SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTET ORGANIZACIJE I INFORMATIKE

VARAŽDIN

IZVANREDNI STUDIJ PRIMJENA INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE

U POSLOVANJU
SISAK

Marijana Perić

BIOMETRIJSKA IDENTIFIKACIJA

SEMINARSKI RAD

Sisak, prosinac 2019

 Sažetak
Kroz povijest su poznate različite metode prepoznavanja osoba u raznim zemljama
svijeta. Tako su se neke metode koristile u humanije svrhe, kao što je označavanje pisaca djela
kod Asiraca i Babilonaca, ali i u svrhu prepoznavanja prognanika koji su se obilježavali
sakaćenjem, žigosanjem i sl. Identificiranje osoba danas je sažeto u pojmu biometrija.
Biometrija (starogrčki bio-život, metron-mjera) je znanost o automatiziranim postupcima
za jedinstveno prepoznavanje ljudi na temelju jedne ili više njihovih fizičkih i ponašajnih
karakteristika. Kako se tehnologija brzo razvijala povećala se potreba za pouzdanim načinima
identifikacije osoba.
Jednostavnije rečeno biometrija je znanost o automatiziranim postupcima za jedinstveno
prepoznavanje ljudi na temelju jednog ili više urođenih tjelesnih obilježja, ili obilježja čovjekovog
ponašanja
Biometrija se koristi od davnih vremena i razvijala se sukladno razvoju ljudskog znanja,
odnosno tehnologije i znanosti, čiji vrtoglavi razvoj u zadnjim desetljećima otvara neslućene
mogućnosti njihovog apliciranja u područjima identifikacije.
U ovom radu ću se detaljnije posvetiti pojmu biometrijske identifikacije, pojasniti biometrijske
metode te prednosti i nedostatke istih.
Sadržaj

Sažetak 1

1.Uvod 2

2.Identitet , identifikacija i biometrijska identifikacija 3

2.1. Identitet 3

2.2. Identifikacija 3

2.3. Biometrijska identifikacija 3

3.Biometrijske metode

3.1. Identifikacija temeljem otisaka prstiju

4

3.2. Identifikacija temeljem rasporeda crta lica

4

3.3. Identifikacija temeljem šarenice i mrežnice oka

4

3.4.Identifikacija temeljem geometrije dlana i prstiju

5

3.5. Termogram lica i tijela

5

3.6. Utvrđivanje identiteta temeljem statusa zubala (odontologija)

5

3.7. Identifikacija temeljem analize glasa

5

3.8. Identifikacija temeljem rukopisa, potpisa i dinamike tipkanja

6

3.9. Analiza DNK

6

3.10. Identifikacija temeljem tjelesnih mirisa

6

3.11. Identifikacija temeljem oblika i strukture uha

6

4.Pouzdanost i preciznost biometrijskih metoda

7

5.Zaključak
9
Popis literature 10

1.Uvod

Svaki čovjek, životinja ili predmet, jedinstven je, neponovljiv i identičan samo sam s
sobom što znači da se razlikuje od svih ostalih ljudi, životinja ili predmeta.
Identitet s toga predstavlja skup ustaljenih, nepromjenjivih, obilježja koja čine
određenu osobu ili predmet, kojima se ta osoba i predmet razlikuje od svih drugih. No, često
su objekti iste vrste vrlo slični i ne mogu se razlikovati bez primjene određenih metoda,
kojima će se detektirati i u postupku identifikacije koristiti detalji po kojima se objekti ipak
razlikuju. Taj skup karakteristika koje su specifične za pojedinca naziva se individualnost
( Davor Hrastinski,2018).
Identitet određene osobe dijeli se na osobni identitet (temeljen na podacima stečenim
samim rođenjem – ime, prezime, datum i mjesto rođenja te podaci o roditeljima), biografski
identitet (koja osoba stječe kroz život, koji se prati preko službenih dokumenata i uvjerenja –
škola, posao, banka, liječnički karton…) i biometrijski identitet (zasnovan je na jedinstvenim
fizičkim ili ponašajnim karakteristikama – otisak dlana, analiza lica, DNK analiza…(Davor
Hrastinski,2018).
2.Identitet , identifikacija i biometrijska identifikacija

