Professional Documents
Culture Documents
Holkroftova Pogodba PDF
Holkroftova Pogodba PDF
Holkroftova Pogodba PDF
Moj sine!
Ovo ti pišem dok armije Reicha propadaju na svim frontovima. Uskoro će pasti
Berlin, grad u kome posvuda bjesne požari i smrt. Neka tako bude. Neću gubiti
vrijeme opisujući ono što je bilo ili je moglo biti. O idejama koje su izdane i o
trijumfu zla nad dobrom zbog izdajstva moralno bankrotiranih voda. Uzajamna
optuživanja začeta u paklu suviše su sumnjiva, autorstvo takvih rekriminacija
suviše se olako pripisuje ñavlu.
Umjesto toga, ja prepuštam svojim djelima da govore u moje ime ili za mene. U
njima ćeš možda naći nešto što podsjeća na ponos. To je sadržaj moje molitve.
Krivnju treba ispraviti. To je kredo do kojeg sam došao i koji priznajem. Kao i
dvojica mojih najdražih prijatelja i najbližih suradnika čija su imena u pridodanom
dokumentu. Treba dati naknadu za uništenje koje smo izazvali, za izdaje tako
gnusne, za nedjela koja svijet neće nikad zaboraviti. Ili oprostiti. U interesu
djelomičnog oproštaja učinili smo ono što smo učinili.
Prije pet godina tvoja je majka donijela odluku koju nisam mogao shvatiti, tako je
bila slijepa moja lojalnost Novom redu. Prije dvije zime, u veljači 1943. dokazalo
se da su istinite riječi koje je ona izgovorila u bijesu, riječi koje sam arogantno
odbio kao laži kojima su je nakljukali oni što mrze Domovinu. Bili smo zavarani
mi koji smo se kinjili u sve razrjeñenijim krugovima financija i politike. Već je
dvije godine savršeno jasno da je Njemačka neopozivo krenula putem poraza.
Pravili smo se kao da vjerujemo u suprotno, ali smo u srcima znali da je tako. I
drugi su znali. I postajali su bezbrižnima. Užasi su izlazili na površinu, zavaravanja
i prijevare bili su jasni.
Prije dvadeset i pet mjeseci smislio sam plan za koji sam osigurao podršku svojih
dragih prijatelja u Vinanzministeriumu.5 Drage volje pružili su mi svoju potporu.
Bio nam je cilj da izuzetno velike svote novca prebacimo u neutralnu Švicarsku; to
će biti novac koji bi se jednog dana mogao upotrijebiti za pružanje pomoći i
kakvogtakvog olakšanja tisućama i tisućama ljudi kojima je život uništen
neizrecivim zločinstvima što su ih u ime Njemačke izvršile životinje koje nisu
ništa znale o njemačkoj časti.
Sada nam je sve poznato o logorima. Njihova će imena progoniti povijest. Belsen,
Dachau, Auschwitz.
Saznali smo za masovna ubojstva, za masovna strijeljanja nemoćnih muškaraca,
žena i djece poredanih ispred rovova koje su sami iskopali da bi zatim bili zvjerski
ubijeni.
Saznali smo i za peći oh Bože, na nebesima za peći namijenjene ljudskom mesu!
O tuševima iz kojih nije prskala voda za pranje, već smrtonosni plin. O
nedopustivim, stravičnim, gadljivim eksperimentima nad svjesnim ljudskim
bićima, a sve su to činili umobolni profesionalci u službi medicinske znanosti
nepoznate čovjeku. Mi krvarimo kad zamislimo te scene, oči nam ispadaju, ali naše
suze ne mogu ništa učiniti. Naš razum, meñutim, nije tako neomoćan. Mi možemo
planirati.
Treba dati naknadu.
Mi ne možemo vratiti živote. Ne možemo vratiti ono što je uzeto tako brutalno i
pokvareno. Ali možemo potražiti sve koji su preživjeli te djecu preživjelih i
umorenih, možemo učiniti što možemo. Treba ih potražiti u cijelom svijetu i
pokazati im da mi nismo zaboravili. Osramoćeni smo i želimo pomoći. Na bilo koji
mogući način. S tim smo ciljem učinili ovo što smo učinili.
Ni za trenutak ne pomišljam da bi naša akcija mogla iskupiti naše grijehe, te
zločine u kojima smo nehotice i mi sudjelovali. Pa ipak, činimo što možemo ja
činim što mogu u svakom dahu progonjen shvaćanjima i mudrošću tvoje majke.
Zašto, o vječni Bože, nisam slušao tu veliku i dobru ženu?
Treba se vratiti planu.
Uzimajući američki dolar kao ekvivalentni novac zamjene, naš je cilj bio deset
milijuna mjesečno, svota koja se može učiniti prevelikom, ali nije kad se uzme u
obzir tok kapitala kroz ekonomski labirint Finanzministeriuma na vrhuncu rata.
Premašili smo naš cilj.
Upotrebljavajući mašineriju Finanzministeriuma, mi smo se domogli sredstava iz
stotina izvora unutar Reicha i u velikoj mjeri izvan sve dužih njemačkih granica.
Porezi su usmjereni na druge kolosijeke, a isto su tako skrenute i svote namijenjene
za pokriće golemih troškova Ministarstva za naoružanje, za kupovine koje ne
postoje. Isto smo činili i s plaćama za Wehrmacht, a novac upućivan na okupirana
područja neprekidno se gubio ili je na razne načine bio presretan. Sredstva od
ekspropriranih imanja i nekretnina, od velikih imetaka i bogatstava, tvornica i
privatnih poduzeća, nisu pronalazila put do privrede Reicha, već su umjesto toga
stizala na naše račune. Prodaja umjetnina iz desetaka muzeja na području
okupiranih zemalja prebačena je na naš kolosijek. Bio je to majstorski zamišljen
plan koji je majstorski i izveden. Bez obzira na to kakvim smo se opasnostima
izložili i kakav smo strah propatili a to nam se svakodnevno dogañalo sve je to
sasvim sporedno u usporedbi sa značenjem našeg kreda: treba dati naknadu.
No, ni za jedan se plan ne može reći da je uspješan ako mu cilj nije za stalno
osiguran. Vojna strategija koja se svodi na osvajanje luke što će sljedeći dan biti
vraćena zahvaljujući invaziji s mora, nije nikakva strategija. Treba uzeti u obzir
sve moguće napade, sva uplitanja koja bi mogla nijekati i obezvrijediti strategiju.
Treba projektirati, koliko god to projekcija dopusti, promjene koje nameće vrijeme
i zaštititi dosad postignute ciljeve. Ukratko, treba se poslužiti vremenom radi
prednosti strategije. Pobrinuli smo se da to učinimo postavljajući uvjete u
pridodanom dokumentu.
Svemogući zna da bismo pružili pomoć žrtvama i njihovim preživjelima prije nego
dopušta naš plan, ali da smo to učinili, bila bi skrenuta pažnja na svote koje smo
stavili na stranu. Tada bi sve bilo izgubljeno. Treba se smijeniti generacija da bi
strategija uspjela. Čak će i tada biti opasnosti, ali će je vrijeme umanjiti.
Sirene protuavionske uzbune neprekidno zavijaju. Govoreći o vremenu, valja reći
da ga je sada ostalo veoma malo. Što se tiče mene i mojih suradnika, mi samo
čekamo na potvrdu da je ovo pismo stiglo u Ziirich po tajnom kuriru. Čim primimo
tu obavijest, ostvarit ćemo naš pakt. Naš dogovor sa smrću, svaki od svoje ruke.
Odgovori na moju molitvu. Pomozi nam da okajemo grijehe. Treba dati naknadu.
To je naša pogodba, moj sine. Moj jedini sine kojeg nikad nisam upoznao, ali
kojemu sam nanio toliko boli. Drži se nje, poštuj je, jer je časno ono što tražim od
tebe da učiniš.
Tvoj otac
Heinrich Clausen
Holcroft je lice pisma okrenuo prema dolje i položio ga na stol zagledavši se kroz
prozor u plavo nebo iznad oblaka. U daljini se vidio ispuh drugog aviona;
pogledom je slijedio nit pare sve dok nije ugledao sićušni srebrni sjaj trupa.
Razmišljao je o pismu. Opet. Pisanje je bilo ganutljivo; riječi su bile iz druge ere,
melodramatične. To nije oslabilo pismo, već mu je dalo stanovitu snagu uvjerenja.
Clausenova iskrenost nije dolazila u pitanje; njegove su emocije bile iskrene.
Meñutim, ono što je bilo samo djelomično priopćeno ili objašnjeno bila je
briljantnost samog plana. Bio je briljantan po svojoj jednostavnosti, izuzetan po
procjeni vremena i zakonima financiranja kako bi se ostvarilo izvršenje plana i
osigurala mu se zaštita. Jer, trojica su autora plana shvaćala da golema sredstva
koja su prisvojili ne mogu biti potopljena u jezero ili zakopana u zidovima ili
tajnim trezorima. Stotine milijuna trebalo je ostati na financijskom tržištu, a ne da
budu izloženi promjenama novca ili bankovnim posrednicima koji bi morali
pretvarati novac u novac i prodavati nejasnu aktivu ili imovinu.
Sve treba pretvoriti u solidnu valutu koju valja deponirati i odgovornost za njezinu
sigurnost dati u ruke jednoj od najuglednijih svjetskih bankarskih institucija, La
Grande Banque de Geneve. Takva institucija ne bi mogla ne bi smjela dopustiti
zlouporabe kad je u pitanju likvidnost; to je meñunarodna privredna hrid. Bit će
poštovani svi uvjeti ugovora potpisanog s depozitorima. Sve mora biti legalno u
očima švicarskog zakona. Prikriveno ili potajno kao što je usañeni običaj
poslovanja ali s najvećim uvažavanjem propisa i, tako, sukladno s vremenima.
Sadržaj ugovora dokument nije mogao biti iskrivljen; ciljeve treba poštovati i
provoditi od slova do slova.
Bilo bi nezamislivo dopustiti korupciju ili namjerno protuugovorno i protuzakonito
ponašanje. Trideset godina... pedeset godina... uzeto u terminima financijskog
kalendara doista je malo vremena.
Noel posegne za aktovkom i otvori je. Pismo je gurnuo u jedan odjeljak, a onda je
izvukao dokument La Grande Banque de Geneve. Bio je zatvoren u kožnoj
omotnici i savijen poput posljednje volje i oporuke što je i bio i te kako. Naslonio
se na naslonjač i otkopčao kopču što je držala korice. Tako se pojavila prva
stranica dokumenta.
Njegova »pogodba«, razmišljao je Holcroft.
Prelazio je preko riječi i dijelova koji su mu već bili poznati i pri tom je šuštavo
okretao stranice usredotočujući se samo na najistaknutije dijelove.
Dakle, evo i identiteta dvojice koji su Clausenu pomagali u velikoj krañi; to su
Erich Kessler i Wilhelm von Tiebolt. Identifikacija tih imena sama po sebi nije
toliko značajna koliko je značajna Holcroftova obveza u vezi s tim imenima.
Naime, on je morao potražiti najstariju djecu jednog i drugog zavjerenika koji su
djelovali s njegovim ocem. Bio je to prvi uvjet, prva naredba postavljena u
dokumentu. Iako je unaprijed odreñeni vlasnik šifriranog bankovnog računa bio
samo jedan, Noel C. Holcroft, Amerikanac, novac će biti osloboñen tek kad se
osiguraju potpisi sve troje najstarije djece zavjerenika. A i tada jedino onda ako
svako dijete dokaže direktorima La Grande Banque da prihvaća uvjete i obveze o
raspodjeli novca koje su odredili prvobitni vlasnici računa.
Meñutim, ako ti izdanci ne zadovolje švicarske direktore ili budu ocijenjeni kao
nekompetentni, treba proučiti njihovu braću i sestre i dati novi sud o njihovim
kvalitetama. Ako sva djeca budu negativno ocijenjena, ako padnu na ispitu, ako ih
budu smatrali nesposobnima za preuzimanje odgovornosti, milijuni će pričekati još
jednu generaciju kad izvršitelji testamenta otvore nove zapečaćene upute pred
osobama koje još nisu ni roñene. Bila je to razorna odlučnost: još jedna generacija.
Zakoniti sin Heinricha Clausena sada je poznat kao Noel Holcroft, dijete koje živi
s majkom i očuhom u Americi. Na specifičan datum odabran od direktora La
Grande Banque de Geneve koji ne može biti prije nego protekne trideset, ali ne
više od trideset i pet godina rečenog zakonitog sina Heinricha Clausena treba
potražiti i objasniti mu njegove obveze i odgovornosti. On treba pronaći svoje
sunasljednike i aktivirati račun pod uvjetima koji su navedeni. On će biti kanal
kroz koji će novac biti raspodijeljen žrtvama holokausta, njihovim obiteljima i
preživjelim srodnicima...
Trojica Nijemaca objasnili su razloge zašto su Clausenova sina izabrali kao vezu
za raspodjelu novca. Dijete je stupilo u bogatu i poznatu obitelj... američku obitelj
izvan i iznad svake sumnje. Svi tragovi prvog braka njegove majke i njezina bijega
iz Njemačke kao da su nestali. Vjerni suprug, Richard Holcroft, pobrinuo se da sve
to bude izbrisano kako nikome ne bi smetalo u novom životu koji se neće usmjeriti
prema starim svjetionicima. U traženju i provoñenju tog zaborava u Londonu je
čak izdana osmrtnica za dječačića po imenu Clausen s datumom od 17. veljače
1942., a odmah zatim je u New Yorku izdana krštenica za muško dijete s
prezimenom Holcroft. Godine koje su uslijedile još će više prikriti dogañaje, sve
do točke potpunog zaborava i brisanja iz sjećanja. Muški maloljetnik Clausen
jednog će dana postati muškarac Holcroft, osoba bez ikakva vidljiva srodstva sa
svojim podrijetlom. Pa ipak, to podrijetlo nije moguće zanijekati pa je, prema
tome, on bio savršeni izbor koji je zadovoljio i zahtjeve i ciljeve dokumenta.
Meñunarodna agencija bit će osnovana u Ziirichu da posluži kao sjedište za
raspodjelu novca, ali će izvorište novca, njegovo podrijetlo, ostati prekriveno
tajnošću. Ako bude potreban predstavnik, osoba koja će se morati predstaviti da
stoji iza te goleme novčane mase bit će Amerikanac Holcroft jer nitko drugi ne
smije biti spomenut po imenu. Nikad. Oni su djeca nacista i kad bi se otkrilo
njihovo podrijetlo, to bi izazvalo zahtjeve da njihov račun bude istražen pa bi bili
otkriveni njegovi izvori. A kad bi bankovni račun bio istražen, kad bi se samo
nagovijestilo ili samo pretpostavilo podrijetlo tog novca, gotovo svi bi se sjetili
zaboravljenih konfiskacija i nacističkih otimačina. Meñunarodni sudovi bili bi
preplavljeni sudskim predmetima.
Meñutim, ako predstavnik fonda bude čovjek bez nacističkih veza ili podrijetla,
neće biti razloga za zabrinutost, neće biti razloga za uzbunu, za istragu, nikakvih
zahtjeva za ekshumaciju, nikakvih sudskih procesa. On će postupati u zajedništvu s
ostalima, a svaki će imati po jedan glas u svim odlukama, ali će samo on biti
vidljiv. Djeca Ericha Kesslera i Wilhelma von Tiebolta ostat će anonimna.
Noel se pitao kako izgledaju Kesslerova i von Tieboltova »djeca«. Uskoro će
saznati.
Posljednji uvjeti dokumenta nisu ga manje iznenadili od prethodnih. Sav novac
treba doznačiti u roku od šest mjeseci nakon otvaranja računa. Takav će zahtjev
značiti potpuno angažiranje svakog djeteta navedenog u dokumentu. Depozitori su
upravo to i imali na umu i zahtijevali: potpunu predanost u ostvarivanju njihova
cilja. Treba zaboraviti na nastavljanje normalnog života, treba se potpuno žrtvovati
ne postavljajući pitanja. Osim toga, njihova će predanost biti nagrañena. Na kraju
šestomjesečnog razdoblja i uspješnog dodjeljivanja novca žrtvama nacističkih
progona i pokolja, ciriška će agencija prestati raditi, a svaki će potomak primiti
svotu od dva milijuna dolara.
Šest mjeseci. Dva milijuna dolara.
Dva milijuna.
Noel stade razmišljati što će to značiti njemu osobno i profesionalno. To će značiti
slobodu. Manfredi je u Zenevi rekao da je Noel talentiran. On jest talentiran, ali je
njegova talentiranost često bila prikrivena u konačnom proizvodu. Prihvaćao se
poslova za koje bi volio da ih ne uzima; bio je prisiljen na kompromise u
rješenjima, iako je arhitekt u njemu drukčije diktirao i osjećao. Da, osjećao, možda
talentirano osjećao; morao je odbijati poslove koji su ga draškali i izazivali
njegovo stvaralaštvo, ali mu je pritisak novčanih obveza zabranjivao da vrijeme
troši na manje poslove. Pretvarao se u cinika.
Ništa nije trajno; planirana zastarjelost ide rukom pod ruku s gubljenjem
vrijednosti i amortizacijom. To nitko bolje ne zna od arhitekta koji je nekad imao
savjest. Možda će opet naći svoju savjest. Sa slobodom. S dva milijuna.
Holcrofta je zapanjila brzina njegovih misli. Film se vrtio gotovo ludom brzinom.
Čak je mislio o stvarima koje mu prije nisu ni padale na pamet. Bio je odavno
odlučio da ništa ne poduzme dok to misaono ne obradi. Razmišljanje pa
djelovanje; hitnja je najčešće dijete zabluda i štetne improvizacije. Treba uvijek
razmisliti. O svemu. Pa ipak, sada se našao u čudnom položaju čovjeka koji vapi za
svojom izgubljenom savjesti tražeći je novcem za koji je bio uvjeren da ga može
dobiti. Čudno.
Kako izgledaju ta najstarija djeca Ericha Kesslera i Wilhelma von Tiebolta? Jedno
je žena, drugo muškarac, učenjak. Ali osim razlika u spolu i zanimanju, oni bijahu
dijelom nečega što nikad nije poznavao, što je prohujalo pored njega, ali daleko,
daleko, bez njegova znanja. Oni su bili ondje, oni su vidjeli. Ni jedno od njih nije
bilo premlado da se ne bi sjećalo. Živjeli su u tom čudnom svijetu, u demonskom
svijetu koji se zvao Treći Reich. Amerikanac bi imao toliko pitanja da postavi.
Da postavi pitanja? Pitanja?
Odlučio je. Rekao je Manfrediju da mu treba vremena najmanje nekoliko dana
prije nego se odluči.
Imate li vi doista izbor? upitao ga je švicarski bankar.
I te kako odgovorio je Noel. Ja nisam na prodaju, bez obzira
na to kakvi su uvjeti. A i ne bojim se prijetnji koje su izrekli manijaci
prije trideset godina.
Niti bi trebalo da se bojite. Porazgovarajte o tome sa svojom maj
kom.
Što? Holcroft je bio zapanjen. Mislio sam da ste rekli...
Zašto? Pomislio bih da je posljednja...
Ona je prva. I jedina. Ona će poštovati iskazano povjerenje.
Manfredi je bio u pravu. Ako odgovori potvrdno, bit će nesumnjivo nužno da
privremeno obustavi aktivnosti svoje tvrtke i otpočne putovati da bi uspostavio
dodir s Kesslerovom i von Tieboltovom djecom. To bi izazvalo znatiželju njegove
majke; ona nije žena koja bi dopustila svojoj znatiželji da se uspava. Zapitkivala bi,
a kad bi, bilo kako, bilo kojim slučajem premda je to gotovo sasvim nevjerojatno
iščeprkala podatke o milijunima u Zenevi i ulozi Heinricha Clausena u krañi bez
granica, nema sumnje da bi strašno reagirala. U svijesti su joj ostale neizbrisive
uspomene na paranoične gangstere Trećeg Reicha. Kad bi ona javno iznijela bilo
što o novcu, ta bi masa novca bila godine i godine vezana u
meñunarodnim sudovima.
A pretpostavimo li da je ne budem mogao privoljeti? Što tada?
Morate je uvjeriti. Pismo je uvjerljivo, a zatreba li, i mi ćemo
uskočiti. Bez obzira na to, bolje je od početka znati njezino mišljenje.
Kakvo će to biti mišljenje? pitao se Noel. Althene nije jedna od onih majki koje
ništa ne pitaju i koje samo pršte dobrostivošću, s razlogom ili bez njega. Još rano u
životu je uvidio da je Althene drukčija. Ona nije mogla u kalup namijenjen
bogatim damama iz Manhattana. Sve su značajke takva statusa postojale. Konji,
jahte, vikendi u Aspenu i Hamptonsu, ali ne i nezadrživa utrka za sve većim
društvenim utjecajem i za poznatim guranjem meñu sličnima.
Sve je to ona nekad radila. Živjela je u kovitlacu europskih tridesetih godina kao
mlada, bezbrižna Amerikanka kojoj je obitelj nešto sačuvala nakon velikog kraha6
i bolje je stajala od velikog broja društveno sličnih, ali manje sretnih. Britanski je
dvor poznavala kao i salone emigranata u Parizu... i sasvim nove nasljednike
Njemačke. U tim je njezinim godinama nastala jasnoća oblikovana ljubavlju,
iscrpljenošću, mržnjom i bijesom. Jasnoća ili nova prosvijetljenost, dublje
razumijevanje života.
Althene je bila izuzetna osoba, i prijateljica i majka; bilo je to duboko prijateljstvo
koje se nije trebalo stalno dokazivati. Istini za volju, razmišljao je Holcroft, ona mu
bijaše više prijateljicom nego majkom; nikad se nije sasvim dobro osjećala u toj
posljednjoj ulozi.
Previše sam griješila, dragi moj jednom mu je rekla smijući
se da bih pretpostavljala autoritet zasnovan na biologiji.
A sada će zatražiti od nje da se opet suoči s uspomenama na čovjeka zbog kojega
je znatan dio života provela zaboravljajući ga. Hoće li se uplašiti? Zgroziti? Ne, to
nije vjerojatno. Hoće li posumnjati u ciljeve navedene u dokumentu koji mu je dao
Ernst Manfredi? Kako bi to mogla nakon što pročita pismo Heinricha Clausena?
Bez obzira na to kakve su joj uspomene i kako ih doživljava, njegova je majka
žena intelekta i percepcije. Svi su ljudi podložni promjenama, kajanju. Ona će sve
morati prihvatiti bez obzira na to kako bi joj to moglo biti odvratno u ovom
posebnom slučaju.
Bio je kraj tjedna; sutra je nedjelja. Majka i očuh su provodili vikende u svojoj
kući na imanju u Bedford Hillsu. Ujutro će se ondje odvesti kolima i porazgovarati
s njima.
A u ponedjeljak će poduzeti prve korake na putu koji će ga opet odvesti u
Švicarsku. Radi neke još nepoznate agencije u Zurichu. U ponedjeljak će početi
lov.
Noel se sjećao dijaloga s Manfredijem. Te su riječi bile meñu posljednjima koje su
izgovorene prije nego je Holcroft izišao iz vlaka.
Kesslerovi imaju dva sina. Najstariji, Erich nazvan po ocu
profesor je povijesti na Berlinskom sveučilištu. Mlañi, Hans, liječnik
je u Miinchenu. Koliko smo uspjeli saznati, obojicu veoma cijene u nji
hovim sredinama. Vrlo su bliski. Kad Erichu bude objašnjena situacija,
vjerojatno će zahtijevati da mu i brat bude uključen.
Je li to dopušteno?
U dokumentima nema ničega što bi to zabranjivalo. Meñutim,
honorar ostaje isti i svaka obitelj ima samo jedan glas u donošenju
svih odluka.
A što je s von Tieboltovima?
Bojim se da je to drukčija priča. Možda će vam oni biti problem.
Dokumenti kazuju da su majka i dvoje djece pobjegli u Rio de Janeiro.
Prije pet ili šest godina oni su iščezli. Doslovno. Policija nema nikakvih obavijesti
o njima. Nema njihove adrese, poslovnih veza, nisu prijavljeni u drugim većim
gradovima. I još nešto što je neuobičajeno: majka je dosta dugo veoma dobro
živjela. Čini se da nitko ne zna što se dogodilo ili ako netko i zna, ne želi reći.
Rekli ste dvoje djece. Gdje su oni?
Zapravo ima troje djece. Najmlañe dijete, kćer Helden, rodila se
poslije rata u Brazilu, očigledno začeta posljednjih dana Reicha. Najsta
rije dijete je takoñer kćer, Gretchen. Srednje je dijete sin, Johann.
Kažete da su iščezli?
Možda je taj izraz suviše dramatičan. Mi smo bankari, a ne istra
žitelji. Naši upiti nisu išli tako daleko, a Brazil je velika zemlja. Vaši
zahtjevi moraju ići dalje. Treba pronaći prvo dijete svakog spomenutog
muškarca i proučiti ga. To je prvi uvjet postavljen u dokumentu; ako se
to ne učini, račun neće biti otvoren.
Holcroft je savio dokument i vratio ga u torbu. Dok je to radio, prsti mu dodirnuše
list papira s čudnim velikim slovima koji su prije trideset godina ispisali preživjeli
iz Wolfsschanzea. Manfredi je bio u pravu: bijahu to bolesni starci koji su
pokušavali odigrati svoje posljednje očajničke uloge u drami budućnosti koju su
jedva razumijevali. Da su je razumjeli, oni bi se s molbom obratili »sinu Heinricha
Clausena«. Molili bi ga, uvjeravali, a ne bi mu prijetili. Ta je prijetnja zagonetka.
Zašto su tako postupili? S kojim ciljem? Možda je Manfredi opet bio u pravu.
Čudan papir sada nema značenja. Postoje druge stvari na koje valja misliti.
Holcroft je ulovio pogled stjuardese koja je brbljala s dvojicom muškaraca za
suprotnim stolom pa ju je kretnjama ruke zamolio za još jedan skoč. Ugodno mu se
nasmiješila, kimnula i dala mu na znanje da će piće dobiti za koji trenutak. Vratio
se svojim mislima.
Neizbježne sumnje opet izbiše na površinu. Je li on doista voljan i spreman da
vjerojatno godinu dana života veže za tako veliki posao? Da, najprije treba ispitati
njegove kvalifikacije prije nego budu ispitane kvalifikacije Kesslerove i von
Tieboltove djece. Uostalom, ako ove posljednje uopće pronañe? Vratiše mu se
Manfredijeve riječi. Mislite li da imate izbor? Odgovor na to pitanje bio je i da i
ne. Dva milijuna, što je značilo njegovu slobodu, bilo je iskušenje koje je teško
odbaciti, ali mogao ga je odbaciti. Može ga odbaciti. Njegova su nezadovoljstva
realna, a ne umišljena, ali gledajući profesionalno, stvari idu nabolje, idu mnogo
bolje. Njegov je profesionalni ugled sve veći, njegov talent i vještinu priznaje sve
veći broj klijenata koji opet o njemu govore potencijalnim klijentima. Što će se
dogoditi ako odjednom prestane raditi? Što će se dogoditi ako se naglo povuče iz
dvanaestak poslova za koje se natječe? Bila su to pitanja o kojima je trebalo dobro
razmisliti; njime ne vlada isključivo novac.
Pa ipak, dok su mu misli lutale, Noel je shvaćao beskorisnost takva razmišljanja. U
usporedbi s ovom... pogodbom... sva su pitanja malo važna. Bez obzira na to kakve
su njegove osobne okolnosti i pitanja koja sebi s pravom postavlja, raspodjela
milijuna preživjelima jedne ere nehumanosti koja dotad nije bila zabilježena u
povijesti, dužnost je kojoj je odavno trebalo udovoljiti; to je obveza koju je
nemoguće zanemariti. Godine i godine jedan ga je glas gotovo plačući dozivao,
glas čovjeka u agoniji koji mu je bio otac kojega nije poznavao. Zbog razloga koje
nije mogao objasniti samome sebi, nije se mogao oglušiti tom glasu; nije mogao
mirno odšetati od tog čovjeka u agoniji. Ujutro će se odvesti u Bedford Hills i
razgovarati s majkom.
Holcroft podigne pogled pitajući se gdje je stjuardesa s pićem. Bila je iza
prigušeno osvijetljenog šanka koji je služio kao bar u salonu 747 u društvu dvojice
muškaraca koji su s njom sjedili za stolom; pridružio im se i treći. Četvrti
muškarac je mirno sjedio na stražnjem sjedištu čitajući novine. Dvojica sa
stjuardesom su se svojski prihvatili pića, dok se treći, tražeći neko društvo, pravio
da je manje trijezan nego što je bio. Stjuardesa je vidjela Noela kako gleda u nju pa
je nadvila obrve u veselom očajanju. Ona je natočila njegovo piće, ali ga je jedan
od pijanaca prolio; sada je brisala šank. Sudrug pijanica se odjednom sudario sa
stolicom i izgubio ravnotežu. Stjuardesa je pojurila iza šanka da pomogne putniku
koji je pao; njegov prijatelj se smijao i skljokao se u susjednu stolicu. Treći je
muškarac posegnuo za pićem na šanku. Četvrti je s gañenjem pratio tu scenu
šušteći novinama, a šum je odavao njegovo neraspoloženje. Noel se vratio prozoru
ne želeći biti sudionikom te male pometnje.
Nakon nekoliko minuta stjuardesa se primakla stolu. Zao mi je, gospodine
Holcroft. Momci su momci, ali su to još više preko Atlantika. Pili ste skoč s ledom,
ako se ne varam?
Da, hvala. Noel je uzeo čašu od privlačne djevojke i pročitao pogled u njezinim
očima. Činilo se da kaže: Hvala vam, ugodna osobo, što se ne ponašate kao oni
odurni bezveznjakovići. U drugim bi okolnostima možda nastavio razgovarati, ali
su mu se sada druge misli vrzmale glavom. Pojedinačno je razmišljao o svemu što
če morati učiniti u ponedjeljak. Što se tiče namještenika, zatvaranje ureda neće biti
tako teško. Malo je namještenika: tajnica i dvojica crtača koje može bez teškoća
smjestiti kod prijatelja možda čak uz višu plaću. Ali zašto da Holcroft
Incorporated, New York zatvori vrata, za ime Božje, upravo u trenutku kad se
nacrti i projekti te tvrtke ozbiljno razmatraju i ako budu usvojeni, to bi utrostručilo
njegovo osoblje i učetverostručilo godišnju zaradu? Objašnjenje mora biti razborito
i izvan svakog ispitivanja.
Odjednom, bez upozorenja, skočio je sa sjedišta putnik s druge strane salona dok
mu je iz grla navirao hrapavi, divlji krik boli. Spastički je savijao leña kao da se
bori za zrak, ščepao se najprije za trbuh, a onda za prsa. Srušio se na drvenu ogradu
na kojoj su se nalazili časopisi i redovi letenja i manijakalno se grčio, široko
otvorenih očiju, dok su mu izbijale vene na vratu kao da će iskočiti svojim
ljubičastim protestom. Podigao se, nagnuo naprijed i ispružio se na pod salona.
Bio je to treći muškarac, onaj koji se pridružio dvojici pijanaca što su dosañivali
stjuardesi za šankom.
Idući su trenuci bili kaotični. Stjuardesa je žurno priskočila čovjeku koji je ležao,
dobro ga pogledala i ponašala se po propisima. Ostaloj trojici putnika u salonu je
rekla da ostanu na svojim mjestima, stavila je jastuk ispod putnikove glave i vratila
se šanku i interkomu na zidu. Za nekoliko sekundi stjuard se uspeo cirkularnim
stubištem; kapetan British Airwaysa pojavio se iz prostorije komande leta.
Razgovarali su sa stjuardesom iznad tijela onesviještenog. Stjuard je pojurio do
stubišta, sišao i brzo se vratio s nekom knjigom. Bio je to, po svemu se činilo,
avionski manifest.
Kapetan se obratio ostalima u salonu. Molim vas da se vratite na svoja mjesta
dolje. Liječnik je u avionu i bit će pozvan. Mnogo vam hvala.
Dok se Holcroft postrance spuštao niz stube, pored njega se brzo uspinjala
stjuardesa s pokrivačem. Zatim je čuo kapetana kako govori preko interkoma.
RadioKennedy za kola hite pomoći. Muški putnik, ime Thornton. Srčani napad,
čini se.
Liječnik je klečao pored tijela koje je sada bilo potrbuške ispruženo na stražnjem
sjedištu u salonu i zatražio baterijsku svjetiljku. Prvi oficir je požurio u kabinu i
brzo se vratio sa svjetiljkom. Liječnik je iskrenuo očne kapke čovjeku po imenu
Thornton, a zatim se okrenuo i dao znak kapetanu da mu priñe; trebao mu je nešto
reći. Kapetan se sagnuo. Liječnik je tiho govorio.
Mrtav je. Teško mi je sa sigurnošću reći bez opreme, bez uzima
nja tkiva i analize krvi, ali ja ne mislim da je ovaj čovjek imao srčani
napad. Moje bi mišljenje glasilo strihnin.
Ured carinskog inspektora odjednom je utihnuo. Iza inspektorova stola sjedio je
detektiv za umorstva iz njujorške policije; ispred njega bio je dnevnik leta. Sa
strane stola stajao je ukočeni inspektor, vidljivo zbunjen. Na dvjema stolicama uza
zid sjedili su kapetan sa 747 i stjuardesa koja je imala na brizi salon prvog razreda.
Uz vrata je stajao uniformirani policajac. Detektiv je s nevjericom gledao u
carinskog inspektora.
Želite mi reći da su dvije osobe izišle iz aviona, prošetale kroz
zapečaćene hodnike do hermetički zatvorenog carinskog prostora i iščezle?
Ja to ne mogu objasniti rekao je inspektor malodušno tresući
glavom. To se nikad prije nije dogodilo.
Detektiv se okrenuo stjuardesi. Vi ste uvjereni da su bili pijani, gospoñice?
Možda više ne kad sada razmislim odgovorila je djevojka.
Neizbježno je da sada pomišljam i na druge stvari. Oni su puno
pili; u to sam uvjerena; to ne bi mogli zanijekati ili lažno predstaviti
jer sam ih ja služila. Izgledali su prilično naliveni. Bezopasni, ali nali
veni. Bezopasni, jer nisu pravili izgrede.
Nisu li mogli piće negdje izliti? Ne pijući, to želim naglasiti.
Gdje? zapita stjuardesa.
Ne znam. Prazne pepeljare, jastuci na sjedalima. Što je na podu?
Tepisi odgovorio je pilot.
Detektiv se obratio policajcu na vratima. Pozovi forenzičko preko svoga radija.
Neka pregledaju tepihe, jastuke na sjedalicama, pepeljare. Lijeva strana ograñenog
područja, prema naprijed. Vlažnost je dovoljna. Javi mi.
Da, gospodine. Policajac je brzo otišao zatvorivši vrata za
sobom.
Dakako započe kapetan tolerancija na alkohol nije kod sva
kog ista.
Ne u količinama koje je opisala mlada dama odgovorio je
detektiv.
Za ime Božje, zašto je to tako važno? upita kapetan. Očito su
to ljudi koje tražite. Iščezli su, kako ste se sami izrazili. Usudio bih se
reći da su cijelu stvar dobro isplanirali.
Sve je važno objasnio je detektiv. Moguće je usporediti
metode s prethodnim zločinima. Tražimo sve, nastojimo naći bilo
što. Luñaci. Bogati luñaci koji se mlažnjacima voze po svijetu tražeći
uzbuñenja. Znakovi psihoze tražiti uzbuñenja dok si u stanju opijeno
sti alkohol ili narkotici, nije važno. Koliko možemo zaključiti, ta dvo
jica putnika čak nisu ni poznavali tog Thorntona; vaša stjuardesa kaže
da su se tek upoznali. Zašto bi ga ubili? A prihvaćajući činjenicu da su
to doista učinili, zašto su to uradili tako brutalno? To je bio strihnin,
kapetane, i vjerujte mi, to je vrlo neugodan put bez povratka.
Zazvonio je telefon. Javio se carinski inspektor; kratko je slušao, a onda je dao
slušalicu detektivu pristanišne policije. To je State Department. Za vas.
State? Ovdje poručnik Miles, policija NYPA8. Jeste li dobili oba
vještenja koja sam tražio?
Dobili smo ih, ali vam se neće svidjeti...
Pričekajte trenutak prekine Miles. Otvorila su se vrata i pojavio
se uniformirani policajac. Što si dobio? upita Miles policajca.
Jastuci na sjedalicama i tepih s lijeve strane salona su mokri.
Znači da su ta dvojica bili trijezni kao zlatnik reče detektiv
monotonim glasom. Kimnuo je i opet uzeo slušalicu. Nastavite, State.
Sto mi se neće svidjeti?
Putovnice o kojima je riječ proglašene su nevažećima prije više od
četiri godine. Pripadale su dvojici iz Flinta, Michigen. Zapravo su bili
susjedi; radili su za istu kompaniju u Detroitu. U lipnju 1973. otišli
su na poslovno putovanje u Europu i nikad se nisu vratili.
Zašto su putovnice bile poništene?
Nestali su iz svojih hotelskih soba. Tri dana nakon toga njihova
su tijela pronañena u rijeci. Ubijeni su iz pištolja.
Isuse! Koja rijeka? Gdje?
Isar. Bili su u Miinchenu u Njemačkoj.
Jedan po jedan ljutiti su putnici leta 591 prolazili kroz vrata karantenske sobe.
Njihova imena, adrese i telefonski brojevi usporeñivani su s manifestom 747. Bio
je to zadatak predstavnika British Airwaysa. Uz predstavnika kompanije bio je i
policajac pristanišne policije koji je na duplikatu liste stavljao svoje oznake.
Karantena je trajala gotovo četiri
sata.
Vani su putnike usmjeravali hodnikom do velike dvorane za prtljagu gdje su im
vraćali pregledanu i slobodnu od obaveznih formalnosti. Zatim su išli prema
vratima glavnog terminala. Jedan putnik, meñutim, nije ni pokušao napustiti
prostoriju za prtljagu. Nije imao prtljage, već samo ogrtač prebačen preko ruke.
Najzad je pošao prema vratima na kojima se nalazila ploča s otisnutim velikim
slovima:
CARINA SJEDINJENIH DRŽAVA
KONTROLNI CENTAR SAMO ZA OVLAŠTENE OSOBE
Držeći osobne isprave ušao je unutra.
Sijedi muškarac u uniformi carinskog službenika visokog čina stajao je uz prozor
čeličnog okvira pušeći cigaretu. Čuvši da je netko ušao, okrenuo se prema vratima.
Čekao sam te rekao je. Ništa nisam mogao učiniti dok su te držali u karanteni.
Imao sam spremnu legitimaciju u slučaju da te ne nañem odgo
vorio je putnik stavljajući legitimaciju natrag u džep.
Drži je pri ruci. Možda će ti još zatrebati; policija je posvuda. Što
namjeravaš?
Domoći se tog aviona.
Misliš da su tamo?
Da. Negdje. To je jedino objašnjenje.
Dvojica muškaraca izišla su iz sobe i brzim koracima prošla kroz dvoranu za
prtljagu pored mnogih pokretnih traka do čeličnih vrata na kojima je pisalo:
Zabranjen ulaz. Carinik je iz džepa izvadio ključ, otključao vrata i ušao u prostoriju
hodajući ispred mlañeg muškarca s ogrtačem. Nalazili su se u dugačkom metalnom
tunelu koji ih je vodio na otvoreni prostor prema stajankama i poletnosletnim
stazama. Za četrdeset sekundi su stigli do drugih čeličnih vrata koja su čuvala
dvojica stražara, jedan iz carine, a drugi ih pristanišne policije. Carinik je
prepoznao sijedog dužnosnika.
Dobra večer, kapetane. Đavolska noć, zar ne?
Bojim se da je tek početak odgovorio je carinski kapetan.
Možda ćemo i mi biti upleteni, nakon svega što se dogodilo. Pogle
dao je policajca. Ovaj je čovjek federalni nastavio je pokazujući gla
vom na svog suputnika. Vodim ga na avion petdevedesetjedan.
Možda ima nekakve veze s narkoticima.
Policajac je izgledao zbunjeno. Očigledno je imao naredbu da nikoga ne pusti kroz
vrata. Upleo se carinski stražar.
Hej, u redu je. Ovaj čovjek vodi cijeli aerodrom Kennedv.
Policajac je slegnuo ramenima i otvorio vrata.
S crnog noćnog neba uporno je padala kiša dok su se džepovi izmaglice kotrljali iz
zaljeva Jamaica. Muškarac s carinikom obukao je ogrtač. Njegovi su pokreti bili
brzi. U ruci ispod ogrtača koji je prije imao preko ruke nalazi se revolver. Sada ga
je zataknuo za pojas i zakopčao samo gornje dugme sakoa.
Pod reflektorima je 747 blistao dok mu je niz trup curila kiša u potocima. Posvuda
su bili policajci i posade za održavanje aviona. Jedni od drugih su se razaznavali
kontrastnim crnim i ružičastim bojama svojih nepromočivih ogrtača.
Ja ću sve urediti s policijom unutra rekao je carinski dužnosnik
pokazujući kretnjom na metalne stube koje su vodile od stražnjeg dijela
aerodromskog vozila do vrata na trupu aviona. Sretan lov.
Čovjek u ogrtaču je kimnuo, premda zapravo nije ni slušao. Pogledom je
pregledavao teren. Fokus je predstavljao 747; trideset metara od aviona u svim
pravcima bili su postavljeni metalni štapovi s postoljima povezani konopcima. Na
jednakim udaljenostima bili su policajci. Čovjek u ogrtaču nalazio se unutar
ograñenog prostora i mogao se slobodnije kretati. Skrenuo je desno na kraju
paralelne užadi i nastavio prema stražnjem dijelu aviona. Kimanjem glave
pozdravljao je policajce na njihovim mjestima nemarno otvarajući legitimaciju
pred onima koje nije poznavao i čiji su pogledi bili ispitivački. Buljio je kroz kišu
u lica onih koji su ulazili i izlazili iz aviona. Čuo je ljutitu viku čovjeka iz ekipe za
održavanje aviona.
Što ti jebeno radiš? Učvrsti to vitlo!
Meta tog izljeva bijesa bio je radnik koji je stajao na platformi vozila s gorivom za
avione. Taj radnik nije imao na sebi ogrtač od nepromočivog materijala; bijelo
radno odijelo bilo mu je mokro. Na sjedištu vozača sjedio je drugi radnik, takoñer
bez kišnog ogrtača.
To je to, pomisli čovjek u kišnom ogrtaču. Ubojice su imale bijela radna odijela
ispod grañanskih odijela. Ali nisu računali na kišu. Na mogućnost kiše, gospodo.
Izuzevši te greške, bijeg je bio briljantno isplaniran.
Muškarac je odšetao do tankera s gorivom držeći ruku na revolveru skrivenom
ispod kišnog ogrtača. Kroz kišu je zurio u lik iza stakla vozačke kabine; drugi se
čovjek nalazio iznad njega, s desne strane platforme, okrenut leñima. Lice iza
prozora u nevjerici je buljilo u nj i odmah se sagnulo nastojeći odskočiti na drugi
kraj sjedišta. Ali je čovjek u kišnom ogrtaču bio brži. Otvorio je vrata, izvukao
revolver i opalio; prigušivač je sasvim prigušio prasak. Čovjek na sjedištu pao je
ničice na komandnu ploču dok mu je krv curila iz čela.
Čuvši dolje neke šumove, drugi se čovjek okrenuo na čeličnoj platformi tankera i
pogledao dolje.
Vi! U salonul S novinama!
Upadaj u kola naredio mu je čovjek u kišnom ogrtaču. Riječi su
mu bile jasne i izvrsno su se čule kroz potoke kiše. Revolver je držao
skriven iza vrata vozačke kabine.
Lik na platformi je oklijevao. Čovjek s revolverom je brzo pogledao unaokolo.
Policajci koji su opkolili avion bili su suviše zauzeti svojim poslom po neugodnom
pljusku, a i napola zaslijepljeni reflektorima. Nitko nije gledao na scenu smrti.
Čovjek u kišnom ogrtaču naglo se uspeo, zgrabio preživjelog ubojicu za bijelu
tkaninu radnog odijela i prisilio ga da siñe. Ugurao ga je kroz otvorena vrata
vozačke kabine.
Nisi uspio. Sin Heinricha Clausena još živi mirno je rekao.
Zatim je ispalio drugi metak. Ubojica se sklupčao na sjedištu.
Čovjek u kišnom ogrtaču zatvorio je vrata tankera i vratio revolver za pojas.
Nemarno je hodao izravno ispod trupa do ograñenog prostora koji je vodio prema
tunelu. Vidio je carinskog dužnosnika kako se naglo pojavio na vratima 747; zatim
je brzo sišao niza stube. Susreli su se i zajedno uputili prema vratima tunela.
Što se dogodilo? upita ga carinski dužnosnik.
Moj je lov bio uspješan. Njihov nije. Pitanje je što da radimo s
Holcroftom?
To nije naša briga. To je Tinamouova briga. Treba obavijestiti
Tinamoua.
Čovjek u kišnom ogrtaču nasmiješi se sam sebi znajući da mu se osmijeh ne može
vidjeti na kiši koja je lila kao iz kabla.
Holcroft je izišao iz taksija ispred svoga stana u istočnoj Sedamdeset trećoj ulici.
Bio je iscrpljen, a napetost u posljednja tri sata bila je potencirana tragedijom koja
se dogodila u avionu. Bilo mu je žao bijednog kopilana kojega je uhvatio srčani
napad, ali je bio bijesan na pristanišnu policiju koja je na taj incident gledala kao
na meñunarodnu krizu. Dobri Bože! U karanteni gotovo četiri prokleta sata! A svi
putnici prve klase trebaju idućih šezdeset dana obavještavati policiju o svom
kretanju.
Pozdravi ga vratar. Ovaj put je bilo kratkotrajno putovanje, gospodine Holcroft.
Ali čeka vas mnogo pošte. Oh, i jedna poruka.
Poruka?
Da, gospodine odgovorio je vratar predajući mu posjetnicu.
Ovaj je gospodin sinoć pitao za vas. Bio je vrlo uzbuñen, znate li
na što mislim?
Ne baš sasvim Noel je uzeo posjetnicu i pročitao ime: Peter
Baldwin, esq.; to mu ime nije ništa značilo, ni govorilo. Sigurnosni
sistemi Wellington, ltd. The Strand, London, w/a. Ispod je bio telefon
ski broj. Holcroft nije nikad čuo za tu britansku tvrtku. Okrenuo je
posjetnicu; odostraga je bilo našvrljano: Hotel St. Regis. Soba 411
Inzistirao je da telefoniram u vaš stan jer da ste se sigurno već
vratili, a ja vas nisam vidio. Rekao sam mu da je to ludorija.
Mogao mi je sam telefonirati rekao je Noel idući prema dizalu.
Ima moj broj u telefonskoj knjizi.
Rekao mi je da je pokušao, ali da vam je telefon u kvaru. Vrata
lifta su se zatvorila upravo kad je vratar izgovorio posljednje riječi. Hol
croft je opet pročitao ime na posjetnici dok se dizalo uspinjalo na peti
kat. Peter Baldwin, esq. Tko je to? I otkad mu je telefon u kvaru?
Otključavao je vrata svoga stana i posegnuo za prekidačem na zidu. Istodobno su
zasvijetlile dvije stolne svjetiljke; Noel je spustio kovčeg i zurio po sobi kao da ne
vjeruje onome što vidi.
Ništa nije bilo na svom mjestu kao što je bilo prije tri dana! Ništa. Svaki komad
pokućstva, svaka stolica, svaki stol, vaza ili pepeljara, sve je bilo pomaknuto na
drugo mjesto. Kauč se prije nalazio na sredini sobe, a sada je bio sasvim u kutu s
desne strane. Bili su pomaknuti svi crteži i sve slike na zidovima: ni jedna više nije
bila na starome mjestu! Stereo više nije bio na polici, već pažljivo smješten na
stolu. Bar s pićem koji je uvijek bio u stražnjem dijelu sobe za dnevni boravak,
sada je bio s lijeve strane vrata. Stol za crtanje koji se obično nalazio pored
prozora, sada se nalazi tri metra ispred njega, a stolica negdje drugdje bogzna
gdje. Bio je to najčudniji osjećaj koji je ikad doživio. Sve što mu je bilo poznato i
blisko, sada mu više uopće nije bilo ni poznato ni blisko. Iskrivljena stvarnost,
izvan fokusa.
Stajao je u vratnicama. Vrata su još bila otvorena. Pred očima su mu se stalno
pojavljivale slike sobe kao što je bila prije tri dana, ali ih je stalno i uporno tjerala
nova realnost.
Sve je lebdjelo, grubo se šalilo s njim.
Sto se dogodilo? Začu vlastite riječi, ali isprva nije bio sasvim
siguran da su njegove.
Odjuri do kauča; telefon je uvijek bio pored kauča na stolu s desne strane. Kauč je
pomaknut, ali ne i telefon s njim. Okrenuo se prema srednjem dijelu sobe. Gdje je
stol? Tamo ga nije bilo; na njegovom je mjestu bio naslonjač. Tamo nije bilo ni
telefona! Gdje je telefon? Gdje je stol? Gdje je, doñavola, taj telefon?
Stajao je pored prozora. Ondje, uz prozor sobe za dnevni boravak nalazio se
kuhinjski stol, a na njemu telefon. Veliki središnji prozor gledao je na stambenu
zgradu preko prostranog dvorišta. Telefonske žice odnesene su ispod tepiha od
zida do zida i premještene na prozor. Bilo je to luckasto! Kome je moglo pasti na
pamet da podigne čavlićima pribijeni tepih i izvuče telefonske žice?
Pojuri do stola i zgrabi telefon. Pritisne dugme interkoma što ga je povezivao s
centralom u ulaznom hodniku zgrade. Nekoliko puta pritisnuo je dugme; nije bilo
odgovora. Držao je prst na dugmetu dok konačno nije odgovorio hrapavi glas
vratara Jacka.
U redu, u redu. Ovdje je hodnik...
Jack, ovdje gospodin Holcroft. Tko je bio u mom stanu dok sam
izbivao?
Tko je bio, što, gospodine?
Gore, u mom stanu\
Zar ste pokradeni, gospodine Holcroft? zaprepašteno će vratar.
