Danska teorija odgoja skraćena je u lako pamtljiv akronim P.A.R.E.N.T. (engl.

roditelj),
sastavljen od početnih slova sljedećih engleskih riječi:
Play - Igra Zašto slobodno igranje stvara sretnije, prilagođenije i otpornije odrasle ljude.
Authenticity - Autentičnost Zašto iskrenost pogoduje razvoju samosvijesti u smislu
osjećaja vrijednosti, odnosno osjećaja o sebi, i kako pohvalom potaknuti formiranje razvojnoga
mentalnog sklopa umjesto nepromjenjiva mentalnog sklopa, čineći tako djecu otpornijom.
Reframing - Preoblikovanje Zašto promjena postojećih okvira može vaš i život vaše
djece promijeniti nabolje.
Empathy — Empatija Zašto je razumijevanje, uključivanje i podučavanje empatije ili
suosjećanja temelj za stvaranje sretnije djece i odraslih.
No Ultimatums — Bez ultimatuma Zašto izbjegavanje borbi za moć i demokratičan
roditeljski pristup pogoduju razvoju povjerenja, otpornosti i sretnije djece.
Togetherness - Zajedništvo i hygge Zašto su jake društvene veze ključne za sreću te
kako stvaranjem ozračja udobnosti i ugode (danski ,,hygge") pridonosimo davanju toga moćnog
dara našoj djeci.
 Predgovor
obnovljenom izdanju

Istraživanje i pisanje ove knjige uistinu je bilo djelo ljubavi. 1 Sve je počelo pitanjem: Što
dansku djecu — i danske roditelje - č ini najsretnijim ljudima na svijetu?
Kao dvjema majkama, Amerikanki udanoj za Danca i Dankinji psihoterapeutkinji, objema
zaokupljenima podizanjem vlastitih obitelji, to je pitanje bilo istodobno duboko osobno i
intelektualno izazovno. Traganje za odgovorima povelo nas je na putovanje istraživanja činjenica
o Danskoj i razgovora s velikim brojem stručnjaka iz različitih područja. Završivši prvu skicu
knjige, poslale smo je na čitanje neslužbenoj fokusnoj skupini majki, očeva i stručnjaka diljem
SAD-a i Europe. Skupina je podjednako obuhvaćala demokrate i republikance, odnosno
„ljevičare" i „desničare", osviještene mame i tate konzervativce, zagovornike dojenja i udaranja
 po stražnjici, pobornike prirodnog roditeljstva i autoritarne roditelje, od Kalifornije do
Washingtona i šire - ukratko, pokušale smo doprijeti do najrazličitijih tipova roditelja.
Primivši od njih dragocjene povratne informacije, prvo smo izdanje knjige objavile u
vlastitoj nakladi, sigurne da smo stvorile nešto posebno. Ali bile smo i posve nespremne
na nesvakidašnje putovanje na koje će nas to odvesti. Od samonikloga lokalnog pokreta do
sve širega globalnog vrta, svaki nas dan nastavlja ugodno iznenađivati novim čitateljima.
Kad je knjiga tek objavljena i kad su sporo počele pristizati prve narudžbe, iznenadilo nas
 je odakle su sve stizale: Novi Zeland, Južnoafrička Republika, brojne europske zemlje, Vijetnam,
Indonezija, Australija i Amerika samo su neka od mjesta odakle je knjiga naručena. Naručivali su
 je holivudski redatelji, danski veleposlanici i sveučilišni profesori, a to smo znale jer smo ih same
 pakirale, adresirale i slale! To nam je ulijevalo nadu, ali s obzirom na to da je istodobno bilo vrlo
sporo i zamorno, mučile su nas sumnje u izostanak uspjeha.
Međutim, postupno su nam se počeli javljati čitatelji-roditelji koji su prigrlili naše zamisli
i iskušavali ih u vlastitim obiteljima. Njihove su povratne informacije bile i više nego pozitivne:
 pune zahvalnosti, čak i olakšanja što su pronašli roditeljski pristup za koji su sve vrijeme duboko
u sebi osjećali da mora postojati, drukčiji način odgoja od onoga iskrivljenog društvenim
očekivanjima i pritiskom da djecu odgajamo „kako se to radi".
Roditelji su bili oduševljeni idejom usredotočenosti na igru, suosjećanje i društvene
vještine - i to ne samo akademske — kao najvažnije elemente odgoja. A to što su već dugo u
 primjeni u uspješnom, sretnom društvu kakvo je dansko, otvorilo je oči mnogim čitateljima koji
dotada nisu mnogo znali o toj zemlji.
Saznale smo da se knjiga upotrebljava i na fakultetima. Kontaktirala nas je jedna
sveučilišna profesorica i priopćila nam da je organizirala kolegij utemeljen na  Danskom odgoju
djece -  da vidi što o njemu misle njezini studenti čiji su umovi bili otvoreni za drukčiji način
odgoja.
 Nastavile smo što više širiti glas o dragocjenosti danskoga odgoja, pišući članke i dajući
intervjue, što je naposljetku rezultiralo domino efektom.
Jedan je indijski poslovni čovjek knjigu kupio na povratku iz Danske i pisao nam je da
želi uvesti  Danski odgoj djece  diljem Indije: u razrede, pedijatrijske ordinacije,
učiteljske programe i, općenito, u javnost. „To nije knjiga", napisao nam je, „to je pokret. A ja ga
vidim kao pokret koji će promijeniti zemlju.” Bile smo mu beskrajno zahvalne!
Sad je knjiga u obnovljenom izdanju predana u ruke jednome od najvećih svjetskih
nakladnika. Ostatak priče povijest je u nastajanju.
 Poput roditeljstva, ova je knjiga također bila teško, naporno, radosno i vrijedno iskustvo.
Međutim, najveću nam je nagradu i zadovoljstvo donio nevjerojatan odziv čitatelja: roditelja,
 baka i djedova, učitelja i odgajatelja, psihologa, ne-roditelja, književnih klubova i usmene
 preporuke. Bez obzira na to slagali se oni sa svim vidovima Danskog odgoja djece ili ne, knjiga
 je, ako ništa drugo, bila povod za početak razgovora. Zamisli iznesene u njoj bile su sjeme iz
kojeg je niknuo pokret koji se zahvaljujući njima razvio u ono što je danas. Iskreno se nadamo da
će se te zamisli, poput sjemena nošena vjetrom, nastaviti širiti svijetom, noseći sa sobom što više
dobrote, suosjećanja i sreće. A također se nadamo da će donijeti više sreće i vama i vašoj obitelj.
Jessica Joelle Alexander Iben Dissing Sandahl Kopenhagen veljača 2016.
 Uvod
U čemu je tajna danske sreće?
Danska, mala zemlja na sjeveru Europe glasovita po bajci „Mala sirena” Hansa Christiana
Andersena, prema podacima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) od 1973. je
gotovo svake godine proglašavana zemljom najsretnijih ljudi na svijetu. Od 1973.! To je više od
četrdeset godina provedenih na vrhovima popisa najsretnijih ljudi na svijetu! Ako na trenutak
zastanemo i zamislimo se, taj podatak doista zapanjuje. Čak se i u UN-ovu Svjetskom izvješću o
sreći (World Happiness Report) za 2017. Danska našla na vrhu ljestvice, druga poslije Norveške,
 baš kao i svake godine od početka mjerenja. U čemu je tajna njezina postojanog uspjeha?
 Nebrojeni članci i istraživanja posvećeni su odgonetanju te tajne. Danska? Zašto Danska?
Popularna američka televizijska emisija „60 minuta” pozabavila se tom temom u prilogu
naslovljenom „Potraga za srećom”, a Oprah joj se posvetila u epizodi Oprah showa naslovljenoj
„Zašto su Danci tako sretni?” Međutim, zaključci su uvijek prikladno neodređeni. Je li tajna u
njihovu socijalnom sustavu, njihovim kućama ih njihovoj vladi? Zacijelo nije u golemim
 poreznim davanjima ni hladnim, mračnim zimama. U čemu je onda njihova tajna?
S druge strane, Sjedinjene Američke Države, zemlja u kojoj se „potraga za srećom” čak
spominje u glasovitoj „Deklaraciji o neovisnosti”, ne nalazi se ni među prvih deset.
Prema podacima iz 2017. još je među prvih dvadeset, na četrnaestom mjestu, odmah
 poslije Austrije. (Uzgred, Hrvatska je na toj ljestvici 77., iza Mađarske i Jamajke, a ispred
Kosova i Kine, nap. ur.) Unatoč tome što postoji polje psihologije posebno
 posvećeno prouč avanju sreće i unatoč moru knjiga o samopomoći koje savjetuju kako ostvariti
to neuhvatljivo stanje, Amerikanci nisu doista sretni. Zastoje tako? I, još važnije, zašto su Danci
tako zadovoljni?
Poslije dugogodišnjeg istraživanja smatramo da smo napokon otkrile tajnu danske sreće. I
odgovor je, jednostavno, u njihovu odgoju.
Danska filozofija roditeljstva i način odgoja djece imaju uistinu dojmljive rezultate, a to
su otporna, emocionalno sigurna, sretna djeca koja odrastaju u otporne, emocionalno sigurne,
sretne odrasle ljude koji zatim taj iznimno učinkovit način roditeljstva primjenjuju na vlastitoj
djeci. Baština se prenosi na sljedeće naraštaje, čime nastaje društvo koje se više od četrdeset
godina uzastopce nalazi na vrhovima ljestvica najsretnijih zemalja svijeta.
Kroz tu nevjerojatnu potragu za otkrićem, odlučile smo s vama podijeliti znanje o
danskom načinu roditeljstva. Naš je cilj da u ovom savjetniku, korak po korak,
 pomognemo majkama i očevima koji se namjeravaju upustiti ili su se već upustili u jedan
od najizazovnijih i najljepših „poslova” na svijetu - roditeljstvo.
Za uključivanje te metode u odgoj potrebni su praksa, strpljenje, odlučnost i svjesnost, no
rezultat je nesumnjivo vrijedan truda. No ne zaboravite, to je baština koju ostavljate svojoj djeci.
Ako vam je cilj odgojiti najsretnije ljude na svijetu, molimo čitajte dalje. Prava tajna danskog
uspjeha skriva se na ovim stranicama.

Jessicina priča
Čuvši da ću biti suautorica knjige o roditeljstvu, moji su prijatelji bez iznimke prasnuli u
smijeh. „Ti, žena s najmanje majčinskih osjećaja od svih žena koje poznajemo, suator si knjige o
 Jeste li zamijetili da postoji neizrečen ili čak izričit pritisak da organizirate aktivnosti za
svoju djecu? Bilo da je riječ o plivanju, baletu, gimnastici ili nogometu, ne osjećate da dobro
obavljate roditeljski posao ako vam djeca nisu uključena u barem tri do četiri izvanškolske
aktivnosti na tjedan. Koliko ste puta od drugih roditelja čuli da subotama nisu slobodni jer
vozikaju djecu na različite sportove ili druge aktivnosti?
S druge strane, kad ste posljednji put čuli nekoga da kaže: „Subotom mi se djeca igraju.”
A pod „igraju” ne mislimo da sviraju violinu ili se bave nekim sportom, čak ni da idu na igranja s
različitim aktivnostima koja su im dogovorili roditelji. Pod „igraju” mislimo da ih pustimo na
miru, same ih s prijateljem, da se igraju čega sami požele, koliko god to požele. A čak i kad
dopuste takvu slobodnu igru, roditelji nerijetko osjećaju nelagodu ih čak krivnju. Jer, naposljetku,
osjećamo da smo bolji roditelji ako svoju djecu nečemu podučavamo, ako ih uključujemo u
sportske aktivnosti ih u njihove male glave ulijevamo znanje. Igra se nerijetko doživljava kao
gubitak dragocjenog vremena koje je moglo biti usmjereno na učenje. No je li doista tako?
Posljednjih pedeset godina broj sati ostavljenih američkoj djeci za igru drastično se
smanjio. Uz televiziju i suvremenu tehnologiju, roditeljski strah da se djeca ne ozlijede te želju da
se razvijaju i napreduju oduzeli su djeci velik dio vremena koje su nekoć imala za igru.
Kao roditelji osjećamo da radimo dobar posao kad u djece zamjećujemo vidljive znakove
napredovanja. Volimo ih gledati kako igraju nogomet, plešu balet ili sviraju klavir. Ponosni smo
kad možemo reći, Borna je osvojio medalju, naučio novu pjesmu ih napamet zna cijelu abecedu.
To nam daje osjećaj da smo dobri roditelji. Činimo to s najboljim namjerama jer nudeći djeci što
više aktivnih i strukturiranih aktivnosti omogućujemo im da postanu uspješniji odrasli ljudi. No
 je li doista tako?
 Nije tajna da je broj dijagnoza anksioznih poremećaja, depresije i poremećaja pozornosti
u proteklih godina u SAD-u vrtoglavo porastao. Je li moguće da, uskraćujući im vrijeme za igru,
vlastitu djecu činimo napetom, nesigurnom i uplašenom - a da toga nismo ni svjesni?

Pretjerujemo li u nadzoru dječjih života?

Mnogi roditelji nastoje čim ranije upisati svoje dijete u školu ili žele da im dijete preskoči
razred. Djeca sve ranije uče čitati, pisati i računati, a mi smo ponosni jer imamo „pametno”
dijete.
A biti pametan ili sportski nadaren u zapadnjačkom društvu vrlo su cijenjene osobine.
Ulažemo silan trud u biranje učitelja, edukacijskih igračaka i programa da bismo im zajamčili
uspjeh. Uspjeh je uspjeh, a te stvari daju opipljive, vidljive i mjerljive rezultate. Slobodna igra
svakako se doima zabavnom - ali što nauče iz nje?
Što biste pomislili kad bismo vam rekli da slobodna igra čini djecu manje napetima? I da
ih uči da budu otporna. A otpornost je dokazano jedan od najvažnijih čimbenika za uspjehu
odrasloj dobi. Ta sposobnost oporavka, odnosno prevladavanja stresnih ili traumatičnih situacija,
upravljanja emocijama i nošenja sa stresom ključna je osobina zdrave, funkcionalne odrasle
osobe. Danas znamo da je otpornost najbolji način za sprečavanje anksioznosti i depresije. A
Danci je već godinama odgojem usađuju u svoju djecu. Jedan od načina na koji to čine je upravo
 pridavanjem velikog značaja igri.

