Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Hrvatska književnost srednjeg vijeka i renesanse

APOKRIFI

Mentor: Studentica:

dr. sc. Nikola Sunara Petra Musulin

Split, 19. prosinca 2019. god.

S ADRŽAJ

1. UVOD............................................................................................................................................2

2. PODJELA APOKRIFA..................................................................................................................2

3. STAROZAVJETNI APOKRIFI.....................................................................................................2

3.1 ŽIVOT ADAMOV.......................................................................................................................3

3.2 priče o abrahamu..........................................................................................................................3
3.3 OTKRIVENJE BARUHOVO......................................................................................................3
4. NOVOZAVJETNI APOKRIFI.......................................................................................................4

4.1. PROTOEVANĐELJE JAKOVLJEVO.......................................................................................4

4.2. PSEUDO-TOMINO EVANĐELJE............................................................................................5
4.3 PRIPOVIJETKE O VERONIKINOM RUPCU.........................................................................5
4.4 BOGORODIČINA APOKALIPSA I PAVLOVA VIĐENJA......................................................5
4.5 NIKODEMOVO EVANĐELJE...................................................................................................6
5. DJELA APOSTOLSKA.....................................................................................................................6

5.1. DJELA APOSTOLA MATIJE I ANDRIJE MEĐU LJUDOŽDERIMA.....................................6

5.2. DJELA APOSTOLA PETRA I ANDRIJE MEĐU BARBARIMA.............................................7
5.3. DJELA APOSTOLA TOME.......................................................................................................7
6. ŠALJIVI APOKRIFI..........................................................................................................................7

7. ZAKLJUČAK....................................................................................................................................8

8. LITERATURA...................................................................................................................................8

1
 1. UVOD

U ovom seminarskom radu obradit će se apokrifi, pobožnozabavni spisi iz prvih vjekova

kršćanstva. Riječ apokrif u širem smislu označuje tekst što pretendira na autentičnost koja mu
se službeno ne priznaje, a u užem smislu spis biblijskoga sadržaja koji nije uvršten u
kršćanski kanon oblikovan i ustaljen u IV. st. Apokrifi su u najstarije doba, u vjerojatno još u
Moravskoj, ušli u staroslavensku književnost iz grčkih (rijetko iz latinskih) vrela. Odatle su
brojni apokrifi poput crkvenih knjiga došli već staro u doba i k Hrvatima, gdje su se još
stoljećima prepisivali i čitali. Apokrifima se nazivaju vjerske knjige biblijskog sadržaja, koje
spadaju i u kršćansku i u židovsku religiju, ali nisu dio Svetog pisma. Ove vjerske knjige su
izuzete iz kanona jer je njihova autentičnost dvojbena. Katolička Crkva smatra ih nedovoljno
važnima da bi ih uvrstila u svoj kanon, iako se sadržaj apokrifa često ni u čemu ne sukobljava
sa sadržajem kanona. Često se za apokrife kaže da Bibliju sadržajno nadopunjuju, ali da
njihovi tekstovi nemaju toliku duhovnu vrijednost i važnost za izučavanje vjere kao kanonski
sadržaj. Svrha ovog rada je prikazati apokrife kao jednu od najvažnijih skupina djela srednjeg
vijeka, obraditi najvažnije apokrife i objasniti njihov značaj za kulturu i književnost ovog
razdoblja.

2. PODJELA APOKRIFA

Apokrifi se dijele na starozavjetne i novozavjetne. Oni nisu žanrovska kategorija, a ono što je
apokrifima zajedničko jest činjenica da propovijedaju o biblijskim osobama i njihovim
zgodama ili djelima kojih u kanonu Biblije nema. Moguće ih je gledati kao nadžanrovsku
skupinu raznorodnih ostvaraja kojima je zajedničko samo to da pripovijedaju o biblijskim
osobama.

Starozavjetnih apokrifa je manje od novozavjetnih, a neki od najvažnijih su Život Adamov,

Priče o Abrahamu i Otkrivenje Baruhovo. Novozavjetni apokrifi, koji su mnogo zanimljiviji i
po svom utjecaju na umjetnost i književnost važniji od starozavjetnih apokrifa, dijele se još,
kao i novozavjetne knjige Sv. pisma, na evanđelja, djela apostolska, poslanice i apokalipse.