Još ne znam. Samo znam da je sve pomaknuto, premješteno. Tko
je bio ovdje?
Nitko. Naime, nitko koga ja poznajem. A drugi tipovi mi se nisu
ispovijedili. U četiri sata izjutra zamjenjuje me Ed, a odlazi s posla u
podne. Njega zamjenjuje Louie.
Možete li im telefonirati?
Pakla mu, mogu pozvati policiju!
Riječ je neugodno odjeknula. »Policija« znači postavljanje pitanja. Gdje je bio? S
kim je bio? Koga je vidio? Noel nije bio siguran da bi htio odgovarati na ta pitanja.
Ne, nemojte zvati policiju. Još ne. Sve dok ne vidim je li nešto
odneseno. Možda je to netko smislio kao svojevrsnu šalu. Nazvat ću
vas.
Ja ću nazvati momke.
Holcroft je spustio slušalicu. Sjedio je na širokoj prozorskoj dasci i gledao po sobi.
Sve. Svaki predmet. Ni jedan komad pokućstva nije bio na prijašnjem mjestu!
Nešto je držao u lijevoj ruci: posjetnica. Peter Baldwin, esq.
»...bio je vrlo uzbuñen, znate li na sto mislim?...insistirao je da telefoniram u vaš
stan... ali da vam je telefon u kvaru...«
Hotel St. Regis. Soba 411.
Noel je uzeo telefonsku slušalicu i nazvao. Taj je telefonski broj znao napamet;
često je ručao u King Cole Grillu.
Da? Baldwin ovdje. Akcent je bio engleski, predstavljanje
naglo.
Ovdje Noel Holcroft, gospodine Bakhvin. Pokušavali ste me pro
naći.
Hvala nebesima! Gdje ste sada?
Kod kuće. U svom stanu. Upravo sam se vratio s puta.
S puta? Odakle?
Nisam siguran da se to vas tiče.
Za ime Božje! Proputovao sam više od tri tisuće milja da vas
vidim! Strahovito je važno. Dakle, gdje ste bili?
Englezovo se disanje čulo u slušalici; činilo se da je Baldwinov način izražavanja
nekako bio u vezi sa strahom. Polaskan sam što ste toliko proputovali da me
vidite, ali vam to ne daje pravo da me pitate o mojim privatnim stvarima...
Ja imam svako pravo! upadne mu u riječ Baldwin. Proveo
sam dvadeset godina s MI69 pa i te kako imamo o čemu razgovarati!
Vi nemate pojma što radite. To nitko ne zna osim mene.
Vi, sto? Mi, što?
Dopustite mi da vam to drukčije kažem. Odgodite Ženevu. Zabo
ravite je, gospodine Holcroft, samo privremeno. Odgodite je dok ne
porazgovaramo.
Zeneva?... Noel je naglo osjetio mučninu u želucu. Kako taj
Englez može znati za Ženevu? Kako je mogao saznati?
Izvan prozora je zasvjetlucalo; netko je u stanu nasuprot Holcroftovu, u zgradi
preko dvorišta, upalio cigaretu. Unatoč uzbuñenju, Holcroft je gledao u to
svjetlucanje.
Netko je pred mojim vratima rekao je Baldwin. Ostanite kraj
telefona. Otarasit ću se toga, ma tko bio, i odmah se vratiti.
Noel je čuo kako je Baldwin spustio slušalicu, a zatim šum otvaranja vrata u
hotelskoj sobi. Čuli su se i nejasni glasovi. Preko dvorišta, u prozoru, netko je opet
upalio šibicu koja je osvijetlila dugu plavu kosu žene iza providnog zastora.
Holcroft odjednom shvati da je telefonska veza utihnula; više nije čuo glasove.
Prolazili su trenuci, ali se Englez nije vratio.
Baldwine! Baldwine, gdje ste? Baldivine!
Po treći put je kresnula šibica u prozoru preko puta. Noel se zagledao u prozor,
premda ni sam nije znao zašto. Ta mu se gesta učini sasvim nepotrebnom. Vidio je
sjaj cigarete u ustima plavokose žene. A zatim je kroz prozirnu zavjesu u njezinoj
drugoj ruci ugledao obris telefonskog aparata. Držala je slušalicu na uhu i gledala u
njegov prozor bio je sasvim siguran da je gledala u njega.
Baldivine? Pa gdje ste, doñavola?
Začu se klik; linija je bila mrtva.
Baldivine!
Žena u prozoru je polako spustila slušalicu, zastala za trenutak, a onda nestala
izvan pogleda.
Holcroft je zurio u prozor, a zatim u telefon u svojoj ruci. Čekao je da se telefonska
linija opet aktivira, a zatim je ponovo nazvao St. Regis.
Žao mi je, gospodine, ali čini se da nešto nije u redu s telefonom
u sobi četirijedanaest. Odmah ćemo nekoga poslati. Možete li nam reći
vaš telefonski broj pa ćemo ga dati gospodinu Baldwinu?
...da vam je telefon u kvaru...
Nešto se dogañalo što Noel nije razumio. Samo je znao da neće reći ni svoje ime,
niti ostaviti svoj telefonski broj telefonistu u St. Regisu. Osjećao je da to neće
učiniti, da to ne smije učiniti. Brzo spusti slušalicu i opet pogleda u prozor preko
puta. Svjetlo koje se prije vidjelo, sada je nestalo. Prozor je bio u mraku; mogao je
vidjeti samo providne bijele zavjese.
Odgurnuo se od prozora i besciljno lutao po sobi, oko poznatih stvari na novim
mjestima. Nije znao što da radi; zaključi da je najbolje pogledati je li mu nešto
odneseno. Činilo mu se da ništa ne nedostaje, ali to nije mogao reći sa sigurnošću.
Začu se zujanje telefona: interkom s telefonske centrale na ulazu u zgradu. Podigao
je slušalicu.
Ovdje Jack, gospodine Holcroft. Upravo sam razgovarao s Edom
i Louiejem. Ni jedan od njih ništa ne zna o bilo kome tko bi otišao u
vaš stan. To su pošteni momci. Njima ne bi palo na um da švrljaju po
tuñim stanovima. To nitko od nas ne bi uradio.
Hvala, Jack. Ja vam vjerujem.
Želite li da pozovem policiju?
Ne. Noel je nastojao govoriti sasvim smireno i nezabrinuto.
Mislim da se netko iz ureda našalio. Dvojica kolega imaju ključeve.
Ja nikoga nisam vidio. Ni Ed ni...
U redu je, Jack prekinu ga Noel. Zaboravite na to. One večeri
prije mog odlaska imali smo zabavicu. Jedno ili dvoje su ostali i prespa
vali. Bilo je to sve čega se Noel mogao sjetiti da kaže.
Odjednom mu je palo na pamet da nije pogledao spavaću sobu. Pošao je u sobu.
Rukom je posegnuo za prekidačem.
Iako je to očekivao, ipak je doživio udarac. Sada je njegova dezorijentacija bila
potpuna.
I ovdje je svaki dio namještaja bio pomaknut sa svoga mjesta i stavljen na drugo.
Krevet mu je prvi pao u oči: izgledao je čudno, zastrašivao je. Ni jednim se dijelom
nije doticao zida. Bio je u sredini sobe, osamljen. Mali stol bio je ispred prozora;
mali pisaći stol izgledao je sićušno s pozadinom velikog zida zdesna. Kao i prije
nekoliko minuta u sobi za dnevni boravak, i sada su mu slike sobe kakva je bila
prije tri dana titrale pred očima, ali ih je zamjenjivala čudnovatost nove scene koja
se nametala.
Zatim je ugledao nešto, razvalio usta i ostao bez riječi. Sa stropa je visio njegov
drugi telefon. Bio je pričvršćen za strop crnom samoljepljivom trakom. Žica je
zmijuljila iz aparata, penjala se zidom i nastavljala put preko stropa sve do
telefonske slušalice.
Slušalica se polako okretala.
Bol mu se premjestila iz želuca u prsa; oči su mu netremice gledale zastrašujući i
suludi prizor obješenog telefona koji se polako okretao u zraku. Bojao se pogledati
dalje, ali je znao da mora. Mora shvatiti što se dogodilo, što se dogaña oko njega.
Kad je skrenuo pogled, vratio mu se dah, ali strah je ostao. Telefon je visio upravo
na putanji pogleda do vrata kupaonice, a vrata su bila otvorena. Ugledao je zavjese
kako se njišu na prozoru iznad kade. Struja hladnog zraka okretala je telefon.
Brzo je ušao u kupaonicu da zatvori prozor. Kad se spremao povući zavjese, vani
je opazio kratkotrajni bljesak svjetla. Netko je kresnuo šibicu na prozoru zgrade
preko puta. Plamenčić je u mraku privlačio pogled. Pogleda tamo.
Opet ta žena! Plavokosa žena kojoj se iza zavjese nazirala silueta gornjeg dijela
tijela. Gledao je taj lik kao da je opčinjen.
Okrenula se kao što je i prije učinila te otišla kao što je otišla prije nekoliko
minuta. Izvan pogleda. Slabašno svjetlo nestade s prozora.
Sto se dogaña? Sto sve to znači? Stvari su namještene, dogañaji su orkestrirani da
bi ga preplašili. Ali tko to čini i zašto? I što se dogodilo s Peterom Baldwinom, esq,
s Englezom snažna glasa i njegovom naredbom da odgodi put u Ženevu? Je li
Baldwin bio dijelom zavjere straha i terora ili je bio njezina žrtva?
Žrtva... žrtva? To je čudna riječ. Nije mu jasno zašto ju je upotrijebio u mislima.
Zašto bi uopće bilo nekih žrtava? I što je Baldwin htio objasniti kad je rekao da je
»proveo dvadeset godina s MI6«?
MI6? Jedna grana britanske špijunaže. Ako se točno sjeća, MI5 je odjeljenje koje
se bavi domaćim pitanjima; to je, dakle, petica. A MI6 se bavi pitanjima izvan
zemlje. Šestica je engleska CIA. O tome nema sumnje.
Dobri Bože! Znaju li Britanci za ženevski dokument? Je li britanska špijunaža
upućena u tu stvar, zna li za krañu golemih razmjera prije trideset godina?
Gledajući ovako, površno, se čini kao da je znala... Pa ipak, Peter Baldwin nije o
tome govorio.
Vi nemate pojma sto radite. To nitko ne zna osim mene.
A zatim nasta šutnja i mrtva linija.
Holcroft je izišao iz kupaonice i zastao ispod obješene telefonske slušalice; sada se
jedva njihala. Bila je to ružna scena, programirano ružna, mračna. Dugačka crna
samoljepljiva traka činila ju je još mračnijom. Istom trakom bio je oblijepljen i
telefon. Kao da je aparat bio razbijen pa zatim na brzinu slijepljen crnim trakama.
Izgledao je kao da je mumificiran, kao da više nikad neće biti upotrijebljen.
Holcroft je krenuo prema vratima spavaće sobe, ali se instinktivno zaustavio i
okrenuo. Nešto mu je zarobilo pogled, nešto što prije nije uočio. Bila je izvučena
srednja ladica malog pisaćeg stola. Napola izvučena. Pogledao je pažljivije. U
ladici je bio list papira.
Prestao je disati dok je zurio u taj čudni list papira.
To ne može biti. To je umobolno. Taj list papira bio je smećkastožut. Od starosti.
Bio je to isti papir kao onaj koji su trideset godina držali u trezoru u Ženevi. Pismo
ispunjeno prijetnjama što su ih napisali fanatici koji su se klanjali mučeniku
Heinrichu Clausenu. Rukopis je bio isti; čudno njemačko pisanje engleskih riječi
velikim slovima; tinta koja je izblijedjela, ali je bila čitka.
A iznenañuje što je bila čitka. Jer, tekst je ispisan prije više od trideset godina.
Noel ClausenHolcroft
više ništa nije kao što ti je nekad bilo.
Više ništa ne može biti isto...
Prije nego će nastaviti s čitanjem, Noel uze meñu prste rub papira. Smrvio se od
njegova dodira.
Oh, Bože! Bilo/e to napisano prije trideset godina!
A ta je činjenica učinila zastrašujućom ostali dio poruke.
Prošlost je bila priprema, budućnost je obaveza uspomeni čovjeka i njegova sna.
Njegovo je djelo izuzetno, to je djelo hrabrog izazova i briljantnosti u svijetu koji
je poludio. Ništa se ne smije ispriječiti na putu ostvarenja toga sna.
Mi smo preživjeli iz Wolfsschanzea. Mi koji smo živi posvetit ćemo život i tijelo
zaštiti sna i ideala tog čovjeka. Njegova će volja biti ispunjena jer je to sve što je
ostalo. Milosrdno djelo koje će pokazati svijetu da smo izdani, da nismo bili
onakvi kakvima nas svijet prikazuje. Mi, ljudi iz VVolfsschanzea, znamo kakvi su
bili najbolji meñu nama. Kao što je i Heinrich Clausen znao.
Sada je na tebi, Noel ClausenHolcroft, da završiš ono što ti je otac započeo. Ti si
izlaz. Tvoj je otac tako htio.
Mnogi će te pokušati zaustaviti. Otvoriti brane i uništiti taj san. Ali su ljudi iz
VVolfsschanzea preživjeli. Ti imaš našu riječ da će biti zaustavljeni svi koji te
pokušaju omesti.
Tko god ti bude na putu, tko te pokuša odgovoriti, tko te pokuša zavarati lažima,
bit će likvidiran.
Kao što ćeš biti i ti i tvoji budeš li oklijevao. Ili ako ne uspiješ. To je naša zakletva
tebi.
Noel je zgrabio papir iz ladice. Raspao mu se u ruci. Pustio je da komadići padnu
na pod.
Prokleti manijaci! Zalupio je ladicu i istrčao iz spavaće sobe.
Gdje je telefon? Gdje je, doñavola, prokleti telefon? Pored pro
zora tamo je bio; bio je na kuhinjskom stolu pored jebenog prozora]
Manijaci! Opet je viknuo ne obraćajući se nikome. Ali, ipak, ne
baš nikome: mislio je na čovjeka u Zenevi koji je bio u vlaku za Ziirich.
Manijaci su mogli napisati takvo smeće prije trideset godina, ali sada,
nakon trideset godina, drugi su manijaci to uručili! Ili izručili. Oni
su upali u njegov stan, neovlašteno prodrli u njegov život, povrijedili
njegovu intimu, dirali njegove stvari i suludo ih pomicali... Bogzna i
što još, pomisli razmišljajući o Peteru Baldwinu, esq. Čovjek koji je pro
putovao tisuće milja da razgovara s njim, da ga vidi... tišina, klik, mrtva
telefonska linija.
Pogledao je na sat. Bilo je gotovo jedan sat po ponoći. Koliko je sada sati u
Ziirichu? Šest? Sedam? Banke u Švicarskoj otvaraju vrata u osam. La Grande
Banque de Geneve ima filijalu u Ziirichu. Manfredi će biti ondje.
Prozor. Stajao je ispred prozora pred kojim je stajao i prije nekoliko minuta,
čekajući da se Baldvvin vrati do telefona. Prozor. Preko dvorišta u stanu nasuprot
njegovu, tri kratka bljeska šibice... plavokosa žena na prozoru!
Holcroft je stavio ruku u džep da bi se uvjerio da ima ključeve. Imao ih je. Potrčao
je do vrata, pojurio do dizala i pritisnuo dugme. Strelica se nije micala i pokazivala
je da je dizalo na desetom katu.
Neka je ñavao odnese!
Otrči do stubišta i stade se brzo spuštati preskačući po dvije stube odjednom
silazeći kao vjetar. Dotrči do prizemlja i izjuri u hodnik.
Isuse, gospodine Holcroft! zabulji se Jack u njega. Govno mi
se smrzlo od straha!
Poznajete li vratara u susjednoj zgradi? vikne Noel.
U kojoj?
Kriste! U onoj! Holcroft pokaže kretnjom nadesno.
To je Triosamdeset. Daa, dakako.
Poñite sa mnom!
Hej, stanite malo, gospodine Holcroft. Ja ne smijem napustiti
svoje mjesto.
Izbivat ćemo samo minutu. Za tebe je spremljeno dvadeset dolara.
Samo minutu...
Dočekao ih je vratar zgrade Triosamdeset i odmah shvatio da mora dati točno
obavještenje Jackovu prijatelju.
Žao mi je, gospodine, ali u tom stanu nema nikoga. Već gotovo
tri tjedna nema nikoga. Ali smatram da je iznajmljen. Novi stanari će
doći...
U stanu ima nekoga! rekao je Noel nastojeći se savladati pred
tim čovjekom. Plavokosa žena. Moram saznati tko je ona.
Plavokosa žena? Srednje visine, ne izgleda loše, čak je zgodna na
neki način, puno puši?
Da, to je ona! Tko je ona?
Jeste li vi već dugo u svom stanu, gospodine?
Što?
Želim upitati jeste li već dugo u tom stanu, preko?
Kakve to ima veze s bilo čime?
Oprostite, molim vas, ali mislim, ovaj, jeste li mnogo pili...
O čemu to, dovraga, govorite?! Tko je ta žena?
Nije, gospodine. Bila je. Plavokosa žena o kojoj govorite bila je gospoña Palatvne.
Umrla je prije mjesec dana.
Noel je sjedio na stolici ispred prozora zureći preko dvorišta. Netko ga je
pokušavao izludjeti. Ali zašto? Kakvog to ima smisla! S čime je to u vezi?
Fanatici, manijaci otprije trideset godina preskočili su tri desetljeća zapovijedajući
mlañoj vojsci koja je bila nepoznata prije trideset godina. I opet, zašto?
Nazvao je St. Regis. Telefon u sobi četirijedanaest je radio, ali je stalno bio zauzet.
A žena koju je jasno vidio ne postoji. Ali je postojala! I bila je dijelom svega toga;
on je to znao.
Ustao je i krenuo do čudno smještenog bara. Natočio je piće. Pogledao je na sat;
bilo je jedan i pedeset. Treba pričekati deset minuta dok ga nazove centrala za
meñunarodne razgovore. Broj banke u Ziirichu može se dobiti u dva sata izjutra po
njujorškom vremenu. Uzeo je čašu sa sobom i premjestio se na stolicu ispred
prozora. Uz put uključi UKVradio. Dakako da nije bio na svom uobičajenom
mjestu; zato je to i primijetio. Ipak ga je sasvim odsutno uključio. Volio je glazbu;
smirivala ga je.
Ali začu govor, a ne glazbu. Karakterističan šum u pozadini spikerova glasa
upozoravao je da je to jedna od radiopostaja »samo vijesti« sve vijesti! Netko je
prtljao po skali. Trebalo je da to zna. Više ništa neće biti kako je bilo...
Nešto što je bilo rečeno na radiju privuče njegovu pažnju. Brzo se okrenuo na
stolici pa mu se malo pića iz čaše izlilo po hlačama.
»...policija je blokirala sve ulaze u hotel. Naš reporter, Richard Dunlop, nalazi se
na mjestu dogañaja i javlja se iz naše mobilne jedinice. Hajde, Richarde! Što si
saznao?«
Najprije se iz radija čulo krckanje od atmosferskih smetnji, a onda glas uzbuñenog
reportera.
Čovjek se zvao Peter Baldwin, Johne. Bio je Englez. Stigao je
jučer ili barem možemo reći da se jučer upisao u St. Regisu; policija
je u kontaktu sa zračnim kompanijama radi daljnjih obavijesti. Koliko
je moguće utvrditi, bio je ovdje na odmoru. Na registarskom hotelskom
kartonu nije navedena nikakva tvrtka pa se na temelju toga pretpostav
lja da gost nije bio na službenom putovanju.
Kad su otkrili njegovo tijelo?
Otprilike prije pola sata. Hotelski poslužitelj otišao je u sobu da
vidi što je s telefonom i pronašao gospodina Baldwina ispruženog na
krevetu. Ovdje se svašta govorka i nagaña i čovjek ne zna u što da
povjeruje, ali ono što svi naglašavaju je način na koji je Baldwin ubijen.
Nema nikakve sumnje da je to bilo strašno, brutalno. Baldwin je garo
tiran,10 kažu. Žica provučena kroz njegov vrat. Histerična sobarica sa
četvrtog kata vrišteći je rekla policiji da je soba natopljena...
Je li pljačka bila povod? prekinu ga spiker u interesu ukusa i
pristojnosti.
Nismo bili sposobni to zaključiti. Policija ne govori. Mislim da
čekaju da doñe netko iz britanskog konzulata jer je to ipak njihov gra
ñanin.
Hvala ti, Richarde Dunlop. Bit ćemo u kontaktu... Bio je to Ric
hard Dunlop koji se javio iz hotela St. Regis u Pedest petoj ulici na
Manhattanu. Ponavljamo, jutros je izvršeno brutalno ubojstvo u jed
nom od najelegantnijih njujorških hotela. Englez po imenu Peter Bald
Holcroft je skočio sa stolice kao da je ispaljen iz topa. Doskoči do radioaparata i
isključi ga. Stajao je iznad njega i teško disao. Nije sam sebi htio priznati da je čuo
ono što je čuo. Nikako. To bi moglo izazvati val drugih nemogućih dogañaja, kao
što se uvijek dogaña u ružnim snovima. Nije se moglo dogoditi nešto što on neće
primiti kao dogañaj; jednostavno to je nemoguće.
Ali bilo moguće. Bila je to stvarnost, nije bio san. Bila je to smrt. Manijaci iz
vremena od prije trideset godina nisu karikature, nisu likovi iz melodrame. To su
ogavne ubojice. I oni su smrtno ozbiljni, osim svega. Kakav san, kakva snoviñenja.
Peter Baldwin, esq. mu je rekao da prekriži Ženevu. Ili da je odgodi dok s njim ne
razgovara. Baldvvin se upetljao, upleo se u taj toliko spominjani san, upetljao se u
pogodbu. A sada je mrtav, zločinački ubijen žicom kroz vrat.
Otežalim koracima Noel je koračao do stolice i sjeo. Podigao je čašu do usana i
ispio nekoliko dugih gutljaja viskija; skoč uopće nije djelovao na nj. Samo mu se
ubrzalo bubnjanje u prsima.
Kriješ šibice! Preko dvorišta, u prozoru! Tamo je ona! Iza tanke prozirne zavjese,
osvijetljena slabašnim svjetlom, nazirala se silueta plavokose žene. Zurila je preko
puta, zurila je u njega\ Ustao je jer je bio hipnotički privučen prozoru. Lice joj je
bilo koji centimetar udaljeno od prozorskog stakla. Žena je kimnula glavom; ona je
polako kimala glavoml Nešto mu je govorila. Govorila mu je da je istina ono što
on pretpostavlja!
...plavokosa žena o kojoj govorite bila je gospoda Palatyne. Umrla je prije mjesec
dana.
Mrtva žena bila je vidljiva obrisima svoga tijela u prozoru u mraku i slala mu
strašnu poruku. Oh, Bože, on će poludjeti!
Zazvonio je telefon; telefonsko zvonce ga je plašilo. Zadržao je dah i uputio se
prema telefonu; nije mogao dopustiti da opet zazvoni. Zvonjava strahovito
uznemiruje tišinu; kovitla je, daje joj zastrašujuće tumačenje i smisao.
Gospodine Holcroft, ovdje meñunarodna telefonska centrala.
Imamo vašu vezu sa Zurichom...
Noel je slušao u nevjerici mrki, akcentirani glas iz Švicarske. Čovjek na liniji bio
je direktor ciriškog ogranka La Grande Banque de Geneve. Directeur, rekao je
dvaput, naglašavajući svoj položaj.
Mi duboko žalimo, gospodine Holcroft. Znali smo da Herr Man
fredi nije bio baš osobitog zdravlja, ali nismo pretpostavljali da će
bolest tako uznapredovati.
O čemu vi govorite? Sto se dogodilo?
Terminalne bolesti različito djeluju na pojedince. Naš je kolega
bio vitalan čovjek, energičan čovjek, a kad takvi ljudi ne mogu djelovati
na svoj uobičajeni način, to često dovodi do klonulosti i velike depre
sije.
Što se dogodilo?
Bilo je to samoubojstvo, gospodine Holcroft. Herr Manfredi nije
mogao podnijeti svoju klonulost i fizičku nesposobnost.
Samoubojstvo?
Nema nikakva razloga da govorimo nešto što nije istina. Ernst se
bacio s hotelskog prozora. Sve je bilo blagostivo brzo. U deset sati će
La Grande Banque jednu minutu obustaviti rad radi žalosti i razmišljanja.
Oh moj Bože...
Meñutim zaključio je glas iz Ziiricha sve bankovne račune i poslove gospodina
Manfredija, o kojima je on osobno vodio brigu, preuzet će jednako sposobne ruke.
Mi u cijelosti očekujemo...
Noel je spustio slušalicu i tako odrezao posljednji dio Švicarčeve rečenice. Sve
bankovne račune... preuzet će jednako sposobne ruke. Posao kao obično; čovjek je
ubijen, ali se ne smije prekidati poslovanje švicarskih financijskih institucija. A on
je ubijen.
Ernst Manfredi se nije bacio iz hotela u Ziirichu. Bačen je kroz prozor. Ubili su ga
ljudi iz Wolfsschanzea.
Za ime Božje, zašto? Onda se Holcroft sjetio. Manfredi je podcijenio i odbacio
ljude iz Wolfsschanzea. Rekao je Noelu da su mračne prijetnje bez ikakve
važnosti, da je riječ o očajanju bolesnih starih ljudi koji traže okajanje svojih
grijeha.
Bila je to Manfredijeva pogreška. On je nesumnjivo ispričao svojim najbližim
suradnicima, drugim direktorima La Grande Banque, o čudnom pismu koje je
izručio s netaknutim pečatima. Možda se smijao ljudima iz Wolfsschanzea. Možda.
Bilo je to kobno.
Šibica! Kriješ! Preko dvorišta kimnula je žena iza prozora! Opet kao da mu čita
misli opet je kimnula potvrñujući istinu. Mrtva mu je žena govorila da je u pravu!
Ludost se postupno pretvarala u užas.
Okrenula se i otišla; prozor je ostao potpuno mračan.
Vrati se! Vrati se! vikao je Holcroft rukama oslonjen na prozor
sko staklo. Tko si ti?
Ispod njega zazuja telefon. Noel ga je gledao kao strašnu stvar na nepoznatom
mjestu; bilo je oboje. Dršćući uze slušalicu. Što će se sada dogoditi?
Gospodine Holcroft, ovdje Jack. Ja mislim da bih mogao znati
što se, dovraga, dogodilo u vašem stanu. Naime, o tome nisam prije
razmišljao, ali me to gotovo udarilo po glavi prije nekoliko minuta.
O čemu se radi?
Prije dvije večeri došla su dva tipa. Bravari. Gospodin Silverstein,
na vašem katu, mijenjao je bravu. O tome mi je govorio Louie pa sam
znao da je sve u radu. Meñutim, poslije sam počeo razmišljati o tome.
Zašto su došli noću? Naime, bez obzira na prekovremeni rad i sve
drugo, zašto ipak nisu došli danju? Zato sam nazvao Louieja kući.
Meñutim, on mi je rekao da su oni bili jučer. Dakle, doñavola, tko
su oni drugi tipovi?
Sjećate li se ičega u vezi s njima?
Sasvim ste u pravu ako mislite da se nečega sjećam! I te kako. Osobito jednoga.
Mogao bih ga prepoznati u gomili u Gardenu! Imao je...
U telefonu se začu glasan, oštar zvuk. Rezak zvuk.
Pucanj iz pištolja!
Uslijedio je pad, lomljava. Telefon u hodniku bio je odbačen!
Noel je brzo spustio slušalicu i potrčao prema vratima. Otvorio ih je takvom
snagom da su udarila u uokvireni crtež na zidu i razbila stube. Svijest mu se opirala
razmišljanju; koncentrirao se samo na brzinu i ravnotežu nadajući se da se neće
spotaknuti na stubama. Doskakao je do platoa i kao munja projurio kroz vrata
kućnog predvorja.
Gledao je šokiran. Dogodilo se najgore. Vratar Jack bio je nagnut prema stražnjem
dijelu stolice, a iz vrata mu je curila krv. Bio je ustrijeljen u vrat.
Upleo se. Taman se spremao da identificira jednog od ljudi iz Wolfsschanzea i
zbog toga je ubijen.
Baldwin, Manfredi... nevini vratar.
Mrtvi.
...a svi koji se upetljaju bit će zaustavljeni... Tko god ti stane na put, pokuša te
razuvjeriti, tko te pokuša zavarati... bit će likvidiran....kao što ćeš biti ti i tvoji
budeš li oklijevao. Ili ako ne uspiješ.
Manfredi ga je zapitao misli li da uistinu ima izbor. Više ga nije imao.
Bio je okružen smrću.
Althene Holcroft je sjedila za stolom u svojoj radnoj sobi i pomno gledala u pismo
koje je držala u ruci. Njezine izrezane, uglate crte lica visoke jagodice, orlovski
nos, široko smještene oči ispod nadvijenih, jasno ocrtanih obrva bile su napete,
zategnute, ukočene, kao što joj je djelovalo i tijelo u stolici. Njezine tanke,
aristokratske usnice bile su stisnute; disala je mirno, ali je svaki udisaj bio suviše
kontroliran, suviše dubok da bi se mogao smatrati normalnim stanjem. Čitala je
pismo Heinricha Clausena kao da čita statistički izvještaj koji je u temeljnoj
suprotnosti s informacijom za koju se dotad vjerovalo da joj se ne može
proturječiti.
Na drugoj strani sobe Noel je stajao pored prozora kojemu je gornji dio završavao
lukom, kao što je red u takvim kućama. Gledao je u blago lelujavi travnjak i na
vrtove iza kuće u Bedford Hillsu. Veći dio grmova bio je pokriven grubim
platnom; zrak je bio hladan, a jutarnji mraz stvorio je široke krpe svijetlog sivila na
zelenoj travi.
Holcroft se okrenuo od te scene, od upornog i nezainteresiranog mira izvan kuće i
pogledao svoju majku očajno nastojeći sakriti svoj strah i svladati povremenu
drhtavicu koja bi ga zgrabila kad bi se sjetio dogañaja protekle noći. Nije nikako
htio dopustiti da majka primijeti strah koji je osjećao. Pitao se kakve se misli
vrzmaju u njezinoj glavi, kakve uspomene bude riječi ispisane modrom tintom,
riječi koje je napisala ruka čovjeka kojeg je nekad voljela da bi tu ljubav poslije
razvila u prezir. Bez obzira na to o čemu ona misli, sve će to ostati skriveno dok ne
odluči progovoriti. Althene je priopćavala samo ono što bi odlučila da kaže na svoj
način i svojom slobodom priopćavanja.
Činilo se kao da osjeća da je gleda pa je podigla pogled, ali je to kratko potrajalo.
Vratila se pismu i jednom rukom polako otklonila zalutali uvojak koji se bio
odvojio od sive kose što je uokviravala njezino lice. Noel je besciljno tumarao po
sobi pa se uputio prema stolu gledajući police s knjigama i fotografije na zidu.
Soba je odražavala vlasnika, razmišljao je. Ljupka, čak elegantna; ali, istodobno,
prevladavao je dojam aktivnosti. Fotografije su prikazivale muškarce i žene na
konjima, u lovu, na jedrilicama po ružnom vremenu, na skijama, na planinskom
snijegu. To nije trebalo nijekati: u ovoj vrlo ženskoj sobi osjećala se pritajena
struja muškosti. Bila je to radna soba njegove majke, njezino utočište gdje se
povlačila u intimnim trenucima razmišljanja. Ali, soba je mogla mirne duše
pripadati i muškarcu.
Sjeo je u kožnati naslonjač ispred stola i zapalio cigaretu zlatnim kolibrijem,
poklonom za rastanak što ga je dobio od mlade žene koja je prije mjesec dana
iselila iz njegova stana. Opet mu je zadrhtala ruka; upaljač je stisnuo što je čvršće
mogao.
To je strašna navika rekla je Althene zadržavši pogled na pismu.
Mislila sam da se namjeravaš odreći pušenja.
Jesam. Mnogo puta.
Mark Twain je to rekao. Barem budi originalan.
Holcroft se pomaknuo u stolici osjećajući se čudno. Dosad si pismo pročitala
nekoliko puta. Što misliš, reci?
Ja ne znam što da mislim odgovorila je Althene stavljajući
pismo na stol ispred sebe. On ga je napisao, to je njegov rukopis, nje
gov način izražavanja sebe. Arogantan i pokajnički.
Dakle, ti se slažeš da je ipak riječ o kajanju?
Tako se čini. Barem na površini. U svakom slučaju, ja bih željela
mnogo više znati. Imam mnogo pitanja u vezi s ovim nevjerojatnim i
nadasve izuzetnim financijskim pothvatom. To je nevjerojatno, nadma
šuje sve što je zamislivo.
Pitanja izazivaju protupitanja, majko. Ljudi u Ženevi to ne žele.
Je li važno što oni žele? Koliko te ja razumijem, iako si izvrdavao
i bio prilično nejasan, oni zahtijevaju od tebe da se odrekneš najmanje
šest mjeseci života. Možda i mnogo više.
Opet se Noel čudno osjećao. Odlučio je da joj ne pokaže dokument iz La Grande
Banque. Ako bude ustrajno zahtijevala da joj ga pokaže, on to uvijek može učiniti.
Ako to ne bude tražila, još bolje; što manje zna, to bolje. Treba da je drži što dalje
od ljudi iz Wolfsschanzea. Nije ni najmanje sumnjao da bi se Althene uplela.
Ne zadržavam ništa što je bitno odgovorio je.
Ja to nisam ni rekla. Rekla sam da si nejasan, mislim da se elip
tično izražavaš. Govoriš o čovjeku u Ženevi kojeg ne želiš identificirati;
govoriš o uvjetima koje samo napola opisuješ, o najstarijoj djeci dviju
obitelji koje ne želiš imenovati. Mnogo toga ostavljaš po strani.
Za tvoje dobro.
To je ponašanje koje spada u milostivost svisoka, a uzimajući u
obzir ovo pismo, takvo me ponašanje ponižava.
Nisam namjeravao ni jedno ni drugo. Holcroft se nagnuo na
prijed. Nitko ne želi da taj bankovni račun bude čak izdaleka pove
zan s tobom. Pročitala si pismo; znaš o čemu se radi. Tisuće i tisuće
ljudi, stotine milijuna dolara. Nitko ne bi mogao ni pomisliti da tebe
za nešto smatra odgovornom. Ti si mu bila žena koja mu je rekla istinu;
ostavila si ga jer je odbio prihvatiti tu istinu. Kad je napokon shvatio da
je istina ono što si mu govorila, učinio je što je učinio. Možda još ima
ljudi koji bi te zbog toga ubili. Ja ne želim da budeš u takvom položaju.
To je sve.
Tako. Althene je polako izustila tu riječ, a zatim ju je ponovila
ustajući iz stolice. Polako je koračala sobom prema velikom prozoru
zastakljenog balkona. Jesi li siguran da je to briga koju su izrazili ljudi
u Ženevi?
Noel je znao što traži: knjižaru koja je nešto više nego obična prodavaonica knjiga.
U svakom većem naseljenom mjestu uvijek je barem jedna veća trgovina koja se
brine za čitaoce specifične narodnosti. U ovom slučaju njezin je naziv bio A
Livraria Alemao Njemačka knjižara. Prema obavještenjima koja je Holcroftu dao
čovjek na šalteru informacija, u toj knjižari su se mogli kupiti svi najnoviji
njemački časopisi, a Lufthansa je svaki dan donosila svježe novine. Takva knjižara
zasigurno ima ugledne kupce, a najvjerojatnije je da će u knjižari netko znati za
već utemeljene njemačke obitelji u Riju. Kad bi barem dobio jedno ili dva imena...
To je mjesto gdje treba početi.
Trgovina je bila udaljena manje od deset minuta hoda od hotela.
Ja sam američki arhitekt obratio se jednom službeniku u knji
žari koji je stajao na ljestvama i sreñivao knjige na gornjoj polici.
Došao sam ovamo da proučim bavarski utjecaj na velike stam
bene zgrade obiteljskog tipa. Imate li nešto o toj temi?
Nisam znao da je i to tema odgovorio je knjižar tečnim engle
skim jezikom.
Imamo nešto knjiga o alpskom graditeljstvu, o arhitekturi zgrada
tipa caleta, ali ja to ne bih nazvao bavarskim utjecajem.
Lekcija ili pouka broj šest ili, nije li sedam? Cak kad se laž zasniva na jednom
aspektu istine, najprije se uvjeri da osoba kojoj lažeš zna o tome manje od tebe.
Alpska, švicarska, bavarska. Sve je to prilično isto.
Doista? Mislio sam da postoje znatne razlike.
Pouka osam ili devet. Ne raspravljaj. Imaj na pameti cilj.
Čujte, da vam kažem pravu istinu. Bogati bračni par u New
Yorku plaća mi put i boravak ovdje i očekuje da se vratim s crtežima.
Prošlog su ljeta bili u Riju. Vozikali su se lijevodesno i opazili nekoliko
izuzetnih kuća. Opisali su ih kao bavarske.
Te bi morale biti na sjeverozapadu zemlje. Tamo ima nekoliko
prekrasnih kuća. Eisenstatova rezidencija, na primjer; ali, da budem
precizniji, mislim da su oni Zidovi. Postoji neka čudna mješavina maur
skog stila, ako mi to uopće možete povjerovati. Osim toga, postoji i
Graffova aristokratska kuća. Ta kuća gotovo nadilazi samu sebe, ali
je uistinu spektakularna. Želim reći da je tako nešto gotovo nemoguće
očekivati, ali je Graff višestruki milijunaš.
Još jednom, molim, kako se zove? Graff? Jesam li dobro čuo?
Maurice Graff. On je uvoznik; ali uostalom, zar to nisu svi?
Tko?
Ma, molim vas, ne budite naivni. Ako on nije bio general ili veliki
budža u generalštabu, ja ću pišati portovino.
Vi ste Englez?
Da, ja sam Englez.
A radite u njemačkoj knjižari.
Ich spreche gut Deutsch.19
Zar nisu mogli naći Nijemca?
Mislim da postoje prednosti kad se unajmi nekoga poput mene
odgovori Britanac kritički.
Noel je odglumio iznenañenje. Doista?
Da odgovori knjižar popevši se za još jednu prečku. Nitko mi
ne postavlja pitanja.
Knjižar je promatrao Amerikanca kako odlazi, a zatim je brzo sišao s ljestava
gurajući ih po šini na gornjoj prečki da bi ih odjednom odgurnuo. Bila je to gesta
uspjeha, manje pobjede. Brzo je išao hodnikom obrubljenim knjigama, ali je na
jednom raskršću tako naglo promijenio smjer da se sudario s kupcem koji je
razgledavao Goetheovu knjigu.
Ja dobro govorim njemački.
Verzeihung20 rekao je knjižar kao da govori dahom, ali nije
izgledao ni najmanje zabrinuto.
Schivesterchem21 odgovorio je čovjek gustih crnobijelih obrva.
Čuvši takvu primjedbu o svojoj nedostatnoj muškosti, knjižar se
okrenuo. Ti!
Tinamouovi prijatelji nisu nikad daleko odgovorio je muškarac.
Slijedio si ga? upita knjižar.
On o tome nema ni pojma. Telefoniraj.
Englez nastavi hodati sve do kancelarijskih vrata u stražnjem dijelu knjižare. Ušao
je, zatvorio vrata, uzeo slušalicu i okrenuo telefonski broj. Odgovorio je jedan od
podreñenih najutjecajnijeg čovjeka u Riju.
Rezidencija senora Graffa. Dobar dan.
Naš čovjek u hotelu zaslužuje veliku napojnicu rekao je knjižar.
Bio je u pravu. Ja insistiram da razgovaram s Herr Graff om. Postupio
sam točno onako kako smo se dogovorili i učinio sam to izvanredno.
Uopće ne sumnjam da će on doći, da će posjetiti kuću. A sada, Herr
Graffa molim.
Ja ću ga izvijestiti o tvojoj poruci, leptiru odgovorio je Graffov
pomoćnik.
To neće biti tako! Imam i drugih vijesti koje ću reći samo njemu.
S čime u vezi? Tebi ne moram reći da je on vrlo zauzet.
Da li da kažem da je riječ o mojem zemljaku? Jesam li dovoljno
jasan?
Znamo da je u Riju; već je uspostavio vezu. Morat ćeš učiniti više
od toga.
Još je ovdje. U trgovini. Možda me čeka i želi porazgovarati sa
mnom.
Pomoćnik je razgovarao s nekim u blizini. Riječi su, meñutim, bile razgovijetne.
To je glumac, mein Herr. Insistira razgovarati s vama. Sve je pro
šlo kao po rasporedu u toku prošlog sata, ali čini se da postoji i kom
plikacija. Njegov je zemljak još u trgovini.
Telefonska slušalica promijenila je ruke. O čemu se radi? upita Maurice Graff.
Htio sam da znate da je sve proteklo onako kako smo predvi
djeli...
Da, da, ja to shvaćam prekinu ga Graff. Vi sjajno obavljate
svoj posao. Nego, sada, što je u vezi s tim Engldnderom22? ]e li još
tamo?
Pratio je Amerikanca. Nije bio više od tri metra udaljen od njega.
Još je ondje i očekujem da će htjeti da mu kažem što se dogodilo. Da
mu kažem?
Ne odsiječe Graff. Mi smo ovdje savršeno sposobni da vodi
mo stvari bez uplitanja. Kažite mu da smo zabrinuti za njega, brinemo
da bi mogao biti prepoznat te predlažemo da ostane izvan tuñih
pogleda. Kažite mu da ja ne odobravam njegove metode. Možete mu
reći da ste to čuli od mene osobno.
Hvala vam, Herr Graff! To će mi biti zadovoljstvo.
Da, znam da će biti.
Graff je vratio slušalicu svom pomoćniku. Tinamou ne smije dopustiti da se to
dogodi rekao mu je. Opet počinje.
Što, mein Herr?
Sve nanovo nastavio je starac. Uplitanja, potiha promatranja,
praćenja, jedno za drugim. Vlast se dijeli, autoritet se dijeli, svi su sum
njivi, svi postaju sumnjivi, sve češće.
Ja to ne razumijem.
Dakako da ne razumiješ. Ti nisi bio tamo. Graf se naslonio na
naslonjač.
Uputi drugi telegram Tinamouu. Kaži mu da zahtijevamo da na
redi svom vuku da se vrati na Mediteran. Preuzima na sebe suviše
rizika. Mi se tome suprotstavljamo i ne možemo biti odgovorni pod
ovakvim okolnostima.
Trebalo je nekoliko telefonskih poziva i razgovora tijekom dvadeset i četiri sata, ali
je nešto iza dva sata poslijepodne, sutradan, stigla poruka da će ga Graff ipak
primiti. Holcroft je unajmio kola u hotelu i odvezao se sjeverozapadno izvan grada.
Često se zaustavljao proučavajući turističku kartu koju je dobio u agenciji za
iznajmljivanje kola. Napokon je pronašao traženu adresu i skrenuo kroz željezna
vrata privatnim putem koji se uspinjao do kuće na vrhu brežuljka.
Cesta je završavala prostranim, ravnim parkiralištem od bijelog betona koji je
graničio sa zelenim grmljem kroz koje su se probijale kamene staze što su vodile
do voćnjaka sa svake strane.
Knjižničar je bio u pravu. Graffovo imanje bilo je spektakularno. Pogled je bio
veličanstven: ravnice u blizini, brda u daljini, a daleko prema istoku maglovito
plavetnilo Atlantika. Kuća je imala tri kata. Niz balkona uspinjao se s obiju strana
srednjeg ulaza. Srednji ulaz: masivna dvostruka vrata nauljeni mahagonij
obrubljen velikim šarkama, trokutima kovanog željeza udubljenima u drvo. Učinak
je bio alpski, kao da je geometrijska konstrukcija mnogih švicarskih planinskih
kuća bila zavarena u jednu kuću koja je postavljena na tropskom brdu.
Noel je parkirao kola s desne strane prednjeg stubišta i izišao. Na parkiralištu su
bila još dva automobila bijeli mercedes i poznata kola niske konstrukcije, crveni
maserati. Obitelj Graff se dobro snalazila. Holcroft je uzeo svoju aktovku i
fotografski aparat te se počeo uspinjati mramornim stubama.
Polaskan sam što je naš manji arhitektonski trud tako laskavo
ocijenjen rekao je Graff. Pretpostavljam da je prirodno što trans
plantirani ljudi nastoje stvoriti barem dodir domovine u novoj okolini.
Moja je obitelj podrijetlom iz Schioarnoalda... Uspomene nikad nisu
daleko.
Veoma sam vam zahvalan što ste dopustili da vas posjetim, gos
podine. Noel je na brzinu nacrtao pet skica, stavio ih u svoju torbu i
zatvorio je. Dakako, ja govorim i u ime svog klijenta.
Imate li sve što vam je potrebno?
Jedan snimljeni film i pet crteža vertikalne projekcije više su nego
sam se nadao. Usput rečeno, gospodin koji me vodio reći će vam da su
fotografije bile ograničene na vanjske strukturalne detalje.
Ja vas ne razumijem.
Ne bih htio da pomislite da sam snimao i vaše privatne prostorije
ili dijelove imanja.
Maurice Graff se tiho nasmijao. Moja je rezidencija dobro zaštićena, gospodine
Holcroft. Osim toga, nije mi ni palo na pamet da biste vi pregledavali prostorije
radi krañe. Molim vas, sjednite.
Hvala vam. Noel je sjeo nasuprot starcu. Ovih dana neki bi
ljudi mogli biti sumnjičavi.
Dakle, ne želim vas zavaravati. Nazvao sam hotel Porto Alegre da
se uvjerim jeste li kod njih registrirani. Bili ste. Vi ste čovjek po imenu
Holcroft, iz New Yorka. Rezervaciju je za vas obavila ugledna putnička
agencija koja vas očito poznaje, a služite se kreditnim karticama koje su
prošle kompjutorsku kontrolu. Ušli ste u Brazil s putnom ispravom
koja je na snazi. Sto mi više treba? Vremena su tehnički suviše kompli
cirana za čovjeka koji se pravi da je ono što nije, slažete li se sa mnom?
Da, mislim da je tako odgovorio je Noel misleći da je to trenu
tak da se prebaci na stvarni cilj svoga posjeta. Htio je progovoriti, ali je
Graff nastavio kao da nekako želi ispuniti neugodnu tišinu.
Koliko ćete se zadržati u Riju? upitao ga je.
Još samo nekoliko dana. Imam ime vašeg arhitekta i prirodno je
da bih želio s njim porazgovarati kad bude slobodan da me primi.
Reći ću tajniku da ga izvijesti, a dat ću vam i njegov telefonski
broj; nećete čekati. Iskreno rečeno, ja nemam pojma kako se obavljaju
takvi financijski aranžmani odnosno, postoje li za to ikakvi financijski
dogovori ali sam sasvim siguran da će vam on dati kopije nacrta ako
vam oni mogu imalo poslužiti.
Noel se nasmiješio. U njemu se probudio profesionalac.
U pitanju je selektivna adaptacija, gospodine Graff. Moj će raz
govor s njim biti jednako znak uglañenosti, kao i razgovor o bilo kojoj
temi. No, uljudnost nastranu, možda bih ga mogao upitati gdje su
nabavljeni neki materijali ili kako su riješeni neki specifični problemi
stresa i statike, ali to će biti sve. Ne namjeravam tražiti nacrte, a vjeru
jem da bi oklijevao kad bih ga zamolio za to.
Ne bi bilo oklijevanja odgovorio je Graff glasom čiji su inten
zitet i autoritativnost jasno odražavali vojničku prošlost.
...ako on nije bio general ili veliki budža u generalštabu, ja ću pisati porto...
To nije važno, gospodine. Dobio sam ono radi čega sam došao.
Ah, tako.
Graff je pomaknuo svoje teško tijelo u naslonjaču. Bio je to pokret iscrpljenog
starca na kraju dugog poslijepodneva. Pa ipak, oči mu nisu
bile umorne; bile su čak čudno budne. Znači, jednosatni razgovor će biti dovoljan,
je li tako?
Sasvim dovoljan.
Ja ću to urediti.
Veoma ste ljubazni.
Tada se možete vratiti u New York?
Da.
Bio je to trenutak da spomene von Tieboltove. Sada je trenutak.
Zapravo, još bih nešto mogao obaviti dok sam ovdje u Riju. To
nije baš jako važno, ali sam obećao da ću pokušati. Jednostavno ne
znam gdje da otpočnem. U policiji, pretpostavljam.
To zvuči vrlo zlokobno. Zločin?
Sasvim obratno. Mislio sam na onaj policijski odjel koji može
pomoći u pronalaženju ljudi. Oni nisu u telefonskom imeniku. Čak
sam se zanimao za telefonske brojeve koji nisu u knjizi, ali osobe
koje tražim nemaju telefona.
Jeste li sigurni da su u Riju?
Bili su kad se posljednji put čulo za njih. A koliko mi je poznato,
preko telefonskih kompanija traženi su i u drugim brazilskim grado
vima.
Izazivate moju znatiželju, gospodine Holcroft. Je li vam toliko
važno da pronañete te ljude? Što su učinili? Ali, da, rekli ste da nije
zločin u pitanju.
Nikakav zločin. Meni je poznato veoma malo. Moj prijatelj u
New Yorku, odvjetnik, saznao je da putujem ovamo pa me zamolio
da učinim što mogu da bih pronašao tu obitelj. Sudeći prema svemu,
toj je obitelji oporučno ostavljen neki novac; ostavili su ga njihovi
roñaci na Srednjem zapadu.
Nasljedstvo?
Da.
U tom slučaju, možda bi neki pravni zastupnik ovdje u Riju...
Moj je prijatelj poslao ono što je nazvao »ispitivanje ubilježbi u
službene knjige«, tako nekako, na adresu nekoliko odvjetničkih tvrtki
u ovom gradu objasnio je Noel sjetivši se riječi atašea u New Yorku.
Nije dobio odgovore koji bi ga zadovoljili.
Kako on to objašnjava?
Nikako. Ne objašnjava. Bio je neraspoložen. Mislim da nije bilo
dovoljno novca za usluge trojice odvjetnika.
Trojica odvjetnika?