Slobodno igranje
uči djecu da budu
opuštenija.
Supružnici Niels i Erna Juel-Hansen davne su 1871. u Danskoj razvili prvi pedagoški
 pristup utemeljen na obrazovnoj teoriji koji je uključivao igru. Otkrili su da je slobodno igranje
od presudne važnosti za djetetov razvoj. Štoviše, danskoj djeci godinama nije bilo dopušteno
započeti školovanje prije navršene sedme godine života. Pedagozi i osobe koje su osmišljavale
obrazovne planove i programe nisu htjeli da djeca prerano započnu školovanje jer su smatrali da
djeca ponajprije trebaju biti djeca i da se trebaju igrati. I danas u nižim razredima danske osnovne
škole (desetogodišnjaci i mlađi školarci) redovita nastava završava najkasnije u dva sata
 poslijepodne, a djeca poslije toga mogu pohađati neobvezni produženi boravak gdje ih se
uglavnom potiče na igru. Amerikancima je takvo što nepojmljivo, ali je istinito.
U Danskoj naglasak nije na obrazovanju ni sportu nego na djetetovu cjelovitu razvoju.
Roditelji i nastavnici potiču socijalizaciju, autonomiju, povezanost, demokraciju
i samopoštovanje. Oni svoju djecu žele naučiti da budu otporna i da razviju unutarnji kompas koji
će ih voditi kroz život. Znaju da će im takvim odgojem djeca dobiti dobro obrazovanje i da će
steći brojne vještine. Međutim, istinska sreća nije posljedica dobrog obrazovanja. Dijete koje se
zna nositi sa stresom i sklapati prijateljstva te istodobno ima realne poglede na svijet posjeduje
skup životnih vještina uvelike drukčiji od onoga, primjerice, matematičkoga genija. A pod
životnim vještinama Danci podrazumijevaju sve vidove života, ne samo profesionalni život. Jer
kako će izgledati život matematičkoga genija ako se ne bude znao nositi s usponima i padovima
svakidašnjeg života? Svi danski roditelji s kojima smo razgovarale rekli su nam da im je
 pretjerani pritisak na djecu rane dobi nepojmljiv.
Oni smatraju da djeca stalno uključena u aktivnosti kojima je cilj postizanje bilo čega -
dobrih ocjena, nagrada ili pohvala nastavnika i roditelja — ne razvijaju svoje unutarnje porive.
Smatraju da djeci treba prostora i imaju povjerenja u svoju djecu da mogu učiti sama, odnosno
sama riješiti svoje probleme. Tako se razvija stvarno samopoštovanje i samopouzdanje koje
 potječe iz samog djeteta, a ne izvana od nekoga drugoga.

Lokus kontrole
U psihologiji postoji pojava koju nazivamo lokus kontrole. Latinska riječ locus  znači
mjesto, pa se pojam lokus ili mjesto kontrole odnosi na stupanj kontrole koji osoba osjeća da ima
nad vlastitim životom i događajima koji na njega utječu. Tako se ljudi s unutarnjim mjestom
kontrole smatraju odgovornima za ono što im se u životu događa, odnosno misle da imaju
kontrolu nad vlastitim životima. Poriv im dolazi iznutra, odnosno njihovo mjesto kontrole je
unutar njih samih. Ljudi s vanjskim mjestom kontrole vjeruju da njihovim životima upravljaju
vanjski činitelji poput okoline ili sudbine koji su vrlo malo pod njihovom kontrolom ili su posve
izvan nje. Ti ljudi uzrok za sve što im se događa pronalaze izvan sebe. Okolina, kultura i
društveni položaj utječu na sve nas, ali je razlika između unutarnjeg i vanjskog lokusa kontrole u
osjećaju kontrole koji imamo nad vlastitim životima unatoč tim čimbenicima.
Istraživanja pokazuju da su djeca, adolescenti i odrasli s jakim vanjskim lokusom kontrole
skloni anksioznosti i depresiji. Postaju anksiozni jer smatraju da imaju vrlo malo ili nimalo
kontrole nad svojom sudbinom, a kad osjećaj bespomoćnosti postane prevelik, tonu u depresiju.
Istraživanja nadalje pokazuju i da je u posljednjih pedeset godina među mladima
zabilježen dramatičan pomak lokusa kontrole s unutarnjeg prema vanjskom. Psihologinja Jean M.
 da imaju veću kontrolu nad njihovim usvajanjem biti sigurnija da će uspjeti ovladati novim
sadržajima i vještinama.
S takvim se pristupom slaže i američki psiholog David Elkind. Primjerice, djeca koju se
ranije potiče da nauče čitati isprva najčešće čitaju bolje od svojih vršnjaka, ali se za nekoliko
godina sva djeca više-manje izjednače - a po koju cijenu? Gledajući dugoročno, djeca koju se
tjera da počnu čitati što prije imaju višu razinu anksioznosti i niže samopoštovanje.
U SAD-u se objavljuje golem broj priručnika sa savjetima za smanjivanje stresa i
anksioznosti. Želimo ukloniti stres po svaku cijenu, osobito iz života naše djece. Mnogi roditelji
dan i noć bdiju nad svojom djecom i smjesta im nude pomoć kako bi ih trenutačno zaštitili.
Postavljamo zaštitne ogradice na stubišta i različite druge vrste zaštite po kući te sklanjamo sve
za što nam padne na pamet da bi moglo biti imalo opasno. Ne učinimo li to, osjećamo da nismo
dobri roditelji i osuđujemo sami sebe - a i drugi nas osuđuju -smatrajući da ne poduzimamo
dovoljno da zaštitimo svoju djecu. U današnje je doba toliko sigurnosnih uređaja i sigurnosne
opreme za djecu da se čovjek pita kako su djeca preživljavala prije samo nekoliko desetljeća.
Svoju djecu ne želimo samo zaštititi od stresa nego im također izgraditi samopouzdanje i
 potaknuti ih da se osjećaju posebnima. Najčešći način na koji to činimo je pohvalom, katkad
 pretjeranom, za nevažna postignuća. Ali moguće je da ih pokušajima da im povećamo pouzdanje
i smanjimo stres dugoročno zapravo izlažemo mnogo većem stresu. Izgradnja pouzdanja umjesto
samopouzdanja nalik je na podizanje lijepe kuće na slabim temeljima. A svi znamo što se dogodi
kad dođe velik zločesti vuk.

Kako igra pomaže?

Znanstvenici godinama proučavaju igru životinja, pokušavajući shvatiti njezinu
evolucijsku svrhu. Među ostalim, otkrili su da je igra od presudne važnosti za učenje nošenja sa
stresom. Iz istraživanja provedenih na pripitomljenim štakorima i rezus majmunima znanstvenici
su zaključili da su životinje kojima se u ključnoj fazi razvoja uskrate prijatelji za igru kad odrastu
sklonije stresu. Takve životinje pretjerano reagiraju u izazovnim situacijama i loše se snalaze u
nekim društvenim okolnostima, reagirajući ili pretjerano uplašeno, katkad drhtanjem i bježanjem
u kut, ili pretjerano agresivno ispadima bijesa. Krivac je nedvojbeno nedostatak igre u bitnoj fazi
razvoja jer su se životinje koje su u njoj samo sat na dan imale partnera za igru razvile u
normalnije i bolje društveno prilagođene odrasle jedinke.
Ponašanje tijekom borbe ili bijega, koji se prirodno pojavljuju u igri, aktivira iste
neurokemijske putove u mozgu poput stresa. Prisjetite se samo pasa koji se u igri međusobno
love radi zabave. Mnoge se životinje tako igraju, preuzimajući katkad ulogu onoga koji lovi, a
katkad onoga kojeg love, dovodeći se tako u svojevrsnu stresnu situaciju. Znamo da izlaganje
mladunčadi stresu mijenja njihove mozgove i postupno ih čini manje podložnima stresu, a to
znači da više igre tijekom odrastanja uči mozak kako bolje „odgovoriti” na stres. Igrom se
njihova sposobnost nošenja sa stresom neprestano poboljšava i naposljetku se mogu nositi sa sve
težim i složenijim situacijama. Otpornost se ne postiže izbjegavanjem stresa nego učenjem kako
ga ukrotiti i svladati.
Oduzimamo li svojoj djeci sposobnost da upravljaju stresom ne dopuštajući im da se
dovoljno igraju? Gledajući količinu poremećaja u ponašanju i dijagnoza depresije u današnjem
društvu, moramo se zapitati što nije u redu. Budući da je jedan od najčešćih strahova osoba koje
 pate od anksioznih poremećaja strah od gubitka kontrole nad vlastitim emocijama, ne možemo se
ne zapitati: kad bismo pustili djecu da se više igraju, bi li odrasla u otpornije i sretnije ljude? Mi
smatramo daje odgovor potvrdan.

Igra i vještine nošenja s problemima

U pilot istraživanju Centra za razvoj djeteta u američkoj saveznoj državi Massachusettsu
 provedenom na djeci predškolskog uzrasta znanstvenici su mjerenjima pokušali utvrditi postoji li
u djece predškolskog uzrasta pozitivan suodnos među razinom zaigranosti i vještina nošenja s
 problemima. Testom su usporedili razinu zaigranosti s kakvoćom vještina nošenja s problemima i
otkrili da postoji izravna povezanost igre sa sposobnošću nošenja s problemima. Što su se djeca
više igrala — odnosno što su kroz igru postajala bolja u društvenim vještinama i uključivanju u
međusobne odnose - bolje su se nosila s problemima. To je znanstvenike navelo na zaključak da
igra izravno utječe na sve životne vještine prilagodbe.
Znanstveni rad profesorice okupacijske terapije Louise Hess i njezinih kolega s Instituta
za zdravstvo u Palo Altu u američkoj saveznoj državi Kaliforniji bavio se odnosom među
razinom zaigranosti i vještinama nošenja s problemima u adolescenata. Istraživanje je uključivalo
dvije ispitne skupine dječaka, jednu dječaka normalnoga adolescentnog razvoja i jednu dječaka s
emocionalnim problemima. Kao i u istraživanju koje je obuhvaćalo djecu predškolske dobi, u
obje skupine dječaka zabilježena je izravna i značajna međusobna povezanost razine zaigranosti i
sposobnosti nošenja s problemima. Istraživači su zaključili da se igra može upotrijebiti za
 poboljšanje vještina nošenja s problemima, osobito za poboljšanje sposobnosti prilagodbe i
fleksibilniji pristup problemima i ciljevima.
To u svakom slučaju ima smisla. Dovoljno je da pogledate kroz prozor i vidjet ćete djecu
koja vise na raznim prečkama, penju se po drveću ili skaču s visina. Iskušavaju opasne situacije i
nitko drugi do samoga djeteta ne zna pravu mjeru niti kako to podnijeti. Međutim, važno je da
imaju osjećaj kontrole nad količinom stresa koju mogu podnijeti. Već to, samo po sebi, pridonosi
osjećaju veće kontrole nad svojim životima. Mladunčad i primati rade isto. Namjerno se dovode
u opasne situacije, skaču i vise s drveća, izvijaju se i prevrću, otežavajući si prizemljivanje. Uče
se strahu i kako se nositi s njim. Kao što smo spomenuli, isto vrijedi i za oponašanje sukoba.
Životinje se dovode u ulogu napadača i ulogu napadnutog kako bi iskusile emocionalne izazove u
 pozadini obiju uloga.
Djeci društvene situacije također predstavljaju stres. Naime, u igri može doći i do
suradnje i do sukoba. Strah i ljutnja samo su neki od osjećaja s kojima se dijete mora
naučiti nositi da bi moglo nastaviti s igrom. U igri nema pretjeranih pohvala. Djeca
dogovaraju pravila prije i mnogo puta tijekom igre te moraju biti svjesna emocionalnog stanja
svojih suigrača kako bi izbjegla da ih naljute ili da odustanu od igre jer ako previše igrača napusti
igru, ona završava. Budući da se djeca načelno žele igrati s drugom djecom, takve situacije od
njih traže vježbanje suradnje gledajući na druge kao jednake sebi — što je iznimno važna vještina
za postizanje sreće u kasnijem životu.
U danskom poimanju djetinjstva igra je od ključne važnosti, pa velik broj danskih škola
ima posebne programe poticanja učenja sportom, igrom i tjelovježbom. Neki su od
njih namijenjeni mlađim osnovnoškolcima, a vode ih i nadziru stariji osnovnoškolci. Tako se
i mlađe i starije učenike potiče da zajedno sudjeluju u igrama - primjerice, skrivača, vatrogasaca
ili kućnog ljubimca - ali i na to da potaknu povučenu, usamljenu djecu da se uključe u igru.
Takva vrsta zabave i igara mašte u dobno mješovitim skupinama potiče djecu da se iskušavaju
onako kako to ne bi činili sa svojim roditeljima ili učiteljima. Usto, takva vrsta zabave i igre
uvelike smanjuje međuvršnjačko nasilje te dodatno razvija društvene vještine i samokontrolu.
 Istina u pozadini lego kocki i dječjih igrališta
Gotovo svi smo čuli za lego i s tim smo se šarenim plastičnim kockicama igrali barem
 jednom u životu. Ugledni je časopis  Fortune  na početku trećeg tisućljeća tu, po svoj
 prilici, najpoznatiju i najomiljeniju igračku u povijesti — lego kocke — proglasio
„igračkom stoljeća”. Izvorno drvene, lego kocke nikad nisu izgubile svoj osnovni koncept kocki.
Poput „zone proksimalnog razvoja”, lego je vječan. Kako dijete raste i postaje spremnije
za zahtjevnije zadatke, lego nudi sve naprednije komplete kocki. Riječ je o krasnom
načinu igranja s djetetom i nenametljiva nuđenja pomoći da svlada novu razinu. Legićima se
dijete može igrati samo ili s prijateljima; diljem se svijeta u igri s njima provode nebrojeni sati.
Zanimljiva činjenica o lego kockama koju mnogi ne znaju je da one potječu iz Danske.
 Nastale su 1932. u radionici danskog stolara Olea Kirka Christiansena, a naziv su
dobile skraćivanjem i spajanjem danskih riječi leg godt,  što znači „dobro se igrati”. Već je
tada ideja razvoja mašte u spontanom, slobodnom igranju bila u punom razvoju.
Danska tvrtka Kompan jedan je od najvećih proizvođača dječjih igrališta na svijetu. Zbog
 jednostavnosti, kakvoće i funkcionalnosti igrališta kojima potiče djecu na igru i razvija im maštu
osvojila je brojne nagrade za dizajn. Misao vodilja im je promicanje zdravog igranja kao bitnog
čimbenika u procesu učenja. Igrom slučaja, prvo igralište razvili su prije više od četrdeset godina
kad je mladi danski umjetnik zamijetio da njegovu šarenu uličnu umjetničku instalaciju - kojom
 je htio razbiti sivilo stambene zgrade - više koriste djeca za igru nego što je zamjećuju odrasli.
Kompan je danas vodeći svjetski proizvođač dječjih igrališta. To što je Danska, zemlja sa
samo pet milijuna stanovnika, predvodnik u proizvodnji vrhunskih proizvoda namijenjenih
dječjoj igri na otvorenom i u zatvorenom govori samo za sebe.
Zato kad sljedeći put vidite djecu kako vise s grana, skaču sa stijena ili se igraju borbe pa
se poželite umiješati kako bi ih spasili, prisjetite se da djeca tako uče s koliko stresa mogu izići na
kraj. Kad vidite da se igraju s „teškom” djecom i poželite ih zaštititi, sjetite se da se tako uče
samokontroli i vještinama pregovaranja sa svakovrsnim karakterima kako ne bi prekinula igru.
To je njihov način istraživanja vlastitih sposobnosti i istodobnog razvijanja vještina prilagodbe.
Što se više igraju, postat će otporniji i društveno prilagođeniji. To je posve prirodan proces. Znati
se leg godt, odnosno „dobro igrati”, temelj je buduće sreće.

