Doručak s Buddhom

Roland Merullo
.
Roland Merullo - BREAKFAST WITH BUDDHA
 .

Za Arla Kalma i Michaela Millera

 .

Dobro raspoloženje prethodi vjeri,

a osmijehom se lijepo počinje molitva.
- Reinhold Niebuhr
.
Ko mala ševa, što po zraku hiti,
najprije pojuć, pa sva sretna šuti,
sladoće radi zadnje, što je siti,
tako se i meni, gdje su otisnuti
znaci te vječne Slasti, javi slika,
po koje želji sve se njome ćuti.
-Dante, Raj1
.
Iskonska vjera kao da nas je napustila.
Walt Whitman, Demokratski pogledi
.
Čujem Ameriku kako pjeva,
raznolike pjesme čujem.
Walt Whitman, Čujem Ameriku kako pjeva2

1 Prijevod Olinka Delorka, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.

2 Prijevod Maria Šuška, Meandar, Zagreb, 2002.
 Napomene

Želio bih zahvaliti svojim divnim suputnicama

Amandi, Alexandri i Juliani; zahvalan sam svima u
Algonquinu koji su radili na mojoj knjizi, posebno
Ckucku Adamsu, Ini Stern, Courtney Denney,
Brunsonu Hooleu, Janet Patterson, Kelly Clark,
Craigu Popelarsu, Michaelu Taeckensu i Aimee
Rodriguez koji nisu štedjeli truda. Htio bih se
zahvaliti i ljudima iz Sjeverne Dakote, posebno Kay
Solberg Link koja je bila vrlo gostoljubiva, i Gaylonu
Bakeru koji mi je uvelike pomogao svojim velikim
poznavanjem te države.
 Prvo poglavlje

JA SE ZOVEM Otto Ringling (no nemojte s mojim

imenom zbijati šale, lijepo molim). Želio bih vam
ispripovijedati jednu neobičnu priču. Isprva će vam
se možda učiniti da se radi o putopisu, o opisu jednog
mog putovanja na koje sam se odlučio na poticaj
svoje predivne supruge, putovanju od naše kuće u
predgrađu New Yorka do mjesta u kojemu sam
odrastao, u okrugu Stark, u Sjevernoj Dakoti.
Međutim, ovdje se zapravo radi o nekoj vrsti
duhovnog putovanja od one vrste o kojoj je teško
govoriti a da to ne zazvuči budalasto ili pak beskrajno
dosadno, kao kada netko umisli da ga je neki Veliki
Duh odabrao da nam preko njega priopći neke
konačne istine. Kad biste me poznavali, bilo bi vam
jasno da ja ne spadam niti u jednu od navedenih
kategorija. Smatram se običnim čovjekom, dobar sam
suprug, dobar otac, izgledam prosječno, prosječne
sam visine, umjeren sam u svojim političkim
stavovima i pripadnik sam gornjeg sloja američke
srednje klase. Prijatelji drže da sam duhovit, da se
poneki puta pravim previše pametan, da sam
pristojan, da promišljam stvari, ali me doživljavaju i
kao četrdesetogodišnjaka koji nije posebno religiozan
u onom uobičajenom značenju te riječi. Ova moja
priča će ih zato iznenaditi, ali ja tu ne mogu baš ništa
učiniti. Sam sebi sam obećao da ću iznijeti samo ono
što mi se doista dogodilo na tom putovanju i onda
prepustiti onima koji čuju ovu priču da odluče hoće
li je prihvatiti ili joj se narugati, već u skladu sa
svojim vlastitim uvjerenjima.
Dakle, u duhu posvemašnje iskrenosti, dopustite
mi da još kažem i sljedeće. Prije nego što sam se
automobilom uputio prema Sjevernoj Dakoti, mene
je, baš poput mnogih ljudi koje poznajem, katkad
znalo mučiti dublje značenje nekih stvari. Što se
mene samog tiče stvari su stajale dobro. Živio sam sa
ženom i dvoje djece vrlo lijepo i bio zapravo i više nego
zadovoljan. Imali smo lijepu kuću, dva automobila,
znali se hraniti po restoranima, živjeli smo mirno, u
uzajamnoj ljubavi, nastojeći se međusobno
ispomagati. Ipak, s vremena na vrijeme obuzeo bi me
neki nemir, koji kao da bi dolutao iz onih teže
dostupnih predjela moga uma. Kao da je netko negdje
ostavio neka vrata otvorena da bi kroz njih katkad
provalio olujni udar i uneredio na mom uredno
složenom pisaćem stolu sve one navade o tome kako
bi valjalo živjeti.
Kad sam se vratio u New York, ta se oluja stišala.
Izvana se nije promijenilo ništa. Nisam svladao
umijeće levitacije. Nisam obrijao glavu, niti se upustio
u pustolovinu radikalno drugačije prehrane. Nisam
napustio svoj dosadašnji posao, nisam se odlučio
preseliti s obitelji u neki tek obnovljeni samostan u
sicilijanskim zabitima, niti sam odlučio napustiti
Jeannie i djecu radi neke dvadesetogodišnje
asistentice iz ureda. Međutim, iznutra, u onim teže
dostupnim predjelima moga uma osjetilo se nešto
sasvim drugačije. I tako sam, onako samo za sebe,
odlučio - ponovo, na nagovor Jeannie - zapisati sve
ono što se događalo tijekom onih dana koje sam
proveo na putovanju po Americi. Ako ništa drugo,
mislio sam, ta bi priča mogla barem nekoga zabaviti,
što i nije tako loše u ovo naše doba.
Dopustite mi dakle, da počnem. Ja sam običan
Amerikanac, zdrave pameti, četrdeset i četiri su mi
godine i smatram se i dalje mladim. Radim kao
urednik u uglednoj izdavačkoj kući "Stanley &
Barnes" sa sjedištem na Manhattanu, koja se
specijalizirala za knjige o hrani. U braku sam već
skoro polovicu svog života s istom ženom. Imamo
dvoje djece tinejdžerske dobi - Natashi je šesnaest i
pol, a Anthonyju četrnaest - a imamo i psa mješanca
Jaspera i kuću u jednom od skupljih njujorških
predgrađa. Jeannie povremeno radi fotografske
poslove po muzejima, no stalno, u punom radnom
vremenu, ona je vrlo brižna majka. Nije ni potrebno
posebno isticati da to nije savršen život. Iskusili smo
mi i velike brige i razočaranja, i bolesti i boli, a s dvoje
tinejdžera u kući, katkad mi se čini da turbulencija
zna zazvučati poput pištanja pare iz čajnika punog
hormona koji je ostao na vatri. Taj smo svoj život
Jeannie i ja gradili polako, na početku bez puno
novca i bez ičije pomoći, no to nas je činilo sretnima
i ponosnima.
Šest mjeseci prije moga putovanja, u šarolikost
naše svakodnevice, u živahne večere, natezanja oko
školskih obaveza, u dvotjedne boravke u kući na
obali tijekom kolovoza, umiješao se jedan novi, gorki
sastojak. Moji roditelji, Ronald i Matilda, u dobi od
sedamdeset i dvije i sedamdeset godina, poginuli su
u prometnoj nesreći na državnoj cesti broj 22, u
Sjevernoj Dakoti. Često bih se čuo s njima - bili su
sasvim bistri i dobroga zdravlja - a onda ih naprosto
jednog dana više nije bilo. Nestali. Utihnuli. I nikad
više. Bili su to krepki, odvažni ljudi snažne volje, a
ubio ih je neki pijanac mojih godina svojim plavim
kamionetom. Od svega su ostala tek pusta sjećanja.
Svi smo išli na njihov sprovod u Sjevernu Dakotu.
(Moja sestra Cecelia koja živi u New Jerseyu išla je
vlakom, jer je valjda od naše mame naslijedila strah
od leta avionom. Dosta smo se naplakali i pričali o
starim vremenima, i o lijepim i onim manje lijepim
uspomenama. Bilo je i ljutnje prema onom čovjeku
koji ih je ubio i koji je ubrzo završio u zatvoru. Tako
sam nešto i očekivao, ali nisam očekivao da će
nastupiti taj veliki osjećaj praznine u kojem sam se
našao u tjednima koji su uslijedili nakon sprovoda.
To je stanje nadilazilo žalost. Osjetio bih na trenutke
razornu mrzovolju koja me na neki način lišavala
svake spoznaje o tome tko sam i što sam. Neki puta
sam se tako znao osjećati i za najljepšeg i
najsunčanijeg dana. Čim bih makar samo načas
skrenuo pogled od blagodati života, taj bi se osjećaj
ponovo pojavio. Nije to bila depresija, već ružna
nedoumica u kojoj sam si počeo postavljati pitanja
jesam li uopće ikada u životu napravio išta dobro.
Nije to bila konfuzija, nego zaokupljenost pitanjem na
koje nisam nalazio odgovora.
Kakav je smisao svega ovoga? - otprilike tako bi to
pitanje moglo glasiti, ali je tu bilo još nečega. Sav taj
naš trud i muke, radosti i jad, prezaposlenost, sve
ono što nas neprestano preplavljuje - na tisuće vijesti,
stotine tisuća razgovora, e-mailova, susreta, povrati
poreza, uvjerenja, računi, privatne poruke, reklame
za viagru, pozivi za 'doniranje, politički izbori, ratovi
na televizijskim vijestima svakoga dana, bacanje
praznih vinskih boca, posjeti zubaru i liječnički
pregledi, aparatići za zube i školski recitali,
promjenljiva Jeannieina raspoloženja, kao i moja i
naše djece, nogometni turniri, računi za kućne
majstore, likovi iz televizijskih serija, promjene ulja u
automobilu, sprovodi, vjenčanja, zalijevanje cvijeća u
vrtu - počeo sam se pitati kamo sve to zapravo vodi.
Do smrskanog Buicka na seoskom drumu? I onda,
kamo dalje? U raj?
U redu. Ja jesam sljedbenik one ideje da ćemo,
poživimo li svoj život pristojno, na koncu završiti u
raju. Nemam ništa protiv. Ali ponekad, dok se vozim
s posla našim lokalnim vlakom pored oronulih
stambenih zgrada Harlema, ili dok nagovaram
Natashu i Anthonyja da se skinu sa svojih igrica i
društvenih mreža i dođu za stol da cijela obitelj ruča
zajedno, ili dok samo tako stojim s čašom crnog
pinota na proslavi nečijeg pedesetog rođendana,
iznenada osjetim kao da me presijeca neka bol pod
kožom, kao da me uhvatila nekakva egzistencijalna
groznica. Dogodi se to u tren, i traje vrlo kratko, ali
imam dojam da je ta blistava ljuštura moga života već
načeta. Kao kad mač uspije probiti čvrsti oklop na
nekom slabom spoju.
Događalo mi se to i prije nego što su mi roditelji
poginuli. Ali nakon tog dana, sedmog veljače, jednog
ledenog utorka u Sjevernoj Dakoti - čini mi se kao da
sam progledao, i kao da me u bujici pitanja koja su
me mučila napustio svaki interes za svakodnevni
život. Viši smisao, plan, dublje značenje - tko da mi
ponudi odgovore na ta pitanja? Psihijatar? Seoski
župnik? Čovjek s kojim igram tenis i koji je deset
godina stariji od mene i koji je vidio više svijeta? O
ovim stvarima sam se počeo zapitkivati i prije
spavanja, i na peronu postaje na kojoj čekam vlak
kojim idem na posao, i dok sam gledao televiziju, i u
razgovoru s djecom, pa čak i nakon što bismo Jeannie
i ja vodili ljubav.
Učinilo mi se da bi takvo moje stanje uma moralo
biti savršeno za neobičnu pustolovinu na koju sam
se odvažio. Usudio bih se primijetiti da u životu često
biva sljedeće: nakon što sami sebi postavite neko
pitanje vrlo iskreno i dovoljno puta, da se odgovor na
kraju mora pojaviti. Meni se, međutim, događalo da
su mi se odgovori javljali nekim sasvim tajanstvenim
vremenskim tempom i vrlo ih je često bilo teško
prepoznati. Pojavili bi se uvijek iznenada, uhvatili bi
me nespremna, i nisam ih mogao niti bio spreman
prihvatiti, bar ne istoga časa.
 Drugo poglavlje

NAKON ŠTO SU SE PRESTALI baviti obrađivanjem zemlje,

moji su roditelji ostali živjeti u kući u kojoj smo
odrasli sestra i ja, a dvije tisuće jutara plodne zemlje
zasađene suncokretom, sojom i pšenicom dali su u
zakup. Nakon njihove smrti prodaja cijeloga imanja
pala je na moja pleća, budući da sam ja stariji i -
moram to reći - odgovorniji od moje sestre. Sam bog
zna da se nisam time htio baviti. Već sam imao dosta
drugih briga pa mi nije trebalo još i ovo. Ali, ima i
takvih poslova koji se naprosto moraju obaviti. Valja
nahraniti dijete kad je gladno, valja skuhati ručak,
valja se brinuti o supruzi ako se razboli. Jednako
tako valja se i pobrinuti o ostavštini svojih roditelja.
U mom slučaju to je iz dva razloga bilo složenije
nego što bi možda bilo nekom drugom. Prvi razlog je
bila moja mlađa sestra Cecelia, mila i simpatična ali
pomalo luckasta i ekscentrična, koja, kako sam već
ranije naveo, ne podnosi let avionom. Drugi je razlog
bio taj da sam, iako nisam imao nikakve namjere
zadržati tu kuću i zemlju, jedino iz sentimentalnih
razloga želio spasiti nekoliko starijih komada
rasklimanoga namještaja. Dakle, kako da najlakše
prodam kuću i prebacim namještaj - uzevši u obzir
nepredvidivo ponašanje moje sestre i veliku
razdaljinu koju je valjalo savladati - eto, to je postao
moj problem Sjeverne Dakote koji je valjalo riješiti.
 Tijekom našega braka, Jeannie i ja smo ustanovili
jedan lijep običaj. Svakoga četvrtka navečer, što god
da se događalo, nas dvoje sjednemo na sat vremena,
natočimo si po čašu vina i zabavimo se razgovorom.
U tim našim konverzacijama teme su vrlo različite, od
toga kakvi se dečki sviđaju našoj Natashi
(ekscentrične frizure, lijepo izražavanje), pa recimo do
komentara postupaka predsjednika Bjelorusije. Pri
tome se smijemo, zadirkujemo, nadmudrujemo i
popijemo malo dobroga vina. Kad je lijepo vrijeme
činimo to na našoj kamenoj terasi, a kad je hladno,
za kuhinjskim stolom.
U jednom od tih naših razgovora - bio je travanj,
javori su propupali, a mi smo sjedili unutra - posvetili
smo se problemu Sjeverne Dakote.
"Ti to samo neprestano odgađaš", reče Jeannie,
izravno, kako je i bio njezin običaj.
"Baš ti hvala."
"Uvijek je bilo nekih problema u toj našoj
Sjevernoj Dakoti. A ti si se samo pravio kao da ih
nema."
"Ovo nije problem. Radi se o kući, o zemlji, o pet
ili šest stolova od hrastovine i nekoliko stolaca i... o
još koječemu. Zvučiš kao moja sestra."
"A to je, pak, drugi problem."
"Tvoji su brat i sestra više manje normalni. Ti to
ne možeš razumjeti. Vi ste odrasli u Connecticutu.
Tamo nitko nikada nije imao nikakvih problema."
Jeannie se nasmijala. Njezina je kosa još uvijek
bila lijepa, kestenjasta, s tek ponekom sjedinom, i još
uvijek se odupirala iskušenju da je skrati. Sjedili smo
u kuhinji i pijuckali, sjećam se, bijelu Vernacciu,
jakog voćnog okusa. Ispružio sam ruku preko stola i
dopunio njezinu čašu. Iznad naših glava, iz
Anthonyjeve sobe, dopirala je neka tutnjava nalik na
glazbu. Pogledao sam svoju ženu i vidio da jako dobro
razumije što me to muči oko te moje Sjeverne Dakote.
Naša je duga ljubav odoljela kušnji vremena. Što
može biti vrjednije od toga?
Jeannie je vrtila čašu među prstima. Brak mojih
roditelja bio je solidan, ali katkad i buran. Znali su u
svom odnosu nanizati tjedne pune ljubavi i nježnosti
i stoičkoga mira, da bi onda odjednom izbila grozna
svađa oko nečeg sasvim banalnog. Na primjer, oko
toga kako je i gdje moj otac odložio četkicu za zube,
ili kako je mama skuhala zobenu kašu. Pitam se jesu
li se svadili i čas prije nego što se u njih zabio prednji
branik onog kamioneta sa stotinu kilometara na sat.
"Morat ćeš voziti do tamo, to ti je valjda jasno",
reče Jeannie na koncu. "I Cecelia mora biti prisutna
ondje, a ona se neće popeti u avion. A i morat ćeš za
tu priliku unajmiti veliki kombi u koji možeš straga
utovariti onaj namještaj."
"Sve to mogu napraviti oni iz agencije za selidbe."
"Oni ne mogu prodati kuću."
"Kuću će prodati agencija za nekretnine."
"Trebao bi sam otići i naći tamo malo mira. I sam
znaš da bi trebao, Otto. I treba ti neko vrijeme da
budeš sam, bez nas, daleko od posla. Nisi se
godinama pošteno odmorio."
"Mogao bih na avion i onda je tamo pričekati."
 Iznenada smo zastali i osluhnuli. Čuo se vrisak i
lupanje vratima na katu iznad nas. Pričekali smo još
par trenutaka da čujemo je li bilo išta ozbiljno. Nije.
"I da pustiš Ceceliju da vozi sama tamo i natrag?"
reče Jeannie. "Sama? U onom svom Chevroletu koji
je star četrnaest godina? S auto-kartama od prije
dvadeset godina? Završit će u Hondurasu."
"Može voziti po intuiciji. Ili zamoliti duhove da je
vode."
Ponovo sam zastao i namrštio se. Tek kratka
kontrakcija mišića. Iznenada mi je sinulo.
"Pa uspjela je sama stići na sahranu", rekoh.
"Uspjela? Sišla je s vlaka u Fargu umjesto u
Minotu i onda unajmila automobil i vozača i tako
potrošila svojih zadnjih stotinu dolara! Sjećaš li se
kako smo je čekali na željezničkoj postaji da siđe s
vlaka? Onda je vlak produžio dalje, a nigdje naše tete
Seese. Tebi je to bilo u redu?"
"Donekle i jest", rekoh. "A što kažeš da otputujemo
svi zajedno? Obiteljsko putovanje, dva tjedna u
kolovozu. Nas četvero u kombiju, a teta Seese može
vlakom."
Bio je to jedan od onih prijedloga za koje znate da
će biti odbačeni prije nego što izgovorite zadnji slog.
Znao sam slušati takve prijedloge na poslu. Kao kad
bi neka autorica čija je knjiga prodana u tristo
primjeraka došla s nekom novom idejom - recimo, za
knjigu o novom načinu kiseljenja krastavaca. I bila
uvjerena da je njezina ideja odlična.
Jeannie je spustila čašu i počela mi nabrajati na
prste.
 "Prvo, umjesto da odemo na Cape Cod, gdje pušu
lagani morski lahori i gdje je ugodnih dvadeset
stupnjeva, mi bismo išli u Bismarck, područje gdje
vladaju tornada i gdje je 35 stupnjeva u hladu.
Drugo, naš pas i naše dvoje divne djece na stražnjem
sjedištu u automobilu tri tisuće kilometara tamo i
natrag. Treće..."
Podigao sam ruku. "Dobro, ne moraš dalje. No
pusti me barem da to predložim djeci. Ja imam
dovoljno vremena za odmor. Mogu uzeti tri tjedna
slobodno, jedan možemo provesti na Cape Codu, a
preostala dva zabaviti se na putu do Sjeverne Dakote
i natrag. Možemo posjetiti neke dobre restorane,
zanimljiva povijesna mjesta, doživjeti neke prave
pustolovine."
Jeannie me samo gledala prije nego što će izreći i
treće, no tad su joj kutevi usana podrugljivo zaigrali.
Rekla je samo: "Imam za tebe jednu riječ."
"A kako glasi ta riječ?"
"Teško."
I tako je završilo šezdeset minuta koje smo proveli
nasamo.
 Treće poglavlje

ZA VRIJEME VEČERE nisam htio ni započinjati razgovor

o odlasku u Sjevernu Dakotu. Jeannie kuha, djeca
postave i raspreme stol, a ja volim oprati posuđe. Iako
smo prilično opušteni kao roditelji, imamo neka
pravila kojih se držimo. Valja biti pristojan prema
drugima koji sjede za stolom, dakle za stol ne
donosimo knjige, časopise, domaće zadaće, niti
elektroničke naprave, dok ne pojedemo. Natasha i
Anthony su se nešto posvadili na katu, pa su za
vrijeme večere nadureno šutjeli svaki na svoj način.
Natasha je nabadala i premetala hranu po tanjuru, a
Anthony samo trpao u sebe. Raspremili su stol
mumljajući i režeći jedno na drugo i onda se pokupili
svatko u svoju sobu zalupivši vratima da bi se ondje
bavili svatko svojom zadaćom.
Nakon što sam oprao posuđe iz slivnika i uredno
pospremio tanjure, uputio sam se stepenicama na
kat, uporno se nadajući da ću djeci uspješno izložiti
plan o obiteljskom putovanju. Bilo je to jednako
izgledno kao da se nadate da će vam bolesna tetka
ozdraviti pri pogledu na teglu pelargonija koju ste joj
donijeli na poklon.
Pokucao sam na Natashina vrata i našao svoju
kćer za računalom, sa slušalicama na glavi, među
posterima igračica američke nogometne
reprezentacije i tinejdžerskih rock zvijezda ravnih
trbuha i napućenih usana. Još uvijek nadurena lica
od svađe s bratom, skinula je slušalice i nevoljko se
okrenula prema meni. Privukao sam stolac do nje i
po stoti puta uočio koliko su joj oči slične očima moje
majke - zelenkastosivim, koje su odražavale boje
planinskih visoravni i kojima je odvažno gledala
ravno u sugovornika, kao da se iza pjegica i dugih
trepavica nalazio vjetrom uglačan kamen. Bilo je
trenutaka kad bih se zabrinuo da će i ona, poput
moje majke, jednog dana nekome biti staložena i
odgovorna, ali ne i osobito topla i nježna supruga.
Iako, kad sam jednog zimskog poslijepodneva došao
kući dva sata ranije i zatekao je kako se mazi na
kauču u dnevnoj sobi sa svojim dečkom Jaredom,
bilo je u tome puno nježnosti i topline.
"Tasha, ti znaš da bih trebao otputovati u
Sjevernu Dakotu, da sredim što treba oko bakina i
djedova imanja."
"Znam, tata." Skrenula je pogled na računalo.
Možda joj je Stacey pisala da je Neal promijenio
frizuru i da više nije tako zgodan kao s onom starom,
ili da je Ilene tog dana obukla neku očajnu suknju.
Na takve je poruke trebalo što prije odgovoriti.
"Mislio sam da bi nam možda moglo biti zabavno
da se svi zajedno odvezemo do tamo. Nas četvero i
Jasper. Mogli bismo malo kampirati, odsjesti u
nekom zgodnom hotelu, ići nekamo na plivanje, fino
jesti, vidjeti nešto zabavno. Nešto kao obiteljska
pustolovina. Sto ti misliš?"
Pogledala me dugim pogledom i rekla:
"Kampiranje, tata? S onim mojim idiotskim bratom?"
 "Dobro, a ako izbacimo kampiranje? Kako ti se to
čini kao ideja?"
Odjednom me pogledala tako zrelo kao da ima
trideset godina. Jedan od zakona svemira kaže da će
ti se kad-tad vratiti riječi koje si jednom izrekao, i to
istim tonom i na isti način. "Tata", reče, "molim te,
urazumi se."

Ja sam, inače, optimističan čovjek. To je vrijedna

osobina u svijetu izdavaštva, gdje se na osamnaest
tiskanih knjiga tek jedna može smatrati uspješnom, i
gdje pomodni stilovi mogu čak i najsigurnijega
urednika navući na tanak led barem jednom ili dva
puta godišnje. Ova moja karakterna osobina je
vrijedna i pri odgajanju tinejdžera. Tako sam, nakon
što s Natashom nisam uopće nikamo dospio, otišao
par koraka dalje niz hodnik i pokucao na
Anthonyjeva vrata, misleći da ćemo, ako njega
uspijem nagovoriti na obiteljsko putovanje, onda
možda on, Jeannie i ja postupno slomiti i Natashin
otpor.
Toga proljeća Anthony je zakoračio u pubertet.
Nos i uši rasle su mu brže od drugih dijelova lica.
Koža mu je ogrubjela, a iznad usana počele su se
pojavljivati tamne dlačice. Njegova sestra stalno mu
je skretala pažnju na te nevolje, pa smo Jeannie i ja
stalno morali biti među njima poput sudaca. Kad sam
ušao u njegovu sobu, on je ležao na krevetu, bacao u
zrak bejzbol lopticu i hvatao je, kao da ga je netko
hipnotizirao.
 "Sjećam se kad sam i ja to radio", rekoh dok sam
sjedao pored njega na krevet. Lagano sam ga stisnuo
rukom oko gležnja, no Anthony je bio u dobi kad nije
baš volio da ga itko dodiruje. "Bilo je dana kad bih
navečer znao i po tisuću puta tako baciti i hvatati
lopticu iznad glave."
"Mora da je bilo jako dosadno noću u Sjevernoj
Dakoti, zar ne, tata?" Prestao je bacati loptu u zrak i
pogledao me.
"Da, znalo je biti prilično gadno. Ali znalo je biti i
zabavno. Nisi još imao pravu priliku vidjeti kako je
priroda ondje prelijepa. Neukrotivi bizoni. Divljina.
Amerika kao u doba Indijanaca."
"Da?"
"To je jedan sasvim drugačiji svijet", počeo sam,
sada već malo ohrabren. "Baki i djedu je tamo bilo
lijepo", rekoh, a njegovo bubuljičavo lice malo se
snuždilo. On i moj otac bili su jako bliski. "Još uvijek
si tužan zbog njih?"
"Da."
"Morat ću otići tamo, da sredim sve oko prodaje
imanja."
"Kada?"
"U kolovozu. Ići ću autom, a jedino u kolovozu
mogu izbivati tako dugo. Hoćeš ići sa mnom?"
"Kamo?"
"U Sjevernu Dakotu."
"Autom?"
"Da. Mislio sam da idemo svi zajedno. Da ispadne
nešto kao obiteljsko putovanje."
 "Ne bih."
"A da idemo samo nas dvojica?"
"Ne bih. Mislio sam malo više igrati ragbi preko
ljeta. Htio sam vas pitati da li bih mogao ostati kod
Jonaha kad vi odete na Cape."
Htio sam mu tada reći da ima samo šezdeset kila,
ali nisam. I sam sam u njegovoj dobi bio toliko težak
i svejedno sam htio igrati. U igri sam sve skupa
proveo petnaest minuta, no od svega toga ostala su
mi ipak divna sjećanja i jedno rasklimano koljeno.
"A da otputujemo prije nego što počne sezona
ragbija?"
"Tata, sezona počinje 3. kolovoza."
"Dobro, ali u principu bi volio poći, zar ne?"
"Baš i ne bih, da budem iskren. U zadnje vrijeme
mi više odgovara da sam sam. Cijelo bi vrijeme čitava
obitelj bila zajedno u automobilu, ili po motelima. Nije
to baš za mene."

Iza naše kuće nalazi se terasa. Ni po čemu osobita,

s nešto vrtnog namještaja i ukrasnoga bilja. No s
terase se, i ako sjedite i ako stojite, vidi potok koji
utječe u grmljem obrasli duboki usjek. To je ono što
je oko nas ostalo od netaknute prirode, pa kad sjedim
navečer u naslonjaču na terasi i promatram drveće,
osjetim ponekad načas dašak nekog drugačijeg
života, ne tako pripitomljenog, ne tako zaštićenog.
Nije tu riječ o oslobađanju od obiteljskih obaveza - ja
silno volim svoju obitelj - nego o oslobađanju od dijela
odgovornosti koje nameće suvremeni život američke
srednje klase po predgrađima. Drugim riječima, dijela
onih briga i dužnosti kojima plaćamo cijenu
najsigurnijeg, najbogatijeg i najlagodnijeg načina
života u dosadašnjoj ljudskoj povijesti.
Te sam večeri, nakon razgovora s Natashom i
Anthonyjem, izišao na terasu i zagledao se u udaljena
stabla. Naš vjerni pas, moj tihi prijatelj Jasper prišao
mi je i prislonio mi se uz nogu. Iako je Jasper
pokazivao prema meni više naklonosti nego naše
dvoje djece, znao sam da me i njih dvoje vole. Znao
sam i da će se u nekoliko sljedećih godina udaljiti od
mene i od Jeannie, ali i da će nam se kasnije vratiti.
Kad uđu u dvadesete i tridesete, ponovo ćemo biti
bliski... No, do tada će već imati vlastite brige i
dužnosti, sami će voditi računa o tome da u autu
promijene ulje, da zakazuju posjete liječniku, da
odlaze na poslovne sastanke, a možda će imati i svoju
djecu. Njihovi poslovi vrlo vjerojatno će ih odvesti
tisućama kilometara daleko, a Jeannie i ja ćemo
ostati ovdje gdje jesmo i ostariti baš kao što se to
dogodilo i s mojim roditeljima. Čut ćemo se telefonom
jednom ili dva puta tjedno, slat će cvijeće na majčin
dan i povremeno nas nakratko posjećivati. Ne znam
zašto smo svi toliko oduševljeni ovim načinom života
u kojem se obitelj raspadne poput sasušenoga drveta.
Čuo sam kako se zatvaraju pomična vrata i
prepoznao zvuk Jeannienih koraka po kamenu.
Približila se i stala do mene, u mraku. Jasper se
pomaknuo i naslonio uz njezinu nogu.
"Ništa od Dakote?" upitala me.
 "Ništa. Izišao sam malo van da porazmislim o
smislu života."
"Tako te to pogodilo?"
"Ma, nije. Dobra su to djeca, ali su već zaplovili u
svoje svjetove. To je prirodno, to je u redu. Iako mi je
pred očima slika... Nisam siguran..."
"Slika nekog savršenog, trajnog obiteljskog
života?", upita. "Trajna sreća, kao u McDonaldsovim
reklamama?"
"Bez McDonaldsa, ali tako nekako. Nešto što se
neće iz neprekidnih razgovora mobitelima i
pubertetske mrzovolje, pretvoriti u viđanja jednom ili
dva puta godišnje."
"Ti si idealist po prirodi, ljubavi. Ja se prepuštam
i nastojim prihvatiti ono što se događa."
"Ono što se događa je uglavnom dobro."
"I više nego uglavnom", reče, i nastavi: "Ja sam
mislila da si na poslu uspio zadovoljiti tu svoju
idealističku crtu. Recimo, prekrasnom fotografijom
na kojoj blista pečena janjetina s ružičastim mladim
krumpirima i šparogama. Ima u tome neke nestvarne
vječne savršenosti. Tvoje knjige o hrani, one su
presavršene. Da li bismo mogli tako reći?"
"Vjerojatno me više zaokuplja onaj dio koji se
odnosi na vječnost."
"Oko toga ne možemo ništa učiniti, dragi moj."
"Znam, naravno. Ali da li to znači da se moramo
sa svime pomiriti i živjeti kao i svi drugi, po istim
načelima? Je li to najbolje što možemo?"
 "Ti tako razmišljaš jer su ti roditelji umrli. Naglo
si ih izgubio i sada si se zabrinuo da ćeš izgubiti i
svoju djecu, a to se neće dogoditi."
"Ja samo ne bih želio jednog dana zbog svega
ovoga požaliti, to je sve. Ako uopće bude prilike da se
jednoga dana nečega prisjetim."
"Što bi ti htio? Da odemo živjeti na neki grčki
otok?"
"Ne znam. Barem bi nam obitelj duže ostala na
okupu kad bismo živjeli na nekom grčkom otoku. Da
radimo sve zajedno, a ne da komuniciramo iPodima,
e-mailovima, razdvojeni poslovima na dva kraja
svijeta."
"Ali i ti si našao posao tri tisuće kilometara daleko
od svojih roditelja."
"Znam da jesam. I nemam ja ništa protiv načina
na koji živimo, ali... u zadnje vrijeme se pitam jesu li
neke stvari ispravne. Ne mogu ti to točno objasniti.
Osjećam to već neko vrijeme, još prije nego što su tata
i mama umrli. Možda je to kriza srednjih godina. Ne
znam."
Nekoliko smo trenutaka šutjeli. Jasper je
odskakutao nanjušivši dikobraza ili vjevericu, ili
možda zato jer mu je dosadio naš razgovor o smrti i
rastajanju. Sigurno nije mogao zamisliti svoj život bez
Tashe i Anthonyja, koji ga češkaju iza ušiju dok leži
na krevetu u sobi gdje gledamo televiziju. Osim
tvorova koji bi ponekad znali zalutati ovamo, tamo u
mraku za njega nije bilo nikakvih opasnosti. On se
nije imao čega bojati. Nije poznavao svoje roditelje,
niti braću i sestre, nije imao svojih malih štenaca i
vjerojatno se nije brinuo što bi se moglo dogoditi
onima koje voli, ili pak što će se dogoditi s njegovom
dušom nakon što umre. Iz daljine, daleko iza našeg
potoka, čuo se promet koji je dopirao s autoceste
Hutchinson River, mješavina škripe guma i brujanja
motora. Svi su nekamo išli, uvijek nekamo jurili, ne
zastajući ni načas da se zapitaju koji im je cilj.
"Znaš što bi bilo dobro za tebe?" upita nakon
nekog vremena Jeannie.
"Što? Da sam odem na put automobilom do
Sjeverne Dakote i natrag?"
"To svakako, ali mislila sam prije toga. Trebao bi
ranije poći u krevet i to sa svojom ženom koja te jako
voli."
 Četvrto poglavlje

NEKI PUTA BIH, nakon što bismo Jeannie i ja vodili

ljubav, ležao pored nje i imao osjećaj kao da je sve
ono što me znalo mučiti u vezi s našim životom
jednostavno nestalo, kao kad topli povjetarac rastjera
tragove magle. Tada bi mi um bio bistar, a tijelo
opušteno. Osjetio bih navalu novog optimizma kako
prodire ispod okna naše spavaće sobe i plete nježne,
mirisne vijence po našoj postelji i jastucima. Tada bi
mi misli postale jasne, ono što mi valja napraviti bilo
bi očito a moja sposobnost da to učinim nedvojbena.
Nešto tako ili tome slično dogodilo se te večeri.
Prije nego što smo vodili ljubav osjećao sam teret
odgođenih obaveza, frustraciju zbog neuspješnog
razgovora s djecom - dvoje od troje meni najdražih
ljudi na svijetu - i tugu koja me obuzela dok sam
stajao na terasi, tugu iza koje je zjapila pomisao na
vječni besmisao.
Ipak, nakon što smo vodili ljubav shvatio sam da
će taj moj put u Sjevernu Dakotu trajati samo deset
dana, najviše dva tjedna, i da će se djeca to vrijeme
sasvim dobro snaći i bez mene. Nisam mislio da ima
ikakve šanse da na tom putu uživam, postkoitalni
spokoj ipak ne čini čuda, no ipak mi se učinilo
moguće da ću, kad se malo maknem od svakodnevne
rutine, početi na neke stvari gledati drugačije.
 Krasan je to osjećaj, doista, to stanje pospane
sigurnosti. Ponekad mislim da je to što smo kao
nacija opsjednuti seksom (ako mislite da nismo,
samo prelistajte časopise po stalcima u vašim
lokalnim knjižarama) zapravo duboka i prikrivena
čežnja prema spiritualnosti: žudnja da se riješimo
svih ostalih žudnji i da se osjećamo voljeni i
zadovoljeni, pomireni s vlastitim fragmentiranim
umom i povezani s onima oko sebe. Smireni i
spokojni.
Neki puta se pitam, ako se radi o istoj žudnji koja
dovodi do ovisnosti o drogi, alkoholu, jelu ili pak o
radu, ne stremimo li svi mi očajnički nekoj strategiji
koja će nam pomoći da zaobiđemo sve prepreke i
opasnosti modernoga života i da zađemo u sigurnost
neke mirne luke. Međutim, sve te strategije, od
ubrizgavanja heroina u žilu, do rada po osamdeset
sati tjedno, funkcioniraju samo neko vrijeme. Na
koncu sve to dođe na naplatu. Tada mi je palo na
pamet, dok sam lagano tonuo u san, da sam, s
obzirom na to da se nisam ni na što navukao (osim
možda na dobru hranu), uspio zapravo osmisliti
vlastitu strategiju koja je ispreplela ono u čemu
najviše uživam, dakle, hranu, vrijeme koje provodim
s obitelji, seks, dio poslova koje volim raditi, tenis,
praznike, televiziju, čitanje... Sve je to bezbolno
stvorilo svojevrsnu tapiseriju, lijep i ugođen pejzaž u
mom okruženju kojeg bi povremeno načeli sebičnost,
dosada, brige i strahovi. Iako je već počela pomalo
popuštati, ta se strategija još držala, ali ju je onda
smrt mojih roditelja načela na mjestu koje je bilo
najslabije. Te sam večeri imao osjećaj da mora
postojati još nešto i da to nešto čeka priliku da mi se
obznani.
Cijelo proljeće i polovicu ljeta razmišljao sam što
bi to "nešto" moglo biti, neprestano se zapitkivao,
tonuo duboko u misli, prepuštao se povremenim
nedoumicama i bio puno manje siguran u sebe. Bilo
mi je jasno da ću ići na taj put u Sjevernu Dakotu, ali
cijeli sam svibanj, lipanj i dio srpnja nastojao samog
sebe uvjeriti da će sve to ipak biti brzo, jednostavno i
bezbolno, obaveza koja će biti u najgorem slučaju tek
sitna gnjavaža u mom sasvim predvidljivom životu.
 Peto poglavlje

