Professional Documents
Culture Documents
Mehanika Tla PDF
Mehanika Tla PDF
Maksimović
MEHANIKA TLA
ČETVRTO IZDANJE
Beograd 2008
MEHANIKA TLA
ČETVRTO IZDANJE
IZDAVAČ:
Naime, s obzirom da u našoj zemlji već duže vreme nije objavljena knjiga iz Mehanike
tla, a disciplina se veoma burno razvijala tokom poslednjih dvadesetak godina, nadam se da će
prikazana materija moći da posluži kao osveženje inženjerima u praksi. Pri pisanju knjige sam
pokušao da nađem izvesnu ravnotežu između teorije, sistematizovane empirije i ličnog
inženjerskog iskustva. Najviše prostora sam posvetio opisu geotehničkih problema, fizičke
suštine svojstava ili oblika ponašanja tla, često na sasvim kvalitativan i intuitivan način, koji
vodi do odgovarajućih pojednostavljenja i idealizacija, da bih se matematičkim aparatom
koristio u onoj meri u kojoj je to neophodno za kvantifikovanje pojedinih odnosa i rezultata za
primenu u rešavanju uobičajenih problema koji se javljaju u praksi.
Svakako da se odgovori na sva pitanja iz područja Mehanike tla i njene primene u
različitim specijalnostima Građevinske geotehnike kao što su fundiranje, nasute brane, donji
stroj saobraćajnica, istraživanje i sanacija klizišta, terenska istraživanja, geotehničko
osmatranje, projektovanje i izvođenje u geotehnici i dr., ne mogu staviti u jednu jedinu knjigu.
Zato sam se ograničio na pokušaj da izložim izvesne osnovne stavove i principe, koji se
smatraju nespornim, a za posebne i specifične detalje inženjer može konsultovati obimnu
literaturu koju sam naveo u prilogu. Osim toga, nisam opisivao detalje laboratorijskih
ispitivanja tla koji su definisani standardima, niti sam se upuštao u tehničke normative koji se u
ovoj oblasti sada primenjuju ili će se, možda, primenjivati u bliskoj budućnosti. Standardi i
normativi se menjaju, osnovni principi, uglavnom, nešto duže traju.
Nakon uvodnog Poglavlja 1, materija prikazana u knjizi se, savim orijentaciono, može
podeliti na dva osnovna dela. U prvom delu knjige, u Poglavljima 2 do 5, prikazane su osobine
tla, metode laboratorijskih ispitivanja, postupci za definisanje i određivanje relevantnih
geomehaničkih parametara koji se primenjuju u rešavanju praktičnih problema. Poglavlje 6
sadrži ilustracije koje opisuju osnove modeliranja naponsko-deformacionog ponašanja u
okvirima teorije plastičnosti i koncepta kritičnog stanja, pri čemu se ima u vidu čitalac koji ima
nameru da se sa ovim teorijskim aspektom Mehanike tla upozna izvan okvira koji obuhvataju
osnovne studije. Drugi deo knjige, od Poglavlja 7 do Poglavlja 11, sadrži primenu mehanike tla u
rešavanju tipičnih zadataka građevinske geotehnike, kao što su pritisci na konstrukcije, nosivost
plitkih temelja i šipova, metode za proračun sleganja temelja, problematika stabilnosti kosina, kao i
osnove metoda geomehaničkih terenskih istražnih radova.
Kao i većina knjiga, tako ni ova nije mogla biti napisana za linearno čitanje. Ako sve i ne
bude jasno u toku prvog čitanja, može se čitati još jednom, redom ili na preskok, jer se uvek broji
samo rezultat poslednjeg čitanja. Nadam se da će čitaocu pomoći indeks pojmova dat na kraju
knjige.
Osećam kao posebnu obavezu da se zahvalim kolegama i prijateljima, koji su me podsticali i
ohrabrivali da knjigu napišem i slike nacrtam. Zahvaljujem se i recenzentima, Prof. dr Stevanu
Stevanoviću i Prof. Jovanu Šutiću, koji su vrlo temeljito pregledali rukopis i dali brojne primedbe i
sugestije. Osim toga, zahvalnost dugujem i svim sponzorima i donatorima koji su velikodušnim
prilozima, u ovom teškom vremenu, omogućili da se knjiga štampa i objavi.
PRILOZI:
A. LISTA SIMBOLA i SKRAĆENICA 497
B. INDEKS POJMOVA I PODNASLOVA 503
C. BIBLIOGRAFIJA 506
D. INDEKS AUTORA 515
E. PRAVILNICI i STANDARDI 517
1
Poglavlje 1
UVOD
ili
MEHANIKA TLA U GRAÐEVINARSTVU
Sve što čovek napravi a da to ne leti ili ne plovi, oslanja se na tlo ili stenu. To posebno
važi za građevinske objekte. Građevinski objekti, zgrade, brane, putevi, tuneli, kanali,
pristaništa, aerodromi i mostovi, grade se na tlu ili steni, a često se tlo ili stena koriste i
kao materijali za građenje. Zbog toga ponašanje tla ili stene na lokaciji objekta,
sadejstvo objekta i podloge za vreme građenja, kao i posle završetka objekta, znatno
utiče na uspeh, sigurnost i ekonomiju objekta. Prema tome, tlo kao građevinski
materijal, je isto toliko važno kao beton ili čelik, a Mehanika tla se bavi svojstvima tla
koja su važna za građevinarstvo. Razumevanje fundamentalnih principa, koji se opisuju u
mehanici tla, ima za cilj njihovu primenu u rešavanju tipičnih problema geotehnike::
ocena sposobnosti tla da primi opterećenje temelja
konstrukcija građevinskih objekata,
analiza stabilnosti zemljanih konstrukcija, nasipa i nasutih brana,
određivanje pritisaka tla na konstrukcije,
prognoziranje kretanja vode kroz tlo,
stabilnost padina, potencijalnih ili aktivnih klizišta i drugih kosina,
poboljšanje mehaničkih osobina tla.
Mehanika tla se može definisati na više načina. Na primer, može se reći da je
Mehanika tla tehnička disciplina koja primenjuje zakone Mehanike čvrstog deformabilnog
tela i zakone Mehanike fluida, odnosno Hidraulike na tlo, u građevinskom smislu.
Međutim, student često može biti sasvim zbunjen prvim kursom iz Mehanike tla. Nakon
usvajanja znanja iz Statike, Otpornosti materijala i Mehanike fluida, gde su problemi
najčešće sasvim jasno definisani, suočava se sa okolnostima u kojima to i nije sasvim tako;
jedan značajan deo Mehanike tla možda i ne liči uopšte na mehaniku, već više na
poznavanje materijala. Razlike, u odnosu na pomenute discipline mehanike, postoje bar iz
najmanje tri razloga: granice domena u kome se stvarni problem razmatra i granični uslovi
obično nisu sasvim jasno definisani, realna svojstva materijala su promenljiva u prostoru
koji zauzima masa tla i zavise od napona i istorije napona.
Osim toga, svojstva tla se mogu menjati u vremenu, podložna su uticaju toplote,
pritiska i atmosferskih uticaja. Zbog navedenih osobenosti, mehanika tla i njena primena se
u izvesnoj meri razlikuje od drugih grana građevinarstva, koje se, sasvim orijentaciono,
mogu podeliti na Konstrukcije (zgrade, mostovi), Hidrotehniku (voda u pokretu) i
Geotehniku. Praktično, Mehanika tla se može definisati i kao fundamentalna disciplina
Geotehnike u koju spadaju problemi fundiranja, mehanike stena, tehnologije građenja u tlu
i steni i primena prirodnih materijala tla i stene u građenju građevinskih objekata.
2 1. UVOD ili MEHANIKA TLA U GRAÐEVINARSTVU
Mehanika tla prikazana u ovoj knjizi se bavi, pre svega, mehaničkim ponašanjem
manje ili veće mase tla, dok se problemi hemijske ili fizičke prirode u vezi sa
mikroskopskim osobinama pojedinačnih zrna ne razmatraju. Time se bavi geologija,
odnosno disciplina koja se naziva mineralogijom i neke druge tehničke discipline, kao što
su fizika tla i pedologija.
Sa mehanicističke tačke gledišta neke konstrukcije se sasvim uspešno mogu
izgraditi pod pretpostavkom da je materijal potpuno krut, nedeformabilan, ali se već u
statici konstrukcija linijskih sistema mora uzeti u obzir savijanje greda i stubova. U
Mehanici fluida, koja se bavi i kretanjem fluida kroz cevi i kanale, mogu se razlikovati
hipoteze o stišljivom i nestišljivom fluidu, iako nestišljivih, strogo uzev, nema. Mehani-
ka kontinuuma se bavi naponima i deformacijama u deformabilnom telu koje je konti-
nualno tj. nema pukotina, dok mehanika granularnih sredina sintetizuje globalno pona-
šanje mase zrnastih materijala, polazeći od interakcije zrna u međusobnom kontaktu.
Može se pomisliti, s obzirom na zrnastu prirodu tla, da bi mehanika granularnih
sredina bila primenljiva i u mehanici tla, ali se pod većim delom sadašnje mehanike tla i
geotehnike podrazumevaju pretpostavke mehanike kontinualne sredine i mehanike
krutog ili deformabilnog tela pri opisu fizičkih modela koji odražavaju najvažnije oblike
ponašanja tla, specifičnog ali i veoma raznovrsnog materijala, za koji fizička teorija
treba da bude opšte primenljiva i racionalno prihvatljiva. Fizička teorija o ponašanju
materijala bi morala da na adekvatan način opiše sve aspekte mehaničkog ponašanja i da
bude uređena tako da se praktični problemi, primenom takvih opisa, mogu uspešno rešiti.
Materijali se ne ponašaju na jednostavan način. Zato je praktično nemoguće definisati
jedinstvenu teoriju koja je istovremeno i jednostavna i tačna, što posebno važi za tlo. Zbog
toga se najčešće mora prihvatiti stav da teorija mehaničkog ponašanja predstavlja neki
racionalno prihvatljiv kompromis između jednostavnosti i istine.
Iako se student uči da, pre svega, usvoji zadati obim znanja, uz određenu meru
prihvatanja ili odbijanja činjenica i stavova koji se izlažu, ništa ne bi trebalo da ga
sprečava u izražavanju sumnje u samostalnom razmišljanju i ocenjivanju, kao i u izboru
stava prema materiji koju treba da usvoji. Zbog toga student treba da u idealnim
uslovima obrazovanja sazna razliku između činjenica i mišljenja, između definicije i
empirijske opservacije i da tako na najbolji mogući način savlada elemente određene
tehničke discipline. Pri tome ne treba zanemariti razvoj i usvajanje shvatanja zasnovanih
na intuiciji, imaginaciji i zdravom razumu. Tek tako shvaćen koncept se izražava u
matematičkom obliku, pri čemu se ne smeju izgubiti iz vida sve okolnosti i pretpostavke
usvojene pri njegovom izvođenju.
Građevinski inženjer se obrazuje da razmišlja na analitičan način, da se oslanja na
teoriju i numeričke podatke, da apstrahuje prirodne uslove, sa tendencijom da problem
pojednostavi da bi ga mogao numerički obraditi kako bi dobio konačan rezultat ili rešenje.
Treba očekivati da će građevinski inženjer prepoznati koji problem može rešiti sam, a kada
mu je potrebna saradnja sa specijalistom u oblasti geotehnike. Postoji znatna razlika
između specijaliste geotehničara, građevinskog inženjera sa jedne i geologa ili inženjer-
skog geologa, sa druge strane. Pri tome izgleda da na sasvim različit način ovoj problema-
tici prilazi student, na drugi način građevinski inženjer u praksi, a na treći način geolog.
1. UVOD ili MEHANIKA TLA U GRAÐEVINARSTVU 3
različito značenje. Ili, na primer, zašto bi reči međulamelni i dvodimenzioni bile pogrešne,
a međulamelarni i dvodimenzionalni, ispravne, osim što tako piše u našim rečnicima. Zbog
toga je, u saradnji sa lingvistima, neophodno raditi na razvoju i usaglašavanju reči i
pojmova tehničke terminologije našeg jezika i pri tome treba uvažavati mišljenje onih
kojima su takve reči potrebne.
Terminologija mehanike tla je zaokružena na engleskom jeziku koji se u najvećoj
meri koristi u objavljivanju stručnih i naučnih rezultata u časopisima i na međunarodnim
stručnim skupovima širom sveta. U spisku simbola na kraju ove knjige navode se i neki
izvorni izrazi iz kojih skraćenice potiču, kako bi se izbegla upotreba stranih reči u samom
tekstu. Većina, oznaka i skraćenica koje je usvojilo “Međunarodno društvo za mehaniku
tla i fundiranje”, (ISSMFE-International Society for Soil Mechanics and Foundation Engi-
neering), potiču iz engleskog jezika. U međuvremenu, ova međunarodna organizacija
osnovana 1936 god., menja naziv te je sada to “Međunarodno društvo za mehaniku tla i
geotehničko inženjerstvo” (ISSMGE-International Society for Soil Mechanics and Geo-
technical Engineering) koja tokom poslednjih šezdesetak godina u pravilnim vremenskim
razmacima organizuje svetske i regionalne naučne i stručne skupove na kojima se objav-
ljuju rezultati i dostignuća iz ove oblasti. Naša zemlja je punopravna članica ove
međunarodne organizacije već preko pedeset godina.
Pre dvadesetak godina su zemlje Evropske ekonomske zajednice pokrenule inicija-
tivu da se za oblast građevinskog konstrukterstva izrade međusobno usklađeni standardi,
kojima bi se radi izjednačavanja tržišnih uslova za projektovanje i građenje u okviru
Evropske ekonomske zajednice, definisali i minimalni zahtevi kvaliteta i sigurnosti. Tako
je za oblast Mehanike tla i Građevinske geotehnike značajan Evrokod 7, “Projektovanje i
proračun geotehničkih konstrukcija” (EC7, Eurocode 7, Geotechnical Design). Prvi deo
prednacrta ovog dokumenta, “Opšta pravila”, (General rules) objavljen je prevremeno i na
našem jeziku 1997. godine i ne predstavlja usvojeni dokument jer se u god. 2000 u radnim
telima Evropske zajednice razmatrala verzija prednacrta koja se u znatnoj meri razlikuje od
prethodne, koja je kod nas prevedena. Treba očekivati da će se ovaj standard, ili njegove
osnovne postavke, delimično ili u celini, postepeno prihvatati kao osnova za izradu naših
normativa iz ove oblasti, što je sada moguće jer je Evropska zajednica praktično zaokružla
i usvojila najveći deo konačnih verzija ovih dokumenata. Zbog toga će se u ovom izdanju
Mehanike tla, istina u sasvim maloj meri, koristiti i neki predlozi izloženi u prednacrtima
EC7, kako bi se, bar osnovi koncepti, počeli koristiti i u našoj praksi. Osavremenjavanje
većine naših standarda i izrada domaćih normativa, u skladu sa EC kodovima, je veoma
obiman posao koji pretstoji.
Naravno, primena Mehanike tla u Građevinskoj geotehnici se ne može svesti na
polu-auomatsko unošenje brojeva u teorijske ili empirijske formule ili normative i
standarde. Geotehnika svoj uspeh može da ostvari samo uz simultano i racionalno
uvažavanje iskustava iz dobro dokumentovanih primera iz prakse. Zdrava intuicija je
osnova za duboko razumevanje i kreativnu primenu teorijskih znanja u rešavanju širokog
spektra zadataka koji se pojavljuju u raznolikim situacijama projektovanja i izvođenja
građevinskih objakata.
6
Poglavlje 2
opisati erozijom usled dejstva vetra, vode ili glečera. Rezultat fizičkog raspadanja su
čestice koje imaju isti sastav kao i stena od koje su nastale i proporcije karakterističnih
dimenzija zrna su relativno bliske. Dalja modifikacija oblika i veličine zrna nastaje pri
njihovom transportu i deponovanju do mesta na kojima ih nalazimo.
VODA atmosferskih padavina se sliva u potoke i reke koje svojom energijom mogu
pomerati i prenositi čestice različitih veličina. U gornjim delovima tokova, gde su
brzine kretanja vode veće, pomeraju se obluci i zrna šljunka, u umerenim uslovima
tečenja pesak i prašina, a pri malim brzinama se mogu transportovati uglavnom samo
čestice praha i gline. Tako su aluvijalne naslage nastale sedimentacijom u području
rečnih tokova. Estuarna tla su deponovana u području ušća reka u more. Lakustrinska
tla su jezerski sedimenti, a na dnu mora formiraju se marinski sedimenti.
Ova granica od 0,075 mm, (odnosno 0,06 mm), prvo je potekla iz praktičnih
razloga jer se kaže da prosečno ljudsko oko bez optičkog pojačanja prepoznaje u
granularnoj masi individulana zrna veća od navedene granične vrednosti, dok se manja
zrna vide samo kao amorfna masa. Iako ovaj kriterij izgleda sasvim proizvoljan sa
mehaničke tačke gledišta, pokazalo se da postoje i znatne razlike u ponašanju ova dva
tipa tla. Osim toga, u prirodi se nailazi i na treset, materijal koji ima vlaknastu strukturu
i nepovoljne karakteristike, tako da se o njemu u ovom tekstu neće mnogo govoriti, jer
se veoma retko ispituje u mehanici tla.
SITNOZRNA TLA se najvećim delom sastoje od zrna prašine i gline. Čist prah je po
veličini zrna između peska i gline i ima specifične osobine po kojima ga samo u maloj
meri razlikuje od peska. Ali već i mala količina primesa glinenih čestica od samo
nekoliko procenata daje mešavini sitnozrnog tla nove karakteristike, tako da se ono u
10 2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI
OBLIK ZRNA je relativno važna osobina tla koja se prilično teško opisuje i kvantifi-
kuje, a često zanemaruje. Mogu se izdvojiti tri klase oblika: kompaktan, pločast i
igličast (izdužen). Prva dva oblika su posebno značajna i česta, iako sva tri oblika utiču
na različito mehaničko ponašanje tla.
Kada su dužina, širina i visina (debljina) zrna istog reda veličine, kaže se da je
oblik zrna kompaktan, gde npr. spadaju kubičast, tetraedarski, ali i sferičan oblik. Takva
zrna nastaju mehaničkim raspadanjem stena i retko su manja od 0.001 mm, češće su
krupnija tako da se mogu videti golim okom, uveličavajućim staklom, lupom ili
optičkim mikroskopom. Dva pokazatelja oblika kompaktnog zrna su sferičnost i
angularnost (zaobljenost). Sferičnost predstavlja odnos između ekvivalentnog prečnika
kugle D koja ima istu zapreminu kao i zrno karakterističnih dimenzija zrna dužine L,
širine B i debljine H.
Sferičnost je X = D / L,
Pljosnatost je F = B / H,
Izduženost je E = L / B
Kugla ima sferičnost X = 1,0, dok pljosnata i izdužena zrna imaju niže vrednosti.
Ukoliko je veća sferičnost, odnosno manja pljosnatost ili izduženost, onda je manja
tendencija da se zrna lome i drobe pri opterećivanju i takvim materijalima je lakše
manipulisati pri građenju. Pljosnata i izdužena zrna imaju tendenciju da se paralelno
orijentišu, formirajući niz ravni po kojima je smičuća čvrstoća smanjena,
deformabilnost postaje anizotropna, ali ako se dobro zbiju a zrna haotično orijentišu,
mogu formirati relativno stabilnu masu tla.
Angularnost ili zaobljenost R je mera oštrine rogljeva i ivica zrna i opisuje se sa:
R = r ug / r up (2.2)
gde je
rug prosečan poluprečnik uglova i ivica
rup poluprečnik maksimalne upisane sfere
S obzirom da se zaobljenost veoma teško meri, obično se opisuje kvalitativno, prema
klasifikaciji prikazanoj na Slici 2.11.
2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI 13
Ukoliko se zrna formiraju drobljenjem ili mlevenjem stene ona su uglasta, ili
rogljasta. Postepeno zaobljavanje nastaje erozijom rogljeva i ivica u procesu transporta.
Angularnost (ili zaobljenost) znatno utiče na ponašanje materijala pri opterećivanju.
Rogljevi i ivice imaju tendenciju da se lome ili drobe, ali se uspešno suprotstavljaju
većim pomeranjima. Glatkija, zaobljena zrna su manje otporna na međusobno relativno
pomeranje, ali su manje podložna drobljenju pri opterećivanju.
Pločasta zrna imaju veoma malu sferičnost (tipično manju od 0.01), ona su tanka
ali ne i izdužena. Prema relativnim proporcijama, ona liče na list papira i najčešći su
oblik minerala glina i produkata raspadanja nekih stena u ljuspaste alumosilikate. U
poređenju sa kompaktnim zrnima, pločasta zrna su gipka i sa relativno glatkim
površinama. Ako su haotično orijentisana pokazuju otpor pomeranjima. Ako se zrna
međusobno paralelno orijentišu mogu se suprotstaviti pomeranjima upravno na njihove
ravni, ali se relativno lako pomeraju paralelno sa ravnima većih površina. Relativno
mali procenat pločastih zrna može da izmeni ponašanje tla koje se sastoji od
prevashodno kompaktnih zrna. Pločice deluju kao meke opruge između krutih zrna. Tlo
koje se sastoji od pločatih zrna je stišljivije i ukoliko je rastresito onda se pri nanošenju
napona ponaša kao suvo lišće ili zgužvana hartija u korpi. Igličasta zrna su veoma
izduženog oblika (E > 100). Karakterističan mineral je atapulgit. Zrna su savitljiva, ali
se i lako lome pod opterećenjem.
Slika 2.2. Model tla sa učešćem pojedinih faza. (a) Element prirodnog tla,
(b) Element tla izdeljen na faze
Ws /Vs γs
Gs = = (2.3)
γw γw
gde je
Ws težina suvog uzorka tla
Vs zapremina čvrstih čestica
Iz gornje definicije (2.3) sledi da bi korektniji naziv za veličinu Gs bio "relativna
gustina", naziv koji se povremeno počinje koristiti u novijoj literaturi.
Jedinična težina čvrstih čestica je:
γ s = W s = Gs γ w (2.4)
Vs
Jedinična težina vode zavisi od temperature, pritiska i geografske širine. U
mehanici tla se kao merodavna veličina generalno usvaja da je γ w = 9.807 kN/m3. Ova
brojka je lako prepoznatljiva konstanta, i nije uobičajeno, niti se preporučuje da se za
jediničnu težinu vode γw, pri obradi rezultata laboratorijskih opita, i u svim
geomehaničkim proračunima, koji pretenduju na izvesnu tačnost, koristi zaokružena
veličina od 10 kN/m3, osim kada sa radi o gruboj proceni neke izvedene veličine.
Specifična težina zrna tla se najčešće kreće u relativno uskim granicama, tako da
je za prirodna tla Gs = 2.6 do 2.8. Specifične težine čistih minerala koji se u prirodnom
tlu nalaze u različitim proporcijama navedene su u Tabeli 2.1.
U pogledu relativnog učešća pojedinih faza, uzorak tla se može opisati sa jednim od
sledeća tri stanja:
(a) SUV. Šupljine, tj. pore mogu biti potpuno suve i ispunjene samo vazduhom. Za
takvo stanje uzorak se izlaže sušenju, najčešće u sušnici, na temperaturi od oko
1050C. Tada je Vw = 0, odnosno Vv = Va.
(b) ZASIĆEN. Šupljine mogu biti potpuno ispunjene vodom, i zato se kaže da je tlo
zasićeno. Takvi uslovi su tipični za prirodne uslove, ispod nivoa podzemne vode i
u zoni kapilarnog penjanja vode u tlu. Tada je Vv = Vw.
(c) NEZASIĆEN. Uzorak tla može biti delimično zasićen, kada pore sadrže i vodu i
vazduh. Tada je Vw < Vv.
2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI 15
SADRŽAJ VODE ili VLAŽNOST w se definiše kao odnos između težine vode Ww i
težine čvrstih čestica u uzorku tla Ws i najčešće se izražava u procentima:
Ww
w= (x100 %) (2.9)
Ws
Sadržaj vode u nekim materijalima kao što su meke i žitke gline, najčešće
normalno konsolidovane i visoke plastičnosti, može biti i veći od 100 %.
Va
na = ( x 100%) (2.15)
V
Iz (2.7) i (2.13) sledi da je:
na = n (1 − S r ) (2.16)
e − w Gs
na = (2.17)
1+ e
TEŽINE i ZAPREMINE. S obzirom na gore opisana moguća stanja uzorka tla uzorak
date zapremine može za isti sadržaj čvrstih čestica imati različitu težinu, tj. i različitu
težinu u jedinici zapremine.
Treba imati u vidu da se kod laboratorijskih merenja masa meri u gramima i zapremina
u cm3, a sve zapreminske težine izražavaju u jedinicama sile po jedinici zapremine u
kN/m3. Za laku konverziju rezultata, 1 g/cm3 odgovara 9.807 kN/m3.
JEDINIČNA TEŽINA TLA ili zapreminska težina tla γ je odnos između ukupne
težine uzorka W i njegove ukupne zapremine V:
W W s +W w
γ= = kN / m3 (2.18)
V V s +V w +V a
2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI 17
Ws Ws kN / m3
γd= = (2.19)
V V s +V a
Merenjima i elementarnim proračunima određuju se veličine Gs, γs, γ i γd, a ostali
pokazatelji se iz njih mogu izračunati. Zavisnost između γ, γ d i w se može izvesti iz
osnovnih definicija. Izraz (2.17) se može napisati u obliku koji definiše jediničnu težina
tla u zavisnosti od vlažnosti:
γ = (1 + w ) γ d (2.20)
Kada su sve pore ispunjene vodom, ( Sr = 1 ), jedinična težina tla u zasićenom stanju je:
+
γ z = W z = W s W w ,z kN / m3 (2.21)
V V s +V w
Ako je w = wz, tada je težina tla u zasićenom stanju:
γ z = (1 + wz ) γ d (2.22)
γ ′= γ z − γ w (2.23)
Ovde do sada definisani pokazatelji Gs, γs, n, e, w, Sr, γ, γd, γz i γ nisu sve među-
/
sobno nezavisne veličine, jer između njih postoji niz jednoznačnih relacija. Pri tome
treba imati u vidu da se neke veličine direktno mere, a druge su izvedene prema
odgovarajućim definicijama.
S obzirom da je pri potpunom zasićenju, kada je zapremina vazduha u porama
jednaka nuli, vlažnost uzorka tla je:
wz =
Vv γ w
=
( V − Vs ) γ w = V V
− s γw (2.24)
Ws Ws W s Ws
1 1
wz = − γw (2.25)
γ d γs
Korisni odnosi između parametara koji opisuju trofazni sistem jediničnim
težinama i pokazateljima poroznosti:
γs− γd
e= (2.26)
γd
18 2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI
γs− γd
n= (2.27)
γs
γs
γd = = (1 − n ) γ s = (1 − n ) Gs γ w (2.28)
1+ e
G s (1 + w ) S e G
γ = γw= r + s γw (2.29)
1+ e 1+ e
Gs + e
γz= γw ( za S r = 1 ) (2.30)
1+ e
γ z = (1 − n ) Gs + n γ w = γ d + n γ w (2.31)
masa postala gušća, povećao bi se viskozitet tako da bi pri nekoj vlažnosti materijal
dobio izvesnu, istina sasvim malu ali merljivu smičuću čvrstoću reda veličine od 1.6 - 2
kN/m2, kakvu, na primer, ima zubna pasta, tada možemo reći da materijal ima vlažnost
na granici tečenja (granici tečnosti) wL ili LL. Pri daljem smanjivanju sadržaja vode
masa postaje još gušća, sve do granice pri kojoj se oblik mase ne može menjati bez na-
rušavanja kontinuiteta materijala, jer se pri deformisanju pojavljuju pukotine, pa se kaže
da je materijal na granici plastičnosti wP ili PL i smičuću čvrstoću reda veličine od 170
- 200 kN/m2. U intervalu vlažnosti od LL do PL materijal je plastičan, kao na primer,
margarin na sobnoj temperaturi, te nakon deformisanja zadržava nametnut deformisani
oblik i posle prestanka delovanja opterećenja. Ako se sušenje nastavi, smanjuje se
zapremina do stanja kada se zrna počinju međusobno oslanjati na način da se zapremina
više ne menja i voda se evakuiše iz pora bez promene zapremine skeleta. Kaže se da
zapremina skeleta tla, koju čine zapremina čvrstih čestica i zapremine pora, ostaje
približno konstantna pri svim vlažnostima manjim od granice skupljanja wS ili SL.
Pomoću ovog pokazatelja, koji se označava sa LL ili wL, sitnozrne frakcije tla
mogu se podeliti na sledeće osnovne grupe:
wL < 20 % - neplastično (NP)
20 % < wL < 50 % - niska plastičnost (L)
wL > 50 % - visoka plastičnost (H).
U verziji nešto proširene klasifikacije, srednja grupa (L) iz gornje liste se može
deliti na dve i to tako da je
20 % < wL < 35 % - niska plastičnost (L),
35 % < wL < 50 % - srednja plastičnost (I).
Oznake gore označenih grupa NP, L, I i H prikazane su na odgovarajućim
poljima na Slici 2.8 i Slici 2.9 u okvirima Kasagrandeovog dijagrama plastičnosti.
w − PL
LI = = 1 − IC (2.33)
IP
Ukoliko je LI > 1 vlažnost prirodnog tla je veća od granice tečenja tako da se ponaša
kao tečnost. Ukoliko je indeks tečenja negativan, vlažnost tla je manja od granice
plastičnosti i zato je sitnozrno tlo u polutvrdom ili tvrdom stanju.
F prašine primese
C gline
Tabele jedne verzije jedinstvene klasifikacije prikazane na Slici 2.7 i Slici 2.8
sadrže rezime svih relevantnih laboratorijskih kriterija sa odgovarajućim simbolima i
opisima. Domaći standardi su JUS U.B1.001/1990 i JUS U.B1.003/1990 i oni definišu i
terenske kriterijume za identifikaciju tla. JUS se malo razlikuje od verzije prikazane na
Slici 2.7 i Slici 2.8, jer ne sadrži polje koje definiše materijale srednje plastičnosti koji
su pripojeni materijalima niske plastičnosti kao što je prikazano na Slici 2.9.
26 2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI
Na primer, kriva (5) na Slici 2.1 bi opisivala prašinu ako bi se uzimao u obzir
samo granulometrijski sastav, jer ima najviše prašinastih frakcija, međutim, ovakvo tlo
se klasifikuje kao glina niske odnosne srednje plastičnosti (CL ili CI) prema
pokazateljima prikazanim tačkom (5) na Slici 2.9. Možda nije suvišno ponoviti da, na
primer, kriva (6) na Slici 2.1, ukazuje da tlo sadrži najviše prašinovitih frakcija, recimo
oko 60% zrna između 0,002 i 0,075 mm, pa se ipak ne klasifikuje kao prašina, čak iako
ima skoro dva puta manje glinovitih frakcija, tj. zrna manjih od 0,002 mm. Ako se na
dijagramu plastičnosti tačka (6) za ovo tlo na Slici 2.9 se nalazi iznad "A linije", tlo se
klasifikuje kao CH, glina visoke plastičnosti.
2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI 29
Grupe M (prašine) i O (organska tla) definisane su istim poljima ispod "A linije"
na dijagramu plastičnosti. U takvom slučaju vrše se dva opita granica tečenja i to jedan
na prirodnom tlu, a drugi na uzorku koji je prethodno bio izložen sušenju na temperaturi
većoj od 1050C. Tlo se klasifikuje kao organsko i prvi simbol je O ako je rezultat
paralelnih opita wL(sušeno)/wL(prirodno) < 0.75. Ukoliko ovaj uslov nije ispunjen, tlo
se klasifikuje kao neorganska prašina. Prvo slovo klasifikacionog simbola je M, a drugo
zavisi od granice tečenja LL.
Granice plastičnosti ili tzv. Aterbergove granice su korisni indeksi ili indirektni
pokazatelji pomoću kojih se mogu aproksimativno proceniti i opisati značajnije inže-
njerske osobine sitnozrnog tla. Tako, na primer, stišljivost tla raste sa povećanjem
granice tečenja, vodopropusnost opada, smičuća čvrstoća izražena preko efektivnih
napona opada, a za totalne napone umereno raste. U kombinaciji sa podacima o
prirodnoj vlažnosti tla w, indeks konzistencije IC predstavlja koristan parametar
korelacije sa nedreniranom smičućom čvrstoćom i stišljivošću. Verzija klasifikacionog
sistema koji proističe iz "Pravilnika o tehničkim normativima za temeljenje
građevinskih objekata" iz 1990 g., prikazana je u skraćenom obliku na Slici 2.7 i Slici
2.8. JUS U.B1.001/1990 takođe opisuje jednu od verzija AC klasifikacije. Ona je nešto
jednostavnija jer sadrži manji broj vrsta tla, ne razlikuje jednolična i slabo graduirana
krupnozrna tla i ne poznaje sitnozrna tla srednje plastičnosti. Međutim, ovim razlikama
ne treba pridavati prevelik značaj. Oba sistema su dobra ako se korektno primenjuju.
Ovde opisan AC sistem se pokazao kao veoma koristan za klasifikovanje tla u
različitim primenama kao što je građenje puteva, aerodroma, nasutih brana i temeljenje
građevinskih objekata. U praksi se svakom klasifikacionom tipu tla mogu pripisati
određene tipične osobine i u takvom obliku mogu da posluže kao koristan pokazatelj pri
projektovanju i građenju. Mnoga tla se mogu klasifikovati vizuelno, na terenu. Za
tačniju klasifikaciju potrebno je samo odrediti granulometrijski sastav i granice
konzistentnih stanja wL i wP. Klasifikacija ne predstavlja zamenu za opite inženjerskih
svojstava i analizu rezultata takvih ispitivanja. Za potpunu klasifikaciju tla za potrebe
temeljenja građevinskih objekata i druge geotehničke radove neohodno je i tačnije
utvrđivanje osobina kao što su smičuća čvrstoća sitnozrnog tla, relativna zbijenost
krupnozrnog tla, kompresibilnost ili stišljivost, ugradljivost, vodopropusnost, i dr.
Ispitivanja ovih karakteristika vrše se odgovarajućim opitima koji su opisani u narednim
poglavljima, a parametri koji se takvim ispitivanjima dobijaju zavise, između ostalog, i
od mikrostrukture tla.
širok interval poroznosti. Ako bi upakovali loptasta zrna jednake veličine u kutiju tako
da je svako zrno tačno iznad onog ispod njega, kao što je to prikazano na Slici 2.10-a,
formira se struktura sa koeficijentom poroznosti od oko 0.9. Ako međutim, složimo zrna
svakog narednog sloja tako da se svako zrno položi u depresiju između kuglica nižeg
sloja, kao na Slici 2.10-b, koeficijent poroznosti je oko 0.35. Međusobni položaj zrna sa
maksimalnim koeficijentom poroznosti daje rastresitu strukturu, a sa minimalnim,
zbijenu. Razni drugi rasporedi zrna daju strukturu sa koeficijentima poroznosti koji su
između ovih graničnih vrednosti.
emax − e
Dr = x 100 (%) (2.36)
e max − e min
Pošto se koeficijent poroznosti e može izraziti i preko jedinične težine u suvom
stanju γd, relativna zbijenost se može izraziti i u obliku:
γ d max ( γ d − γ d min )
Dr = x 100 (%) (2.37)
γ d ( γ d max − γ d min )
2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI 31
γ d − γ d min
Id = (2.38)
γ d max − γ d min
kao što su na primer karbonati ili liskun, bi za istu relativnu zbijenost, uticalo na
merenje niže penetracione otpornosti, što treba imati u vidu pri interpretaciji rezultata.
Kvalitativni opis zbijenosti dat je u Tabeli 2.6 gde se u koloni (a) nalazi opis koji
daju Lambe i Whitman (1969), a u koloni (b) je opis po Meyerhofu (1956).
Veoma rastresito 0 - 15 0 - 20
Rastresito 15 - 35 20 - 40
Srednje zbijeno 35 - 65 40 - 60
Zbijeno 65 - 85 60 - 80
Jako zbijeno 85 - 100 80 -100
Vezana ili cementirana struktura kako krupnozrnog, tako i sitnozrnog tla može u
prirodi nastati akumulacijom kalcita, silicijuma, oksida gvožđa i drugih neorganskih i
organskih materija na području kontakta između zrna ili grupa zrna. Mešanje prirodnog
tla sa cementom ili krečom može takođe dovesti do cementacije između zrna. Pri razma-
tranju čvrstoće takvih materijala moguća su dva slučaja: lom cementnog materijala ili
34 2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI
lom zrna i alternativno, lom kontakta između cementne veze i zrna. Samo u slučaju da
su takve veze relativno stabilne pod uticajem vode, može se govoriti o stvarnoj koheziji.
U mehanici tla se podrazumeva da su takve veze relativno slabe, inače bi se govorilo o
steni, a ne o tlu.
Kapilarni naponi u delimično zasićenom tlu ili zasićenog tla na površini kontakta
sa vazduhom smatraju se zaslužnim za prividnu i privremenu koheziju u tlu. U našem
podneblju, jedan od veoma rasprostranjenih materijala sa takvom prividnom kohezijom
je les. Prividnu koheziju poseduju sva sitnozrna tla, ali i prašinasti i sitnozrni peskovi
iznad nivoa podzemne vode.
Ovde opisane strukture tla od pretežno kompaktnih i od pretežno pločastih zrna ne
mogu se direktno odrediti inspekcijom konfiguracije nekim konvencionalnim optičkim
sredstvima. Međutim, mentalne slike takvih relativno uprošćenih mehaničkih modela
mogu pomoći da se shvate razlozi za široku varijabilnost mehaničkog ponašanja
uzoraka tla pri ispitivanjima, ili mase tla u prirodi pod uticajem različitih opterećenja.
Standirzovan AC sistem se pokazao kao veoma koristan za klasifikovanje tla u
različitim vrstama građenja kao što je građenje puteva, aerodroma, nasutih brana i
temeljenje građevinskih objekata. U praktičnom radu se svakom klasifikacionom tipu
tla mogu pripisati određene tipične osobine i u takvom obliku mogu da posluže kao
koristan pokazatelj pri projektovanju i građenju. Mnoga tla se mogu klasifikovati
vizuelno, na terenu, a za tačniju klasifikaciju potrebno je samo odrediti granulometrijski
sastav i granice konzistentnih stanja wL i wP.
Međutim, mora se imati u vidu da klasifikacija ne predstavlja zamenu za opite
inženjerskih svojstava i analizu rezultata takvih ispitivanja. Za potpunu klasifikaciju tla
za potrebe temeljenja građevinskih objekata i druge geotehničke radove neohodno je i
tačnije utvrđivanje osobina kao što su smičuća čvrstoća sitnozrnog tla, relativna
zbijenost krupnozrnog tla, kompresibilnost ili stišljivost, ugradljivost, vodopropusnost, i
dr. Ispitivanja ovih karakteristika vrše se odgovarajućim opitima koji su opisani u
narednim poglavljima, a parametri koji se takvim ispitivanjima dobijaju zavise, između
ostalog, i od mikrostrukture tla.
γ
γd = (2.39)
1+w
Zapreminska težina u suvom stanju γd dobijena zbijanjem zavisi od vlažnosti w i
primenjene energije na zbijanju pri čemu za datu energiju zbijanja postoji optimalna
vlažnost kojo odgovara maksimalnoj zbijenosti. Ova zavisnost određuje se
standardizovanim laboratorijskim opitima. Tlo se zbija nabijanjem u cilindričnom
kalupu primenom standardizovane energije. U tzv. Proktorovom opitu (JUS
U.B1.038/1968), zapremina cilindra je 950 cm3 i tlo (sa odstranjenim zrnima većim od
4.76 mm, a po nekim standardima, sa zrnima do 20 mm ) se zbija maljem mase 2.5 kg
koji slobodno pada sa visine od 30.5 cm. Tlo se zbija u tri sloja sa po 25 udaraca po
sloju. Takav opit se naziva "standardnim opitom".
Nakon zbijanja po jednom od navedenih standardnih postupaka odredi se
zapreminska težina i vlažnost. Za dato tlo postupak se ponavlja najmanje pet puta sa
različitim vlažnostima. Zapreminska težina u suvom stanju γd se nanese u funkciji
vlažnosti w i dobija kriva prikazana na Slici 2.14.
Kriva pokazuje da za datu energiju zbijanja postoji vlažnost pri kojoj se postiže
maksimalna veličina zapreminske težine u suvom stanju ili maksimalna zbijenost. Takva
vlažnost wopt se naziva optimalnom vlažnošću. Pri manjem sadržaju vode tlo je relativno
kruto i teško se zbija. Ukoliko se vlažnost postepeno povećava tlo postaje deformabilnije i
ugradljivije te se dobija veća zbijenost. Pri daljem povećavanju vlage u tlu smanjuje se
zapremina vazduha koja bi se mogla istisnuti i zbijenost opada. Na istom dijagramu se
korišćenjem izraza (2.25), za datu veličinu γs i razne vrednosti γd može prikazati linija
36 2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI
zasićenja (Sr=100%) ili zavisnost između vlažnosti i zapreminske težine pri kojoj su sve
pore ispunjene vodom, odnosno zapremina vazduha u porama je jednaka nuli. Na istom
dijagramu se mogu konstruisati linije jednakih stepena zasićenja Sr, na primer za Sr = 0,9,
0,8, itd., primenom izraza (2.12), kao što je to pokazano na Slici 2.14.
Pojavom teških bombardera u Drugom svetskom ratu, zemljane piste za poletanje
i sletanje građene po ranijim kriterijumima nisu zadovoljavle. Pokazalo sa da za takve
veće zahteve za poboljšanje karakteristika nasutog tla standardni opit ne daje rezultate
koji su u skladu sa povećanim opterećenjem tla. Zbog toga je nastao "modifikovani opit"
u kome je broj slojeva povećan na 5, težina malja na 4.5 kg, a visina pada na 46 cm,
tako da je energija zbijanja povećana za oko 4.5 puta u odnosu na "standardnu".
Zavisnost između energije zbijanja, zbijenosti i optimalnih vlažnosti je kvalitativno
prikazana na Slici 2.15.
Alternativno, ukoliko se želi prikazati promena sadržaja vazduha, mogu se
konstruisati linije sa konstantnim vrednostima, na primer A = 0.1 (10%), A = 0.2 (20%),
itd., pri čemu linija zasićenja daje zavisnost za A = 0, prema Slici 2.15.
Eksperimentalna kriva mora biti u celini sa leve strane linije zasićenja. Ako se
propiše da je potrebno postići neki procenat od maksimalne zbijenosti, na primer 95%
tj. 0.95 γd,max, predstavljen horizontalnom linijom na slici 2.14, sa dijagrama se može
očitati interval prihvatljive vlažnosti, pri čemu je jedna granica "suvlja od optimuma" a
druga "vlažnija od optimuma". Pri tome se može definisati pokazatelj koji služi kao
kriterijum za postignut efekat zbijanja nasutog tla pod nazivom stepen zbijenosti
γd
RC = (2.40)
γ d max
2. PRIRODA TLA i OSNOVNI POKAZATELJI 37
2.6 REZIME
Tlo je nastalo fizičkim i hemijskim raspadanjem stena. Tlo se sastoji se od zrna između
kojih su šupljine - pore. Tla u prirodi se mogu podeliti na rezidualna i transportovana.
Neka tla mogu imati visok sadržaj organskih materija.
Zbog toga što je tlo višefazni sistem, ponašanje tla zavisi i od interakcije između
čvrstih čestica i fluida (vode i vazduha) u porama. Zbog zrnaste strukture, ukupna
deformacija elementa tla je, u najvećoj meri, posledica klizanja između zrna, tako da je
ponašanje tla izrazito nelinearno i ireverzibilno.
Tla se dele na krupnozrna i sitnozrna. Tip datog tla se opisuje granulometrijskim
sastavom i Aterbergovim granicama, tj. granicama konzistentnih stanja. Krupnozrna tla
se klasifikuju pokazateljima granulometrijskog sastava. Aterbergove granice služe za
bliže definisanje sitnozrnog tla i indirektno odražavaju specifičnu površinu sitnozrnog
tla i tip predominantnog minerala. Stanje tla opisuje se jediničnom težinom i vlažnošću
ili koeficijentom poroznosti i stepenom zasićenja.
Raspon pojedinih parametara čvrstoće, deformabilnosti i vodopropusnosti zavisi
od granulometrijske kompozicije, tipa minerala, oblika zrna i odnosa količina vode i
vazduha u porama. Stvarna vrednost naponsko-deformacionih parametara zavisi od
uslova sredine u koje spadaju vlažnost, zbijenost i nivo napona.
Karakteristike tla se u izvesnoj meri mogu poboljšati zbijanjem. Zbijanjem se
povećava jedinična težina, postiže veća čvrstoća i smanjuje se deformabilnost tla.
39
Poglavlje 3
VODA U TLU
3.1 UVOD
Sva tla su vodopropusna, jer voda može da se kreće kroz prostor međusobno povezanih
pora između čvrstih čestica. Količina, raspored vode u tlu i raspored pritisaka u vodi
imaju veoma veliki uticaj na svojstva tla i na njegovo ponašanje u uslovima delovanja
sopstvene težine i drugih opterećenja. Ne mali broj praktičnih problema pri građenju u
tlu ili pri korišćenju tla kao materijala za građenje, ne potiče samo od zrnaste prirode tla
već i od prisustva vode u porama tla. Kada ne bi bilo vode, mehanika tla bi bila znatno
jednostavnija, ali i manje interesantna.
Voda može zauzimati prostor svih pora u elementu tla, kada je tlo zasićeno
vodom. Ukoliko nisu sve pore ispunjene vodom, tlo je delimično zasićeno ili
nezasićeno. U slučaju nezasićenog tla, moguća su dva karakteristična slučaja. Prvi, pri
relativno malim sadržajima vode, molekuli vode se sakupljaju na površini zrna i po
kontaktima između njih, ostavljajući preostalu zapreminu pora izpunjenu vazduhom,
tako da je vazduh u porama u potpunoj komunikaciji sa svim porama u razmatranom
elementu tla. Drugi, pri većim sadržajima vode, vazduh se pojavljuje u obliku
izolovanih mehurića, diskontinualno, ali je voda u komunikaciji sa svim porama. U
graničnom slučaju, kada su sve pore ispunjene vodom i nema mehurića vazduha, voda
je u potpunoj komunikaciji sa vodom u svim okolnim porama što omogućava direktno
prenošenje pritisaka i kretanje vode kroz prostor pora.
Na Slici 3.2 sve šupljine tla ispod NPV su međusobno povezane. Prema tome, voda u
porama tla izložena je hidrostatičkom pritisku:
u = γ w hw (3.1)
gde je hw vertikalno rastojanje između tačke A i nivoa slobodne površine vode.
KAPILARNI EFEKTI
Iznad nivoa podzemne vode, u kapilarnoj zoni (Slika 3.1) kapilarne sile nastaju usled
efekata površinskog napona na graničnoj površini vode u kontaktu sa vazduhom.
Fenomen površinskog napona proističe iz međumolekularnih sila koje deluju u području
površine vode u kontaktu sa vazduhom. Ovde su sile drugačije od onih koje se
pojavljuju između molekula u unutrašnjosti vode gde sile deluju sa svih strana, tako da
neuravnoteženih sila nema (Slika 3.4-a). U kontaktnoj zoni se pojavljuje površinski
napon zatezanja intenziteta Ts koji ima dimenziju sile po jedinici dužine (Slika 3.4-b).
Površinski napon deluje tangencijalno na površinu vode u kontaktu sa vazduhom, tako
da se cela površina ponaša kao zategnuta elastična opna na koju deluju membranske
42 3. VODA U TLU
sile. Ukoliko je membrana zakrivljena, ona može da primi opterećenja upravna na njenu
površinu. Naduvan gumeni balon svoj oblik duguje razlikama pritisaka na suprotnim
stranama zakrivljene opne, razlikama pritisaka između unutrašnjeg i spoljnjeg
atmosferskog pritiska. Ova razlika pritisaka je u ravnoteži sa naponima zatezanja u
membrani balona.
2 4
∆u = ua − uw = T s = T s (3.4)
R D
gde je D prečnik krivine.
Veličina površinskog napona u vodi na granici sa vazduhom zavisi od
temperature. Na temperaturi od 00 C do 300 C veličina površinskog zatezanja Ts kreće se
u granicama od 75,7 x 10-3 N/m do 71,2 x 10-3 N/m, a za uobičajenu temperaturu od 200
C iznosi iznosi oko 72,8 x 10-3 N/m ili oko 7,3 x 10-5 kN/m. Veličina izgleda sasvim
mala, ali je površinski napon dovoljan da na površini vode drži žilet, čija je gustina oko
8 puta veća od gustine vode. U poređenju sa težinom plivača na površini jezera sila po
jedinici dužine je relativno mala, ali je dovoljno velika da omogući kretanje određene
vrste insekata po površini vode kao na sasvim nosivoj podlozi. Sila počinje da biva
3. VODA U TLU 43
značajna kada se razmatraju male zapremine vode, kada se težina vode smanji trećim
stepenom razmere a dužine, po kojima deluje površinsko zatezanje smanji linearno, što
dovodi do naglašenih kapilarnih efekata, zbog kojih se voda može popeti kroz kapilarne
pore tla i iznad hidrostatičkog nivoa podzemne vode.
Kapilarno penjanje u tlu je slično kapilarnom penjanju vode u kapilarnoj cevi, kao
što je prikazano na Slici 3.1 i 3.5. Sile koje drže stub vode u kapilarnoj cevi su složene,
ali se dovoljno tačan izraz za veličinu ovih sila može dobiti uz pretpostavku da površina
vode deluje kao membrana koja zatezanjem drži stub vode. Ako bi cev sa malim prečni-
kom, "kapilarnu cev", uronili u sud sa vodom, kao što je to prikazano na Slici 3.5, voda
bi se u cevi popela do izvesnog nivoa hc koji predstavlja visinu kapilarnog penjanja.
Ova pojava je posledica kombinovanih efekata površinskog zatezanja i privlačenja
između stakla i molekula vode. Razmotrimo tačku B u ovoj zoni na visini kapilarnog
penjanja hc na Slici 3.2. Na kontaktu između površine vode i vazduha postoji površinsko
zatezanje, prema Slici 3.4-a. Postojanje površinskog zatezanja smanjuje pritisak u vodi
neposredno ispod meniska na veličinu hc γw. Površina vode i zida cevi se sustiču pod
izvesnim kontaktnim uglom α. Za sasvim čistu vodu i čisto staklo α ≈ 0, tako da je
površina vode zakrivljena i formira menisk. Kada je ugao α ≈ 0, a cevi su malog
prečnika, poluprečnik meniska je približno jednak poluprečniku kapilarne cevi. Tačka 1
na Slici 3.5 je izložena atmosferskom pritisku, tačka 2 je pod istim pritiskom jer se
nalazi na istom nivou sa tačkom 1. Međutim, tačka 3, neposredno ispod meniska je za
visinu hc iznad nivoa tačke 2, što znači da je ona izložena pritisku manjem od
atmosferskog, tako da se može napisati da je:
∆u = hc γ w (3.5)
Ova veličina ne samo da može biti manja od atmosferskog pritiska, već i
apsolutna veličina pritiska u vodi može biti i negativna, što podrazumeva da će voda biti
izložena i naponu zatezanja. Raspodela pritisaka u stubu vode je linearna. Pritisak je
jednak nuli u nivou A, a ima veličinu -gw z u nivou z. Uzimajući da je Ts = 7,3 × 10-5
kN/m i gw = 9.807 kN/m3 dobijamo da je visina kapilarnog penjanja približno:
44 3. VODA U TLU
0.3
hc = [cm] (3.6)
d (cm)
Gornji izraz može da posluži za kvalitativnu ocenu reda veličine kapilarnog
penjanja vode u tlu. Uzimajući na primer, za prečnik d = 1 mm, što bi približno
odgovaralo karakterističnoj veličini pore u krupnozrnom pesku, dobila bi se veličina
kapilarnog penjanja od 3 cm, ali ako je d = 0.001 mm, što bi predstavljalo veličine pora
jednolične prašine, dobija se visina od 30 metara. Za čiste gline kod kojih bi efektivna
veličina pora iznosila 10-5 mm, visine kapilarnog penjanja bi bile nezamislivo velike,
teorijski veće od 100 metara. U sitnozrnim materijalima kapilarne zone mogu dostizati
znatnu visinu, kao što je navedeno u Tabeli 3.1.
2 π a Ts
F= (3.7)
1+ tan θ
sa veličinama označenim na Slici 3.6-a.
Iz gornjeg izraza sledi da se sila između zrna povećava ukoliko se veličina vodene
opne smanjuje. Taj nalaz ukazuje na uzrok što se neka vrsta kohezije povećava ukoliko
je tlo suvlje. Ako se sile izraze po jedinici površine preseka tla dobija se da je ona
3. VODA U TLU 45
proporcionalna odnosu Ts /a, tj. sila pritiska između zrna se povećava sa smanjenjem
veličine čestica. Zbog takvih efekata su sitnozrna tla često nosila naziv koherentnog tla.
Taj naziv se sada smatra zastarelim, jer tako manifestovana kohezija nije
fundamentalno svojstvo tla već samo oblik ponašanja u uslovima delimičnog zasićenja.
Pri niskim sadržajima vode u prostoru pora sitnozrnog tla sile kapilarnog privlačenja
mogu dostići veličine značajne za stabilnost mase tla zbog relativno velikih normalnih
sila na kontaktima između zrna.
U kapilarnoj zoni voda se zadržava kapilarnim privlačenjem koje strukturi tla
nanose relativno velike stabilizirajuće sile. Kule od vlažnog peska građene na plaži
duguju svoju stabilnu konfiguraciju ovim kapilarnim silama. Naponi sukcije (ua – uw)
su utoliko veći ukoliko su zrna sitnija i vlažnost manja, kao što je to pokazano na Slici
3.6. Naizgled suva grudva gline je veoma čvrsta zahvaljujući izuzetno velikim
naponima sukcije koji za istu veličinu povećavaju prosečne efektivne napone na
kontaktu zrna granularnog skeleta tla. Suv vazduh može izazvati vidljive efekte na
elementu tla ukoliko mu se omogući da preuzme vlagu iz pora.
Slika 3.6. Efektivni napon usled zatezanja u kapilarnoj vodi delimično zasićenog tla
veličina sukcije je -1500 kN/m2 (15 atmosfera ili stub vode visine 150 metara). Dok
masa tla u prirodi može od takvog uticaja biti zaštićena vegetacijom ili tankom korom
osušenog tla na površini terena, na laboratorijskom stolu takve zaštite nema. Ako blok
tla u zasićenom stanju stavimo u takve uslove prvo će ostati zasićen dok pritisak u
pornoj vodi ne padne do pune vrednosti kapilarnog zatezanja na njegovoj površini.
Zatim će vazduh početi da ulazi u pore i porna voda nastavlja da se isparava, a menisci
su prisiljeni da se povlače u najmanje i najtešnje uglove. Tek kada potencijal vazduha
da apsorbuje vodu postane jednak sukciji u najmanjim kapilarama, dolazi do ravnoteže
na kontaktu između vode i vazduha. Ako bi takvim uslovima izložili blok gline, on bi
dostigao konzistenciju opeke, što znači bio bi pod dejstvom sukcije reda veličine 1500
kN/m2. Kako na njega ne deluje spoljnje opterećenje, a u njemu deluje porni pritisak
reda veličine u = - 4 Ts /d, tako postoji i efektivni napon jednak 4 Ts /d.
Zrna tla su praktično zalepljena površinskim naponom. Menisci predstavljaju
dobro vezivo dok se ne prekinu kada posmatrani blok zdrobimo. Izdrobljene komade ne
možemo ponovo jednostavno sastaviti, jer se voda na kontaktima ne može savršeno
vratiti u prethodno stanje i poklopiti sa ranijom konfiguracijom.
Prisustvo kapilarne vode, pa i kapilarno penjanje vode može biti korisno, jer
povećava normalne napone između zrna, povećavajući stabilnost i smičuću čvrstoću
skeleta sitnozrnog tla izvesnom značajnom kohezijom usled sukcije, (ua – uw) koja
zavisi od veličine zrna i vlažnosti i kvalitativno je prikazana na Slici 3.7. Međutim, ova
pojava može biti i štetna, jer kapilarna voda zamrznuta ispod kolovoznih konstrukcija
stvara ekspanzivne kristale i sočiva leda koja izazivaju bubrenje tla i razaranje njegove
strukture pri topljenju leda.
odnosno za glinu k = 3 × 10-8 cm/s. Iskazi kao što su mala ili velika vodopropusnost su
3. VODA U TLU 49
relativni; radi bližeg određivanja koristi se klasifikacija prema Terzagi i Peku, (Terzaghi
- Peck 1967), data u Tabeli 3.2, sa karakterističnim vrednostima za pojedine vrste tla
datim u Tabeli 3.3.
1. k zavisi od veličine zrna. Ukoliko su zrna veća, veće su i pore između njih, pa je i
vodopropusnost veća. Ova zavisnost se može napisati u obliku k = f(d2) gde je d
veličina zrna. Eksperimentalna istraživanja vodopropusnosti peskova koje je proveo
Hazen (1911) su pokazala da se dobijeni rezultati mogu opisati formulom
k = C ( d10 )
2
(3.13)
gde je d10 efektivni prečnik zrna izražen u centimetrima a C je koeficijent sa
vrednošću izmeu 100 i 150. Vodopropusnost je u cm/s. Gornji izraz važi za
rastresite jednolične, uniformne peskove uz uslov da je d10>0.05 mm i kod kojih je
koeficijent jednoličnosti CU= d60 /d10 manji od 5. Za peskove sa većim
koeficijentom CU =10-20 koeficijent C u izrazu (3.13) se smanjuje na oko 70.
t(C 0 ) 30 20 15 10 5
k t /k 20 1.25 1.00 0.87 0.77 0.66
50 3. VODA U TLU
n H n
Q = ∑ qi = ∑ di ki (3.25)
1 L 1
Traži se prosečan ekvivalentni koeficijent vodopropusnosti kx za koji je
zadovoljen uslov da je protok kroz ceo paket slojeva, čija je debljina jednaka zbiru
debljina pojedinačnih slojeva, isti kao i zbir protoka kroz pojedinačne slojeve, ili
n
H
Q= kx
L
∑d
1
i (3.26)
∑ di ki
kx= (3.27)
∑ di
Vidi se da je prosečna ili ekvivalentna vodopropusnost u pravcu paralelno sa
pružanjem slojeva jednaka aritmetičkoj sredini, što se u razvijenom obliku može
napisati kao:
54 3. VODA U TLU
k 1 d 1 + k 2 d 2 + ... + k i d i + ... + k n d n
kx = (3.28)
d 1 + d 2 + ... d i + ... + d n
Međutim, moguća je i sasvim drugačija situacija prikazana na Slici 3.12 šemom
toka vode upravno na prostiranje slojeva. U ovom slučaju protok Q prolazi kroz svaki
sloj, pad pijezometarske visine kroz svaki sloj je različit, ali pri tome je zadovoljen
uslov da je zbir svih pojedinačnih padova jednak ukupnom padu H. Uslov kontinuiteta
se može napisati kao:
Q1 = Q 2 = .... = Qi ... = Q n = Q (3.29)
Hidraulički gradijenti su:
i1 = h1 / d 1 , i 2 = h2 / d 2 , ... ii = hi / d i , ... i n = hn / d n (3.30)
Protok kroz pojedinačni sloj i je:
Q i = A k i i i = A k i hi / d i = Q (3.31)
odakle je:
Q di
hi = (3.32)
A ki
pri čemu se mora zadovoljiti uslov da je Σhi = H, što se može napisati kao:
Q
∑ d i / ki = H (3.33)
A
Odavde se dobija protok:
AH
Q = (3.34)
∑ di / ki
A kz H
Q= (3.35)
∑ di
i izjednačavanjem sa prethodnim izrazom, rešavanjem po kz dobija se da je:
∑ di
kz= (3.36)
∑ d i / ki
ili u razvijenom obliku:
d 1 + d 2 + ... + d i + ... + d n
kz= (3.37)
d 1 / k 1 + d 2 / k 2 + ... + d i / k i + ... + d n / k n
što predstavlja harmonijsku srednju vrednost vodopropusnosti skupa paralelnih slojeva.
Jednačine (3.28) i (3.37) ukazuju na izvesne važne zaključke. Prvi zaključak je da,
ako se uslojeno tlo sastoji od različitih vrsta tla i veličine koeficijenata filtracije k1, k2,
itd., međusobno se veoma razlikuju, u izrazu (3.28) za kx se članovi sa malim vredno-
stima k mogu zanemariti, pa se dobija da najveću važnost ima sloj sa maksimalnom
vodopropusnošću, tako da je približno:
d′
kx ≈ k′ (3.38)
D
gde je k′ maksimalna vrednost koeficijenta filtracije pojedinačnog sloja, a d′ je njegova
debljina.
Drugi zaključak je da se u izrazu (3.37) za kz mogu zanemariti količnici d/k kod
kojih su vrednosti k relativno velike, a zadrži se samo član sa minimalnom vodopropus-
nošću, što daje:
d ′′
kz ≈ k ′′ (3.39)
D
gde je k″ minimalna vrednost koeficijenta filtracije pojedinačnog sloja, a d″ je njegova
debljina. Vidi se da u uvom slučaju predominantni uticaj na globalnu vodopropusnost
paketa slojeva upravno na uslojenost ima sloj sa najmanjom vodopropusnošću.
Odavde sledi i treći zaključak da je kod tla sa horizontalnom uslojenošću prosečna
horizontalna vodopropusnost uvek veća od vertikalne, tako da je u takvim slučajevima
najčešće kx/kz > 2, 10, pa i više.
σ x/ = σ x − u σ y/ = σ y − u σ z/ = σ z/ − u
(3.40)
σ 1/ = σ 1 − u σ 2/ = σ 2 − u σ 3/ = σ 3 − u
Princip se može opisati fizičkim modelom zasićenog tla prikazanog na Slici 3.13.