Da odgovorio je Noel iznenañen samim sobom. Prazninu je
ispunjavao instinktivno, ne misleći. Dakle, jedan je odvjetnik u Chi
cagu ili St. Louisu, zatim je kancelarija mog prijatelja u New Yorku
te jedan pravni zastupnik ovdje u Riju. Ne vjerujem da je ono što je
povjerljivo u odnosu prema nekome sa strane isto tako povjerljivo i
izmeñu odvjetnika. To ne bi bio razlog. Meñutim, možda cijela stvar
ne vrijedi podjele honorara na tri dijela.
Ali, vaš je prijatelj savjestan čovjek. Graff je uzdigao obrve u
znak poštovanja. Ili je to bio znak nečeg drugog, pomisli Holcroft.
Htio bih u to vjerovati, kao što i vjerujem.
Možda bih vam ja mogao pomoći. Imam dosta prijatelja.
Holcroft je zatresao glavom. Ne bih se mogao usuditi da vas za to
upitam. Dosta ste učinili za mene ovog poslijepodneva. Osim toga, kao što rekoh,
nije baš toliko važno.
Da, da, naravno odgovorio je Graff uzdignuvši ramena. Ni u
kom slučaju ne namjeravam se uplitati u tuñe povjerljive stvari.
Nijemac je žmirkajući pogledao prema prozorima. Sunce je zalazilo iznad planina
na zapadu; zrake narančastog svjetla nadirale su kroz prozore obasjavajući tamno
drvo radne sobe.
Ime obitelji je von Tiebolt izrekao je Noel promatrajući star
čevo lice. Bez obzira na to što je predviñao ili očekivao da će ugledati,
ovo što je ugledao nadmašilo je njegovu pripremljenost.
Stari Graff je razrogačio oči strijeljajući pogledom Holcrofta, pogledom punim
mržnje i prezira. Vi ste svinja rekao je Nijemac tako tihim glasom da ga je jedva
bilo moguće čuti. Ovo je bio trik, prokleti izgovor da doñete u moju kuću! Da
doñete k meni!
Vi se varate, gospodine Graff. Možete nazvati mog klijenta u
New Yorku...
Svinja!... uzviknuo je starac. Von Tieboltovi! Verrdter!23 Ispod
smeća! Izdajice! Schtveinehunde!24 Kako ste se mogli drznuti!
Noel ga je gledao, hipnotiziran i nepomičan. Graffovo je lice od ljutnje izgubilo
boju; vene u vratu iskočile su na površinu, oči su mu bile crvene i bijesne, ruke su
mu drhtale dok je čvrsto zgrabio ručke naslonjača.
Ja ne razumijem rekao je Holcroft ustajući.
Vi razumijete... vi smeće! Vi tražite von Tieboltove! Želite ih oži
vjeti!
Oni su mrtvi?
Kad bi bili, bila bi to volja Svemogućeg!
Graff, slušajte me. Ako nešto znate...
Van iz moje kuće! Starac se s mukom ustao i viknuo prema
zatvorenim vratima radnog kabineta. Werner! Kom' her!25
Graffov je pomoćnik nahrupio kroz vrata.
Mein Herr? Was ist...
Odvedi ovog varalicu! Istjeraj ga iz moje kuće!
Pomoćnik je pogledao Holcrofta. Ovuda. Brzo!
Noel je brzo zgrabio svoju aktovku i hitrim koracima krenuo prema vratima.
Zaustavio se i još jednom pogledao uzavrelog Graffa. Stari je Nijemac stajao kao
napuhana, groteskna lutka, ali nije mogao svladati drhtavicu.
Van! Vi ste podlac!
Ta posljednja uvreda ubola je Noela poput noža i onemogućila mu da se suzdrži.
Nije on podlac, već je podlac ta figura arogancije pred njim, ta napuhana tjelesina
koja paradnu dobrostivost odjednom zamjenjuje brutalnošću. To čudovište koje je
izdalo, a zatim uništilo čovjeka koji je bio u agoniji prije trideset godina... i tisuće
drugih njemu sličnih, taj ubojica. Taj nacist.
Vi niste u položaju da možete vrijeñati.
Vidjet ćemo tko je u kakvom položaju. Van!
Ja ću otići, generale, ili koji ste sličan vrag. Ne mogu otići
dovoljno brzo jer sada shvaćam. Vi me ne možete razlikovati od
posljednjeg tijela koje ste vi kopilani spalili, ali čim spomenem jedno
ime, više ne možete izdržati. Vrag vas proždire jer vi znate i ja
znam da vas je von Tiebolt prozreo prije trideset godina. Kad su tijela
bila na hrpama. Uvidio je, napokon, tko ste vi uistinu.
Mi nismo skrivali što smo bili! Svijet je znao. Mi nismo nikoga
zavaravali!
Holcroft je stajao i nehotice suho gutao. U svom izljevu bijesa morao je tražiti
pravdu za čovjeka koji mu je plakao iz groba; mora
Doñi ovamo!
uzvratiti udarac tom simbolu nekadašnje stravične moći i raspada koji mu je
ukrao oca. Nije se mogao suzdražati.
Neka vam ovo bude jasno čvrsto će Noel. Ja ću pronaći von
Tieboltove i vi me nećete zaustaviti. Nemojte misliti da ste me obilježili.
Niste. Ja sam vas obilježio. Onako kako ste zaslužili. Vi svoj željezni
križ nosite suviše uočljivo.
Graff se najzad savladao. Nañite von Tieboltove, svakako ih nañite. Mi ćemo biti
tamo!
Ja ću ih pronaći. A kad ih pronañem, ako im se išta dogodi, znat
ću tko je to učinio. Nazvat ću vas imenom koje vam odgovara. Vi sje
dite u ovom dvorcu i lajete naredbe. Još se pravite važni, još gradite
sliku o sebi kao moći. Vi ste dogotovljeni prije mnogo godina, već je
tada bilo svršeno s vama prije okončanja rata a ljudi poput von Tie
bolta su to znali. Oni su shvaćali, ali vi to niste nikad shvatili. I nikad
nećete.
Van! Rekao sam!
Čuvar je uletio u sobu; ščepao je Noela rukama odostraga. Jedna je ruka zaronila
preko njegova desnog ramena i zahvatila ga za donji dio prsiju. Za trenutak je bio
uzdignut s tla i svom silom izvučen iz sobe. Noel je svom snagom zamahnuo
svojom aktovkom i osjetio kako je udarila u krupno, napeto tijelo čovjeka koji ga
je vukao kroz vrata. Lijevim je laktom ošinuo trbuh još nevidljivog tijela, a zatim
je stao gadno udarati nogama zabivši petu u napadačevu potkoljenicu. Odgovor je
odmah začuo; napadač je zajauknuo; odmah je popustila ruka koja ga je kao
kliještima držala preko prsiju. To je Noelu bilo dovoljno.
Holcroft je naglo podigao lijevu ruku i zgrabio tkaninu oko napadačeve ispružene
ruke te povukao svom snagom. Svoje tijelo je nagnuo nadesno, a desnim je
ramenom kao čekićem udario u prsa koja su se uzdizala iza njega. Napadač je
izgubio ravnotežu i jedva se održao na nogama. Noel je još jednom zarinuo rame u
uzdignuta prsa i odbacio agresora u antiknu stolcu oslonjenu o zid. Tijelo i nježno
drvo sudariše se svom silinom; okvir stolice se rasprsnuo pod težinom tijela. Čuvar
je djelovao kao da je opčinjen, razrogačene oči su mu treptale i privremeno je
izgubio fokus.
Holcroft je pogledao tog čovjeka. Čuvar je bio krupan, ali mu je krupnoća bila
najvećom prijetnjom. Truplo je bilo gotovo isto kao u starog Graffa, planina mesa
ispod kaputa koji mu je tijesno pristajao.
Kroz otvorena vrata Holcroft je ugledao Graffa kako poseže za telefonom na svom
stolu. Pomoćnik kojeg je nazvao Wemerom prijeteći korakne prema Noelu.
Nemoj upozorio ga je Holcroft. Brzo, ali ne baš suviše, prošetao je preko velikog
predvorja prema glavnom izlazu. S druge strane predvorja, ispod velikog luka,
stajalo je nekoliko muškaraca i žena. Nitko se nije ni pomaknuo prema njemu;
nitko nije ni progovorio. Njemački je mentalitet doista ustrajan, pomisli Noel ni
najmanje nesretan što je tako. Te sluge i udvorice čekale su naredbe.
Izvan hotelskog prozora sada nije bilo sunca što zasljepljuje, ni zlatastih, uljem
namazanih tijela djece koja se igraju na bijelom pijesku Copacabane. Nasuprot
tome, londonske su ulice bile išarane lokvicama kiše, a naleti vjetra provlačili su se
izmeñu zgrada i kroz uske ulice. Pješaci su hitali iz kućnih veža do redova za
autobus, do postaja podzemne željeznice, do krčmi. Bio je onaj sat u Londonu kad
se Englezi osjećaju kao da su se oslobodili svakodnevnog dirinčenja; zarañivanje
za život nije življenje. Prema Noelovu iskustvu ni jedan drugi grad na svijetu nije
iskazivao takvo zadovoljstvo na kraju radnog dana. Na ulicama se osjećalo sputano
veselje, bez obzira na to što je padala kiša s naletima vjetra.
Okrenuo se od prozora i uputio prema ormariću i srebrnoj boci. Trebalo mu je
petnaest sati leta da bi stigao do Londona, a sada kad je bio u Londonu, nije znao
kako nastaviti. Nastojao je nešto smisliti, stvoriti planove koje je moguće ostvariti,
ali su dogañaji u Rio de Janeiru bili tako strašni i nejasni, tako su ga zaprepastili, a
obavijesti do kojih je nekako došao bijahu tako kontradiktorne da se osjećao kao da
se izgubio u labirintu. Nepoznata šuma bila je suviše gusta i neprohodna.
A bio je tek na početku.
Graff, preživjeli iz Wolfsschanzea? Jedan od ljudi iz Wolfsschanzea? To nije
moguće. Ljudi iz Wolfsschanzea bili su vezani za Ženevu, živjeli su radi ostvarenja
sna Heinricha Clausena, a von Tieboltovi su bili integralni dio toga sna. Graff je
želio uništiti von Tieboltove, kao što je izdao naredbu da ubiju sina Heinricha
Clausena na osamljenom vidikovcu iznad Rija i kroz prozor automobila na ulicama
grada uvečer kad se vraćao u hotel. On nije mogao predstavljati Wolfsschanze, nije
mu mogao pripadati. Graff je drugi čovjek, a nipošto čovjek s idealima. O tome
nema sumnje.
Cararre? I oni su vrlo tajnoviti. Što ih, doñavola, ometa da napuste Brazil?
Aerodromi i luke nisu im zatvoreni. Zašto onda ne napuste zemlju u kojoj su stalno
ugroženi? On im je vjerovao, vjerovao je u ono što su mu rekli, ali je bilo suviše
elementarnih pitanja na koja je trebalo odgovoriti. Bez obzira na to koliko je
nastojao ugušiti sumnju, ipak je osjećao da nešto nije u redu s Cararrama. Što je
to?
Noel je natočio piće u čašu i podigao telefonsku slušalicu. Imao je ime i radno
mjesto: John Tennvson, Guardian. Uredništva se ne zatvaraju u smiraj dana. Za
nekoliko minuta znat će je li bila točna obavijest koju su mu dali Cararre. Ako u
Guardianu piše John Tennvson, to znači da je Noel pronašao Johanna von Tiebolta.
Ako je tako, idući korak koji mora poduzeti, prema uputama ženevskog
dokumenta, bit će angažiranje Johna Tennvsona da ga odvede do svoje sestre
Gretchen Beaumont, supruge kapetana fregate Kraljevske mornarice Beaumonta.
Ona je osoba s kojom se mora upoznati: ona je najstariji preživjeli izdanak
Wilhelma von Tiebolta. Ključ.
Jako mi je žao, gospodine Holcroft odgovorio je uljudan glas iz
telefonske slušalice. Bio je to dežurni deska u Guardianu. Bojim se da
ne možemo davati adrese i telefonske brojeve naših novinara.
Ali John Tennvson radi za vas ustrajao je Holcroft. To nije bilo
pitanje jer je dežurni novinar već odgovorio da Tennvsona nema u lon
donskom uredništvu. Holcroftu je bila potrebna samo izravna potvrda.
Gospodin Tennvson je jedan od naših ljudi na Kontinentu.
Kako mu mogu poslati poruku? Odmah. Jako je hitno.
Činilo se da čovjek za deskom oklijeva. Mislim da bi to bilo jako
teško. Naime, gospodin Tennyson mnogo putuje.
Ma slušajte, mogu sići dolje, kupiti vaše novine i vidjeti odakle
vam je poslao posljednji članak. Nije li tako?
Da, razumije se. Jedino je problem u tome što se gospodin Ten
nvson ne potpisuje. Ne potpisuje dnevne izvještaje, već samo veće
retrospektive...
Kako vi uspostavljate kontakt s njim kad vam je potreban? upi
tao je Holcroft uvjeren da se dežurni novinar pokolebao.
Opet nasta oklijevanje, čišćenje grla. Zašto? Hm... imamo centar za poruke.
Moglo bi potrajati nekoliko dana.
Ja nemam na raspolaganju nekoliko dana. Ja moram odmah uspo
staviti vezu s njim. Holcroft je sada očekivao pozitivan odgovor.
Nasta tišina koja je izluñivala. Čovjek u Guardianu nije namjeravao ponuditi
rješenje. Noel je pokušao još jedan trik. Slušajte, vjerojatno ne bi trebalo da ovo
kažem... stvar je povjerljive naravi... ali, u pitanju je novac. Gospodinu Tennvsonu
i njegovoj obitelji ostavljen je novac.
Nisam znao da je oženjen. To je za mene iznenañenje.
Mislio sam na njegovu obitelj. Na njega i dvije sestre. Poznajete li
ih? Znate li žive li u Londonu? Najstarija je...
Ja ništa ne znam o osobnom životu gospodina Tennvsona, gospo
dine. Predlažem da se obratite njegovom odvjetniku. To je najlogičnije
rješenje, zar ne? I bez upozorenja spustio je slušalicu.
Iznenañen i ljut, Holcroft je spustio slušalicu. Zašto takvo namjerno izbjegavanje
suradnje? Predstavio se, rekao ime svog hotela i činilo se da čovjek u Guardianu
nekoliko trenutaka sluša kao da je spreman pomoći. Ali nije bilo nikakve pomoći i
čovjek je odjednom prekinuo razgovor. Sve je to veoma čudno. Je li moguće da taj
redakcijski štakor u nešto sumnja? A što bi on mogao sumnjati?
Zazvonio je telefon, što je bio razlog za njegovo novo iznenañenje. Nitko ne zna da
je u ovom hotelu. Na imigracijskoj kartici koju je ispunio preko telefona namjerno
je naveo Dorchester kao svoju londonsku rezidenciju, a ne Belgravia Arms gdje je
stvarno odsjeo. Nije htio nikoga, nije htio ni s kim uspostavljati dodir a najmanje
iz Rio de Janeira jer nije htio da mu uñu u trag. Podigao je slušalicu nastojeći
suzbiti bol u trbuhu.
Da?
Gospodine Holcroft, ovdje glavni desk recepcije. Upravo smo
saznali da vam vaša poklonkošarica nije predana na vrijeme. Zaista
nam je žao. Hoćete li se još zadržati u svojoj sobi, gospodine?
Za ime Božje, pomisli Holcroft. Milijuni i milijuni su vezani u Zenevi, a
recepcionar je zabrinut zbog košarice s voćem. Svašta. Da, bit ću u sobi.
Veoma dobro, gospodine. Ubrzo će vas posjetiti stjuard.
Holcroft je spustio telefonsku slušalicu. Smirivala mu se bol u
trbuhu. Pogled mu se zadržao na telefonskim imenicima na donjoj polici stolića uz
krevet. Uzeo je imenik i okrenuo stranice do slova t.
Tennvsona je bilo tri i po centimetra u stupcu, na prvi pogled petnaestak imena.
Nije bilo Johna, ali su trojica umjesto imena imala samo inicijale /. Počet će s
njima. Podigao je slušalicu i nazvao prvi broj.
Halo, John?
Čovjek s druge strane telefona bio je Julian. Na druga dva broja s inicijalima / bile
su žene. Postojala je Helen Tennvson, ali ne Helden. Nazvao je taj broj, ali mu se
javila telefonska centrala i obavijestila ga da je broj isključen.
Okretao je stranice imenika do slova B. U Londonu je bilo šest Beaumonta, ali ni
jedan, barem po tekstu u imeniku, nije bio povezan s Kraljevskom mornaricom. Ni
čina, ni neke druge oznake, tumačenja, bilo čega. Uostalom, nije imao što izgubiti;
uzeo je slušalicu i stao nazivati.
Prije nego je završio četvrti poziv, začu kucanje na vratima; stigla je košarica
engleske uljudnosti. Prokleo je taj prekid, spustio slušalicu i pošao k vratima
tražeći po džepovima sitan novac.
Pred vratima su bila dvojica muškaraca, ni jedan u uniformi stjuarda, obojica u
ogrtačima, svaki sa šeširom u ruci. Viši je bio pedesetih godina, imao je ravnu
sijedu kosu nad očvrslim licem koje je izgledalo kao da su ga šibale i stijene i
vrijeme; mlañi je bio otprilike Noelovih godina. Imao je jasne plave oči, kovrčavu
crvenkastu kosu i mali ožiljak na čelu.
Da?
Gospodin Holcroft?
Da.
Noel Holcroft, grañanin Sjedinjenih Država, putna isprava broj
Fdvanulačetirisedamosam...
Ja sam Noel Holcroft. Nikad nisam napamet naučio broj putov
nice. Je li trebalo?
Možemo li ući, molim vas?
Nisam siguran. Tko ste vi?
Obojica su imala legitimacije u crnoj koži; nenametljivo su ih otvorili i pokazali.
Britanska vojna obavještajna služba. Peti odjel rekao je stariji
muškarac.
Zašto želite sa mnom razgovarati?
Službeno, gospodine. Možemo li zakoraknuti u sobu, gospodine?
Zakoraknuti u sobu. Tako se izražavaju samo Englezi, pomisli Noel, ali mu nije
bilo stalo da nastavi tu misao.
Noel je nesigurno kimnuo, a bol mu se vratila u trbuh. Peter Baldwin, čovjek koji
mu je naredio da »odgodi Zenevu«, radio je za MI6. A Baldwina su ubili ljudi iz
Wolfsschanzea jer se upleo u njihov posao. Znaju li ova dvojica britanskih agenata
istinu o Baldwinu? Znaju li da je Baldwin njega nazvao? Oh, Bože, pa telefonske
je brojeve lako saznati preko hotelske telefonske centrale! Moraju znati!... Zatim se
Holcroft sjetio: Baldwin nije njega nazvao; on ga je posjetio. Noel je njega nazvao.
Vi ne znate što radite. Ja sam jedini koji to zna. Te riječi neće nikad zaboraviti.
Ako se može vjerovati Baldwinu, on nikome nije ništa rekao. Ako je to tako,
odakle sad ova veza? Zašto se britanska obavještajna služba zanima za Amerikanca
po imenu Holcroft? Kako su znali gdje da ga potraže? Kako su saznali? Pitanje za
pitanjem kad će im biti kraj?
Dvojica Engleza su ušla u sobu. Mlañi, crvenokosi muškarac, brzo je otišao u
kupaonicu, pogledao unutra, a zatim se vratio i pošao do prozora. Njegov stariji
kolega stajao je pored stola i pregledavao zidove, pod i otvorenu garderobu.
U redu, sad ste unutra rekao je Noel. Dakle, o čemu se radi?
O Tinamouu, gospodine Holcroft odgovorio je sjedokosi.
O čemu?
Ponavljam. O Tinamouu.
Što je to, doñavola?
Prema bilo kojoj standardnoj enciklopediji, tinamou30 je ptica
koja živi na tlu, a njezine zaštitne boje čine je nezamjetljivom, tako
da se ne razlikuje od pozadine; svojim naglim, brzim i kratkim letom
veoma brzo prelazi s mjesta na mjesto.
To je vrlo poučno, ali ja nemam pojma o čemu govorite.
Mi mislimo da imate rekao je mlañi čovjek što je stajao pored
prozora.
Vi se varate. Nikad nisam čuo za takvu pticu, a ne znam ni razlog
zašto bih. Očito je da vi sve to povezujete s nečim drugim, ali ja ne
povezujem.
Očito upadne agent pored stola očito je da ne mislimo na
pticu. Tinamou je čovjek; meñutim, taj naziv mu je zaista primjeren.
Mogu li vam dati jedan savjet? hrskavo će stariji muškarac čiji
je glas i inače bio britak.
Svakako, no ja to ionako neću razumjeti, bojim se, gospodo.
Bilo bi mnogo bolje da surañujete s nama nego obratno. Moguće
je da vas samo iskorištavaju, ali, iskreno rečeno, mi u to sumnjamo.
Meñutim, ako nam pomognete, bit ćemo spremni da pretpostavimo
da su vas iskorištavali. Smatram da je naš stav više nego pravedan.
Bio sam u pravu odgovori Holcroft. Ja vas ne razumijem.
U tom slučaju dopustite mi da iznesem neke pojedinosti pa ćete
možda ipak shvatiti. Zanimali ste se za Johna Tennvsona, roñenog ime
nom i prezimenom Johann von Tiebolt, imigranta u Ujedinjeno Kra
ljevstvo prije približno šest godina. Dakle, radi u Velikoj Britaniji,
kako rekoh. Trenutačno je zaposlen kao dopisnik Guardiana.
Čovjek za deskom u Guardianu prekine ga Noel. On vas je
nazvao ili nekoga naputio da vas nazove. Zato je oklijevao, zato se
onako ponašao, vrdajući, da bi na kraju prekinuo razgovor bez
pozdrava ili upozorenja. I to prokleto voće; nazvali su me samo zato
da se uvjere da neću napustiti hotel i negdje otići. Što je sve to?
Znači da ga iskorištavaju.
Sasvim moguće. Ali za što?
U Londonu je živio scenograf koji je neko vrijeme bio veoma u modi kao arhitekt
za unutrašnje prostore meñu bogatašima s jedne i druge strane Atlantika. Noel je
sumnjao da su usluge Willieja Ellisa unajmljivali zbog njegove neobuzdane
ličnosti i njegova talenta da pripovijeda sumnjive pričice i olajava, a ne zbog
njegovih stvarnih sposobnosti kao dizajnera interijera. U četiri navrata radio je s
Williejem zaklinjući se svaki put da to više neće ponoviti, iako je svaki put znao da
ipak vjerojatno hoće. Naime, istina je da je Noel volio Willieja. Ludi Englez ipak
nije bio sav u izvještačenosti i eleganciji. Ispod toga, u mirnim trenucima, bio je
čovjek koji zna misliti, talentirani kazališni umjetnik koji je više znao o povijesti
scenografije nego bilo tko drugi koga je Holcroft upoznao. Znao je biti čovjek koji
očarava.
Kad ne bi bio neobuzdan.
Godine i godine bili su u dodiru; kad god bi Noel bio u Londonu, uvijek je imao
vremena za Willieja. Mislio je kako za ovog putovanja ipak neće imati vremena za
nj, ali je to mišljenje sada promijenio. Willie mu je bio potreban. Dobio je broj od
londonskih informacija i nazvao ga
Noele, moj prijatelju, ti mora da si sišao s uma! U ovo doba nije itko na nogama
osim tih smrdljivih ptica i čistača ulica.
U nevolji sam, Willie. Potrebna mi je pomoć.
Ellis je znao seoce iz kojega ga je Holcroft nazvao pa mu je obećao da će tamo
doći čim prije bude mogao, a proračunao je da bi to moglo biti najviše za jedan sat.
Stigao je pola sata kasnije psujući proklete idiote koji se voze cestama. Noel je
ušao u kola istodobno primajući Williejevu ispruženu ruku i njegove
karakteristične pogrde.
Ti izgledaš užasno, a smrdiš kao konobaričino pazuho. Ostavi
otvoren prozor i reci mi što se dogodilo.
Holcroft je nastojao da mu objašnjenje bude što jednostavnije ne spominjući imena
i zamagljujući činjenice. Ja moram stići u Pariz, ali ima ljudi koji me žele zadržati,
spriječiti me da tamo stignem. Ne mogu ti reći mnogo više osim što te moram
uvjeriti da nisam učinio ništa loše, ništa ilegalno.
Prva je tvrdnja uvijek relativna, zar ne? A druga je općenito pod
ložna interpretaciji i dobrom odvjetniku. Kako bi bilo da pretpostavim
da je riječ o divnoj djevojci ili ženi i njezinom ljutitom mužu?
To je sasvim u redu.
To mene drži čistim. Sto te sprečava da ne odeš na aerodrom i
sjedneš u prvi avion za Pariz?
Moja odjeća, torba, prtljaga i putovnica sve je to u mom hotelu
u Londonu. Ako odem onamo po svoje stvari, ugledat će me ljudi koji
me žele zaustaviti.
Sudeći po tvom izgledu, oni to misle sasvim ozbiljno, zar ne?
Da. To je otprilike sve, Willie.
Rješenje koje nudiš sasvim je očito rekao je Willie. Ja ću izni
jeti tvoje stvari i platiti. Ti si nazadni kolonijalac kojega sam pronašao u
kanalu u Sohou. Tko se može ispriječiti mom objašnjenju?
Možda će biti problema s glavnim deskom na recepciji.
Ne mogu shvatiti zašto. Moj je novac kraljevski novac, a ti ćeš mi
dati ovlaštenje tako da mogu usporediti potpise. Mi ovdje nismo ni
izdaleka tako paranoidni kao naši roñaci preko mora.
Nadam se da si u pravu, ali pada mi na pamet da su do recepcije
već stigli ljudi koji me žele naći. Oni bi mogli zahtijevati da saznaju
gdje sam prije nego dopuste da izneseš moje stvari.
U tom slučaju ću im sve reći odgovorio je Willie smiješeći se.
Ostavit ću im tvoju adresu i telefonski broj gdje će tvoja nazočnost
biti potvrñena.
Sto? Ja te ne razumijem.
Prepusti to meni. Nego, onako usput, u odjeljku za rukavice ima malo kolonjske
vode. U ime Krista, upotrijebi je.
Ellis je uredio da iz čistionice doñu po odijelo natopljeno viskijem i da ga vrate
sredinom poslijepodneva.
Zatim je otišao iz svog stana u Chelseju, u Belgravia Arms.
Holcroft se istuširao, obrijao i stavio mokru odjeću u spremište izvan vrata te
nazvao agenciju za iznajmljivanje automobila. Računao je da će, ako ode po kola u
Aldershot, tamo naići na ljude iz MI5. A kad bi odvezao kola, Britanci ne bi bili
daleko iza njega.
U agenciji nisu bili oduševljeni, ali im Holcroft nije dao prilike da biraju. Ako
svoja kola žele natrag, morat će sami otići po njih. Noelu je jako žao, ali u pitanju
je hitan slučaj; račun mogu uputiti u njegov ured u New Yorku.
Treba napustiti Englesku sa što manje galame i upadanja u oči. Nema nikakve
sumnje da će MI5 paziti na nj na svim aerodromima i u lukama. Možda bi rješenje
moglo biti nañeno u karti koju će kupiti u posljednjem trenutku za već popunjeni
avion za Pariz. Ako ga iole posluži sreća, mogao bi stići na aerodrom Orly prije
nego ljudi iz MI5 saznaju da je napustio Englesku. Veze s Parizom su česte, a
carinski postupak nije osobito strog. Ili bi mogao kupiti dvije avionske karte jednu
za Amsterdam, a drugu za Pariz proći kroz KLMizlaze, a zatim se nekim
izgovorom vratiti i požuriti do izlaza za Pariz gdje će ga Willie čekati s prtljagom.
Što on misli o svemu tome? Trikovi, izbjegavanja, zavaravanja. Bio je zločinac bez
zločina, čovjek koji nije mogao izreći istinu, jer bi istina značila uništenje mnogo
čega.
Opet se počeo znojiti i bol mu se vratila u trbuh. Osjećao se slab i dezorijentiran. U
Williejevu kućnom ogrtaču legao je na kauč i zatvorio oči. Vratila mu se u fokus
slika mesa koje se topi. Pojavilo se lice; jasno je čuo krik, plač, a onda je zaspao
dok mu je plačljivi glas još odzvanjao u ušima.
Odjednom se probudio svjestan da je netko nad njim i da ga gleda. Prestrašen,
naglo se podigao. Osjetio je olakšanje ugledavši Willieja kako stoji pored kauča.
Malo si se odmorio i moram ti reći da se to vidi. Izgledaš mnogo bolje, a tek Bog
zna koliko bolje mirišeš. Promjena je strašna, stari.
Jesi li dobio moje stvari?
Jesam...
To je sjajno prekinu ga Holcroft.
Jesam, ali ti si bio u pravu. Jako ih je zanimalo gdje si. Kad sam
platio račun, pojavio se direktor. Ponašao se kao verzija Scotland Yarda
u predstavi kazališta koje izvodi isključivo reprize. Smirio se, iako je bio
zbunjen. Osim toga, kao što sam ti obećao, dao sam mu telefonski broj
tvoje sadašnje rezidencije.
Rezidencije?
U redu, tvog sadašnjeg boravišta.
Kakvog boravišta, zaboga?
Boravišta. Da, bojim se da ti ugled nije bogzna kako porastao,
ako se ne predomisliš. To je telefonski broj bolnice u Knightsbridgeu
koja ne dobija ni P32 od Nacionalnog zdravlja. Specijalizirani su za
venerične bolesti. Tamo veoma dobro poznajem jednog liječnika.
Učinio si više nego što sam očekivao rekao je Noel stojeći.
Gdje su moje stvari?
U gostinjskoj sobi. Mislio sam da ćeš htjeti da se presvučeš.
Hvala ti. Holcroft se zaputi prema vratima.
Poznaješ li čovjeka s prezimenom Buonoventura? upita ga Ellis.
Noel se zaustavi. S aerodroma u Lisabonu je Samu uputio telegram
s tri riječi: Belgravia Arms London. Da. Je li nazvao?
Nekoliko puta. Kako mi se čini, uradio je to prilično grozničavo.
U hotelskoj centrali kažu da je telefonski poziv dolazio iz Curacaa.
Ja znam broj rekao je Holcroft. Moram razgovarati s njim.
Razgovor ću staviti na svoju kreditnu karticu.
Prošlo je pet minuta prije nego je čuo Samov hrapavi glas, a trebalo mu je manje
od pet sekundi da shvati da nije prikladno zahtijevati od grañevinskog inženjera da
ga i dalje lažima pokriva.
Miles se više ne zeza, Noley. Rekao mi je da je zatražio sudsku
naredbu da se vratiš u New York. On će urediti da sudsko rješenje
bude uručeno ovdje dolje, vlasnicima jer pretpostavlja da su Ameri
kanci. On zna da te oni ne mogu natjerati da se vratiš, ali, kako
kaže, znat će da je za tobom izdana potjernica. To je pomalo gadno,
Noley, jer ti nisi ni na čijem platnom spisku.
Je li ti rekao zašto me treba?
Jedino da misli da ti nešto znaš što bi oni htjeli saznati.
Ako uspije doći u Pariz, razmišljao je Noel, htio bi omogućiti Buonoventuri da
dopre do njega ako to bude potrebno, ali ga nije htio opterećivati adresom. Slušaj,
Same. U toku dana putujem u Pariz. Na ChampsElvsees, blizu Avenije George
Cinq, nalazi se ured American Expressa. Ako nešto iskrsne, tamo mi telegrafiraj.
Sto ću reći Milesu ako opet nazove? Ne želim oprljiti svoju
guzicu.
Kaži mu da si me našao i rekao mi da me on pokušava pronaći.
Kaži mu da ću uspostaviti vezu s njim čim mi to bude moguće. To je
sve što ti znaš. Noel zašuti pa nastavi:
Isto mu tako reci da sam morao otputovati u Europu. Nemoj mu
dobrovoljno davati tu obavijest, ali ako bude insistirao, reci mu za
predstavništvo American Expressa. Ja mogu tamo telefonirati i raspitati
se za poruke.
Još nešto, Noley nekako čudno je izgovorio Sam. Nazvala je i tvoja majka.
Lažući joj osjećao sam se kao prokleti idiot; ne bi trebalo da lažeš svojoj majci,
Noley.
Holcroft se nasmijao. Bez obzira na to što je cijeli život proveo vrludavo, Sama još
nije napustila temeljna talijanska krv. Kad je nazvala?
Preksinoć. Ima glas i govori kao prava dama. Rekao sam joj kako
očekujem da ćeš me nazvati; tada sam te počeo nazivati.
Nazvat ću je kad doputujem u Pariz odgovorio je Noel. Ima li
još nešto?
Zar ti to nije dovoljno?
Sasvim. Nazvat ću te za nekoliko dana, a ti znaš gdje mi možeš
telegrafirati.
Daaa, ali ako tvoja majka nazove, i njoj ću reći gdje te može naći.
Ne zamaraj se. I hvala ti, Same. Tvoj sam veliki dužnik, ali ne
znam kako da ti se odužim.
Spustio je slušalicu primijetivši da je Willie Ellis otišao u kuhinju gdje je uključio
radio. Jedan od Williejevih atributa bio je i taj da je bio džentlmen, čovjek s
manirama koje je iskazivao kad bi to bilo potrebno. Noel je nekoliko trenutaka
ostao sjediti uz telefon nastojeći sažeti svoju situaciju. Majčin poziv nije ga
iznenadio. On nije s njom razgovarao od one nedjelje ujutro na Bedford Hillsu
prije gotovo dva tjedna.
Miles je bio nešto drugo. Holcroft nije mislio o tom detektivu kao o osobi; nije
imao ni lica ni glasa. No, nema više sumnje da je Miles došao do nekih zaključaka.
A ti zaključci ga vežu za tri smrti povezane s letom petdevetjedan British Airwaysa
iz Londona u New York. Miles nije jedan od onih ljudi koje treba jednostavno
ignorirati; ni po njegovoj funkciji ni po predmetu na kojemu radi; ako ustraje u
svom poslu, mogao bi stvoriti takav problem za koji Noel nije mogao biti siguran
da bi ga riješio. Detektiv bi mogao zatražiti pomoć meñunarodne policije. A učini
li to, bit će svi upozoreni na djelovanje grañanina Sjedinjenih Država koji je nestao
kad mu je rečeno da ostane na raspolaganju policiji koja provodi istragu zbog
trostrukog ubojstva.
Zeneva ne bi trpjela takvu galamu i zanimanje za svog čovjeka; pogodba bi bila
ukinuta i tko zna s kakvim posljedicama. Milesa treba zadržati. Ali kako?
Nepoznata šuma bila je načičkana zamkama; njegov samozaštitnički instinkt mu je
govorio da se vrati. Zenevi je potreban čovjek mnogo lukaviji i iskusniji nego on.
Pa ipak se nije mogao vratiti. Preživjeli iz Wolfsschanzea to ne bi dopustili. A
duboko u svijesti znao je da ni on to ne želi. Jedno mu se lice stalno pojavljivalo iz
mraka. On treba pronaći svog oca, a kad ga načte, pokazat će svijetu čovjeka u
agoniji koji je bio dovoljno hrabar i uviñavan, koji je znao da treba nadoknaditi
štetu. I tako sjajan i izuzetan da je uspio da njegov kredo živi.
Noel je prišao kuhinjskim vratima. Ellis je bio pored sudopera; prao je šalice za
čaj.
Willie, ja ću preuzeti svoje odijelo za dva tjedna. Hajdemo na
aerodrom.
Ellis se okrenuo izražavajući zabrinutost očima. Mogu ti uštedjeti nešto vremena
rekao je dohvativši porculansku zdjelu s police. Bit će ti potrebno nešto
francuskog novca prije nego uzmogneš promijeniti. Ja držim punu zdjelu zbog
svojih dvaputmjesečnih putovanja do francuskog mesa; djevojke, znaš kako je.
Uzmi koliko ti treba.
Hvala ti. Holcroft je uzeo vrč gledajući na Williejeve gole ruke
ispod zavrnutih rukava. Bile su snažne i mišićave kao u najsnažnijih
muškaraca koje je vidio. Pade mu na pamet kako bi Willie mogao
čovjeka slomiti u dva dijela.
Ludovanje je započelo u Heathrowu, a jačalo je na Orlyju. U Londonu je kupio
avionsku kartu za KLMov let za Amsterdam oslanjajući se na pretpostavku da su u
MI5 provjerili ono što im je rekao i da njegovu priču smatraju prihvatljivom.
Počeo je sumnjati da se dogodilo jedno i drugo jer je vidio zbunjenog čovjeka u
kišnom ogrtaču kako ga zapanjeno gleda kad je istrčao iz prostora s vratima za
KLMletove i vratio se u prostor Air Francea. Ondje ga je čekao Willie s kartom za
popunjeni avion za Pariz.
Imigracijska procedura na Orlvju bila je prilično površna, ali su ljudi čekali u
dugim redovima. Čekajući, Noel je imao vremena da proučava gomilu koja je
milila u prostoru za carinjenje i iza dvokrilnih pokretnih vrata koja su vodila na
glavni terminal. Iza tih vrata ugledao je dvojicu muškaraca; nešto u vezi s njima
privuklo je njegovu pažnju. Možda su to bila njihova ozbiljna lica, smračena i
neradosna lica na mjestu gdje se ljudi pozdravljaju i tapšaju, ljube i smiju.
Razgovarali su tiho ne mičući glavama i promatrali putnike koji su završili
carinske formalnosti. Jedan je držao u ruci neki papir; bio je to mali papir sjajne
površine. Fotografija? Da. Njegova fotografija, fotografija s njegovim licem.
To nisu bili ljudi iz Wolfsschanzea. Ljudi iz Wolfsschanzea su ga znali, u snu bi
mogli opisati njegov izgled; osim toga, ljudi iz Wolfsschanzea nisu se isticali, nisu
htjeli biti viñeni; Noel ih nikad nije vidio. MI5 se obratio svojim agentima u
Parizu. Čekali su na nj na aerodromu.
Monsieur. Carinik je rutinski udario pečat na Holcroftovu putovnicu. Noel je uzeo
svoju prtljagu i uputio se prema izlazu osjećajući strah čovjeka koji ide u
neizbježnu zamku.
Kad su se vrata razdijelila, primijetio je njih dvojicu kako se okreću jer ne žele biti
opaženi. Oni mu se ne kane približiti; oni ga namjeravaju... slijediti.
Razumijevanje svog položaja dovelo je do roñenja bolne i nejasne strategije.
Bolne, jer mu je bila strana, nejasne, jer nije poznavao cijelu proceduru. Samo je
znao da mora poći od točke A do točke B pa natrag do točke A gubeći progonitelje
negdje u blizini točke B.
Gore, sa stropa prenapučenog terminala, visila je ploča s natpisom: Lignes a
eriennes interieurs.
Francuske unutrašnje avionske linije vozikale su diljem države sa sjajnom
netočnosti. Gradovi su bili ispisani u tri stupca: Rouen, Le Havre, Caen... Orleans,
Le Mans, Tours... Dijon, Lyon, Marseilles.
Noel je brzo prošao pored dvojice muškaraca kao da je izvan svega, gluh na
okolinu, zaokupljen isključivo svojim brigama. Požurio je do šaltera Interieures.
Ispred njega su bila četiri putnika.
Došao je na red. Zanimao se za letove na jug. Na Sredozemlje. U Marseilles.
Zamolio je da mu kažu raspored nekoliko letova za to odredište.
Postojala je zračna linija koja je povezivala pet gradova u jugozapadnom luku, od
Orlvja do Sredozemnog mora; službenik mu je potanko objasnio sve pojedinosti.
Avion se spušta u Le Mansu, Nantesu, Bordeauxu, Toulouseu i Marseillesu.
Le Mans. Let do Le Mansa traje četrdeset minuta. Prosječno vrijeme vožnje u
automobilu je tri, tri i po sata. Za dvadeset minuta bit će četiri sata poslije podne.
Uzet ću kartu za taj avion rekao je Noel. S njim ću stići u
Marseilles točno na vrijeme.
Pardon, monsieur, imate i izravnije letove.
Dočekat će me na aerodromu. Nije mi važno da stignem prerano.
Kako želite, monsieur. Pogledat ću što još imamo. Avion polijeće
za dvanaest minuta.
Nakon pet minuta Holcroft je stajao pored izlaznih vrata za avion, a u rukama je
rastvorio Herald Tribune. Pogledao je preko vrha stranice. Nije se prevario...
Jedan od dvojice Britanaca ozbiljna lica razgovarao je sa službenicom koja mu je
prodala kartu.
Nakon petnaest minuta avion je bio u zraku. Noel je dvaput prošao avionom do
nužnika i zagledavao se u putnike. Ni jedan od one dvojice nije bio u avionu, a od
drugih se nitko nije zanimao za njega.
U Le Mansu je čekao da iziñu iz aviona svi putnici koji su kupili karte samo do tog
grada. Brojao ih je; bilo ih je sedam. Umjesto njih, u avion stadoše ulaziti drugi
putnici.
Zgrabio je svoju prtljagu s police i brzo se zaputio prema izlazu pa metalnim
stubama sišao iz aviona. Ušao je u terminal i stao pored pro
zora.
Nitko nije izišao iz aviona; nitko ga nije slijedio.
Na njegovu je satu bilo sedamnaest minuta do pet. Pitao se ima li još vremena da
nazove Helden von Tiebolt. Opet je imao samo najosnovnije podatke: ime i radno
mjesto. Otišao je do najbližeg telefona zahvalan Willieju na njegovu vrču s
francuskim papirnatim i kovanim novcem.
Svojim elementarnim francuskim obratio se telefonisti. S'il vous plait, le numero
de Gallimard d Variš...
Bila je ondje. Mademoiselle Tennvson nema telefona na svom stolu, ali ako
nazivatelj pričeka, netko će je dozvati. Žena na telefonskoj centrali Gallimarda
govorila je bolje engleski od većine Teksašana.
I u glasu Helden von Tiebolt osjećala se ista čudna mješavina portugalskog i
njemačkog, kao i u glasu njezine sestre, ali je bila znatno manje naglašena. I tu je
osjetio trag jeke koje se Noel tako živo sjećao u glasu Gretchen, ali to nije bilo tako
daleko odjekivanje, odjek kao da se riječi o nešto odbijaju i tek tada dobijaju puni
smisao. Helden von Tiebolt mademoiselle Tennvson znala je što želi reći, i to je
govorila. Za njezinu sestru to se ne bi moglo reći.
Zašto bih se sastala s vama? Ja vas ne poznajem, gospodine Hol
croft.
Hitno je. Molim vas da mi vjerujete.
U životu sam iskusila preobilje hitnosti. Prilično sam umorna od
njih.
Ništa nije bilo slično ovome.
Kako ste me pronašli?
Ljudi... ljudi koje ne poznajete, u Engleskoj, rekli su mi gdje
radite. Rekli su mi i to da niste na adresi koju ste ostavili kod poslo
davca pa sam vas nazvao tu gdje radite.
Bili su toliko zainteresirani za mene da su se zanimali gdje stanu
jem?
Da. To je dio onoga što vam moram ispričati.
Zašto su se toliko zanimali za mene?
Reći ću vam kad se sastanemo. Moram vam to reći.
Sada mi recite.
Ne mogu putem telefona.
Nasta stanka. Kad je djevojka progovorila, riječi su joj bile odrezane, precizne...
uplašene. Točno mi recite zašto se želite susresti sa mnom. Što bi moglo biti tako
hitno izmeñu nas?
Tiče se vaše obitelji. Obiju naših obitelji. Razgovarao sam s vašom
sestrom. Pokušavao sam pronaći vašeg brata...
Prošlo je više od godinu dana otkako nisam razgovarala ni s njom
ni s njim prekinu ga Helden Tennvson. Ne mogu vam pomoći.
Ono o čemu moramo porazgovarati jest tema koja se vraća više
od trideset godina unazad.
Ne!
Radi se o novcu. O velikoj svoti.
Ja živim skromno. Moje su potrebe...
Ne samo za vas. Nije riječ o novcu samo za vas ustrajao je Noel
presjekavši njezinu misao. Za tisuće. Posvuda u svijetu.
Opet stanka. Kad je progovorila, govorila je blago i mirno. Tiče li se to dogañaja...
ljudi, sve unatrag do rata?
Da. Da li su je napokon uspio nagovoriti?
Sastat ćemo se odgovorila je Helden. .
Možemo li to udesiti tako da mi... mi... Nije znao kako da obli
kuje rečenicu a da je ne uplaši.
Tako da nas ne primijete oni koji bdiju nad nama? Da.
Kako?
Imam iskustva. Učinite točno onako kako vam kažem. Gdje ste
sada, kao prvo?
Na aerodromu u Le Mansu. Iznajmit ću kola i dovesti se u Pariz.
Potrebna su mi za to dva ili tri sata.
Ostavite kola u garaži i uzmite taksi do Montmartrea. Do kate
drale SacreCoeur. Uñite u crkvu i idite sve do suprotnog kraja, do
kapele Louisa Devetoga. Upalite svijeću i najprije je stavite u jedan
držač, a onda se predomislite i stavite je u drugi. Pristupit će vam
muškarac koji će vas odvesti na trg, do stola u jednoj od uličnih
kavana. Tamo ćete dobiti sve upute.
Ne moramo baš toliko razrañivati sve mjere opreza, ne čini li vam
se? Ne možemo li se jednostavno sastati u baru? Ili u restoranu?
Nije to zbog vaše zaštite, gospodine Holcroft, već zbog moje.
Ako vi niste onaj za kojeg se predstavljate, ako niste osoba za koju
govorite da jeste, ako ne budete sami, ja se neću susresti s vama. Veče
ras ću otputovati iz Pariza i nikad me nećete pronaći.
Učinio je kako mu je bilo naloženo gurajući se kroz gomilu na ulazu druge kavane.
Kad su ušli, žena ga je zaustavila; instinktivno se okrenuo i promatrao prizor na
trgu.
Englezi su se nastojali otrgnuti od bijesnog konobara. Čovjek s ogrtačem bacio je
novac na stol. Njegov je suputnik brže napredovao; bio je ispod sjenice i
grozničavo gledao sebi slijeva u smjeru kojim su krenuli Holcroft i djevojka.
Noel začu uzvike; ne vjerujući onome što čuje i vidi, zagleda se u njihovo
izvorište. Ni šest metara od mjesta gdje su stajali agenti bila je tamnokosa žena u
blistavom crnom kišnom ogrtaču s naočala uokvirenima kornjačevinom i s bijelim
šalom oko vrata. Stajala je i na nekoga vikala dovoljno glasno da upozori sve oko
sebe.
Uključujući i Engleze.
Onda je zašutjela kao da je odrezana i stala trčati ulicom kroz gustu gomilu prema
južnom dijelu Montmartrea. Britanski agenti su uhvatili korak u trci. Njihovo je
probijanje neočekivano usporila gomila mladih ljudi u trapericama i kaputićima od
istog materijala koji su odavali dojam kao da namjerno sprečavaju prolaz
Englezima. Čuli su se bijesni uzvici, a zatim je čuo oštro zviždanje gendarmesa.
Montmartre se pretvorio u pandemonij.
Brzo! Sada! Tamnokosa žena, koja mu se našla sa strane, opet
je zgrabila Noelovu ruku i opet ga natjerala na ulicu. Skrenite
lijevo! naredila mu je gurajući ga kroz gomilu. Natrag tamo gdje
smo bili.
Pristupili su stolu iza posude sa zelenilom. Ondje je bio samo muškarac u skupom
ogrtaču; ustao je kad su prišli.
Možda ima i drugih rekao je. Mi to ne možemo znati. Požu
rite!
Holcroft i žena nastavile trčati. Došli su do pokrajnje ulice koja je bila jedva šira
od nekog prolaza; pa ipak je s jedne strane bila obrubljena malim trgovinama;
slabo osvijetljeni prozori trgovina bili su jedino osvijetljene u toj ulici.
Ovuda! rekla je žena koja je sada trčala pored Noela držeći ga
za ruku. Auto je na desnoj strani. Prva kola do ugla!
Bio je to citroen; kola su djelovala snažno, ali sasvim neugledno. Na karoseriji su
bile naslage prljavštine, kotači su bili prljavi i obloženi sasušenim blatom. Čak su i
na prozorima bili slojevi prašine.
Sjednite naprijed! Vozite! naredila mu je žena predajući mu
ključ. Ja ću sjediti odostraga.
Holcroft je sjeo i nastojao se snaći. Uključio je motor. Rad motora izazvao je
drhtanje karoserije. Kola su imala veoma jaki motor, predviñen za teža kola, što je
jamčilo veliku brzinu lakšim kolima.
Vozite ravno prema podnožju brežuljka! rekla je žena iza nje
govih leña. Reći ću vam gdje trebate da skrenuti.
Idućih četrdeset i pet minuta proveo je u uspinjanju i naglom skretanju. Žena je u
posljednjoj sekundi izdavala naredbe prisiljavajući Noela da silovito skreće
slušajući zapovijedti. Sa zaokretne prilazne ceste dojurili su na autoput sjeverno od
Pariza. Noel je bio prisiljen da svojim citroenom vozi sumanuto i opasno prelazeći
čak preko uskog travnjaka koji je tekao sredinom ceste. Držao je volan svom
snagom najprije ispravljajući kola, a zatim gurajući se izmeñu dvaju gotovo
paralelnih automobila ispred sebe.
Brže! viknula je tamnokosa žena na stražnjem sjedištu. Zar ne
možete voziti brže?
Isuse! Pa vozimo više od sto pedeset!
Gledajte u ogledala! Ja ću gledati sa strane! I vozite bržel
Deset minuta je vozio šuteći, ali su ga izluñivali šum vjetra i nepre
kidno oštro zujanje guma. Sve ga je izluñivalo, pomislio je Noel podi
žući pogled s vjetrobrana do jednog i drugog zrcala zastrtih prljavšti
nom. Sto to oni čine? Bili su izvan Pariza; od koga sada bježe? Nije
bilo vremena za razmišljanje; žena je opet vikala.
Sljedeći izlaz. To je pravi!
Jedva je imao vremena da zakoči i skrene kola prema izlazu. Prije znaka »stop«
zakočio je svom snagom.
Ne, ne! Vozite dalje! Nalijevo!
U toj grozomornoj ludosti jedina su stanka bili djelići nepokretnosti. A onda sve
nanovo: nedopušteno brza i opasna vožnja po mračnim seoskim putovima, nagla
skretanja, naredbe koje mu je u uho izdavao energični, oštri glas.