KOLOVOZ U NEW YORKU može izgledati kao da ljeto

neće nikada završiti, ali i kao da je već davno prošlo.
No prije nego što doista prođe, svijet izdavaštva
prijeđe u neku vrstu stanja hibernacije. Svi oni imalo
uspješniji urednici, nositelji prava i sami književnici
zbrišu s Manhattana u Hamptons, Vineyard, Cape,
Berkshires ili Upstate. I dok vižljasti sinovi odlaze u
ljetne sportske kampove da bi se vratili izgladnjeli i
izubijani ali sretni, kćeri rade po trgovačkim
centrima, čuvaju malu djecu i navečer sanjaju kako
će jednog dana imati svoj automobil. Žene iz
luksuznih predgrađa uređuju svoje vrtove, vozikaju
se uokolo, kupuju i kuhaju i uživaju sunčajući se na
bazenima pored teniskih terena. Njihovi muževi,
naravno, bez ikakva pogovora, pripremaju velike
automobile u koje stane cijela obitelj i u njih trpaju
putne kofere, karte, sportske jakne i kreću - a kamo
drugamo? Prema zapadnim prerijama Sjeverne
Dakote.
Ništa nije nalikovalo pravom odlasku. Odmah
nakon doručka pokucao sam na vrata Anthonvjeve
sobe i zakoračio u njegov "privatni prostor" da bi se s
njime oprostio, ali shvatio sam da on leži u još sasvim
besvjesnom stanju, lica uronjenog u plahtu, a na sebi
nema ništa drugo osim donjeg dijela svog plavog
sportskog dresa na kojemu je pisalo Bronxville
Broncos. Natasha je prihvatila četverodnevni unosni
posao dadilje u obitelji prijatelja naših susjeda koji su
stanovali na Block Islandu i čiji su razmaženi klinci
znali urlati "Daj mi to! Odmah!" na tri jezika. Jeannie
je otišla pomoći oko doručka prijateljici koja je
nedavno imala operaciju želuca i koja još nije mogla
sama ni kuhati, ni sjesti u auto. Večer ranije fino smo
jeli (rižoto sa šitaki gljivama i puding od čokolade), i
tada smo se oprostili, tako da mi je sada preostalo
jedino da konačno krenem. Ja sam, međutim, i dalje
još malo odugovlačio. Pogladio sam nježno sina po
vratu i tiho ga pozdravio i onda se polako
stepenicama spustio u prizemlje.
Čulo se brujanje hladnjaka. Limunski žuto
jutarnje svjetlo padalo je na stolnjak i vazu s vrtnim
cvijećem te na razbacane stranice New York Timesa.
Toliko sam se navikao na kućni život i rutinu tih
proteklih dvadesetak godina, da sam, nakon što sam
napokon zatvorio vrata i krenuo prema autu, osjetio
kao da se s mene ljušte slojevi kože i da će se sve to
ogoliti do kosti dok ne stignem do tog prašnjavog
američkoga zapada.
Ali sam konačno krenuo iz dvorišta, skrenuo
desno na ulicu Palmer, pa kroz središte grada ravno
na autocestu broj 87, pored Dvorane slavnih, uz
rijeku Harlem i preko mosta Georgea Washingtona.
Uputio sam se prema Patersonu u New Jerseyu, gdje
živi moja sestra Spanakopita Cecelia, prava mustra.
Osjećao sam putnu groznicu, ali sam bio i tužan
što ostavljam Jeannie i djecu i Jaspera. Kilometrima
sam vozio brzim cestama po velikoj gužvi, a onda sam
konač no skrenuo prema Patersonu i provezao se
kroz latinsku četvrt jeftinih malih trgovinica i divnih
starih kuća. Prošao sam pored Crkve Izobilja Vjere, a
onda me počela hvatati strepnja. Do sada mi je bilo
neugodno reći čime se bavi moja sestra, no evo vam
diskretnog nagovještaja: Nakon što sam prošao kroz
sam centar Patersona, skrenuo sam u njezinu ulicu i
tamo se, poput jarko lakiranih noktiju na ruci,
isticala velika ljubičasta reklama na kojoj je pisalo
sljedeće:

CECELIA RINGLING
TAROT I ČITANJE IZ DLANA
RAZGOVOR S UMRLIMA
DUHOVNA PUTOVANJA

Pogotovo mi je bilo dobro ono "duhovna

putovanja".
Taj njezin način života smetao je mojim
roditeljima otkako se Cecelia odselila na istok i dala
tiskati svoje posjetnice. Oni su naime pod
"putovanjem" podrazumijevali odlazak autom u
kolovozu na sajmove u Minot, na utrke volovskih
zaprega. A riječ "duhovno" vezivali su uz odlaske u
luteransku crkvu u Dickinsonu, na misu nedjeljom
ujutro, gdje su pjevali crkvene pjesme i molili, nakon
toga nešto pojeli u Jackovoj zalogajnici i na koncu se
vratili na svoju farmu, u stvarni život. "Hoćeš reći",
tako se tata jednom obratio mojoj sestri kad smo
oboje bili kod njih zajedno u posjetu, "hoćeš reći da ti
živiš od toga što govoriš ljudima tko su bili prije
tisuću godina?"
 Skrenuo sam baš ispod njezine table i nastavio
voziti do ulaza u kuću, da se auto ne vidi s ulice. Nije
za to bilo pravog razloga, jer je bila mala vjerojatnost
da će netko u Patersonu prepoznati mene ili moj auto.
No, u uredu su me smatrali trezvenim čovjekom sa
zapada i ne bi bilo dobro da me netko vidi na prvi dan
dopusta kako se odlazim raspitati o svojim prijašnjim
životima.
Prije nego što sam izišao iz automobila, nekoliko
sam puta duboko udahnuo. Rekao sam sebi još
jednom ono što sam ponavljao cijelo proljeće i ljeto,
još otkako sam javio sestri da ćemo zajedno autom do
Sjeverne Dakote - rekao sam si da ću biti pristojan.
Da ću biti strpljiv. Da je neću zadirkivati i ismijavati
i da ću imati obzira prema njezinim neobičnim
kulinarskim navikama. Da će mi stalno biti na pameti
da ona obožava moju djecu i da moja djeca obožavaju
nju još od vremena kad su bili tako mali da nisu mogli
ni izgovoriti njezino ime.
To je samo deset dana. Svatko u svojoj motelskoj
sobi. Bit ću pristojan.
No kad sam izašao iz auta i vidio je kako bosa sjedi
na svojoj trošnoj verandi, te da nije sama, nešto me
štrecnulo.
Cecelia i njezin prijatelj nisu se dodirivali, ali su
sjedili, kako mi se činilo, u nekoj intimnoj atmosferi.
Odmah sam se pribrao i nastojao zadržati što
ljubazniji i otvoreniji izraz lica. U našoj obitelji moja
je sestra naslijedila ljepotu, a ja pamet. Imala je
predivnu plavu kosu boje žita, velika nasmijana usta
i smeđe oči koje su blistale kao u male djece. Cijelo je
njezino tijelo bilo gotovo savršeno, ako tako mogu
reći, pa me navodilo na pomisao o Michelangelu i
njegovim mramornim statuama, kao što je i
muškarce koji bi je ugledali navodilo na pomisao da
je uvjere da sa sebe skine odjeću.
Broj tih muškaraca (možda i žena, tko zna?)
kojima je to uspjelo nije bio malen. Mene to nikada
nije mučilo, ni sam nisam nikad bio osobito čedan da
bih ikome mogao zamjeriti takvo ponašanje. Prije
nego što sam se počeo viđati s Jeannie prošao sam
svašta, i neka na tome ostane. Nije se radilo o
kvantiteti, nego o kvaliteti. U srednjoj školi, kad je
mogla birati koga god je htjela, od najnižih do
najstarijih razreda, odlučila se za delinkventa koji je
razbijao prozore, automobile i drogirao se, iako je bio
gradonačelnikov sin. Na faksu je imala dečka koji je
bio toliko star da je mogao napisati memoare iz
Građanskoga rata, a nakon faksa spetljala se s nekim
motociklistom koji je na vratu imao utetovirane
prekrižene kosti. Nakon toga nailazili su, redom,
učitelj joge koji je pronevjerio novac pa je protjeran
natrag u Delhi, zatim serviser bicikla i pjesnik s
ogromnom dredlok frizurom, koji je kao kućne
ljubimce držao pirane, a onda i sedamdesetogodišnji
vođa orkestra koji je sudjelovao u prvim
eksperimentima s tabletama koje su potencirale
muškost i koji se nije libio o tim temama razgovarati
čak i tijekom večere u našem obiteljskom domu. Bio
je to niz, kako sam često komentirao s Jeannie,
najnevjerojatnijih primjeraka iz menažerije
neprilagođenih muškaraca.
 A mi smo ih sve upoznali. Dolazili bi k nama u
posjet i odsjedali po dva, tri ili pet dana. Dolazili su
na Božić, Uskrs, Dan zahvalnosti, Dan nezavisnosti i
na dan kad je rođen Buddha, a Jeannie bi za njih
kuhala. Moja djeca su ih obožavala (pogotovo Jacka
ili Jacquesa, onoga koji je popravljao bicikle, koji bi
im na bicikle stavio još dodatnih brzina, i koji je po
našem kvartu jurio kao luđak vozeći bez ruku, i iz
sveg glasa pjevajući "No Woman, No Cry"). Prema
svakom njenom muškarcu uvijek sam bio pristojan i
sve ih redom ugošćavao.
Ovdje bih morao malo zastati i dodati sljedeće: ja
volim najrazličitije ljude. Nisam od onih koji bi željeli
da svi žive poput njih. Pa zar u ovom našem
problematičnom svijetu najviše problema ne
uzrokuju baš takvi ljudi? ja ih zovem homogenistima.
Pogledajte nas! govore oni. Mi smo sretni! Mi smo u pravu!
Poštujemo zakone, radimo i Boga molimo! Živite poput nas i na
cijelome svijetu zavladat će mir!
Ali ako ne želite živjeti poput njih, bez oklijevanja
će vas zaklati.
Ja sam od takvog mišljenja najdalje što se može
biti. Meni se sviđa kako ja živim, no nisam toliko lud
da mislim kako bi to moralo biti dobro i za sve druge.
A to posebno vrijedi za Ceceliju. Ja sam samo želio da
si nađe nekog stabilnog, za malo dužu vezu, nekoga
koga bi moja djeca mogla zvati "ujo", nekoga tko neće
jednoga dana samo nestati i iza sebe ostaviti hrpu
masnih dijelova za bicikle, popis mušterija koje su
zainteresirane za amfetamine ili puknute žice violine.
Otprilike su isto željeli i naši roditelji, pa mi je žao da
to nisu dočekali.
 Dok sam se približavao Ceceliji i njenom novom
udvaraču, shvatio sam da je ovaj puta uspjela
nadmašiti samu sebe. Ovaj je bio svakako
najneobičniji primjerak do sada. Kad je moja sestra
ustala, ustao je i taj muškarac pored nje i tada sam
vidio da na sebi ima haljinu. Odnosno, to što je imao
na sebi sličilo je na haljinu. Ili možda spavaćicu.
Haljetak. Ta halja na njemu bila je kestenjaste boje,
sa zlatnim i svijetloljubičastim opšivima, a omotao ju
je tako da se činilo kao da se nekim čudom drži sama
od sebe.
Moj bože, pomislio sam, teta Seese se zaljubila u
Dalai Lamu!
Iako, nije baš izgledao poput Dalai Lame. Ta je
njegova halja bila neurednija, a nešto je u njegovu
držanju više vuklo na vozača kamiona nego na
miroljubivog redovnika. Istina, glava mu je bila
izbrijana, ali nije se smiješio. Bio je nekoliko
centimetara niži od moje sestre i građen poput
sportaša, širokoga, grubog lica, i nije se dalo
procijeniti ima li trideset i pet ili šezdeset godina.
Učinilo mi se kao da je on neka čudna kombinacija
svih svojih predšasnika. Djelomice učitelj joge,
djelomice motociklist, s onim sjajem u oku kao u
onog ljigavog glazbenika.
Cecelia se zaletila prema meni u nekoj dugačkoj
hipijevskoj suknji i srdačno me zagrlila, no taj je
zagrljaj potrajao malo predugo, kao da je u tome bila
sadržana i neka dodatna poruka. Kad smo napokon
pustili jedno drugo, uzela me pod ruku i povela do
čovjeka koji mi je izgledao kao svjetski prvak u
hrvanju odjeven poput transvestita. "Otto",
zacvrkutala je, "ovo je moj guru, Volya Rinpoche.
Rinpoche, ovo je moj dragi braco."
Rinpoche se blago naklonio, a onda izvukao ispod
svoje haljine krupnu, žuljevitu šapu i čvrsto mi
stisnuo ruku.
Cecelia se okrenula prema meni blistavih obraza i
izgovorila rečenicu koju nikada neću zaboraviti:
"Otto, najdraži... Rinpoche će ići s nama do Sjeverne
Dakote."
Ja sam se, naravno, pravio kao da to nisam čuo.
 Šesto poglavlje

ODLUČIO SAM SE, kako to ponekad činim, za

odugovlačenje (mislim da sam se tome naučio u
poslu, iako nisam osobito ponosan na tu taktiku).
Premda sam mislio kako ču na ovu obavezu u
Sjevernoj Dakoti izgubiti samo deset dana
uključujući putovanje tamo i natrag, i unatoč tome
što sam s prtljagom potrpanom u auto, punim
spremnikom benzina i preciznim planom vožnje u
glavi jedva čekao da krenem i prevalim što više
kilometara, pomislio sam da mi ne može škoditi ako
odgodim polazak za sat vremena i da u Cecelijinoj
kući malo pričekam i vidim hoće li moje logično
uvjeravanje prevagnuti. Tu sam taktiku često koristio
kad je ona bila u pitanju. Jednom je 'ako došla k
nama vrlo odlučna da nauči Anthonyja pletenju (jer
zašto bi slične vještine morale biti uvjetovane
spolom?), drugi put je htjela Jeannie i mene poučiti
meditaciji Wanna-Panna (jer se nedugo prije
prepustila toj meditaciji i to joj je pomoglo da produbi
sve svoje veze), treći put je htjela naučiti našeg polu-
dobermana Jaspera da postane vegetarijanac (jer bi
to ubrzalo njegovu probavu i tako mu produžilo život),
pa smo tijekom godina Jeannie i ja naučili da se
nikad ne suprotstavljamo tim njezinim inicijativama.
Umjesto prepiranja, nahranili bismo Jaspera s pola
kilograma šunke netom prije njezina miješanog
obroka s tofuom, i slično. U svemu tome nije bilo
nikakvoga zla. Kako je moja sestra imala
konzistentno iracionalnu narav, no te njezine
iracionalnosti bile su inkonzistentne pa su tako i
njezini interesi bili promjenjivi, mislio sam si da će se
ona i dalje svako malo zanimati stalno za nešto novo.
Poput pčelice koja stalno slijeće na nove cvjetove. Ako
pokušaš ukrotiti pčelu može te ubosti žalcem, no ako
je pustiš da leti kako njoj odgovara, ubrzo će naletjeti
na nešto novo.
Prema tome, iako sam savršeno jasno čuo kad je
rekla da s nama putuje i Volya Rinpoche, bio sam
prilično siguran da je to samo još jedna od onih
njezinih ideja smišljenih s najboljom namjerom,
kojom će se u najgorem slučaju pozabaviti nekoliko
dana, a nakon toga će na nju naprosto zaboraviti.
"Pokaži mi malo svoj vrt", rekoh, jer to je uvijek
bila i zahvalna tema i prilika da joj malo odvučem
pažnju. I dok je za nama lelujao goloruki Rinpoche u
svojoj opravi boje kestena, mi smo se uputili u
najsunčaniji dio sestrinog lijepo uređenog vrta iza
kuće i pregledavali njezine gredice s povrćem. Cecelia
je znala uzgajati povrće i bila izvrsna u tome još
otkako su joj roditelji prepustili desetak kvadrata
zemlje iza naše kuće kad joj je bilo tek šest godina.
Prije nego što su je zahvatile najluđe tinejdžerske
godine osvojila je brdo nagrada s lokalnih natjecanja
u uzgajanju povrća. Krumpiri, rajčice, luk, salata,
četiri vrste bundeva - činilo se da gotovo isključivo
snagom volje uspijeva natjerati povrće da raste iz
crnice unatoč nemilosrdnom ljetnom suncu i
kratkom razdoblju vegetacije.
 "Veličanstveno" rekoh kad smo krenuli gredicom
gdje su rasle žute paprike i trešnjolike rajčice, blitva
i patuljasti patlidžani. "Ovo me sjeća na vremena kad
si još bila mala djevojčica. Oduvijek si znala činiti
čuda u vrtu, Seese. I još uvijek ti to uspijeva."
Okrenuo sam se prema njoj i vidio kako je
ponosna i sretna, kako njezino lijepo lice blista na
suncu. Ubrala je dvije trešnjolike rajčice i jednu dala
Rinpocheu, a drugu meni.
"Ne moraš ih prati", reče. "Potpuno su organski
uzgojene."
"Nisam drugo ni očekivao". Kad sam zagrizao
rajčicu cijeloga me prožela eksplozija divnoga okusa.
"Još malo pa je vrijeme ručka. Mogla bih nam
napraviti neku finu salatu. Imam i ukusnoga kruha.
Može?"
"Odlično, može", rekoh. Znao sam da će kruh
imati okus prešane piljevine, ali sam se tješio da
možemo kasnije negdje na brzinu stati kad se
dočepamo autoputa. Ja inače volim jesti i zanima me
sve o hrani - uzgoj, priprema, fotografije jela,
stvaranje ugođaja u restoranima i povijest ljudske
prehrane na raznim stranama svijeta. Sukladno
tome, usprkos režimu redovitog vježbanja imam i
lijep, omanji trbuščić koji svjedoči o mojoj strasti
prema jelu. Obećao sam si da ću na ovom putu
udovoljavati Cecelijinim prehrambenim hirovima, ali
ne na vlastiti račun. Postoji granica do koje mogu ići.
Podigla je suknju, napravila od nje neku vrstu
pregače, u nju smjestila hrpicu povrća i odnijela je u
kuću. Na trenutak smo se ja i onaj čovjek Rinpoche,
koji mi je više izgledao kao neki Volvo, a ne kao Volya,
našli licem u lice u gustom oblaku Cecelijina parfema
od pačulija. Oči na tom njegovom grubom licu gledale
su ravno u moje.
"Ukusna rajčica, zar ne?" rekoh, a on je podigao
obrve i široko se nasmiješio, kao da sam upravo rekao
nešto vrlo mudro. Tada mi je palo na pamet - budući
da zapravo još nije rekao ni jednu jedinu riječ - da
možda ne govori engleski.
U kući je vladao neki gotovo privlačan i ugodan
nered - bila je puna starog namještaja različitog
podrijetla, nepalskih i indijskih tapiserija, kipova
božanstava raznih vjerskih tradicija, kristala, svijeća,
ptičjeg perja, tegli u kojima su bile posađene biljke
aloa vera. Sve me to puno više podsjećalo na našu
staru farmu u Sjevernoj Dakoti, nego moja kuća u
predgrađu, tako da sam se odmah sjetio mame i tate.
Tek tada mi je sinulo - u toj najezdi sjećanja - da moj
povratak u Sjevernu Dakotu ipak neće biti tako
jednostavan.
Sjeli smo u Cecelijinu kuhinju, za njezin prelijepi
stari bijeli metalni stol s ispucanom porculanskom
glazurom. Prvo je poslužila Rinpochea, gledajući u
njega i obraćajući mu se kao da je predsjednica
lokalne udruge katoličkih žena kojoj je u posjet došao
sam papa. No svi smo dobili jednake porcije svježe
ubrane salate, svaki šalicu različite boje s hladnim
zelenim čajem i po dvije kriške prešane piljevine... Na
moju veliku radost nismo morali izgovoriti nikakvu
molitvu prije jela, nismo se morali uhvatiti za ruke,
ni zapjevati, niti izreći zahvalu. Rinpoche je kimao
glavom i smiješio se, ali nije rekao ni riječ. Cecelia se
raspitivala o Anthonyju, Natashi i Jeannie s toliko
ljubavi u glasu da sam joj oprostio sve te njezine
kerefeke dok sam s mukom žvakao i gutao zalogaje
njezina kruha.
"Htjeli su doći sa mnom", rekoh. "Djeca su htjela
vidjeti svoju tetu Seese. Čak mi se učinilo da ću ih
nagovoriti da sjednemo u kombi i svi zajedno
krenemo na putovanje."
Dok je slušala moju nedužnu laž, na njezinu licu
pojavila se sjena nečeg što nije slutilo na dobro. Bilo
je to samo načas, njenog je osmijeha nestalo samo na
tren, no ja sam to, naravno, primijetio. Ipak smo mi
brat i sestra. A primijetio sam također, dok sam
hodao po kući od stražnjeg ulaza do kuhinje, da
nigdje nema spremljenih putnih torbi koje samo
treba prebaciti do mog automobila. Pomislio sam, dok
smo završavali s jelom, da su možda u spavaćoj sobi,
ali kad nam je Cecelia okrenula leđa i stavila naše
prazne tanjure od salate u slivnik, osjetio sam da me
za tim kuhinjskim stolom čeka još neko iznenađenje
kojemu se nimalo neću razveseliti.
Moja paranormalna sposobnost predviđanja, koje
do tada nisam ni bio svjestan, ubrzo se obistinila.
Cecelia je načas zastala i rukama se uhvatila za rub
slivnika, a nakon toga se okrenula prema meni i
odlučno krenula natrag prema stolu. Cijelo me
vrijeme gledala ravno u oči. Sjela je i rekla: "Otto,
moramo ozbiljno porazgovarati."
"Primijetio sam da se nisi spakirala", rekoh.
"Ja ne idem", reče.
"Ne ideš? Kako? Pa moraš ići."
 "Ja ništa ne moram."
"Imaš pravo. Naravno. Ja sam upravo uspio dobiti
još dva tjedna slobodno s posla, pola planiranog
odmora neću provesti sa ženom i djecom na Capeu,
spakirao sam se, isplanirao cijelo putovanje, a zbog
čega? Zato što si ti rekla da bi željela ići, da bi željela
reći 'posljednje zbogom našem imanju' i zato... jer ne
voliš.... letjeti avionom. A ti si onda čekala da dođem
do tebe samo da bi mi sada rekla da ti se ne ide!"
Osjećao sam Rinpocheovo prisustvo kraj sebe.
Imao sam dojam kao da se zbog nečeg smješka.
Osjetio sam poriv da ga udarim u glavu. To je
dovoljno govorilo o količini moga bijesa, budući da
već dugo nikoga nisam udario - točnije, već dvadeset
i dvije godine, kad je Michael Redgewick uhvatio
Jeannie za stražnjicu na školskom plesu na koji sam
je ja doveo.
"Došlo je do nekih promjena."
"Dobro. Shvaćam. Drago mi je."
"Otto", pružila je ruku prema meni i dodirnula me.
"Ja znam da ti misliš da nisam baš sasvim pri sebi.
Ti si vrlo drag i nastojiš to prikriti, ali ja to znam."
"Luda radi što luda misli", rekoh glupo. To je
mama običavala govoriti kad smo bili djeca i s
vremenom je to postala obiteljska šala. "Zar me nisi
mogla barem nazvati prije nego što sam krenuo?"
"Onda ne bi došao."
"To imaš pravo..."
"I ne bi upoznao Rinpochea."
 "Shvaćam. Drago mi je da sam ga upoznao...
Govori li on engleski?"
Oboje kimnu glavama.
Okrenuo sam se prema njemu. "Drago mi je da
smo se upoznali, doista. Čini mi se da ste drag
čovjek." Pogledao sam sestru. "Ali ono što mi se čini
važnije od upoznavanja Rinpochea, koliko god on bio
drag..."
"Ni slučajno ne bi došao. Ni za milijun godina ne
bi pristao ići u Dakotu s Rinpocheom."
"Ne bih. I neću. Nema šanse."
"Ali, bilo bi važno da odeš, Otto."
"Neću."
"Namjeravam mu pokloniti svoju polovicu imanja
i kuće, ako mi ti to dopustiš. Ili možeš uzeti više
zemlje, ako će ti tako biti lakše. Ta zemlja nešto
vrijedi, zar ne?"
Pogledao sam je. Pogledao sam i Rinpochea.
Odmah su mi navrle u glavu sve one priče o slabim i
usamljenim ženama koje su postale žrtve prijevara
kojekakvih vještih varalica. "Rinpoche, možete li nas
pustiti da se u miru posvadimo?"
Rinpoche se nasmiješio i kimnuo, gotovo i odviše
spremno, kao da mu je sve ovo na neki način
smiješno. Ali, ustao je i izišao na stražnja vrata bez
ikakva prigovora.
Kad sam čuo da je brava kliknula, rekoh sestri:
"Da li ti... da li on... spavate li vas dvoje zajedno?"
"Otto!"
"Je li on nekakav varalica?"
 "Varalica? Ti nemaš pojma o čemu pričaš!"
"To je tatino i mamino imanje, a sada je naše. To
je dvije tisuće jutara najbolje žitnice Sjeverne Dakote.
Imaš li ti predodžbu koliko to vrijedi?"
Odmahnula je glavom.
"Pet stotina dolara po jutru."
Ispruženim je prstima lijeve ruke dotakla vrat,
onom istom gestom koju pamtim od njezinih
najranijih godina. "Ti se šališ. Milijun dolara! Naša
mala farma, usred ničega?"
"I to bez kuće."
"Nisam imala pojma."
"Plus prava na iskorištavanje ruda, što ćemo
zadržati, za svaki slučaj. I dalje bi se toga odrekla?"
"Naravno. Još spremnije. Ako bi ti uzeo, na
primjer, tisuću petsto jutara i ostavio Rinpocheu
petsto i kuću, da li bi to bilo fer?"
"Fer prema kome?"
"Prema tebi. Tvoja će djeca uskoro na fakultet. To
će ti donijeti oko sedamstopedeset tisuća dolara! To
bi moralo biti dosta, zar ne? Čak i kad se odbiju
porezi i provizije i ostalo što treba."
Ovo me zateklo, moram priznati. Uhvatila me
nespremnog i osjetio sam kako me oblilo crvenilo od
srama. "Seese", rekoh, "ja imam i zarađujem
dovoljno. I Jeannie ponešto zaradi, a i ona je nešto
naslijedila od svoje majke. A ti... od čega ćeš ti
živjeti?"
Odbacila je to pitanje kao da je nevažno, kao da
se radi o nekom crvu u gredici s mrkvama, iako sam
ja znao da je već djelomice založila svoju kuću koja se
gotovo raspada, u dijelu grada gdje cijene nekretnina
nisu baš osobite; da je njezin prastari i polutruli
automobil prešao tristo tisuća kilometara i da bi se
ona teško sjetila kad je zadnji puta otišla nekamo na
odmor. Sve ono što se u suvremenom društvu smatra
uspjehom, sve one sitnice koje hrane naš ego i
pomažu nam da izdržimo teške trenutke - položaj na
poslu, autoritet, važni telefonski pozivi, skupa odjeća
i velike kuće, ili samo ured s računalom - kao i sve
one dodatne pogodnosti, kao što su članstvo u tenis
klubu ili ručak u ekskluzivnom klubu kao što je "Zen
Garden" jednom tjedno, svega toga nije bilo u
Cecelijinom životu. Nije čak ni pila vino, za ime božje!
Njezino je lice blistalo. "Rinpoche više od godinu
dana traži neko tiho i lijepo mjesto gdje će organizirati
svoj centar - ima već četiri takva u Europi - ali mu je
potrebno dosta mjesta i mora naći načina da taj
centar bar djelomično može sam sebe uzdržavati. Ovo
je savršeno! To će biti mamin i tatin poklon za njega,
preko mene!"
Poklon, svakako, pomislio sam. "Koliko dugo
poznaješ Rinpochea?"
I dalje je isijavala srećom. "Već mnogo života!"
Učinilo mi se kao da sam iz stražnjeg dvorišta čuo
mukanje krave. Kasnije ću, usput, kako se to kaže,
naučiti da je to zvuk Rinpocheova pjevanja nekih
drevnih molitvi. No u tom času doista mi je to
glasanje nalikovalo mukanju krave.
Zagledao sam se u Cecelijine lijepe oči a onda opet
odvratio pogled. U tom mi se trenutku učinilo kao da
balansiram na prstima na nekom visokom klifu
istočne Engleske, pri čemu me samo jedan krivi
korak može sunovratiti u provaliju. Kada nekoga
poznajete cijeli život, ne treba vam mnogo ugrijavanja
da dođe do ozbiljne svađe. Svi ti uvodi odrađeni su
još davnih godina, tako da sljedeća svađa čeka kao
što plinska peć čeka svoju šibicu. Samo jedna kriva
riječ, nepažljiva aluzija i stara vatra se začas
rasplamsa.
U tom sam času osjetio kako mi se iz grla penje
bratska frustracija, prava tirada. Cijeli tvoj život, tako
bi ta tirada počela, ti muškarci, svi do jednoga, rade ti jedno
te isto! Ovo ti je zadnja prilika da stekneš neku sigurnost - koliko
će ti se još puta u životu dogoditi da naslijediš ovako puno
novaca? I ti sve to želiš PREPUSTITI NEKOM RINPOCHEU!
KOJI IMA NEKAKVA ČETIRI CENTRA U EUROPI! NEKA ON
DA NEŠTO TEBI!
Ali, kako je blagost Cecelijina glasa ublažila sve
moje impulse ljutnje, rekao sam samo: "Ovo ti je
možda zadnja prilika da stekneš financijsku
sigurnost."
Nakrenula je glavu u stranu i pogledala me gotovo
sa sažaljenjem. "Moj Otto. Nema sigurnosti, dragi.
Vidio si i sam kako su mama i tata otputovali, nije li
time sve rečeno?"
"Dobro, govorim o relativnoj sigurnosti", rekoh. I
ispravno je reći umrli, a ne otputovali. Ono na što sam
mislio je nešto sigurnije od čekanja na sljedeću
mušteriju koja će pozvoniti na vrata i platiti deset
dolara za čitanje tarota."
 "Nemoj se šaliti, molim te, Otto. Redovnici su u
Buddhino vrijeme stajali na cesti s praznom
zdjelicom za rižu. Ako im je netko u zdjelicu stavio
hranu onda su jeli, a ako nije onda nisu. Ako živiš u
dobroj vjeri, otvorena srca, Bog će ti pomoći."
"Mi danas ne živimo u vrijeme Buddhe, za ime
božje."
"Naravno da živimo. Upravo ti to pokušavam reći,
ali ti mi nikako ne dopuštaš."
Nisam to više mogao izdržati. Te nasmiješene oči,
radosna pomirenost sa svijetom, apsolutna
uvjerenost u ono što je bilo posve pogrešno - sve sam
to vidio već stotinu puta. Da ne bih počeo vikati na
nju, morao sam ustati i prošetati po kuhinji i čvrsto
stisnuti zube. Vani je i dalje trajalo ono mukanje.
"Gledaj", rekoh na kraju, "ti si odrasla žena. Ako
želiš odbaciti polovicu svojega nasljedstva, ja te u
tome ne mogu spriječiti. Ali, poštedi me ovoga. Došao
sam ovamo po tebe, da vidiš našu kuću još jednom
prije nego što je prodamo, a ne po nekog redovnika,
nekog gurua, nekog čudaka."
"Tebi doista nije jasno tko je on, zar ne?"
"Ne. Nije mi jasno. Ali sada si ti ta koja ne sluša.
Došao sam ovamo da tebe povedem u Sjevernu
Dakotu, a ne nekog tipa kojega nikada..."
"Ne mogu ići. Trenutno mi traje regresija jedne
stare mušterije i sad smo na ključnom raskrižju. Da
je sada ostavim, bilo bi to zaista strašno."
"Dobro, regresiraj ti nju koliko želiš, ali.... Što
ćemo s ovime? Kako bi bilo da ja Rinpocheu platim
avionsku kartu i da se tamo nađemo, pa ćemo onda
potpisati sve potrebne dokumente u vezi s tvojom
polovicom nasljedstva i riješiti sve pojedinosti. Ja ću
se požuriti, trebat će mi najviše dva, tri dana. Nekako
bih se volio voziti kroz taj lijepi krajolik sam.
Razumiješ?"
"Ne može", reče.
"Zašto ne?"
"Rinpoche ne želi letjeti avionom. On kaže da je to
neprirodno. Kaže da je to stres za dušu."
"Kako je onda iz Europe dospio ovamo?"
"Brodom."
"Odlično. Platit ću mu kartu za vlak."
"Izgubit će se, Otto. Kao što sam se i ja izgubila.
On uopće ne poznaje Ameriku. Moraš ga provesti i
malo mu sve to pokazati."
"Ništa ja ne moram", rekoh, a kad se ona tužno
osmjehnula shvatio sam da je iste te riječi prije par
trenutaka izgovorila ona.
"Otto, dragi moj brate, molim te! Znam da ne
vjeruješ u ono što ja radim, ali sve u tvojoj auri mi
govori da bi ti mogao dosegnuti oslobođenje u ovom
životu. Jesi li ti svjestan koliki je to blagoslov?
Preksinoć sam sanjala tebe i Rinpochea zajedno, zato
sam sve ovo uredila."
"Nisi ti ništa uredila, Seese. Ti si me prevarila.
Prava riječ je prevarila, ne uredila. Kao što je prava riječi
umrli, a ne otputovali. Mogu štošta podnijeti, ali ne i
mijenjanje značenja riječi."
"Otto, molim te. Nikad te nisam molila nikakvu
uslugu otkako smo odrasli, no sada te molim. Samo
ovaj put. Molim te da povedeš Rinpochea sa sobom i
pokažeš mu Ameriku, da mu pomogneš da se
privikne na Ameriku. Ova zemlja treba pomoć,
duhovnu pomoć."
"Tu si u pravu."
"A Rinpoche je odabran da pruži tu pomoć. To je
sve što ti za sada mogu o njemu reći. On će
promijeniti i tvoj život ako mu to dopustiš."
"Zašto bih ja želio promijeniti svoj život, Seese?
Jesi li razmišljala o tome?"
"Svoj unutarnji život. Put svoje duše kroz razne..."
Podigao sam ruku, poput policajca koji zaustavlja
promet na duhovnom autoputu. "Ja sam kršćanin,
Cecelia. Nisam osobito dobar kršćanin, ne idem često
u crkvu, ali sam svejedno kršćanin. Dobar sam,
razuman protestant, kao i ti. Mi ne brijemo svoje
glave i ne hodamo okolo umotani u plahte, mi ne
tražimo duhovne savjete od onih koji tako izgledaju."
Provukla je pramen kose iza uha koji se odmah
vratio na prijašnje mjesto i rekla: "On ne preobraćuje
ljude. On ne razvrstava ljude, zar to ne vidiš? Pitaj ga
koje je vjere i on će ti reći da ga za to nije briga. Ali on
je postigao duševni mir, Otto, duboki, duboki mir koji
ništa ne može pomutiti. Možeš li ti za sebe reći to isto?
Pogotovo otkako su umrli mama i tata? I sam si rekao
da će ovo trajati svega nekoliko dana. On sam sebi
sve plaća, bit će ti ugodan i nezahtjevan suputnik.
Možeš li to učiniti meni za ljubav? Samo ovu jednu
sitnicu? Molim te."