Razmotrimo "talasastu ravan" x-x koja prolazi samo kroz kontakte između zrna. Ova
površina se ne razlikuje mnogo od ravni u stvarnoj razmeri s obzirom na relativno malu
veličinu zrna tla. Normalna sila P koja deluje na površini A jednim delom se prenosi
preko kontakata između zrna a drugim preko pritiska u pornoj vodi. Sile između zrna su
haotične kako po veličini tako i po orijentaciji u masi tla, ali se u svakoj tački kontakta
na talasastoj ravni mogu rastaviti na komponente normalne i tangencijalne u odnosu na
razmatranu ravan koju aproksimira. Te komponente su N′ i T. Efektivni normalni napon
se može interpretirati kao zbir svih komponenata N′ na površini A, podeljen sa
površinom A, tj.,
∑ N′
σ ′= (3.41)
A
Ukupan ili totalni normalni napon je σ = P/A. Ako se pretpostavi da su površine
kojima su zrna u kontaktu praktično tačke, ili sasvim zanemarljivo male površine u
odnosu na ukupnu površinu A, porni pritisak deluje po celoj površini A. Uslovi
ravnoteže u pravcu normale na x-x daju:
P= ∑ N′+ u A (3.42)
P ∑ N′
= +u ili σ′ =σ − u (3.43)
A A
Stav II. Svi merljivi efekti promene napona, kao što su promene zapremine, promene
oblika i promena smičuće čvrstoće zavise isključivo od efektivnih napona. To praktično
znači da dva osnovna oblika ponašanja tla od interesa za prenošenje opterećenja i
napona, čvrstoća i stišljivost, zavise od efektivnih normalnih napona, što se simbolično
može napisati kao:
promena zapremine = f1 ( σ′ )
smičuća čvrstoća = f2 ( σ′ )
Zavisnosti f1 ( σ′ ) i f2 ( σ′ ) nisu jednostavne analitičke funkcije jer sadrže niz
različitih zavisnosti koje se eksperimentalno određuju laboratorijskim i terenskim
3. VODA U TLU 57
σ v/ = σ v − u = h1 γ 1 + ( h c − z ) γ z + γ w z =
(3.47)
= h 1 γ 1 + h c γ z − z (γ z - γ w ) = h1 γ 1 + h c γ z − z γ ′
Izrazi (3.45) i (3.47) definišu veličine vertikalnih efektivnih geostatičkih napona o
kojima će biti nešto više reči u poglavlju 7.2.
i = h / h2 , v = k h / h2 (3.48)
Totalni napon i porni pritisak na nivou b-b su:
σ v = h1 γ w + h 2 γ z
(3.49)
u = ( h1 + h 2 − h ) γ w
Efektivni napon:
σ v/ = σ v − u = h 1 γ w + h 2 γ z − ( h 1 + h 2 + h ) γ w =
(3.52)
= h 2 (γ z - γ w ) − h γ w = h 2 γ ′ − h γ w
60 3. VODA U TLU
( h1 + h 2 + h ) γ w = h1 γ w + h 2 γ z (3.53)
ili
σ v/ = h 2 γ ′ − h γ w = 0 (3.54)
U ovom slučaju, kada je efektivni napon jednak nuli, nema kontakta između zrna
tla i dolazi do pojave "ključanja tla" ili fluidizacije. Gornja jednačina daje:
h2 γ ′ = h γ w (3.55)
ili
h h 2 = icr = γ ′ γ w (3.56)
što definiše veličinu kritičnog vertikalnog gradijenta filtracije icr pri kojem dolazi do
ključanja (fluidizacije) tla.
Za tipičnu vrednost potopljene težine tla od oko 10 kN/m3 kritični gradijent je icr ≈
1. U slučaju pojave ključanja, tlo potpuno gubi čvrstoću, ponaša se kao teška tečnost,
što u pojedinim okolnostima ima za posledicu nesposobnost mase tla da primi
opterećenje i druge prateće negativne posledice uključujući i rušenje konstrukcija
izloženih takvom uticaju.
3. VODA U TLU 61
q x = k x i x dy dz q x + dq x = k x( i x + di x ) dy dz (3.57)
q y = k y i y dx dz q y + dq y = k y( i y + di y ) dx dz (3.58)
q z = k z i z dx dy q z + dq z = k z( i z + di z ) dx dy (3.59)
Ako zapremina pora u elementu tla ostaje konstantna, što znači da element tla ne
menja zapreminu i ako se pretpostavi da je voda nestišljiva, tada ukupni dotok vode u
element tla mora biti jednak količini vode koja iz elementa istekne, ili:
q x + q y + q z = ( q x + dq x ) + ( q y + dq y ) + ( q z + dq z ) (3.60)
Odavde se dobija da je:
k x di x dy dz + k y di y dx dz + k z di z dx dy = 0 (3.61)
Pošto je:
ix = ∂h /∂x iy = ∂h /∂y iz = ∂h /∂z,
sledi da je:
62 3. VODA U TLU
2 2 2
∂h ∂h ∂h
di x = dx di y = dy di = dz (3.62)
∂x 2 ∂y 2 z
∂z 2
gde je h pijezometarska visina. Jednačina (3.61) se može napisati u obliku jednačine
kontinuiteta:
∂ 2h 2
∂h ∂h
2
x 2
k + k y + k z dx dy dz = 0 (3.63)
∂x ∂z 2
2
∂y
Međutim, ukoliko element tla menja zapreminu za εv u vremenu dt, tako da se ona
može opisati gradijentom dεv /dt, jednačina kontinuiteta je:
∂ 2h 2
∂h ∂ h
2
dε
k x + k y + k z 2
dx dy dz = v (3.64)
∂x ∂z
2
2
∂y dt
U mehanici tla se jednačina kontinuiteta za nestišljivi skelet (3.63) obično naziva
diferencijalnim jednačinama filtracije, dok jednačine za stišljiv skelet (3.64), kod koga
dolazi do promene zapremine tla, diferencijalna jednačina služi za opisivanje procesa
konsolidacije. Proces konsolidacije se razmatra u Poglavlju 4. Može se reći i da je
jednačina filtracije specijalan slučaj jednačine konsolidacije kada nema promene
zapremine. Jednačina kontinuiteta (3.63) u slučaju filtracije u ravni, postaje
∂ 2h ∂h
2
k x + k y 2
dx dy = 0 (3.65)
∂x ∂y
2
POTENCIJAL I STRUJNICA
Za komplikovanije probleme pogodno je uvesti dve funcije. To su φ = φ(x,y) funkcija
potencijala i ψ = ψ(x,y) strujna funkcija. Ovde će se razmotriti dvodimenzionalni slučaj
za izotropan materijal, tj. kada je kx = ky.
Funkcija potencijala φ je takva da je:
∂φ ∂h ∂φ ∂h
= vx = − k = vy = − k (3.70)
∂x ∂x ∂y ∂y
Integracijom dobija se da je:
φ (x, y) = − k h(x, y) + C1 (3.71)
gde je C1 konstanta.
Ako se funkciji φ(x,y) pripiše konstantna vrednost φ1, zavisnost definiše krivu po
kojoj je totalna pijezometarska visina h1 konstantna. Ako se funkciji φ(x,y) zada niz
konstantnih vrednosti φ1, φ2, φ3, itd., dobija se familija krivih po kojima je ukupna
pijezometarska visina konstantna, ali sa različitim vrednostima za svaku krivu. Ove
krive su ekvipotencijale.
Totalni diferencijal funkcije φ(x,y) je:
∂φ ∂φ
dφ = dx + dy = vx dx + v y dy (3.72)
∂x ∂y
Ako je φ(x,y) konstanta, tada je dφ = 0 odakle sledi sledi da je:
dy v
=− x (3.73)
dx vy
Druga funkcija ψ = ψ(x,y) je takva da je:
∂ψ ∂h ∂ψ ∂h
= vx = − k − = vy = − k (3.74)
∂y ∂x ∂x ∂y
64 3. VODA U TLU
dy v y
− = (3.76)
dx v x
Nf
q= k H (3.84)
Ne
Principi konstruisanja strujne mreže ilustrovaće se primerom na Slici 3.21. Priboj
pobijen 3,0 m u sloj vodopropusnog tla debljine 4,3 m, koji se nalazi na nepropusnoj
podlozi; sa jedne strane priboja voda je duboka 2,25 m, a sa druge strane nivo je
crpljenjem spušten do dubine od 0,25 m. Najpre se razmotre granični uslovi. U svakoj
tački na konturi AB pijezometarska visina je konstanta i zbog toga je AB
ekvipotencijala, a slično tome je i CD ekvipotencijala. U problemima filtracije pogodno
je za referentni nivo usvojiti nizvodni nivo vode, tako da je ukupna pijezometarska
visina na ekvipotencijali CD jednaka nuli. Ukupna pijezometarska visina na
ekvipotencijali AB je 2.0 m. U tački B voda mora teći naniže, duž uzvodne konture
priboja BE, oko vrha priboja E a zatim naviše duž nizvodne konture priboja EC. Iz tačke
F tok se odvija duž nepropusne konture FG. Zato su BEC i FG granične strujnice.
Dalji postupak rešavanja obično podrazumeva probno crtanje neke strujnice, a
zatim konstruisanje ostalih strujnica u njenoj okolini. Pri tome se mora imati u vidu da
nacrtane strujnice treba da zaklapaju prav ugao sa ekvipotencijalama koje su već
delimično date graničnim uslovima, kao i da nove ekvipotencijale seku pretpostavljene
strujnice pod pravim uglovima tako da se, na kraju, dobija mreža iskrivljenih kvadrata.
Konačno ispravan i prihvatljiv rezultat se može dobiti sukcesivnim probanjem, crtanjem
i brisanjem uz korišćenje meke olovke i dobre gumice za brisanje. Alternativno, do
rešenja se može doći i eksplicitnim nizom skica strujnih mreža, pri čemu svaka nova
probna konstrukcija predstavlja poboljšanje prethodnog rešenja. Treba imati u vidu da
broj celih kanala može da se kao rešenje pojavi samo slučajno. U opštem slučaju
površina između poslednje strujnice i donje konture ne mora biti izdeljena na kvadrate,
već na pravougaonike, ali se tu podrazumeva da odnos između dužina srednjih linija
ovih pravougaonika duž kanala mora biti približno konstantan. Praktično je pravilo da
nije preporučljivo crtati preveliki broj strujnica; najčešće je za praktične potrebe sasvim
dovoljno 4 do 5 strujnica.
Strujna mreža na Slici 3.21 se sastoji od 4,3 kanala i 12 intervala padova između
ekvipotencijala. Prema tome, odnos Nf /Ne je 0,36. Ekvipotencijale su numerisane sa n
počev od nule na nizvodnoj konturi. Totalni pad pijezometarske visine između dve
susedne ekvipotencijale je:
3. VODA U TLU 67
H 2
∆h = = = 0.167 m (3.85)
N e 12
Ukupna pijezometarska visina merena u odnosu na referentni nivo u svakoj tački
ekvipotencijale označene sa ne je ne ∆h.
Ukupan protok vode ispod priboja u jedinici vremena i na jediničnu dužinu priboja je
Nf
q= k H = k x 2,0 x0,36 = 0.72 x k (m/s)/ m1 (3.86)
Ne
Pijezometarska cev je postavljena u tačku P na ekvipotencijali ne =10. Pijezometarska
visina u ovoj tački je
ne 10
hP = H= x 2 = 1.67 m (3.87)
Ne 12
tako da je nivo vode u pijezometarskoj cevi za 1.67 m iznad referentnog nivoa.
68 3. VODA U TLU
Tačka P se nalazi na zP ispod referentnog nivoa, tako da je porni pritisak u toj tački
Međutim, postoje okolnosti kada stanje stvari nije tako jednostavno, kao u
primerima koji slede. Drenaža za kontrolisano kretanje vode u tlu se često sastoji od
drenažnog rova sa presekom prikazanim na Slici 3.24-c, sa odgovarajućim pružanjem u
3. VODA U TLU 71
Da bi se odredila ova
gornja strujnica, koja se naziva i
freatičkom ili filtracionom lini-
jom, ima se u vidu da je ona pod
atmosferskim pritiskom, odnos-
no da je pijezometarska visina u
svakoj tački na njoj je jednaka
nuli. Jedna od konvencija za
crtanje strujne mreže, koja je
usvojena ranije, je da je pad
pijezometarske visine između
dve susedne ekvipotencijale
konstantan. Gubitak pijezometar-
ske visine pri kretanju vode po
Slika 3.26. Uslovi na filtracionoj liniji freatičkoj liniji je vertikalno
3. VODA U TLU 73
Ovakav postupak može biti veoma zametan. Postupak bi bio mnogo kraći ukoliko
bi se odmah počelo sa nekom realnijom linijom slobodne površine. Jedan približan
postupak prikazan je na Slici 3.28. Na osnovu teorijskih analiza sa empirijskim
korekcijama sledi da je najvećim delom freatička linija približno paraboličnog oblika,
pri čemu je žiža parabole u tački F na Slici 3.28, ali linija odstupa od paraboličnog
oblika oko tačke B, gde krivina parabole mora menjati znak da bi se zadovoljio uslov da
filtraciona linija zaklapa ugao od 900 sa graničnom ekvipotencijalom, tj. licem uzvodne
kosine.
Ukoliko bi uzvodna kosina nasipa imala parabolični oblik A'A (Slika 3.28-c),
može se pokazati da se strujna mreža sastoji od konfokalnih parabola (Slika 3.28-b).
Ovakav slučaj nije realan. Promena uzvodne kosine u pravu liniju, kao i položaj drena
na znatnoj dužini relativno malo menjaju ovu parabolu koja je definisana elementima na
Slici 3.28-a. Ova parabola se naziva "osnovnom parabolom". Eksperimenti su pokazali
da parabola seče slobodnu površinu vode u tački A, pri čemu je AB = 0.3 GB.
Vertikalna linija e je direktrisa parabole. Tačka A se nalazi na istom rastojanju od e kao
i od žiže F. Zbog toga:
3. VODA U TLU 75
2
H + L2 = L + s gde je s = 2 FJ (3.90)
Odavde je:
s = H + L −L
2 2
(3.91)
Položaj temena parabole određen je veličinom:
s 2
+ L2 − L
x0 = = H (3.92)
2 2
Ostale tačke osnovne parabole se mogu odrediti korišćenjem činjenice da je svaka tačka
na jednakom odstojanju od žiže i od direktrise, tako da se dobija:
2
2
y − s2 y − 4 x02
x = = (3.93)
2s 4 x0
Osnovna parabola se može konstruisati korišćenjem gornjeg izraza, ali ona se
mora korigovati u području početnog dela freatičke linije, prema uslovima prikazanim
na Slici 3.27. Treba imati u vidu da se ova konstrukcija ne može upotrebiti ukoliko je L
znatno manje od H.
xt = x ky / kx (3.95)
jednačina kontinuiteta postaje:
∂2h + ∂ 2h = 0 (3.96)
∂xt2 ∂ y2
To je jednačina kontinuiteta za izotropno tlo u ravni xt, y za koju se rešenje traži. Ako je
poznata strujna mreža, protok je:
Nf
Q′ = k ′ H (3.97)
Ne
što je slično jednačini (3.84), s tim što je koeficijent filtracije:
k′= k x k y (3.98)
Ako se strujna mreža sa leve strane predstavi kvadratnom mrežom veličine a, protok
sa leve strane je k1a(∆h/a). Za koeficijent filtracije k2, koji se razlikuje od k1, odnos c/b ne
može biti jednak 1 ako protok ∆q treba da bude isti sa obe strane granice.
3. VODA U TLU 77
SUFOZIJA
U prethodnom stavu opisan je globalni uticaj viskoznog trenja na element mase tla kao
rezultat delovanja filtracionih sila na skelet tla pri čemu se ima u vidu da je taj efekat
posledica superpozicije sila koje deluju na sve čestice u domenu izloženom filtraciji. U
određenim okolnostima, kada je nevezano tlo veoma neujednačenog granulometrijskog
sastava (velike vrednosti koeficijenta CU) i gradijenti filtracije visoki, sile viskoznog
trenja mogu izazvati pomeranja sitnijih čestica tla u odnosu na stabilniji skelet krupnijih
zrna. Ovaj proces migracije zrna naziva se sufozijom. Manja zrna, koja nisu u
naponskom kontaktu sa okolinom, mogu biti pomerana do neke zone gde se zaustavljaju
i akumuliraju zapunjavajući prostor, što se naziva kolmiranjem. Do kolmiranja dolazi ili
zbog toga što je veličina pora takva da dalje kretanje sitnih čestica nije moguće ili zbog
toga što su gradijenti filtracije smanjeni tako da sile više nisu dovoljno velike da dalje
pomeraju zrna. Posledica kolmiranja, koja se ispoljava zapunjavanjem pora sitnim
česticama, je lokalno smanjenje vodopropusnosti tla.
Opšte je prihvaćen stav da procesu sufozije mogu biti veoma podložna tla kod
kojih je koeficijent filtracije k > 3 10-2cm/s i koeficijent uniformnosti CU>20.
80 3. VODA U TLU
Tako Šerard i dr. (Sherard et al. 1984) predlažu sledeće orijentacione uslove:
Ako je CU <10 tlo je autostabilno u pogledu sufozije.
Ako je 10 < CU <20 tlo je autostabilno ukoliko oblik granulomterijske krive
nema naglašene promene pravca.
Ako je 20 < CU <70 tlo je autostabilno ukoliko je granulometrijska kriva glatka,
bez nagle promene pravca ili bez položenih poteza znatne dužine.
Pokrenuta zrna mogu biti iznošena iz mase tla na kontaktu sa slobodnom atmos-
ferom ili površinskom vodom (koja ih odnosi, ukoliko teče) u području površine tla. U
preostaloj masi tla povećava se poroznost i vodopropusnost. Proces može biti
progresivan sa štetnim posledicama. Tada se obično govori o filtracionoj eroziji.
Problem sufozije u našoj literaturi su veoma detaljno obradili Vuković i Pušić (1986).
Posebno su problematična tla sklona disperziji jer se konvencionalnim filterima uz
druge nepovoljne okolnosti, ne može lako sprečiti proces sufozije.
Uslov 2. D 15 > 5 i l i
D 15 > 5 d 15 (3.118)
d 15
Ovaj uslov, kojim se ispunjava zahtev B, znači da bi filter efikasno evakuisao
vodu, on mora biti znatno vodopropusniji od tla koje drenira. Za jednolična tla vodo-
propusnost je približno proporcionalna kvadratu efektivne veličine pora. Ispunjavanjem
ovog kriterija postiže se da je drenažni materijal oko 25 puta više vodopropustan od
osnovnog materijala, što se iskustveno usvaja kao dovoljno.
Uslov 3. Filter treba da sadrži manje od 5% sitnozrnih frakcija, tj. zrna manjih od
0.075 mm i pravilo sugeriše da granulometrijske krive branjenog materijala i
filtera treba da budu glatke i približno paralelne.
Osim toga, ukoliko branjeni materijal ima više od 10% zrna većih od 4.76 mm i
više od 10% zrna manjih od 0.075 mm, filter se određuje za granulaciju u kojoj su
odbačena zrna veća od 4.76 mm. Opisana filterska pravila se odnoseana nevezane bazne
materijale sa predominantnim učešćem peska i prašine koji ne pokazuju plastična
svojstva a ne mogu se upotrebiti za gline. Striktna primena gore opisanih pravila bi za
nedisperzivnu glinu sa više od 20 % koloidnih čestica (CF > 20%) zahtevala primenu
filtera sa visokim sadržajem prašine, koji bi zahtevao i sloj peska za njegovu filtersku
zaštitu. Gline sa većim sadržajem koloidnih čestica imaju znatno veću otpornost protiv
ispiranja zrna. Zbog toga se za gline srednje i visoke plastičnosti za filterski materijal
preporučuje D15 < 0.4 mm uz uslov da je koeficijent jednoličnosti D60 /D10 < 20. I u
ovom slučaju, da bi se osigurala dovoljna vodopropusnost, zahteva se da filter ne sadrži
više od 5% sitnozrnih frakcija (D5 < 0.075 mm). Međutim, treba imati u vidu da postoje
gline sklone disperziji, za koje ova filterska pravila ne važe, te su u takvom slučaju
potrebna posebna ispitivanja.
Potrebne dimenzije filterskih zona mogu se odrediti primenom Darsijevog zakona
na domen u kojem se voda kreće, pri čemu se, osim uslova da je debljina sloja filtera
veća od oko 330 D15, moraju imati u vidu i praktični uslovi što homogenije ugradlji-
vosti filtera u određenim okolnostima. Da bi se minimizirala mogućnost segregacije
zrna pri ugrađivanju, preporučuje se da se zadovolji uslov da je Dmax < 75 mm.
82 3. VODA U TLU
3.9 PIJEZOMETRI
Položaj nivoa podzemne vode kao i raspodela pornih pritisaka u terenu predstavljaju
veoma važan skup podataka neophodnih za rešavanje većine praktičnih problema u
mehanici tla. Prilikom izvođenja istražnih radova, tokom bušenja u tlu, vrši se
registrovanje nivoa podzemne vode. Podaci o nivoima vode procenjeni tokom bušenja
ne moraju biti sasvim pouzdani, naročito u slučaju malo propusnog tla, u slučaju da se
koristi bentonitska isplaka tokom bušenja i u okolnostima mogućih pojava oscilacija
nivoa u toku vremena. Merenja nivoa podzemne vode i pornih pritisaka najčešće se vrši
pijezometrima ugrađenim u bušotine. Postoji veći broj tipova i konstrukcija
pijezometara za primenu u različitim uslovima i često služe za definisanje uslova
temeljenja građevinskih objekata. Neki pijezometri se ugrađuju u hidrotehničke nasipe
tokom građenja radi kontrolisanja kretanja vode, ali mogu biti potrebni i za merenje
pornih pritisaka i njihove discipacije u temeljima ili u telu nasipa tokom i nakon
završetka građenja.
U geotehničkim istraživanjima, koja obuhvataju osmatranja padina i klizišta,
pijezometri se mogu smatrati neizbežno potrebnim jer od veličine i raspodele pornih
pritisaka zavisi stabilnost zemljanih masa.
U zasićenom tlu relativno velike vodopropusnosti porni pritisci se mogu meriti
otvorenim pijezometrima, merenjem nivoa vode u cevi koja je ugrađena u bušotinu
(Slika 3.33-a, b). Najednostavniji otvoren pijezometar prikazan je na Slici 3.33-a, a
sastoji se od plastične PVC ili čelične cevi koja je na donjem kraju perforirana i u celini
okružena peskom. Ako se izostavi zaptivanje, pijezometar se ponaša kao bunar koji
omogućava vertikalnu vezu između slojeva kroz koje prolazi i merenja mogu navesti na
pogrešne zaključke. Zato se takav pijezometar može opravdati samo ako se ugrađuje u
homogen vodopropustan sloj, kada se može pretpostaviti da porni pritisak raste linearno
sa dubinom. Radi pouzdanijeg merenja potrebno je izvesti zaptivanje iznad perforiranog
dela cevi. S obzirom da je prečnik cevi relativno velik, tako da je potrebno da izvesna
količina vode popuni prostor između spoljnjeg nivoa vode u tlu i nivoa u pijezometru,
potrebno je vreme. U slučaju sitnozrnog tla male vodopropusnosti to vreme može biti
84 3. VODA U TLU
relativno dugo i pijezometar kasni sa reakcijom na promenu nivoa vode u terenu. Zbog
toga se ova vrsta pijezometra obično ugrađuje u tlo veće vodopropusnosti.
3.10 REZIME
Tlo je u prirodi najčešće ili delimično ili potpuno zasićeno vodom. Pritisak u pornoj
vodi je glavni razlog za razlikovanje totalnih i efektivnih napona. Princip efektivnih
napona je fundamentalni princip mehanike tla.
U slučaju delimičnog zasićenja prisustvo vazduha u kontaktu sa vodom je razlog
za pojavu membranskih efekata i pojave negativnih pornih pritisaka u vodi i povećanje
efektivnog napona između zrna tla. Negativni porni pritisci daju tlu prividnu koheziju.
Pozitivni porni pritisci smanjuju efektivni napon.
Vodopropusnost tla, zavisno od granulometrijske kompozicije, kreće se u veoma
širokim granicama. Sitnozrna tla imaju mnogo manju vodopropusnost od krupnozrnih.
Za kontrolu kretanja vode kroz tlo primenjuju se drenažni sistemi koji moraju da
zadovolje filterska pravila.
Porni pritisci u tlu na terenu se mere pijezometrima. Konstrukcija pijezometra
treba da omogući korektno merenje sa minimalnim kašnjenjem u slučaju fluktuacije
pornih pritisaka.
86
Poglavlje 4
NAPONI I DEFORMACIJE
4.1 UVOD
U ovom poglavlju će se prikazati osnovne definicije i osnovni odnosi napona i deforma-
cija koji se mogu reprodukovati i meriti konvencionalnim geomehaničkim opitima. U
prvom delu poglavlja se iznose kvalitativni opisi naponskog prostora i stanja napona
koja se u njemu mogu praktično razmatrati. Detaljniji prikaz veza napona i deformacija
sa nekim aspektima modeliranja primenom zakona plastičnosti dat je u Poglavlju 6.
Na Slici 4.1-(a) prikazan je opšti slučaj stanja napona u tački. Na svaku površ
elementarne kocke deluju normalni i smičući naponi na šest ravni od kojih su svake dve
međusobno paralelne ravni infinitezimalno bliske. U otpornosti materijala i generalno u
tehničkoj mehanici, usvojena je konvencija da su naponi zatezanja pozitivni. Ova
konvencija nije prihvaćena u mehanici tla zbog toga što tlo praktično i ne može da primi
napone zatezanja. Da bi se izbeglo suviše često korišćenje negativnog predznaka, u
mehanici tla se usvaja da su naponi pritiska pozitivni.
Iz naponske analize je poznato da za date komponentalne napone, prema Slici
4.1-(b), postoje tri međusobno upravne ravni u kojima su smičući naponi jednaki nuli, a
normalni naponi su glavni naponi označeni sa σ1, σ2 i σ3. Sa matematičke tačke gledišta
veličine glavnih napona su tri međusobno nezavisne veličine. To znači da tri glavna
napona mogu biti tri proizvoljne vrednosti sa istim ili različitim predznacima, te se u
klasičnoj teoriji elastičnosti i naponsko-deformacionoj analizi ne postavljaju neke po-
sebne veze ili ograničenja o međusobnim odnosima ovih veličina, osim što komponen-
4. NAPONI I DEFORMACIJE 87
se, korišćenjem uslova ravnoteže, izračunati normalni napon i napon smicanja u ravni sa
proizvoljnom orijentacijom. Jednačine koje u potpunosti opisuju naponsko stanje defi-
nišu jednačinu Morovog (Mohr, 1882) kruga prikazanog na Slici 4.5-b. Svaka tačka A
predstavlja stanje napona koji deluju na ravan čija normala zaklapa pravac θ sa pravcem
maksimalnog glavnog napona. Komponentalni naponi su:
σ1 + σ 3 σ1 − σ 3
σ θ = σ 1 cos 2 θ + σ 3 sin 2 θ = + cos 2θ (4.1)
2 2
σ1 − σ 3
τ θ = (σ 1 − σ 3 ) sin θ cos θ = sin 2θ (4.2)
2
Korišćenjem gornjih izraza (4.1) i (4.2) može se rešiti i obrnut zadatak. Ako su
poznate veličine σθ i τθ koje deluju na bilo koje dve ravni, mogu se naći pravci i
veličine glavnih napona. Iz pomenutih izraza i Slike 4.5-b može se videti da je
maksimalni napon smicanja τmax uvek jednak (σ1 - σ3 )/2, odnosno da je maksimalni
smičući napon jednak poluprečniku Morovog kruga napona. Taj napon deluje u
ravnima koje zaklapaju ugao od ±450 u odnosu na pravac maksimalnog glavnog napona.
U geostatičkim naponskim uslovima maksimalni napon smicanja deluje u ravnima koje
zaklapaju ugao od 450 u odnosu na horizontalu. Maksimalni naponi smicanja su:
ako je K < 1 tada je τmax = ( 1 – K ) σv /2
ako je K > 1 tada je τmax = ( K – 1 ) σv /2
ako je K = 1 tada je τmax = 0
Veoma često je poželjno na jednom dijagramu opisati više naponskih stanja u
različitim tačkama mase tla ili sukcesivnu promenu naponskog stanja u nekom
posmatranom elementu tla ili u uzorku tla. Tada je prikaz Morovim krugovima zametan
i nepregledan, (sasvim jednostavan primer u kojem se menja samo jedan glavni napon
prikazan je na Slici 4.7-a), a kada se krugovi i nanesu na takav dijagram, nije sasvim
92 4. NAPONI I DEFORMACIJE
jasno šta oni znače. Umesto toga je pogodnije koristiti opis naponskom tačkom koju je
definisao Lambe (1964), na takav način da je:
σ1 + σ 3
s= (4.3)
2
σ1 − σ 3
t=± (4.4)
2
U gornjem izrazu važi znak + ako pravac maksimalnog glavnog napona σ1
zaklapa ugao koji je jednak ili manji od ±450 u odnosu na verikalni pravac, a znak -
ukoliko σ1 zaklapa ugao koji je manji od ±450 u odnosu na horizontalu. Međutim, u
većini slučajeva kada se primenjuje opis naponskom tačkom, glavni naponi deluju na
vertikalne i horizontalne ravni, tako da se gornji izrazi mogu pisati i u obliku:
σv −σh
s= (4.5)
2
σv −σ h
t= (4.6)
2
s /
=
( σ 1 − u + σ 3 − u ) (σ 1 + σ 3 )
= −u =
( σ 1/ + σ 3/ )
=s−u (4.7)
2 2 2
σ 1 − u − (σ 3 − u ) (σ 1 − σ3 )
t/ = = =t (4.8)
2 2
Prikazivanje stanja napona tačkom, što je ekvivalentno nanošenju samo jedne
tačke Morovog kruga, omogućava da se sukcesivne promene totalnih i efektivnih
napona u s, t odnosno s′, t′ dijagramu, opišu jednom linijom, putanjom napona. Putanja
napona opisuje kontinualnu promenu sukcesivnih naponskih stanja. Uporedni prikaz
promene napona, odnosno putanja napona u Morovom i u Lembovom dijagramu, za
konstantnu veličinu σ3 sa povećanjem σ1, dat je na Slici 4.7 sa 0AC, što kvalitativno
predstavlja i putanju 0AC u Rendulicevom dijagramu na Slici 4.4. Umesto da se crta niz
Morovih krugova, dovoljno je nacrtati niz odgovarajućih tačaka, koje spojene
odgovarajućim redosledom, opisuju putanje totalnih i efektivnih napona.
opitu povećavamo oba glavna napona tako da je, na primer, ∆σ3 = ∆σ1/4, ili da
koristimo takvu putanju napona po kojoj je priraštaj zbira sva tri glavna napona jednak
nuli, što bi odgovaralo putanji napona po nekoj oktaedarskoj ravni.
Slika 4.8. Primeri putanja napona pri promeni samo dva glavna napona,
(a) Početno stanje je izotropno, (b) Početno stanje je anizotropno
Slika 4.9. Primeri putanja napona pri promeni aksijalnog i radijalnog napona u opitu
triaksijalne kompresije.
(b) Početno stanje je izotropno, (d) Početno stanje je anizotropno
4. NAPONI I DEFORMACIJE 95
q / = (σ 1/ − σ 3/ ) = (σ 1 − σ 3 ) = q (4.13)
4.4 DEFORMACIJE
U principu, istorija promene deformacija se može prikazati tako što bi se prikazale ose
glavnih dilatacija ε1, ε2 i ε3 i u takvom prostoru niz sukcesivnih deformacijskih stanja
povezao linijom. Alternativno, na analogan način kao što su tretirani naponi, mogu se
opisivati i deformacijska stanja. Treba napomenuti da se u ovom tekstu neće upotreb-
ljavati izrazi dilatacija, klizanje i kubna dilatacija iz otpornosti materijala jer oni u
mehanici tla imaju druga značenja. Izraz dilatacija će se ovde zameniti deformacijom ili
specifičnom deformacijom, klizanje distorzijskom deformacijom, a kubna dilatacija
volumetrijskom deformacijom, sfernom deformacijom ili promenom zapremine. Defor-
macija, opisana glavnim specifičnim deformacijama, se može raščlaniti na deformaciju
96 4. NAPONI I DEFORMACIJE
ε γ = ( ε1 − ε 3 ) = γ max (4.18)
∆V
ε v = ( ε1 + ε 3 ) = (4.19)
V
Ovde je u definisanju veličina εγ i εv uveden faktor 2 tako da ovi parametri
deformacija korespondiraju naponskim parametrima t/ i s/ u uslovima ravne
deformacije. Unošenje faktora 2 je pogodno jer εγ i εv imaju poznato i jasno značenje. U
gornjim izrazima γmax je maksimalna veličina inženjerske smičuće deformacije, a ∆V je
mala promena zapremine V. Prema tome, εv je jednostavno volumetrijska ili
zapreminska ili sferna deformacija. Parametri εγ i εv, kada je ε2 = 0, se mogu koristiti za
prikazivanje putanje deformacija na sličan način kao što se s i t koriste za putanje
napona, ali se ipak mora imati u vidu da, kao i u slučaju Lembovog dijagrama za
napone, nisu invarijante, jer njihova veličina zavisi od izbora referentnih osa
orijentisanih u pravcima nultih deformacija. U posebnom slučaju rotaciono simetričnog
deformacijskog stanja. kada je ε2 = ε3, deformacijske veličine se mogu izraziti u obliku:
γ max = ( ε1 − ε 3 ) (4.20)
ε v = ( ε1 + 2 ε 3 ) (4.21)
Volumetrijske deformacije ε v , imaju važnu ulogu pri opisivanju ponašanja tla i
mogu se meriti različitim postupcima. Ako zapremina elementa tla V, usled promene
efektivnih napona, promeni zapreminu za ∆V, uz negativan predznak kako bi
kompresione deformacije bile pozitivne, promena volumetrijske deformacije je:
∆ε v = − ∆ V V (4.22)
Zapremina zasićenog tla V se sastoji od zapremine vode Vw i zapremina čvrstih
čestica Vs. Ako se pretpostavi da su zrna tla i voda praktično nestišljivi u odnosu na
stišljivost skeleta tla, zapremina tla može da se promeni samo ako se iz njega istisne
voda ili ako tlo vodu upije, tj. :
∆ V = − ∆Vw (4.23)
tako da se na osnovu izmerene količine vode ∆Vw koja prođe kroz konturu uzorka može
izračunati zapreminska deformacija ∆εv.
Koeficijent poroznosti definisan ranije je e = Vv / Vs = Vw / Vs, a pošto su zrna tla
nestišljiva (∆Vs = 0), promena koeficijenta poroznosti je:
∆ e = ∆ V / Vs (4.24)
tako da je:
∆ V = Vs ∆ e (4.25)
odnosno, nakon usvajanja konvencije da su pozitivnog znaka deformacije smanjenja
zapremine i smanjenja koeficijenta poroznosti:
∆V V ∆e
∆ε v = − = − s (4.26)
V Vs + Vw
98 4. NAPONI I DEFORMACIJE
tlo najčešće nisu ni linearne, niti reverzibilne, mogu biti funkcije vremena i zavise od
prethodne istorije opterećivanja, putanje napona, odnosno istorije deformacija.
Iako je ponašanje tla daleko od idealno elastičnog, pogodno je uvesti sasvim
prihvatljivu pretpostavku da se tlo ponaša linearno u izvesnom intervalu, pri izvesnom
priraštaju, inkrementu napona, te razmotriti posebno volumetrijsku kompresiju i
smičuću distorziju. Pri tome su elastični parametri tla modul elastičnosti Es i Poasonov
koeficijent ν s . Kada je element elastičnog izotropnog tla izložen priraštajima glavnih
napona ∆σ1 , ∆σ2 i ∆σ3, odgovarajući priraštaji glavnih deformacija su:
1
∆ε1 = ∆σ 1 −ν s ( ∆σ 2 + ∆σ 3 ) (4.31)
Es
1
∆ε 2 = ∆σ 2 −ν s ( ∆σ 3 + ∆σ 1 ) (4.32)
Es
1
∆ε 3 = ∆σ 3 − ν s ( ∆σ 1 + ∆σ 2 ) (4.33)
Es
Sabiranjem levih i desnih strana gore datih izraza, uz pretpostavku da su defor-
macije male, dobijamo da je:
1 − 2ν s
∆ε v = ∆ε1 + ∆ε 2 + ∆ε 3 = ( ∆σ 1 + ∆σ 2 + ∆σ 3 ) = ∆σ oct (4.34)
Es K
gde je modul zapreminske deformacije:
Es
Ks = (4.35)
3 (1 − 2 ν s )
Slično, za smičuće napone i deformacije dobija se:
2 (1 + ν s ) τ
γ = τ = (4.36)
Es Gs
gde je modul smicanja:
Es
Gs = (4.37)
2 (1 + ν s )
Gore izvedene zavisnosti pokazuju da je za idealno elastičan materijal promena
zapremine proporcionalna promeni oktaedarskog normalnog napona, a promena oblika
proporcionalna samo smičućem naponu, odnosno promeni razlike glavnih napona, tj.
devijatoru napona. Strogo uzev, realno tlo se ne ponaša po takvim zakonima. Na primer,
promena samo smičućih napona, pri konstantnoj veličini zbira glavnih napona, može
izazvati promenu zapremine, što ponašanje tla čini relativno komplikovanim za tačnije
matematičko opisivanje.
Kada bi tlo bilo elastično i izotropno, bilo bi moguće odrediti elastične konstante
Es i ν s ili Ks i Gs iz jednog sasvim jednostavnog opita. Tada bi bilo moguće upotrebiti
ove konstante i za opisivanje veza napona i deformacija u opitima druge vrste ili u
rešavanju praktičnih problema naponsko-deformacione analize. Tako jednostavan
pristup, strogo uzev, nije moguć kada se radi o tlu. Zbog toga je u svakodnevnu praksu
100 4. NAPONI I DEFORMACIJE
Veoma često primenjivan opit direktnog smicanja (Slika 4.11-d) služi samo za
određivanje smičuće čvrstoće tla. Polje deformacija uzorka u aparatu za direktno
smicanje je izrazito nehomogeno, naročito pre dostizanja loma, tako da se ovaj opit ne
može koristiti za određivanje konstitutivnih veza.
Ranije je navedeno da dva najvažnija oblika inženjerskog ponašanja tla, čvrstoća i
deformabilnost, zavise od efektivnih napona. Zbog toga će se prvo razmotriti pitanje
pornih pritisaka koji modifikuju totalne napone u efektivne.
∆σ 1 + ∆σ 2 + ∆σ 3
( ∆σ 1 − ∆ σ 2 ) + ( ∆ σ 2 − ∆ σ 3 ) + ( ∆ σ 3 − ∆ σ 1 ) (4.39)
2 2
∆u = + β
3
U triaksijalnom opitu, kada je ∆σ2 = ∆σ3 ili ∆σ1 = ∆σ2, gornji izraz postaje:
∆σ 1 + ∆σ 2 + ∆σ 3
∆u = + α ( ∆σ 1 − ∆ σ 3 ) (4.40)
3
gde je α = 2 β
U opitu triaksijalne kompresije, kada je radijalni napon konstantan, tako da je
∆σ2 = ∆σ3 = 0, priraštaj pornog pritiska je:
∆u = (σ 1 − σ 3 )(1/ 3 + α ) (4.41)
4. NAPONI I DEFORMACIJE 107
∆u = ( σ 1 − σ 3 ) ( 2 / 3 + α ) (4.42)
∆u = B ∆σ 3 + A ( ∆σ 1 − ∆σ 3 ) (4.43)
gde su veličine A i B parametri pornog pritiska po Skemptonu.
Pretpostavljajući da važi princip superpozicije, parametar B se može odrediti u
opitu izotropne kompresije kada je devijator napona jednak nuli, tako da je:
∆u = B ∆σ 3 odnosno B = ∆u / ∆σ 3 (4.44)
Ako se pretpostavi nestišljivi fluid u porama relativno stišljivijeg skeleta tla, ceo
priraštaj sferne komponente napona u nedreniranim uslovima prima porna voda, tako da
je parametar B = 1, a pri rotaciono simetričnom stanju napona i povećavanju aksijalnog
napona za elastičan skelet A = 1/3.
U slučaju realnog zasićenog tla, parametar B zavisi od stišljivosti skeleta. Merena
vrednost na mekim glinama je između 0,9990 i 0,9998, a najmanja je za zbijene
peskove i iznosi oko 0,9921, tako da je za praktične potrebe parametar B=1, naravno,
samo ako je stepen zasićenja Sr = 1.
108 4. NAPONI I DEFORMACIJE
Ovde se treba podsetiti da idealno elastičan materijal pri promeni smičućih napona
menja samo oblik i nema tendenciju da menja zapreminu. Tlo, međutim, pri promeni
smičućih napona u nedreniranim uslovima može generisati pozitivne porne pritiske
ukoliko je relativno meko ili rastresito (Slika 4.18-a), i negativne, ukoliko je zbijeno ili
čvrsto (Slika 4.18-b), što je ilustrovano na primeru tipičnih rezultata dobijenih opitima
triaksijalne kompresije u konsolidovanim nedreniranim uslovima.
110 4. NAPONI I DEFORMACIJE
4.8 KONSOLIDACIJA
Neposredno posle nanošenja napona, tokom vremena, dolazi do opadanja pornih
pritisaka, povećanja efektivnih napona i smanjena zapremine tla na račun istisnute vode
iz pora i do sleganja kao posledice smanjenja zapremine tla prema Slici 4.19-b. Ovaj
proces opadanja pornih pritisaka, povećavanja efektivnih napona i smanjenja zapremine
tla je konsolidacija. U tom procesu se naponi pornih pritisaka prenose na skelet tla.
Sleganje nastalo usled promene zapremine tla naziva se konsolidacionim sleganjem i
može biti relativno veliko kod objekata na mekim i stišljivim glinama.
4. NAPONI I DEFORMACIJE 111
Slika 4.20. Šema edometra. (a) sa fiksiranim prstenom, (b) sa plivajućim prstenom,
(c) naponi i deformacije
σ 1/ = σ z/ i σ 2/ = σ 3/ = σ x/ = σ y/ = K 0 σ 1/ (4.47)
gde K0 predstavlja odnos između efektivnih horizontalnih i vertikalnih napona, a naziva
se koeficijent pritiska tla u miru, tako da je:
σ x/ σ y/ σ r/ σ h/
K0= / = / = / = / (4.48)
σz σz σz σv
4. NAPONI I DEFORMACIJE 113
K 0 = K 0, NC ( OCR )
sin φ '
(4.51)
∆σ z/
Mv = (4.52)
∆ε z
114 4. NAPONI I DEFORMACIJE
Ako je neopterećen uzorak tla u edometru imao početnu visinu h0 i pri stepenici
opterećenja "i" smanjio visinu za ∆hi, specifična deformacija je:
∆hi − ∆hi −1
∆ε z = (4.53)
h0 − ∆hi
Očigledno je da, u opštem slučaju, ovako definisan modul stišljivosti Mv zavisi od
početnog napona i od veličine priraštaja napona. Kada bi modul stišljivosti bio kon-
stantan, za materijal bi se moglo reći i da je elastičan, te je od interesa izvesti zavisnost
između modula stišljivosti i ekvivalentnog modula elastičnosti za isti interval napona.
∆ε v =
(1 − 2ν ′)(1 + ν ′) ∆σ z/ ∆σ z/
= ∆ε z = (4.55)
1 −ν ′ E′ Mv
tako da je veza između modula stišljivosti Mv i modula elastičnosti tla E′
116 4. NAPONI I DEFORMACIJE
1− ν ′
Mv = E′ (4.56)
(1 − 2ν ′) (1 +ν ′)
što znači da za elastičan materijal modul stišljivosti Mv zavisi od Poasonovog
koeficijenta ν′ i modula elastičnosti E′.
Ako se pretpostavi, vrednost Poasonovog koeficijenta ν′ = 1/3, koja bi važila za
efektivne napone, dobija se da je:
2
M v = 1.5 E ′ ili E ′ =
Mv (4.57)
3
Treba imati u vidu da za ν = 1/2 izraz (4.56) daje beskonačnu veličinu modula
stišljivosti za svaku pozitivnu vrednost modula elastičnosti, što znači da se za ovu
vrednost Poasonovog koeficijenta materijal ponaša kao potpuno nestišljiv, tj. da ne
menja zapreminu pri promeni napona. S obzirom da je već rečeno da vodom zasićeno
tlo u nedreniranim uslovima opterećivanja praktično ne menja zapreminu, u primeni
rešenja teorije elastičnosti se najčešće koristi pretpostavka da je veličina ν = 0.5 u
proračunima trenutnih sleganja, koja nastaju kao posledica čisto distorzijskih
deformacija istovremeno sa nanošenjem priraštaja napona, ali se tada koristi i
odgovarajući ekvivalentni modul Eu za takve, nedrenirane uslove.
U dreniranim uslovima Poasonov koeficijent zavisi od vrste tla i putanje napona.
U nedostatku specijalnih ispitivanja obično se za krupnozrno tlo usvaja ν′ = 0.15 - 0.35,
a za sitnozrna ν′ = 0.2 - 0.4. Ove vrednosti mogu biti prihvatljive pod uslovom da nivo
napona nije blizak stanju napona pri lomu tla.
Za sada ne postoji neki opšti praktičan i dovoljno jednostavan matematički izraz
za opisivanje stišljivosti u funkciji napona za sve vrste tla i sve zamislive uslove
opterećivanja. Osim gore ilustrovanog modula stišljivosti, koristi se i pokazatelj mv,
koeficijent zapreminske stišljivosti, koji se definiše kao:
∆ε z 1
mv = tako da je mv = (4.58)
∆σ z/ Mv
Promena zapremine je ∆εv = mv ∆ σ z/ pri čemu se podrazumeva da koeficijent mv
važi samo za određen interval napona. U praksi se pokazatelji stišljivosti Mv i mv
koriste kada se aproksimativno mogu usvojiti kao konstante.
Ako se definicija sekantnog modula izrazi u infinitezimalnom obliku kada
∆ σ teži nuli, dobija se tangentni modul stišljivosti u obliku funkcije:
/
z
dσ z/ ∆σ z/
M t (σ z/ ) = ≈ (4.59)
dε z ∆ε z
koja se može aproksimirati sekantnom vrednošću, kao što je to prikazano na Slici 4.24.
Tako izračunata sekantna vrednost se pripiše tangentnoj veličini u sredini interva-
la napona za koju je izračunata, izračunaju se vrednosti u nizu ispitanih intervala napona
i zatim zavisnost aproksimira pogodnim analitičkim izrazom, kao što su (4.61) i (4.63).
4. NAPONI I DEFORMACIJE 117
M t (σ z/ ) = M 0 + k σ z/ (4.61)
za koji se primenom integrala (4.60) dobija:
1 M 0 + k ( p0/ + ∆σ z/ )
∆ε z = ln samo ako je k ≠ 0 (4.62)
k M 0 + k p0/
gde je
m modulni broj
pa referentni napon u veličini od 100 kPa
a naponski eksponent
Integrisanjem prema (4.60) izraza (4.63) dobijaju se sledeći izrazi za specifične
deformacije:
1 p / + ∆σ / a p / a
εz = 0 z
− za a ≠ 0
0
(4.64)
ma pa a
p
1 p0/ + ∆σ z/
ε z = ln / za a = 0 (4.65)
m p0
Orijentacione vrednosti parametara m i a dati su u Tabeli 4.1. Ove karakteristične
vrednosti se mogu koristiti za preliminarnu ocenu stišljivosti, dok se za konkretne
slučajeve parametric mogu odrediti opitima i/ili analizama merenih sleganja na
izgrađenim objektima.
Jedan od jednostavnijih i u našoj literaturi davno prihvaćenih opisa nelinearne
veze između napona i deformacija, koji se može upotrebiti ako je promena visine uzorka
118 4. NAPONI I DEFORMACIJE
p / + ∆σ /
ln 0 / z
p0
C= (4.66)
∆ε z
tako da je specifična deformacija
1 p0/ + ∆σ z/
∆ε z = ln (4.67)
C p0/
Uporedi li se gornja jednačina (4.67) sa (4.65) za slučaj kada je a = 0, vidi se da
su to slične zavisnosti, pri čemu je m u jednačini (4.65) analogna veličini C u jednačini
(4.67). U novije vreme se sve manje koristi konstanta C ali se ovde ipak navodi zbog
toga što se ona još uvek može sresti u domaćim izveštajima o geotehničkim
istraživanjima, a u novije vreme se sve više zamenjuje Janbuovim izrazima i parametri-
ma u proračunima sleganja temelja. Možda sada treba uočiti da se u modeliranju
naponsko-deformacionog ponašanja tla često pojavljuje logaritamska funkcija.
Konstanta stišljivosti C se često primenjivala u opisivanju deformabilnosti
peskova. S obzirom da se u praksi uobičajenim metodama ne mogu iz terena uzimati
neporemećeni uzorci nevezanih materijala radi ispitivanja stišljivosti u edometru,
koriste se empirijske korelacije sa rezultatima statičkih penetracionih ispitivanja in situ.
∆e
Cc = − (4.69)
log ( p + ∆σ z/ ) /p0/
/
0
Cc p / + ∆σ /
εz = log 0 / z (4.70)
1 + e0 p0
Indeks stišljivosti Cc je pogodan parametar za opisivanje stišljivosti normalno
konsolidovanih glina jer je to konstanta za razmatrano tlo, što se ne može reći za ranije
definisane pokazatelje Mv ili mv. Iz velikog broja eksperimentalnih rezultata Skempton
(1944) daje empirijsku zavisnost (sa tipičnim rasipanjem rezultata od ±30%) između
indeksa stišljivosti i granice tečenja izražene u procentima koju Terzaghi i Peck (1967)
daju u obliku:
Cc = 0.009 ( wL − 10% ) (4.71)
Za pojedine geološke formacije mogu se na osnovu većeg broja ispitivanja
odrediti i različite druge empirijske zavisnosti između indeksa stišljivosti i nekih
pokazatelja koje obično nemaju opšti značaj ali su veoma pogodne za lokalnu praktičnu
upotrebu na područjima na kojima su vršena intenzivnija geotehnička istraživanja.
Za prekonsolidovano tlo zavisnost e - log σ z/ nije jedna linija. Na Slici 4.25
prikazana je ova zavisnost za jednu inicijalno normalno konsolidovanu glinu koja je
4. NAPONI I DEFORMACIJE 121
izložena ciklusu opterećivanja i rasterećivanja. Pri rasterećivanju tlo bubri, tj. povećava
zapreminu ali je ovo povećavanje zapremine znatno manje od prethodnog smanjenja
zapremine za istu promenu napona. Za praktične potrebe se može uzeti da se krive
bubrenja i krive rekompresije e - log σ z/ poklapaju, te se idealizovana zavisnost može
prikazati pravim linijama. Pri tome treba uočiti da je promena zapremina u području
napona koji su manji od napona prekonsolidacije, tj. kada je OCR > 1, znatno manja od
deformacija u području normalne konsolidacije. Zbog toga je važno odrediti veličine
napona prekonsolidacije pc/ kako bi se ustanovile veličine napona pri kojima će se tlo
početi ponašati kao znatno stišljivije normalno konsolidovano tlo i korektno odredile
veličine deformacija usled opterećenja tla objektom u području površine terena.
Postoji više predloga o tome kako odrediti napon prekonsolidacije od kojih je
najjednostavniji postupak u najširoj primeni metod koji je dao Casagrande (1936).
Analizirajući brojne krive oblika prikazanog na Slici 4.25-b, on je izveo geometrijsku
konstrukciju prikazanu na Slici 4.26, iz koje bi se odredila tačka E sa koeficijentom
poroznosti pri maksimalnom efektivnom naponu u prošlosti prirodnog tla pc/ na koje
deluje neki manji napon, koji se označava sa p0/ kada je opterećivanjem uzorka tla u
edometru dobijena zavisnost opisana krivom PGH. Ovaj postupak podrazumeva
konstrukciju koja se sastoji od sledećih koraka:
1. Izabrati tačku M na mestu maksimalne zakrivljenosti krive PGH
2. Povući horizontalnu liniju a u tački M
3. Povući tangentu b na krivu PGH u tački M
4. Nacrtati simetralu ugla α, između pravih a i b, koja je označena sa c
5. Produžiti GH, linearni segment krive PGH do preseka sa c u tački E
6. Tačka E definiše napon prekonsolidacije pc/ , veličinu maksimalnog vertikalnog
efektivnog napona koji je na uzorak tla delovao u prošlosti.
∆e
Cr = − ≈ Cs (4.72)
log ( pc/ / p0/ )
gde je ∆e odgovarajuća razlika koeficijenta poroznosti pri naponima pc/ i p0/ .
Casagrandeova konstrukcija zahteva ispitivanja u veoma širokom intervalu
normalnih napona koji su znatno veći od onih koji se primenjuju u uobičajenim
uslovima plitkog temeljenja, tako da je pri opitu stišljivosti potrebno koristiti relativno
velike napone (1600 kPa ili 3200 kPa) kako bi grafička konstrukcija bila pouzdana. Ova
konstrukcija istovremeno i delimično koriguje uticaj naponskog poremećaja na
parametre. Ukoliko bi se isti nekorigovani rezultati edometarskog opita koristili za
definisanje modula stišljivosti, dobila bi se obično veća sleganja od realnih. Treba uočiti
značajnu činjenicu da je indeks rekompresije Cr višestruko manji od indeksa stišljivosti
Cc, tako da se odnos za razne vrste sitnozrnog tla kreće u granicama Cr /Cc = 1/3 do
1/12, najčešće 1/4 do 1/5. Veličine deformacija zavise od veličine promene opterećenja
od početnog napona p0/ do napona p0/ + ∆ σ z/ izražene preko ovde opisanih pokazatelja
stišljivosti. Idealizovana zavisnost prikazana je na Slici 4.27.
Cr p / + ∆σ /
εz = log 0 / z (4.73)
1 + e0 p0
4. NAPONI I DEFORMACIJE 123
Cr p/ Cc p / + ∆σ /
εz = log c/ + log 0 / z (4.74)
1 + e0 p0 1 + e0 pc
U gornjem izrazu prvi sabirak predstavlja deformaciju u području OCR > 1, a
drugi u području gde je OCR = 1. Očigledno je da povećani napon prekonsolidacije ima
povoljan uticaj na veličine deformacija; deformacije su znatno manje ako se promene
napona usled opterećenja tla objektom događaju u području napona koji su manji od
napona prekonsolidacije jer je Cr < Cc.
Problem opisa promene zapremine tla u uslovima jednodimenzionih deformacija
usled priraštaja efektivnih normalnih napona može se podeliti na dva dela: prvi deo je
da se utvrdi odnos između veličina napona i deformacija, što je do sada obrađeno u
ovom poglavlju, a drugi deo je da se proceni vreme potrebno da se ova promena
zapremine dogodi. Trajanje razvoja zapreminske deformacije, koja nastaje smanjenjem
zapremine pora tla i istiskivanjem vode iz pora u procesu konsolidacije, zavisiće i od
vodopropusnosti i od stišljivosti tla.
zavisi od brzine isticanja vode, odnosno od veličine otvora. Ako se za otvor može
upotrebiti izraz koji odgovara vodopropusnosti tla, tada bi vrlo mali otvor simulirao
nisku vodopropusnost tla. Pri isticanju vode klip se pomera naniže, opruga se skraćuje i
pri tome prima sve veći deo nanetog opterećenja, dok pritisak u vodi opada.
Povećavanje sile u opruzi je analogno povećanju efektivnih napona u tlu, a smanjenje
pritiska u vodi odgovara opadanju pornog pritiska. Nakon dovoljno dugog vremena klip
dolazi u nov stabilni položaj (Slika 4.28-c), pritisak vode na klip postaje jednak nuli i
celokupno naneto opterećenje prima opruga.
dh k ∂u
v = ki = − k =− (4.75)
dz γ w ∂z
126 4. NAPONI I DEFORMACIJE
k ∂ 2u dε v
− = (4.76)
γw ∂z 2
dt
Gradijent promene zapremine se može izraziti i preko gradijenta efektivnog
normalnog napona
dε v ∂σ z/
= mv (4.77)
dt ∂t
koji mora biti jednak negativnoj vrednosti gradijenta pornog pritiska
dε v ∂u
= − mv (4.78)
dt ∂t
Izjednačavanjem (4.77) sa (4.78) dobija se:
∂u k ∂ 2u
mv = (4.79)
∂t γ w ∂z 2
tako da diferencijalna jednačina konsolidacije ima oblik:
∂u k ∂ 2u ∂ 2u
= = c v (4.80)
∂t mv γ w ∂z 2 ∂z 2
gde je cv koeficijent konsolidacije, nov parametar koji sažima pokazatelje vodopropus-
nosti k i stišljivosti mv ili Mv, tako da je:
k k Mv
cv = = (4.81)
mv γ w γw
Ako se pretpostavi da su za dati interval napona pokazatelji stišljivosti mv ili Mv, i
koeficijent vodopropusnosti k konstante, sledi da je i koeficijent konsolidacije cv
konstanta, i diferencijalna jednačina jednodimenzione konsolidacije glasi:
∂u ∂ 2u
= cv (4.82)
∂t ∂ z2
Ako je priraštaj napona ∆p nanet odjednom, granični uslovi su sledeći: u vremenu
t = 0 priraštaj napona prima samo voda, tako da je inicijalni priraštaj pornog natpritiska
∆u = ui = ∆p, a pošto je dreniranje omogućeno na gornjoj i donjoj granici sloja, na
njima nema pornog natpritiska, tj. za svako t > 0 imamo da je u = 0 za z = 0 i za z = 2
H. Rešenje diferencijalne jednačine u = u(z,t) opisuje raspodelu veličine pornog
natpritiska po visini sloja u vremenu u obliku:
∞
2u N z (- N 2 T v
u (t , z ) = ∑ i sin e
)
(4.83)
n=0 N H
gde je:
4. NAPONI I DEFORMACIJE 127
∆σ z/
s(t) = sc U(t) = D U (Tv ) (4.85)
Mv
gde je sc konsolidaciono sleganje sloja pri potpunoj disipaciji pornih pritisaka
generisanih nanetim opterećenjem.
Stepen konsolidacije U(Tv ) asimptotski teži jedinici kada vreme teži beskona-
čnosti. Za praktične potrebe obično se uzima da je do potpune konsolidacije došlo kada
je Tv > 3. Umesto dijagrama ili tabele na Slici 4.31, vremenski faktor se, u zavisnosti od
nivoa prosečnog stepena konsolidacije, može izračunati iz sledećih približnih izraza:
Iz ovog opisa sledi grafički postupak prikazan na Slici 4.32-c. Prvo se nacrta
dijagram sleganja pod pretpostavkom da je opterećenje naneto trenutno, odjednom u
vremenskoj nuli neto promene opterećenja. Za neko izabrano vreme t < tg (tačka 1)
povuče se vertikalna linija, a zatim povuče i vertikala za vremenski presek t/2 (tačka 2)
do linije sleganja pod pretpostavkom o trenutnom nanošenju opterećenja (tačka 3), a
zatim povuče horizontala do vremenskog preseka tg (tačka 4). Spajanjem koordinatnog
početka sa tačkom 4 u preseku sa vertikalom kroz tačku 1 dobija se veličina sleganja u
vremenu t (tačka 5). Ovaj postupak se ponovi za nekoliko tačaka u intervalu t < tg da bi
se dobila korigovana kriva sleganja u ovom vremenskom intervalu. Za vreme t > tg
korigovana kriva sleganja se dobija jednostavnim horizontalnim pomeranjem krive
sleganja pri trenutnom opterećivanju za vremenski interval tg /2.
H2
cv = 0.197 (4.89)
t50
Na ovom polu-logaritamskom dijagramu može se uočiti približno linearna
zavisnost sleganja u području sekundarne kompresije nakon završetka procesa primarne
konsolidacije.
U izrazima za izračunavanje koeficijenta konsolidacije figuriše veličina H. To je
promenljiva veličina koja zavisi i od početne visine uzorka, vremena i opterećenja. Za
primenu u gore datim izrazima, dovoljno je tačno usvojiti polovinu prosečne visine
uzorka pri razmatranoj stepenici opterećenja. Obe opisane metode obično daju približno
iste rezultate. Za metodu kvadratnog korena dovoljno je kraće trajanje opterećenja za
definisanje krive i određivanje koeficijenta konsolidacije. U nekim slučajevima metod
kvadratnog korena ne daje izrazit linearni segment, a logaritamska metoda daje
zadovoljavajuće rezultate. Sa druge strane, dobri rezultati se dobijaju primenom metode
132 4. NAPONI I DEFORMACIJE
ε z = Cα log ( t2 / t1 ) (4.92)
Izrazi (4.91) i (4.92) pretpostavljaju da se sekundarna kompresija ili volumetrij-
sko puzanje može opisati pravom linijom u polulogaritamskom dijagramu, pri čemu se
mora imati u vidu da su α ili cα parametri koji zavise od nivoa normalnih napona (Slika
4.37-b). Ova tzv. sekundarna kompresija (ili sekundarna konsolidacija) je posledica
plastične reorijentacije zrna usled izmenjenog nivoa napona, progresivnog loma veza
između zrna kao i progresivnog loma pojedinačnih zrna. Proces sekundarne kompresije
se odvija istovremeno sa primarnom konsolidacijom, ali tek po završetku primarne kon-
solidacije postaje jasno uočljiv. Treba biti veoma oprezan u primeni ovih pokazatelja
laboratorijskih ispitivanja na realno ponašanje tla u prirodi i u realnom vremenu.
desetina centimetara, sa veoma štetnim posledicama u vidu pojave pukotina ili rotacije
objekta. Do lokalnog sleganja može doći i na tek završenim objektima ukoliko voda sa
krovnih i drugih površina nije kontrolisano evakuisana tako da ne prodire u tlo u
području temelja. Kondenzacija vode na cevima instalacija u podrumskim prostorijama,
uz nedovoljnu izolaciju poda, može takođe dovesti do postepenog dopunskog sleganja
temelja. Međutim, u nekim slučajevima do povećavanja sleganja može doći polako i
postepeno, kao posledica kondenzacije i akumulacije vlage ispod objekta.
EKSPANZIVNA TLA
Delimično zasićene tvrde visokoplastične gline mogu biti veoma prekonsolidovane
sušenjem (desikacijom). Ukoliko se na uzorak takvog, obično tvrdog tla, u edometru pri
relativno niskom nivou napona, deluje jednostavnim dodavanjem vode, dolazi do
bubrenja, povećanja zapremine, kao što je to ilustrovano na Slici 4.42.