2
 3. STAROZAVJETNI APOKRIFI

Starozavjetni apokrifi opisuju stvaranje i život prvih ljudi, život starozavjetnih crkvenih i
svjetovnih odličnika, a česte su i starozavjetne apokalipse (viđenja, otkrivenja). Tekstovi
dolaze pod različitim naslovima, a glavni su likovi u njima Adam i Eva, Abraham, Enoh,
Mojsije, Salamon, David, Josip i dr. Poznatiji su starozavjetni apokrifi o životu Adama i Eve,
o rajskom drvetu, o građenju Salamonova hrama, o Melkisedekovu rođenju i spasenju, o
Abrahamovoj smrti, o prekrasnom Josipu, o Luciferu itd.

3.1 ŽIVOT ADAMOV

U ovom apokrifu pripovijeda se kako su Adam i Eva, pošto su izgnani iz raja, lutali po zemlji
plačući i gladujući i kako su činili pokoru stojeći do vrata u vodi, Adam u Jordanu, a Eva u
Tigrisu. Pošto je anđeo naučio Adama obrađivati zemlju, poživio je Adam na njoj 930 godina,
a onda je kao prvi čovjek umro pred svojim brojnim potomstvom.

Ovaj prilično opsežan i vrlo zanimljiv apokrif dolazi u istoj verziji u dva glagoljska zbornika.
Stariji i potpuni tekst sačuvan je u tzv. Žgombićevu zborniku iz XVI. st., a njegov mlađi,
nepotpuno sačuvani prijepis dolazi u Fatevićevu glagoljskom zborniku iz XVII. st.

3.2 PRIČE O ABRAHAMU

Drugi starozavjetni apokrif koji je također zastupljen u hrvatskoj književnosti posvećen je

praocu židovskog naroda, patrijarhu Abrahamu. Poznat je pod naslovom Abrahamova
oporuka ili Abrahamova smrt, u kojemu se priča o posljednjim danima Abrahamova života.
Poslan od Boga, anđeo Mihael naviješta Abrahamu da mu je kucnuo posljednji čas i da se
trebaspremiti na smrt. Abraham želi na sve moguće načine odgoditi taj čas pa moli Mihovila
da mu prije smrti pokaže sva djela što ih je Bog učinio na nebu i na zemlji. Po Božjem
dopuštenju Mihael mu ispunja molbu te ga uznese na nebo gdje najprije prisustvuje sudu
duša, a zatim s nebeskih visina promatra sve što se dešava na zemlji. Nakon povratka na
zemlju Abraham i dalje želi odgoditi smrt, ali tada mu se ukaže smrt u strašnu obliku i
Abraham od straha ispusti dušu.

3
Ovaj je apokrif originalno nastao na grčkom jeziku odakle je preveden na crkvenoslavenski, i
to - kako se čini prema nekim jezičnim elementima - na bugarskom području. Preko
crkvenoslavenske matice dospio je i u staru hrvatsku književnost. U hrvatskoj redakciji
sačuvana je potpuna, dosad nepoznata verzija tog apokrifa samo u jednom glagoljskom
zborniku iz XV. st. 1

Kraća verzija Abrahamove oporuke, koja počinje s Abrahamovim viđenjem, sačuvana je u tri
različita glagoljska zbornika iz XV.-XVI. st. Osim Abrahamove oporuke postoji u hrvatskoj
književnosti još jedan apokrif koji govori o Abrahamu i njegovu obraćenju od
idolopoklonstva. Tekst te verzije apokrifa o Abrahamu, koji nema nikakve veze s pređašnjim
tekstom, dolazi u dubrovačkom ćirilskom Libru od mnozijeh razloga.2

3.3 OTKRIVENJE BARUHOVO

Od starozavjetnih apokrifa poznata je i tzv. Baruhova apokalipsa odnosno Baruhovo viđenje,

u kojemu su opisana sva čudesa što ih je prorok Baruh vidio dok ga je anđeo Panuel vodio
kroz pet nebesa na koja je bio uznesen u svom smrtnom tijelu. Hrvatskoglagoljska verzija tog
poznatog srednjovjekovnog apokrifa sačuvana je samo u glagoljskom Petrisovu zborniku iz g.
1486. Tekst Viđenja s kritičkim aparatom i uvodnom studijom izdao je u novije vrijeme E.
Hercigonja. 3

4. NOVOZAVJETNI APOKRIFI

Novozavjetni apokrifi koji su brojniji od starozavjetnih, mnogo su zanimljiviji i po svom

utjecaju na umjetnost i književnost, a samim time i važniji od starozavjetnih apokrifa. Oni
naime prenose etičku pouku i nastoje primatelje potaknuti na popravljanje života. Apokrifi se
oslanjaju na biblijski tekst. Distancirani (tzv. sveznajući) pripovjedač objektivno iznosi
činjenice, a digresije u tu sukcesivnu naraciju unose elemente zabave. Pripovijedanje je
1
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.