Što se djeca
više igraju, postat
će otpornija i
društveno prilagođenija.
Savjeti za igru:

1. Isključite sve ekrane

Isključite televizor i sve elektroničke uređaje! Mašta je neizostavan sastojak igre koja ima
 pozitivne učinke.

2. Stvorite poticajno okružje

zbog prišivenih etiketa. Ponovno napišite, odnosno preoblikujte negativne zaključke koje
ste donijeli o sebi i svojoj djeci i razdvojite ponašanje od djeteta kao osobe. To i roditeljima i
djeci nudi mogućnost da se razviju te da napisu pozitivnije i ljepše priče o sebi.

6. Služite se govorom podrške

Pomozite svojoj djeci primjenjujući govor podrške. Postavljajte djetetu pitanja kako biste
mu pomogli da prepozna osjećaje u pozadini svojih postupaka. Pomozite djetetu da nauči
 prepoznavati svoje namjere i namjere drugih kako bi se naučilo izvući iz teške situacije.

7. Služite se humorom

Povežite se s djetetom te humorom učinite situaciju ugodnijom kako biste pronašli nov
kut gledanja na stvari. Pritom pripazite da ne negirate djetetove osjećaje ili iskustvo.
 Jessica je godinama imala napet odnos sa sestrom. Kad god bi bile zajedno, nije
nedostajalo prevrtanja očima i u zraku bi se osjećala velika količina ljutnje. Iskreno, nisu se
 pretjerano voljele. Jessica je mislila da sestra pretjeruje u pričama o njihovu odnosu s roditeljima
kad su bile djeca, a njezina je sestra smatrala da je Jessica razmažena i bezosjećajna. Ta su
uvjerenja u njima budila defenzivan stav i nepovjerenje što je, pak, dovodilo do napetosti, svađa i
sve većeg udaljavanja, s malo nade da će njihov narušeni odnos ikad postati bolji.
Tek kad je Jessica vidjela kakav odnos njezin suprug ima sa svojim bratom, zapitala se ne
 postoji li možda bolji način. Dva su brata Danca imala isto toliko nesuglasica kao i dvije sestre
Amerikanke, ali im je Jessicin suprug uvijek pristupao s razumijevanjem i oprostom umjesto
 prevrtanjem očima i prepuštanjem srdžbi. Unatoč nesuglasicama, braća su imala vrlo dobar
odnos. I tako je jednog dana Jessici sinulo da bi mogla pokušati doista poslušati svoju sestru —
 bez unaprijed oblikovanih sudova, odnosno bez predrasuda. Pokušala je uistinu shvatiti kako se
njezina sestra osjeća i zašto je ljuta. I slušajući je na nov način - kao prijateljica, a ne kao
ogorčena suparnica, što je bila uloga s kojom se dotad poistovjećivala -zamijetila je da je
započela duboka promjena.
Jessica je iznenada uistinu vidjela sestrinu stranu priče i počela osjećati istinsko
suosjećanje - i obrnuto. Prvi put u životu razgovarale su kao prave prijateljice. Za godinu dana
njihov se odnos dramatično poboljšao, a danas su vrlo bliske. Nekoć je smatrala da su osuđene na
otuđenost, a danas su oslonac jedna drugoj kao prave sestre i zahvalna je što je ima u svojem
životu. Ta pozitivna promjena rezultat je obostrane primjene suosjećanja.
Zapanjuje koliko ljudi ne zna značenje riječi empatija.  ,Je li to nešto kao simpatija?
Apatija? Homeopatija? Što, zapravo, znači empatija?” I ako toliko malo ljudi zna što empatija
znači, koliko je njih primjenjuje u svakidašnjim životima? Empatija je sposobnost prepoznavanja
i razumijevanja tuđih osjećaja. To je sposobnost uživljavanja u osjećaje druge osobe — ne samo
sažalijevanje nego suosjećanje s drugom osobom. Pojednostavljeno možemo reći da je empatija
gledanje svijeta „tuđim očima”. A to je, pak, mnogo jednostavnije reći nego učiniti. Zašto je
gledanje svijeta očima drugog čovjeka tako teško? I ima li to kakve veze s našom kulturom?
 Nedavno istraživanje pokazalo je da se u SAD-u između 1980. i 2000. empatija među
mladima alarmantno smanjila za gotovo pedeset posto. U međuvremenu je razina samoljublja
(narcisoidnosti) dvostruko porasla. Samoljublje (ili narcisoidnost) precjenjivanje je vlastite
vrijednosti, odnosno pretjerano pridavanje važnosti sebi, što dovodi do odvajanja od drugih i
ometa uspostavljanje zdravih međuljudskih odnosa. Narcisoidne osobe toliko su usmjerene na
sebe da nisu voljne ili sposobne mariti za potrebe drugih. Mnogo je teorija zašto do toga dolazi,
ali nitko pouzdano ne zna pravi razlog.
Pokazatelj narcisoidne ličnosti (engl. narcissistic personaIity indicator.;  NPI) koji služi za
 procjenu narcisoidnosti osmišljen je 1970. i njegova je ispravnost otada potvrđena u brojnim
znanstvenim istraživanjima. Jean Twenge i kolege analizirali su rezultate NPI-a studenata u
razdoblju između 1982. i 2007. i zaključili daje tijekom toga dvadesetpetogodišnjeg razdoblja
došlo do značajnog i postojanog porasta razine narcisoidnosti. Razina narcisoidnosti među
studentima toliko se dramatično povećala da je do 2007. gotovo 70 posto studenata pokazivalo
više narcisoidnosti u usporedbi s prosječnim studentom 1982. Koji bi mogao biti razlog tome?

Srce Amerike: opstanak najsposobnijih

Godinama se u Americi smatralo da su ljudi poput prirode - u osnovi sebična, agresivna i
 Istina o empatiji
U prošlosti se empatija smatrala nečime što ljude razlikuje od životinja. Većina je
smatrala da životinje i primati ne pokazuju empatiju. Međutim, glasoviti primatolog Frans de
Wall u svojoj knjizi „The Age of Empathy” (Doba empatije) zorno je prikazao da je empatija
vidljiva u svih vrsta životinja. Rezultati istraživanja utvrdili su postojanje empatije u miševa,
majmuna, čovjekolikih majmuna, dupina, slonova i drugih životinja, ali o tome javnost malo zna.
Razlog je to što se donošenje političkih odluka obično temelji na vjerovanju da je priroda „borba
za opstanak” i da društva treba graditi na natjecanju i sebičnosti, a ne na čovječnosti.
S evolucijskog stajališta, empatija je vrijedan nagon koji nam je pomogao da preživimo u
skupinama. Bez empatije i solidarnosti ljudi ne bi preživjeli. Suprotno uvriježenom vjerovanju,
većini je doista stalo do dobrobiti drugih, samo što je taj nagon u nama uspavan.
 Nekoć se smatralo da se novorođenčad rađa bez empatije.
 No to nije točno. Empatija nam je svima zapisana u genima, samo moramo naučiti kako
daje uključimo.

Empatija
nam je svima
zapisana u
genima
Sjedište empatije je limbički sustav u mozgu koji upravlja emocijama, sjećanjima i
nagonima. To je složen neurološki sustav koji obuhvaća inzulu (dio kore velikoga mozga skriven
u dubini lateralne brazde koji prekrivaju čeoni, sljepoočni i tjemeni režanj) i zrcalne neurone
(neuroni koji se u mozgu aktiviraju tijekom izvođenja neke radnje ili promatranja te radnje).
Ono što mnogi ne shvaćaju je da ljudi imaju biološke predispozicije za povezivanje s drugima,
što nam omogućuju brojni neuronski sustavi u desnoj moždanoj polutki čiji su zrcalni neuroni
važan dio. Dakle, sebstvo nije (čovjekov) individualan identitet nego relacijska tvorba.
Profesor kliničke psihijatrije na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu dr. Daniel
Siegel kaže: „Empatija nije luksuz nego potreba. Ne preživljavamo jer imamo pandže i
duge očnjake nego jer možemo komunicirati i surađivati.”
Empatija olakšava povezivanje s drugima, a razvija se od najranijeg djetinjstva
stvaranjem veze s majčinskom figurom. Dijete prvo uči prepoznavati majčine osjećaje
i raspoloženja, a zatim i one drugih ljudi. Dijete osjeća i zrcali isto ono što majka osjeća. Zato su
u prvim danima djetetova života iznimno važni kontakt pogledom, izrazi lica i boja glasa. To je
 prvi način na koji osjećamo povjerenje i povezanost te na koji se počinjemo učiti empatiji.
Štoviše, mala djeca nerijetko pokušavaju dudama ih plišancima utješiti drugu malu djecu
kad ih čuju da plaču. Na tuđi plač reagiraju zabrinutošću ih strahom, a neki čak i sami počnu
 plakati. Možda ne razumiju zašto plaču, kao ni emocije u pozadini, ali će s vremenom i
iskustvom i to naučiti.
Istraživanja pokazuju da će osamnaesto mjesečno dijete gotovo uvijek pokušati pomoći
odrasloj osobi koja se vidno muči s obavljanjem nečega. Primjerice, ako odrasla osoba pokušava
nešto dohvatiti, dijete će joj to pokušati dodati, a ako dijete vidi da je odrasloj osobi nešto
slučajno ispalo, podignut će to i dati joj. S druge strane, ako ista odrasla osoba nešto namjerno i
silovito baci na tlo, dijete to neće podignuti i dodati joj. Ono shvaća da je taj postupak bio
namjeran i da odrasla osoba tu stvar ne želi. Čak i prije nego što ih naučimo da pomažu ili budu
obzirna prema drugima - možda i prije nego što su u stanju shvatiti da je to dužnost — djeca su
manje sebična nego što se često pretpostavlja.

Roditeljska odgovornost
 Na roditeljima je velika odgovornost jer su svojoj djeci prvi primjer empatije pa sami
moraju pokazivati empatiju prema drugima. To mogu učiniti svojim govorom i
 ponašanjem. Djeca neprestano promatraju i zrcale roditelje zbog čega je ono što doživljavaju u
svojemu domu ključno za razvoj njihove empatije.
Obitelji u kojoj su djeca izložena fizičkom, psihičkom ili seksualnom nasilju mogu uništiti
djetetovu sposobnost empatije.
U takvim obiteljima dolazi do narušavanja djetetove dobrobiti i sposobnosti suosjećanja s
drugima. Svako dijete koje je pretrpjelo traumu privrženosti ima narušen kapacitet za empatiju.
Pretjerano zaštitničke obitelji također mogu utjecati na razvoj empatije. Pretjerano
zaštitnički nastrojeni roditelji boje se pustiti djecu da u nečemu ne uspiju ili da iskuse
 jake emocije te čine sve kako bi izbjegli konfliktne situacije i ispunili svaku djetetovu želju. Ti
su roditelji skloni skrivanju svojih logičnih, iracionalnih i emocionalnih reakcija kako
 bi „zaštitili” svoju djecu. Međutim, tako narušavaju razvoj djetetove sposobnosti prepoznavanja
tuđih osjećaja (jer ono što djeca vide i osjećaju nije u skladu s onim što roditelji svojim
 ponašanjem pokazuju), a to može umanjiti djetetov kapacitet za empatiju. Djeca iz pretjerano
zaštitničkih obitelji često u odrasloj dobi više naginju narcisoidnosti, anksioznosti i depresiji te
im je često zbog nesklada između osjećaja i postupaka onemogućena odgovarajuća
samoregulacija.
Djeca kojoj se stalno govori što trebaju osjećati i kako se trebaju ponašati neće se razviti
na isti način kao djeca koju se uvažava i kojoj se dopušta izražavanje svih emocija. Takva djeca
mogu postati odvojena od svojih stvarnih osjećaja, što može otežati zdravo i uspješno upravljanje
životnim odlukama. Mogu početi osjećati trajnu prazninu i nezadovoljstvo u životu. Jer kako
ćemo znati što želimo ako ne znamo što uistinu osjećamo?
Rano poticanje empatije pomaže izgradnji boljih i bliskijih veza u budućnosti. A znamo
da su upravo bliske veze temelj istinske sreće i životnog zadovoljstva.

