečim beskonačnim, i tako dalje. Koristio je
snažne slike, kao u izreci da "slijepac vodi slijepca." No, najveća snaga koja se može naći u njegovim tipičim učenjima je
njihova prirodnost. Isus je prilagodio filozofiju nebeske religije spuštajući je na zemlju. Oslikao je osnovne potrebe duše
koristeći se novim uvidom i novim darivanjem ljubavi.

~ 426 ~
 6. POVRATAK U MAGADAN

159:6.1 Četiri tjedna koja su proveli na poslanju u Dekapolisu su bila prilično uspješna. Stotine duša su primljene u
kraljevstvo, a apostoli i evanđelisti su imali vrijedno iskustvo u obavljanju svojih poslova bez inspiracije i bez Isusove
neposredne i osobne prisutnosti. 159:6.2 U petak, 16. rujna, cijeli se zbor radnika po dogovoru okupio u Madaganskom
parku. U subotu je održano vijeće više od stotinu vjernika na kojem su u potpunosti razmatrani planovi za buduće
proširenje radova kraljevstva. Davidovi poslanici su bili prisutni i napravili su izvješće o dobrobiti vjernika širom Judeje,
Samarije,Galileje i susjednih oblasti. 159:6.3 Tek je mali broj Isusovih sljedbenika u to vrijeme u potpunosti cijenio
vrijednost službe glasničkog zbora. Glasnici ne samo što su održavali vezu između vjernika širom Palestine, kao i njihov
kontakt s Isusom i apostolima, nego su tijekom ovog mračnog razdoblja radili na prikupljanju sredstava za izdržavanje
Isusa i njegovih suradnika kao i za podršku obitelji dvanaestorice apostola i jednakog broja evanđelista. 159:6.4 Otprilike
u to vrijeme Abner je preselio svoju bazu operacija iz Hebrona u Betlehem, a ovaj potonji je postao sjedište Davidovih
glasnika u Judeji. David je održavao glasničku službu između Jeruzalema i Betsaide gdje su se glasnici smjenjivali
prenoseći poruke preko noći. Ti su glasnici napuštali Jeruzalem svake večeri, smjenjivali se u Sikaru i Skitopolu i dolazili u
Betsaidu sutradan ujutro otprilike u vrijeme doručka. 159:6.5 Isus i njegovi suradnici su se sada spremili za tjedan odmora
prije pripreme za početak posljednje epohe njihova rada u korist kraljevstva. Ovo je bio njihov posljednji predah, kako se
misija Perejom pretvorila u kampanju propovijedanja i poučavanja koja je trajala do odlaska u Jeruzalem i stupanja na
snagu završnih epizoda Isusova zemaljskog života.

POGLAVLJE 160: RODAN IZ ALEKSANDRIJE

160:0.1 U NEDJELJU ujutro18. rujna, Andrija je objavio da predstojećeg tjedna nisu planirali nikakve aktivnosti. Svi su
apostoli, osim Natanija i Tome, otišli u posjet svojim obiteljima ili prijateljima. Isus je taj tjedan uživao u razdoblju gotovo
potpunog odmora, dok su Natanije i Tomo bili zauzeti raspravama s jednim grčkim filozofom iz Aleksandrije po imenu
Rodan. Ovaj je Grk nedavno postao Isusov sljedbenik kroz učenja jednog od Abnerovih suradnika koji je vodio misiju u
Aleksandriji. Rodan je trenutno bio ozbiljno zaokupljen nastojanjem da uskladi svoju životnu filozofiju s Isusovim novim
religioznim učenjima i on je došao u Magadan u nadi da će s Učiteljem raspraviti ove probleme. Također je želio iz prve
ruke osigurati autoritativnu verziju evanđelja od bilo Isusa ili jednog od apostola. Iako je Gospodin odbio ući u raspravu s
Rodanom, ljubazno mu se obratio i odmah odredio da Natanije i Tomo saslušaju sve što je ovaj imao reći i da mu
zauzvrat kažu o evanđelju.