Mjesečina koja se prelijevala preko sjaja i veličanstvenosti SacreCoeura, sada je
otkrivala obradivu zemlju prošaranu kamenjarom. Sušare, barake, hambari i silosi
nicali su u nepravilnim obrisima; male kuće slamnatih krovova pojavljivale su se i
iščezavale.
Tamo je cesta! viknula je žena.
S asfaltirane površine kojom su vozili sada su prešli na zemljani put; drveće bi ga
sakrilo da se u kolima nije nalazila osoba koja je znala kamo treba gledati i kada.
Noel je usporio citroen i okrenuo se, ali se brzo ispravio. Cijeli se auto tresao, ali
mu glas iza njega nije dopuštao pažljiviju vožnju.
Požurite! Moramo prijeći preko brežuljka tako da nam više ne
mogu opaziti svjetla!
Noel je vozio dalje nadajući se da se neće s kolima naći u kakvom jarku ili u još
gorem položaju.
Brežuljak je bio strm, a put suviše uzak da bi propustio više od jednih kola.
Holcroft je pritisnuo papučicu i citroen je skakao po razlokanom seoskom putu.
Stigli su do vrha brežuljka. Bacio je brzi pogled prema ženi, ali ona mu je glavom
dala znak da se ne zaustavlja. Spuštanje je bilo brzo; cesta je skretala nalijevo i bila
sve ravnija. Opet su vozili po ravnom teretnu.
Noel se okrenuo, ali žena kao da nije bila voljna započeti razgovor.
Odjednom će, ipak, žena: Od ovog mjesta do odredišta nema više od pet stotina
metara. Tu smo. Dakle, vozite dalje!
Holcroft je bio iscrpljen; dlanovi su mu bili mokri. On i ta žena nalazili su se na
najusamljenijem i najmračnijem mjestu koje se moglo zamisliti.
U gustoj šumi, na putu koji nije ucrtan ni u jednoj karti. Nigdje nikoga. Prestale su
i sjene gospodarskih zgrada koje je prije vidio kao sablasti što su nicale iz zemlje i
nestajale.
I doista, ugledao je mjesto koje je spomenula čudna žena iza njegova sjedišta.
Kućica sa slamnatim krovom na ravnom zemljištu usječenom u gustoj šumi. Iz
kućice je dopirala slabašna svjetlost.
Zaustavite ovdje glasila je naredba, ali sada nije bila izrečena onim oštrim glasom
koji mu je gotovo cijeli sat udarao u uši. Nešto se izmijenilo. Pejsaž je bio drukčiji.
Svijet oko njega se smirio i stajao je nekako tronuto, pomiriteljski, blago
sudionički.
Noel je zaustavio auto pred stazom koja je vodila u kuću. Udahnuo je duboko
nekoliko puta i obrisao znoj s lica. Kratko je zatvorio oči i zaželio da mu bol iz
glave odmah nestane. Bol koja se hranila stalnim uzbuñenjem, strahom,
neočekivanim napetostima koje su se slijevale u udarce bola. Jedna od onih
glavobolja koje čovjeka rijetko kada salijeću, ali koje ostaju u pameti kao bolovi i
kao more.
Molim vas, okrenite se, gospodine Holcroft izgovorila je žena
bez oštrine i kreštavosti u glasu. Sada je doista govorila kao žena pa
je postojao dvostruki razlog da je posluša.
Učinio je kako mu je rekla.
Kroz sjene je gledao u ženu koja je sada smireno sjedila na stražnjem sjedištu kao
da se ne namjerava pomaknuti pa makar to potrajalo cijelu vječnost.
Žena je bila druga ili barem drukčija. Nestala je blistava crna kosa. Nestale su i
naočale s debelim okvirom. Bijeli šal je još bio na svome mjestu, ali je sada bio
djelomično pokriven dugom plavom kosom koja je u gustim pramenovima padala
niz ramena, uokvirujući lice vrlo lijepo lice koje je poznavao otprije. Ne ovo lice,
već jedno poput ovoga; delikatne crte pažljivo oblikovane u glini prije nego je
dlijeto počelo obrañivati kamen. Sjećao se tog svog opisa; sjećao se svega.
Ovo lice nije bilo hladno, a oči nisu gledale izdaleka. Ove su oči bile prisutnije,
plemenitije, izražavale su mnogo više osjećaja. Bile su sadržajnije i to su
odražavale.
Drukčija žena, ali je neodoljivo podsjećala na jednu drugu.
Ova je žena bila ranjiva, nije mogla sasvim potisnuti osjećajnost i osjetljivost; nije
to ni pokušavala, barem ne sada kad je završila luda trka i kad je kućište motora još
vibriralo smirajima napora.
Mir i mrak više nisu podnosili kreštavost ni buku. To su tražile i nalagale sjene
posvuda oko njih.
Govorila je smireno uzvraćajući mu pogled kroz sjene.
Ja sam Helden von Tiebolt i imam revolver u ruci. A sada mi
recite što želite od mene?
Njegova nova taktika udarila ga je u lice silinom trzaja puške. Odjednom je Helden
postala oprezna pazeći da ne kaže ništa više o svojoj obitelji.
Tko su Cararre?
Zašto su mu ispričali neistine, opisali dogañaje koji nisu postojali?
Tko ih je poslao k njemu? Njezin brat nije imao zaručnice, niti neku najbolju
prijateljicu koje bi se ona mogla sjetiti.
On nije tvrdio da razumije ono što se dogodilo; mogao je samo nagañati vjerujući
da dogañajima i njihovim uzrocima daje najistinitije tumačenje. Nitko mu se drugi
nije približio. Zbog razloga koji su samo njima poznati, Cararre su stvorili
prijateljstvo koje nije postojalo; pa ipak, nema ih nikakva smisla nazivati
neprijateljima von Tieboltovih. Pristupili su mu sa željom da pomognu dvjema
sestrama i bratu koji su bili natjerani da napuste Brazil. U Riju žive i drugi ljudi
jedan je od njih moćni čovjek s prezimenom Graff koji bi dali mnogo novca da
pronañu von Tieboltove. A to mu nisu rekli Cararre koji bi tako mnogo dobili, a
vrlo malo mogli izgubiti. A njemu, Noelu, nisu tajili što znaju.
Htjeli su pomoći objasnio je Noel. Nisu lagali. Rekli su da ste
svi vi bili proganjani; doista su vam htjeli pomoći.
Moguće je odgovorila je Helden. Rio je pun ljudi koji se još
tuku u ratu, koji još love one koje nazivaju izdajicama. Čovjek nikad
nije siguran tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Tako je barem
meñu Nijemcima.
Jeste li poznavali Mauricea Graffa?
Razumije se da sam znala za nj. Svi su ga znali. Ali ga nikad
nisam vidjela.
Ja sam ga vidio uzvratio je Noel. On je von Tieboltove okrstio
izdajnicima.
U to ne sumnjam. Mi smo bili parije, ali ne u nacionalističkom
smislu.
Onda u kom smislu?
Djevojka je opet svrnula pogled dižući čašu s konjakom do usana.
U drugim stvarima.
Vaša majka?
Da odgovorila je Helden. Moja je majka bila u pitanju. Rekla
sam vam da ju je njemačka zajednica prezirala.
Opet je Holcroft osjećao da mu ona govori samo dio istine. On neće sada ustrajati
na objašnjenjima. Ako zadobije njezinu naklonost i povjerenje, ona će mu nakon
toga ispričati kako je stvarno bilo. Mora mu reći; nije važno o čemu se radi, ali to
bi moglo djelovati na odnose sa Zenevom. Sada se sve ticalo Zeneve.
Rekli ste da je vaša majka rušila brakove nastavio je. Vaša
sestra poslužila se gotovo istim riječima govoreći o sebi. Dodala je da
je izbjegavaju oficiri i njihove žene u Portsmouthu.
Ako tražite sličnosti ili tipičnosti, ja neću ni pokušati da vas u
tome ometem. Moja sestra je znatno starija od mene. Bila je bliža majci,
pratila je njezin napredak u životu, vidjela je prednosti koje pruža maj
čin način života. Osim toga, ne bi se moglo reći da ona nije bila upo
znata s takvim ponašanjem. Upoznala je užas Berlina poslije rata. Kad
je imala trinaest godina, spavala je s vojnicima radi hrane. S američkim
vojnicima, gospodine Holcroft.
To naglašavanje da je riječ o američkim vojnicima nije se Holcrofta ni najmanje
dojmilo. Dobro je znao da su to isto radili nacistički vojnici, i to masovno, zbog
drugih pobuda, često ne ostavljajući žrtve na životu. Uostalom, sada mu to nije
najvažnija tema.
Meñutim, sad je saznao sve što je želio o Gretchen Beaumont. Slika je bila
potpuna. Kurva, zbog bilo kojih razloga, u trinaestoj godini. Kurva, zbog bilo kojih
razloga, s više od četrdeset i pet godina. Direktori banke u Ženevi automatski bi je
isključili zbog njezine nesigurnosti i nekompetencije. Zbog jednog i drugog, a
teško je zaključiti što je gore u ovom trenutku.
Ipak, Noel je znao da postoje jači razlozi, čvršća osnova takva ponašanja. To je
čovjek za kojega je Gretchen Beaumont rekla da ga prezire, ali je s njim živjela.
Muškarac čudnih, veoma gustih obrva koji ga je slijedio do Brazila.
Što je s njezinim mužem?
Jedva ga poznajem.
Opet je skrenula pogled i gledala u plamen koji je obavijao cjepanice. Bila je
uplašena; nešto je skrivila. Nonšalantnost njezinih riječi bila je suviše proučena.
Bez obzira na to o kojoj se temi radi, ona izbjegava razgovor o svemu što je u vezi
s Beaumontovima. Izbjegavanje istine i vrludanje više nije imalo nikakva smisla.
Istina izmeñu njih mora teći u oba pravca; to što ona prije sazna i shvati, to bolje za
njih oboje.
Je li vam poznato išta o njemu? Odakle je? Što radi u mornarici?
Ne, ništa. On je zapovjednik broda; to je sve što znam.
Ja mislim da je on više od toga. I ne samo to. Čini mi se da i vi to
vrlo dobro znate. Molim vas, nemojte mi lagati.
Isprva su joj oči zasjale bijesom, ali se ljutnja isto tako brzo smirila. Veoma je
čudno izreći tako nešto. Zašto bih vam lagala?
To i mene zanima. Kažete da ga jedva poznajete, ali izgledate
smrtno uplašeni. Molim vas.
Na što ciljate?
Ako nešto znate, recite mi. Ako ste čuli za dokument u Zenevi,
recite mi što ste čuli.
Ne znam ništa. Nisam čula ništa.
Beaumonta sam vidio prije dva tjedna u avionu za Rio. Bio je u
istom avionu kojim sam letio iz New Yorka. Pratio me.
Vidio je strah u Heldeninim očima. Mislim da se varate.
Ne varam se. Vidio sam njegovu fotografiju u kući vaše sestre. U
njegovoj kući. Bio je to isti muškarac. Ukrao sam tu fotografiju, ali su
mi je opet ukrali. Nakon što je netko Boga ubio u meni zbog nje.
Dobri Bože... Vas su istukli zbog te fotografije?
Ništa drugo nije mi nestalo. Ni lisnica, ni novac, ni sat. Nestala je
samo slika. Na njoj je odostraga nešto bilo napisano.
Sto je pisalo?
Ne znam. Bilo je na njemačkom, a ja ne znam njemački.
Možete li se sjetiti bilo koje riječi?
Mislim da se sjećam jedne. Posljednja riječ. TOD. Tod.
»Ohne dich sterbe ich.« Je li to moglo biti napisano?
Ne znam. Što to znači?
»Bez tebe umirem.« To je otprilike rečenica koju bi mogla smi
sliti moja sestra. Rekla sam vam da je melodramatična. Opet je lagala;
on je to znao!
Nježnost?
Da.
To su Britanci rekli, ali ni njima nisam vjerovao. Beaumont je bio
u tom avionu. Slika mi je oduzeta jer je na njoj bila nekakva poruka. Za
ime Krista, sto se dogaña?
Ja ne znam!
Ali vi znate nešto. Noel se nastojao svladati. Govorili su tiho,
gotovo da su šaptali, ali je ipak ta svaña dopirala do drugih. Holcroft
ispruži ruku preko stola i pokrije njezinu ruku. Opet vas pitam.
Vama je nešto poznato. Recite mi.
Mogao je osjetiti blagu drhtavicu u njezinoj ruci. Ono što ja znam tako je smušeno
da je sasvim bez smisla. Riječ je više o onome što osjećam nego što znam, vjerujte
mi. Povukla je ruku ispod njegove. Prije više godina Anthonv Beaumont je bio
pomorski ataše u Rio de Janeiru. Nisam ga dobro poznavala, ali se sjećam da je
prilično često dolazio u našu kuću. U to je vrijeme bio oženjen, ali zainteresiran za
moju sestru; diverzija, mislim da biste mogli tako reći. Majka je ohrabrivala tu
vezu. On je pomorski oficir visokog čina; od njega može biti koristi. Meñutim,
moja se sestra strašno svañala s majkom. Nije mogla smisliti Beaumonta i nije
htjela imati ništa s njim. Pa ipak, kad smo se za nekoliko godina preselili u
Englesku, ona se udala za njega. To nikad nisam mogla shvatiti.
Osjetivši olakšanje, Noel se nagnuo naprijed. Možda to nije tako teško shvatiti
kako vam se čini. Rekla mi je da se udala za nj radi sigurnosti u životu koju joj
pruža brak s višim oficirom Kraljevske mornarice.
A vi ste joj povjerovali?
Čini se da njezino ponašanje u potpunosti potvrñuje ono što sam
vam rekao.
U tom slučaju ne vjerujem da ste upoznali moju sestru.
Bila je to vaša sestra. Veoma ste slične: obje ste lijepe.
Sada je red na meni da vam postavim pitanje. Ako je ona doista
tako lijepa, mislite li da bi se zadovoljila plaćom pomorskog oficira i skučenim
životom žene pomorskog oficira? Ja u to ne vjerujem. Nikad nisam vjerovala.
U tom slučaju preostaje mi pitanje: što vi mislite o svemu tome?
Ja mislim da je bila primorana udati se za Beaumonta.
Noel se opet naslonio na stolicu. Ako je ona u pravu, vezu valja potražiti u Rio de
Janeiru. Možda s majkom. S ubojstvom majke.
Kako bi je Beaumont mogao natjerati da se uda za njega? I zašto?
Sve su to pitanja koja se nameću, a na koja nikako ne čujem odgovor.
Stotine puta postavila sam sebi ta dva ista pitanja. Moj odgovor
glasi: ne znam.
Jeste li nju pitali?
Ona ne želi sa mnom razgovarati.
Što se dogodilo s vašom majkom u Riju?
Rekla sam vam: manipulirala je muškarcima zbog novca. Nijemci
su je prezirali, nazivali je nemoralnom. Gledajući unatrag, teško je
odbiti tu optužbu.
Je li to bio razlog zbog kojeg je ubijena?
Ja tako mislim. Zapravo, nitko ne zna što je istina, ubojicu nisu
pronašli.
Ali, to bi mogao biti odgovor na prvo pitanje, zar ne? Nije li
moguće da je Beaumont nešto znao o vašoj majci što je bilo tako
opasno i štetno da je mogao ucijeniti vašu sestru?
Helden je okrenula dlanove prema sebi. Što bi moglo biti tako štetno?
Prihvaćajući kao istinu sve što je rečeno o majci, zašto bi to uopće moglo djelovati
na Gretchen?
To bi moglo ovisiti o onome što je bilo.
Nemoguće je o tome nešto smisliti. Ona je sada u Engleskoj. Ona
je svoja osoba, udaljena je tisuće kilometara. Čega bi se imala bojati?
Nemam pojma. Zatim se Noel sjetio. Upotrijebili ste riječi
»djeca pakla«. Prokleti za ono što ste bili i prokleti zbog onoga što
niste bili. Može li se to odnositi i na vašu sestru?
Beaumonta ne zanimaju takve stvari. To je sasvim drugo pitanje.
Doista? Vi o tome ništa ne znate. Vi mislite da ju je on natjerao
da se uda za nj. Ako nije riječ o nečemu sličnom, o čemu se onda radi?
Helden je gledala u stranu, duboko zamišljena, ne skrivajući laž. Nešto znatno
novijeg datuma.
Dokument u Ženevi? upita je. Manfredijevo upozorenje mu je
odzvanjalo u ušima, a prikaza iz Wolfsschanzea mu se nametala u svi
jesti.
Kako je Gretchen reagirala kad ste joj rekli za Ženevu? upita ga
Helden.
Kao da je se to ne tiče.
Dakle?...
To je moglo značiti skretanje. Ponašala se sasvim ravnodušno;
kao što ste i vi pokazivali ravnodušnost kad sam spomenuo Beaumonta
prije nekoliko minuta. Mogla je očekivati taj razgovor pa se pripremila i
očeličila za tu zgodu.
Vi samo nagañate.
Sada je trenutak, pomislio je Noel. To će se vidjeti u njezim očima
taj ostatak istine o kojem ne želi razgovarati. Svodi li se sve na
Johanna von Tiebolta?
Nije baš samo nagañanje. Vaša mi je sestra ispričala kako joj je
brat svojedobno rekao da će »jednog dana doći muškarac i govoriti
o čudnom dogovoru«. To su bile njezine riječi.
Ono što je očekivao bljesak priznanja, treptaj straha, nešto slično
nije se dogodilo. Bilo je nešto, ali ništa što bi mogao povezati sa svo
jom temom. Gledala ga je kao da ga i ona nastoji shvatiti. Njezin je
pogled odavao nešto čemu se nije nadao, nevinost u tom predmetu,
a to on nije mogao razumjeti.
»Muškarac će doći jednog dana.« Sve to nema nikakve veze
rekla je.
Pričajte mi o svom bratu.
Nije odgovorila nekoliko trenutaka. Oči su joj odlutale do crvenog stolnjaka; usne
joj se odvojiše čuñenjem. A zatim je, kao da se vraća iz transa, rekla: Johann? Što
se ima reći?
Vaša mi je sestra rekla da vas je on sve troje izbavio iz Brazila. Je
li to bilo teško?
Bilo je problema. Nismo imali putnih isprava, a bilo je ljudi koji
su nas pokušavali omesti da ih dobijemo.
Vi ste bili useljenici. Barem su to bili vaša majka, brat i sestra.
Trebalo je da imaju papire, trebalo je da ih dobiju.
Svi dokumenti iz tih dana bili su bačeni u vatru čim su poslužili
svojoj svrsi.
Tko vas je htio spriječiti da napustite Brazil?
Ljudi koji su htjeli izvesti Johanna pred sud.
Zbog čega?
Nakon majčina ubojstva Johann je njezine poslove uzeo u svoje
ruke. Dok je bila živa, nije mu dopuštala da se njima bavi. Mnogi su
ga ljudi smatrali bezobzirnim u poslu, čak nepoštenim. Optuživali su
ga da lažno prikazuje zaradu, da svjesno taji porez. Mislim da ništa
od toga nije istinito; jednostavno je bio brži i mudriji od ostalih.
Tako rekao je Noel prisjećajući se ocjene koju je čuo od agenata
MI5: pati od postignuća, od superuspjeha, tako nešto. Kako je uspio
umaknuti sudu i izvesti vas iz zemlje? To nije svakodnevno umijeće.
Novac. I cjelonoćni sastanci na čudnim mjestima s ljudima koje ni
jednom nije identificirao. Došao je kući jednog jutra i rekao Gretchen i
meni da spakiramo samo toliko stvari koliko nam je potrebno za kratko
putovanje preko noći. Odvezli smo se na aerodrom i malim smo avio
nom odletjeli u Recife gdje nas je dočekao jedan čovjek. Dobili smo
putne isprave; prezime na njima je glasilo Tennvson. Sljedeće što
smo doživjele Gretchen i ja jest to da smo bile u avionu za London.
Holcroft ju je pažljivo promatrao. Nije bilo ni traga laži. Da biste započele novi
život pod prezimenom Tennvson dodao je.
Da. Sasvim novi. Za nama je sve ostalo. Nasmiješila se. Pone
kad mislim kako nam je preostalo sasvim malo vremena da izvučemo
goli život.
Pravi muškarac, nema što. Zašto niste u dodiru? Očito je da ga
ne mrzite.
Helden se namrštila kao da nije sigurna što će odgovoriti. Mrziti njega? Ja sam
možda kivna na nj, ali ga ne mrzim. Poput većine izuzetnih ljudi, on misli da mora
sve imati u svojim rukama. Htio je upravljati mojim životom, ali se ja s time nisam
mogla složiti.
Kako to da je novinar? Prema svemu što sam čuo o njemu, on bi
vjerojatno mogao biti vlasnik nekih novina.
Vjerojatno će to i biti jednog dana, ako je to ono čemu teži.
Poznavajući Johanna, pretpostavljam da je novinar jer smatra da će
mu pisanje za dobro poznate novine omogućiti da se istakne svakako
dovoljno za vlastite ambicije. Osobito na političkom polju na kojemu
se sjajno snalazi. Bio je u pravu.
Doista?
Zacijelo. Nisu protekle dvijetri godine, a već su ga smatrali jed
nim od najboljih dopisnika u Europi.
Sada, pomisli Noel. MI5 mu više ništa ne znači; Ženeva je sve. Nagnuo se prema
njoj.
Smatraju ga i nečim drugim... Rekao sam vam na Montmartreu
da ću vam reći, i to samo vama, zašto su me Britanci ispitivali. Zbog
vašeg brata. Oni misle da ga ja nastojim pronaći zbog razloga koji
nisu ni u kakvoj vezi sa Zenevom.
Zbog kojeg razloga?
Holcroft joj je zadržao pogled. Jeste li ikad čuli za čovjeka kojega oni nazivaju
Tinamou?
Ubojica! Svakako. Tko nije čuo za njega!
Nije bilo ničeg novog u njezinim očima. Ničega osim možda blagog i nejasnog
iznenañenja. Ja, kao prvi uzvratio je Noel. Čitao sam o ubojicama koji se mogu
unajmiti i o urotama zbog ubojstava, ali nikad nisam čuo za Tinamoua.
Vi ste Amerikanac. Njegovi su podvizi mnogo detaljnije opisani u
europskom tisku nego u vašem. Ali u kakvoj je on vezi s mojim bra
tom?
Britanska obavještajna služba misli da je on Tinamou.
Heldenino se lice sledilo u šoku koji je doživjela. Bila je tako iznenañena da su joj
oči odjednom bile lišene života postavši neutralne i mrtve kao oči slijepca. Usne su
joj zadrhtale; pokušala je progovoriti, ali nije mogla istisnuti ni jednu riječ.
Konačno je uspjela nešto izustiti, ali se jedva čulo ono što govori.
Nema sumnje da ne govorite ozbiljno.
Uvjeravam vas da govorim. A ono što je još važnije, Britanci to
govore ozbiljno.
To je nečuveno. Izvan svega što sam ikad čula! Na temelju čega
su mogli doći do takvog zaključka?
Noel je ponovio najbitnije točke kako su ih analizirali ljudi iz MI5.
Moj Bože rekla je Helden kad je završio. On pokriva cijelu
Europu i Srednji istok! Nema sumnje da su Englezi mogli provjeriti
sumnje s njegovim urednicima. On ne odabire mjesta na koja ga šalju.
To je suprotno zdravom razumu!
Novinari koji pišu zanimljive članke, koji pišu izvještaje što pro
daju novine, imaju jako slobodne ruke kad su u pitanju mjesta koja tre
baju pokrivati. Takav je slučaj s vašim bratom. Sve se čini kao da je on
znao da će steći ugled o kojemu vi govorite, znao je da će si za koju godinu izboriti
pravo da višemanje sam bira mjesta s kojih će se javljati.
Vi u to ne možete vjerovati.
Ja ne znam u što da vjerujem odgovorio je Holcroft. Ja samo
znam da bi vaš brat mogao ugroziti situaciju u Ženevi. Već bi sama
činjenica da je on pod sumnjom MI5, mogla uplašiti bankare. Kad
je u pitanju Clausenov račun, oni ne žele takvu pažnju.
Ali to nije opravdano, to je bez osnove.
Jeste li sigurni?
Heldenine oči su zasjale ljutnjom. Da, sigurna sam. Johann može biti bilo što, ali
nije ubojica. Zlo i zloba opet počinju: progoni se dijete nacista.
Noel se sjetio prvog objašnjenja koje mu je dao sijedi agent MI5. Za neupućene,
vama je poznato za oca... Je li moguće da je Helden u pravu? Potječu li sumnje
MI5 iz uspomena i neprijateljstva otprije trideset godina, koje se vraćaju sve do
životinjskog neprijatelja? Tennjson je utjelovljenje arogancije... Moguće je.
Je li Johann politički zainteresiran?
Veoma, ali ne u uobičajenom smislu. On se ne zalaže za neku
odreñenu ideologiju. Nasuprot tome, veoma je kritički raspoložen
prema svim ideologijama. Uvijek napada njihove slabosti, a ne može
podnijeti hipokriziju. Zbog toga ga mnoge vlade ne mogu podnijeti.
Ali on nije ubojica!
Ako je Helden u pravu, mislio je Noel, Johann von Tiebolt bio bi od goleme koristi
za Ženevu ili, da bude precizniji, za agenciju koja će biti osnovana u Ziirichu.
Novinar koji govori nekoliko jezika, čija se mišljenja čitaju i slušaju, koji ima
iskustva s financijama... takva bi osoba bila i te kako kvalificirana za raspodjelu
milijuna diljem svijeta.
Kad bi Tinamouova sjena bila uklonjena s Johanna von Tiebolta, ne bi više
postojao razlog da direktori La Grande Banque de Geneve uopće čuju za
zanimanje koje MI5 pokazuje za Johana Tennvsona. Drugo bi dijete Wilhelma von
Tiebolta bilo odmah prihvatljivo bankarima. Možda on nije najšarmantnija i
najvoljenija ličnost na svijetu, ali Zeneva se ne bavi organizacijom natjecanja za
najšarmantniju osobu. On bi mogao biti od izuzetne koristi za Ženevu. Meñutim,
najprije treba ukloniti Tinamouovu sjenu i smiriti sumnjičavost britanske
obavještajne službe. Da, treba znati kako da se to izvede; treba sve učiniti da se u
tome uspije. Vremena nema napretek.
Holcroft se nasmijao, jednog će dana doći jedan muškarac i govorit će o čudnom
dogovoru... Johann von Tiebolt John Tennvson čeka
na njega!
Što je smiješno? upita Helden gledajući ga s novim zanima
njem.
Moram se susresti s njim odgovorio je Noel zanemarujući nje
zino pitanje. Možete li to upriličiti?
Vjerujem da mogu. To će potrajati nekoliko dana. Ne znam gdje
je sada. Što ćete mu reći?
Istinu; možda će uzvratiti istom mjerom. Nekako sam prokleto
uvjeren da on zna za Ženevu.
Oboje su zašutjeli. I Noel i Helden su se nakratko prepustili svojim mislima, iako
im je tema razmišljanja bila ista.
Imam telefonski broj koji mi je dao i rekao da ga nazovem ako mi
zbog nečega ustreba. Nikad se nisam poslužila tim telefonskim brojem.
Sada se poslužite. Molim vas.
Kimnula je u znak pristanka. Noel je shvatio da je još ostalo pitanja na koja nije
dobio odgovor, a koja su ga veoma zanimala. Specifično se radi o čovjeku s
prezimenom Beaumont i o jednom dogañaju u Rio de Janeiru o kojemu Helden
nije htjela raspravljati. O dogañaju povezanom s pomorskim oficirom uočljivo
gustih crnobijelih obrva. Takvih obrva koje se ne zaboravljaju. A moguće je da
Helden doista ništa ne zna o toj povezanosti.
Možda o tome nešto zna John Tennvson. On zacijelo zna mnogo više nego je
ispričao svojoj sestri.
Da li se vaš brat dobro slaže s Beaumontom? upita je Holcroft.
On ga ne podnosi. Prezire ga. Odbio je čak da se pojavi na nje
govom vjenčanju s Gretchen.
O čemu se tu radi, razmišljao je Noel. Tko je ta zagonetka s imenom Anthonv
Beaumont? Rješenje se nije nudilo; nije ga ni naslućivao, ali je znao da se tu nešto
skriva, nešto što je možda veće i od njegove maštovite pretpostavke.
Dakle, tko je zapravo Anthonv Beaumont?
Krici su se čuli dalje, ali nije znao koliko su od njega udaljeni jer je svjetina na
seoskom trgu bila gromoglasna. Iz harmonika na mijeh i korneta treštala je glazba
koja se natjecala za primat glasnosti. Stvoreni su džepovi slobodnog prostora za
parove koji su se okretali, pocupkivali, skakutali u seoskim plesovima. Fete d'hiver
je sada karneval...
Noel! Noel...
Krici su dolazili s pločnika koji je zavijao s lijeve strane trga. Da, iz tog smjera!
Holcroft je potrčao kao nikad prije sudarivši se s ljubavnim parom koji se grlio
naslonjen na zid. Tamo.
Noel!
Bio je na uličnoj strani uz koju su bile poredane trokatnice. Trčao je i opet čuo
krik, ali ne riječi, ne ime, samo krik koji je naglo skratio udarac što ga je izazvao
krik boli.
Oh, Bože, on mora pronaći...
Vrata! Vrata su bila djelomično otvorena; bio je to ulaz u četvrtu zgradu zdesna.
Iznutra su dopirali krici!
Potrčao je prema vratima. Kad im se približio, sjetio se da ima revolver u džepu.
Izvukao ga je i nespretno držao u ruci znajući da nije ni pogledao svoje oružje. Na
trenutak se zaustavio i zagledao se u revolver.
Malo je znao o revolverima, ali ovu je marku poznavao. Bio je to Budischowsky
TP70, automatski pištolj, ista vrsta oružja koju mu je Sam Buonoventura posudio u
Kostariki. Podudarnost mu nije izazvala povjerenje; štoviše, učinila ga je gotovo
bolesnim. To nije njegov svijet.
Otkočio je sigurnosni otponac i pripremio oružje za akciju. Otvorio je vrata i
sklonio se s vidika. Unutra je bio dugi, uski, slabo osvijetljeni hodnik. Na lijevoj
strani zida, udaljena jedna od drugih oko četiri metra, bila su dvoja vrata. Koliko se
mogao sjetiti takvih grañevina, pretpostavio je da su i na desnoj strani bila dvoja,
jednako ugrañena vrata; s mjesta na kome se nalazio nije ih mogao vidjeti.
Utrčao je u hodnik držeći revolver čvrsto ispred sebe. Bila su dvoja vrata na desnoj
strani. Četvora vrata. Iza jednih je Helden bila u zatočeništvu. Ali iza kojih?
Približio se prvim vratima s lijeve strane i naslonio uho na njih.
Iznutra se čulo nekakvo grebanje, nejasno, nepoznato, šum koji nije mogao
razaznati. Tkanina, neki tekstilni materijal... paranje tekstilnog materijala? Stavio
je ruku na kvaku i pritisnuo je; vrata su se otvorila i on se pojavio na njima s
revolverom spremnim za paljbu.
Preko puta, u sobi koja je takoñer bila poluzamračena, neka je starica klečala na
koljenima i prala pod. Vidio ju je u profilu, starački otromboljenih crta lica i mesa.
Jednom se rukom oslanjala, a drugom je u uskim krugovima prala pod od mekana
drva. Bila je tako stara da ga nije ni vidjela ni čula. Zatvorio je vrata.
Na vratima s desne strane bio je prikucan crni flor. Prostor iza tih vrata posjetila je
smrt, rastužena obitelj bdjela je nad pokojnikom. Smrt iza tih vrata. Pomisao ga je
nervirala; slušao je.
To je pravo mjesto! Iznutra su dopirali šumovi borbe. Teško disanje, pokreti,
napetost, svladani krici; u toj je prostoriji bila atmosfera pravog očajanja. Helden je
iza tih vrata!
Noel je odstupio, podigao automatik i desnu nogu. Duboko je udahnuo i kao da mu
je noga ratni ovan, svom snagom je zamahnuo pogodivši drvo s lijeve strane
kvake. Udarac je bio tako snažan da su se vrata otvorila kao pomamna i udarila o
zid s unutrašnje strane.
Unutra, na prljavom krevetu, bilo je dvoje golih tinejdžera mokrih od znoja;
tamnokosi dječak bio je iznad debele djevojke svijetlog tena; djevojčine noge bile
su sasvim raširene i uperene prema stropu; dječak je ležao izmeñu njezinih nogu i
obje ruke držao na njezinim dojkama. Čuvši galamu naglo otvorenih vrata i
ugledavši stranca, djevojka je kriknula. Mladić je spao s nje i otkotrljao se na pod
usta otvorenih od zaprepaštenja. Jedino mu penis još nije shvaćao što se dogaña
oko njega pa je još sekundudvije bio ukrućen, a onda je i on gotovo nestao.
Tresak! Taj je zvuk značio uzbunu. Holcroft je potrčao u hodnik i začas se našao
uz sljedeća vrata s lijeve strane. Nije imao vremena voditi računa o bilo čemu osim
da pronañe Helden. Udario je ramenom o vrata, lijevom rukom je nespretno
pritisnuo kvaku, a desnom čvrsto držao revolver. Nije bilo razloga da upotrijebi
silu; vrata su se otvorila sama od sebe.
Noel je stajao u vratnicama osjećajući se na trenutak posramljenim. Pored zida, uz
prozor, stajao je slijepac. Bio je to starac koji je drhtao pred nepoznatim nasiljem
koje nije moga vidjeti, a koje je napalo njegovu mračnu intimnost.
Nom de Dieu..45 prošaptao je držeći ruke ispred sebe kao da se želi obraniti.
Iz hodnika je dopirao bat koraka u trku. Koraci su bili sve glasniji nije to bio
običan zvuk čovjeka koji trči, već onoga koji grozničavo trči; kožnati potplat je
naglo i britko udarao o drveni pod i odmah se gasio s novim pokretom noge.
Holcroft se brzo okrenuo, ali je ipak uspio ugledati lik agenta MI5 koji je projurio.
Odnekle izvana dopro je tresak razbijenog stakla. Noel je iskočio iz slijepčeve sobe
gledajući na lijevu stranu odakle se začuo tresak. Kroz otvorena vrata na kraju
hodnika dopiralo je svjetlo. Staklene stijene vrata bile su obojene crnom bojom; on
ih nije zamijetio na slabom svjetlu.
Kako je agent znao da se ondje nalaze vrata? Zašto ih je nogom otvorio i uletio u
prostoriju? Možda čovjek iz MI5 misli da je on otišao tim putem? Instinkt mu je
govorio da mu agent ne bi dao takvo priznanje; on je amater, luñak. Ne, on traži
nešto drugo.
To bi mogla biti samo Helden! Ali, Helden se nalazila iza vrata preko puta
slijepčeve sobe; to je jedina preostala prostorija. Tu mora biti. Agent se vara!
Holcroft je gurnuo vrata pred sobom. Brava je pukla, vrata su se naglo otvorila i on
je utrčao.
Soba je bila prazna; bila je prazna već dugo. Posvuda su bile naslage prašine... a
nije bilo otisaka nogu. U toj sobi već tjednima nije bilo nikoga.
Čovjek iz MI5 bio je u pravu. Amater nije znao nešto što je profesionalac odmah
opazio ili shvatio.
Noel je istrčao iz prazne sobe i potrčao niz tamni hodnik pa kroz razbijena vrata u
dvorište. S lijeve strane nalazila su se teška drvena vrata koja su vodila na ulicu.
Bila su otvorena i Holcroft je protrčao kroz njih. S trga je dopirala galama
karnevala, ali to nisu bili jedini zvuči koje je čuo. Daleko dolje, niz napuštenu ulicu
s desne strane, začuo je krik koji je odmah bio prerezan kao i prije. Potrčao je u
smjeru krika, prema Helden, ali nikoga nije vidio.
Vrati se! Naredba je doprla s uvučenih ulaznih vrata neke kuće.
Čuo se pucanj; iznad njegove glave rasprskao se kamen i začuo je
strašno zavijanje odbijenog metka.
Noel se bacio na tlo, na tvrdu, neravnu površinu od oblutaka. Dok je ublažavao
pad, prst mu je dotakao obarač revolvera. Začu se eksplozija blizu njegova lica.
Uspaničeno se kotrljao sve do uvučenih kućnih vrata. Dograbile su ga nečije ruke i
povukle u sjenu. Čovjek iz MI5 odgurnuo ga je na kameni zid.
Ponavljam! Ti si prokleta budala! Trebalo je da te ja ubijem i
tako dokončam njihov posao. Agent je napola savijenim tijelom bio
oslonjen o zid; centimetar po centimetar privlačio je lice prema rubu
vratnica.
Ja ti ne vjerujem rekao je Noel. Ja ni u što ne vjerujem. Gdje
je ona?
Kurvin sin je drži preko puta, dvadesetak metara niže. Mislim da
ima radio i da je uspostavio vezu s kolima.
Oni će je ubiti!
Neće sada, neće. Ja ne znam zašto, ali to im nije na pameti.
Možda zato što mu je to sestra.
Skini se s toga! To je krivo, to je luñačko mišljenje! Rekao sam
joj, a ona je to njemu prenijela. On je isto tako taj Tinamou kao što
si i ti. I ljut je kao vrag. Vjerojatno će nešto napisati za svoje novine
i učiniti da ti, da vi, Foreign Office i cijela prokleta engleska vlada
ispadnete kao glupe guzice!
Agent MI5 buljio je u Holcrofta. Njegov je pogled bio istovjetan pogledu čovjeka
koji proučava ludovanje psihopata; pogled u kojemu je u istim dijelovima
zastupljena znatiželja, gañenje i zapanjenost. On je što? Ti si što?
Čuo si me.
Blagi Bože... Bez obzira na to tko si i zbog čega si se umiješao, ti
nisi povezan s tom stvari.
To sam vam rekao u Londonu odgovorio mu je Noel boreći se
da nekako sjedne nastojeći vratiti normalan dah. Zar ste mislili da
vam lažem?
Znali smo da lažeš; samo nismo znali zašto. Mislili smo da se
tobom služe ljudi koji se žele domoći von Tiebolta.
Zbog čega?
Da uspostaviš slijepu vezu u kojoj se ni jedna strana neće otkriti.
Bilo je to spretno pokriće: novac u Americi ostavljen obitelji.
Ali zbog čega?
Poslije o tome! Ti želiš djevojku, a ja želim kopile koje ju je zgra
bilo. Slušaj sada mene. Agent je rukom pokazao na automatik u Noe
lovoj ruci. Znaš li kako se to upotrebljava?
Jednom sam bio prisiljen upotrijebiti sličan revolver, isti. Nisam
baš stručnjak.
Ne moraš ni biti; imat ćeš veliku metu. Ako se ne varam, oni
imaju auto koji kruži ovim područjem.
Zar ga nemate i vi?
Ne, ja sam sam. A sada me slušaj. Ako se pojavi auto, morat će se
zaustaviti. Cim se zaustavi, pokrivaj me pucajući ravno u auto. Gañaj u
vjetrobran. Pucaj u gume, radijator, nije važno u što, ali nastoj pogoditi
vjetrobran. Pucaj u auto, onesposobi taj prokleti auto, ako ikako
možeš. I moli se bogu da mještani ostanu na onoj jebenoj pustopoljini
na trgu.
A pretpostavimo da se pojave, recimo da netko...
Nastoj da ga ne pogodiš, ti guzico! Englez mu je smlatio kraj
rečenice. I pucaj u desnu stranu auta. Svoju desnu. Izlazi se što je
manje moguće.
U desnu stranu auta?
Da, ako ne želiš pogoditi djevojku zbog koje ja, iskreno govoreći,
ne bih ispustio ni pisac. Ali ja njega hoću. Dakako, ako se prevarim,
zaboravi sve ovo pa ćemo morati smisliti nešto drugo, nešto efikasnije.
Agent je lice pritisnuo o kamen. Centimetar po centimetar gurao je glavu zureći niz
ulicu. Neistražena, nepoznata šuma pripada takvim ljudima, a ne dobronamjernim
arhitektima.
Nisi se prevario tamo, u toj staroj kući rekao mu je Noel.
Znao si da postoji još jedan izlaz.
Drugi izlaz. Nitko tko zaslužuje svoj pimpek ne bi dopustio da
unutra bude ulovljen u zamku.
Još jednom se pokazalo da je profesionalac u pravu.
Odjednom je Noel čuo škripu guma; automobil je skrenuo iza ugla koji Noel nije
mogao vidjeti i brzo se približavao. Agent je ustao i pokretima pokazivao Noelu da
ga slijedi. Gledao je oko ulaznog ruba, savijene podlaktice preko prsa, s
revolverom u ruci.
Začula se druga škripa kotača; automobil se zaustavio. Agent je doviknuo
Holcroftu iskočivši iz ulaza; dvaput je ispalio u smjeru automobila i potrčao niz
ulicu.
Sada).
Bila je to kratkotrajna mora koja je bila još stvarnija zbog praskanja iz revolvera i
grčevitih pokreta. Noel ju je zapravo stvarao. Vidio je automatik pred sobom, na
kraju ruke, stisnut njegovim prstima. Osjećao je drhtavicu koja mu je putovala
tijelom svaki put kad bi pritisnuo obarač. Desna strana auta.Tvoja desna strana.
Ukoliko... Očajnički je nastojao precizno pucati. Zapanjeno je gledao kako se
vjetrobran rasprskao oko mjesta gdje je ušao metak; čuo je kako meci ulaze u
vrata; čuo je vrisak ljudskog bića... a zatim je ugledao to ljudsko biće kako je
ispalo kroz vrata na kamene oblutke pored automobila. Bio je to vozač; pao je s
rukama pred sobom; krv mu je curila iz glave i nije se micao.
Zatim je ugledao agenta MI5 kako izlazi iz nekih vrata, sagnut, s isturenim
revolverom ispred sebe. Čuo je naredbu:
Pusti je! Ne možeš se izvući!
Nie und nimmer!4
Onda neka ode s tobom! Ne dam ni pisac!... Okrenite se nade
sno, gospoñice! Sada!
Dva praska jedan za drugim; ženski je krik odjeknuo ulicom. Noel je oslijepio od
straha. Trčao je ulicom suviše uplašen da misli, suviše preplašen da vidi što bi
mogao ugledati, da nañe ono što nikako ne bi htio naći zbog svoje osobne pameti i
zdravlja.
Helden je bila na koljenima i tresla se; njezino se disanje svelo na niz nesavladivih
jecaja. Zurila je u mrtvog čovjeka skljokanog na ulici njoj s lijeve strane. Ali, ona
je bila živa; to je bilo sve o čemu se brinuo. Noel je potrčao k njoj i srušio se kraj
nje privukavši njezinu glavu sebi na grudi.
Njega... Njega. Helden je šaptala gurajući Noela od sebe.
Brzo!
Što? Noel je slijedio njezin pogled.
Agent iz MI5 pokušavao je puzati; usta su mu se otvarala i zatvarala; pokušavao je
nešto reći, ali nije mogao ništa izustiti. Na prednjem dijelu njegove košulje širila se
mrlja crvenila.
Nevelika skupina okupila se na izlazu prema trgu. Trojica ili četvorica muškaraca
oklijevajući su zakoraknula.
Prihvati njega govorila je Helden. Njemu brzo pomozi.
Za razliku od njega, ona je mogla misliti; ona je mogla odlučivati, a on je bio
nepokretan. Što ćemo učiniti? Kamo ćemo otići? to je bilo sve što je mogao
izreći; čak nije bio siguran da su to njegove riječi.
Ove ulice, prolazi. Oni se spajaju. Moramo ga iznijeti.
Zašto?
Heldenine su oči prostrijelile njegove. Spasio mi je život. Spasio je i tvoj život.
Brzo!
Mogao je učiniti samo ono što mu je bilo nareñeno; nije mogao misliti u svoje ime.
Ustao je i otrčao do agenta, sagnuo se nad njim udaljen samo nekoliko centimetara
od njegova lica. Ugledao je ljutite plave oči koje su plivale u dupljama dok su mu
se usta borila da kažu nešto što nisu mogla reći.
Čovjek je umirao.
Noel je podigao agenta na noge; Englez nije mogao stajati pa ga je sam podigao
iznenañen svojom snagom. Okrenuo se i ugledao Helden kako se privija uz
automobil, uz pločnik; motor je još radio. Noel je odnio agenta do prostrijeljenog
auta.
Ja ću voziti rekla je Helden. Položi ga na stražnje sjedište.
Vjetrobran! Ne možeš vidjeti!
S njim ne možemo daleko.
Idućih nekoliko minuta Noelu se činilo jednako nestvarnima kao revolver u
njegovim rukama. Helden je brzo okrenula auto vozeći i preko pločnika da bi se
najzad pojavila na sredini ulice. Sjedeći pored nje, Noel je postao nečega svjestan
unatoč panici. Shvatio je to mirno, gotovo bezosjećajno, sasvim lišeno strasti:
počeo se prilagoñavati novome svijetu. Njegov je otpor slabio što je potvrñivala
činjenica da je on bio u akciji; nije pobjegao. Ljudi su ga pokušali ubiti. Nastojali
su ubiti i djevojku pored njega. Možda je to dovoljno za shvaćanje i prihvaćanje
nove situacije.
Možeš li pronaći crkvu? upitao ju je sada iznenañen načinom
kako se sam svladao.
Bacila mu je brzi pogled. Mislim da mogu. Reci mi zašto?
Ne možemo se voziti ovim autom čak i da vidimo. Trebamo pro
naći naš auto. Pokazao je rukom kroz razbijeno staklo vjetrobrana;
para je šištala ispod poklopca. Radijator je prostrijeljen. Pronañi
crkvu.
Uspjela je uglavnom zahvaljujući instinktu, vozeći uskim ulicama i prolazima koji
su povezivali nejednake žbice što su se širile sa seoskoga trga. Posljednjih nekoliko
blokova bilo je zastrašujuće. Ljudi su trčali za autom i uzbuñeno vikali. Nekoliko
je trenutaka Noel mislio da ispraskani vjetrobran posut rupama od metaka izaziva
pozornost mještana, ali to nije bio razlog. Ljudi su trčali prema trgu i širili glas o
njima.
Des gens assassinees! La tuerie!
Helden je skrenula u ulicu koja je prolazila pored župnoga dvora i iz koje se ulazilo
na parkiralište. Dovezla je auto unutra i zaustavila ga pored Holcroftova
unajmljenog automobila. Holcroft je pogledao na stražnje sjedište. Čovjek iz MI5
bio je sklupčan u kutu. Još je disao i gledao u Noela. Pokrenuo je ruku kao da želi
Noela privući bliže.
Promijenit ćemo auto rekao je Holcroft. Odvest ćemo te liječ
niku.
Najprije... mene slušaj, ti magarče šašavi prošaptao je Englez.
Oči su mu odlutale do Helden. Kaži mu!
Slušaj ga, Noel rekla je.
O čemu se radi?
PaytonJones; imaš li broj?
Holcroft se sjetio. Ime na posjetnici koju mu je dao sredovječni, sijedi obavještajac
u Londonu glasilo je Harold PaytonJones. Kimnuo je. Da.
Nazovi ga... Agent iz MI5 se zakašljao. Kaži mu što se dogo
dilo... sve.
To mu možeš sam reći odgovorio je Noel.
Ti si bezveznjaković. Kaži PaytonuJonesu da se pojavila kompli
kacija za koju nismo znali. Čovjek za kojega smo mislili da ga je uputio
Tinamou je von Tieboltov čovjek...
Moj brat nije Tinamou uzviknula je Helden.
Agent ju je pogledao kroz poluzatvorene oči. Možda ste vi u redu, gospoñice.
Tako nisam prije mislio, ali nije isključeno da ste vi u redi. Ja samo znam da je
čovjek koji vas je slijedio u fiatu radio za von Tiebolta.
Slijedio nas je da nas zaštiti! Da ustanovi tko to traga za Noelom.
Holcroft se okrenuo na sjedištu i zagledao u Helden. Ti znaš za
njega?
Da odgovorila je. Naš današnji ručak bila je Johannova ideja.
Mnogo ti hvala.
Molim te. Ti ne razumiješ te stvari. Moj brat ih razumije. I ja,
takoñer.
Helden, ja sam nastojao uloviti tog čovjeka. Ubijen je!
Sto? Oh, moj Bože...
To je komplikacija šaptao je agent obraćajući se Noelu. Ako
von Tiebolt nije Tinamou, što je on? Zašto je njegov čovjek ustrijeljen?
Ta dvojica, zašto su pokušala nju zgrabiti? I tebe ubiti? Tko su oni?
Ovaj auto... uñi Lm u trag. Englez je hvatao zrak. Noel je ispružio
ruku preko sjedišta, ali mu je agent dao znak rukom da se ne pribli
žava. Samo slušaj. Pronañi tko su, čiji je ovaj auto. Oni su komplika
cija.
Agent iz MI5 jedva je uspijevao držati otvorene oči; njegov se šapat jedva mogao
čuti. Bilo je očito da je njegova smrt možda još samo pitanje sekunde. Noel se
nagnuo preko sjedišta.
Bi li komplikacija mogla biti u bilo kakvoj vezi s čovjekom koji se
zvao Peter Baldwin?
Činilo se kao da je električna struja potresla čovjeka koji je umirao. Potpuno je
otvorio oči, a zjenice su mu se nakratko ispunile životom. Baldtvin?... Odjeknuo
je šapat koji je bio sablasno žalostan.
Nazvao me u New Yorku nastavio je Holcroft. Rekao mi je
da ne radim ono što sam odlučio učiniti, da se ne petljam s tim stva
rima. Rekao je da zna neke stvari koje nitko drugi ne zna. Jedan sat
nakon toga bio je ubijen.
Govorio je istinu! Baldwin je govorio istinu! Agentove usne
počeše drhtati; konac krvi pojavio se iz kuta usana. Mi mu nikad
nismo vjerovali; mislili smo da on prodaje ništa! Da prodaje zrak!
Bili smo uvjereni da laže, da, da laže...
Da laže o čemu?