2.1.Identitet

Svaka osoba, životinja ili predmet odnosno objekt u prirodi razlikuje se od svih drugih i
svega drugoga, ponekad su te razlike očite i jednostavno ih je utvrditi međutim često skupine
objekata su slične te im je potrebno utvrditi identitet .
Identitet predstavlja ukupnost nepromjenjivih obilježja koja čine određenu osobu ili
predmet, a prema kojima se ona/ono može razlikovati od svih drugih. Taj skup obilježja,
odnosno individualnih karakteristika predstavlja individualnost.
Pod pojmom provjeravanje identiteta osobe podrazumijevamo postupak koji se provodi
uvidom u javnu ispravu ili bazu podataka radi provjere podataka o identitetu iz isprave ili
baze, s podacima ili osobnim izgledom osobe. Ovaj postupak provodi se kada identitet osobe
nije sporan i potrebno je samo usporediti istinitost podataka. Pojam utvrđivanja identiteta
osobe predstavlja složeniji postupak od provjere identiteta, a podrazumijeva utvrđivanje
identiteta nepoznate osobe ili utvrđivanje točnosti podataka o identitetu kada se sumnja u
točnost istoga.

2.2.Identifikacija
Identifikacija osoba je utvrđivanje istovjetnosti nepoznatog s otprije poznatim, na
temelju određenih identifikacijskih obilježja. To je postupak usporedbe određenog broja
identifikacijskih obilježja, pri čemu se ustanovljava podudarnost ili različitost između
objekata koji se uspoređuju. Individualna obilježja svakog čovjeka, životinje ili predmeta
su tzv. Identifikacijska obilježja koja se koriste u procesu identifikacije i moraju zadovoljiti
određene kriterije:
-originalnost (različitost kod svake osobe)
-univerzalnost (posjeduje ga svaka osoba)
-trajnost i nepromjenjivost
-mogućnost izdvajanja iz ukupnosti obilježja (mogućnost stvaranja baza podataka)
-jednostavno prikupljanje i korištenje

2.3.Biometrijska identifikacija
Biometrija mjeri određene tjelesne karakteristike individualca ali i njegovo ponašanje
a temelji se na prepoznavanju određenih urođenih tjelesnih obilježja ili ponašanja.
Biometrija je i matematičko statistička metoda za istraživanje i identificiranje živih bića i
objekata. U nastavku seminara isključivo ću se osvrtati na identifikaciju živih bića
odnosno čovjeka temeljem tjelesnih obilježja.
Svaki biometrijski sustav sastoji se od četiri osnovna dijela: 1. ulazne jedinice: služi za
mjerenje i registriranje određenog biometrijska obilježja, 2. ekstraktora: jedinica za
izdvajanje određenog obilježja iz cjeline, 3. baze: evidencija identifikacijskih obilježja (npr.
 DNK baza), 4. jedinice za verifikaciju i komparaciju: provjerava kvantitetu i kvalitetu
spornih obilježja, a potom ih uspoređuje s ranije pohranjenim(Želimir Radmilović,2008).
Metode tjelesne biometrije temelje se na individualnosti i nepromjenjivosti dimenzija
pojedinih dijelova ljudskog tijela i njihovih međusobnih odnosa. Brojni sigurnosni sustavi
temelje se na identifikaciji osoba biometrijskim metodama, da bi se utvrdilo je li neka
osoba ta za koju se predstavlja. Takva provjera mora biti jeftina, brza, pouzdana, te ne
smije zadirati u tjelesni integritet osobe(Želimir Radmilović,2008).