~ 427 ~
 1. RODANOVA GRČKA FILOZOFIJA

160:1.1 Rano u ponedjeljak ujutro, Rodan je započeo prvo od deset obraćanja Nataniji, Tomi i grupi od nekih dvadesetak
vjernika koji su se slučajno našli u Magadanu. Ti su razgovori, sažeti, povezani i izraženi suvremenim jezikom, sadržavali
sljedeće ideje za razmatranje: 160:1.2 Ljudski život se sastoji od tri glavna podstreka - poriva, žudnji i primama. Čovjek
može izgraditi snažan karakter, dominantnu ličnost, samo ako prevede prirodni nagon života u društveno umijeće
življenja, ako pretvori želje sadašnjice u te više čežnje koje su trajno ostvarive i ako u isto vrijeme prenese svakodnevne
primame egzistencije iz općeprihvaćenih i duboko uvriježenih ideja u ta viša područja neistraženih ideja i neotkrivenih
ideala. 160:1.3 Što je složenija civilizacija, to je teže ovladati umijećem življenja. Što su brže promjene u društvenoj
praksi, složeniji postaje rad na izgradnji karaktera. Kako bi se osigurao napredak, čovječanstvo mora iznova ovladati
umijećem življenja svakih deset generacija. A ako čovjek postane tako dovitljiv da još više doprinese složenosti društva,
bit će potrebno ovladati umijećem življenja u još kraćem vremenu, možda u svakoj pojedinoj generaciji. Ako evolucija
umijeća življenja ne uspije održati korak s vještinom egzistencije, čovječanstvo će se ubrzo vratiti prostim porivima
življenja - zadovoljenju želja sadašnjice. Čovječanstvo će tako ostati nezrelo; društvo neće uspjeti odrasti u punu zrelost.
160:1.4 Društvena zrelost odgovara stupnju čovjekove spremnosti da se odrekne zadovoljenja posve prolaznih i
trenutačnih želja i da se posveti uzvišenijim čežnjama čije ostvarenje donosi obilnija zadovoljstva progresivnog napretka
prema trajnim ciljevima. Ali istinsko obilježje društvene zrelosti je spremnost naroda da se odrekne prava na miran i
udoban život pod pokrićem lagodnih normi i duboko uvriježenih vjerovanja i konvencija, u ime uznemirujuće i zamorne
primame traganja za neistraženim mogućnostima postizanja neotkrivenih ciljeva idealističkih duhovnih stvarnosti. 160:1.5
Životinje plemenito reagiraju na životni nagon, ali samo čovjek može postići umijeće življenja, iako većina ljudi doživi
samo životinjski poriv življenja. Životinje poznaju samo ovaj slijepi i instinktivni nagon; čovjek je u stanju nadvladati taj
poriv prema prirodnom djelovanju. Čovjek može izabrati da živi na višoj ravnini inteligentnog umijeća, čak i nebeske
radosti i duhovne ekstaze. Životinje ne pitaju koja je svrha života; one tako ne brinu, niti počine samoubojstvo.
Samoubojstvo među ljudima svjedoči da su se ljudska bića izdigla iz čisto životinjskog stupnja egzistencije, te dalje da
istraživački napori takvih ljudi nisu uspjeli dostići umjetničke razine smrtnog iskustva.Životinje ne znaju smisao života;
čovjek ne samo da posjeduje kapacitet za opažanje vrijednosti i shvaćanje značenja, on je svjestan značenja značenja -
on je svjestan vlastitog uvida. 160:1.6 Kad se ljudi usude odreći života prirodne žudnje u ime pustolovne umjetnosti i
neizvjesne logike, oni trebaju očekivati da će postati žrtve emocionalnih rizika - sukoba, nezadovoljstava i nesigurnosti -
barem dok ne postignu neki stupanj intelektualne i emocionalne zrelosti.Obeshrabrenost, zabrinutost i lijenost su čvrsti

~ 428 ~
dokaz moralne nezrelosti. Ljudsko društvo je suočeno s dva problema: postizanjem zrelosti pojedinca i postizanjem
zrelosti rase. Zrelo ljudsko biće brzo počinje promatrati sve ostale smrtnike s osjećajima nježnosti i emocijama tolerancije.
Zreli ljudi promatraju nezreo narod s ljubavi i obzirom roditelja prema djeci. 160:1.7 Uspješno življenje nije ništa drugo
nego umijeće ovladavanja pouzdanim vještinama rješavanja svakodnevnih problema. Prvi korak u rješavanju bilo kojeg
problema je lociranje poteškoće, izoliranje problema i iskreno priznanje njegove prirode i težine. Velika pogreška je to što
mi odbijemo prepoznati životne probleme koji pobude naše duboke strahove. Isto tako, ako priznanje poteškoća
podrazumijeva odricanje naše dugo njegovane umišljenosti, priznanje zavisti i odbacivanje duboko ukorijenjenih
predrasuda, prosječna osoba se više voli držati starih iluzija sigurnosti i dugo njegovanih lažnih osjećaja sigurnosti.Samo
je hrabra osoba spremna iskreno priznati i bez straha se suočiti s otkrićima iskrenog i logičnog uma. 160:1.8 Mudro i
učinkovito rješenje svih problema zahtijeva um koji ne pati od predrasuda, strasti i svih drugih posve osobnih pristranosti
koje ometaju nepristranu procjenu istinskih činitelja koji ulaze u sklop tog problema. Rješenje životnih problema zahtijeva
hrabrost i iskrenost. Samo poštena i hrabra osoba može hrabro ići zamršenim i zbunjujućim labirintom življenja, za
logikom neustrašivog uma. A to oslobođenje uma i duše se ne može izvesti bez pokretačke snage snažnog i inteligentnog
entuzijazma koji graniči s religioznom gorljivosti. Samo primama visokog ideala može navesti čovjeka u potragu za ciljem
koji je opsjednut teškim materijalnim problemima i mnogostrukim intelektualnim opasnostima. 160:1.9 Iako ste učinkovito
opremljeni za susret s teškim životnim situacijama, teško da možete očekivati uspjeh osim ako imate tu mudrost uma i
šarm ličnosti koji će vam omogućiti da osigurate srdačnu podršku i suradnju svojih bližnjih. Ne možete se nadati velikoj
mjeri uspjeha u bilo svjetovnom ili religioznom radu ako ne budete znali pridobiti svoje bližnje, prevladati nad ljudima.
Jednostavno morate imati takt i toleranciju. 160:1.10 Ali najbolju metodu za rješavanje problema naučio sam od Isusa,
vašeg Učitelja. Govorim o onome što on tako dosljedno prakticira i čemu vas je tako odano učio, osami meditacije i
obožavanja. U tom Isusovom običaju čestog traženja osame i duhovnog zajedništva s nebeskim Ocem vidim tehniku za
skupljanje snage i mudrosti ne samo za obične sukobe življenja, već i za upijanje energije za rješavanje većih problema
moralne i duhovne prirode. No, čak ni ispravne metode rješavanja problema ne mogu nadoknaditi usađene nedostatke
ličnosti ili iskupiti čovjeka koji nema gladi i žeđi za istinskom ispravnosti. 160:1.11 Duboko sam impresioniran Isusovim
običajem traženja osame u ovim razdobljima tihe i samotne procjene životnih problema; potrage za novim zalihama
mudrosti i energije za mnogobrojne zahtjeve društvene službe; revitaliziranja i produbljenja vrhovnog smisla življenja
iskrenim podvrgavanjem ukupne ličnosti svijesti kontakta s božanskim; posegom za novim i boljim metodama
prilagođavanja mijenjajućim situacijama svakodnevne egzistencije; sprovedbi tih vitalnih rekonstrukcija i prilagodbi
osobnih stavova koji su tako bitni za dublji uvid u sve što je vrijedno i stvarno; i sve to težeći slavi Boga - dok iskreno