Pripadnik britanske obavještajne službe se zagledao u Noela, a zatim je s velikim
naporom skrenuo pogled na Helden. Htio je nešto reći, ali vrijeme više nije bilo na
njegovoj strani. Oni ga nisu htjeli ometati jer ako je to bilo vrijeme još nekih
poruka, oni svakako nisu imali što njemu priopćavati jer su im adrese do kojih će
nesretni agent uskoro doći, bile sasvim nepoznate. Vani je već moglo biti opasno,
ali morali su ostati uza nj. To im je bila i dužnost i obaveza, najsitniji znak
zahvalnosti. A i znatiželje koja je razdirala Noela.
Više nema vremena... Agent se patetično upirao da opet pogleda Noela. Ti si čist.
Ti moraš biti čist... inače ne bi rekao ono što si sad rekao. Ja ću ti povjerovati,
vama oboma ću vjerovati. Potražite PavtonJonesa... što je prije moguće. Kaži mu
da se vrati Baldwinovu fasciklu. Šifra Wolfsschanze... To je Wolfsschanze.
Agentova glava se malo stresla i srušila naprijed. Bio je mrtav.
Holcroft ju je slušao pazeći na lažne note. Nije ih bilo. Govorila mu je ono što zna,
a to nije bilo previše.
Otprilike šest tjedana prije nego smo otputovali iz Bra
zila objašnjavala je Helden odvezla sam se kući jedne večeri poslije
seminara na sveučilištu; tada smo živjeli u provinciji. Ispred kuće nala
zila se limuzina tamne boje pa sam parkirala iza nje. Dok sam se uspi
njala stubištem trijema, čula sam iznutra krikove. Bila je neka strašna
borba, ali ja nisam imala pojma tko se tuče; nisam prepoznala glas
onoga tko je vikao. On je stalno uzvikivao riječi kao »ubojica«,
»koljač«, »to si ti bio«... i slično. Utrčala sam u kuću i ugledala Johanna
kako stoji u predvorju ispred nekog čovjeka. Ugledao me je i rekao
čovjeku da bude miran. Čovjek je pokušao udariti Johanna, ali je
moj brat veoma snažan; držao je čovjeka za ruke i gurao ga kroz vrata.
Posljednje riječi koje je uzviknuo odnosile su se na to da i drugi znaju,
a da će se oni potruditi da vide Johanna kako visi kao ubojica, a ako se
to ne dogodi, oni će ga ubiti. Pao je na stube još vičući, a zatim otrčao
do limuzine. Johann je trčao za njim i nešto mu rekao kroz prozor;
čovjek je pljunuo mom bratu u lice i odvezao se.
Jesi li pitala brata o čemu se radilo?
Naravno. Ali Johann nije htio razgovarati o tome osim što je
rekao da je čovjek lud. Izgubio je mnogo novca u nekom poslu i
zbog toga je gotovo poludio.
Ti mu nisi vjerovala?
Htjela sam, ali su tada počeli sastanci. Johann bi izbivao iz kuće
sve do kasnih ili jutarnjih sati, često ga nije bilo danima; ponašao se
sasvim abnormalno. I onda, koji tjedan nakon toga dogañaja, odletjeli
smo u Recife s novim imenom i novom zemljom. Osoba koja je ubijena
bila je veoma bogata i veoma utjecajna. Nema sumnje da je bila jer je
imala takve prijatelje.
Nemaš nikakvu predodžbu o tome tko je čovjek koji je te noći
bio u tvojoj kući?
Ne. Ja sam ga prije vidjela, ali se nisam mogla sjetiti gdje je to
bilo, a Johann mi nije htio reći. Naredio mi je da više nikad ne spome
nem taj dogañaj. Postoje stvari o kojima ja ne moram ništa znati.
Ti si na to pristala?
Da. Pokušaj shvatiti. Mi smo djeca nacista i znali smo što to
znači. Često je bilo najbolje ne postavljati pitanja.
Ali trebalo je da znaš što se dogaña oko tebe.
Da, oh, učili su nas; nemoj se zavaravati rekla je Helden.
Podučavali su nas kako da izbjegavamo Izraelce jer bi nam oni mogli,
milom ili silom, iscijediti neke informacije. Naučili smo kako prepo
znati tipa koji regrutira za Odessu, manijaka iz Rachea; kako da ih
zavaramo i pobjegnemo im, stotine raznih trikova kako da ih skinemo
s vrata.
Noel je zapanjeno tresao glavom. To je bila tvoja svakodnevna poduka za
srednjoškolski zabavni klub, tako se to nekako zvalo u mojoj sredini. To je sasvim
blesavo.
To je riječ koju si mogao upotrijebiti prije tri tjedna rekla je
dohvativši mu ruku. Ne sada. Ne nakon onoga što se danas dogodilo.
O čemu misliš?
U kolima sam ti rekla da mi te je žao jer nisi prošao poduku.
A ja sam dodao kako mi se čini da je brzo svladavam.
Ali tako malo i tako kasno. Johann mi je rekao da te naučim ono
što mogu, ono što znam. Želim da me slušaš, Noel. Nastoj se sjetiti
svega što ti kažem.
Što? Holcroft je osjetio njezin stisak i zabrinutost koja se odra
žavala i u njezinu pogledu.
Ti ideš u Berlin. Ja želim da se vratiš.
S tim riječima je počela. Bilo je trenutaka kad se Noelu prohtjelo da se osmjehne
ili još gore da se nasmije ali ga je intenzitet njezinih riječi sputavao; bila je smrtno
ozbiljna. Tog su poslijepodneva ubijena tri čovjeka. On i Helden zamalo su bili
četvrta i peta žrtva. Zato je slušao i nastojao zapamtiti sve što je čuo.
Nema vremena za nabavljanje lažnih dokumenata; to bi potrajalo
danima. Imaš novaca; kupi još jedno sjedište u avionu. Imaj otvorene
oči i nemoj dopustiti bilo kome da sjedne pored tebe; nemoj dopustiti
da budeš opkoljen. I nemoj jesti niti piti ništa što nisi donio sa sobom.
Misli su mu se nakratko vratile dogañaju u britanskom 747 i ampuli strihnina. To
je savjet koji neću zaboraviti. Već imam iskustva.
Mogao bi zaboraviti. Čovjek tako lako, jedva misleći, zamoli
šalicu kave ili čak čašu vode. Nemoj to učiniti.
Neću. Sto će se dogoditi kad stignem u Berlin?
U bilo koji grad ispravila ga je. Pronañi mali hotel u prena
pučenoj četvrti u kojoj vrvi od ljudi, tamo gdje se glavna djelatnost
svodi na pornografiju, prostituciju, narkotike. U tim dijelovima grada
na recepciji nikad ne pitaju za osobne papire. Ja znam nekoga tko će
nam dati ime hotela u Berlinu...
Riječi su joj tekle kao potok: opisivala je sve moguće taktike, objašnjavala i
sitnice, obrazlagala metode, govorila mu kako da izmisli svoje varijacije na istu ili
slične teme; bila je gotovo savršeni organizator...
Treba se služiti lažnim imenima, sobe treba mijenjati iz dana u dan, hotele dvaput
tjedno. Obavezno. Telefonirati treba samo iz javnih govornica, nikada iz hotelskih
soba, nikad iz stalnih boravišta. Najmanje tri odijela i ogrtača valja imati na
raspolaganju uključujući šešire i kape, zatim naočale raznih vrsta, tj. raznih boja
okvira, stakala i veličina; cipele moraju obavezno imati gumene potplate i pete. U
takvim se cipelama najbolje trči uz najmanji šum; može se brzo zatrčati, brzo stati i
polako hodati. Ako ga netko bude nešto ispitivao, treba lagati uvrijeñeno, ali ne
nabusito, nikad, apsolutno nikad glasno. Takva vrsta ljutnje izaziva neprijateljstvo,
a neprijateljstvo znači odgañanje i daljnja pitanja. Dok leti od aerodroma do
aerodroma, revolver mora rastaviti, cijev odijeliti od ručke, udarnu iglu staviti na
treće mjesto. Takav postupak uglavnom zadovoljava europsku carinu i policiju:
njih ne zanima oružje koje nije u borbenom stanju; zanima ih krijumčarena roba.
Ali ako se oni suprotstave, neka im dopusti da mu oduzmu oružje; kupit će drugo
na licu mjesta. Ako mu propuste oružje, treba ga odmah sastaviti u prvoj toaleti.
Ulica... On već zna nešto o ulicama i gomili, rekao je Helden. Nitko ne zna
dovoljno, odgovorila mu je upozorivši ga da hoda što bliže rubu pločnika kako bi
bio spreman da se na bilo koji znak neprijateljstva ili praćenja ubaci meñu
automobile u prometu.
Upamti naglasila mu je ti si amater, a oni su profesionalci.
Iskoristi tu situaciju; pretvori svoju pasivu u aktivni novac. Amater se
ponaša na neočekivani način, ali ne zato što je mudar ili ima iskustva,
već stoga što ne poznaje bolji način. Ono što je neočekivano, učini
brzo, promatraču jasno, kao da si smeten. Tada stani i čekaj. Sučeljenje
je često posljednja stvar kojoj teže oni što te prate. Ali ako to tip baš
želi, neće ti biti teško razumjeti njegovu namjeru. Pucaj. Trebalo bi
da imaš prigušivač; jedan ćemo ti nabaviti ujutro. Ja znam gdje.
On se okrenuo, zapanjen, ne mogavši progovoriti ni riječi. Ugledala je duboko
iznenañenje u njegovim očima. Zao mi je rekla mu je nagnuvši se naprijed; tužno
se nasmijala i poljubila ga.
Razgovarali su gotovo cijelu noć, učiteljica i učenik, ljubavnica i ljubavnik. Helden
je bila opsjednuta; izmišljala bi situacije i zahtijevala da joj kaže što bi učinio, kako
bi se ponio u nekoj hipotetičkoj situaciji.
U vlaku si, hodaš uskim hodnikom; nosiš važne dokumente.
Čovjek ti prilazi iz suprotnog smjera; ti ga znaš; on je neprijatelj. Iza
tebe su ljudi; ne možeš se vratiti. Što ćeš učiniti?
Da li me neprijatelj želi napasti, fizički me napasti?
Nemaš pojma o tome, susret je nov, čovjek je nov, opasnost je
takoñer nova. Sto ćeš učiniti? Brzo!
Ići ću dalje, mislim. Bit ću budan, pažljiv, očekivat ću najgore.
Ne, moj dragi! Dokumenti. Moraš ih zaštititi! Ti ćeš se poskliz
nuti, zapetljati, past ćeš na pod!
Zašto?
Privući ćeš pozornost na sebe; ljudi će ti pomoći da ustaneš. U
takvoj situaciji neprijatelj neće učiniti svoj korak. Ti stvaraš svoju diver
ziju.
Sa sobom rekao je Noel shvativši poantu.
Upravo tako.
I tako se to nastavljalo i nastavljalo sve dok učiteljica i učenik nisu bili sasvim
iscrpljeni. Opet su se spojili u ljubavničkom grču, ali je to sada bila mirna ljubav,
bez strastvenih zanosa; uživali su u meñusobnoj toplini, a svijet izvan njih bio je
dalek i nepotreban. Najzad je Helden usnula s glavom na njegovim prsima, s
kosom koja joj je pokrivala lice.
On je neko vrijeme ležao budan. Rukom joj je obujmio ramena i pitao se kako je
djevojka koja je bila tako opčinjena Čarobnjakom iz Oza mogla odrasti i postati
tako vješta u umjetnosti zavaravanja i bježanja. Ona je pripadala drugom svijetu, a
on je u taj svijet ušao neopisivo brzo.
Probudili su se prekasno da bi Helden mogla stići na posao. Ništa ne smeta rekla
je zgrabivši telefonsku slušalicu. Moramo nabaviti još neke stvari. Moj šef će
prihvatiti objašnjenje da sam dva dana bila bolesna. Mislim da je zaljubljen u
mene.
Ja mislim da sam i ja rekao je Noel dok su mu prsti pratili zaobljenost njezina
vrata. Gdje stanuješ?
Pogledala ga je smijući se, a onda je telefonistu dala telefonski broj. Zatim je
pokrila mikrofon pa cijelu slušalicu. Ti nećeš iscijediti važne informacije
oslanjajući se na moje niže instinkte. Ja sam uvježbana, jesi li zapamtio? Opet se
nasmiješila.
To ga je opet dovodilo do ludila. Ja te pitam sasvim ozbiljno. Gdje stanuješ?
Sat nakon toga vozili su se u Pariz. Najprije su se zaustavili u njegovom hotelu
gdje je on uzeo svoje stvari, a zatim su posjetili dio grada u kojemu ima mnogo
trgovina odjeće iz druge ruke. Učitelj je još jednom pokazao svoje znanje; odjeću
je odabirala okom stručnjaka. Odjevni predmeti koje je izabrala nisu bili napadni,
teško ih je bilo opaziti u gomili.
Osim kišnog ogrtača, koji je već imao, sada je dobio i ogrtač od zelenog sukna i
smeñi ogrtač. Zatim šešir za izlete na kojemu su se vidjeli tragovi prošlosti; pa
tamni šešir za večernje izlaske u grad kojemu je kuna takoñer bila iznošena; pa
crnu kapu kojoj je štitnik slobodno padao. Sve je bilo nošeno. Ali ne i cipele; one
su bile nove. Jedan par s debelim potplatima od pjenaste gume; drugi par, manje
elegantan, imao je kožnate potplate koji su postolaru u istoj ulici samo poslužili
kao baza za dodatne gumene potplate.
Postolar je bio udaljen četiri bloka kuća od jedne zgrade s trošnim pročeljem.
Helden je naložila Noelu da pričeka ispred zgrade, a ona je ušla sama. Nakon
desetak minuta pojavila se s perforiranim valjkom: prigušivačem za njegov
automatik.
Dobio je odore i primjereno oružje. Bio je obrañen i osposobljen za borbu u
najkraćem mogućem vremenu. Vidio je i neprijatelja. Bio je živ i pratio ga je... a
zatim mrtav na ulicama i prolazima sela koje se zove MontereaufautYonne. Gdje
se sada nalazi neprijatelj?
Helden je bila uvjerena da ga je neprijatelj za neko vrijeme izgubio iz vida. Mislila
je da bi ga mogao opet pronaći na aerodromu, ali kad stigne u Berlin, može opet
već zna i neke trikove! izgubiti dodir s njim.
Mora. Ona želi da se on vrati; čekat će ga.
Zaustavili su se u malom restoranu da bi ručali. Helden je opet telefonirala i vratila
se za stol s imenom hotela u Berlinu. Bio je u Hurenviertelu, u onom dijelu grada
gdje je seks glavna roba.
Držala mu je ruku i lice gotovo prislonila na njegovo; za nekoliko minuta on će
sam izići i zaustaviti taksi žureći na aerodrom Orly.
Budi oprezan, dragi.
Bit ću.
Sjeti se svega na što sam te upozoravala. To ti može pomoći.
Sjetit ću se.
Najteže je shvatiti činjenicu da je sve to realno. Ti ćeš se još koji
put zapitati: Zašto upravo ja? Zašto sve ovo? Nemoj na to misliti; jed
nostavno to prihvati kao dio života.
Više ti ništa neće biti kao što je bilo. Više ništa ne može biti isto.
Prihvatio sam. Osim toga, i tebe sam našao.
Pogledala je na drugu stranu, a onda mu uzvratila pogled. Kad stigneš u Berlin,
blizu hotela, pokupi neku kurvu na ulici. To je dobar način zaštite. Drži je uza se
sve dok ne uspostaviš vezu s Kesslerom.
Avion 707 Air Francea spuštao se na aerodrom Tempelhof. Noel je sjedio na
desnoj strani aviona, na trećem sjedištu od prolaza, a mjesto pored njega nije bilo
zauzeto.
Imaš novaca; kupi još jednu kartu... i ne dopusti bilo kome da sjedne pored tebe;
nemoj biti opkoljen.
Jedan od načina preživljavanja što ga je objašnjavala osoba koja je preživjela,
razmišljao je Holcroft. A zatim se sjetio kako je njegova majka rekla za sebe da je
preživjela. Althene se zacijelo ponosila što je taj izraz mogla primijeniti na sebe
govoreći preko telefona, udaljena šest i pol tisuća kilometara.
Rekla mu je da će otputovati. To je njezin način skrivanja na nekoliko tjedana, a
metode skrivanja i izbjegavanja dodira s osobama koje nije htjela ili nije smjela
viñati naučila je prije više od trideset godina. Bože, ona je nevjerojatna! Noel se
pitao kamo će ona krenuti, što će raditi. Za nekoliko dana nazvat će Sama
Buonoventuru u Curacau. Možda će se do tada ona javiti Samu.
Carinski pregled na Tempelhofu bio je brz. Holcroft je ušao u terminal, pronašao
toaletu za muškarce i sastavio svoj revolver.
Kao što mu je bilo rečeno, uzeo je taksi do parka Tiergarten. U taksiju je otvorio
kovčeg i obukao smeñi ogrtač i šešir za šetnju i izlete. Taksi je stao i Noel je platio
vožnju, izišao i odšetao u park izbjegavajući šetače sve dok nije našao sasvim
slobodnu klupu. Sjeo je i gledao u gomilu; nitko se nije zaustavio ili vrzmao u
njegovoj blizini. Brzo je ustao i požurio prema izlazu. U blizini je bilo stajalište
taksija; stao je u red gledajući neupadljivo oko sebe ne bi li zamijetio neprijatelja.
Bilo mu je teško na tome mjestu posebno izdvojiti nešto ili nekoga; sjene kasnog
poslijepodneva bile su sve dulje i tamnije.
Došao je red na njega. Vozaču je dao nazive dviju ulica koje su se sjekle. Raskrižje
se nalazilo tri bloka sjeverno i četiri bloka zapadno od hotela. Vozač se nacerio i
progovorio jako akcentiranim, ali savršeno razumljivim engleskim.
Želite li malo zabave? Ja imam prijatelja, Herr Amerikaner. Nema
opasnosti od francuske bolesti.
Pogrešno ste me shvatili. Ja se bavim sociološkim istraživanjima.
Wie?
Susrest ću se sa svojom ženom.
Bez riječi su se vozili berlinskim ulicama. Na svakom zaokretu Noel je gledao
hoće li neki auto skrenuti na raskršću za njima. Nekoliko ih je skrenulo, ali nisu
dugo vozili iza njih. Sjetio se Heldeninih riječi: Cesto se služe radijem. Takva
jednostavna stvar kao sto je promjena kaputa ili šešira zbacit će ih s traga. Oni koji
primaju upute tražit će čovjeka u odijelu i bez šešira, ali njega tamo nema.
Paze li ti nevidljivi ljudi na odreñeni taksi i odreñenog putnika koji je odjeven na
odreñeni, već opisani način? To neće nikad saznati; on samo zna da se nije pojavio
netko tko bi ga uočljivo slijedio.
Za vrijeme vožnje koja je potrajala dvadesetak minuta spustila se večer. Ulice su
bile ispunjene šarolikim neonskim znakovima i natpisima te izazovnim plakatima.
Mladi plavokosi kauboji očijukali su s
prostitutkama u suknjama s dubokim prorezima i bluzama s dekolteom. Bio je to
karneval druge vrste, razmišljao je Holcroft dok je šetao prema jugu, tri bloka niže,
gdje će skrenuti lijevo.
Na ulazu neke kuće ugledao je prostitutku koja je šminkala svoja obilna usta. Bila
je neodredljive dobi ili one neodreñene dobi koju tako prkosno izazivaju kurve i
elegantne domaćice iz predgraña; negdje izmeñu trideset pete i četrdeset osme, ali
je gubila bitku. Kosa joj je bila crna, uokvirivala je blijedobijelu kožu, duboke oči
utonule u sjenama. Nešto dalje, u sljedećem bloku, vidio je natpis oronulog hotela
kojemu je u natpisu nedostajalo jedno slovo.
Približio joj se ne baš sasvim siguran što da joj kaže. Nije ga ometalo samo slabo
poznavanje njemačkog jezika: naime, ni jednom u životu nije počistio kurvu s
ulice.
Pročistio je grlo. Dobra večer, Fraulein. Snalazite li se s engleskim?
Žena mu je uzvratila pogled, hladan s početka prosuñujući društvenu vrijednost
njegova ogrtača. Zatim joj se pogled spustio na kovčeg u njegovoj desnoj ruci i na
aktovku u lijevoj. Odijelila je usne i nasmiješila se; imala je žute zube. Ja, mein
američki prijatelj. Ja govoriti dobro. Ja pokazati tebi luda zabava.
To bih htio. Koliko?
Dvadeset pet maraka.
Rekao bih da su pregovori zaključeni. Hoćete li sa mnom? Hol
croft je iz džepa izvukao držač novca i skinuo tri novčanice predajući ih
ženi. Trideset maraka. Poñimo u hotel, dolje u ulici.
Noel je pokazao na hotel u idućem bloku. Tamo rekao je. Gut odgovorila je žena
i uzela ga ispod ruke.
Soba je izgledala kao bilo koja soba u jeftinom hotelu velikoga grada. Ako se u
sobi uopće moglo pronaći nešto pozitivno, onda je to bila gola žarulja koja je glupo
visjela sa stropa. Bila je tako slaba da je zamračivala zamrljano, razbijeno
pokućstvo.
48
Gdje?
Dreissing Minuten objavila je kurva skidajući kaput koji je
pomnjivo stavila preko stolice pokazavši tom kretnjom odreñeni voj
nički elan. Ti imati pola sata, više ne. Ja sam, kako vi Amerikanci
reći, poslovna žena. Moje vrijeme dragocjeno.
U to ne sumnjam odgovorio je Holcroft. Odmori se ili nešto
čitaj. Otići ćemo za petnaest ili dvadeset minuta. Bit ćeš sa mnom i
pomoći mi telefonirati. Otvorio je aktovku i pronašao papir s infor
macijama o Erichu Kessleru. Prislonjena uza zid, nalazila se slobodna
stolica; sjeo je i počeo čitati na slabome svjetlu.
Ein Telephonanruff?50 rekla je žena. Ti platiti trideset maraka
da ja stajati i ništa ne raditi tebi, već ti pomoći mit dem Telephon?51
Tako je.
To je... verrucktl
Ne govorim njemački. Možda neću lako uspostaviti vezu s oso
bom koju moram nazvati.
Zašto mi onda ovdje čekamo? Ima Telephon pored ugla, u hod
niku.
Samo po izgledu, ali vjerojatno ne radi; ili mi se samo tako čini?
Bludnica se nasmiješila. Ja sam tvoj Deckung^
Što?
Ti me voditi u sobu, nitko ništa ne pitati.
Ja to ne bih rekao odgovorio je Holcroft nevoljko, čak malo
zabrinuto.
To nije moja stvar, mein Herr. Ustala je i prišla mu. Ali dok
smo ovdje... zašto se ne bismo malo zabavljali? Ti platio za to. Ja nisam
tako loša. Nekad sam bolje izgledala, ali ja nisam tako loša.
Holcroft joj je uzvratio osmijeh. Ti nisi nimalo loša. Ali ne, hvala ti. Imam mnogo
misli koje me muče.
Onda radi svoj posao odgovorila je kurva.
Noel je čitao informaciju koju mu je prije cijelog jednog života dao Ernst Manfredi
u Ženevi.
Erich Kessler, profesor povijesti, Slobodno berlinsko sveučilište. Četvrt Dahlen.
Tečno govori engleski. Veze: sveučilište, telefon: 731426; stan: 824114. Brat mu
se zove Hans, liječnik. Živi u Miinchenu...
Slijedio je kratki opis Kesslerove akademske karijere, njegove titule, počasti. Sve
je to ostavljalo dubok dojam. Profesor je veoma učen čovjek, a učeni su ljudi često
skeptici. Kako će Kessler reagirati na telefonski poziv nepoznatog Amerikanca koji
je doputovao u Berlin ne najavivši dolazak da bi s njim razgovarao o pitanjima o
kojima ne može govoriti putem telefona?
Bilo je gotovo šest sati i trideset minuta, vrijeme da se dobije odgovor na to
pitanje. I da Noel promijeni odijelo. Ustao je, otvorio putni kovčeg i izvukao
ogrtač od grubog sukna i kapu sa štitnikom.
Hajdemo rekao je Noel.
Prostitutka je stajala pored telefonske govornice dok je Noel okretao brojčanik.
Želio je da bude uz njega ako se javi netko drugi, a ne Kessler, netko tko ne govori
engleski.
Linija je bila zauzeta. Svuda oko sebe čuo je njemački glasni razgovori parova i
vreva onih koji su tražili zadovoljstva. Svi su prolazili pored javne telefonske
govornice ne osvrćući se na osobu koja je bila zauzeta nazivanjem.
Razmišljao je. Da je njegova majka bila neka druga a ne Althene, ne bi li i ona bila
jedna od žena koje su sada prolazile pored staklene govornice? Ne tu, gdje je on
sada bio, već negdje u Berlinu ili Bremerhavenu ili Miinchenu? Noel Clausen,
Nijemac.
Kakav bi bio njegov život? Bio je to neki čudan, jezovit osjećaj. Očaravao ga je,
odbijao... i obuzimao. Kao da se vratio u prohujalo vrijeme, kroz slojeve svoje
osobne izmaglice, i pronašao raskrižje na ulici okupanoj maglom, na ulici kojom je
mogao poći, ali nije. Sada se zanimao za to raskrižje; kamo bi ga sada vodilo,
dovelo, odvelo?
Helden? Da li bi je upoznao u tom drugom životu? Sada ju je poznavao. I znao je
da joj se želi vratiti što je moguće prije; želi je opet ugledati, što prije i obujmiti je,
držati je u rukama i reći joj da će... stvari... biti u redu, da sve ide svojim tokom.
Želio ju je vidjeti kako se smije i živi životom u kojemu tri para vanjskih odjevnih
predmeta i revolveri s prigušivačima nisu osnovni elementi preživljavanja.
Život u kojemu Rache i Odessa više nisu prijetnja umnom zdravlju i postojanju.
Muškarac s dubokim i blagim glasom odgovorio je na telefonski poziv.
Mr. Kessler? Doktor Kessler?
Ja ne kanim i ne mogu izliječiti bilo kakvu bolest, sir glasio je
ugodan odgovor na engleskom ali titula je točna, iako zloupotreblja
vana. Što mogu učiniti za vas?
Zovem se Holcroft. Noel Holcroft. Iz New Yorka sam. Ja sam
arhitekt.
Holcroft? Imam dosta američkih prijatelja i, dakako, ljudi sa
sveučilišta s kojima se dopisujem, ali nisam u stanju prepoznati vaše
prezime.
To baš i nije moguće, bojim se; vi me ne poznajete. Meñutim, ja
sam došao u Berlin zbog vas. Ima jedno povjerljivo pitanje o kojemu
moramo razgovarati, a tiče se nas dvojice.
Povjerljivo?
Da tako kažemo... obiteljska stvar.
Hans? Da li se nešto dogodilo Hanu?
Ne...
Ja više nemam roñaka ni obitelji, gospodine Holcroft.
Tema se vraća unatrag, priličan broj godina unatrag. Bojim se da
više ne mogu reći preko telefona. Molim vas, imajte povjerenja u mene;
hitno je. Da li bismo se večeras mogli sastati?
Večeras? Kessler je zašutio. Jeste li danas doputovali u Ber
lin?
Danas kasno poslijepodne.
I želite me večeras vidjeti... Ta je stvar, zacijelo, vrlo hitna. Veče
ras se moram vratiti u svoj ured na jedan sat otprilike. Zadovoljava li
vas devet sati?
Da odgovorio je Noel s olakšanjem. Zaista zadovoljava. Gdje
god vi kažete.
Pozvao bih vas k sebi, ali imamo goste. Postoji jedan Lokal na
Kurfurstendammu. Cesto je pun gostiju, ali odostraga imaju mirne
lože, a i vlasnik me poznaje.
Zvuči savršeno.
Kessler mu je dao naziv lokala i adresu. Pitajte za moj stol.
Bez brige. I mnogo vam hvala.
Vi ste dobro došli. Trebalo bi da vas upozorim: ja vlasniku stalno
govorim da je njihova kuhinja odlična. Zapravo nije, ali je on veoma
ugodna osoba i dobar je sa studentima. Vidjet ćemo se u devet sati.
Bit ću tamo. Još jednom hvala. Holcroft je vratio slušalicu na
viljušku obuzet naglom provalom samouvjerenja. Ako je taj čovjek
zaista takav kakav mu je glas preko telefona, nema sumnje da je Erich
Kessler inteligentan, sklon humoru, neobično ugodna osoba. Kakvo
olakšanje!
Noel je još jednom pritisnuo slušalicu i nasmijao se ženi. Hvala vam rekao joj je i
dao joj još deset maraka.
Auf iviedersehen. Kurva se okrenula i otišla. Holcroft ju je gle
dao trenutak, ali mu je pozornost odjednom privukao čovjek u crnom
kožnom kaputiću, pola bloka niže. Stajao je ispred izloga jedne knji
žare, ali nije bio zainteresiran za izloženu pornografiju. Zapravo je gle
dao ravno u Noela. Kad su im se pogledi susreli, čovjek je pogledao u
stranu.
Je li on jedan od neprijatelja? Fanatik iz Rachea? Manijak koji pripada Odessi? Ili
možda netko koji mu je odreñen iz redova Wolfsschanzea? Mora ustanoviti što je
istina.
Sučeljenje je često posljednja stvar koju žele oni koji te prate. Ali ako on to želi,
trebalo bi da to utvrdiš...
Tako mu je govorila Helden. Ne baš sasvim istim riječima, ali je smisao isti.
Heldenine riječi. Pokušat će jednu od taktika. Došlo je vrijeme da je primijeni.
Opipao je ispupčenje na svom ogrtaču; u džepu je bio revolver i prigušivač.
Navukao je štitnik kape, stegnuo ručku svoje torbe i krenuo dalje prošavši pored
čovjeka u crnom kožnom kaputiću.
Požurio je niz ulicu hodajući uz rub pločnika spreman utrčati izmeñu vozila. Došao
je do ugla i skrenuo nadesno. Brzo se upleo u gomilu gledalaca koji su promatrali
dvije lutke normalne veličine kako izvode seksualni akt na crnom tepihu od
medvjeñeg krzna. Netko je gurnuo Holcrofta; kovčežić mu je pritisnut o nogu,
zatim povučen, kao da ga je gurnula žrtva njegovih oštrih bridova... Povučen,
naglo trgnut odnesen; mogao bi biti odnesen, a sadržaj kovčežića mogli bi čitati
oni koji to nikako ne bi smjeli čitati. Nije baš bio sasvim glup; on je spremio pismo
Heinricha Clausena i informativniji dio ženevskog dokumenta. Bez brojki, bez
izvora, samo zaglavlje banke, ali bez ikakvih imena; sve bi to nekom običnom
lopovu bila nerazumljiva pravnička papazjanija, ali bi predstavljalo nešto sasvim
drugo lopovu posebne vrste i njegovim naredbodavcima.
Helden ga je upozorila da čak ni te papire ne nosi, ali joj je uzvratio mogućnošću
da bi nepoznati Erich Kessler mogao pomisliti za nj da je luñak; nužno je da ima
uza se barem fragmente dokumenta kojima bi mogao potkrijepiti svoju
nevjerojatnu priču.
Ali ako ga sada prate, kovčežić treba ostaviti na mjestu gdje ga ne mogu ukrasti.
Gdje? Zacijelo ne u hotelu. Ormarić na željezničkoj postaji ili autobusnom
kolodvoru? To nije prihvatljivo rješenje jer su oba mjesta vrlo pristupačna; takva bi
mjesta bila dječja igra za iskusnog lopova.
Osim toga, njemu su potrebni ti papiri ti fragmenti za Ericha Kesslera. »Lokal.«
Vlasnik lokala me poznaje. Pitajte za moj stol.
Restoran ili gostionica na Kurfiirstendammu. Kad bi sada otišao onamo, zadovoljio
bi dvije stvari. Usput bi mogao vidjeti da li ga prate; a kad doñe u restoran, može
ili ostati i pričekati Kesslera ili kovčežić ostaviti kod vlasnika restorana.
Gurao se kroz vrevu tražeći slobodan taksi i gledajući iza sebe ne bi li uočio neki
znak da ga prate da ga prati čovjek u crnom kožnom kaputiću. Ugledao je taksi
negdje na polovici bloka. Potrčao je prema njemu.
Ulazeći u auto brzo se okrenuo. Ugledao je čovjeka u crnom kožnom kaputiću.
Više nije hodao. Sjedio je na malom motorkotaču i gurao ga oslanjajući se lijevom
nogom o pločnik. Na ulici je bilo još motorkotača koji su vješto kružili izmeñu
automobila.
Čovjek u crnom kožnom kaputiću prestao je gurati svoje vozilo, okrenuo se i
pravio da razgovara s nekim na pločniku. Gluma je bila očita jer nije bilo nikoga
tko bi odgovarao u toj »konverzaciji«. Noel je rekao vozaču ime i adresu
gostionice. Odvezli su se.
To je učinio i čovjek u crnom kožnom kaputiću. Noel ga je promatrao kroz stražnje
staklo. Poput čovjeka u zelenom fiatu u Parizu, i Berlinac je bio vrlo vješt. Držao
se na udaljenosti od nekoliko dužina auta i brzo je skretao u neočekivanim
trenucima da bi se uvjerio je li objekt njegove pažnje još u automobilu.
Bilo je sasvim beskorisno promatrati promatrača. Holcroft se naslonio i nastojao
smisliti svoj sljedeći potez.
Sučeljenje je često posljednja stvar koju žele oni koji te prate. Ali ako on to želi,
trebalo bi da to utvrdiš...
Noel je čekao na mostu promatrajući kako pariška svjetla trepću kao skupine
sićušnih svijeća. Nazvao je Helden u izdavačkoj kući Gallimard. Pristala je da se
nakon radnog vremena sastanu na Pont Neufu. Nastojao ju je privoljeti da se
odvezu u hotel u Argenteuilu, ali je ona odbila tu ponudu.
Obećala si mi dane, tjedne, ako zaželim podsjetio ju je.
Obećala sam nama oboma, dragi moj, i imat ćemo ih. Ali ne u
Argenteuilu. Objasnit ću ti kad se sastanemo.
Bilo je tek pet sati i petnaest minuta; zimska se noć brzo spustila na Pariz, a
hladnoća rijeke prodirala je kroza nj prožimajući ga. Podigao je ovratnik ogrtača
kupljenog iz druge ruke da bi se obranio od hladnoće. Opet je pogledao na sat;
kazaljke se nisu pomicale. Kako bi i mogle? Nije prošlo više od deset sekundi
otkako je posljednji put pogledao na njih.
Osjećao se kao mladić koji čeka djevojku što ju je upoznao u nekom provincijskom
klubu na ljetnoj mjesečini pa se nasmijao sam sebi; iako je bio zbunjen, nije htio
priznati zabrinutost koju je osjećao. Nije se nalazio na mjesečini neke tople ljetne
noći. Bio je na mostu u Parizu, a zrak je bio hladan. Osim toga, imao je na sebi
nošeni ogrtač bivšeg vlasnika, a u džepu revolver.
Ugledao ju je kako ide prema mostu. Približila se i bolje je vidio. Imala je crni
kišni ogrtač, a lice joj je uokvirivala plava kosa smirena tamnocrvenim šalom.
Koračala je odmjereno, ni brzo ni sporo; doimala se kao usamljena žena koja se
vraća kući s radnog mjesta. Uz izuzetak njezinih izvanrednih crta lica koje su iz
daljine bile jedva vidljive, bila je poput tisuća drugih žena u Parizu koje su išle
kući rano uvečer.
Ugledala ga je. Htio joj je poći u susret, ali je ona podigla ruku, što mu je bio znak
da ostane na mjestu. On na to nije obraćao pažnju jer joj je htio prići što brže
ispruživši ruke. Ona je ušetala meñu njegove ruke i zagrlili su se. Osjetio je ugodu
što je opet s njom. Odmaknula je glavu od njega i gledala ga. Nastojala je biti
ozbiljna, ali su joj se oči smijale.
Ne smiješ trčati po mostu rekla mu je. Čovjek koji trči po
mostu je uočljiv. Iznad vode se seta, a ne trči.
Nedostajala si mi. Baš me briga o tome što govoriš.
Moraš se naučiti. Kako je bilo u Berlinu?
Obujmio ju je oko ramena i krenuli su prema šetalištu SaintBernard i Lijevoj obali.
Imam ti mnogo toga za ispričati. Nešto je dobro, a nešto nije baš tako dobro. Ali
ako je učenje znak napretka, mislim da smo učinili nekoliko golemih koraka. Jesi li
razgovarala s bratom?
Jesam. Danas poslijepodne. Nazvao je sat nakon tebe. Njegovi su
planovi izmijenjeni; već sutra može biti u Parizu.
To je najbolja vijest koju si mi mogla priopćiti. Barem ja tako
mislim. O tome ću ti sutra moći više reći. Prešli su preko mosta i
skrenuli lijevo, uz obalu rijeke. Jesam li ja tebi nedostajao?
Noel, ti si lud. Otputovao si jučer poslijepodne. Jedva sam imala
vremena da doñem kući, da se okupam, da spavam cijele noći, što mi je
i te kako nedostajalo, i da se napokon vratim na posao.
Otišla si kući? U svoj stan?
Ne, ja... Zašutjela je i pogledala ga smijući se. Vrlo dobro,
Noel Holcroft, novi regrute. Ispituj onako ovlaš, da se ne primijeti, rav
nodušno.
Ne osjećam se ravnodušnim.
Obećao si mi da me to nećeš pitati. Sjećaš li se, Noel?
Ne baš odreñeno. Pitao sam te jesi li udana i živiš li s nekim;
dobio sam negativan odgovor na prvo pitanje i vrlo nejasan na drugo,
ali ti zapravo uopće nisam obećao da neću pokušati pronaći gdje živiš.
Ali, to je bilo jasno, dragi moj. Jednog ću ti dana reći pa ćeš
vidjeti kako si bio glup.
Kaži mi sada. Ja sam zaljubljen. Želim znati gdje živi moja žena.
Osmijeh je nestao s njezinih usana. Zatim se vratio i ona ga je opet pogledala. Ti si
poput dječačića koji izgovara novu riječ. Ti me još ne poznaješ dobro da bi me
volio. To sam ti rekla.
Zaboravio sam. Ti voliš žene.
One su meñu mojim najboljim prijateljima.
Ali se ne bi htjela udati za jednu od njih.
Ne želim se udati ni za koga.
Sjajno. Tako je manje komplicirano. Jednostavno se preseli k
meni za idućih deset godina s pravom opcije na jednoj i drugoj strani.
Ti govoriš lijepe stvari.
Zaustavili su se na raskrižju. Okrenuo je Helden prema sebi držeći je objema
rukama. Ja ih govorim jer mislim.
Ja ti vjerujem rekla mu je gledajući ga znatiželjno; u očima joj se
čitao strah, iako ga je gledala ispitivački.
Opazio je taj strah; smetao ga je i brinuo pa se nasmiješio. Voliš li me barem
malo?
Ona se nije mogla nasmiješiti. Mislim da te volim više nego malo. Ti si problem
koji nisam željela. Nisam sigurna da ću se moći hrvati s njim.
To je još bolje. Nasmijao se i uzeo joj ruku radi prijelaza ulice.
Lijepo je saznati da nemaš sve odgovore.
Zar si vjerovao da imam?
Činilo mi se da tako misliš.
Ne mislim.
Znam.
Restoran je bio tek napola popunjen gostima. Helden je zatražila stol u kutu
odostraga tako da se ne vidi s ulaza. Vlasnik je kimnuo. Bilo je jasno da mu nikako
ne ide u glavu zašto je ta belle femme došla u njegov restoran s tako siromaški
odjevenim muškarcem. U njegovim je očima bio komentar: stvari ne idu dobro za
pariške djevojke ovih dana. Ovih noći.
On me ne gleda zaljubljeno primijetio je Holcroft.
Ipak, ima nade za tebe. Tvoj je ugled porastao otkako si naručio
skupi viski. Nacerio se, zar nisi vidio?
Gledao je i moju jaknu. Nesumnjivo potječe s uglednije police
nego ogrtač.
Helden se nasmijala. Svrha tog ogrtača nije visoka moda. Jesi li ga upotrijebio u
Berlinu?
Jesam. Imao sam ga na sebi kad sam pokupio kurvu. Jesi li lju
bomorna?
Ne mogu biti ljubomorna na ženu koja je prihvatila poziv od
nekoga tko je tako odjeven.
Bila je slika ljupkosti.
Sretan si. Vjerojatno je bila agent Odesse i ti si sada zaražen druš
tvenom bolešću kao što je bilo planirano. Posjeti liječnika prije nego
me opet vidiš.
Noel joj je uzeo ruku. Kad je progovorio, nije bilo humora u njegovu glasu.
Odessa nije naša briga. Nije ni Rache. To su jedna ili dvije stvari
koje sam naučio u Berlinu. Sasvim je upitno zna li ijedna od tih dviju
organizacija nešto o Zenevi.
Helden je bila zapanjena. Ali što je s Beaumontom? Rekao si da je on Odessa, da
te slijedio u Rio.
Ja mislim da je on Odessa i on me slijedio, ali ne zbog Ženeve.
On je povezan s Graffom. Nekako je saznao da tražim Johanna von
Tiebolta; zato me pratio. Ne zbog Ženeve. Znat ću više sutra nakon
razgovora s tvojim bratom. Bilo kako bilo, Beaumont će za nekoliko
dana biti izvan igre. O tome će Kessler povesti računa. Rekao je da
će nazvati nekoga u bonskoj vladi.
Zar je to tako jednostavno?
To nije tako teško. Samo spominjanje Odesse, a posebice ako
sumnjiva osoba radi u vojnoj službi, dovoljno je da izazove cijeli niz
istraga. Beaumonta će uvući u to.
Ako nije Odessa ili Rache, o kome je riječ?
To je dio onoga što ti želim reći. Moram se otarasiti ogrtača i
kape.
Oh? Helden je bila smetena.
Ispričao joj je zašto, iako je blažim tonom govorio o dogañajima u uličici u
Berlinu. Zatim joj je opisao razgovor s Kesslerom shvaćajući, kad je došao do
kraja priče, da ne može izostaviti ubojstvo nepoznatog čovjeka u kožnom kaputiću.
Sutra će o tome sve reći njezinu bratu; ako bi sada prešutio Helden ono što se
dogodilo u restoranu u Berlinu, to ne bi imalo nikakve svrhe.
Kako je to strašno. Je li Kessler znao o kome je riječ, odakle je
došao taj čovjek?
Nije. Ništa nije znao. Pola tuceta puta smo ponavljali sve što je taj
čovjek meni rekao; nastojali smo shvatiti tko je, što je i tko je iza njega,
ali nismo mnogo saznali. Po Kesslerovu mišljenju on je vjerojatno pri
padnik neonacističke grupe, nasljednika stranke, kako ih je Kessler
nazvao. Odijeljena frakcija koja mrzi Odessu.
Pa kako bi oni mogli znati za račun u Zenevi?
To sam pitao Kesslera. Rekao je da takve manipulacije kakve su
bile potrebne da bi se taj novac izvukao iz Njemačke možda nisu mogle
biti sasvim u zavjetrini i da nitko o njima ništa ne zna; veli da je netko
negdje mogao saznati za to.
Ali se Ženeva zasniva na tajnosti. Bez tajnosti sve bi propalo.
Onda je to pitanje stupnja. Kad je tajna tajna? Što odjeljuje
povjerljivu informaciju od apsolutno tajne informacije? Šačica ljudi
saznala je o Zenevi i želi nas spriječiti da dobijemo novac i upotrije
bimo ga onako kako mora biti upotrijebljen. Oni ga žele za sebe pa
zbog toga i ne žele cijelu stvar iznijeti u javnost ili je nepopravljivo ome
sti.
Ali, ako su toliko saznali o Zenevi, onda znaju da ne mogu dobiti
taj novac.
Ne moraju to znati.
Onda bi im trebalo reći!
Toliko sam rekao i čovjeku u uličici. Nisam ga uvjerio. Čak da
sam ga i uvjerio, sada to više ne bi značilo nikakvu razliku.
Ali, zar ne razumiješ? Netko mora doći do tih ljudi, tko god da
su, i uvjeriti ih da ništa neće postići zaustavljajući tebe, moga brata i
Ericha Kesslera.
Holcroft je ispio gutljaj. Nisam sasvim siguran da bi to trebalo učiniti. Kessler je
nešto rekao što me zabrinulo kad sam ga čuo, a i sada me brine. Rekao je da mi,
»mi«, vjerojatno misli na sve nas koji nismo dobro prostudirali tu temu, nikad
nismo shvatili tvrdokorne naciste. S nacističkog gledišta nije riječ samo o tome tko
bi se mogao okoristiti novcem, već im je jednako važno da se ni drugi ne okoriste.
Kessler je to nazvao »uništavalačkom prožetošću« ili je rekao nešto potpuno isto.
Helden se opet namrštila. Dakle, ako im bude rečeno, oni će krenuti za tobom jer
bez tebe ne može biti Ženeve.
Ne barem još jednu generaciju. To je dovoljan motiv. Novac se
vrača u trezore još trideset godina. Punih trideset godina.
Helden je prinijela ruku ustima. Čekaj malo; postoji nešto što je nevjerojatno i
sasvim krivo. Nastojali su te ubiti. Tebe. Od početka... tebe.
Holcroft je zatresao glavom. Ne možemo biti baš u to sigurni...
Ne možemo biti sigurni? upala mu je Helden u riječ. Moj
Bože, što još hoćeš? Pokazao si mi jaknu. U onom je avionu bio strih
nin; pucnjevi u Riju. Što bi ti još htio? Sada te uopće ne razumijem.
Čekaj, molim te. Mene i te kako zanima tko je bio iza svega toga.
Zbog toga moram razgovarati s tvojim bratom. On će mi pomoći u
tome.
Što ti Johann može reći?
Koga je ubio u Riju.
Helden se stade protiviti, ali joj je on opet uzeo ruku. Dopusti mi da ti objasnim.
Mislim da smo u sredini, ja sam u sredini izmeñu dviju borbi; prva nije ni u kakvoj
vezi s drugom. Što god se dogodilo tvome bratu u Riju, nema nikakve veze sa
Zenevom. Tu sam pogriješio. Nije u vezi; to je odijeljeno, a ja sam sve vezao za
Ženevu.
To sam ti upravo htjela reći dodala je Helden.
Bio sam spor. Pa da, u tom slučaju nitko nije pucao u mene, niti
me pokušao otrovati ili mi gurnuti nož u trbuh. Takvi dogañaji pot
puno preobraze misaoni proces i nametnu mu se. Barem mogu garan
tirati da je tako kod mene, ne znam za tebe.
Johann je čovjek različitih interesa, Noel rekla mu je. On
može šarmirati i očarati, biti blizak ljudima, ali i vrlo šutljiv. To je
dio njega. Živi čudnim životom. Ponekad o njemu mislim kao o obadu.
Brzo juri s mjesta na mjesto, od jednog interesa do drugog, uvijek to
čini briljantno, uvijek ostavlja svoj znak, ali ne želi uvijek da taj znak
bude prepoznatljiv. To ima svoju logiku, jednom je rekao, ali nije mi
to objasnio do kraja.
On je ovdje, on je tamo, on je svugdje prekinu je Holcroft.
Opisuješ mi neku vrstu osobe iz bajke, cvijet koji svugdje raste.
Točno. Meñutim, Johann ti možda neće htjeti reći što se dogodilo
u Riju.
Mora mi reći. Moram znati.
Budući da to nije vezano za Ženevu, on možda neće pristati.
Onda ću ga pokušati uvjeriti. Mi moramo saznati koliko je on
ranjiv.
Recimo da je ranjiv. Što se onda dogaña?
Bio bi diskvalificiran od sudjelovanja u Ženevi. Poznato nam je
da je nekog ubio. Ti si čula da je jedan čovjek, bogat, utjecajan čovjek,
kako si mislila, želio tvoga brata vidjeti obješena zbog ubojstva. ]a znam
da je petljao s Graffom, a to znači s Odessom. Pobjegao je da bi spasio
život. Poveo je sa sobom tebe i sestru, ali je pobjegao da spasi svoj ži
vot. Umiješao se u svu silu komplikacija; ljudi ga traže zbog vrlo neu
godnih razloga pa nije nerazborito pretpostaviti da bi mogao biti ucije
njen. To bi moglo potresti Ženevu; moglo bi je iskvariti, izmijeniti joj
smisao, onemogućiti je. Sve su kombinacije, na žalost, moguće.
Treba li bankarima to reći, mora li se to njima reći? upita Hel
den.
Noel joj je dodirnuo obraz prisilivši je da ga pogleda. Ja bih im morao reći. Mi
ovdje imamo u igri sedam stotina i osamdeset milijuna dolara; riječ je o trojici ljudi
koji su prije smrti obavljali izuzetan posao. Bila je to njihova gesta prema povijesti,
jedna vrsta naknadnog sporazumijevanja i olakšanja savjesti mukotrpnim i
opasnim radom; ja doista vjerujem da je bilo tako. Ako to tvoj brat ugrozi ili bilo
kako izloži opasnosti, ako uzrokuje nenamjeravanu, pogrešnu upotrebu tih
sredstava, u tom je slučaju možda bolje da ti milijuni ostanu zaključani za iduću
generaciju. Ali tako ne mora biti. Prema pravilima, ti bi bila izvrŠiteljica u ime von
Tiebolta.
Helden je zurila u njega. Ja na to ne mogu pristati, Noel. Mora biti Johann. Ne
samo da je on kvalificiraniji da bude dijelom Zeneve, već on to zaslužuje. Ja mu to
ne mogu uzeti.
A ja mu to ne mogu dati. Ne mogu ako bi to štetilo pogodbi.
Razgovarajmo o tome nakon mog razgovora s njim.
Proučavala mu je lice; osjećao se čudno. Uzela mu je ruku s lica i zadržala je u
svojoj. Ti si moralan čovjek, zar ne?
Možda nisam. Samo sam ljutit. Sit sam korupcije u razrijeñenim
krugovima financijera. Toga ima strahovito mnogo u mojoj zemlji.
»Razrijeñeni krugovi financijera?«
To je fraza koju je moj otac upotrijebio u pismu koje mi je upu
tio.
To je čudno primijetila je Helden.
Sto je čudno?
Uvijek si ga nazivao Clausen ili Heinrich Clausen. Službeno, pri
lično daleko.