Za takvo ekspanzivno ponašanje je najčešće i najviše odgovoran montmorijonit,
što se može oceniti iz veličine aktivnosti A, opisane u Poglavlju 2 ali i neki drugi mine-
rali sa visokom aktivnošću. U našem podneblju su štetne posledice po objekte moguće,
ali ne i veoma česte. Praktične štete na objektima su znatno češće u područjima koja
odlikuju dva izrazito različita godišnja razdoblja sa suvom sezonom i visokim tempera-
turama, nakon čega dolazi do vlažne sezone sa padom temperature i povećanjem vlaž-
nosti vazduha i padavinama (Slika 4.43). U prirodnom terenu dolazi do cikličnog
sušenja i vlaženja u aktivnoj zoni, u površinskom sloju tla (Slika 4.44) koji u ekstrem-
nim uslovima može dosezati dubinu i do 15 metara, a veličine dizanja i spuštanja
površine terena čak i do 30 cm. Aktivna dubina tla ispod novog izgrađenog objekta
može biti veća od one koja se konstatuje na području gde površina tla nije pokrivena
objektom. Za ekspanzivne terene je karakteristična i značajna varijabilnost aktivne
4. NAPONI I DEFORMACIJE 139
dubine i potencijala bubrenja na površini, tako da se, na primer, u jednoj tački teren
sezonski diže i spušta oko 10 cm, a već na nekom rastojanju od 30 metara takvih
oscilacija uopšte nema. Prava mora za geometra ako nije upozoren o čemu se radi.
zapremine tla, zavisno od poroznosti, može biti približno između 2.5% i 5 %, što bi u
našim klimatskim uslovima izazvalo izdizanje površine tla od 2 do 4 cm, a u
krupnozrnom tlu, šljunku ili pesku može biti i manje jer se pri zamrzavanju izvesna
količina vode može istisnuti iz pora. Međutim, u određenim okolnostima, mogu se
zapaziti i znatno veće promene zapremine praćene izdizanjima i od po 50 cm, što znači
da je mehanizam ove pojave znatno složeniji od opisanog.
Zamrznuto tlo može sadržati led u više oblika, od ledene skrame na površinama
pojedinačnih zrna u nezasićenom tlu, u obliku tankih sočiva i proslojaka, do masivnih
slojeva leda. Pri odmrzavanju led nestaje i skelet tla se prilagođava novoj ravnotežnoj
poroznosti. Količina vode, koja se pri kravljenju oslobađa, može biti veća od kapaciteta
zapremine pora, tako da se u sitnozrnom tlu sa malom vodopropusnošću privremeno
može razviti i porni natpritisak koji će opadati vremenom u procesu konsolidacije.
Ukoliko se odmrzavanje dogodi relativno brzo, zamrznuto tlo se može pretvoriti u gustu
suspenziju sitnih čestica u vodi, u blato koje ne može da primi neko veće opterećenje.
Pri opterećevanju će se odvijati promene zapremine usled promene odnosa faza tla
u procesu konsolidacije. Ovaj proces je prikazan na Slici 4.47. Linija b-c predstavlja
proces odmrzavanja na 00C koji je praćen kontinualnim dreniranjem, konsolidacijom,
do ravnotežnog stanja koji odgovara početnom efektivnom naponu σ uz dodatnu defor-
maciju ukoliko se nanese opterećenje ∆σ. Proces odmrzavanja izaziva veće i važne
nepovoljne uticaje na temelje objekata i površinske konstrukcije u mnogim područjima,
bez obzira da li je tlo privremeno ili stalno zamrznuto. Zamrznuto tlo je veoma tvrdo i
čvrsto, ali kada se formirana ledena sočiva istope kad vreme otopli, tlo postaje prezasi-
ćeno ili super-saturirano, i prelazi u stanje tečne ili žitke konsistencije, tako da ne može
da primi neka veća opterećenja. Ako se, na primer, to dogodi u podlozi kolovozne
konstrukcije, ova zona se izuzetno deformiše i nastaju, svakom poznate, "udarne rupe".
2. Tlo mora da bude sitnozrno. Segregacija vode se retko pojavljuje kada su pore
takve veličine da u njima dolazi do mržnjenja pri temperaturi od 00 C. Izdizanje,
ako se i pojavi, ograničeno je na svega oko 10 % proširenja pora. Sa druge strane
veoma sitnozrna tla, gline visoke plastičnosti, su toliko malo vodopropusna da se
voda kreće ka ledenim sočivima veoma sporo. Prisustvo prslina može ovaj proces
ubrzati. Odavde sledi da su u pogledu uticaja mraza najopasnija ona tla koja imaju
relativno visok sadržaj prašinastih frakcija. Takva tla sadrže sistem malih pora, ali
istovremeno i vodopropusnost nije sasvim mala.
3. Temperaturni gradijent bi trebao da bude relativno mali. Ukoliko je gradijent velik
zona zamrzavanja je relativno plitka a bubrenje malo.
Za ocenu osetljivosti tla na dejstvo mraza postoji različiti kriterijumi zasnovani na
granulometrijskom sastavu. Jedan od najpoznatijih je kriterij koji je dao Casagrande
(1932), i glasi da su tla podložna nepovoljnom delovanju mraza:
jednolična tla (U) ako sadrže više od 10 % zrna manjih od 0.02 mm.
dobro graduirana tla (W) ako sadrže preko 3% zrna manjih od 0.02 mm.
Zamrzavanje, topljenje i preraspodela vlažnosti tla za vreme sezonskih promena
temperature imaju različite uticaje, u zavisnosti od klimatskih uslova koji utiču na
dubinu dejstva mraza. Jedan od merodavnih klimatskih pokazatelja je indeks mraza koji
se definiše kao zbir proizvoda između prosečne dnevne temperature manje od nule i
broja dana, što je integral ilustrovan na idealizovanom sinusnom dijagramu prikazanom
na Slici 4.48. Meteorološke stanice obezbeđuju podatke ove vrste jer vrše sistematska
merenja temperature vazduha, koja se standardno odnose na visinu 1.5 m iznad površine
tla. Indeks mraza samo predstavlja jedan od pokazatelja koji proističe iz trajanja niskih
temperatura i temperature mržnjenja vode u nekom razmatranom hladnom periodu. Za
globalnu ocenu i projektovanje u hladnim uslovima obično se uzima prosečna vrednost
iz tri najhladnije zime u periodu od 30 godina, a ako nema podataka za takav period,
može se usvojiti i najhladnija zima u poslednjih 10 godina.
Temperatura tla se menja lokalno u zoni površine terena, i ako je indeks mraza
manji od nule može biti povremeno ili stalno zamrznuto, kada se kaže da se radi o zoni
permafrosta. Područja u kojima ove pojave imaju praktičnog značaja nazivaju se
hladnim regionima. Stroža definicija takvih područja se najjednostavnije opisuje
144 4. NAPONI I DEFORMACIJE
uslovima objekat je podignut iznad nivoa terena tako da ispod njega može da struji
hladan vazduh, a temeljenje se izvodi na šipovima oslonjenim ispod donje granice
aktivnog sloja u stalno zamrznutom tlu. U mekšem, toplijem permafrostu mogu se
pobiti čelični šipovi, ali se češće koriste bušeni šipovi, ponekad i temeljne stope
termički izolovane u površinskom području tla.
Građenje na permafrostu zahteva primenu specijalnih znanja i lokalnih iskustava
za uspešno i racionalno rešavanje temeljenja većine građevinskih objekata, uključujući
puteve, pruge i aerodrome.
U našem podneblju se ilustrovani nepovoljni uticaji eliminišu temeljenjem ispod
donje granice aktivnog sloja, a zaleđe potpornih konstrukcija se zapunjava krupnozrnim
tlom koje nije osetljivo na dejstvo mraza. Zaštitne mere podrazumevaju temeljenje
objekata na dubinama većim od dubine dejstva mraza koja se u našem podneblju kreće
do oko 1,0 m, (što orijentaciono ogovara indeksu mraza od oko -300). U nekim
okolnostima primenjuje se i prekidanje kapilarnog penjanja ugrađivanjem tamponskog
sloja od krupnozrnog vodopropusnog materijala.
4.10 REZIME
Princip efektivnih napona je fundamentalni princip u Mehanici tla. U konvencionalnoj
mehanici tla veze između napona i deformacija određuju se laboratorijskim i terenskim
metodama za merenje deformabilnosti. Veze napona i deformacija su nelinearne i imaju
hereditarni karakter.
Opit triaksijalne kompresije podrazumeva rotaciono simetrično naponsko stanje.
Jednodimenzioni slučaj deformacije simulira se u edometarskom opitu koji omogućava
da se odredi stišljivost tla i napon prekonsolidacije.
Pokazuje se da je određivanje stepena prekonsolidacije jedan od najvažnijih
koraka u analizi ponašanja svih vrsta tla. Stepen prekonsolidacije se može odrediti
edometarskim opitom na neporemećenim uzorcima sitnozrnog tla.
Svaki uticaj koji remeti prirodnu strukturu tla ima nepovoljan uticaj na tačnost
parametara koji se određuju ispitivanjem elementa tla.
Razvoj sleganja u vremenu usled promene efektivnih napona zavisi od brzine
promene pornih pritisaka i veličina distorzijskih deformacija. Teorija konsolidacije,
prema Terzaghijevoj jednodimenzionoj formulaciji, se bavi pitanjem disipacije pornih
pritisaka u vremenu a primenjuje se isključivo na zasćeno sitnozrno tlo.
Deformacije tla mogu, osim usled promene napona, nastati i usled promene uslova
sredine. Delimično zasićena kolapsibilna tla, rasprostranjena kod nas i u svetu, smanjuju
zapreminu pri povećanju vlažnosti i tako mogu izazvati štetna sleganja građevinskih
objekata. Ekspanzivna tla bubre tako da dolazi do neravnomernog izdizanja tla
pokrivenog objektom, što takođe, može izazvati štetne posledice na lakšim, prizemnim
ili jednospratnim zgradama, kanalima i saobraćajnicama.
Dejstvo mraza u nekim podnebljima može biti glavni uticaj značajan za uslove
temeljenja i izvođenja građevinskih objekata.
148
Poglavlje 5
5.1 UVOD
U ovom poglavlju prikazaće se jedna od najvažnijih inženjerskih osobina tla. Prikazane
su standardne metode ispitivanja i opisana konvencionalna linearna teorija smičuće
čvrstoće. U nastavku se prikazuje i primenjuje nelinearna teorija čvrstoće tla, koja se za
sada nije našla u standardnim udžbenicima, ali se počinje primenjivati u praksi jer ima
racionalnu osnovu.
Sasvim pojednostavljen model trenja je prikazan na Slici 5.3. Blok bez težine na
horizontalnoj podlozi, opterećen vertikalnom silom N, u ravnoteži je sa jednakim reak-
tivnim opterećenjem koje deluje na kontaktu bloka i podloge (Slika 5.3-a). U slučaju da
se u prisustvu vertikalne sile N blok dodatno opterećuje horizontalnom silom H, pravac
reaktivne sile R odstupa od normale za ugao α (Slika 5.3-b). Ukoliko se horizontalna
sila povećava postepeno do veličine pri kojoj dolazi do relativnog pomeranja između
bloka i podloge, jer je savladano trenje na kontaktu, i rezultanta R u odnosu na normalu
zaklapa ugao φ koji predstavlja ugao trenja. Slično, ako se blok težine W podvrgne
postepenoj rotaciji podloge tako da ona postaje kosa ravan, u trenutku kada nagib
podloge α u odnosu na horizontalu dostigne veličinu ugla trenja φ, nastaće klizanje
bloka niz ravan. Normalna sila N na na kontaktu je tada W cos φ, sila smicanja T je W
sin φ, a njihov odnos je T/N = tan α = tan φ. U fizici se govori o koeficijentu trenja µ za
koji se u mehanici tla kaže da je µ = tan φ , gde je φ ugao smičuće čvrstoće tla.
Stvarna slika mehanizma smičućeg loma tla je složenija od uprošćenog prikaza
klizanja bloka po kosoj ravni ili relativnog pomeranja dva kruta tela po hrapavom kon-
taktu (Slika 5.4-a), jer je tlo skup relativno čvrstih čestica različitih veličina i oblika između
kojih se nalaze šupljine u potpunoj komunikacionoj vezi. Smičuće napone prima samo
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 151
skelet čvrstih čestica. Naponi se prenose preko sila na kontaktima susednih zrna (Slika 5.4-
b). Pri tome zrna se ne samo taru, već mogu i rotirati, kotrljati se, preskakati jedno preko
drugog, pa i drobiti u različitoj meri. Smičući lom tla nastaje pri relativnim pomeranjima
između zrna po nekoj "talasastoj ravni" s-s koja prolazi između zrna (Slika 5.4-c i 5.4-d).
Pri tome se zrna međusobno pomeraju i lome na veoma komplikovan način koji se ne
može analitički opisati u obliku koji bi bio dovoljno jednostavan za praktičnu primenu.
pločastih i ljuspastih zrna gline koja zauzimaju paralelan položaj sa ravni loma tako da
je τf,r < τcv i tlo ispoljava svoju minimalnu, rezidualnu smičuću čvrstoću izraženu
efektivnim naponima.
Slična pojava opadanja smičućeg otpora, sa povećanjem smičućih deformacija, se
uočava i kod zbijenih krupnozrnih materijala sa zrnima kompaktnog oblika pri nižim
nivoima normalnih napona, gde pad čvrstoće nastaje usled savladavanja međusobnog
uzglobljavanja i uklještenja zrna. Savladavanje otpora pri lomu zbijenog tla praćeno je
povećanjem zapremine u zoni loma. Gradijent povećanja zapremine u zoni loma je
pozitivna dilatancija. Razlika τf,r - τcr, čiji se efekti mogu opisati i površinom CC'F na
Slici 5.5-a, posledica je promene zapremine, odnosno utrošenog rada na povećanju
zapremine u zoni smičućih deformacija. Krto-plastično ponašanje u dreniranim
uslovima ispitivanja čvrstoće u nižem području normalnih napona je naglašeno kod
većine zbijenih materijala, što je i najsloženiji oblik ponašanja tla pri lomu između
ostalog i zbog toga što veza između napona smicanja i smičućih deformacija δ nije
jednoznačna; tačkama C i C' odgovaraju iste veličine smičućih i normalnih napona za
znatno različite veličine deformacija i nejednake zapremine u zoni loma tla.
Kada sa porastom deformacija smičući napon dostigne maksimalnu vrednost τf, a
zatim sa daljim deformisanjem ovaj napon ostaje konstantan, radi se o plastičnom lomu
(Slika 5.5-b). Pri takvom lomu, koji je karakterističan za rastresita i srednje zbijena tla,
gradijent promene zapremine je praktično jednak nuli.
U nekim okolnostima tlo može pokazivati i tzv. žilavo ponašanje, (Slika 5.5-c),
kada se sa porastom distorzijskih deformacija povećava smičući napon i ne dostiže se
karakteristična maksimalna vrednost u ispitanom intervalu deformacija. Ovo obično
znači da deformacije nisu bile dovoljno velike da bi se mobilisala sva smičuća čvrstoća
tla. U takvim slučajevima čvrstoća nije određena već se može samo arbitrarno definisati
veličinom napona za neku usvojenu veličinu deformacije. Takav mehanizam loma je
obično praćen smanjivanjem zapremine (kontrakcijom) ili negativnom dilatancijom.
Žilavost (duktilnost) je sasvim naglašena pri veoma visokim nivoima normalnih napona,
nezavisno od gustine tla, dok se veoma često, rastresiti ili meki uzorci ne mogu dovesti
do jasnog loma i nakon velikih aksijalnih deformacija reda veličine 25-30% u uslovima
triaksijalne kompresije i pri konvencionalnim uslovima ispitivanja.
Oblik ponašanja elementa tla pri lomu zavisi od vrste, stanja tla i od nivoa
normalnih napona. Jedan materijal date zbijenosti može pokazati celokupan niz oblika
ponašanja od krto-plastičnog, preko plastičnog, ka žilavom obliku loma pri porastu
nivoa normalnih napona pri lomu.
gde je
c kohezija za totalne napone,
φ ugao smičuće otpornosti (ugao trenja) za totalne napone,
σn totalni normalni napon koji deluje na ravan smicanja tj. ravan loma.
Izraz (5.1) se često zove i Mor-Kulonov zakon loma jer Morova hipoteza
podrazumeva da smičuća čvrstoća zavisi od normalnog napona, što se u opštem obliku
piše kao τf = f(σn ), a Kulonov zakon jednostavno kaže da je f(σn) linearna funkcija
normalnog napona dovoljno tačan opis veličina napona pri lomu. Ovaj linearni zakon,
koji podrazumeva samo totalne napone, značajno je modifikovao Terzaghi (1923), koji
je prvi uočio značaj efektivnih napona i potrebu uvođenja veličine pornog pritiska, ali je
pri tome zadržao konstantu, koheziju. Efektivni normalni napon σ n/ predstavlja razliku
između totalnog normalnog napona σn i pornog pritiska u. Smičuća čvrstoća se, od
kasnih dvadesetih godina XX veka, opisuje empirijskim linearnim zakonom u funkciji
efektivnih napona izrazom:
θ = ± ( 450 + φ / /2 ) (5.5)
156 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
Sa Slike 5.7 može se dobiti veza između efektivnih glavnih napona i parametara
čvrstoće:
(σ 1
/
− σ 3/ )
sin φ = / f
(5.6)
2 c cot φ + (σ 1/ + σ 3/ )
/ /
f
(σ − σ 3/ ) = (σ 1/ + σ 3/ ) sin φ / + 2 c / cos φ
/ /
1 (5.7)
f f
Gore date jednačine (5.2), (5.6), (5.7) i (5.8) na različite načine opisuju
Mor-Kulon-Terzagijev kriterij loma. Ako je poznat niz stanja napona pri lomu tla, od
kojih se svako stanje opisuje Morovim krugom napona, postoji zajednička anvelopa za
sve krugove napona pri lomu, koja se naziva anvelopom napona loma. Ako je anvelopa
prava linija, tada se obično kaže da je to Kulonova prava.
Ovaj kriterij, kao i mnogi drugi, ne sadrži veličine deformacija, a ne figuriše ni
srednji glavni napon σ2. Mor-Kulon-Terzagijev kriterij loma se, zbog linearnosti i
relativne jednostavnosti, široko upotrebljava u praksi, iako to nije ni jedini moguć, niti
najbolji, opis odnosa napona pri lomu tla.
Isti linearni kriterij loma može se opisati i Lembovim dijagramom prikazanim na
Slici 5.8 sa osama s′ i t′, tako da modifikovana anvelopa ima oblik:
(σ 1
/
− σ 3/ ) (σ 1
/
+ σ 3/ )
tan α / + a /
f f
= (5.9)
2 2
ili jednostavnije
t / = a / + s / tan α / (5.10)
gde je
1 /
s/ =
2
( σ 1 + σ 3/ ) f (5.11)
1 /
t/ =
2
( σ 1 − σ 3/ ) f (5.12)
srednjeg glavnog napona, jer se umesto Morovog kruga, stanje napona može prikazati
jednom naponskom tačkom. Promena napona se, umesto nizom Morovih krugova, može
prikazati linijom koja opisuje putanju napona.
Obe vrste aparata se sastoje od metalne kade sa vodom, metalne dvodelne kutije
kvadratnog ili kružnog preseka, čije stranice, odnosno prečnik, imaju veličinu 50 do 100
mm, a sastoje se od donjeg okvira pričvršćenog za dno kade, i gornjeg okvira. Između
ova dva okvira deluje smičuća sila T u visini sredine uzorka. Normalna sila N se nanosi
preko metalnog poklopca. Uzorak se stavlja između dve perforirane metalne ploče i dve
porozne keramičke ploče.
Na aparatu sa kontrolisanom brzinom smičućeg pomeranja, (Sl.5.9-a i 5.10)
vertikalna sila N se može naneti alternativno preko sistema poluga sa tegovima ili preko
dinamometra. Smičuća sila T se nanosi pomeranjem jednog okvira u odnosu na drugi sa
kontrolisanom brzinom v, i pri tome se naneta smičuća sila meri dinamometrom. Ovim
aparatom se može meriti i pojava krtog loma, jer smičuća sila može da se smanjuje pri
povećavanju deformacija, što nije slučaj u aparatu sa kontrolisanim priraštajem smičuće
sile (Sl.5.9-b), jer je kontrolisano smanjivanje smičuće sile, pri uvećanim pomeranjima,
u takvom aparatu neizvodljivo. Gornji okvir se samo malo pomera, jer se oslanja na
relativno krut prsten dinamometra, dok je donji okvir smešten na kotrljajuće ležajeve
koji omogućuju relativna pomeranja između okvira, pri čemu nastaje smicanje uzorka
po unapred određenoj ravni s-s. Relativna pomeranja ramova δ se mere.
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 159
DRENIRANI ili "D" OPIT DIREKTNOG SMICANJA. Faza I "D" opita, koji
se izvodi sa ugrađenim filterskim pločama, se sastoji od konsolidacije uzorka
normalnim opterećenjem. Trajanje procesa konsolidacije se prati merenjem veličine
sleganja, slično kao u edometru, tako da se zahteva znatno prekoračenje vremena t100
prema jednom od dijagrama prikazanih na Sl.5.11. U fazi II se, postepeno i relativno
polako, povećava smičući napon do loma. Brzina smičuće deformacije mora biti dovoljno
mala, tako da ima dovoljno vremena da se, istovremeno sa eventualnim nastankom
pornog pritiska, odvija i proces konsolidacije koji omogućava istovremeno svođenje
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 161
U slučaju glina, trajanje faze II, odnosno faze smicanja, može da iznosi više
časova ili čak i više desetina časova, pa i nekoliko dana, dok je kraće kod prašinastih
materijala, a najkraće kod čistih peskova, jer brzina smicanja zavisi od vodopropusnosti
tla. Može se orijentaciono reći da se pesak može smicati brzinom od 1 mm/min, prašina
sa oko 0,01 mm/min, a glina sa samo 0,001-0,003 mm/min.
Tipičan rezultat ispitivanja tvrde gline prikazan je na Slici 5.12. Pri nižim naponima
se obično dešava krto-plastični lom, a sa povećavanjem nivoa normalnih napona krtost
opada sa tendencijom pojave plastičnog loma.
Vršna drenirana smičuća čvrstoća tla pri smicanju za efektivne napone se može
aproksimativno opisati linearnom anvelopom napona loma u funkciji normalnog napona
u intervalu koji je od praktičnog interesa:
τ f = c / + σ n/ tan φ / (5.17)
gde stvarna "drenirana" kohezija za efektivne napone različita od nule postoji samo u
slučaju cementiranih materijala.
162 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
pri čemu je rezidualna kohezija cr/ stvarno jednaka nuli ili je njena prividna vrednost
relativno mala, od 0 do oko 8 kPa, a φ r / je rezidualni ugao smičuće otpornosti tla, koji
se, u slučaju da se radi o glini sa znatnim učešćem pločasth zrna (CF > 20%), obično
kreće u granicama od 50 do 150.
Ima mišljenja da je glavni nedostatak takvog opita smicanja napred-nazad što
uzorak nije izložen kontinualnom smicanju u jednom pravcu, tako da se možda i ne
može postići savršena orijentisanost pločastih čestica paralelno ravni smicanja. Zbog
toga se, umesto reverznog opita direktnog smicanja, u nekim razvijenim zemljama
primenjuje i opit rotacionog smicanja u prstenastom aparatu. Takav uređaj omogućuje
praktično neograničena kontinualna smičuća pomeranja. Nedostatak ovog tipa uređaja
je da se mogu ispitivati samo laboratorijski prerađeni, a ne i neporemećeni uzorci tla.
samo u nekom unapred usvojenom intervalu totalnih normalnih napona, ili alternativno,
nekom nelinearnom zavisnošću, pri čemu je, zbog sukcije, cu > 0.
S obzirom da nedrenirana smičuća čvrstoća tla može biti anizotropna, opit
direktnog smicanja omogućava određivanje relativnih odnosa čvrstoća po ravnima
različite orijentacije. Pošto nije moguće na jednostavan način sprečiti promenu
zapremine u aparatu za direktno smicanje, nije moguće obezbediti ni potpuno
nedrenirane uslove, te se, zbog ovih nedostataka, za određivanje parametara nedrenirane
smičuće čvrstoće preporučuje odgovarajući UU opit triaksijalne kompresije.
U toku opita se, pod različitim uslovima, registruju naponi i deformacije uzorka i
na osnovu dobijenih podataka se izračunava čvrstoća tla pri smicanju. Glavna prednost
opita triaksijalne kompresije, u odnosu na opit direktnog smicanja, je u homogenijem
polju napona, uz mogućnost merenja pornih pritisaka ili promena zapremine u procesu
deformisanja.
Triaksijalni aparat se sastoji od uređaja prikazanih šemom na Slici 5.15. Uzorak
(1) je potpuno obmotan tankom gumenom membranom (2), koja se na krajevima
pričvršćuje gumenim prstenovima (3) za laku ploču, "kapu", (5) i postolje, pijedestal
(8). Između uzorka (1) i pijedestala (8) postavlja se porozna ili masivna pločica (4),
zavisno od vrste opita. Pripremljen uzorak se postavlja u ćeliju koja se sastoji od
cilindra od pleksiglasa ili drugog pogodnog materijala (6). Cilindar se postavlja na
donju masivnu metalnu ploču (7) preko koje se vertikalnim pomeranjem nanosi
aksijalna sila. Ploča (7) je dugim (neprikazanim) vijcima vezana za poklopac (9), tako
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 165
da formira zatvoren prostor ćelije (12). Na poklopcu se nalazi ventil (10) za ispuštanje
vazduha iz ćelije kada se ćelija (12) puni vodom pod pritiskom. Sastavni deo masive
ploče (7) je postolje za postavljanje uzorka, pijedestal (8), koji je kanalima u masivnom
postolju i cevima povezan sa svim ostalim uređajima, tako da preko porozne ploče (4)
omogućava prenošenje pritisaka ili protok vode iz uzorka. Postavljanjem gumenih
zaptivača između cilindra i poklopca i masivne ploče sa pijedestalom, ćelija se
hermetički zatvara.
prave linije, prikazane na Slici 5.16. Sve prikazane putanje imaju dve faze. Prva faza
uvek počinje od potpuno neopterećenog uzorka nanošenjem ili samo svestranog pritiska
(putanja OA), kada se govori o izotropnom opterećivanju, ili istovremenim
povećavanjem svestranog pritiska i aksijalnog napona, tako da je njihov odnos
konstantan, (putanja OK), što se naziva anizotropnim opterećivanjem. Ukoliko je u
prvim fazama omogućeno dreniranje, moguća je promena zapremine, odvija se proces
konsolidacije, tako da se, zavisno od primenjene putanje (OA ili OK), razlikuje
standardna izotropna i anizotropna, najčešće K0, konsolidacija.
Nakon završetka prve faze, kada je stanje opterećenja definisano tačkom A ili K,
može se početi druga faza različitim putanjama, po izboru. Najjednostavnije je održavati
radijalni napon konstantnim i povećavati aksijalni napon, tako da je putanja usmerena
prema području B. Ukoliko je prva faza bila izotropna, tada putanja OAB predstavlja
standardnu putanju. Sve ostale putanje su, u neku ruku, nestandardne ili specijalne i
način njihovog provođenja je očigledan na Slici 5.16. Putanje ka područjima C i CE
podrazumevaju da je aksijalno opterećenje konstantno a radijalno opterećenje se
povećava, odnosno smanjuje, dok putanja ka području BE podrazumeva smanjivanje
aksijalnog opterećenja. Ako se uslovno usvoji termin rasterećenje kao ekvivalent
smanjivanju bar jednog glavnog napona dok se drugi ne povećava, iz putanja napona se
može videti da se i pri rasterećivanju element tla može dovesti do loma, jer se putanje
mogu završiti na anvelopi napona loma.
Sa fundamentalne tačke gledišta interesantne su putanje ka područjima D1 i D2
koje se nalaze u oktaedarskoj ravni. Elastičan materijal ispitivan po takvoj putanji u
168 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
dreniranim uslovima ne bi menjao zapreminu, već samo oblik. Realna tla ispitana po
takvoj putanji će menjati zapreminu, kontrahujući se, ukoliko su relativno rastresita i
meka, ili ekspandirajući, ukoliko su zbijena i tvrda. Ispitivanja po ovim putanjama se
vrše radi istraživanja veza napona i deformacija (De Beer i Vesić 1958, Ladanyi, 1960)
kako bi se jasno ustanovila razlika u ponašanju realnog tla i elastičnog materijala u
pogledu uticaja napona smicanja na promenu zapremine.
Treba razlikovati putanju opterećivanja od putanje efektivnih napona. Naročito je
značajna razlika između njih u nedreniranim uslovima opterećivanja, kada porni pritisci
generisani u uzorku modifikuju napone totalnih opterećenja, tako da putanje efektivnih
napona mogu biti krive linije čija raznolika priroda može ilustrovati deo složenosti
problema naponsko-deformacionog ponašanja tla. Samo u dreniranim uslovima potpuno
zasićenih uzoraka tla i bez primene povratnog pritiska, putanje opterećivanja, putanje
totalnih napona i putanje efektivnih napona se poklapaju.
Putanja triaksijalne kompresije OAB se može smatrati standardnom. Ispitivanja po
ovde ukratko opisanim drugačijim i složenijim putanjama opterećivanja se provode u
istraživačke svrhe ili pri analizi posebnih problema u praksi.
Delimično zasićeni uzorci ispitani na ovaj način ukazuju na izrazito nelinearnu anve-
lopu prikazanu na Slici 5.19. U području niskih napona meri se prividna kohezija kao
posledica sukcije usled površinskog zatezanja u pornoj vodi, kada i pri nultom totalnom
naponu između vrlo sitnih zrna deluje znatan efektivni napon iz kojeg proističe i smičuća
otpornost. Sa povećavanjem nivoa totalnih napona u nedreniranim uslovima, zbog znatne
stišljivosti vazduha u porama, dodatno se povećava efektivni napon i čvrstoća raste, ali
istovremeno dolazi i do rastvaranja mehurića vazduha u vodi, tako da stepen zasićenja
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 171
Kod jako prekonsolidovanog uzorka (Slika 5.21-b), porni pritisak prvo raste a
zatim opada. Ako se u Skemptonov izraz (4.40) za porni pritisak u triaksijalnom opitu
unese da je B = 1.0, (zasićeno tlo), i da je ∆σ3 = 0, jer je radijalni napon konstantan u
drugoj fazi opita, dobija se da je pri lomu:
∆u f = A f ∆σ 1, f ili A f = ∆u f / ∆σ 1, f (5.21)
Parametar pornog pritiska Af je za normalno konsolidovana tla praktično konstanta
za dato tlo, a za prekonsolidovana tla zavisi od stepena prekonsolidacije. Ukoliko je
veći stepen prekonsolidacije utoliko je veći pad pornog pritiska. Porni pritisak pri lomu
može biti i negativan kod jako prekonsolidovanih glina (Slika 5.23).
U slučaju prekonsolidovanih necementiranih materijala, ekstrapolacijom prema
nultom nivou normalnih napona dobijaju se prividne kohezije, pri čemu je uvek c/ < cCU.
To znači da koeficijent pornog pritiska Af zavisi od stepena prekonsolidacije, kao što je
to prikazano na Slici 5.21 i Slici 5.23. Različito ponašanje normalno konsolidovanih i
prekonsolidovanih glina, u pogledu generisanih pornih pritisaka, može se ilustrovati
putanjama efektivnih napona, prema Slici 5.22.
174 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
Možda nije suvišno reći da krupnozrna nevezana tla, (pesak, šljunak i kameni
nabačaj), nemaju jednoaksijalnu čvrstoću.
KRILNA SONDA
Opit krilnom sondom se primenjuje za određivanje nedrenirane smičuće čvrstoće
neispucalih i potpuno zasićenih glina in situ. Opit nije pogodan za ispitivanje drugih
vrsta tla. Ovaj opit je posebno pogodan za ispitivanje mekih glina (IC < 0,25) čija
struktura može biti poremećena u procesu uzimanja uzorka i rukovanja uzorkom u
pripremi za izvođenje opita, ili zbog meke do žitke konzistencije gline, uzimanje uzorka
iz bušotine nije moguće konvencionalnim sredstvima, ali se upotrebljava i za gline sa
nedreniranom čvrstoćom do 100 kPa.
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 179
Krilna sonda prikazana na Slici 5.28 se sastoji od četiri krilca od tankih čeličnih
limova na kraju čelične šipke. Standardna dužina sonde H je dva puta veća od njene
širine D. Tipične dimenzije H x D su 150 x 75 mm i 100 x 50 mm. Sonda se pomoću
šipke utisne u tlo, obično u dno bušotine, do dubine koja je bar tri puta veća od prečnika
bušotine, a u mekim glinama, opit se može provoditi i direktno sa terena, bez primene
bušenja. Na gornji kraj šipke se postepeno nanosi momenat torzije preko odgovarajućeg
mehanizma, sve dok ne dođe do smičućeg loma gline usled rotacije sonde. Smicanje se
odvija po omotaču i po bazama cilindra koje krilca sonde opisuju pri rotaciji. Brzina
rotacije je između 60 i 120 u minuti.
M t, max
cu = (5.24)
D π ( H/ 2 + D/ 6 )
2
Ovaj izraz važi ukoliko je nedrenirana smičuća čvrstoća izotropna, tj. jednaka po
vertikalnim i po horizontalnim ravnima.
Opit krilnom sondom se koristi i za određivanje senzitivnosti St. Nakon dostizanja
maksimalnog momenta torzije, iz kojeg se izračunava vršna vrednost nedrenirane
kohezije cu, nastavlja se sa rotiranjem krilaca sonde tako da zona tla u području cilindra
koja krilca opisuju pretrpi velike deformacije uz potpuno poništavanje prvobitne
strukture, a zatim se ponovo meri otpor tako prerađenog tla i izražava veličinom cur.
Indeks "r" ovde ima značenje "prerađen" (engl. remoulded) a ne "rezidualan", iako je
čvrstoća tla u prerađenom stanju dobijena pri velikim deformacijama, ali u nedreniranim
uslovima. Osim opisanog terenskog uređaja, koriste se i manje krilne sonde kojima se
mogu ispitivati izloženi delovi slojeva gline na terenu ili uzorci u laboratoriji.
180 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
"kohezija" c ili c/, kao veličine smičuće čvrstoće pri nultom nivou efektivnih normalnih
napona, i ne postoje. Treba se osloboditi stare iluzije da su, na primer, čestice gline
povezane nekom stvarnom kohezijom kao lepkom ili magnetom između zrna koji, uz
trenje, daju tlu neku dopunsku čvrstoću. Ako su privlačne sile između zrna, ma kakve
prirode one bile, zanemarljive, tada tlo nema stvarnu koheziju izraženu preko efektivnih
napona. Uputno je osloboditi se mentalne slike po kojoj je prividna kohezija posledica
postojanja nekog adhezionog materijala između zrna. Zbog toga kohezija c/ zaslužuje
naziv "prividna kohezija" kod necementiranog tla jer ona samo predstavlja odsečak
Kulonove prave na τ osi, zavisi od nivoa napona pri ispitivanju i posledica je linearne
ekstrapolacije merenih rezultata prema nultom nivou efektivnih normalnih napona.
Sile privlačenja između zrna mogu postojati kao posledica negativnih pornih
pritisaka, kapilarnih sila, sukcije, o čemu je bilo govora u Poglavlju 3, što samo
potvrđuje princip efektivnih napona. Tla kod kojih su zrna međusobno povezana usled
rekristalizacije, ili cementirana oksidima gvožđa, mangana, kalcijuma, silicijuma ili
drugih materija, mogu imati stvarnu koheziju, odnosno smičuću čvrstoću kada je
efektivni normalni napon jednak nuli. Ukoliko postoji stvarna kohezija znatne veličine,
tada se, najčešće, može govoriti o steni, a ne o tlu. U tom slučaju parametar c/, koji bi
se mogao nazvati praktično znatnom kohezijom, ima fizičkog smisla. Ova veličina je
značajna za intaktne monolitne stene i ne razmatra se u području mehanike tla, već u
posebnoj, ali srodnoj tehničkoj disciplini, mehanici stena.
Efekti kotrljanja, uz međusobno preskakanje zrna, koji za posledicu mogu imati
povećanje zapremine usled promene smičućih napona, a pri nepromenjenom nivou prve
invarijante napona, opadaju sa porastom nivoa normalnih efektivnih pritisaka. Zakriv-
ljena anvelopa vršne čvrstoće je karakteristična za skoro sve zbijene granularne
materijale, počev od gline, peska i šljunka, do kamenog nabačaja. Postojanje razlike
između vršne čvrstoće i čvrstoće pri velikim deformacijama, u odsustvu cementirajućih
veza između zrna, obično se objašnjava trenjem između čestica, promenom konfigura-
cije skeleta tla i promenom zapremine u odnosu na kritičnu poroznost, te lomom
pojedinačnih zrna, kao i promenom orijentacije pločastih zrna tla.
Postoje jasne indikacije da stepen usmerenosti zrna u pravcu ravni loma raste pri
povećanju nivoa normalnih napona, što se može smatrati pojavom karakterističnom za
tla koja sadrže visok procenat pločastih zrna, kao što su gline i minerali glina. Posledica
takvog ponašanja glina pri velikim deformacijama je zakrivljenost anvelope rezidualne
smičuće čvrstoće. Liskun je takođe mineral izrazito pločastog oblika, ali su čestice
obično veće i u pesku se nalaze kao prašinaste frakcije, znatno krupnije od minerala
koje karakterišu gline, što takođe može imati uticaja na nelinearnost čvrstoće.
Potreba da se nelinearna anvelopa napona loma u funkciji efektivnih napona opiše
analitičkim izrazom proizvela je niz predloga koji se sasvim kvalitativno, mogu
podeliti na izraze paraboličnog, logaritamskog i hiperboličkog tipa. Prva dva tipa
ilustrovana su na Slici 5.29, a hiperbolički je novijeg porekla i biće detaljnije opisan
kasnije u ovom poglavlju.
Izraz paraboličkog tipa, koji je prvi predložio Yaroshenko (1967), a izgleda da se
nepravedno pripisuje i nekim drugim autorima, ima oblik:
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 183
τ f = Aσ b (5.25)
tako da je sekantni ugao smičuće otpornosti za isti efektivni normalni napon:
b-1
tan φ / = τ f / σ n/ = A b ( σ n/ ) (5.26)
gde su A i b empirijske konstante.
Ovaj oblik kriterija loma se može upotrebiti kako za gline tako i za krupnozrne
materijale, ali ima nedostatak da važi samo u ograničenom intervalu napona, a koefi-
cijent A zavisi od jedinica za veličine napona. Tako Charles i Watts (1980) za kameni
nabačaj daju granice važnosti izraza u granicama normalnih napona od 40 kPa do 400
kPa. Atkinson i Farrar (1985) su ispitivanjima na zbijenoj glini pokazali da se zavisnost
u obliku jednačine (5.25) može upotrebiti za napone do oko 40 kPa, dok je za veće
napone, u intervalu od 100 do 400 kPa, anvelopa napona loma praktično prava linija za
koju isti izraz više ne važi. Perry (1994) koristi ovaj izraz za prekonsolidovane gline
ispitane u opitu triaksijalne kompresije sa minimalnim glavnim naponom do 40 kPa.
Izrazi (5.25), (5.26) osim što važe samo u ograničenom intervalu napona i nisu
dimenziono konsistentni, imaju bar još tri fundamentalna nedostatka: opisuju vertikalnu
tangentu na anvelopu u koordinatnom početku σ,τ dijagrama, što nije moguće
racionalno obrazložiti i nije potvrđeno eksperimentima, anvelopa nema logičnu
asimptotu za velike napone i parametri nemaju jasno fizičko značenje.
Niz autora je dalo više različitih opisa logaritamskog tipa. Tako Leps (1970),
rezimirajući smičuću čvrstoću kamenog nabačaja, prikazuje linearnu zavisnost u
polulogaritamskom dijagramu, a ubrzo nakon toga Nobari i Duncan (1972) koriste
polulogaritamski opis u obliku:
φ = φ0 − ∆φ log (σ 3 / pa ) (5.27)
gde je:
184 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
(σ
1
/
− σ 3/ ) (σ 1
/
/ σ 3/ ) − 1
sin φ /
= f
= f
(5.30)
s
(σ 1
/
+σ /
3 ) f
(σ 1
/
/σ /
3 ) f
+1
Čvrstoća svakog tla se može, istina sasvim kvalitativno, objasniti cementacionim
vezama između zrna ili kohezijom, trenjem između zrna, lomom ili drobljenjem zrna,
njihovim međusobnim pomeranjima i relativnim obrtanjima kao i promenom
orijentacije pločastih zrna u odnosu na ravan smicanja. Ugao smičuće otpornosti
necementiranog tla može se, na intuitivnoj osnovi, bar simbolično, prema Koerneru
(1968), opisati zbirom:
φ / = φµ/ + φdeg
/
+ φreor
/
+ψ (5.31)
gde je
φµ/ ugao fizičkog trenja između mineralnih zrna
φdeg
/
ugao usled degradacije ili drobljenja zrna
φreor
/
ugao usled promene orijentacije zrna
ψ ugao doprinosa dilatancije ili promene zapremine
Ugao fizičkog trenja φµ/ zavisi od tipa minerala i stanja površine zrna i veoma se
teško može direktno meriti. Ipak se sa relativno visokom pouzdanošću, može reći da je
za kvarc φ µ/ ≈ 260 , za feldspate je φµ/ ≈ 380 , a za minerale glina najmanja merena
vrednost je bila φ µ/ ≈ 30 (Lambe i Whitman, 1969).
Ugao φdeg/
, koji opisuje efekte degradacije zrna, zavisi od nivoa napona, kako
normalnih tako i smičućih, od vrste minerala, i oblika i teksture mineralnog zrna. Pošto
zrna u masi tla nisu međusobno učvršćena, ona mogu menjati orijentaciju u procesu
deformisanja prilagođavajući se nastalim deformacijama i pri tome potrošiti izvesnu
energiju koja se ovde ogleda u povećanju ugla smičuće otpornosti za veličinu φreor /
.
Ukoliko se skup zrna izloži samo promeni smičućih napona, pri konstantnoj veličini
186 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
bliske veličini φcv/ prikazane na Slici 5.31 i 5.32-f. Tla sa istim IP i nižom aktivnošću A
imaju veće uglove smičuće otpornosti, a sa porastom aktivnosti veličina ugla smičuće
otpornosti se približava donjoj granici. Treba imati u vidu da korelacija između φ / i IP,
i uz eventualno korigovanje veličinom aktivnosti A, nije dovoljna za pouzdano
određivanje veličine ugla smičuće otpornosti jer je odstupanje od prosečne vrednosti
relativno veliko, naročito u intervalu indeksa plastičnosti od 15% do 40%, za koji
postoji veliki broj podataka. Klasifikacioni pokazatelji i u ovom pogledu imaju samo
orijentacioni karakter i ne mogu poslužiti kao jak argument za izbegavanje ispitivanja
čvrstoće u dreniranim uslovima, osim kada je problem takve prirode da su praktične
posledice, koje iz usvojenih parametara proističu, neosetljive na veličinu parametra.
Prikazana zavisnost važi za vršnu čvrstoću prirodnog normalno konsolidovanog tla u
dreniranim uslovima i za neuređeni skup čestica, kada nije došlo do značajnije promene
orijentacije pločastih zrna paralelno sa ravni smicanja.
Ukoliko je anvelopa napona loma prava linija, odnosno ugao smičuće otpornosti
ne zavisi od normalnog napona, tada je i ugao nagiba tangente na Morov krug istovre-
meno i ugao smičuće otpornosti. Kasnije u ovom poglavlju će se pokazati da to i nije
sasvim tako. Ugao smičuće otpornosti peska i krupnozrnijih materijala zavisi od zbije-
nosti i isti je za suv i zasićen materijal za isti nivo normalnih efektivnih napona i vrstu
ispitivanja. Pesak se može ispitivati u opisanim laboratorijskim aparatima za direktno
smicanje i triaksijalnu kompresiju, dok se za ispitivanje šljunkova i kamenog nabačaja
za posebne svrhe, (visoke nasute brane), mogu napraviti veći uređaji. Sa mehaničke
tačke gledišta, smičuća čvrstoća pobrojanih krupnozrnih materijala (pesak šljunak,
kameni nabačaj i njihove mešavine) je kvalitativno slična, tako da će se ovde, ilustracije
radi, opisati ponašanje peska koji se rutinski ispituje u laboratorijskim uslovima.
Na Slici 5.32-a do 5.32-e prikazana je tipična zavisnost između razlike glavnih
napona i aksijalne deformacije u dreniranom opitu triaksijalne kompresije za zbijene i
rastresite uzorke zrnastog materijala. Sasvim je kvalitativno slična zavisnost i između
smičućeg napona i relativnog pomeranja u opitu direktnog smicanja. Kod zbijenog peska
postoji visok stepen uzglobljavanja između zrna koji povećava smičuću čvrstoću uz
povećavanje zapremine sa maksimalnim gradijentom pri dostizanju vršne čvrstoće tako da
je vršni ugao smičuće otpornosti φ / = φmax/
znatno veći od ugla trenja između čestica φµ
(Slika 5.32-a). Razlika između ovih veličina predstavlja energiju potrebnu za savladavanje
efekata međusobnog uzglobljavanja i uklještenja zrna i preuređivanje njihovog
međusobnog rasporeda u zoni smičućeg loma.
Rastresite peskove ne karakteriše značajnije međusobno uzglobljavanje zrna. U
ovom slučaju zrna se lako pomeraju, bez većih dodatnih otpora, tako da dolazi do
plastičnog smičućeg loma bez pojave vršne vrednosti. Deformacije do loma se odvijaju uz
smanjivanje zapremine do konstantne vrednosti, kada gradijent promene zapremine postaje
jednak nuli, tako da se odgovarajući ugao smičuće otpornosti označava sa φcv/ (Slika
5.24-a i Slika 5.32-b). Kvalitativna zavisnost između φcv/ i indeksa plastičnosti prikazana
je na Slici 5.32-f.
Uzglobljavanje se oslobađa povećanjem zapremine zbijenog tla u zoni loma, tj.
pojavom dilatancije (Slika 5.32-c). Tek kada se ovaj efekat savlada, ostaje čisto trenje
koje zavisi od mineralnog sastava tla (Slika 5.32-f). Anvelope napona loma rastresitih
materijala je bliska pravoj liniji i ugao smičuće otpornosti je praktično konstantan. S
obzirom da efekti dilatancije opadaju sa porastom nivoa normalnih napona, anvelopa
vršne smičuće čvrstoće zbijenih materijala je zakrivljena, ugao vršne smičuće čvrstoće
opada, (Slika 5.32-d). Rastresit materijal smanjuje zapreminu pri smicanju zbijen
dilatira, povećava zapreminu, tako da pri velikim deformacijama i zbijen i rastresit
pesak imaju praktično istu smičuću čvrstoću, jer oba dostižu istu tzv. "kritičnu
poroznost" ec (Slika 5.32-e).
Ilustrativni model, koji opisuje uticaj gradijenta promene zapremine tla u zoni
loma na čvrstoću tla, je relativno jednostavan ukoliko se razmatra ravna deformacija.
Model koji obuhvata glavne osobine takvog ponašanja je implicitno opisao Taylor
(1948) jednim brojnim primerom, bez uopštavanja u određen teorijski koncept, koji se
može rekonstruisati ilustracijom i oznakama prikazanim na Slici 5.33.
Rad na deformaciji uzorka je Tdx – Ndy. Ako se rad spoljnih sila izjednači sa
radom potrošenim na trenje pri konstantnoj zapremini, može se napisati da je:
T / N = µ + dy / dx (5.33)
gde sabirak dy/dx predstavlja efekat dilatancije. U tački B na Slici 5.33 ovaj član je
jednak nuli kada se uzorak deformiše bez promene zapremine. Gradijent promene
zapremine je jednak nuli i za područje malih deformacija, što je naznačeno tačkom C na
pomenutoj slici i horizontalnim isprekidanim linijama CC’ na Slici 5.5-a. Ukoliko se
stavi da je dy/dx=0 tada je:
T dy
= tan φcv +
/
(5.35)
N max dx max
što odgovara deformaciji sa maksimalnim gradijentom dilatancije i vršnoj smičućoj
čvrstoći.
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 191
Prethodni izraz (3.35) opisuje ukupan ugao smičuće otpornosti tla i sada se može
napisati i u konvencionalnom obliku:
τ tan φcv/ + δε v / δγ
= (5.41)
σ 1 − (δε v / δγ ) tan φcv/
S obzirom da je vezom δε v / δγ = tan ψ definisan ugao dilatancije, a ugao
maksimalne smičuće otpornosti tla se mobiliše pri maksimalnoj vrednosti odnosa
smičućeg napona pri lomu i normalnog napona, tako da je tanφ =τf /σ, iz gornjeg izraza
sledi da je:
tan φcv/ + tanψ
tan φ / = (5.42)
1 − tanψ tan φcv/
Iz gornjeg izraza je očigledno da se, prema testerastom modelu dilatancije u
uslovima ravne deformacije, prividan ugao trenja φ / = φmax/
sastoji od zbira dva ugla
prikazana na Slici 5.34-f, tako da je elementarna zavisnost između dilatancije i ukupnog
prividnog ugla trenja:
φmax
/
= φcv/ + ψ (5.43)
Jednačina (5.43), strogo uzev, nije sasvim tačan opis uslova ravnoteže testerastog
modela, jer proističe iz razmatranja sila, a ne napona, što bi bilo korektnije, ali već i
ovakva relativno jednostavna zavisnost dovoljno dobro opisuje mehanizam dilatancije sa
jasnom geometrijskom interpretacijom u uslovima ravne deformacije. U uslovima
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 193
gde su dεv i dε1 odgovarajuće male promene zapreminske odnosno aksijalne deformacije
(kompresija usvojena kao pozitivna).
U slučaju zbijenog peska, vršna čvrstoća odgovara maksimalnom gradijentu
dilatancije, tj. maksimalnom odnosu d ε v / d ε1 , kao što je to ilustrovano na Slici 5.32-c,
tako da izraz (5.44) za stanje napona i deformacija u stanju loma postaje:
σ 1/ 1 + sin φcv/ dε v
/ = /
1− (5.45)
σ3 f 1 − sin φcv d ε1 max
Pogodan način da se odredi veličina φcv/ je da se grafički prikaže zavisnost između
gradijenta promene zapremine i udgovarajućeg ugla smičuće otpornosti uzoraka sa
različitim zbijenostima pri uobičajenim nivoima napona u opitima triaksijalne
kompresije i ekstrapolacijom, ukoliko je to potrebno, nađe ugao pri kojem se uzorak
lomi, a da je pri tome gradijent promene zapremine jednak nuli, ili alternativno da se niz
uzoraka sa konstantnom, relativno visokom zbijenošću ispita u širokom području
napona. Tri primera koji ilustruju takav postupak prikazana su na Slici 5.35.
φmax
/
≈ φcv/ + 0.8ψ (5.47)
τ f = σ n/ tan φ / (σ n/ ) (5.48)
pri čemu je, po analogiji sa izrazima (5.43) i (5.47), koji opisuju doprinos dilatancije,
ugao smičuće otpornosti jednak zbiru:
φ / (σ n/ ) = φ B/ + δφ / (σ n/ ) (5.49)
U izrazu (5.48) ugao smičuće otpornosti φ / ( σ n/ ) je funkcija normalnog
efektivnog napona σ n/ koji sadrži drugi sabirak u izrazu (5.49) u obliku:
∆φ /
δ φ / (σ n/ ) = (5.50)
1 + σ n/ / p N
tako da je ukupan ugao smičuće otpornosti:
∆φ /
φ / = φ B/ + (5.51)
1 + σ n/ / p N
Smičuća čvrstoća je τ f = σ n/ tan φ / , tako da je:
∆φ /
τ f = σ n/ tan φ B/ + (5.52)
1 + σ n/ pN
/
(σ 1/ − σ 3/ )
φ = arc sin /
/ f
(5.53)
s
(σ 1 + σ 3 )
/
f
∆φ /
φ =φ +
/ /
(5.55)
1 + σ /ff /pF
s B
gde je pF normalni napon srednjeg ugla nagiba tangente na Morov krug definisan na
Slici 5.37-a i odgovara Morovom krugu koji tangira simetrala ugla ∆φ/ , a druga dva
parametra φ B/ i ∆φ ′ imaju isto značenje kao u izrazima (5.51) i (5.52).
Treba imati u vidu, (Slika 5.37-a), da se tačka K u kojoj tangenta dodiruje Morov
krug, i zaklapa ugao φs/ sa osom σ ′ , ne poklapa sa tačkom F na anvelopi napona loma
jer je anvelopa zakrivljena, ali se anvelopa Morovih krugova definisanih sa (5.55)
zanemarljivo malo razlikuju od anvelope opisane izrazom (5.52). Konverzija iz jednog
opisa u drugi se može izvršiti nalaženjem odnosa veličina pN i pF iz jednog posebnog
Morovog kruga koji tangira anvelopu u tački T uz uslov da istovremeno tangira i
simetralu ugla ∆φ ′ u tački S. Iz odnosa na Slici 5.37-a može se naći odnos pN /pF koji
je za potrebe praktične konverzije rezultata prikazan dijagramom na Slici 5.37-b. Može
se videti da su vrednosti odnosa pN/pF relativno bliske jedinici, tako da se za
preliminarnu ocenu može usvojiti i da je pN ≈ pF, a razlika pri tome iznosi svega
nekoliko procenata.
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 197
p / = (σ 1/ + σ 2/ + σ 3/ ) / 3 (5.56)
tako da se sekantni ugao smičuće otpornosti, analogno sa izrazom (5.51), može
pretpostaviti u obliku:
∆φ /
φs/ = φB/ + (5.57)
1 + p / / p AV
pri čemu se, sa dovoljnom tačnošću za ove potrebe, može pokazati da je:
1 3 − sin φM
/
p AV = pF 2 /
(5.58)
3 1 − sin φM
Strogo uzev, izrazi (5.51), (5.55) i (5.58) ne opisuju identične anvelope napona
loma, osim za veličine normalnih napona bliskih nuli, za beskonačni nivo normalnih
napona i za napone srednjeg ugla φM/ . Ugao smičuće otpornosti φ s/ , prema gornjem
izrazu (5.58), neće biti identičan veličinama prema izrazu koji sadrži parametar pF, osim
u tri navedena područja napona, ali su poređenja pokazala da u celom intervalu od nule
do beskonačnosti razlike nisu veće od ± 0.20 za zbijene peskove, a razlika se smanjuje
sa smanjenjem veličine ∆φ / .
Gore dati izrazi, prema analogiji sa efektima dilatancije po kojoj su izvedeni,
odnose se na vršnu čvrstoću tla. Međutim, ugao rezidualne smičuće čvrstoće gline φr/ ,
najčešće zavisi od veličine normalnog napona koji deluje na ravan loma, kao što su to
brojnim, laboratorijskim i terenskim rezultatima pokazali mnogi autori. Ova
eksperimentalna činjenica se može objasniti promenljivim stepenom orijentacije
pločastih zrna minerala gline, pri čemu se paralelnost orijentacije ravni loma i ravni zrna
198 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
pM odnosno pN ili pF, napon srednjeg ugla, uglavnom odražava stišljivost skeleta tla,
čvrstoću zrna ili otpor zrna i skeleta protiv drobljenja, što zavisi od vrste
minerala, zbijenosti tla, granulometrijske kompozicije i oblika zrna. Ovaj
parametar je najmanji za gline, veći za krupnozrna tla sa rogljastim zrnima, a
najveći je za dobro graduirane zbijene materijale sa čvrstim zaobljenim zrnima i
materijale koji se sastoje od izuzetno tvrdih minerala.
uzorka nešto manji od 220, a da pri niskim normalnim naponima, tj. pri visokom stepenu
prekonsolidacije, ugao raste do oko 30% iznad prvobitne vrednosti i da hiperbolički
opis, uz prihvatljivo odstupanje, dobro aproksimira merene zavisnosti.
ovde neće prikazivati, pokazala su da je početni ugao tangente φo/ najčešće preko 500 i
ne manji od oko 450. Možda početni ugao φo/ od preko 600 može izgledati neuobičajeno
veliki. Interpretacija rezultata ispitivanja zbijanog tla iz iste formacije visokoplastične
gline, koja su proveli Bishop, Webb i Lewin (1965), ukazuje da je početni ugao oko 470,
a veličina pN je oko 67 kPa.
čvrstoće zrna i parametra pN pri jednakoj relativnoj zbijenosti je sasvim izrazita. Uticaj
relativne čvrstoće zrna se može ilustrovati drugom krajnošću, odnosno rezultatima
ispitivanja na krupnozrnom materijalu sa izuzetno čvrstim zrnima. Lo i Roy (1973) su,
između ostalog, ispitivali i aluminijum oksid sa granulometrijskom kompozicijom
srednjezrnog peska sa specifičnom težinom Gs = 4.0. Ovaj materijal je sintetički korund
koji se koristi kao abraziv na brusnom papiru, na Mosovoj skali ima tvrdoću 9,
(dijamant na toj skali ima tvrdoću 10). Rezultati opita triaksijalne kompresije pri
relativnoj zbijenosti od svega 49% su prikazani na Slici 5.43-b.
Treba uočiti da je napon srednjeg ugla korunda pF = 4630 kPa, oko 45 puta veći
od istog parametra za zbijeni antracit i oko 15 puta veći od istog parametra za zbijeni
krečnjački pesak. Prema kasnije ovde pokazanoj zavisnosti može se proceniti da bi
napon srednjeg ugla za pesak aluminijum oksida pri relativnoj zbijenosti od 100% bio
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 205
oko 10000 kPa, tj. oko 100 puta veći od napona srednjeg ugla antracita i preko 30 puta
veći od napona srednjeg ugla krečnjačkog peska pri istoj velikoj zbijenosti. Prema tome,
ovaj parametar koji kvantifikuje napon srednjeg ugla odražava otpor loma zrna pri
uvećavanju nivoa napona pri smicanju. Međutim, svakako da u procesu drobljenja zrna,
osim čvrstoće minerala koji ga čine, značajan uticaj mora imati oblik zrna i
granulometrijska kompozicija. Treba očekivati da će se rogljasta zrna u jednoličnoj
kompoziciji više lomiti od zaobljenih u širokoj granulaciji, jer su pri istoj srednjoj
veličini zrna i pri istom nivou napona, manji kontaktni naponi između zrna. Rezultati
ispitivanja su takvu tendenciju i pokazali.
napone dilatancija može biti i negativna i celokupna razlika u čvrstoći između čvrstoće
baznog trenja i ukupne čvrstoće mase granularnog tla je posledica doprinosa čvrstoće
zrna koja se drobe u procesu smičućeg deformisanja pri visokim nivoima napona.
Odsečak tangente na anvelopu na τ osi asimptotski teži konstantnoj vredosti pri
povećanju normalnih napona. Da su ispitivanja vršena samo sa svestranim pritiscima
većim od oko 1 MPa, ili ako se ispitivanja za manje napone zanemare, povlačenjem
prave anvelope preko Morovih krugova napona i njenom ekstrapolacijom dobili bi
prividnu koheziju, koja, očigledno, kod nevezane mešavine šljunka, peska i oblutaka, ne
postoji.
Za potrebe analize stabilnosti brane Oroville, jedne od najviših nasutih brana tog
vremena (225 m), Marachi, Chan i Seed (1972) su u triaksijalnim ćelijama ispitivali
različite krupnozrne materijale. Pri tome su ispitivane paralelne granulacije sa različitim
maksimalnim veličinama zrna. Za krupan šljunak, koji čine oblutci veličine do 15 cm, u
zbijenom stanju dobijeni su rezultati čija je interpretacija hiperboličkim kriterijem loma
prikazana na Slici 5.45. Ako se parametri prikazani na dijagramima anvelope napona
loma za ovaj materijal uporede sa paramerima anvelope za drobljeni krečnjak (Slika
5.42), najveća je razlika u parametru pF koji je za oblutke preko 10 puta veći od istog
parametra za krčnjački pesak, a druga dva parametra ( φ B/ i ∆φ / ) su relativno slične
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 207
veličine. Da zavisnost između čvrstoće zrna i ovog parametra postoji, može da posluži
podatak da je čvrstoća zrna kvarca oko 30 puta veća od čvrstoće zrna antracita.
Svakako da, osim čvrstoće zrna, na veličinu parametra pF, odnosno pN, utiče i
njegov oblik i granulometrijska kompozicija. Za datu čvrstoću zrna i relativnu zbijenost,
napon srednjeg ugla se povećava sa povećanjem koeficijenta jednoličnosti i sa
povećanom zaobljenošću, jer se tada zrna najmanje lome pri povećanju nivoa napona.
Nasuprot gore opisanom ponašanju zbijenih krupnozrnih materijala, kod kojih se
pojavljuje priraštaj čvrstoće usled uzglobljavanja, dilatancije i loma zrna, ispitivanja
rastresitih materijala pokazuju da je ugao smičuće otpornosti praktično konstantan kada
efekata dilatancije nema. Na primer, Vesić i Clough (1968) su pokazali da je za indeks
zbijenosti ID=0.2 ugao smičuće otpornosti peska bio konstantan i iznosio oko 32.50, što
je tipična prosečna vrednost za mnoge peskove, dok je za ID= 0.8 priraštaj ugla smičuće
otpornosti pri nivou napona od oko 100 kPa iznosio oko 11.50. Indeks zbijenosti, pri
kojoj je doprinos dilatancije jednak nuli, može se, u skladu sa konceptom kritične
poroznosti, nazvati kritičnim indeksom zbijenosti ID,cr, pokazatelj koji je predložio
Bolton (1986) u okviru njegove logaritamske teorije, sugerišući da je ova veličina
ID,cr=0.23, iako se rezultati kreću u granicama 0.1-0.3.