3. Biometrijske metode

3.1. Identifikacija temeljem otisaka prstiju

Identifikacija otiscima papilarnih linija prstiju i dlanova temelji se na jedinstvenom
rasporeda udubljenja i ispupčenja kože. Prvi sustav za identifikaciju pomoću otisaka prsta
razvijen je u Argentini 1891. godine gdje je uvedeno evidentiranje kriminalaca temeljeno
na razvrstavanju otisaka lijeve i desne ruke posebnim klasifikacijskim oznakama za svaki
oblik crteža papilarnih linija; metoda poznata pod nazivom daktiloskopija ubrzo je postala
vrijedno i neosporno sredstvo u identifikaciji osoba. U području policijske djelatnosti
implementiran je sustav za automatsku obradu papilarnih linija tzv. AFIS ( Automated
fingerprint identification system ) što bi u prijevodu značilo Sustav automatizirane
identifikacije otisaka prstiju.

3.2. Identifikacija temeljem rasporeda crta lica

Sustav prepoznavanja lica može se koristiti verifikacijom ili autentifikacijom lica-
potvrđivanje ili odbijanje identiteta određene osobe i identifikacijom lica-pokušaj
utvrđivanja identiteta određene osobe. U klasičnoj identifikaciji poznata je identifikacija
osoba putem fotografije gdje se osoba kojoj je potrebno utvrditi identitet fotografira, a
zatim se metodama linearnih i kutnih mjerenja uspoređuju razmaci između pojedinih
dijelova lica. Što se tiče računalnog biometrijskog prepoznavanja lica, radi se, uglavnom,
o usporedbi na temelju fotografije ili videosnimke, a kako se lice dijeli na 80
karakteristika, moraju se ispuniti uvjeti za identifikaciju. Treba utvrditi traženi broj
podudarnosti (između 15 i 20 obilježja). Prednost je što se osoba može prepoznati i
nakon nekih kirurških operacija, promjene boje kose, nošenja naočala i sl. jer su obilježja
konstantna i relativno nepromjenjiva (Davor Hrastinski,2018).

3.3. Identifikacija temeljem šarenice i mrežnice oka

Tehnika identifikacije pomoću šarenice oka je jedna od najpouzdanijih metoda zato
što se na šarenici oka nalazi oko 200 karakteristika pogodnih za identifikaciju, univerzalna je
i teško ju je promijeniti bez velikog rizika od gubitka vida.
Šarenica je obojeni dio oka koji okružuje zjenicu, a sastoji se od prstena, brazdi i
pjega u različitim bojama, koji čije jedinstveni vremenski nepromjenjiv kompleks boja i šara
kod svakog pojedinca (Davor Hrastinski,2018).
Mrežnica je tanki sloj stanica, splet krvnih žila koji se nalazi u stražnjem dijelu
oka. Njena struktura je individualna, jedinstvena karakteristika svake osobe. Ovo je jedno od
najsigurnijih biometrijskih identifikacijskih obilježja, jer nije moguće promijeniti ili replicirati
unutarnju strukturu oka, niti se ona mijenja tijekom čitavog života, a mrežnica mrtve osobe
toliko brzo propada da nisu neophodne dodatne mjere utvrđivanja znakova smrti (Davor
Hrastinski,2018).
Što se tiče mrežnice oka, za uspješno skeniranje potrebno je oko približiti skeneru te
se usmjeriti na jednu točku gledišta. Skeniranje traje od 10 do 15 sekundi s time da se oko
osvjetljava blagom svjetlošću. Mana je što je ova metoda jako skupa, ali je vrlo pouzdana pa
se često koristi u područjima i objektima visokog stupnja sigurnosti (Marina Dimić,2017).