Holcroft je kimnuo priznajući istinitost njezine primjedbe. To je možda smiješno
jer ja doista sada ne znam ništa više o njemu nego što sam prije znao. Ali mi je
opisan. Kako je izgledao, kako je govorio, kako su ga ljudi slušali i kako je
djelovao na njih.
Znači da znaš više o njemu.
Na baš. Samo dojmovi. Dojmovi djeteta, osim toga. Ali na neki
način, na mala vrata, mislim da sam ga našao.
Kad su ti tvoji roditelji govorili o njemu?
Nisu mi govorili moji roditelji, ne moj... očuh. Samo Althene. Bilo
je to dva tjedna nakon mog dvadeset i petog roñendana. Tada sam već
radio i bio ovlašteni profesionalac.
Profesionalac?
Ja sam arhitekt, sjećaš li se? Ja sam gotovo na to zaboravio.
Tvoja je majka čekala sve do tvog dvadeset petog roñendana da ti
to kaže?
Bila je u pravu. Ne mislim da bih tu istinu mogao probaviti dok
sam bio mlañi. Dobri Bože! Noel Holcroft, američki dječak. Hrenovke
u pecivu, prženi krumpir, Shea Stadium i Mets, Garden i Knicks;55 pa
fakultet i prijatelji čiji su očevi bili vojnici u velikom ratu, a svaki je na
svoj način pobijedio u ratu. Da je taj momak rekao da je njegov pravi
otac bio jedan od onih sadista u visokim čizmama u ratnim filmovima,
Kriste, taj bi momak propisno nadrljao.
Pa zašto ti je uopće rekla istinu?
Jer je vjerovala da bi mogla postojati i sasvim neznatna moguć
nost da ja to sam iščeprkam jednog dana, a to ona nije htjela. Nije
baš vjerovala da će se to dogoditi. Ona i Dick su prekrili sve tragove,
sve do izvoda iz rnatične knjige roñenih u kojemu piše da sam njihov
sin. Ali postoji još jedan izvod. U Berlinu. »Clausen, muško dijete.
Majka Althene. Otac Heinrich.« A postoje i ljudi koji znaju da
ga je ona ostavila, da je otišla iz Njemačke. Htjela je da budem pri
premljen ako to ikad izbije na površinu, ako se netko sjeti i pokuša
iskoristiti tu informaciju. Da budem pripremljen, kažem usput, da
je zaniječem. Da mogu reći da je bilo još jedno dijete, takoñer
muško o kojemu se nikad nije govorilo u kući koje je umrlo u najranijoj dobi u
Engleskoj.
Što znači da postoji još jedan izvod? Smrtovnica?
Da. Propisno ubilježeni podaci negdje u Engleskoj, negdje u Lon
donu.
Helden se naslonila na drvenu stijenu lože. Sve u svemu, ti i ja se baš mnogo ne
razlikujemo. Naši su životi puni lažnih papira. Najvažniji podaci o sebi lažni;
tumačenje prošlosti lažno; tumačenje sadašnjosti lažno. Barem za neke. I tako
mjesecima, godinama. Umjesto razmišljanja o životu i o dubljim temama,
razmišljamo o krañi elementarne grañe ličnosti. Mora da je pravi luksuz živjeti na
drukčiji način i bezbrižno tvrditi da si ono što jesi ne vodeći računa hoće li to netko
povjerovati ili neće. To je njegov problem koji ti odmah zaboravljaš, a tipa
neopozivo smještaš u budale. A ovako je svaki nejasni pogled razlog za uzbunu jer
je teško otkriti postoji li neka opasna motivacija iza njega i koja je. Lijep život, zar
ne, dragi?
Meni papiri ne znače mnogo. Ja nikad nikoga nisam zaposlio
zbog papira, a nisam nikoga ni otpustio ako bi mi ih netko drugi donio.
U glupom svijetu dokumenata, pečata i urudžbenih zapisnika, potpisa s
lijeve i s desne strane, ja nisam nalazio nikakvu mjeru sigurnosti za stje
canje osobnih sudova o ljudima i stvarima. Čini se da nisu svi isti; neki
se opasno razlikuju.
Noel je ispio svoje piće. Ja samo postavljam pitanja nastavio je.
I, dakako, odlučio sam da tvome bratu postavim neka neugodna pita
nja. U ime Boga nadam se da on ima odgovore koje želim čuti.
I ja se nadam.
Nagnuo se prema njoj tako da su im se dodirivala ramena. Lijevom rukom joj je
blago maknuo uvojak koji je sprečavao da je bolje vidi.
Voliš li me barem malo?
Više nego malo.
Budi sa mnom noćas.
Namjeravam. Tvoj hotel?
Ne onaj u Rue Chevalle. Taj gospodin Fresca kojeg smo izmislili
one večeri preselio se u bolje odaje. Objasnio mi je da je dosta kad je
dosta i kad se nešto ne mora da je bolje da se ne mora. Tako nešto; ne
znam je li to poučno, ali ipak nekako zvuči, zar ne?
Ako tako kaže gospodin Fresca... Helden se nasmijala i privi
nula bliže Noelu.
Vidiš otpoče Holcroft i ja imam u Parizu nekoliko prijatelja
koje gospodin Fresca ne poznaje i bolje da je tako. Jedan od mojih pri
jatelja je pomoćnik Vlasnika u George Cinq, a kažu da taj hotel nije baš
obična neprozračena rupa.
Ah, kako ekstravagantno našalila se Helden.
Sve je to nama dopušteno i imamo na to pravo. Ti si posebna
žena, a osim toga ne znamo što će se dogoditi od sutra nadalje. Možda
cvijeće, možda pramaljeće; mogu tmine, mogu psine...
Ubrajaju li te meñu vrhunske nepoznate pjesnike ili ti je ime na
Parnasu opet će Helden.
Tajna nasmiješio se Noel. Nego, usput, zašto ne možemo u
Argenteuil? Obećala si da ćeš mi reći.
Ondje su nas vidjeli.
Što? Tko nas je vidio?
Vidio nas je jedan čovjek; zapravo, tebe je vidio. Mi mu ne
znamo ime, ali znamo da je iz Interpola. Ondje imamo naš izvor. Iz
pariškog je sjedišta upućen bilten s tvojim opisom. Zahtjev da ti se
uñe u trag potekao je iz New Yorka.
Iz New Yorka?
Da. Zahtjev je uputio policijski inspektor koji se zove Miles.
Noel je žurio predvorjem hotela George V. želeći da što prije stigne u svoju sobu s
Helden. Ženeva je sada bliža; bit će još bliža kad se sastanu s Anthonvjem
Beaumontom u SaintTropezu, kad iz njega najzad iscijede istinu.
Zanimalo ga je i to je li Buonoventura uzvratio njegov telefonski poziv. Njegova je
majka rekla da će Sama izvijestiti o svojim planovima. Sve što je Miles u New
Yorku znao o njoj, svodilo se na obavijest da je ona iz glavnog grada Meksika
otputovala u Lisabon. Zašto u Lisabon? I tko ju je pratio?
Slika čovjeka u crnom kožnom kaputiću opet je zaigrala pred Holcroftom.
Nepokolebljivi pogled njegovih očiju, prihvaćanje smrti... Ubijte me i drugi će
zauzeti moje mjesto. Ubijte njega, drugi će zauzeti njegovo mjesto.
Dizalo je bilo prazno, uspinjanje brzo. Vrata su se otvorila; Noel je zadržao dah
ugledavši muškarca koji je stajao u hodniku sučeljen s njim. Bio je to Venvunschte
Kind sa SacreCoeura, čovjek koji ga je pretraživao pred svijećama u crkvi.
Dobra večer, monsieur.
Sto vi radite ovdje? Je li s Helden sve u redu?
Ona može odgovoriti na vaša pitanja.
Možete i vi. Holcroft je naglom kretnjom zgrabio muškarca za
ruku i silom ga natjerao da ide prema njegovoj sobi. Više nije želio da
ga bilo tko iznenadi.
Maknite ruke s mene!
Kad mi ona kaže da vas pustim, pustit ću vas. Hajdemo. Noel
je gurao čovjeka hodnikom sve do vrata sobe i zakucao.
Već za dvijetri sekunde Helden je otvorila vrata iznenañena vidjevši njih dvojicu.
U ruci je imala savijene novine; oči su joj izražavale nešto više od iznenañenja:
tugu. Jasnu tugu.
O čemu se radi? upita.
To i ja želim znati, ali ne želi mi reći. Holcroft je ugurao
čovjeka kroz vrata u sobu.
Noel, molim te. On je jedan od naših objasnila mu je Helden.
Želim znati zašto je ovdje.
Ja sam ga pozvala; treba znati gdje se nalazim. Rekao mi je da me
mora vidjeti. Bojim se da nam je donio strašnu vijest.
Što?
Pročitajte novine rekao je muškarac. Imate i francuske i
engleske novine.
Holcroft je uzeo Herald Tribune sa stolića za posluživanje kave.
Druga strana nastavio je muškarac. Gore, sasvim lijevo.
Noel je okrenuo stranicu i ispravio novine. Pročitao je naslov što
mu je bilo dovoljno da ga obuzme ljutnja... i strah.
MORNARIČKI OFICIR I SUPRUGA IZGUBLJENI U SREDOZEMLJU
St. Tropez Zapovjednik Anthonv Beaumont, kapetan patrolnog broda Argo i
visokoodlikovani oficir Kraljevske mornarice Njezinog Veličanstva, zajedno sa
ženom koja mu se pridružila u ovom odmarališnom gradu preko vikenda,
vjerojatno su se utopili kad je njihova brodica potonula na jakim valovima
nekoliko milja južnije od ove stjenovite obale. Preokrenuto plovilo, koje po opisu
odgovara čamcu u kojem se vozio bračni par, najprije je opazio jedan avion obalne
službe koji je mjesto dogañaja nadlijetao vrlo nisko. Oficira i njegovu ženu nitko
nije vidio punih četrdeset i osam sati, što je zamjenika zapovjednika broda Argo,
poručnika Morgana UeweUena, navelo da izda nareñenje o potrazi. Admiralitet je
zaključio da su kapetan fregate i gña Beaumont izgubili živote u tragičnoj nesreći.
Bračni par nije imao djece.
Oh, Bože prošaptao je Holcroft. Je li ti brat nešto rekao o
tome?
O Gretchen? upita ga Helden. Da. Jako je patila, toliko se
žrtvovala. Zbog toga me nije htjela viñati ni razgovarati sa mnom.
Nikako nije htjela da ja saznam što radila i zašto se udala za nj. Bojala
se da bih mogla naslutiti pravu istinu.
Ako je ono što kažeš istina upleo se dobro odjevni muškarac
taj Beaumont je pripadao Odessi i mi ni trenutk ne vjerujemo u novin
ski članak.
On misli na tvoga prijatelja u Berlinu prekinula ga je Helden.
Rekla sam mu da imaš prijatelja u Berlinu koji ti je rekao da bi tvoje
sumnje mogao prenijeti na pravu adresu u London.
Noel je shvatio. Govorila mu je da tome muškarcu ništa nije rekla o Ženevi. Noel
se okrenuo čovjeku. Što vi mislite da se doista dogodilo?
Ako su Britanci otkrili agenta Odesse u višim redovima svoje
mornarice, posebice ako su otkrili da je agent te organizacije zapovjed
nik broda obalne patrole, što je eufemizam za špijunski brod, to bi zna
čilo da ih je opet netko povukao za nos, da su bili savršene budale.
Toliko neugodnosti mogu preživjeti, ali neće biti nikakve istrage. Ne
bi bilo nikakve istrage. Mnogo je prihvatljivija brza i što tiša likvidacija.
Optužba baš ne bi bila pomnjivo provjerena primijetio je Hol
croft.
To je situacija koja zbunjuje.
Oni bi ubili i nevinu ženu?
Ne misleći dvaput o tome. Učinili bi to pretpostavljajući da
možda i nije nevina. Poruka bi u svakom slučaju bila jasna. Mreža
Odessa dobila bi vraški vješto upozorenje.
Noel se okrenuo s gañenjem na licu. Zagrlio je Helden. Žao mi je rekao je.
Znam kako se osjećaš i učinio bih sve na svijetu da ti olakšam
tugu. Ali bojim se da ja ne mogu ništa učiniti. Žao mi je, ali možda
bih jedino mogao potražiti tvoga brata ako bi ti to nešto značilo.
Helden se okrenula i ispitivački ga pogledala. Vjerujete li jedan drugome?
Vjerujemo. Rodilo se iskreno povjerenje. Sada radimo zajedno.
U tom slučaju, neka ovo ne bude vrijeme za tugovanje, što ti
kažeš? Noćas ću ovdje ostati rekla je dobro odjevenom muškarcu.
Je li to u redu? Mogu li biti pokrivena, postoji li opasnost?
Pokrivamo te odgovorio je muškarac. Ja ću to urediti, ne
brini.
Hvala ti. Ti si dobar prijatelj.
On se nasmiješio. Ne mislim da u to vjeruje gospodin Holcroft. Ali, uostalom, on
će još mnogo toga naučiti.
Muškarac je kimnuo glavom i pošao prema vratima; stavio je ruku na kvaku i
zaustavio se okrenuvši se Noelu. Ispričavam se unaprijed ako vam moje riječi
budu zvučale zagonetno ili tajno, ali budite trpeljivi, monsieur. Što je izmeñu vas i
Helden, meni se takoñer čini tajnim, ali ja ne ispitujem. Ja imam povjerenja. Ali,
ako se ustanovi da je to povjerenje bilo ishitreno i da mu nema mjesta, mi ćemo
vas ubiti. Mislio sam da bi, eto, bilo dobro da to znate.
Venoumchte Kind je brzo otišao. Noel je ljutito zakoraknuo za njim, ali ga je
Helden blago uhvatila za ruku. Molim te, dragi. I on još mora mnogo toga naučiti,
a mi mu ne možemo reći. On je prijatelj.
On je nepodnošljiv mali kujin sin rekao je Holcroft. Žao mi
je. Imaš dovoljno briga pa su ti moje gluposti najmanje potrebne.
Čovjek je prijetio tvom životu, da se tako izrazim. Prijetio reče
Helden tiho.
Netko je uzeo život tvoje sestre. S obzirom na okolnosti, ja sam
bio budala.
Nemamo vremena za takve misli. Tvoj prijatelj Buonoventura
uzvratio je tvoj telefonski poziv. Zabilježila sam telefonski broj gdje
ga možeš nazvati. Eno ga pored telefona.
Noel je otišao do stolića i uzeo papirić s telefonskim brojem.
Trebalo je da tvoj brat i ja sutra odemo u SaintTropez. Da natje
ramo Beaumonta da nam kaže što zna. Ova će vijest biti kao bomba za
tvoga brata. To će ga utuci. Zbog dva razloga.
Rekao si da ga namjeravaš nazvati. Mislim da će biti najbolje da
to ja učinim. On i Gretchen bili su vrlo bliski. Kad su bili mlañi, bili su
nerazdvojni. Gdje je on?
Zapravo ne znam; nije mi rekao. Samo mi je rekao da će me
nazvati večeras, ali kasnije. To je sve što ja znam. Holcroft je podi
gnuo slušalicu i telefonistici dao telefonski broj Buonoventure.
Ja ću razgovarati s Johannom kad nazove rekla je Helden kre
nuvši prema prozoru.
Prekooceanske linije nisu bile opterećene; veza s Curagaom uspostavljena je za
manje od minute.
Ti si pravi pištolj, stari Noley! Drago mi je što ja ne moram pla
ćati tvoje telefonske račune. Ti lijepo lutaš po tom prokletom svijetu; to
ti nikako ne mogu poreći.
Vidim ja i mnogo više nego što ti misliš, Sam. Je li te nazvala
moja majka?
Nazvala je. Rekla mi je da ti kažem da ćete se vidjeti u Ženevi za
otprilike tjedan dana. Bit ćete u hotelu d'Accord, ali o tome ne govori
nikome, niti bilo što spominji u vezi s njom.
Zeneva? Ona ide u Ženevu? Zašto je, doñavola, uopće otputovala
iz zemlje?
Rekla je da je bio neki hitan slučaj. Ti trebaš držati gubicu začep
ljenu i ništa ne činiti dok se s njom ne sastaneš. Govorila je glasom
uznemirene dame.
Moram je nekako pronaći. Je li ti dala telefonski broj, adresu,
gdje bih je mogao nazvati ili potražiti?
Apsolutno ništa, stari. Nije imala vremena za razgovor, a veza je
bila ionako šugava. Zvala je odnekle izvan Meksika. Hoće li ikome pasti
na pamet da meni zucne o čemu se radi?
Holcroft je zatresao glavom kao da je Buonoventura u sobi nasuprot njemu. Zao
mi je, Sam. Možda jednog dana. To ti dugujem.
I ja mislim da mi to možda duguješ. Tom zgodom ćemo pootva
rati nekoliko boca. Pazi se. Imaš doista finu majku. Budi dobar prema
njoj, stari.
Holcroft je spustio slušalicu. Dobro je imati takvog dobrog prijatelja kao što je
Buonoventura. Tako dobar prijatelj kao što je dobro odjeveni muškarac bio
Helden, pomisli. Pitao se na što je Helden mislila kad je upitala Venviinschte
Kinda je li pokrivena. Pokrivena za što? Od koga?
Moja je majka na putu u Ženevu rekao je.
Helden se okrenula. Čula sam te. Glas ti je odavao uzrujanost.
I jesam uzrujan. Čovjek ju je pratio u Meksiko. Miles ga je zgra
bio na aerodromu, ali je tip progutao kapsulu cijanida prije nego što su
mogli ustanoviti tko je on i odakle je, kome pripada.
»Ubij me, drugi će doći na moje mjesto. Ubijte njega, drugi će na
njegovo mjesto.« Je li tako glase one riječi, Noel?
Da. Mislio sam o njima idući ovamo.
Zna li Johann?
Sve sam mu ispričao.
Što on misli?
Ne zna što da misli. Ključ je bio Beaumont. Ja ne znam kamo
ćemo sada, osim u Ženevu, i to u nadi da nas nitko neće zaustaviti.
Helden mu je prišla bliže. Reci mi nešto. Što oni mogu, bez obzira na to tko su, što
oni doista mogu učiniti? Kad se jednom vas trojica predstavite u banci u Ženevi,
sva trojica sporazumni izmeñu sebe, sve razboriti ljudi, stvar će biti gotova. Dakle,
što oni doista mogu učiniti?
To si sinoć rekla.
Što?
Mogu nas ubiti.
Zazvonio je telefon. Holcroft je podigao slušalicu. Da?
Ovdje John Tennvson. Glas mu je bio napet.
Tvoja sestra želi s tobom razgovarati rekao je Holcroft.
Samo malo odgovorio je Tennvson. Najprije moramo mi raz
govarati. Zna li ona?
Da. Očito je da znaš i ti.
Nazvala me redakcija i priopćila mi vijest. Noćni urednik zna
kako smo Gretchen i ja bili bliski. To je strašno, doista strašno.
Htio bih ti nešto reći a ne znam što; nema riječi. Žao mi je.
Ni ja nisam imao riječi kad si mi ispričao za svoga poočima. Pri
siljeni smo živjeti u takvim situacijama. Kad se nešto slično dogodi,
ništa se ne može učiniti ni reći. Helden razumije.
Znači li sve to da ti ne vjeruješ opisu koji je u novinama? O
čamcu i oluji?
Da su krenuli čamcem i više se nisu vratili? Da, ja u to vjerujem.
Da je on odgovoran? Dakako da nije. To nikako nije prihvatljiva ver
zija. Bez obzira na to što je sve bio, Beaumont je bio sjajan pomorac.
On je bio sposoban nanjušiti oluju udaljenu i pedesetak kilometara.
Ako je bio u manjoj brodici, on bi je već privezao za obalu znatno prije
lošeg vremena.
Onda tko?
Hajde, moj prijatelju, obojica znamo odgovor. Taj netko drugi
koji je njega uzeo pod svoje, taj ga je i ubio. Ista organizacija. Oni
su ga natjerali da te prati u Rio. Ti si ga zapazio; njegovoj korisnosti
došao je kraj. Tennvson je zašutio. Ispalo je kao da su znali da ćemo nas dvojica
krenuti u SaintTropez. Neoprostiv čin je ubojstvo Gretchen, dodatno ubojstvo. Tek
toliko, samo da bi se lakše povjerovalo u priču.
Žao mi je. Bože, osjećam se odgovornim.
To je bilo potpuno izvan tvoje mogućnosti utjecaja na dogañaje.
Jesu li to mogli biti Britanci? upita Holcroft. Kessleru sam
ispričao o Beaumontu. Rekao je da namjerava poraditi na nekim kana
lima. Bonn Londonu. Možda ih je činjenica da jednim od izviñačkih
brodova zapovijeda agent Odesse suviše zbunila.
Možda je iskušenje te vrste bilo realno, ali nitko tko je odgovoran
ne bi dao svoje dopuštenje za takvu akciju. Englezi bi ga bacili u
samicu i polako ga lomili na daskama ako bi ih zanimalo što Beaumont
zna, ali ga ne bi ubili. Oni su ga imali. On i Gretchen su žrtve druge
organizacije. Ubio ih je netko za koga bi bilo opasno ono što on zna, a
ne netko tko bi iz ubojstva izvukao neku korist.
Tennvsonovo je razlaganje bilo uvjerljivo. U pravu si. Britanci ne bi ništa dobili.
Oni bi ga držali pod pokrivačem, u samici.
Točno. A postoji još jedan faktor, moralni faktor. MI6 je pun
ljudi koji u svom poslu traže sebe, a takve osobe ne ubijaju da bi izbje
gli situaciju koja zbunjuje. To nije u njihovoj naravi. Ali će ići preko
svih granica samo da bi očuvali svoj ugled. Ili da bi ga opet oživjeli.
A svim se srcem nadam da se ne varam u tome što govorim.
Na što misliš?
Večeras letim u London. Ujutro ću nazvati PaytonJonesa u
MI5. Imam mu nešto ponuditi u zamjenu, a mislim da će mu biti
vrlo teško ne prihvatiti ponudu. Možda ću biti u stanju ponuditi mu
pticu koja živi na zemlji i brzo se kreće od jednog mjesta do drugog,
a perje joj se bojama slijeva s okolinom.
Holcroft je bio i iznenañen i zapanjen. Čini mi se da si rekao da ne bi mogao s
njima raditi.
S njima. Samo s PavtonJonesom, ni s kim drugim. On mi mora
pružiti uvjeravanja koja tražim ili nećemo zajedno dalje.
Misliš li da će prihvatiti ponudu?
Istini za volju, on nema izbora. Ta ptica koja živi na zemlji postala
je njihovom opsesijom. U MI je neprekidno sanjaju u svim mogućim
varijacijama.
Pretpostavimo da to učiniš, ali pitam se što ćeš dobiti zauzvrat.
Pristup povjerljivom materijalu. Britanci imaju tisuće tajnih
arhiva. Sve se to odnosi na posljednje godine rata, a mnogi su podaci
vrlo neugodni mnogim ljudima. Ali, negdje je u tim arhivama naš odgo
vor. Čovjek, skupina ljudi, banda fanatika; ja ne znam tko ili što, ali je
to tu. Netko tko je imao veze s Finanzministeriumom prije trideset go
dina ili s našim očevima; netko u koga su imali povjerenja i kome su
dali odgovornost. To bi čak mogla biti infiltracija Loch Torridon.
Što?
Loch Torridon. To je bila jedna akcija špijunaže i sabotaže koju
su organizirali Britanci od četrdeset prve do četrdeset četvrte. Stotine
osoba njemačke nacionalnosti upućene su natrag u Njemačku i Italiju
da rade u tvornicama i na željeznicama, u vladinim uredima na svim
stranama. Svima je poznato da je u Finanzministeriumu bilo ljudi
Locha Torridona... Odgovor je u arhivama.
Izmeñu tih tisuća dosjea i arhiva ti se nadaš da ćeš pronaći
upravo ono što te zanima, jedan jedini identitet? Čak i da je ondje,
tvoj bi posao mogao potrajati mjesecima.
Ja ne mislim tako. Ja točno znam što tražim i gdje trebam tražiti:
ljude koji su mogli biti povezani s našim očevima.
Tennvson je govorio tako brzo, s takvom uvjerljivošću i samouvjerenjem da ga je
Noel teško mogao pratiti. Na temelju čega si tako uvjeren da je ondje informacija
koju tražiš? To mi je prvo pitanje.
Zato jer ondje mora biti. To si mi ti pojasnio danas poslijepodne.
Čovjek koji te nazvao u New Yorku, onaj kojega su ubili...
Peter Baldwin?
Da. MI6. On je znao za Ženevu. Počinjemo s njim; on je sada
naš ključ.
Onda potraži dosje nazvan »Wolfsschanze« rekao mu je Hol
croft. »Šifra Wolfsschanze.« Možda je to!
Tennvson isprva nije odgovorio. Ili je razmišljao ili je bio iznenañen; Noel nije
mogao razabrati što je zapravo bilo. Gdje si čuo za to? najzad ga upita Tennvson.
To nisi nijednom spomenuo. Nije ni Helden spomenula.
Znači da smo oboje zaboravili odgovorio mu je Holcroft.
Moramo biti pažljiviji, vrlo oprezni rekao je Tennvson kad je
Noel završio.
Ako je ime »Wolfsschanze« povezano sa Ženevom, moramo biti
do krajnosti oprezni. Britanci ne mogu saznati za Ženevu. Ne smiju
saznati. To bi bilo katastrofalno.
Slažem se. Ali kojim ćeš se razlogom poslužiti s PavtonJonesom
da bi objasnio želju da ti omogući razgledanje arhive?
Dio istine odgovorio je Tennvson. Ja želim Gretchenina ubojicu.
A zauzvrat si voljan predati... pticu potrčarku čiji trag pratiš već
šest godina?
Za to i za Ženevu. Svim svojim srcem.
Noel je bio dirnut. Želiš li da ja razgovaram s PavtonJonesom?
Ne! viknuo je Tennvson, a zatim je snizio glas. Naime, želim
reći da bi to bilo suviše opasno. Imaj povjerenja u mene, molim te. Ti i
Helden ne smijete se ovdje pojavljivati. Morate biti po strani. Sasvim
po strani. Sve dok vas ja ne potražim, Helden ne smije ići na posao.
Mora ostati s tobom, a oboje morate biti nevidljivi.
Holcroft je pogledao Helden. Ne znam hoće li ona pristati na to.
Ja ću je uvjeriti. Pozovi je; želim s njom porazgovarati. Ti i ja smo
završili razgovor.
Ti ćeš me nazvati?
Za nekoliko dana. Ako promijenite hotel, ostavite poruku gdje se
može naći gospodin Fresca. Helden ima telefonski broj službe gdje
ostavljam poruke. Sad želim s njom razgovarati. Usprkos razlikama
izmeñu nas, sada smo potrebni jedno drugome, sada je veza meñu
nama čvršća; možda nikad prije nismo bili toliko potrebni jedno dru
gome. I... Noel?
Da?
Budi nježan prema njoj. Voli je. I ti si njoj potreban.
Holcroft je ustao i Helden dodao slušalicu.
Mein Bruder...
Šifra Wolfsschanze!
Von TieboltTennvson lupnuo je šakom po stolu malog ureda kojim se služio kad bi
boravio u Parizu.
Šifra Wolfsschanze. Tu sakrosanktnu frazu povjerio je Ernst Manfredi Peteru
Baldwinu! Bankar je igrao opasnu, ali vrlo vještu igru. Znao je da bi Baldwinovo
izgovaranje te fraze bilo dovoljno da izazove njegovu smrt. Ali, bankar ne bi
Englezu ni u kom slučaju rekao više od toga; to ne bi bilo u bankarovu interesu. Pa
ipak je Baldvvin bio jedan od najpametnijih ljudi u Europi. Nije li on sakupio više
kamenčića, više podataka nego što je Manfredi smatrao mogućim? Koliko je on
zapravo saznao? Jesu li podaci o tome u Baldwinovu dosjeu u MI5?
Uostalom, je li sve to važno? Britanci su odbili sve što im je Baldwin mogao
ponuditi. Zakopano u arhivama, izgubljeno jer je to predstavljalo još jednu u
beskrajnom nizu odbijenih informacija.
Šifra Wolfsschanze. To ništa nije značilo onima koji nisu ništa znali, a nekoliko
stotina osoba koje su znale svi ti regionalni rukovodioci u gotovo svim zemljama
znale su samo da je to signal. Kad ga čuju, moraju biti spremni; ubrzo će im biti
upućena golema sredstva koja će biti upotrijebljena za stvar koju zajednički
zastupaju.
Die Sonnenkinder. U cijelome svijetu, spremni da ustanu i istaknu svoja prava
stečena roñenjem.
Baldwinov dosje nije mogao sadržavati tu informaciju; to nije moguće. Ali će biti
iskorišteni oni koji drže i čuvaju taj dosje. Britanci iznad svega žele Tinamoua.
Ako ga MI5 uhvati, to će značiti ponovno jačanje engleskog vodstva i
superiornosti u obavještajnim operacijama vodstva koje je bilo izgubljeno u
godinama pogrešaka i neopreza, u godinama bjegova nelojalnih.
MI5 će dobiti Tinamoua, ali primajući taj poklon, moraju se obavezati darovatelju.
To je bila sjajna ironija. Omrznuta britanska obavještajna služba, šutljivo,
zmijoliko čudovište koje je izazvalo tolike nesreće Trećem Reichu, pomoći će u
stvaranju Četvrtog Reicha.
Službi MI5 bit će rečeno da je Nachrichtendienst upleten u kolosalnu zavjeru.
Britanci će vjerovati čovjeku koji će im to saopćiti; taj će im čovjek predati
Tinamoua.
Tennvson je koračao po sobi londonske redakcije Guardiana slušajući
komplimente svojih kolega i mlañih novinara. Kao i uvijek, komplimente je
primao skromno.
Ponekad bi pogledao neku od žena u redakciji. Tajnice i recepcionarke pozivale su
jasnim ponašanjem tog najljepšeg muškarca da ih zamijeti, zapravo su mu
prepuštale da uzme od njih što mu drago. Palo mu je na pamet kako će možda
morati odabrati jednu od tih žena. Njegova ljubljena Gretchen je otišla, ali nisu
otišli i njegovi apetiti. Da, razmišljao je Tennvson, treba izabrati ženu. Osjećao je
sve dublje uzbuñenje, svakog je sata jačao intenzitet Wolfsschanzea. Potrebno mu
je seksualno opuštanje. Uvijek je tako bilo; Gretchen je to shvaćala.
John, drago mi je što te vidim rekao mu je stariji urednik
ustavši iza stola. Pružio mu je ruku. Sutra objavljujemo članak o
Bonnu. To je sjajna stvar.
Tennvson je sjeo na stolicu ispred stola. Nešto se dogodilo? upitao je. Ako su
moji izvori točni, a uvjeren sam da jesu, pokušat će se izvesti ubojstvo, ubojstva
koja bi mogla dovesti do svjetske krize.
Nebesa. Jesi li to napisao?
Nisam. Ne možemo o tome pisati. Mislim da o tome ne bi pisao
ni jedan odgovorni list.
Urednik se nagnuo. O čemu se radi, John?
Konferencija na najvišem nivou posvećena ekonomskim pitanjima
sazvana je za idući utorak...
Tako je. Ovdje, u Londonu. Voña Zapada i Istoka.
U tome i jest stvar. Istok i Zapad. Doletjet će iz Moskve i
Washingtona, iz Pekinga i Pariza. Najmoćnije ličnosti na Zemlji. Ten
nyson je zašutio.
I?
Dvojica trebaju biti ubijena.
Što?
Dvojica trebaju biti ubijena; tko su ta dvojica, nije važno na prvi pogled, ali
planira se ubojstvo najviših državnika s jedne i druge strane; predsjednika
Sjedinjenih Država i predsjednika Narodne Republike; ili našeg premijera i
premijera Sovjetskog Saveza.
Nemoguće! Bit će poduzete sve mjere sigurnosti, nitko nepozvan
neće se moći pojaviti u blizini nekog državnika.
Nije baš sasvim tako. Bit će gomila, mimohoda, banketa, motori
ziranih kolona. Gdje je moguće naći apsolutno jamstvo da se ništa neće
dogoditi?
Treba ga imati, organi sigurnosti će se pobrinuti za to!
Ali ne kad je u pitanju Tinamou.
Tinamou?
Prihvatio je najviši honorar u povijesti.
Dobri Bože, od koga?
Od jedne organizacije koja se zove Nachrichtendienst.
Harold PaytonJones je u slabo osvijetljenoj sobi zurio preko stola u Tennysona. U
prostoriji nije bilo drugog namještaja osim stola i dviju stolica. Mjesto je izabrao
MI5; bio je to napušteni pansion u istočnom
Londonu.
Ja ponavljam rekao je uljudno sjedokosi agent. Ja ponavljam
da vi očekujete kako ću ja prihvatiti stvari o kojima govorite samo zato
što ih vi kažete. Pa to je besmisleno!
To je moj jedini dokaz odgovorio je Tennyson. Sve što sam
vam rekao je istinito. Mi više nemamo vremena da se borimo jedan
protiv drugoga. Svaki je sat vrlo važan, možda sudbinski značajan i
nije vrijeme za odlaganje.
Nisam sklon da me navede na tanak led jedan oportunistički
novinar koji bi mogao biti mnogo više od dopisnika! Vi ste vrlo vješt
i mudar. A sasvim je moguće da ste i strašan lažljivac.
Za ime Božje, ako je to istina, zašto sam ja ovdje? Slušajte me! To
vam govorim posljednji put: Odessa je izvježbala Tinamoua! U brdima
Rio de Janeira! Cijelog života se borim protiv Odesse; to se lako može
utvrditi prema podacima o meni ako je ikome stalo da ih pogleda.
Odessa nas je prisilila da napustimo Brazil, presjekla je sve naše veze
s onim što smo ondje izgradili. Ja želim Tinamoua!
PaytonJones je proučavao plavokosog muškarca. Rasprava je bila strašna, a trajala
je gotovo pola sata. Agent je bio neumoran i bombardirao je Tennvsona
bezbrojnim pitanjima, ne zaboravljajući na uvrede. Bila je to prostudirana tehnika
MI5 kojom se postizalo odjeljivanje istine od laži. Bilo je ipak očito da je sada
Englez zadovoljan. Spustio je glas.
U redu, gospodine Tennvson. Možemo se prestati tući. Smatram
da vam dugujemo ispriku.
Isprike nisu jednostrane. Ja sam jednostavno znao da bih sam
mogao bolje raditi; smatrao sam to najboljim putem. Morao sam se
praviti da sam i ovo i ono. Da me je itko ikada vidio s nekim pripad
nikom vaše službe, moja bi djelotvornost bila oslabljena, moja korisnost
uništena.
U tom mi je slučaju žao zbog svakog našeg poziva koji smo vam
uputili i neugodnih razgovora koje smo upriličili.
Sve su to bili opasni trenuci za mene. Osjećao sam kako mi Tina
mou izmiče i klizi.
Još ga nismo uhvatili.
Blizu smo. Sada je to samo pitanje dana. Uspjet ćemo ako
budemo pažljivi i uporni u ostvarenju svake odluke koju donesemo,
ako sve učinimo za zaštitu državnika, ako budemo imali pod kontrolom
svaku ulicu kojom će delegacija putovati, mjesta svakog sastanka, svake
ceremonije, svakog banketa. Sada imamo i prednost koju nikad dosad
nismo imali: znamo da je ovdje.
Vi ste sasvim uvjereni u solidnost svoga izvora informacija?
U životu nikad nisam bio sigurniji. Čovjek u berlinskoj gostionici
bio je kurir. Svaki kurir koji je inače mogao doći do Tinamoua, ubijen
je. Njegove su posljednje riječi bile »London... idućeg tjedna... sastanak
na vrhu... jedan sa svake strane... čovjek s tetoviranom ružom na straž
njem dijelu ruke... Nachrichtendienst.«
PaytonJones je kimnuo. Raspitat ćemo se u Berlinu o identitetu toga čovjeka.
Sumnjam da ćete išta naći. Na temelju ono malo informacija što
imam o Nachrichtendienstu, oni su izvrsno organizirani i zatvoreni kao
organizacija.
Ali su bili neutralni rekao je PaytonJones. I njihove su infor
macije uvijek bile točne. Nikoga nisu štedjeli. Tužitelji u Niirnbergu
neprekidno su dobivali podatke od Nachrichtendiensta.
Ja smatram stade objašnjavati Tennvson da su tužitelji i
istraga dobivali samo one informacije koje im je Nachrichtendienst
htio dati. Vi ne možete znati koje su informacije zadržali za sebe.
Britanac je opet kimnuo. Možda imate pravo. To je nešto što nikad nećemo
saznati. Pitanje je Zašto? Gdje je razlog? Što ih potiče?
Ako bih ja mogao opet će plavokosi. Dakle, nekoliko staraca
koji su na pragu smrti, odlučili su se na svoju posljednju osvetu. Treći
Reich je imao dva specifična filozofska neprijatelja koji su se saveznički
povezali unatoč svojim suprotnostima: komuniste i demokraciju. A
sada se svaki od tih neprijatelja bori za vodstvo i svoju vladavinu u svi
jetu. Koja je bolja osveta nego optuživati i jednu i drugu stranu zbog
ubojstva? Tako da jedna strana uništi drugu!
Kad bismo to mogli utvrditi prekinuo ga je PaytonJones to
bi mogao biti motiv mnogih ubojstava tijekom prošlih nekoliko godina.
Kako je to moguće utvrditi a da ne bude nikakve sumnje? upita
ga Tennvson.
Je li britanska obavještajna služba ikada imala izravne veze s
Nachrichtendienstom?
Oh, da. Insistirali smo na identitetima, na onima koje, dakako,
treba držati u trezorima. Nismo mogli slijepo djelovati na temelju tak
vih obavještenja.
Je li itko danas još živ?
Moguće je. Prošle su godine da više nitko nije spomenuo
Nachrichtendienst. Dakako, ja ću to provjeriti.
Hoćete li mi reći njihova imena?
Čovjek iz MI5 naslonio se na naslon stolice. Je li to jedan od uvjeta o kojima ste
govorili, gospodine Tennvson?
Govorio, da, ali samo pojasnio da u okolnostima u kojima se
nalazimo ne možemo na tome ustrajati, dakle ja ne mogu ustrajati.
To ne bi učinio bilo koji civilizirani čovjek. Ako uhvatimo Tina
moua, bit će vam zahvalne vlade svijeta; imena su znatno manje važna.
Ako ih mi imamo, imate ih i vi. Imate li drugih zahtjeva? Je li trebalo da donesem
bilježnicu?
Moji su zahtjevi ograničeni odgovorio je Tennvson praveći se
da nije primijetio uvredu a mogu vas iznenaditi. U znak zahvalnosti
prema svojim poslodavcima, ja želim imati pet sati ekskluzivne predno
sti za Guardian.
Sati su vaši odgovorio je PaytonJones. Što još slijedi?
Budući da je MI5 već razgovarao s više ljudi ne tajeći da sam ja
predmet njihove istrage, mene bi zanimalo pismo britanske obavje
štajne službe na temelju kojega bi bilo jasno ne samo da je moj osobni
dosje bez mrlje, već da sam i aktivno sudjelovao u vašim naporima za
održanje, da kažemo, »meñunarodne stabilnosti«.
Sasvim nepotrebno odgovorio je Englez. Ako Tinamou bude
uhvaćen na temelju informacija koje nam donesete, nesumnjivo je da će
vas vlade diljem svijeta odlikovati najvišim odlikovanjima. Naše bi
pismo bilo nekorisno, suvišno. Neće vam biti potrebno.
Ali, vidite, bit će mi potrebno ustrajao je Tennvson. Naime,
moj je pretposljednji zahtjev da mi ime nikad ne bude spomenuto.
Nikad spomenuto...? PaytonJones je bio zapanjen. To je
jedva moguće, zar ne? Iznenañen sam, priznajem otvoreno.
Molim vas da ne miješate moja profesionalna pregnuća s mojim
privatnim načinom života. Ja ne tražim ničiju javnu zahvalnost. Von
Tieboltovi imaju dug; nazovite to djelomičnom otplatom.
Operativac MI5 šutio je nekoliko sekundi. Ja sam vas opet pogrešno prosudio. I
opet se ispričavam. Dakako, ne postoji nikakav razlog da ne dobijete to pismo.
Iskreno rečeno, postoji još jedan razlog zbog kojeg želim anonim
nost. Zaključujem da su Kraljevska mornarica i francuske vlasti uvje
rene da su moja sestra i njezin suprug slučajno izgubili život lješkareći
u čamcu, a vjerojatno je to doista tako bilo. Meñutim, mislim da ćete se
složiti sa mnom da je vrijeme tog dogañaja vrlo nesretno. Ostala mi je
još jedna sestra; ona i ja smo posljednji von Tieboltovi. Ako joj se ikad
nešto dogodi, to sebi ne bih mogao oprostiti.
Razumijem.
Ja bih vam htio ponuditi svu svoju pomoć. Mislim da o Tina
mouu znam onoliko koliko zna najbolje upućena osoba. Proučavao
sam ga godinama. Svako ubojstvo, svaki njegov postupak i prije i
poslije ubojstva. Mislim da mogu pomoći. Htio bih biti dio vašeg tima.
Bio bih prokleta budala kad ne bih prihvatio vaš prijedlog. Kako
glasi vaš posljednji zahtjev?
Doći ćemo na to. Tennvson je ustao. Ono što treba shvatiti o
Tinamouu jest to da se njegova tehnika stalno mijenja, pojavljuju se
nove uvježbane improvizacije, bez obzira na to koliko ovo posljednje
čudno zvučalo. On zapravo i nema jedinstvenu strategiju, već ih je
deset ili dvanaest, ali je svaka metodički zamišljena i uvježbana tako
da je može primijeniti u svakom trenutku.
Nisam siguran da sam vas dobro shvatio.
Dopustite mi da vam objasnim. Ubojstvo u Madridu prije sedam
mjeseci, za vrijeme nemira, sjećate li se?
Dakako. Metak je ispaljen iz puške, s prozora na četvrtom katu
iznad gomile.
Točno. Vladina zgrada na vladinu trgu, gdje su bile najavljene
demonstracije. Vladina zgrada. To me jako iznenadilo. Pretpostavimo
da su stražari bili budniji, da su mjere sigurnosti bile djelotvornije,
da je policija sistematičnije pretresala ljude tražeći skriveno oružje.
Pretpostavimo da se nije mogao domoći tog prozora. Usput rečeno,
to je bilo idealno mjesto na kojemu je mogao precizno namjestiti cilj
nik; ali recimo da je bilo još ljudi u toj prostoriji te da nije mogao izvući
pušku niti se pojaviti na tome mjestu.
Mogao je otići na drugo mjesto.
Nema sumnje. Ali bez obzira na to kako je sakrio oružje ili da
mu je bilo dijelom fotografskog stalka, drvene noge ili mu je bilo pri
vezano za nogu ipak bi sve to bilo čudno. Morao se brzo kretati; bilo
mu je i te kako važno da se na odreñenom mjestu pojavi u točno odre
ñeno vrijeme; demonstracije nisu mogle vječno trajati. Tinamou mora
da je imao na umu više od jedne lokacije, više od jednog izbora. I
imao je.
Kako to znate? upita ga, očaran, čovjek iz MI5.
Proveo sam dva dana u Madridu, ušao sam u svaku zgradu, pre
gledao svaki prozor, svaki krov na tom trgu. Pronašao sam četiri nedir
nuta oružja, pronašao sam još tri mjesta gdje su bile izvučene daske iz
poda ili parketi; izvučeni su oslonci iz prozora, čak su i cigle izvučene iz
nekih zidova. Na tim je mjestima bilo još skrivenog oružja. Čak sam
pronašao dvije vreće s pola kilograma eksploziva u kanti za smeće na
pločniku. Petnaestak metara od središta demonstracija. Osam položaja
za to ubojstvo. Imao je alternativne lokacije koje je mogao odabirati, a
svaka je bila pomno zamišljena i pripremljena tako da odgovara odreñenom
trenutku unutar odreñenog vremena.
PavtonJones se nagnuo naprijed držeći ruke na stolu. To komplicira stvari.
Standardne mjere sigurnosti koncentriraju se na jednu ili više točno odreñenih
lokacija. Koja je od pola stotine mogućnosti najopasnija? Na koju treba
usredotočiti svu pažnju? Polazi se od pretpostavke da će se ubojica smjestiti na
jednoj lokaciji. Strategija koju vi opisujete dodaje novu dimenziju; riječ je o
mogućnosti promjene mjesta u gotovo svakom trenutku. Ne jedno unaprijed
odreñeno mjesto za skrivanje, ne jedno skrovište, već nekoliko izabranih u svakom
datom trenutku.
Unutar nekog zaokruženog vremena završio je plavokosi
muškarac. Ali, kao što rekoh, i mi imamo jednu prednost. Znamo
da je ovdje. Postoji i druga prednost, i to ona kojom se odmah moramo
okoristiti. Tennvson je zašutio.
O čemu se radi?
Objasnit ću o čemu se radi. Tu prednost možemo iskoristiti
jedino ako se složimo da je hvatanje Tinamoua gotovo jednako važno
kao što je potpuna sigurnost njegovih ciljeva.
Englez se namrštio. Prilično je opasno to reći. Kad se radi o tim ljudima, ne smije
biti nikakvih rizika, ni sračunatih ni drugih. Ne na britanskom tlu.
Saslušajte me, molim vas. On je i prije ubijao političke ličnosti
prvoga reda šireći sumnje, izazivajući neprijateljstva izmeñu vlada. I
uvijek su mirnije glave nadvladale; smirivale su strasti i svoja raspolože
nja. Ali Tinamoua treba zaustaviti jer uvijek postoji neka mogućnost da
mirnije glave jednoga dana ne budu dovoljno brze u tumačenju i name
tanju svojih stavova. Ja mislim da ga možemo sada zaustaviti, ako svi
pristanu.
Pristanu na što?
Pristanu da se drže objavljenih ruta, objavljenih redoslijeda. Oku
pite šefove delegacija; recite im što vam je poznato. Kažite im da će
odmah biti provedene izvanredne mjere opreza, ali samo ako se
budu držali rasporeda i objavljenih smjerova kretanja, samo u tom slu
čaju postoje velike mogućnosti da Tinamou bude napokon uhvaćen.
Tennvson je zašutio i nagnuo se na naslon držeći ruke na osloncima.
Ja mislim da se nitko neće tome suprotstaviti ako budete iskreni.
Na kraju krajeva, to i nije mnogo više od onoga s čim se političke voñe suočavaju
svakog dana.
Čovjek iz MI5 prestade se mrštiti. I nitko neće htjeti da ga okrste kukavicom.
Nego, u čemu je druga prednost, ako sam vas dobro razumio?
Tinamouova tehnika svodi se ipak na to da unaprijed sakrije oru
žje na odreñenim mjestima. Da bi u tome uspio, mora se svojim poslom
baviti danima, možda i tjednima prije namjeravanog ubojstva. Nema
sumnje da je svoj posao već započeo ovdje, u Londonu. Predlažem
da počnemo vrlo diskretno, ali temeljito istraživati držeći se onih pod
ručja koja spadaju u već objavljene izvještaje o dnevnom redu summita.
PaytonJones je spojio dlanove u kretnji koja je izražavala suglasnost. Dakako.
Čim se domognemo rasporeda rada sastanka na vrhu, znat ćemo i mjesta zbivanja i
vrijeme. Uostalom, to ćemo nabaviti odmah, ako je raspored već gotov.
Tako je. Znat ćemo da će unutar odreñenog broja minuta, za vri
jeme odreñenog dogañaja, na točno odreñenom mjestu, biti pokušano
ubojstvo. Opet je plavokosi zašutio. Htio bih pomoći u traženju. Ja
znam na što treba paziti i gdje treba tražiti, i što je možda još važnije,
gdje ne treba tražiti. Nemamo mnogo vremena.
Cijenim vašu ponudu, gospodine odgovorio je Englez. MI5
vam izražava zahvalnost. Hoćemo li početi večeras?
Dajmo mu još jedan dan da postavi svoje puške. To će ojačati
naše izglede da nešto nañemo. Osim toga, bit će mi potrebna neka
bezazlena odora i dozvola koja će me predstavljati kao »inspektora
zgrade« ili nešto slično tome.
Vrlo dobro odgovorio je PavtonJones. Nije mi ugodno reći
da u dosjeu imamo vašu fotografiju; upotrijebit ćemo je za dozvolu.
Nagañam da je vaša mjera četrdeset i četiri, dulje hlače, a struk osam
deset tri ili osamdeset pet.
Vrlo blizu pravoj mjeri. Uostalom, odora za čovjeka u grañanskoj
službi ne bi trebala potjecati od krojača koji radi po mjeri.
Sasvim tako. Ujutro ćemo se pobrinuti za jedno i drugo. Pav
tonJones je ustao. Rekli ste da imate još jedan zahtjev.
Imam. Otkako sam otišao iz Brazila, nisam imao oružja. Ja čak i
ne znam je li ga dopušteno imati, ali sada bih želio nekakav revolver.
Dakako, samo za vrijeme sastanka na vrhu.
Uredit ću da vam izdaju jedan revolver. Je li sada sve u redu?
Oprostite, ali znači li to da je potreban moj potpis?
Da.
Opet molim da mi oprostite, ali ja ne odstupam od onoga što sam
prije rekao. Budući da ne želim nikakvo priznanje zbog informacije
koju sam vam donio, isto tako ne želim da moje ime bude bilo gdje
spomenuto kao suradnika MI5. Ne bih želio da itko zna za moju
suradnju s vama. Moje bi ime na kartici izdanog oružja moglo znati
željnu osobu dovesti do istine. Nekoga tko je, možda, povezan s
Nachrichtendienstom.
Shvaćam. Englez je otkopčao kaputić i posegnuo unutra. Ovo
nije po propisima, ali nisu ni okolnosti. Izvukao je mali revolver
kratke cijevi i uručio ga Tennvsonu. Budući da obojica znamo izvor,
uzmite moj. Ja ću navesti da sam ga dao na pregled i popravak pa ću
uzeti drugi.
Hvala vam rekao je plavokosi muškarac držeći oružje kao neki
predmet koji mu nije dobro poznat.