~ 429 ~
ponavlja omiljenu molitvu vašeg Učitelja: "Ne moja volja, nego tvoja neka bude." 160:1.12 Ovaj običaj obožavanja, kako
ga prakticira vaš Učitelj, donosi tu opuštenost koja obnavlja um; to prosvjetljenje koje inspirira dušu; tu hrabrost koja
navodi čovjeka da se hrabo suoči sa svojim problemima; to samorazumijevanje koje uništava sputavajući strah; i tu svijest
jedinstva s božanskim koja čovjeku daje uvjerenje s kojim se može usuditi da bude poput Boga. Opuštanje obožavanja, to
duhovno zajedništvo koje Učitelj prakticira, ublažava napetost, uklanja sukobe i snažno povećava ukupne resurse ličnosti.
A sva ta filozofija, plus evanđelje kraljevstva, predstavlja novu religiju kako je ja razumijem. 160:1.13 Predrasuda
zasljepljuje dušu u opažanju istine i može se ukloniti samo iskrenom posvetom duše obožavanju nečega što obuhvaća i
uključuje sve bližnje. Predrasuda je uvijek vezana za sebičnost. Predrasuda se može ukloniti samo ako se čovjek odrekne
sebičnosti i krene u potragu za radostima služenja nečemu što je veće ne samo od njega samoga, već i od cijelog
čovječanstva - traganju za Bogom, postizanju božanstvenosti. Dokaz zrelosti ličnosti počiva u preobrazbi ljudske želje
koja počinje težiti ostvarenju tih vrijednosti koje su najviše i najbožanstvenije stvarne. 160:1.14 U svijetu neprestane
promjene, usred evoluirajućeg društvenog poretka, nemoguće je održati jasno definirane i čvrsto ustanovljene ciljeve
sudbine. Stabilnost ličnosti mogu doživjeti samo oni koji su otkrili i prihvatili živog Boga kao vječni cilj beskonačnog
postignuća. A kako bi preveo svoje ciljeve od vremena do vječnosti, od zemlje do Raja, od ljudskog do božanskog, čovjek
se mora obnoviti, obratiti, nanovno roditi; mora biti iznova stvoren kao dijete božanskog duha; mora ući u bratstvo
nebeskog kraljevstva. Sve filozofije i religije koje ne posjeduju ove ideale su nezrele. Filozofija koju ja učim, zajedno s
evanđeljem koje vi propovijedate, predstavlja novu religiju zrelosti, ideal svih budućih generacija. To je istina zato što je
naš ideal vrhunski, nepogrešiv, vječan, sveopći, apsolutan i beskonačan. 160:1.15 Moja me filozofija navodila na traženje
stvarnosti istinskog postignuća, cilj zrelosti. Ali moj je nagon bio nemoćan; moja je potraga patila od nedostatka sigurnosti
usmjerenja. Svi ovi nedostaci su obilno nadopunjeni onim novim evanđeljem Isusa, s njegovim unaprijeđenjem spoznaja,
povišenjem ideala i ustaljenjem ciljeva. Bez sumnje i bojazni sada svim srcem idem u vječni pothvat.

2. UMIJEĆE ŽIVLJENJA

160:2.1 Postoje samo dva načina na koje smrtnici mogu živjeti zajedno: materijalni ili životinjski i duhovni ili ljudski.
Uporabom znakova i zvukova životinje su u mogućnosti uzajamno ograničeno komunicirati. Ali takvi oblici komunikacije
ne prenose značenja, vrijednosti ili ideje. Osnovna razlika između čovjeka i životinje je da čovjek može komunicirati sa
svojim bližnjima pomoću simbola koji jasno obilježavaju i izražavaju značenja, vrijednosti, ideje, pa čak i ideale. 160:2.2
Budući da životinje ne mogu uzajamno komunicirati ideje, one ne mogu razviti ličnost. Čovjek razvija ličnost zato što može
prenijeti svojim bližnjima ideje kao i ideale. 160:2.3 Ta sposobnost kominiciranja i razmjene značenja je to što čini ljudsku