3.4. Identifikacija temeljem geometrije dlana i prstiju

Metoda identifikacije temeljem geometrije dlana i prstiju provodi se snimanjem ruku i
prstiju te usporedbom karakteristika istih. Metoda se često koristi za autentifikaciju. Provjera
identiteta temeljem geometrije dlana je društveno prihvatljiva, mogu se koristiti slike niske
rezolucije ,jeftiniji su prikladni senzori i ima stabilne strukturalne značajke koje su
nepromjenjive tokom života. U novije vrijeme pojavljuje se i identifikacija pomoću rasporeda
vena u šaci prilikom čega se traže mjesta spajanja krvnih žila koje imaju jedinstvene šare.
Ekstrakcija značajki postiže se mjerenjem širine i duljine prstiju na različitim
lokacijama. To uključuje dužinu, širinu, debljinu i površinu područja dlana. Izmjerene
vrijednosti predstavljaju vektor značajki korisnikove ruke koji se koristi za usporedbu s
vektorima u bazi. Vrlo jednostavna i cijenom prihvatljiva tehnika niskog praga točnosti (Davor
Hrastinski,2018)

3.5. Termogram lica i tijela

Termografija predstavlja „postupak snimanja objekata koji zrače infracrveno zračenje.
Provodi se termografskim kamerama koje registriraju emitiranu energiju zračenja
objekata s primarnim ciljem određivanja temperature njihove površine“ (Marina
Dimić,2017).
Termogram je snimka koja se dobiva snimanjem infracrvenom kamerom koja omogućuje
registriranje toplinskog zračenja koje krvne žile emitiraju kroz kožu. Kao kod svih ostalih
karakteristika, i krvne žile koje se protežu duž ljudskog tijela imaju jedinstveno obilježje te
su individualne kod svakog pojedinog čovjeka. Termogrami lica i tijela ispunjavaju gotovo
sve uvjete za identifikaciju jer su jedinstveni, postojani i individualni, ali postoje i određeni
nedostaci. Jedan od nedostataka je taj što je moguće manipulirati promjenama u
termogramu utjecajem različitih vanjskih i unutarnjih čimbenika, ali i taj što slike dobivene
ovom metodom zauzimaju dosta prostora memorije pa nije primjerena za velike digitalne
zbirke. No, identifikaciju ovom metodom moguće je obaviti bez obzira na svjetlosne
uvjete te bez obzira surađuju li osobe ili ne (Marina Dimić,2017).

3.6. Utvrđivanje identiteta temeljem statusa zubala (odontologija)

Utvrđivanje identiteta temeljem statusa zubala zove se odontologija. U klasičnoj

identifikaciji gleda se broj zubi, njihov raspored, odnosno položaj, veličina, razmak te
osobitosti zuba i zubala. Također se mogu koristiti i tragovi stomatoloških zahvata
(popravci, plombe, proteze, itd.). Ovakva, klasična, identifikacija provodi se vizualno dok
biometrijska identifikacija koristi dentalnu radiologiju, odnosno rendgenske snimke.
3.7. Identifikacija temeljem analize glasa

Glas pojedinca također je jedinstven pa ga je zbog toga vrlo lako registrirati i

razlikovati, odnosno utvrditi istovjetnost glasa ljudskim sluhom. Ovdje se, također, radi o
subjektivnom doživljaju koji je temeljen na subjektivnim karakteristikama slušatelja pa ovakva
metoda nije potpuno kvalitetna. Kada je riječ o identifikaciji putem analize ljudskog ovdje
glasa, radi se o obilježjima kao što su boja glasa, modulacija, frekvencija, govorne mane i sl.,
a to područje identifikacije naziva se fonoskopska identifikacija. I suvremena tehnologija ima
veliki značaj jer podiže razinu pozitivne manipulacije snimaka (restitucija loših ili djelomično
uništenih snimaka, izdvajanje stranih te naglašavanje spornog zvuka, itd. (Marina
Dimić,2017)

3.8. Identifikacija temeljem rukopisa, potpisa i dinamike tipkanja

Za identifikaciju mogu se uzimati uzorci rukopisa ili potpisa koji, također, imaju
jedinstveno obilježje, bilo posebno ili opće. U opća se obilježja ubrajaju izgled rukopisa,
stupanj ispisanosti, raspored teksta, razmaci, veličina rukopisa, brzina pisanja i sl. dok se u
posebna obilježja ubrajaju, primjerice, jačina pritiska, duljina poteza ruke itd. (Marina
Dimić,2017)
biometrijskoj identifikaciji temeljenoj na analizi rukopisa i potpisa, neka vrsta 'otiska prsta' pa
zato služi kao dobro sredstvo za identifikaciju osoba.