.
 Evo, ovako je to otprilike izgledalo kad sam ja,
nakon pola sata nagovaranja i odupiranja, pristao
povesti
Rinpochea na put od New Yorka do Sjeverne
Dakote. Kad smo izašli van da mu priopćimo novosti,
Rinpoche je izgledao zainteresirano, pomalo ga je to i
zabavljalo, ali ni na koji način nije pokazivao neku
zahvalnost. Njegovu prtljagu činila je neka velika
olinjala platnena vreća s kožnim ručkama. Izgrlio se
s mojom sestrom, to je potrajalo otprilike jednu
minutu, a nakon toga joj se blago naklonio i potpuno
mirno smjestio se na prednjem sjedalu. Moja me
sestra čvrsto zagrlila s obje ruke i pritom mi dobro
izmasirala leđa i kičmu. ja sam sjeo za volan,
pričvrstio pojas, a da nisam bio sasvim siguran kako
se sve to zbilo. Spustio sam prozor. "Rekla si mi da si
sanjala Rinpochea i mene", rekoh Ceceliji. "Što smo
radili?"
Lice moje sestre ozario je predivan osmijeh.
Nagnula se prema meni sretna poput malenog djeteta
i rekla: "Bili ste u kuglani!"
 Sedmo poglavlje

NA PUTU OD CECELIJINE KUĆE do ulaza na međudržavnu

autocestu - negdje između trošnih drvenih
dvokatnica i birtijetina s velikim reklamama koje su
pozivale u toples barove ("Doctor's Cave Lounge", "Go
Go Girls!") u prometnom centru Patersona - Rinpoche
i ja smo se izgubili. Vjerojatno bih krivicu trebao
preuzeti na sebe i reći "'ja sam se izgubio", ali
činjenica je da mi je Rinpocheovo prisustvo na
prednjem sjedalu uvelike odvlačilo pažnju i ometalo
me. Ili, kako je to Anthony znao reći u osnovnoj školi,
"bila mi je to grozna tlaka". To što smo se izgubili nije baš
dobro utjecalo na moje raspoloženje, koje ionako nije
bilo osobito, a samo se dodatno pogoršavalo kako
sam polako shvaćao, dok smo se udaljavali od
sestrine kuće, da me majstorski izmanipulirala.
Znao sam da je samo pitanje minuta kad ćemo
konačno naći cestu koju smo tražili, ali svejedno me
to naživciralo. Zaključio sam da bi bilo najbolje da se
jednostavno vratim istim putem kojim sam i došao od
autoputa do sestrine kuće. Prošli smo pored parka
koji sam primijetio pri dolasku, u kojemu su metalne
kante za otpatke bile vezane lancima za klupe, i
skrenuli pokraj meni također poznatih obnovljenih
tvorničkih zgrada. Kako sam se sjećao iz ranijih
posjeta, uskoro smo vidjeli putokaz za autocestu broj
80 prema istoku, ali iz nekog razloga nigdje nije bilo
znaka za istu tu autocestu prema zapadu. Zbog toga,
a i zato što sam uvijek osjećao neku grižnju savjesti
kad bih vidio kako ljudi teško žive u tom sirotinjskom
i opasnom okruženju, dok ja sa svojom obitelji živim
sigurno i udobno, počeo sam frustrirano udarati
dlanom po volanu.
Tada sam, ispred jedne od onih tvorničkih zgrada
od cigle, ugledao čovjeka vrlo tamne boje kože od
kojih trideset ili trideset i pet godina, odjevenog u
bijele tenisice i uredne plave traperice. Meo je pločnik
tako pažljivo da mi je to upalo u oči dok smo prolazili
mimo njega. Mora da je i on primijetio mene, jer je
digao pogled i nasmiješio se, kao da često onuda
prolazimo, kao da smo rođaci, susjedi ili prijatelji. Na
prvom sam parkiralištu okrenuo automobil, vratio se
i stao pored njega da ga pitam za smjer, obraćajući
mu se preko one plahte u koju je bio umotan
Rinpoche.
"Ljudi, idete krivim smjerom!" reče taj čovjek, a bio
je tako dobro raspoložen i toliko izrazito uslužan, tako
nam je precizno dao upute za dalje, da se moje
raspoloženje još više pogoršalo. To mi se uvijek
događa kad se nađem u prisustvu dobrostivih ljudi
vrlo prijateljskih namjera. Ne znam zašto je tako. Ja
inače imam prijateljski stav prema ljudima,
optimističan sam i nastojim biti susretljiv,
izbjegavam biti ciničan i u tome sam puno uspješniji
od većine svojih kolega na Manhattanu. Ali Cecelijina
snishodljivost i Rinpocheove usne neprestano
razvučene u osmijeh, zajedno s tim dobrim čovjekom
s metlom i lopaticom koji je tako marljivo čistio ispred
stare tvornice tekstila, kao da mete ispred neke svete
slike, ta kombinacija me učinila silno mrzovoljnim.
 U svakom slučaju, zahvaljujući veselom čistaču
našli smo ulaz na autoput broj 80 u smjeru zapada i
dalje više nismo imali problema. Vrlo brzo nakon toga
našli smo se na međudržavnoj autocesti, a mostove i
zgrade New Yorka zamijenili su zeleni dijelovi New
Jerseya. Moj je plan bio jednostavan. Sto više
vremena voziti po brzim autocestama, što više
vremena provesti za volanom, stići do Sjeverne
Dakote za tri dana ili manje, iskrcati Rinpochea,
obaviti što moram, i nakon toga se opušteno vratiti
kući, usput nešto dobro pojesti i možda se još
upustiti u kakvu pustolovinu koju ću eventualno
prepričavati kad se vratim na posao. Ljudi će me
svakako pitati kako mi je bilo na putu. Svog gurua
neću spominjati, ali pričat ću im o lutanju po
visoravnima Delawarea ili o predivnoj maloj tratoriji
na koju sam naletio u divljini zapadne Indiane.
Istovremeno sam, međutim, želio biti pristojan i
uljudan prema svom suputniku. Još davno sam
naučio nešto na što me povremeno podsjećaju moja
djeca kad je to potrebno: Kad si mrzovoljan, stavljaš
samog sebe na vrh popisa ljudi kojima time
zagorčavaš život. Zato sam želio biti pristojan i
savršeno uljudan. Pokazat ću gospodinu Rinpocheu
kako Amerikanac sa srednjega zapada može biti
gostoljubiv.
"Onda", rekoh, kad sam već ugodio automobil da
sam održava putnu brzinu i pretječe divovske teretne
kamione natovarene ogromnim balvanima, "recite mi
kako je to biti Rinpoche. Izgovaram li vaše ime kako
treba? Rinpoči?"
 Istegnuo je svoju obrijanu glavu tako da su mu se
napeli mišići snažnog vrata, a onda me pogledao onim
pogledom kakvim bi možda moja Natasha odmjerila
nevjesto izveden pirsing na obrvama neke tek
pridošle učenice u školi. Da bi neutralizirao taj
učinak nasmiješio se, a onda skrenuo pogled kroz
prozor i počeo se cerekati. No taj je cerek potrajao
mnogo duže nego što bi to bilo pristojno u većini
prilika. Zapravo, taj je cerek potrajao tako dugo dok
ja nisam pomislio da se smije meni. No upravo je tada
prestao, gotovo tužno uzdahnuo i rekao: "To je vrlo
dosadan život", izgovorivši to tako tiho da sam ga
jedva razumio. "Uglavnom jako, jako dosadan." A
onda se opet par sekundi cerekao.
U tom času nije mi bilo jasno da li mi je taj čovjek
simpatičan ili antipatičan. No i dalje sam nastavio
prijateljskim tonom: "Nemojte tako, pa Seese kaže da
ste velika zvjerka. Da imate centre po cijelom svijetu.
To mi nije zvučalo dosadno."
"Dosadno, dosadno", ponovio je i nakašljao se.
"Ne, doista. Recite mi čime se bavite. Želio bih
znati."
"Želite znati? Doista?"
"Apsolutno."
Ponovo je iskrenuo glavu, pogledao me, nakašljao
se i iscerio. "Sjedim", reče i digne svoje grube ruke iz
krila u zrak, a onda ih pusti da bespomoćno padnu
natrag.
"To nije dobro za formu", rekoh. "Znate, ako puno
sjedite, možete se... udebljati. Pogotovo u našim
godinama. Ili barem u mojim."
 Rinpoche kao da nije čuo niti jednu od mojih
besmislenih primjedbi. Brda su s obje strane ceste
postajala sve strmija, kako smo se približavali granici
Pennsylvanije.
Činilo mi se da su mu brda zanimljiva. Tamo
odakle je on došao, gdje god to bilo, očito nemaju
brda.
"Koliko vam je godina?"
Slegnuo je ramenima.
"Ma dajte. Ako ćemo provesti nekoliko dana
zajedno na putu, morali bismo moći razgovarati o
ovakvim stvarima."
"Bolje bi bilo ne ići brzim putem", reče.
"Molim? Kojim brzim putem?" Pomislio sam da
možda aludira na moj ponešto kaotičan posao kojim
sam zapravo bio prilično zadovoljan. Učinilo mi se da
je ta opaska bila uvod u seriju duhovnih savjeta, a to
ne bih mogao podnijeti. O tome sam donio čvrstu
odluku. Bit ću njegov vozač, udovoljit ću molbi svoje
sestre, učinit ću tom strancu uslugu. Ali onog časa
kad me pokuša preobratiti, davati mi savjete,
fokusirati moju auru ili me podići na višu čakru -
prekinut ću svaku komunikaciju.
"Ovim brzim putem", reče. "Trebali bismo sada
skrenuti."
Sada je na meni bio red da se nasmijem, ali sam
se ipak suzdržao. Vozili smo autoputom koji je nosio
ime Kristofor Kolumbo, kao da ćemo vozeći se njime
dospjeti na neka mjesta koja još nitko prije nije
otkrio. Možda su ljudi iz New Jerseya, kad se ovoj
cesti davalo ime, mislili da je njihova država ravna
ploča i da će svi oni koji odu predaleko naprosto pasti
s te ploče. Slijedom tih misli, Rinpoche i ja smo bili
dovoljno odvažni da se uputimo u neistražena
prostranstva zapadno od Patersona. Krajolik kojim
smo prolazili bio je lijep ali nipošto uzbudljiv - s obje
strane ceste šume i nekoliko strmijih uzvisina. Uz
cestu smo znali primijetiti i ponekog nesretnog
vozača kako sjedi za upravljačem svojega auta
parkiranoga na zaustavnom traku, ispred drugoga
auta s rotirajućim svjetlima i lokalnog policajca u
raskoračenom stavu koji ne naviješta ništa dobro.
"Ovo je najbolja cesta prema tamo kamo mi idemo",
rekoh. "Ako morate na zahod, ili nešto drugo,
vjerojatno ćemo ubrzo naići na odmorište."
Ponovo, kao da me nije čuo. Odnosno, što je
vjerojatnije, čuo me je, ali me je ignorirao. A to mi nije
bilo nimalo drago. Upravo smo u tom času prošli
pored znaka koji je najavljivao vidikovac nekoliko
kilometara ispred nas. Tamo će se moći olakšati
među drvećem, ako baš bude morao.
Sljedeću minutu ili otprilike tako nekako
Rinpoche nije ništa govorio. Zaustavio sam se kod
vidikovca, iako je to zapravo bilo samo nekakvo
parkiralište na vrhu brda po kojemu se oko svojih
automobila motalo nekoliko ljudi koji su se
pogledavali istovremeno plaho i agresivno. Izraz
njihovih lica podsjetio me na mog nekadašnjeg kolegu
Freda, na kojega sam dva puta naletio kad je u
vrijeme pauze za ručak izlazio iz kluba "Girls! Girls!
Girls!" na Osmoj aveniji, u vrijeme kad nam je
redakcija bila na Sedmoj aveniji. Požuda u svakoj
svojoj pojavnosti baca uvijek istu sjenu. Ima istu
auru.
Izišli smo iz automobila, ja u svojim sportskim
hlačama i puloveru, a Rinpoche u svojoj širokoj
kestenjastoj halji, da bismo ustanovili kako je drveće
pred nama toliko naraslo da onemogućuje bilo kakav
vidik prema dolini koji je nekada vjerojatno bio vrlo
lijep. Ta informacija očito nije stigla do državne
birokracije zadužene za postavljanje prometnih
znakova i obavijesti. Tako smo onda samo stajali i
gledali u vrhove krošnji. Kao da se nije imalo što za
reći. Pomislio sam da mu predložim da se ode
popiškiti u šumu, no onda sam se predomislio.
Nije mi se to činilo kao mjesto pogodno da se netko
odjeven u haljinu uputi stazom zaraslom u žbunje.
Neko smo vrijeme tako stajali i bez riječi gledali
krajobraz, a kad su počele padati prve kapi kiše vratili
smo se u auto i nastavili vožnju autoputom. Brzina
od sto dvadeset kilometara na sat činila mi se sasvim
primjerenom da stignemo kamo smo naumili
dovoljno brzo, a opet da vozimo dovoljno polagano da
ne privučemo pažnju policijskih radara. Kad smo se
približili jednom od izlaza s autoputa Rinpoche se
znakovito nakašljao, no ja nisam na to obraćao
pažnju, pokušavajući zaboraviti onu njegovu
primjedbu o brzim cestama. Ako se vozimo sto
dvadeset kilometara na sat nekih osam ili devet sati
dnevno, stići ćemo do Dakote prije vikenda.
Takve su bile moje procjene prije nego što smo se
uspeli na brdo i ugledali pred sobom dvije dugačke
kolone automobila koji se nisu pomicali. Procijedio
sam kroz zube blagu psovku - ništa što ne biste mogli
čuti da se izgovori stotinu puta na dan čak i po
najboljim privatnim školama po zemlji - i lupio šakom
po volanu. Rinpoche nije rekao ništa.
 Osmo poglavlje

VOZILA ISPRED NAS nisu se uopće micala. Nekoliko

stotina metara od mjesta na kojemu smo se zaustavili
na kraju kolone vidio sam nekog čovjeka koji je izišao
iz automobila i krenuo po cesti dalje, do sljedeće
uzvisine. Kad je stigao do tamo stajao je nekoliko
minuta mirno, zagledan u daljinu poput izviđača, a
nakon toga se polako vratio do auta odmahujući
glavom. Putem je zastao i nagnuo se do prozora
jednog od susjednih automobila zaglavljenih u koloni
da mu priopći loše vijesti. Oko mene su ljudi počeli
gasiti motore svojih automobila. Čuli smo sirene
ambulantnih kola, onda smo i vidjeli jedna, pa dvoja,
zatim policijski automobil i nakon toga kamion za
vuču koji su prošli po zaustavnom traku.
"Ova brza cesta i nije ovdje tako brza", primijeti
mudro Rinpoche.
Ponovo sam izgovorio onu blagu psovku.
Rinpoche je i dalje gledao pred sebe, a ja sam na
trenutak pomislio da će me pitati da mu objasnim
značenje te riječi koju je od mene čuo sada već drugi
put.
Ali nije. Mirno je sjedio zaokupljen nečim čime već
Rinpochei ovog svijeta obično bivaju zaokupljeni. Ja
sam, pak, negdje duboko u sebi osjetio poznato
komešanje onoga dijela mene kojeg sam nastojao
sakriti od svijeta. Moram na ovom mjestu priznati da
sam sklon kraćim izljevima bijesa. Ne iskaljujem ja
svoj bijes na drugim ljudima. Obično ne vičem na
svoju pomoćnicu na poslu, niti na Jeannie ili djecu.
Ali kad sam loše raspoložen, i kada mi se dogodi nešto
frustrirajuće - novo računalo na kojem ne mogu
odgonetnuti kako da uredim svoj e-mail; nova
zaštitna vrata od terase s nerazumljivim uputama
krivo napisanima na šest jezika, uz koja k tome nisu
stigli i odgovarajući vijci; ozbiljna količina tiskarskih
grešaka na knjizi koja već kasni; zapetljane uzice na
dječjim cipelama na kiši pred crkvom u kojoj upravo
trebamo krstiti maloga rođaka; kosilica koja stane na
tek pola pokošenog travnjaka i neće dalje - dakle,
takve glupe sitnice u trenutku kad baš nisam dobro
raspoložen izazovu u meni provalu bijesa pa onda pet
ili deset minuta ljutito gunđam sebi u bradu, lupam
vratima od ormara, ludujem po našem malom vrtu
udarajući nogom maslačke ili šutajući grumenje
zemlje, i slično. To zna biti prilično smiješan prizor.
Bude mi poslije neugodno, no Jeannie i djeca su se
toga nagledali, tako da ih to više ne plaši niti ih više
toliko smeta. "Tata je prokuhao", znala bi reći
Natasha. Tada bi me pustili na miru da po dvadeset
puta otvaram i zatvaram vrata novog ormarića za
lijekove i govorim: "Vidi! Pogledaj kako je ovo loše
napravljeno! Zašto danas sve rade tako loše, čak i
skupe ormariće za lijekove! Pogledaj! To je obično
jeftino smeće! Hoće li ovo netko pogledati?"
Naravno, nitko ne dođe pogledati. Djeca se
smijulje, Jeannie pere suđe. Ako se tako što dogodi
na poslu, moja pomoćnica Salahnda ode na pauzu za
kavu. Nakon deset minuta to me prođe, i tada se
osjećam posramljeno i nelagodno. Ali tih deset
minuta ponašam se odvratno, poput lošeg roditelja
koji viče na svoje dijete u parku.
Zanimljivo mi je kako se takve stvari prenose na
sljedeću generaciju - kako grijesi otaca ili majki
prežive godine i postanu dio života njihove djece ili
unuka. Ponekad me to proganja kad razmišljam o
svojoj djeci, proganja me strah da bih, a da toga
nisam ni svjestan, nešto od toga mogao prenijeti na
njih - neku ružnu naviku, kapric ili manu. Neki puta
se nakon ovih svojih ispada sjetim vlastitoga oca,
inače njemački pedantnog i sabranog, kako je znao
psovati i pljuvati sav crven u licu kad bi mu zatajio
motor traktora ili kad bi mu se dogodilo nešto slično.
Kad bih izašao iz autobusa i skrenuo u naše dvorište,
sa školskom torbom koja mi je poskakivala na
leđima, vidio bih ga na vratima naše velike staje kako
pognut kopa svojim velikim rukama po utrobi
traktora, kao kirurg u operacijskoj dvorani. Oko
njega sve prljavo od motornog ulja, a zupčanici i ležaji
i poklopac od traktora za svaki slučaj sklonjeni u
stranu. Svojom pedantnošću i vještim rukama isticao
se među farmerima u cijeloj Dakoti. Bio je uglavnom
šutljiv, ali ne i grub. A opet, bilo je i tih malih ispada,
kad bi psovao i vikao i mumljao i šutao smeće
uglavnom petom od čizme, kad mu je lice bilo crveno
poput zrele jabuke.
Nisam ga se ja nikad bojao. Nikada svoje
frustracije nije iskaljivao na meni, Ceceliji ili mami.
Ali bio sam navikao dolaziti kući u tu pitomu, valovitu
preriju, a onda bi se dogodilo da iz te pitome prerijske
zemlje prokulja erupcija gnjeva koji je znao potrajati
najviše pola sata. Moja je majka imala radar za te
stvari i onda bi mu donijela čaja i tvrdih njemačkih
kolačića. Isprva bi se on pravio kao da ne vidi ni nju
ni pladanj i nastavio bi psovati. Na koncu bi se toliko
smekšao da bi otpio gutljaj čaja i zagrizao kolačić, a
to je bio znak da se polako prestajao ljutiti. Kad bi
sasvim došao k sebi cijela bi obitelj odahnula i onda
je znalo potrajati tjedan ili dva - a po neki puta i
nekoliko mjeseci - a da ne bi pokazao tu svoju stranu.
Čini se da sam to ja naslijedio. Ali to tako
funkcionira, zar ne? Dio onih ružnih stvari koje
nosimo u sebi je sasvim naš, a dio smo naučili ili
naslijedili. Začudo, to je nešto na što ne možemo
utjecati vlastitom sviješću. Kao da je to nešto posve
prirodno - ti izljevi bijesa na koji god način se oni
manifestirali: kao nedostatak strpljenja s djecom,
okrutnost prema partneru, prejedanje, varanje na
sitnicama na poslu ili kad igramo tenis, gledanje
pornografskih filmova nakon što cijela obitelj legne u
krevet, ili kad povremeno umjesto na ručak
pobjegnemo na piće u "Girls! Girls! Girls!". Sve je to u
redu. Lako ćemo naći opravdanje za svoje male ili ne
tako male ovisnosti ili nevaljalštine. U stanju smo to
racionalizirati. Sve je to dio našeg uma i naš je um to
u stanju uvažiti.
Sve što u vezi s tim možete učiniti jest da
procijenite koji su vaši demoni bezopasni, a koji su
doista zli, i onda se pokušate uhvatiti ukoštac s ovom
drugom skupinom. Ako nakon trideset ili četrdeset
godina uspijete postaviti neku branu u svojoj DNA i
zaustaviti dalji prijenos, ili ga barem ublažiti, tada mi
se čini da možete u miru umrijeti.
 Ali ja nisam bio u miru sa svojim Rinpocheom na
autoputu Kristofora Kolumba, usred nepodnošljivog
prometnog zastoja. Nakon što sam nekoliko minuta
kuhao i pokušavao to zadržati za sebe, shvatio sam
da to više ne mogu izdržati i izišao sam iz auta. Iz
mene je prokuljao bijes i započeo je moj divljački ples,
koji je Anthony dok je bio mali zvao "ilustracijom".
Počeo sam gunđati i hodati u svim smjerovima,
udarati nogom čuperke trave koji su izrasli iz asfalta,
pogledavati prema vrhu brijega i govoriti nešto
otprilike kao "Super, savršeno. Krenemo i vozimo se
sat vremena i onda stanemo. Savršeno. Predivno.
Krasan početak ovog prokletog puta."
Kako se guru moje sestre na to nimalo nije
obazirao, odnosno i dalje je mirno sjedio a da nije ni
skrenuo pogled na mene, moj je bijes potrajao i duže
nego obično. Nisu me čak smirile ni sirene
ambulantnih kola.
Naposljetku se pred nama nešto pomaklo, pa su
vozači počeli bacati nepopušene cigarete na cestu,
gasiti ih i vraćati se u svoje automobile. Ja sam još
malo gunđao i psovao i tek se onda vratio na svoje
vozačko mjesto. Rinpochea nisam ni pogledao. Polako
smo se počeli kretati, puževim korakom, i tako sve
dok nismo prošli samo mjesto nesreće. Trećina
jednog auta bila je smrskana, stakla je bilo posvuda
po cesti, vozačeva vrata bila su širom otvorena kao da
ih je netko iščupao, a ostaci vjetrobranskog stakla
sasuli su se po volanu. Kamion srednje veličine bio je
također slupan i okrenut u suprotnom smjeru. Treće
je vozilo ležalo prevrnuto u jarku s desne strane.
Osim što sam se posramio i shvatio koliko sam se
glupo ponašao, osjetio sam i natruhu one praznine
koja me u zadnje vrijeme počela opsjedati. Bila je to
samo natruha.
Rinpoche je prstima prebirao brojanice oko svoga
struka. "Sada više nema razloga da siđemo s ove brze
ceste", rekao je.
Međutim, ja sam to ipak učinio.
 Deveto poglavlje

NAKON ŠTO SAM čovjeku koji mi je bio potpuno

nepoznat pokazao svoju najružniju stranu, osjetio
sam stid, ali i olakšanje. Više se nisam morao
pretvarati da sam bolji nego što doista jesam. U prvoj
sljedećoj prilici napustio sam međudržavni autoput i
spustio se na cestu Pennsylvania 611. Pritom sam
razmišljao o Rinpocheovu savjetu da ranije siđemo s
one brze ceste, pitajući se je li on to možda znao
unaprijed što će se dogoditi. Bila je to jedna od onih
stvari koje bi Cecelia navodila kao dokaz tvrdnjama
da nam je budućnost predodređena, da kristali liječe,
da dalekovodi ugrožavaju naše zdravlje i da su naše
patnje samo naplata za grijehe koje smo počinili u
ranijim životima. I dok sam tako razmišljao, umjesto
da skrenem na cestu 611 prema jugu, uspio sam
skrenuti na sjever.
Nije to bio neki veliki problem, pomislio sam kad
sam par kilometara niže shvatio svoju pogrešku.
Cesta broj 611 ubrzo se križa s autoputom u smjeru
s istoka na zapad. A bila je to vrlo lijepa cesta, koja je
vijugala uz tok rijeke Delaware, kroz stotinjak godina
stara mala mjesta s trošnim drvenim kućama s kojih
se ljušti boja i trjemovima koji se jedva drže na svojim
potpornjima. Mogao sam ja i okrenuti auto, no cesta
broj 611 bila je uska, s puno velikih kamiona, a osim
toga, iskreno, nisam želio pokazati da sam pogriješio
pred svojim suputnikom.
Krajolik uz ovu pokrajnju cestu bio je pitomiji i
postupno me umirio, tako da mi se raspoloženje
popravilo. Umjesto visokih, nazubljenih kamenih
brda koja obilježavaju granicu New Jerseya i
Pennsylvanije, sada smo vozili kroz valovita obrađena
polja po kojima su bile razbacane uredne farmerske
kuće obojane u bijelo. Taj se kraj zove Slate Belt, što
se moglo zaključiti prema natpisima pored kojih smo
prolazili: Automehaničarska radionica Slate Belt,
Šivaći obrt Slate Belt itd. Ponovo sam se uhvatio kako
razmišljam o mami i tati, o tatinim promjenama
raspoloženja, njegovoj radnoj etici, maminom
razumijevanju i mirnoći, kako su njih dvoje uspijevali
prebroditi i izgladiti sve te razlike u karakterima. Je
li tek puki slučaj spojio te dvije osobe u zajednički
život koji je potrajao pedeset godina i izmiješao
njihove gene da bismo nastali moja sestra i ja, a onda,
u hladno jutro usred veljače poslao plavi kamionet da
se zabije ravno u njih? Zar se sve samo svodilo na
nasumičnu koagulaciju stanica. Ako je tako, što je
onda s Natashom i Anthonyjem? Jesu li se te duše
jednako tako mogle roditi u Slate Beltu? Na obalama
Nila? U nekom argentinskom selu? Ili su na neki
način bile predodređene da žive s Jeannie i sa mnom,
kao dio nekoga većeg plana?
Nakon nekog vremena, dok su mi glavom još
uvijek prolazile ovakve i slične misli, zaustavio sam
automobil pored lokala uz cestu s natpisom "Ahearn's
Country Café". Kupio sam unutra bocu zelenoga čaja
- možda zbog sjećanja na oca, iako on nikada u životu
nije pio zeleni čaj - a potom uzalud pretraživao police
u potrazi za njemačkim kolačićima. Činilo se da
Rinpoche ne želi ništa za okrepu. Dva sam ga puta
pitao želi li da ga počastim kavom ili kolačem, ali on
je samo odmahnuo glavom i nastavio obilaziti
trgovinu, razgledajući uobičajenu američku ponudu
kojekakvih grickalica, pokvareni bankomat i
hladnjake s plastičnim bocama sokova i čokoladnoga
mlijeka.
Kad smo izašli iz Ahearnova lokala i nastavili put,
vrlo brzo smo, baš kako sam se i nadao, stigli do
autoputa kojim smo mogli produžiti na zapad. Cesta
22. Isti broj kao i cesta na kojoj su poginuli moji
mama i tata. Prvo Rinpocheova vidovitost - ako je to
bilo u pitanju - koju je pokazao rekavši da moramo
sići s onog autoputa, a sada i ova čudna
podudarnost. Na trenutak mi se učinilo da možda
ipak postoji neki skriveni plan u kompliciranome
funkcioniranju svijeta, potvrda onoga o čemu je moja
sestra stalno govorila: sinkronicitet, energetski
valovi, aure, iscjeliteljske moći, sva ona naklapanja
ljudi koji se ne mogu nositi sa surovom realnošću. No
kao što rekoh, to je trajalo samo trenutak. Skrenuli
smo na cestu 22, koja nas je ubrzo dovela do ceste 1-
78 isprekidane gradilištima, na kojoj se na mnogim
mjestima vozilo samo u jednom smjeru. Na sve strane
bili su postavljeni veliki panoi koji su reklamirali
"domaću nizozemsku hranu" na odvojcima duž ceste.
Prema mojem iskustvu, tipična nizozemska kuhinja
sastojala se od mesa uz koje se kao prilog serviralo
još mesa: pečena svinjetina, sušena goveđa salama,
mesne štruce - sve saftno i masno, preliveno s puno
umaka. Bilo bi dobro da su na tim golemim panoima
bila istaknuta i upozorenja Zavoda za zdravstvo, ili
barem upute gdje se najbliže može obaviti operacija
proširenja krvnih žila.
Povremeno bismo prošli pored mrtvih jelena ili
oposuma koji su ležali uz cestu, a svaku od tih
pregaženih životinja Rinpoche bi pozdravio svečanim
kimanjem glave. U međuvremenu sam već bio
zaboravio svoj ispad zbog kojeg mi je isprva bilo
neugodno, i utonuo sam u svoje misli, potpuno
zaboravivši na suputnika. A s njime je zapravo bilo
ugodno, to sam već ustanovio. Bio je nenametljiv i
opušten. S druge strane, meni koji sam stalno bio
okružen kaotičnom užurbanošću američkog društva,
taj se njegov svijet činio svijetom sasvim umjetnoga
mira, svijetom u kojem je on kimanjem glavom
odavao počast životinjama koje su pregazili
automobili i prebirao svoje brojanice. On nije iskusio
probleme svakodnevnoga života - dječji zahtjevi,
njihovi povremeni nekontrolirani ispadi i
zanovijetanja, neprestane potrebe. On nije upoznao
niti stres koji potiču iritantni kolege, glupi šefovi, ili
naprosto svakodnevni poslovi i pritisci - računi,
popravci po kući, obiteljske potrebe. On je nosio svoju
haljinu. On je naprosto "sjedio". On je otvarao svoje
centre kako god se oni nazivali. Neke svoje ašrame,
pretpostavljam. Uz takav život, kako ne bi bio miran
i opušten?
"Znate", rekoh mu, nakon što smo prošli još
jednim dijelom ceste na kojem su se odvijali radovi i
nakon što smo već jako dugo šutjeli, "sav taj zen,
zvuk jedne ruke koja plješće i slično, sve je to u redu,
ali ja bih volio s vama i malo normalno porazgovarati.
U ovome ćemo automobilu provesti zajedno, ne znam,
još otprilike trideset sati, i ako će svi vaši odgovori biti
tako kriptični... to baš i neće biti zabavno."
Okrenuo je glavu prema meni i razvukao usne u
osmijeh ne pokazujući zube. Boja njegove kože bila je
poput one tanke opne kikirikija koja ga dijeli od
vanjske ljuske, srebrnkasto crvenkastosmeđa. Imao
je izražajno čelo i bradu s plitkim ožiljkom, a oči su
mu bile sivosmeđe i blistave kao da u njima ima
zlatnih zrnaca. Bilo je to široko i otvoreno lice, kao u
djeteta, ali istovremeno je odavalo neku čvrstinu, kao
da je mnogo godina proveo obavljajući fizičke poslove
na otvorenom.
"Što znači kliptično?" upitao je.
"Kriptično. Znači nejasno, skriveno. Kao neka vrsta
tajnoga putokaza, kratke upute. Kriptografija je
znanost koja proučava kodove i otkriva skrivena
značenja. Kad vas ja upitam što radite, čime se
Rinpoche bavi, a vi odgovorite 'ja sjedim', taj je
odgovor kriptičan, zamršen, nejasan. U ovoj je zemlji
običaj da razgovaramo puno otvorenije."
"Aha." Okrenuo je glavu prema naprijed i kimnuo
nekoliko puta, kao da je naučio još jednu lekciju o
tome kako se treba ponašati u Americi. "Čime se vi
bavite?" upitao me.
"Ja sam urednik u izdavačkoj kući. Uređujem
knjige o kuhanju. Velike, raskošno ilustrirane knjige
sa slikama divno pripremljene hrane, ili knjige
recepata, ili pak manje knjige o samo nekoj vrsti
hrane ili o određenom načinu pripremanja hrane, o
povijesti hrane ili pak biografije poznatih kuhara. Na
primjer, jedan od naših posljednjih projekata bila je
povijest pripreme i konzumiranja divljači. Losovi,
bizoni, srne i slično. Ali, mislim da vas to ne bi
zanimalo. Vi ste sigurno vegetarijanac."
On odmahne glavom.
"Niste vegetarijanac?"
"Nikakav -arijanac."
"Ali ste neka vrsta zen majstora, vjerojatno ste
budist."
"Ni -ist."
"Niste ni budist? Zar niste sljedbenik Buddhinih
učenja?"
"On nije želio sljedbenike svojih učenja."
"Dobro. Ali sigurno niste niti kršćanin."
"Naravno. Kršćanin."
"Koja vrsta kršćanina? Protestant? Niste katolik,
zar ne?"
"Protestant", reče i lagano se nasmiješi. A onda
nakon par časaka doda: "Katolik. I svi -isti. I svi -
arijanci. I hindu, također. Svi hindusi. Musliman. Sufi.
Ja sam sufi."
"Opet se poigravate sa mnom. Sjetite se kako sam
ja vama jednostavno odgovorio, a vi mi opet uzvraćate
zagonetkom. To nema smisla."
"Kliptično", reče i široko se osmjehne.
"Još gore nego kliptično."
Kazaljka koja je pokazivala količinu benzina
približila se crvenoj zoni. Nakon velikih panoa koji su
reklamirali pensilvanijsku nizozemsku hranu sada
smo nailazili na oglasne ploče za restorane brze hrane
i to u mjestu koje se, pazite, zvalo Hamburg. Nisam
primijetio je li na oglasima bilo zdravstvenih
upozorenja. Na sljedećem izlazu skrenuli smo s
glavne ceste i krenuli prema najbližoj benzinskoj
pumpi. "Recite mi barem gdje ste rođeni."
"Sibir", reče.
"Vi ste Rus?"
"Južni Sibir. Skorovodino."
"Nikad čuo."
"Jako daleko. Blizu Kine. Blizu Mongolije, blizu
Tuve."
"I tamo ste osnovali svoj centar?"
"Od tamo samo pobjegao."
"Kada?"
"Prije dvadeset godina. Tamo sam rođen i tamo
sam učio. Moj je otac bio veliki učitelj. Tamo sam bio
i u zatvoru. Pobjegao sam."
"Pobjegli ste iz gulaga?"
"Ne" reče nezainteresirano, kao da razgovaramo o
nekom drugom, nečijem stricu ili susjedu koji je
odavno preminuo. "Iz Rusije."
U tom sam trenutku izišao iz auta i napunio
rezervoar. Tog ljeta cijene su obarale rekorde. Pun
rezervoar koštao me četrdeset i sedam dolara. Očistio
sam prednje automobilsko staklo gumenom
metlicom, otro vodu u stranu, a Rinpoche je sve to
promatrao s velikim zanimanjem. Činilo se kao da ga
sve zanima - krajolik, dizajn natpisa na benzinskoj
pumpi, sadržaj izloga i brojčanici na crpkama.
Četrdeset i sedam dolara! Ako zarađujete šest dolara
na sat, treba vam cijeli dan da biste zaradili za pun
rezervoar.
Otišao sam na zahod i na povratku primijetio
nekog starca koji je u radnom odijelu sjedio u stolcu
za ljuljanje ispred ulaznih vrata. Zaobljenih obraza i
trbuha, proćelav, vjerojatno stariji od sedamdeset
godina, izgledao mi je poput onih lokalnih fosila koje
velike tvrtke zaposle i plaćaju minimalno da rade
kojekakve sporedne poslove. Ljubazno mi se
nasmiješio, pa sam zastao i upitao ga gdje bismo
mogli naći neko zgodno mjesto za spavanje. "Ne
bismo u neki obični motel", dodao sam, "nešto s više
karaktera. Sa mnom je prijatelj iz druge zemlje, pa
bih mu želio pokazati pravu Ameriku. Neki starinski
pansion u kojem možemo i doručkovati. Znate li za
tako nešto u ovim krajevima?"
"Lititz", reče.
Na trenutak sam mislio da je rekao neku
nepristojnu riječ. "Što ste rekli?"
"Lititz" ponovi i štapom pokaže prema jugu, prema
autocesti kojom smo stigli. "Zgodno mjestašce i lijep
mali hotel. I dobro se jede, ako imate novaca, a čini
se da imate. Vratite se na cestu 501 i krenite prema
jugu. Mislit ćete da ste promašili, ali samo nastavite
dalje, trebat će vam oko sat vremena. Hotel je na
samoj cesti. Hrana je izvrsna."
"Ali mi smo krenuli na sjeverozapad", rekoh.
"U tom pravcu nema ničega. Odite u Lititz, kad
vam kažem."
 Zahvalio sam mu i krenuo, no on me dotaknuo
štapom po nozi. Okrenuo sam se prema njemu.
"Slušajte me", reče gotovo oštro. "Krenite na jug.
Lititz. I nemojte se prejesti. To skraćuje život i slabi
seksualnu moć."
"To ne bismo željeli."
"Ne, ne bismo."
Pristojno sam se osmjehnuo, potapšao se po
trbuhu i požurio prema autu, pokušavajući odmah
zaboraviti što mi je rekao. Sjeo sam i prikopčao pojas,
kad se ponovo pojavio šepajući prema nama i gotovo
gurnuvši lice kroz prozor. Osmjehnuo se Rinpocheu i
kimnuo mu, a meni rekao: "Ti, sine, baš ne želiš
poslušati dobar savjet?"
Rinpoche se nasmijao. Ja sam promrmljao nešto
u stilu da uvažavam savjete, ali da se moramo držati
plana putovanja.
Stari me potapšao s dva prsta po lijevom ramenu.
"Kad ti kažem, Lititz je nešto posebno, baš za tebe.
Pogledaj me."
Pogledao sam ga. Imao je srebrnkastosive oči i
prodoran pogled. Osjetio sam kako se u meni budi
tvrdoglavost. Malo je nedostajalo da mu kažem da se
makne i da ode gnjaviti nekog drugog, ali onda se
njegov glas smekšao. "Slušaj", reče. "Ne bih vas slao
tamo bez veze. Ti voliš dobro pojesti, zar ne?"
"Naravno."
"Taj hotel ima najbolju hranu u krugu od sto
kilometara. To vam nije veliko skretanje. Evo, izvoli."
Posegnuo je u svoje radne hlače i izvadio kupon koji
je bio izrezan iz nekog časopisa. "Ovo je kupon s kojim
ćete platiti deset posto jeftinije. Vjeruj mi. Tvoj
prijatelj će vidjeti najbolje mjesto u Pennsylvaniji."
Ponovo je pogledao Rinpochea i namignuo mu.
"Da, ja bih volio vidjeti to mjesto", reče Rinpoche i
zaključi ovaj razgovor.
Cestu broj 501 -našao sam bez ikakvog problema
i krenuo na jug, sretan što smo se maknuli od one
buke na autoputu. Bila je to vrlo lijepa cesta, koja je
prolazila pored savršeno održavanih gospodarstava s
urednim gospodarskim zgradama izgrađenim od
bijela kamena ili okruženim zidovima od istoga
materijala. Oko njih su se u dvorištima caklila
jezerca, a svuda uokolo prostirali su se ravni redovi
nasada kukuruza, nježni tepisi djeteline i polja graha.
Činilo se da je onaj stari bio u pravu. Nije mi bilo žao
što smo izgubili nešto vremena vozeći se ovim krajem
koji je bio doista puno ljepši. Uostalom, sljedećega
dana se to može nadoknaditi. Uz rub ceste neka se
amiška obitelj truckala u drvenim kolima s konjskom
zapregom. Još jedan miran ali sasvim umjetan život,
poput Rinpocheovog, pomislio sam. Još jedan mali
svijet unutar svijeta, odvojen od stvarnosti. No tada
mi je palo na pamet da je njihov život u mnogočemu
puno tegobniji od mog, i na neki način možda i
stvarniji od mog. A i Rinpoche je naposljetku bio u
zatvoru, ako je istina to što mi je rekao. U tome nije
bilo ničega umjetnog ni lagodnog kao što sam isprva
pomislio.
"Ako ne želite o tome govoriti, nema problema",
rekoh, "ali volio bih čuti kako vam je bilo u zatvoru.
Volio bih čuti kako vam je uspjelo pobjeći."
 Kimnuo je glavom. Nakon toga je izgovorio meni
nezaboravnu rečenicu, kao da ju je smišljao cijelo to
vrijeme što smo lunjali Pennsylvanijom poslušavši
savjet onog starca: "Vi ste dobra osoba, imate dobru
dušu."
"Molim? Zato što sam vas pitao kako ste pobjegli
iz sovjetskog zatvora?"
Nagnuo se prema meni i dvaput me lagano lupnuo
po ruci. "Vaša je duša čista."
"Htio bih..."
"Blizu ste sljedećega koraka."
A nije mi čak ni pogledao u dlan, pomislio sam.
"Vi toga možda niste svjesni", nastavio je, "ali vi
ste sada vrlo blizu sljedećega, važnog koraka. Vi
sanjate o bijegu, zar ne?"
Evo ga opet, opet je počeo s tim spiritualnim
budalaštinama kojih sam se grozio. "Slušajte", rekoh
najljubaznije što sam mogao. "Nisam ja tako čista
duša, kako vi to mislite. Samo se, evo, trudim.
Trudim se biti dobar otac i dobar suprug. Nastojim
prema ljudima biti pristojan. Ali moram reći i da se
smatram kršćaninom, iako ne u onom smislu kako
se o kršćanima govori u zadnje vrijeme - nisam sklon
mržnji prema drugima, niti mislim da su kršćani bolji
od drugih, već sam kršćanin u onom izvornom
smislu. Zapravo, ja sam protestant. To je moja vjera.
U skladu s tom vjerom nastojim živjeti. Ne idem
redovito u crkvu, to je istina. Ne znače mi puno ti
rituali, ali temeljni principi..."
"Ne razumijete", reče.
 "Ne, ne razumijem." A tada sam, obuzet još
jednom ali ovaj put blažom provalom bijesa, skrenuo
auto s ceste u neko dvorište, na put koji je vodio
prema skladištu metalnih obloga. Ugasio sam motor,
okrenuo se prema Rinpocheu i prvo duboko
udahnuo, da se smirim. "Slušajte, ja ne podnosim
ljude koji propagiraju svoju vjeru."
Podigao je obrve koje su ostale neko vrijeme tako
podignute, a onda ih opet spustio.
"Nisam pobornik vjerovanja u neke prošle živote,
čakre, u neke važne korake koje moram poduzeti i o
kojima mi govori netko tko me uopće ne poznaje. Ja
sam običan Amerikanac s divnom ženom i divnom
obitelji i dobrim poslom. Nastojim biti dobar čovjek.
Oprostite mi na iskrenosti, ali meni doista ništa ne
treba - nikakva vrsta poticaja ni od vas ni od drugih
duhovnih učitelja."
Promatrao me. U kutu usana mu je titrao osmijeh.
"Zašto ste ljuti?" upita.
"Zašto? Zato što me moja sestra oduvijek
pokušava uvjeriti da moram činiti ovo ili ono -
meditirati, prestati jesti meso, da počnem prati ruke
sapunima od organskih tvari i tako dalje. To mi ide
na živce, da budem iskren. Meni je moj život, hvala
na pitanju, sasvim dobar, kao i moja vjera."
"Zašto se ljutite?" ponovio je.
"Jer me vi i ljudi poput vas frustrirate. Poput onih
evangelističkih kršćana koji drugima propovijedaju
kako trebaju živjeti, a sami se ne mogu suzdržati niti
od prostitutki. Ili oni pobornici New Agea koji
drugima govore što bi trebali a što ne bi trebali činiti,
a ne uspijevaju otplatiti ni vlastite kredite. Otkuda
vam pravo da mi govorite o nekom mom važnom
koraku, o mojim snovima? Pa vi me uopće ne
poznajete."
No on se smješkao kao da me doista poznaje. U
tom je osmijehu bilo neke čudne mješavine nedužne
dobrodušnosti i samouvjerenosti, kao da je bio sretan
što sam stao u obranu vlastitih stavova, ali mi se zbog
toga istovremeno smijao, kao otac kojeg je nasmijalo
to što je njegovo dvogodišnje dijete pogrešno
izgovorilo neku riječ. Iako, to nije do kraja točno, jer
to bi impliciralo stanovitu snishodljivu ljubaznost
kakve u njegovu osmijehu nije bilo. Iz njega se prije
moglo iščitati nešto poput duboke simpatije. Čvrstih,
pravilnih, blago žućkastih zubiju, široko razvučenih
usana na mirnom i staloženom licu kao u lučkog
radnika, Rinpoche me gledao kao da me oduvijek
poznaje i kao da mu se, unatoč svemu što zna o meni,
ipak sviđam.
"Oprostite", rekoh. "Ljutim se na vas zbog onoga
što čine drugi ljudi. U znak isprike počastit ću vas
večerom. To je za mene zapravo bolna tema, i to već
dugo vremena. Vezana za obitelj."
"U redu", reče i njegov se osmijeh još više razvuče.
Ispružio je prema meni svoj debeli prst i bocnuvši mi
njime snažno ruku zasmijuljio se. "U redu, i meni je
žao."
Upalio sam auto i nastavili smo put po cesti broj
501. I nakon nekoliko trenutaka - ovo je živa istina -
prošli smo pored crkve sagrađene od kamena pred
kojom je stajao natpis: Nije važna vjera. Važan je
odnos.
"Još jednom, oprostite", rekoh.
"Otvoreni američki razgovor", reče on, a ja sam u
utrobi osjetio mješavinu srama i gnjeva. Ili je to
možda samo bila glad.
Nakon toga smo prošli pored natpisa uz cestu na
kojemu je stajalo: Pođite u miru. Služite Bogu.
Nakon toga smo prošli pored zalogajnice "Kumm
Esse" uz koju je stajao pano s natpisom: Probajte
našu pitu od jagoda. Malo je nedostajalo da to i
učinim.
Odmah nakon zalogajnice "Kumm Esse" prošli
smo pored još jedne crkve, uz koju je stajala druga
poruka: Otkrij zašto postojiš. Nedjelja, 10,15.
Ovo kao da je bio centar za obuku najgorljivijih
pristaša vjere na svijetu, od kojih su ama baš svi bili
uvjereni da su oni jedini čuvari istine i, dakako,
spremni u to uvjeravati ostale dok ne postanu isti kao
i oni, kako bi cijelim svijetom zavladala radost.
Odlučio sam da ću po povratku kući u dvorište staviti
natpis na kojemu će stajati: Ostavite nas na miru,
dovraga ali jedno me pitanje počelo kopkati: Zašto me
to toliko ljutilo?
Uskoro smo se uspeli uz blagu uzbrdicu i stigli u
mjestašce po imenu Lititz. Hotel smo pronašli tamo
gdje nam je onaj starac sa štapom i rekao, odmah uz
cestu. Jedino o čemu sam tada još mogao misliti bilo
je da ću utjehu naći u hrani. Bit će to neka dobra
večera, najbolja koja se u Lititzu može pojesti. Čaša
vina, fini odrezak, malo povrća. I kriška pite od
jagoda, ako je pita od jagoda i ovdje lokalni
specijalitet. To bi me moglo smiriti. Još samo dva
dana s Rinpocheom i gotovo. Ujutro ćemo ustati malo
ranije i nadoknaditi ovo skretanje s rute. Puštat ćemo
glazbu s CD playera, slušati na radiju zapjenjene
političke diskusije s desna i s lijeva - od Rusha
Limbaugha do Rachel Maddow - možda neki sportski
prijenos, doktoricu Joyce Brothers, Joyce Meyers,
velečasnog Armanda Fillipa Bucka. Sve ćemo izdržati
i vratiti se poslije toga svom normalnom životu.
Odjednom sam se ponovo osjetio snažno, opet sam
bio siguran u sebe... i spreman za večeru.
I baš u tom trenutku, dok sam se uparkiravao u
ulici pored hotela, iznebuha i bez ikakvog
povodakako se to već obično događa - sjetio sam se
jednog sna koji mi se ponavljao u zadnjih nekoliko
mjeseci barem šest puta. Uvijek bi odnekuda
nadolazila voda, ili bi naišla neka životinja, jednom
čak i neki žuti buldožer. A ja sam uvijek bježao
pokušavajući spasiti vlastiti život.
Bijeg. cQ— - -—C^>
 Deseto poglavlje