~ 430 ~
kulturu i omogućuje čovjeku da izgradi civilizaciju formiranjem društvenih veza. Znanje i mudrost postala kumulativni zbog
čovjekove sposobnosti da komunicira te posjede sljedećim generacijama. I tako ljudske rase razvijaju kulturne aktivnosti:
umjetnost, znanost, religiju i filozofiju. 160:2.4 Simbolička veza između ljudskih bića vodi stvaranju društvenih skupina.
Najučinkovitija od svih društvenih skupina je obitelj, a posebice dvoje roditelja. Osobna ljubav je duhovna veza koja drži
na okupu te materijalne veze. Takav učinkovit odnos je također moguć između dvaju osoba istog spola, što se tako jasno
vidi u odanosti iskrenog prijateljstva. 160:2.5 Ove prijateljske veze i uzajamna ljubav vode druženju i oplemenjenju jer
potiču i olakšavaju sljedeće bitne činitelje viših razina umijeća življenja: 160:2.6 1. Uzajamni samoizražaj i
samorazumijevanje. Mnogi plemeniti ljudski porivi umiru jer nitko ne čuje njihov izražaj. Uistinu, nije dobro da čovjek bude
sam. Neki je stupanj prepoznavanja i određena mjera pažnje bitna za razvoj ljudskog karaktera. Bez istinske ljubavi
doma, dijete ne može postići puni razvoj normalnog karaktera. Karakter je više od pukog uma i morala. Od svih društvenih
odnosa koji služe razvoju karaktera, najučinkovitije i najidealnije je nježno i obzirno prijateljstvo muškarca i žene u
uzajamnom zagrljaju inteligentnog braka. Brak je, za svojim mnogostrukim odnosima, najbolje osmišljen da probudi te
dragocjene impulse i više motive koji su neophodni za razvoj snažnog karaktera. Ne ustručavam se tako veličati obiteljski
život, jer je vaš Učitelj mudro izabrao odnos oca i djeteta kao kamen temeljac ovog novog evanđelja kraljevstva. A ta
nenadmašiva zajednica, muškarac i žena u nježnom zagrljaju najviših ideala vremena, toliko je vrijedno i zadovoljavajuće
iskustvo da je vrijedno svake cijene, svake žrtve, koja je uvjet njezinom posjedu. 160:2.7 2. Ujedinjenje duša - mobilizacija
mudrosti. Svako ljudsko biće prije ili kasnije stekne određeni koncept ovog svijeta i određenu viziju sljedećeg. Kroz
interakciju između ličnosti, ujedinjuju se ti pogledi vremenske egzistencije i vječne perspektive. Tako se uzvisuju duhovne
vrijednosti uma jedne osobe kroz neki dio uvida druge. Na taj način ljudi obogaćuju dušu udruživanjem svojih duhovnih
posjeda. Isto tako, čovjek na taj način može izbjeći tu sveprisutnu tendenciju da postane žrtva izobličenog uvida
predrasudnog gledišta i uskog suda. Strah, zavist i taština se mogu spriječiti samo kroz intimni kontakt s drugim umovima.
Obratite pažnju na činjenicu da vas Učitelj nikada ne šalje da pojedinačno radite na promicanju kraljevstva; uvijek vas
šalje dvojicu po dvojicu. A budući da je mudrost superznanje, slijedi da ujedinjenjem mudrosti društvena skupina, mala ili
velika, međusobno dijeli svo znanje. 160:2.8 3. Entuzijazam za življenje. Izolacija iscrpljuje energetski naboj duše.
Druženje s bližnjima je bitno za obnovu volje za životom i prijeko potrebno za održavanje hrabrosti za bitke koje slijede za
usponom na više razine ljudskog življenja. Prijateljstvo uvećava radosti i slavi pobjede života. Iskrene i intimne ljudske
veze imaju moć oduzeti patnjama tugu i nedaćama gorčinu. Prisutnost prijatelja poboljšava svu ljepotu i uzvisuje svaku
dobrotu. Inteligentnim simbolima čovjek je u stanju proširiti i produbiti kapacitet za spoznaju zahvalnosti u svojih prijatelja.
Jedna od najvećih vrijednosti ljudskog prijateljstva je ta moć i mogućnost međusobnog poticanja mašte. Velika duhovna

~ 431 ~
moć prati svijest svesrdne odanosti zajedničkom cilju, međusobne odanosti kozmičkom Božanstvu. 160:2.9 4. Bolja
obrana od svakog zla. Osobna povezanost i međusobna ljubav su učinkovito osiguranje protiv zla. Poteškoće, patnja,
razočaranje i poraz su više bolni i obeshrabrujući kad ih čovjek podnosi sam. Udruga neće preobraziti zlo u pravednost,
ali ona ipak pomaže u velikoj mjeri olakšavajući bol. Kako kaže vaš Učitelj, "Blago onima koji pate" - ako je prijatelj pri ruci
da utješi. Postoji pozitivna snaga u spoznaji da čovjek živi za dobrobit drugih, i da ti drugi žive za njegovu dobrobit i
napredak. Čovjek pati u izolaciji. Ljudska bića bez iznimke postaju obeshrabrena kad vide samo prolazne poslove
vremena. Sadašnjica, odvojena od prošlosti i budućnosti, postaje gorko trivijalna. Samo letimičan pogled na krug vječnosti
može potaknuti čovjeka da pruži sve od sebe i pobuditi ono najbolje u njemu da učini najviše moguće. A kad je čovjek ono
najviše što može biti, on živi najnesebičnije za dobrobit drugih, svojih bližnjih u vremenu i vječnosti. 160:2.10 Ponavljam,
takvo nadahnuće i plemenitost nalaze idealne mogućnosti za izražaj u ljudskom bračnom odnosu. Istina, mnogo se može
postići izvan braka, a mnogi, mnogi brakovi ne uspiju roditi ovim moralnim i duhovnim plodovima. Vrlo često u brak ulaze
oni koji traže vrijednosti niže od tih superiornih plodova ljudske zrelosti. Idealan brak se mora temeljiti na nečemu
stabilnijem od nestalnosti raspoloženja i prevrtljivosti puke seksualne privlačnosti; mora se temeljiti na iskrenoj i uzajamnoj
osobnoj odanosti. I tako, ako ljudi mogu izgraditi takve pouzdane i učinkovite male ljudske udruge, kad se ove objedine,
svijet će ugledati veliku i blaženu društvenu strukturu, civilizaciju smrtne zrelosti. Takva rasa može početi ostvarivati dio
ideala vašeg Učitelja o "miru na zemlji i dobroj volji među ljudima." Takvo društvo neće biti savršeno ili potpuno bez zla, ali
će se barem približiti stabilizaciji zrelosti.