2
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.

3
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.

4
povezano kronološkim načelom. Neki su apokrifi kratki, a drugi imaju razvedenu,
novelističku ili čak romanesknu strukturu u kojoj se miješaju različiti podžanrovi. Većina
apokrifa u nas sačuvana je na glagoljskom pismu: manji ih je broj u latiničnom Dubrovačkom
legendariju i ćiriličnom Libru od mnozijeh razloga. Okupljeni su oko likova Isusa i Marije te
apostolâ.

Apokrifi su ušli u književnost svih europskih kršćanskih naroda. Razmjenjivali su se postupci

i teme, ali je nerijetko prepoznatljiv kolorit sredine u kojoj je tekst nastao. Podrijetlom su
većim dijelom iz bizantske a manjim iz latinske tradicije. U hrvatskoj tradiciji apokrifi se
mogu podijeliti na apokrifna evanđelja (Tomino evanđelje, Pseudo-Matejevo,
Nikodemovo), Djela apostolska i poslanice (Djela Andrije i Mateja u gradu ljudoždera, Djela
Petra i Andrije i dr.). Posebno mjesto po prikazima mistične sfere zagrobnoga života imaju
novozavjetne apokalipse (Hodanje Bogorodice po mukama, Pavlova apokalipsa, Ivanova
apokalipsa, Dundulovo/Tundalovo viđenje i dr.).

4.1. PROTOEVANĐELJE JAKOVLJEVO

Jedan od najpopularnijih evanđelja u Europi je upravo Protoevanđelje Jakovljevo, napisano

na grčkome jeziku. Ovaj apokrif brzo je osvojio svijet, zbog toga što je popunio neke praznine
u pričama o Mariji i Isusu, a koje su ostale nedorečene u Bibliji, tako da detaljnije priča o
Marijinom rođenju, njezinim roditeljima i djetinjstvu. U ovom apokrifu se također nalazi i
predaja kako je Marija odrasla u Hramu u kojem je živjela od treće do dvanaeste godine, a
nakon toga povjerena udovu Josipu da je čuva i štiti. Bio je u suprotnosti sa predajom koja se
širila u vrijeme njegova nastanka, a predaja je govorila o tome da je Isus bio sin Marije i
rimskog vojnika koji se zvao Pantera.

Odlomci se Protoevanđelja Jakovljeva čitaju u brevijarima, a cjeloviti je tekst prepričan u tzv.

Oxfordskom zborniku iz XV. st. Protoevanđelje Jakovljevo prvotno je nastalo na grčkome
jeziku u 2. st., a sačuvana redakcija teksta potječe iz 4. st. iz Egipta.

4.2. PSEUDO-TOMINO EVANĐELJE

5
Ovaj apokrif potiče iz XV. stoljeća a tematski je zanimljiv zbog toga što je Isus prikazan na
drukčiji način nego u Bibliji. Opisan je kao samosvjestan dječak koji koristi svoju moć nad
prirodnim silama, ne priznaje ljudski autoritet te ponekad zna biti osoran i grub prema svome
učitelju i drugima. Na žalost, ovo se apokrifno evanđelje, u kojemu se opisuje Isusovo
djetinjstvo, sačuvalo u hrvatskoglagoljskoj redakciji samo fragmentarno.

4.3 PRIPOVIJETKE O VERONIKINOM RUPCU

U nekoliko naših glagoljskih zbornika nalazimo srednjovjekovnu pripovijetku koja je

komponirana na osnovi motiva o Veronikinu rupcu pomoću kojeg ozdravi car Tiberije, te na
osnovi motiva o Pilatu koji s drugim krivcima biva kažnjen zbog Isusove smrti. Ta
pripovijetka u našim tekstovima nosi naslov Kako bi prineseno lice Isuhrstovo v Rim i kako
pogibe Ana i Kajapa i Pilat. Motiv Veronikina rupca neobično je čest u literaturama Istoka i
Zapada. S obzirom na književnu strukturu, naša se pripovijetka odlikuje neobično čvrstom
kompozicijom u koju su čvrsto utkana i u kojoj se povezuju sva tri dinamička motiva ovog
apokrifa; u uvodnom dijelu apokrifa nalazi se simbolično i hiperbolično strukturiran snažan
opis Isusove smrti. Nakon toga slijedi priča o Veronikinu rupcu, a iz simboličnog značenja te
pripovijetke, koja u strukturiranju kompozicije ima funkciju prstena, proizlazi zaplet i rasplet
priče o Isusovim sucima.