3.9. Analiza DNK

Analiza DNK je jedna od najznačajnijih i najpouzdanijih metoda biometrijske

identifikacije. Ova metoda temelji se na činjenici da je ljudski organizam sastavljen od oko
100 trilijuna živih stanica. Svaka stanica građena je od jezgre kao središnjeg dijela i
citoplazme koja okružuje jezgru, a koja je s vanjske strane obavijena membranom koja
stanicu odvaja od drugih stanica. U jezgri se nalaze kromosomi koji su nositelji osnovnog
nasljednog materijala. U kromosomima je smještena jezgrina ili nuklearna DNK, dok se u
citoplazmi nalaze brojne stanične strukture među kojima i mitohondriji, u kojima se nalazi
mitohondrijska DNK. Cjelokupni genetički organizam zove se gen.
DNK sadržava genetičke odrednice za specifični biološki razvoj te je univerzalna za
svaku osobu, a iznimka su jednojajčani blizanci kojima je i DNK isti. Nadalje, oko 0,5% DNK
sadrži kodirajuća područja koja su polimorfna što čini osobu jedinstvenu, a ostalih 95,5%
molekula DNK zajedničko je svim ljudima. Kod analize DNK specifično je što se ona koristi u
mnogim područjima istraživanja, a najviše je primjenjiva u kriminalistici te sudskoj medicini
gdje se DNK koristi kako bi utvrdili identitet nepoznate osobe, identificirali neživu osobu,
odredili spol osobe, itd.

3.10. Identifikacija temeljem tjelesnih mirisa

Miris tijela ima nekoliko funkcija, među kojima su komunikacija, privlačenje partnera,
zaštita okoliša, obrana od napada i slično. Komponenta mirisa emitiranog od ljudskog (ili
životinjskog) tijela, različita je za svaku jedinku. Biometrijski sustavi koji detektiraju mirise
rade na principu upuhivanja zraka preko kemijskih senzora od kojih je svaki osjetljiv na
određenu grupu mirisa, tj. na njegova kemijska svojstva (Davor Hrastinski,2018)
 Pretpostavljajući da svaka osoba sadrži karakterističan miris, moguće je po
parametrima svakog od senzora odrediti o kojoj se osobi radi i odrediti glavnu notu mirisa od
sporedne. Upitno je da li postoji utjecaj kemijskih tvari (poput losiona, sapuna, parfema) na
kvalitetnu detekciju mirisa (Davor Hrastinski,2018)

3.11. Identifikacija temeljem oblika i strukture uha

Oblik uha i struktura hrskavog tkiva na površini uha različiti su među osobama. Kod
uha nije za očekivati da su značajke jedinstvene za svaku osobu. Pristupi prepoznavanju uha
temelje se na poklapanju vektora duljine izbočenih točaka na površini od lokacije graničnih
znakova na uhu (Davor Hrastinski,2018).

4. Pouzdanost i preciznost biometrijskih metoda

Biometrija je disciplina koja je poznata još od davnina kada su se na razne načine