3. PRIMAME ZRELOSTI

160:3.1 Trud koji vodi zrelosti zahtijeva rad, a rad zahtijeva energiju. Odakle moć da se sve to ostvari? Materijalne stvari
se mogu uzeti zdravo za gotovo, ali Učitelj dobro kaže, "Čovjek ne može živjeti samo o kruhu." Ako imamo normalno tijelo
i prilično dobro zdravlje, moramo tražiti one privlačnosti koje djeluju kao poticaj za buđenje naših pritajenih duhovnih sila.
Isus nas uči da Bog živi u čovjeku; kako onda možemo potaći čovjeka da oslobodi te moći božanstvenosti i beskonačnosti
koje su u njegovoj duši? Kako potaći ljude da dopuste Bogu da u svojoj ekspanziji osvježi naše duše, da bi mi zatim služili
prosvjetljenju, uzdizanju i blaženju bezbroj drugih duša? Kako najbolje probuditi te latentne moći za dobro koje leže
uspavane u vašim dušama? U jedno sam siguran: Emocionalno uzbuđenje nije idealan duhovni poticaj. Uzbuđenje ne
povećava energiju; ono prije iscrpljuje moći uma i tijela. Odakle onda dolazi energija za sve ove velike stvari? Pogledajete
vašeg Učitelja. On je upravo sada u brdima gdje prikuplja energiju, dok je mi ovdje odajemo. Tajna ovog problema leži u
duhovnom zajedništvu, obožavanju. S ljudske točke gledišta to je pitanje kombinirane meditacije i relaksacije. Meditacija

~ 432 ~
čini kontakt uma sa duhom; relaksacija određuje sposobnost duhovne prijemčivosti. A ta razmjena snage za slabost,
hrabrosti za strah, Božje volje za čovjekov um, predstavlja obožavanje. Ako ništa drugo, to je perspektiva filozofa. 160:3.2
Kada se ta iskustva često ponavljaju, ona se kristaliziraju u vitalne navike obožavanja koje se s vremenom oblikuju u
duhovni karakter, a takav karater čovjekovi bližnji prepoznaju kao zrelu ličnost. Takva je praksa isprva teška i dugotrajna,
ali kad preraste u naviku, ona istovremeno daje mir i štedi vrijeme. Kako društvo postane sve složenije i kako se više
budu umnožavale draži civilizacije, hitnija će postati nužnost da one individue koje poznaju Boga formiraju takve zaštitne
prakse za očuvanje i povećanje svoje duhovne energije. 160:3.3 Drugi uvjet za postizanje zrelosti je kooperativna
prilagodba društvenih skupina mijenjujećem okolišu. Nezrela osoba izaziva antagonizme svojih bližnjih; zreo čovjek
osvaja srdačnu suradnju svojih suradnika i mnogostruko uvećava plodove svojih životnih napora. 160:3.4 Prema mojoj
filozofiji postoji vrijeme kad se trebam boriti, ako je potrebno, za obranu moga koncepta pravednosti, ali ne sumnjam da bi
Učitelj, sa zrelijim tipom ličnosti, lako i graciozno ostvario jednaku pobjedu svojom uvjerljivom i dopadljivom tehnikom
takta i tolerancije. Prečesto, u borbi za pravednost, i pobjednik i poraženi pretrpe poraz. Čuo sam kako Učitelj jučer kaže
da "mudar čovjek, kada traži da uđe kroz zaključana vrata, ne uništava ta vrata, nego traži ključ da ih otključa." Često se
upuštamo u borbu samo da bi sebi dokazali da se ne bojimo. 160:3.5 Ovo novo evanđelje kraljevstva čini veliku uslugu
umijeću življenja tako što daje novi i bogatiji poticaj za višim življenjem. Ono predstavlja novi i uzvišeni cilj sudbine,
vrhovnu životnu svrhu. A ovi su novi koncepti vječnog i božanskog cilja egzistencije sami po sebi trascendentni podražaji
koji potiču ono najbolje u čovjekovoj višoj prirodi. Na svakom se planinskom vrhu intelektualane misli može naći odmor za
um, snaga za dušu i duhovno zajedništvo za duh. Iz tih je vidikovaca visokog življenja čovjek u stanju nadići materijalne
iritacije nižih razina razmišljanja - brigu, ljubomoru, zavist, osvetu,i oholost nezrele ličnosti. Duše koje dostignu takve
visine mogu sebe sačuvati od mnoštva poprečnih struja koje su vezane za proturiječnosti životnih sitnica, što im daje
slobodu da postignu svijest o višim strujama koncepcije duha i nebeske komunikacije. Ali čovjek mora ljubomorno čuvati
svrhu življenja od iskušenja lagodnih i prolaznih postignuća; također je mora njegovati kako bi je zaštitio od katastrofalne
prijetnje fanatizma.