Tennvson je ušao u gostionicu punu gostiju nedaleko od Trga Soho. Kroz guste
slojeve duhanskog dima pogledom je pretraživao prostoriju i ugledao ono što je
tražio: muškarčevu podignutu ruku za stolom u kutu. Kao i uvijek, taj je muškarac
imao na sebi smeñi ogrtač skrojen posebno za njega. Izgledao je kao bilo koji drugi
ogrtač; razlika je bila u dodatnim džepovima i pojasima u kojima su se često
nalazili razni pištolji, prigušivači i eksploziv. Uvježbao ga je Tinamou. Tako ga je
dobro uvježbao da je često obavljao naručene usluge koje je Tinamou ugovorio
ako ih zbog nekih razloga nije mogao osobno izvesti.
Posljednji je zadatak obavio na aerodromu Kennedv uvečer kad je padala kiša i kad
je kordon policije okružio blistavi trup aviona sedam stotina četrdeset i sedam
British Airwaysa. Svoj je plijen našao u kamionucisterni s gorivom. Obavio je svoj
posao.
John Tennvson je ponio kriglu do stola i sjeo pored čovjeka u smeñem ogrtaču.
Stol je bio malen i okrugao; stolice su bile tako blizu da su im glave bile udaljene
tek koji centimetar, što im je odgovaralo jer su mogli tiho razgovarati.
Je li sve na svome mjestu? upitao je plavokosi.
Da odgovorio je njegov prijatelj. Motorizirana kolona ide
zapadno od Stranda, oko Trafalgar Squarea, kroz velike ulaze Admi
ralty Archa u Mali, prema palači. Odabrao sam sedam lokacija.
Daj mi redoslijed.
Od istoka prema zapadu, prema rasporedu, počinjemo od hotela
Strand Palače nasuprot Savoy Courtu. Treći kat, soba trinulašest.
Automatska repetirajuća puška ušivena je u madrac kreveta koji je naj
bliže prozoru. Blok zapadno, istočna strana, četvrti kat, muški nužnik
bilježničke tvrtke. Oružje je u stropu, iznad pločica, lijevo od fluores
centne žarulje. Ravno preko ulice, opet na četvrtom katu na prvom
katu je trgovina jeftinim tricama ured za prijepis. Puška i dogled tra
kama su zalijepljeni za donji dio aparata za fotokopiranje. Krećući dalje
prema Trafalgaru...
Čovjek u smeñem ogrtaču objasnio je gdje se nalazi ostalo skriveno oružje. Sve
lokacije bile su u razmaku od oko pola kilometra, od Savoy Courta do Admiralty
Archa.
Izvrstan izbor rekao je Tennyson odgurnuvši kriglu s pivom
koju nije ni dodirnuo usnama. Znaš li u potpunosti svoj zadatak,
svoje kretanje?
Ja znam što trebam učiniti; ne bih mogao reći da razumijem što
slijedi dalje.
To baš nije ni potrebno, zar ne? upita ga plavokosi.
Dakako da nije, ali ja mislim na tebe. Ako ti budeš spriječen ili
zaustavljen, ja bih mogao obaviti taj posao. S bilo koje lokacije. Zašto
mi ne daš jedno mjesto?
Za ovo čak ni ti nisi kvalificiran. Ne smije se potkrasti ni najma
nja pogreška. Jedan ispaljeni metak na pogrešnome mjestu bio bi kata
strofalan.
Smijem li te podsjetiti da me uvježbao najbolji meñu najboljima?
Tennvson se nasmiješio. U pravu si. Vrlo dobro. Postupi onako
kako sam ti već rekao i smjesti se na osmoj lokaciji. Izaberi sobu u Government
Buildingu iza Admiralty Archa i obavijesti me koju si sobu našao. Možeš li to
učiniti?
Glineni golubovi odgovorio je muškarc približavajući usnama
svoju kriglu piva. Tennyson je ugledao crveno tetoviranu ružu na nje
govoj ruci. Uostalom, bile su dvije tetovirane ruže: jedna na donjem
dijelu ruke, a druga na stražnjem dijelu nadlaktice. No, sada se vidjela
samo jedna.
Mogu li ti nešto predložiti? upita ga John Tennvson.
Dakako, o čemu se radi?
Nosi rukavice odgovorio mu je Tinamou.
Posljednji put su se sastali dvadeset sedam i pol sati nakon smrti nepoznatog
čovjeka za kojega se pretpostavlja da je bio Tinamou.
Nakon prvog izvještaja o nevjerojatnom i gotovo sudbinskom dogañaju o kojemu
je najprije izvijestio Guardian, a poslije ga potvrdio Downing Street58 vijest se
proširila po cijelome svijetu izazvavši veliko uzbuñenje i bezbrojne komentare. A
britanska obavještajna služba, koja je odbila bilo kakav komentar o operaciji osim
što je izrazila zahvalnost izvorima čiji identitet ne želi objelodaniti, opet je vratila
povjerenje i prvo mjesto koje je izgubila tijekom godina bjegova i nedjelotvornosti
njezinih ljudi.
PaytonJones je uzeo dva omota iz džepa i uručio ih Tennvsonu. Ovo je apsolutno
neprimjerena kompenzacija. Britanska vlada duguje vam dug koji vam nikad neće
moći isplatiti.
Ja nikad nisam tražio isplatu rekao je Tennvson uzimajući
omotnice. Dovoljno je da je Tinamou otišao. Pretpostavljam da je
u jednoj omotnici pismo MI5, a u drugoj imena izvučena iz dosjea
Nachrichtendiensta?
Tako je.
A moje je ime izbrisano iz operacije?
Nikad nije bilo ni upisano. U izvještajima ste navedeni samo kao
»Izvor valjan«. U pismu, čija kopija ostaje u arhivi, rečeno je da je vaš
dosje bez mrlje.
A što je s onima koji su moje ime čuli preko radija?
Ako to netko od naših otkrije, dolazi pod udar zakona o službe
noj tajni. Uostalom, to ionako ništa ne znači; čuli su samo prezime
»Tennvson«. Britanska obavještajna služba vjerojatno ima najmanje
desetak Tennvsona koji su duboko prikriveni; kad bi to bilo potrebno,
bilo koji od njih mogao bi biti angažiran da vas pokrije.
U tom slučaju mogao bih reći da je naš posao okončan.
Pretpostavljam da je tako složio se PaytonJones. Što ćete
sada?
Sto ću? Radit ću svoj posao, dakako. Ja sam novinar. Meñutim,
mogao bih zamoliti da mi odobre kraći odmor. Tužan mi je zadatak da
se pobrinem za stvari svoje starije sestre, a onda bih se htio odmoriti
kraće vrijeme. Možda bih se odmarao u Švicarskoj. Volim skijati.
Sad je sezona skijanja.
Da. Tennvson je oklijevao. Nadam se da više neće biti
potrebno da me prate.
Naravno da neće. Jedino ako to vi zatražite.
Zatražim?
Radi zaštite. PaytonJones je predao Tennvsonu fotokopiju
neke zabilješke.
Tinamou je bio profesionalac do kraja; nastojao se ovoga otara
siti, pokušao je ovo progutati. I bili ste u pravu. Bio je to Nachrichten
dienst.
Tennvson je uzeo papir. Riječi su bile nejasne, ali ipak čitljive. Nachricht.
1360.78K. AU 23°*22°
Što to znači? upitao je.
Zapravo je to vrlo jednostavno odgovorio je agent. Nachricht
je nesumnjivo Nachrichtendienst. Brojka »1360.78K« je metrički ekvi
valent od tri tisuće funti ili jedna i pol tona. »Au« je kemijski simbol za
zlato. »Au 23 *22 « vjerujemo da su koordinate mape Johannesburga.
Tinamou je bio plaćen zlatom iz Johannesburga za svoj jučerašnji rad.
Nešto oko tri milijuna šest stotina tisuća funti sterlinga ili više od
sedam milijuna američkih dolara.
Zastrašuje pomisao da Nachrichtendienst ima toliko novaca.
Još je gore kad čovjek razmisli o tome kako oni upotrebljavaju taj
novac.
Namjeravate li objaviti tu informaciju? Ili tekst s ovog papira?
Radije ne bismo. Meñutim, mi shvaćamo da nemamo prava spri
ječiti da to vi posebice vi, ne objavite. U svom ste članku u Guar
dianu aludirali na nepoznatu grupu koja bi mogla biti odgovorna za
pokušaj ubojstva.
Ja sam samo spekulirao o toj mogućnosti ispravio ga je Tennv
son jer je to bio dosad Tinamouov način rada. On je bio unajmljeni
ubojica, a ne osvetnik. Jeste li išta saznali o tom čovjeku?
Gotovo ništa. Jedina identifikacija koju je imao, na žalost, bio je
izvrstan falsifikat jednog ovlaštenja što ga je izdao MI5. Njegovih oti
saka prstiju nema ni u jednoj arhivi od Washingtona do Moskve. Odi
jelo mu je bilo kupljeno gotovo; sumnjamo da je engleskog podrijetla.
Na rublju nije imao nikakvih oznaka praonice, a njegov je ogrtač kup
ljen u jednoj trgovini u ulici Old Bond i isplaćen u gotovu novcu.
Ali je neprekidno putovao. Morao je imati dokumente.
Ne znamo gdje da ih tražimo. Čak ne znamo ni njegovu nacional
nost. U laboratorijima su radili ne gledajući na sat samo da bi nešto
pronašli: zubne proteze, plombe, tragove operacije, fizičke znakove
koje bi računalo moglo negdje usporediti ili objasniti. Ništa. Do sada
ništa.
Onda nije isključeno da on nije Tinamou. Jedini je dokaz tetovaža
na ruci i sličan kalibar oružja. Hoće li to biti dovoljno?
Sada je dovoljno, mora biti; to možete sutra unijeti u svoj novin
ski izvještaj. Balistički su testovi neoborivi. Dvije od skrivenih pušaka
koje smo pronašli, plus ona koju je imao sa sobom, odgovaraju trima
puškama koje su bile upotrijebljene u prijašnjim ubojstvima.
Tennvson je kimnuo. Ta činjenica ipak izaziva neko olakšanje, zar ne?
Nesumnjivo. PaytonJones je pokazao na kopiju zabilješke.
Kako glasi vaš odgovor?
O čemu? O zabilješci?
Nachrichtendienst. Tu ste nam vijest vi donijeli, a sada je potvr
ñena. To je izuzetno značajna vijest. Vi ste je iščeprkali i imate sva
prava da je objavite.
Ali vi ne želite da to učinim.
Ne možemo vas spriječiti u tome.
S druge strane rekao je plavokosi muškarac ništa vas ne može
omesti da moje ime uključite u svoje izvještaje, a to je stvar koju ja ne
želim.
Agent iz MI5 je pročistio grlo. Dakle, zapravo, postoji nešto. Dao sam vam svoju
riječ, gospodine Tennvson. Htio bih da povjerujete da moja riječ ima vrijednost.
U to ne sumnjam, ali isto tako ne sumnjam da biste svoju zadanu
riječ mogli ponovo odvagnuti ako to bude zahtijevala situacija. Ako to
ne učinite vi, može učiniti netko drugi.
Ne vidim nikakve mogućnosti za to. Vi ste pregovarali samo sa
mnom; to je bio temelj našeg sporazumijevanja.
I tako je »Izvor valjan« anoniman. Nema identiteta.
Tako je. To, uostalom, nije neuobičajeno na razinama na kojima
ja pregovaram. Cijeli sam život proveo u službi sigurnosti. Kad ja
dadem svoju riječ, ona se više ne ispituje.
Tako. Tennvson je ustao. Zašto ne želite da Nachrichten
dienst bude identificiran?
Želim dobiti na vremenu. Mjesec ili dva. Vrijeme koje je dovoljno
za približavanje cilju, a da se ne uznemiruje.
Mislite li da ćete u tome uspjeti? Tennvson je pokazao na jednu
od omotnica na stolu. Hoće li ta imena pomoći?
Nisam siguran. Tek sam počeo. Navedeno je samo osam osoba;
nismo čak ni sigurni jesu ili svi živi. Nismo još imali vremena da to pro
vjerimo.
Netko je živ. Netko tko je vrlo bogat, moćan i utjecajan.
Očito.
I tako je želja za hvatanjem Tinamoua zamijenjena obuzetošću s
Nachrichtendienstom.
Rekao bih da je to logičan transfer složio se PaytonJones. I,
dodao bih, postoji još jedan razlog sasvim profesionalni, ali djelo
mično i osobni. Uvjeren sam da je Nachrichtendienst ubio mladog
čovjeka kojeg sam ja uvježbao. Ponavljam, na to gledam i profesionalno
i osobno.
Tko je to bio?
Moj pomoćnik. Najodaniji čovjek u službi. Primjeran. Sposoban.
Jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u službi. Njegovo je tijelo
pronañeno u seocu Montereau, nekih stotinjak kilometara južno od
Pariza. U Francusku je otišao s prvobitnom namjerom da ude u trag
Holcroftu, ali je ustanovio da je Holcroft slijepa ulica.
Sto mislite da se dogodilo?
Ja znam što se dogodilo. Sjetite se, on je išao za Tinamouom. Kad je Holcroft
dokazao da je samo ono što je rekao da jest čovjek koji vas traži zbog nekog
manjeg nasljeña...
Vrlo malog prekinu ga Tennvson.
...naš je čovjek zameo svoj trag. Bio je prvorazredni profesionalac; napredovao je.
Više od toga, uspostavio je i vezu. Tinamou... Nachrichtendienst... Pariz. Sve
odgovara.
Zašto odgovara? Po čemu odgovara?
Na tom je popisu jedno ime. Čovjek koji živi blizu Pariza mi ne
znamo gdje a bio je general u njemačkom generalštabu. Klaus Fal
kenheim. Ali bio je više od toga. Mi vjerujemo da je on prvi pokretač
Nachrichtendiensta, jedan od prvobitnih članova. Poznat je kao Herr
Oberst.
Johan Tennvson je ukočeno stajao pored stolice. Imate moju riječ rekao je.
Neću ništa objaviti.
Holcroft je sjedio na rubu kauča s novinama u ruci. Gledao je u naslov objavljen s
kraja na kraj stranice. Naslov je sve rekao.
UBOJICA PAO U ZAMKU, UBIJEN U LONDONU
Gotovo svaki članak na toj stranici bio je povezan s dramatičnim hvatanjem i
smrću Tinamoua. U nekim su člancima autori opisivali i dogañaje prije više od
petnaest godina povezujući Tinamoua s ubojicom Kennedvja i Martina Luthera
Kinga te s Oswaldom i Rubvjem; najnovija razmatranja bila su potaknuta
ubojstvima u Madridu i Beirutu, Parizu i Lisabonu, Pragu pa čak i u Moskvi.
Nepoznati čovjek s tetoviranom ružom na ruci odmah je postao legendom. U
radnjama za tetoviranje u mnogim gradovima zabilježeno je znatno povećanje
poslovanja.
Moj Bože, on je uspio rekao je Noel.
A ipak mu ime nije nigdje spomenuto rekla je Helden. Nije
slično Johannu da se odriče priznanja za svoje zasluge u nečemu što je
tako izuzetno kao što je ovo.
Rekla si da se promijenio, da je Zeneva djelovala na nj. Ja u to
vjerujem. Čovjek s kojim sam razgovarao, tvoj brat, nije vodio brige
o sebi. Rekao sam mu da banka u Ženevi ne želi komplikacije. Direktori će
nastojati pronaći bilo što što bi nas moglo diskvalificirati, bilo koga od nas, bilo što
zbog čega bi se novac mogao eventualno naći u okolnostima koje kompromitiraju.
Čovjek koji se doveo u opasnu situaciju, koji mora komunicirati s ljudima s kojima
komunicira tvoj brat, posebice dok je tražio Tinamoua, takav bi čovjek mogao
gadno uplašiti ženevske bankare.
Ali ti i moj brat kažete da postoji netko tko je važniji i opasniji od
Rachea ili Odesse ili Wolfsschanzea a nastoji vas zaustaviti. Što
mislite, kako će ljudi u Ženevi prihvatiti tu činjenicu? Znaju li nešto
o tome i kako to prosuñuju? Stvari mi se nikako ne čine jednostavnima.
Njima će biti rečeno samo ono što im se mora reći; ništa više
odgovorio je Holcroft. Sto može biti i nevažno ako tvoj brat i ja pro
nañemo tko su ti ljudi. Možda to i nije organizacija o kojoj treba voditi
toliko računa.
Hoćete li uspjeti?
Možda. Johann misli da možemo, a Bog mu je svjedok da u tim
stvarima ima mnogo više iskustva nego ja. To je ludi proces eliminacije.
Najprije smo bili uvjereni da je riječ o jednoj grupi samo jednoj
zatim da se radi o drugoj; i napokon nije ni jedna ni druga.
Misliš li na Odessu i Rache?
Da. Oni su eliminirani. Sada tražimo nekoga drugog. Potrebno
nam je da pronañemo identitet, ime.
I razloge?
I razloge, dakako, ali to ćemo saznati zajedno s imenom.
Kad to saznate, što namjeravate učiniti?
Ne znam odgovorio je Holcroft. Nadam se da će mi to reći
tvoj brat. Znam samo to da ono što namjeravamo učiniti moramo što
prije učiniti. Miles će me uloviti za nekoliko dana. On će me javno
povezati s ubojstvima, od onih na aerodromu Kennedy do hotela Plaža.
Zatražit će moje izručenje i u tome će uspjeti. Ako se to dogodi,
Ženeva je gotova, s njom je svršeno, a gledajući trijezno i razborito, i
sa mnom će biti svršeno...
Ako te uspiju pronaći uplela se Helden. Mi imamo načina...
Noel se zagledao u nju. Ne odgovorio je. Ja ne želim živjeti
mijenjajući svaki dan tri odijela ili tri načina odijevanja, ne namjeravam nositi
cipele s gumenim potplatom i revolvere s prigušivačima. Ja želim
da ti budeš dijelom mog života, ali ja ne namjeravam biti dijelom tvog načina
života.
Možda nećeš imati izbora.
Zazvonio je telefon uzbudivši ih oboje. Holcroft uze slušalicu.
Dobar dan, gospodine Fresca. Bio je to John Tennvson.
Možeš li razgovarati? upita ga Holcroft.
Da. Ovaj je telefon u redu, a sumnjam da su na centrali Georgea
Cinqa zainteresirani za obični poziv iz Londona. Pa ipak, budimo
oprezni.
Razumijem. Moje čestitke. Učinio si što si rekao da ćeš učiniti i to
vraški dobro.
Imao sam u tome veliku pomoć.
Radio si s Britancima?
Da. Bio si u pravu. Tako sam morao postupiti već odavno. Bili su
sjajni.
Drago mi je da to čujem. Lijepo je znati da imamo prijatelje.
Više od toga. Poznat nam je i identitet neprijatelja naše Ženeve.
Što?
Imam imena. Sada možemo krenuti protiv njih. Moramo nastupiti
protiv njih; ubojstva moraju prestati.
Kako?
Objasnit ću ti kad te vidim. Tvoj prijatelj Kessler bio je blizu
istine.
Frakcija koja se odijelila od Odesse?
Budi oprezan prekinu ga Tennvson. Zadovoljimo se zasad da
je to skupina staraca sa suviše novaca i osvetom koja se vraća još u vri
jeme rata.
Što trebamo uraditi?
Možda vrlo malo. Možda će to Britanci učiniti za nas.
Oni znaju za Ženevu?
Ne. Oni jednostavno znaju što je dug.
To je više nego smo mogli zatražiti ili nadati se takvom ishodu.
To nije više nego što zaslužujemo rekao je Tennvson. Ako
mogu tako reći.
Možeš. Ti... starci. Oni su bili odgovorni za sve? Uključujući i
New York?
Da.
U tom slučaju ja sam čist.
Bit ćeš uskoro.
Kristu hvala! Noel je pogledao na Helden preko sobe i nasmi
ješio se. Što želiš da učinim?
Srijeda je. Budi u Zenevi u petak uvečer. Tamo ćemo se susresti.
Krenut ću posljednjim letom s Heathrowa i bit ću ondje u jedanaest i
trideset ili u pola noći. Nazovi Kesslera u Berlinu, kaži mu da nam se
pridruži.
Zašto ne danas ili sutra?
Moram obaviti još neke poslove. To će nam samo koristiti. Neka
bude u petak. Imaš li hotel?
Da. Hotel d'Accord. Moja majka leti u Ženevu. Poručila mi je da
doñem u taj hotel.
Na liniji iz Londona zavlada tišina. Konačno će Tennvson progovoriti šapatom.
Sto si rekao?
Moja majka leti u Ženevu.
Poslije ćemo razgovarati rekao je Heldenin brat jedva čujno.
Moram ići.
Tennvson je spustio slušalicu na stoliću svoga stana u londonskoj četvrti
Kensington. Kao uvijek, mrzio je taj aparat kad bi mu donosio neočekivane vijesti.
U ovom se slučaju radilo o vijesti koja bi mogla biti jednako opasna kao i pojava
Nachrichtendiensta.
Kakva je to ludost mogla natjerati Althenu Clausen da leti u Ženevu? To nikad nije
bio dio plana barem kako je ona shvaćala plan. Zar ta stara žena misli da može
otputovati u Švicarsku a da ne izazove sumnje, posebice sada? Ili su je možda
godine učinile neopreznom? U tom slučaju neće živjeti dovoljno dugo da bi mogla
žaliti zbog svoje neopreznosti. Možda se i u ovom slučaju ponavlja već poznato da
dijeli lojalnost, odnosno ono što ona podrazumijeva pod lojalnošću. Ako je tako,
treba je podsjetiti na prioritete prije nego se oprosti od života u kojemu je ona
tolike zlostavljala.
Neka bude tako. On, opet, ima svoje prioritete; meñu njima će i ona zauzeti svoje
mjesto. Pogodba Wolfsschanzea ubrzo će biti ispunjena. Sada sve teče po planu.
Najprije popisi. Postoje dva popisa, a oni su ključ koji otvara vrata do
Wolfsschanzea. Jedan je dug jedanaest stranica i na njemu su imena
gotovo šesnaest stotina muškaraca i žena moćnih muškaraca i žena u gotovo svim
zemljama svijeta. To je elita Sonnenkinder. To su vode koje čekaju znak iz
Ženeve, koje čekaju milijune koji će kupiti utjecaj, namjestiti izbore, oblikovati
politiku. To je primarni popis, a s njim će se pojaviti obrisi Četvrtog Reicha.
Ali obrisi traže materiju, dubinu. Voñama su potrebni sljedbenici. Oni su na
drugom popisu koji je u obliku stotina filmova. Glavni popis. Mikrotočke s
podacima o njihovim ljudima u svim dijelovima svijeta. Sada ih je na tisuće, a
regrutirala su ih djeca koja su upućena iz Reicha brodovima, avionima i
podmornicama.
Operacija Sonnenkinder.
Popisi, imena. Samo jedan primjerak koji ni u kojem slučaju nije smio biti kopiran,
a čuvan kao sveto ulje. Godinama je o tom popisu vodio brigu i ažurirao ga
Maurice Graff u Brazilu, a zatim ga predao Johannu von Tieboltu na njegov
dvadeset i peti roñendan. Ceremonija je značila prijenos vlasti; izabrani novi
apsolutni voña nadmašio je sva očekivanja, pokazao se kao sjajan nasljednik
najsjajnijih tradicija njemačke volje i muževnosti.
John Tennvson je te popise donio u Englesku znajući da mora za njih pronaći
skrovište koje je sigurnije od bilo koje banke, udaljenije od moguće znatiželje nego
bilo koji trezor u Londonu. Tajno skrovište pronašao je u udaljenom i zaostalom
rudarskom gradiću u Walesu kod Sonnenkinda koji bi sa zadovoljstvom dao život
samo da zaštiti dragocjene dokumente.
lan Llevvellen. Morganov brat, drugi po činu na Beaumontovu Argonu.
Približavalo se vrijeme dolaska tog Velšanina. Kad izruči teret, vjerni Sonnenkind
će se žrtvovati onako kako je govorio prije nekoliko dana kad su se vozili
autoputom iz Heathrowa. Njegova je smrt apsolutno potrebna; nitko ne smije znati
za postojanje tih popisa, tih imena. Kad žrtvovanje bude izvršeno, samo će dvojica
ljudi na Zemlji imati ključ za Wolfsschanze. Jedan će biti mirni profesor povijesti
u Berlinu, a drugi će biti čovjek kojega toliko poštuje britanska obavještajna služba
čovjek izvan svake sumnje.
Nachrichtendienst. Idući prioritet.
Tennvson je zurio u papir pored telefona; ovdje se nalazio već nekoliko sati. Bio je
to drugi popis, onaj koji mu je dao PavtonJones i koji je svjetlosne godine bio
udaljen od Sonnenkinder. Bio je to Nachrichtendienst.
Osam imena, osam ljudi. A ono što Britanci nisu uspjeli saznati za dva dana, on je
saznao za manje od dva sata. Petorica s popisa bila su mrtva. Ostala su trojica, a
jedan je od njih bio blizu smrti u sanatoriju nedaleko od Stuttgarta. Tako ostaju
dvojica: izdajnik Klaus Falkenheim, poznat kao Herr Oberst i bivši,
osamdesettrogodišnji diplomat Werner Gerhardt koji je mirno i povučeno živio u
švicarskom selu na jezeru Neuchatel.
Ali stari ljudi ne putuju prekooceanskim avionima, niti stavljaju strihnin u čaše s
viskijem. Oni neće čovjeka premlatiti do besvijesti da bi se domogli jedne
fotografije. Oni ne pucaju u čovjeka u francuskom selu ili napadaju tog istog
čovjeka u nekoj uličici u Berlinu.
Nachrichtendienst je zaveo i indoktrinirao mlañe, vrlo sposobne učenike.
Indoktrinirao ih je do točke apsolutne vjernosti i zanesenjaštva... kao što su i
učenici Wolfsschanzea odani svojoj stvari.
Nachrichtendienst! Falkenheim, Gerhardt. Koliko već vremena znaju o
Wolfsschanzeu?
Sutra će to saznati. Ujutro će otputovati u Pariz i posjetiti Falkenheima ili
omrznutog Herr Obersta. Iskusnoga glumca, obično smeće. Izdajnika Reicha.
Sutra će posjetiti Falkenheima i razbiti ga. Razbit će njegovu samouvjerenost,
njegov mir, slomit će njegovu tajnovitost. Pokazat će mu tko je gazda u stvarima
Reicha. A onda će ga ubiti.
Izvana se začu kratki dah automobilske sirene. Pošavši prema prozoru, Tennvson
je pogledao na sat. Točno osam sati. Dolje je ugledao Velšaninov automobil, a u
njemu su, u željeznoj kutiji, dragocjeni popisi.
Tennvson je uzeo revolver iz ladice i stavio ga u korice na naramenicama.
Tako bi htio da su dogañaji te noći već iza njega i da je u avionu za Pariz. Jedva je
mogao čekati susret s tim gadom, Klausom Falkenheimom. Pa ipak, mora biti
zadovoljan, jer se plan poštuje u svakoj pojedinosti, točno u minutu.
Holcroft je šuteći sjedio na kauču u polumraku dok je sjaj mjeseca koji se nije
vidio, ispunjavao prozore. Bila su četiri sata ujutro. Pušio je cigaretu. Prije petnaest
minuta otvorio je oči i više nije mogao usnuti zaokupljen mislima o djevojci pored
sebe.
Helden. Bila je to žena s kojom želi provesti ostatak života pa ipak mu ona ne želi
reći ni gdje živi ni s kim živi. To je sada bila neumjesna brzopletost; više se nije
smio baviti igrarijama. Stvari moraju biti jasnije, sasvim jasne.
Noel? Heldenin je glas plovio kroz sjene.
Da?
O čemu se radi, dragi?
Ništa. Samo razmišljam.
I ja razmišljam.
Mislio sam da spavaš.
Osjetila sam kad si se izvukao iz kreveta. O čemu razmišljaš?
Erich Kessler nije bio »fizički čovjek«, kako bi to rekao Johann von Tiebolt, ali je
odobravao fizičko nasilje ako bi ono moglo unaprijediti praktične ciljeve.
Odobravao je nasilje kao promatrač i teoretičar, ne kao sudionik. Meñutim, sada
nije imao alternativu i nije bilo vremena za alternativu. I on mora postati sastavnim
dijelom mašinerije nasilja u službi viših, najviših ciljeva jedine budućnosti,
budućnosti Četvrtog Reicha.
Holcroft mu nije dao prilike da bira. Amater je stvorio svoje prioritete i postupao je
u skladu s njima percepcijom koja je zbunjivala. Kromosomi Heinricha Clausena
bili su u sinu. Treba opet uspostaviti vlast nad njim, treba opet njime manevrirati
kao prije.
Osobu koja mu je potrebna Erich je izabrao medu ljudima u predvorju: novinara.
Sudeći po lakoći kojom se kretao i ponašao te po stručnosti koju je pokazivao
služeći se bilježnicom i pisaljkom, bio je to vjerojatno dobar novinar.
Kessler se približio tom čovjeku govoreći vrlo tiho: Vi ste novinar
iz... koje su to novine?
Geneve Soir odgovorio je novinar.
Strašno je to što se dogodilo. Jadan čovjek. Tragedija. Stojim
ovdje već neko vrijeme nastojeći nešto uraditi, pokušavajući odlučiti
da li da išta kažem. Ali, eto, jednostavno se ne želim upetljati.
Vi ste odsjeli u hotelu?
Da. Ja sam iz Berlina. Često dolazim u Ženevu. Moja mi savjest
nalaže da priñem policajcima i kažem im što znam. No, moj odvjetnik kaže da bi
to moglo biti pogrešno protumačeno. Ja sam ovdje poslovno. Moglo bi biti
nepoželjno. Pa ipak, trebalo bi da znaju.
Koja je to vrsta informacija?
Erich je tužno pogledao novinara. Recimo da sam dobro poznavao čovjeka koji je
ubijen. I?
Ne ovdje. Moj mi odvjetnik kaže da ostanem što dalje od svega
toga.
Želite mi reći da ste vi upleteni?
Oh, dobra nebesa, ne. Ne tako, nikako ne tako. Ja jedino imam...
informaciju. Možda čak jedno ili dva imena. Postoje... razlozi.
Ako niste upleteni, ja ću vas zaštititi kao izvor.
To je sve što tražim. Dajte mi dvijetri minute da odem gore po
ogrtač. Zatim ću sići i izaći. Slijedite me niz ulicu. Ja ću naći skrovito
mjesto gdje možemo razgovarati. Nemojte mi se približavati prije nego
vas nazovem.
Novinar je kimnuo. Kessler je skrenuo prema dizalima. On će uzeti ogrtač i dva
revolvera koja još nisu bila ni u što upletena, niti su imala prošlost. Malo
zakašnjenje ojačat će Holcroftova strahovanja.
A to je sasvim u redu.
i zagledao se izravno u Kesslerov lik koji se postupno udaljavao. Stade hodati
polako, suviše polako za nekoga tko nekamo ide održavajući uvijek istu udaljenost
izmeñu sebe i Ericha, kako ga ovaj ne bi zapazio.
A sada? Samo ako se Kessler bude ponašao onako kako mu je rekao. Avenija koja
se na dnu ukrštavala s Rue des Granges sastojala se od trokatnih uredskih zgrada,
dotjeranih i skupih, poslije pet sati popodne uglavnom je bila prazna. Noel je
naučio domaću zadaću, o čemu je ovisilo hvatanje ubojice iz Nachrichtendiensta.
Jedan je ubojica sasvim dovoljan; on će ga odvesti ostalima. Nije nemoguće da
tom čovjeku slomi vrat da bi se domogao obavještenja koja ga zanimaju. Ili da mu
ispali metke pored očiju. Ili u oči.
Noel je opipao revolver u džepu i stao pratiti pratioca držeći se
svoje strane ulice.
Prošle su četiri minut dok Kessler nije stigao do donjeg dijela brežuljka i skrenuo
nalijevo. Čovjek iza njega učinio je isto. Holcroft je čekao sve dok se nije upalilo
zeleno svjetlo, kad ni Kesslera ni njegova pratioca više nije bilo na vidiku. Zatim je
prešao preko raskrižja i dalje se držeći suprotne strane; imao je čisti vidik.
Odjednom je stao. Kesslera nigdje nije bilo.
Ni čovjeka koji ga je slijedio.
Noel stade trčati.
Noel je čekao preko puta hotela d'Accord sklonivši se iza ulaznih vrata u neku
stambenu zgradUv Kessler je prije pet minuta morao dobiti poruku. Što ga
zadržava?
Evo ga! Korpulentna figura koja polako silazi niz kratko stubište hotela d'Accord
ne može biti ničija nego njegova. Krupno tijelo, odmjereni hod, teški kaput. Da, o
tome se radi: Kessler je otišao u sobu po kaput.
Holcroft je promatrao dok je Erich dostojanstveno silazio niz brežuljak ljubazno
pozdravljajući prolaznike. Kessler je fina osoba, razmišljao je Noel, i vjerojatno
neće shvatiti zašto je bio upotrijebljen kao mamac; nije u njegovoj naravi da misli
na takav način. Niti je ikad bilo u Holcroftovoj naravi da tako iskoristi bilo koga,
ali više ništa nije onako kako je nekad bilo. Sada mu je takvo ponašanje sasvim
prirodno.
A bilo je i uspješno. Prokletstvo, uspjelo je! Muškarac, vjerojatno mu je oko
trideset i pet godina, sišao je niz posljednju stubu d'Accorda
Kessler je skrenuo lijevo u slabo osvijetljenu ulicu, prešao pedesetak metara i
podigao ogledalce. Novinar je bio iza njega; Holcrofta nije bilo. Upravo trenutak
za brzu akciju.
Slijeva je bio culdesac predviñen za dva ili tri parkirana automobila; ispred je bio
lanac koji je upozoravao da je to privatno vlasništvo. Nije bilo automobila i bilo je
mračno. Vrlo mračno. Idealno. S teškoćom je prekoračio preko lanca i brzo prišao
stražnjem zidu. Stavio je ruku u desni džep i izvadio prvi revolver prvi revolver
koji će upotrijebiti. Malo je petljao s njim jer je prigušivač zvuka zapeo za
poderanu podstavu džepa.
Ovamo! rekao je dovoljno glasno da ga je novinar mogao čuti.
Ovdje možemo razgovarati i nitko nas neće vidjeti.
Novinar je prekoračio preko lanca žmirkajući u sjeni. Gdje ste?
Ovdje. Erich je podigao revolver dok se novinar približavao.
Kad je bio udaljen samo metar ili metar i pol, Kessler je ispalio metak u siluetu
čovjekova vrata. Pucanj je odjeknuo šuplje i prazno. Novinar se srušio. Erich je još
jednom povukao obarač gañajući u glavu.
Odvio je prigušivač s revolvera i počeo pretraživati mrtvačevu odjeću. Izvukao je
novčanik i bilježnicu te ih odbacio u mrak. Uzeo je drugi revolver, iz lijevog
džepa, i utisnuo ga u novinarevu šaku pritisnuvši kažiprst na obarač.
I dalje klečeći, Kessler je rasparao prednji dio svoje košulje i strgnuo dva dugmeta
s kaputa. Protrljao je rukama po ulju i prljavštini parkirališta te dlanom prešao
preko lica.
Bio je spreman. Ustao je i pošao prema lancu. Najprije nije mogao vidjeti
Holcrofta, ali ga je ubrzo ugledao. Amerikanac je trčao ulicom i nakratko se
zaustavio pred uličnom svjetiljkom.
Sada.
Kessler se vratio do mrtvaca, nagnuo se i zgrabio ruku u kojoj je bio revolver
uperivši ga uvis. Mrtvačeve prste pritiskao je o obarač.
Okolno kamenje pojačavalo je eksploziju pucnjeva. Erich je još dva puta pritisnuo
sleñeni prst i pustio ruku da padne. Zatim je brzim pokretom izvukao svoj revolver.
Noel! Noel! vikao je bacivši se na zid, dok mu je teško tijelo
tonulo niza zid. Noel, gdje si?
Erich? Za ime Božje... Erich? Holcroftov glas nije bio daleko;
za nekoliko sekundi čuo se sasvim blizu.
Kessler je naciljao svojim revolverom bez prigušivača u masu mrtva mesa u
mraku. Bio je to posljednji metak koji je ispalio... što je učinio istog trenutka kad je
ugledao siluetu Noela Holcrofta na slabašnom svjetlu.
Erich!
Ovamo. Pdkušao me ubiti! Noel, on me pokušao ubiti!
Holcroft je osjetio lanac i preskočio preko njega trčeći prema Kes
sleru. Kleknuo je u mraku. Tko? Gdje?
Tamo! Johann me natjerao da nosim oružje... Morao sam pucati.
Nisam imao izbora!
Jesi li u redu?
Mislim da jesam. Došao je za mnom. Znao je za tebe. »Gdje je
on?« stalno je pitao. »Gdje je H? Gdje je Holcroft?« Bacio me na tlo...
Oh, Kriste!
Noel skoči na noge i krene prema mrtvom tijelu u mraku. Iz džepa je izvukao
upaljač i upalio ga: svjetlo plamena obasja mrtvo tijelo.
Noel je pretraživao džepove, a zatim okrenuo tijelo da pretraži
hlače.
Prokletstvo, nema ničega. Baš ničega!
Ničega? Što misliš kad kažeš ničega? Noel! Mi se moramo izvući
odavde. Misli na sutra!
Nema ni lisnice, ni vozačke dozvole, ništa!
Sutra! Moramo misliti na sutra!
Večeras! zao rio je Holcroft. Ja sam ih htio večeras!
Kessler je šutio nekoliko sekundi, a zatim je progovorio tiho, s
nevjericom u glasu.
Ti si to planirao...
Holcroft je ljutito ustao, ali su mu Erichove riječi ublažile ljutnju. Zao mi je rekao
je. Nisam htio da budeš povrijeñen. Mislio sam da imam sve pod kontrolom.
Zašto si to učinio?
Zato jer će je ubiti ako je nañu. Kao što su ubili Willieja Ellisa i...
Richarda Holcrofta. I mnoge druge.
Tko?
Neprijatelj Ženeve. Taj Nachrichtendienst. Htio sam se domoći
samo jednoga od njih! Živoga, prokletstvo!
Pomozi mi da ustanem rekao je Kessler.
Možeš li me shvatiti? Holcroft je pronašao Erichovu ruku i po
digao ga.
Da, dakako. Ali, mislim, nije trebalo da sam nastupaš.
Želio sam ga natjerati u stupicu i izvući iz njega druga imena pa
makar ga zbog toga morao oslijepiti. Zatim ga predati policiji, zamoliti
ih da pronañu moju majku i da je zaštite.
Mi to sada ne možemo učiniti. On je mrtav; bilo bi suviše pitanja
na koja ne smijemo odgovoriti. Ali, Johann može pomoći.
Von Tiebolt?
Da. Rekao mi je da ima utjecajnog prijatelja ovdje u Ženevi.
Prvog zamjenika. Kad sam te pronašao, on mi je rekao da te odvedem
u Excelsior. Da te upišem pod prezimenom Fresca. Ne znam zašto to
prezime.
To je prezime kojim smo se već koristili odgovorio je Noel.
Hoće li on doći onamo?
Da. On obavlja posljednje dogovore. Za sutra. U banci.
U banci?
Sutra će biti sve gotovo; to sam ti pokušavao reći. Hajdemo,
moramo požuriti. Ovdje ne možemo ostati; netko može naići. Johann
mi je rekao da ti kažem da ćemo mi pronaći tvoju majku, ako je u
Zenevi. Bit će zaštićena.
Holcroft je pomogao Kessleru da prijeñe preko lanca. Znanstvenik se okrenuo
prema tamnoj udubini u zidu i zadrhtao.
Nemoj misliti na to rekao mu je Noel.
Bilo je strašno.
Bilo je potrebno.
Da, bilo je, pomisli Kessler.
Helden je ugledala staru ženu kako sjedi na klupi na dnu pristaništa i gleda u vodu,
potpuno nesvjesna prisustva nekoliko mehaničara i putnika koji su išli do
hidroaviona i natrag.
Što joj se više približavala, to je jasnije zapažala njezino lice na mjesečini, uglate
crte i visoke jabučice. Žena je bila izgubljena u mislima, veoma dalekim, ali
dubokim mislima. Bila je tako usamljena i nikako nije pripadala ovome mjestu i
bila je tako...
Helden je šepala ispred klupe i zurila u ženino lice. Moj Bože! Gledala je u lice
koje bi, da nije bilo prohujalih godina i drugog spola, moglo pripadati Noelu
Holcroftu. To je njegova majka!
Što ona radi ovdje? Od svih mjesta na svijetu, zašto je upravo ovdje? Odgovor je
bio očit: Noelova majka tajno leti u Ženevu!
Stara žena uzdigne pogled pa pogleda u stranu, sasvim nezainteresirana. Helden je
požurila koliko je najbrže mogla puteljkom što vodi do male zgrade koja je i
čekaonica i radiobaza. Ušla je u zgradu i pristupila muškarcu koji je stajao iza
duguljastog stola iza kojega su se nalazili telefoni i radiooprema.
Ta žena vani. Tko je ona?
Čovjek podigne pogled s nekih papira i stade je gledati. Ovdje se ne spominju
nikakva imena rekao joj je. Trebalo bi to da znate.
Ali je vrlo važno! Ako je ona osoba za koju mislim da jest, onda
je u velikoj opasnosti. Ja to vama kažem jer znam da poznajete doktora
Litvaka.
Čuvši to ime, čovjek opet podigne pogled. Bilo je očito da u Atterrisge Medocu
žive s rizikom i opasnosti, ali izbjegavaju i jedno i drugo kad god je to moguće. A
doktor Litvak je očigledno bio povjerljiva mušterija. Ona očekuje telefonski poziv.
Od koga?
Čovjek ju je opet pozorno gledao. Od jednoga od naših pilota:
»Le Chat rouge«.68 Jesu li se javile teškoće s policijom? Ne.
Korzikanci? Mafija?
Helden je zatresla glavom. Gore.
Vi ste prijateljica doktora Litvaka?
Da. On je rezervirao za mene let iz Neuchatela. Ako želite, pro
vjerite.
Ne moram. Mi ovdje ne želimo nikakvih neprilika. Izvedite je.
Kako? Neka će me kola odvesti do restorana na jezeru gdje tre
bam čekati taksi. Rečeno mi je da će to potrajati pola sata.
Drugom prilikom. Čovjek je pogledao pored nje. Henri, doñi
ovamo! Iz ladice je izvadio ključeve automobila. Otiñi do stare
dame. Reci joj da mora otići. Henri će vas odvesti.
Možda neće poslušati.
Mora. Dajemo vam prijevoz, a to zanima obje dame, zar ne?
Helden je izišla brzo koliko joj je rana dopuštala. Gospoña Holcroft više nije bila
na klupi i za trenutak je Helden uhvatila panika. Onda ju je ugledala na pristaništu,
gdje sada nije bilo nikoga, kako nepokretno stoji na mjesečini. Helden se uputi
prema njoj.
Starica se okrenula začuvši Heldenine korake. Ostala je na mjestu, bez namjere da
se pozabavi došljakinjom. Ali ni došljakinja nije nastupila kako bi to bilo
uobičajeno u drugim prilikama.
Vi ste gospoña Holcroft odmah će Helden. Noelova majka.
Kad je čula sinovljevo ime, Althene Holcroft je spojila ruke. Činilo
se kao da je prestala disati. Tko je ta šepava neznanka?
Tko ste vi?
Prijateljica. Molim vas da mi vjerujete. Više nego možete znati.
Budući da ja ništa ne znam, ne može biti ni više ni manje.
Zovem se von Tiebolt.
Onda mi se gubite s očiju! Riječi stare žene bile su poput
bičeva u noći. Ovdje su ljudi plaćeni. Oni vam neće dopustiti da
se petljate oko mene. Ubit će vas. Idite, nestanite, vratite se vašem vučjem krdu.
Ja ne pripadam Wolfsschanzeu, gospoño Holcroft.
Vi ste von Tiebolt!
Da pripadam Wolfsschanzeu, ne bih vam se približila. Dakako da
to razumijete.
Ja razumijem smeće koje vi predstavljate...
Ja sam cijeli život proživjela praćena tim sudom na ovaj ili onaj
način, u ovom ili onom obliku, ali vi se varate! Morate mi vjerovati.
Vi ne smijete ovdje ostati; to nije mjesto za vas. Ja vas mogu sakriti.
Ja vam mogu pomoći...
Vi? Kako? Kroz cijev revolvera? Pod kotačima automobila?
Molim vas! Ja znam zašto ste došli u Zenevu. Ja sam ovdje zbog
istog razloga. Moramo ga pronaći i reći mu prije nego bude prekasno.
Novac mora biti zaustavljen!
Starica je bila zapanjena kad je čula te riječi. Zatim se namrgodila kao da su te
riječi obična zamka. Naslušala se riječizamki!
Mora li? Ili moram ja biti zaustavljena? Dakle, ja neću biti zau
stavljena. Ja ću pozvati, a kad to učinim, doći će ljudi. Ako vas ubiju, to
meni neće ništa značiti. Vi ste trideset godina laži! Svi vi! Nećete vi
nikoga naći ni pronaći!
Gospoño Holcroft! Ja volim vašeg sina. Ja ga toliko volim... a ako
ga ne pronañemo, ubit će ga. Bilo koja strana! Nijedna ga ne želi osta
viti da živi! Vi to morate shvatiti.
Lažljivka! odbrusi joj Althene. Svi ste vi lasci!
Prokleti! uzviknula je Helden koja više nije mogla izdržati to
nesnosno i opasno natezanje. Nitko vam neće pomoći. Svi žele da
vas ovdje nema! A ja nisam sakata. U mojoj je nozi metak! U nozi je
zato jer pokušavam pronaći Noela! Vi nemate ni pojma što smo sve
proživjeli! Vi nemate prava da...
Iz male kuće na obali jezera čulo se glasno raspravljanje. Dvije žene mogle su čuti
riječi... jer kao da su bile izgovorene zbog toga da ih one čuju.
Vi ovdje niste dobrodošao, monsieur! Ovdje nema takve žene
kakvu vi opisujete! Molim vas da odete.
Nemojte vi meni nareñivati! Ona je ovdje!
Helden je široko otvorila usta. Bio je to glas koji je slušala cijelog života.
Ovo je privatna marina. Opet zahtijevam od vas da odete!
Otvorite ta vrata!
Sto? Koja vrata?
Iza sebe!
Helden se okrenula Altheni Holcroft. Nemam vremena za objašnjenje. Mogu vam
jedino reći da sam vam prijateljica. Sakrijte se u vodu! Da vas nitko ne može
vidjeti. Odmah!
Zašto bih vam vjerovala? Starica je gledala iza Helden prema
bazi pristaništa i zgradi; uzbunila se; bila je neodlučna.
Vi ste mladi i snažni. Možete me ubiti bez po muke. Vama
ionako ljudski životi ništa ne znače.
Taj vas čovjek želi ubiti prošaptala je Helden. Pokušao je i
mene ubiti.
Tko je on?
Moj brat. Za ime Božje, šutite!
Helden je zgrabila Althenu oko pasa i prisilila je da poñe prema drvenom dijelu
pristaništa. Što je mogla nježnije, zajedno sa staricom spustila se u vodu. Althene
je drhtala i imala puna usta vode; kašljala je i udarala rukama. Helden je držala
staricu oko pasa izdižući je,
mašući nogama za obje.
Ne kašljite! Ne smiju nas čuti. Stavite remen torbe oko vrata.
Pomoći će vam.
Dragi Bože, što to radite?
Molim vas, budite tihi.
Mali čamac s vanjskim motorom bio je usidren desetak metara od pristaništa.
Helden je gurnula Althenu prema sjeni čamca. Tek su bile na pola puta do čamca
kad su začule bijesno otvaranje vrata i ugledale snop jakog baterijskog svjetla.
Svjetlo je plesalo zlokobnim figurama dok je plavokosi muškarac trčao prema
pristaništu. Zaustavio se i uperio svjetlo prema vodi. Helden se borila, ali sada je
osjećala jake bolove u ranjenoj nozi. Nastojala je dosegnuti čamac.
Nije više mogla; više nije imala snage u nozi, a više nije mogla izdržati ni težinu
mokre odjeće.
Nastojte se privući čamcu prošaptala je. Ja ću se vratiti... on
će me vidjeti i...
Budite mirni! rekla je starica koja je sada širila ruke brzim
pokretima plivača olakšavajući teret Helden To je isti čovjek. Vaš
brat. Ima revolver. Požurite.
Ali
Ne mogu.
Morate.
Zajedničkim silama, oslanjajući se jedna o drugu, polako su se približavale
spasonosnom čamcu.
Plavokosi je bio na pristaništu i metodičkim je pokretima unakrsnim snopovima
svjetla osvjetljavao površinu vode. Za nekoliko će sekundi svjetlo pronaći cilj;
kretalo se površinom poput smrtonosnog laserskog snopa. Onog trenutka kad ih
pronañe nesmiljeno baterijsko svjetlo, u njihovu će smjeru poteći salva metaka i
svemu će biti kraj.
Johann von Tiebolt je izvrstan strijelac, a njegova je sestra to znala.
Stiglo je svjetlo koje zasljepljuje. Pramac je bio iznad njih. Instinktivno su obje
gurnule glavu u vodu i zaronile. Snop je prešao dalje; bile su iza čamca. Haljine su
im se spetljale o lanac. Brzo su se uhvatile lanca kao životnog spasa koji im je
omogućavao da iscrpljena pluća opet ispune zrakom.
Tišina. Koraci, najprije spori i kao da su odsječeni, a zatim sve brži kad je Johann
von Tiebolt napuštao pristanište. A zatim opet svom snagom zalupljena vrata i
ponovo glasovi.
Kamo je otišla?
Vi ste ludi!
A ti nemaš kud!
Pucanj je odjeknuo obalom i vodenom površinom. Uslijedio je uzvik boli pa drugi
pucanj. A zatim tišina.
Prolazile su minute.
Dvije su žene u vodi gledale jedna u drugu pod svjetlom mjesečine. Suze su
ispunile oči Helden von Tiebolt. Starica je dodirnula djevojčino lice, ali nije ništa
rekla.
Grmljavina automobilskog motora razbila je užas tišine. Zatim se začu škripa
guma i erupcija oblutaka na nevidljivom putu, odmah uz obalu. Dvije su žene
kimnule jedna drugoj i još jednom, držeći se, zaplivale. Ali sada natrag prema
pristaništu.
Uspele su se ljestvama i klečale u tami duboko dišući.