ISPOSTAVILO SE DA JE HOTEL "GENERAL SUTTER" u

starinskom mjestašcu Lititzu, u Pennsylvaniji,
savršeno mjesto za odmor od cjelodnevne vožnje i
svega što se putem dogodilo. Rinpoche je na recepciji
izvukao iz vreće smotuljak novčanica i zatražio
najjeftiniji smještaj. Ponudili su mu sobu na drugom
katu koja je koštala šezdeset i dva dolara, i on je
platio pažljivo i polako brojeći novčanice, a nakon
toga se nasmiješio mladoj djevojci za pultom. Ja sam
izvukao kreditnu karticu i zatražio nešto veću sobu.
Dobio sam ključ od sobe koja je koštala stotinu
dolara, također na drugom katu, broj 212, kao
poštanski predbroj dijela New Yorka u kojem radim.
"Hoćemo li na večeru?" upitao sam Rinpochea. "Ja
častim. Obećao sam. Da se iskupim za sve one loše
trenutke po putu."
Podigao je obrve i istegnuo obraze - lice mu je bilo
izvanredno elastično, kao da je godinama bildao tu
mišićnu skupinu - i odmahnuo glavom. "Sada ću
samo mirovati. Idem na spavanje", reče. "Jest ćemo
sutra, Rinpoche i vi."
"Dobro. Onda, laku noć."
"Laku noć. Vi-ste-jako-dobar-čovjek."
Obojica smo se uspeli stepenicama i otišli svaki
svojim hodnikom, ne razmijenivši više niti riječ.
 Hotel je bio star dvjesto i pedeset godina i to se
vidjelo, ali u najboljem mogućem smislu. Parketi koji
su lagano škripali pod nogama, drvene oplate po
zidovima, čipkaste zavjese, dnevni boravci sa po tri
udobna naslonjača i policama s knjigama. Soba 212
gledala je na uličicu koja je izlazila na cestu 501 pa
nije bila posve tiha, ali inače je bila savršena. Širok
bračni krevet, kupaonica s velikom, starinskom
kadom, teški ormar od mahagonija i antikni pisaći
stol nalik onome po koji sam se uputio u Sjevernu
Dakotu, te sasvim mali televizor. Vidjele su se,
doduše, nanovo provedene cijevi, na stropu se vidjelo
da je nekoć odozgora procurila voda, ali sve mi se to
sviđalo sto puta više nego oni aseptični lanci hotela u
kojima sobe koštaju tristo dolara i na kakve sam
navikao na svojim poslovnim putovanjima. Sviđa mi
se što imam pravi ključ, a ne plastičnu karticu,
sviđaju mi se porculanske ručkice pod tušem, sviđa
mi se što se prozori doista mogu otvoriti, sviđa mi se
što nema onog aseptičnog mirisa, ni onih tapeta
generičkih uzoraka, ni "centra za zabavu", ni "mini-
bara" u kojem boca mineralne vode stoji četiri dolara
a paketić grickalica devet.
Protegnuo sam se, skinuo cipele i čarape i nazvao
kući.
"Je li to Kralj ceste?" upita Jeannie s druge strane.
"Da. Kralj je umoran. Nedostaje mu njegova žena.
Putuje s čovjekom koji je odjeven u smeđu haljinu
opšivenu zlatom."
Uslijedila je malo duža stanka. "Otto? Zbilja?"
"Kralj ceste nikad ne laže."
 "Ima li to kakve veze s krizom srednjih godina,
dušo? Imaš li mi za reći nešto što bih trebala znati?"
Nakon stanke od nekoliko sekundi legao sam
postrance na krevet i prasnuo u smijeh. Baš kao
nekada u djetinjstvu, kao da je taj smijeh samo čekao
da prasne i izbaci iz mene cjelodnevni umor što se
nakupio tijekom puta. Prestao sam se smijati tek
nakon nekog vremena, nakon što sam se vrlo
postupno stišavao. "Moja me krasna sestra prevarila
i uvalila mi u auto svog duhovnog učitelja umjesto
sebe. Putujem s guruom koji se zove Volya Rinpoche,
čovjekom koji je nedavno stigao u Sjedinjene Države
iz Sibira."
"Šališ se."
"Smrtno sam ozbiljan."
"Seese nije pošla s tobom? Nakon svega onoga?"
"Seese je ostala u Patersonu, jer mora raditi na
regresiji neke dobre prijateljice."
"A tko je to zapravo s tobom?"
"Volvo Rinpoche ili Volya Rinpoche, tako nekako.
Obrijana glava, široki osmijeh, prilično loše govori
engleski i cijeli dan priča u zagonetkama. Mislim da
mi se dopada."
"Misliš?"
"Teško ga je odgonetnuti. Iako mi se čini da je to
Seese vrlo brzo uspjela. Želi mu pokloniti svoju
polovicu nasljedstva, da napravi neki svoj ašram ili
nešto takvo. Nisam baš sretan zbog toga."
S druge se strane čuo duboki uzdah.
"Jesu li djeca dobro?"
 "Tasha je odlično. Anthony je ozlijedio lakat na
treningu ragbija i sada leži gore u svojoj sobi s
vrećicom leda. Jasper se stalno penje na kat da vidi
gdje si ti, pa onda ide u garažu i onda dolje u grmlje
pored potoka."
"Daj mu da omiriše neku od mojih starih majica."
"Ne dam. To ja snifam."
"Jesi ti dobro?"
"Jesam. Ali me malo brine ta Seeseina odluka. To
je preveliki novac da bi ga se samo tako odbacilo."
"Ja sam joj to isto rekao. Vidjet ćemo. Možda dođe
do nekih promjena. Na autoputu se dogodila velika
nesreća. Dva automobila i kamion. Mislim da je bilo i
mrtvih. Možda mi je dupe spasilo baš to što me Seese
tako dugo grlila na odlasku."
"A ti imaš vrlo zgodno dupe."
"Zastoj je trajao oko četrdeset minuta. I onda me
uhvatio jedan od onih mojih napada bijesa."
"Pred guruom?"
"Da. Dobro je to podnio. On je u Rusiji bio u
zatvoru."
"Moj bože, Otto, čini mi se kao da bi trebao početi
pisati dnevnik."
"Seese me molila da mu pokažem Ameriku. Ili
barem ovaj njezin dio."
"Vidi se da nedostaješ djeci. Ne govore to naglas,
ali su se prestali svađati. Hoćeš li da ti ih pozovem na
telefon?"
 "Nemoj ih sada smetati. Radije ću im pisati. I to
pravo pismo, kao što se to nekada radilo. Pripremi ih
na to, hoćeš li?"
"To će ih šokirati. Neće znati kako da ga otvore.
Neće znati ni što je to. Nedostaješ im. I meni
nedostaješ."
"Uvući ću ti se u krevet u snu."
"Čekat ću te."
Pozdravili smo se i spustio sam slušalicu.
Protegnuo sam se još malo i pomislio kako sam imao
veliku sreću da naletim na ženu kao što Jeannie. Ili
nije bila u pita nju sreća? Seese je to jednom nazvala
"dogovorenim brakom", želeći reći da su sve veze i
odnosi dio velikog, općeg plana. Kao da ljude u
zajednički krevet dovodi neka vrhovna inteligencija
koja upravlja cijelim svemirom. No, dogovoren ili ne,
naš je brak nakon nekoliko godina uzajamnog
prilagođavanja ispao izvanredno dobar. Kad smo se
počeli viđati, ni Jeannie ni ja nismo još ništa znali o
životu. Naše je podrijetlo bilo sasvim različito, kao i
temperamenti, čak i boja kose. Ja sam bio dečko sa
sela, a ona je odrasla u visoko civiliziranom
Connecticutu, a odabrala je školu u Dakoti samo da
bi pobjegla od majke koja ju je maltretirala i kako bi
zadovoljila svoje kratkotrajno zanimanje za geologiju.
Naša uzajamna fizička privlačnost i intelektualno
prožimanje nekako su se pretvorili u pravu ljubav.
Ono u čemu je ona bila jaka nadomještalo je moje
slabosti i mane, a valjda je bilo i obrnuto. Bilo je tu
uspona i padova, ali rijetko kada zaboravim pokazati
koliko sam sretan što je uz mene.
 Još sam se malo protegnuo - čovjekova kralježnica
nije zamišljena ni za uredske poslove ni za sjedenje u
automobilu - a nakon toga se oprao, obukao svoju
sportsku jaknu i sišao na večeru.
U toj dvjesto pedeset godina staroj blagovaonici
dali su mi stol s pogledom na dvorište u kojem je
žuborila i uokolo prskala fontana, a neka je drvena
skulptura gledala nekamo u daljinu. Možda je to bio
sam general Sutter, pomislio sam. Na recepciji sam
dobio brošuru u kojoj je bila ispripovijedana cijela
priča o generalu koji je po svemu sudeći otkrio
Kaliforniju, ili nešto takvo. Moram priznati da me
povijest Amerike, uz nekoliko iznimaka, nimalo ne
zanima. Sve to klanje i osvajanje, hrabrost i
odlučnost, sve me to ostavljalo hladnim, iako sam
volio stare građevine i mjesta gdje su se mogli vidjeti
tragovi prošlosti. Kad sam to jednom rekao svojoj
sestri, ona mi je objasnila da je to zato što u svojim
prijašnjim životima nisam živio na ovom kontinentu.
I dok sam tako razmišljao o prošlim životima
(jednom sam od nekoga čuo, možda baš od sestre, da
je reinkarnacija sve do šestog ili sedmog stoljeća
poslije Krista bila dio kršćanske doktrine, dok netko
važan u crkvi nije odlučio da je to hereza), prišla mi
je konobarica i pružila mi jelovnik koji me zaista
oborio s nogu. Iako smo bili u samom srcu
Pennsylvanije, nudili su i meso od losa i bizona i
morske školjke. I vinska karta je bila odlična. Nakon
što je konobarica (zvala se Aliana, studentica filozofije
i povijesti religija na Sveučilištu Penn State) treći
puta došla do mene da vidi što ću naručiti, odlučio
sam se za pastrvu, salatu i pola boce Pinot Grigioa.
 Na jelovniku je bio i bizon, a bili smo gotovo tisuću
šesto kilometara od Sjeverne Dakote.
Vino mi je stiglo zajedno s košaricom toplih
kruščića i peciva i obilnom porcijom maslaca. Natočio
sam si vino i gledajući kako voda prska oko fontane
sjetio se Natashe i Anthonyja. Imao sam dojam kao
da ih osjećam u grudima, i jedno i drugo, odjednom
se tu skupila sva njihova prošlost i budućnost.
Baš kad me sasvim prožeo taj osjećaj
raznježenosti poslužili su mi salatu. Počeo sam jesti,
i odjednom me preplavio osjećaj usamljenosti i neko
nedefinirano raspoloženje koje me mučilo posljednjih
mjeseci. Nije u pitanju bio ni osjećaj gubitka, ni
žalovanje za mrtvima, već neko tiho kucanje koje je
remetilo moj uobičajeni mir. Polako sam jeo, pijuckao
i razmišljao. Što to nije bilo u redu? Nešto s djecom?
Sa mnom? jesmo li Jeannie i ja o svemu sudili po
uvriježenim standardima naših susjeda, roditelja
djece koja su išla u školu s našom? Jesmo li mi time
zadovoljni? Neki naši prijatelji poveli su svoju djecu
na godinu dana u Indiju i vratili se uvjereni da mi
ovdje imamo previše svega i da Americi nedostaje
prava duhovna dimenzija. Ili je to iz njih naprosto
progovarala nekakva vrsta krivice? Ako se oni nečega
odreknu, hoće li djeca u Kalkuti imati više? Ne postoji
li više vrsta duhovnoga života, od kojih svaki
odgovara određenom kulturnom podneblju?
Kad mi je Aliana donijela pastrvu, upitao sam je
kako joj napreduje studij i kakvi su joj dalji planovi.
Bilo je to uobičajeno čavrljanje sredovječnog
muškarca s osobom puno mlađom od sebe. Ona me
pogledala i rekla: "Vidjela sam kako su živjeli moji
roditelji. Najvažnije im je bilo zaraditi dovoljno novca
i onda taj novac trošiti, cijelo su vrijeme bili puni
briga. Ja bih željela o svemu malo bolje porazmisliti
prije nego što počnem živjeti na sličan način. Željela
bih prije svega steći neku opću sliku svijeta. Moj je
djed otišao u mirovinu nakon što se trideset i pet
godina bavio novčanim ulaganjima. Onda je napustio
moju baku pa dvije godine plovio oko svijeta i ganjao
mlade ženske. Bilo mi je to nekako tužno. Ne bih
željela slijediti nečije tuđe predodžbe o uspjehu i onda
završiti na taj način."
"Ovaj ti posao to pruža? Hoću reći, stječeš li tako
željenu perspektivu?"
Odmahnula je glavom i ljupko se osmjehnula. "U
tome mi pomaže moj dečko. On je učitelj joge. Ovaj
posao je samo nešto usput, znate već kako to ide."
"Znam", rekoh. "Sjećam se kad sam i sam bio u
takvoj fazi. Neki puta u svemu tome čovjek nešto
nađe, a neki puta i ne."
"Ja još nisam."
Nakon toga je obišla i druge stolove, ostavivši me
onako nemirnog pred punim tanjurima hrane. Bio je
to jako fin obrok. Pastrva je bila posuta bademima, u
pire krumpiru je bilo i grudica, onako kako ja volim,
i uz to šparoge sa žara. Bilo je to više nego dovoljno
dobro čak i za zahtjevnog ljubitelja hrane iz New
Yorka. U svakom dijelu svijeta taj bi se obrok smatrao
vrhunskim. U mislima sam zahvalio onom
neobičnom čovjeku s benzinske postaje i izvadio
njegov kupon za koji se ispostavilo da mu je istekao
rok valjanosti.
 Odlučio sam da neću pojesti desert. Ostavio sam
Aliani velikodušnu napojnicu od petnaest dolara, jer
mi se svidjela, navijao sam za nju, i imao sam više
novaca nego što mi je bilo potrebno, a dobro sam se
sjećao kako je to kad nemaš koliko ti treba. Izišao
sam van na mirisavi zrak i prošetao se trgovačkom
ulicom ispred hotela. Pored mene je prošla još jedna
zaprega s amišima iz koje me kroz stražnji prozor
promatralo dvoje ljupke djece.
Nakon toga sam se vratio u sobu 212 i prevrtio
svih pedeset kanala tražeći ni sam ne znam što.
Nudilo se uobičajeno - vijesti, drame, gluposti i sport.
Kod kuće bih sada bio za računalom, ili bih
razgovarao s Jeannie ili djecom, ili bih mijenjao neku
žarulju, ili naprosto ležao na kauču, češkao Jaspera
po trbuhu i gledao kako New York Yankeeji igraju
bejzbol. Sada na programu nije bilo Yankeeja, a
odlučio sam da neću sa sobom ponijeti računalo
(zapravo mi je to predložila Jeannie - Nemoj se na putu
baviti poslom, rekla je) tako da sam osjećao neku
prazninu. Za takvu prazninu u glavi izmišljena je
televizija, tako da sam barem pola sata prebacivao
programe, no nisam uspio naći ništa na čemu bih se
poželio zaustaviti.
Nakon toga sam popio čašu hladne vode, otišao do
pisaćeg stola i odlučio napisati pismo svom starijem
djetetu. To pismo, sa zaglavljem Hotel "General
Stutter", moja je kći kasnije sačuvala.

Draga Tash,
Kako si? Ovo ti piše tvoj stari otac. Mislio sam
upravo na tebe i Anthonyja i jako mi nedostajete. Ako
trenutno razgovarate, reci mu da ću i njemu sutra
napisati pismo.
To što sam daleko od svoje obitelji dalo mi je više
vremena za razmišljanje. Mislio sam tako i o tome
kako svi mi, budući da se svakodnevno viđamo, jedni
druge često uzimamo zdravo za gotovo, bivamo
uhvaćeni u kolotečinu svakodnevne zaokupljenosti
stvarima kao što je odjeća, hrana, novac i kojekakva
pravila. Ti si sada u dobi kad počinješ stasati u ono što
ćeš biti ostatak svog života. Tvoja mama i ja to znamo
i mi bismo samo željeli da taj tvoj život bude što je
moguće bolji. Neki puta ti se čini da te mi neprestano
obuzdavamo, čini ti se kao da si u kavezu i da je taj
kavez svakoga dana sve manji, ali to nije naša namjera.
Mi te želimo obuzdati, ali ne baš svakoga časa!
Znam da ne zvučim sasvim suvislo, ali imao sam
naporan dan. Pričat ću ti o tome kad se vratim kući.
Reći ću ti samo da se vozim prema Sjevernoj Dakoti s
nekakvim duhovnim učiteljem kojega mi je uvalila
tvoja teta. Neki simpatičan tip.
Htio sam ti samo napisati da te volim i da ste mi ti
i tvoj brat i tvoja mama sve na svijetu i da mi je vaša
sreća najvažnija. Kad se vratim kući vodim vas na
doručak kod Mitcha, ako budete imali vremena.
U subotu. Čim ustanete. Možemo otići na doručak
i u jedan poslije podne. Neka to bude dogovor. Jared
će svisnuti od zavisti.
Puno te volim,
tata
 Dva puta sam pročitao pismo, stavio ga u
omotnicu i zalijepio je. Oprao sam zube, isplahnuo
lice vodom, svukao se i legao u krevet. Učinio mi se
jako velik, kao što mi se uvijek učine ti hotelski
kreveti kad u njima nema Jeannie. Neko sam vrijeme
ležao tako budan i čuo još jednu zapregu kako je
prošla ispod prozora, razmišljajući o tome kako je
nemoguće svojoj djeci objasniti koliko ih voliš. Meni
se činilo da se moji roditelji nisu ni trudili da to ikako
pokažu. Možda stoga što ni njima njihovi roditelji to
nisu pokazali vlastitim primjerom. Ili zato što su
mislili da je ta ljubav nešto što se samo po sebi
podrazumijeva i da to ne treba posebno isticati. Ili
pak stoga što je težak život i rad u polju i sa
životinjama iz njih iscrpio svu energiju. Sjećam se da
smo jednom - u jednoj od rijetkih prilika kad smo bili
negdje vani na ručku kao obitelj - vidjeli jednu sličnu
obitelj kako sjedi za susjednim stolom. Ta djeca su
bila otprilike istih godina kao Seese i ja, dakle oko
deset, jedanaest godina. No sjećam se kako su njih i
otac i majka stalno dodirivali, grlili ih i držali za ruku.
Sjećam se da me to rastužilo, ali i da mi se ta tuga
učinila nemuževnom, pa to nisam nikome spominjao.
Skrivanje osjećaja bilo je nešto što je išlo uz težak
život u preriji i o tome se nije pričalo. Zaspao sam
razmišljajući o tome.
 Jedanaesto poglavlje

DORUČAK SE U HOTELU "General Sutter" poslužuje u

kavani s druge strane ulice, odmah preko puta
velikoga predvorja. Taj jutarnji obrok besplatan je za
sve goste ako se odluče za limitiranu ponudu, no
gosti se mogu odlučiti i za puno širi menu, za što
moraju doplatiti još pet dolara.
Sjeo sam za stol koji je gledao na ulicu. Još sam
uvijek bio djelomice sit od prethodne večeri, pa sam
uzeo samo palačinke od kukuruznoga brašna i quiche
od rakova, a uz to sam naručio nešto sasvim
jednostavno - kavu, sok od jabuka i zobene pahuljice
s medom. Nigdje nisam vidio Rinpochea i shvatio sam
da se nismo ni dogovorili kad ćemo doručkovati.
Hrana mi je poslužena vrlo brzo. Prelistavao sam USA
Today, novine koje sam upravo kupio, i čitao o tome
kako su Izraelci bombardirali libanonsku
infrastrukturu, spekulacije o tome što čeka Kubu
nakon Fidela Castra i o valu vrućine kroz koji smo
upravo putovali. Digao sam pogled s vijesti i kroz
prozor ugledao svog suputnika. Stajao je pognut na
pločniku i nešto skupljao - kamenčiće ili neke biljčice
- i spremao u svoju torbu.
Dobri Rinpoche posvetio je toj aktivnosti nekoliko
minuta, a onda je ušao u kavanu i sjeo preko puta
mene. Na njegovu licu zatitrao je široki osmijeh, kao
da je od cijele američke populacije za zajednički
doručak odlučio odabrati baš mene. Bio je to dobar
osjećaj.
"Kako ste proveli noć, gospodine?" upitao sam ga.
Sklopio je ruke i primaknuo ih uz jedan obraz,
naslonio glavu na te sklopljene ruke, zatvorio oči i
nasmiješio se.
"Tako dobro?"
Konobarica je zalelujala oko našeg stola. Rinpoche
je naručio čaj i pečeno jaje na tostu, a ona je primila
narudžbu pogledavajući njegovu odjeću. U središnjoj
Pennsylvaniji očito nije bila sezona kestena.
"Drago mi je što vidim da ćete jesti", rekoh kad je
ona otišla.
"Vi ste", pokazao je prema meni, "jučer navečer
puno pojeli." Raširio je ruke od tijela kao da pokušava
obujmiti ogromnu loptu za odbojku na plaži.
Doista, trenutno sam patio od težine u želucu
kakva se javlja jutro nakon obilne večere i vrlo sam
polako jeo svoje pahuljice. "Po čemu ste to zaključili?"
Nasmijao se kao da sam izvalio neku šalu. "Vidi
vam se po licu."
"Moja aura?"
"Da, da. Svatko to može vidjeti." Na trenutak se
zamislio, a onda se uozbiljio. "Sada me možete pitati
što god želite. A ja ću vam održati lekciju."
Dok je on to izgovarao, konobarica mu je donijela
čaj, no ovaj se put nije mogla suspregnuti i dobro ga
je odmjerila. Pomislio sam kako će o ovome detaljno
izvijestiti kuhara i perača posuđa. Koja su dva lika jutros
bila ovdje! Eddie, da si ih samo vidio.
 "Lekciju?" upitao sam ga kad smo opet ostali
sami.
Rinpoche kimne glavom.
"O čemu vi to pričate?"
"Pitajte", reče. "Bilo što. Ja ću vas poučiti."
"Poučiti? Mene? Ne čini li vam se da je to malo
arogantno s vaše strane?"
"Kako ste rekli?"
"Arogantno. Drsko. Razumijete, vi sebe
doživljavate kao učitelja a mene kao učenika."
"Hvala vam što ste me naučili još jednu novu riječ"
reče on i nasmiješi se. "Možete li je još jednom
ponoviti?"
"A-ro-gant-no."
Nasmijao se onim svojim glasnim smijehom i
nakon toga se još neko vrijeme grleno cerekao, pa su
sad u nas zurila i dva poslovna čovjeka s druge strane
prostorije.
"Vi ste izdavač", reče Rinpoche. "Vi znate knjige.
Vi poznajete jezik. Vrlo dobro, hvala vam." Dvaput je
kimnuo glavom a nakon toga jednom rukom pokazao
prema sebi, a drugom vedro i zadovoljno navalio na
ono jaje, očito nesvjestan da sam se ja našao
uvrijeđen. Zarezao je komad jajeta pa se žumanjak
razlio po tostu. Pogledao je žutu tekućinu a potom
odrezao komadić tosta vilicom i nožem i strpao ga u
usta spokojno i pažljivo žvačući. Nakon toga je otpio
gutljaj čaja i onda mi se ponovo obratio. "Ja sam
guru. Ja znam neke druge stvari. Postavite mi neko
pitanje. Svakog jutra za doručkom dopuštam da mi
se postavi po jedno pitanje."
"Vrlo velikodušno od vas."
Rinpoche je ponovo dvaput kimnuo glavom.
"Pojeo sam nekoliko žlica zobenih pahuljica, otpio
malo jabučnoga soka i pokušao se smiriti. Opet sam
u nutrini osjetio onu istu vrstu vreloga, tinjajućeg
gnjeva, sasvim neprimjerenog situaciji u kojoj smo se
našli. Dva sam puta u dva dana sam sebe iznenadio
na takav način i to mi se nije nimalo dopalo. Nisam
želio nikakvu provalu bijesa ovoga jutra, rekoh sam
sebi. Bez zločestih primjedbi. "Dobro", rekoh
konačno. "Koji je smisao života?"
Pogledao je u svoje jaje, veselo zahihotao, i nagnuo
svoju veliku glavu ustranu, tako da mu nos i brada
više nisu bili u vertikalnoj osi. Još je jednom kimnuo
s iskrenutom glavom i ponovno zahihotao gledajući u
jaje.
Nakon toga je posegnuo u nabore svoje halje,
izvadio pregršt nekakvoga smeća, ispružio ruku i
ispustio to smeće ravno u moju čašu s vodom. U tom
je trenutku pored nas prolazila konobarica koja je
kružila oko stolova i stala kao ukopana. Par je časaka
tako stajala, a onda se okrenula na peti i vratila u
kuhinju, vjerojatno da kuharu prenese najnovije
vijesti. Moja je čaša sada bila mutna i prljava, a nešto
je smeća ležalo i oko nje po stolu. Možda je koji trun
od smeća koje je pokupio s ulice pao i u moje
pahuljice. Rinpoche je uzeo žlicu, nagnuo se preko
stola i promiješao sadržaj čaše a onda se opet
naslonio natrag, smješkajući se poput djeteta. "To je
smisao života", reče pokazujući na čašu.
"Što je smisao života? Bezobrazluk?
Nepristojnost?"
"Zašto se ljutite?"
"Nisam ljut", slagao sam. "Baš sam se lijepo
zabavio. Hvala na lekciji."
"I drugi put."
Prljavština se slegnula, pa je po drugi puta uzeo
žlicu i promiješao je.
"Što je ovo, neki zen trik?"
Naravno da se ponovo nasmijao. Pojeo još malo
onog svog sluzavog jajeta, srknuo čaj i glasno
cmoknuo usnama. "Protestantski trik." Ponovo široki
osmijeh. "Katolički, hindu trik."
"Smeće u čaši?"
Podigao je svoju čašu s vodom, u kojoj nije bilo
smeća, pogledao me kroz nju i onda je ponovo spustio
na stol. "Ovo je um", reče pokazujući na čistu čašu.
Bio sam sretan što nije pokazao na moju mutnu čašu
i rekao mi Ovo je vaš um. Ali, onda se prljavština u mojoj
čaši počela slijegati i gornji dio postajao je sve bistriji.
"Pogledajte", naloži mi. I dok smo tako gledali,
prljavština se sve više skupljala na dnu, tako da su
već i dvije trećine postale prvo donekle a onda i
sasvim bistre. "Vaš um", reče pokazujući sada na
čašu ispred mene. Ponovo je posegnuo za žličicom.
"Kada vi - ili neka druga osoba - činite ono što ne bi
trebalo, gledajte što se dogodi." Ponovo je stavio
žličicu u čašu, snažno promiješao i ponovo se
naslonio, i ovaj puta vrlo zadovoljnog izraza lica.
"Sada ne vidite ništa."
"Kad netko učini nešto loše?"
"Kad netko ubije čovjeka, kad ubije neku životinju
bez razloga. Droge. Srdžba. Kad puno pojedete...
takve stvari."
"Ubijanje ljudi i pretjerivanje u jelu spada u istu
kategoriju?"
Sada kao da se nasmijao sam sebi i pokazao
prstom prema meni. "Pametno." Čini se da ga je sve
što sam toga jutra rekao jako zabavljalo. "Kad se
nekoga ubije, to je više prljavštine. Čaša tada bude
puna prljavštine od tog ubojstva. Nakon pretjerivanja
u jelu bude vrlo malo prljavštine."
"Shvaćam. To je današnja lekcija."
"Da. I to je jako dobra lekcija. Ako želite doista
vidjeti život kakav jest, onda voda mora stalno biti
jako čista, prozirna. To nije lako postići u ovom
našem svijetu, ali moramo se potruditi. Ne smijete
mutiti vlastiti um."
"Vrlo dobro. Hvala na lekciji."
"I drugi put."
Konobarica je smogla hrabrosti i konačno prišla
našem stolu. Dok nam je točila kavu, nije micala
pogled s one čaše sa zamućenom vodom. "Znanstveni
eksperiment", rekoh. "Moj prijatelj je burmanski
stručnjak za herbalnu medicinu."
Zločesto se nasmiješila i otišla.
Rinpoche je upravo završavao sa svojim jajetom,
pažljivo nastojeći kriškom tosta pokupiti preostali
žumanjak s tanjura. Ja sam pojeo još jednu žlicu
zobenih pahuljica. Sada su već bile hladne i ljepljive.
"Možete i vi meni postaviti jedno pitanje", rekoh.
Nasmijao se. "Jako dobro. Jako dobro. Hvala
lijepo." Pojeo je svoj tost u četiri velika zalogaja,
ponovo srknuo čaj i zagledao se u nadlanice svojih
snažnih šaka. Činilo se kao da razmišlja o njihovu
obliku kad je rekao: "Moje je pitanje sljedeće - što ste
radili jučer navečer u svojoj sobi?"
"Razgovarao sam sa suprugom i napisao pismo
svojoj kćeri."
"Vaša kći je jako zgodna. Vidio sam njezinu sliku
u kući vaše sestre."
"Lijepa je i pametna. A imamo i divnog sina."
"Jako dobro", reče. "Jako dobar lijek. Najbolji
lijek."
"Kakav lijek? Lijek za što?"
"Protiv umiranja", reče, kao da je to samo po sebi
jasno. "Ljubav prema obitelji je najbolji lijek protiv
umiranja. Da bi se shvatilo da smo samo dijelovi
nečega puno većeg, a ne samo jedno, pojedinačno
tijelo. Zato vi i jeste tako dobar čovjek."
"Moja su djeca meni puno više od lijeka protiv
vlastitog umiranja," rekoh, baš kad je konobarica
prolazila pored našeg stola.
"Da, da", reče Rinpoche. "Vi ih jako volite. Zato i
jeste sada spremni. I zbog toga i zbog drugih stvari."
Kimnuo sam glavom i okrenuo pogled ustranu.
"Ljubav čini vodu u čaši čistom", reče.
"Pretpostavljam da ste u pravu."
 "To je rekao Isus."
"Je li? Zanimljivo."
"U ovom životu posvetio sam se pronalaženju
dodirnih točaka različitih religija. Što je rekao Isus.
Što je rekao Buddha. Kako živi židovski narod, u što
vjeruju hinduisti. Možda uspijem stvoriti novu
religiju koja će obuhvatiti sve ljude, da se prestanu
ubijati samo zato što svatko vjeruje u svog boga."
"Izvrsno", rekoh, ali moram priznati da je ovo što
se dogodilo tog jutra za mene već bilo previše. Bio sam
svjestan da smo napravili lijepu scenu u tom
restoranu i zbog toga mi je bilo neugodno, i nimalo
me nije smirila Rinpocheova lekcija, ni njegovo
zanimanje za moju sestru i našu zemlju, ni njegove
teorije o mojoj djeci, niti njegovi planovi kako da
postigne mir u svijetu. Velik dio onih toplih osjećaja
koji su me prožimali na početku doručka sada je
nestao. Nisam mogao pogledati Rinpochea u oči. On
me bez riječi gledao, i neko smo vrijeme tako sjedili,
kao da govorimo sasvim različitim jezicima i kao da
nema nikakve nade za prijevod. Ostavio sam na stolu
nekoliko novčanica, ustao i zajedno sa svojim
suputnikom, čovjekom koji želi stvoriti novu religiju,
izišao na ulicu. Vani je već bilo prilično vruće.
 Dvanaesto poglavlje