U hrvatskoglagoljskoj tradiciji čuva se u više rukopisa od XV. do XVII. st. što svjedoči o
velikoj popularnosti priče o Veronikinu rupcu te o njegovoj čudotvornoj moći izlječenja cara
Tiberija – nakon izlječenja on kažnjava one koji su Isusa osudili na smrt. 4

4.4 BOGORODIČINA APOKALIPSA I PAVLOVA VIĐENJA

U hrvatskoj su književnosti sačuvane dvije novozavjetne vizije, a to su Bogorodičina

apokalipsa te dvije verzije Pavlove vizije. U njima se vidi specifičan odnos prema liku
Bogorodice, koja je simbol milosrđa, te stalni interes za život poslije smrti. U
crkvenoslavenskoj književnosti još je poznata i pod naslovom Hođenje Bogorodice po
mukama, a pripovijeda o Marijinu silasku u pakao. Naime, Bogorodica, vođena od strane
anđela Mihovila je prolazila paklom, koja se, uzbuđena strašnim prizorima i mukama koje
4
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.

6
trpe grešnici u paklu, obratila zajedno sa Mihovilom svome sinu s molbom, da olakša
grešnicima kazne. Isus se naposlijetku smilovao na njene uporne molitve i naredio da se
grešnicima olakšaju muke od Uskrsa do Duhova.

Za hrvatsku je srednjovjekovnu književnost posebice važna Pavlova vizija koja na

naturalistički i gotovo groteskan način opisuje pojedine scene u paklu.

4.5 NIKODEMOVO EVANĐELJE

U hrvatskoj književnosti fragmentarno se nalazi i Nikodemovo evanđelje koje govori o

Kristovoj smrti i silasku u pakao. Ovaj apokrif naziv je dobio po Nikodemu, koji je tobože bio
njegov suvremenik i tajni učenik, te je zapisao ove događaje u vrijeme njihovog nastanka, dok
je uistinu nastalo negdje u četvrtom ili petom stoljeću. Strukturno je podijeljeno u dva dijela.
Prvi dio opisuje Kristovu muku i uskrsnuće, pri čemu se jasno osjeća želja sda se Pilat prikaže
kao objektivan svjedok o Isusovu uskrsnuću.5

5. DJELA APOSTOLSKA

Posebnu, vrlo zanimljivu kategoriju novozavjetnih apokrifa predstavljaju tzv. apokrifna Djela
apostolska. U njima se vrlo živim bojama opisivao život, pun čudesa i zanimljivosti,
misionarska putovanja i djelovanje pojedinih apostola u raznim zemljama u kojima
propovijedaju evanđelje, te mučeništvo kojim redovito završava život svakog apostola. 6

Za njih je značajno pretjerivanje i gomilanje čudesa: apostoli su mogli oživljavati mrtve,

iscjeljivati bolesne, izgonili su bjesove, na njihovu su se zapovijed rušili poganski hramovi,
nastajali potresi i poplave, udarali gromovi i sl. Od velikog broja ovih apokrifa u hrvatsku
književnost ušla su samo neka. Tako je u našoj književnosti iz Djela apostola Ivana sačuvana
Legenda o Pavlu i Tekli, djevojci iz Ikonije, koja oduševljena Pavlovom rječitošću, polazi za
njih postajući propovjednicom kršćanstva. Kao legenda o sv. Tekli, tako su vrlo rano došla u
našu književnost i Djela apostola Ivana, napisana tobože od Ivanova učenika i pratioca
Prohora, a uistinu sastavljena istom u prvoj polovici petoga stoljeća od nepoznata pisca.
5
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.
6
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.

7
Od drugih apokrifa o apostolima čitala su se kod nas Djela apostola Andrije i Matije među
ljudožderima, Djela apostola Petra i Andrije među barbarima i Djela svetoga Tome.

5.1. DJELA APOSTOLA MATIJE I ANDRIJE MEĐU LJUDOŽDERIMA

U ovom apokrifu, koji je obilno isprepleten motivima istočnjačkih priča, kao što je npr. motiv
čarobnog napitka i metamorfoze u životinje, opisuju se doživljaji dvojice apostola kod divljih
ljudoždera kojima su došli propovijedati kršćanstvo. Ovaj neobično zanimljiv i uzbudljiv
apokrifni tekst nastao je originalno na grčkom, odakle je već do XII. st. preveden na
slavenski. 7

U hrvatskoj crkvenoslavenskoj redakciji sačuvan je tekst ovog apokrifa u dva glagoljska

rukopisa. Potpun i dosad nepoznat tekst u jednom glagoljskom rukopisu iz XV. st. i
fragmentaran tekst u rukopisu Tkonskog zbornika iz XVI. st.