4. RAVNOTEŽA ZRELOSTI

160:4.1 Dok težite postizanju vječnih stvarnosti, također morate povesti računa o potrebama zemaljskog življenja. Duh
nam je cilj, a tijelo činjenica. Povremeno nam sredstva za življenje mogu pasti u naše ruke slučajno, ali uopćeno moramo
za njih inteligentno raditi. Dva glavna problema u životu su: zarada za zemaljski život i postizanje vječnog života. Pa čak i
problem zarade za život zahtijeva vjeru za svoje idealno riješenje. To su dva vrlo osobna problema. Istinska religija, u

~ 433 ~
stvari, ne funkcionira odvojeno od individualne osobe. 160:4.2 Ovo je po meni osnova vremenskog života: 160:4.3 1.
Dobro fizičko zdravlje. 160:4.4 2. Jasno i čisto razmišljanje. 160:4.5 3. Sposobnost i vještina. 160:4.6 4. Bogatstvo -
blagodati života. 160:4.7 5. Sposobnost podnošenja poraza. 160:4.8 6. Kultura - obrazovanje i mudrost. 160:4.9 Čak se i
fizički problemi tjelesnog zdravlja i učinkovitosti najbolje mogu riješiti sa religioznog stajališta našeg Učitelja: da su tijelo i
um čovjeka prebivalište dara Bogova, gdje Duh Božji postaje duh čovjeka. Čovjekov um tako postaje posrednik između
materijalnih stvari i duhovnih stvarnosti. 160:4.10 Čovjek mora imati inteligenciju kako bi osigurao svoj udio poželjnih
stvari u životu. U potpunosti je pogrešno pretpostaviti da vjerna sprovedba svakodnevnog rada osigurava nagrade
bogatstva. Ljudi ponekad steknu bogatstvo pukim slučajem, ali obratite pozornost da se materijalne nagrade vremenskog
življenja ulijevaju u određene organizirane kanale i samo oni koji imaju pristupa tim kanalima mogu očekivati veće
nagrade za svoje vremenske napore. Siromaštvo uvijek mora biti sudbina svih koji traže bogatstvo u izoliranim i
individualnim kanalima. Mudro planiranje, dakle, postaje to što je bitno za svjetovni prosperitet. Uspjeh zahtijeva ne samo
odanost radu, već i sudjelovanje u nekom kanalu materijalnog bogatstva. Ako nema mudrosti, čovjek može podariti vjeran
život svojoj generaciji i ostati bez materijalne nagrade; ako slučajno nađe kanal bogatstva, može se valjati u luksuzu iako
nije učinio ništa vrijedno za svoje bližnje. 160:4.11 Sposobnost je to što naslijedite, a vještina to što steknete. Život nije
stvaran čovjeku koji ne zna obaviti jedno zvanje prihvatljivo, stručno. Vještina je jedan od istinskih izvora životne radosti.
Sposobnost podrazumijeva dar predviđanja, dalekovidost. Ne dajte se zavarati primamljivim nagradama nepoštenog
postignuća; budite spremni uložiti trud za buduće nagrade iskrenih nastojanja. Mudar čovjek je u stanju razlikovati između
sredstava i ciljeva; inače, ponekad pretjerano planiranje za budućnost poražava svoju vrijednu namjeru. Težeći
zadovoljstvu, uvijek trebate nastojati biti proizvođač kao i potrošač. 160:4.12 Naučite čuvati u svetom povjerenju vrijedne
epizode života koje će poslužiti kao izvor snage i koje možete prizvati u sjećanje radi vlastitog užitka i pouke.Tako ćete
izgraditi za sebe i u sebi rezervne galerije ljepote, dobrote i umjetničke raskoši. No, najplemenitija sjećanja su dragocjene
uspomene na predivne trenutke iskrenog prijateljstva. Takva raznica sjećanja ispoljava najdragocjeniji utjecaj i nadahnuće
kad se aktivira duhovnim obožavanjem. 160:4.13 No, život će postati teret postojanja ako ne naučite dostojanstveno
primiti poraz. Prihvaćanje poraza uvijek daje plemenitim dušama određeno umijeće; morate naučiti izgubiti s osmijehom;
ne smijete se bojati razočaranja. Nikad se ne ustručavajte priznati neuspjeh. Ne pokušavajte ga sakriti pod varljivim
osmjesima i vedrim optimizmom. Dobro zvuči uvijek se hvaliti uspjehom, ali krajnji rezultati su užasni. Takva vještina vodi
izravno stvaranju nestvarnosti i neizbježnom slomu najdubljeg razočaranja. 160:4.14 Uspjeh može stvoriti hrabrost i
uvećati samopouzdanje, ali mudrost se rađa samo iz iskustva prilagodbe rezultatima vlastitih neuspjeha. Čovjek koji više
voli optimističke iluzije nego stvarnost ne može postati mudar. Mudrost mogu postići samo oni koji se suoče s činjenicama