razvijale metode razlikovanja pojedinaca i njihovog izdvajanja iz okoline davajući prednost
fiziološkim značajkama u odnosu na ponašanje. Fiziološke značajke su svakako uočljivije pa
su se sustavi prvenstveno počeli razvijati u tom smjeru (identifikacija dlana, prsta, lica…) no
povećanjem potrebe za detaljnijim i pouzdanijim selekcijama pojedinaca iz grupe te klasične
metode dobivaju dodatnu kvalitetu novim metodama i digitalno informacijskim tehnologijama
(analiza glasa, DNK analiza, analiza tjelesnih mirisa…).
Prije korištenja biometrijskih sustava identifikacije potrebno je detaljno proučiti
njegove karakteristike, izvedbe, ali i ograničenja. Također, pri korištenju sustava mogu se
pojaviti i neke greške, a neke od njih su pogrešno prihvaćanje i pogrešno odbijanje.
Pogrešno prihvaćanje predstavlja situaciju u kojoj sustav prihvaća lažnog korisnika imajući u
vidu da je u bazi pronašao biometrijski uzorak sličan ulaznom podatku, odnosno uzorku (ova
greška se najčešće pojavljuje kada su ulazni i postojani uzorak vrlo slični). Druga greška je
pogrešno odbijanje, a to je situacija kada sustav, zbog nedovoljnog podudaranja ulaznih
uzoraka s postojanim uzorcima, ne prepoznaje odgovarajućeg korisnika pa zbog toga odbije
identifikaciju (Marina Dimić, 2017).
Za bolju analizu utjecaja ovih grešaka potrebno je izračunati odnos između broja
pogrešnih prihvaćanja i broja neovlaštenih pristupa, odnosno postotak pogrešnog
prihvaćanja (FAR – False Acceptance Rate). Zatim je potrebno pronaći i odnos između broja
pogrešnih odbijanja i broja ovlaštenih pristupa, odnosno postotak pogrešnog odbijanja (FRR
– False Rejection Rate). Prihvatljive vrijednosti za FAR i FRR ovise o sigurnosnom pragu
određenog sustava (ako sustav zahtjeva veći prag sigurnosti, on će preciznije raditi
uspoređivanje trenutno unesenih uzoraka s uzorcima koji već postoje u bazi podataka. Ova
metoda će utjecati na smanjenje pogrešnih prihvaćanja, ali će proporcionalno povećati broj
pogrešnih odbijanja. Stoga se može zaključiti kako su FAR i FRR obrnuto proporcionalne
funkcije u ovisnosti o sigurnosti nekog sustava, a ta odluka ovisi o svrsi biometrijskog
sustava identifikacije te predstavlja dogovor između upotrebljavanosti i sigurnosti rada
(Marina Dimić, 2017)
Osim već spomenutog pojavljuje se još nedostataka biometrijskih sustava u
identifikaciji :
1) oprema za identifikaciju još uvijek je skupa
2) zbog učestalog pojavljivanja nove i poboljšane trenutne tehnologije ne može se dovoljno
provjeriti trajnost uređaja
3) sam sustav još uvijek ne garantira stopostotnu pouzdanost
4) nezadovoljavajuća stručna osposobljenost korisnika za rad sa sustavima pa stoga sustavi
se ne koriste dovoljno niti na ispravan način
5) zadiranje u privatnost korisnika
U ovoj eri, koju bismo mogli nazvati informatičkom, kompjutorskom ili digitalnom,
spomenute tehnologije otvaraju potpuno novu stranicu u klasičnom poimanju nekih pojmova
vezanih uz predmete kaznenog djela (sredstva počinjenja, predmete na kojima je počinjeno
kazneno djelo, odnosno predmete nastale kaznenim djelom), materijalni dokaz, modus
operandi kao i razne druge aspekte važne za kriminalističko istraživanje.
Želimir Radmilović (2008) navodi da se kriminalistika definira kao disciplina koja
sustavno istražuje i primjenjuje znanstvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i
razjašnjavanju pojava kaznenih djela i utvrđivanju njihovih počinitelja. Kriminalistika koristi
znanja, metode i sredstva različitih znanosti pri sprječavanju i otkrivanju kriminaliteta, ali
stvara i razvija vlastite, originalne kriminalističke metode koje koristi u ostvarenju
deklariranog cilja.
Suvremeni kriminalitet također je u znatnoj mjeri determiniran znanstveno-
tehnološkom suvremenošću, jer počinitelji pri počinjenju kaznenih djela sve češće
pribjegavaju sofisticiranim metodama i tehnikama rada te pri tom primjenjuju najmodernija
sredstva i pomagala.
Jedno od područja kriminalističkog istraživanja koje je sukladno tome doživjelo
ogromne promjene, područje je kriminalističke identifikacije, bilo da se radi o identifikaciji
osoba ili predmeta, bilo o traseološkoj identifikaciji. Neke od klasičnih identifikacijskih
metoda, koje su prema općim karakteristikama biometrijske, dobivaju potpuno novo značenje
i kvalitetu i doživljavaju svoj remake u informatičko-digitalnom okruženju. Naime, primjenom
modernih tehnologija iz domene elektrotehnike i računalstva, kroz suvremene hardverske
uređaje i softverske alate, neke svojevremeno kroz povijest odbačene identifikacijske
metode, doživljavaju svoj procvat i novu afirmaciju. To je posebno znakovito u području
antropološke identifikacije koja je zbog tehnoloških ograničenja tijekom 20. stoljeća gotovo
napuštena, osim u zoni sudsko-medicinskih ekspertiza. Također, suvremena tehnološka i
znanstvena dostignuća omogućuju nastanak i razvitak potpuno novih metoda identifikacije,
koje se temelje na tjelesnim i ponašajnim individualnim karakteristikama osoba koje prije nije
bilo moguće registrirati, izdvojiti i koristiti kao i na tehnološkim, prije svega elektroničkim
dostignućima za apliciranje istih (Želimir Radmilović,2008).
Glede kriminalističkog istraživanja a posebno u području razjašnjavanja kaznenih
djela (osobne i traseološke identifikacije), identifikacije nepoznatih počinitelja kaznenih djela
ili utvrđivanja identiteta drugih osoba, a u širem smislu i u području održavanja povoljnog
stanja sigurnosti i ograničavanja pristupa u štićeni prostor za određenu kategoriju osoba,
izuzetno je velika mogućnost aplikacije različitih biometrijskih metoda i postupaka (Želimir
Radmilović,2008).
 5.Zaključak