OTIŠAO SAM IZ HOTELA "General Sutter" u raspoloženju

koje bi se moglo usporediti s durenjem tinejdžerke
koju roditelji u najboljoj namjeri tjeraju da pospremi
svoju sobu, da se prihvati učenja ili da pomogne
bratu oko zadaće iz španjolskog, iako bi ona jedino
htjela lutati po dućanima sa svojim prijateljicama,
gledati izloge s najnovijim modelima traperica i
pričati o dečkima. Reklo bi se, frustrirana s razlogom,
a povrh svega toga još i bijesna. A opet, ispod svega
toga nevoljko svjesna da u toj roditeljskoj tiraniji
možda ima i nečeg opravdanog i da to njezino durenje
nije posve u redu.
Naravno da usporedba nije bila baš sasvim na
mjestu. Ipak sam ja odrasla osoba, i u mojem slučaju
radilo se o tome da mi je izrazito odbojna arogancija
u bilo kojem obliku, pa mi je Rinpocheova navodna
superiornost išla na živce baš kao i e-mailovi
kojekakvih antipatičnih pisaca koji misle da će cijeli
svijet zauvijek puzati pred njima ako su napisali
jednu dobru knjigu. No, istovremeno moram reći da
je u Rinpocheu bilo nečega što je čovjeka naprosto
tjeralo da ga zavoli. Kad biste pomislili da je potpuno
utonuo u svoj svijet "lekcija o životu" on bi počeo
govoriti o vašoj djeci s takvom nježnošću kao da se
radi o njegovoj nećakinji i nećaku. U trenutku kad bi
vam se učinilo da osuđuje vaš način života, on bi vam
rekao da ste jako dobar čovjek. A u trenutku kad
biste pomislili da sebe shvaća pretjerano ozbiljno, on
bi prasnuo u smijeh na vlastiti račun, zbog nečega
što je rekao ili učinio.
Ipak, nakon što smo utovarili moj kovčeg u
prtljažnik automobila - on je svoju vreću držao cijelo
vrijeme pod nogama (pretpostavio sam da mu je taj
refleks ostao iz zatvora, jer se nikada nije odvajao od
te vreće) - osjećao sam se malo izvan ravnoteže.
Boljem raspoloženju nije pomogla niti kazna za
parkiranje ispod brisača, niti to što je Rinpoche
zahtijevao da mu objasnim što ona predstavlja, kao
ni njegovo pitanje zašto sam opet bijesan. Deset
dolara na račun gradske blagajne Lititza. Cecelia bi
to nazvala lošim predznakon.
Slijedeći upute ljubazne službenice iz "Generala
Suttera", krenuli smo na sjever po cesti 501 i onda
skrenuli na autoput broj 322. Ovdje je ponovo bilo
puno seoskih gospodarstava. Ispred jedne od farmi
bio je maleni voćnjak s možda tridesetak stabala, a
dvoje ljudi, vjerojatno muž i žena, stajali su na
ljestvama i brali voće. Brali su plodove s istog stabla
- žena je na sebi tog vrućeg kolovoškog jutra imala
dugu, jednostavnu haljinu i plavi šeširić koji je uz nju
lijepo pristajao. Ta me je slika navela na razmišljanje
o amišima i menonitima, potaknuto između ostalog i
zapažanjem da su njihove farme pored kojih smo
prolazili bile vrlo slikovite i očito jako dobro
održavane. Svi su oni bili tradicionalno farmeri -
sinovi, unuci i praunuci - a ja sam jako dobro znao
koliko je truda i rada potrebno da bi se održala farma,
čak i ona najskromnija. Ali, da bi zemlja izgledala
tako temeljito obrađena i tako plodna, a gospodarske
zgrade uredno oličene u bijelo, solidnih zidova i
čvrstih temelja, kuće s oplatom od ravnih dasaka i
krovovima pokrivenim crijepom, urednih prilaza i
blistavih prozora - sve je to iziskivalo rad od jutra do
mraka, kroz cijelu godinu.
Tada mi se javila iznenađujuća misao: Ovi ljudi
znaju živjeti. Ne Oni znaju kako se vodi farma, nego Oni znaju
živjeti. Pokušao sam zamisliti život onog muškarca na
ljestvama i one žene sa šeširićem koji su,
pretpostavljao sam, bili menoniti. Pokušavao sam
zamisliti i život onih amiša koje sam večer ranije vidio
kako prolaze u svojoj zaprezi i one djece koja su virila
kroz stražnji prozorčić u svijet u koji nemaju
pristupa. Moja su djeca odrastala provodeći praznike
u Francuskoj, Kaliforniji, na Cape Codu,
popodnevima su se kupala u bazenima svojih
prijatelja, imali su laptope i mobitele, svako malo išli
su u kino, u noćne kupovine po šoping centrima,
igrali ragbi i nogomet, jeli raznovrsnu i finu hranu.
Imali su slobodu da idu na mjesta i čine stvari koje
djeca one žene u šeširiću i njezina muža nikad neće
iskusiti. Da su ti ljudi bili amiši, a ne menoniti,
razlika bi bila još i veća. Djeca amiša žive u kući bez
struje i obrađuju zemlju bez strojeva. Vjenčaju se kao
tinejdžeri i pridržavaju se tako strogih društvenih
običaja da im se i najkonzervativniji posjetitelj čini
kao teški panker. Jedno je bilo tako živjeti u
Švicarskoj prije tristo godina, gdje su takve ideje
začete, a drugo u Americi u dvadeset i prvom stoljeću.
Popis stvari kojih su se lišavali bio je dug kao cesta
501 kojom smo se vozili. Što su oni time dobivali? Što
je moglo biti vrijedno takvog golemog odricanja? Jesu
li njihovi umovi bili zbog toga bistriji, poput pitke
vode bez ikakvog trunja i prljavštine? Čeka li njih kad
umru neko posebno mjesto iznad oblaka, smješka li
se njima Bog s više naklonosti? Budu li na nebu
deseterostruko nagrađeni za svoje odricanje na
zemlji? Je li to tako uređeno? A ako jest, što onda
mogu očekivati obični ljudi kao što smo Jeannie i ja,
Natasha i Anthony, oni koji se ničega nisu odricali,
ali koji nisu nikome učinili ništa nažao, štoviše, koji
su napravili puno toga dobroga u tom svom životu na
zemlji? Je li to zamišljeno kao igra u kojoj najviše
dobiva onaj koji se za života najviše odriče? Ili su oni
koji su se spremni odricati samo naivne budale
plemenitih namjera? I kako to da među ljudima koji
me okružuju na poslu i među mojim prijateljima koji
spadaju među najsofisticiranije i najinteligentnije na
ovom planetu ovakva pitanja nikada ne dođu na red
u običnom razgovoru? Niti jednom u dvadeset godina!
Je li to zato što oni misle da je život vođen vjerom za
one manje sofisticirane i manje inteligentne? Da je
vjera opijum za mase? Je li to zato što misle da je Bog
samo lažna utjeha? Ili se takva pitanja smatraju
odviše osobnima?
Skrenuo sam pogled na Rinpochea i pomislio kako
bih ga mogao pitati što on misli o tome, ili barem
započeti razgovor na tu temu. No, nešto me
sprečavalo. Osjetio sam kao da postoji neki tanki zid
između mojih pluća i usta, poput žbuke stvrdnute
tijekom godina koje sam proveo živeći i razmišljajući
na isti način. Možda je u pitanju bila gordost i taština.
A kako nikad nisam bio osobito vješt pri određivanju
gdje je ta linija koja dijeli gordost i taštinu od
dostojanstva, nastavio sam i dalje šutjeti.
Nakon nekoliko kilometara vožnje uz nizove
uredno održavanih farmi i polja - dok je u autu
vladala prilično nelagodna tišina - krajolik se
promijenio. Sada je s obje strane ceste bila šuma,
strmi šumoviti obronci i uski procijepi. Na autoputu
smo prošli pored mrtve lisice, mrtvog oposuma i
mrtvog rakuna, a Rinpoche je svaki puta za njih tiho
molio kao da je riječ o tijelima poginulih sinova. A
onda smo se ponovo našli u ravnici, među širokim,
obrađenim poljima koja su se protezala lijevo i desno,
no farme koje sam ovdje vidio činile su mi se nekako
drugačijima. Ova zemlja nije bila toliko plodna, niti
su gospodarske zgrade i obiteljske kuće bile osobito
solidno sagrađene i održavane. U dvorištima ispred
kuća bili su parkirani automobili i postavljene ploče
s natpisima. Na jednoj od njih pisalo je Budi pošten,
a na silosu je pisalo Kod nas nema svađa / spremni
smo ih dočekati.
Kod vas u obitelji nema tinejdžera, pomislio sam.
A onda, dok smo se približavali gradu koji sam
odabrao za naš današnji posjet, krajolik se ponovo
izmijenio. Umjesto farmi posvuda smo viđali goleme
stambene zgrade, po tisuću i više kvadrata, s
pročeljima djelimice načinjenima od kamena, sve
gotovo iste i porazmještene preblizu jedne drugima,
na parcelama bez ijednog drveta.
Uskoro smo naišli na putokaze s natpisom
Atrakcije Hersheya, i ja sam ih nastavio pratiti. Cesta
je zaobilazila centar grada vodeći nas uz nepregledna
parkirališta, lunaparkove i zabavišta te stadione i
koncertne dvorane koje su privlačile horde turista
željnih uzbuđenja i slatkiša. Dan ranije, dok sam
prelistavao svoj putni vodič, osjetio sam veselje što
svom suputniku Rinpocheu, čovjeku iz Rusije, imam
priliku pokazati Ameriku. Taman da me Cecelia to i
nije zamolila, bilo bi to nešto što bih rado učinio.
Oduvijek sam bio fasciniran Sjedinjenim Američkim
Državama, raznolikošću naše velike zemlje,
magnetskom snagom kojom je privlačila ambiciozne,
siromašne i proganjane ljude iz cijeloga svijeta. Mi
znamo biti i plemeniti i hrabri, a opet istovremeno i
arogantni i glupi. Ja volim svoju zemlju. Ali volim je
na način kako se voli žena nakon mnogo godina
braka. Ne zato što i dalje postoji neka sentimentalna
predodžba o njenoj savršenosti, nego zato što je sada
sasvim poznajete. Vidjeli ste i koliko je bila hrabra u
rađaoni i koliko zna biti čangrizava kad ujutro
ustane; vidjeli ste je i kako je tjednima bdjela uz svoju
umiruću majku i kako beskonačno oteže s izborom
cipela za večernji prijem kod znanice koju ne podnosi.
Znate da je u stanju ustati u pet ujutro i ispeći vam
palačinke prije nego što krenete na neki posebno
zahtjevan poslovni put, ali znate da je u nekoj
žestokoj svađi u stanju izreći i stvari koje ne bi
trebalo. Da zna krišom pojesti posljednji komadić
čokoladne torte, da zna zaboraviti na vrijeme i pustiti
cijelu obitelj da je čeka nasred plaže, na vrelom
poslijepodnevnom suncu. Znate o njoj sve - od toga
koji okus melema za usne voli, pa do toga koje bi
knjige ponijela sa sobom na pusti otok i što je po
njezinom mišljenju smisao života. A tu je i onaj jedan
dio nje o kojemu ne znate ništa.
Takav je i moj odnos prema Americi. Iako nisam
osobito gorljivo izučavao njezinu prošlost, strastveno
sam posvećen proučavanju njezine sadašnjosti.
Volim čitati o tome što se događa u Utahu, kao i u
Mississippiju ili duž kalifornijske obale. Kad vozim,
volim slušati radijske voditelje različitih političkih i
vjerskih uvjerenja. Iako nisam volio biti dugo odvojen
od Jeannie i djece, silno sam uživao u prigodama da
odem na sajmove knjiga u dijelove zemlje u kojima
nikad prije nisam bio. Volio sam hodati ulicama Saint
Luisa ili Seattlea, promatrati život tamošnjih ljudi,
upoznati lokalnu kuhinju, slušati kako ondje zvuči
jezik kojim su pisali Shakespeare, Fitzgerald ili Woolf.
Želio sam nešto od svega toga pokazati Rinpocheu na
način kako se to pokazuje onome koji to vidi prvi put,
čuti njegove dojmove, kao kad nekoga prvi puta
uvedete u preuređenu kuću nestrpljivi da čujete što
misli o lamperiji, rasporedu soba, boji i uzorku
pločica u kupaonici, čak i kad posve sigurno znate da
ćete čuti pohvale izrečene prije svega iz pristojnosti.
S Rinpocheom, međutim, ni u to nisam mogao biti
siguran. Pretpostavljao sam da bi njemu, kao
asketskom, spiritualnom čovjeku bile odbojne
atrakcije zabavnih parkova u Hersheyu, vlakići koji
se obrušavaju u ponor i iscrpljene mase ljudi koji
prevale po nekoliko tisuća kilometara da bi vidjeli ono
što su ranije vidjeli njihovi prijatelji a onda se vrate
kući lagano razočarani. Meni su takve stvari bile
zanimljive - dvorane za kuglanje, gužva i šarenilo,
Disneyland. Za mene je sve to važan dio američkog
načina života. Bila je to naša stvarnost i ja sam imao
neku perverznu potrebu pokazati je Rinpocheu, da
vidim može li je on svariti usprkos svojim visokim
idealima. Želio sam sebi dokazati da sam u pravu - ili
u krivu - u vezi s nečim što nisam bio u stanju čak ni
artikulirati.
Vozili smo u dugoj koloni automobila prema "Zoni
atrakcija", a ja sam tražio nešto što što će mom
suputniku pružiti pravu sliku ovog dijela Amerike, a
da ne moramo pri tome izgubiti pola dana u autu.
Odlučio sam se za posjet nečemu što se zove Tvornica
čokolade. Sišli smo s ceste i vozili dugim odvojkom do
parkirališta, a potom pješice prešli još dio puta po
vrelom asfaltu do staklenih ulaznih vrata, zajedno s
još morem znatiželjnih ljudi, da bismo se našli u
zdanju koje je bilo savršeno čisto, uredno i sasvim
američko - s uniformiranim čuvarima, s
informativnim pultom i ženom kojoj je na pločici na
reveru pisalo ime, s fotokopiranim mapama,
zvukovima snimljenih objašnjenja koja su odjekivala
po izložbenim hodnicima, stropovima koji su po
cijelom prostoru bili obojani crveno, bijelo i plavo.
Naravno, usred svega toga bila je i velika
prodavaonica slatkiša.
Odlučili smo se na turu koja traje petnaest
minuta i krenuli krivudavim zakrčenim hodnikom po
debelom tepihu, dok se oko nas po zidovima, u tekstu
i slici, izlagala priča o Miltonu S. Hersheyu. Odlučio
sam da neću preuzeti ulogu vodiča, nego ću čekati da
mi Rinpoche sam postavlja pitanja. No, nije me ništa
pitao. Hodao je uz mene kroz tu znojnu gomilu ljudi i
pažljivo zagledao izložene fotografije i panoe na
kojima je bila ispisana priča o Hersheyu. Milton je bio
iz obitelji menonitskih farmera, a nakon što je
napustio taj način života dva puta je pokušao
pokrenuti posao sa slatkišima, u Baltimoreu i u New
Yorku, i oba puta nije uspio. Nakon toga se vratio
kući, u Pennsylvaniju, i pokušao ponovo, i vrlo brzo
uspio izgraditi svoje carstvo slatkiša i proširiti ga po
cijeloj zemaljskoj kugli. Nakon što su se oženili,
Hershey i njegova žena shvatili su da ne mogu imati
djece, pa su osnovali školu za djecu iz sirotišta - prvo
za dječake, a onda i za djevojčice. Ta je ustanova vrlo
brzo izrasla u školu u koju su primali i siromašnu i
napuštenu djecu. Nakon Hersheyeve smrti 1945.
godine u tu je školu bilo uloženo gotovo cijelo njegovo
bogatstvo.
Gotovo da nije bilo boljeg mjesta gdje je njegov
novac mogao završiti, pomislio sam. Sva zarada od
čokoladica i bonbona utrošena je na djecu koju
roditelji ili nisu mogli ili nisu htjeli školovati.
Nisam bio siguran koliko je toga Rinpoche uspio
shvatiti. Panoi nisu bili veliki, niti je teksta bilo puno,
no u svoj toj gužvi jedva smo i to uspijevali pročitati.
Ipak, on nije ništa rekao. Ono njegovo toliko izražajno
lice sada nije pokazivalo nikakve emocije.
Hodnik nas je na koncu doveo do dvoje mladih
ljudi odjevenih u uredne odore i kape, a oni su nas
uputili prema nekakvim starinskim drvenim
vagončićima. Rinpoche i ja sjeli smo jedan pored
drugoga, dok je oko nas vladala kakofonija vesele
vriske i glasne glazbe. Sada se na njegovu licu
konačno pojavio široki osmijeh. Predstava je mogla
početi!
 Vagončić se zatresao a potom kliznuo kroz to
zabavište u kojemu se učilo kako nastaje čokolada.
Prvo su se pojavile krpene krave koje su pjevale, dok
su se s ekrana i zvučnika čule priče o biljci kakaovac,
bazenima punima uzburkane čokoladne smjese,
pokretnim trakama na kojima su se Čokoladni
poljupci prvo umatali u sjajne staniole, a onda kretali
na put sve do polica u trgovinama Bangkoka i
Bangalorea. Bilo je kao da gledamo uživo neki
program televizijske postaje Food Network, jer su nas
neprestano zasipali gomilom podataka. Milijun litara
mlijeka na dan, šezdeset milijuna Poljubaca na dan,
mliječna mast koja se uklanja u ovoj fazi proizvodnje,
a onda vraća s drugom mješavinom u kasnijoj fazi da
bi se dobila ta bogata i predivna aroma čokolade. Na
kraju vožnje prošli smo pored kamere ispod koje je
stajao natpis Osmjehnite se. Tako smo i učinili, a kad
smo izašli iz vagončića dobili smo priliku kupiti svoje
netom snimljene fotografije sa sretnim osmijehom.
Još i danas u svojoj radnoj sobi imam na zidu
fotografiju na kojoj se uz mene nalazi čovjek u
kestenjastoj halji koji izgleda sretno i uzbuđeno kao
dijete kad se nađe u trgovini slatkiša.
Da, bila je tu i golema prodavaonica slatkiša! Od
pulta na kojemu smo preuzeli svoje fotografije sišli
smo stepenicama do raja za ovisnike o šećeru. Tu se
moglo kupiti ama baš sve što se radi od čokolade - od
čokoladnog čipsa, do crne čokolade - stotinu i pedeset
raznih vrsta slatkiša koje su osmislili Hersheyevi
stručnjaci. Oko nas su djeca oduševljeno vrištala, a
blagajne su zvonile i gutale novac. Ni ja se nisam
mogao suzdržati. Kupio sam Rolo za Natashu, vrećicu
čokoladica Mr. Goodbar za Jeannie, Almond Joy za
Anthonyja i pozamašnu količinu tamne čokolade za
sebe. Rinpoche se divio fotografiji uzvikujući: "Kako
su to uspjeli tako brzo?" No nije bio u iskušenju da
kupi išta od ponuđenih divota.
No zato sam mu ja kupio vrećicu Poljubaca i
tutnuvši mu je u ruke rekao, odnosno pokušao
objasniti, da je sve ovo - zlatni staniol u koji je
umotan Rolo, plavo-bijeli omot čokolade Almond Joy
i svilenkasta vrećica s Čokoladnim poljupcima -
poput vatrometa za Dan nezavisnosti ili utakmice
ragbija na Dan zahvalnosti: da je sve to važan dio
američkog načina života, nezaobilazan dio moga
djetinjstva. Htio sam ga pitati nosi li i on u sebi takve
slike sjećanja na svoje djetinjstvo u Skorovodinu.
Možda sjećanje na kekse spravljene s putrom od
jakova mlijeka. Ili na jeftine, uokvirene portrete
Lenjina na zidu školske učionice. Ili na postavljanje
kopjejki na tračnice i čekanje da ih transsibirski
ekspres u zoru pretvori u tanke pločice.
Ali nisam ga to pitao.
Nakon što smo izašli iz trgovine, pridružili smo se
rijeci ljudi koja se nevjerojatno sporo probijala prema
moru automobila i džipova što su blještali na vrelom
suncu.
Nakon toga smo u koloni automobila puzali
puževom brzinom da bi se na koncu ipak dočepali
ceste i tek se tu riješili strašne gužve. Nakon što smo
prošli pored još jedne farme na kojoj je stajao natpis
svatko će za svoje
 GRIJEHE ODGOVARATI PRED BOGOM, (Otkud ti
to Znaš? htio sam povikati kroz prozor. Otkud ti pravo da
tvrdiš da baš ti to znaš?), pojavilo se skretanje za
međudržavnu cestu broj 80, kojom smo se zaputili u
samo srce američkoga zapada.
Bilo je to čudno dopodne. Prvo ona prljavština u
čaši vode, pa savršeno čiste i uredne police prepune
slatkiša. Nekoliko puta pokušao sam započeti
razgovor, ali sam brzo shvatio da Rinpocheu nije do
priče. Da u autu ne bude potpuna tišina, uključio
sam radio na kojemu se u nekoj emisiji gost vrlo
elokventno zalagao za mučenje ljudi. Pogledao sam
Rinpochea da vidim hoće li on to nekako komentirati,
ali on kao da uopće nije slušao.
Zapadno od Hersheya, Pennsylvanija je postajala
sve surovija. Strme i gole stijene, brda šljunka i
šljake, strme uzvisine, duboke doline koje su
izgledale puste i nenaseljene. Ni blizu onako lijepo
kao kraj kroz koji smo prolazili ranije toga dana. U
jednom času Rinpoche se trgnuo iz svoga sanjarenja
i uhvatio ukoštac s vrećicom čokoladnih poljubaca.
Kad ju je konačno nekako uspio otvoriti, slatkiši su
se rasuli po njegovu krilu i po podu, a on se samo
nasmijao i polako ih sve pospremio natrag. Uzeo je u
ruku jedan slatkiš i dugo ga promatrao, preokretao i
dodirivao staniol u koji je slatkiš bio umotan, a na
kraju ga polako rastvorio. Tada je neko vrijeme
pažljivo prstom prelazio po glatkoj površini smeđeg
slatkiša, da bi napokon, kao da je dovoljno dugo
molio prije te svoje male gozbe, slatkiš završio u
njegovim ustima. Vidio sam kako ga polako premeće
po ustima, s jedne strane na drugu, uzdignutih
obrva, široko otvorenih očiju, obraza zarumenjenih
od užitka. Još je nekoliko časaka valjao slatkiš u
ustima, mljackao i zadovoljno mumljao, a onda ga je
progutao u jednom glasnom zalogaju, malo se
zakašljao, nasmijao i onda me tako snažno pljesnuo
po desnom bedru da je auto dobio na brzini.
"Pusa, pusa", pjevuckao je, a kad sam bacio
pogled prema njemu vidio sam kako ovaj sveti čovjek
moje sestre podiže oba palca u zrak u znak silnog
oduševljenja.
 Trinaesto poglavlje

NAŠ RASPORED VOŽNJE bio je uvelike određen našom

potrebom za hranom. Bolje rečeno, mojom potrebom
za hranom, jer je Rinpoche jeo vrlo malo. Uspijevao je
čak držati u krilu otvorenu vrećicu Poljubaca a da ne
pojede niti jedan slatkiš po cijelih sat vremena. Sada
je već bila sredina poslijepodneva i ja sam, usprkos
tome što sam pojeo tri male table tamne čokolade,
imao potrebu pojesti ono što gotovo u cijelom svijetu
nazivaju ručkom. Izgledi nisu bili bogzna kakvi.
Sudeći po karti, najbliža nam je bila Altoona, gradić
koji baš nije bio poznat po dobroj hrani, a i bio je
prilično daleko od autoputa kojim smo vozili. Znao
sam da nećemo umrijeti od gladi. Svako malo bismo
vidjeli neki natpis koji je reklamirao restoran na
sljedećem izlasku s ceste, ali sve je to bila ponuda
koja je uključivala po život opasne količine soli,
masnoće, šećera i kojekakvih kemijskih aditiva.
Istina je da sam ja pomalo osjetljiv kad je riječ o
hrani, ali to mi je naposljetku u opisu posla. Tijekom
svih tih godina koje sam proveo u izdavačkoj kući
"Stanley & Barnes" imao sam sreće probati jela
najvećih svjetskih kuhara i skupio sam malu
biblioteku fascinantnih knjiga o uzgajanju, pripremi
i konzumiranju hrane. Pretpostavljam da je normalno
da pazim što jedem, baš kao što je normalno da
prodavač u trgovini odijelima pazi kako bira vlastite
kravate ili odijela, ili kao što je normalno da je
mehaničar osjetljiv na kvalitetu automobila koji vozi.
Još jedan razlog moje izbirljivosti je i činjenica da sam
odrastao na krumpirima i goveđim odrescima,
kiselom kupusu i prekuhanoj svinjetini u okružju u
kojem bi majka, ako bi stavila malo limunovog soka
u pitu s jabukama, riskirala da je dobrovoljno
vatrogasno društvo sljedećih deset godina više ne
pozove da pripomogne u pripremi hrane za
dobrotvornu zabavu. Kad sam jednom sa svojim
roditeljima bio u kineskom restoranu u Bismarcku,
moji su roditelji naručili hamburgere. Tako sam,
zapravo, tek nakon odlaska iz Sjeverne Dakote
zakoračio u veliki, bezgranični svijet kulinarskih
divota.
Kako bih doskočio svojoj strasti prema jelu,
nekoliko sam puta tjedno vježbao, hodao po pet
kilometara s Jeannie nedjeljom ujutro i po pola sata
dnevno provodio na traci za trčanje u teretani par
ulica od ureda. No dok sam vozio nisam imao baš
puno prilike za vježbanje, niti kućanskih ili uredskih
obaveza koje bi mi odvlačile pažnju od hrane. Čim bih
na sekundu otvorio prozor automobila, osjetio bih
glad, a ako ne baš glad, onda želju za jelom.
Malo me brinulo ono što nam se nudilo ovdje,
južno od Altoone i sjeverno ni od čega. Nasmrt
prepečeni hamburgeri, gazirana šećerna vodica
neprepoznatljiva okusa i listić uvele salate koji glumi
prehrambena vlakna. Ne, ne. Ne pristajem, to nije
američka kuhinja koju sam želio pokazati Rinpocheu.
U kućici gdje se naplaćuje cestarina upitao sam
ima li u blizini kakvih zgodnih mjesta gdje se nešto
može pojesti, dodavši da me ne zanimaju lanci
restorana brze hrane.
Žena koja tamo radi pogledala me kao da sam u
najmanju ruku komunist i onda me uputila u obližnji
restoran gdje nude dobre mesne odreske. To mi je
odmah bilo sumnjivo. Pomislio sam da taj restoran
možda vodi neki njezin prijatelj, ili rođak njezina
muža, i da dobiva postotak za goste koje uputi
onamo. Restoran smo našli bez ikakvih problema, no
kad smo ušli unutra vidio sam da je jelovnik ispisan
na ploči neinventivan poput jeftinog akvarela na zidu
zubarske čekaonice. Izgurao sam Rinpochea van prije
nego što nam je stigla prići konobarica, a on je,
naravno, bio zbunjen. "Ne mogu", rekoh mu na
parkiralištu. "Objasnit ću vam poslije. Odvest ćemo
se do sljedećeg najbližega mjesta i tamo možda
nađemo nešto malo zanimljivije."
Prema mojoj karti, najbliže je mjesto bilo Bedford,
još uvijek u Pennsylvaniji. Krenuli smo cestom prema
jugu i uskoro smo stigli. Na ulazu u gradić slijeva smo
opazili veliki vojni regrutni centar, a zdesna, u izlogu
poslovne zgrade koja je izgledala kao da je sagrađena
na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće,
natpis ispisan velikim tiskanim slovima isus je bog i
golemi poster na kojemu je bio prikazan bradati
čovjek bijele boje kože, iako je Isus, koliko ja znam,
potjecao iz kraja gdje su ljudi u njegovo vrijeme bili
bradati i tamnoputi. Ugledao sam, dakle, gotovo
istovremeno i regrutni centar i ta ogromna slova. Ne
mislim da je netko u Bedfordu izričito želio baš to
postići - da se vojska i Isus ikako povezuju - ali
upravo je tako ispalo. I to u Americi koju sam htio
pokazati svom novom prijatelju. Nije mi se to dopalo.
Kao što sam već napomenuo, ja se smatram
kršćaninom, što znači da Isusa smatram nekom
vrstom uzora ponašanja u ovom svijetu. Moj otac i
dva strica su odlikovani veterani Korejskog rata,
jedan je rođak izgubio nogu u Vijetnamu, tako da
poštujem i razumijem vojnike i njihove obitelji. Ali
nešto se zadnjih godina događa u mojoj Americi što
čak ni tolerantan čovjek poput mene više ne može
mirno promatrati. Moji kolege u "Stanley & Barnesu"
možda ne uvažavaju vjeru koliko bi trebalo, ili je čak
i odbacuju. No mene muči jedan drugi segment
američke populacije, koji vjeru koristi kao platformu
za propagiranje rastućeg, agresivnog etnocentrizma,
s postavkom da postoji jedan Bog, i da je taj Bog
dakako Isus, i da taj Isus Sjedinjene Američke Države
svakako voli više od bilo koje druge zemlje na svijetu,
i zato svaka naša vojna akcija ima Isusov blagoslov.
To nikako ne mogu progutati i to me već neko vrijeme
jako smeta i zato mi je to dok sam se vozio kroz
Bedford upalo u oči.
Skrenuli smo i stali pred turističkim uredom.
Unutra sam odmah primijetio plakat koji je
reklamirao predavanje čovjeka čiji se život potpuno
promijenio kad je otkrio levitaciju, tako da su u
Bedfordu očito postojale i druge duhovne opcije koje
u prvi mah nisam uočio. Moje nade da ćemo ipak
nešto pristojno pojesti naglo su narasle. Turistički
ured je vodio neki vrlo uslužan i ljubazan par. Žena
je izašla iz prostora odijeljenog pultom i saslušala
moje kratko predavanje o lancima brze hrane i
zdravoj prehrani, nasmiješila se Rinpocheu koji je
stajao sa strane kao da mu je neugodno, i uputila nas
u restoran "Green Harvest" nekoliko ulica dalje.
Bilo je jako vruće, a ja sam bio izgladnio i umoran
od puta i svih onih misli o ratu i ljubavi koje su mi se
vrzmale po glavi.
"Green Harvest" je bio pun pogodak. Krasne
uljane slike po zidovima, puno svjetla, zavjesa protiv
kukaca koja je puštala da prodre ono malo svježeg
zraka kojega je bilo moguće naći u tom dijelu
Pennsylvanije toga vrućeg poslijepodneva. Iza pulta
nas je dočekala mlada djevojka kojoj je, kako smo
kasnije saznali, to bio prvi dan na poslu, a iza nje je
stajala starija gospođa za koju se činilo da je vlasnica.
Ledena kava? Može! Tanjur namaza od slanutka?
Ponovo može! Donijeli su nam namaz od slanutka
preliven maslinovim uljem, namaz od kremastoga
sira i ananasa i uz to svježu salatu i štrucu kruha od
cjelovitog pšeničnog brašna! Bilo je to sjajno
iznenađenje! Pravo otkriće! Rinpoche i ja sjeli smo za
prelakirani stol, a mlada nam je konobarica donijela
dva identična obroka. Sve je bilo dobro.
Da, sve je bilo dobro dok Rinpoche nije ispod
tajanstvenih pregiba svoje kestenjaste halje (imao je
dvije kestenjaste halje; jednu od njih bi oprao u kadi
svakog drugog dana i ostavio u sobi da se osuši),
dakle dok nije iz te svoje halje izvukao komad bijeloga
papira. Tada smo već bili gotovi s jelom i pijuckali
smo zadnje gutljaje izvrsne, vrlo jake kave. Papir koji
je izvukao bio je dva puta presavijen, a on mi ga je
dodao bez riječi.
"Što je to?"
 On je slegnuo ramenima i stidljivo se nasmiješio.
Pomislio sam da bi to mogla biti pjesma koju je
nažvrljao prethodne večeri, želeći mi zahvaliti na
mojem velikodušnom pristanku da ga povedem sa
sobom na put i pokažem mu američki zapad, ili
možda na tome što mu pomažem da bolje nauči
engleski jezik. Ili je to možda bila neka kaligrafija koju
bih mogao uokviriti i objesiti na zid kad se vratim
kući. Dok sam rastvarao papir pomislio sam da bi to
mogle biti i neke vedantske ili kabalističke molitve
koje je možda želio da zapamtim. Činilo mi se da će
opet početi s preobraćanjem.
Ali ne, riječ je bila o nečem još gorem - pismu moje
sestre Cecelije pažljivo napisanom na njezinom
starom električnom pisaćem stroju marke Olivetti.
Pismo sam sačuvao i ovdje ga donosim u cijelosti.

Dragi moj voljeni brate,

Puno ti hvala što činiš sve ovo i što si udovoljio
željama svoje sestre. Nadam se da vam na putu nije
loše i da me nisi povremeno psovao. (Sjeti se mojih
nadnaravnih moći. Ja to osjetim!)
Ne znam je li ti Rinpoche ovo spomenuo ili nije -
nadam se da jest - ali on ima nekoliko usputnih
obaveza, nekoliko predavanja. Zovu ga sa svih strana,
a za neka predavanja mu i plate. I to puno! Ipak, većinu
održi besplatno.
Prvo dogovoreno predavanje je u Youngstownu, u
Ohiju, gdje nastupa besplatno. To organiziraju neki
dragi ljudi koji bi željeli promijeniti duhovnu klimu u
svojemu gradu. Drugo predavanje se održava na
 Sveučilištu Notre Dame, kamo ga je pozvao neki
katolički svećenik koji organizira konferenciju o
brisanju granica među religijama ili nešto slično.
Nakon toga još ima jedan nastup u Madisonu i to je
sve, ako ne iskrsne još nešto dok ste na putu.
Nadam se da ovo neće biti samo još jedna nova
gnjavaža koju ti je natovarila na vrat tvoja sestra koja
te jako voli. Raspored predavanja je naveden dolje.
Šaljem ti veliki poljubac i grlim te, dragi moj brate, kao
i onog produhovljenog čovjeka koji je s tobom u autu.
Voli te Seese
P.S.
Zapravo me poziv na predavanje u Youngstownu
potaknuo da ti predložim da povedeš Rinpochea. Ne
znam kako bi on to inače izveo!