Kako Danci nauče biti toliko empatični?

Danski obrazovni sustav ima obvezan nacionalni program nazvan „Korak po korak” koji
se provodi već od predškolskog uzrasta. Djeci se pokazuju slike dječjih lica koja prikazuju
različite emocije: tugu, strah, srdžbu, frustraciju, sreću itd. Djeca razgovaraju o tim slikama i
 pokušavaju riječima izraziti što prikazano dijete osjećate na taj način uče prepoznavati vlastite i
tuđe emocije. Tako se uče empatiji, rješavanju problema, samokontroli i čitanju tuđih izraza lica.
Ključno obilježje programa je da voditelji i djeca ne iznose sudove o emocijama nego ih samo
 prepoznaju i uvaže.
Drugi program je ,,CAT set” koji stječe sve veću popularnost. Taj program služi
 povećanju emocionalne svijesti i empatije, a fokusiranje na verbaliziranje iskustava,
misli, osjećaja i osjeta. ,,CAT set” sadrži kartice s prikazima lica, mjerne štapiće za mjerenje
intenziteta emocija i prikaze ljudskog tijela u koje sudionici programa mogu ucrtati tjelesne
vidove emocija i mjesta emocija u tijelu. ,,CAT set” sadrži i pribor nazvan „Moj krug”, pa djeca u
 različite dijelove kruga ucrtavaju svoje prijatelje, članove obitelji, stručne osobe i strance, što im
 pomaže u razumijevanju mjesta drugih osoba u njihovu životu.
I fondacija danske princeze Mary snažno potiče učenje empatije u školama. Danska
kraljevna, a ubrzo i buduća kraljica, osmislila je program protiv vršnjačkog nasilja koji
se primjenjuje u cijeloj Danskoj. „Bez nasilja” je program za djecu od tri do osam godina
u okviru kojeg djeca razgovaraju o vršnjačkom nasilju i zadirkivanju te uče biti brižniji
 prema drugima. Program je dao pozitivne rezultate, a više od 98 posto učitelja i
nastavnika izjavilo je da bi ga preporučilo drugim institucijama.
Drugi, manje očit primjer učenja empatije u danskim školama spajanje je djece koja imaju
različite prednosti i slabosti. Primjerice, učenici koji su bolji u učenju sjede uz učenike koji nisu
tako dobri u učenju, dijete nesklono dijeljenju sjedi pored darežljivog djeteta itd. Raspored se radi
nezamjetno. Učitelji najprije dobro upoznaju učenike, a zatim ih rasporede. Cilj je da učenici
uvide kako svatko ima neku pozitivnu osobinu i pokušaju si međusobno pomoći da dosegnu
sljedeću razinu. Primjerice, učenik koji briljira u matematici može biti izrazito loš u nogometu i
obrnuto. Takav sustav potiče suradnju, timski rad i poštovanje.
Istraživanja pokazuju postojanje golemog napretka u učenju pri podučavanju drugih.
 Naime, učenici koji podučavaju druge učenike uče više kako bi razumjeli gradivo te se
toga gradiva točnije prisjećaju i učinkovitije ga primjenjuju. Usto moraju pokušati shvatiti
kut gledanja učenika koje podučavaju kako bi im mogli pomoći u onome s čim imaju
 poteškoća. Nije lako drugome objasniti neku složenu temu, ali to je neprocjenjiva životna
vještina.
Zahvaljujući dugogodišnjem radu s djecom, Iben iz prve ruke potvrđuje da je takva vrsta
suradnje i empatije izvor dubokog zadovoljstva i sreće za djecu. To nas vodi natrag „društvenom
mozgu” i snimkama mozga tijekom rješavanja „Zatvorenikove dileme”. Suprotno onome što bi se
moglo očekivati, ljudski mozak registrira veće zadovoljstvo od suradnje nego od samostalne
 pobjede.
Možda zato i ne čudi što je empatija jedan od ključnih čimbenika liderske, poduzetničke,
menadžerske i poslovne uspješnosti. Ona smanjuje vršnjačko nasilje, povećava sposobnost
opraštanja te uvelike poboljšava međuljudske odnose i učvršćuje društvenu povezanost. Empatija
 poboljšava kakvoću bliskih veza za koje znamo da su ključne za osjećaj životnog zadovoljstva.
Istraživanja pokazuju da su empatični tinejdžeri uspješniji od svojih narcisoidnijih vršnjaka jer
njima upravlja svrha. Promislite li malo o tome, shvatit ćete da ima smisla. Uspješni ljudi ne rade
sami; svakom od nas za pozitivne je rezultate u životu potrebna podrška drugih.
Možda aktivno učenje djece empatiji, po uzoru na Dansku, u budućnosti od njih stvori
sretnije odrasle osobe.

Moć riječi
Glasoviti danski filozof i teolog Knud Ejler Ldgstrup, koji je snažno utjecao na dansko
razmišljanje, smatrao je odgovornošću roditelja pobrinuti se za razvoj djetetova uma, ali ne samo
razonodom i prijenosom znanja nego i njegovanjem djetetove sposobnosti suosjećanja. Ldgstrup
 je istaknuo da su riječi koje upotrebljavamo, odnosno priče koje pričamo, ključne da se djeca
nauče poistovjećivati s drugima.
Uzmimo kao primjer način na koji Danci pred vlastitom djecom govore o drugoj djeci.
Iznenađuje kojim riječima se pritom služe a da o njima aktivno ne razmišljaju.
Jednostavno pribjegavaju uobičajenim frazama, kao svi roditelji kad popunjavaju praznine u
 Svi smo to prošli. Umorni smo, djeca su neposlušna ili nas niti ne slušaju i unatoč svim
našim nastojanjima i dalje se ružno ponašaju ili nas živciraju sve dok na kraju ne planemo. Neki
roditelji viču i galame, neki prijete kaznama ili oduzimanjem nečega, a neki
ne ki primjenjuju silu.
Mnogi naši prijatelji i drugi roditelji viču na svoju djecu ili ih udaraju po stražnjici.
 Nerijetko je razlog tome frustracija što dijete ne prihvaća postavljeni ultimatum. To
obično izgleda ovako: „Učini što sam rekao, inače ti se loše piše!” ili „Da si odmah prestala s
tim, inače ćeš dobiti svoje... ozbiljno
o zbiljno ti govorim!” „Budem lito morao još jednom
 ponoviti, nastradat ćeš!” Kad ultimatum iziđe iz usta i sva se druga sredstva iscrpe, roditelji
osjećaju da moraju ići do kraja kako bi povratili kontrolu, a rezultat je vikanje, udaranje po
stražnjici ili neka druga vrsta primjene sile.
Prema nekim istraživanjima čak 90 posto Amerikanaca još poseže za udaranjem po
stražnjici kao oblikom discipliniranja djece. Jessica i njezina sestra također su dobivale
 po stražnjici kao djeca. Roditelji skloni takvoj vrsti kažnjavanja uglavnom postupaju
 prema svojim „defoltnim” postavkama utemeljenim na njihovu vlastitom odgoju koji je
obično uključivao mnogo tjelesnog kažnjavanja.
Jessica godinama nije dovodila u pitanje udaranje po stražnjici kao način discipliniranja
djece. Tjelesno kažnjavanje u školama ukinuto je tek nedugo prije nego što je ona krenula u
školu. Smatrala ga je posve normalnim i nikad s tim nije imala problema.
Sve dok nije zatrudnjela s prvim djetetom nije shvaćala koliko se suprugov pogled na
discipliniranje djece razlikuje od njezina. Njihovi razgovori o toj temi i sve veće razumijevanje
suprugova danskog načina odgoja djece naveli su je na razmatranje drukčijeg pristupa. Put do tog
otkrića, kao i brojni drugi vidovi razumijevanja danskog odgoja, otvorili su joj oči.
Završivši istraživanje za knjigu, saznale smo da trenutačno devetnaest američkih saveznih
država u školama još dopušta tjelesno kažnjavanje, odnosno udaranje učenika drvenim ravnalom
ili štapom zbog lošeg ponašanja. Premda trideset i jedna savezna država zabranjuje tjelesno
kažnjavanje u školama, ono je još uvijek dopušteno u privatnim školama u svih pedeset saveznih
država. To će vas možda iznenaditi, a možda i ne, ali bit je u tome daje udaranje po stražnjici i
dalje vrlo raširena pojava.
Štoviše, opsežno istraživanje roditeljskih praksi u SAD-u koje su proveli Centri za nadzor
i prevenciju bolesti (CDC) potvrdilo je da je uporaba tjelesnog kažnjavanja diljem SAD-a veća
nego što se misli. Istraživanje je obuhvaćaloo buhvaćalo pet različitih etničkih
e tničkih skupina (azijsku,
hispanoameričku, afroameričku, bijelce nehispanskog podrijetla i američke Indijance) u šest
različitih gradova raspoređenih u 240 fokusnih skupina i sve su skupine potvrdile da u različitim
situacijama upotrebljavaju tjelesno kažnjavanje.
Još više su nas iznenadile razlike među roditeljima različitih etničkih skupina s obzirom
na to kada i gdje tuku djecu. Majke Afroamerikanke, primjerice, izjavile su da dijete udaraju
odmah čim zgriješi. Bijelci i američki Indijanci, pak, ne vole udarati djecu u javnosti — u
restoranima (ta se situacija često pojavljivala u razgovorima) bijelci često odvedu djecu u toalet
da bi ih ondje disciplinirali, a američki Indijanci skloniji su odgoditi kaznu do povratka kući. To
samo upućuje na to da se, po svemu sudeći, iza zatvorenih vrata događa još više v iše tjelesnog
kažnjavanja.

Četiri roditeljska odgojna stila

Osim kriterija primjenjuju li roditelji tjelesno kažnjavanje ili ne, psiholozi koji se bave
 razvojnom psihologijom razlikuju četiri različita roditeljska odgojna stila.
 Autoritivan: to su roditelji velikih zahtjeva neskloni pružanju roditeljske topline, odnosno
nježnosti i podrške djetetu. Zahtijevaju bezuvjetnu poslušnost i pred dijete postavljaju visoke
standarde. Djeca autoritarnih roditelja obično su dobri d obri učenici, ali nerijetko
n erijetko pate od niskog
samopoštovanja i depresije te imaju slabo razvijene društvene vještine.
 Autoritativan  (nije isto što i autoritaran): i autoritativni roditelji su roditelji velikih
roditeljskih zahtjeva (i čvrste kontrole), ali ne uskraćuju djeci emocionalnu toplinu. Postavljaju
djeci visoke standarde, ali im nude potrebnu nježnost i podršku. Djeca autoritativnih roditelja
imaju bolje društvene i intelektualne vještine od djece
d jece roditelja drugih odgojnih stilova.
 Permisivan ili popustljiv: to su roditelji koji djetetu daju mnogo emocionalne topline, ali
rijetko od njega zahtijevaju zrelo ponašanje, odnosno imaju male zahtjeve i slabu roditeljsku
kontrolu nad djetetovim ponašanjem,
p onašanjem, pa ovise o njegovoj sposobnosti samoregulacije. Djeca
 popustljivih roditelja znaju imati problema u školi i, općenito, s ponašanjem.
 Indiferentan ili neuklju en: to su roditelji koji ne nude djetetu roditeljsku toplinu, niti mu
n euključ en:
 postavljaju zahtjeve, ali ne toliko da zanemaruju dijete. Djeca neuključenih roditelja imaju
najslabije rezultate na svim poljima.
Autoritarni roditelji opisuju se kao emocionalno hladni s visokim stupnjem roditeljske
kontrole. Njihov odgovor na djetetovo pitanje zašto glasio bi:, Jer sam ja tako rekao.” Djecu se ne
 potiče da propituju nego da čine što im se kaže.
Takav strog stil roditeljstva ima svoje nedostatke. Prvo, prečvrsta kontrola može dovesti
do pobune, odnosno otkazivanja poslušnosti. Drugo, zbog nedostatka podrške i izjava poput, Jer
sam ja tako rekao!” „Navuci čarape!” „Ispravi se!” „Ili će biti kako ja kažem ili nikako!” djeca su
 prepuštena sama sebi u upravljanju
up ravljanju emocijama koje, u kombinaciji
ko mbinaciji sa strahom i sramom, za njih
mogu biti zbunjujuće i uznemirujuće.
Autoritarni roditelji obično pribjegavaju takvome odgojnom stilu jer su i sami tako
odgajani i smatraju da su dobro ispali. Možda doista i jesu. Ali ako netko kaže da je cijeli život
 pušio i nije se razbolio, znači li to daje pušenje zdravo?