5.2. DJELA APOSTOLA PETRA I ANDRIJE MEĐU BARBARIMA

Neposredno na Djela Andrije i Mateja nadovezuje se sadržajno drugi apostolski roman koja
govori o djelima Petra i Andrije među barbarima. Ovaj apokrif, čiji je original bio grčki,
predstavljen je također u hrvatskoglagoljskoj literaturi, i to samo u jednom rukopisnom
zborniku iz XV.-XVI. st., tzv. Žgombićevu zborniku. Naš je tekst značajan posebno zbog toga
što je jedini - koliko je danas poznato - slavenski tekst koji sadrži potpunu fabulu Djela Petra i
Andrije.8

5.3. DJELA APOSTOLA TOME

U hrvatskoj književnosti bila su zastupana i Djela apostola Tome, koja su sačuvana u

ćirilskom prijepisu u Libru od mnozijeh razloga. Ovaj tekst nastao je prema glagoljskoj
matici.
7
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.
8
Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/209196 Citirano: 20.12.2019.

8
6. ŠALJIVI APOKRIFI

Apokrifi su svoj u početku stroži žanrovski opis postupno izgubili i više im nije bila svrha
samo da iz nepoznata gledišta osvijetle neki notorni biblijski događaj, nego su njihovi pisci
pokušavali hladno pripovijedati događaje o osobama sa statusom svetosti trudeći se da taj
status prikriju te da svoju naraciju zaogrnu aurom običnosti, svakodnevnosti i
dokumentarnosti. Bilo je moguće i da se u srednjem vijeku ispišu apokrifi u kojima se
svetitelji, kako pisac zove Ivana Zlatoustog, Grgura i Blaža, pojavljuju kao neka vrsta
školnika i odgovaraju na učeničke upite. Taj apokrif sa svecima koji odgovaraju na pitanja
poznat je pod imenom Besjeda triju svetitelja, a pitanje, kao i većina odgovora, potekli su iz
grčkih vrela. Mnoga od pitanja što ih ovdje postavljaju tri sveca s njihovim stvarnim osobama
nemaju nikakve veze, ali to ne znači da neka od pitanja nisu bila veoma ozbiljna. No, bilo je i
šaljivih, pa se tako u obliku zagonetke dvosmisleno pita koji je to najstariji zanat na svijetu,
na što odgovara svetitelj da je to bio zanat krojačice jer je Eva prva sašila za se opravu od
lišća. Nadalje se pita kada je to u povijesti svijeta poginula četvrtina pučanstva, a odgovor je
svetiteljev da je to bilo onda kada je Kain ubio svoga brata Abela, dok na pitanje tko je to
nerođen umro odgovor glasi: Adam. Zagonetke koje su se pripisivale Ivanu Zlatoustom,
Grguru i Blažu samo su jedan od dokaza kako je apokrifni žanr u srednjovjekovlju bio
rasprostranjen i kako je u tadašnjih pisaca postojala velika potreba da se biblijskim likovima
ili svecima da prilika da izgovore tekstove koji nisu imali težinu kanona, te da djeluju izvan
uloga što su im bile dodijeljene u najvažnijim događajima i tekstovima povijesti Kristove
crkve. 9

6. ZAKLJUČAK

Apokrifi su jedna od najvažnijih skupina djela koja su se čitala u srednjem vijeku. Zbog svoje
tematike, bila su zanimljiva široj publici i narodu, jer detaljnije opisuju teme koje u Bibliji
9
(Prosperov Novak, S. (1999). Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Izdanja antibarbarus d.o.o, str. 46 - 47)

9
nisu dovoljno dobro razrađene. U hrvatsku književnost ušao je veliki broj apokrifnih djela iz
grčkih, a rijetko iz latinskih vrela. Više je bilo novozavjetnih apokrifa, nego starozavjetnih, a
najčešće su u hrvatskoj književnosti napisana na glagoljici, a rijetko na ćirilici. Većina
apokrifa sačuvana je u dubrovačkome Libru od mnozijeh razloga. Apokrifi su
hrvatskoglagoljsku književnost povezali sa najstarijom slavenskom pismenošću. Detaljno su
prikazali i nadopunili priče o životu apostola, Isusu Kristu, kao i o drugim svetačkim
likovima, i samim time omogućili narodu da sazna više o djelu koje je vjerojatno bilo
najzanimljivije u ovom razdoblju, a to je Biblija.

8. LITERATURA

Grabar, B. (1970). Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica, 1 (1), 15-28.

Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/209196

Prosperov Novak, S. (1999). Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Izdanja antibarbarus

d.o.o,

10