208 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
gde je:
φ B/ ≈ φcv/ za uobičajene nivoe napona,
∆φ ′ (Dr) je funkcija relativne zbijenosti koja odgovara parametru ∆φ ′
pM (Dr) je funkcija relativne zbijenosti koja odgovara parametru pM
Primer uporednog prikaza rezultata ispitivanja jako zbijenog peska, koje su
objavili Bolton i Lau (1989) u ovoj interpretaciji dat na Slici 5.48, pri čemu je
iskorišćen podatak o veličini φcv/ koji je unet kao veličina φ B/ . Može se videti da oba
hiperbolička opisa na zadovoljavajući način aproksimiraju eksperimentalne rezultate sa
prihvatljivim odstupanjima, kako preko parametra pF (Slika 5.48-a), tako i preko
parametra pAV (Slika 5.48-b) gde je prikazana korelacija Boltona za A=3 i Q=10 i indeks
zbijenosti Id=1.0 prema izrazu (5.60).
Slika 5.48. Alternativni prikazi ugla smičuće otpornosti jako zbijenog peska
u funkciji nivoa napona
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 211
Prema tome, za datu zbijenost, anvelopa napona loma je blago zakrivljena linija
konkavna u odnosu na osu normalnih napona. Uticaj zakrivljenosti nije zanemarljiv,
naročito u području relativno malih napona, što je umnogome otežavalo interpretaciju
rezultata modelskih ispitivanja nosivosti temelja na pesku. S druge strane, u području
visokih nivoa napona pri lomu, karakterističnih za opite statičke penetracije i nosivost
baze šipa, razlike u uglovima smičuće otpornosti znatno manje zavise od zbijenosti, jer
su efekti dilatancije umanjeni, a drobljenje zrna izrazitije.
214 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
Radi ocene uticaja srednjeg efektivnog napona u opštem slučaju definiše se faktor
srednjeg glavnog efektivnog napona u obliku:
σ 2/ − σ 3/
b = (5.62)
σ 1/ − σ 3/
U opštem slučaju vrednost faktora b = 0 definiše uslove konvencionalne triaksijalne
kompresije, b = 0.3-0.4 uslove pri ravnoj deformaciji, a b = 1.0 naponsko stanje
triaksijalne ekstenzije, kada je srednji glavni napon jednak maksimalnom.
Ilustracija na Slici 5.55 prikazuje skup rezultata ispitivanja u aparatu sa nezavisnom
kontrolom sva tri glavna napona na zbijenom i rastresitom pesku koje je objavio Lade,
(1973), pri čemu je u svim slučajevima minimalni glavni napon iznosio 60 kPa.
U uslovima kompresije i ravne deformacije, povećanje ugla šmičuće otpornosti u
odnosu na veličinu dobijenu opitom triaksijalne kompresije je oko 4.60 za rastresit, a
oko 90 za zbijen. Međutim, treba uočiti značajniju razliku između merenih uglova u
uslovima ravne deformacije i ugla φcv/ . Za zbijen pesak doprinos dilatancije u uslovima
ravne deformacije iznosi čak oko 20.50, a za rastresit oko 60. Pri promeni parametra b od
stanja ravne deformacije, (b=0.3-0.4), do stanja triaksijalne ekstenzije, (b=1.0), ukupan
ugao smičuće otpornosti je praktično konstantan dok za rastresit blago i postepeno raste.
Jedan pokušaj uopštavanja rezultata ispitivanja u aparatima sa nezavisnom
kontrolom sva tri glavna napona, radi nalaženja praktične korekcije rezultata
konvencionalne triaksijalne kompresije (Ladd i dr., 1977, Kulhawy i Mayne, 1990) za
primenu u rešavanju ravnih problema, uz niz pojednostavljenja, dolazi do zaključka da se
može uzeti da je ugao smičuće otpornosti u uslovima ravne deformacije za 12% veći od
ugla smičuće otpornosti u uslovima triaksijalne kompresije i da je takvo uvećanje
nezavisno od zbijenosti i nivoa napona. Ovakav zaključak je blizak normativima nekih
218 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
Veličina srednjeg glavnog napona pri lomu u uslovima ravne deformacije se može
proceniti iz poluempirijskog izraza po Bishopu, (1966) a on nije manji od:
σ 2/ = (1 2)(σ 1/ + σ 3/ ) cos 2 φ / (5.63)
dok Green (1971) smatra da se merenjem dobijene vrednosti mogu bolje aproksimirati
jednostavnijim izrazom koji daje veću vrednost:
σ 2/ = (σ 1/ + σ 3/ ) / 3 (5.65)
Srednji glavni napon u uslovima ravne deformacije zbijenog krupnozrnog tla
nameće kinematička ograničenja koja utiču da se doprinos dilatancije ukupnom uglu
smičuće otpornosti povećava u odnosu na doprinos uglu smičuće otpornosti koji se meri
u uslovima triaksijalne kompresije kada je σ 2/ = σ 3/ . Na osnovu rezultata mnogih
ispitivanja za praktičnu primenu se može koristiti korekcija rezultata triaksijalne
kompresije φtx/ za primenu u uslovima ravne deformacije tako što se ugao smičuće
otpornosti φ ps/ odredi prema izrazu:
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 219
pri čemu tako određen ugao smičuće otpornosti važi kada je zbir glavnih napona pri
lomu u uslovima triaksijalne kompresije jednak zbiru glavnih napona u uslovima ravne
deformacije.
Pozitivan uticaj srednjeg glavnog napona u uslovima ravne deformacije je najveći
kod zbijenih krupnozrnih materijala a manji kod rastresitih. Izvesno povećanje ugla
smičuće otpornosti u uslovima ravne deformacije može se zapaziti i u slučaju sitnozrnih
materijala, ali je disperzija rezultata relativno velika, tako da je sigurnije da se uticaj
srednjeg glavnog napona zanemari.
Drenirana smičuća čvrstoća se meri i u aparatu za direktno smicanje i uobičajeno je
da se pretpostavi da je horizontalna ravan smicanja istovremeno i ravan loma. Ova gruba
pretpostavka dovodi do potcenjenog ugla smičuće otpornosti, tako da Rowe (1969) pred-
laže sledeći izraz:
tan φds/ = tan φ ps/ cos φcv/ (5.67)
gde je tan φds/ = τ max / σ n/ na horizontalnoj ravni smicanja u aparatu za direktno smicanje.
Ova zavisnost daje (φ ps/ − φds/ ) ≈ 40 do 80 za tipičan pesak sa φcv/ =300 do 400. I pored
toga, rezultati opita aparatom za direktno smicanje daju prihvatljive i korisne rezultate za
primenu u rešavanju ravnih problema pritisaka tla i problema stabilnosti gde progresivni
lom umanjuje prosečnu vrednost ugla smičuće otpornosti u odnosu na vršnu čvrstoću u
uslovima ravne deformacije.
1 qc
Dr ≈ ln / 0.55
× 100 ( % ) (5.68)
2.38 248(σ h 0 )
otpornosti φr/ može da se kreće u granicama od oko 50 do 150, pri čemu je anvelopa
napona loma najčešće nelinearna funkcija efektivnog normalnog napona. Ukoliko je
sadržaj frakcija gline CF < 15%, predominantan uticaj na smičuću čvrstoću i nakon
velikih deformacija smicanja imaju kompaktna zrna. U takvim slučajevima je ugao
rezidulane smičuće otpornosti retko manji od oko 250, jer preovladava trenje između
zrna kompaktnog oblika, tako da rezidualna čvrstoća nije mnogo manja od vršne
čvrstoće istog prerađenog i normalno konsolidovanog materijala pri istoj veličini
efektivnog normalnog napona, što odgovara veličini φcv/ . Zakrivljenost anvelope napona
loma je tada obično relativno mala. Između ova dva slučaja, kada je 15% < CF < 40%,
preovladava kotrljanje, turbulentno pomeranje čestica u mehanizmu loma, i razlika
između vršne čvrstoće normalno konsolidovanih uzoraka tla i rezidulane čvrstoće raste
sa povećavanjem sadržaja pločastih minerala, (Lupini, Skinner i Vaughan 1981).
Pomenuti autori prikazuju mnoge rezultate grafički jasno naglašavajući da ugao smičuće
otpornosti opada sa povećavanjem nivoa normalnih napona.
funkcije, koji je dobro opisivao vršnu čvrstoću svih tipova tla, može da se koristi i za
opis rezidualne smičuće čvrstoće (Maksimović 1989-b, 1991, 1995-c).
S obzirom na oblik dijagrama anvelope na Slici 5.59-a, nije teško pasti u iskušenje
i za anvelopu usvojiti pravu liniju, koja bi i za glatku kliznu površinu dala fizički
nemoguću koheziju, neprihvatljivu komponentu smičuče čvrstoće pri velikim
deformacijama. U konkretnim primerima bi, za plitka klizišta, sa tipičnim normalnim
efektivnim naponom na kliznoj površi od oko 50 kPa, ugao smičuće otpornosti iznosio
oko 140, a za duboka, za normalni napon od oko 500 kPa, svega oko 80 do 90. Treba
uočiti da je asimptotska vredost rezidualnog ugla smičuće otpornost za bentonitski tuf
na Slici 5.60 svega 3.30. Oba primera (Slike 5.59 i 5.60) ilustruju znatan uticaj nivoa
napona na ugao rezidualne smičuće otpornosti.
Niz autora, (Skempton 1964, 1966, 1985, Skempton i Petley 1967, Kenney 1967,
Voigt 1973, Lupini, Skinner i Vaughan, 1981, Hawkins i Privett 1985, Lambe 1985,
Mesri i Diaz 1986, Stark i Eid 1994, Maksimović 1995-a, 1995-c, Bromhead, Harris i
Ibsen 1999, Stark, Choi, McCone 2005, ali i mnogi drugi) je u poslednjih četrdestak
godina pokušavalo da ustanovi pouzdanu korelaciju između indeksnih pokazatelja i
rezidualne smičuće otpornosti, uzimajući za osnovne promenljive ili granicu tečenja, ili
indeks plastičnosti, ili tip minerala i sadržaj glinenih frakcija te i nivo normalnih
napona. Ustanovljen je orijentacioni trend da obično ugao smičuće otpornosti opada sa
povećanjem indeksa plastičnosti, sa povećanjem granice tečenja, i sa povećavanjem
nivoa normalnih napona u slučaju da su minerali gline pretežno pločastog oblika.
Ukoliko u tlu preovladava mineral gline sa zrnima koloidne veličine koja nisu
pločastog oblika, uobičajene korelacije ne važe. Na primer, (Maksimović 2007), tlo u
kojem je predominantan mineral atapulgit (palygorskit) sa granicom tečenja od 90% do
150% i sa sadržajem koloida CF između 50% i 60% i spada u CH gline, ima rezidualni
ugao smičuće otpornosti od oko 320, što bi bila tipična vrednost za pesak, ali se ipak, u
odgovarajućim klimatskim uslovima, ponaša kao glina sklona bubrenju.
Nažalost, pokazalo se da sve korelacije imaju ograničenu tačnost i da eventualno
važe samo za određeni lokalitet ili razmatranu geološku formaciju. Disperzija rezultata
je često prevelika, jer razlika u veličini ugla od samo 20 može značiti grešku od preko
228 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
30%. Granice vrednosti uglova, koje daju razne korelacije za konstantnu vrednost nekog
razmatranog parametra, se kreću i oko ±40 u odnosu na prosečnu vrednost, što je u
analizi stabilnosti klizišta od nevelike koristi, jer se primenjuju relativno niski faktori
sigurnosti između FS=1.05 i FS=1.2. Zbog toga je od izuzetne važnosti u analizi
nestabilnosti klizišta i projektovanju sanacionih mera koristiti paralelno rezultate
laboratorijskih ispitivanja i primenu povratne analize stabilnosti.
Konačna provera ispravnosti parametara rezidualne smičuće čvrstoće se može
izvršiti analizom uslova ravnoteže klizišta u stanju granične ravnoteže (Poglavlje 10).
Smatra se da poklapanje rezultata ispitivanja sa rezultatima osmatranja na analiziranim
klizištima ima tačnost reda veličine od desetak procenata ukoliko su klizišta plitka, a
nešto veća tačnost se može očekivati kod dubokih klizišta. Nelinearnost anvelope
rezidualne smičuće čvrstoće je izrazita kod visoko plastičnih glina koje sadrže visok
procenat pločastih čestica i u nižem području napona, tipično do oko 200 kPa. To
praktično znači da zakrivljenost anvelope ima posebnog značaja kod klizišta čija
prosečna dubina iznosi desetak metara, što je u našim uslovima veoma čest praktičan
slučaj. Uticaj zakrivljenosti je manji, ali ne i zanemarljiv kod dubokih klizišta.
lomu normalizuju veličinom napona srednjeg ugla i anvelopa napona loma prikaže u
bezdimenziom dijagramu prema Slici 5.62, može se videti da je, bez obzira na tip tla,
anvelopa napona loma jasno zakrivljena do nivoa normalnog napona koji odgovara
dvostrukoj veličini napona srednjeg ugla (Slika 5.62-a) a da je za veće napone veoma
bliska pravoj liniji (Slika 5.62-b).
Ako se drenirani opit smičuće čvrstoće zbijene gline izvede za nivoe normalih
napona koji se tipično koriste u praksi (na primer 100-500 kPa), dobiće se rezultati za
normalne napone koji su veći od dvostruke veličine napona srednjeg ugla tako da
konvencionalna interpretacija, koja podrazumeva linearnu zavisnost, obično daje
prihvatljivu aproksimaciju u ispitanom intervalu napona, ali ekstrapolacija ka nultom
nivou normalnih napona daje odsečak na τ osi koja se neoprezno proglašava kohezi-
jom, a zakrivljeni deo anvelope u nižem području napona ostaje neidentifikovan.
Naravno, ako se u istom intervalu napona ispita zbijeni pesak dobiće se jasno
zakrivljena anvelopa na koju je prvi poodavno ukazao Golder (1941), a prvu racionalnu
kvalitativnu interpretaciju dao je Taylor (1948).
230 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
Možda nije ovde suvišno pomenuti da je još Taylor (1948) takođe tvrdio da je pri-
mena kohezija za efektivne napone sa fundamentalne tačke gledišta neopravdana, ali je
smatrao da je njena primena u praksi toga vremena toliko uobičajena da bi svaki poku-
šaj da se tadašnja praksa menja, bio uzaludan. U novije vreme se za prividnu koheziju
koriste izrazi “lažni parametar“ (Bolton 1979) kao i “opasni oksimoron” (Santamarina
1997), a primeni ovog parametra se posebno elokventno suprotstavio Schofield (1998).
cu /p0/
= OCR m (5.74)
( cu / p0/ ) NC
gde je m ≈ 0,8, iako se nešto bolji opis dobija kada se m smanjuje sa 0.9 na 0.75 sa
porastom stepena prekonsolidacije, kao što se to vidi na Slici 5.65.
Jako prekonsolidovane gline u prirodi su najčešće ispucale. Zbog činjenice da se
pri uzimanju uzorka i rasterećenja ove prsline u izvesnoj meri otvore i materijal ima
nešto manju čvrstoću u području nižih vrednosti totalnih napona, to je ovde anvelopa
zakrivljena, a kada je svestrani napon dovoljno visok da se ove prsline zatvore i smičuća
čvrstoća postaje konstantna. Generalno se uzima da je u nedreniranom opitu smičuća
čvrstoća vodom zasićenih glina konstantna i ne zavisi od nivoa normalnih napona.
Međutim, nedrenirana čvrstoća prekonsolidovanih i ispucalih glina opada sa
povećanjem uzorka, pa je u takvim slučajevima preporučljivo ispitati uzorke različitih
veličina da bi se mogla proceniti nedrenirana smičuća čvrstoća mase tla.
Rezultati ispitivanja provedenih na laboratorijski prerađenim i pripremljenim
uzorcima mogu biti bliski rezultatima ispitivanja na uzorcima iz terena samo ako je
senzitivnost jednaka jedinici, što znači da je glina neosetljiva, što je veoma redak slučaj.
Zbog senzitivnosti gline nedrenirana čvrstoća nije jednoznačna funkcija vlažnosti. U
fazi relativno jednostavnih i masovnih laboratorijskih klasifikacionih ispitivanja granica
konzistentnih stanja (LL i PL) i prirodne vlažnosti (w) mogu se dobiti indeksi konzisten-
cije IC koji omogućavaju da se pokuša uspostavljanje korelacija sa nedreniranom čvrsto-
ćom. Granice konzistentnih stanja, kao što su granica tečenja i granica plastičnosti,
prema standardnim postupcima indirektno definišu vlažnosti prerađenih uzoraka za koje
se dobijaju približne nedrenirane čvrstoće cu ≈ 1.6 do 2 kPa sa vlažnošću na granici
tečenja, odnosno cu ≈ 150 do 200 kPa za vlažnost na granici plastičnosti.
Iako su granice prilično široke, zanemarujući zakrivljenost u polulogaritamskoj
zavisnosti, pretpostavljajući neveliku senzitivnost nezavisnu od vlažnosti, tako da se za
čvrstoće na granicama indeksa konzistencije mogu usvojiti srednje vrednosti na
granicama konzistentnih stanja, hipotetički izraz za nedreniranu čvrstoću bi imao
relativno jednostavan oblik:
cu = 10(
0.75 + 1.5 Ic )
[ kPa ] (5.76)
koji daje veće vrednosti nego izraz (5.75), što ukazazuje na St oko 1.5 do 2.
234 5. S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA
Empirijski izrazi (5.75) i (5.76) samo ukazuju na tip funkcije koja se može
upotrebiti za korelaciju između indirektnih podataka primenjenih u proceni smičuće
otpornosti i koja se za određen tip gline za konkretne potrebe može odrediti detaljnijim
ispitivanjima uz konačnu proveru probnim opterećenjem u velikoj razmeri. Za
konkretne lokacije, za potrebe temeljenja objekata, orijentacioni podaci o nedreniranoj
čvrstoći tla se mogu dobiti već u toku izvođenja istražnog bušenja i izvođenja
standardnog penetracionog opita. Veza između broja udara N i nedrenirane čvrstoće
može se opisati empirijskom relacijom u obliku:
qc = N k cu + p0 (5.78)
gde je Nk faktor nosivosti za konus.
Primena klasične teorije nosivosti dubokog temelja bi sugerirala vrednost Nk od
oko 9. Međutim, teorija ekspandirajuće šupljine daje vrednosti u granicama od 7 do 13,
dok neka druga teorijska rešenja ukazuju na vrednost u granicama od 14 do 18. Ovi
teorijski faktori ne uzimaju u obzir uticaj senzitivnosti, tj. činjenicu da nedrenirana
smičuća čvrstoća, nakon dostizanja vršne vrednosti, opada. Tako, na primer, za
senzitivnost St oko 8, mereni faktor nosivosti bi bio samo oko 25% vrednosti koja bi se
dobila za idealno elasto-plastično naponsko-deformaciono ponašanje. Korelacije
izvedene kvalitetnijim paralelnim ispitivanjima najčešće ukazuju na interval vrednosti
između 12 i 25 sa tipičnom vrednošću od oko 15 - 17. Nije neobično da se, usled
nemogućnosti da se izabere adekvatan teorijski model, Nk obično određuje empirijski
kalibriranjem merenih otpora vrha konusa sa poznatim izmerenim nedreniranim
smičućim čvrstoćama u datoj geološkoj formaciji.
Bez obzira na metod ispitivanja, nedrenirana čvrstoća tla zavisi i od brzine
deformacije odnosno od vremena opterećivanja do loma. Ukoliko je opit brži, značajniji
su viskozni efekti koji povećavaju čvrstoću, tako da se pri interpretaciji rezultata obično
ima u vidu da pri sporijem deformisanju u nedreniranim uslovima, koje odgovara
realnim terenskim uslovima opterećivanja u toku građenja, nedrenirana čvrstoća opada
za oko 10 % za jedan logaritamski ciklus vremena. S obzirom da nedrenirana čvrstoća
može biti i anizotropna, te da u slučaju prekonsolidovanih ispucalih glina rezultat može
da zavisi i od veličine uzorka, sa tendencijom smanjenja čvrstoće i na svega 50%
čvrstoće mase tla u odnosu na standardnu dimenziju uzorka prečnika od 38 do 50 mm, u
primeni rezultata ispitivanja moraju se vršiti odgovarajuće korekcije ili primenjivati
faktori sigurnosti koji su nešto veći od onih koji se primenjuju na čvrstoću izraženu
preko efektivnih napona.
5 . S MI ČU ĆA ČV RS TOĆ A TLA 235
5.7 REZIME
Glavna komponenta smičuće čvrstoće tla potiče od trenja između zrna. Smičuća
čvrstoća tla je često nelinearna funkcija efektivnih napona i složena je funkcija
mineralnog sastava, veličine, oblika i čvrstoće zrna, zbijenosti, uslova deformisanja,
nivoa napona, nivoa deformacija kao i drugih promenljivih.
U dreniranim uslovima, kada razvoj pornih pritisaka nije nastao usled
deformisanja, vršna smičuća čvrstoća svih tipova tla zavisi i od gradijenta promene
zapremine u području nižih napona, a pri povećanju nivoa napona znatnog uticaja na
čvrstoću, osim trenja između zrna, ima i čvrstoća zrna tla.
Sitnozrna tla imaju manju dreniranu smičuću čvrstoću od krupnozrnog tla pri
jednakom nivou normalnih napona zbog manjeg trenja između pločastih minerala gline
u odnosu na tipične minerale krupnozrnog tla i tendencije pločastih zrna da se lome i
menjaju orijentaciju u procesu deformisanja. Sitnozrna tla pokazuju znatnu razliku
između vršne i rezidualne smičuće čvrstoće. Rezidualna smičuća čvrstoća je znatno
manja od vršne čvrstoće zbog pločastog oblika zrna koja pri velikim deformacijama
zauzimaju približno paralelnu orijentaciju sa ravni smicanja.
Nedrenirana smičuća čvrstoća, za koju se u ovoj knjizi najčešće koristi izraz
nedrenirana kohezija, je karakteristična za sitnozrna vodom zasićena tla kada se
opterećuju relativno brzo u odnosu na mogućnost disipacije pornih pritisaka, tako da se
lom događa pri konstantnoj zapremini. Nedrenirana čvrstoća, osim od trenja, u najvećoj
meri zavisi od veličine pornih pritisaka odnosno od prethodne istorije napona i putanje
opterećivanja tako da ona nije fundamentalna osobina tla već samo jedan od oblika
ponašanja u specifičnim naponsko-deformacionim uslovima.
237
Poglavlje 6
6.1 UVOD
U ovom poglavlju će se prikazati samo osnove ovog koncepta uz definisanje izvesnog
niza pojmova koji se koriste pri formulisanju konstitutivnih relacija za tlo. U prvom
delu ovog poglavlja prikazaće se invarijante napona i deformacija u obliku koji se
najčešće primenjuje u mehanici tla sa primenom na rezultate standardnih naponsko
deformacionih ispitivanja, dok je sam koncept izložen nakon takvih ilustracija u notaciji
i na način koji koriste Atkinson i Bransby (1978). Princip jednostavnosti u izlaganju, uz
grafičke ilustracije, postavljen je ispred principa stroge matematičke preciznosti.
Koncept kritičnog stanja tla je nastao na univerzitetu u Kembridžu pedesetih
godina po idejama Roscoa i saradnika, (Roscoe i dr. 1958, Roscoe i dr. 1963, Schofield
i Wroth 1968), i predstavlja jedan od savremenih alata u opisivanju ponašanja tla. U
razvoju ovog koncepta polazi se od stava da u analizi naponsko deformacionog
ponašanja tla treba koristiti prilaz kakav se nekoliko decenija ranije počeo primenjivati
u modeliranju elasto-plastičnog ponašanja metala. Naravno, postoji znatna razlika u
ponašanju tla i metala. Ponašanje tla je složenije i ovde će se, pre svega, koristiti samo
sličnosti a neće se insistirati na razlikama. Iako je model ponašanja prvobitno razvijen
za normalno konsolidovane i malo prekonsolidovane gline, veruje se da, uz izvesne
modifikacije, može poslužiti za opisivanje mehaničkog ponašanja svih vrsta tla.
1 / 1/ 2
τ oct
/
=
3
( x y ) ( y z ) ( z x ) ( xy yz zx )
σ − σ / 2
+ σ /
− σ / 2
+ σ /
− σ / 2
+ 6 τ 2
+ τ 2
+ τ 2
(6.2)
1 / 1/ 2
τ oct
/
=
3
( 1 2 ) ( 2 3 ) ( 3 1 )
σ − σ / 2
+ σ /
− σ / 2
+ σ /
− σ / 2
(6.4)
Odgovarajući oktaedarski totalni naponi su slično:
1 1
σ oct = (σ 1 + σ 2 + σ 3 ) = (σ 1/ + σ 2/ + σ 3/ + 3 u ) (6.5)
3 3
1 / 1/ 2
τ oct =
3
( σ 1 − σ 2 )
/ 2
+ ( σ /
2 − σ 3 )
/ 2
+ ( σ /
3 − σ 1 )
/ 2
(6.6)
τ oct
/
= τ oct (6.8)
Značenje parametara σ oct /
i τ oct
/
ilustrovano je na Slici 6.1. Stanje efektivnih
napona definisano položajem tačke M′ može se opisati odstojanjima ON′ = 3 σ oct /
2 /
τ oct
/
=
3
( σ 1 − σ 3/ ) (6.10)
6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA 239
3 /
q / = (σ 1/ − σ 3/ ) =
τ oct (6.12)
2
Za opšte trodimenzionalno stanje napona p′ i q′ postaju
1 /
p/ =
3
( σ 1 + σ 2/ + σ 3/ ) (6.13)
1 / 1/ 2
q/ =
2
( 1 2 ) ( 2 3 ) ( 3 1 )
σ − σ / 2
+ σ /
− σ / 2
+ σ /
− σ /
(6.14)
a treća invarijanta α, o kojoj ovde više neće biti govora, je različita od nule.
p/ = p − u (6.17)
q′ = q (6.18)
Invarijante p i q mogu se upotrebiti za prikaz putanje efektivnih napona. Za
drenirane opite triaksijalne kompresije, gde je σ 2/ = σ 3/ , imamo da je:
1
δ p/ =
3
(δσ1/ + 2 δσ 3/ ) (6.19)
δ q / = (δσ 1/ − δσ 3/ ) (6.20)
Ako su u opitu triaksijalne kompresije radijalni naponi konstantni, kao što je to u
standardnim opitima, tj. kada je σ 2/ = σ 3/ = konstanta, tada je δσ 2/ = δσ 3/ = 0 , te je dq′/dp′
= 3, što odgovara putanji A′B′ na Slici 6.2.
Do tačke B/ može se doći i na drugi način. Na primer, može se naneti veličina
svestranog efektivnog napona u veličini O′C′ a zatim se pri konstantnoj vrednosti
aksijalnog napona smanjuje radijalni napon, tako da je δσ 1/ = 0 i δσ 2/ = δσ 3/ i putanja
efektivnih napona ima nagib dq′/dp′ = -3/2.
Putanje totalnih i efektivnih napona u standarnim opitima se sada mogu prikazati
na p,q dijagramu, kao što je to pokazano na Slici 6.3-a i 6.3-b. U oba slučaja veličina
povratnog pornog pritiska prikazana je u veličini koja je označena sa us.
Istorija promene glavnih deformacija se može prikazati tako što bi se prikazale
ose ε1, ε2 i ε3 i u takvom prostoru niz sukcesivnih deformacijskih stanja povezao
linijom. Alternativno, na analogan način kao što su tretirani naponi, moguće je opisati i
stanje deformacija, takođe koristeći invarijante, pri čemu se mora paziti da opis
invarijanti deformacija korespondira sa odgovarajućim invarijantama napona. Zbog toga
je od fundamentalne važnosti uspostaviti invarijante deformacija koje su u skladu sa
invarijantama napona p′ i q′ .
1/ 2
2 3
( ε x − ε y ) + ( ε y − ε z ) + ( ε z − ε x ) + (ε xy2 + ε yz2 + ε zx2 )
2 2 2
γ oct = (6.22)
3 2
Invarijante deformacija izražene preko glavnih deformacija su:
1
ε oct = ( ε1 + ε 2 + ε 3 ) (6.23)
3
2 2 1/ 2
( ε1 − ε 2 ) + ( ε 2 − ε 3 ) + ( ε 3 − ε1 )
2 2
γ oct = (6.24)
3
Treba definisati takve invarijante deformacija da rad ne zavisi od orijentacije
koordinatnih osa, ili ako se odgovarajuće invarijante pomnože, proizvod uvek mora biti
jednak radu napona. Može se pokazati da su nove invarijante deformacija, koje
odgovaraju naponskim invarijantama p′ i q′ :
ε v = 3 ε oct (6.25)
1
εs = γ oct (6.26)
2
242 6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA
2 2 1/ 2
( ε1 − ε 2 ) + ( ε 2 − ε 3 ) + ( ε 3 − ε1 )
2 2
εs = (6.30)
3
Gore data invarijanta εv je jednostavno volumetrijska deformacija ili specifična
promena zapremine, dok invarijanta εs predstavlja meru smičuće ili distorzijske
deformacije, meru promene oblika elementa tla. Invarijante εv i εs mogu da se koriste i
za prikazivanje putanja deformacija u opštem trodimenzionalnom prostoru i takav
prikaz bi bio sličan putanji napona u p′,q′ dijagramu.
U posebnom slučaju rotaciono simetričnog stanja napona i deformacija, kada je ε2
= ε3, deformacijske invarijante postaju:
ε v = ε1 + 2 ε 3 (6.31)
2
εs = ( ε1 − ε 3 ) (6. 32)
3
Volumetrijske deformacije εv imaju važnu ulogu u opisu ponašanju tla i mogu se meriti
različitim postupcima. Ako zapremina elementa tla V usled promene efektivnih napona
promeni zapreminu za ∆V, promena volumetrijske deformacije je:
δV
δε v = − (6.33)
V
Ovde je uveden negativan predznak kako bi kompresija bila pozitivna.
Zapremina zasićenog tla V se sastoji od zapremine vode Vw i zapremine čvrstih
čestica Vs. Ako se pretpostavi da su čvrsta zrna tla i voda nestišljivi, zapremina elementa
može da se promeni samo ako se iz njega istisne voda ili ako vodu upije, tj.
δ V = − δ Vw (6.34)
tako da se na osnovu izmerene količine vode δVw koja prođe kroz konturu uzorka može
izračunati zapreminska deformacija δεv. Takva merenja su relativno jednostavna u
laboratorijskim uslovima.
Koeficijent poroznosti definisan ranije je e = Vv /Vs = Vw /Vs , a pošto su zrna tla
nestišljiva ( ∆Vs = 0 ),
δ e = δ V/Vs (6.35)
te je
δ V = Vs δ e (6.36)
6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA 243
v =1+ e (6.41)
Ako usled promene efektivnih napona dođe do promene specifične zapremine δv
tada je:
δ v=δ e (6.42)
te se promena volumetrijske deformacije može opisati kao:
δe δv
δε v = − = − (6.43)
1+ e v
1
δε z = δσ x/ − ν /δσ y/ − ν /δσ z/
/
(6.44)
E
1
δε y = δσ y/ − ν /δσ z/ − ν /δσ x/
/
(6.45)
E
1
δε z = δσ z/ − ν /δσ x/ −ν /δσ y/ (6.46)
E/
244 6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA
2
δ γ xy =
E/
( 1 + ν / ) δτ xy/ (6.47)
2
/ (
δ γ yz = 1 + ν / ) δτ yz/ (6.48)
E
2
δ γ zx =
E/
( 1 + ν / ) δτ zx/ (6.49)
3 ( 1 − 2ν / )
δε v = /
δ p/ (6.56)
E
Slično
2 2( 1 +ν / )
δε s = (δε1 − δε 3 ) =
3 3E / ( δσ 1/ − δσ 3/ ) (6.57)
ili
2 ( 1 +ν / )
δε s = δ q/ (6.58)
3 E/
6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA 245
E/
K =
/
(6.61)
3 ( 1 − 2ν / )
E/
G/ = (6.62)
2 ( 1 +ν / )
1 0
δε v K/ δ p /
δε = (6.63)
s 0 1 δ q/
3G /
Strogo uzev, realno tlo se ne ponaša po takvim zakonima, tako da su elementi i
izvan dijagonale u gornjoj matrici različiti od nule. Na primer, promena samo smičućih
napona može izazvati promenu zapremine, što ponašanje realnog tla čini veoma teškim
za tačnije matematičko opisivanje.
Sa druge strane, ako se posmatra nedrenirana elastična deformacija zasićenog tla,
trebalo bi da važi zavisnost slična (6.63) tako da je:
1 0
δε v K δ p
δε = 0
u
(6.64)
s 1 δ q
3Gu
Pošto u nedreniranim uslovima nema promene zapremine, tj. δεv = 0 , znači i da je
δp/Ku = 0, tako da nedrenirani modul zapreminske deformacije mora imati beskonačnu
vrednost, što s obzirom na (6.61) znači da je Poasonov koeficijent u nedreniranim
uslovima vu = 1/2 . Devijator napona q ne zavisi od uslova dreniranja i njegova je
veličina, kao razlika napona, nezavisna od pornog pritiska. Promena oblika elementa tla
δεs izračunata iz (6.63) i (6.64), mora biti ista, što znači da je Gu = G′ , odnosno:
246 6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA
Eu E/
= (6.65)
2 ( 1 +ν u ) 2 ( 1 +ν / )
3 E/
Eu = (6.66)
2 ( 1 +ν / )
Prema tome, za opis veza napona i deformacija elastičnog tla dovoljne su samo
dve nezavisne konstante elastičnosti. Konstante elastičnosti za opisivanje ponašanja tla
u specijalnim, nedreniranim uslovima i preko totalnih napona, ne mogu se birati
nezavisno jer su određene veličinama fundamentalnijih konstanti za efektivne napone.
Tlo se, u znatnoj meri, ne može na zadovoljavajući način opisati kao elastičan i
izotropan materijal tako da je potrebno uvesti složenije modele ponašanja koje prati
komplikovanija teorija. Takvi modeli služe za ekstrapolaciju raspoloživih
eksperimentalnih rezultata, koji su dobijeni pod restriktivnim uslovima konvencionalnih
laboratorijskih ispitivanja, prema složenim stanjima napona i deformacija koji se
pojavljuju u području prototipa mase tla i u interakciji sa konstrukcijom. Ostatak ovog
poglavlja će se, uglavnom, baviti neelastičnim ili plastičnim deformisanjem tla.
q / = σ 1/ − σ 3/ (6.68)
IZOTROPNA KOMPRESIJA
Promena zapremine uzorka normalno konsolidovane gline pri izotropnoj kompresiji
prikazana je dijagramima (p′, v) i (ln p′, v) na Slici 6.4-a i 6.4-b. Dalja idealizacija
prikazana je na Slici 6.4-c, gde je, kao i ranije u Poglavlju 4, zanemarena histerezisna
petlja koja se pojavljuje u ciklusu rasterećenja i ponovnog opterećenja BDB.
tačke B1, a zatim rastereti, stanje je negde na liniji B1D1, ali ako se optereti naponom
iznad veličine koja odgovara tački B1, zavisnost je ponovo linija AC, osim ako se pono-
vo ne rastereti. Linija AC je linija normalne konsolidacije. Ako je stanje na liniji BD,
kaže se da je tlo prekonsolidovano, a linija se naziva linijom bubrenja ili rekompresije,
koje se zbog zanemarivanja histerezisa, poklapaju. Treba uočiti da su moguća stanja
napona i specifične zapremine ispod AC linije i na samoj liniji, dok stanja iznad linije
AC nisu fizički moguća. Linija AC se naziva i λ-linija, dok se niz linija bubrenja DB
naziva i κ-linija zbog parametara koji se uvode za njihovo matematičko opisivanje.
Jednačina linije normalne konsolidacije u uslovima izotropne kompresije AC je:
v = N - λ ln p / (6.69)
Položaj niza mogućih κ-linija nije jedinstven jer on zavisi od veličine maksi-
malnog prethodnog napona pm/ (Slika 6.5), a može se napisati u obliku:
v = vκ - κ ln p / (6.70)
U gornjim izrazima N je specifična zapremina normalno konsolidovanog tla pri
veličini p / =1 kPa, u uslovima izotropne kompresije, dok je vk specifična zapremina
prekonsolidovanog uzorka za p / =1 kPa. Veličine N, λ i κ se mogu smatrati
konstantama za dato tlo i moraju se eksperimentalno odrediti.
Stepen prekonsolidacije se sada može alternativno definisati kao odnos
maksimalne vrednosti invarijante pm/ i tekuće vrednosti p / tako da je
pm/
Rp = / (6.71)
p
Kada je Rp = 1, tlo je normalno konsolidovano tako da važi zavisnost data linijom
AC, dok je za Rp > 1 prekonsolidovano. Treba uočiti da je ranije definisani stepen
prekonsolidacije OCR izražen preko vertikalnog napona i ne figurišu druga dva
komponentalna normalna napona. Samo ako je OCR = 1 tada je i Rp = 1, dok su za
prekonsolidovane uzorke tla ovako različito definisani stepeni prekonsolidacije i
različite brojne vrednosti.
EDOMETARSKI OPIT
U edometarskom opitu poznat je samo napon σ z/ = σ 1/ , dok se veličina radijalnih napona
može proceniti iz veličine koeficijenta pritiska tla u miru K0. Ispitivanja su pokazala da
su nagibi λ i κ linija isti kao i u opitima izotropne kompresije, tako da su zavisnosti
paralelne linije, kao što je to prikazano na Slici 6.5.
Jednačina linije normalne konsolidacije u edometarskim uslovima je
v = N 0 − λ ln p′ (6.72)
Položaj mogućih κ-linija nije jedinstven jer on zavisi od veličine maksimalnog
prethodnog napona pm′ , a može se napisati u obliku:
v = vκ 0 − κ ln p / (6.73)
6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA 249
q′ 3 ( 1 − K 0 )
= (6.74)
p′ ( 1 + 2 K 0 )
U toku normalne konsolidacije, duž λ linije K0 ima konstantnu vrednost, što znači
da se može uspostaviti jednoznačna veza sa indeksom stišljivosti koja glasi:
CC = 2.303 λ (6.75)
Pri jednodimenzionalnom bubrenju koeficijent pritiska u miru K0 nema konstantnu
vrednost već zavisi od stepene prekonsolidacije, kao što je pokazano u Poglavlju 4, tako
da ne postoji jednostavna veza između κ i CS. Međutim, može se pretpostaviti približno
konstantna vrednost za K0 što bi dalo sličnu zavisnost kao i u prethodnom slučaju:
CS ≈ 2.303 κ (6.76)
1
p/ =
3
( σ a/ + 2 σ r/ ) (6.78)
2
εs = (ε a − ε r ) (6.79)
3
ε v = (ε a + 2 ε r ) (6.80)
δ q / = δ q = (δσ a/ − δσ r/ ) (6.82)
S obzirom da je u standardnim triaksijalnim opitima radijalni napon konstantan, to
je δσr = 0, pa su:
δ p / = δ p = δσ a / 3 (6.83)
δ q / = δ q = δσ a (6.84)
Iz ovih odnosa sledi da je nagib putanje totalnih i efektivnih napona dq/dp = 3, sa
krajnjom tačkom B u području velikih deformacija (Slika 6.6-a).
Može se ispitati i putanja na v, p′ dijagramu. Nažalost, ova putanja nije unapred
definisana dok se ispitivanjima ne odredi veličina i znak promene specifične zapremine
v. Pri promeni napona od A do B može doći do smanjenja zapremine po putanji A′B2′ ili
do ekspanzije, dilatancije, po putanji A′B1′ (Slika 6.6-b). Jedino se može reći da kada se
p′ povećava, tačke B1′ i B2′ se nalaze negde na projekciji konstantne veličine p′ iz tačke
B na p′, q′ dijagramu.
Ukoliko je uzorak normalno konsolidovan (Rp = 1) tačka A′ se nalazi na liniji
normalne konsolidacije a pri povećavanju aksijalnog napona dolazi do smanjenja
zapremine po putanji koja kvalitativno odgovara putanji A′B2′. Kasnije će se pokazati da
6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA 251
se pri lomu putanja završava u tački koja se nalazi na liniji kritičnog stanja tla. Kada je
Rp > 1 tačka B2′ bi se pomerala prema položaju tačke B1′ pri čemu bi veličina takvog
pomaka zavisila od veličine stepena prekonsolidacije.
q′ = M p′ (6.85)
gde je M gradijent prave linije kritičnog stanja. Projekcija linije kritičnog stanja na
ravan v, p′ je zakrivljena linija koja, prikazana sa osama ln p′, v, daje približno pravu
liniju. Zgodno je što je nagib takve linije isti kao i nagib linije normalne konsolidacije,
(λ linije), tako da se može opisati sa
6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA 253
v = Γ − λ ln p′ (6.86)
Ako se gornji izraz uporedi sa jednačinom λ linije (6.72), sledi da je veličina Γ
vrednost specifične zapremine v za veličinu p′ =1 kPa na liniji kritičnog stanja. Prema
tome, Γ određuje položaj linije kritičnog stanja u v, ln p′ ravni na isti način kao što N
određuje liniju normalne konsolidacije pri izotropnoj kompresiji.
Slika 6.8. Putanje napona i promene napona za niz "CU" i "D" opita
dovan veličinom prosečnog normalnog napona p0/ do veličine specifične zapremine v0,
a želimo da odredimo napone q /f i p /f i specifičnu zapreminu vf pri lomu.
Prvo ćemo uočiti da je:
v0 = v f (6.87)
Iz jednačine (6.84) dobija se da je:
p /f = exp ( Γ − v0 ) / λ (6.88)
Korišćenjem jednačine (6.80) dobija se:
uzoraka potrebna je izvesna modifikacija granice ovog prostora. Kao što je već više puta
rečeno, u uslovima triaksijalne kompresije prekonsolidovanih ili zbijenih uzoraka tla,
prvo dolazi do smanjenja zapremine, a zatim zapremina počinje da se povećava da bi
posle izvesne relativno velike deformacije dostigla stacionarnu vrednost. U tom slučaju
putanja prekoračuje projekciju linije kritičnog stanja, a zatim se vraća po istom tragu
prema LKS, kao što je to pokazano na Slici 6.10.
uzoraka optereti do istog nivoa napona, a zatim pojedini uzorci izotropno rasterećuju do
različitih nivoa napona a zatim smiču, dobiće se nova anvelopa napona loma, prava
linija, koja produžena do ose τ definiše tzv. "istinsku koheziju" koja je proporcionalna
naponu prekonsolidacije. Sada se zna da i takva "istinska kohezija" prekonsolidovanog
tla ne postoji, već je anvelopa vršne smičuće čvrstoće zakrivljena, za koju je prava linija
AB, prikazana u normalizovanom obliku na Slici 6.11, najjednostavnija aproksimacija.
Radi isključenja mogućnosti pojave napona zatezanja, ova površ je lokalno
modifikovana pravom OA. Kompletan izgled površi graničnih stanja u prostoru p′, q′, v
prikazan je na Slici 6.12, a presek sa jednom dreniranom ravni na Slici 6.13.
deformacije. Sve putanje koje se nalaze na zakrivljenoj linijskoj površi iznad linije
bubrenja BD ali ispod površi graničnog stanja izazvaće samo elastične deformacije. Ova
površ BJIH, prikazana na Slici 6.17, naziva se elastičnim zidom.
Ako se različite kombinacije napona σa′ i σc′ pri popuštanju i pri lomu nanesu na
jedan dijagram, (Slika 6.19-a), sva stanja napona pri popuštanju leže na liniji
popuštanja a svi naponi pri lomu leže na anvelopi napona loma. Prema tome jedan
uzorak će početi da popušta za određenu kombinaciju veličina napona σa′ i σc′ kada se
stanje napona nalazi na krivoj popuštanja YaYc a lomiće se ako je kombinacija σa′ i σc′
takva da se tačka nalazi na anvelopi napona loma FaFc . Naravno, naponi σa′ i σc′ se ne
mogu nalaziti izvan anvelope napona loma, a ako je stanje napona unutar krive
popuštanja materijal se ponaša kao elastičan. Anvelopa napona loma može, ali i ne
mora, biti geometrijski slična krivoj popuštanja.
plastične deformacije. Zakon tečenja uspostavlja vezu između pravca vektora priraštaja
plastične deformacije u odnosu na površ popuštanja. Za asocijativni zakon to je zakon
normalnosti. Zakon ojačanja povezuje veličinu plastične deformacije sa veličinom pri-
raštaja napona kada putanja napona prolazi po površi popuštanja i materijal očvršćava.
Zakon ojačanja se sada lako može izvesti na osnovu ranijih razmatranja ponašanja
pri izotropnoj kompresiji i bubrenju ilustrovanih na Slici 6.15. Po ukupnoj putanji
DBCE na potezima EC i DB nema plastičnih deformacija, dok se na potezu BC moraju
pojaviti izvesne plastične, nepovratne zapreminske deformacije. Veličina ove
volumetrijske deformacije može se izračunati poređenjem specifičnih zapremina u D i E
pri istoj veličini efektivnih napona p′ = pD′. Promena zapremine je:
∆v = v E − v D (6.95)
tako da je priraštaj zapreminske deformacije:
∆v ( vD − vE )
δε vp = − = (6.96)
vD vD
Dve prikazane linije bubrenja DB i EC imaju svoje elastične zidove i zbog toga
gornja jednačina daje veličinu priraštaja zapreminske deformacije pri promeni od stanja
bilo gde na elastičnom zidu iznad DB do bilo gde na elastičnom zidu iznad EC. Zbog
toga je moguće pri priraštaju napona QS prikazanog na Slici 6.22 identifikovati početnu
i završnu krivu popuštanja BB i CC i odgovarajuće elastične zidove BB i CC.
266 6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA
Zgodno je razmotriti zakon tečenja na dijagramu sa osama (p′, δεvp) i (q′, δεsp) na
način prikazan na Slici 6.23. Ovde su međusobno pridružene invarijante napona i
deformacija i to q′ sa δεsp, odnosno p′ sa δεvp. Na takvom dijagramu uspostavljen je
zakon tečenja kao zavisnost između gradijenta δεsp/δεvp vektora priraštaja plastične
deformacije QR sa vektorom napona OQ. Sada treba zapaziti da ovde, kao i u teoriji
plastičnosti, pravac priraštaja vektora plastičnih deformacija QR ne zavisi od pravca
priraštaja napona, već zavisi samo od vektora nanetog napona OQ. Analitički izraz za
ovu zavisnost je sada relativno jednostavan i glasi:
δε sp 1
= (6.97)
δε v 1 − q′/p′
p
Sve one, kao što je ranije pokazano, čine površ u trodimenzionalnom p′, q′, v prostoru
koja ograničava moguća naponsko deformaciona stanja i čine površ graničnog stanja. Iz
uslova da najviša tačka X leži na liniji kritičnog stanja, uz vezivanje za odgovarajuću
liniju bubrenja, nakon eliminacije veličine p X/ , jednačina površi graničnog stanja se
može napisati u obliku:
v = Γ + λ − κ − λ ln p′ −
( λ − κ ) q′ (6.100)
M p′
6 sin φcv/
M= (6.104)
3 − sin φcv/
KOMENTARI
Prirodne gline nisu uvek potpuno homogene, rasipanje rezultata laboratorijskih
ispitivanja može biti znatno, gline u prirodi mogu imati različitu strukturu u odnosu na
prerađenu, one su najčešće vremešne, tako da napon prekonsolidacije definisan preko
veličine maksimalnog napona koji je na uzorak delovao u prošlosti nije jedina mera
njegove prekonsolidovanosti (Slika 4.38).
Ipak, ovde prikazan model može da posluži i kao indikacija o složenosti problema
konstitutivnih veza za tlo, koji predstavlja permanentni izazov istraživačima širom
sveta. Prvu modifikaciju osnovnog modela uveli su Roscoe i Burland (1968)
definisanjem krive popuštanja u obliku elipse, što pruža određene pogodnosti pri
matematičkom opisivanju, ali elasto-plastičan model daje diskontinualnu promenu
deformacija u domenu mogućih napona pri prelasku iz elastičnog u plastično područje.
Upotrebljivost osnovnog i modifikovanog modela je veoma ograničena za rešavanje
deformacijskih problema zbog izrazite nelinearnosti u vezama napona i deformacija
nakon prekoračenja izvesnog nivoa deformisanja, tako da neki modeli uvode poddomen
čiste, reverzibilne elastičnosti koja je eksperimentalno potvrđena za smičuće
deformacije manje od 10-3 %. Za deformacije do oko 10-1 % nelinarnost zahteva
primenu modula koji zavise od napona pri monotonim opterećenjima.
Postoji veći broj pokušaja da se koncept modela poboljša ali sve modifikacije, i
pored delimično uspešnih rezultata, nažalost, ne doprinose jednostavnosti i kvare
eleganciju osnovnog modela. Teško je i nabrojati modele koji su do sada predlagani;
broj parametara raste na više desetina, od kojih se neki mogu meriti, a neki se moraju
pretpostavljati, kako bi se dobila dobra saglasnost između matematički definisanog
modela i eksperimentalnih podataka. I kada model reprodukuje opit, što predstavlja
nužan uslov za njegovu prihvatljivost, ostaje i niz drugih testova koji treba da pokažu da
će se on zadovoljavajuće ponašati i po proizvoljnim putanjama napona koje se mogu
pojaviti u rešavanju različitih praktičnih zadataka. Da bi model imao i upotrebnu
vrednost, treba da bude ugrađen u odgovarajući algoritam koji obuhvata rešavanje
klasičnog zadatka napona i deformacija kontinuuma sa domenom proizvoljnog oblika i
za različite, često veoma složene granične uslove.
Jedno od savremenih dostignuća, koje poslednjih četrdesetak godina zauzima
veoma značajno mesto u implementaciji različitih geomehaničkih modela, je metoda
270 6. KONCEPT KRITIČNOG STANJA TLA
6.8 REZIME
Koncept kritičnog stanja tla je koristan jer omogućava bolje razumevanje ponašanja tla.
Sasvim pojednostavljeno, prema ovom konceptu, postoji jednoznačna zavisnost pri
kritičnom stanju tla u prostoru sa sledećim koordinatama: koeficijent poroznosti, napon
smicanja i prosečan normalni napon. Za normalno konsolidovana tla, vršna smičuća
čvrstoća odgovara uslovima pri konstantnoj zapremini. U slučaju prekonsolidovanog
tla, vršna smičuća čvrstoća je posebno definisana tako da nakon njenog dostizanja
dolazi do omekšanja koje se završava kritičnim stanjem. Tako opisan model ponašanja
konstitutivnim vezama za normalno konsolidovane i lako prekonsolidovane gline je
potvrđen rezultatima ispitivanja prerađenih uzoraka tla u laboratorijskim uslovima.
U svom osnovnom obliku model koristi veoma mali broj parametara pomoću
kojih se može opisati niz uobičajenih putanja napona i graničnih uslova. Svi potrebni
parametri se mogu odrediti konvencionalnim laboratorijskim opitima u edometru i
triaksijalnom aparatu. Model omogućava opis nedreniranih i dreniranih uslova kako za
normalno konsolidovana, tako i za prekonsolidovana tla. Strogo uzev, ovaj model
ponašanja dobro opisuje prerađena, neosetljiva tla pod uslovom da nisu bila izložena
starenju ili cementaciji. Za tla koja ove uslove ne ispunjavaju, model daje donju
granicu.
Model predstavlja pogodan mentalni okvir za definisanje konstitutivnih relacija za
tlo jer kvalitativno dobro opisuje glavne oblike ponašanja (elastičnost - plastičnost), ali
se mora imati u vidu da ima dosta detalja za koje se može reći da su potpuno
zanemareni. U određenom domenu uvedene su elastične veze, sa izvesnim napretkom u
pravcu nelinearne elastičnosti, jer su naponi izraženi kao njihovi logaritmi, ali je i to
prilično gruba aproksimacija, naročito u području veoma malih promena napona.
Zbog zahteva relativne jednostavnosti za primenu u praksi, u poglavljima koja
slede će se izložiti tradicionalni pristup koji pretpostavlja jasnu granicu između
ponašanja tla pri radnom nivou napona, gde se uglavnom primenjuju zakoni linearne
elastičnosti, i pri lomu, gde se podrazumeva savršena plastičnost i granična ravnoteža.
271
Poglavlje 7
7.1 UVOD
Većina problema u praktičnoj mehanici tla se može, sasvim kvalitativno i uslovno,
podeliti u dve kategorije zadataka. U prvoj grupi problema nivoi napona su u intervalu
relativno malih deformacija i znatno manji od onih koji bi izazvali plastično tečenje.
Takvi zadaci se mogu rešavati primenom teorije elastičnosti i nazivaju se problemima
elastične ravnoteže. Druga grupa problema se odnosi na napone koji odgovaraju
relativno velikim deformacijama u plastičnoj oblasti. Ovi zadaci se mogu rešavati uz
pretpostavku da je materijal savršeno plastičan i nazivaju se problemima plastične
ravnoteže. Pretpostavke o elastičnosti i plastičnosti su svakako samo aproksimacija
realnog ponašanja tla. Model elastičnog materijala je u najširoj primeni ne zbog svoje
visoke tačnosti već, pre svega, zbog relativne jednostavnosti u poređenju sa drugim
modelima ponašanja. U proračunima napona primena rezultata teorije elastičnosti se
dalje pojednostavljuje sa dve dopunske pretpostavke o osobinama tla, pa se usvaja da je
tlo homogeno i izotropno. I ove dve pretpostavke, strogo uzev, skoro nikad nisu
zadovoljene u slučaju realnog tla.
I pored svih ovih ograničenja, proračuni napona, deformacija i sleganja zasnovani
na teoriji elastičnosti su od izuzetnog praktičnog značaja za sagledavanje ponašanja
mase tla izložene naponima usled različitih opterećenja na ravnim fleksibilnim i krutim
površinama temelja različitih oblika na polubeskonačnom homogenom ili uslojenom
poluprostoru. U ovom poglavlju razmatraju se naponi u masi tla i prateće pojave
deformisanja usled opterećenja na njegovoj površini. Opisani postupci se primenjuju u
proračunima sleganja temelja. Pretpostaviće se da su naponi znatno manji od onih koji
izazivaju lom tla.
Temelji su delovi građevinske konstrukcije koji prenose opterećenja objekta na
podlogu, koja može biti tlo ili stena. Konstruktivni oblici temelja prikazani na Slici 7.1
zavise od vrste opterećenja i karakteristika temeljnog tla. Pojedinačne sile mogu se na tlo
preneti pojedinačnim temeljima, tj. temeljima "samcima" (Slika 7.1-a) koji u takvim
slučajevima obično nose po jedan stub. Dve ili više sila različitog intenziteta mogu se
preneti na "kombinovani" temelj (Slika 7.1-b), dok se linijska opterećenja i eventualne
koncentrisane sile na tlo prenose dugim, tj. "trakastim" temeljima. Trakasti temelj obično
prenosi opterećenje kontinualnog zida i eventualna mestimična koncentrisana opterećenja
stubova (Slika 7.1-c). U slučaju temelja samaca, kombinovanih temelja i trakastih temelja,
ceo objekat je oslonjen na nekoliko temelja ili na većem broju temeljnih površina.
Trakasti temelji mogu biti kombinovani sa samcima, temeljna konstrukcija može biti
i niz paralelnih trakastih temelja. U nekim slučajevima može se predvideti sistem
ortogonalnih trakastih temelja koji čine "roštilj", iako analize često pokažu da je tada
272 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
povoljnije predvideti kontinualnu ploču ispod celog objekta (Slika 7.1-d). Oblik osnove
temelja zavisi od raspodele opterećenja. Nisu retki ni temelji kružnog oblika, prema Slici
7.1-e, karakteristični za rezervoare i silose.
dubok, a ukupno opterećenja na tlo se prenosi preko osnove (baze) i smičućim naponi-
ma po kontaktu vertikalnih površina temelja i okolnog tla. Konstruktivni oblici dubokih
temelja su najčešće šipovi, betonske dijafragme, priboji od čelika, drveta ili betona i
kesoni.
Podrazumeva se da temelji, osim vertikalnih opterećenja, na tlo prenose i even-
tualne horizontalne sile i momente. Složeni problemi interakcija temelja i okolnog tla,
kao i konstruktivno dimenzionisanje temelja, spadaju u područje građevinske geotehike,
u tehničku disciplinu koja se naziva fundiranje ili temeljenje. U okviru ovog Poglavlja
razmatraće se, pre svega, problematika plitkih temelja opterećenih vertikalnim centrič-
nim opterećenjem sa aspekta mehanike tla, sa ciljem da se prikažu postupci i metode
koje se primenjuju u određivanju prognoznih veličina sleganja.
Proračun sleganja temelja, koji prenose gravitaciona opterećenja građevinskih
objekata na tlo, sastoji se od tri sledeća zadatka:
1. Odrediti raspodelu napona u tlu
2. Odrediti veličine deformacija
3. Integrisati deformacije da bi se dobila pomeranja, tj. sleganje temelja.
Prvi zadatak se može rešavati korišćenjem rešenja teorije elastičnosti, ali i drugih
uprošćenih rešenja. Drugi zadatak se može rešiti pretpostavljajući konstante elastičnosti
za tlo, ali i opise veza napona i deformacija koji proističu iz rezultata terenskih i labo-
ratorijskih ispitivanja, te mogu odstupati od linearno elastičnog modela. U ovom
drugom slučaju se svesno, radi uprošćenja problema, čini prekršaj, odnosno koriste se
veličine napona određene iz linearno elastičnog rešenja, a zatim se primenjuju neline-
arne veze za proračun deformacija. Treći zadatak se svodi na analitičko integrisanje, gde
je to moguće, ili češće na numeričku integraciju deformacija, ukoliko su u rešavanju
drugog zadatka korišćene nelinearne veze napona i deformacija. Pri tome treba imati u
vidu da je primenom parametara koji zavise od nivoa napona, potrebno odrediti i
početne napone u tlu, tj. veličine napona pre nanošenja opterećenja.
σ h/ = σ x/ = σ y/ = K 0σ v/ = K 0σ z/ = K0 pv/ (7.1)
(Slika 4.22). Za normalno konsolidovana tla može se koristiti ranije naveden empirijski
izraz (4.50). Karakteristične vrednosti za tipična normalno konsolidovana tla su:
Za šljunkove i peskove K0 = 0.4 - 0.5, a za prašine i gline K0 = 0.5 - 0.7
Horizontalni naponi se mogu, ali i ne moraju, menjati linearno sa dubinom. Na
primer, ukoliko je površina terena bila preopterećena izvesnim vertikalnim
opterećenjem, nakon rasterećenja, stepen prekonsolidacije OCR će opadati sa
povećanjem dubine tako da se horizontalni naponi menjaju prema zavisnosti prikazanoj
kvalitativno isprekidanom linijom na Slici 7.2-c.
σ z , j = Σ ( zi − zi +1 ) γ i (7.3)
tako da je vertikalni efektivni geostatički napon, uz učešće pornog pritiska u:
σ z/ , j = σ z , j − u j (7.4)
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 275
σ z/ , j = ∑ ( zi − zi +1 ) γ i,ef (7.5)
gde je γef = γ ukoliko je sloj iznad nivoa podzemne vode, odnosno,
γef = γz - γw = γ′ za sloj koji se u celini nalazi ispod nivoa podzemne vode.
uticaja koncentrisane sile i ove veličine prikazali grafički, onda uticaj koncentrisane sile
Q ima zvonast oblik. Maksimalni uticaj ovog opterećenja se oseća neposredno ispod
sile, a dalje opada sa povećavanjem horizontalnog odstojanja od napadne tačke
opterećenja. Isto tako, maksimalna vrednost vertikalnog napona opada sa povećavanjem
dubine tačke u kojoj se napon meri.
Nije teško zaključiti da priraštaj vertikalnog napona ispod napadne tačke
koncentrisane sile opada sa kvadratom odstojanja od napadne tačke, tako da je na nivou
A2B2, četiri puta manji nego na nivou A1B1, dok vertikalni naponi usled sopstvene težine
u homogenom preseku tla linearno rastu. Međutim, uticaj vertikalne koncentrisane sile,
odnosno veličine komponentalnih napona usled dejstva spoljnjeg opterećenja, nije
mogućno odrediti jednostavnim rezonovanjem, kao u slučaju sopstvene težine tla.
Slika 7.4. Vertikalni naponi usled sopstvene težine tla i koncentrisane sile
PRIBLIŽNO REŠENJE
Približna vrednost maksimalnog priraštaja napona direktno ispod sile na dubini z može
se naći procenom zone uticaja opterećenja koncentrisanom silom, kao što je to
prikazano na Slici 7.5.
Zona uticaja je ovde predstavljena konusom između kosih linija, a ceo postupak u
opštem slučaju poznat je pod pretpostavkom "rasprostiranje napona pod uglom". Ugao
od 390 između vertikale i kose linije daje pritiske bliske maksimalnom vertikalnom
naponu koji bi se dobio tačnijim postupkom. Ovde je iz uslova ravnoteže:
Q 3 r z2 (1 − 2 ν )
σr = 2 − 2 1/ 2
(7.10)
2π ( r + z )
2 5/ 2
r + z + z ( r + z)
2
Q z 1
σϑ = (1 − 2 ν ) 2 − 2 2 1/ 2
(7.11)
2π 2 3/ 2
(r + z ) r + z +z (r + z )
2 2
3 Q r z2
τ rz = (7.12)
2 π ( r2 + z2 )
5/ 2
Gore dati izrazi ukazuju da vertikalni normalni napon σz i napon smicanja τrz ne
zavise od Poasonovog koeficijenta v, a cirkularni normalni napon σθ i drugi sabirak u
izrazu za σr u zagradi jednak je nuli, ako je v = 0.5.
280 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
dQ = q dA (7.15)
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 281
Da bi odredili vertikalni napon u nekoj tački na vertikali koja prolazi kroz centar
kružne opterećene površine prečnika R prikazane na Slici 7.10, imamo da je
dA = r dψ dr (7.17)
gde se r menja od 0 do R, a ψ se menja od 0 do 2π.
282 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
Prema tome:
2π R
q 3z 3 1
σz=
2π ∫
0
∫0 (r 2 + z 2 )5 / 2 dA = q 1 − (R 2 / z 2 + 1)3 / 2 (7.18)
ili kraće
σ z = q Nz (7.19)
gde je Nz uticajni koeficijent koji zavisi samo od odnosa z/R, a prikazan je dijagramom
na Slici 7.11.