Gorka istina o udaranju po stražnjici

 Nedavna analiza rezultata dvadesetogodišnjeg istraživanja dugoročnih učinaka tjelesnog
kažnjavanja na djecu zaključila je da udaranje po stražnjici ne samo da nije učinkovito nego može
ozbiljno naškoditi djetetovu dugoročnom razvoju.
Istraživanje je pokazalo da bez obzira na dob ili broj ispitane djece, više od osamdeset
studija nije uspjelo pronaći nijednu pozitivnu stranu tjelesnog kažnjavanja. Nijednu. Ali zato se
 pokazalo sljedeće: djeca koju
k oju se udara po stražnjici znaju se osjećati depresivno i omalovaženo te
mogu imati narušen osjećaj vlastite vrijednosti. Tjelesno kažnjavanje ima suprotan učinak jer
djecu koja očajnički pokušavaju izbjeći batine potiče na laganje. Tjelesno kažnjavanje povezuje
se s duševnim problemima
p roblemima kasnije u životu, uključujući depresiju, anksioznost i ovisnosti
ov isnosti o
drogama ili alkoholu. Snimci magnetske rezonancije potvrđuju da tjelesno kažnjavanje može
 promijeniti područja mozga povezana s rješavanjem zadataka
zad ataka na testovima inteligencije. Postoje
dokazi da tjelesno kažnjavanje povećava vjerojatnost zloporabe droga, a dostupni su i podaci koji
 potvrđuju da udaranje po stražnjici može utjecati na moždana područja povezana s osjećajima i
regulacijom stresa.
Roditelji udaraju djecu po stražnjici jer misle da je to učinkovito. Možda i je učinkovito,
ali samo kratkoročno i poslije toga vrlo brzo postaje neučinkovito. Dijete nauči slušati jer se boji.
 Umjesto zbližavanja i povjerenja, borbe za moć udaljavaju i zameću neprijateljstvo između
roditelja i djeteta. Udaljavanje i neprijateljstvo plodno su tlo za zamjeranje, otpor i pobunu (ili
udovoljavanje, ali s narušenim samopoštovanjem). Uostalom, što ako udaranje ne zaustavi
neprimjereno ponašanje? Jače udarati? Glasnije vikati? Još više ih tući? Ne iznenađuje što je
 jedna od najčešćih dugoročnih posljedica udaranja po stražnjici agresija.
U istraživanju o udaranju po stražnjici stručnjaka za roditeljstvo Georgea Holdena majka
 bi udarila svoje trogodišnje dijete po stražnjici kad god bi dijete udarilo nju, poprativši to
riječima: „To ti je da zapamtiš da se mamu ne tuče!” „Koje li ironije!”, kaže Holden. Da ne
spominjemo koliko nas nenamjerno ponavlja tu naviku kad postanemo roditelji. Ali zapitamo li
se ikada: ,Je li stalno vikanje ili udaranje po stražnjici doista nužno?” Međutim, mnogi se od nas
to ne zapitaju sve dok ne postane prekasno.
A što o udaranju po stražnjici, vikanju i borbama za moć misle najsretniji ljudi na svijetu?
U Danskoj je od 1997. udaranje po stražnjici zabranjeno zakonom. Većini je Danaca
udaranje djeteta po stražnjici kao način discipliniranja strano, gotovo nepojmljivo. U Švedskoj je
ta zabrana uvedena još prije, 1979. Danas više od trideset i dvije države, uključujući većinu
europskih država, Kostariku, Izrael, Tunis i Keniju imaju slične zakone.

Danci
smatraju
da su djeca
urođeno dobra.
Danski roditeljski odgojni stil vrlo je demokratičan. Najbliži je autoritativnom stilu
roditeljstva, što znači da roditelji postavljaju pravila i daju smjernice kojih se djeca trebaju
 pridržavati, ali su im spremni odgovoriti na sva pitanja koja o tim pravilima imaju. Danci
smatraju da su djeca urođeno dobra i tako se postavljaju prema njima. Zanimljivo je, primjerice,
zamijetiti razliku u engleskom i danskom jeziku u nazivu za djecu u dobi od prve do treće godine.
U engleskom jeziku to razdoblje nazivaju „strašnim dvjema godinama” (eng. „terrible twos”), a u
danskome „graničnim dobom”, odnosno „razdobljem ispitivanja granica”; djetetovo ispitivanje
granica smatra se normalnim i poželjnim, a ne nečim strašnim što izaziva uzrujavanje. Tako
gledano, neprimjereno ponašanje lakše se prihvaća i ne doživljava ga se zlonamjernim i
zaslužnim kazne.
Kad je riječ o vikanju i galami na djecu, u Danskoj je to vrlo rijetko. Kućanstvo u kojem
se galami iznimno je neobična pojava u Danskoj. Kako im to uspijeva? Jedan otac kojeg
smo intervjuirale to je prilično lijepo sažeo: „Prvo i osnovno, smatram da mi roditelji
moramo ostati mirni i ne izgubiti kontrolu nad vlastitim ponašanjem. Jer kako možemo od
djece očekivati da kontroliraju svoje ponašanje ako mi ne možemo kontrolirati svoje? To mi se
ne čini pravednim.”
To ne znači da su Danci popustljivi ili slabi — ni najmanje — čvrstoća i blagost umjesto
gubljenja živaca smanjit će borbe za moć i postavljanje ultimatuma. A njihovim izbjegavanjem
 pridonosimo smirenijem i sigurnijem ugođaju.

Roditeljstvo s poštovanjem
Danci žele da njihova djeca poštuju druge, ali poštovanje je dvosmjerno. Morate ga dati
 da biste ga primili. Strog odgoj koji počiva na strahu problematičan je jer ne potiče poštovanje;
takav odgoj potiče strah. Golema je razlika između čvrstog odgoja i onog utemeljenog na strahu.
Dijete odgajano na strahu ne zna uvijek pravi razlog zbog kojeg nešto ne smije činiti; ono samo
želi izbjeći viku ili batine, a to ne pridonosi razvoju jakoga temeljnog „ja”. Jak osjećaj sebe
nastaje na temelju propitivanja i razumijevanja pravila, zašto ona postoje i zatim njihovog
istinskog usvajanja i pridržavanja. Bojati se pravila posve je druga stvar. A ni život u neugodnom
ozračju vike i galame ne pomaže previše. Uostalom, ako se dijete boji, ne možete znati je li
iskreno jer bi vam iz straha moglo reći ono što želite čuti. Strah je moćan, ali ne vodi bliskosti i
 povjerenju. Poticanjem razvoja poštovanja i ugođaja smirenosti, bez straha od krivice, srama ili
 boli, imat ćete mnogo pozitivniji utjecaj i razviti istinski blizak
blizak odnos s djetetom.
Zapravo, istraživanja pokazuju da djeca autoritativnih roditelja imaju veću vjerojatnost
 biti samopouzdana, društveno prilagođena, akademski uspješna i pristojna. Manje je vjerojatno
da će biti depresivna i anksiozna te je manje vjerojatno da će se upustiti u delikventno ponašanje
ili zloporabu droga. Istraživanja pokazuju da već jedan autoritativni roditelj može učiniti veliku
razliku u djetetovu životu. Djeca autoritativnih roditelja imaju iusklađenije odnose, odnosno bolje
se razumiju sa svojim roditeljima, a ujedno su upućenija na roditelje i manje podložna
vršnjačkom utjecaju. U istraživanju provedenom na američkim preddiplomcima, studentima je
 predstavljen niz moralnih dvojbi za koje su upitani kako bi ih riješili. Studenti iz autoritativnih
obitelji češće su odgovarali da bi na njihove odluke utjecali roditelji, a ne vršnjaci.

Kako se načelo „bez ultimatuma" primjenjuje

primjenjuje u danskim školama
Jedan od načina na koji se u danskim školama promiče demokracija je da se učenicima
svake godine ponudi mogućnost da zajedno sa svojim razrednicima donesu pravila ponašanja u
novoj školskoj godini. Na početku školske godine razrednici s učenicima podrobno razgovaraju o
tome što za njih znači dobar razred te kojih vrijednosti i ponašanja bi se po njihovu mišljenju
trebalo pridržavati da bi razred bio dobar. Pravila mogu biti bilo kakva, od kašnjenja na sat do
 prekidanja ili nepoštivanja drugih. Ali najvažnije je da ih donose svi zajedno. Svaki razred ima
drukčija pravila, a donose se svake godine iznova jer su učenici stariji i zreliji te imaju drukčiji
(razvijeniji) osjećaj odgovornosti u odnosu na prethodne godine.
Rezultati su doista zadivljujući. Iben se, primjerice, sjeća kako se razred njezine kćeri
Julie jedne godine dogovorio ako netko u učionici galami ili prekida druge da cijeli razred mora
ustati i deset minuta hodati po učionici plješćući. To su odlučili svi zajedno na početku školske
godine. Tako djeca koja galame osjećaju izravnu odgovornost jer posljedice njihova ponašanja
trpe i njihovi suučenici, a ne samo nastavnik. To može biti iznenađujuće snažan poticaj da se
 prestane s neželjenim oblikom ponašanja.
U Danskoj se mnogo više vremena i energije posvećuje smišljanju načina sprečavanja
 problema nego kažnjavanja djece. Većina danskih škola raspolaže različitom opremom
koja pospješuje rješavanje učeničkih
u čeničkih problema. Primjerice, djeci koja k oja pate odADHD-a
ili hiperaktivnoj djeci u učionicama je omogućeno sjedenje na zračnim jastucima koji im pomažu
da se usredotoče. Takvi jastuci sjedne strane imaju masažne vrške koji stimuliraju postularne
mišiće, pa učenici sjede uspravnije i održavajući ravnotežu, što im nesvjesno poboljšava
 pozornost.
Učenicima, pak, koji tijekom nastave teško mirno sjede, što može ometati druge učenike,
škole dijele razne „spravice za smirivanje” ili „mazilice” poput antistresnih loptica ili trakica
nalik na špagete kojima mogu uposliti prste i koje im pospješuju koncentraciju. Od djece koja
 doista pršte energijom ili agresivne djece može biti zatraženo da sama istrče nekoliko krugova i
tako izbace višak energije.
Danski nastavnici obučeni su da svakom učeniku pristupaju individualno, kao pojedincu s
vlastitim specifičnim potrebama. Nastavnik pojedinačno sa svakim učenikom planira njegove
individualne ciljeve i dvaput na godinu procjenjuje njihovu realizaciju. Ciljevi mogu biti školski,
osobni ili društveni
d ruštveni uspjeh. U pozadini tog pristupa ideja je da nastavnici individualnim
 pristupom svakom učeniku dobivaju mogućnost boljeg razumijevanja njegovih individualnih
 potreba, pa u skladu s tim mogu i primjerenije reagirati te prikladnije postupati prema svakom
učeniku.

Smirenost
rađa
smirenost.
To je važno jer, kao što smo vidjeli u prijašnjim poglavljima, način na koji odlučimo
doživljavati djecu doista čini veliku razliku u načinu na koji prema njima reagiramo. Ako ih
doživljavamo zločestima i sklonima manipulaciji, tako ćemo i reagirati. Doživljavamo li ih, pak,
nevinima i držimo li da čine ono što su programirana činiti, mnogo je vjerojatnije da ćemo im
 pristupiti odgojno i s oprostom, pomažući im, a ne kažnjavajući ih. Mnogo je lakše imati
strpljenja kad se u pozadini ponašanja djeteta koje nas živcira vide bezazlene namjere i dobrota.
Riječ je o krugu koji vam se uvijek vraća. Dobro rađa dobro. Smirenost rađa smirenost. I,
zapamtite, nije loše dijete nego je njegov postupak loš. Važno je nikad ne zaboraviti tu razliku!

Izbjegavanje borbi za moć

Iben se sjeća primjera izbjegavanja borbi za moć s jednim bivšim učenikom. U njezinu je
razredu bio vrlo provokativan i buntovan
bun tovan dječak koji je ubrzo proglašen „problematičnim”.
Mnogi su učenici smatrali da je Iben preblaga prema njemu, ah njoj je bilo važno izbjegavati
karakteriziranje dječaka kao zločestog te izbjegavati sukobljavanje s njim. Znala je da ima tešku
obiteljsku situaciju i uvijek ga je gledala kao dragog dječaka. Bio je duhovit i pametan i Iben se
usmjerila na njegove dobre
d obre osobine, odlučivši zanemariti ostalo kako ne bi dodatno ojačalao jačala
negativnu priču koju je imao o sebi. Uvijek mu se obraćala s poštovanjem i smatrala je da je
sposoban postati dobar čovjek.
Mnogo godina poslije taj je učenik došao na okupljanje učenika svoje generacije premda
mu je škola ostala u lošem sjećanju. Promijenio je život iz korijena i došao joj se zahvaliti. Sjećao
se kako mu je Iben govorila da se ne brine za njega jer zna da će dobro proći u životu. Rekao je
da mu je to povjerenje koje je imala u njega dalo snage da vjeruje u sebe i postane boljim
čovjekom. Iben je to duboko dirnulo i shvatila je koliko je uistinu važno razdvajati ponašanje od
osobe. Povjerenje, pomoć u preoblikovanju i razdvajanje ponašanja od osobe pridonose stvaranju
ljepše, pozitivnije životne priče.
Sad smo vidjeh zašto demokratičan pristup povoljno utječe na osjećaj dobrobiti, sreću i
otpornost naše djece. Ali kako u praksi primijeniti dansko načelo „bez ultimatuma”?
 Pogledajte se u zrcalo
Razmislite koje stvari najviše mrzite čuti sebe da govorite i zatim se pogledajte u zrcalo.
Upravo to ćete dobiti od svog djeteta. Ako ne volite viku i ljutnju, ne činite to. Ako ne volite
upotrebljavati silu, ne upotrebljavajte je.

Prestanite brinuti što drugi misle

Prestanite brinuti što drugi misle o ponašanju vašeg djeteta. Viku i uporabu sile nerijetko
dodatno povećava činjenica da vas netko promatra. Bilo da ste kod prijatelja, obitelji, u restoranu
ili trgovini, neka vaše ponašanje odražava vaše vrijednosti. Budite iskreni i ponašajte se u skladu
s onime u što vjerujete. Ne brinite kako drugi odgajaju svoju djecu niti što vaša obitelj misli kako
 biste ih trebali odgajati. Činite ono
on o što smatrate ispravnim za vas i vašu djecu i vjerujte u uspjeh.
u spjeh.
Većina roditelja jednostavno ponavlja vlastite odgojne uzorke. To što vi činite unoseći promjenu
mnogo je teže, ali i mnogo više. Povežite se s drugim roditeljima koji dijele vaše nazore o
danskom načinu odgoja i dajte si podršku. Vjerujte u svoje vrijednosti i ustrajte u onome za što se
 borite. Dokaz je u onome što vidimo, a to su sretniji, otporniji i prilagođeniji odrasli ljudi.
ljudi.
Danski odgoj djece doista funkcionira. Smetaju li vam borbe za moć oko jela,
nepristojnosti ili svadljivost pred prijateljima ili obitelji, izbjegnite ih. Duboko dišite, ostanite
mirni, razmislite. Našalite se. Ponudite izlaz. Ne brinite hoće li neki prijatelj suditi vas ili vaše
dijete. Vaše će dijete dugoročno gledano biti sretnije i zdravije, a to je jedino važno.