Kako živimo u dobu kada je sigurnost sve više ugrožena (terorizam, globalizacija,
prijetnje, itd.) neprekidno se radi na poboljšanju identifikacije osoba kako bi se razina
prijetnje svela na minimum. Onemogućavanje prijetnji i sigurnosti uvelike je pridonijela
tehnologija koja se iz dana u dan sve više razvija.
Trenutno digitalno okruženje omogućuje razvijenije sustave identifikacije čime
biometrija dobiva novu dimenziju u različitim znanstvenim područjima, ali i područjima
ljudskog rada i zanimanja. Ta se nova dimenzija biometrije očituje u sve preciznijem i
pouzdanijem identificiranju, prepoznavanju i razlikovanju osoba.
Potrebno je naglasiti sa biometrija sama sebi nije svrha nego da razvijanjem sustava i
daljnjim unapređenjem postaje svrha društvu. Nadalje razvojem novih tehnologija pruža se
značajna podrška realizaciji pouzdanih i sigurnih biometrijskih sustava čime se stvara
sigurnije okruženje, a očito je da napretkom društva to postaje sve veći imperativ u osobnom
i društvenom smislu, kao i zaštita imovine .
Danas je realnost primjena biometrijskih tehnologija u svim područjima života; od onih
jednostavnijih koje su ugrađene u svakodnevnu primjenu do precizno razvijenih sustava koji
uz pomoć stručnih korisnika i na temelju mikro tragova mogu pouzdano izdvojiti, identificirati i
razlikovati pojedince. Iako postoje nedostaci u sustavu oni će se s vremenom poboljšavati i
razvijati novi a s time će pouzdanost, sigurnost i preciznost ostati na zavidnoj razini.
Popis literature

1) Davor Hrastinski, Fakultet organizacije i informatike Varaždin, Završni rad (2018),

Korištenje geometrije dlana za identifikaciju osoba
2) Marina Dimić, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku-Odsjek za informacijske
znanosti, Završni rad (2016), Biometrijski sustavi identifikacije
3) Želimir Radmilović: Biometrijska identifikacija, Zagreb, (2008), str. 159-180