Na sličan način može se integrisati izraz za radijalni napon i dobija se:
q 2 (1 + ν ) 1
σr = (1 + 2 ν ) − 2 2 + 2 2 3/2
(7.20)
2 (R / z + 1)
1/ 2
(R / z + 1)
ili kraće:
σ r = q Nr (7.21)
∆σz/q 0.10 0.20 0.30 0.40 0.50 0.60 0.70 0.80 0.90
r/z 0.27 0.40 0.52 0.64 0.77 0.92 1.11 1.39 1.91
σ z = 0.005 n q (7.23)
gde je 0.005 uticajna vrednost jedne površinice prikazanog dijagrama na Slici 7.12.
284 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
dQ = q dA = q r dψ dr (7.24)
ali su granice integrisanja sasvim očigledne ali nešto komplikovanije.
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 285
maksimalnog glavnog napona, dok obe komponente priraštaja relativno brzo opadaju po
horizontali. Generalno, raspodele napona prikazane na Slici 7.17 i 7.18 ukazuju da
opterećenje na delu površine elastičnog poluprostora izaziva priraštaje normalnih i
smičućih napona u svakoj tački poluprostora. Naponi su najveći neposredno ispod
opterećene površine, ali brzo opadaju sa odstojanjem od mesta opterećivanja, a
koncentracija napona opada sa odstojanjem od opterećene površine. Orijentacija glavnih
napona, kao i maksimalni smičući naponi, variraju kontinualno u poluprostoru, sa
singularitetom na ivicama opterećene površine. Naravno, treba imati u vidu da do sada
prikazani naponi predstavljaju priraštaje koje treba sabrati sa početnim naponima u tlu,
ukoliko se izračunavaju ukupni naponi u tlu.
Do sada prikazana rešenja su podrazumevala homogen i elastičan poluprostor. Tlo
se može smatrati elastičnim samo ako su priraštaji napona relativno mali i generalno
stanje napona nije blisko stanju loma tla. Tlo je retko kada homogeno i često je
uslojeno. Svaki sloj može imati znatno različitu krutost, što ima uticaja i na raspodelu
napona. Međutim, ukoliko razlike u krutostima nisu prevelike, rešenja za vertikalne
napone se relativno malo razlikuju u odnosu na rezultate dobijene na osnovu
pretpostavki homogenosti i izotropije.
Milović (1974) je, koristeći metodu konačnih elemenata, izračunao napone i
deformacije u elastičnom sloju ograničene debljine na krutoj podlozi. Raspodela
izračunatih vertikalnih napona na vertikali kroz centar kružne površine opterećene
jednako podeljenim opterećenjem prikazana ja na Slici 7.19, gde je, radi poređenja,
isprekidanom linijom prikazana raspodela vertikalnih napona izvedena za beskonačni
homogen poluprostor.
Komponentalni naponi usled koncentrisane sile dati izrazima (7.9), (7.10) i (7.11),
nakon unošenja u izraz (7.29) i integrisanja, daju veličinu sleganja površine
poluprostora:
1 −ν 2
s = Q (7.30)
Eπ r
Gornji izraz ima ograničenu upotrebnu vrednost jer daje beskonačnu veličinu
sleganja u napadnoj tački koncentrisane sile, ali se može koristiti za procenu pomeranja
površine u tačkama koje su udaljene od napadne tačke. Zbog toga će se prikazati i neka
rešenja za podeljena opterećenja. Veličina sleganja centralne tačke kružne površine,
poluprečnika R opterećene jednako podeljenim opterećenjem q, se takođe može dobiti
integrisanjem vertikalnih deformacija duž vertikale kroz centar kruga. Imajući u vidu da
je σθ = σr i pretpostavljajući da je Poasonov koeficijent v =0.5, dobija se:
1.5 0.75
s = Rq = Bq (7.31)
E E
gde je B = 2R prečnik kruga opterećene površine.
Sleganje ivice kružne površine opterećene jednako podeljenim opterećenjem
znatno je manje i iznosi:
3 0.955 0.477
s = Rq = Rq = Bq (7.32)
π E E E
Ukoliko je kružna površina potpuno kruta i glatka ploča, što znači da su naponi
smicanja na kontaktu između krute ploče i površine elastičnog poluprostora jednaki
nuli, a centrično je opterećena silom Q, sleganje je:
s =
( 1 −ν ) Q
2
(7.33)
2ER
Ako se koncentrisana sila, kao rezultanta opterećenja Q predstavi jednako
podeljenim opterećenjem q po površini kružne ploče, za vrednost Poasonovog
koeficijenta v =0.5, dobija se da je
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 293
1.178 0.589
s = Rq = Bq (7.34)
E E
Kada se dat izraz (7.34) uporedi sa rezultatom za sleganje centra fleksibilne
kružne površine prema izrazu (7.31) dobija se da sleganje krute ploče iznosi oko 78.5%
maksimalnog sleganja jednako opterećene površine. Naponi na kontaktu između krute
ploče i površine elastičnog poluprostora se menjaju kvalitativno prema skici na Slici
7.20-b i dati su izrazom
Q 1
q(r) = = q (7.35)
2π R ( R - r )
2 2 1/ 2
2 (1 − r 2 /R 2 )1/ 2
gde je q prosečan napon na kontaktu.
Iz gornjeg izraza (7.35) može se videti da je u centralnoj tački kontaktni napon
samo 1/2 veličine prosečnog napona, ali da prema ivici krute ploče kontaktni napon teži
beskonačnosti. S obzirom na realnu i ograničenu čvrstoću tla, takva rapodela napona u
području konture krute ploče nije moguća, jer dolazi do plastifikacuje tla i preraspodele
napona. Stvarna raspodela kontaktnih napona zavisi od vrste tla, nivoa opterećenja i
dubine temelja, o čemu je nešto više rečeno u Poglavlju 9.
Sleganje površine terena izvan područja delovanja opterećenja na krutoj kružnoj
ploči, dato je izrazom:
(1 −ν 2 ) R
s (r) = Q arcsin za r ≥ R (7.36)
2ER r
umesto očekivanog sleganja. I pored toga, rešenje za sleganje krute opterećene ploče
koristi se pri interpretaciji terenskog ispitivanja tla kontrolisanim opterećivanjem.
Standardizovana kruta čelična ploča kružnog oblika u osnovi prenosi opterećenje na
površinu, pri čemu se meri njeno sleganje. Na osnovu izmerenih veličina sleganja i
poznatih opterećenja može se izračunati odgovarajući ekvivalentni modul elastičnosti.
Oprez ipak nalaže da se tako određen modul, umesto modulom elastičnosti naziva
modulom deformacije.
Sleganje usled jednako podeljenog opterećenja na površini proizvoljnog oblika na
površini elastičnog poluprostora može se, u načelu, dobiti analitičkim ili numeričkim
integrisanjem.
Opšti izraz za sleganje glasi:
qB
s = ( 1 −ν 2 ) IS (7.37)
E
gde je B karakteristična dimenzija opterećene površine, a IS je uticajni koeficijent koji
zavisi od oblika opterećene površine i položaja tačke za koju se sleganje traži.
Uticajne koeficijente za sleganje tačke na uglu pravougaone fleksibilne površine
opterećene jednako podeljenim opterećenjem dao je Schleicher (1926). Uticajni
koeficijent IS zavisi od odnosa dužine L prema širini B, gde je B manja dimenzija
pravougaonika, pri čemu se iz rešenja za sleganje ugla lako dobija i veličina sleganja
centra opterećene površine ili bilo koje druge tačke na površini poluprostora primenom
superpozicije koja je ranije opisana i ilustrovana na Slici 7.15. Uticajni koeficijenti IS,
prema Haru (Haar, 1966), dati su u sledećoj tabeli:
s = si + sc + ssc (7.41)
gde je:
pora. Ova komponenta je značajna kod glina jer može trajati relativno dugo. U
peskovima i drugim vodopropusnim materijalima ova komponenta sleganja se
odigrava praktično istovremeno sa trenutnim sleganjem u toku nanošenja
opterećenja, bez vremenskog zaostajanja.
ssc sekundarna kompresija. Ova komponenta volumetrijskog puzanja, a u ekstremnim
okolnostima i distorzijskog puzanja, koja se događa pri visokoj mobilizaciji
smičuće čvrstoće, posebno je karakteristična za meke i normalno konsolidovane
gline, ali može biti značajna i kod normalno konsolidovanih peskova i drugih
krupnozrnih materijala.
Trenutno sleganje opterećenih površina može se izračunati primenom ranije
opisanih rešenja teorije elastičnosti za Poasonov koeficijent v = 0.5, pod pretpostavkom
da je faktor sigurnosti protiv loma temeljnog tla relativno visok, tako da ne dolazi do
značajnije plastifikacije tla u opterećenoj zoni.
Najvažnija promenljiva, od koje zavisi konačna tačnost rezultata u ovom slučaju,
je veličina nedreniranog modula EU koju treba eksperimentalno ustanoviti. Jedan od, na
prvi pogled, očiglednih i idealnih laboratorijskih postupaka upotrebom triaksijalnog
aparata bi podrazumevao uzimanje uzoraka gline sa vertikale po kojoj će se vršiti
integracija deformacija, izlaganje početnim efektivnim naponima koji u tlu deluju, a
zatim, u nedreniranim uslovima, nanošenje priraštaja komponentalnih napona po
putanjama koje se procenjuju iz elastičnih rešenja, uz naknadno omogućavanje
konsolidacije da bi se dobili deformacijski parametri za drenirane uslove. Ovakav
postupak, u načelu teorijski korektan, komplikovan je i zahteva veliku preciznost u
provođenju opita, tako da se retko primenjuje u svakodnevnoj praksi i ne garantuje
visoku tačnost rezultata zbog razloga koji važe i za drugi moguć jednostavniji postupak.
Jednostavnije bi bilo pokušati određivanje modula za veličinu nivoa devijatora
napona od 1/2 do 1/3 od devijatora pri lomu analizom rezultata standardnih nedreniranih
opita triaksijalne kompresije na uzorcima neporemećenog tla. Nažalost, mnoga
poređenja rezultata proračuna sa merenim sleganjima na izvedenim objektima su
pokazala da se ovakvim postupkom dobijaju računske vrednosti sleganja višestruko
veća od stvarnih, čak 2 do 10 puta, pa se takav postupak ne preporučuje, iako je na
strani sigurnosti. Osim što promene napona u U, D ili CU opitima ne odgovaraju
striktno promenama naponu u tlu, jedan od glavnih uzroka nedovoljne tačnosti ovakvog
postupka je i osetljivost nedreniranih pokazatelja deformabilnosti na minimalne
naponske poremećaje koji su neizbežni u procesu uzimanja uzorka iz mase tla i
njegovog ugrađivanja u triaksijalni aparat, što kompromituje i prethodno opisan
postupak ispitivanja po izabranim putanjama napona.
Alternativno, nedrenirani moduli se mogu određivati različitim postupcima "in
situ", opterećenjima kružnom pločom i analizom rezultata merenja sleganja na već
izvedenim objektima. Pri tome treba imati u vidu oblik jednačine (7.37) i moguće efekte
razmere koji su ilustrovani Slikom 7.24. Moguće je, na primer, provesti opit
opterećivanja kružnim pločama sa dva ili više različitih prečnika (koji su iz praktičnih
razloga manji od temeljnih stopa) i na osnovu rezultata merenja sleganja proceniti
zavisnost prosečnog modula E od širine opterećene površine, a zatim uspostavljenu
298 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
zadovoljen, prema Slici 7.26-b, bez obzira na odnos dimenzija opterećene površine i
debljine deformabilnog sloja, ali uz primenu eventualnih korekcija.
s = ∫ε z
dz (7.43)
0
statičkog vertikalnog napona p0′ na nivou temeljne spojnice odredi se neto kontaktni
napon qn = q - p0/ . Za takvo opterećenje izračunaju se veličine priraštaja vertikalnih
efektivnih napona ∆σ z/ primenom jednog od ranije opisanih postupaka, (rešenja Busi-
neska, Štajnbrenera, Njumarka ili približnom metodom), odrede se vertikalne specifične
deformacije εz u nizu tačaka i izvrši numeričko integrisanje vertikalnih deformacija po
vertikali do dubine Zmax. Dubina integracije deformacija može biti i veća od one
naznačene na Slici 7.28 ukoliko na većoj dubini postoje znatno deformabilniji slojevi.
Praktičan računski postupak podrazumeva da se tlo ispod opterećene površine
ponaša isto kao i uzorak u edometru, tako da se direktno primenjuju veze date u
Poglavlju 4 i ovde će se ukratko ponoviti, ali će se dodati i veze napona i deformacija
koje su pogodne za proračune sleganja a delom potiču iz empirijskih iskustava i
terenskih opita. Tip veze između priraštaja napona i veličine deformacije zavisi od vrste
parametara koji su upotrebljeni za opisivanje ove veze. Ukoliko je zavisnost između
napona i deformacija približno linearna, tada je:
ε z = mv ∆σ z/ (7.44)
ili u popularnijem obliku:
∆σ z/
εz = (7.45)
Mv
U praksi se najčešće koeficijent zapreminske stišljivosti mv i modul stišljivosti Mv
koriste kada se aproksimativno mogu uzeti kao konstante (Slika 7.29-a).
Međutim, ukoliko se tangentni modul može opisati linearnom ili stepenom
funkcijom vertikalnih efektivnih napona, (Slika 7.29), izrazi za deformacije izvedeni
integrisanjem prema izrazu (4.60) su relativno jednostavni tako da je za linearnu fukciju
(4.61) prikazanu na Slici 7.29-b
1 M + k ( pv/ + ∆σ z/ )
εz = ln 0 za k > 0 (7.46)
k M 0 + k pv/
a za paraboličnu funkciju (4.63) na Slici 7.29-c
1 p / + ∆σ / a p / a
εz = v z
−
v
za a ≠ 0 (7.47)
ma p a a
p
odnosno, u specijalnom slučaju, prema Slici 7.29-d:
1 pv/ + ∆σ z/
εz = ln za a = 0 (7.48)
m pv/
Opisan pristup, koji koristi koncept tangentnog modula, uz orijentacione vrednosti
parametara datim u Tabeli 4.1, se može upotrebiti za praktično sve vrste tla ako se veza
između napona i deformacija korektno opiše. Međutim, s obzirom da ne postoji
jedinstven način opisivanja veza napona i deformacija, koji bi važio za sve tipove tla,
kao i da nije moguće sve vrste materijala ispitati na identičan način, veze između
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 303
napona i deformacija se mogu podeliti na dve grupe. U prvu grupu bi spadali materijali
koji se mogu ispitati na neporemećenim uzorcima u laboratoriji. To su gline i prašine.
Već je navedeno u Poglavlju 4 da je u slučaju normalno konsolidovanih glina, kada je
pc/ = pv/ tj. OCR = 1 , specifična deformacija se može izraziti kao:
Cc pv/ + ∆σ z/
εz = log (7.49)
1 + e0 pv/
Uzgred možda treba uočiti da gore naveden klasičan izraz Terzagija (7.49) opisuje
istu zavisnost kao i formula (7.46) za M0 = 0, a i izraz (7.48) Janbua, pri čemu se lako
može uspostaviti korespondencija odgovarajućih parametara.
Cr pv/ + ∆σ z/
εz = log (7.50)
1 + e0 pv/
304 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
∆u = ∆σ z (7.52)
Taj uslov je zadovoljen samo ako je opterećena površina relativno velika u odnosu
na debljinu opterećenog deformabilnog sloja gline. U stvarnosti pojaviće se i bočne
deformacije usled opterećenja na ograničenoj površini (Slika 7.26-b). Da bi ocenili
grešku, koja se ovakvom hipotezom čini, posmatramo tačke na vertikali kroz centar
kružnog temelja gde je poznato da je naponsko stanje rotaciono simetrično, tako da je
∆σ2 = ∆σ3, prema Slici 7.11, promena napona je prikazana na Slici 7.30, a oblik
deformacija na Slici 4.19. Priraštaj pornih pritisaka u uslovima rotaciono simetričnog
naponskog stanja se može opisati izrazom (4.43) koji je dao Skempton i za zasićeno tlo
glasi:
∆u = ∆ σ 3 + A ( ∆ σ 1 − ∆ σ 3 ) (7.53)
a može se napisati i u obliku:
∆σ 3
∆u = ∆σ 1 A + (1 − A) (7.54)
∆σ 1
gde su ∆σ1 i ∆σ3 priraštaji glavnih napona usled površinskog opterećenja.
Priraštaji napona su u ovom slučaju ∆σ1 = ∆σz i ∆σ3 = ∆σx = ∆σy. Veličina
sleganja po edometarskoj pretpostavci je:
∆σ 1
H
s edom = ∫
0 Mv
dz (7.55)
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 305
∆σ 1 ∆σ 3
H H
∆u
sedom = ∫M
0 v
dz = ∫
0 Mv
A +
∆σ 1
(1 − A) dz
(7.56)
sc = µ sedom (7.57)
te se unošenjem desnih strana izraza (7.55) i (7.56) dobija da je:
∆σ 1 ∆σ 3
H
∫M
A + ∆σ (1 − A) dz
µ = 0 v H 1 (7.58)
∆σ
∫0 M v1 dz
Pretpostavimo da su Mv i A konstante nezavisne od dubine i veličina napona, tako
da se sređivanjem datog odnosa integrala (7.58) dobija:
H
∫ ∆σ 3 dz
µ = A + (1 − A) 0
H
= A + (1 − A) α (7.59)
∫ ∆σ
0
1 dz
gde je
306 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
∫ ∆σ 3 dz
α = 0
H
(7.60)
∫ ∆σ
0
1 dz
pretpostavka daje prihvatljive rezultate, što se i intuitivno moglo očekivati, ali ista
pretpostavka primenjena na prekonsolidovane gline daje konzervativne vrednosti,
prevelika sleganja. Edometarska pretpostavka, i pored svih znatnih teorijskih
pojednostavljenja, daje rezultate koji su ili veoma bliski korektnim ili su na strani
sigurnosti, tako da je to i jedan od glavnih razloga za njenu praktičnu primenu.
Za uobičajene uslove temeljenja, na osnovu velikog broja paralelnih proračuna i
merenja sleganja na izvedenim objektima na glini, Burland i dr. (1977) daju sledeće
orijentacione odnose veličina inicijalnih, edometarskih i ukupnih sleganja:
- za prekonsolidovane gline
napon usled sopstvene težine tla na dubini na kojoj je opit izvršen, Terzagijeva
konstanta stišljivosti C za posmatranu tačku i početni vertikalni efektivni napon je
qc
C = 1.5 (7.63)
pv/
a specifična deformacija je ranije data izrazom (4.67)
1 p / + ∆σ /
εz = ln v / z (7.64)
C pv
Praktičan proračun sleganja se provodi podelom vertikale integracije na proslojke,
lamele debljine ∆z unutar koje se pretpostavi da je otpor vrha konusa konstantan. Tako
izračunate deformacije se po dubini integrišu do dubine na kojoj je priraštaj vertikalnog
normalnog napona ∆σz manji od 10% početnog vertikalnog napona pv/ , u načelu, prema
postupku koji je ilustrovan ranije na Slici 7.28.
Mnoga poređenja izračunatih i merenih sleganja na izvedenim objektima su
pokazala da je ovaj postupak na strani sigurnosti, jer su sračunata sleganja bila veća od
izmerenih. Zbog toga Meyerhof (1965) preporučuje da se dopuštena opterećenja za
dopuštene veličine sleganja po ovoj metodi mogu povećati za oko 50%, što se
orijentaciono svodi na manje konzervativnu korelaciju koja se češće primenjuje u obliku
qc
C = 1.9 (7.65)
pv/
Gore opisane metode važe samo za normalno konsolidovane peskove. Ukoliko je
pesak bio prethodno opterećen (prekonsolidovan) ili je (geološki) star, sleganja će biti
manja. Međutim, stepen prekonsolidacije krupnozrnih materijala i efekat geološke
starosti obično nije lako odrediti, već se za baždarenje parametara stišljivosti na
određenom području koriste poređenja merenih i izračunatih veličina sleganja.
Schmertmann (1970), je predložio sasvim drugačiji postupak za primenu rezultata
statičkog penetrometra i proračun sleganja plitkih temelja na peskovima koji je kasnije
modifikovan (Schmertmann, Hartman i Brown 1978). Pomenuti autori su uočili da
raspodela vertikalnih deformacija ispod središnje tačke temelja na jednoličnom pesku
nije kvalitativno slična raspodeli priraštaja vertikalnih napona i da se najveća vertikalna
deformacija pojavljuje približno na dubini B/2, prema Slici 7.33. Vertikalna deformacija
εz u tački na vertikali kroz centar temeljne stope opterećene neto kontaktnim naponom
qn može se napisati u obliku:
qn
εz= Jz (7.66)
Es
gde je Es odgovarajući modul deformacije (elastičnosti)
Jz funkcija raspodele vertikalnih deformacija
Funkcije Jz, koja se zbog svog oblika i iz mnemotehičkih razloga naziva 2B06 ras-
podela, prikazana je na Slici 7.33. Ova pojednostavljena raspodela vertikalnih deforma-
cija zasniva se na teorijskim i eksperimentalnim rezultatima, uz dodatnu pretpostavku
da su deformacije na dubini većoj od dvostruke širine temelja zanemarljive.
310 7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA
Jz
s = C 1 C2 q n ∑ Es
∆z (7.68)
Faktor dubine
γ Df
C1 = 1 − 0.5 (7.69)
qn
Faktor puzanja
t
C2 = 1 + 0.2 log (7.70)
0.1
je empirijski korektivni faktor koji je Šmertman uveo pozivajući se na istraživanja
Nonveillera; t je vreme izraženo u godinama, dok se za veličinu sleganja neposredno
nakon nanošenja opterećenja, tj. pri završetku građenja usvaja da je C2 = 1.
Na osnovu paralelnih ispitivanja helikoidnom pločom koju je uvrtao u tlo,
opterećivao i merio sleganja, Šmertman (1970) je predlažio korelaciju između otpora
vrha statičkog penetrometra qc, i modula deformacije tla Es u obliku Es = 2 qc.
7. VERTIKALNI NAPONI i SLEGANJA 311
Es = α q c (7.72)
SEKUNDARNA KOMPRESIJA
Kao što je već rečeno, u krupnozrnim materijalima sleganja se praktično odigravaju
istovremeno sa nanošenjem opterećenja, ali jedino metoda Šmertmana uzima u obzir i
sekundarnu kompresiju, puzanje u vremenu, preko veličine 0.2 u koeficijentu C2 prema
izrazu 7.70. Međutim, sleganje usled sekundarne kompresije može biti značajno i kod
sitnozrnih materijala, ali se ne može očekivati da se proračunima razvoj takvog
vremenskog sleganja sasvim tačno predvidi. Treba imati u vidu sledeće:
Organska tla pokazuju značajne sekundarne efekte
Mnoga tla pokazuju linearnu zavisnost sleganja u polu-logaritamskom
dijagramu u toku dužeg vremanskog intervala, ali takva zavisnost ne može
važiti do beskonačnog vremena.
Eksperimentalne rezultate dobijene uobičajenim laboratorijskim metodama
ispitivanja treba primenjivati sa rezervom.
Za sada ne postoji opšti i pouzdan metod za proračun veličine i brzine sekun-
darnih deformacija koje se, u načelu, mogu rastaviti na komponentu kompresije usled
normalnih napona i komponentu distorzije. Nema dovoljno jednostavnih načina da se
odrede parametri, a da se pri tome uzmu u obzir i svi važniji efekti kao što su odnosi
glavnih napona, priraštaji i fluktuacije nivoa napona, itd. Zbog toga su merenja sleganja
objekta od početka građenja i tokom eksploatacije jedini racionalan način da se red
veličine sekundarnih sleganja registruje i parametri odrede povratnom analizom, pri
čemu se obično očekuje odgovor na pitanje da li su u posmatranom tlu, opterećenom
poznatim opterećenjem, veličine sleganja tokom vremena takve da utiču na funkcional-
nost i sigurnost objekta. Treba imati u vidu da će objekti koji su opterećeni značajnim
promenljivim opterećenjima, kao što su silosi, rezervoari, kao i visoki objekti izloženi
značajnijim uticajima vetra i cikličnim opterećenjima, trpeti značajnija sekundarna
sleganja nego što bi to bio slučaj kada su opterećenja konstantna.
7.7 REZIME
Veličine pomeranja temelja objekata zavise od promene napona u tlu i od uslova
promene sredine. Teorija elastičnosti se može korisno upotrebiti za proračun napona i
deformacija pri monotonim opterećenjima ako se parametri tla Es odnosno Gs i ν
izaberu na odgovarajući način. Ako se uvede pretpostavka o izotropiji, dovoljna su
samo dva parametra, pri čemu treba imati u vidu veličine početnih komponentalnih
napona i red veličine promene napona usled nanetog opterećenja.
Sleganje vertikalno opterećenih temelja usled nanetog opterećenja se, u načelu,
može razložiti na tri komponente i to na trenutnu, konsolidacionu i komponentu
puzanja. Relativan značaj pojedinih komponenti zavisi od vrste tla.
Edometarska pretpostavka se može koristiti u rešavanju temelja uobičajenih
proporcija i konvencionalnih objekata, ali pri tome treba imati u vidu ograničenja koja
ona podrazumeva, tako da se mogu uvesti i odgovarajuće polu-empirijske korekcije.
Pomeranja temelja, osim usled nanetih napona, može zavisiti i od osetljivosti tla
na promene uslova sredine. Na kolapsibilnom, metastabilnom, delimično zasićenom tlu,
lesu, sleganja nastaju usled strukturnog kolapsa skeleta zbog provlažavanja.
Na ekspanzivnom tlu se mogu dešavati neravnomerna i veoma štetna izdizanja
temelja zbog akumulacije vlage ispod površine pokrivene objektom.
Dejstvo mraza u nekim podnebljima može biti glavni uticaj značajan za uslove
temeljenja i građenja građevinskih objekata.
Veličine dopuštenih sleganja temelja i uslovi sigurnosti protiv proloma temeljnog
tla su merodavni za prihvatljivost rešenja temeljenja objekata.
318
Poglavlje 8
8.1 UVOD
U Poglavlju 4 prikazano je ponašanje elementa tla u terenu i pri laboratorijskim opitima
relativno jednostavnim jednačinama koje opisuju zavisnost između napona i
deformacija. U prethodnom poglavlju opisana je primena deformacijskih parametara u
proračunima sleganja plitkih temelja i pri tome se, radi određivanja veličina komponen-
talnih napona, najčešće pretpostavljalo da se tlo može aproksimirati elastičnom
sredinom. Takva pretpostavka implicitno znači da je svako izračunato naponsko stanje
moguće. Nije se vodilo računa o čvrstoći materijala, iako je o smičućoj čvrstoći bilo
govora, kao o jednoj od najvažnijih osobina tla, u Poglavlju 5.
nekontrolisano velika sleganja, primenom nekog faktora sigurnosti. Ovo je samo jedan
praktičan zadatak koji spada u šire područje problematike stabilnosti mase tla.
U ovom poglavlju će se, nakon prikaza opštih principa, opisati metode za
određivanje opterećenja i uslova stabilnosti gravitacionih potpornih konstrukcija, u
narednom poglavlju će se prikazati rešenja za nosivost temelja, a u desetom poglavlju će
se razmatrati problemi stabilnosti kosina.
Rešenja zadataka iz oblasti mehanike moraju da zadovolje sve uslove ravnoteže,
kompatibilnosti i osobine materijala. Da bi odredili moguće naponsko stanje, koje zado-
voljava sve uslove ravnoteže i kompatibilnosti za svaki nivo opterećenja, morali bismo
u analizu uneti korektan matematički opis realnih veza između napona i deformacija u
celom domenu mogućih stanja napona, uključujući i lom, koji često može biti lokali-
zovan u zoni sa ograničenim prostiranjem. Takav prilaz rešavanju praktičnih zadataka,
uz određene aproksimacije je moguć, ali i relativno komplikovan, jer zahteva primenu
numeričkih metoda, metode konačnih elemenata, koja u ovoj oblasti još nije ušla u
svakodnevnu rutinsku upotrebu u praksi. Izgleda prilično očigledno da kompletno i lako
primenljivo rešenje, koje zadovoljava navedene stroge uslove, nije lako naći čak ni u
slučaju naizgled jednostavnih slučajeva temelja ili zemljanih kosina. Pri tome se ne sme
ispustiti iz vida da je, u slučaju stabilnosti mase tla, najvažniji parametar tla njegova
čvrstoća, koja u opštem slučaju, može biti nedrenirana, kada je porni pritisak generisan
u nedreniranim uslovima deformisanja, ili drenirana, kada se porni pritisci poznati ili se
mogu odrediti iz strujne mreže, ali u praksi i između ova dva granična slučaja.
Standardne metode u geotehnici se zasnivaju na neophodnim pojednostavljenjima
koja omogućavaju nalaženje aproksimativnih rešenja problema stabilnosti mase tla. Pri
tome se mogu razlikovati dve osnovne grupe metoda: granične metode zasnovane na
teoriji plastičnosti i inženjerske metode granične ravnoteže.
plastičnim ponašanjem mogu imati i dve anvelope napona loma, tj. vršnu i rezidualnu,
relevantna anvelopa će zavisiti od prethodne istorije deformacija, što problem čini još
komplikovanijim. Za linearnu anvelopu definisanu parametrima smičuće otpornosti za
efektivne napone φ′ i c′ postoji lokalna klizna površ (Slika 8.2-b) na koju deluju
normalni napon σ n/ i smičući napon pri lomu τf. Ovakva klizna ravan pri niskom nivou
opterećenja pojaviće se možda lokalno, u nekom ograničenom području, ali se može i
tako prostirati da sa spoljnom konturom tla ograničava mehanizme loma kakvi su, na
primer, prikazani na Slici 8.1. Tada se kaže da je mobilisana sva raspoloživa smičuća
čvrstoća tla i dolazi do relativno velikih pomeranja koja se mogu aproksimirati
translacijom blokova mase tla (Slika 8.1-a), čistom rotacijom, (Slika 8.1-c) ili manje ili
više složenim pomeranjima koja se sastoje od rotacije i translacije (Slika 8.1-b). U
opštem slučaju postoji i druga, konjugovana ravan, u kojoj je dostignuto stanje plastične
ravnoteže (Slika 8.2-c) tako da pri velikim deformacijama i veće područje može biti u
stanju velikih deformacija, formirajući zonu plastifikacije sa dve familije linija klizanja
(Slika 8.1-c), koje bar teoretski, čine mrežu infinitezimalno bliskih ravni loma.
(σ 1
/
− σ 3/ ) je < ili = ili > (σ 1/ + σ 3/ ) sin φ ′ + 2 c′ cos φ ′ (8.1)
ili u obliku koji potiče od izraza (5.2), preko napona smicanja pri lomu i normalnog
napona u kritičnoj ravni smicanja
τ f je < ili = ili > σ n/ tan φ ′ + c′ (8.2)
dok bi za totalne napone, za zasićenu glinu u nedreniranim uslovima, gornji izraz, na
osnovu (5.25), imao još jednostavniji oblik
τ f je < ili = ili > cu (8.3)
U gornjim izrazima, koji imaju identičan smisao a samo različite forme, znak ≤ bi
važio za svako moguće stanje napona, znak jednakosti za stanje plastične ravnoteže, a
znak > bi opisao neko naponsko stanje koje nije fizički moguće. U prethodnom
poglavlju je pretpostavljano da je izračunato naponsko stanje primenom rešenja teorije
elastičnosti moguće i da je uslov < zadovoljen ili praktično, ako je uslov i narušen, jer
je u nekim tačkama ili nekom području dostignut uslov jednakosti, ili uslov >, takva
zona je relativno mala tako da je ukupna greška u izračunatim veličinama
komponentalnih napona zanemarljiva. U ovom i naredna dva poglavlja se razmatraju
problemi koji se mogu rešiti na zadovoljavajući način, ako se ima u vidu uslov izražen
znakom jednakosti u gore datim izrazima (8.1), (8.2) i (8.3).
Tako se za rešavanje zadataka, kod kojih je od primarnog interesa određivanje
stanja napona pri lomu, kolapsu dela mase tla, nameće usvajanje jednostavnijeg modela
koji podrazumeva kruto-plastično ponašanje materijala i drži se Mor-Kulonovog krite-
rija loma, pri čemu se eksplicitno ne uzimaju u obzir veličine deformacija. To znači da
se tlo ponaša kao kruto nedeformabilno telo sve dok naponi u pojedinim tačkama ili
zonama dostignu nivoe napona loma, a nakon toga su deformacije neodređeno velike.
Sa povećavanjem opterećenja ove zone distorzijske plastifikacije se povećavaju, sve
dok se u graničnom slučaju ne dostigne lom u velikom području i za najveći deo
domena važi znak jednakosti u izrazima (8.1), (8.2), ili (8.3). Stanje napona u takvom
domenu se može opisati ispisivanjem uslova ravnoteže u diferencijalnom obliku,
propisujući da u svakoj tački domena uslov izražen znakom jednakosti u izrazu (8.1)
mora biti ispunjen i da pri tome budu zadovoljeni granični uslovi po naponima na
konturi domena. Takav prilaz vodi do jednačina graničnog zadatka koje je prvi izveo
Keter (Kötter, 1903). U ovoj knjizi izvođenje Keterovih jednačina i postupci numeričke
integracije za njihovo rešavanje će se izostaviti, a posebno zainteresovani čitalac se
upućuje na radove Hansena (Brinch Hansen 1953), Sokolovskog (1965), Hara (Haar
322 8. ZEMLJANI PRITISCI
1966) i Čena (Chen 1975). U opštijem slučaju složenijih graničnih uslova problem ove
vrste je relativno komplikovan i svodi se na numeričko rešavanje sistema diferencijalnih
jednačina. Rešenje jednačina ovog graničnog zadatka plastične ravnoteže daje
orijentaciju linija klizanja i veličine napona u svakoj tački područja loma. Međutim, za
neke specijalne i jednostavne slučajeve moguće je naći rešenje rezonovanjem o
raspodeli napona uz prihvatljive pretpostavke. Tipičan primer takvog prilaza je rešenje
za bočne pritiske tla koje je dao Rankin, (Rankine 1857). Najjednostavnije rešenje polja
klizanja za homogeno stanje napona, koje zadovoljava navedene uslove, sastoji se od
pravih linija klizanja prikazanih na Slici 8.2-d, a neka složenija polja će se u ovom i
narednom poglavlju prikazati samo kvalitativno, kao ilustracije.
Alternativan prilaz koristi se činjenicom da u stanju plastične ravnoteže veoma
često, ali ne i uvek, može doći do velikih pomeranja, klizanja mase tla po kontinualnoj
kliznoj površi, koja se ponekad mogu tolerisati, a ponekad znače neprihvatljivo rušenje.
Kretanje se u takvim slučajevima može aproksimirati pomeranjem mehanizama krutih
tela prikazanih na Slici 8.1. Pomeranja nastaju po kliznoj površi koja odvaja klizno telo
od nepokretne mase tla i tada se govori o graničnoj ravnoteži mehanizma loma. Pri
tome, u nekim realnim slučajevima, smičuća čvrstoća ne mora biti u potpunosti
mobilisana u celoj masi tla ograničenog granicama mehanizma loma, ali je plastična
ravnoteža dostignuta duž cele ograničavajuće klizne površi. Pojedine zone unutar
kliznog tela nisu, ili ne moraju biti, u stanju plastične ravnoteže, iako je nestabilan
mehanizam formiran. Pri rešavanju ovog zadatka treba naći onu kliznu površ po kojoj je
postignuta najveća mobilizacija smičuće čvrstoće.
Ako se posmatra problem pritisaka tla na potporni zid, tada treba naći onu kliznu
ravan koja će dati najveći aktivni pritisak kliznog bloka na zaleđe zida. Stabilnost
potpornog zida (Slika 8.1-a) je tipičan, i relativno jednostavan primer koji se može rešiti
primenom oba prilaza, tj. metodom plastične ravnoteže (prema Rankinu) ili granične
ravnoteže (prema Kulonu), o čemu će biti najviše reči u ovom poglavlju. Potporni zid,
opterećen težinom tla u zaleđu, se pomera horizontalno, klizajući po temeljnoj spojnici i
potiskujući deo tla ispred lica temelja zida horizontalno i naviše. Ovde se ceo
mehanizam može aproksimirati sa tri kruta tela. To su aktivna prizma tla (1), zid (2) i
pasivna prizma tla (3).
Složeniji problem nosivosti tla pri vertikalnom opterećenju temelja ilustrovan je
na Slici 8.1-b. Ovde treba naći onu kliznu površ za koju će se dobiti lom tla pri
minimalnom opterećenju temelja. Temelj se utiskuje naniže potiskujući prizmu tla
klinastog oblika (1) koja izaziva predominantno rotirajuće pomeranje sa značajnom
horizontalnom komponentom zone (2), da bi se površina tla na izvesnom odstojanju od
temelja koso izdizala usled vertikalne komponente pomeranja bloka (3). Problemi ove
vrste, u kontekstu granične nosivosti tla, se detaljnije razmatraju u Poglavlju 9.
U istu grupu graničnih zadataka spada i, na prvi pogled, jednostavniji problem
pomeranja mase tla karakterističan za nestabilnost kosina, ilustrovan rotacijom kliznog
tela na Slici 8.1-c. I ovaj sistem je statički neodređen, tako da se rešenje može naći samo
uz uvođenje određenih dopunskih pretpostavki. Zadaci ove vrste razmatraju se detaljnije
u Poglavlju 10 .
8. ZEMLJANI PRITISCI 323
Masivni potporni zidovi (Slika 8.4-a i Slika 8.4-b) se u novije vreme grade
uglavnom od nearmiranog betona. Ove konstrukcije se odlikuju relativno jednostavnim
postupkom građenja ali sa velikim utroškom betona. Za izvođenje ovog tipa konstruk-
cije nisu potrebni ni specijalni materijali niti specijalna oprema, tako da se izvođenje
masivnog potpornog zida može prepustiti gotovo svakom izvođaču bez primene nekih
posebnih kriterijuma, što u našim uslovima i predstavlja jedan od osnovnih razloga
rasprostranjenosti ovog tipa konstrukcije. U slučaju prisustva podzemnih voda ili rizika
infiltracije površinskih voda, zaleđe zida se mora obezbediti drenažom. Radi smanjenja
8. ZEMLJANI PRITISCI 325
mehanizam prikazan je na Slici 8.1-a, gde se u zaleđu zida formira aktivna prizma tla
ograničena ravnom kliznom površi, koja je uravnotežena silom aktivnog pritiska, dok se
u području nožice zida pojavljuje pasivna prizma. Aktivne i pasivne prizme se često
nazivaju aktivnim, odnosno pasivnim klinom.
σ v = σ z = σ1 = γ z (8.4)
σ h = σ v = σ y = σ 2 = σ 3 = K0 γ z (8.5)
Za neku fiksiranu dubinu z, početno stanje napona se može prikazati Morovim ili
Lembovim dijagramom, (Slika 8.8), pri čemu je stanje napona relativno "daleko" od
stanja napona pri lomu tako da vlada stanje pritisaka "u miru". Zamislimo da se u
terenu, u kome je tlo bez kohezije (c=0), izvede vertikalni zasek veoma vešto, ne
izazivajući nikakve naponske promene u preostalom tlu, i uklonjeno tlo se zameni
krutim glatkim vertikalnim zidom AB, prema Slici 8.7-a. Pri horizontalnom pomeranju
zida mora doći i do promena horizontalnih napona pri nepromenjenim vertikalnim
naponima. Znak promene horizontalnih napona zavisiće od smera pomeranja zida.
Ukoliko odmičemo zid od preostale mase tla, bilo translacijom ili rotacijom oko
najniže tačke zida, prema Slici 8.7-b, horizontalni napon opada, tako da se stanje
napona opisano Morovim krugovima ili putanjom napona menja prema Slici 8.8-b od
početnog stanja napona. Horizontalni napon se može smanjivati sve dok Morov krug ne
330 8. ZEMLJANI PRITISCI
dodirne anvelopu napona loma, pri čemu je horizontalni napon jednak minimalnom
glavnom naponu σ3 = pa, a vertikalni napon je maksimalni glavni napon σ1 = γ z.
Veličina minimalnog glavnog napona je u ovom slučaju i veličina aktivnog pritiska tla.
Odnos horizontalnog i vertikalnog napona, u slučaju da je kohezija jednaka nuli, naziva
se koeficijentom aktivnog pritiska Ka.
Alternativno, ako zid primičemo tlu, rotacijom ili translacijom prema Slici
8.7-c, horizontalni napon raste pri nepromenjenom vertikalnom naponu, dostiže i
prevazilazi vrednost veličine vertikalnog napona, sve dok Morov krug ne dodirne
anvelopu napona loma, kada horizontalni napon ima vrednost maksimalnog glavnog
napona pri lomu, a vertikalni napon γ z je minimalni napon, prema Slici 8.8.
Veličina maksimalnog glavnog napona je, u ovom slučaju, pasivni otpor tla. Odnos
bočnog horizontalnog i vertikalnog napona, kada je kohezija jednaka nuli, naziva se
koeficijentom pasivnog otpora Kp.
S obzirom da se vertikalni napon usled sopstvene težine tla menja linearno sa
dubinom, a aktivni pritisak i pasivni otpor su proporcionalni koeficijentima Ka odnosno
Kp, i bočni pritisci se menjaju linearno sa dubinom. Smičući lom se događa po ravnima
koje zaklapaju ugao 450 + φ′/2 u odnosu na ravan na koju deluje maksimalni glavni
napon. Rezultanta napona koji deluju na zid su alternativno, sila aktivnog pritiska Ea
(Slika 8.7-b), odnosno sila pasivnog otpora Ep (Slika 8.7-c).
Iz ovakvog razmatranja sledi teorija zemljanog pritiska koju je izveo Rankin, a
opisana je ovde u delu 8.5. Ova klasična teorija je prvobitno izvedena bez primene
Morovih krugova, koji su se u tehničkoj mehanici pojavili znatno kasnije.
U Rankinovoj teoriji za horizontalan teren pretpostavljeno je da je zid gladak,
dok se u stvarnosti može pojaviti trenje između zida i tla u ravni kontakta sa zidom.
Veličina trenja zavisi od smičuće čvrstoće tla, hrapavosti zida i od relativnog
pomeranja kontakta zida i tla. U nedostatku rezultata ispitivanja, ako se oceni da je
ovo trenje potrebno uzeti u obzir, obično se pretpostavlja veličina ugla trenja δ na
kontaktu reda 1/2 i 2/3 φ. Normalni otkloni pravaca sila koje deluju na zid prikazani
su slučajevima (a) i (b), ali u nekim okolnostima nisu nemogući slučajevi (e) i (f) na
Slici 8.9, gde su nametnuta pomeranja zida prikazana strelicom u tačkama B.
Na primer, slučaj (e) bi se mogao pojaviti ukoliko bi na zid, osim pritiska tla,
delovalo i relativno veliko vertikalno opterećenje koje potiskuje zid naniže tako da
relativna pomeranja između zida i tla menjaju znak u odnosu na stanje (a). Ukoliko su
pomeranja zida samo horizontalna, trenje na kontaktu deluje naviše na aktivnu prizmu
(Slika 8.9-a). Ukoliko bi se uzeo u obzir otklon pravca sile aktivnog pritiska ili pasivnog
otpora u odnosu na horizontalu, zone plastifikacije bi delimično bile ograničene
zakrivljenim linijama klizanja, kao što je to prikazano na Slici 8.9. Zone plastifikacije u
takvim slučajevima više nisu ograničene samo Rankinovim prizmama, iako one
ograničavaju jedan deo zone plastifikacije BCD. Linije klizanja su delom prave linije, ali
uz zid postoji zona sa linijama između tačaka A i D koje imaju oblik nalik logaritamskoj
spirali. U teoretskom slučaju tla bez težine, koje je na površini opterećeno jednako
podeljenim opterećenjem, ovaj deo klizne površi, prema rešenju koje je dao Prandtl
(1920), ima oblik logaritamske spirale. Za takve slučajeve se veličine aktivnih, odnosno
8. ZEMLJANI PRITISCI 331
Slika 8.9. Zone plastifikacije i koeficijenti ukoliko postoji trenje između zida i tla
Red veličine uticaja nagiba sile aktivnog pritiska se može proceniti iz rezultata
prikazanih u tabeli na Slici 8.9-c. Veličina aktivnog pritiska za δ ≠ 0 se ne razlikuje za
više od oko 10%, od Rankinovog rešenja za gladak zid. Ovaj uticaj je relativno mali i
često se zanemaruje. Zbog ovog efekta, ukoliko je δ > 0, Rankinova teorija precenjuje
veličinu aktivnog pritiska, što je na strani sigurnosti. Trenje između zida i tla deluje
naniže na pasivnu Rankinovu prizmu (Slika 8.9-b) ali je ovaj uticaj relativno velik, što
se može videti iz rezultata prikazanih u tabeli na Slici 8.9-d. Treba imati u vidu da ako
je ugao odklona δ > φ′/3, u proračunu pasivnog otpora treba uzeti u obzir zakrivljenost
površi loma, jer bi se inače precenila veličina raspoloživog pasivnog otpora, što bi bila
greška na strani nesigurnosti.
332 8. ZEMLJANI PRITISCI
p a = Ka γ z − 2 c Ka (8.8)
Kada horizontalni napon ima vrednost aktivnog pritiska, kaže se da se tlo nalazi u
aktivnom Rankinovom stanju. Zona plastifikacije u aktivnom Rankinovom stanju, koja
ima oblik trougla ABC u vertikalnoj ravni, prikazana na Slici 8.7-b, naziva se i aktivnom
Rankinovom prizmom. Linije klizanja zaklapaju ugao 450 + φ′/2 sa horizontalom,
odnosno 450 - φ′/2 sa vertikalom. Strogo uzev, prikazana zona sadrži prave linije samo
ako je kohezija jednaka nuli (c = 0).
Rezultantna sila aktivnog pritiska Ea jednaka je integralu horizontalnih napona po
visini zida, tako da se formalno dobija:
1
Ea = γ H 2 Ka − 2 c H Ka (8.9)
2
Ukoliko postoji i kohezija c > 0, iz izraza za aktivni pritisak (8.6) sledi da postoji
neki vertikalni napon γz0 na dubini z0 na kojoj je horizontalni napon jednak nuli, a za
sve dubine manje od z0 pojavljuju se naponi zatezanja. Rešavajući izraz (8.6) za pa, uz
izjednačavanje sa nulom, dobija se da je dubina z0 na kojoj je pa = 0:
1/ 2
2 c 1 + sin φ 2 c
z0 = = (8.10)
γ 1 − sin φ γ Ka
S obzirom da je otpornost tla na napone zatezanja veoma mala i praktično
zanemarljiva, u području izračunatih napona zatezanja, od dubine z0 do površine terena,
će se pojaviti pukotina tako da se deo dijagrama napona u ovom intervalu mora
zanemariti pri izračunavanju sile aktivnog pritiska Ea, kao što je to prikazano na Slici
8.12-a. Sila po jedinici dužine zida usled aktivnog pritiska tla je:
H
1
∫p K a γ ( H − z0 )
2
Ea = a dz = (8.11)
2
z0
Sila aktivnog pritiska deluje na visini (H - z0)/3 iznad donje ivice zida.
Izraz za dubinu z0 se može iskoristiti za procenu moguće dubine vertikalne
pukotine u tlu ili za izračunavanje moguće dubine vertikalnog zaseka u tlu. U
specijalnom slučaju, kada je tlo vodom zasićena glina, tako da se smičuća čvrstoća u
totalnim naponima može opisati sa nedreniranom kohezijom cu, pri čemu je φu = 0,
visina vertikalne pukotine ili vertikalnog zaseka je:
2 cu
z0 = (8.12)
γ
Izrazi (8.10) i (8.12) daju minimalnu dubinu pukotine ili visinu vertikalnog
zaseka u tlu koji bi bio u stanju granične raznoteže, jer je plastična ravnoteža dostignuta
samo u tački na dubini z0, ali ne i na manjoj dubini. Ova kritična visina će se preispitati
nakon prikaza Rankinove teorije.
336 8. ZEMLJANI PRITISCI
Ukoliko se zid pomera ka tlu, kao što je već rečeno, napon pasivnog otpora tla je
jednak maksimalnom glavnom naponu, tj. pp = σ1. Na sličan način, kao i pri
određivanju aktivnog pritiska, ali rešavanjem izraza (8.1) po σ1 = pp dobija se:
1/ 2
1 + sin φ 1 + sin φ
p p = σ3 + 2c (8.13)
1 − sin φ 1 − sin φ
Može se pokazati da je koeficijent pasivnog otpora tla K p :
1 + sin φ
Kp = = tan 2 ( 450 + φ / 2 ) (8.14)
1 − sin φ
Linije klizanja zaklapaju ugao 450 + φ′/2 sa vertikalom, odnosno 450 - φ′/2 sa
horizontalom. Rezultantna sila pasivnog otpora Ep jednaka je integralu horizontalnih
napona po visini zida, tako da se dobija:
1
Ep = γ H2 K p + 2c H K p (8.15)
2
Položaji napadnih tačaka komponenti sila, koje u zbiru čine ukupan pasivni otpor,
prikazani su na Slici 8.12-b i nalaze se na 1/3, odnosno 1/2 visine H. Ukoliko nema
kohezije, dijagram raspodele aktivnog pritiska i pasivnog otpora je trougao.
Ako na horizontalnu površinu tla deluje jednako podeljeno opterećenje q, (Slika
8.13) vertikalni napon u svakoj tački će se povećati do veličine γ z + q, što za posledicu
ima dodatni horizontalni pritisak Kaq u aktivnom slučaju, odnosno Kp q u pasivnom, sa
konstantnom raspodelom dodatnih pritisaka po dubini. Odgovarajuće komponente sila
koje deluju na verikalni zid visine H su Ka q H, odnosno Kp q H, i deluju na polovini
visine zida. U slučaju dva horizontalna sloja sa različitim uglovima smičuće otpornosti,
težina gornjeg sloja se može tretirati kao podeljeno opterećenje na gornjoj granici
8. ZEMLJANI PRITISCI 337
donjeg sloja. U tom slučaju na granici slojeva će se pojaviti skokovita promena pritisaka
po visini zida zbog različitih vrednosti koeficijenata Ka, odnosno Kp, što je prikazano na
Slici 8.30-b i 8.30-c.
Ukoliko se tlo ispod nivoa podzemne vode nalazi u potpuno dreniranim uslovima,
aktivni pritisci i pasivni otpori tla se moraju izraziti preko efektivne težine tla i
parametara smičuće otpornosti za efektivne napone φ′ i c′. Na primer, ukoliko je nivo
vode na nivou vrha zida ili iznad njega, i ukoliko se voda u porama tla ne kreće, aktivni
pritisak na dubini z će biti
1
Ea = γ ′ H 2 K a − 2 c/ H Ka (8.16)
2
gde je
1 − sin φ ′
Ka = = tan 2 ( 450 − φ / 2 ) (8.17)
1 + sin φ ′
Karakteristične vrednosti koeficijenta Ka i Kp za Rankinova stanja i početno stanje
geostatičkih napona u miru, K0 = 1 - sin φ′ , date su u Tabeli 8.1.
Iz izvedenih izraza se vidi da kohezija, ukoliko postoji, smanjuje aktivni pritisak,
a povećava pasivni otpor. U praksi se najčešće zaleđe zida zapunjava krupnozrnim
materijalom, (peskom ili šljunkom), koji ima veći ugao smičuće otpornosti od glinovitih
materijala, bolje se drenira i definitivno nema koheziju. Deformacija zida nije unapred
praktično poznata a teško da se može tačno prognozirati. Zaleđe zida se obično zapuni
tlom nakon završetka građenja zida i izvesna deformacija se dogodi za vreme
zapunjavanja. Pošto porast deformacija smanjuje veličinu pritiska prema aktivnoj
vrednosti, zid se proračunava tako da može da primi ovu minimalnu silu, pod uslovom
da su bočne deformacije zida moguće. Ukoliko se zasip iza zida zbija, horizontalni
naponi "u miru" će se povećati često i iznad veličine K0 = 1, a merene su vrednosti
338 8. ZEMLJANI PRITISCI
φ′ Ka Kp K0
Rankinovo rešenje za vertikalni zid i nagnuto tlo pod uglom β može se izvesti
analizom napona u Morovom dijagramu i korišćenjem oznaka prikazanih na Slici 8.14.
Pretpostavlja se da aktivni i pasivni pritisci deluju u pravcu koji je paralelan sa kosinom
površine terena i da je kohezija c = 0. Naponi, koji deluju na rombični element, nisu
normalni na prikazane ravni, tako da ne pretstavljaju glavne napone.
Aktivni pritisak, odnosno pasivni, otpor dati su izrazima:
cos β − ( sin 2 φ ′ − sin 2 β )1/ 2
p a = γ z cos β = γ z cos β K a (8.18)
cos β + ( sin 2 φ ′ − sin 2 β )1/ 2
cos β + ( sin φ ′ − sin β )
2 2 1/ 2
C=c H c − zc
(8.23)
cos ( 450 − φ / 2 )
a druga je sila trenja F, koja zaklapa ugao φ sa normalom na kliznu površ.
Težina mase tla je površina trapeznog preseka pomnožena sa zapreminskom
težinom tla, odnosno:
+
W = γ H c z c ( H c − z c ) tan ( 450 − φ / 2 )
2
(8.24)
1
= γ ( H 2 − z c2 ) tan ( 450 − φ / 2 )
2
340 8. ZEMLJANI PRITISCI
2c
Hc = tan ( 450 + φ / 2 ) (8.27)
γ
što baš i ne izgleda posebno važno, jer bi sledilo da se pukotina u zaleđu zaseka i ne
formira i da bi kritična visina bila jednaka dubini zone zatezanja.
Međutim, Terzagi navodi niz empirijskih zapažanja da dubina pukotine obično ne
prelazi polovinu kritične visine Hc. U tom slučaju je
Hc 2.67 c
zc = tako da je H c = tan ( 450 + φ / 2 ) (8.28)
2 γ
što praktično znači da kritična visina nije mnogo veća od dubine zone zatezanja.
8. ZEMLJANI PRITISCI 341
1
Ep = K pγ H
2
(8.31)
2
gde je
2
sin (α − φ ′)
sin α
Ka = 1/ 2
(8.32)
[sin (α + δ ) ]1/ 2 + sin (φ ′ + δ ) sin (φ ′ − β )
sin (α − β )
342 8. ZEMLJANI PRITISCI
odnosno
2
sin (α + φ ′)
sin α
Kp= 1/ 2
(8.33)
[sin (α − δ ) ]1/ 2 + sin (φ ′ + δ ) sin (φ ′ + β )
sin (α − β )
pravac pritiska na zid horizontalan, rešenja za aktivne pritiske, odnosno pasivne otpore
tla su identična Rankinovim rezultatima, jer u takvim slučajevima oba postupka koriste
ravnu kliznu površ. Kulon za taj slučaj dobija i korektnu orijentaciju kliznih ravni, ugao
450 ± φ /2, i zaključuje da ovi uglovi ne zavise od kohezije.
Međutim, sva ograničenja koja proizilaze iz uticaja trenja između zida i tla na
rezultate i koja su prikazana ranije, važe i za Kulonovu metodu. Kao što je već rečeno u
slučaju da je δ > 0 nije proporučljivo zanemarivati zakrivljenost klizne površi pri
određivanju pasivnog otpora tako da se primena izraza (8.33) ne preporučuje, jer daje
prevelike koeficijente pasivnog otpora Kp, posebno za velike vrednosti ugla smičuće
otpornosti, što je greška na strani nesigurnosti.
Za takve slučajeve preporučuje se knjižica tabulisanih vrednosti koje su za veliki
broj različitih vrednosti za α, β i φ izračunali Kako i Kerisel (Caquot-Kerissel 1948)
pretpostavljajući klizne površi u obliku logaritamske spirale. A ako takve tablice nemate
pri ruci, mogu se koristiti i nešto tačnije vrednosti koeficijenata Kp Sokolovskog
prikazane na Slici 8.9-d, koje su numeričkim integrisanjem izračunate za izvestan broj
slučajeva. Ako i to nije dovoljno za rešavanje konkretnog slučaja, još uvek ostaje opšti
aproksimativan postupak prikazan na Slici 8.10, dovoljno tačan za praktične potrebe.
veličina sile Ei u razmeri u kojoj su crtane težine Wi. Ponavljanjem ovakvog postupka za
više hipotetičkih kliznih ravni (i=1 do n), kao što je to prikazano na Slici 8.19, dobiće se
sile E1 do EN čiji krajevi leže na zakrivljenoj t.zv. Kulmanovoj liniji. Tangenta na tu
krivu liniju, paralelna sa pravcem φ, određuje maksimalnu veličinu sile aktivnog pritiska
Emax = Ea i položaj kritične klizne ravni AK.
Slika 8.20. Položaj napadne tačke sile aktivnog pritiska u metodi Kulmana
linijskog opterećenja dobija se kosi skok na liniji Kulmana po ravni koja određuje njen
položaj. Dobijaju se dve komponente sile aktivnog pritiska: prva komponenta potiče od
sopstvene težine tla, tj. od težine kritičnog kliznog bloka i određuje se na ranije opisani
način (označena sa Ea,o), dok je druga komponenta priraštaj sile aktivnog pritiska ∆Ea
usled delovanja linijskog opterećenja QL. Priraštaj sile aktivnog pritiska usled linijskog
opterećenja ∆Ea dobija se kao odgovarajuće koso odstojanje između tangente na
Kulmanovu krivu od sopstvene težine tla i tačke preseka Kulmanove krive sa linijskim
opterećenjem sa ravni određene položajem linijskog opterećenja.
Slika 8.22. Uticajna linija za priraštaj pritiska tla usled linijskog opterećenja
Odredi se položaj tačke K1, od koje za svaki položaj opterećenja levo, priraštaj
sile pritiska počinje da (prividno) opada, odnosno tačka za koju se dobija maksimalna
veličina priraštaja (prema Slici 8.22). Ukoliko se opterećenje nalazi na potezu BK1
(Slika 8.23-a), priraštaj pritisaka na zid je ograničen na potez visine a određen
348 8. ZEMLJANI PRITISCI
QL 0.20 n
σh = P h = 0.55 Q L za m ≤ 0.4 (8.34)
H ( 0.16 + n 2 )2
Q L 1.28 m 2 n 0.64 Q L
σh = Ph = za m > 0.4 (8.35)
H ( m 2 + n 2 )2 m2 + 1
Q 0.28 n 2
σh = za m ≤ 0.4 (8.36)
H
2
( 0.16 + n )
2 3
Q 1.77 m 2 n 2
σh = za m > 0.4 (8.37)
( m2 + n2 )
2 3
H
1
Ea = γef (8.39)
2
gde je γ jedinična težina tla, a veličine e i f su dužine koje se određuju prema osnovnoj
konstrukciji prikazanoj na Slici 8.25.
350 8. ZEMLJANI PRITISCI
Koraci su sledeći:
nacrta se presek u odgovarajućoj razmeri,
iz vrha zida u tački B povuče se pomoćna prava pod uglom δ + φ, (isto kao u
metodi Kulmana),
iz osnove zida u tački A povuče se prava pod uglom φ u odnosu na horizontalu
do preseka sa konturom terena u tački 1,
nađe se središnja tačka između A i tačke 1, centar u tački 2 i nacrta luk A1,
pomoćna prava iz tačke B se produži do preseka linije A1 u tački 3,
iz tačke 3 povuče se normala na A1 do preseka sa krugom u tački 4,
iz centra u A nacrta se luk sa poluprečnikom A4 do preseka sa A1 u tački 5,
iz 5 prava paralelna sa pomoćnom B3 daje presek sa konturom terena u tački 6.
Rastojanje između tačaka 5 i 6 je veličina e,
dužina normale iz tačke 6 na pravu A1 određena tačkom 7 je veličina f.
Tako određene veličine e i f u razmeri crteža, dužine izražene u konzistentnim
jedinicama, obično u metrima, zamenjene u formuli (8.39) daju veličinu sile aktivnog
pritiska. Za primer prikazan na Slici 8.25 napadna tačka je u donjoj trećini visine
preseka, a dijagram rasporeda pritisaka može se nacrtati primenom konstrukcije
prikazane na desnoj strani pomenute slike. Nacrta se vertikala visine H (duž A1B1) i iz
tačke A1 na nju nanese u verikalnom pravcu veličina f (tačka F), a u horizontalnom
pravcu, dužina e i kraj u tački A2 spoji se sa tačkom B1. Iz tačke F povuče se paralela sa
A2B1 do preseka sa A1A2 u tački A3. Ako duž A1A3 označimo sa x, iz proporcije x/f=e/H
sledi da je x H=e f, tako da je Ea , imajući u vidu izraz (8.39):
1
Ea = γ x H (8.40)
2
8. ZEMLJANI PRITISCI 351
Slika 8.26. Ponseleova konstrukcija kada je ugao nagiba terena jednak uglu
smičuće otpornosti
U ovom slučaju je x = e f/( H + h'), a iz proporcije se dobija da je x'=x h'/( H + h') tako
da je veličina sile aktivnog pritiska proporcionalna površini trapeza:
1
Ea = γ ( x + x′ ) H (8.41)
2
Položaj napadne tačke sile aktivnog pritiska je određen visinom težišta HT
trapeznog dijagrama.
1 1 1
Ea = Ea/ + Pw = γ K a H12 + K aγ H1 H 2 + K aγ ′H 22 + γ wH 22 (8.42)
2 2 2
Posmatrajmo dva granična slučaja, tj. kada vode nema ili je njen nivo ispod
temelja zida, i kada je nivo vode porastao do površine terena. Ilustracije radi, usvojimo
da je Ka = 1/3 što odgovara uglu smičuće otpornosti φ′ = 300, a da su jedinične težine γ
= 20 kN/m3, γ′ = 10 kN/m3 i γw ≈ 10 kN/m3. U prvom slučaju H2 = 0 i H1 = H tako da je:
1 10 2
Ea = Ea/ = γ Ka H 2 = H (8.43)
2 3
Kada bi se nivo vode popeo do površine terena tada je H1 = 0 i H2 = H, tako da je
ukupan pritisak na zid:
1 1 20 2
Ea = Ea/ + Pw = K a γ ′H 2 + γ wH 2 = H (8.44)
2 2 3
Poređenjem (8.43) sa (8.44) se vidi da se ukupan pritisak na zid u razmatranom
slučaju udvostručio usled hipotetičkog podizanja nivoa vode. Prema tome, dreniranje
zaleđa zida je veoma bitno za stabilnost potpornog zida.