Pročitao sam pismo četiri puta, a raspored

predavanja koji je bio napisan ispod pročitao sam pet
puta. Nakon toga sam pogledao datum i vrijeme prvog
Rinpocheovog predavanja i onda ga usporedio s
današnjim datumom na svom satu i svom mobitelu.
Nakon toga sam pogledao svog suputnika koji mi se
smješkao i kimao glavom u polaganom ritmu.
"Rinpoche", rekoh mirnim glasom. Bolje rečeno,
gotovo mirnim glasom. "Prvo vaše predavanje je u
Youngstownu, u Ohiju. Večeras. Večeras u šest sati.
Youngstown u Ohiju je prilično daleko odavde, a sada
je već prošlo četiri sata. Teško ćemo stići na vrijeme i
ako budemo vozili non-stop."
"Non-stop", reče on smijući se i kimajući glavom.
"Niste li mi ovo mogli reći ranije?"
 "Zaboravio", reče, a ja sam prvi puta pomislio da
laže. Ne da izbjegava odgovor, da nešto izmišlja ili da
se izvlači pomoću nekih svojih zen trikova, nego baš
da laže.
U glavi mi se stvorila slika kotla punog čokolade u
kojemu su velike čelične poluge miješale juhu od
kakaovca, i kako sve to kuha u mom želucu
pomiješano s pastom od slanutka, maslinovim uljem
i salatom.
"Vi još morate puno učiti da biste počeli shvaćati
pojam američke pristojnosti i gostoprimstva", rekoh
vrlo hladnim tonom. Bio sam na rubu, ali sam uspio
sačuvati mirnoću.
"Hvala vam", reče.
"Hoću reći, mogli ste me barem upoznati s ovim."
"Hvala vam što mi pomažete shvatiti američki
pojam pristojnosti i gostoprimstva. Ali, sada bismo
trebali poći. Kasnimo."
Ja sam ga samo pogledao. Konobarica kojoj je ovo
bio prvi dan na poslu u tom je času prišla našem
stolu i upitala je li sve bilo u redu, a Rinpoche ju je
uhvatio za ruku želeći time pokazati ljubaznost, i
rekao joj da je hrana bila bolja od poljupca i da on
ima jedan poljubac u džepu i da bi joj ga želio
pokloniti. On je mislio na Hersheyevu čokoladicu, no
ona djevojka to nije mogla znati. Nije mogla doći k
sebi od zaprepaštenja. Pogledala je preko ramena
svoju šeficu kao da pita je li i to dio njezina posla
preko ljeta? Hoće li joj se stalno ovako nabacivati neki
ćelavi tipovi u haljama?
 Uspjela se prilično elegantno izvući iz neugodne
situacije, a ja sam sve pokušao izgladiti napojnicom
od čak trideset posto.
Kad smo se vratili na autoput nagazio sam gas
vozeći preko stotinu i pedeset kilometara na sat i
uključivši tempomat. Nadao sam se da će nas
zaustaviti policija i zadržati barem sat vremena i da
ćemo zbog toga zakasniti na predavanje. Želio sam da
mi napišu kaznu od dvjesto dolara koju bih poslao
sestri sa sljedećom porukom:

Draga Seese,
Nadam se da ti neće biti nezgodno platiti ovu
kaznu za prebrzu vožnju koju smo dobili jureći prema
Youngstownu da bi Rinpoche na vrijeme stigao na
svoje predavanje! Palo mi je na pamet da ti je
pošaljem dok smo stajali po onoj vrućini na autoputu,
i dok je policajac bio nalakćen na prozor našeg
automobila. Nadam se da je ovo posljednja kazna koju
ćemo dobiti, no ako ih bude još, i njih ću ti poslati.
Nadam se da ti to neće smetati!!!
S ljubavlju,
tvoj brat, Otto
 Četrnaesto poglavlje

KAD SMO PREŠLI granicu države Ohio, i kad smo već bili
na tridesetak kilometara do Youngstowna, bilo je
jasno da ćemo, iako smo vozili znatno iznad
dopuštene brzine duže od sat i pol vremena, zakasniti
na predavanje puno više nego što bi to bilo pristojno.
No, to je mene mučilo sto puta više nego njega.
Ja spadam u one ljude koji vjeruju da je točnost
jedan od stupova civiliziranog svijeta. Ono što se
događa čovjeku poput mene kad negdje kasni, ili kad
njemu netko kasni, jest da ga počne puniti gnjev kao
da je začepljeni slivnik u kojemu voda raste prema
rubu. Još petnaest centimetara do ruba! Još deset!
Još dva! Kad smo skrenuvši s autoputa na lokalnu
cestu broj sedam južno od Youngstowna krenuli na
sjever, voda se već odavno prelijevala. "Već je šest i
deset", rekoh, dok smo se vukli kroz gužvu i stalno
zastajkivali. Čuo sam i osjetio kako se moje riječi
jedva probijaju iz moje zgrčene utrobe i penju se do
zgrčenih ustiju, kao i svaki put kad sam morao čekati
svoju dragu no ne baš točnu ženu. "Prema ovoj karti
imamo još oko dvadeset kilometara cestom koja je
prepuna semafora. Tamo gdje ste trebali održati
predavanje nitko ne odgovara na telefon. Nećemo
stići."
Rinpoche slegne ramenima. U tom trenutku ja
sam već imao u glavi pun dosje dokaza u prilog teoriji
da je ovaj čovjek - zvao se on Rinpoche ili ne, bio on
duhovni učitelj ili ne, stranac ili naš - jedan krajnje
neuviđavan tip. Opet sam se počeo pitati ne nastoji li
on iskoristiti Ceceliju samo da bi se dokopao njezine
zemlje i kuće, i je li on zapravo puno lukaviji nego što
izgleda. Je li on zapravo obični ljigavac i varalica,
jedan od onih koji su došavši u Ameriku i vidjevši na
što sve ovo sliči intuitivno shvatili da bi moglo biti
unosno prodavati Amerikancima lijek protiv
duhovnoga beznađa te su iskoristivši našu naivnost
obrijali glavu, kupili nekoliko haljina i prozvali se
guruima. Puno mi se takvih misli počelo rojiti po
glavi.
"Ne smeta vas što puštate ljude da vas čekaju?"
Nije ništa odgovorio, očito udubljen u promatranje
urbanog krajolika Youngstowna, u Ohiju.
A kakav li je to samo čudan krajolik bio! Vidio sam
veliki dio Amerike, i u više navrata putovao po
Europi, Aziji i Brazilu. Dvaput mjesečno volontirao
sam tijekom školske godine u centru za
opismenjavanje u vrlo siromašnom dijelu Bronxa.
Stoga mi nisu bili nepoznati ni ruševni kvartovi, ni
slamovi, niti i jedna druga riječ kojom opisujemo
otvorene rane siromaštva. Ali, bez obzira na sve što
sam dosad u životu vidio, ovaj me dio Youngstowna
šokirao. Ušavši u grad, prošli smo kroz cijeli niz
kvartova s oronulim stambenim prizemnicama i
zatvorenim trgovinama. Posvuda zahrđali natpisi,
željezne rešetke na vratima zatvorenih noćnih
klubova i propalih točionica; po pokrajnjim ulicama
nekoć vrlo lijepo uređene kuće sada su zjapile prazne,
sudeći po razbijenim prozorima gornjih etaža.
Posvuda boce i razasuto smeće, odbačeni bicikli,
stare, nakvašene cipele, začepljeni odvodi. Rinpoche
nije mogao maknuti pogled s tih prizora, a nisam ni
ja.
Prema uputama koje smo imali, Rinpoche je
trebao održati predavanje u nekoj zgradi u središtu
grada, u glavnoj ulici. Pronašli smo tu zgradu bez
problema, ali ni ovdje stvari nisu izgledale puno bolje.
Vidjelo se da je to nekada bilo lijepo i uspješno
poslovno središte, s elegantnim građevinama od
kamena i drvoredom, no sada su mnoge trgovine bile
zatvorene, s prozorima okovanim daskama. Kao da je
tim dijelom Ohija prohujala neka epidemija i ostavila
iza sebe prljave zidove kuća, načete krovove,
razbijene prozore, zapuštene trjemove i probila se sve
do središta grada, gdje je uzela danak i od čvrstih
kuća građenih od cigle i kamena.
Kad smo nakon svega ovoga stigli do adrese koja
je bila navedena u Cecelijinu pismu, dočekala nas je
vrlo lijepa žena mojih godina koja je stajala na
pločniku ispred praznog parkirnog mjesta u pozi
napetog iščekivanja. Bila je visoka i mršava,
prekrasnih očiju, u haljini do poda i s pletenicama
smeđe kose koje su joj sezale gotovo do struka. Čim
smo izišli iz automobila, odmah je prišla Rinpocheu i
naklonila se, tako da su joj one dvije pletenice boje
oraha, blistave kao da ih je netko upravo izglancao,
skliznule preko ušiju. Uspravila se i nasmiješila
podsjetivši me na moju sestru i uhvativši Rinpochea
za ruku rekla da je bila jako zabrinuta da nam se nije
dogodilo nešto strašno. Dok je to govorila pogledala
me je nastojeći i dalje zadržati osmijeh na licu, ali
vidjelo se da mene krivi za to što je njezin učitelj
zakasnio dvadeset i jednu minutu. Nisam rekao ni
riječi.
Uvela nas je unutra, no tamo nas nije čekala neka
prostrana dvorana, već prostorija u kojoj je u
sretnijim vremenima možda bila željezarija, ili
trgovina živežnih namirnica, ili salon donjeg rublja za
žene menadžera lokalne željezare prije nego što je sve
otišlo - pa znate, u Kinu. U prostoriji je bilo poredano
osam ili deset redova sivih stolaca na ispucanom
linoleumu kojim je bio pokriven pod. Nije bilo puno
ljudi, oko polovica sjedalica bila je prazna. Sprijeda je
bio postavljen nešto ljepši stolac na netom sklepanoj
pozornici od drveta visokoj oko pola metra. Netko je
uložio puno truda u organizaciju ove priredbe.
Odmah pored tog stolca bio je postavljen stol, a na
stolu vrč i mala šalica za čaj. U publici se okupilo
dvadesetak ljudi - sveamerička mješavina bijelaca,
crnaca, Azijata i Hispanaca. U prvom redu sjedila su
dva postarija para. Iza njih bila je grupica mladih
ljudi, možda donedavnih gimnazijalaca ili studenata.
Tu je bio i par mladih menadžera i onda, na moje
čuđenje, dva reda ljudi koji su nesumnjivo izgledali
siromašno - odjeveni u otrcanu odjeću, ozbiljni, s
licima koja su odražavala tegobe života, neku vrstu
boli, kao poputbinu koja ih prati već duže vremena.
Svi prepoznajemo ove znakove. Neki puta se
pretvaramo da ih ne vidimo iz nekakve lažne
pristojnosti, ali svi znamo što to znači kad si
siromašan. Svatko s imalo mozga u stanju je
raspoznati pravog siromaha od prividnih - umjetnika
u otrcanim trapericama, ili studenata u prljavim
majicama. Ovi su ljudi doista bili siromašni.
Žena s pletenicama koja nas je dočekala vani na
pločniku stala je sada pred auditorij. Nakon što se
pobrinula da se Rinpoche udobno smjesti u svoj
stolac, održala je kratko uvodno slovo koje je očito
naučila napamet.
"Počašćeni smo što je večeras s nama jedan od
najvećih duhovnih učitelja našega doba." Stajao sam
odmah do izlaznih vrata i ovo što sam čuo donekle
me iznenadilo. Ono što je ova žena rekla zvučalo mi
je kao pretjerivanje, iako sam i ja, naravno, puno
puta pretjerivao kad sam pisao predgovore za knjige
autora kojima sam bio urednik. No Rinpochea sam,
konačno, poznavao bolje od nje, i usprkos tome što
mi se na neki način donekle počeo sviđati, te usprkos
tome što je bio vrlo pristojan - ako zaboravimo sve
one nepristojnosti kojima su uzrok bile kulturne
razlike - ipak mi ono "jedan od najvećih duhovnih
učitelja našega doba" nije išlo uz tipa koji se ne tako
davno gotovo onesvijestio od užitka kušajući
Hersheyeve čokoladice; koji je kasnio na sastanke i to
ga nimalo nije uzbuđivalo; koji je lagao stranom
čovjeku koji ga je poveo sa sobom na put preko pola
Amerike; i koji je možda namjeravao prevariti naivnu,
zapravo vrlo siromašnu ženu dobra srca, i oteti joj
njezino nasljedstvo.
Kada je ljepotica s pletenicama završila, uslijedio
je pristojni aplauz i malo komešanja u redovima koji
su bili najdalje od pozornice. Nisam sjeo, jer nisam
imao namjeru ostati na predavanju. Čak i kad sam
shvatio da šetnja od sat vremena po centru
Youngstowna u sumrak ne dolazi u obzir, i dalje mi
se nije ostajalo. Ne znam zašto. Kad se Rinpoche
naklonio i rekao da će početi s desetminutnom
meditacijom, kliznuo sam kroz vrata što sam
neprimjetnije mogao, otišao do auta, sjeo unutra i
počeo proučavati kartu da vidim kojim je putem
najbolje nastaviti na zapad. Pretpostavljao sam da se
ljudi u dvorani sada drže za ruke i pjevaju, ili sjede
prekriženih nogu na onom otrcanom linoleumu i
hvataju valove energije koji se izvijaju oko njih poput
divovskih zmija. To nije bilo u mom stilu.
Tako sam proboravio u autu, sa zaključanim
vratima, oko sat i pol vremena. Kad sam završio s
kartom - za što mi je trebalo oko deset minuta - nisam
se imao čime zabaviti osim slušanja radija, a toga mi
je danas već bilo dosta. Nisam imao nikakvu knjigu,
ni novine, a priznajem da me bilo strah prošetati.
Bojao sam se hodati i Bronxom kad sam ondje
održavao predavanje, iako je to uvijek bilo subotom
dopodne, i usprkos tome što mi se u šest godina
nikad ništa neugodno nije dogodilo. Bio sam svjestan
svog statusa dobrostojećeg bijelca u siromašnoj
crnačkoj četvrti, i da se taj moj status vidi i po
automobilu koji vozim i po odjeći i po licu i izgledu,
baš kao što su vidljivi znaci po kojima razaznajemo
da je netko siromašan. Stoga sam se osjećao
nepoželjno, na neki način kriv i vrlo ranjiv. Sličan
osjećaj obuzeo me odmah čim smo s ceste broj 7 ušli
u Youngstown. Ne znam da li su i drugi ljudi znali
osjetiti nešto slično, no pretpostavljam da jesu. O
tako nečemu nikad ne razgovaramo na poslu, gdje
kao urednici i marketinški stručnjaci rade i crnci i
bijelci i Azijati i Hispanci - no svi oni žive na
Manhattanu ili u luksuznim sjevernim predgrađima
do kojih putuju vlakom. S druge strane, ljudi iz
ekspedita i s porte, čistačice i kojekakvi pomoćnici i
čuvari najvećim dijelom žive u Queensu, Bronxu ili
Harlemu, gdje se na ulici odvija sasvim drugačiji
život. Svjestan sam da se nalazim na vrlo osjetljivom
području i da sam sklon uopćavanju i da to spada u
onu skupinu razgovora koji nikada u Americi ne
potraju dugo: da postoje dijelovi grada u koje vas
taksiji naprosto ne žele odvesti; da među nama ima
ljudi koji žive u uvjetima o kojima nas je sram
govoriti; da u tim uvjetima žive i djeca; da postoje
dijelovi grada u koje ljudi poput mene - ne samo
bijelci - jednostavno ne zalaze; da postoje mjesta koja
nikad nećemo vidjeti i da o svemu tome ne volimo
misliti dok pijuckamo svoje martinije u dizajnerskim
čašama u restoranima gdje ručak za dvoje košta
onoliko koliko ti drugi Amerikanci uspiju zaraditi za
tjedan dana. Ispriku za takvo stanje stvari nalazimo
citirajući zakone kapitala ili uvjeravamo sami sebe da
mi više radimo, ili da upravo društvena nejednakost
potiče motivaciju koja povećava bogatstvo cijele
nacije. Sve je to, kao, ispravna logika. Ipak, nikad do
kraja nisam bio imun na tu veliku razliku između
mog života i života mnogih drugih Amerikanaca.
Sjedio sam u svom automobilu i imao dojam kao
da me obavija neka tanka sluzava opna. Zašto mi je
bilo nezamislivo ostati stajati otraga u onoj prostoriji
i misliti si svoje, pitao sam se. Zar bi bilo toliko grozno
nekoliko časaka držati za ruku neku sasvim stranu
osobu i s tom osobom zajednički izgovoriti molitvu?
Što je to Rinpoche govorio što nisam želio čuti? I to
nakon što sam mu održao lekciju o američkom
gostoprimstvu i pristojnosti.
Ipak, i dalje sam ostao sjediti. Oko mene su
povremeno prolazili ljudi, uglavnom siromašni
muškarci koji su hodali sporo, gotovo se vukući i
gledajući oko sebe kao da traže nečije priznanje da
uopće postoje. Dnevno je svjetlo bilo sve slabije, a ti
usamljeni likovi izlazili su iz tame onih napuštenih
dijelova kvarta na svjetlo ispred ove nekadašnje
trgovine i opet nestajali u mrak na drugom kraju
ulice. Poneki od njih bacili bi pogled prema dvorani.
Jedan je čak zastao i malo zavirio kroz staklo. No
nitko nije ušao unutra.
Kad sam pomislio da je predavanje već moralo
završiti, i kad je moj unutarnji glas koji me optuživao
da nemam hrabrosti i da sam nepristojan postao
nepodnošljivo ustrajan, otključao sam vrata svog
automobila i tiho se vratio u dvoranu. Rinpoche je
završio sa svojim izlaganjem i sada je odgovarao na
pitanja.
Neki stariji crnac u prvom redu podigao je ruku i
rekao: "Malo ranije ste rekli nešto što nisam pronašao
u vašim knjigama. Rekli ste, ako sam vas dobro čuo,
da možemo utjecati tek na polovicu onoga što nam se
događa. Ili nešto tome slično. Možete li to još malo
prokomentirati, Rinpoche?"
Rinpoche otpije malo čaja i nekoliko puta kimne
glavom, no cijelo je vrijeme čovjeka koji je postavio
pitanje gledao ravno u oči s nekom dozom prisnosti -
ako je to prava riječ - koja me iznenadila. Nisam se
mogao sjetiti takva njegovog pogleda iz vremena koje
smo proveli zajedno. A kad je počeo govoriti, shvatio
sam i da je njegov glas bio drugačiji nego inače. Bolje
je baratao jezikom, no bilo je tu još nečega, neke
snage i karizme koju ranije nisam primjećivao. "Da,
da", odgovorio je čovjeku koji mu je postavio pitanje.
"Rekao sam polovica, ali nisam baš sasvim tako
mislio. Ali recimo da sam mislio da možemo utjecati
na dio stvari, dobro? Dio stvari ćete naučiti u životu
svakako, čak i da ništa ne radite, i da niste nimalo
"duhovni", da nikada ne meditirate, da vam nije
nimalo stalo ni do čega. Čak i ako nekog ubijete,
naučit ćete iz toga ono što ste morali naučiti. Mučit
će vas grižnja savjesti što ste to učinili, čak i ako se
pretvarate da niste krivi. Ako se prejedete, također
ćete se mučiti i iz toga ćete nešto naučiti. Ako spolnim
činom nekome naudite, i vi ćete patiti i iz toga nešto
naučiti.
Ali tako je i s dobrim, ugodnim stvarima. Ako
volite osobu s kojom ste u braku, iz toga ćete nešto
naučiti. Voljet ćete svoju djecu, svoj posao, sve što
vam je ugodno i lijepo u životu, svoje prijatelje,
sportove, hobije kojima se bavite, bilo to šivanje ili
uređivanje vrta. Iz svega što činite možete nešto
naučiti. Razumijete li? Sve vas može produhoviti i
utjecati na vas poput gurua, i bolest i neuspjeh i tuga
i uspjeh. Da. Nije nužno da se u životu krećete nekim
osobitim duhovnim putem da biste nešto učili. Nije
nužno imati gurua, jesti na ovaj ili onaj način, govoriti
ovako ili onako. Duh će se u vama svakako djelomice
razvijati tijekom života. Tako je to sa svakom dušom."
 Rinpoche je nakratko zastao, uzeo zraka i
nastavio. "Ali ako vam je stalo do vašeg uma, ako ne
trošite svoju energiju na to da činite nažao ni ljudima
ni životinjama, ako svoje tijelo tretirate zdravo, ako
meditirate ili molite, ili ako nalazite u svom životu
malo mira i ne namećete si neprestano neke poslove
ili zadatke, ako razvijate lijepe misli i osjećaje, a ne
loše misli i osjećaje, ako tako činite, onda ćete...
nedostaje mi prava riječ." Rinpoche pogleda u mene,
kao da bih mu ja mogao pomoći. "Uslojiti. Je li to prava
riječ? Da? Uslojit ćete vlastito učenje. Poboljšati ga.
Možda je poboljšati bolja riječ u vašem jeziku.
Razumijete? Ne znači da ste vi bolja osoba od nekog
drugog tko sve to ne radi. Nemojte to misliti. Takvo
razmišljanje vam neće pomoći. Morate iscijediti sav
sok iz ovog života koji se može iscijediti. Nemojte
gubiti vrijeme dok ste ovdje, ovo vrijeme koje vam je
dano i koje je toliko dragocjeno, no to često shvatimo
tek kad nam dođe vrijeme da umremo. Tada nećete
gubiti ovo dragocjeno vrijeme. Tako ćete najbolje
postati svjesni svijeta oko sebe. Tako nećete protratiti
ono što vam je dano na ovome svijetu. Razumijete?"
Nakon toga svi su u toj maloj prostoriji počeli
kimati glavama. Očito su svi razumjeli. Osjetio sam
neki grč u utrobi koji me podsjetio na strašne i
nerazjašnjene bolove od kojih sam patio kao dječak,
kad sam znao ležati na kauču u staroj kući dok je
majka grijala ručnike i stavljala mi ih na trbuh.
Rinpoche se nagnuo unazad i naslonio nakon svog
dugog i strastvenog odgovora i mirno srknuo gutljaj
čaja. U cijelom se okupljenom društvu osjetila
ozarenost. A tada sam se s kraja prostorije, sasvim
nesvjestan što činim, javio ja, postavivši mu, glasnije
nego što sam želio i ne baš sasvim pristojno, sljedeće
pitanje: "A koja je svrha sveg tog učenja?"
Nekoliko ljudi okrenulo se prema meni i na
njihovim se licima nije odražavala ljubaznost. Možda
nisam propisno digao ruku i pričekao učitelja da me
prozove.
Rinpoche se nasmiješio. "Da, moj prijatelju. Jako
dobro pitanje. On je moj prijatelj", reče, obraćajući se
mnoštvu. "I njegova je sestra moja prijateljica, jako
dobra. Da. Koja je svrha, moj prijatelju? Svrha je..."
načinio je stanku i nekoliko puta prstima desne ruke
lupnuo po desnoj nozi. "Svrha je sam život. Živimo
zato da bismo razvijali duh koji je u nama. Život je tu
da bismo učili, da bismo napredovali, krenuli
prema..."
"Ali ako ne 'uslojimo' svoje učenje, i dalje možemo
dobro živjeti, zar ne?"
Među odanom publikom je došlo do komešanja.
Osjetio sam se glupo i bio sam ljut na sebe, ali nisam
mogao samo tako mirno stajati i kimati glavom.
"Da, naravno. Kako sam rekao..."
"Koje onda nagnuće tjera čovjeka da čini više?
Hoću reći, život je dovoljno težak sam po sebi, zar ne?
I što ako ste sretni sa svime oko sebe baš onako kako
jest? Zašto biste se onda mijenjali? Zašto biste
meditirali, molili, išli u crkvu ili pokušali promijeniti
tijek svojih misli od loših prema dobrima ako već jeste
sretni i dobri i bez toga?"
"Da", reče Rinpoche i ja sam pomislio da sam ga
nadmudrio. To mi je prošlo kroz glavu. Imam ga. On je
simpatičan momak, taj Rinpoche, vjerojatno je
bezazlen, ali je pomalo folirant, to sam sada vidio.
Činilo mi se da su ovi ljudi u prostoriji od onih kojima
treba netko koga bi zvali "guruom", kako ga je zvala i
Cecelia. To im je pomagalo da se lakše uhvate
ukoštac s opasnom avanturom zvanom stvarni život.
To im je bila neka vrsta sigurnosnog pojasa, no
ljudima poput mene to nije trebalo.
Rinpoche je polako i mirno otpio gutljaj čaja, a
onda digao pogled i uputio mi blistav osmijeh. No
varao se ako je mislio da će me time šarmirati. "Vi ste
dobar čovjek", reče, gledajući me onim izravnim
pogledom koji je ranije uputio onom starom crncu
koji mu je postavio pitanje. Jako me naljutilo kad mi
je to rekao. Kao da me nekako prevario,
izmanipulirao. "Vi nikome ne činite nažao", nastavio
je. "Vi jako volite svoju suprugu i djecu i svoj posao i
svoju sestru. Toliko o vama znam. Da, i jedete malo
previše, moj prijatelju." Tada se nasmijao, i u tom
trenutku cijelo se mnoštvo okrenulo prema meni i svi
su se smješkali. A ja sam učinio nešto što me i samog
zateklo - vjerojatno zato što mi je postalo neugodno.
Rukama sam se uhvatio za trbuh kao da je bio veći
nego što jest i malo ga prodrmao. "Da, malo previše
jedete", nastavio je. "Ali vi činite dobro, a ne zlo.
Recite mi, što mislite, zašto?"
U prostoriji je nastupila tišina. Isprva sam mislio
da je postavio retoričko pitanje, ali kako se tišina
nastavila, shvatio sam da je Rinpoche očekivao da mu
odgovorim. Problem je bio u tome što mi na pamet
nije padao nikakav odgovor. Kad je tišina postala
preteška, rekao sam: "Nisam siguran."
 "Niste sigurni" reče Rinpoche. "Ako niste sigurni,
to je u redu." Nasmijao se i mnoštvo se nasmijalo
zajedno s njim. "Ali kada shvatite zašto osoba poput
vas ima običaj činiti dobro, a ne zlo, tada ćete sami
odgovoriti na svoje pitanje. Razmislite sada malo o
tome, moj prijatelju. Sutra ću vas to ponovo pitati i
tada ćete mi odgovoriti. Može?"
"Dobro, u redu", rekoh, no nešto je u meni gorjelo,
ispuštajući nevidljiv, ali jedak i otrovan dim. Misli su
mi se počele rojiti u malim krugovima, tako opsesivno
da više nisam obraćao pažnju na dva zadnja pitanja,
niti sam se htio pridružiti zdravoj zakuski serviranoj
na stolu sa strane kad je predavanje bilo gotovo.
Motao sam se po prostoriji poput malog dječaka koji
je zalutao na gimnazijski ples, koji ne želi da ga
odbace, ili da ga ponovo odbace, niti da ga ismijavaju,
ali koji istodobno osjeća stanovitu nadmoć u svojoj
posramljenosti, zavisti i nelagodi. Bio sam bijesan,
nadmoćan i posramljen. To mi se još nikada nije
dogodilo.
 Petnaesto poglavlje

KAD JE DOŠLO NA RED i zadnje pitanje, više nisam

mogao dočekati da krenemo i vratimo se na cestu. Bio
sam ljut, iako nisam znao zašto. No, kao da mije želio
napakostiti, Rinpoche se još dugo zadržao nakon što
je završila njegova prezentacija. Razgovarao je s
ljudima oko stola na kojemu je bilo posluženo jelo i
piće, družio se, odgovarao na pitanja, tapšao ljude po
ramenu i uzvraćao naklone. Nakon nekog vremena ja
sam izišao na svjež noćni zrak i nijemo stajao na ulici
promatrajući devastirani okoliš. Što li se dogodilo
ovom gradu? Kako se tako što moglo dogoditi u
Americi?
Bio sam gladan. A i osjećao sam se kao da sam
nešto zgriješio, iako, vjerujte mi, to nije riječ koju
inače upotrebljavam. Osjetio sam kao da ti prazni
interijeri i ti prljavi prozori, sve te zgrade od lijepoga
kamena, odražavaju stanje moje duše. Izvana i dalje
prilično lijepe, arhitektonski privlačne i naoko čvrste,
iznutra su zjapile prazne i po njima su plazili štakori.
Što je u meni potaklo takve osjećaje? Nisam se
smatrao lošim čovjekom. Dok sam tamo stajao
čekajući da ona priredba konačno završi nekim
zaključnim osmijehom, počeo sam raspravu sam sa
sobom. Nisam učinio ništa loše. Baš naprotiv,
potrudio sam se da promijenim unaprijed određeni
raspored puta kako bih uspio Rinpochea dovesti na
njegovo predavanje više-manje na vrijeme, usprkos
tome što me zavlačio i nije mu palo na pamet da mi
pokaže pismo moje sestre gotovo puna dva dana.
Istina, malo sam navalio na njega s onim pitanjima,
ali zar on nije cijelu tu predstavu održao upravo radi
toga? Zar se od mene očekivalo da sve to pratim kao
i svi ostali u predavaonici? Da prihvatim sve što je
rekao samo zato jer je on navodno nekakav duhovni
učitelj? To ne bi bilo u mom stilu, nimalo. Moj je stil
bio da pitam, analiziram, preispitujem, da sagledam
problem s više strana, i ako mi se učini da nešto nije
istina da navaljujem dalje, sve dok laž ne ispliva na
površinu. Što je bilo loše u tome? Pokazao sam
poštovanje i bio iskreniji, činilo mi se, od mnogih
drugih ljudi u toj prostoriji. Čini se da Rinpocheu to
nije smetalo.
Ipak, nešto me mučilo, neka nejasna krivica.
Rinpoche je spomenuo uslojavanje. Zašto čovjek poput
mene čini dobro, a ne zlo? Zato što se boji zatvora,
razvoda, ili vječne kazne? Zato što vjeruje u
postojanje raja i pakla? Zbog mogućnosti da ipak
postoji zagrobni život? I što je s onim ljudima koji se
u životu više posvete "duhovnome razvoju", koji ne
samo što ne varaju svoje žene ili muževe, niti kradu
tamo gdje rade, niti vode druge ljude na mučila,
ljudima koji svakoga tjedna sate i sate provode u
molitvi? Jesu li za te ljude predviđene neke različite,
više, ugodnije razine raja?
Osjećao sam da sam se počeo gubiti u
razmišljanju. Jer što se onda događa s onima koji ne
čine dobro? Što s njima? Što je s pitanjem smrti? Koja
je svrha smrti? Kako se čovjek može pripremiti za
smrt? Potpuno su me obuzela ta pitanja kad se
Rinpoche konačno pojavio na vratima s malenom
skupinom obožavatelja. Mora da se barem
dvadesetak puta na pločniku čulo hvala uz jednako
toliko naklona. Osmijesi, očarana lica ljudi koji ga
obožavaju poput djece, zašto mi je sve to bilo toliko
iritantno?
Rinpoche se napokon pozdravio s onom lijepom
ženom s pletenicama, zadnji puta se naklonio svojim
obožavateljima a onda smo ušli u auto i krenuli iz
grada cestom broj 422 koju sam pronašao na karti
dok sam u autu kuhao od bijesa. Rinpoche je
potpuno utihnuo. To je, prema mom iskustvu, bilo
vrlo neobično za nekoga tko je upravo održao ovakav
nastup. Jedna od mojih uredničkih obaveza bila je da
pratim autore knjiga na njihovim nastupima i javnim
čitanjima, kad dođu u New York. Nakon uspješnih
nastupa koji traju sat ili dva, gotovo uvijek bi im
trebalo neko vrijeme da se ponovo priberu i da se
"spuste". Trebalo bi im još barem nekoliko sati - a kod
posebno taštih pojedinaca i po nekoliko dana - da se
vrate na svoju uobičajenu razinu postojanja, da
shvate da su samo obični ljudi usprkos tome što su
ih povremeno tražili autograme ili mišljenje oko neke
posebne kulinarske tehnike.
Možda ovo zvuči ljubomorno. Ali nisam
ljubomoran. Nikad nisam osjetio potrebu da napišem
knjigu ili da krenem na neku turneju, da moje ime
osvane na nečemu što sam napisao, da imam neki
kulinarski show na televiziji, ili da me pozovu da
otvorim neki restoran u Sohou. Samo sam tijekom
svih ovih godina primijetio učinak javnog nastupa i
odobravanja publike na mnoge ljude, a takav učinak
nisam primijetio na Rinpocheu.
On je sjedio i gledao kroz prozor one gradske
ruševine koje su sada utonule u tamu. Uskoro smo
prošli i pored tvornica od kojih su neke nekada bile
goleme, a sada su to bili tek ostaci pogona u kojima
su mnogi ljudi nekoć radili, zarađivali svoje dnevnice
i onda trošili svoj novac po trgovinama Youngstowna.
Primijetili smo svjetla samo u jednoj trgovini za koju
se činilo da još radi. A onda smo izišli iz Youngstowna
i nastavili nekim ljepšim krajem, gdje je sve izgledalo
više-manje netaknuto.
"Jeste li gladni?" upitao sam svog suputnika.
"Ne baš."
"Ni nakon ovoliko puno posla?"
"Nije to bio posao, samo razgovor."
Neko smo se vrijeme vozili u tišini, a ja sam
osjećao kako se za mene uhvatila neka iracionalna
krivnja, poput lošeg mirisa. U toj njegovoj šutnji kao
da je bila sadržana nekakva osuda. Možda sam ga
uvrijedio, ili ga doveo u nezgodnu situaciju.
"Slušajte", rekoh, "žao mi je. Mislim da sam tamo
malo pretjerao. Napao sam vas kao bijesan pas."
"Bijesan pas?"
"Znate što hoću reći, moja su pitanja bila
provokativna. Možda i previše. Nisu bila primjerena
situaciji. Bolje bi bilo da sam šutio."
Rinpoche je samo odmahnuo glavom i dalje
gledajući kroz prozor, a ne prema meni. "Ne", reče,
čini se, iskreno. "Vaše je pitanje bilo najbolje, Otto."
 To je bilo prvi puta da me nazvao imenom i to mi
je zazvučalo čudno. "To govorite samo da biste me
oraspoložili, da se više ne bih osjećao tako grozno."
"Vaša su pitanja bila jako dobra", reče tonom koji
je bio puno prisniji nego kad mi se inače obraćao. No
vaš odgovor na moje pitanje baš nije bio osobito
dobar." Nacerio se i lagano me dodirnuo po ruci.
"Još ću razmisliti. Rekli ste mi da odgovorim
sutra."
"Da, sutra za doručkom."
"No, dobro. Ja sam gladan. Imate li nešto protiv
da stanemo? Pred nama je prilično dug put, ako
želimo da sutra navečer održite predavanje u South
Bendu. Mislio sam da bismo mogli nešto povečerati i
onda voziti još oko sat vremena, da sutra ujutro ne
moramo žuriti."
"Ne žuriti", reče.
"Nikada?"
"Nikad ne žuriti."
"Dobro. Može talijanska kuhinja?"
Upravo smo prolazili pored restorana s natpisom
"Alberini" pred kojim je parkiralište bilo puno. To je
uvijek dobar znak. Parkirali smo, ušli u restoran i
sjeli u neku vrstu staklenika s biljem, s pogledom na
ulicu. Zamijetio sam da konobarica što nam je našla
stol ima vrlo lijepe grudi. Nije to bilo teško primijetiti,
jer je na sebi imala duboko dekoltiranu majicu koja
kao da je bila dizajnirana da pokaže što više. Moje je
stanje duha bilo takvo da sam se pitao hoće li ovo
moje opažanje - taj mali proplamsaj gotovo refleksne
požude za koji sam znao da neće odvesti nikamo, niti
sam to želio - pitao sam se dakle kako će te moje misli
utjecati na moj duhovni put. Ako je uopće postojao
takav put. I ako je vodio tamo kamo sam ja želio. Ako
predugo gledate u grudi konobarice, hoće li vas to
odvesti do neke niže razine raja od one gdje biste
inače završili.
Evo kamo te ovakve budalaštine mogu odvesti,
rekoh sam sebi. Počeo sam se zabrinjavati oko svake
sitnice: Spada li brend kave koju pijem u kategoriju
fair trade proizvoda? Jesu li pilići iz organskog uzgoja?
Treba li prestati gledati lijepe žene? Moramo li
reciklirati i papirić u koji je umotana žvakaća guma?
Treba li poći kući, zaključati se u sobu i moliti bez
prestanka, kako nalaže Biblija?
Iz ove mentalne žabokrečine spasio me konobar
koji nam je donio košaricu svježega peciva. Konobar
je bio pažljiv, pecivo je bilo toplo, konobaričine grudi
prvoklasne. Rinpoche je naručio mineralnu vodu s
malo limuna. Ja sam za početak naručio salatu,,
nakon toga patku u vinu uz rižoto i čašu crnog
pinota. Još sam jedanput pogledao grudi one
konobarice, poput tvrdoglavog dječaka - tko bi mi
mogao zamjeriti ovo malo, bezazleno zadovoljstvo - i
nakon toga sam odlučio prestati. Nedostajala mi je
Jeannie.
Uz salatu donijeli su mi fini, blagi, pomalo
slatkasti talijanski preljev koji se sjajno slagao s
toplim pecivom. Pinot je bio opor taman koliko treba,
vrlo bogata okusa koji je blago vukao na šljive. Patka
je bila savršeno pripremljena, iako je bila natopljena
u vrlo jakom umaku od slatkoga vina. A onaj rižoto
ispod patke, s blagim okusom amareta, savršeno je
zaokružio cijelo jelo. Bilo mi je malo neobično jesti
pored nekoga tko nije jeo, pa sam ponudio Rinpocheu
da kuša malo od moga jela, gotovo mu se
ispričavajući, kako bih se oslobodio osjećaja krivnje
koji me počeo stiskati poput kišom natopljene majice
u sparno ljetno poslijepodne.
"Vi ste dobar čovjek", reče Rinpoche, kao da smo
cijelo vrijeme o tome razgovarali.
"Molim vas, nemojte me više hvaliti. To mi zvuči
neiskreno, da budem sasvim otvoren. Zvuči mi poput
laskanja."
"Aha" reče on. "Vi ne vjerujete da ste dobar
čovjek."
"Naravno da vjerujem. Ja nikome ne činim nažao.
Dobar sam roditelj, to znam. Dobar sam suprug i
pristojan građanin. Jeannie i ja bavimo se i
dobrotvornim radom. Vrlo nesebično izdvajamo u
razne svrhe."
"Ali nešto", reče on zamahujući rukama oko sebe,
kao da prstima prebire po zamišljenim klavijaturama,
"nešto nedostaje."
"Zapravo ne."
"Možda se bojite nekih stvari."
"Ne baš. Ne volim letjeti. I to je to."
"Bojite se smrti", reče. "Bojite se da ćete sve
izgubiti."
Ne volim razmišljati o smrti. Mislim da život
trebamo živjeti ne opterećujući se mislima o
umiranju. Ono što dolazi sa smrću, na to nemamo
utjecaja." On je samo kimao glavom i smješkao se na
način koji me jako iritirao. "Pustimo to", rekoh.
"Pričajmo o nečem drugom." Zahvatio sam vilicom još
malo rižota, popio još gutljaj vina i krenuo u napad.
"Jeste li ikada poželjeli imati djece?"
"Naravno", reče. "Žao mi je što nemam djece. Jako
volim djecu."
"Zašto onda nemate djece? Zavjet celibata?"
"Celi-čega?"
"Celibat. Kad nema seksa."
"Seks. Seks", reče preglasno. Ljudi za obližnjim
stolovima bacili su pogled prema nama. Činilo se da
ne možemo jesti u restoranu a da ne privučemo
pažnju. "Rinpoche voli seks!"
"Doista?"
"Naravno. Rinpoche jako voli žene!"
"Ali one bi uzmutile vodu u čaši, zar ne?"
On se na ovo nasmijao, kao da sam rekao neku
šalu, i pritom podignuo bradu u zrak tako da sam
mogao prebrajati sve žile na njegovu snažnu vratu.
"Ne, ne. Žene ne mogu pomutiti vodu u čaši, Otto!
Rinpoche bi imao duhovnu ženu."
"Duhovnu ženu? Znači, bez seksa?"
On se ponovo nasmijao. "Malo seksa. Ne previše.
Rinpoche ni u čemu ne pretjeruje. Ni hrane, ni seksa,
ni posla, ni predavanja, ni sreće, ni tuge... ničega
previše."
"Ali, zašto? Zašto samo malo seksa? Zašto ne
puno seksa ako u tome nema ništa loše?"
 "U sebi uvijek osjetite radite li nešto ispravno ili
ne, zar nije tako?"
"Da, svakako."
"Ja osjećam iznutra kad uspijem postići
ravnotežu."
"Znači, previše seksa bi vas izbacilo iz ravnoteže?"
"Previše bilo čega. I previše meditacije i previše
razgovora."
Nakon ovoga sam utihnuo. Razmišljao sam o tome
da naručim još jednu čašu vina - nisam imao nikakav
problem s ravnotežom - ali sam se sjetio da još
moram voziti, pa sam odustao. No ipak sam još
naručio tiramisu i kavu bez kofeina. Jedan od
konobara ljubazno nam je preporučio zgodno
prenoćište u gradiću udaljenom oko sat vremena.
Zamolio sam ga da prenese moje komplimente
glavnom kuharu za večeru koju sam upravo pojeo i
spomenuo sam mu da se bavim uređivanjem knjiga o
hrani. Konobar je to prenio kuharu i vlasniku
restorana Richardu Alberiniju, na što je Alberini
navratio do nas da malo pročavrljamo i rukovao se s
Rinpocheom kao s nekim tko ne izgleda nimalo
drugačije od uobičajenih gostiju koji kod njega zalaze
utorkom navečer.
Alberini nam je rekao da je Youngstown još
donedavno bio prestižno mjesto u kojemu je živjela
uglavnom viša srednja klasa i sve je vrvjelo od
kulturnoga života. A onda su se počela zatvarati
radna mjesta i počelo je polagano propadanje koje se
još uvijek nije zaustavilo. I u njegovu restoranu posao
ne cvjeta kao ranije, iako im još uvijek stižu gosti iz
cijeloga Ohija. Pitao sam se jesu li se ljudi koji su
pozatvarali radna mjesta - tko god oni bili - i otvorili
ih negdje drugdje, ikada poslije vratili u ovaj gradić,
barem da se njime provezu. I pitao sam se, ako su to
ikada učinili, kako su se pri tome osjećali i kako su
sami sebi uspjeli opravdati svoj postupak. Jesu li i
nakon toga mislili o sebi da su dobri ljudi. Profit je
temeljni pokretač američkog načina života, svjestan
sam te činjenice, ali ti su ljudi, čini mi se, ipak ovdje
ostvarivali dobru zaradu. No, kako nalažu pravila
naše vjere, ako je bilo profitabilnije zatvoriti tvornicu
ovdje i premjestiti je u neku drugu zemlju, onda je to
također bilo i moralno. Da bi ublažili osjećaj krivnje,
morali su smišljati različite razloge za to što su
učinili, kako bi sami pred sobom opravdali ono za što
nije bilo opravdanja. Palo mi je tada na pamet da bih
na njihovom mjestu možda i sam učinio istu stvar.
 Šesnaesto poglavlje

MJESTO GDJE SMO odlučili prespavati bilo je prenoćište

"Chagrin Fališ" u istoimenom gradiću u Ohiju,
nekoliko kilometara udaljeno od ceste 422, na rubu
gradića koji smo vidjeli samo u prolazu.
Mlada žena na recepciji bila je savršeno ljubazna,
no primijetivši kako se Rinpoche lecnuo kad je rekla
koliko koštaju sobe, odlučio sam preuzeti na sebe i
njegov dio financijskog tereta mog istančanog ukusa.
On se zadržao u prostoriji koja je služila kao
biblioteka zagledajući po policama, a ja sam krenuo
u sobu poželjevši mu laku noć. Jedva sam čekao da
se dočepam samoće.
Dok me u hotelu "General Sutter", koji nije imao
nikakvih pretenzija, nisu smetali škripavi podovi,
ispucali stropovi i premaleni televizor, ovdje me je i
najsitnija nesavršenost iritirala poput bolnog zuba.
Možda sam bio nepravedan, jer je ovaj hotel bio vrlo
luksuzan, soba ugodna i rashlađena a jastuci meki.
Ali najviše od svih sitnica smetalo me što je vanjska
jedinica rashladnog uređaja bila smještena ispod mog
prozora, pa sam je čuo kako šumi sve do ponoći. Sjeo
sam za stol sa staklenom pločom i pokušavao
napisati pismo sinu, a malo poslije legao u krevet i
razmišljao o svemu što sam doživio toga dana - o
unutarnjoj ravnoteži, o seksu i hrani - i sve to vrijeme
onaj mi se šum usijecao u misli poput napornog
suputnika koji ne prestaje pričati za vrijeme dugog
leta avionom.
Možda sam jednostavno bio loše raspoložen. No
ipak sam Anthonyju napisao pismo, trudeći se da se
to moje loše raspoloženje ne prenese na papir.