Zadržite hladnu glavu i pokušajte razlučiti važno od nevažnog

 Naučite prepoznati razliku između bitke i rata i ne ulazite baš u svaku bitku. Je li doista
važno da im je odjeća uvijek savršeno uredna ili kosa uvijek savršeno počešljana? Je li doista
važno hoće li majicu s likom Batmana nositi dva dana zaredom? Je li doista važno da odmah
 pojedu sve s tanjura jer ste vi tako rekli? Ili da od svih dana baš danas probaju špinat? Je li
vrijedno toga?
To morate odgonetnuti i zajedno s partnerom odlučiti kad treba ustrajati na osnovnim
 pravilima. Možda u gostima ili u restoranu nije pravo vrijeme za to. Koja su vaša osnovna pravila
i kada doista želite podučiti djecu njima te ustrajati na njihovu provođenju?
Zapitajte se je li scena u javnosti izraz poštovanja prema vama ili vašem djetetu. Trebate
 biti dosljedni, ali ne morate odgojiti vojnike. Zapamtite da djeca prolaze različite faze
 poput prkosa, odnosno faza kad ne žele jesti, odijevati se, govoriti ili raditi određene stvari. Ona
će te faze prerasti. Ako ste dosljedni u osnovnim
o snovnim pravilima, djeca će ih shvatiti. Ključ je
imati strpljenja i izdržati te faze hladne glave, zadržavajući usredotočenost na ono što je važno.
Jessicina je kći neko vrijeme odbijala nositi jaknu i čarape. To je bilo vrlo frustrirajuće i
ništa nije pomagalo osim kad bi je Jessica izvela van bez jakne ili čarapa i kad bi njezina
kći napokon shvatila:
shv atila: „Hej, hladno mi je! Ipak sam se trebala obući”. Faza je potrajala
neko vrijeme no naposljetku
n aposljetku ju je ipak prošla. Zatim je neko vrijeme odbijala pozdravljati
ljude koje bi srele. Ljudi bi stali i pozdravili je, a ona bi bez riječi okrenula glavu. Jessica ju
 je neprestano podsjećala da je pristojno odzdraviti kad te netko pozdravi, ali nikad je nije silila.
Jednog dana, otprilike šest mjeseci poslije, počela je sama od sebe pozdravljati i od tog trenutka
nadalje nastavila je to činiti. Djeca također testiraju stvari. Ako je previše borbi za moć, svi su na
gubitku i život postaje neugodniji nego što je potrebno. Ostanete li mirni i zadržite hladnu glavu,
i oni će.

Primjeri primjene načela „bez ultimatuma": nuđenje izlaza

Dijete je bacilo nešto što vi ne želite da baci.
Tipična reakcija: „Ne bacaj to! Baci još jednom i loše ti se piše!” Uklonite predmet.
Odvratite djetetu pozornost. Udaljite dijete. Poslužite se humorom. Kad kažete ne, učinite to
smireno. Pokažite djetetu što bacanje predmeta može napraviti. Mimikom i zvukom („aua-aua”)
izrazite bol od udarca i zatim vratite predmet djetetu. Ako ga dijete opet baci, opet mu pokažite
što se može dogoditi, niječno odmahujući glavom i izgledajući povrijeđeno. Možda ne shvati od
 prve, ali s vremenom će sve bolje razumjeti.
 Neprihvatljivo je udarati ili gristi druge ljude i u takvim slučajevima treba postupiti
odlučno te čvrsto primiti dijete za ruku i snažno reći „Ne!” Neka vas pogleda i
zvukom, draganjem ili zagrljajem pokaže da mu je žao kako bi već zarana naučilo značenje
isprike kao i nedopustivost takvoga fizičkog kontakta. Zapamtite da morate brzo reagirati jer
dijete začas zaboravi što je učinilo. Neprihvatljivo ponašanje treba smjesta ispraviti. Dijete
možda u početku neće razumjeti značenje isprike, ali će s vremenom i učenjem empatije shvatiti.

Borbe za moć tijekom objeda

Djetetova reakcija na hranu nerijetko je povezana s tim koliko je gladno. Primjerice, ako
 je za užinu više pojelo, vjerojatno nije jako gladno. Ili, pak, može biti toliko pregladnjelo da mora
čim prije nešto pojesti kako bi mu se razina šećera u krvi vratila u normalu. Te situacije svakako
utječu na djetetovo ponašanje. Empatija će vam pomoći da razumijete djetetovo ponašanje i u
takvim situacijama prikladnije postupite. Započeti s razumijevanjem umjesto ljutnjom mnogo je
 bolji pristup. Zamislite kako biste se vi osjećali u takvim situacijama - da ste siti ili da ste
izgladnjeli - i krenite odatle.
 Nije loše imati na umu ni sljedeće: važno je naučiti dijete da uživa u hrani i poštuje ju.
Hrana nas održava zdravima i živima, a imati zdrav odnos prema hrani može nam donijeti sreću
tijekom cijeloga života. Preispitajte vlastiti odnos prema hrani i pobrinite se da bude što zdraviji.
I naposljetku, zajedničko vrijeme za stolom trebalo bi biti prilika za druženje i užitak za cijelu
obitelj.
 Na djetetov tanjur stavite od svega pomalo i pustite ga da jede kako želi. Vrijeme za
stolom ponajprije bi trebalo biti lijepo i ugodno, bez napetosti i pritiska na dijete da mora jesti. U
takvim okolnostima većina bi ljudi izgubila apetit!
Pravite li problem od toga, onda će to i biti problem. Hrane ima. Ako je žele, mogu sjesti
za stol i jesti. Ni mi ne volimo uvijek ono što nam se posluži, ne ispraznimo uvijek tanjure, niti se
silimo probati nešto što ne volimo. Katkad da, ali ne uvijek. Kad god je to moguće, ponudite djeci
izlaz. Više će vas poštovati kad sami otkriju pravilo. I nikad ne zaboravite da ste im vi primjer.
S manje stresa sve postaje opuštenije, osobito objed. Ne zaboravite, također, da djeca
 prolaze faze i s hranom. Ponudite li im mogućnost da biraju među zdravim namirnicama na stolu,
smanjite li nezdrave grickalice i učinite objede ugodnima, naučit će da je hrana užitak.
Danci često riječima potiču djecu na jedenje: „Moraš to jesti da bi narastao velik i snažan!
Želiš li biti velik i snažan?” Zatim roditelj kaže djetetu da podigne ruke i pokaže koliko je jako,
 pa ga uvjerava da je to od povrća i zdrave hrane koju je pojelo. Ne biste vjerovali, ali to uspijeva
češće nego što mislite!
 Objasnite im pravila i provjerite razumiju li ih
„Zaveži pojas.”
„Neću.”
„Sjećaš se što sam ti pričala zašto se mora vezati pojas?”
„Ne."
„Zato što bi mogla nastradati ako nam se dogodi prometna nezgoda, pa bi morala ići u
 bolnicu. Želiš li ići u bolnicu?”
„Ne."
(Odlučno zavežite djetetu pojas.)
Što više objašnjavate stvari na način koji dijete razumije, to bolje. Takav pristup razvija
 poštovanje te pomaže vama i djetetu da budete na istoj strani jer imate zajednički cilj.

Kako početi
1. Napravite akcijski plan.

Koje su vaše vrijednosti, odnosno što vam je važno kad je riječ o vašoj djeci? Razmotrite
svoje i partnerove vrijednosti.

2. Udarate li dijete po stražnjici ili ga tucete?

Obećajte si da ćete prestati. To doista nije nužno niti potiče razvoj povjerenja i
 poštovanja.

3. Vičete li previše?

Čvrsto si obećajte da ćete prestati. Vičite samo kad je doista nužno. Vikanje nije nikome
ugodno. Vaša vas djeca zrcale. Vi ste im uzor. Želite li da se vaša djeca znaju kontrolirati i da
 budu pristojna, morate im ponuditi primjer tako što ćete vi kontrolirati sebe.
Kako izbjeći udaranje po stražnjici i vikanje? Pronađite načine kojima ćete smanjiti
vlastiti stres.
Više spavajte. Duboko dišite. Vježbajte. Provodite više vremena sami. Vikanje i udaranje
nerijetko su posljedica ishitrenih reakcija kad roditelj nema dovoljno vremena promisliti i
odabrati bolju reakciju.
Osjećate li da ćete svakog časa planuti ili početi vikati na dijete, duboko udahnite. Otiđite
u drugu sobu i nekoliko minuta predahnite. Ako ste u mogućnosti prepustiti situaciju partneru,
učinite to. Pokušajte se zajednički pridržavati odluke da nećete tući djecu ni vikati na njih i uvijek
imajte čvrst i jedinstven stav o tome što želite ili što ne želite da vaša djeca čine. Takav roditeljski
savez od presudne je važnosti, a koristan je i jer jedno drugome pomažete obuzdati ispade. Ako je
 jedno od vas na rubu i spremno planuti, staloženo zamolite drugog da preuzme. Djeca će se vrlo
 brzo početi mirnije ponašati.
 Savjeti za načelo „bez ultimatuma"

1. Uvijek razdvajajte ponašanje od djeteta

 Ne postoji loše dijete, samo loše ponašanje. A postoji i loš roditeljski pristup.

2. Izbjegavajte borbe za moć

Izbjegavate li borbe za moć, do njih neće ni doći. Uvijek razmišljajte kako stvoriti
situaciju u kojoj su zadovoljne obje strane, a ne samo jedna — vaša!

3. Ne okrivljujte dijete

Preuzmite odgovornost za vlastito ponašanje i sljedeći put pokušajte postupiti bolje.

4. Zauzmite stav da su djeca urođeno dobra

Djeca trebaju ispitivati granice i testirati pravila. Djeca nisu zločesta i manipulativna nego
testiranjem granica rastu.

5. Poučavajte djecu

Usmjeravajte ih, potičite, brinite o njima i poučavajte ih. Nemojte ih samo kažnjavati i
smatrati da im treba više stege. Pokušajte pronaći načine kako da iziđete na kraj s problematičnim
 ponašanjima. Ne nazivajte ih „podlima”, „manipulativnima” ili „groznima”. Riječi imaju
veliku moć. Ponašanje je jedno, a dijete drugo.

6. Preoblikujte

Pronađite bolju životnu priču za svoju djecu i druge. Preoblikovanje i podučavanje djece
da preoblikuju čini nas brižnijim i sretnijim ljudima.

7. Zapamtite da se sve vraća

Dobro rađa dobrim. Zlo rađa zlim. Kontrola rađa kontrolu - a smirenost rađa smirenost.

8. Uključite partnera

Istraživanja pokazuju da već jedan autoritativan roditelj (nije isto što i autoritaran!) koji je
u stanju ostati staložen može učiniti veliku razliku u djetetovu životu.

9. Preispitajte svoje ultimatume

Zapišite sve ultimatume kojima redovito pribjegavate pa ih usporedite s onima koje su

upotrebljavali vaši roditelji. Razmislite o drugim načinima kojima biste mogli postići pozitivnije
učinke.
 5,9 milijuna djece između tri i sedamnaest godina starosti ima dijagnozu poremećaja
smanjene pozornosti i hiperaktivnosti (ADHD), vidjeti na stranici: http://
www.cdc.gov/nchs/fastats/adhd.htm

Kao roditelj, biti svjestan sebe i svjesno birati svoje ponašanje prvi je korak prema velikoj
životnoj promjeni.

http://www.boernogunge.dk/internet/boernogunge.nsf/0/7F933F515B65A7B3C1256C640
02D2029?opendocument

Drugo poglavlje: Igra

„Zapanjuje što u posljednjih pedeset godina prilike koje djeca imaju za slobodnu igru u
SAD-u i drugim razvijenim zemljama kontinuirano i drastično opadaju i što se taj pad nastavlja s
ozbiljnim negativnim posljedicama za njihov tjelesni, psihički i društveni razvoj”, kaže gostujući
urednik i profesor psihologije s Bostonskog koledža Peter Gray.
Otpornost i uspjeh: Stix, Gary. The Neuroscience of True Grit. Scientific American Mind.
1. ožujka 2011.
Prvi pedagoški pristup utemeljen na obrazovnoj teoriji razvili su supružnici Niels i Erna
Juel-Hansen. Nadahnuti Firedrichom Frobelom (1782. -1852.) otvorili su prvi Frobelov dječji
vrtić. Tada je igra prvi put dobila na značaju u Danskoj. Frobel je shvaćao da igra potječe,
odnosno dolazi od same djece i da je prirodni izraz njihovih specifičnih potreba. Zato ju je isticao
kao pedagošku metodu koja pospješuje dječji razvoj. Otad je u Danskoj prisutan snažan utjecaj
slobodne igre u odgoju i obrazovanju djece.

http://www.bupl.dk/iwflle/BALG- 8RODV8/S-flle/EnPaedagogiskHistorie.pdf

Unutarnji i vanjski lokus kontrole: Wikipedia.  Locus of control (posljednji put

izmijenjeno 11. veljače 2016.).