Uticaj hidrostatičkog pritiska na ukupan pasivni otpor tla se može ilustrovati
analognim postupkom. Za iste pretpostavke iz gornjeg primera može se pokazati da je
odnos veličina pasivnog otpora bez vode prema potopljenom stanju jednak odnosu 3:2.
Slika 8.29 ilustruje primenu grafičke verzije Kulonovog postupka ukoliko postoji
filtracija u zaleđu zida, gde je, primera radi, pretpostavljeno da se voda infiltrira u tlo sa
površine terena. Raspodela pornih pritisaka može se odrediti iz strujne mreže. U slučaju
(a) neposredno uz zaleđe zida postavljen je vertikalni dren koji infiltriranu vodu ispušta
kroz mestimične otvore u zidu (barbakane). Ekvipotencijale po konturi drena su na
jednakim međusobnim odstojanjima po vertikali što omogućava da se relativno
354 8. ZEMLJANI PRITISCI
jednostavno konstruiše strujna mreža koja zadovoljava granične uslove. Sila aktivnog
pritiska na zid se može odrediti kao maksimalna veličina sile potrebna da održi prizmu
ABC u ravnoteži, pri čemu se proračun provede za nekoliko probnih položaja tačke C
kako bi se odredila kritična klizna ravan. Na kliznu ravan AC deluju efektivni naponi sa
rezultantom R', uzgon U kao rezultanta pornih pritisaka u, koji se mogu odrediti iz
strujne mreže i sopstvena težina mase tla W.
U slučaju koso položenog drena po kosini prvobitnog iskopa, prema Slici 8.29-b,
slika strujanja je povoljnija. Strujanje vode u području hipotetičkih aktivnih prizmi je
vertikalno, ekvipotencijale su horizontalne tako da su porni pritisci jednaki nuli. Iz plana
sila se može videti da su aktivni pritisci manji ukoliko pornih pritisaka nema za
8. ZEMLJANI PRITISCI 355
odredi veličina komponente sile aktivnog pritiska koja deluje na gornji deo zida na
potezu A1B i njena napadna tačka po nekoj od prikazanih metoda. U sledećem koraku se
odredi komponenta koja deluje na donji deo zida na potezu AA1 pod pretpostavkom da
tlo iznad nivoa tačke A1 deluje ekvivalentnim vertikalnim podeljenim opterećenjem na
nižu aktivnu prizmu. U slučaju uslojenog tla sa različitim uglovima smičuće otpornosti,
u dijagramu raspodele aktivnog pritiska se pojavljuje skok (Slika 8.30-b i c). Na
kontaktu slojeva pri nepromenjenom nagibu konture zida veći aktivni pritisak se
pojavljuje u graničnoj tački, u sloju sa manjim uglom smičuće otpornosti. Položaj
napadne tačke komponente se odredi prema položaju visine težišta dijagrama pritiska.
Kada je kontura zida izlomljena, dijagram raspodele pritisaka je takođe skokovit
(Slike 8.30-d i e). Komponenta aktivnog pritisaka i napadna tačka se, kao i ranije odrede
za gornji deo zida A1B. Za donji deo zaleđa zida, čiji se nagib u kontaktu sa tlom
razlikuje od gornjeg, približan proračun se može provesti pretpostavljajući da se ravan
donjeg dela zida nastavlja do površine terena po liniji AA1B1, odredi pritisak po fiktivnoj
konturi zida AB1 i raspodela pritisaka. Iz pripadajućeg dela dijagrama raspodele na
potezu AA1 odredi se komponenta sile pritisaka i njena napadna tačka. Takav postupak
je pogodan ako se koristi metoda Ponselea. Alternativno, težina tla i eventualno
podeljeno opterećenje na površini terena iznad nivoa A1 se može uneti kao zbir
podeljenog opterećenja i težine stuba tla i odrediti ukupan pritisak na deo zida AA1.
N tan δ
FS = > 1.5 (8.45)
T
Ukoliko se uzima u obzir i pasivni otpor Ep, preporučuje se kriterijum:
N tan δ + E p
FS = > 2.0 (8.46)
T
U prethodnim izrazima N je komponenta sile R upravna na temeljnu spojnicu, T
smičuća komponenta, paralelna sa temeljnom spojnicom, a δ je ugao trenja između
temelja i tla. Ukoliko postavljeni uslov, na primer (8.45), nije zadovoljen, može se
pokušati da se sa temeljna spojnica iskosi ne bi li se zidu otežalo klizanje "uz brdo", jer
8. ZEMLJANI PRITISCI 359
N 6e
q1,2 = 1 ± (8.47)
B B
Niz mogućih računskih vrednosti, u zavisnosti od ekscentričnosti, prikazan je na
Slici 8.32-c. Ukoliko je rezultanta izvan jezgra preseka, odredi se aktivni presek, deo
širine temelja koji je opterećen naponima pritiska, a zona pod izračunatim naponima
zatezanja se isključuje, jer kontakt temelja zida i tla ne može da primi napone zatezanja.
Ukoliko se zid gradi na stišljivom tlu, kao što je vodom zasićena glina, nejednaki naponi
na temeljnoj spojnici mogu izazvati progresivno naginjanje zida zbog konsolidacije tla.
360 8. ZEMLJANI PRITISCI
Gore opisani uslovi su dovoljni ukoliko se potporni zid oslanja na stenu ili na
veoma čvrsto tlo. U opštem slučaju mora se proveriti da li je prekoračena nosivost tla
prema Slici 8.6-a. Pri tome se za kontrolu dopuštenih normalnih napona, uz učešće
8. ZEMLJANI PRITISCI 361
smičuće sile, određuje aktivni presek osnove temelja koji je rezultantom centrično
opterećen prosečnom veličinom normalnog kontaktnog napona q. Računska širina
temelja B″ je jednaka dvostrukom odstojanju rezultante od opterećenije ivice temelja,
tako da je prosečan napon za poređenje sa dopuštenim opterećenjem tla q = N/B″,
prema Slici 8.32-d. Dopušteno opterećenje tla se praktično određuje po postupku koji je
opisan u narednom Poglavlju 9.
U određenim okolnostima može biti kritičan problem stabilnosti mase tla i zida
po mehanizmu klizanja koji obuhvata globalno i zid i tlo, prema Slici 8.6-d. Ova vrsta
problema razmatra se u Poglavlju 10. Pri tome se ne sme zaboraviti da potporni zid
mora biti stabilan i u svakoj fazi građenja, pa i kada na njega ne deluje aktivni pritisak.
8.12 REZIME
Standardne metode granične ravnoteže i plastične ravnoteže se primenjuju za
određivanje stanja stabilnosti mase tla. Ove metode su u najširoj primeni u rešavanju
problema nosivosti temelja, stabilnosti kosina i pritisaka na potporne konstrukcije.
Metoda granične ravnoteže se sastoji u formulisanju mehanizma loma i granično
opterećenje se određuje iz uslova ravnoteže hipotetičkog kliznog tela pri dostizanju
loma tla. Jednostavni primeri takvog postupka su teorije pritisaka tla po Kulonu i po
Kulmanu. Alternativno, metoda plastične ravnoteže, koja je na najjednostavniji način
opisana metodom Rankina, razmatra plastifikaciju, odnosno lom na nivou elementa tla.
Gravitacione potporne konstrukcije izložene bočnom pritisku svoju stabilnost
duguju sopstvenoj težini, nosivosti tla i pomeranjima koja su dovoljna za mobilizaciju
smičuće čvrstoće tla u zaleđu zida. Veličina i raspored pornih pritisaka ima znatan uticaj
na stabilnost potpornog zida. Analiza stabilnosti potpornog zida treba da obuhvati sve
moguće mehanizme loma da bi se odredio kritičan.
362
Poglavlje 9
9.1 UVOD
Temelj mora da zadovolji dva osnovna uslova. Prvi je da veličine sleganja budu u
dopuštenim granicama o čemu je bilo govora u Poglavlju 7. Drugi uslov zahteva da
faktor sigurnosti na prolom temeljnog tla mora biti dovoljno visok; najčešće se zahteva
FS = 2 do 3, odnosno da se tlo može opteretiti sa 1/3 do 1/2 graničnog opterećenja koje
bi izazvalo prolom tla. Taj drugi uslov, koji podrazumeva i određivanje granične
nosivosti temeljnog tla, razmatra se u ovom poglavlju.
Ukoliko tlo u površinskoj zoni može da na adekvatan način primi opterećenja od
konstrukcije građevinskog objekta, govori se o plitkom temeljenju. Plitki temelji prika-
zani na Slici 7.1, od (a) do (f), mogu biti relativno male ploče u osnovi koje primaju
opterećenja pojedinačnih stubova, ("samci"), u obliku traka koje nose zidove ili niz stu-
bova na određenim razmacima, ("trakasti temelji"), ili u obliku ploče, nekad ukrućene
gredama, ispod celog objekta. Plitki temelji prenose na tlo opterećenje najčešće preko
horizontalne temeljne spojnice, pri čemu je doprinos smičućih napona po kontaktu
između tla i konstrukcije temelja iznad nivoa temeljne spojnice zanemarljiv. Obično se
podrazumeva da je temelj plitak ukoliko njegova dubina ispod površine terena ne
prelazi dimenziju njegove širine (Slika 7.1-f), ali se može reći da se i temelji na dubini
od dve do tri širine temelja takođe mogu aproksimativno tretirati kao plitki temelji.
Minimalna dubina temelja ispod površine terena uslovljena je dubinom do koje ne
dosežu spoljni klimatski uticaji sezonskim promenama vlažnosti kao i dejstva mraza, što
mogu biti uzroci pojave promene zapremine sitnozrnog tla do dubine koja u našem
podneblju iznosi 0.8-1.0 m.
Ako se na zadovoljavajući način na tlo ne mogu preneti opterećenja plitkim
temeljima, primenjuje se duboko temeljenje na šipovima, (Slika 7.1-h), dijafragmama,
bunarima ili kesonima, ili se primenjuju mere poboljšanja tla. U drugom delu ovog
poglavlja prikazaće se i metode za određivanje nosivosti šipova, tipičnih predstavnika
konstruktivnog oblika dubokog temeljenja.
To može biti ili maksi malna veličina opterećenja, Slika 9.1-a, ili neka veličina pri
kojoj je brzina sleganja konstantna, Slika 9.1-b, a izuzetno i neka veličina koju nije lako
definisati zbog izrazito žilavog, duktilnog ponašanja, Slika 9.1-b, (Vesić, 1975). Po
definiciji, granična nosivost tla je:
Qf
qf = (9.1)
A
Svi temelji moraju imati izvesnu sigurnost protiv proloma temeljnog tla tako da je
dopušteno opterećenje
qf
qa = (9.2)
FS
gde je FS faktor sigurnosti definisan odnosom FS = qf /qa . Ovo je najjednostavnija ali ne
i jedina moguća definicija faktora sigurnosti. O drugim definicijama biće reči kasnije u
ovom poglavlju.
Prolom temeljnog tla nastaje usled smičućeg loma u tlu u području opterećenja.
Tri osnovna oblika loma se mogu opisati kao opšti smičući lom, lokalni smičući lom i
probojni smičući lom. Na Slici 9.1 prikazani su oblici proloma temeljnog tla u funkciji
opterećenja za temelje na suvom pesku različitih zbijenosti koje je modelskim
ispitivanjima dobio Vesić (1963), a potvrđena su i ispitivanjima mnogih istraživača.
Opšti smičući lom nastaje u slučaju stope na zbijenom pesku (9.1-a) koji je
karakterističan po jasno definisanoj kliznoj površi. Ispod stope se formira "klin" tla koji
364 9. NOSIVOST TLA
simetrično u približno spiralnom obliku prelazi u drugi klin ograničen kliznom površi i
površinom terena. Tlo ispod stope tone, a u neposrednoj okolini se izdiže. Sleganje se
povećava skoro linearno do relativno velikog opterećenja, prve plastifikacije se
pojavljuju u području ivica stope, i opterećenje dostiže maksimalnu veličinu nakon čega
sila opada ukoliko se opit provodi sa kontrolisanom brzinom vertikalnog pomeranja.
Nakon dostizanja maksimuma, (maksimalni gradijent dilatancije) sila počinje da opada
sa povećanjem sleganja zbog razlabavljavanja uzglobljenja između zrna u procesu
povećanja zapremine tla o kojoj je bilo reči u Poglavlju 5. Po obliku se ova zavisnost
može opisati krto-plastičnim ponašanjem.
Nasuprot gore opisanom ponašanju, za temelj na srednje zbijenom pesku dobija se
jasan prelom na krivoj opterećenje-sleganje kojoj odgovara formiranje klizne površi sa
ograničenim prostiranjem, a zatim se sleganje nastavlja do globalnog smičućeg loma tla
(Slika 9.1-b). Kriva pokazuje blag porast sile i nakon globalnog loma tla, iako je
smičući lom nastao uz nepotpuno formiranje kliznih površi koje su jasno definisane
samo u širem području neposredno ispod temelja. Pojavljuje se vidljivo izdizanje
površine tla pored ivica stope. Formira se prizmatični klin i samo deo zakrivljenih
površi, koje se ne nastavljaju pasivnim klinovima do površine terena već samo do linije
koja polazi od ivice temelja. Tada se govori o lokalnom lomu. Ovaj oblik loma je negde
između opšteg i probojnog smicanja.
Probojno smicanje (Slika 9.1-c), nasuprot opšteg, nije lako uočiti. Pri porastu
opterećenja, sleganje je praćeno vertikalnom kompresijom tla ispod stope. Temelj
kontinualno tone uz vertikalno smicanje tla po ivicama temelja. Tlo izvan opterećenog
dela kao da ne učestvuje u procesu deformisanja i praktično nema pomeranja površine
tla pored temelja.
Ponašanje preopterećenih stvarnih temelja bi bilo slično ovde opisanim ponaša-
njima modela. Koji bi oblik loma nastao ukoliko bi se opterećenje povećavalo do do-
voljne veličine da takvu neželjenu, često katastrofalnu pojavu izazove, zavisi od većeg
broja faktora, od kojih se neki još uvek istražuju. Za sada ne postoji opšte prihvaćen
numerički kriterijum za predviđanje oblika loma tla pod temeljnim opterećenjem. Može
se generalno reći da oblik loma zavisi od deformabilnosti tla i drugih uslova. Ako je tlo
nestišljivo i ima konačnu smičuću čvrstoću, nastaće opšti smičući lom, kakav je tipično
slučaj sa opterećenjem na površini zbijenog peska. Ako je tlo veoma stišljivo, treba
očekivati probojni lom, kakav je pouzdano utvrđen u slučaju rastresitog peska.
Međutim, i veoma zbijen pesak se može dovesti u stanje probojnog smičućeg loma ako
temelj opterećuje tlo na relativno velikoj dubini od površine terena, kao što je to obično
kod šipova. Na osnovu eksperimentalnih istraživanja i ispitivanja na peskovima, (Vesić
1975), konstruisan je dijagram prikazan na Slici 9.2. Treba na ovom dijagramu uočiti
da, za sve relativne dubine veće od oko 4.5, što približno odgovara dubini polu-dubokog
temelja, dolazi samo do probojnog loma, nezavisno od stanja zbijenosti tla.
Međutim, i relativno brzo opterećivanje temelja do loma vodom zasićene
normalno konsolidovane gline, tako da se deformacije događaju u nedreniranim
uslovima i bez promene zapremine, izazvalo bi opšti smičući lom. Ukoliko se
opterećivanje provede sporo, u dreniranim uslovima, zbog značajne stišljivosti meke
gline, dogodio bi se probojni lom.
9. NOSIVOST TLA 365
Za svaki realni temelj postoji izvestan nivo opterećenja za koji su sleganja velika
ili se njihove veličine veoma teško mogu predvideti. Ovo opterećenje se naziva
graničnom nosivošću tla. Temelj se mora projektovati tako da stvarno opterećenje bude
manje od granične nosivosti sa odgovarajućim faktorom sigurnosti, koji bezbedno
pokriva moguću varijabilnost opterećenja i nosivosti. Tačno značenje izraza "velika
sleganja" i "teško predvideti" nije sasvim precizno i o tome u svakoj konkretnoj situaciji
treba da prosuđuje inženjer. Generalno, za graničnu nosivost se uzima veličina
opterećenja koja izaziva lokalni lom tla, tj. opterećenje pri kojem se uočava prelom u
krivoj opterećenje-sleganje. Alternativno, može se reći i da je granična nosivost
najmanje opterećenje koje izaziva potpuni lom tla, mada potpuni lom u nekim
slučajevima (lokalno smicanje, probojno smicanje) nije jasno definisan. Zbog toga je
korisno znati veličinu sleganja koja je dovoljna za mobilizaciju granične nosivosti.
Merenja pri ispitivanju nosivosti temelja na površini zasićene gline su pokazala da se
obično radi o 3% do 7% širine temelja, dok se lom za opterećenja na dubini dostiže pri
oko 15% širine temelja. Za temelje na pesku merene su veće vrednosti i one se kreću u
granicama 5% do 15% za površinske temelje, i čak do 25% za duboke. U slučaju da se
maksimum opterećenja ne može pouzdano ustanoviti, kritično sleganje temelja se može
usvojiti u veličini od 10 % širine temelja.
366 9. NOSIVOST TLA
Slika 9.3. Prolom tla ispod plitkog temelja pri vertikalnom centričnom
opterećenju
To praktično znači da se tlo iznad nivoa temeljne spojnice AA′ uzima u obzir samo
kao nadopterećenje koje deluje na dubini Df i iznosi q0 = γ Df. Ovo je prihvatljiva
pretpostavka za plitke temelje kada je Df < B. Dva prvo navedena pojednostavljenja su
9. NOSIVOST TLA 367
( )
q f = c eπ tan φ tan 2 450 + φ / 2 − 1 cot φ (9.3)
(
q f = q 0 eπ tan φ tan 2 450 + φ / 2 ) (9.4)
368 9. NOSIVOST TLA
(
N q = eπ tan φ tan 2 450 + φ / 2 ) (9.6)
N c = ( N q − 1) cot φ (9.7)
Očigledno je da izrazu (9.5) treba neka korekcija jer bi se za nevezan pesak, kada
je c = 0, ukoliko se temelj nalazi na površini tla i ako ne postoji opterećenje q0, dobilo
da je i nosivost jednaka nuli. Da bi se ova nelogičnost ispravila, treba odrediti doprinos
sopstvene težine tla iznad klizne površi do ravni koja se nalazi u nivou temeljne
spojnice ukupnoj graničnoj nosivosti. U slučaju da je c = 0 i q0 = 0 može se pokazati
da izraz za graničnu nosivost tla, koje ima čvrstoću trenja izraženu uglom φ i jediničnu
težinu γ, ima oblik
1
q f = γ B Nγ (9.8)
2
gde je Nγ faktor nosivosti bez dimenzija za koji ne postoji analitičko rešenje, ali se može
aproksimativno odrediti numeričkim ili grafičkim postupkom.
Kombinovanjem izraza (9.5) i (9.8), granična nosivost tla ispod plitkog trakastog
temelja opterećenog vertikalnom centričnom silom i parametrima c ≠ 0, q0 ≠ 0 i γ ≠ 0 se
može opisati opštom jednačinom Terzaghija (1943) u obliku:
1
q f = γ B Nγ + c N c + γ D f N q (9.9)
2
gde su Nγ, Nc i Nq faktori nosivosti koji zavise samo od φ i oblika mehanizma loma tla.
Prvi član u izrazu (9.9) predstavlja doprinos graničnoj nosivosti sopstvene težine
tla γ ispod nivoa temeljne spojnice, drugi član opisuje doprinos kohezije c, a treći
učešće nadopterećenja q0 na nivou temeljne spojnice. Treba imati u vidu da je ovakva
superpozicija nekorektna sa tačke gledišta tačne teorije plastičnosti, osim u slučaju kada
je φ = 0 i q0 = 0. Međutim, svaka greška koja iz toga proizlazi je reda veličine do 20%
na strani sigurnosti za φ = 400, greška nije nikada veća od 25% i nije tolika da bi
primena ovakvog postupka u praksi bila kompromitovana. Više decenija su se
primenjivali faktori nosivosti koje je predložio Terzaghi. On je pretpostavio da su
uglovi α = φ na Slici 9.3, tj., prizma ACA' nije aktivna Rankinova zona, već krut klin,
što je pravdavao činjenicom da temeljna spojnica nije glatka. Vrednosti za Nγ su
dobijene određivanjem totalnog pasivnog otpora i adhezije na ravnima AC i A'C, dok su
Nc i Nq određene iz modifikovanog Prandtlovog rešenja.
Terzaghijeva jednačina se sada samo prihvata u obliku (9.9) ali se kao metoda, sa
njegovim faktorima nosivosti Nγ, Nc i Nq, smatra prevaziđenom zbog toga što se
9. NOSIVOST TLA 369
pokazalo da je ugao klina bliži vrednosti 450 + φ/2 nego uglu φ i da trenje između
temelja i tla nema veći uticaj na graničnu nosivost u slučaju vertikalnog opterećenja.
Iako se rezultati za uobičajene uslove vertikalnog i centričnog opterećenja ne razlikuju
znatnije od tačnijih postupaka, metoda Terzaghija ima samo istorijski značaj jer se ne
zasniva na korektnom mehanizmu loma. Osim toga, izvorna teorija Terzaghija ne može
da obuhvati neke granične uslove kao što su kosa i ekscentrična opterećenja, koja se
veoma često pojavljuju u praktičnim problemima.
gde je
cosψ sin φ
tan φ * = (9.17)
1 − sinψ sin φ
Ukoliko se primenjuje asocijativni zakon plastičnosti tako da je φ = ψ, veličina
faktora nosivosti Nγ je bliska vrednostima koje je predložio Vesić.
Tabela 9.1
Faktori nosivosti N q , N c , i N γ prema izrazima (9.6), (9.7), (9.10) i (9.15)
φ Nq Nc Nγ φ Nq Nc Nγ
(9.6) (9.7) (9.10) (9.15) (9.6) (9.7) (9.10) (9.15)
0 1.00 5.14 0.00 0.00 25 10.66 20.72 8.11 9.01
1 1.09 5.38 0.00 0.00 26 11.85 22.25 9.53 10.59
2 1.20 5.63 0.01 0.01 27 13.20 23.94 11.19 12.43
3 1.31 5.90 0.03 0.03 28 14.72 25.80 13.13 14.59
4 1.43 6.19 0.05 0.06 29 16.44 27.86 15.41 17.12
5 1.57 6.49 0.09 0.10 30 18.40 30.14 18.08 20.09
6 1.72 6.81 0.14 0.15 31 20.63 32.67 21.23 23.59
7 1.88 7.16 0.19 0.22 32 23.18 35.49 24.94 27.72
8 20.6 7.53 0.27 0.30 33 26.09 38.64 29.33 32.59
9 2.25 7.92 0.36 0.40 34 29.44 42.16 34.53 38.37
10 2.47 8.34 0.47 0.52 35 33.30 46.12 40.71 45.23
11 2.71 8.80 0.60 0.66 36 37.75 50.59 48.06 53.40
12 2.97 9.28 0.76 0.84 37 42.92 55.63 56.86 63.18
13 2.36 9.81 0.94 1.05 38 48.93 61.35 67.41 74.90
14 3.59 10.37 1.16 1.29 39 55.96 67.87 80.11 89.01
15 3.94 10.98 1.42 1.58 40 64.20 75.31 95.45 106.05
16 4.34 11.63 1.72 1.91 41 73.90 83.86 114.06 126.74
17 4.77 12.34 2.08 2.31 42 85.37 93.71 136.75 151.94
18 5.26 13.10 2.49 2.77 43 99.01 105.11 164.52 182.80
19 5.80 13.93 2.97 3.30 44 115.31 118.37 198.69 220.77
20 6.40 14.83 3.54 3.93 45 134.87 133.87 240.97 267.75
21 7.07 15.81 4.19 4.66 46 158.50 152.10 293.58 326.20
22 7.82 16.88 4.96 5.51 47 187.21 173.64 359.43 399.36
23 8.66 18.05 5.85 6.50 48 222.30 199.26 442.40 491.56
24 9.60 19.32 6.89 7.66 49 265.50 229.92 547.68 608.54
25 10.66 20.72 8.11 9.01 50 319.06 266.88 682.28 758.09
Treba uočiti da je veličina faktora nosivosti Nγ, veoma osetljiva na promenu ugla φ
što se može oceniti i iz strmog gradijenta odgovarajuće krive na Slici 9.5. Karakte-
ristične vrednosti faktora nosivosti Nγ po datim izrazima prikazane su u Tabeli 9.2.
Međusobna razlika minimalne i maksimalne vrednosti ne prelazi pomenutih dvadesetak
procenata. Međutim, u tabeli 9.2 se može videti da, bez obzira na primenjeni izraz za Nγ,
promena ugla φ, na primer, za samo 50, od 300 na 350, daje više nego dvostruku veličinu
faktora nosivosti Nγ. Unošenje ili zanemarivanje dilatancije, naročito u rasponu ugla
smičuće otpornosti zbijenog peska, nije manje značajno, što se može proceniti iz
rezultata dobijenih primenom izraza (9.16).
372 9. NOSIVOST TLA
Tabela 9.2
Faktori nosivosti N γ prema izrazima (9.11), (9.12), (9.13), (9.14), (9.15) i (9.16)
Meyer. Hansen Danske Vesić EC7 Michalowski
Norme
(1963) (1970) (1975) (1997) (1997)
φ (1985)
Tabela 9.3
Faktori nosivosti N γ za pesak prema formulama (9.16), (9.17) u funkciji od dilatancije
γ = γ ′ + ( zw /B ) (γ − γ ′ ) (9.19)
gde je γ′ potopljena jedinična težina tla i
γ je jedinična težina vlažnog tla iznad nivoa podzemne vode
pri minimalnoj vlažnosti.
Ukoliko je nivo podzemne vode na nivou temeljne spojnice ili iznad nje, treba
koristiti jediničnu težinu tla u potopljenom stanju γ′.
q f = ( 2 + π ) cu ≈ 5.14 cu (9.20)
Ako se podsetimo da je nedrenirana kohezija jednaka polovini jednoaksijalne
čvrstoće, cu = qu /2, zamena u gornji izraz daje:
q f = 2.57 q u (9.21)
Ako se usvoji faktor sigurnosti FS = 2.57, što je vrednost u ranije pomenutim
granicama za faktor sigurnosti 2 do 3, dobija se da je dopušteno opterećenje tla:
qf
qa = ≈ qu (9.22)
FS
što znači da je, bar orijentaciono, dopušteno opterećenje trakastog temelja na površini
zasićene gline u nedreniranim uslovima jednako jednoaksijalnoj čvrstoći.
Veoma jednostavno i korisno rešenje za graničnu nosivost temelja na zasićenim
glinama u nedreniranim uslovima ( φ u = 0 ), dao je Skempton (1951) u obliku:
q f = cu N c + γ D f (9.23)
9. NOSIVOST TLA 375
gde faktor nosivosti Nc zavisi od oblika temeljne stope (B < L) i odnosa Df /B. Za trakast
temelj (B/L = 0) na površini terena faktor nosivosti proizilazi iz Prandtlovog rešenja da
je Nc = 2 + π ≈ 5.14.
Ovde se može uvesti i nešto izmenjena definicija faktora sigurnosti imajući u vidu
da dodatne smičuće napone u tlu izaziva samo priraštaj napona iznad početnog,
geostatičkog, tj. neto kontaktni napon qn = q - γDf, veličina koja se koristi i u proračunu
konsolidacionog sleganja. Faktor sigurnosti u odnosu na smičući lom tla, definisan neto
graničnim opterećenjem qn,f = qf - γDf, može se izraziti u obliku:
q n, f q f −γ Df
Fs = = (9.24)
qn qa − γ D f
U slučaju plitkih temelja i relativno velikih uglova smičuće otpornosti nema
znatnije razlike u veličinama faktora sigurnosti izraženih preko bruto ili neto kontaktnih
napona, ali može imati praktičnog značaja ukoliko se radi o nosivosti zasićene gline u
nedreniranim uslovima. Ako se u izraz (9.24) unese Skemptonov izraz (9.23) dopušteno
opterećenje tla je:
cu N c
qa = + γ Df (9.25)
Fs
Ako se mobilisana nedrenirana kohezija izrazi kao cum = cu /FS , dopušteno
opterećenje se može napisati i u obliku
q a = cum N c + γ D f (9.26)
što znači da je u ovom slučaju faktor sigurnosti primenjen na smičuću otpornost tla i
jednak je faktoru sigurnosti izraženom neto kontaktnim naponom. Faktor sigurnosti
primenjen na parametre smičuće čvrstoće, radi dobijanja mobilisanih vrednosti, je treća
mogućnost za određivanje dopuštenog opterećenja tla, koja u slučaju tla sa trenjem
(φ > 0) ne daje identične rezultate, kao u ovde prikazanom specijanom slučaju. Sada
postoji izražena tendencija da se pri određivanju dopuštenog opterećenja sve više
primenjuju parcijalni faktori sigurnosti za parametre smičuće otpornosti tla umesto
faktora sigurnosti kojim se redukuje granično opterećenje.
q f = 0.5 γ B Nγ sγ dγ iγ + c N c sc d c ic + γ D f N q sq d q iq (9.27)
gde figurira nagib sile pod uglom koji je definisan odnosom tan δ = H/V.
Alternativno, postoji mogućnost da se uvede adhezija a između tla i osnove
temelja. Međutim, ta adhezija mora biti manja ili jednaka koheziji c i zavisi od
hrapavosti baze temelja. Prema tome, drugi oblik koji se koristi za opis nagiba sile
definiše se u obliku:
H
tan θ = (9.38)
V + A ' a cot φ
gde je A’ efektivna površina osnove temelja.
9. NOSIVOST TLA 379
Slika 9.11. Mehanizam loma tla pri kosom opterećenju plitkog temelja
380 9. NOSIVOST TLA
iq = (1 − tan θ ) m (9.39)
iq N q − 1
ic = za φ ≠ 0 (9.40)
Nq −1
mH
ic = 1 − za φ = 0 (9.41)
A a Nc
iγ = (1 − tan θ ) m +1 (9.42)
2+ B/ L
m= (9.43)
1+ B / L
Gore prikazana rešenja uzimaju u obzir sopstvenu težinu tla iznad nivoa temeljne
spojnice kao vertikalno opterećenje na tom nivou i zanemaruju doprinos smičuće
čvrstoće tla od površine terena do nivoa dubine temelja Df .
Prema predlogu Hansena (1970), De Beer-a i Ladanyia (1961) i Vesića (1973)
korekcioni koeficijenti dubine temelja su:
Df
d q = 1 + 2 tan φ (1 − sin φ ) 2 za D f ≤ B (9.44)
B
Df
d q = 1 + 2 tan φ (1 − sin φ ) 2 tan −1 za D f > B (9.45)
B
1 − dq
dc = dq − za φ ≠ 0 (9.46)
N c tan φ /
Ovde su prikazani korekcioni faktori prema klasičnim rešenjima Meyerhofa,
Hansena i Vesića koja se paralelno pojavljuju u literaturi i primenjuju u praksi.
Međutim, metode za proračun nosivosti plitkih temelja se u praksi propisuju tehničkim
propisima u pojedinim zemljama. Možda treba napomenuti da kada je pisana ova
knjiga, tehnički propisi vodećih desetak zemalja koristi ovde opisane metode, uz razne
varijacije, što je navelo radno telo za pripremu normativa EUROCODE da propišu
jedinstvenu metodologiju koja bi obavezivala sve zemlje Evropske Zajednice. Koliko je
piscu ovih redova poznato, diskusije po ovom pitanju se, prema raspoloživim podacima,
(Sieffert i Bay-Gress, 2000), još uvek vode, jer konsenzus nije postignut.
NOSIVOST PO PRAVILNIKU
Dopušteno opterećenje temelja, na osnovu naših propisa iz 1990. godine, proračunava
se prema postupku koji je opisan u propisu iz 1974 godine, u neizmenjenom obliku.
Naši propisi se zasnivaju na pojednostavljenom rešenju koje Hansen predlaže za
praktičnu upotrebu, pri čemu je uvedena i drugačija definicija faktora sigurnosti. Ranije
je faktor sigurnosti definisan odnosom između granične nosivosti i dopuštenog
opterećenja tla. Tako definisan faktor sigurnosti ne pruža sasvim jasnu sliku o stepenu
iskorišćenja smičuće čvrstoće tla, odnosno njegovih komponenti φ i c. Dozvoljeno
opterećenje pravougaonog temelja u osnovi izračunava se po sledećem obrascu:
V
qa = = 0.5 γ B ' Nγ sγ iγ + ( cm + q 0 tan φ m ) N c sc d c ic + q 0 (9.47)
A′
gde je:
V ukupno vertikalno opterećenje temelja,
A′ korisna površina temelja, tj. deo ukupne površine osnove temelja koji je
rezultantnom silom centrično opterećen: A′ = B′ × L′, prema Slici 9.9,
γ' efektivna zapreminska težina tla ispod nivoa temeljne spojnice tj. zapreminska
težina umanjena za veličinu uzgona, ukoliko uzgon postoji, (Slika 9.6),
q0 najmanje vertikalno opterećenje u nivou temeljne spojnice ili q0 = γ Df
φm dozvoljeni mobilisani ugao smičuće otpornosti je takav da je:
tan φ
tan φ m = (9.48)
Fφ
gde je
Fφ parcijalni faktor sigurnosti za ugao smičuće otpornosti
Fφ = 1.2 do 1.8, (prosečno 1.5),
Nγ i Nc su faktori nosivosti koji zavise od mobilisanog ugla φm,
navedeni u Tabeli 9.1 i na Slici 9.5,
cm je dozvoljena mobilisana kohezija:
c
cm = (9.49)
FC
gde je
c kohezija,
FC parcijalni faktor sigurnosti za koheziju FC = 2 do 3, (prosečno 2.5)
B'
sc = 1 + 0.2 (9.51)
L'
Faktor dubine:
Df
d c = 1 + 0.35 ≤ 1.35 (9.52)
B′
Faktori nagiba (inklinacije) sile zavise od ugla φm i od odnosa
H
χ = (9.53)
A′ cm + V tan φ m
Ako temelj nije centrično opterećen ili nije pravougaonog oblika, stvarna površina
se transformiše u pravougaonu efektivnu površinu (Slika 9.9) pod sledećim uslovima:
efektivna površina se transformiše kao radijalno simetrična površina tako da je
rezultanta u težištu te radijalno simetrične površine,
efektivna površina se transformiše u pravougaonik sa istim težištem, sa istim
osama inercije sa jednakom površinom i sa približno jednakim odnosom dužine
prema širini (L’ : B’ ).
9. NOSIVOST TLA 383
R/A′ = (2 + π ) cu sc ic + q (9.54)
gde su korektivni faktori:
sc = 1 + 0.2 ( B′/L′ ) (9.55)
(
ic = 0.5 1 + 1 − H / A ' cu ) uz uslov da je H ≤ A ' cu (9.56)
Preporučeni parcijalni faktor sigurnosti za nedreniranu koheziju cu je 1.4.
Granična nosivost temeljnog tla u dreniranim uslovima, kada su parametri smičuće
čvrstoće definisani preko efektivnih napona, izračunava se po formuli:
sc = ( sq N q − 1) / ( N q − 1) (9.59)
prenošenja opterećenja na tlo veće nosivosti (Slika 9.13-a), ili se pobijanjem šipa posti-
že prenošenje opterećenja na veću masu tla uz eventualno povećanje njegove zbijenosti
(Slika 9.13-b). U opštem slučaju, vertikalno opterećenje Q koje deluje na vrh, (gornji
kraj), šipa (Slika 9.13-c) prenosi se preko smičućih napona τs na kontaktu između stabla
šipa i tla i vertikalnih komponenti normalnih napona qb koji deluju na bazu šipa.
VRSTE ŠIPOVA. Neke osnovne vrste šipova prikazane su na Slici 9.14. Materijal za
izradu šipa može biti drvo, armirani ili prednapregnuti beton ili čelik.
Slika 9.14. Neke vrste šipova. Red veličine dimenzija dat je u tekstu.
mogu postići dubine 100 m, ali u većini praktičnih slučajeva dubina pobijanja nije veća
od oko 30 m. Podzemna voda ne utiče na pobijanje, kontinuitet šipa je pouzdan ako se
primenjuje odgovarajući postupak pobijanja, može se završiti i iznad površine terena ili
iznad nivoa vode, ako se pobija sa vode (pristaništa, mostovi). Ugrađivanjem u
rastresita krupnozrna tla povećava se zbijenost tla. Ima i nedostataka, jer bubrenje tla u
zasićenom sitnozrnom tlu tokom pobijanja može izazvati teškoće, dužina se ne može
menjati tokom pobijanja, mogu se oštetiti tokom pobijanja, količina armature često
zavisi od uticaja koji se pojavljuju tokom manipulisanja i ugrađivanja, i ne mogu se
pobijati šipovi većih prečnika. Buka i vibracije pri pobijanju su takve da ih taj razlog
najčešće eliminiše iz primene na lokacijama u naseljenim mestima.
Pobijeni šipovi betonirani u tlu (Slika 9.14-c) ugrađuju se pod zaštitom prethodno
pobijene čelične cevi koja se nakon dostizanja željene dubine sukcesivno izvlači iz tla
uz dodavanje betona. Dobre osobine ove vrste šipova, koji se mnogo koriste u svetu, a
primenjuju se i kod nas (Franki šip ili sličan), ogledaju se u mogućnosti da se dubina
prilagodi otporu tla pri pobijanju cevi, zatim se može formirati proširena baza šipa i
tako povećati nosivost baze, a površina stabla je hrapava što omogućava maksimalnu
mobilizaciju smičućeg otpora u krupnozrnom tlu. Međutim, teže je kontrolisati kvalitet
ugrađenog betona, pa neadekvatno izvođenje može proizvesti šipove sa prekidom u
stablu, prečnici su ograničeni na manje od 60 cm i dubine pobijanja su ograničene do
oko 20 m, sa tipičnim dopuštenim opterećenjima oko 600 do 1200 kN. U zasićenom tlu
mogu izazvati poremećaje i porne pritiske koji u procesu konsolidacije nakon izvođenja
mogu izazvati pojavu negativnog trenja. Ne mogu se izvoditi sa površine vode bez
posebne opreme. Buka i vibracije tokom izvođenja su znatne, ali nešto manje nego kod
pobijanja prefabrikovanih betonskih šipova.
Ograničenja u pogledu veličine prečnika šipa se prevazilaze primenom bušenih
šipova betoniranih u tlu (Slika 9.14-d). Mogu se izvoditi prečnici od min. 60 cm, sasvim
su uobičajeni prečnici od 1.2 do 1.5 m, a maksimalni prečnici dostižu i 3 do 5 m, tako da
se često nazivaju i šipovima velikog prečnika. U povoljnim uslovima može se u
vezanom tlu izvesti proširenje baze. Za razliku od pobijenih šipova, tlo se vadi pod
zaštitom prethodno utisnute čelične cevi i iskopani materijal zamenjuje betonom. U
novije vreme razvijena je tehnologija izvođenja bušenih šipova umerenih prečnika bez
zaštitne cevi, sa kontinualnom spiralom oko uže centralne cevi kroz koju se, nakon
dostizanja željene dubine, unosi beton uz sukcesivno povlačenje pribora. Bušeni šipovi
se mogu primenjivati u naseljenim područjima jer je buka pri ugrađivanju umerena,
vibracija praktično i nema, ali zato nema ni efekata zbijanja tla u koje se šip ugrađuje.
Suprotna krajnost u odnosu na šipove velikog prečika su razne vrste mini ili
mikrošipova koji će se ovde svrstati u grupu "koren šipova". Takvi šipovi imaju
relativno mali prečnik, svega 8 do 15-30 cm, (Slika 9.14-e), neki se armiraju sa samo po
jednom šipkom armature, pobijeni dostižu dubinu do max. oko 6 metara, ali se
posebnim tehnikama bušenja mogu dostići i veće dužine. Zbog malih prečnika, umesto
betona primenjuje se malter.
U nekim zemljama je veoma rasprostranjena primena čeličnih šipova od H profila
(Slika 9.14-f), raznih kombinovanih čeličnih profila spojenih zakivanjem ili
9. NOSIVOST TLA 389
zavarivanjem, ili od čeličnih cevi koje mogu biti zapunjene betonom ili po pobijanju
mogu biti ostavljene prazne. Čelične cevi se često pobijaju i sa otvorenim donjim
krajem tako da tlo delimično ispuni pobijenu cev. Ovi šipovi se mogu pobijati sa
površine vode, često se primenjuju u fundiranju kejskih zidova, ali se mora imati u vidu
njihova ograničena otpornost protiv korozije, te se primenjuju različite mere zaštite.
Rezimirajući postupke ugrađivanja, u načelu, šip se u tlo može ugraditi na tri
načina: pobijanjem udarima, ugrađivanjem u prethodno izrađenu bušotinu iz koje je
iskopavanjem tlo uklonjeno i statičkim utiskivanjem u tlo. Dužina šipa najčešće nije
manja od oko šest metara, najčešće dužine su između 10 i 20 metara, a mogu dostići
dužinu i od više desetina metara, pa čak i do 100 m. Poprečna dimezija šipova koji se u
tlo ugrađuju pobijanjem kreće se od najmanje 8 cm (mikro-šipovi) do oko 60 cm, dok se
uz prethodno bušenje u tlo ugrađuju šipovi sa tipičnim prečnicima između 60 i 150 cm,
a mogu se postići i dimezije prečnika do oko 3.0 m, izuzetno 5.0 m primenom
odgovarajućih tehnologija građenja uklanjanjem tla iz bušotine velikog prečnika.
Q b, f = Ab q b, f (9.68)
9. NOSIVOST TLA 391
gde je:
Ab površina baze šipa,
qb,f granična nosivost tla u području baze šipa.
Granična nosivost omotača šipa je:
Q s, f = ∑ (∆L) as τ s , f (9.69)
gde je:
∆L dužina dela šipa,
as površina omotača stabla po jedinici dužine šipa,
τs,f smičuća čvrstoća, granični napon smicanja na kontaktu omotača i tla.
Za prognozu granične i dopuštene nosivosti primenjuju se mnoge metode.
Evropska iskustva objavili su De Cock i Legrand (1997). Prema našem "Pravilniku"
dozvoljeno opterećenje šipa dokazuje se najmanje sa dva od sledećih načina:
obrascima s obzirom na stepen mobilizacije otpornosti tla,
obrascima u kojima se koriste podaci penetracionog sondiranja,
probnim opterećenjem šipova,
prema iskustvu sa šipovima u sličnom tlu,
obrascima s obzirom na otpornost pri pobijanju šipova.
U ovom tekstu će se prikazati osnove prve tri metodologije, od kojih se prva može
nazvati Teorijskim metodama Mehanike tla, druga obuhvata primenu rezultata
penetracionih sondiranja statičkim penetrometrom (CPT), odnosno rezultata
standardnog penetracionog opita (SPT), a treća, jedan postupak probnog opterećenja.
q b, f = 0.5 γ B Nγ sγ dγ + c N c sc d c + γ D f N q sq d q (9.70)
Prvi član u gornjem izrazu za šip, koji sadrži B, je relativno mala veličina i obič-
no se zanemaruje, a šipovi se mogu tretirati kao duboki temelji kružnog ili kvadratnog
oblika, tako da opšti izraz za graničnu nosivost baze šipa ima oblik:
q b, f = c N c* + q 0 N q* (9.71)
gde je: N *c faktor nosivosti sa faktorima oblika i dubine tj. Nc sc dc,
*
N q faktor nosivosti sa faktorima oblika i dubine tj. Nq sq dq,
q0 vertikalni napon u nivou baze šipa usled sopstvene težine tla γ Df.
Većina teorijskih rešenja orijentisanih na nalaženje veličine faktora nosivosti
pretpostavlja da je smičuća čvrstoća data linearnim Kulonovim zakonom sa konstantnim
parametrima c i φ. To implicitno podrazumeva pretpostavke da je čvrstoća nezavisna od
deformacije, da su elastične deformacije prema veličinama plastičnih zanemarljive i da
su promene zapremine usled kompresije i smicanja zanemarljive, tako da se tlo tretira
kao krutoplastičan materijal. Osim toga, većina teorijskih rešenja pretpostavlja da
392 9. NOSIVOST TLA
ugrađivanje šipa u tlo ne menja početno geostatičko naponsko stanje u ukolini šipa, tj.
da su ravni u kojima deluju glavni naponi horizontalne i vertikalne, tako da pre
nanošenja opterećenja na šip u tlu vlada naponsko stanje pritiska tla "u miru".
Oblik mehanizma loma tla u području baze šipa je manje poznat nego što je to
slučaj kod plitkog temelja, tako da se zavisno od pretpostavljenog mehanizma loma
mogu dobiti i veoma različite vrednosti za faktore nosivosti. Sasvim intuitivno, može se
očekivati da su faktori nosivosti, posebno Nq, veći u slučaju dubokog temelja u
poređenju sa faktorima nosivosti plitkih temelja, što se kod plitkih temelja izražava
faktorima dubine "d", koji rastu sa relativnom dubinom temelja Df /B. Na Slici 9.16
prikazani su pretpostavljeni mehanizmi loma svojevremeno korišćeni u izvođenju
pojedinih teorijskih rešenja (Vesić, 1967). Postoje i drugi predlozi, osim prikazanih.
nosivosti N *q za dubok kružni ili kvadratni temelj, dobijeni teorijskim postupcima ili
predloženi poluempirijski, prikazani su na Slici 9.17.
Vidi se da postoje drastične razlike, tako da je odnos minimalne i maksimalne
vrednosti za tipičan ugao smičuće otpornosti peska od 350-400, oko osam. Dve krive
Meyerhofa uzimaju u obzir uticaj zbijanja pri pobijanju šipa u pesak. Po ovom autoru,
pobijanjem se postiže povećanje zbijenosti i povećanje ugla smičuće otpornosti za 20
do 50 u odnosu na vrednost pre pobijanja, dok u slučaju bušenih šipova φ ostaje
nepromenjen. Osim toga, u njegovoj teoriji, s obzirom na oblik mehanizma loma (Slika
9.16-b), za nosivost baze veći značaj imaju horizontalni naponi u području zone loma
nego vertikalni. Takav stav uvažava i naš "Pravilnik".
Slika 9.17. Faktori nosivosti baze šipa kružnog ili kvadratnog preseka
E′
Ir = (9.77)
2 ( 1 + ν ′ ) q0 tan φ ′
ponaša kao krutoplastičan materijal i može se upotrebiti rešenje za opšti lom tla, a
korektivni faktor krutosti je ζ qr = 1.
Korektivni faktor krutosti (Tabela 9.7, Slika 9.18-a) je:
ζ qr = eY ali ima smisla samo ako je ζ qr ≤ 1.0 (9.82)
gde je:
Y = − 3.8 tan φ + ( 3.07 sin φ ) ( log10 2 I r ) / ( 1 + sin φ ) (9.83)
Ir
φ
10 25 50 100 250 500
0
25 0.557 0.801 (1.054) 1 1 1
300 0.422 0.634 0.863 (1.175) 1 1
350 0.300 0.468 0.655 0.918 (1.433) 1
400 0.197 0.317 0.456 0.654 (1.055) 1
450 0.117 0.194 0.284 0.417 0.692 (1.015)
D f /B
φ
0 1 2 4 10 20 40
0
25 1.000 1.244 1.344 1.412 1.457 1.473 1.481
300 1.000 1.227 1.320 1.383 1.425 1.439 1.446
350 1.000 1.200 1.282 1.338 1.375 1.387 1.394
400 1.000 1.168 1.237 1.284 1.315 1.326 1.331
450 1.000 1.135 1.190 1.227 1.252 1.261 1.265
Imajući u vidu još i faktore dubine i oblika, faktor nosivosti baze šipa u
nevezanom tlu, primenjen na prosečan napon σ 0 dat je izrazom:
N σ = ζ qr ζ qs ζ qd N *σ (9.84)
ζ qs = 1 + tan φ (9.85)
Faktor dubine (Tabela 9.8, Slika 9.18-b) je:
τ s , f = ca + σ h tan δ (9.88)
gde je
ca adhezija tj. kohezija na kontaktu omotača stabla šipa i tla,
σh horizontalni napon na kontaktu omotača stabla šipa i tla,
δ ugao trenja između tla i omotača šipa zavisi od vrste materijala od koga je
izrađen šip; za betonske i drvene šipove obično se usvaja da je δ = φ, a za
čelične δ = φ /2.
Izraz (9.88) može se dalje modifikovati za posebne slučajeve imajući u vidu da
parametri smičuće čvrstoće mogu biti izraženi preko totalnih ili efektivnih napona. Dok
se u slučaju šipa u pesku uvek podrazumevaju efektivni naponi i ca = 0, za stablo u
zasićenoj glini, zavisno od brzine nanošenja opterećenja, odnosno ocene da li su uslovi
deformisanja nedrenirani ili drenirani, moguća je primena parametara kako za totalne,
tako i za efektivne napone.
Granična veličina smičuće otpornosti po omotaču šipa u vodom zasićenoj glini
može se izraziti preko nedrenirane kohezije cu, uz pretpostavku da je trenje izraženo
uglovima φu = δu = 0, (Tomlinson 1957) tako da izraz (9.88) postaje
τ s , f = ca = α cu (9.89)
τ s , f = K s σ v/ tan δ = β σ v/ (9.91)
Ukoliko se pretpostavi da je Ks = K0, koeficijent pritiska tla u miru, koji zavisi i
od stepena prekonsolidacije gline OCR prema izrazu (7.2), pretpostavljajući da
ugrađivanje šipa neće znatno uticati na promenu horizontalnih efektivnih napona u tlu
usled ugrađivanja šipa i da je δ = φ, dobija se da je:
β = ( K s / K 0 ) K 0 tan (φ ⋅δ / φ ) (9.93)
gde δ/φ zavisi od vrste materijala u kontaktu i kreće se između 0.5 i 1.0
(Ks /K0) zavisi od načina ugrađivanja šipa i kreće se između 0.5 i 2.0
K0 koeficijent pritiska tla u miru zavisi od OCR
Imajući u vidu tipične vrednosti parametara za pesak, zavisno od zbijenosti,
koeficijent β se za bušene šipove obično kreće između 0.15 i 0.35, a za pobijene između
0.4 i 1.2, ali su moguće i vrednosti izvan navedenih intervala.
400 9. NOSIVOST TLA
q b , f = α b qc (9.95)
Koeficijent αb je korektivni koeficijent koji zavisi od načina ugrađivanja šipa u
tlo. Za pobijene ili utisnute šipove može se uzeti da je granična nosivost baze šipa
jednaka otporu vrha statičkog penetrometra tako da je αb = 1.0, s obzirom da statički
penetrometar predstavlja minijaturni utisnuti šip. Za bušene šipove se orijentaciono
može usvojiti da je αb ≈ 1/2, a ovaj koeficijent se može korigovati rezultatima probnih
opterećenja i lokalnim iskustvima tako da može biti i manji, do αb ≈ 1/3.
S obzirom na moguću varijabilnost penetracionog otpora i razlike dimenzija
penetrometra i šipa, za računsku veličinu otpora vrha statičkog penetrometra jedna od
mogućmosti je da se usvaja srednja vrednost otpora vrha na potezu dužine 4 prečnika
šipa, i to 1 (jedan) prečnik ispod baze i 3 (tri) prečnika iznad baze šipa, iako ima i
drugačijih predloga. Na ovaj način se, bar kvalitativno, imaju u vidu mehanizmi loma
tla prikazani na Slici 9.16.
Za procenu smičućeg otpora po omotaču šipa koriste se razne empirijske korela-
cije sa otporom vrha penetrometra, (na primer, Bustamante i Gianeselli 1981), iako se
mehanizam proloma tla pod vrhom penetrometra u velikoj meri razlikuje od oblika
interakcije omotača šipa i okolnog tla. Na primer, De Beer (1985) predlaže konzerva-
tivnu korelaciju u obliku:
τ s , f = qc 200 ako je qc ≥ 20 MPa odnosno τ s , f = qc 150 ako je qc ≤ 10 MPa
pri čemu je gornja granica smičućeg otpora po omotaču šipa 100-120 kPa.
Alternativno, Fleming i dr. (1985), na osnovu analize rezultata probnih optereće-
nja sugerišu da je vrednost Ks u formuli (9.86) približno N *q /50, a da je δ = φcv/ , jer se
dilatancija ne odvija u kontaktu sa šipom. Ako se usvoji da je N *q = qc / σ v/ dobija se da
je τ s , f = ( qc /50 ) tan φcv/ . Ovo ukazuje da je za omotač šipa u tipičnom kvarcnom pesku
smičući otpor τ s , f ≥ qc 100 ili oko 1% otpora vrha penetrometra, red veličine koji se
može naći u nekoliko stranih normativa i radovima istraživača.
9. NOSIVOST TLA 401
šipovi biti opterećeni i većom horizontalnom silom, mogu se izvesti i takva probna
opterećenja, ali se ovaj problem ovde neće obrađivati.
Za obezbeđenje reakcije za aktivno vertikalno opterećenje šipa mogu se
primenjivati različite dispozicije opita, od kojih su neke prikazane na Slici 9.20.
Najjednostavniji, ali ne uvek i najekonomičniji opit podrazumeva balast, kao što je to
prikazano na Slici 9.20-a. Balast mora biti dovoljne težine kako bi se suprotstavio
reaktivnom opterećenju hidrauličke prese kojom se opterećuje vrh šipa. Obično se
preporučuje da balast bude za 10-20 % teži od planirane maksimalne sile probnog
opterećenja. Oslanjanje balasta treba izvesti što dalje od probnog šipa, kako bi se
minimizirao uticaj balasta na šip. Ovo odstojanje ne treba da bude manje od 2 m za
šipove uobičajenih dimenzija. Sa teorijske tačke gledišta, ispravnije bi bilo direktno
opterećivati šip balastom bez primene hidrauličke prese i oslonaca za balast, jer se time
eliminiše uticaj promene reakcija balasta na sleganje, ali je takva dispozicija opita retko
kad praktično izvodljiva. Osim primene balasta, reakcije se mogu obezbediti sidrenjem
krutog čeličnog nosača za susedne šipove koji će reaktivnim opterećenjem biti
opterećeni čupanjem (Slika 9.20-b), ili sidrenjem privremene naglavnice šipa u slojeve
čvršćeg tla ili stene na pristupačnoj dubini (Slika 9.20-c).
U načelu, poželjno je provesti probno opterećenje šipa do loma tla (ili šipa) jer se
tako dobija granična nosivost, što omogućuje izbor dopuštenog opterećenja sa
racionalnim faktorom sigurnosti. To zahteva relativno veliki balast, probni šip se obično
ne može više upotrebiti u nošenju konstrukcije ili se posebnom analizom mora
dokazivati da su uticaji istorije prethodnog opterećivanja na njegovo buduće ponašanje
u temeljima konstrukcije obuhvaćeni na odgovarajući način. Zbog toge se, radi
smanjenja troškova, šip može opterećivati do veličine koja je za 1.5 do 2.0 puta veće od
9. NOSIVOST TLA 403
njegovog opterećenja procenjenog proračunom na osnovu podataka o tlu, što može biti i
manje od sile koja izaziva lom tla.
Probno opterećenje se postepeno povećava, kontinulano ili u stepenastim
priraštajima, i pri tome registruje sleganje gornjeg kraja, vrha šipa. Veličinu priraštaja
opterećenja treba prilagoditi metodi koja će se upotrebiti pri interpretaciji rezultata
merenja. Ukoliko se upotrebi ovde prikazan postupak, koji podrazumeva intervalsku
hiperboličku zavisnost između sile i sleganja, opterećivanje treba provesti u desetak
priraštaja jednake veličine do maksimalnog opterećenja, bez rasterećivanja tokom opita,
osim, naravno, rasterećivanja nakon dostignutog maksimalnog opterećenja u opitu. Lom
se ogleda u relativno brzom sleganju pri konstantnom ili sporom opterećivanju. Šip
"tone", Slika 9.21. Takva definicija graničnog opterećenja nije dovoljno precizna,
naročito ako se ima u vidu da se obično događa lokalni ili probojni lom bez naglašene ili
jasne vrednosti maksimuma.
Kada sleganje s teži beskonačnosti, asimptotska vredost izraza (9.97) daje jednu
moguću definiciju granične nosivosti šipa kao:
1
Qf = (9.99)
b
0.1 B
Qf = (9.100)
a + 0.1 b B
Ovaj izraz daje vrednosti koje su za 10 % do 20 % manje od jasno definisane
asimptotske vrednosti i veličina granične sile je slična rezultatima drugih metoda ali
nema njihove slabosti o kojima je bilo reči. Na ovaj način se granična nosivost šipa
definiše kao veličina opterećenja koja u hiperboličkom opisu daje veličinu sleganja od
10% prečnika šipa, podrazumevajući pri tome da to može biti i ekstrapolisana vrednost
ukoliko probno opterećenje nije provedeno do ove veličine sleganja.
Konvencionalnim opitima probnog opterećenja, sa opisanom interpretacijom
ispitivanja, dobija se samo ukupno granično opterećenje, pri čemu je to zbir komponenti
nosivosti baze šipa i omotača. Moguće je iz oblika krive proceniti pojedinačni doprinos
ovih komponenti ukupnoj nosivosti, što se po nekad u praksi i čini, pri čemu se imaju u
vidu rezultati ispitivanja posebno instrumentiranih šipova kojima su ovi doprinosi
merenjima ustanovljeni. Generalno je ustanovljeno da su relativno mala sleganja šipa
dovoljna da se u punoj meri mobilišu smičući naponi i granična nosivost omotača šipa.
Za dostizanje granične nosivosti baze šipa potrebna su znatno veća pomeranja, kao što
je to ilustrovano na Slici 9.15.
U okviru hiperboličkog opisa zavisnosti sleganja od opterećenja, veoma često se
dobija bilinearna zavisnost s/Q od s (Maksimović, 1981). U području manjih sleganja,
kada je s < s1, (Slika 9.22) može se uočiti druga prava transformisane hiperbole sa
parametrima a1 i b1, koja ima presek sa pravom sa parametrima a i b u područja većih
sleganja pri veličini sleganja s1. Pretpostavljajući da je pri sleganju s1 došlo do pune
mobilizacije nosivosti omotača šipa, odnosno nelinearno elastično - savršeno plastično
ponašanje kontakta tla i omotača, i da je početni deo zavisnosti sile koja deluje na bazu
šipa linearna funkcija sleganja, dobija se sledeći izraz za graničnu nosivost omotača:
s12 b1
Qs , f = (9.101)
( a1 + b1s1 )
2
Q b, f = Q f − Q s, f (9.103)
Qf
Qa = −W (9.104)
FS
gde je faktor sigurnosti FS = 1.8 do 4.0, sa karakterističnom vrednošću od oko 2.5.
Najčešće se zahteva FS > 3, ukoliko su granične nosivosti samo teorijski
izračunate na osnovu geomehaničkih parametara a nisu proverene probnim
opterećenjem (Burland 1973), tako da je dopušteno opterećenje određeno redukovanim
zbirom komponenti:
Q s, f + Q b, f
Qa = −W (9.105)
FS
Međutim, ako se ima u vidu mehanizam raspodele komponenti u zavisnosti od
sleganja šipa prikazan na Slici 9.15, ima razloga da se manji faktor sigurnosti koristi za
komponentu nosivosti omotača šipa Qs,f, jer će se ona mobilisati u znatnoj meri i pri
malim sleganjima, dok se na nosivost baze, za čiji pun razvoj je potrebno znatno veće
sleganje, mora manje računati, odnosno upotrebiti veći faktor sigurnosti. Obično se
usvaja da je faktor sigurnosti za bazu FS,b = 3 do 4, a za omotač FS,s = 1.0 do 1.5, iako
su moguće i druge vrednosti ukoliko se obrazlože rezultatima ispitivanja probnim
opterećenjem, tako da dopušteno opterećenje šipa ne bude veće od:
Q b, f Q s, f
Qa = + −W (9.106)
F S,b F S,s
Jedno od praktičnih pravila za dopušteno opterećenje šipa usvaja manju vrednost
od dve izračunate i to prema izrazu (9.105) za FS = 2.5 i prema izrazu (9.106) za
FS,s=1.0 do 1.5 i FS,b = 3 do 4.
Izbor faktora sigurnosti, između ostalog, zavisi od pouzdanosti prognozirane
nosivosti šipova i od dopuštenih sleganja temelja na šipovima. Podrazumeva se da,
ukoliko su vršena probna opterećenja, faktori sigurnosti mogu biti u području donje
granice, a ukoliko su nosivosti šipa izračunate na osnovu podataka o tlu, zavisno od
pouzdanosti parametara i iskustva na istom terenu, u području srednjih ili maksimalnih
vrednosti. Problematika nosivosti šipova je najčešće regulisana normativima.
NEGATIVNO TRENJE. Poseban oblik vertikalnog opterećenja šipa može nastati uko-
liko se tlo u području šipa sleže u odnosu na šip u procesu konsolidacije (Slika 9.23).
Dovoljna su i sasvim mala sleganja tla da izazovu dopunsko vertikalno opterećenje šipa.
Pri tome u gornjem delu šipa, a često i u intervalu koji zahvata veći deo njegove ukupne
9. NOSIVOST TLA 407
Q s, f + Q b, f − 1.5 Qnf
Qa = −W (9.107)
FS
Faktor 1.5 uz Qnf je ovde uslovno uveden da se pokrije relativna nepouzdanost
izračunate sile negativnog trenja i zbog činjenice da je nosivost baze šipa umanjena
zbog redukcije vertikalnog efektivnog napona na nivou baze šipa usled pojave
vertikalnih smičućih napona negativnog trenja.
9.6 REZIME
U ovom poglavlju prikazane se teorijske, poluempirijske i empirijske metode metode za
određivanje graničnog i dopuštenog opterećenja plitkih temelja i šipova. Dopušteno
opterećenje temeljnog tla je tipično oko 1/2 do 1/3 graničnog opterećenja. Određivanje
graničnog opterećenja vertikalno ili koso opterećenih plitkih temelja se zasniva na
primeni metode plastične ravnoteže koja se koriguje empirijski određenim
koeficijentima. Metode su, manje ili više, standardizovane normativima.
Za temelje na krupnozrnom tlu merodavni su parametri smičuće čvrstoće za
efektivne napone jer se pretpostavljaju drenirani uslovi. Za temelje na sitnozrnom
vodom zasićenom tlu najčeće su merodavni parametri smičuće čvrstoće opisani
nedreniranom kohezijom.