Dragi Anthony,
Kako je? Kako ti idu treninzi?
Palo mi je na pamet, dok sam na putu, da mi je ovo
prilika da napišem prava pisma Natashi i tebi, jer to još
nisam napravio nikada u životu. Znam da ne voliš da
te gnjavim ovakvim stvarima kad smo zajedno, ali bih
želio da znaš da ste mi ti i tvoja sestra najvažniji na
svijetu, kao i tvojoj mami. Ovih godina kad polako
postajete odrasli ljudi među vama će biti dosta
napetosti, kao i među svima nama. To neki puta zna
biti teško, ali sve je to prirodno. Želio bih da zapamtiš
da i tada i tebe i tvoju sestru volim više od bilo čega na
zemaljskoj kugli, i da smo i mama i ja ponosni na vas
oboje, i da ste nas učinili jako sretnima od trenutka
kad ste se rodili do danas.
Teta Seese me na neki način prevarila i natjerala
da povezem sa sobom njezinog duhovnog učitelja,
mislim da ga slobodno mogu tako nazvati. Čovjek je
pristojan, pomalo neobičan, i većinu vremena vrlo tih.
Kao što dobro znaš, često se znam opirati stvarima
kojima se bavi teta Seese. No te stvari nisu loše same
po sebi, nego ja samo mislim da to nije za mene. (Volio
bih čuti što ti misliš o svemu tome kad se vratim kući.)
Taj njezin prijatelj zove se Rinpoche - što je, koliko sam
shvatio, ime koje se koristi iz poštovanja, a izgovara se
 rin-po-šej - i nas dvojica sada provodimo dosta
vremena zajedno. Možda ćeš ga i ti jednom upoznati.
U svakom slučaju, nadam se da ti i škola i ragbi idu
dobro i jedva čekam da se vidimo i da ti ispričam što
se sve događalo po putu. To će biti za dva tjedna, a
onda ćeš i ti meni ispričati što se sve događalo s
tobom.
Voli te tata

Razmišljao sam o tome da nazovem Jeannie, no

kad bih ja bio na putu običavali smo se čuti tek svake
druge večeri, a ionako je već bilo kasno, pa sam se
samo oprao, pogasio svjetla i zavukao se u krevet.
Ispod prozora je onaj stroj i dalje glasno brujao, a ja
sam ponovo osjetio onu istu iziritiranost kao i kad
sam slušao Rinpochea na njegovu predavanju. Možda
je to dolazilo od toga što svijet nije bio do kraja onakav
kakav bih ja volio da bude. Tu su spadale mušice
moje sestre, moja promjenljiva raspoloženja,
zahtjevan posao, nelagoda pri susretu sa
siromaštvom oko mene i spoznaja da nisam učinio
dovoljno da bi se to promijenilo. Palo mi je na pamet
da će, uspijem li doživjeti starost, takvih frustracija
biti sve više. Fizičko propadanje - zubi, udovi,
prostata - loše navike koje će postati još gore,
ponašanje mladih i manje iskusnih ljudi, razočaranja
koja će biti sve češća, veća i bolnija. Fizički užici
polako će slabiti (nadam se ne i uživanje u hrani), baš
kao i osjećaj da i dalje mogu činiti nešto korisno.
Tako sam polako tonuo u san, uvjeravajući sam
sebe da je to bio samo jedan naporan i dug dan, da
me samo obuzela zlovolja pa nisam objektivan, da će
sadašnji užici biti nadomješteni nekim drugim
zadovoljstvima kojih sada nisam niti svjestan a koja
će kompenzirati gubitke koje donosi starenje. Možda
to budu unuci. Možda postanem spokojniji. Sutra
ćemo se najkraćim putem odvesti u South Bend gdje
Rinpoche ima sljedeći nastup, pa možda ondje kupim
Anthonyju nogometni dres. A možda bismo mogli
opet nešto fino pojesti, ili bih mogao ugodno
porazgovarati sa svojom ženom. Još je uvijek bilo
puno stvari koje bi me morale činiti sretnim i
zadovoljnim i kojima sam se imao razloga veseliti u
blistavoj američkoj budućnosti. Bilo je tu još dosta
polica punih slatkiša umotanih u šarene papiriće.
 Sedamnaesto poglavlje

SLJEDEĆEGA JUTRA nakon nemaštovitog doručka

Rinpoche i ja odlučili smo prošetati po Chagrin
Fallsu, budući da ćemo ostatak dana provesti u
vožnji.
Chagrin Falls je bilo slikovito mjestašce u kojem
su prevladavali butici sa skupom odjećom i kafići
puni mladih, dobrostojećih žena koje su ondje
dokono provodile svoje slobodno vrijeme. Na ulici su
bili parkirani Mercedesi, Volvoi i BMW-i na kojima su
se isticale tablice s natpisom zaštitimo prirodu.
Primijetio sam i investicijski ured Smith Barney,
zatim obavijest lokalne kazališne družine o novoj
predstavi i skupu suvenirnicu.
Bio je to bogat američki gradić čiji su stanovnici
zauzimali visoko mjesto na socio-ekonomskoj
ljestvici. Sve mi je to bilo dobro poznato, bilo je to
mjesto vrlo nalik Bronxvilleu, u kojem sam živio sa
svojom obitelji. Pitao sam se što su moji roditelji
mislili o našem načinu života kad su nam dolazili u
posjet: travnjak pred kućom uredno nam je kosio
netko drugi, kuća nam je bila skupa i vjerojatno za
nas prevelika, u centru mjesta bile su samo preskupe
trgovine, a lijepo odjeveni susjedi čistili su izmet za
svojim dobro njegovanim pudlicama. Vjerojatno je
lakše kad se rodiš u izobilju, nego kad moraš naučiti
kako se u izobilju živi. Odviše je lako donositi sud o
ljudima po njihovoj vanjštini, po marki automobila,
ili vrsti trgovina u mjestu u kojemu žive.
Kroz Chagrin Falls protječe rijeka sa slapom
odmah ispod mosta, do kojeg se može doći drvenim
zavojitim stepenicama što vode niz strminu.
Rinpoche i ja sišli smo dolje i zagledali se u zelenu
rijeku što se probijala preko kamenja, pjenila se i
prštala visoko u zrak, uskovitlana i brza, tjerana
nekom nevidljivom silom da bude tako žestoka, kao
da time ispunjava neki širi plan.
Neko smo vrijeme tako stajali i gledali a onda smo
se uspeli natrag na most, dok je ispod nas hučala
grmljavina vodopada. "Jutros mi niste postavili niti
jedno pitanje", reče Rinpoche.
"Nisam još našao odgovor na ono koje ste sinoć vi
postavili meni."
"Nije to polaganje testa."
"Znam da nije, ali smatram to intelektualnim
izazovom."
Na licu mu se ponovo izmijenilo nekoliko izraza, a
da me nije ni pogledao. Imao sam osjećaj da on nije
primijetio elitizam ovog mjesta, niti da ga je to
zanimalo - baš kao što ga nisu zanimale ni grudi one
konobarice kod Alberinija prethodne večeri. Možda
još nije proveo dovoljno vremena u Americi da bi
uočio te znakove, da bi shvatio što na cesti znači
Mercedes, a što Chevrolet, da bi znao kakvi ljudi
ulaze u urede Barney Smith, a kakvi ne, da bi
procijenio osobu po veličini vjenčanog prstena na ruci
ili po cijeni torbice koju nosi, po vrsti automobilske
tablice, naljepnice na karoseriji ili novina koje čitaju.
Kad jednom naučite prepoznavati takve stvari, bez
obzira šalju li ti znakovi pozitivne ili negativne
vibracije, jako ih je teško zanemariti i promatrati
svijet kakav jest - bez etiketa i osuđivanja.
"Želio bih i jedno i drugo", rekoh kroz buku vode
koja se rušila po kaskadama. "Želio bih odgovoriti na
ono pitanje od sinoć, ali bih želio i postaviti pitanje u
vezi s tim odgovorom."
"Dobro", reče. "U redu."
"Što se tiče pitanja zašto netko čini dobro a ne zlo,
mislim da je to dijelom i zato da bi se svidio drugima,
da bi ga ljudi više cijenili. Svi mi želimo biti društveno
prihvaćeni, zar ne? Čini mi se da nam je život lakši
ako se tako ponašamo. A možda, barem kod dobrih
ljudi, postoji i prirodna potreba da se postupi
savjesno. Čak i ne osobito dobri ljudi u svojim
sretnijim trenucima pokažu urođen osjećaj za dobro
i loše koji ih katkada potakne da budu ljubazni,
pošteni ili nenasilni. Čudno je kako je širok taj
spektar - od Hitlera do Gandija - ali pretpostavljam
da je nešto slično do neke mjere moguće uočiti i u
prirodi: u rasponu između ekstremno niskih i
ekstremno visokih temperatura, kao i u rasponu
oblika, veličina pa i naravi životinja unutar iste vrste.
Primjerice, neke pasmine pasa čine se puno
dobroćudnijima od nekih drugih pasmina."
"Da, da", reče Rinpoche, ali pritom nije gledao u
mene, niti mi se činilo da je bio osobito zainteresiran
za ono što sam govorio. Puno sam razmišljao o tom
pitanju i pokušao sam formulirati ono što sam
smatrao logičnim odgovorom, no činilo mi se da ga se
moje istančane teorije nisu osobito dojmile. Mogao
sam isto tako izrecitirati tablicu kemijskih elemenata
ili pravila bridža.
"Osim toga, pretpostavljam da je pitanje koje sam
vam sinoć postavio bilo potaknuto nekim osobnim
razlozima. Ja živim jako dobrim, čak izvrsnim
životom. Prilično sam se naradio da bih postigao ovu
razinu uspjeha, baš kao i Jeannie, ali imali smo i
puno sreće. Hoću reći, mi zaista imamo sve. No imali
smo i problema. Jeannieini roditelji rastali su se dok
je ona još bila mala. Njezina je majka bila
alkoholičarka, bila je nasilna prema njoj i prilično
neljubazna prema meni. Mene je šest, sedam godina
mučila neka čudna bolest - nesanica koju su pratili
neobični bolovi preko cijeloga dana i manjak apetita.
Liječnici nisu mogli ustanoviti što mi je. Ali kad se
usporedimo s ostalim ljudima na svijetu, mislim da
smo vrlo, vrlo sretni i svjesni smo toga i cijenimo
svoju sreću. Nastojimo biti dobri roditelji i dobri
članovi zajednice u kojoj živimo. Možda se vama čini
da nisam onoliko dobar prema svojoj sestri koliko bih
trebao biti, ali mi je često pozivamo k sebi i pomažemo
joj i novčano. Ja nastojim biti strpljiv prema njezinim
čudnim navikama i ekscentričnostima... U svakom
slučaju, želim reći da mi već živimo onako kako bi
trebalo, no kada vas čujem kako govorite, čini mi se
kao da vi to dovodite u pitanje, kao da mislite da
bismo trebali biti bolji. S jedne strane to mi se čini
nametljivim, pogotovo kad je riječ o vjeri, koja je
barem u našem društvu pitanje sasvim osobnog
odabira. S druge strane, zašto bismo mijenjali ono što
se već čini gotovo savršenim?"
 Rinpoche je šutio.
I ja sam odlučio šutjeti. Nisam mislio da će moj
odgovor biti tako opširan, niti da će pitanje koje ću
postaviti biti tako dugačko. A kako je njegova šutnja
trajala i dalje, činilo mi se kao da me provocira.
"Jeste li ikada vidjeli nekoga da umire?" upitao me
naposljetku.
"Moji su roditelji nedavno poginuli, a umro mi je i
stric i tri tete. Umrla su mi i dva prijatelja iz srednje
škole i jedan s fakulteta. Umro je i čovjek koji nam je
uređivao vrt oko kuće."
Okrenuo se prema meni i pogledao me. "Jeste li ih
vidjeli kako umiru?"
"Nisam vidio trenutak njihova umiranja, to ne. No
njihova me smrt jako pogodila, pogotovo smrt mojih
roditelja."
"Ja sam vidio mnoge ljude kako umiru", reče.
"U onom logoru?"
Odmahnuo je glavom. "Tamo sam vidio samo
dvojicu. Vidio sam umiranje na drugim mjestima. U
Europi imamo jednu ustanovu u kojoj nam je glavna
zadaća briga o ljudima koji umiru."
"To nisam znao. To je vrlo plemenito."
"Neki ljudi umru mirno, a drugi ne. Što mislite,
zašto je to tako?"
"To je lutrija života. Različiti tipovi ljudi, različite
vrste boli. Neki ljudi voze staloženo, jedu polako i
blagi su prema svojoj djeci. Drugi nisu takvi."
"Da, da. Ali ovdje se radi o umiranju. Umiranjem
gubite sve. I svoje tijelo i obitelj i kuću i posao i auto
i hranu i svaki užitak, sve. Kako ljudi mogu biti mirni
u takvom trenutku?"
"O tome u ovom našem društvu baš i ne
razmišljamo često", rekoh tonom možda odviše
laganim s obzirom na ovu tešku temu. "Mi smo ljudi
koji volimo raditi, marljivi smo i volimo nešto stvoriti.
Vjerujemo da život postoji da bi se u njemu uživalo.
Znamo da ćemo umrijeti, ali razmišljanje o smrti čini
nam se odviše negativnim. Barem je tako s većinom
Amerikanaca koje ja poznajem."
"Aha. I vi isto tako razmišljate?"
"Isto tako."
"Aha."
"Vi ste jedina osoba na svijetu čije 'aha' zvuči
poput prijekora."
"Nasmijao se i položio mi ruku na leđa, a potom
me nekoliko puta potapšao. "Moj prijatelju", reče.
"Moj dobri prijatelju... što to znači biti marljivi"
"Znači biti zaposlen. Raditi. Mi predano radimo i
uspijevamo štošta postići: pronalazimo nove lijekove,
pokrećemo nove poslove, objavljujemo knjige,
gradimo ceste, konstruiramo rakete koje šaljemo u
svemir i tako dalje. Zar vi sve to dovodite u pitanje?
Hoćete reći da je sve to loše?"
"Dobro!" usklikne. "Jako dobro! Rakete u svemir!
Sve do mjeseca! I dalje od mjeseca, zar ne?"
"Da, naravno."
Nasmijao se i rekao: "A onda umremo!" i potom se
nastavio prigušeno smijuljiti. Kroz glavu mi je
proletjela pomisao da doista nije posve normalan.
 "To je točno. I priznajem da sam razmišljao o
tome. Što se dogodi nakon što umremo?"
"Ne znam", reče.
"Ali vi ste živjeli mnogo života i puno puta umrli.
Zar nije to ono u što vi vjerujete?"
"Naravno", reče. "Jasno mi je da živimo puno
života."
"Dakle... što se događa poslije smrti?"
"Ne sjećam se", reče, i ponovo se glasno nasmije,
a njegov se smijeh stapao s glasnim pljuštanjem vode
ispod nas.
"Sada se opet poigravate sa mnom."
"Nema tu nikakve igre. Recite mi, zašto nastojite
biti dobri ako ne znate što se događa poslije smrti,
ako ne vjerujete da to utječe na ono što će se dogoditi
nakon što umrete?"
"Ja činim ono zbog čega se osjećam zadovoljno,
rekao bih. Kad me nešto ne čini zadovoljnim, onda to
ne radim."
"Upravo tako!" reče, kao da sam upravo riješio
neki težak matematički problem. "Ono što vas
pokreće je traganje za zadovoljstvom, zar ne? I
nastojanje da izbjegnete bol."
"Naravno. To je posve prirodno."
"Ali ja vam mogu pokazati zadovoljstvo prema
kojem su svi drugi užici kratkotrajni i prolazni. Poput
dima iz cigarete. Sitni užici koji začas nestanu."
"Sve je prolazno."
"Da, da. Sve osim ovoga."
 "Kako znate? Kako to možete tvrditi nakon što ste
mi malo prije rekli da ne znate što se događa nakon
smrti?"
"Zato jer su mi to objasnili neki mudri ljudi. Moj
otac i još neki veliki učitelji. I ja sam im povjerovao,
zato što su bili drugačiji, zato što su živjeli na
poseban način i pogotovo zbog načina kako su umrli.
Na njihovim licima, u njihovom - kako vi to kažete -
biću? - dakle u njihovom biću, po tome kako su se
ponašali, bilo je jasno da su znali."
"A ja bih iz istog razloga trebao povjerovati vama."
"Naravno, moj prijatelju", reče. "Naravno."
Onda mi pokažite, zamalo sam rekao. Pokažite mi to
zadovoljstvo koje će mi ostati i onda kad mi ostala
zadovoljstva i užici počnu izmicati, kad se svijeća
počne gasiti. Ali ipak nisam. Uostalom, kakav bi to
iole obrazovan čovjek povjerovao u ovakvu ponudu?
To mi je zvučalo poput radijske reklame - ulaganje u
zlato, eliksir za vječnu mladost, poslovi koji su
plaćeni po osam tisuća dolara mjesečno, a možete ih
obaviti za samo nekoliko sati rada kod kuće. Osim
toga, nisam mu se bio spreman otvoriti na takav
način - ni njemu, ni ikome drugome. Odšutio sam,
kako to on inače čini, i gledao vodu pod našim
nogama kako huči i ludo se kovitla - snažna, vječna,
čak i lijepa, unatoč prljavštini koju je nosila na svom
unaprijed zadanom putu.
Ali onda sam odjednom osjetio da više ne mogu
šutjeti, da ga ne mogu ignorirati na takav način. Ne
znam zašto. Nisam imao što izgubiti, možda zato.
Nakon što prođe ovih nekoliko dana, više ga nikad u
životu neću vidjeti. "Ja vjerujem da postoji život
nakon smrti", rekoh.
"I ja također", reče. I onda nastavi. "Osjetio sam to
prije umiranja. I bilo je tako stvarno kao zvuk ove
vode pod nama. Mogu vam pokazati."
"A da prije toga pritom ne moramo uzeti nikakvu
drogu?" rekoh. Rinpoche se nasmijao, baš kao što
sam i očekivao, a nakon toga me obgrlio svojim
snažnim rukama smijući se i dalje, poput djeteta,
poput luđaka na tom mostu preko Chagrin Fallsa,
dok su nas one otmjene i dokone žene promatrale
kroz prozor kafića. Zamišljao sam ih kako sjede i
pijuckaju svoj bezkofeinski kapučino nadmeno se
smješkajući čudacima na mostu.
 Osamnaesto poglavlje

KAD SMO SE VRATILI U HOTEL, Rinpoche mi je rekao

da bi prije nego što nastavimo put htio dva sata
provesti u meditaciji. Objasnio mi je da je taj dan za
njega poseban jer obilježava godišnjicu reinkarnacije
nekog njegovog velikog učitelja, nekog Maha-Baba-
nešto-iđija, nisam zapamtio kako se zove. To mi je
rekao sa širokim i radosnim osmijehom, potapšao me
po ramenu i upitao želim li "sjesti" s njime. Rekao mi
je da je već pripremio mali oltar u svojoj sobi,
razmjestio jastuke da možemo sjesti, a bilo ih je
dovoljno za obojicu, jer je to bio jako lijep hotel,
najljepši od svih u kojima je imao priliku boraviti. I
puno jastuka, i doista velika, besprijekorno čista
kupaonica.
"Ja ću to preskočiti", rekoh.
"Što preskočiti?"
"Ovaj puta ne bih."
"Sada vam mogu pokazati veliko zadovoljstvo o
kojemu smo pričali. Sami ćete se uvjeriti."
"Hvala, ali ne bih. Samo mi pokucajte na vrata
kad budete gotovi. Rekli ste dva sata?"
Podigao je uvis dva debela prsta, nasmiješio se i
kimnuo, ali u načinu na koji me sada gledao bilo je
nečeg drugačijeg. Najbolje bih to mogao opisati ako
kažem da sam u njegovim očima prepoznao veliki
autoritet, ali da je u tom pogledu bilo i neke istinske
naklonosti. Do tog trenutka sam ga - još prije pola
sata - smatrao ludom, klaunom, čovjekom koji se
samo blesavo smije, no sada kao da se nešto dogodilo
i kao da je nekim magičnim potezom jedan sloj one
njegove ludosti naprosto nestao. A ipak se i dalje
smješkao i poigravao mišićima svoga lica, kao
bodibilder koji pokazuje svoje tricepse, i na trenutke
djelovao kao dječak od devet godina. Počeo sam
vjerovati da je to možda dio njegove "glume", no isto
tako sam pomalo počinjao shvaćati da ispod te glume
ima još nečega - neke snage, neke prikrivene
uzvišenosti i dostojanstva koje nisam primjećivao
tijekom prva dva dana našeg zajedničkog putovanja.
No to mi ipak nije pomoglo da s više zanimanja
slušam o godišnjici reinkarnacije i prihvatim njegovu
ponudu da dva sata zajedno meditiramo. Nije me
uspio uvjeriti u svoju verziju neba i zemlje, niti sam
poželio s njime "sjesti". Umjesto sjedenja, odlučio sam
se izvaliti. Legao sam na svoj bijeli krevet od pruća,
upalio televizor, postavio radio-sat u doseg pogleda i
stavio dva meka hotelska jastuka pod glavu. U tom
sam meditativnom položaju proveo dva sata
proučavajući jutarnje programe američke televizije.
Bože pomozi. Bože spasi nas. Ako doista ima
Boga, i ako nas on doista promatra (mene su odgajali
da u to vjerujem), onda ne znam što on - ili ona, ili
ono - misli o suvremenom životu prikazanom u tim
emisijama. Troje ljudi sjedilo je na kauču u TV-
studiju a ispred njih je bio voditelj koji ih je
provocirao. Tu je bila žena koju je muž ostavio zbog
dadilje, njezin muž, i sama dadilja. Njihov se razgovor
sastojao od rečenica poput ove: "Da si bila dobra
prema svom mužu i da se prema njemu nisi tako
odurno ponašala, možda te ne bi napustio!" Publika
u studiju navijala je kao u rimskom Koloseumu,
gromko plješćući dok su sudionici razmjenjivali
vulgarnosti i uvrede. Voditelj ih je dodatno razjarivao,
da bi se na vrhuncu tog toksičnog apsurda dadilja i
žena dograbile preko muža, čupajući se i grebući.
Muž ih je isprva nastojao razdvojiti, a onda je skočio
sa stolca i pobjegao. Tada su se žene ozbiljno
dograbile i počele razmjenjivati udarce kao u
borilačkim filmovima, sve dok nisu pritrčali zaštitari
i rastavili ih. Sve je to djelovalo potpuno uvjerljivo i
nimalo glumljeno, a možda je čak i bilo stvarno. Očito
doista postoje ljudi koji se toliko žude pojaviti na
televiziji - nekoj vrsti našeg suvremenog oltara - da
su spremni iznijeti svoje prljavo rublje pred druge,
koji su jedva dočekali da budu dio te drame, da sjede
u publici, navijaju i viču. A sve to da bi se zabavili
milijuni Amerikanaca koji nemaju pametnijeg posla
nego da cijelo prijepodne usred radnog tjedna potroše
na gledanje televizije. I sve to u krajnjoj liniji na korist
dioničara tvrtki koje proizvode sredstva za poliranje
namještaja, ili pelene za djecu, ili sapune, ili pilule s
kojima ćete bolje spavati, imati više energije i biti
sretniji, tvrtke koje plaćaju da cijeli taj cirkus ide
dalje, da se smišljaju nove emisije, da se pronalaze
novi voditelji, kao i da se novi gosti - koji će biti još
bjedniji, očajniji, ali fizički dovoljno atraktivni -
dovuku iz svih krajeva ove naše lijepe zemlje.
U redu, neka svatko provodi vrijeme kako želi, to
meni ne smeta, osim što po tome sudim kakva je
zemlja u kojoj živim, zemlja koju volim i koja me sve
više brine. Dok sam tako ležao sjetio sam se kad su
roditelji mene i sestru poveli na festival sunca u jedan
od mnogih indijanskih rezervata u Sjevernoj Dakoti -
Rezervat združenih plemena u New Townu. Nakon što
smo pogledali priredbu s plesovima i pjesmama, i dok
smo se vraćali automobilom kući, sjećam se da je tata
pričao o tome koliko smo uznapredovali od vremena
kad su ovom zemljom vladala indijanska plemena.
Govorio je kako su sada posvuda farme tamo gdje su
nekada bila krda bizona. I kako te farme sada imaju
telefone i televiziju, traktore, avione, lijekove... dok u
ono doba nije bilo ničega. Radilo se od jutra do
mraka, lovilo divljač i ribu, šivalo i kuhalo, nekoliko
puta godišnje pjevalo i plesalo, ratovalo i sklapalo
mir... "A pogledajte nas danas", rekao je pokazujući
rukom kroz vjetrobransko staklo u prostranstva oko
nas. "Pogledajte sve ovo."
"A pogledajte nas danas", rekoh obraćajući se
televizoru. Pa ipak sam potratio dva sata svog života
buljeći u tu kutiju.
Kada su prošla dva sata i pet minuta Rinpoche je
pokucao na vrata. Pitao sam se da li da mu predložim
da pogledamo zajedno sljedeći reality show, no bilo je
već vrijeme kad smo morali napustiti sobu, a i pred
nama je bio još dugi put. Stoga sam ustao i isključio
televizor, osjetivši se nekako bez snage, bez volje,
sasvim lišen nade. Ogledao sam se po sobi da vidim
jesam li što zaboravio - majicu, čarape, naočale za
čitanje... želju da Rinpocheu pokažem što više od one
Amerike koju volim.
 Devetnaesto poglavlje

SASVIM PRIRODNO, već sam polako razmišljao o ručku.

Trebao mi je neki protuotrov za ono što sam vidio na
televiziji, tako da sam htio pojesti nešto doista dobro.
Nešto drugačije. Dok smo se odjavljivali iz hotela, a
ljubazna žena na recepciji nam je printala račune i
pitala jesmo li dobro spavali, palo mi je na pamet da
je upitam bismo li mogli vidjeti neke reklamne
prospekte Clevelanda. Znao sam da do tamo imamo
samo oko sat vožnje, a pretpostavljao sam da će ondje
kulinarske opcije biti puno brojnije od onoga što nas
je čekalo uz ceste na putu prema zapadu. Za sve ono
što sam pretrpio gledajući jutarnji TV-program sada
sam nagrađen svežnjem letaka koji su reklamirali
kineske, talijanske, grčke i japanske restorane, one u
kojima su se nudili plodovi mora, ili pak one koji su
služili samo meso i krumpir. Najegzotičniji od svih
učinio mi se mađarski restoran pod nazivom "Mala
Budimpešta", pa sam zahvalio recepcionerki,
prepisao broj i odlučio nazvati čim smjestimo stvari u
auto i vežemo pojaseve.
Sjedili smo u automobilu iza hotela, odmah pored
onog ogromnog rashladnog uređaja koji sam slušao
cijelu noć, a kad sam nazvao javila se žena koja je
govorila vrlo tiho i s jakim stranim naglaskom.
Rinpoche je mirno slušao kako vičem u slušalicu
pokušavajući saznati kojim putem da stignemo do
"Male Budimpešte". Ona jadna duša s druge strane
mora da je mislila da sam je nazvao samo zato da je
maltretiram preko telefona. "Cesta broj četiristo,
dvadeset dva prema zapadu", reče, iako je to meni
zvučalo više kao "tir dvast da".
"Prema zapadu?"
"Apad, tir dvast da."
Moram pripomenuti na ovom mjestu da često
znam imati problema sa snalaženjem u prostoru.
Jeannie i djeca mogli bi posvjedočiti da se više puta
dogodilo da je tata ušao u neku zgradu da nađe zahod
i da onda ne bi uspio pronaći put natrag. Ili kako se
tata nije mogao sjetiti koja vrata vode u njegovu sobu,
pa je tako jednom prilikom zalutao u spavaću sobu
petnaestogodišnje kćeri vlasnika pansiona (koja je u
tom času srećom bila potpuno odjevena).
Zato sam za svaki slučaj bilježio ono što mi je ona
jadna Mađarica govorila dok sam je gnjavio preko
telefona. Rinpoche je strpljivo sjedio pored mene, a
njegova je postmeditativna smirenost bila krajnja
suprotnost mojoj uzrujanosti prouzročenoj
gledanjem televizije. "College Road je izlaz s ceste broj
422", mislio sam da je rekla žena. Zamolio sam je da
ponovi i učinilo mi se da je više-manje rekla nešto
tome slično. Onda mi je još napomenula da je jedna
cesta zatvorena, pa spomenula još jedno skretanje
lijevo, onda je možda spomenula Columbia Road, gdje
bismo trebali, ako sam dobro razumio, skrenuti
desno, i onda ćemo doći na Center Reach Road. Molio
sam je da mi polako slovka, no onda bi rekla opet
nešto drugo i tako je to potrajalo. No, nakon još oko
četvrt milje dalje, trebali bismo ugledati restoran na
lijevoj strani. Čekao sam da još kaže i onu popularnu
frazu "Ne možete promašiti", ali to je izostalo.
I tako smo krenuli. Pažljivo sam vozio kroz centar
Chagrin Fallsa pokušavajući iz pamćenja prizvati
ulice kojima smo prošli, no danju je sve izgledalo
puno drugačije nego sinoć kad smo dolazili. Negdje
sam očito krivo skrenuo, pa smo se našli u dijelu
grada sa skromnim ali urednim obiteljskim kućama,
gdje je neki čovjek mirno kosio travu pred kućom
umjesto da gleda treću rundu onog meča između
dadilje i bivše supruge u kojoj će se saznati
pobjednica. Pomislio sam da bih mogao stati da ga
pitam kako dalje, ali nisam želio ispasti izgubljen
pred Rinpocheom, koji mi se s potpunim povjerenjem
prepustio da ga sigurno dovedem do Sjeverne Dakote.
Bio sam zapravo nestrpljiv da se domognem
autoputa, no poput milijuna drugih Amerikanaca
osjećao sam averziju prema raspitivanju o smjeru
kojim trebam ići. A osim toga sada sam već bio i
gladan. Još sam malo lutao, no napokon sam ipak
pronašao ulicu koja je vodila do ceste broj 480 i
uskoro je Chagrin Fališ bio iza nas.
Nema ništa osobito privlačno na cesti koja vodi od
Chagrin Fallsa prema Clevelandu, ni na onoj broj 480
ni na onoj broj 422. Stabla, poneko skladište i niske
uredske zgrade te nekoliko povećih baruština. No
onda sam u jednom trenutku shvatio da ni cesta broj
480 ni cesta broj 422 ne vode u Cleveland, ili barem
ne ako se njima ide u smjeru u kojem smo mi išli. Te
sam činjenice postao svjestan kad sam iz jurećeg
auta u daljini zdesna ugledao visoke nebodere
Clevelanda na udaljenosti od barem tridesetak
kilometara. No mi nažalost nismo išli u tom pravcu.
Počeo sam sumnjati da je došlo do nekog ozbiljnog
poremećaja u komunikaciji s onom Mađaricom.
Ponovo sam uzeo mobitel i nazvao, no ovog se puta
javio muški glas. Zvučao je osorno, onako kako znaju
zvučati ljudi iz istočne Europe. Kao netko tko nema
vremena za gluposti. Kao da mora pripraviti neki
komplicirani gulaš, ili kao da ima gladne goste koje
mora smjestiti za stol i ne da mu se gubiti vrijeme s
ljudima koji nisu u stanju slijediti najobičnije upute.
Njegov je akcent bio nešto razumljiviji.
"Idete u pravom smjeru", reče. "Idite samo dalje."
"Ali sve se više udaljavamo od Clevelanda."
"Dobro, dobro, rekoh! Slušaj. Pazi da kreneš livo
na sedandesjedan. Autocesta ide u dva pravca, ti ideš
livo. Onda Clock Road. Onda Columbia - ne tamo ne
možeš, zatvoreno - onda desno, razumiš? Onda livo i
desno na Center Reach i tu smo. Dobro ideš."
I tada mi spusti slušalicu.
Hrabro smo nastavili dalje, a srebrnkasti neboderi
Clevelanda ostajali su sve dalje iza nas i polako se
sasvim gubili na horizontu. Počeo sam razmišljati o
drugim mogućnostima. Možda ćemo naići na neko
pristojno mjesto kad siđemo s autoputa, ili blizu
jezera, neki tipični američki objed s piletinom,
zapečenim grahom, salatom od kupusa i mrkve,
lijepom kriškom pite od rabarbare za desert i šalicom
dobre kave. Možda. Nema sumnje da je takvih mjesta
bilo, samo je problem bio u tome što ih je teško
pronaći. Kolege na poslu savjetovali su mi da uzmem
sa sobom knjigu koju smo mi tiskali, Nepoznati a izvrsni
restorani, u kojoj navode stotine malih zalogajnica uz
puteve i ceste od jedne do druge obale, ali ja nisam
htio. Jer, ako se već nalaze u knjizi, onda ti restorani
više nisu nepoznati, zar ne? Želio sam nova mjesta
otkrivati sam.
Tada sam ugledao putokaz za sljedeće skretanje
na kojemu je pisalo Claque Road. Pomislio sam da je
riječ Claque dovoljno slična riječima College i Clock i
da bi trebalo pokušati. Ispostavilo se da je Claque
Road zaobilaznica paralelna sa zatvorenom cestom
koja je vodila na Columbia Road. "Na pravom smo
putu", rekoh Rinpocheu koji je bio sasvim odsutan.
No čim sam izgovorio te riječi, cesta Columbia Road
se suzila samo na dva vozna traka u četvrti koja je
izgledala kao sasvim stambena. Nigdje nije bilo ni
neke veće trgovine, ni benzinske crpke, a niti
mađarskog restorana. Samo nizovi kuća s dvorištima,
vrtovima, garažama i biciklima na kolnim prilazima i
tek se onda, poput nekog priviđenja, ukazalo veliko
križanje s poslovnim zgradama na sva četiri ugla.
Zdesna je bio i jedan veliki restoran, koji mi je
izgledao kao da bi mogao biti mađarski. Ali ne, kad
smo došli bliže vidjeli smo oglas da se restoran
prodaje, zajedno sa svom opremom. Umjesto da
kuhaju, oni su valjda davali ljudima upute kamo da
voze, pa je posao trpio i to se brzo pročulo.
Našavši se na križanju nisam znao kamo krenuti.
Desno? Lijevo? Pravo? Skrenuo sam na benzinsku
crpku s druge strane i ušao unutra. Iza pulta bila je
starija gospođa, a njezin muž sjedio je u fotelji i čitao
stranicu sa stripovima u lokalnim novinama Plain
Dealer.
 STARA: Mađarski restoran? U našem kvartu?
STARI: (Odmahuje glavom a da nije ni digao
pogled.)
POSJETILAC: Ima li tu negdje u blizini ulica
koja se zove Center Reach Road?
STARA: Postoji Center Ridge Road, ali tamo su
samo obiteljske kuće, tamo nema restorana.
POSJETILAC: Dobro, hvala. Vi ovdje živite cijeli
svoj život i nikad niste čuli ni za kakav
mađarski restoran? STARI: (nakon što je digao
pogled s novina) Pokušaj skrenuti desno na
Center Ridge i onda vozi neko vrijeme. Tamo
ima nekoliko restorana, među njima i
"Friendly's".
STARA: (uputila je starome oštar pogled. Usudio
se proturječiti joj je pred potpunim strancem.
Uskoro će se naći na kauču u TV-studiju,
posjetilac između njih, pred uključenim
kamerama i publikom koja vrišti, dok ih voditelj
podbada otrovnim pitanjima. Sve je bilo u redu s
našim brakom dok se nije pojavio ovaj neznanac i
spomenuo mom mužu mađarski restoran. Tada je
i on odlučio otići tamo i onda je ta konobarica... i
tako dalje.)