Nije li to čudno? primijeti Althene. U jednom sam trenutku
pomislila na svoje cipele. Nisam ih htjela izgubiti.
Jeste li ih izgubili?
Nisam. Mislim da je to još čudnije.
Moje su otišle rekla je Helden ne žaleći. Ustala je. Moramo
otići jer bi se on mogao vratiti. Pogledala je prema zgradi. Ja ne želim ući u onu
zgradu, ali bojim se da ćemo morati. Tamo su bili neki ključevi od kola... Pomogla
je starici da ustane.
Helden je otvorila vrata i odmah zatvorila oči. Čovjek se skljokao preko stola i bio
je bez lica. U trenu joj se pred očima pojavilo unakaženo tijelo Klausa
Falkenheima i htjede kriknuti. Umjesto toga samo je
prošaptala.
Mein Bruder...
Hajedmo, dijete. A sada brzo! Helden začu glas Althene Hol
croft.
Nevjerojatno je, ali sada je govorila stara žena dajući autoritativna nareñenja.
Primijetila je ključeve automobila. Bolje je uzeti njihova kola. Ja imam jedna kola,
ali ona su već viñena.
A zatim je Helden ugledala riječ ispisanu masnom kredom na podu, pored mrtvog
čovjeka.
Ne! To je laž!
Sto je to? O čemu se radi? Stara je žena zgrabila ključeve i
dotrčala do djevojke.
Tamo. To je laž!
Riječ na podu bila je napisana na brzinu, velikim slovima.
NACHRICHTENDIENST
Helden je zašepesala prema riječi koju je ispisao ubojica i pokušala obrisati slova.
Bijesno je trljala rukama dok su joj suze navirale. Laž! Laž! To su bili veliki ljudi!
Althene je dotakla rame histerične djevojke, zatim joj uze ruku i
odvuče je s poda.
Nemamo vremena za to! To si sama rekla. Moramo otići odavde.
Nježno, ali ipak čvrsto, starija je žena odvukla mlañu do izlaza iz marine. Iznad
ulaza bila je samo jedna žarulja koja je stvarala jednako toliko sjene koliko i
svjetla. Tu su bila dva automobila jedan kojim se vozila Althene i sivi automobil
kojemu je registracijska pločica bila žicom vezana za odbojnik. Povela je Helden
prema drugim kolima.
I tada je zastala. Sav mir koji je vratila, odjednom je nestao. Opet je izgubila
kontrolu nad situacijom, ali razlog je bio više nego jak. Stravičan.
Tijelo crvenokosog pilota ležalo je na šljunku. Bio je mrtav, s rukama vezanima na
leñima. Posvuda po licu a najviše oko očiju i usta bile su zasjekotine učinjene
oštricom noža.
Bio je mučen i ubijen.
Vozile su se šuteći, svaka zabavljena svojim očajničkim mislima. To što su
doživjele jedva je moguće opisati to im je vjerojatno bila jedina zajednička misao.
Poslije se nametnula druga kako dogañajima nametnuti svoj tempo, kako prestati
biti lutka u rukama sudbine kojom drugi upravlja kako mu drago.
Postoji jedan stan najzad će Helden. Dobila sam upute.
Ondje ćemo biti sigurne. Čovjek je doletio iz Londona da nam
pomogne. Sad je vrijeme kad bismo već trebale biti u stanu.
Tko je on?
Židov iz mjesta koje se zove Har Sha'alav.
Althene je gledala djevojku kroz sjene koje su se smjenjivale. Židov iz Har
Sha'alava jednom me je posjetio. Zbog toga sam ovdje.
Znam.
Vrata stana otvorio je vitak čovjek tamne puti i veoma tamnih očiju. Nije bio ni
visok ni nizak, ali je iz njega zračila sirova fizička snaga. Taj su dojam pojačavala
njegova neobično široka ramena te košulja nategnuta preko prsiju i otkopčana na
vratu, zavrnutih rukava, otkrivajući mišićave ruke. Imao je podšišanu crnu kosu, a
lice je ostavljalo dubok dojam i zbog svojih crta i zbog ukočene ozbiljnosti. Jedno
od lica koja se pamte, a naročito ostaju u sjećanju ako su bila svjedokom ili
sudionikom nekog dogañaja čije su posljedice i drugi dijelili.
Gledao je dvije žene kao da želi upiti njihove crte, a onda je kimnuo i kretnjom im
pokazao da uñu. Bez komentara je gledao Helden kako šepa; na isti je način gledao
i njihove mokre haljine. Izgledao je kao čovjek kojemu je neobično obično i koji se
ne zna čuditi dogañajima kojima bi netko drugi oblikovao život.
Upoznavanje je teklo sasvim jednostavno. Ali i tumačenje njihove meñusobne
situacije.
Ja sam Jakov BenGadiz rekao je. Pogledao je jednu i drugu ženu kao da ne
očekuje da mu se one predstave jer on već zna sve o njima. A sada, tek toliko da
se razumijemo, ja sam osoba koja će donositi odluke. To je sve.
Altheni to nije bilo jasno. Na temelju čega? upita ga.
BenGadiz je pogleda. Vi ste majka?
Da.
Nisam vas očekivao.
Nisam ni ja očekivala da ću biti u ovom stanu na to će Althene.
Bila bih mrtva da nije bilo ove djevojke.
U tom slučaju, imate još jednu obavezu osim one najglavnije.
Postavila sam vam pitanje. U ime koje vlasti vi odlučujete u moje
ime? Nitko ne odlučuje u moje ime.
Iznosite li to kao običnu tvrdnju ili kao preporuku? Sto se tiče
tvrdnje, sada nije vrijeme za njih, a što se tiče preporuke, ne sjećam
se da ih je itko ovdje tražio, madame.
Althene se htjede uvrijediti, ali joj se odjednom učini da je čovjek u pravu.
Uostalom, ništa nije normalno...
Jakov BenGadiz je nastavio u nešto pomirljivijem i poslovnijem tonu koji je sada
bio jedino na mjestu.
Bio sam u kontaktu s Neuchatelom. Dosta je posla koji valja
večeras obaviti, a večer je već počela, počela je i noć. Nemamo baš pre
više vremena na raspolaganju.
Althene ga je gledala sa sve više uvažavanja, iako nije voljela ljude koji javno
prelaze preko njene volje. Meñutim, morala je priznati da je već u nekoliko
navrata, a naročito kad razmišlja o laži koja je trajala trideset godina, dokazala
besmislenost nekih svojih čvrstih uvjerenja. Osim toga, nije li još malo prije mogla
upasti u stupicu Johanna von Tiebolta iz koje ju je izvukao onaj jadni čovjek,
izvrsni pilot, koji je zbog nje izgubio život? Ili u drugu stupicu, na obali jezera, kad
ju je spasila ova djevojka?
Ipak se javila riječima.
Samo je jedna stvar koju ja moram učiniti otpočne Althene
Holcroft. A to je da nañem svog sina.
Poslije odgovorio je Jakov BenGadiz.
Pogledao je prema prozoru uhvativši dio mjeseca koji je stajao u
kutu prozora.
Postoji nešto drugo što je prvo, što je najvažnije. Treba pronaći
popis. Mi vjerujemo da je u hotelu d'Accord.
Popis? upita Althene.
Da, popis brzo će Helden držeći ruku na Altheninoj ruci. To
je od vitalne važnosti.
Isto tako vitalno kao što je i pronalaženje vašeg sina nastavio je
Jakov gledajući u Althene Holcroft. A za to mi je potreban mamac.
Zašutješe svi troje.
Svima posta jasna podjela uloga u ovoj noći koja je već počela drhtati dogañajima
koji su se već zbili i onima koji slijede.
Dok je skidala sa sebe mokru haljinu, Althene je više za sebe promrmljala:
Posljednja noć.
Helden je nije čula, ali je isto mislila.
Jakov BenGadiz čistio je oružje i punio ga mecima.
Ubojstvo Noela Holcrofta ako već bude ostvareno, a tako je von Tiebolt predvidio
treba biti izvedeno na cesti sjeverno od Fribourga, južno od Koniza. Misao da je
von Tiebolt tako zacijelo predvidio, izrazio je Jakov BenGadiz. I BenGadiz je bio
uvjeren da će ga ubojica ili ubojice čekati na tom dijelu puta. Udaljenost je iznosila
nešto više od dvadeset kilometara, a put je vrludao kroz brežuljke i brda. U ovo
doba godine promet je bio slab. Iako klima nije alpska, zimi često padaju slabi
snjegovi, a ceste nisu najbolje; vozači ih najradije izbjegavaju.
Ali, Holcroft je na karti ucrtao rutu koja je izbjegavala autocestu i ekspresne
putove, a usredotočila se na provincijske gradiće s arhitekturom koju je Holcroft,
kako je objasnio, namjeravao razgledati.
Recimo da je bilo tako. Zapravo je Jakov ucrtao put, a Noel je kartu predao
policajcima koji su po nareñenju stvarnog šefa kantona trebali biti njegovom
pratnjom na putu prema sjeveru. Činjenica da nitko nije rekao Holcroftu da put
koji je odabrao nije baš preporučljiv ni inače niti u to doba godine, još je više
uvjeravala Izraelca da je von Tiebolt namjeravao ubiti Noela na tom dijelu puta.
Jakov je razmišljao i o načinu na koji će biti izveden pokušaj ubojstva. Jasno je da
ni von Tiebolt ni Kessler neće biti na mjestu ubojstva, već će nastojati da ih što
više zamijete na drugoj strani. Alibi, zlu ne
trebalo.
A odluči li se von Tiebolt na ubojstvo, izvest će ga najmanji mogući broj ubojica
plaćenih ubojica koji nisu ni na koji način povezani s Wolfsschanzeom. Ubojice se
neće baciti na posao odmah nakon sastanka u La Grande Banque de Geneve. Bilo
bi to suviše komplicirano i neugodno. A poslije bi ubojicu ili ubojice likvidirali
Sonnenkinder; svi tragovi koji vode do Wolfsschanzea bit će uklonjeni.
To je bila von Tieboltova strategija kako ju je vidio Jakov BenGadiz pa je trebalo
odmah izraditi plan protustrategije. Takve koja mora zadovoljiti samo jedan uvjet,
a to je da Noel sigurno stigne u Ziirich. To je jedino važno. A kad stigne u Ziirich,
to će biti dokaz uspjeha početka njihove strategije. Postoje deseci načina ubojstava
u velikom gradu, a Jakov je stručnjak za sve te načine. I više.
Putovanje je počelo. Protustrategija je stupila na snagu. Holcroft je vozio veliki i
snažni automobil koji je iznajmio od Bonfilsa u Zenevi, najskuplje agencije za
iznajmljivanje automobila u Švicarskoj koja se specijalizirala za neuobičajene
automobile, za neuobičajene klijente. Bio je to rollsroyce opremljen čeličnim
oplatama, staklima koja odolijevaju mecima i gumama koje mogu izdržati nekoliko
rupa u slijedu.
Helden je vozila svoj automobil otprilike kilometar i pol ispred Noela; upravljala je
jadnim renaultom, koji je ipak slušao zapovijedi.
BenGadiz je bio odostraga, takoñer na udaljenosti od kilometar i pol. Vozio je
maserati, uobičajena kola meñu ženevskim bogatašima, kola koja mogu postići
veliku brzinu. Izmeñu Jakova i Holcrofta bila su policijska kola s dvojicom
policajaca koji su Noelu dodijeljeni kao pratnja. Policija nije imala pojma o
Amerikancu, niti o dogañajima koji slijede.
Oni će biti onesposobljeni negdje na putu rekao je Izraelac dok
su njih troje proučavali karte u Noelovoj hotelskoj sobi. Ne, oni neće
biti žrtvovani jer bi bilo suviše pitanja. Oni su doista policajci i sasvim
su nevini. Dobio sam brojeve njihovih šljemova i nazvao Litvaka. Pro
vjerili smo. Oni su tek prvu godinu u policijskoj službi i pripadaju
postaji središnje policije i uprave policije. Kao takvi, nisu baš osobito
iskusni.
Hoće li oni biti i sutra?
Hoće. Nareñeno im je da budu s tobom sve dok ciriška policija
ne preuzme čuvanje. To po mom mišljenju znači da će tijekom vožnje
otkriti da im kola nisu u redu, nazvat će svoje starješine i izvijestiti ih
pa će im biti rečeno da se vrate u Ženevu. I tako će izvjetriti nareñenje
o tvojoj zaštiti.
Znači da su onda samo fasada.
Točno. Zapravo će poslužiti svrsi. Dok god ih budeš vidio, bit ćeš
siguran. Nitko neće poduzeti ništa protiv tebe.
Evo, sada ih vidi, pomisli Noel gledajući u retrovizor. Pritiskao je kočnice snažnog
rollsroycea pri dugim zavojitim spuštanjima nizbrdo. Daleko dolje ugledao je
Heldenina kola koja su se pojavila iza zaokreta. Za dvije minute ona će usporiti i
pričekati ga. Neće pritisnuti papučicu za brzinu prije nego njihova kola ponovo ne
budu u vidnom polju meñusobnih ogledala. I to je bio dio unaprijed dogovorenog
plana. To je učinila i prije tri minute. Svakih pet minuta moraju biti u vidnom
dodiru. Tako je želio razgovarati s njom. Samo razgovarati... jednostavno
razgovarati... obične svakodnevne riječi... ništa povezano sa smrću, razmišljanjem
o smrti ili strategijama koje su smislili da bi izbjegli smrti.
Ali, takav je razgovor moguć tek poslije Zuricha. I u Ziirichu će biti u društvu
smrti, ali bit će to smrt o kojoj Holcroft nikad nije mislio ni u snu. Jer, on će biti
ubojica; nitko drugi. Nitko drugi. On zahtijeva to pravo. On će gledati u oči
Johanna von Tiebolta i reći mu da će ubrzo
umrijeti.
Vozio je prebrzo; bijes ga je navodio da suviše pritišće papučicu. Usporio je; nije
vrijeme da sam obavi posao koji mu je namijenio kao žrtvi Johann von Tiebolt.
Započe sniježiti i cesta koja se spuštala bila je prilično skliska.
Jakov je psovao slabi snijeg, ali ne zato jer je vremenska situacija otežavala
vožnju, već je smanjivala vidljivost. Oslanjali su se samo na vidokrug i na
informacije koje su tako mogli dobivati. Komunikacija putem radija bila je
nemoguća jer bi bilo sasvim jednostavno hvatati
njihove radioporuke.
Izraelac je dotaknuo nekoliko stvari koje su bile na sjedištu pored njega; slične su
se stvari nalazile i u Holcroftovu rollsu. Sve su te stvari bile dio protustrategije
njezin najdjelotvorniji dio.
Eksploziv. Ukupno osam komada. Četiri naboja omotana u plastiku eksplodirat će,
zahvaljujući satnom mehanizmu, točno tri sekunde nakon udarca; i četiri
antitenkovske granate. Osim eksploziva bila su i dva vatrena oružja: koltautomatik
američke vojske i karabin. I revolver i puška, oba oružja puna metaka, imala su
otkočene sigurnosne zatvarače i bila spremna za paljbu. Sve je to kupljeno pomoću
Litvakovih veza u Ženevi. Miroljubiva i mirna Ženeva u kojoj je takvog arsenala u
manjim količinama nego što teroristi vjeruju, ali u većim količinama nego što to
švicarske vlasti mogu zamisliti.
BenGadiz je pozoran gledao kroz vjetrobran. Ako se to mora dogoditi, dogodit će
se ubrzo. Policijska kola, koja su nekoliko stotina metara ispred njega, bit će
onesposobljena, što će vjerojatno biti rezultat nečijeg namjernog petljanja: klipovi
će biti presvučeni kiselinom točno proračunato da u odreñeno vrijeme izjedu put
kroz gume; ili će pokvareni radijator biti napunjen koagulantom koji će začepiti
cijevi... Postoji toliko načina, samo treba htjeti. Ali, policijskih kola odjednom neće
biti na mjestu koje im je predviñeno i Holcroft će biti izoliran.
Kao što je bilo predviñeno.
Jakov se nadao da je Noel točno upamtio što treba učiniti ako se pojave neka čudna
kola. On treba voziti u cikcaku, a Jakov će ubrzati i zakočiti svoj maserati tek koji
metar od nepoznatog automobila i baciti na nj plastiku s eksplozivom čekajući
nekoliko sudbonosnih sekundi da doñe do eksplozije i da se Holcroft udalji s
nišanskog kruga. Ako bude nekih problema pogrešan eksploziv ili ako ga čak ne
bude granate će poslužiti kao zamjena slične vrste.
To će biti dovoljno. Von Tiebolt ne može riskirati više od jednog automobila s
ubojicama. Treba računati na mogućnost nailaska neplaniranih kola sa znatiželjnim
vozačima, treba voditi računa o slučajnim očevicima. Ubojica će biti malo i bit će
profesionalci. Voña Sonnenkidner nije idiot. Ako se isplanirana Holcroftova smrt
ne ostvari na putu u Koniz, bit će za nju vremena u Zurichu.
To je greška Sonnenkinder, pomisli Izraelac odjednom obuzet zadovoljstvom. Von
Tiebolt nije znao za Jakova BenGadiza. Taj takoñer nije idiot, takoñer je
profesionalac. Amerikanac će stići u Ziirich, a kad jednom bude u tom gradu,
Johann von Tiebolt će biti mrtav čovjek, kao što i na Ericha Kesslera treba gledati
kao na mrtva čovjeka kojeg je ubio čovjek što je pucao u bijesu.
Jakov je opet opsovao. Snijeg je bio gušći, a pahuljice sve veće. Velike su
pahuljice značile da vijavica neće potrajati i da se snijeg neće zadržati, ali je sada
to ipak bio neplanirani prekid koji mu se nije sviñao.
Nije mogao ugledati policijska kola! Gdje su? Cesta je obilovala oštrim zavojima i
naglim promjenama smjera. Policijska kola kao da su propala u zemlju.
Jednostavno ih nigdje nije bilo. Izgubio ih je! Kako mu se to, za ime Božje, moglo
dogoditi?
No, opet je ugledao policijska kola i ponovo počeo disati nakon neugodno
zadržana daha. Pritisnuo je papučicu da smanji razdaljinu. On sebi ne smije
dopustiti da mu misli opet odlutaju; nije on u simfonijskoj koncertnoj dvorani u Tel
Avivu. Policijski automobil je ključ dogañanja i ne smije ga ni za trenutak smetnuti
s uma.
Vozio je brže nego što je mislio. Brzinomjer je pokazivao sedamdeset i tri
kilometra, što je prebrzo za tu cestu. To mora da je nekada bila rimska cesta pa je
stoljećima bila zapuštena da bi je se ipak netko sjetio, ali u vrijeme dok još nije bio
izumljen ni parni motor, a kamoli automobil. Cesta je tvrdoglavo slijedila svaki
obris terena, prelijena da se spusti gdje je to bilo moguće, suviše voljna da se uspne
tamo gdje se i to moglo izbjeći. Onda ju je netko asfaltirao i ucrtao u karte kao
presporu i prelijepu pejsažnu cestu koja služi svačemu, ali ne i prometu. Ali
ćaknuti Amerikanac u skupocjenim kolima može voziti kuda mu drago mislili su u
agenciji za iznajmljivanje automobila. I tako Jakov BenGadiz vozi po toj cesti
očajnici gubeći iz vida čovjeka koga slijedi i policajce koje takoñer prati.
Opet je počeo voziti brže. Kako to? Zašto? Tada je saznao odgovor. On zapravo
smanjuje razmak izmeñu sebe i ženevskog policijskog automobila, ali policijska
kola ubrzavaju. Voze brže nego prije. Ne samo brže, već i opasno za njih! U brzini
ulaze u zavoje, ubrzavaju kroz mećavu... i sve se više približavaju Holcroftu! Zar
je policajac koji vozi ta kola umobolan? BenGadiz je piljio kroz vjetrobran
nastojeći shvatiti što se dogaña. Nešto ga je mučilo, a nije znao objasniti što. Zar je
von Tiebolt smislio drukčiju strategiju? Ili su možda policijska kola u boljem
stanju nego je pretpostavljao da će biti? Ili kola nisu dovoljno stručno
onesposobljena?
Sto, doñavola, misle i rade ti policajci?
Tada je ugledao nešto što ga je prenerazilo. Nešto čega prije nije bilo na
policijskim kolima.
Urez na prtljažniku. Prorez! Na prtljažniku službenih kola ženevske policije koja je
pratio prošla tri sata nije bilo nikakvog proreza.
A sada postoji!
To su drukčija policijska kola, to su druga policijska kola!
Za vrijeme vožnje, negdje u spletu zavoja, policajci su čuli radionaredbu da
prestanu voziti u zaštitnici. Neka se maknu s ceste. Njihovo su mjesto zauzela
druga kola. A to je značilo da su ljudi u tim kolima znali za maserati i, prema tome,
bili mnogo opasniji.
Holcroft nije imao pojma o njima. Nije uočio promjenu jer su ga opet pratila kola
iste marke i policijskih oznaka.
»Policajci« su započeli svoju akciju. Uletjeli su u dugački zavoj. Jakov je slušao
stalne signale njihove sirene kroz mećavu i vjetar. Holcroftu su se javljali
signalom. Sad su njihova kola bila sasvim blizu Holcroftovih i za koji će trenutak
voziti uz njega.
Ne! Ne čini to! vikao je Jakov u vjetrobransko staklo držeći
palac na sireni. Više nije bilo vremena za dvojbu. Kivan zbog dogañaja
koji ga odjednom zatekoše, Izraelac je čvrsto stezao volan dok su gume
opasno klizile po površni oštrih zavoja. Ugledao je policijska kola samo
pedeset metara od sebe i dao pun gas svom maseratiju.
Holcroft! Nemoj! vikao je gotovo bezumno.
Bez ikakve najave ili znaka izvana, rasprsne se vjetrobran Jakovljevih kola.
Sićušne kružnice smrti pojaviše se posvuda po staklu. Osjećao je kako mu staklo
siječe lice, prste. Bio je pogoñen. Iz razbijenog stražnjeg stakla policijskog
automobila sijala je smrt iz strojne puške.
Iz pokrova motora propištao je dim. Eksplodirao je hladnjak. Trenutak potom meci
su izbušili gume. Rasprsnuli su se dijelovi guma i otpali u fijucima. Maserati se
zanio udesno i udario u nasip.
BenGadiz je rikao do neba udarajući ramenom o vrata koja se nisu mogla otvoriti.
Iza njega zapalio se benzin.
Holcroft je vidio policijska kola na retrovizoru. Naglo se stadoše približavati i
davati signale, i svjetlosne i zvučne. Palili su i gasili putna svjetla i trubili. Tko zna
zbog kojih su mu razloga nastojali skrenuti pozornost na nešto? Vjerojatno na
nešto važno.
Nije bilo mjesta za zaustavljanje u zavoju. Tek nekoliko stotina metara niže bit će
ravna cesta. Usporio je rolls kad su mu policijska kola došla sa strane. Ugledao je
lik mladog policajca zamućen gustom
susnježicom.
Čuo je nervoznu sirenu policajaca i opet ugledao brzo paljenje i
gašenje reflektora. Spustio je prozor. Zaustavit ću sa strane čim...
Ugledao je lice. I izražaj tog lica. Taj čovjek nije nijedan od onih mladih policajaca
koji su mu predstavljeni u Ženevi! To lice nije nikad vidio, a pored tog lica bila je i
cijev puške.
Očajnički je nastojao podići prozor. Bilo je prekasno. Čuo je pucnjave iz puške,
ugledao je zasljepljujući sjaj svjetla, vatre, osjetio je kako mu stotine nožića za
brijanje režu kožu na rezance. Ugledao je svoju krv kako prska po staklu i cijelim
je tijelom osjećao svoje krikove kako odjekuju automobilom koji je podivljao.
Metal je sabijao i grickao metal stenjući pod silinom tisuća udaraca. Ploča s
instrumentima visila je naopako; pedale su bile tamo gdje je trebao da biti krov; i
odjednom je on bio uz krov, sjedio je na njemu, pao s njega, bio zbačen natrag na
sjedište pa snažno odbačen na staklo i otrgnut od stakla, nabijen na volan, podignut
u zrak, odbačen u prostor.
U tom je prostoru vladao mir. Iščezli su bolovi od nožica za brijanje i on je kroz
izmaglice svijesti odšetao u prazninu.
Jakov je revolverom razbio staklo preostalog dijela vjetrobrana. Puška se nekako
zabila u pod i iskrivila; plastični eksploziv ostao je u kutiji; bombi nije bilo nigdje
na vidiku. Bio je naučen vidjeti i doživjeti svakoga vraga, vidio je toliko toga što se
iz sigurnog proricanja preobrnulo u ludilo, ali odjednom mu se učini da je pred
njim kraj svega.
Sve je oružje bilo neupotrebljivo, osim jednoga. Ono mu je bilo pri ruci. Bilo mu je
u ruci i on će ga upotrebljavati sve dok mu ne nestane municije, sve dok ga život
ne napusti.
U lažnim policijskim kolima bila su trojica muškaraca. Treći, strijelac, još se
jednom sagnuo na stražnjem sjedištu. BenGadiz mu je jasno vidio glavu u
retrovizoru! Sada! precizno je naciljao kroz oblake pare i pritisnuo obarač. Lice u
koje je gañao naglo se dijagonalno trznulo prema automobilskom krovu, a zatim
tupo palo na rasprskana stakla
njegovih kola.
Jakov je još jednom svom snagom udario ramenom o vrata. Popustila su i jedva se
otvorila. Nije bilo vremena za čekanje; morao se što prije izvući iz opasnih kola jer
su plameni jezici odostraga prijetili eksplozijom spremišta s benzinom. I ispred
njega bilo je burno.
Vozač policijskog automobila svom je silinom udario u rolls. Drugi policajac bio je
na cesti i potrčao prema Holcroftovu prozoru; izvana je okretao Holcroftov volan.
Namjera im je bila jasna: nastojali su odgurati kola u jarak pored ceste.
Iako su se vrata malo otvorila, opet su zapela pa je BezGadiz sada snagom cijelog
tijela udario o vrata. Uspio je. Vrata su sasvim svladala otpore i otvorila se.
Izraelac se izvukao na snježnu površinu ceste, a rane su mu proizvele stotinu
crvenih pruga na bijelom prahu. Podigao je revolver i ispaljivao metak za metkom.
Vid mu nije bi savršen, a cilj je bio nesiguran i nejasan. Micao se kao da je iznad
neke vreline.
A onda su se odjednom dogodile dvije strašen stvari. Nepredviñene, ali predvidive.
»Rolls« je odgurnut do ruba ceste i zatim se skotrljao niz nasip. Rafal iz strojne
puške ispunio je zrak opterećen snijegom. Meci su napucali neravnu crtu po cesti i
prozujali preko Jakovljevih nogu. Da je bio pogoñen, ne bi osjećao bol. Tako je
mislio. Tako se i dogodilo jer je odmah potom bio pogoñen.
Nije bilo vremena da sluša signale osjetila, nije bilo vrijeme boli. Iskrivio se,
okrenuo se, prevrtao se kako je god mogao. Ruke su mu doticale prerezanu gumu,
pa čelik i opet čelik, pa hladne komade stakla i snijega. Trebalo se udaljiti što prije.
Prevrnuo se još nekoliko puta, nespretno kao tuljan na suhom. Što dalje od
neizbježnog.
Eksplozija zapara zrakom; maseratijev rezervoar s gorivom prsnuo je dugačkim
plamenim jezicima. A BenGadiz začu riječi, viku u daljini. Mrtvi su! Okreni kola!
Bježimo odavde!
Napadači su pobjegli.
Helden je usporila prije više od minute. Barem bi sada morala ugledati Noelova
kola u retrovizoru. Gdje je? Zašto se zadržao? Parkirala je kola na rubu ceste i
čekala. Prošle su još dvije vječne minute i više nije mogla čekati. Osjećala je čudan
plamen od kojeg se ježi koža.
Polukružno je okrenula automobil i stade voziti unatrag, uzbrdo. Pritisnula je
papučicu do poda i pogledala na kazalo: prešla je više od pola kilometra, ali još
nije bilo ni traga Noelu. Ruke joj se počeše tresti.
Nešto se dogodilo. Znala je; osjećala je to!
Ugledala je maserati! Uništen! U plamenu!
Oh, Bože! Gdje su Noelova kola? Gdje je Noel? Gdje je Jakov? Što
se dogodilo?
Pritisnula je kočnice i izjurila, kričeći. Pala je na klizavu cestu nesvjesna da je
nesposobna za trčanje zbog ranjene noge. Nekako se uzdigla na noge i opet
kriknula. I opet potrčala.
Noel! Noel!
Suze su joj curile licem na hladnome zraku. Tako je kričala da je mislila da će joj
glasnice prsnuti. Nije mogla svladati histeriju koja ju je nesmiljeno zgrabila.
Odjednom začu povik. Nareñenje.
Helden! Stani. Ovdje...
Glas. Jakovljev glas! Odakle se javlja? Nigdje ga ne vidi kroz bijelu koprenu i
zastore od suza. Odakle dolazi taj glas? Opet ga je čula.
Helden! Ovamo, dolje!
Ograda uz cestu i nasip. Potrčala je prema kraju ceste i njezin se svijet srušio.
Dolje je bio rollsrovce, preokrenut i zadimljen. Na sve strane slomljeni metal. S
užasom u očima opazila je lik Jakova BenGadiza na zemlji odmah uz prevrnuta
kola. Jakov očito nije mogao stajati, već je puzao. Istog je trenutka ugledala crvene
tragove na snijegu. Krvavi tragovi stvorili su stazu koja je vodila preko ceste niz
nasip, do mjesta gdje je ležao Jakov.
Helden je jurnula niz nasip prevrćući se na snijegu i preko kamenja, vičući na smrt
za koju je sada znala da je čeka. Zaustavila se blizu BenGadiza, ustala i kroz
otvoreni prozor automobila ugledala svoju ljubav. Bio je ispružen, nepokretan kao
greda, činilo se da ne diše. Lice mu je bilo okupano krvlju.
Ne!... Ne!
Jakov ju je zgrabio za ruku i privukao k sebi. Jedva je mogao govoriti, ali su mu
nareñenja bila sasvim jasna. Vrati se u kola. Južno od Treyvauxa je malo selo, ni
pet kilometara odavde. Nazovi Litvaka. PresduLac nije daleko... dvadeset,
dvadeset i dva kilometra. On može naručiti pilote, brza kola. Razgovaraj s njim i
reci mu što se dogodilo.
Helden nije mogla skinuti oči s Noela. On je mrtav... On je
mrtav!
Možda nije. Požuri!
Ne mogu. Ne mogu ga ostaviti!
BenGadiz je podigao pištolj. Ako ne učiniš kako sam ti rekao, ja ću ga sam ubiti.
Razumiješ li me?
Helden ga je plačući pogledala isprva ne shvaćajući ozbiljnost prijetnje, ali je istog
trena razumjela logiku nareñenja ranjenog Jakova BenGadiza.
Helden je ušla u kola kao da je u transu. Vozila je čas silovito, čas oprezno. Najzad
je vozila tako smireno da se nije mogla sebi načuditi; sinulo joj je da je u tragediji
koja se dogodila nejasan ishod u njezinim rukama i da nema prava da se tako
poigrava sa sudbinom.
Našla je telefonsku govornicu i nazvala Litvaka.
Izvolite čuo se liječnikov glas.
Nalazimo se... ja se nalazim u selu, ali... nalazimo se... Točno je
objasnila mjesto dogañaja. Litvak je slušao bez riječi, kao da su mu
takve sprdnje sudbine dio svakodnevice.
Vratite se na mjesto nesreće rekao je Helden. Ljudi će odmah
poći po unesrećene. Govorio je poslovno, kao da ne zna tko su une
srećeni.
Litvak je ušao u sobu u kojoj je BenGadiz ležao na krevetu blizu prozora. Donji
dio tijela bio mu je u povezima. Strojna puška ubojica. Jakov je gledao kroz prozor
na snijegom pokrivena polja i na planine iza njih. Tipičan švicarski pejsaž u to
vrijeme godine, ali Izraelčeve su misli bile zauzete sasvim drukčijim brigama nego
je uživanje u okolici. Pogled mu je bio ukočen i u trenucima je odavao čudno
raspoloženje bolesnika: ukorijenjeno mirenje sa svakom bijedom pa ma kakva bila.
Ako je BenGadiz ikad imao razloga za razmišljanje o svojoj sudbini, onda je to bio
ovaj trenutak.
Litvak kao da je čitao njegove misli. Stajao je bez riječi čekajući da ga bolesnik
primijeti. BenGadiz je i dalje gledao u zimsku bjelinu kao da nije uočio liječnikovu
prisutnost.
Želiš li da ti kažem istinu? najzad se liječnik obrati Jakovu.
Izraelac je polako okrenuo glavu. Nema nikakva razloga da je
izbjegavam, zar ne? U svakom slučaju, mogu je vidjeti na tvom licu.
Točno. Meñutim, moram ti reći da sam ti mogao donijeti i gore
vijesti. Ti više nikad nećeš dobro hodati. O tome, na žalost, nema dvojbe. Ali s
vremenom ćeš se naviknuti na novo stanje i svladati ga. Najprije uz pomoć štaka, a
poslije, možda, uz pomoć štapa.
To baš nije dobra prognoza za moje fizičko stanje koje ide uz moj
rad, zar ne?
Nije. Dakako da nije. Ali tvoja je glava sasvim u redu, mozak ti
radi kao stroj, a ruke će ti zacijeliti. To neće nimalo smetati tvom muzi
ciranju.
Jakov se tužno nasmiješio. Nikad nisam bio tako dobar glazbenik. Misli su mi
prečesto lutale i napuštale partituru. Nisam bio tako dobar profesionalac u glazbi
kao što sam bio na drugim područjima životne
djelatnosti.
Takav se mozak može upotrebljavati i za druge stvari.
Vuillaume je mrtav.72 Sve je mrtvo. Izraelac je zašutio uporno
gledajući u daljinu kao da nešto traži izvan uobičajenog smisla stvari.
Zanimljivo je kako te stežu osjećaji, staro momče. Normalno je,
ali je u tvom slučaju sasvim zanimljivo. I rijetko u takvih ljudi, u ljudi
takva kova. Violina, što znači tvoje razmišljanje o violini? Dopustio si
sebi trenutak otpora prema sebi, ali ćeš ga ubrzo zaboraviti...
...sazrijevanje tona prekine ga BenGadiz.
Sazrijevanje tona? Lak? Kvaliteta laka? Stari graditelji violina?
Ako se dobro sjećam, sazrijevanje tona u violina ovisilo je o kvaliteti
laka i trajalo je godinama. Lupam li bez veze?
S vezom gorko se nasmiješio Jakov.
Iako ti vjerojatno nisi mislio na ovo što ću ti ja sada reći, kad smo
već spomenuli sazrijevanje tona, dodajem da je to u skladu s onim što
ja mislim o tvojoj budućnosti. Takvi kao što si ti ne prestaju biti vojnici,
pa ma što radili. Uostalom, mi smo se previše raspričali zbog tvog tre
nutačnog i tebi nesvojstvenog upitnika. Zar ne?
Izraelac se namrgodio i samo letimično pogledao u Litvaka, a onda se opet
zagledao u snježne vrhunce u daljini nepromijenjenog pejsaža.
Vidjet ćemo kad saznamo što se tamo dogaña, što je ostalo.
Tamo se mijenja, Jakove. Dogañaji su vrlo brzi rekao je liječnik.
Sto je s Holcrofotm?
Ne znam što da ti kažem. Po svemu sudeći, trebalo je da bude
mrtav, ali još je živ. Time ne kažem da postoji velika razlika ako govo
rimo o njegovu životu. On se više ne može vratiti onome što je bio. U
pola tuceta zemalja traže ga zbog ubojstva, a trebalo bi da postigne
nemoguće i dokaže svoju nevinost. Smrtna kazna ponovo je uspostav
ljena u krivičnim zakonima gotovo svih zemalja, gotovo za sva krivična
djela, a neke se zemlje natječu u povezivanju najbanalnijih inkriminira
nih ponašanja s kapitalnom kaznom. Tako je posvuda. Zavladala je ner
voza koju režimi podupiru da bi na temelju tako stvorenog, novog sta
nja u državi, zaprijetili smrću i ovamo i onamo.
Što on zna o tome i što misli o svemu tome? upita Jakov
BenGadiz.
Zna ponešto, ali ne vodi brige ni o čemu. To je jedinstven čovjek.
On se sada ponaša kao fatalist kojeg je sudbina unaprijed zapečatila za
tragične svrhe. Njegova je mržnja prema našim neprijateljima monu
mentalna! On je kao dosadašnji Noel Holcroft sasvim potkopan, ali
on ne haje zbog toga. Njegov je život prerovan kao crkveno groblje i
on žudi za osvetom.
Prilično razumljiva opsjednutost s obzirom na ono što je proživio
u tako malo vremena. Iščupali su ga sa svim korijenjem.
Da, da složio se Litvak. Da, smrtna kazna prijeti posvuda, u
svim zemljama. Svuda! Njega bi ustrijelili čim bi ga ugledali, bez oko
lišanja i formalnog pozivanja na uobičajene procedure takozvane
pravde. Više nema vremena za to. Privilegij obrane samo je travestija.
Svuda. Ponavljam ti da je on divljač za sve sezone bez izuzetka.
Oni su pobijedili rekao je Jakov koji se više nije mogao boriti
protiv suza. Sonnenkinderi su pobijedili. Prokletstvo!
Pobijedili? Vidjet ćemo odgovori mu Litvak. Znat ćemo kad
saznamo što se tamo dogodilo' i što je ostalo. Sada mi se čini kao da
spadamo medu posjetioce kavane koji čitaju novine na krstopletu.
Traže dogañaje ili čekaju na njih.
Epilog
Slike.
Bez oblika, mliječne, bez značenja, izvan žarišta. Obrisi ucrtani u paru. Postojala je
samo svijest. Ne svijest oplemenjena mišlju, uspomenom ili iskustvom, samo gola
svijest o nejasnom postojanju.
Onda su se iskrivljene slike, lude predodžbe stvari bez oblika, počele uobličavati.
Izmaglice su se iščistile i u titrajima nestale, a gola svijest stade se pretvarati u
prepoznavanje, u shvaćanje. Misao će doći poslije, a sada je bilo dovoljno što je
bio sposoban vidjeti i sjećati se.
Noel je iznad sebe ugledao njezino lice uokvireno kaskadama plave kose koja mu
je draškala lice. U očima su joj blistale suze i obilato joj curile niz obraze. Pokušao
je obrisati njezine suze, ali nije uspio podići ruku i dotaći ljupko umorno lice koje
se nadvilo nad njim, zaštitnički i zaljubljeno. Ruka mu beživotno pade i ona je uze
u svoje dlanove.
Mili moj...
Čuo ju je. Mogao je čuti. Ono u što gleda i ono što čuje obasjaše se smislom. I
životom. Zatvorio je oči znajući da će se k njemu nekako probiti i misao. Nije
mislio, ali je znao za misli.
Litvak je stajao u vratnicama i promatrao Helden kako spužvom briše Noelova
prsa i vrat. Radila je to nježno kao da briše nježan cvijet. Ispod ruke je imao
presavijene novine. Gledao je Holcroftovo lice, lice koje je bilo tako kažnjeno
kišom metaka. Na lijevom obrazu i na čelu, na mnogo mjesta na vratu, imao je
ožiljke. Ali, počeo je spasonosni proces iscjeljivanja. Odnekud iz kuće dopre do
njih zvuk violine na kojoj je svirao profesionalni glazbenik.
Htio bih vam preporučiti da dadete povišicu bolničarki rekao je
Noel slabašnim glasom.
Za koje dužnosti? nasmijao se Litvak.
Liječnice, sebe liječi. I Helden se nasmijala.
Volio bih kad bih mogao. Volio bih da mogu zaliječiti mnoge
rane odgovorio je liječnik bacivši novine pored Holcrofta. Bilo je
to pariško izdanje Herald Tribunea. Ove sam ti novine kupio u Neuc
hatelu. Meñutim, nisam siguran da ti je do čitanja.
Kakva je lekcija za danas?
Pretpostavljam da bi najbolje pristajao naslov »posljedice neslaga
nja«. Vrhovni sud zabranio je redakciji njujorškog limesa da ubuduće
piše o Pentagonu. Odluka je donesena, dakako, zbog državne sigurno
sti. Vrhovni je sud takoñer podržao i pravno obrazložio zakonitost više
strukih smrtnih osuda u vašoj državi Michigan. Sudsko se mišljenje
temelji na dubokoj misli da kad manjine zaprijete općem blagostanju,
treba raditi brzo i donositi odluke koje će poslužiti kao primjeri, koje
će zastrašivati, koje će biti sredstvo odvraćanja.
Danas je John Smith73 manjina rekao je Noel tiho odmarajući
glavu na jastuku. Bum on je mrtav.
Ovo je emisija »Vijesti iz svijeta« o kojima vas izvještava BBC iz Londona.
Poslije vala ubojstava koja su odnijela živote političara na cijelom globusu, u
glavnim gradovima država uvedene su mjere sigurnosti kojima nema premca po
strogoći. Budući da na vojne vlasti i policiju u svakoj zemlji svi gledaju kao na
institucije na kojima je najveća odgovornost za očuvanje mira i reda, u Zurichu, u
Švicarskoj, osnovana je agencija za unapreñenje meñunarodne suradnje na najvišoj
razini. Ta agencija, koja će dobiti ime Anvil, olakšavat će brzu, točnu i povjerljivu
razmjenu informacija izmeñu vojnih i policijskih vlasti...
Jakov BenGadiz napola je odsvirao skerco Mendelssonova violinskog koncerta,
kad je shvatio da mu misli opet nezadrživo lutaju. Noel Holcroft ispružio se na
kauču u kutu sobe, a Helden je sjedila na podu
pored njega.
Kirurg plastičar koji je doletio iz Los Angelesa radi operacije nepoznatog
pacijenta, izvrsno je obavio svoj posao. Lice je i dalje bilo Holcroftovo, ali ne
sasvim. Nestali su ožiljci od rana na licu, a umjesto njih pojavili su se blagi zarezi
koji su crtama lica davali oštriji izraz pa se lice doimalo kao da je isklesano. Crte
na čelu bile su dublje, a nabori oko očiju izraženiji. Blago izmijenjeno, obnovljeno
lice bilo je lišeno nevinosti; umjesto blagih crta šarmantne dječačke polunaivnosti,
pojavio se trag okrutnosti. Možda više nego samo trag.
Osim tih promjena, Noel se i postarao, a proces zrenja i starenja bio je brz i bolan.
Lice nije moglo zatajiti pakao kojim je prolazio njegov vlasnik. Prošla su samo
četiri mjeseca otkako su ga izvukli iz kola koja su se srušila niz nasip sjeverno od
Fribourga, ali gledajući ga, osoba koja ga je prije poznavala, prosudila bi da je od
tog dogañaja proteklo deset godina, a ne tek četiri mjeseca.
Pa ipak, sačuvao je život; zahvaljujući neprekidnoj Heldeninoj njezi i beskrajnim
vježbama koje je odredio doktor Litvak, Noelovo je tijelo ojačalo, vratilo je snagu.
Vježbe je nadgledao nekad strašni komandos
iz Har Sha'alava.
Jakov je uživao u vježbama. Zahtijevao je najbolje rezultate, a Holcroft nije
razočarao. Bio je najbolji, onakav kakav se samo može zamisliti; najbolje zdravlje
bilo je neizbježni fizički instrument potreban prije
početka prave obuke.
Ta će obuka početi sutra. Visoko u brdima i planinama, na proljetnom zraku, izvan
znatiželje tuñih očiju, ali pod najoštrijim režimom i nadzorom Jakova BenGadiza.
Učenik će postići ono što učitelj više ne može učiniti; učenik će proći kroz paklene
vježbe i muke sve dok znanjem i sposobnošću ne nadmaši učitelja.
Trebalo bi početi sutra.
Deutsche Zeitung
Berlin, 4. srpnja. Bundestag je danas formalno odobrio osnivanje centara za
rehabilitaciju po uzoru na one što postoje u Americi, u državama Arizone i
Teksasa. Centri, kao i njihovi uzori u Sjedinjenim Državama, imat će u prvome
redu cilj da preodgajaju krivce, a bit će pod nadzorom vojske.
Osobe osuñene na boravak u središtima za rehabilitaciju bit će sudski proglašene
krivima zbog zločina protiv njemačkog naroda...
Žica! Uže! Lanac!
Služi se prstima! I to je oružje, ne zaboravi na to...
Ponovo se uspni na to drvo. Bio si suviše spor...
Uspni se na to brdo i spusti se a da te ja ne vidim...
Vidio sam te. Glavu su ti raznijeli meci!
Pritisni živac, a ne venu! Pet je nervnih točaka. Pronañi ih. Zavezanih očiju. Opijaj
ih...
Padni i prevrći se; nemoj puzati...
Svaka akcija mora imati dvije opcije u djeliću sekunde. Izvježbaj
se da misliš samo na taj način. Instinktivno...
Točnost u gañanju ovisi o disanju, nepokretnosti i nišanjenju.
Pucaj opet, sedam metaka; meci moraju pogoditi cilj promjera od pet
centimetara, svi moraju pogoditi taj cilj...
Bježi, bježi, bježi! Upotrijebi okoliš, utopi se u nj! Ne boj se mir
noće i nepokretnosti. Čovjek koji nepokretno stoji često je posljednja
osoba koja je bila viñena... treba znati biti nepokretan; nepokretan za
život i nepokretan za smrt. Razlika je jasna...
Prošli su ljetni mjeseci i Jakov BenGadiz je bio zadovoljan. Učenik je sada bio
bolji od učitelja. Bio je spreman.
Kao što je bila spremna i njegova prijateljica. Zajedno će djelovati kao tim.
Sonnenkinder su označeni. Popis njihovih imena bio je u rukama neprijatelja i
pažljivo je proučen.
The Herald tribune
Pariz, 10. listopada. Meñunarodna agencija u Zurichu, poznata kao Anvil, danas je
najavila osnivanje nezavisnog upravnog odbora ravnatelja koje su zemlje članice
izabrale tajnim glasanjem. Prvi kongres Anvila bit će održan 25. ovog mjeseca...
Muškarac i žena šetali su ulicom u ciriškoj četvrti Lindenhof, na lijevoj obali rijeke
Limmar. Muškarac je bio prilično visok, ali pognuta držanja. Teško se provlačio
kroz gomilu i zbog toga što je vidljivo, čak i bolno šepao, i zato što je u ruci držao
siromaški putni kovčeg kojim se saplitao o ljude. Žena ga je držala za ruku, ali je
izgledala kao osoba koja to ne čini zbog privrženosti, već joj je to na leña
navaljena odgovornost koju zlovoljno ispunjava. Šutjeli su. Bio je to bračni par
koji je u obostranoj mržnji dogurao do neodredivih godina.
Došli su do neke poslovne zgrade i ušli. Muškarac je šepao za ženom prema
skupini dizala. Zaustaviše se pred čovjekom koji je upravljao automatskim
dizalima s jednog pulta. Glasom koji je jasno odavao njemačko podrijetlo srednje
klase, žena je upitala za broj kancelarije neke male knjigovodstvene tvrtke.
Čovjek joj je rekao broj na dvanaestom katu, na najvišem katu, ali kako je vrijeme
ručku, on sumnja da gore ima ikoga. To nije ni važno;
bračni će par pričekati.
Izišli su iz dizala na dvanaestom katu; u hodniku nije bilo žive duše. Čim su se
zatvorila vrata dizala, bračni je par potrčao prema stubištu na desnom kraju
hodnika. Muškarac više nije šepao, a iščezla su i njihova ozbiljna i umorna lica.
Neobično brzo uspeli su se stubištem do vrata krova, otvorili ih i izišli na ravni
prostor. Muškarac je spustio kovčeg, kleknuo i otvorio ga. Unutra su bili cijev i
magazin puške sa svim ostalim dijelovima te snažni dvogled pričvršćen na
korpusu.
Izvadio je dijelove te ih brzo i spretno sastavio. Zatim je skinuo šešir s perikom
ušivenom u krunu i bacio ga u kovčeg. Ustao je i pomogao ženi da svuče ogrtač i
izvuče rukave te cijeli preokrene na drugu stranu. Sada je to bio elegantno sašiveni,
skupi ogrtač bež boje, kupljen u jednoj od boljih pariških trgovina.
Sada je žena pomogla muškarcu da preokrene kaput. Bio je to elegantni muški
jesenski ogrtač obrubljen jelenjom kožom. Žena je skinula maramu i izvadila
nekoliko ukosnica pa joj je plava kosa padala niz ramena. Otvorila je torbu i
izvukla revolver.
Ja ostajem ovdje rekla je Helden. Dobar lov.
Hvala odgovorio je Noel otvarajući vrata koja vode na krov.
Sagnuo se i naslonio na dimnjak izvan uporabe. Provukao je ruku
kroz remen puške i čvrsto ga nategnuo. Iz džepa je izvukao tri metka; ubacio ih u
magazin i namjestio otponac u položaj za otvaranje vatre. Svaka akcija mora imati
dvije opcije u djeliću sekunde. Njemu neće biti potrebne. On neće promašiti.
Okrenuo se i kleknuo pored zida dimnjaka. Pušku je položio preko vrha, a oko
naslonio na ciljnik dalekozora.
Dvanaest katova niže, preko ulice, gomila je pozdravljala razne ljude koji su
izlazili kroz velika staklena vrata hotela Lindenhof. Pozdravljene ličnosti išle su
pješke ulicom okupanom suncem pod velikim natpisima što su pozdravljali Prvi
kongres Anvila.
Evo ga. Na ciljniku, u središtu križa, nalazilo se isklesano lice ispod blistave plave
kose.
Holcroft je pritisnuo obarač. Dvanaest katova niže isklesano se lice pretvorilo u
masu krvi i raznesenog mesa.
Tinamou je napokon ubijen.
Ubio ga je Tinamou.
Oni su posvuda. Tek je počelo.
O piscu:
Robert Ludlum (25. svibnja, 1927. New York City - 12. ožujka 2001., Naples,
Florida) bio je američki autor 25 trilera. Postoji više od 290 milijuna primjeraka
njegovih tiskanih knjiga, a prevedene su na 32 jezika. Ludlum je objavljivao knjige
i pod pseudonimom Jonathan Ryder i Michael Shepherd