http://en.wikipedia.org/wiki/Locus of control

Djeca, adolescenti i odrasli s jakim vanjskim lokusom kontrole skloni anksioznosti i

depresiji. Li, Ho Cheung William; Chung, Oi Kwan Joyce. 2009. The Relationship Between
Children’s Locus of Control and Their Anticipatoiy Anxiety.  Public Health-Nursing   26. No.
2.153-60.
Rezultati mjerenja zabilježeni tijekom pedesetogodišnjeg razdoblja istraživanja između
1960. i 2002. pokazuju dramatičan pomak lokusa kontrole s unutarnjeg prema vanjskome.
Twenge, Jean M; Zhang, Liqing; Im, Charles. 2004. It’s Beyond My Control: A Cross-Temporal
Meta-analysis of Increasing Externality in Locus of Control, 1960-2002.  Personality and Social
 Psychoiogy Review 8. No. 3. 308-19
Ruski razvojni psiholog Lav Vigotski (1896. - 1934.) zanimao se za razvoj u predškolskoj
dobi kao i za to kako ljudi proširuju svoja postojeća znanja. Za kratkog je života uspio razviti
iznimno vizionarsku teoriju učenja. Njegove ideje i danas imaju velik utjecaj na poučavanje u
danskim školama. Zato je iznimno važno upoznati se s njegovim idejama i njihovoj primjeni u
 danskom kontekstu. Vigotski je osobito poznat po konceptu "zone proksimalnog razvoja”. Ta
zona pokriva područje dječje samostalnosti, odnosno ono što dijete može naučiti samo i ono što
može naučiti u suradnji sa sposobnijima od sebe. Prema Vigotskom, unutar te zone dijete može i
sposobno je surađivati. Strandberg, Leif. 2009. Vygotskij i praksis. Akademisk Forlag.
Copenhagen.
Michael White (1948. - 2008.), osnivač narativne terapije. Nadahnut Vigotskijevom
zonom proksimalnog razvoja. Razvio je zemljovide za „razgovore nadograđivanja i povezivanja”
(scaffolding talks) utemeljene na pet pitanja ili kategorija pitanja koje podupiru postupno kretanje
kroz zonu proksimalnog razvoja. White za Vigotskog piše: „Proučavajući suradnju u društvenoj
sredini, zamijetio je da odrasli strukturiraju učenje na načine koji djeci omogućuju da nadiđu
 poznato i rutinsko obavljanje onoga što znaju i mogu. On taj fenomen opisuje kretanjem kroz
zonu učenja koju naziva zonom proksimalnog razvoja. Ta zona označava područje između onoga
što dijete može naučiti i postići samo i onoga što može naučiti i postići u suradnji s drugima.”
Michael White. 2008.  Kort over Narrative Landskaber   (Maps of Narrative Practice).
Hans Reitzels Forlag. Copenhagen.
Tjeranje djece na ranije učenje čitanja nije bolje. Ugledni profesor i razvojni psiholog dr.
David Elkind, autor knjige The Hurried Child, podsjeća nas da „ne postoji veza između tjeranja
djece na rano učenje čitanja i kasnijega akademskog uspjeha.” Još više zabrinjava što djeca čiji je
 predškolski odgoj bio usmjeren na postizanje akademskih, a ne razvojnih ciljeva, imaju više
razine anksioznosti i niže samopoštovanje, a dugoročno gledajući nemaju bolje rezultate u
čitanju. Pritisak i anksioznost nisu nužni elementi dobrog obrazovanja, štoviše, mogu imati
negativne posljedice.

http://www. heyquitpushing.com/why-sooner-inst-better.html.

Istraživanja provedena na rezus majmunima i pripitomljenim štakorima pokazuju

 pretjerano uplašeno ili pretjerano agresivno reagiranje. Za osvrte o istraživanjima o uskraćivanju
igre vidi LaFreniere, Peter. 2011. Evolutionaiy Functions of Social Play: Life Histories, Sex
Differences, and Emotion Regulation.  American Journal o fPlay 3. No.4. 464-88; Pellis, S. M.;
Pellis, V. C.; Bell, H. C. 2010. The Function of Play in the Development of the Social Brain.
 American Journal ofPlay 2. No. 3. 278-96.
Životinje koje su u ključnoj fazi razvoja samo jedan sat na dan imale partnera za igru
razvile su se u normalnije odrasle jedinke. Pellis, S. M.; Pellis, V. G. 2011. Rough-and-
Tumble Play: Training and Using the Social Brain. The Oxford Handbook of the Development
of Play. Ur. Nathan, Peter; Pellegrini, Anthony D. Oxford University Press. Oxford. UK. 245-59;
Broccard-Bell, H. C.; Pellis, S. M.; Kolb, B. 2010. Juvenile Peer Play Experience and the
Development of the Orbitofrontal and Medial Prefrontal Cortex. Behavioural Brain Research
207, No. 1. 7-13.
Izlaganje mladunčadi stresu mijenja njihove mozgove, čineći ih manje podložnima stresu.
Uključivanjem u igre koje bude nagone borbe i bijega djeca povećavaju svoju sposobnost nošenja
sa stresom. Pellis; Pellis. Rough-and-Tumble Play; Pellis; Pellis; Bell. The Function of Play.
Za osobe koje pate od anksioznih poremećaja, strah od gubljenja kontrole nad vlastitim
emocijama jedan je od najvećih strahova. Barlow, David H. 2002. Anxiety and Its Disorders: The
 Nature and Treatment of Anxiety and Panic. 2. izd. Guilford Press. New York.
Izravna međusobna povezanost razine zaigranosti i vještine nošenja s problemima u djece
 predškolskog uzrasta. Saunders, I.; Sayer, M.; Goodale, A. 1999. The Relationship Between
Playfulness and Goping Skills in Preschool Children: A Pilot Study.  American Journal of
 Occupational Therapy 53, No. 2. 221-6.
Dječaci adolescentskog uzrasta više razine zaigranosti imaju bolje vještine nošenja s
 problemima. Hess, L. M.; Bundy, A. C. 2003. The Association Between Playfulness and Coping
in Adolescents. Physical and Occupational Therapy in Pediatrics 23. No. 2. 5-17.
Istraživanja pokazuju da se mladunčad igra kako bi se pripremila za neočekivano. Spinka,
Marek; Newberiy, Ruth C.; BekofF, Mare. 2001. Mammalian Play: Training for the Unexpected.
Quarterly Reviewof Biology 76. No. 2.141-68.
Djeca se uče nositi sa sukobima, kontroli emocija i suradnji s drugima kako bi mogla
nastaviti igru. LaFreniere. Evolutionaiy Functions of Social Play.
Interakcija djece u igri - dogovaranje uloga i pravila.
Brostrom, Stig. 2002. Bprns Laererige Leg. Psyke & Logos 23. 451-69.
Stig Brostrom je školovani pedagog i doktor znanosti pedagogije ranog i predškolskog
odgoja i obrazovanja. Izvanredni je profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Aarhusu u
Danskoj.
Program ,,Play Patrol” rezultat je suradnje danskoga školskoga sportskog saveza i danskih
škola. Danski školski sportski savez krovna je organizacija školskog sporta čiji je glavni cilj
 promicanje učenja, zdravlja i osjećaja dobrobiti i zadovoljstva kroz sport, igru i tjelovježbu za sve
školarce. „Nudeći aktivnosti u različitim prilikama u školi -primjerice neposredno prije i poslije
nastave, u učionicama i tijekom odmora - u suradnji sa školama nudimo učenicima mogućnost da
iskuse radost i veselje koje donose sport i tjelesna aktivnost. Činimo to s uvjerenjem da su
 pozitivna iskustva povezana s tjelesnim aktivnostima temelj stvaranja dobrih navika, a to čini
učenike sposobnijima da donose zdrave odluke u životu, danas i u
 budućnosti.” www.legepatruljen.dk.
Samokontrola. Vygotski, Lav. 1978. The Role of Play in Development. Mind in Society:
The Development of Higher Psychological Processes.  Ur. Cole, Michael; John-Steiner,
Vera; Scribner, Sylvia; Souberman, Ellen. Harvard University Press. MA Cambridge. 92-104.
Časopis Fortune proglasio je Lego „igračkom stoljeća”.
Izvorno drvene, zatim plastične.

www.visitdenmark.dk/da/danmark/design/lego-et-dansk-verdensbrand.

Učenje kroz igru najbolji je način poučavanja, tvrde dva danska istraživača. Postoje jasni
znanstveni dokazi da djeca najbolje uče kroz igru. Profesor psihologije Pernille Hviid i dr. sc.
arhitekture i tehnologije medija Bo Stjerne Thomsen, direktor istraživanja i učenja u Lego
Foundation. Andreas Abildlund. Children Can Play Their Way to More
Learning in School. Science Nordic,  23. lipnja 2014. URL:
http://sciencenordic.com/children-can-play-their-way-more-lear-ning-school.

Dječja igrališta, www.kompan.dk .

Kombinacija senzorno poticajne okoline i igre potiče brži rast kortikalne površine mozga.
Cardoso, Silvia Helena; Sabbatini, Renato M. E. 1997. Learning and Changes in the Brain.

http://lecerveau.mcgill. ca/flash/capsules/ articles pdf/changes brain.pdf

Američki pedijatri objavili su smjernice u kojima navode zdravstvene koristi igre:

„Nestrukturirana igra je važnija za mozak u razvoju od elektroničkih uređaja.
Differentiating Hedonic and Eudaimonic Motivations for Entertainment Consumption. Journal of
Communication  61. No. 5.984—1004; Cohen, Elizabeth L. TV So Good It Hurts: The
Psychology of Watching Breaking Bad. Scientific American. 29. rujna 2013.

http://blogs.scientificamerican.com/guest-blog/2013/Q9/29/tv-so-good-it-hurts-the-psvchology-
of-watching-breaking-bad/.

Rasprava o završetku bajke „Mala sirena”. Neki znanstvenici sretan završetak smatraju
neprirodnim dodatkom,

http://en.wikipedia.org/wiki/The Little Mermaid.

Za razumijevane osjećaja, misli i namjera u pozadini dječjih postupaka.

0stergaard Hagelquist,Janne; Kohler Skov, Marianne. 2014.  Mentalisering i ptedagogik
og terapi. Hans Reitzels Forlag. Latvia.
Poniznost nije zanemarivanje onoga tko smo ili što smo, to je prihvaćanje i prepoznavanje
onoga što nije u skladu s drugima.
Članak o poniznosti i etici u Danskoj. Birkler, Jacob. Ydmyghed er en sand dyd. etik.dk.
15. kolovoza 2011.

www.etik.dk/klummen-etisk-set/ vdmvghed-er-en-sand-dvd.

Dweck, G. S. 2006. Mindset: The New Psychology ofSuccess. Random House. New York.

Dweck, C. S. 1999. Self-Theories: Their Role in Motivation, Personaiity, and
 Development. Taylor and Francis/Psychology Press. Philadelphia.
Blackwell, L. S.; Trzesniewski, K. H.; Dweck, C. S. 2007. Implicit Theories of
Intelligence Predict Achievement Across an Adolescent Transition: A Longitudinal Study and
an Intervention. Child Development  78. No. 1. 246-63.
Istraživanja na petašima koja su proučavala pohvalu učenika zbog inteligencije i kako ona
 potiče razvoj nepromjenjivoga mentalnog sklopa. Mueller, C. M.; Dweck, C. S.
1998. Intelligence Praise Can Undermine Motivation and Performan ce. Journal of Personali
ty and Social PsychoIogy 75. No. 1. 33-52.
Plastičnost mozga. Doidge, N. 2007. The Brain That Changes Itself: Stories of Personal
Triumph from the Frontiers of Brain Science. Viking. New York.
Kad smo suočeni s preprekama, upornost i predanost ključ su uspjeha:
The Cambridge Handbook of Expertise and Expert Performance. 2006. Ur. Ericsson, K.
A.; Charness, N.; Feltovich, P. J.; Hoffman, R. R. Cambridge University Press. New York.
Rae-Dupree, Janet. If You’re Open to Growth, You Tend to Grow,  New fork Times, 6.
lipnja 2008.

http://www.nytimes.com/2008/07/Q6/ business/06unbox.html? r=0.

Dodatni izvori i nadahnuća

Brooks, Arthur C. Love People, Not Pleasure. New York Times, 18. srpnja 2014.

http://www.nytimes.com/2014/07/20/opinion/sunday/
arthur-c-brooks-love-people-not-pleasure.html? r=l.

Otpornost se može ojačati, https://www.psvkiatrifonden.dk/.

Četvrto poglavlje: Preoblikovanje

Realni optimizam. Otpornosti uspjeh: True Grit. Scientific American Mind.  Kolovoz
2013.
„O tome hoće li netko uspjeti ili ne, više od edukacije, više od iskustva, više od treninga,
odlučuje njegova razina otpornosti na stres. To jednako vrijedi na onkološkom odjelu, na
Olimpijadi ili u dvorani za sastanke.”
Goutu, Diane. How Resilience Works. Harvard Business Review. Svibanj 2002.
Brojna istraživanja pokazuju da namjerna reinterpretacija nekog događaja da bismo se u
vezi s njim osjećah bolje, odnosno da bismo sagledali njegove pozitivne strane, smanjuje
aktivnost amigdale i inzule, moždanih područja uključenih u obradu negativnih emocija, a
 povećava aktivnost moždanih područja uključenih u kognitivnu kontrolu i adaptivnu integraciju.
Beck, A. T.; Emeiy, G. 1985.  Anxiety Disorders and Phobias: A Cognitive Perspective.  Basic
Books. NewYork.
Borkovec, T. D.; Whisman, M. A. Psychosocial Treatment for Generalized Anxiety
Disorder. U  Anxiety Disorders: Psychological and Pharmacological Treatments.
Ur. Mavissakalian M.; Prien, R. American Psychiatric Press. Washington, DC.
Ljutita lica. Sheppes, G.; Scheibe S.; Suri, G.; Radu, P;. Blechert, J.; Gross, J. J. 2014.
Emotion Regulation Choice: A Conceptual Framework and Supporting Evidence.  Journal
of ExperimentalPsychoIogy 143. No. 1.163-81.
Pauci i zmije. Shurick, A. A.; Hamilton, J. R.; Harris, L. T.; Roy, A. K.; Gross, J. J.;
Phelps, E. A. 2012. Durable Effects of Cognitive Restructuring on Conditioned Fear. Emotion 12,
 No. 6. 1393-7.
U razgovorima sa samima sobom, članovima obitelji ili kolegama nerijetko pribjegavamo
negativnom govoru: „Depresivna sam.” „Ona je nemoguća.” „Nikad ne sluša.” Rasmussen,
Svend Aage. 2003.  Detfjendtlige sprog-Refleksionerover udviklinger i psykiatnen.  Copenhagen.
Universitet-sforlaget, Fokus. 229-45.
Prehn, Anette. Reframing should be in the water we drink. The Neuroscience of
Reframing & How to Do It. Udemy video. 10:48.

https:// www.udemy.com/the-neuroscience-of-reframing-and-how-to-do-it/.