~ 434 ~
i koji prilagode činjenice idealima. Mudrost obuhvaća činjenice kao i ideale i tako štiti svoje poklonike od dva pusta
ekstrema filozofije - čovjeka čiji idealizam isključuje činjenice i materijaliste koji nema duhovnog gledišta. Te bojažljive
duše koje se mogu boriti u životu samo uz pomoć neprestanog pothranjivanja svojih lažnih iluzija uspjeha moraju biti
osuđene na neuspjeh i poraz kad se konačno probude iz svojih maštarija. 160:4.15 Upravo u tom procesu suočavanja s
neuspjehom i prilagodbe porazu, dalekosežna vizija religije ispoljava svoj vrhunski utjecaj. Neuspjeh je jednostavno
edukativna epizoda - kulturni eksperiment u stjecanju mudrosti - u iskustvu čovjeka koji traga za Bogom i koji je krenuo na
vječnu avanturu istraživanja svemira. Za takve ljude poraz je tek nova tehnika za postizanje viših razina kozmičke
stvarnosti. 160:4.16 Život čovjeka koji traži Boga može djelovati kao veliki uspjeh u svjetlu vječnosti, iako cijeli vremenski
život može djelovati kao jedan ogromni promašaj, pod uvjetom da je takav životni neuspjeh vodio stjecanju kulture
mudrosti i postignuća duha. Ne činite grešku brkanjem znanja, kulture i mudrosti. To troje su povezani u životu, ali
predstavljaju vrlo različite vrijednosti duha; mudrost uvijek dominira nad znanjem i uvijek iluminira kulturu.

5. RELIGIJA IDEALA

160:5.1 Rekli ste da vaš Učitelj tumači istinsku ljudsku religiju kao iskustvo pojedinca sa duhovnim stvarnostima.Ja sam
smatrao religiju čovjekovim iskustvom reagiranja na nešto što on smatra dostojnim poštovanja i odanosti svih ljudi. U tom
smislu, religija simbolizira našu vrhovnu odanost onome što predstavlja naš najviši koncept ideala stvarnosti i
najdalekosežniji poseg naših umova prema vječnim mogućnostima duhovnog postignuća. 160:5.2 Ljudi reagiraju na
religiju u plemenskom, nacionalnom ili rasnom smislu ako gledaju na one izvan njihove skupine kao da nisu posve ljudi.
Uvijek smatramo predmet naše religiozne odanosti vrijednim poštovanja svih ljudi. Religija ne može biti stvar pukog
intelektualnog uvjerenja ili filozofskog rasuđivanja; religija je uvijek bila i uvijek će biti način reagiranja na životne situacije;
ona je način ponašanja. Religija obuhvaća razmišljanje, osjećanje i djelovanje s poštovanjem prema nekoj stvarnosti koju
smatramo dostojnom sveopćeg poštovanja. 160:5.3 Ako je nešto postalo religija u vašem iskustvu, samo je po sebi jasno
da ste već postali aktivni evangelista te religije budući da smatrate da je najviši koncept vaše religije dostojan obožavanja
svih ljudi, svih svemirskih inteligencija. Ako niste pozitivan i glasan evangelista svoje religije, onda sebe zavaravate jer je
to što zovete religijom puko tradicionalno vjerovanje ili sustav intelektualne filozofije. Ako je vaša religija duhovno iskustvo,
vaš predmet obožavanja mora biti sveopća stvarnost duha i ideal svih vaših produhovljenih ideja. Sve religije koje se
temelje na strahu, emocijama, tradiciji i filozofiji nazivam intelektualnim religijama, dok one koje se temelje na istinskom
iskustvu duha nazivam pravim religijama.Predmet religiozne odanosti može biti materijalan ili duhovan, istinski ili lažan,
stvaran ili nestvaran, ljudski ili božanski. Religije, dakle, mogu biti dobre ili zle. 160:5.4 Moralnost i religija ne moraju biti