U slučaju plitkih i dubokih temelja, veličine dopuštenih sleganja, uz uslove
sigurnosti protiv proloma temeljnog tla, su merodavni za prihvatljivost rešenja
temeljenja. Kriterijum dopuštenog sleganja temelja je često merodavan u slučaju plitkog
temeljenja.
U slučaju da se zadovoljavajuće rešenje fundiranja, uz ispunjavanje uslova o
graničnoj nosivosti i dopuštenim sleganjima ne može postići plitkim temeljenjem ili
poboljšanjem temeljnog tla, primenjuje se duboko fundiranje, najčešče na šipovima.
Granična nosivost vertikalno opterećenog šipa se, osim po metodama plastične
ravnoteže, određuje primenom rezultata penetracionih opita i probnih opterećenja.
Pouzdanost teorijskih metoda za određivanje granične nosivosti šipa, koje koriste
laboratorijski merene parametre, je znatno manja nego u slučaju plitkih temelja.
410
Poglavlje 10
STABILNOST KOSINA
10.1 UVOD
Kada površina tla nije horizontalna pojavljuje se komponenta sile gravitacije koja ima
tendenciju da pomeri masu tla naniže, kao što je to ilustrovano planom sila na Slici
10.1-a. Ako se duž potencijalne klizne površi pojave naponi smicanja koji su jednaki
smičućoj čvrstoći, može doći do smičučeg loma tla i do velikih pomeranja mase tla
iznad klizne površi, odnosno do rušenja kosine. Glavni razlozi za moguće pojave
nestabilnosti ili nedovoljne sigurnosti kosina mogu se svesti na jedan ili nekoliko od
sledećih uzroka:
Konture zemljanih masa su suviše strme u odnosu na karakteristike materijala
koji je sačinjavaju ili je materijal nedovoljne čvrstoče te ne može da se održi u
ravnoteži pri postojećoj ili predviđenoj geometriji preseka.
Porni pritisci su veliki, što ima odlučujući uticaj na stabilnost mase tla.
Na masu tla su delovali, ili će delovati, neki nepovoljni spoljni uticaji, kao na
primer, velika spoljna (saobraćajna) opterećenja, seizmičke inercijalne sile ili
opterećenja okolnih objekata.
Problematični uslovi stabilnosti kosina prirodnih padina mogu imati izuzetan
uticaj na uslove građenja objekata svih vrsta (Slika 10.1). Problem nestabilnosti kosina
tla i stena se pojavljuje pri građenju na prirodnim, prethodno stabilnim padinama, ili
uslovno stabilnim padinama koje se nazivaju klizištima, u građenju puteva i železnica,
kanala, hidrotehničkih nasipa, nasutih brana i iskopa za temelje različitih objekata.
Praktične posledice rušenja kosina mogu biti veoma različite, od katastrofalnih, zbog
gubitka ljudskih života, do materijalnih, veoma štetnih ukoliko ugrožavaju sigurnost i
funkcionalnost građevinskih objekata, a ponekad mogu predstavljati samo manju
neprijatnost koja se lako prevaziđe (slika 10.1-b).
Ima dosta sličnosti u analizi stabilnosti potpornih konstrukcija i analizi stabilnosti
kosina, ali postoji i značajna razlika (Slika 8.1-a i 8.1-c). U određivanju pritisaka na
potporne konstrukcije pretpostavlja se da je u punoj meri mobilisana smičuča čvrstoća
zasipa iza zida, i dopunska otpornost, koja je potrebna za ukupnu stabilnost, postiže se
potpornom konstrukcijom. U slučaju kosina, sva i ukupna otpornost se ostvaruje unutar
same mase tla mobilisanjem ili samo jednog dela ili čak i sve ukupno raspoložive
smičuće čvrstoće, slično kao u mehanizmu nosivosti plitkih temelja (Slika 8.1-b), sa
razlikom da su spoljna opterećenja relativno mala prema masi tla čija spoljna kontura je
u izvesnom nagibu u odnosu na horizontalu, tako da gravitacione zapreminske sile mase
tla istovremeno predstavljaju i najveći deo opterećenja.
10. STABI LNOST KO SINA 411
klizna površ ograničavajući klizno telo čija pomeranja u znatnoj meri odstupaju od
mehanizma jednostavne translacije ili čiste rotacije kliznih masa. Na slici 10.2-c
prikazano je klizno telo koje se sastoji od dva veća i jednog manjeg dela, tri klizna
bloka. Centralni blok se pomera translatorno po približno horizontalnoj kliznoj ravni,
drugi, aktivni blok u gornjem delu kosine trpi pretežno rotaciona pomeranja sa velikim i
lokalizovanim distorzijskim deformacijama u kontaktu sa centralnim blokom, a treći,
pasivni blok u nožičnom delu kosine se pomera koso na više. Moguća su i složena
pomeranja predominantno translacione prirode, ali po kliznoj površi sa promenljivim i
ne monotonim nagibom, pri čemu brzine i pravci pomeranja mogu biti takve prirode da
se pojavljuju znatne deformacije unutar kliznog tela (Slika 10.2-c i d).
ustanoviti "aktivnost kosine" koja izražava veličinu i brzinu njenog pomeranja. Varnes
(1958) daje sledeću klasifikaciju brzina klizanja kosina:
Ekstremno sporo puzanje do 6 cm/godišnje,
Veoma sporo puzanje 6 do 150 cm/godišnje,
Sporo klizanje 1.5 m/godišnje do 1.5 m/mesečno,
Srednje brzo klizanje 1.5 m/mesečno do 1.5 m/dan,
Brzo klizanje 1.5 m/dan do 0.3 m/min,
Veoma brzo 0.3 m/min do 3 m/sec,
Ekstremno brzo preko 3 m/sec.
Neka rušenja se događaju veoma brzo, u naizgled stabilnim kosinama, bez
prethodno vidljivih znakova upozorenja, dok se u nekim drugim slučajevima, pojave
nestabilnosti odvijaju veoma sporo i kroz nekoliko različitih faza. Oblici klizanja,
odnosno stanja kosina, mogu se klasififikovati u nekoliko faza aktivnosti:
1. Stabilna kosina. Pomeranja se nisu događala u prošlosti, a nema ih ni sada.
2. Potencijalno nestabilna kosina. Pomeranja su se događala u prošlosti, a sada ih
nema. Takvo "umireno" klizište u prirodnim okolnostima se može aktivirati
nepromišljenom ljudskom aktivnošću. Nažalost, dešava se često.
3. Rana faza rušenja. Pojava puzanja, sa ili bez longitudinalnih zatežućih pukotina na
površini terena. Brzina pomeranja se kreće između 5 mm i 1,5 m/god. Zajednička
pojava za mnoge kosine koja može trajati godinama pa i vekovima.
4. Srednja faza rušenja. Progresivna pojava pukotina i lokalnih zarušavanja kod
kružno-cilindričnih kliznih površi, blokovi se počinju odvajati kod planarnih
klizanja, širina i dubina zatežućih pukotina se povećava. Brzine pomeranja rastu i do
5 cm/dan, dolazi do ubrzanja pomeranja, naročito za vreme i nakon padavina, a
usporavaju se u toku suvih ili sušnih perioda. Na pomeranja mogu uticati eventualne
poplave, ukoliko se padine nalaze pored vodenog toka, kao i pojava zemljotresa.
5. Delimično ili totalno rušenje. Veća masa tla ili deo nestabilne mase se pomerio u
nov privremeni položaj, ostavljajući iza sebe ožiljak, škarpu.
6. Potpuno rušenje. Cela nestabilna masa se pomerila u novi konačni položaj krećući
se brzinom od oko 1 m/min u slučaju rotacionog klizanja. Planarna klizanja stenskih
masa mogu dostizati i brzine između 20 i 60 km/čas do strahovite brzine reda 300
km/čas. Ovako velike brzine su rezultat kretanja kliznog tela preko toplotom
stvorenog "jastuka" od vodene pare koji eliminiše trenje.
Lavine ili tečenja tla se mogu razviti i iz gore opisanih oblika klizanja kosina ili se
mogu pojaviti prvi, rani oblici, ali se totalni i konačni oblici rušenja često mogu
dogoditi odjednom i bez prethodnog upozorenja. Osim gore opisanih oblika
nestabilnosti prirodnih padina, koji se ponekad mogu događati izuzetno brzo, u našim
uslovima se ređe pojavljuju tečenja sipkih nevezanih materijala pod dejstvom
gravitacije, sa ili bez učešća podzemne vode, i pomeranja znatnih količina zemljanih
materijala, koje nošene intenzivnom bujicom vode, mogu ugroziti saobraćajnicu ili
naselje. Oblici bujicom nošenog zemljanog materijala bi se mogli analizirati primenom
metodologije mehanike fluida, a ovde se ne razmatraju.
414 10. STABI LNOST KO SINA
koje zavisi čvrstoća tla u osnovi svake lamele. Imajući u vidu izraz (10.2) i
pretpostavljajući da se rezultante sila koje deluju na osnovu jedne lamele, koja sadrži
pripadajući deo klizne površi dužine l brojno jednaka površini, za jediničnu dužinu
kliznog tela merenog upravno na posmatranu ravan, može se uspostaviti veza:
S
T = (10.3)
FS
gde je S sila raspoloživog smičućeg otpora tla u osnovi lamele.
N / = N − U = W cos α − u l (10.7)
a raspoloživi smičući otpor:
FS =
(W cos α − u l ) tan φ ′ + c′ l
(10.9)
W sin α
10. STABI LNOST KO SINA 417
c′ + ( γ z cos 2 α − u ) tan φ ′
FS = (10.17)
γ z sin α cos α
Iz ove veze, koja predstavlja opšte rešenje za planarnu kliznu površ, može se
izvesti izraz za FS za nekoliko specijalnih slučajeva. Kada je kohezija c′ = 0 ili je odnos
c′/(γz) zanemarljiva veličina, i filtracija podzemne vode je paralelna kosini i kliznoj
površi, prema Slici 10.6-a, veličina pornog pritiska je
u = m z γ w cos 2 α (10.18)
što zamenom u izraz (10.17) daje:
γ tan φ ′
FS = 1 − m w (10.19)
γ z tan α
U izrazu (10.19) je, radi jednostavnosti, zanemarena eventualna razlika između
jediničnih težina tla iznad i ispod nivoa vode. U slučaju sitnozrnih materijala, takva
razlika je zanemarljiva, jer se materijal zasiti vodom i iznad nultog pijezometarskog
nivoa kapilarnim penjanjem. Ukoliko se nivo vode poklapa sa površinom kosine, a
10. STABI LNOST KO SINA 419
γ tan φ ′ γ ′ tan φ ′
FS = 1 − w = (10.20)
γ z tan α γ z tan α
tan φ ′
FS = 1 − r u2 (10.23)
cos α tan α
Gornji izraz ukazuje na linearnu zavisnost između koeficijenta pornog pritiska i
faktora sigurnosti. Ako je porni pritisak jednak nuli, tj. ru = 0, izraz za faktor sigurnosti
postaje identičan izrazu (10.6) za blok na kosoj ravni. Ako se u definiciju koeficijenta
pornog pritiska (10.22) unese veličina pornog pritiska u funkciji pravca filtracije u
području površine kosine prema izrazu (10.21), dobija se:
γ w cos α cos β
ru = (10.24)
γ z cos (α − β )
što se, u opštem slučaju, može uneti u izraz (10.23).
U specijalnom slučaju, kada je pravac filtracije iz zaleđa površine kosine
horizontalan, tada je:
γw
ru = (10.25)
γz
te je faktor sigurnosti kosine od nevezanog tla:
γ 1 tan φ ′
FS = 1 − w (10.26)
γ z cos 2 α tan α
Na osnovu gornjeg izraza, kao i izraza (10.20), za tipičnu vrednost odnosa
jedinične težine vode i jedinične težine tla γw/γz sledi da kosina izložena filtraciji vode
ima oko dva puta manji faktor sigurnosti nego kosina bez pritiska porne vode. To znači i
da kosina u kojoj nema pornih pritisaka ima granični nagib α = φ′, a ukoliko postoji
filtracija prema Slici 10.6-b, granični nagib je α ≈ φ′/2.
Gore navedeni izrazi (10.17), (10.19), (10.20) i (10.23), iako sasvim jednostavni,
imaju relativno visoku tačnost, ukoliko su ispunjeni uslovi za koje su izvedeni, te ih
treba upotrebljavati za plitka klizna tela, plitka translaciona klizišta i za uslove lokalne
stabilnosti granularnih i nevezanih kosina. Treba uočiti, na primer, da prema izrazima
(10.19), (10.21) i (10.23) faktor sigurnosti ne zavisi ni od dubine klizne površi, niti od
visine kosine, odnosno od veličine normalnog napona, jer je pretpostavljeno da ugao
smičuće otpornosti za efektivne napone ne zavisi od veličine napona.
U slučaju da se koristi nelinearni kriterij loma, prvo se odredi efektivni normalni
napon na kliznoj površi čija je veličina:
10. STABI LNOST KO SINA 421
γ z cos 2 α − u ∆φ ′
FS = tan φB/ + (10.28)
γ z sin α cos α
1 + ( γ z cos 2 α ) / pN
Ako se u gornji izraz unese koeficijent pornog pritiska ru, izraz sada postaje:
1 − ru / cos 2 α ∆φ ′
FS = tan φB/ + (10.29)
tan α
1 + γ z ( cos 2
α − ru ) /p N
Gornji izraz ukazuje da za konstantne veličine koeficijenta pornog pritiska faktor
sigurnosti opada sa dubinom klizne površi z. Ako se pretpostavi da za kosine male
visine proizvod γz teži nuli, a da za veoma visoke kosine teži beskonačnosti, granične
vrednosti faktora sigurnosti se nalaze u granicama:
reda veličine desetine procenata, pri čemu je greška veća ukoliko klizni krugovi imaju
veći centralni ugao i veće porne pritiske. Greška može biti i preko 50%. Ova metoda,
inače veoma intenzivno primenjivana do šezdesetih godina, sada se relativno retko
koristi u rešavanju važnijih zadataka u praksi. Uspeh metode tokom više decenija njene
ranije primene proističe iz činjenice da su faktori sigurnosti po ovoj metodi manji od
onih koji se dobijaju tačnijim metodama, tj. na strani sigurnosti. Rezultati su često takvi
da se pokušaji objektivnije racionalne ocene stabilnosti kosina potpuno kompromituju.
Izraz (10.37) je jednostavan za primenu, ali daje korektne rezultate samo kada
smičuća čvrstoća ne zavisi od veličine normalnih napona na kliznoj površi, što je slučaj
samo u analizi stabilnosti mase vodom zasićenog sitnozrnog tla u nedreniranim
uslovima. Ako se u izraz (10.35) umesto c′ stavi cu i umesto φ′ unese da je φ′ = φu = 0,
dobija se osnovna jednačina takozvane "φu = 0" metode, koja ima oblik:
∑ cu l R ∑ cu l
FS = = (10.38)
∑ W sin α ∑W x
Ukoliko se nedrenirana kohezija u celokupnom preseku može aproksimirati
konstantnom vrednošću i uz pretpostavku da se u gornjem delu kosine pojavi vertikalna
pukotina i ona napuni vodom, izraz za faktor sigurnosti, prema oznakama na Slici 10.8,
može se napisati u obliku:
cu L R
FS = (10.39)
W d + Pw a
Momenti spoljnih opterećenja se takođe pojavljuju u imenitelju izraza (10.39), a u
brojitelju figuriše samo momenat nedrenirane smičuće otpornosti duž klizne površi.
Ovo je jedno od tačnih rešenja jer je rezultat dobijen bez dopunskih pretpostavki o
rasporedu unutarnjih sila ili raspodele normalnih napona po kliznoj površi, zahvaljujući
424 10. STABI LNOST KO SINA
1
∑ c′ b + (W + X i −1 − X i − u b ) tan φ ′
cos α + sin α tan φ ′ / FS
FS = (10.42)
∑ W sin α
gde se, radi kraćeg pisanja, koristi oznaka:
1/ cos α 1
mα = = (10.43)
1 + tan α tan φ ′ / FS cos α + sin α tan φ ′ /F
Vrednosti za FS i ∆X = Xi-1 - Xi za svaku lamelu koje zadovoljavaju jednačinu
(10.42) predstavljaju "rigorozno" rešenje problema. Uzmimo za prvu aproksimaciju da
je Xi = 0 za svaku lamelu, tako da je ∆X = 0, jedina nepoznata ostaje FS koja figuriše sa
obe strane znaka jednakosti, sa desne strane znaka jednakosti je u izrazu za mα, tako da
se ne može eksplicitno izraziti. Rešenje za FS se nalazi iterativnim postupkom koji je
ukratko opisan kasnije.
Bišop, razmatrajući mogućnost uključivanja smičućih komponenti međulamelnih
sila, zaključuje da se tada moraju zadovoljiti uslovi da je Σ∆X = 0 i Σ∆E = 0. Potrebno
je naći skupove međulamelnih sila Ei i Xi tako da se, na primer, položaj napadnih tačaka
u međulamelnim presecima unapred zada, (recimo, na donjoj trećini visine međulamel-
nog preseka), i da se pri tome zadovolje odgovarajuće jednakosti. Numerički testovi
ukazuju da je red veličine uticaja ovakvog strožijeg tretiranja uslova ravnoteže na FS
reda veličine oko 1 %. Uvođenjem smičućih komponenti međulamelnih sila povećava
se složenost računskog postupka za jedan red veličine, te Bishop predlaže da se u
praktičnoj primeni koristi "rutinski metod" koji podrazumeva zanemarivanje razlika
vertikalnih komponenti međulamelnih sila u izrazu (10.42), odnosno primenu izraza:
10. STABI LNOST KO SINA 425
parametara, ali je u ovom slučaju greška oko neprihvatljivih 47%, jer je za nelinearnu
anvelopu dobijeno da je FS,min=0.963 < 1.0, čime se prognozira rušenje kosine. Osim
toga, u razmatranom primeru sa povećavanjem koeficijenta pornog pritiska kritična
klizna površ postaje dublja u odnosu na kritičnu kliznu površ za ru=0 sa linearnom
anvelopom, dok je u slučaju nelinearne anvelope tendencija obrnuta; kritična klizna
površ postaje plića. Analize mnogih rušenja kosina pokazuju da se veoma često
izračunata kritična klizna površ sa parametrima c′ i φ′ znatno razlikuje od one koja se
stvarno pojavila u području nestabilne kosine.
Zavisnost između faktora sigurnosti i koeficijenta pornog pritiska za alternativne
opise zakona smičuće čvrstoće u razmatranom primeru prikazana je na Slici 10.11. Na
dijagramu se može oceniti da dok je za linearnu anvelopu i ru=0.48 faktor sigurnosti
oko 1.44, za nelinearnu anvelopu on iznosi 1.0. Za linearnu anvelopu napona loma
dobijena je linearna zavisnost između faktora sigurnosti od koeficijenta pornog pritiska,
što je u skladu sa nalazima Bishopa i Morgensterna (1960) i Spencera (1967). Za
nelinearnu anvelopu zavisnost je blago zakrivljena, sa strmijim padom zavisnosti pri
porastu pornih pritisaka.
Svestan slabosti opisane metode Janbu (1973) je svoju metodu dalje razvio i
objavio generalizovan postupak, pri čemu je problem statičke neodređenosti rešio
zadavanjem položaja napadnih tačaka totalnih međulamelnih sila. Postupak je veoma
zametan za proračun kalkulatorom, a pri tome se pokazalo da je i nepogodan za
programiranje na elektronskom računaru, jer mogu se pojaviti teškoće u iterativnom
postupku i konvergenciji ka jedinstvenoj vrednosti faktora sigurnosti, što je i jedan od
razloga retke upotrebe ove metode, koja se često navodi pod nazivom Janbu-II.
Morgenstern i Prajs (Morgenstern - Price, 1965), su predložili metodu po kojoj se
klizno telo izdeli vertikalnim presecima na relativno mali broj blokova. Svaki blok
može biti širi od uobičajeno uskih lamela, i za svaki blok postave tri uslova ravnoteže u
obliku diferencijalnih jednačina. Osnovna pretpostavka metode je definisanje odnosa
između smičućih i normalnih efektivnih komponenti međulamelnih sila u obliku:
X = λ f(x) E ′ (10.48)
gde je λ konstanta koju treba odrediti u sklopu ukupnog rešenja sistema diferencijalnih
jednačina, f(x) je proizvoljna funkcija rasporeda nagiba međulamelnih sila i E′
efektivna međulamelna sila.
434 10. STABI LNOST KO SINA
b b b
∑ M = 0: Ei −1 ri −1 + i tan α i − Ei ri − i tan α i − i ( X i −1 + X i ) + M i = 0 (10.51)
2 2 2
10. STABI LNOST KO SINA 435
tan φi/ b i ci
/
Si = N i/ + (10.52)
FS cos α i FS
Rešenje jednačina (10.49) i (10.50) po N′ daje:
Vi + X i −1 − X i − bi ci/ tan α i / FS
N =/
(10.53)
cos α i + sin α i tan φi/ / FS
i
Ei = E ( Ei −1 , A, FS ...) (10.55)
Ovo gore navedeno je jednačina ravnoteže sila u skraćenom obliku.
Uslov ravnoteže momenata izvodi se iz (10.51) i zamenu Di = Ei ri, što takođe
daje rekurzivan izraz u obliku:
Di = D( Di −1 , Ei −1 , Ei , A...) (10.56)
Ovo gore je jednačina ravnoteže momenata u skraćenom obliku.
Uslovi na krajevima kliznog tela su E0 = 0, D0 = 0, odnosno En = 0 i Dn = 0, tako
da je broj nepoznatih presečnih sila n-1 i krakova n-1, odnosno ukupno 2n-2 nepoznatih,
što uz nepoznate veličine A i FS čini ukupno 2n nepoznatih, koliko i ima uslovnih
jednačina.
Postupak za rešavanje sistema nelinearnih jednačina se svodi na dve iteracijske
petlje u slučaju kovencionalne linearne anvelope napona loma, odnosno tri petlje ukoli-
ko se primenjuje nelinearni zakon. U prvoj petlji, počev od uslova da je na jednom kraju
kliznog tela E0 = 0, rekurzivnim postupkom se za fiksiranu veličinu nepoznate A traži
FS takav da je En ≈ 0 prema izrazima tipa (10.55), a zatim se sa izračunatim vrednostima
Ei ulazi u drugu petlju sa izrazima tipa (10.56), počev od Dn = 0, gde se izračunavaju
veličine Di za i=1 do n do postizanja uslova da je Dn ≈ 0. U drugoj petlji se varira A dok
veličina D n ne bude manja od neke dovoljno male zadane tolerancije. Postupak se
ponavlja unutar dve navedene iteracijske petlje sve dok tolerancija za neizravnatu silu
En i tolerancija za veličinu neizravnatog momenta Dn, ne budu istovremeno
zadovoljene. U rešavanju ovog zadatka uspešno se koriste metode "regula falsi"
(Maksimović 1970, 1979) i metoda Newton-Raphston-a, (Bromhead 1986, 1999).
U slučaju primene nelinearnog kriterijuma loma (Maksimović, 1979), inicijalna
sekantna vrednost za φi/ se izračuna pod pretpostavkom da su sve međulamelne sile
jednake nuli u izrazu (10.36) a zatim se, nakon zadovoljavanja uslova po silama i
momentima, izračunavaju veličine normalnih napona σ n/ u osnovama lamela iz izraza
(10.53), porede sa prethodno izračunatim veličinama efektivnih napona, i ukoliko nije
zadovoljen uslov da je razlika sukcesivno izračunatih efektivnih normalnih napona
manja od tolerancije po razlikama efektivnih normalnih napona, unose se modifikovane
veličine efektivnih normalnih napona, izračunavaju nove vrednosti za φi/ i proračun
ponavlja od početka prve iteracijske petlje. Naravno, podrazumeva se primena računara,
gde se iteracija odvija automatski. Proračun kalkulatorom ne treba ni pokušavati.
Iskustvo autora i drugih korisnika u primeni ove metode ukazuje da je konvergencija
stabilna i relativno brza u slučaju da zadatak ima fizičkog smisla. Za funkciju raspodele
nagiba međulamelnih sila obično se u prvim analizama pretpostavlja konstanta, a zatim se
mogu koristiti i različiti drugi oblici, između ostalog i oni koji su određeni iz elastičnih
(Fan i dr., 1986) ili nelinearno elastičnih rešenja po metodi konačnih elemenata
(Maksimović, 1979), a ponekad i iz rešenja klasičnih zadataka plastične ravnoteže i
granične analize.
10. STABI LNOST KO SINA 437
prikazu izostavljeni radi preglednosti, jer se ovde ilustruje samo uticaj pretpostavljene
f(x) na rezultat FS. Za prikazanu kritičnu kliznu površ, koja nije kružno cilindrična, sa
početnom pretpostavkom da je nagib međulamelnih sila konstantan, dobijen je faktor
sigurnosti FS = 1.422 uz prihvatliv položaj linije pritisaka (Slika 10.15-a). Za parabolič-
nu raspodelu sa vrednostima f(x)=0 na krajevima i maksimalnom vrednošću f(x)=1 u
centralnom preseku kliznog tela (Slika 10.15-b), faktor sigurnosti je za samo 0.005
manji od prethodno navedenog. I još dva prikazana rezultata sa alternativnim
funkcijama koje imaju vrednost 0, odnosno 1.0 na krajevima kliznog tela dopunjavaju
ilustraciju sa malom osetljivošću rezultata, pri čemu bi rezultat na Slici 10.15-d trebalo
odbaciti, jer je linija pritisaka relativno visoka s obzirom da se nalazi iznad polovine
visine preseka na znatnom delu dužine kliznog tela. Za ovde razmatrani primer se može
zaključiti da je FS ≈ 1.42 i da nije manji od 1.41, što je sasvim dovoljno tačno za
praktične potrebe. Metoda Janbu I za razmatrani primer daje FS = 1.31 < 1.4.
∆u = B ∆σ 3 + A ( ∆σ 1 − ∆σ 3 ) (10.57)
Za tačku P ispod nasipa na Slici 10.16 priraštaj pornih pritisaka ∆u će, generalno
biti pozitivni sa maksimalnom vrednošću na kraju građenja, jer je B=1 i A je pozitivna
440 10. STABI LNOST KO SINA
U većini problema kod kojih se u temeljima pojavljuju meke gline, postaje sasvim
jasno da je faktor sigurnosti za trajne uslove veći od faktora sigurnosti za privremene
uslove na kraju relativno brzog građenja. Znači da je kritično vreme za stabilnost nasipa
u trenutku završetka nasipanja, kada je merodavna njegova privremena, kratkotrajna
(ne)stabilnost, ukoliko se nije srušio i pre toga, pre dostizanja pune predviđene visine,
što se, u graničnom slučaju, računski proverava primenom parametara smičuće čvrstoće
za totalne napone. Poznat je slučaj nasute brane, koja se dramatično srušila pre nego što
je nasut poslednji predviđeni metar njene pune visine (Skempton 1985-a).
Međutim, situacija je praktično obrnuta u slučaju izrade useka u zasićenoj glini
prikazanoj na Slici 10.17-a. Ovo se može kvalitativno pokazati ako se izraz (10.57) za
priraštaj pornih pritisaka, za B = 1, napiše u pogodnijem obliku:
∆u = ( ∆σ 1 + ∆σ 3 ) / 2 + ( A − 1/ 2 )( ∆σ 1 − ∆σ 3 ) (10.58)
Slika 10.17. Promena pornih pritisaka i faktora sigurnosti za vreme i nakon izvođenja
useka u zasićenoj glini
Smanjenje zbira glavnih napona datih prvim sabirkom u gornjem izrazu utiče na
smanjenje pornih pritisaka, a sabirak koji sadrži devijatorsku komponentu napona će
442 10. STABI LNOST KO SINA
takođe uticati na smanjenje pornih pritisaka ukoliko je A > 1/2, ako se zanemari nepoz-
nat efekat rotacije glavnih napona. Promena pornih pritisaka za A = 0 i za A = 1 je
kvalitativno prikazana na Slici 10.17-b u reprezentativnoj tački P. U tipičnom prikaza-
nom slučaju, nakon završetka iskopa, porni pritisci se ovde povećavaju do stabilnog
stacionarnog stanja a faktor sigurnosti opada do odgovarajuće konstantne vrednosti
uslovljene parametrima smičuće čvrstoće za efektivne napone.
Konačan raspored pornih pritisaka određen je stanjem stacionarne filtracije, kada
faktor sigurnosti dostiže minimalnu vrednost jer se završio proces promene zapremine
usled promene stanja napona. Vreme potrebno da se ovaj proces završi može trajati od
nekoliko dana do više godina, zavisno od karakteristika tla, geometrije preseka i uslova
dreniranja, tako da se rušenje kosine useka može dogoditi nakon dužeg vremena po
završetku njenog formiranja izvođenjem iskopa. Prema tome, za stabilnost kosine useka
su merodavni trajni uslovi i parametri smičuće čvrstoće za efektivne napone.
Napomene:
U slučaju niske pouzdanosti parametara, minimalni FS treba uvećati za 0.25, a za
prosečnu pouzdanost za 0.1.
*Samo ukoliko su parametri određeni metodama povratne analize i ukoliko se na
padini ne nalazi objekat osetljiv na moguće deformacije puzanja kosine.
Umesto φ ′, c′,φ r/ preporučuje se φ B/ , ∆φ ′, p N i nelinearni kriterij loma tla pri
visokoj pouzdanosti parametara.
W +U + N / + T + Q + Z = 0 (10.59)
gde je:
W ukupna težina hipotetičnog kliznog tela,
U rezultanta pornih pritisaka
N /rezultanta efektivnih normalnih napona na kliznoj površi
T rezultanta smičućih napona na kliznoj površi
Q rezultanta spoljnih opterećenja
Z rezultanta seizmičkih sila koje deluju na klizno telo
Rezultujuća efektivna normalna sila na kliznoj površi je:
N / = N x/ + N y/ (10.60)
a rezultujuća smičuća sila po kliznoj površi je:
T = Tx + Ty (10.61)
Aproksimativna veličina ugla nagiba kose ravni statički ekvivalentnog bloka, sa
dovoljnom tačnošću za praktične potrebe, se može izraziti u obliku:
∑ (σ n/ l )
σ /
n , sr = (10.63)
L
∑ (τ m l )
τ sr = (10.64)
L
gde je L = Σ l dužina luka klizne površi.
Na ovaj način se rezultat na σ n/ ,τ dijagramu može prikazati jednom tačkom čije
su koordinate prosečne vrednosti normalnih, odnosno smičućih napona. Ukoliko nema
kohezije ili se ona može zanemariti, što je uvek slučaj kod nevezanog tla i rezidulane
smičuće čvrstoće, u slučaju kako linearne, tako i nelinearne anvelope napona loma,
prosečan mobilisan ugao smičuće otpornosti je jednak uglu nagiba ekvivalentnog bloka.
Na ovaj način je klizno telo proizvoljnog oblika svedeno na statički ekvivalentan
blok tako da se lako može ispitati uticaj spoljnih opterećenja na njegovu stabilnost. Na
primer, ako se razmatra uticaj sila sidrenja ankerima na stabilnost bloka, može se lako
pokazati da optimalan nagib sile sidrenja zaklapa ugao φ sa ekvivalentnom kosom ravni
pod odgovarajućim nagibom.
10. STABI LNOST KO SINA 445
Ako su poznati parametri smičuće čvrstoće, anvelopa napona loma tla se nanese
na isti dijagram, kao na primer, prava linija prikazana na Slici 10.18, tangenta iz tačke
P na otpornosnu anvelopu određuje tačku M koja odgovara mobilisanom smičućem
naponu τm. Za isti prosečan normalni napon tačka F odgovara smičućoj čvrstoći τf tako
da je minimalni faktor sigurnosti odnos τf /τm = FS,min. Očigledno je da, ukoliko anvelopa
smičuće čvrstoće tangira anvelopu, tada je FS,min = 1, a ukoliko se dve krive seku tada je
fizički nemoguć rezultat FS,min < 1.
Sličan postupak se može provesti i za nelinearnu anvelopu smičuće čvrstoće, ali se
minimalni odnos smičuće čvrstoće i mobilisanog smičućeg napona nalazi probanjem za
nekoliko nivoa normalnih napona. Ovakav postupak je posebno koristan za
parametarsku analizu stabilnosti kosina u homogenim presecima glinenih kosina koje
mogu imati i nepravilnu konturu.
446 10. STABI LNOST KO SINA
Isti koncept se može proširiti i na klizne površi proizvoljnog oblika, a takve klizne
površi kako u homogenim, tako i u različito uslojenim presecima mogu imati i više od
jednog para neutralnih tačaka za totalne i efektivne napone. Pri projektovanju sanacione
mere, koja bi se sastojala u promeni konture kosine izvođenjem delimičnih useka i nasipa-
nja, neutralne tačke mogu menjati svoj prvobitni položaj tako da u osnovi nestabilne mase
tla mogu da se odrede područja ograničena neutralnim linijama na kojima iskop, odnosno
nasipanje može imati pozitivne ili negativne posledice. Pri tome se moraju imati u vidu i
privremene promene pornih pritisaka, čijom disipacijom se neutralna tačka udaljava od
nožice nestabilne kosine, kao i činjenica da se neutralne linije inicijalno nestabilne kosine i
zatim sanirane kosine ne poklapaju. Ovo omogućava da se kvalitativno ocene privremeni i
trajni efekti stabilizacionih mera pri preraspodeli masa tla radi stabilizovanja kosine.
Dreniranje mase tla plitkim drenažnim sistemom, drenažnim rovovima ili kosim
bušotinama, primenjuje se u slučajevima visokih nivoa podzemnih voda, koje
pornim pritiscima smanjuju čvrstoću tla, te predstavljaju glavni uzrok nestabilnosti.
Dreniranje mase drenažnim merama na relativno velikoj dubini podrazumeva
intervencije na smanjenju arteskih pritisaka i/ili presecanje akvifera koji utiču na
stabilnost mase tla. Primenjuju se bušotine, bunari, drenažni tuneli (sa
odgovarajućim podužnim padom) i šahtovi, iz kojih se, po potrebi, mogu izvesti
drenažne bušotine.
mase tla ili nižim slojevima stene. Proračunima po metodama koje su ovde navedene
kao "tačne", mora se dokazati fizički prihvatljiv raspored unutarnjih sila pri zadovo-
ljenim uslovima stabilnosti.
TRETIRANJE TLA ima za cilj povećanje čvrstoća tla, pre svega, stvaranjem izvesne
stvarne kohezije. Koriste se sledeći postupci:
Temperaturno (termičko) ojačanje tla se može upotrebiti ukoliko se, između
ostalog, dokaže da tlo pokazuje osobine očvršćavanja pri termičkom tretiranju.
Injekciono tretiranje mase tla se može upotrebiti ukoliko primenjen postupak
garantuje da injekciona masa može prodreti u masu tla što će nakon vezivanja
dovesti do očvršćavanja. Mora se imati u vidu uticaj primenjenih pritisaka
injektiranja na opštu stabinost mase tla tokom izvođenja radova.
električnog polja, jona u pornoj vodi i čestica tla. Polarizovana adsorbovana voda se
kreće od pozitivne prema negativnoj elektrodi. Prvi pozitivan efekat ovog procesa je
pojava filtracionih sila u određenom smeru, a drugi je delimično uklanjanje vode iz tla.
Ako se obezbedidi dreniranje, evakuacija akumulisane vode u području katode a
onemogući dodatni priliv kod anode, odvijaće se proces konsolidacije. Elektrode u
obliku šipki od gvožđa, bakra ili aluminijuma, se pobijaju na međusobnim rastojanjima
od 1 do 3 metra u paralelnim redovima. Van Impe (1989) navodi uspešan primer gde je,
radi obezbeđenja stabilnosti iskopa za temelje, primenjeno 88 katoda u tri reda sa
odstojanjem redova od 5 m i odstojanjem u redu od 3 m tokom 27 dana potrošeno
60.000 kWh iz jednosmernih izvora struje napona od 30 V. Pomenuti autor je dao
postupak dimenzionisanja takvih instalacija.
PASIVNE MERE. Uklanjanje nestabilnog materijala može biti efikasna mera ukoliko
su zapremine odnetog nestabinog materijala relativno male, a odgovarajućim analizama
se dokaže da takva intervencija neće destabilizovati preostali deo mase tla. Ukoliko se,
osim tla, primenjuju i drugi materijali i/ili konstrukcije u okvirima stabilizacionih mera,
potrebno je dokazati njihovu strukturnu stabilnost primenom odgovarajućim metoda za
takve konstrukcije i materijale.
10.12 REZIME
U ovom poglavlju prikazana je metodologija ravanske analize stabilnosti kosina sa
težištem na graničnoj ravnoteži. Faktor sigurnosti kosine je indeks relativne stabilnosti
hipotetičkog ili realnog kliznog tela, mase tla, koja je ograničena kliznom površi. Faktor
sigurnosti zavisi od geometrije preseka kosine, čvrstoće tla u kritičnim zonama na koju
u velikoj meri utiče raspodela pornih pritisaka, i od spoljnih opterećenja. Klizna tela
različitog oblika u vertikalnom preseku mogu se aproksimirati planarnim, kružno-
cilindričnim i kliznim površima proizvoljnog oblika.
Poglavlje 11
ISTRAŽNI RADOVI
11.1 UVOD
Svrha geotehničkih istražnih radova je da se obezbede pouzdane informacije o tlu (ili
steni) u području građenja. Cilj je da se odredi prostorni položaj (dubine, debljine i
prostiranje) pojedinih slojeva tla i dubine nivoa podzemne vode i obezbediti podatke o
inženjerskim osobinama, kao što su čvrstoća i deformabilnost tla i drugi pokazatelji
ponašanja tla u prirodnim uslovima i u uslovima nastalim izgradnjom objekta.
Samo sa pouzdanim i korektnim podacima se, na primer, mogu odrediti uslovi
izgradnje objekta, projektovati racionalno rešenje temeljenja i prognozirati njegovo
ponašanje u interakciji sa tlom, prognozirati uticaj građenja na susedne objekte i na
opštu stabilnost terena ili ustanoviti druge podatke koji omogućuju adekvatnu analizu
pojedinog praktičnog geotehničkog zadatka. Korektno izvedeni geotehnički istražni
radovi omogućuju da se, na primer, izabere adekvatan način temeljenja građevinskog
objekta, da se uoče problemi koji bi mogli nastati tokom izvođenja iskopa za temeljenje
ili da se projektuju i izvedu sanacione mere za stabilizaciju klizišta ili da se utvrde
količine i kvalitet materijala na potencijalnim pozajmištima.
U našoj zemlji je ova oblast građevinske geotehnike u poslednjih tridesetak
godina u specifičnoj situaciji, koja nije karakteristična za većinu zemalja u svetu, gde se
jasno razlikuje geotehnika od geologije i inženjerske geologije. U našoj zemlji se
geotehničkim projektovanjem, bave i inženjeri geologije u znatno većoj meri nego u
zemljama zapada, što građevinskim inženjerima geotehnike veoma otežava posao u
podeli zadataka i odgovornosti koje iz bavljenja ovim poslom proizlaze. Samo u našoj
zemlji, i ni u jednoj drugoj u razvijenom svetu, neki geolozi se predstavljaju kao
inženjeri geotehnike. U svim razvijenim zemljama Evrope, Severne Amerike i u
zemljama Južne Amerike, Afrike i južnog dela Azije, inženjerima geotehnike se
nazivaju isključivo građevinski inženjeri koji su se obrazovanjem i praktičnim radom
osposobili za rad u ovoj grani građevinarstva. Apsurdno stanje stvari u našoj zemlji
može se objasniti autohtonim zakonodavstvom koje je ovu oblast regulisalo.
Takav doskorašnji legalni status građevinske geotehnike je bio izvan kontrole
građevinskih inženjera, što se u novije vreme postepeno dovodi u red uspostavljanjem
jasne razlike u kompetencijama i kvalifikacijama između terenskih geotehničkih
istraživača, geologa, sa jedne strane, i geotehničkih projektanata, građevinskih inžinjera,
sa druge. To ne znači da rešavanju nekih zadataka geotehničkog istraživanja ne treba
prići interdisciplinarno, u saradnji sa geolozima kada je to potrebno ili neizbežno, ali
uvek uz jasno definisanje kompetencija i odgovornosti.
464 11. ISTRA ŽNI RADOV I
istraživanja kojim se predviđa vrsta i obim istražnih radova, vrsta opreme za njegovu
realizaciju u skladu sa raspoloživim tehničkim resursima i orijentaciono koštanje takvih
radova. Osim toga, treba predvideti vrstu i kvalifikaciju radne snage, vrstu, kvalifikacije
i ovlašćenja nadzora nad istraživanjima i sve druge elemente koji mogu uticati na
kvalitet i cenu konačnih rezultata geotehničkih istraživanja.
U preliminarnoj fazi istraživanja, osim sagledavanja problematike određene vrste
konkretnog planiranog građevinskog objekta, sakupljaju se postojeći topografski,
hidrološki, klimatološki, geološki i seizmološki podaci, podaci o postojećim nadzemnim
i podzemnim građevinama i objektima infrastrukture (vodovod, kanalizacija, električna
i telefonska mreža, itd.), razni arhivski dokumenti i arheološki podaci. Nakon toga se na
istražnom području izvede manji obim ređe raspoređenih terenskih istražnih radova, ali
uz pokrivanje celog istražnog područja radovima na većim odstojanjima. Uputno je i u
ovoj, preliminarnoj, fazi svaki rad izvesti detaljno, uzimanjem odgovarajućeg broja
uzoraka za ispitivanje po istražnom radu, (jami ili bušotini) kao da se radi o detaljnim
istraživanjima čak iako se pouzdano zna da će se raditi i detaljna istraživanja.
Loša je praksa da se na retko raspoređenim terenskim radovima provode retka ili
nikakva ispitivanja osim "geološkog kartiranja" bušotina ili jama.
Za glavnu fazu istraživanja postoji niz metoda geotehničkih ispitivanja, koje
zavise od nivoa tehničkog razvoja sredine u kojoj se realizuju. Osim toga, izbor metoda,
planiranje odgovarajućih terenskih i laboratorijskih opita, praćenje rezultata tokom
izvođenja radova, intervencije tokom izvođenja radi postizanja cilja i konačno, korektno
utvrđivanje relevantnih geotehničkih parametara, predstavlja jedan od najsloženijih
inženjerskih zadataka s obzirom da je priroda često veoma komplikovana, teren
varijabilan, izbor metoda relativno ograničen, a rizik, manji ili veći, često neizbežan u
svakoj ljudskoj aktivnosti. Nivo uspeha zavisi od ljudske veštine, znanja, iskustva i
imaginacije, ali i od faktora izvan ljudske kontrole.
Nažalost, isuviše često se istražni radovi loše planiraju, nemarno izvode,
nekompletno prikazuju i pogrešno interpretiraju, tako da rezultati, nekad mnogobrojni i
obimni, mogu biti neadekvatni do neupotrebljivosti, a često navode i na pogrešne
zaključke. Istražni radovi, pomoću kojih bi se dobila pouzdana i korektna predstava o
podzemlju, su inženjerski problem koji zahteva snalažljivo i inteligentno osoblje
obučeno za rad u geotehničkom inženjerstvu (Sowers 1979).
Teren svakog budućeg gradilišta ima svoje osobenosti, a retko kad je jedan plan
istražnih radova isti kao neki ranije izveden. Zbog toga je važno da se ekipa za
izvođenje terenskih istraživanja snabde sa pisanim uputstvima o relevantnim aspektima
tehničkih uslova i specifičnih detalja, kao što je broj i vrsta uzoraka, intervali izvođenja
penetracionih opita i dr., i da se u toku izvođenja radova obezbedi kvalifikovani nadzor
nad istraživanjima radi kontrole kvaliteta i praćenja realizacije geotehničkih istraživanja
u skladu sa programom. Osim toga, služba nadzora treba da bude u stalnom kontaktu sa
budućim korisnikom podataka istraživanja, kako bi se, ukoliko bude potrebno, mogla
izvršiti odgovarajuća prilagođavanja u toku izvođenja istražnih radova u vezi sa
obimom i vrstom ispitivanja.
466 11. ISTRA ŽNI RADOV I
Uputno je, uvek kada je to moguće, i ako se sondažna jama izvodi radi
određivanja uslova temeljenja zgrade ili nasipa puta, jamu izvesti izvan osnove budućeg
objekta u neposrednoj blizini njegove konture u osnovi, jer poremećaj mase tla izazvan
iskopom jame i pored kontrolisanog zbijanja tla pri zatrpavanju, predstavlja oslabljeno
mesto ili zonu sa karakteristikama koje se razlikuju od svojstava prirodnog temeljnog
tla, što može izazvati negativne posledice na budućoj konstrukciji.
Izvođenje istražnih jama može biti mašinsko, (kašika bagera montirana na traktor
prema Slici 11.1 je najjednostavnija konfiguracija) ili ručno, ako je radna snaga jeftina
ili ako je teren nepristupačan za građevinsku mašinu u toku izvođenja istražnih radova.
Iskopani materijal treba deponovati najmanje 1 m od ivice iskopa. Pre nego što se uđe u
jamu radi "kartiranja", tj. terenske klasifikacije i opisa promena vrsta tla konstatovanih
na stranama iskopa ili uzimanja uzoraka, strane iskopa se moraju osigurati podgradom
ukoliko strane iskopa nisu izvedne stepenasto ili se oceni da može doći do zarušavanja
tla, a dubina jame je veća od oko 2 m. Jame se izvode na način koji omogućava
bezbedan prilaz svim nivoima radi kartiranja i uzimanja uzoraka. Ukoliko se iskop jame
vrši i ispod nivoa podzemne vode, a tlo nema malu vodopropusnost, mora se predvideti
uklanjanje vode, što može biti veliki trošak ako su dotoci vode veliki, a često je iskop
jame do željene dubine u takvim uslovima praktično neizvodljiv.
Izvođenje sondažne jame omogućava da se tlo vizuelno pregleda tako da se
granice slojeva i priroda tla mogu tačno ustanoviti. U važnijim ili složenijim
slučajevima mogu se sa fotografijama u boji snimiti strane iskopa i prikazati u
dokumentaciji istraživanja. U sitnozrnom tlu mogu se na površinama iskopa vršiti opiti
džepnim penetrometrom prikazanim na Slici 11.2, koji predstavlja opit nosivosti
minijaturnog kružnog temelja na čisto koherentnom tlu, te je skala za merenje nanete
sile pri utiskivanju penetrometra baždarena na veličinu jednoaksijalne čvrstoće tla.
Nedrenirana čvrstoća se na izloženim stranama iskopa može ispitivati i minijaturnom
krilnom sondom koja je baždarena na veličinu nedrenirane smičuće čvrstoće. Pomenuti
opiti se ne mogu vršiti u krupnozrnom tlu, ali je opit probnog opterećenja kružnom
pločom praktično izvodljiv u svakoj vrsti tla na dnu sondažne jame.
uzorka. Mogu se ručno seći kocke željenih dimenzija na stranama iskopa. Kocke su
obično sa dužinama ivica 15-30 cm. To su neporemećeni uzorci maksimalnog kvaliteta
sa minimalnim poremećenjem. Uzimanje neporemećenih uzoraka opisano je kasnije u
ovom Poglavlju.
Sondažne jame su pogodne za istraživanje skoro svih vrsta tla, uključujući i ona
koja sadrže oblutke i krupno kamenje, sa izuzetkom glina žitke ili vrlo meke
konzistencije. Istražni rad ove vrste, osim koordinata i kote terena, treba sa datumom
izvođenja rada i opisom vremenskih uslova prikazati grafički, skicom sa rasporedom
slojeva i opisom materijala, mestima i vrstom uzetih uzoraka i klasifikacionim prvo
terenskim, a u završnom izveštaju i laboratorijskim nalazima. U opisu sondažne jame
treba komentarisati stabilnost iskopa i opisati vrstu primenjene podgrade.
U slučaju da se istražne jame izvode za potrebe projektovanja i izvođenja
saobraćajnica, njihovo rastojanje duž trase može se kretati između 50 i 500 metara, a
ukoliko se izvode radi određivanja kvaliteta i količine materijala u pozajmištima, od 30
do 120 metara, zavisno od jednoličnosti terena.
metodama i ako se radi o veoma velikim objektima i zahvatima kao što su velika
klizišta i brane. Iz takvog istražnog rada je moguće uzimanje svih vrsta uzoraka visokog
kvaliteta, kao i kod sondažnih jama, kao i detaljno i tačno kartiranje granica slojeva,
vrste i stanja tla ili meke stene.
ISTRAŽNO BUŠENJE
Postoji niz metoda za izvođenje bušotina u tlu i steni, počev od bušenja sasvim lakim
ručnim alatima do dubine od nekoliko metara u tlu, do složenih i teških mašina za
bušenje u steni do dubine od nekoliko kilometara za potrebe istraživanja naftnih i drugih
rudnih ležišta. U načelu, i sasvim orijentaciono, istražno bušenje se može opisati kao
perkusiono, rotaciono i kombinovano, iako u takvoj gruboj podeli, postoji niz varijacija
u vrsti opreme. Tako se u geotehničkom istraživanju, koje ima svoje specifične zahteve,
koriste različiti alati, pribori i mašine. Izvođenje bušotina za potrebe građenja
podrazumeva uzimanje poremećenih i neporemećenih uzoraka za geomehanička
laboratorijska ispitivanja i izvođenje opita "in situ".
Dubina bušenja treba da dosegne zone tla u kojima se ne očekuju znatnije
promene napona i pojave deformacija izgradnjom objekta, ako se, na primer, radi o
temeljenju objekata kao što su zgrade i druge građevinske konstrukcije ili do stabilnih
delova mase tla ukoliko je u pitanju geotehničko istraživanje klizišta. U načelu,
preporučljivo je izvesti bar jednu bušotinu znatno dublje od granice koja se procenjuje
da je pod uticajem objekta. Zavisno od okolnosti, može se planirati i propisivati
maksimalna i minimalna dubina bušenja, a konačna odluka se donosi u toku izvođenja
radova u zavisnosti od dobijenih rezultata. U slučaju istraživanja klizišta ili planiranja
izvođenja dubokih iskopa, dubina istraživanja može zavisiti i od složenosti slike
strujanja podzemnih voda, kada se u bušotine ugrađuju pijezometri.
U načelu, nivo podzemne vode u bušotini se registruje prilikom prve pojave,
nakon svakog prekida bušenja dužeg od jednog časa i na početku svake smene, a u
izabrane bušotine, nakon kartiranja, ispitivanja in situ i uzimanja uzoraka, mogu da se
ugrade pijezometri za kasnije registrovanje režima podzemnih voda koje mogu uticati
na uslove izvođenja radova, na ponašanje mase tla ili na završen objekat.
Veoma je važno da se bušotine izvedu do adekvatne dubine, koja zavisi od vrste i
veličine objekta ili niza objekata. Za lake objekte, prizemne i jednospratne zgrade, koji
nisu osetljivi na veličine sleganja, obično se smatra da dovoljna dubina ispitivanja nije
manja od četvorostruke očekivane širine temelja, odnosno približno do dubine od oko 6
m, ili 2-3 m po spratu. Za teže objekte, kao što su višespratne zgrade, silosi i rezervoari,
najmanje 50% bušotina treba da dosegne dubinu koja je 1.5 veća od širine objekta, pri
čemu se dubina meri od najniže tačke temelja. A da se sa tako pretpostavljenom
dubinom ne pretera, treba proračunom proveriti dubinu do koje je priraštaj vertikalnih
napona usled opterećenja objektom veći od 10% početnih vertikalnih efektivnih napona
usled sopstvene težine tla.
Kod mostovskih konstrukcija i fundiranja na šipovima, kao i pri istraživanju
dubokih klizišta, potrebna dubina bušenja može iznositi 30-50 i više metara. Ukoliko se
tokom bušenja naiđe na stenu, onda je uputno bušiti i u steni do oko 3 m. Iako se u
470 11. ISTRA ŽNI RADOV I
literaturi i praksi mogu naći različite tablice i formule za izračunavanje potrebne dubine
bušenja, njih treba prihvatiti samo orijentaciono i uslovno, a konačnu odluku treba
donositi u skladu sa preliminarnom ocenom veličine zone mase tla koje će biti u
interakciji sa objektom, a dubina se tokom istraživanja može modifikovati ukoliko se
pokaže da je to potrebno. Broj potrebnih bušotina zavisi od vrste konstrukcije, veličine
istražnog područja i jednoličnosti terena. Obično se rastojanje ili broj preliminarno
proceni na osnovu raspoloživih geoloških podataka, a zatim se nakon dobijanja rezultata
izvedenih ređe raspoređenih bušotina, rastojanja mogu smanjiti ukoliko se uoči znatna
heterogenost. Sasvim orijentaciono, za višespratne zgrade rastojanja se kreću između 15
i 50 metara, za jednospratne hale za laku industriju 30 do 90, a za nasute brane i
hidrotehničke nasipe 15 do 60 metara. Za homogen teren rastojanja se mogu
udvostručiti, a za nehomogen i komplikovan teren prepoloviti.
Istražne bušotine se mogu izvoditi pomoću ručnih ili mašinskih garnitura različitih
konstrukcija, dimenzija i težine. Prema principu rada bušaćeg pribora istražno bušenje
se izvodi udarnom, (perkusionom), rotacionom ili kombinovanom metodom. Prema
pogonskoj snazi primenjenoj na pokretanje bušaćeg pribora, istražno bušenje se izvodi
ručno ili mašinski.
mogla uspešno upotrebiti bušotina treba da je stabilna bez zacevljenja, tako da je dubina
bušenja ograničena na oko 6 m u sitnozrnom tlu. U nevezanom tlu, kao što je pesak
ispod nivoa podzemne vode, napredovanje je veoma ograničeno, a u šljunku nemoguće.
Ručno bušenje se može izvoditi i sa dna prethodno izvedene istražne jame, tako da je u
takvoj kombinaciji pri povoljnim okolnostima moguće dostići dubinu od oko 10 m. Pri
tome se koriste različita svrdla od kojih su neka prikazana na Slici 11.5.
ili bez šipki pada sa izvesne visine. Ovim postupkom se mogu postići dubine i do 15-25
m, ali je napredovanje u području većih dubina otežano i usporeno.
iznad nivoa podzemne vode, voda se mora dodati u bušotinu tako da ona, prolaskom
kroz cilindar do dna bušotine, omogućava da se takav mehanizam bušenja realizuje.
teško ili nemoguće u tvrdom tlu, ili ako se naiđe na veći komad kamena, kao i kada se
pojavi sloj zbijenog krupnozrnog tla, naročito ispod nivoa podzemne vode, jer se ne
koristi obložna kolona. Međutim, u pogodnom tlu učinak može biti relativno veliki, a
dostižu se dubine i 30-50 m. Kada se dostigne određena dubina, povlači se centralni
pribor za bušenje i uzima uzorak pobijanjem ili utiskivanjem cilindra (Slika 11.9-c), a
može se izvesti i standardni penetracioni opit pod uslovom da na dnu bušotine nije
došlo do ključanja tla tokom bušenja, odnosno pri povlačenju bušaće glave.
Ukoliko su uslovi u tlu takvi da dalje bušenje nije moguće, a bušotina do izvesne
dubine je stabilna, bar privremeno, do ugrađivanja obložne kolone, bušenje se može
nastaviti opremom koja koristi bušaće krune i jezgrovanje, metod koji je znatno
fleksibilniji i upotrebljiv kako pri bušenju u tlu, tako i u bušenju stene.
UZIMANJE UZORAKA
Iako je o uzimanju uzoraka bilo govora pri opisu izvođenja sondažnih radova, treba reći
da se uzorci tla, prema kvalitetu mogu podeliti u dve glavne kategorije i to kao
poremećeni i neporemećeni. Kvalitet uzoraka direktno zavisi od načina uzimanja
uzorka iz terena. Prema mogućnostima korišćenja uzoraka za pojedine vrste
laboratorijskih ispitivanja mogu se razlikovati sledeće klase nivoa kvaliteta:
478 11. ISTRA ŽNI RADOV I
POREMEĆENI UZORCI tla imaju isti granulometrijski sastav kao i prirodno tlo
iz kojeg su uzeti, ali im je struktura delimično ili potpuno narušena. Osim toga, vlažnost
poremećenog uzorka tla se može razlikovati od vlažnosti prirodnog tla. Poremećeni
uzorci se uglavnom koriste za terensku identifikaciju, laboratorijska klasifikaciona
ispitivanja i opite zbijanja tla. Uzorci se jednostavno dobijaju iskopom iz sondažnih
jama, bunara, galerija ili sa alata za bušenje nakon završenog manevra pri izvlačenju
pribora na površinu terena ili od delova jezgra. Uzorak uzet ventil kašikom iz peska
može biti uskraćen za sitnije frakcije prirodnog tla i zbog toga nije sasvim pouzdan
materijal za određivanje granulometrijskog sastava krupnozrnog tla sa primesama
sitnozrnih frakcija. Međutim, poremećen uzorak sitnozrnog tla može imati prirodnu
vlažnost koja se može sačuvati nakon uzimanja odgovarajućim hermetičkim
pakovanjem i odrediti merenjem u laboratoriji.
donjeg kraja i drugim podacima. Iskustvo pisca ovih redova je da se osoblju zaduženom
za izvođenje bušenja mora propisati minimalni interval uzimanja uzoraka zbog
tendencije da se buši mnogo metara, piše mnogo beskorisnih reči o tlu, a uzima malo
neporemećenih uzoraka i izbegava izvođenje penetracionih ispitivanja (SPT).
Detaljan i elokventan verbalni “geološki” opis tla konstatovanog u toku bušenja i
prikazanog u zapisniku bušenja ili u tzv. geološkom elaboratu nikako ne može
predstavljati zamenu za kvalitetno uzet uzorak, koji će biti poslat u geomehaničku
laboratoriju na ispitivanje inženjerskih svojstava ili zamenu za neki od opita "in situ".
KRUPNOZRNO TLO se lako identifikuje na terenu jer su zrna dovoljno velika tako da
se mogu prepoznati golim okom. Može se smatrati da je to veličina veća od 0.1 mm.
Uzorak tla se razastre na ravnoj podlozi i proceni se učešće primesa sitnozrnih frakcija
(ako ih ima), proceni se učešće zrna veličine do 2 mm, što su frakcije peska, a između 2
i 60 mm su frakcije šljunka. Pri tome se ima u vidu da pesak, odnosno šljunak može biti
sitan, srednji i krupan, prema podeli datoj na granulometrijskom dijagramu na Slici 2.1.
Osim učešća pojedinih frakcija na terenu se “od oka” proceni relativno učešće pojedinih
frakcija, i uzorku se pripiše preliminarni klasifikacioni simbol prema jedinstvenoj
klasifikaciji. Ako su sve veličine dobro zastupljene smatra se da je tlo dobro graduirano
(W), a ako preovladava jedna do dve frakcije, onda je slabo graduiran (P). Ako
preovladava jedna frakcija u vrlo uskom granulometrijskom području onda je tlo
jednolično (U). Uz navođenje veličina zrna treba dati opis oblika i zaobljenosti zrna
(loptast, kockast, pločast, ljuspast, valjkast, klinast, rogljast, polurogljast, poluzaobljen,
zaobljen, sasvim zaobljen, prema Slici 2.11) pri čemu za frakcije peska i prašine za
određivanje opisa oblika zrna može da posluži lupa na terenu, a u laboratoriji lupa i/ili
optički mikroskop. Učešće primesa sitnozrnih frakcija (d<0.075 mm) u krupnozrnom
tlu na terenu, osim “od oka”, se može proceniti tako što se uzorak stavi u menzuru od
jednog litra, napuni vodom i dobro izmeša. Čestice veće od 0.075 mm će se istaložiti iz
suspenzije posle 20-30 sekundi dok će se sitnije čestice taložiti duže vreme.
SITNOZRNO TLO sadrži više od 50% zrna koja se ne mogu prepoznati golim okom
tako da se postupci terenske identifikacije i klasifikacije svode na jednostavne opite
ispitivanjem reakcije na trešenje, plastičnosti valjčića, čvrstoće u suvom stanju i
11. ISTRA ŽNI RADOV I 483
procenom sjaja svežeg preseka tla načinjenog sečivom pribora. Ovi opiti su rezimirani
na Slici 2.7, a iskustvo omogućava da se i sa manjim obimom ovih jednostavnih
postupaka dobije preliminaran zadovoljavajući identifikacioni nalaz koji se naknadno
konačno uobliči provođenjem odgovarajućeg broja laboratorijskih opita.
ISPITIVANJA "IN-SITU"
Treba imati u vidu da uobičajenim sredstvima, kakva su ovde opisana, nije moguće
uzimanje neporemećenih uzoraka is svih vrsta tla. Tako se iz čistih peskova i šljunkova
obično uzimaju samo poremećeni uzorci radi identifikacije, a stanje zbijenosti
krupnozrnog tla, od kojeg zavise parametri čvrstoće i deformabilnosti, ispituje se
penetracionim opitima (SPT i CPT). Kada se bušenje izvodi kroz gline žitke
konzistencije, uzimanje neporemećenih uzoraka raspoloživim sredstvima često nije
moguće. Tada se u bušotini obično izvodi terenski opit krilnom sondom.
Ovaj (SPT) opit je nastao krajem dvadesetih godina XX veka u SAD i prvi put
standardizovan 1930. godine. On je svakako najčešće primenjivan geotehnički opit "in
situ" na svim kontinentima i veoma često je i kritički preispitivan. Iako se opit, prema
mehanizmu dejstva penetracione kašike na tlo, može okarakterisati kao indirektan opit
čvrstoće tla, svoju popularnost duguje prednostima koje se sastoje u relativnoj
jednostavnosti robusne opreme primenljive u kombinaciji sa različitim metodama
bušenja, u jednostavnosti čestog izvođenja po dubini, i pri tome se dobija istovremeno i
uzorak tla, može se upotrebiti u svim vrstama tla i mekim stenama, kako ispod, tako i
iznad nivoa podzemne vode. Nijedan drugi opit "in situ", koji se primenjuje u mehanici
tla, ne ispunjava tako širok raspon fleksibilnosti. Opit je sada standardizovan u mnogim
11. ISTRA ŽNI RADOV I 485
( N 1 )60 / D r2 ≈ 60 (11.4)
Za izvođenje CPT opita, koji je nastao u Holandiji oko 1935. godine postoji više
vrsta penetrometara sa ovde navedenim ili sličnim elementima, od kojih većina, osim
obaveznog merenja otpora vrha, može da meri i bočno trenje po omotaču cevaste šipke
na celoj dubini utiskivanja ili na ograničenom delu cilindra, "rukavu", iznad konusnog
vrha. Konstruktivni detalji uređaja se mogu razlikovati, a ovde su prikazana četiri
tipična uređaja (Slika 11.15) koji imaju zajedničku osobinu da šipka kojom se
11. ISTRA ŽNI RADOV I 487
penetrometar utiskuje ima istu površinu preseka kakvu ima i osnova konusa na vrhu
uređaja tj. 10 cm2, odnosno prečnik od 35.7 mm. Prema načinu registrovanja sila,
statički penetrometri mogu biti mehanički i električni, tako da se se upotrebljavaju
oddgovarajuće oznake M odnosno E.