„Kroz osobnu naraciju iz događaja koje doživljavamo u našem životu učimo lekcije i
 pridajemo im značenje. Kroz osobnu naraciju životne događaje povezujemo u sljedove koji se
 postupno razvijaju prema određenim temama.”
White, Michael. 2006.  Narrativ teori  (The narrative perspective in therapy, 1995.). Hans
Reitzels Forlag. Copenhagen. 143. str.
Čovjek je po prirodi interpretivan i događajima pokušava dati smisao. Naracija je poput
niti koja događaje spaja u tkanje života i stvara priču. Takve priče uvelike oblikuju naše živote.
Stavljajući događaje u alternativnu priču, možemo otvoriti nove načine gledanja sebe i svijeta.
Morgan, Alice. 2005.  Narrative samtaler   (What is narrative therapy). Hans Reitzels Forlag.
Copenhagen.
Za vođenje kroz proces koji White naziva ponovnim pisanjem (engl. reaut-horing],
 odrasla osoba djetetu postavlja pitanja o onome što White naziva „okolina djelovanja”
(engl. action landscape)  i „svjesnost okoline” (engl. avvareness ofthe landscape). U
terapijskim razgovorima ti koncepti omogućuju terapeutu da stvori kontekst u kojem ljudi
mogu pridavati značenje brojnim važnim događajima koje su previdjeli u životu. White,
 Kort over narrative landskaber.
Problem je problem samo ako ga vidimo kao problem. Holmgren, Allan. 2014. Iz
osobnog razgovora s piscem; Holmgren, Annette. 2010. Fraterapi til padagogik: En brugsbog
i narrativ praksis. Hans Reitzels Forlag. Copenhagen.
Želimo shvatiti značenje u pozadini postupka.
Bruner, Jerome. 1999. Mening i handling  (Acts of Meaning) Forlaget Klim. Arhus.
Jedinstven ishod, koji još nazivamo „iznimka”, može se klasificirati i kao inicijativa.
Jedinstven ishod uvijek je prisutan u ljudskim životima, ali obično se propušta i gubi. White, Kort
over narrative landskaber.
Razdvajanje postupaka od osobe nazivamo „eksternalizacijom”. Eksternalizacija pomaže
osobi da rastavi ili dekonstruira problem i zatim oko njega spretno stvori priču. White, Michael.
 Narrativ teori.
Razgovaranje o problemima tako da se problemi razdvoje od osobe lingvistička je praksa
koja ostavlja mjesta drukčijem opisivanju kako biše djeca mogla izraziti na način koji olakšava
 pozitivnije priče (v. Narrativ teori).
White, Michael; Morgan, Alice. 2007.  Narrativ terapi med born og deres familier
(Narativna terapija s djecom i njihovim obiteljima). Akademisk Forlag. Copenhagen.
„Istaknuo sam i zorno prikazao potencijal eksternalizacije kako bih (a) pomogao ljudima
da se oslobode negativnih predodžbi o sebi i (b) utro put drukčijim razgovorima koji pridonose
istraživanju i stvaranju pozitivnijih predodžbi. Te pozitivne predodžbe nisu izdvojeni fenomeni.
Povezane su sa specifičnim životnim znanjima i navikama.”
„Uvijek se može i mora ispričati drukčija priča od one dominantne. Ne daje svaka priča
dubinu i perspektivu u prepričavanju i opisivanju. Smatramo da je važnije produbiti te priče nego
obasipati djecu površnim pohvalama.” White. 2006.  Narrativ teori (Narativna perspektiva u
terapiji). Hans Reitzels Forlag. Copenhagen.

Peto poglavlje: Empatiia

Razina empatije smanjila se za pedeset posto. Konrath, S.; O’Brien, E.; Hsing, C. 2011.
Changes in Dispositional Empathy in American College Students over Time: A Meta-analysis.
 PersonaIity and Social Psychology Review 15. No. 2.180-98.
Razina narcisoidnosti u znatnom je i pravocrtnom porastu. Twenge, Jean M.; Foster,
Joshua D. 2010. Birth Cohort Increases in Narcissistic Personality Traits Among
American College Students, 1982— 2009. Social Psychological and Personality Science 1. No.
1. 99-106; Twenge, Jean M.; Konrath, S.; Foster, J. D.; Campbell, W. K.; Bushman, B. J.
2008. Egos Inflating over Time: A Cross-Temporal Meta-analysis of the Narcissistic Personality
Inventoiy. Journal of Personality 76. No. 4. 875-902.
Gray, Peter. Why Is Narcissism Increasing Among Young Americans?.  Psychology
Today. 16, siječnja 2014.

http://www.psychologytoday.com/ blog/freedom-learn/201401/

why-is-narcissism-increasing-among-young-americans.
 Ključan zadatak nastavnika je organiziranje aktivnosti koje individualnim sudionicima
dopuštaju lingvističke izazove tako da svi prime upute koje odgovaraju
njihovim trenutačnim jezičnim i spoznajnim sposobnostima.
http://uvm.dk/Uddannelser/Uddannelser-til-voksne/Over-blik-over-
voksenuddannelser/Dansk-for-voksne-udlaendinge/
Arbeidsmarkedsrettet-danskundervisning/God-praksis-paa-kur-ser-i-
arbeidsmarkedsdansk/Undervisere-Undervisningsdifferentie-ring.

Velik broj nastavnika smatra da je organiziranje nastave koja će poticati i motivirati sve
učenike velik izazov
www.inklusionsudvikling.dk/ Vores-fire-fokusomraader/Inkluderende-
laeringsfaellesskab/Lae-ringsmilioeer/Undervisningsdifferentiering-saa-alle-ele-ver-
udfordres-og-motiveres.

Dječje razvojne faze

Švicarski psiholog i profesor dječje psihologije Jean Piaget (1896. - 1980.) poznat je po
istraživanjima kognitivnog razvoja djece. Njegova otkrića imala su važan utjecaj na suvremene
metode poučavanja. Piaget je dječju percepciju smatrao nestabilnom, iskrivljenom i punom
iluzija, a procese učenja, ili odrastanje, postupnim prilagođavanjem urednijem i sistematičnijem
iskustvenom svijetu koje djetetu pomaže da se prilagodi okolini. Utvrdio je četiri stupnja
razvoja: stupanj senzornomotorne inteligencije (0 — 2. godine), razdoblje predoperacionalnog
mišljenja (2. - 6. godine), razdoblje konkretnih operacija (6. - 12. godine) i razdoblje formalnih
operacija (od 12. godine).
Erik Erikson (1902. - 1994.), američki psihoanalitičar i razvojni psiholog njemačkog
 podrijetla, smatrao je da osobnost mnogo više oblikuje djetetov odnos s roditeljima nego nagoni i
seksualnost, a razvija se kroz niz psihosocijalnih stanja od djetinjstva do starosti.
Ewen, Robert B. 2003.  An Introduction to Theories of PersonaIity.  6. izd. Lawrence
Erlbaum Associates. Mahwah, NJ.

Dodatni izvori i nadahnuća

Agency: a thoughtful perspective on the clarification of life by Thorkild Olsen. Villa

venire A/S. Kolovoz 2009. http://villavenire.dk/wp-con-tent/uploads/2014/09/narrativ-metode-af-
thorkild-olsenl.pdf .

Sedmo poglavlje: Zajedništvo i hygge

Istraživanja pokazuju da je jedan od glavnih preduvjeta osjećaja dobrobiti i sreće

 provođenje kvalitetnog vremena s prijateljima i obitelji. Barker, Eric. 6 Secrets You Can Learn
from the Happiest People on Earth. Time. 7. ožujka 2014. http://time.com/14296/6-secrets-you-
can-learn-from-the-happiest-people-on-earth: Ben-Shahar. Five Steps
Jeppe Trolle Linnet s Odjela za marketing i menadžment Sveučilišta južne Danske jedan
 je od malobrojnih specijaliziranih stručnjaka za hygge. ,,Hygge nije samo zabava. Hygge je ono s
čim se identificiramo.  Hygge je ono što nam nagovještava dolazak Božića. Biti hygge, odnosno
ugodno provoditi vrijeme s drugima, znači ukloniti sve što odvlači pozornost od tog trenutka”,
kaže Linnet, www.rustonline. dk/2013/12/12/hvgge-i-et-seriost-lvs/.
 Geert Hofstede, svjetski priznati nizozemski psiholog, u svojoj je glasovitoj empirijskoj
studiji o kulturološkim razlikama zaključio da je SAD zemlja s najvišim stupnjem individualizma
u svijetu. Hofstede, Geert. 2001. Culture's Consequences: Comparing Values, Behaviors,
 Institutions, and Organizations Across Motions. 2. izd. Sage Publications. Thousand Oaks. CA.;
Hofstede, Geert. 1997. Cultures and Organizations: Software ofthe Mind.  McGraw-Hill. New
York.
Sharma, Sushan R. When T is replaced by ‘We’ even ‘illness’ becomes ‘wellness’.
SearchQuotes. Sushan R Sharma quotes & sayings, http://
www.searehquotes.eom/quotes/author/Sushan R Sharma/5/.
Bajka o raju i paklu koja zorno objašnjava koncept i učinke zamjene „ja” s „mi”.
Wikipedia. Allegory of the long spoons (posljednji put izmijenjeno
25.9.2015.). http://en.wikipedia.org/wiki/Allegory of the long spoons.
Timski rad u Danskoj. Foreningsliv. TNS Gallup is behind the DUF. 2014. www.duf.dk.
Pjevanje i hygge. Dixon, Hayley. Choir Singing ‘Boosts Your Mental Health’. Telegraph.
4. prosinca 2013. http://www.telegraph.co.uk/ health/healthnews/10496056/Choir-singing-boosts-
your-mental-health.html.
Istraživači sa Sveučilišta Brighama Younga i Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel
Hillu prikupili su podatke iz 148 istraživanja o učincima društvenih veza.na zdravlje. Holt-
Lunstad, J.; Smith, T. B.; Layton, J. B. 2010. Social Relationshipsand Mortality Risk: A Meta-
analytic Review. PLoSMedicine 7. No. 7. el000316.
U drugom poznatom istraživanju zdravlja i društvenih veza koje su proveli Sheldon
Cohen i kolege sa Sveučilišta Carnegie Mellon izložili su stotine zdravih dobrovoljaca
virusu obične prehlade. Cohen, S.; Doyle, W. J.; Turner, R. B.; Alper, C. M.; Skoner, D. P.
2003. Sociability and Susceptibility to the Common Cold. Psychological Science 14. No. 5. 389-
95.
To potvrđuje i istraživanje jedne čikaške istraživačke skupine. Društvena podrška doista
 pomaže u nošenju sa stresom. Pressman, S. D.; Cohen, S.; Miller, G. E.; Barkin, A.; Rabin, B. S.;
Treanor, J. J. 2005. Loneliness, Social Network Siže, and Immune Response to Influenza
Vaccination in College Freshmen. Health Psychology 24. No. 3. 297-306.
Istraživanja potvrđuju da zatvoreni ljudi koji se suočeni s tragičnim situacijama ne
otvaraju drugima pate mnogo dulje od onih koji svoje osjećaje podijele s drugima. Ben-Shahar.
Five Steps
Unatoč tome, istraživanja pokazuju da u tom teškom razdoblju, umjesto da povećaju
druženje i društvenu podršku, mlade majke je često smanjuju. Joseph, S.; Dalgleish, T.; Thrasher,
S.; Yule, W. 1995. Crisis Support and Emotional Reactions Following Trauma. Crisis
 Intervention & Time-Limited Treatment  1. No. 3. 203-8.
Podrška prijatelja, obitelji i drugih roditelja dokazano pomaže mladim majkama da se
 bolje nose sa stresom, što im, pak, pomaže da doživljavaju svoju djecu u pozitivnijem
svjetlu. Andersen, P. A.; Telleen, S. L. 1992. The Relationship Between Social Support
and Maternal Behaviors and Attitudes: A Meta-analytic Review.  American Journal
of Community Psychology 20. No. 6. 753-74.

Dodatni izvori i nadahnuća

Film „Number Our Days” zorno prikazuje važnost okruženosti prijateljima i voljenim
osobama, https://www.youtube.com/wat-ch?v=3aZYHZc2MU.
Danci su spremni pomagati. Prema Svjetskom indeksu darivanja (World Giving Index)
 koji objavljuje međunarodna humanitarna organizacija Charities Aid Foundation, Danska
 je 2012. bila na sedmome mjestu. Približno sedamdeset posto Danaca svake godine dobrovoljno
daruje novac u humanitarne svrhe, www.information. dk/455623.
Od objavljivanja 18. izdanja zbirke danskih narodnih pjesama „Hojsko-lesangbogen”
2006., u Danskoj se svake godine proda 38 750 primjeraka. Pjevanje je u Danskoj važnije nego
ikada i odražava dansku tradiciju pjevanja, a većina Danaca smatra da pjevanje ima pozitivne
učinke, www.kristeligt-dagblad.dk/danmark/2014-06-21/ den-danske-sangskat-er-artiets-
 bogsucces.