~ 435 ~
jedno te isto. Moralni sustav koji usvoji predmet obožavanja može postati religija. Religija, ako izgubi svoj sveopći poziv
na posvetu i najvišu odanost, može prerasti u sustav filozofije ili kodeks morala. Ta stvar, biće, stanje, poredak
egzistencije ili mogućnost postizanja koja predstavlja vrhovni ideal religioznog posvećenja i predmet religiozne odanosti
svojih poklonika, je Bog. Bez obzira na ime koje ljudi daju ovom idealu stvarnosti duha, to je Bog. 160:5.5 Društvene
karakteristike istinske religije počivaju u činjenici da religija uvijek teži obraćenju individue i preobrazbi svijeta. Religija
podrazumijeva postojanje neotkrivenih ideala koji daleko nadilaze poznate standarde etike i moralnosti čak i najviših
društvenih običaja najzrelijih institucija civilizacije. Religija poseže za neotkrivenim idealima, neistraženim stvarnostima,
nadljudskim vrijednostima, božanskom mudrosti i istinskim postignućem duha. Istinska religija je sve to; sva ostala
vjerovanja nisu dostojna tog imena. Ne možete imati istinsku duhovnu religiju bez vrhovnog nebeskog ideala vječnog
Boga. Religija bez tog Boga je izum čovjeka, ljudska institucija beživotnih intelektualnih vjerovanja i besmislenih
emocionalnih ceremonija. Religija može tvrditi da ima visoki ideal kao predmet svoje odanosti. No, takvi ideali nestvarnosti
nisu ostvarljivi; takav je koncept iluzoran. Jedini ideali koji su ostvarljivi u ljudskom postignuću su božanske stvarnosti
beskonačnih vrijednosti koje prebivaju u duhovnoj činjenici vječnog Boga. 160:5.6 Riječ Bog, ideja Boga u suprotnosti s
idealom Boga, može postati dijelom bilo koje religije, bez obzira kako djetinjasta ili lažna ona bila. A ova ideja Boga može
postati bilo što u što je njezini poklonici pretvore. Niže religije oblikuju svoje ideje Boga da zadovolje prirodno stanje
ljudskog srca; više religije zahtijevaju da se ljudsko srce promijeni kako bi zadovoljilo zahtjeve ideala istinske religije.
160:5.7 Isusova religija prevazilazi sve naše prijašnje koncepcije obožavanja jer Isus ne prikazuje svoga Oca samo kao
ideal beskonačne stvarnosti, već čvrsto tvrdi da je ovaj božanski izvor vrijednosti i vječno središte svemira uistinu i osobno
ostvarljiv u iskustvu svakog smrtnika koji odluči ući u kraljevstvo nebesko na zemlji, čime prihvaća sebe kao Božjeg sina i
pripadnika u bratstvu ljudi. To je, moram priznati, najviši koncept religije koji je svijet ikada poznavao i tvrdim da nikada ne
može biti većeg jer ovo evanđelje obuhvaća beskonačnost stvarnosti, božanstvo vrijednosti i vječnost sveopćih
postignuća. Takav je koncept jednak realizaciji doživljaja idealizma vrhovnog i krajnjeg. 160:5.8 Ne samo što sam
zaintrigiran besprijekornim idealima ove religije vašeg Učitelja, već sam tako duboko dirnut da moram priznati svoju vjeru
u njegovu tvrdnju da su ti ideali stvarnosti duha ostvarljivi; da svi možemo krenuti na ovu dugu i vječnu pustolovinu s
njegovom garancijom da ćemo na koncu doći do portala Raja. Braćo moja, ja sam vjernik, ja sam krenuo; ja sam na putu
s vama u ovom vječnom poduhvatu. Učitelj kaže da je došao od Oca i da će nam pokazati put. Ja sam potpuno uvjeren
da govori istinu. Ja sam napokon uvjeren da ne postoje bilo koji drugi ostvarljivi ideali stvarnosti ili vrijednosti savršenstva
osim vječnog Oca Svih. 160:5.9 Dolazim, dakle, da se poklonim, ne samo Bogu egzistencija, nego i Bogu mogućnosti
svih budućih egzistencija. Stoga vaša odanost vrhovnom idealu, ako je taj ideal stvaran, mora biti odanost ovom Bogu

~ 436 ~
prošlih, sadašnjih i budućih svemira stvari i bića. I nema drugog Boga, jer ne može postojati drugi Bog. Svi drugi bogovi
su izmišljotine, iluzije smrtnog uma, izobličenja lažne logike i osamoobmanjivi idoli onih koji su ih stvorili. Da, možete imati
religiju bez tog Boga, ali ona ne znači ništa. A ako želite zamijeniti riječ Bog za taj ideal Boga živoga, samo se
obmanjujete stavljanjem ideje na mjesto ideala, božanske stvarnosti. Takva vjerovanja nisu ništa drugo nego religije
samoobmane. 160:5.10 Ja vidim u učenjima Isusa religiju u njezinom najboljem obliku. Ovo nam evanđelje omogućuje da
tražimo pravog Boga i da ga pronađemo. No, jesmo li spremni platiti cijenu za ulaz u kraljevstvo nebesko? Jesmo li
spremni biti nanovo rođeni? Biti nanovo sazdani? Jesmo li spremni biti predmet ovog strašnog ispita, samouništenja i
obnove duše? Nije li Učitelj rekao, "Tko hoće svoj život da sačuva, mora ga izgubiti. Nemojte misliti da sam došao donijeti
na zemlju mir već borbu za dušu"? Istina, nakon što platimo cijenu predavanja volji Očevoj, doživjet ćemo duboki mir pod
uvjetom da nastavimo ići ovim duhovnim stazama posvećenog življenja. 160:5.11 Sada doista odbacujemo primame
poznatog reda postojanja, dok se bezrezervno posvećujemo traženju primama nepoznatog i neistraženog poretka
postojanja budućeg života pustolovine u svjetovima duha gdje vlada viši idealizam božanske stvarnosti. Tragamo za
simbolima značenja koji prenose našim bližnjima te koncepcije stvarnosti idealizma Isusove religije, dok se neumorno
molimo za dan kad će cijelo čovječanstvo biti zaneseno zajedničkom vizijom ove vrhovne istine. U ovom času, naš
usredotočeni koncept Oca koji je u našim srcima, je da je Bog duh; prenesen našim bližnjima, da je Bog ljubav. 160:5.12
Isusova religija zahtijeva živo i duhovno iskustvo. Druge religije imaju tradicionalna vjerovanja, emocionalne osjećaje,
filozofske svijesti i tako dalje, ali nauk Učitelja zahtijeva postizanje stvarnih razina istinskog napredovanja duha. 160:5.13
Svijest impulsa da budemo poput Boga nije istinska religija. Osjećaji emocija obožavanja Boga nisu prava religija.
Spoznaja uvjerenja u samoodricanje i služenje Boga nije prava religija. Mudrost obrazloženja da je ovo najbolja postojeća
religija nije religija kao osobno i duhovno iskustvo. Istinska religija usmjerava pažnju na sudbinu i stvarnost postignuća,
kao i na stvarnost i idealizam onoga što se vjerom prihvaća od sveg srca. A sve to mora postati naše osobno iskustvo
kroz otkrivenje Duha Istine. 160:5.14 I tako se završava disertacija grčkog filozofa, jednog od najvećih iz njegove rase,
koji je postao vjernik u evanđelje Isusa.

~ 437 ~
~ 438 ~