Da bi se izbeglo nagomilavanje tla u prostoru iznad konusa oko centralne šipke do
cevaste šipke, Vermeiden je konstruisao mehanički penetrometar sa mufom, prikazan na
Slici 11.15-b, tip M1 i Slici 11.16, gde su prikazane i faze rada pri merenju. Takva
konstrukcija omogućava merenje posebno otpora vrha, kao glavnog podatka, ali i
ukupne sile otpora smicanja tla po celoj dužini omotača cevaste šipke. Iz nekog
početnog položaja prikazanog na Slici 11.16, potiskivanjem centalne šipke utiskuje se
konus sa mufom za oko 7 cm i registruje sila, zatim se potiskuje cevasta šipka uz
posebno registrovanje sile, a nakon toga se potiskuje cev koja potiskuje i konus do
novog položaja, te se meri sila ukupnog otpora.
na Slici 11.15-d, može da meri nezavisno i kontinualno otpor vrha i smičući otpor
bočnog trenja. Ovakav penetrometar, kao i ranije opisani mehanički penetrometri,
koriste se, pre svega, za ispitivanja u peskovitim materijalima relativno velike
vodopropusnosti gde se pretpostavlja da se primenjenom brzinom prodiranja ne
generišu znatne veličine pornih pritisaka, tako da se mehanizam loma može smatrati
dreniranim.
ekonomično, na primer, za dopunu detalja duž većih rastojanja između bušotina ili da
ukažu na potrebu izvođenja bušotine na nekom mestu. Metode mogu biti korisne za
određivanje dubine osnovne stene ili nivoa podzemne vode.
Metoda seizmičke refrakcije se zasniva na merenju brzina prostiranja dinamički
izazvanih deformacionih talasa. Talas se stvara ili eksplozijom ili udarcem čekića po
metalnoj ploči, a registruje na odgovarajućim odstojanjima veoma osetljivim prijemnim
uređajima, geofonima. Iz brzina prostiranja talasa i vremena pristizanja direktnog i
eventualno odbijenog talasa, može se izmeriti dubina konture stene ali i izračunati
seizmički modul elastičnosti koji odgovara veoma niskim nivoima deformacija.
Druga metoda, geoelektrična, koja ima izvesnu primenu u građevinskoj
geotehnici, zasniva se na merenju razlike električnog otpora pojedinih vrsta tla i smatra
se manje pouzdanom u odnosu na seizmičku metodu. Obe navedene geofizičke metode
zahtevaju specijalnu opremu i specijaliste, geofizičare, a čitalac zainteresovan za ovu
problematiku može konsultovati i literaturu (Najdanović i Obradović 1981, Nonvajler
1990, Dobrin 1988).
LABORATORIJSKA ISPITIVANJA
Uzorke uzete tokom terenskih radova treba, u najkraćem praktično izvodljivom roku,
transportovati u laboratoriju radi ispitivanja. Privremeno skladištenje na terenu ili u
laboratoriji treba da obezbedi sredinu sa umerenom temperaturom od oko 100. Izlaganje
neporemećenih uzoraka suncu, visokim temperaturama ili mrazu može izazvati znatne
promene vlažnosti i poroznosti koje će se nepovoljno odraziti na kvalitet i pouzdanost
rezultata laboratorijskih opita čvrstoće i deformabilnosti.
Konačni program laboratorijskih ispitivanja na uzorcima tla uzetim tokom
terenskih radova treba da bude usaglašen sa terenskim nalazima i potrebama konkretnog
zadatka, obično na osnovu orijentacionog obima datog u programu istraživanja, uz
odgovarajuće izmene uslovljene tekućim nalazima istraživanja. Pri tome se razlikuju
dva nivoa ispitivanja, tj. nivo identifikacionih (klasifikacionih) ispitivanja i nivo
ispitivanja inženjerskih svojstava (čvrstoća, deformabilnost, vodopropusnost). Obe
grupe rezultata, izražene odgovarajućim simboličkim ili numeričkim pokazateljima,
mogu biti brojni i varijabilni u istražnom području, tako da ispitivanja treba usmeriti u
pravcu određivanja onih parametara koji se, prema raspoloživim nalazima, mogu
smatrati kritičnim ili merodavnim za rešavanje konkretnog geotehničkog zadatka na
istražnom području.
11. ISTRA ŽNI RADOV I 493
Dobra praksa nalaže da broj identifikacionih ispitivanja bude veći od broja opita
inženjerskih svojstava, tako da je radi sagledavanja moguće varijabilnosti parametara u
masi tla ili unutar jednog sloja, neophodno da se i za uzorak za koji su provedeni opiti
čvrstoće ili deformabilnosti obavezno izvrše i klasifikacioni opiti. Klasifikaciona
ispitivanja vrše se na malim poremećenim uzorcima i na ostacima uzoraka na kojima će
se izvršiti ispitivanja inženjerskih svojstava.
ispitivanja i primenjeni normativi, pri čemu treba imati u vidu da su neki važni JUS
standardi pogrešni a poodavno i zakonski zastareli (Prilog E). Za opit triaksijalne
kompresije, navode se oznake UU ili CU ili D, odgovarajući dijagrami, trajanje
pojedinih faza ispitivanja, brzine aksijalnih deformacija i oblik uzorka pri lomu (skica
ili fotografija). Uz rezultate opita direktnog smicanja, osim dijagrama, navodi se trajanje
konsolidacije, brzina smičućeg pomeranja, i uslovi dreniranja. Pored grafika sa
rezultatima ispitivanja određenih inženjerskih svojstava, treba obavezno dati opis
ispitanog uzorka, rezultate klasifikacionih ispitivanja, (brojčane vrednosti pokazatelja
granulometrijskog sastava, CF, i granica konzistentnih stanja, LL, PL), simbol prema
sistemu AC, navesti pokazatelje stanja (jed. težina, vlažnost…), uz druge podatke koji
mogu biti relevantni za ispitani uzorak tla.
lako dokazati, naročito ako postoje razlozi da se takav nekoristan nalaz naknadno ne
obelodani. Ali su neprijatna iznenađenja takođe moguća i ne tako retka, sa vidljivim
posledicama havarije različitih vrsta, rušenja, velikih deformacija, šteta, ili usporavanja
građenja, što u konačnom ishodu ima značajne ekonomske posledice. Neprijatna
iznenađenja su najčešće posledica neprimenjivanja postojećih znanja, i nisu izazvana
poznatim ograničenjima u prognostičkoj pouzdanosti koja je u sadašnjoj metodologiji
mehanike tla i građevinske geotehnike realno moguća.
U izboru računskih parametara čvrstoće i drugih uslova u analizama se mogu
razlikovati deterministički i probabilistički pristupi ili neka njihova kombinacija.
11.6 REZIME
Geotehnički istražni radovi za konkretan objekat ili grupu objekata se provode po dobro
smišljenom planu i programu imajući u vidu sve aspekte interakcije objekta i terena.
Cilj geotehničkih istraživanja je da se odredi prostorni položaj (dubine, debljine i prosti-
ranje) pojedinih slojeva tla, dubine nivoa podzemne vode i dobiju podaci o inženjerskim
osobinama, kao što su čvrstoća i deformabilnost tla i drugi prognozni pokazatelji
ponašanja tla u prirodnim uslovima i u uslovima nastalim izgradnjom objekta.
Geotehnički istražni radovi se mogu sastojati od izvođenje sondažnih jama i
sondažnih bušotina iz kojih se uzimaju uzorci različitog stepena poremećenosti radi
identifikacije tipa tla i ispitivanja mehaničkih svojstava. U bušotine se mogu ugrađivati
pijezometri.
U našim sadašnjim uslovima, ispitivanja in situ, podrazumevaju penetracione
opite u bušotinama (SPT) i sondiranje statičkim penetrometrima (CPT).
Preporučuje se primena SPT uvek kada se izvode bušotine u tlu, a mogu se
izostaviti samo uz posebno obrazloženje, odnosno ako se bušotine izvode u tlu u kojem
je moguće kontinualno uzimanje kvalitetnih neporemećenih uzoraka.
Primena statičkih penetracionih opita CPT u krupnozrnom tlu, gde uzimanje
neporemećenih uzoraka za laboratorijske ispitivanja nije praktično izvodljivo, ali i u
svim drugim okolnostima, omogućava da se proceni vrsta i stanje zbijenosti tla. Statički
penetracioni opit je najbolji istražni rad u slučaju da se predviđa fundiranje objekta na
šipovima.
Treba razlikovati dva segmenta problematike geotehničkih istraživanja, odnosno
odvojiti detaljan prikaz svih rezultata geotehničkih istražnih radova (činjenice, terenski i
laboratorijski nalazi) od evaluacije rezultata koja vode do usvajanja merodavnih
računskih vrednosti pojedinih računskih i projektnih geotehničkih parametara. Dobra
praksa podrazumeva da su to dva potpuno odvojena dokumenta.
Konačno, izazov je ne tako mali sa inženjerskog stanovišta, jer primenom
ograničenog broja raspoloživih metoda treba odrediti relevantne geotehničke parametre
za primenu u analizi svakog konkretnog zadatka, donositi važne odluke, ali uz svesno
prihvatanje činjenice da je realnost, skoro uvek, nesaglediva u svim suštinskim
detaljima, uhvatljiva samo metodama našeg posmatranja i predvidiva sa ograničenom
pouzdanošću samo u okviru racionalnih modela smišljenih da pruže zadovoljavajuće
odgovore na pitanja koja se mogu pojaviti u bezbrojnim kombinacijama prirodnih
uslova terena i vrsta građevinskih objekata.
Ali ima i ovo. Terenska istraživanja za građevinskog inženjera mogu imati više-
struke čari, jer proces podrazumeva da se dolazi do otkrića novih do tada nepoznatih
činjenica. U procesu bušenja nailazi se na razne vrste tla i stena, može se iznenadno
identifikovati ili nepažnjom oštetiti deo postojećeg objekta infrastrukture, ali se može
naići i na neki materijalni ostatak stare civilizacije ili fosil.
497
A površina preseka ( m2 )
A parametar pornog pritiska (-)
Af parametar pornog pritiska pri lomu tla (-)
A aktivnost gline (-)
API American Petroleum Institute (-)
Ar Area ratio, odnos površina
AC Airfield Classification (Arthur Casagrande) (-)
av koeficijent stišljivosti
B širina, prečnik (temelja, šipa) ( m1 )
Cc indeks stišljivosti (-)
Cs indeks bubrenja (-)
Cr indeks rekompresije (-)
CF Clay Fraction, procenat glinenih čestica (%)
CFEM Canadian Foundation Engineering Manual (-)
CU Consolidated undrained, konsolidovani nedrenirani (-)
c kohezija ( kN/m2 )
c′ kohezija za efektivne napone ( kN/m2 )
cu nedrenirana kohezija ( kN/m2 )
cv koeficijent konsolidacije (m2/s)
CPT Cone Penetration Test, opit statičke penetracije (-)
CPTU CPT sa merenjem pornih pritisaka (-)
D prečnik zrna ( m1 )
Do prečnik otvora ( m1 )
Dr relativna zbijenost (%)
Df dubina temeljenja ( m1 )
d prečnik zrna ( mm )
E modul elastičnosti ( kN/m2, MPa )
E normalna međulamelna sila (P.10) (kN/m)
E′ modul elastičnosti za efektivne napone ( kN/m2, MPa )
E′ međulamelna sila od efektivnih napona (P.10) ( kN/m)
Es modul (deformacije) tla ( kN/m2, MPa )
Eu nedrenirani modul (elastičnosti) ( kN/m2 )
E0 sila bočnog pritiska u miru ( kN, kN/m1 )
Ea sila aktivnog pritiska ( kN, kN/m1 )
Ep sila pasivnog otpora ( kN, kN/m1 )
EUROCODE Evropski standard (-)
EPRI Electric Power Research Institute (-)
e ekscentričnost sile ( m1 )
e koeficijent poroznosti (-)
e0 početni koeficijent poroznosti (-)
ec kritični koeficijent poroznosti (-)
498 Prilog A. LISTA SIMBOLA I SKRAĆENICA
GRČKA SLOVA
α ugao (0)
α koeficijent pornog pritiska (P.4) (-)
α koeficijent uz indeks zbijenosti (P.5) (-)
α, αb koeficijenti redukcije nedrenirane čvrstoće (P.9) (-)
β ugao nagiba kosine (0)
β koeficijent pornog pritiska (P.4) (-)
β odnos smičućeg otpora i vertikalnog napona (šip, P.9) (-)
δ pomeranje ( m1, mm)
δ mali priraštaj - konačna veličina (-)
∆ zapreminska, volumetrijska deformacija (šip, P.9) (-)
∆φ’ maksimalna ugaona razlika (P.5) (0)
ε1,2,3 glavne deformacije (-)
εc deformacija kolapsa (P.4) (-)
εv zapreminska, volumetrijska deformacija (-)
εs smičuća, distorzijska deformacija (P.6) (-)
εs deformacija bubrenja (P.4) (-)
εe elastična deformacija (-)
εp plastična deformacija (-)
γ klizanje, deformacija smicanja (-)
γ jedinična težina tla ( kN/m3 )
γd jedinična težina tla u suvom stanju ( kN/m3 )
γz jedinična težina tla u zasićenom stanju ( kN/m3 )
γ′ potopljena jedinična težina tla ( kN/m3 )
γw jedinična težina vode (konstanta ≈ 9.807) ( kN/m3 )
θ ugao ravni loma (0)
κ koeficijent za određivanje vremena do loma (P.5) (-)
κ nagib linije rekompresije i bubrenja (P.6)
λ nagib linije normalne konsolidacije (P.6)
λ konstanta u f-ji raspodele nagiba međulam. sila (P.10) (-)
µ koeficijent trenja (P.5) (-)
µ koeficijent (P.7) (-)
ν Poasonov koeficijent (-)
ν′ isto, efektivni naponi (-)
νu isto, nedrenirani uslovi (-)
π konstanta 3.1415926 (-)
Σ zbir, suma
σ napon ( kPa, kN/m2 )
σ′ efektivni napon ( kPa, kN/m2 )
σn normalni napon ( kPa, kN/m2 )
σ1,2,3 glavni naponi ( kPa, kN/m2 )
502 Prilog A. LISTA SIMBOLA I SKRAĆENICA
Prilog C. BIBLIOGRAFIJA
Al-Hussaini M. (1972). Evaluation of properties of rockfill materials. J.of the SMF Div. ASCE, Vol.
98, No. SM12.
Al-Hussaini M. (1983). Effect of particle size and strain conditions on the strength of crushed basalt.
Canadian Geotechnical Journal, Vol.20, No.4, 706-717
Ambraseys N. and Srbulov M. (1995). Earthquake induced displacements of slopes, Soil Dynamics
and Earthquake Engineering, 14, Elsevier, 59-71
American Petroleum Institute (1984). Recommended practice for planning, designing and constructing
fixed offshore platforms API RP2A, 15th. ed. American Petroleum Institute.
Andersland O.B. and Ladanyi B. (1994). An introduction to frozen ground engineering, Chapman &
Hall, New York, London.
Atkinson J.H. and Bransby P.L. (1978). The mechanics of soils, An introduction to critical state soil
mechanics, McGraw-Hill, London
Atkinson J.H. and Farrar D.M. (1985). Stress path tests to measure soil strength parameters for
shallow slips. Proc. of the 11th Int. Conf. SMFE, San Francisco, Vol.2, 983-986.
Atkinson J.H. (1993). The mechanics of soils and foundations, McGraw-Hill Int.
Barton N. (1977). The shear strength of rock and rock joints, International Journal of Rock Mechanics
and Mining Sciences, Vol.13, 255-279.
Barton N. and Kjaernsli B. (1981). Shear strength of rockfill, Journal of geotechnical engineering
ASCE, Vol.107, No.GT7, 873-891.
Baldi G., Bellotti R., Ghionna V., Jamiolkowski M. and Pasqualini E. (1981). Cone Resistance in dry
N.C. and O.C. Sands. Cone penetration testing and experience, Proc. ASCE National Convention,
St.Louis, Oct. 1981, 145-177.
Baldi G., Bellotti R., Ghionna V., Jamiolkowski M. and Pasqualini E. (1981-a). Cone Resistance of a
dry medium sands. Proc. 10th In.Conf. SMFE, Vol.2, Stockholm, 427-432
Baldi G., Bellotti R., Ghionna V., Jamiolkowski M. and Pasqualini E. (1982). Design parameters for
sands from CPT. Proc. 2nd. Eur. Symp. on Penetration testing, Vol.2, Amsterdam, 425-432.
Baldi G., Bellotti R., Ghionna V., Jamiolkowski M. and Pasqualini E. (1986). Interpretation of CPT's and
CPTU's, 2nd Part, Fourth International Seminar, Field Instrumentation and in-Situ Measurement,
November, Singapore, 425-432.
Bellotti R., Bizzi G., Ghionna V. N. (1982). Design, construction and use of a calibration chamber, Proc.
ESOPT II. Amsterdam.
Bellotti R., Ghionna V. N., Jamiolkowski M., Lancellotta R. and Robertson P.,K. (1989). Shear strength
of sand from CPT. 12 Int. Conf. on SMFE, Vol.1, Rio de Janeiro, Vol.1, 179-184
Berezantsev V.G., Khristoforov V.S. and Golubkov V.N., (1961). Load Bearing capacity and deformation
of piled foundations. Proc. 5th Int. Conf. SMFE, Paris, Vol.2, 11-15.
Biarez J. and Hisher P.-Y. (1994). Elementary mechanics of soil behaviour, Saturated remoulded soils,
Balkema, Rotterdam, Brookfield.
Billam J. (1971). Some Aspects of the Behavior of Granular Materials at High Pressures, Stress strain
behavior of Soils. Roscoe memorial symposium, 69-80.
Biot M.A. (1941). General theory of three-dimensional consolidation. J. Appl. Phy. 12: 155-165
Bishop A.W. (1950). Discussion on paper by A. W. Skempton and A.W. Bishop, The Measurement of
Shear Strength of Soils, Geotechnique, 2, 113-116.
Bishop A,W. (1955). The use of slip circle for stability analysis, Geotechnique 5, No.1, 7-17.
Bishop A.W. and Bjerrum,L. (1960). The relevance of the triaxial test to the solution of stability
problems. Res. Conf. On Shear Strength of Cohesive Soils, Boulder, Colorado, 437-501.
Bishop A,W. and Morgenstern N. (1960). Stability coefficients for earth slopes. Geotechnique 10,
129-150
Bishop A.W. and Henkel D.J. (1962). The measurements of soil properties in the triaxial test. Edward
Arnold, London.
Bishop A.W, Webb D.L. and Lewin P.I. (1965). Undisturbed samples of London clay from the Ashford
Common shaft: Strength-effective stress relationship, Geotechnique 15, No.1, 1-31
Bishop A.W. (1966). The strength of soils as engineering materials, Sixth Rankine Lecture, eotechnique,
Vol.16, No.2, 89-130.
Bishop A.W., Green G.E., Garga V.K., Andresen A. and Brown J.D. (1971). A new ring shear apparatus
and its application to the measurement of residual strength. Geotechnique 21, 273-328
Bishop A.W. (1971). Shear strength parameters for undisturbed and remolded soil specimens. Stress
strain behavior of soils. Roscoe memorial symposium, 3-58.
Prilog C. BIBLIOGRAFIJA 507
Bjerrum L. and Overland A. (1957). Foundation failure of an oil tank in Fredrikstad, Norway. Proc. 4 th.
ICSMFE, London, 287-290.
Bjerrum L. (1963). Allowable settlement of structures. Proc. 3rd Europen Conference on Soil Mechanics
and Foundation Engineering, Wiesbaden, Vol.2, 135-137.
Bolton M.D. (1979). A guide to soil mechanics, The Macmillan Press, London.
Bolton M.D. (1986). The strength and dilatancy of sands, Geotechnique 36, No.1, 1986, 65-78.
Bolton M.D. (1987). Author’s reply, Geotechnique 37, No.2, 225-226.
Bolton M.D. and Lau C.K. (1989). Scale effects in the bearing capacity of granular soils, XII ICSMFE,
Vol.2, Rio de Janeiro, 895-898.
Bozozuk M. (1978). Bridge foundations move. TRR 678, Transportation Research Board, 17-21.
Bromhead E.N. (1984). Stability of slopes and embankments. Chapter 3 in Ground Movements and
Their Effects on Structures. Taylor & Attewell, eds. Surrey University Press.
Bromhead E.N. (1986). The stability of slopes. Surrey University Press, US: Chapman & Hall.
Bromhead E.N. (1999). The stability of slopes. 2nd edition. Spoon Press.
Bromhead E.N. Harris A.J. and Ibsen M-L., (1999). Statistical variability of ring shear test results on a
shear zone in London Clay. Proc. International. Symposium on slope stability, Is-Shikoku, Balkema,
1109-1114.
Broms B.B. (1988). History of soil penetration testing. ISOPT – 1, Balkema, 157-220.
Brooker E.W. and Ireland H.O. (1965). Earth pressures at rest related to stress history, Canadian
Geotechnical Journal, 2, 1-15.
Boussinesq J. (1885). Application des potentiels a l'etude de l'equilibre et du Mouvement des Solides
Elastique, Gauthier-Villard, Paris.
Bowles J.E. (1996). Foundation Analysis and Design. Fifth edition. McGraw-Hill.
Burland J.B. (1973). Shaft friction of piles in clay-a simple fundamental approach, Ground Engineering.
No.3, 30-42.
Burland J. B. Broms B.B. and De Mello V.F.B., (1977). Behaviour of foundations and structures, Proc.
9th Int. Conf. Soil Mech. and Foundation Engineering, Tokyo 2, 495-546.
Burland J. B., Burbidge M. C. (1985). Settlement of foundations on sand and gravel. Proc. I.C.E., 78,1
Bustamante M. and Gianeselli L., (1982). Pile bearing capacity prediction by means of static
penetrometer CPT, Proc. ESOPT II, Amsterdam, 2, 493-500.
CANADIAN FOUNDATION ENGINEERIN MANUAL (1992). 3rd Edition. Canadian Geotechnical
Society.
Caquot A and Kerisel J. (1948). Tables for calculation of passive pressure, active pressure and bearing
capacity of foundations, Gauthier-Vilars, Paris.
Caquot A and Kerisel J. (1953). Sur le terme de surface dans le calcul des fondations en milieu
pulvelurent, Proc. 3 rd Int. Conf. On SMFE, Zurich, Vol.1, 336-337.
Caquot A and Kerisel J. (1956). Traite de mecanique des sols. Third ed., Gauthier-Vilars, Paris.
Casagrande A. (1932). A new theory on frost heaving. Discussion. Highway Research Board, HRB
Proceedings, No.11, 168-182.
Casagrande, A. (1937). Seepage through dams, Contr. Soil Mech.1940, Boston Soc. C.E. p. 295.
Casagrande A. (1948). Classification and identification of soils, Trans. ASCE, Journal for SMFE, 113,
901-930.
Casagrande A. (1950). Notes on the design of earth dams, Proc. BSCE, Vol.37, No.4, Boston, 405-429.
Cerruti V. (1882). Ricerche intorno all’equilibrio dei corpi elastici isotropi. Reale Academia dei Lincei,
Roma, Vol.13.
Chandler R.J. (1971) Discussion. Roscoe memorial symposium, 733-735.
Chandler R.J. (1984), Recent European experience of landslides in overconsolidated clays and soft rocks.
4th Int. Symp. on Landslides, Toronto, Vol.1, 61-81.
Chandler R.J. and Hardie T.N. (1989). Thin-sample technique of residual strength measurement,
Geotechnique 39, No.3, 527-531.
Charles J.A. and Watts K.S. (1980). The influence of confining pressure on a shear strength of compacted
rockfill, Geotechnique, Vol. 30, No.4, 353-367.
Charles J.A. (1982). An appraisal of the influence of a curved failure envelope on slope stability.
Geotechnique 30, No.4, 389-392.
Charles J.A. and Soares M.M. (1984-a). Stability of slopes in soils with nonlinear failure envelopes, Can.
Geotechnical Journal, 21, 397-406.
Charles J.A. and Soares M.M. (1984-b). Stability of compacted rockfill slopes, Geotechnique 34, No.1,
61-70.
508 Prilog C. BIBLIOGRAFIJA
Charles J.A. (1990). Chapter 4, Proc. of the NATO Advanced Study Institute on Advances in Rockfill
Structures, Neves, E.M. Editor, Lisbon, Kluwer Academic Publishers, (1991), 53-72.
Chen, W.F. (1975). Limit analysis and soil plasticity, Elsevier, New York
Christian J.T. and Carrier (1978) Janbu, Bjerrum and Kjaernsli’s charts reinterpreted. Canadian
Geotechnical Journal, 15, 123-128.
Clough R.W. (1960). The finite element in plane stress analysis, Proc. 2nd Conf. on Electronic
Computation, Pittsburg.
Clough R.W. and Woodward, J.R. (1967). Analysis of embankment stress and deformation, Journal
of SMFE, ASCE, Vol.93, No.SM4.
Code of Practice for Foundation Engineering (1985) Danish Geotechnical Institute Bulletin No.35,
Copenhagen.
Cornforth D.H. (1964). Some experiments on the influence of strain conditions on the strength of sand.
Geotechnique, Vol.16, No.2, 143-167.
Costa Filho L.M. and Thomaz J.E.S. (1984). Stability analyses of slopes in soils with nonlinear strenth
envelopes using non-circular slip surfaces, IV Int. Symposium on Land-slides, Toronto, 393-397.
Coulomb C.A. (1776). Essai sur une application des regles des maximis et minimis a quelues problemes
de statique relatifs a l'architecture. Mem. Acad. Roy. des Sciences, Paris, 3, 343-382.
Darcy H. (1856). Les fontaines publique de la ville de Dijon. Dalmont, Paris, p. 674.
Day R.W. and Axten G.W. (1989). Surficial stability of compacted clay slopes, Journal of Geotechnical
Engineering, ASCE, Vol.115, No.4, April, 577-580
Day, R.W. and Maksimović, M. (1994). Stability of compacted clay slopes using non-linear failure
envelope, Bulletin of the association of engineering geologists, Dec. Vol.31, No.4, pp 516-520
De Beer E.E. (1963). The scale effect in the transposition of the results of deep sounding tests on the
ultimate bearing capacity of piles and caisson foundations, Geotechnique 11. No.1, 39-75.
De Beer E.E. (1970). Experimental determination of the shape factors and bearing capacity factors of
sand. Geotechnique 20, No.4, 387-411
De Beer E.E. and Martens A. (1957). Method of computation of an upper limit for the influence of the
heterogeneity of sand layers on the settlement of bridges. Proc. 4 th. IC, SMFE, Vol.1, 275-282.
De Beer E.E., Vesić, A.B. (1958). Etude experimentale de la capacite portante du sable sous des
fondations directes etablies en surface. Annales de travaux publics de Belgique, No.3.
De Cock F., Legrand C., eds. (1997). Design of axially Loaded Piles, European Practice. Balkema,
Rotterdam/Brookfield.
De Mello V.F.B. (1977). Reflections on design decisions of practical significance to embankment dams,
Geotechnique 27, (3), 281-354.
Denver H. (1982). Modulus of elasticity determined by SPT and CPT. Proc. ESOPT II, Amsterdam,
Vol. 1, 35-40.
Dobrin M.D. (1988). Introduction to geophysical prospecting, 4th ed. McGraw-Hill, New York.
Drucker D.C., Gibson R.E. and Henkel D.J. (1957). Soil mechanics and work-hardening theories of
plasticity, Trans. ASCE.
Duncan J.M. and Chang C.Y. (1970). Nonlinear analysis of stress and strain in soils. Journal of Soil
Mech. and Found. Engineering, ASCE, Vol. 96, No. SM5, 1629-1653.
Duncan J.M. and Buchigani A.L. (1976). An engineering manual for settlement studies, Geot. Eng.
Report, Dept. of Civil Eng., Univ. of California at Berkeley.
Durgunoglu H.T. and Mitchel J.K. (1975). Static penetration resistance of soils. Proc. ASCE Spec.Conf.
In Situ Meas. Soil Propert., Raleigh, NC. 151-189.
EUROCODE 7 (1994). Geotechnical design - Part 1: General rules, EC for standardization.
Fan K., Fredlund D.G. & Wilson G.W. (1986). An interslice function for limit equilibrium slope stability
analysis. Can. Geot. Journal 23.
Fellenius B.H. (1991). Pile foundations. In Fang H.Y. (ed.), Foundation Engineering Handbook, 2nd ed.
Van Nostrand Reinhold.
Fredlund D.G. (1984). State of the Art Lecture-Analytical methods for slope stability analysis. IV Int.
Symposium on Landslides, Toronto
Fredlund D.G. and Rihardjo H. (1993). Soil mechanics for unsaturated soils, John Wiley & Sons, Inc.
Faure R.M. (1999). Data Bases and the management of landslides. Proc. International. Symposium on slope
stability, Vo.2, Is-Shikoku, Balkema, 1317-1330.
Gibbs H.J. and Holtz W.G. (1979). Discussion of “SPT and relative density in coarse sand”, Journal of
Geotechnical Engineering Division, ASCE, Vol.105, No.GT3, 439-441.
Gibson R.E and Morgenstern N,R. (1962). A note on the stability of cuttings in normally consolidated
clays, Geotechnique 12(3), 212-216.
Prilog C. BIBLIOGRAFIJA 509
Golder H.Q. (1941). The ultimate bearing pressure of rectangular footings. J. I. C. E., Dec., London
Green G.E. (1971). Strength and deformation of sand measured in an independent stress control cell.
Stress strain behavior of soils. Roscoe memorial symposium, 285-323.
Haar M.E. (1962). Groundwater and seepage, McGraw-Hill, New York.
Haar M.E. (1966). Foundations of theoretical soil mechanics, McGraw-Hill, New York.
Hansen J.B. (1953). Earth pressure calculation. The Danish technical press, The Institution of Danish
Civil Engineers, Copenhagen.
Hansen J.B. (1961). A general formula for bearing capacity, Bulletin No.11, Danish Technical Institute,
Copenhagen.
Hansen J.B. (1966). Comparison of Methods for Stability Analysis, Bulletin No.21, The Danish
Geotechnical Institute, Copenhagen, Denmark.
Hansen J.B. (1968). A revised extended formula for bearing capacity, Bulletin No.28, Danish Technical
Institute, Copenhagen.
Hawkins A.B. and Privet K.D. (1985). Measurement and use of residual shear strength of cohesive soils.
Ground Engrg.,18(8), 22-29.
Hazen A. (1911). Discussion of Dams on sand foundations. Trans. Am. Soc. CE. Vol.73, 199.
Henkel D.J. (1958). The correlation between deformation, pore water pressure and strength
characteristics of saturated clays, Ph.D. Thesis, Univ. of London.
Hirschfeld R.C. and Poulos S.J. (1964). High pressure triaxial tests on compacted Sand and undisturbed
silt, ASTM Special Technical publication No.361, Laboratory shear testing of Soils, 329-338
Hoek E. and Bray J.W. (1981). Rock slope engineering. The Institution of Mining and Metallurgy,
London.
Hoek, E. (1994). Strength of rock and rock masses, ISRM Journal, 2, 4-16.
Holtz W.G. and Gibbs H.J. (1979). Discussion of SPT and relative density in coarse sand. Journal of
Geotechnical Engineering Division, ASCE, Vol.105, No.GT3, 439-441.
Hvorslev M.J. (1949). Subsurface exploration and sampling for civil engineering purposes, Waterways
experiment station, Vicksburg, Mississippi.
Hunter J.H. and Schuster R.I. (1968). Stability of simple cuttings in normally consolidated clays,
Geotechnique 18(3), 372-8
Hutchinson J.N. (1977). Assessment of effectiveness of corrective measures in relation to geological
conditions and types of movements. Bull. Int. Assn. of Engineering geology 16, 131-155
International Manual for the sampling of Soft Cohesive Soils (1981). The sub-committee on soil
sampling, ISSMFE, Tokai University Press, Tokyo.
ISSMFE (1977). Report of the Subcommittee on Standardization of Penetration Testing in Europe. Proc.
9th Int. Conf. on Soil Mech. and Foundation Engineering, Tokyo, Vol.3, Appendix 5, 156-170.
Jaky J. (1944). The coefficient of earth pressure et rest. Magyar Mernok es Epitez Egylet Kozlonye.
Jamiolkowski M., Ladd C.C., Germaine J.T. and Lancellotta R. (1985). New developments in field and
laboratory testing of soils, 11th Int. Conf. SMFE, San Francisco, Vol.1, 57-153.
Jamiolkowski M., Ghionna V., Lancellotta R. and Pasqualini E. (1988). New correlation of penetration
tests for design practice, Penetration testing 1988, ISOPT-1, Balkema, Rotterdam, 263-296.
Jamiolkowski M. Shear strength of cohesionless soil from CPT. De Mello Volume,191-204.
Janbu N. (1954). Application of the composite slip surfaces for stability analysis. Proc. of the European
Conference on Stability of Earth Slopes, Stockholm, Vol.3, 43-49.
Janbu N., Bjerrum L. and Kjaernsli,B. (1956). Veiledning ved Losning av Fundamententeringsoppgaver.
NGI Publication No.16. 93 p.
Janbu N. (1967). Settlement calculation based on the tangent modulus concept. University of Trondheim,
NGI, Bul. No.2, 57 p.
Janbu N. (1973). "Slope stability computation" in Embankment Dam Engineering, Casagrande
Memorial Volume, eds. Hirschfeld and Poulos. John Wiley, New York, 47-86.
Janbu N. (1977). State of the Art Report, Slopes and excavations in normally and lightly overconsoli-
dated clays, 9th Int. Conf. SMFE, Vol.2, Tokyo, 549-566.
Kany M., (1959). Beitrag zur Berechnung von flachengrundungen, Wichelm Ernst und Sohn, Berlin.
Karpoff C.D. (1955). The use of laboratory tests to develop design criteria for protective filters, Proc.
American society for testing materials, Vol.55, 1183-1198.
Kenney T.C. (1956). An examination of the methods of calculating the stability of slopes. M.Sc.
Thesis, Imperial College.
Kenney T.C. (1967). The influence of mineralogical composition on the residual strength of natural clays.
Proc. of Oslo Geotechnical Conference on the Shear Strength Properties of Natural Soils and Rocks,
Vol.1, 123-129.
510 Prilog C. BIBLIOGRAFIJA
Kenney T.C. (1976). Formation and geotechnical characteristics of glacial-lake varved soils. In: Laurits
Bjerrum Memorial Vol. Eds. N. Janbu, F. Jorstad & B. Kjaernsli, NGI, Oslo, 15-39.
Koerner L.M. (1968). The behavior of cohesionless soils formed from various minerals, Ph.D Thesis,
Duke University School of Engineering Soil Mechanics Series No.16.
Kondner R.L. (1963). Hyperbolic stress-strain response: cohesive soils. Journal of SMFE, ASCE, Vol.89,
No.SM1, February, 115-143.
Kondner R.L. and Zelasko J.S. (1963). A hyperbolic stress-strain formulation for sands, 2nd. Pan
-American Conf., SMFE, Brasil.
Koutsoftas D.C., Ladd C.C. (1985). Design strength of an offshore clay. JGED, ASCE, 3, 337-355.
Kötter F. (1903). Die Bestimmung des Druckes an gekrumten Gletflachen, Sitzungsber. Kgl. Preuss.
Akad. der Wiss., Berlin.
Kulhawy F.H. (1991). Drilled shaft foundations, Ch.14. in Foundation Engineering Handbook, Second
Edition, Hsai-Yang Fang (Editor), Van Nostrand Reinhold, New York.
Kulhawy F.H. and Mayne P.W. (1990). Manual on Estimating Soil Properties for Foundation Design.
Research Project 1493-6, August, Cornel University, Ithaca, New York.
Ladanyi B. (1960). Etude des relations entre les contraintes et des deformations lors du cisaillement des
sols pulverulents. Annls Trav. Publ. Belg. No.3, 1-30.
Ladd C.C., Foote R., Ishihara K., Schlosser F., and Poulos H.G. (1977). Stress-Deformation and Strength
Characteristics, Proc. 9 th . Int. Conf. SMFE Tokyo, Vol.2, 421-494.
Lade P.V. (1973). Discussion. Symposium on Plasticity and Soil Mechanics, Cambridge, 129-136.
Lambe T.W. (1964). Methods of estimating settlement. JSMFD, ASCE, 90, No.SM5, 43-67.
Lambe T.W. and Whitman,R.V. (1969). Soil Mechanics, John Wiley & Sons, Inc. New York, 553 p.
Lambe T.W. (1985). Amuay landslides. Proc. 11 th Int. Conf. on SMFE, Golden Jubilee Volume, San
Francisco, 137-158.
Lancellotta R. (1995). Geotechnical Engineering, Balkema, Rotterdam.
Leps T.M. (1970). Review of shearing strength of rockfill. Journal of the Soil Mech. and Found.
Div. ASCE, Vol.96, No.1., 1159-1170.
Lo K.Y and Roy M. (1973). Response of particulate materials at high pressures. Soils and Foundations.
Jap. Soc. of Soil Mech. and Found. Eng., Vol.13, No.1, 61-76.
Lunne T., Robertson P.K. and Powel J.J.M. (1997). Cone penetration testing in geotechnical practice.
Blackie Academic & Professional, Chapman & Hall.
Lupini J.F., Skinner A.E.& Vaughan P.R. (1981). The drained residual strength of cohesive soils,
Geotechnique 31, No.2, 181-213.
Maksimović M. (1970). A new method of slope stability analysis. Computer program and internal note,
Imperial College.
Maksimović M. (1977). Discussion, Proc. 9th. Int. Conf. SMFE Tokyo, Vol. 3, 414.
Maksimović M. (1979). Neki rezultati parametearskih proračuna napona i deformacija nasute brane
metodom konačnih elemenata sa linearnim i nelinearnim vezama napona i deformacija, XI Kongres,
Saopštenja, Jugoslovenski komitet za visoke brane, Portorož, 111-118.
Maksimović M. (1979). Limit equilibrium for nonlinear failure envelope and arbitrary slip surface. Third
Int. Conf. on Numerical Methods in Geomechanics, Aachen, 769-777.
Maksimović M. (1981). Discussion. X ICSMFE, Stockholm, Vol.4, 804-805.
Maksimović M. (1981). Hiperbolička deskripcija ponašanja aksijalno opterećenog šipa velikog prečnika.
XV Savetovanje JDMTF, Ohrid,
Maksimović M. (1984). Automatsko nalaženje kritične kružno cilindrične površine u analizi stabilnosti
kosina, Savetovanje DMTF Srbije, D. Milanovac, 165-176.
Maksimović M. (1986). Metoda maksimalnog gradijenta za nalaženje kritične kružno-cilindrične površi
primenom mikro-kompjutera, Saopštenja XVI Sav. JDMTF, Aranđelovac, Knjiga I, 200-214.
Maksimović M. (1986-a). Beta SHANSEP za "Koren" šip. XVI Savetovanje JDMTF, Aranđelovac.
Maksimović M. (1987). Neki specifični aspekti naponske analize metodom konačnih elemenata u
mehanici tla, Izgradnja br.4, April, 7-14.
Maksimović M. (1988). General slope stability software package for micro-computers, 6th Int. Conf. on
Numerical methods in Geomechanics, Vol.3, Innsbruck, 2145-2150.
Maksimović M. (1989-a). Nonlinear failure envelope for soils, Journal of Geotechnical Engineering,
American Society of Civil Eng.,Vol.115 No.4 April, 581-586.
Maksimović M. (1989-b). On the residual shearing strength of clays, Geotechnique 39, No.2, June 1989,
347-351.
Maksimović M. (1989-c). Nonlinear failure envelope for coarse-grained soils, XII Int. Conf. SMFE, Rio
de Janeiro, Vol.1, 731-734.
Prilog C. BIBLIOGRAFIJA 511
Maksimović M. (1990). Stabilnost kosina od kamenog nabačaja, Izgradnja br.4, April, 9-14.
Maksimović M. (1991). Nelinearna anvelopa rezidualne smičuće čvrstoće za gline, Izgradnja br.1., 5-9.
Maksimović M. (1992). New description of the shear strength for rock joints. Rock Mechanics and
Rock Engineering, 25(4), Springer Verlag, 275-284.
Maksimović M. (1993). Nonlinear failure envelope for the limit state design, Limit state design in
geotechnical engineering, International symposium, Danish Geotechnical Society, Bul. 10,
Copenhagen, 131-140.
Maksimović M. (1993). Mehanički model za opis vršne smičuće čvrstoće diskontinuiteta u steni.
Izgradnja br.3, Mart, 5-10.
Maksimović M. (1994). Smičuća čvrstoća, zbijenost i dilatancija peska, Izgradnja br.10.
Maksimović M. (1994). BGSLOPE 6.02 Slope stability software package for PC. Autorizovan i
dokumentovan softverski paket. Poslednja verzija, BGSLOPE 6.16, (god. 2006).
Maksimović M. (1995-a). Jedna korelacija za rezidualnu smičuću čvrstoću gline, Drugi Simpozijum
Istraživanja i sanacija klizišta, Donji Milanovac, 135-141.
Maksimović M. (1995-b). Vrednovanja sanacionih mera na primeru klizišta "Most Slobode" kod Novog
Sada, Drugi Simpozijum Istraživanja i sanacija klizišta, Donji Milanovac, 269-278.
Maksimović M. (1995-c). Drained residual strength of cohesive soils, Discussion on paper by Stark and
Hisham, Journal of Geotechnical Engineering, ASCE, Vol.121, No.9, Sept., 670-672.
Maksimović M. (1996-a). A Family of Nonlinear Failure Envelopes for Non-Cemented Soils and Rock
Discontinuities, Electronic Jour. for Geot. Eng., EJGE, http:geotech.civen.okstate.edu/ejge/ppr9607
Maksimović M. (1996-b). The shear strength components of a rough rock joint, International Journal of
Rock Mechanics and Mining Sciences, Pergamon, Vol.33, No.8, 769-783.
Maksimović M. i Santrač, P. (2001). Zbirka zadataka iz osnova mehanike tla, 5. izdanje.
Maksimović M. (2007). Dubaj, slučaj ispucalih vila, Savetovanje, Geotehnički aspekti građevinarstva,
Soko Banja, 11-18.
Marchetti S. (1980). In-situ tests by flat dilatometer, Journal of Geotechnical Engineering Division
ASCE, Vol.106, GT3, 299-321.
Marachi N.D., Chan C.G. & Seed H.B. (1972). Evaluation of properties of rockfill materials. Journ. of the
Soil Mech. and Found. Div. ASCE, Vol.98, SM1, 95-114.
Marsal R.J. (1973). Mechanical properties of rockfill, Embankment Dam Engineering, Casagrande
Memorial Volume, Hirschfield & Poulos. ed. John Willey, 109-200.
Mayne P.W. and Kulhawy F.H. (1982). K0 - OCR relationships in soil. ASCE, JGED 108, 851-872.
Menard L.F. (1957). Mesure in situ des caracteristiques physiques des sols. Ann. Ponts Chausses, 14,
357-377.
Mesri G., Godlewski P.M. (1977). Theory of consolidation for clays. , Journal of Geotechnical
Engineering Division ASCE, GT8, 889-904.
Mesri G. and Cepeda-Diaz A.F. (1986). Residual shear strength of clays. Geotechnique 36, No.2.
Meyerhof G,G. (1956). Penetration tests and bearing capacity of cohesionles soils, Journal of the Soil
Mechanics and Foundation Division, ASCE, Vol. 82, No. SM1, Jan., 1-19.
Meyerhof G,G. (1963). Some recent research on the bearing capacity of foundations, Canadian
Geotechnical Journal, No.1, 16-26.
Meyerhof G.G. (1965). Shallow foundations, Journal Soil. Mech. and Found. Eng, ASCE, Vol 91,
No.SM2, 21-31.
Meyerhof G.G. (1976). Bearing capacity and settlement of pile foundations, Proc. ASCE, Vol.102,
No.GT.3, 197-228.
Midlin R,D. (1936). Forces at a point in the interior of a Semi-infinite solid, Physics, Vol.7, 195-202.
Michalowski R.L. (1997). An estimate of the influence of soil weight on bearing capacity using limit analysis,
Soils and Foundations, Japanese Geotechnical Society, Vol.37, No.4, 57-64.
Milović D. (1960). Inženjerske osobine lesa u Jugoslaviji, Institut za ispitivanje materijala NRS,
Publikacija br.17.
Milović D. (1974), Analiza napona i deformacija u mehanici tla, Institut za građevinarsvo SAP
Vojvodine, Subotica.
Milović D. and Stevanović S. (1982). Some soil parameters determined by cone penetration test. Proc.
ESOPT II, Amsterdam, 2, 709-714.
Milović D. (1987). Problemi fundiranja na lesnom tlu, Vojvođanska akademija nauka, Novi Sad.
Milović D. (1992). Stresses and displacements for shallow foundations, Elsevier, Amsterdam.
Milović D. i Đogo, M. (2005). Greške u fundiranju. Monografija. Univerzitet u Novom Sadu, FTN
Izdavaštvo, Novi Sad.
Mitchell J.K. (1976). Fundamentals of soil behaviour, John Wiley & Sons.
512 Prilog C. BIBLIOGRAFIJA
Mitchell J.K. (1993). Fundamentals of soil behaviour, John Wiley & Sons, Inc.
Mohr O. (1914). Abhandlungen aus dem Gebiete der Technischen Mechanik. 2nd Ed., W.Ernst. Berlin.
Morgenstern N.R., (1963). Stability charts for earth slopes during rapid drawdown, Geotechnique, 13,
121-131.
Morgenstern N.R. and Price, V.E. (1965). The analysis of the stability of general slip surfaces,
Geotechnique 15, 79-93.
Morgenstern N.R. and Price, V.E. (1967). A numerical method for solving the equations of stability
of general slip surfaces. Computer Journal, 9, 388-393.
Najdanović N. i Obradović,R. (1981, 1999). Mehanika tla u inženjerskoj praksi, Rudarski institut,
Beograd.
NAVFAC (1982). Foundations and earth structures, Design manual 7.2, Department of the Navy.
Newland P.L. and Allely B.H. (1957). Volume changes in drained triaxial tests on granular materials,
Geotechnique 7, 17-34.
Newmark N.M. (1942). Influence charts for computation of stresses in elastic foundations, University
of Illinois Bulletin No.338, Vol 61, No.92, Urbana.
Newmark N.M. (1965). Effect of earthquakes on dams and embankments, Geotechnique, 15, 140.
Nonveiller E. (1983). Nasute brane, projektiranje i građenje, Školska knjiga, Zagreb.
Nonveiller E. (1987). Kliženje i stabilizacija kosina, Školska knjiga, Zagreb
Nonveiller E. (1990). Mehanika tla i temeljenje, III izdanje, Školska knjiga, Zagreb
Nonveiller E. (1990). Zaštitni filtri za prašinasto i glinovito tlo. Grđevinar br.8, Zagreb, 325-332.
Peck R.B., Hanson W.E. and Thornburn T.H. (1974). Foundation engineering, John Wiley & Sons,
New York.
Perry J. (1994). A technique for defining non-linear shear strength envelopes, and their incorporation in a
slope stability method of analysis. Quarterly Journal of Engineering Geology, 27, 231-241.
Poncelet V. (1840). Mem. sur La Stabilite des Revetments et de leur Fondations, Mem. de L'Officier du
genie, Vol.13.
Poulos H.G. and Davis E.H. (1974). Elastic solutions for soil and rock mechanics, John Wiley and Sons,
New York.
Poulos H.G. (1989). Pile behaviour-theory and application, Geotechnique 39, No.3, 365-415.
Prandtl L. (1920). Uber dei Harte plastischer Korper, Nachr. d. Ges. d. Wiss., Gottingen.
Rankine W.J.M. (1857). On the stability of loose earth. Phil. Trans. Roy. Soc., London, 147, 1, 9-27.
Reissner H. (1924). Zum Erddruckproblem, Proc. 1 st Int. Congress for Applied Mechanics, eds. Biezeno
and Burgers, Delft, 295-311.
Rendulic L. (1937). Ein Grundgesetz der Tonmechanik und sein experimentaler Beweis, Bauing., 18.
Robertson P.K., and Campanella R.G. (1983). Interpretation of cone penetration tests, Part I. Sand.
Canadian Geotechnical Journal, Vol.20. No.4, 718-733.
Roscoe K.H., Schofield A,N, & Wroth, C.P. (1958). On the yielding of soils, Geotechnique, 8,1, 22-52.
Roscoe K.H. and Burland, J. B. (1968). On the generalized stress-strain behaviour of an idealized wet
clay. In Heineman & Leckie (eds.) Engineering plasticity, Cambridge University Press, 535-609.
Rowe P.W. (1962). The stress-dilatancy relation for static equilibrium of an assembly of particles in
contact. Proc. Roy. Soc. A.269.
Rowe P.W. (1969). The relation between the shear strength of sands in triaxial compression, plane strain
and direct shear. Geotechnique 19, No.1, 75-86.
Rowe P.W. (1971). Theoretical meaning and observed values of deformation parameters for soil,
Stress-strain behavior of soils, Roscoe memorial symposium, 143-194.
Santamarina J.C. (1997). Cohesive soil: A dangerous oxymoron. EJGE Magazine.
Schleicher F. (1926). Zur Theorie des Baugrundes. Der Bauingenieur, No.48.
Schmertmann J.H. (1970). Static cone to compute static settlement over sand. Journ. Soil Mech. and
Found. Div., ASCE, Vol. 96, No.SM3, 1011-1014.
Schmertmann J.H. (1975). Measurement of in situ Shear Strength , Proc. ASCE Spec. Conf. on In-Situ
Measurement of Soil properties, Raleigh, Vol.1, 57-138.
Schmertmann J.H. (1978). Guidelines for cone penetration tests performance and design, US Dep. of
Transportation, Federal Highway Administration, Offices of Research and Development, Report
No FHWA-TS-78-209, Washington.
Schmertmann J.H., Hartman J.D., Brown P.R. (1978). Improved strain influence factor diagrams.
Technical Note, JGED, ASCE, Vol.104, GT8, 1131-1135.
Sherard J.L., Dunningan L.P. and Talbot J.R. (1984). Basic properties of sand and gravel filters. Proc.
ASCE of Geotechnical Engineering, 110, 6, 684-700.
Prilog C. BIBLIOGRAFIJA 513
Steinbrenner W. (1936). A rational method for determination of vertical normal stress under Foundations.
Proc. 1st Int. Conf. on Soil Mechanics and Foundation Engineering, Cambridge,Vol.2, 142-143.
Schofield A.N. and Wroth, C.P. (1968). Critical state soil mechanics, McGraw-Hill Book Co., London.
Schofield A.N. (1998). Don’t use the C word. Ground Engineering, August, 29-32.
Scott R.F. (1963). Principles of soil mechanics, Addison-Wesley Publ.Co.
Sieffert J.G. and Bay-Gress Ch. (2000). Comparison of European bearing capacity calculation methods
for shallow foundations, Proc. Instn. Civ. Engrs, Geotech. Engng. 143, April, 65-74.
Skempton A.W. (1951). The bearing capacity of clays. Proc. Building Research Congress, Vol.1
Skempton A.W. (1954). The pore pressure coefficients A and B. Geotechnique, Vol.4.No.4, 143-147.
Skempton A.W. and MacDonald D.H. (1956). Allowable settlement of buildings, Proceedings ICE, 5,
Part 3, 727-768.
Skempton A.W. and Bjerrum L. (1957). A contribution to settlement analysis of foundations on clay,
Geotechnique, 168-178.
Skempton A,W. (1964). Long term stability of clay slopes. Geotechnique 14, 77-101.
Skempton A,W. and Petley D.J. (1967). The strength along structural discontinuities in stiff clays. Proc.
of the Oslo Geot. Conf. on the Shear Strength Prop. of Natural Soils and Rocks. Vol.2.
Skempton A.W. (1985). Residual strength of clays in landslides, folded strata and the laboratory.
Geotechnique 35, 3-18.
Skempton A.W. (1985-a). Geotechnical aspects of the Carsington Dam failure, Proc. 11th Int. Conf.
SMFE, San Francisco, 5, 2581-2591.
Skempton A. W. (1986). Standard penetration test procedures and the effects in sands of overburden pressure,
relative density, particle size, ageing and overconsolidation, Geotechnique 36, No.3, 425-447.
Sokolovski V.V. (1965). Statics of granular media. Pergamon Press, Oxford.
Sowers G.F. (1979). Introductory soil mechanics and foundations: Geotechnical Engineering, Fourth
edition, Macmillan Publ. Co., New York.
Spencer E. (1967). A method of analysis of the stability of embankments assuming parallel interslice
forces, Geotechnique, 17, 11-26.
Stark D.T. and Eid T.Hisham (1994). Drained residual strength of cohesive soils. ASCE Journal of
Geotechnical Engineering, Vol.120, No.5, May 1994, 856-871.
Stark D.T., Hangseok, C. and McCone, S. (2005). Drained shear strength parameters for analysis of
landslides. ASCE Journal of Geotechnical and Geoenvironmental Engineering, Vol.131, No.5, May
2005, 575-588.
Stevanović S. (1999). Fundiranje građevinskih objekata, Knjiga I, Beograd.
Stojadinović R. (1986). Mehanika tla. Naučna knjiga, Beograd.
Taylor D.W. (1948). Fundamentals of soil mechanics. John Wiley and Sons, New York.
Terzaghi K. (1925). Erdbaumechanik, Leipzig.
Terzaghi K. (1943). Theoretical soil mechanics, John Wiley and Sons, New York.
Terzaghi K. and Peck R.B. (1967). Soil mechanics in engineering practice, 2nd ed. John Wiley and Sons,
New York.
Thanikachalm V. and Sakthivadivel (1974). Rational design criteria for protective filters, Canadian
Geotechnical Journal 11, 309-314.
Thurston C.W. and Deresiewicz, H. (1959). Analysis of a compression test of a model of a granular
medium, J. App. Mech. 26, Trans. ASME 81, 251.
Tomlinson M.J. (1957). The adhesion of piles driven in clay soils. Proc. 4th Int. Conf. on Soil Mechanics
and Foundation Engineering, London, Vol.2, 66-71.
Ueng, T.S. and Chen, T. J. (2000). Energy aspects of particle breakage in drained shear of sands.
Geotechnique 50, No.1, pp. 65-72.
Van Impe, W.F. (1989). Soil Improvement Techniques and their Evolution, Balkema, Rotterdam.
Varnes D.J. (1978). Classification of landslides, Chapter 2, Landslide analysis and control, Special
report 176, Transportation Research board, Washington, D.C.
Varnes D.J. Landslide Types and Processes. Landslides and Engineering Practice. Eckel, E.B. ed.
Highway Research Board Spec. Report No. 29, Washington D.C.
Vesić A.S. (1963). Bearing capacity of deep foundation in sand, National Academy of Sciences,
National Research Council, Highway Research Record, 39, 112-153.
Vesić A.S. (1967). Ultimate loads and settlements of deep foundations in sand, Soil Mechanics Series
No.5, Duke University.
Vesić A.S. and Clough G,W. (1968). Behaviour of granular materials under high stresses. Proc. ASCE,
94, No.SM3, 661-688.
514 Prilog C. BIBLIOGRAFIJA
Vesić A.S. (1970). Tests on instrumented piles, Ogeechee River site. Journal of for Soil Mechanics and
Foundation Engineering, Vol.96, SM2, 561-584.
Vesić A.S. (1972). Expansion of cavities in infinite soil mass, Journal of Soil Mech. and Found. Div.
ASCE, SM2, Vol.98.
Vesić A.S. (1973). Analysis of ultimate loads of shallow foundations, Journal of Soil Mech and Found.
Div. ASCE, 99, No.SM1, 45-73.
Vesić A.S. (1975). Bearing capacity of shallow foundations, Chapter 3 in Winterkorn, H.F and Fang,
H.Y. ed., Van Nostrand Reinhold, New York, 121-147.
Voigt B. (1973). Correlation between Atterberg plasticity limits and residual shearing strength of natural
soils, Geotechnique 23, (2), 265-267.
Vuković M. i Pušić M. (1986). Filtracione deformacije i stabilnost tla. Institut za vodoprivredu "Jaroslav
Černi", Posebna izdanja, Knjiga 31, Beograd.
Wahls H.E. (1997). Settlement analysis for shallow foundations on sands. The Third International
Geotechnical Engineering Conference, Cairo University, Egypt, 7-28.
Walker B. & Fell R. (1987). Slope instability and stabilization, A.A. Balkema, Rotterdam Brookfield.
Wood D.M. (1990). Soil behaviour and critical state soil mechanics, Cambridge University Press.
Wu T.H. (1976). Soil mechanics, Allyn and Bacon, Inc., Boston.
Ziems J. (1968) Beitrag zur Kontakterosion nichtbindiger Erdstoffe. Disertation TU Dresden.
Zienkiewicz O.C. and Naylor D.J. (1971). The adaptation of critical state soil mechanics theory for use
in finite elements, Proceedings of the Roscoe Memorial Symposium, Stress Strain Behaviour of
Soils, Cambridge, 537-547.
Zienkiewicz O.C. (1972). The finite element method in engineering mechanics, 2nd Ed, Wiley
International.
515
PRAVILNICI:
Pravilnik o tehničkim normativima za temeljenje građevinskih objekata
(Sl. list 15/1990). Koristan, ali ga treba kritički primenjivati. Alternativno, bolje je
koristiti predlog EUROCODE 7.
Pravilnik o tehničkim merama i uslovima za izvođenje istraživačkih radova pri izgradnji
velikih objekata. (Sl. list 3/1970). Veoma instruktivan.
STANDARDI:
JUS U.B0.010/1987 Geomehanika. Rečnik. Koristan ali nepotpun, ima grešaka.
JUS U.B1.001/1990 Geomehanička ispitivanja. Opšta klasifikacija tla.
JUS U.B1.003/1990 Geomehanička ispitivanja. Terenska identifikacija uzoraka tla.
JUS U.B1.010/1979 Geomehanička ispitivanja. Uzimanje uzoraka tla.
JUS U.B1.012/1979 Geomehanička ispitivanja. Određivanje vlažnosti uzoraka tla.
JUS U.B1.013/1992, JUS U.B1.014/1992, JUS U.B1.015/1992, JUS U.B1.016/1992,
JUS U.B1.013/1992, JUS U.B1.038/1968. Koristiti sa rezervom. Oznake nisu
prema međunarodnim konvencijama u SI jedincama.
JUS U.B1.018/1980 Geomehanička ispitivanja. (Preispitan 1992 godine).
Određivanje granulometrijskog sastava. Zastareo, nov je u pripremi.
JUS U.B1.028/1969 Geomehanička ispitivanja.
Ispitivanje direktnog smicanja tla. Zastareo i pogrešan.
JUS U.B1.029/1970 Geomehanička ispitivanja.
Ispitivanje smicanja u triaksijalnom aparatu. Zastareo i pogrešan.
JUS U.B1.032/1969 Geomehanička ispitivanja. Određivanje stišljivosti tla.
Zastareo i nepotpun.
JUS U.B1.034/1990 Geomehanička ispitivanja.
Određivanje koeficijenata vodopropustljivosti.
JUS U.C4.200/1990 Projektovanje puteva.
Osiguranje donjeg stroja saobraćajnica i ukupne stabilnosti tla i trupa puta.
Veoma instruktivan.
JUS U.C5.020/1980 Projektovanje nasutih brana i hidrotehničkih nasipa.
Tehnički uslovi. Veoma instruktivan.
BELEŠKA O AUTORU
Milan Maksimović je osnovnu školu i gimnaziju završio u Novom Sadu, diplomirao je na Građevinskom
fakultetu u Beogradu na Katedri za teoriju konstrukcija 1965. god. a zatim se zaposlio u preduzeću
“Energoprojekt-Hidroinžinjering” u Birou za geotehniku. Specijalizirao je Inženjersku seizmologiju i
seizmičko inženjerstvo na Politehnici u Milanu i u Institutu za ispitivanje modela i konstrukcija (ISMES)
u Bergamu u Italiji 1968. godine. Magistrirao je na Imperijal Koledžu u Londonu 1971. god. iz oblasti
Mehanike Tla. U okviru doktorantskog istraživanja, kao Fulbrajtov stipendista, specijalizirao je
numeričke metode u geotehnici na Državnom univerzitetu u Ohaju (OSU) u Kolumbusu (SAD) 1974-
1975 god. Doktorirao je na Fakultetu građevinskih znanosti u Zagrebu 1978 god. Na Građevinski fakultet
Univerziteta u Beogradu prelazi 1979. god. gde je bio u zvanju redovnog profesora na predmetu
Mehanika tla i šef Katedre za Građevinsku Geotehniku. Učestvovao je na većem broju projekata i
ekspertiza u zemlji i inostranstvu (Egipat, Jordan, Libija, Gvajana, Gabon, Irak, Zambija, Zimbabve,
Tanzanija, Turska, Peru, Dubai...). Bavi se projektima geotehničkih istraživanja, fundiranjima
inženjerskih objekata, sanacijama klizišta, projektovanjem nasutih i gravitacionih brana, različitim
problemima geotehnike i numeričkim metodama u geotehnici. Autor je većeg broja radova objavljenih u
zemlji i inostranstvu (SAD, Engleska, Nemačka, Španija, Austrija, Danska, Brazil, Japan...). U vreme
objavljivanja četvrtog izdanja ove knjige (2008. god.) predsednik je Srpskog Društva za Mehaniku tla i
Geotehničko Inženjerstvo.