Upute koje mi je dao stari nisu mi djelovale

uvjerljivo, no ipak smo krenuli po Columbiji do
Center Ridgea vozeći blok za blokom pokraj mirnih
kuća iz predgrađa, dok nam je nada sve više kopnila.
Ovo je srce središnjeg dijela Amerike, želio sam reći
svom suputniku Rinpocheu, ali činilo mi se da to nije
bio pravi trenutak, jer u tom srcu središnje Amerike
pred nama su se odjednom ukazale dvije crkve.
Ispred jedne od njih stajao je natpis: AKO STE PREVIŠE
ZAPOSLENI DA NAĐETE VREMENA ZA MOLITVU, ONDA STE
PREVIŠE ZAPOSLENI. Ispred druge je stajalo: KADA
NASTUPI GNJEV, ODSTUPI PAMET.
"Što se događa kad nastupi glad?" upitao sam
naglas, a Rinpoche je okrenuo glavu prema meni i
zbunjeno me pogledao. Skrenuli smo desno u Center
Ridge i tamo je s lijeve strane odista bio restoran
"Friendly's". Nažalost, ja sam svoj um fiksirao na
gulaš, a ne na pohane školjke i pomirit (iako jako
volim ledene sokove Friendly's). Parkirao sam auto
ispred neke investicijske tvrtke blizu restorana i
odlučio zadnji puta nazvati Mađare. Ponovo se javio
grubi kuharov glas. Rekao sam mu gdje se nalazimo,
a on je samo odgovorio: "Još pol kilometra. Ne moš
promašit."
"Dobro, nadam se da vas neću morati ponovo
zvati", rekoh i obojica smo se nasmijali.
A onda smo, unutar malog trgovačkog centra
pretenciozno nazvanog "King James Plaža" ugledali i
"Malu Budimpeštu".
Taj prizor nije obećavao ništa dobro.
Odmah po ulasku ugledali smo oglasnu ploču na
kojoj su bile fotografije i opisi kuća koje se prodaju te
ponuda da svatko tko pomogne pri prodaji neke od
kuća dobiva ručak ili večeru u "Maloj Budimpešti" u
vrijednosti od dvjesto dolara. Na televiziji su u
praznom lokalu upravo trajale vijesti sa CNN-a -
vojnici što pognuti trče pored nagorenog kostura
automobila u kojem je eksplodirala bomba. Na zidu
su bile izvješene zemljopisne karte Mađarske i koža
divlje svinje. Desetak crnih plastičnih stolova uz
prozore gledalo je na glavnu cestu.
Ni to nije obećavalo ništa dobro.
Rinpoche i ja sjeli smo za jedan od stolova uz
prozor, a jelovnike nam je donijela plavokosa
konobarica čiji mi se glas učinio poznat. Na jelovniku
se nudilo puno jela s obala Dunava - od
transilvanijskoga kupusa do telećeg paprikaša i
punjenih guščjih jetrica. To je već bilo bolje.
Razveselili su me već i sami nazivi jela ispisani na
jelovniku.
Kad se konobarica vratila, Rinpoche je naručio
tjesteninu i salatu. Ja sam do tada već pojeo predjelo
koje se nudilo besplatno - salatu od krastavaca s
vrhnjem, octom i crvenom paprikom - što nimalo nije
umanjilo moju glad. Naručio sam palačinke punjene
piletinom, u vrhnju i s gustim pilećim umakom.
Punjenje se sastojalo od tanko narezanih komada
piletine i tanko rezane crvene i zelene paprike, dok su
same palačinke bile vrlo lagane i odlično pečene.
Nakon toga izvrsna mađarska kava u kojoj je bilo i
malo čokolade, a povrh nje i malo šlaga. Nakon toga
je stigla velika porcija janjećeg paprikaša i pire
krumpira, a za kraj palascinta punjena breskvama i
orasima - zapravo opet neka vrsta palačinke, ali s
kremom od breskve i oraha.
Konačno sam se smirio. Više nisam osjećao
posljedice gledanja onog toksičnog televizijskog
realitija, trbuh mi je bio pun, a cesta pred nama puna
obećanja.
 Rinpoche mi se smijuljio i tapšao svoj trbuh na
način koji se činio blago sarkastičnim.
"Znam, znam", rekoh. "Ali doručak mi nije bio
dovoljan, niti dovoljno privlačan. A već je skoro jedan
popodne.
"Aha", reče.
"Opet ono aha izrečeno s osudom u tonu."
Nasmijao se.
"Vi ste uživali u meditaciji. Ja sam uživao u
hrani."
Ponovo se nasmijao.
"Vaše uživanje u meditaciji potrajalo je dva sata,
a moj užitak u hrani... koliko... možda dvadesetak
minuta? Vidite koliko sam ja veći asketa od vas."
"Asketa?"
"Onaj koji se odriče. Onaj koji živi skromnim
životom."
"Rinpoche se nikada ne bi mogao odreći svoje
meditacije."
"Aha", rekoh, a on se ponovo nasmijao.
"Rinpoche je proveo tri godine a da nije progovorio
ni riječi. I to u dva navrata."
"Šalite se."
Odmahnuo je svojom velikom glavom, ispružio
ruku i prstom pokupio s tanjura ostatke umaka od
bresaka. "Povlačenje u osamu."
"Je li to dio vaše tradicije?"
Kimnuo je glavom. "Dvije godine sam u zatvoru jeo
kašu, loš kruh i vodu."
 "Zašto su vas zatvorili?"
"Zato što sam bio sin svoga oca. Moj je otac bio
veliki i nadaleko poznati Rinpoche. Bio je veliki učitelj
i zato... u zatvor."
"Mora da je bio opasan za one koji su vladali",
rekoh.
"Ali zašto?" Činilo mi se da ga je obuzela tuga.
"Nedostaje li vam otac?"
"I otac i majka. Jako sam tužan. Moja je majka
umrla dok sam bio u zatvoru. "
"Teško je kad čovjek nema priliku oprostiti se od
najbližih", rekoh. "Moji su roditelji umrli u prometnoj
nesreći. U veljači. Ni mi se nismo stigli oprostiti."
"Da, jako teško", reče. "Kad izađemo van, nešto ću
vam pokazati."
Platio sam konobarici i zahvalio joj, a potom ušao
u kuhinju gdje sam od krupnog i zadovoljnog kuhara
zatražio upute kojim putem da se vratimo na
autoput. Rinpoche me čekao na ulici. Opet je malo
"vrtlario", pa sam ga zatekao kako u jednoj ruci drži
busen žućkasto zelenkaste trave kakva raste po
rubovima neuređenih travnjaka. Otresao je zemlju,
iščupao desetak dužih vlati, izravnao ih i onda ih
spleo u labavu zelenu pletenicu.
"Vrijeme" reče pokazujući mi pletenicu od vlati.
Pokazao mi je prvo na jedan njezin kraj, a onda i na
drugi. "Možda tisuću godina." Nakon toga je pažljivo
dodirnuo svaku pojedinu vlat. "Duše, vidite? Vi, vaš
otac, majka, sestra, žena, djeca, vidite? Vaša je duša
tijesno isprepletena s njihovima, baš poput ovih
vlati." Izvukao je jednu vlat iz pletenice i podignuo je
prema suncu. "Možda netko od tih ljudi i ne ostane
toliko blizak s ostalima nakon ovoga života, ali oni
ljudi koje doista volite, ako su njihove duše doista
bliske s vašom dušom, vidite? One ostanu vezane s
vama i u narednim životima."
"Vi te duše vidite", nastavio je. "Vi živite s njima,
susrećete ih, kao kćer i sina, kao majku ili oca, kao
nekog prijatelja, neki puta čak i neprijatelja,
razumijete? S njima se zajedno krećete kroz vrijeme."
"Lijepa ideja", rekoh. "Vrlo utješno."
Odgovor na moju rečenicu bio je oštar pogled iz
kojega je zračila neobična snaga. To me podsjetilo na
snagu onih naoko nježnih i plahih karate majstora, i
upravo me u tom trenutku Rinpoche prilično snažno
bocnuo prstom posred grudi. Zurio je u mene strogo
nekoliko sekundi a onda se nasmiješio. Ali ovoga
puta taj je osmijeh bio tek maska, poput tanke
baršunaste tkanine prevučene preko tvrdog kamena.
"Vi imate lijep život", rekao je oštro. "Lagodan vam je
život. Nemojte ga potratiti."
 Dvadeseto poglavlje

MOŽDA BAŠ I NISAM otvoren prema onome što je van

dosega logike i što se čini neobjašnjivo, ali me već
dugo opsjeda ono što nazivamo "slučajnošću" ili
podudarnošću. Sjetite se neke osobe koju niste vidjeli
godinama i onda vas baš toga dana ta osoba nazove;
ili ste nešto sanjali i onda se to nešto dogodi sljedećeg
poslijepodneva. Ili, kad se dogodi sljedeća scena: Sjeli
ste u neki restoran na Manhattanu sa svojom
djevojkom, bez novaca ste, iako se pravite da niste,
vaš san o životu u velikom gradu koji vam se sviđa
polako se rasplinjava, i onda pored vas sjedne čovjek
dvostruko stariji od vas i naruči martini. Upustite se
u razgovor s tim čovjekom i pokaže se da taj čovjek
radi u poznatoj izdavačkoj kući na Manhattanu i da
je stručnjak za knjige o hrani. I vi počnete razgovarati
o tome kako je zanimljivo da se u tom gradu čak i s
tankim budžetom može vrlo dobro jesti. Kažete mu da
ste iz Sjeverne Dakote i da je izbor hrane u samo
nekoliko kvartova na Manhattanu takav da vam se
čini kao da ste umrli i našli se u raju. Razgovor
potraje sat vremena, nakon čega taj čovjek izvadi
svoju posjetnicu i kaže kako baš traži pomoćnika
urednika. Da plaća nije velika, ali da posao nije jako
težak i da je u pripremi nekoliko dobrih knjiga
zanimljivih autora i da, ako se čovjek doista zanima
za hranu, tu ima lijepog prostora za rad i da u toj vrsti
izdavačkog posla ima budućnosti. I tako dalje.
 Je li to bio slučajan susret? Ili prst sudbine,
karma, dio nekog velikog, vrlo složenog plana? Često
sam se to pitao.
Na putu iz Clevelanda (ili, bolje rečeno, rubnih
zapadnih predgrađa Clevelanda) dogodilo se nekoliko
zanimljivih slučajnosti. Uočio sam da nam je gradić
Oberlin u državi Ohio više ili manje usput. Kći jednog
kolege s posla pohađala je tamošnji koledž i svidjelo
joj se, a po tome što sam čuo od njezine majke, učinilo
mi se da su joj sklonosti slične Natashinima. Da bi
nam se u skoroj budućnosti bilo lakše odlučiti,
pomislio sam da bismo mogli načiniti mali zaobilazak
od dvadesetak kilometara.
I tako smo, dok su se iznad nas na nebu i dalje
prema zapadu skupljali veliki, ružičasti, olujni oblaci,
skrenuli s autoputa na izlazu za Oberlin. Ovdje se
dogodila prva slučajnost. Na tom kratkom potezu, od
autoputa do Oberlina, ugledao sam zdesna ulicu koja
je nosila naziv Ruska cesta. Kad smo se konačno
našli u samom gradiću, nakon što smo prošli pored
travnjaka omeđenog zgradama koledža, parkirali smo
ispred kafića "Java Zone" u koji smo odlučili ući.
Rinpoche je naručio zeleni čaj, a ja ledenu kavu. U to
doba godine kafić je bio gotovo prazan, no lako se
moglo zamisliti kako su tijekom jeseni, zime i proljeća
zauzeti svi stolovi, sa studentima i njihovim
laptopima i profesorima s naočalama za čitanje nad
hrpom eseja koje valja ocijeniti. Iz onoga što smo
uspjeli vidjeti, to je bio tipičan sveučilišni gradić, s
puno zgrada sa studentskim domovima i
predavaonicama i tek nekoliko ulica s malim
trgovinicama. Pomislio sam da bi se Natashi ovdje
jako svidjelo.
Žena koja nam je poslužila pića u "Java Zoni"
(Rinpoche je častio) govorila je blagim stranim
akcentom i vrlo brzo Rinpoche je počeo s njom
razgovarati jezikom za koji sam pretpostavljao da je
ruski. Uspio sam razabrati da i njet i sjetio sam se ulice
s nazivom Ruska cesta. Kad su se udubili u razgovor
(učinilo mi se da se jako dopao toj mladoj ženi),
odšetao sam do susjednog prodajnog prostora koji je
bio kombinacija trgovine svim i svačim i knjižare. Na
odjelu duhovne literature, na srednjoj polici u visini
očiju, ugledao sam tri tanke knjižice kojima je na
hrptu pisalo Volya Rinpoche. Odlučio sam kupiti onu
s naslovom Najveće zadovoljstvo, zamolio sam da mi je
stave u papirnatu vrećicu i onda je, ni sam ne znam
zašto, ubacio u prtljažnik automobila da je autor ne
bi primijetio.
Dok sam čekao Rinpochea da izađe iz "Java Zone",
ponovo sam pogledao na autokartu i vidio da lokalna
cesta broj 20 vodi paralelno s autoputom prema
granici s Indianom i da na tom putu nema većih
mjesta. Mislio sam da nećemo izgubiti puno vremena
ako krenemo tim putem, a htio sam Rinpocheu
pokazati što više od ozračja srednjega zapada. A
istovremeno bih se malo odmorio od luđačke gužve
na autoputu.
Rinpoche je iz kafića izišao nasmijan, dakako. Kad
smo sjeli u auto, rekao mi je da je ona žena iz "Java
Zone" podrijetlom iz Irkutska, što, relativno gledajući,
zaista nije daleko od Skorovodina - najviše oko četiri
tisuće kilometara. Rekao mi je da ona govori "čisti
ruski", a da je njemu ruski zapravo drugi jezik, što je
ona i primijetila po njegovu akcentu.
"A koji vam je materinji jezik?"
"Ortički."
"Ortički? Nisam nikad čuo za taj jezik."
"Moj narod su Ortici. Mi potječemo od Mongola, a
daljim slijedom i od Tibetanaca."
"Vi ste onda budisti?"
"Pa i ne baš", reče. "Mi smo bili... kako vi to
kažete? Odsječeni? Bili smo odsječeni od glavne
struje Buddhina učenja zbog visokih planina, zatim i
zbog političkih prilika, tako da smo imali svoje
učitelje, a naši su učitelji razvili vlastitu filozofiju, kao
i vlastitu religijsku praksu, tako da ne bi bilo posve
ispravno reći da smo budisti."
"A vi ste dio te izdvojene tradicije?"
"Mali dio."
"Ali vi ste poznati. Objavili ste nekoliko knjiga."
"Poklonit ću vam jednu", reče.
"Ne, ne dolazi u obzir. Kupit ću je."
"Evo, ovdje je jedna knjižara", reče on i pokaže
rukom.
"Ne, kupit ću knjigu u South Bendu. Siguran sam
da i tamo ima knjižara. Koju bih od vaših knjiga
trebao prvu pročitati?"
Onda je uslijedila druga slučajnost. "Za naprednu
dušu kao što je vaša", reče, "mislim da bi bilo najbolje
da uzmete Najveće zadovoljstvo."
 Dvadeset i prvo poglavlje

POKAZALO SE DA JE LOKALNA CESTA OHIO 20 ravna poput

one mađarske palascinte, no krajolik je bio zanimljiv.
Na području prema sjeverozapadu oblaci su izgledali
opasno i prijeteće i na horizontu smo vidjeli mnoštvo
munja koje su bljeskale, no kraj kroz koji smo
putovali nije bio zahvaćen olujom. Uz cestu su se
prostirale farme s jednoličnim, ravnim i plodnim
poljima, a na rubu jedne od njih stajao je natpis:
MAKNITE SJEDINJENE DRŽAVE IZ UJEDINJENIH NACIJA. U
potpisu DRUŠTVO JOHNA BIRCHA. Na radiju su takozvani
kršćani neumorno i nametljivo upozoravali na
duhovno srozavanje Amerike.
Moram priznati da sam se u ponečemu znao
složiti s njima. Bilo je trenutaka - kao kad sam gledao
na televiziji onu ženu i dadilju kako se tuku, ili kada
sam u novinama čitao o dvogodišnjoj djeci koju su
napustile njihove majke ovisne o cracku, ili kada sam
na radiju slušao bukače zapjenjene od mržnje, ili kad
su naši susjedi priredili zabavu za šesnaesti
rođendan svoje kćeri na koju su potrošili trideset
tisuća dolara, dok prijatelji moje sestre u Patersonu
rade za pet dolara na sat - kad sam se pitao jesmo li
već odavno započeli moralni pad koji vodi u potpunu
propast, koji će prouzročiti da se taj naš veliki
američki eksperiment raspadne u najsitnije
komadiće, poput predivne vaze koja je prvo načeta
iznutra, a potom razbijena izvana. No kad malo duže
slušam te ljude koji sebe nazivaju kršćanima, čini mi se
kao da bi oni željeli sve to što nas muči riješiti
primjenom još strožih pravila, još užim pogledom na
svijet, izraženijom mržnjom, većim podjelama u
društvu. Meni se međutim oduvijek činilo da, kad bi
se Kristova poruka mogla sažeti u jednu rečenicu, ta
bi rečenica trebala sadržavati riječi kao što su
dobrota i uvažavanje, a ne strogost i podjele.
Već sam spomenuo kako me na neki perverzni
način fascinirao cijeli taj spektar kojekakvkih čudaka
i luđaka koji vode govorne emisije na radiju, te sam,
dok smo se vozili po cesti broj 20, izložio sebe i
Rinpochea slušanju jedne takve dugačke "kršćanske"
kontakt emisije. Voditelj je zapjenjeno propovijedao o
svetosti sabata i navodio što se sve ne smije raditi
toga dana i da su svi ljudi koji to ne poštuju "Bogu
odvratni", jer ne uviđaju koliko je taj dan svet. Nakon
toga je voditelj govorio o ispravnosti fizičkoga
kažnjavanja batinanjem, "što se preporuča i u Bibliji".
Neki je slušatelj pitao je li primjereno da izlema svoju
petnaestogodišnju kćer koja se počela udaljavati od
kršćanskoga puta. Da li bi na nju trebao primijeniti
tu biblijsku kaznu?
Voditelj je odgovorio da je to sasvim u redu. Samo
je izlemaj, brate. Pa što ako ima petnaest godina?
Prebaci je preko koljena i izlemaj. U ime gospodina
Boga, amen.
Dok smo se vozili, a naročito ako je bio uključen
radio, Rinpoche je obično bio u stanju
poluodsutnosti. Gledao bi krajolik kroz koji smo
prolazili, povremeno bi se raspitao o pokojoj građevini
i njenoj svrsi, ili kako se izgovara neki naziv - recimo
Lido, ili Toledo. No sada je, dok smo se vozili, obratio
pažnju na trabunjanja o kazni, paklu i Bogu. Kad je
sve to završilo dugim nizom reklama te pozivima na
donacije koje će omogućiti da se sačuva riječ Božja,
okrenuo se prema meni i upitao me zbunjenog izraza
lica: "Otkud toliki gnjev?"
"Ne znam."
"Srdžba, bijes. Zašto toga ima toliko u Americi?"
U tom trenutku prolazili smo kroz Monroeville,
predgrađe Pittsburga. Na parkiralištu slijeva ugledao
sam policijski automobil s upaljenim plavim
svjetlima. Policajac je stajao na pločniku, a ispred
njega krupan muškarac crvene kose, s dugim
zulufima i sretnim, pijanim osmijehom na licu, kao
da ide policajcu kući na ručak, a ne kao da će za koju
sekundu dobiti lisice na ruke i završiti u lokalnom
zatvoru zbog vožnje pod utjecajem alkohola.
"Oni misle da je ova zemlja otišla dođavola",
rekoh. "Misle da se u Americi više ne živi kako bi
trebalo. Misle da će nas Bog kazniti ako se ne
popravimo i da su oni ti koji nas moraju izvesti na
pravi put."
"Aha."
 Dvadeset i drugo poglavlje

U GRADIĆ SOUTH BEND, u državi Indiani, stigli smo

predvečer i smjestili se u prenoćištu "Sveta Marija", u
blizini autoputa. Ako ništa drugo, ova moja vožnja s
Rinpocheom omogućila mi je da vidim mjesta pored
kojih bih inače samo projurio. A usput sam i ponešto
uštedio. Ljudi koji su pozvali Rinpochea da održi
predavanje na Sveučilištu Notre Dame obojici su nam
rezervirali vrlo lijepe sobe i obojici platili spavanje.
Doista lijepo od njih. Ja sam već navikao na visoke
troškove živeći u luksuznom predgrađu, na plaćanje
računa, donacija, poreza, baletnih haljinica, dresova
za ragbi, mramornih radnih ploča za kuhinju i
sličnog, no pitao sam se kako se Rinpoche snalazi sa
svojim troškovima. Iz Cecelijina pisma saznao sam da
nije dobio honorar za predavanje u Youngstownu, ali
da će biti jako dobro plaćen za večerašnje predavanje.
Je li on za širenje svoje mudrosti tražio tvrdi keš ili
su ga plaćali čekom s kojim bi jednostavno ušetao u
banku i rekao: "Dobar dan, ja sam slavni Volya
Rinpoche, hoćete li mi molim vas unovčiti ovaj ček,
iako nemam kod vas otvoren račun?" Da li nakon
toga samo spremi novac u nabore svoje halje i vadi ga
kad god treba nešto platiti - benzin (što je doista činio,
iako sam se ja tome protivio) ili razglednicu (koju bi
pažljivo ispisao i poslao mojoj sestri). Možda je imao
neku svoju neprofitnu organizaciju? Donatore?
Nasljedstvo pohranjeno u banci u Ulan Batoru,
odakle povremeno traži da mu pošalju nešto novca?
Pomislio sam da možda previše vremena trošim na
razmišljanje o novcu i zapitao se što bi Rinpoche imao
reći o tome, no nisam ga pitao.
U to smo vrijeme već bili uigrani suputnici. Kad
bismo se zaustavili na mjestu gdje ćemo prenoćiti, i
ako bismo obojica odlučili večerati, prvo bismo otišli
svaki u svoju sobu i proveli sat vremena nasamo.
Jedan bi meditirao, a onaj drugi bi prevrtio
televizijske kanale, otuširao se a potom legao na
krevet pokušavajući istegnuti sve ono što se pokočilo
za vrijeme vožnje. Moj apartman u South Bendu bio
je smješten u prizemlju, s dvije velike sobe, dva
televizora, kaučem, radnim stolom, ogromnim
bračnim krevetom - sve vrlo čisto, prilično mirno, s
odličnim, jakim tušem i prugastim tapetama na
zidovima po kojima su bili obješeni ne osobito
originalni crteži predavaonica i studentskih soba
Sveučilišta Notre Dame. U ovaj hotel vjerojatno dolaze
mnogi bivši studenti na vikend kad se igraju
utakmice ragbija, pa im onda ti crteži bude uspomene
na nekadašnje dane slave. U jednom trenutku mi je
u dokolici palo na pamet da kad bi riječ religija imala
šire značenje - što bi po meni i trebala imati - prava
religija Sveučilišta Notre Dame ne bi bila katolicizam,
nego ragbi. Uostalom, nije li točno da stotinu tisuća
grla kliče u slavu te svoje religije u subotu ujutro?
Nije li istina da se pastva pojavi prije "mise", radi
pripreme roštilja na parkiralištima oko rektorata?
Nije li istina da se svake godine vraća da oživi sjećanja
na svoju najdražu misu? I da pritom kupuje
zastavice, majice i naljepnice s imenom svoje
najdraže crkve?
A onda me iz tog ponešto zbrkanog i blasfemičnog
sanjarenja odjednom trgnulo pitanje: Koja je zapravo
moja vjera? Kad bih je pokušao definirati kao središte
mojih misli i strasti, što bi to bilo? Možda obitelj? Naši
sveti rituali bili bi zajednički obroci, odlasci na
Natashine klavirske koncerte i Anthonyjeve
nogometne utakmice, šetnje s Jasperom pored
potoka i zajednička godišnja putovanja, zimi u Green
Mountains i ljeti na Cape Cod. Baš kao i oni
samozvani kršćani u radijskim emisijama, stalno
smo bili zaokupljeni raspravama o pravilima i
njihovim kršenjima.
Ili bih ja bio primjereniji kao štovatelj Crkve
dobroga zalogaja? Ili rada? Ili seksa? Ili novca? Što mi
zaokuplja misli i danju i noću? Koji je najdublji bazen
u kojem se hrani i pliva najveća riba? Ili, da se
poslužim nekim hinduističkim modelom s desecima
bogova i božica? To bi mogli biti Jeannie, Natasha,
Anthony, moji roditelji, moj šef, moji partneri s tenisa
i prijatelji, moja sestra, seks, hrana, plivanje, posao,
račun u banci, čitanje - svaki od njih mogao bi vladati
svojim područjem unutar velikoga ukupnog poretka.
Samo se ti šali, reče u meni neki glas. Ali pokušaj doista
odgovoriti na to pitanje, Otto. Koja je to glavna struja u tvojoj
rijeci? Kad bi imao svoju radijsku emisiju - bože sačuvaj! - o
čemu bi ti propovijedao? Do čega ti je najviše stalo?
Ležao sam u krevetu u lijepom apartmanu u
Indiani, jako topao dan se iza spuštenih zavjesa
polako pretvarao u večer, a ja sam pokušao ozbiljno
razmisliti o pitanju koje mi se nametnulo. I ono do
čega sam došao, na moje veliko iznenađenje, bila je -
ljubav. Jedino mi se to činilo smislenim. Ljubav
prema Jeannie i djeci, našem najdražem tupsonu
Jasperu, ljubav prema poslu, jelu. To će biti moja
sljedeća karijera. Bit ću poznati glas s radija na nekoj
frekvenciji koja se čuje u cijeloj zemlji, glas stranke
ljubavi, ljeviji od demokrata i desniji od
republikanaca. Postat ću možda novi Rush
Limbaugh3, novi Jesse Jackson,4 Michael Savage5 ili
Jerry Brown,6 propovijedajući ljubav. Slušatelji će me
zvati i govoriti mi da obožavaju moju emisiju i da sam
ja jedini glas razuma u cijeloj zemlji te da su
kojekakvi tipovi koji ne mare za ljubav zapravo
uništili onu Ameriku koju mi toliko volimo i da je
naša dužnost da mi takvu Ameriku ponovo stvorimo.
Dvadeset minuta u svakoj emisiji bit će posvećeno
reklamiranju lijekova i dobrotvornih fondacija te
pozivima na priključenje mirovnim snagama. Bit će
nas malo, bit ćemo ponosni, bit ćemo dobrovoljci koji
će ići u Zimbabve.
Možeš li malo biti ozbiljan? opet se javio onaj glas. Nije li
ismijavanje samo utočište za nesigurne? Ne pribjegavaš li tome

3 Rush Limbaugh - konzervativni američki radijski i televizijski voditelj,

politički komentator i autor nekoliko knjiga, (op. prev.)
4 Jesse Jackson - američki aktivist za ljudska prava, ujedno i baptistički
svećenik, jedan od kandidata demokratske stranke za predsjednika
SAD-a 1984. i 1988. (op. prev.)
5 Michael Savage - konzervativni američki radijski voditelj i politički
komentator na nacionalnoj radijskoj mreži. (op. prev.)
6 Jerry Brown - američki političar, 39. guverner Kalifornije, koji je istu
dužnost obnašao i od 1975. do 1983. kao njezin 34. guverner; od 1995.
voditelj radijske kontakt emisije na radijskoj stanici KPFA-FM u
Berkeleyu. (op. prev.)
u načinu na koji se odnosiš prema Rinpocheu i Ceceliji - ne
smiješ li im se upravo zato što te njihovo razmišljanje plaši ili
dovodi u pitanje tvoja uvjerenja?
Umjesto da se pozabavim odgovorom na ovo
pitanje, počeo sam razmišljati o jelu. Otuširao sam
se, pitajući se što bismo mogli pojesti za večeru u
ovom kraju kukuruznih polja sjeverno od
Indianapolisa.
Rinpocheov nastup bio je dogovoren tek za devet
sati navečer, što mi se činilo čudnim. A čudno mi je
bilo i to što je pristao na večeru sa mnom. Očekivao
sam da će preskočiti večeru i pustiti me da sam
istražujem kulinarsku divljinu ovih krajeva. No još za
vožnje iz Ohija rekao mi je da bi htio da nađemo neki
restoran i zajedno večeramo prije večerašnjeg
predavanja. Još jedno od njegovih iznenađenja.
"Jedete li meso?" pitao sam ga.
"Malo mesa, ne previše."
"Volite li začine?"
"Jako volim začine. U Skorovodinu nije bilo
začina. Otkrio sam da imam jezik tek nakon boravka
u Indiji."
Nasmijao sam se i pomislio: Sada bi nam trebao neki
tajlandski restoran - kod njih nema puno mesa, a hrana je jako
začinjena, i imaju one više-manje budističke figurice po
zidovima. Tako sam onda po dolasku u hotel pitao za
neki tajlandski restoran u blizini, a mladić s recepcije
(koji mi je izgledao kao netko tko voli dobro pojesti),
preporučio mi je s ponosnim osmijehom na licu
restoran "Siam", odmah u središtu mjesta.
"Ne možete ga promašiti", reče.
 "Vjerujte mi, mogu."
Nasmijao se, a ja sam prvi puta doista shvatio da
sam na srednjem zapadu. Ovdje možda nije bilo
velikog izbora dobre hrane (iako sam se nadao da se
to promijenilo), ali je za odnose među ljudima bila
karakteristična opuštenost i srdačnost, baš kao što
su za pejzaž bila karakteristična polja kukuruza. "S
glavne ceste skrenite desno, idite onda dalje tom
ulicom, nemojte nigdje skretati i dovest će vas do
centra. Restoran će vam biti s desne strane."
Kad sam mu zahvalio, ležerno je odgovorio:
"Nemaš brige".
I tako sam razmišljao o tome dok sam se tuširao i
oblačio, samo da ne mislim o onome što me pitao moj
unutarnji glas. A trenutak kasnije pokucao sam na
Rinpocheova vrata. Zeleni kari, pomislio sam.
Tajlandska ledena kava. Pržena riža s bosiljkom. Pad
Thai. Juha tom yum.
Bijeg od unutarnjeg glasa.
Kad smo sjeli u auto i stali na prvom semaforu na
putu do "Siama", odjednom sam imao potrebu reći
nešto što nisam namjeravao: "Kupio sam jednu od
vaših knjiga u Oberlinu dok ste razgovarali s onom
ženom u kafiću. Nisam vam to tada želio reći. Sakrio
sam je u prtljažnik da je pročitam bez vašega znanja.
Malo me sada stid zbog toga."
Rinpoche se volio voziti s onom svojom ogromnom
platnenom vrećom među koljenima (znao sam se
pitati je li možda puna novca), iako sam mu nekoliko
puta rekao da je stavi u prtljažnik ili na stražnje
sjedalo. I sada mu je bila pod nogama, pa on posegnu
rukom u nju i izvadi knjigu Uljepšajte si život hranom
Jerseya L. Rickarda, kojoj sam ja bio urednik.
Objavili smo je prije dvije godine i prodali osamdeset
i osam tisuća primjeraka tvrdog uveza. Autor je od
knjige zaradio dvjesto pedeset tisuća dolara samo na
pravima za objavljivanje u inozemstvu. Rinpoche je
knjigu podigao u zrak tako da je bolje vidim i pritom
se na njegovu licu pojavio široki vragolast osmijeh.
Mora da sam izgledao silno zaprepašten, jer se on čim
smo krenuli na zeleno počeo glasno smijati i nije
prestao sve dok se nismo parkirali u ulici Jefferson,
nadomak restorana "Siam".
 Dvadeset i treće poglavlje

PREMA MOJIM ISKUSTVIMA s tajlandskim restoranima -

od Miami Beacha do Massachusettsa - hrana u njima
uvijek je bila vrlo kvalitetna i jako ukusna, dok su im
interijeri bili uređeni u skladu s važećom ponudom
kičastih plastičnih ukrasa. Bilo je tu i tamo
izuzetaka, ali "Siam" nije bio među njima. Restoran
je bio smješten u prizemlju veće zgrade u dijelu grada
koji bi se mogao smatrati poslovnom četvrti i u njega
se ulazilo ravno s ulice, kako je to već običaj na
srednjem zapadu. Kroz velike prozore u restoran je
dopiralo izvanjsko svjetlo, a unutra je sve vrvjelo od
konobara i konobarica koji su bili uvjereni da će, ako
razina vode u čaši pred gostom padne ispod tri
četvrtine, odnekud izroniti kralj
Padinpathanrananan i skinuti im glavu.
Svi su bili vrlo ljubazni i blagi, žene dugih crnih
kosa vitke poput trske i lijepe, a sve što nam je
posluženo bilo je ukusno i tako začinjeno da se sada
meni učinilo da sam prvi put otkrio da imam jezik.
Veličanstvena hrana! Rinpoche se odlučio za bijelu
rižu i uz to naručio pola porcije vegetarijanskog pada.
Ja sam se odlučio za proljetne rolice i veliku porciju
sataya s piletinom, a onda sam, nakon što sam neko
vrijeme razmišljao o zelenom kariju, za glavno jelo
odabrao piletinu s mrkvom, kupusom, zelenom
paprikom i lukom u umaku od đumbira.
 Za susjednim stolom sjedio je neki čovjek s onom
malom slušalicom u uhu i po svemu sudeći
razgovarao sa svojom malom kćeri, s puno očinske
ljubavi i nježnosti. "Da, ljubavi. Vratit ću se kući
prekosutra. Nedostaješ mi najviše na svijetu. Evo,
šaljem svojoj ljubavi veliku pusu." I tako dalje. To me
podsjetilo na mene kad sam bio mlađi, u vrijeme dok
još nije bilo mobitela i kad sam stajao u telefonskoj
govornici u pauzi izdavačke konferencije u Dallasu, a
ispred govornice još gomila drugih izdavača s
jugozapada čeka na red dok ja razgovaram s
Natashom koja me pita za koliko ću se dana vratiti
kući, i koliko je to u satima a koliko u minutama...
Sjetio sam se kako mi tada nije bila važna ni prodaja
knjige, ni reklama, ni publicitet, nego samo kako da
što duže zadržim tu nevinu radost u njezinu glasu.
Budući da Rinpoche sa svog mjesta nije mogao
vidjeti slušalicu u čovjekovu uhu, pomislio je da taj
sretan i dobro odjeven muškarac razgovara sam sa
sobom ili sa svojim škampom a la Pivangathang,
govoreći mu ispod glasa: "Da, srce, i tata tebe jako
voli". Vidio sam kako ga Rinpoche gleda, a budući da
sam ga sada već dovoljno dobro upoznao, bilo mi je
jasno da se s mukom odupire porivu da prasne u
smijeh, jer je u međuvremenu naučio da postoje
situacije u kojima ljudi u Americi smijeh smatraju
djetinjastim, pa čak i nepristojnim. Mišići na njegovu
licu poigravali su kao da po njemu gmižu i škakljaju
ga na tisuće mrava. "Mala moja vragolice", nastavio
je onaj muškarac igrajući se zrnima riže na svojem
tanjuru. "Tata će te ušuškati u krevetu sutra
navečer."
 Rinpoche se jedva suzdržavao. Usne su mu počele
podrhtavati, iz očiju su mu počele frcati suze i na
kraju više nije mogao izdržati pa je nakratko prasnuo
u smijeh. Onaj se muškarac okrenuo i sada se vidjelo
da mu iz uha viri slušalica, ali bilo je prekasno. Ne
izgovorivši ni riječi, Rinpoche je ustao od stola i
uputio se ravno prema izlazu. Kad sam pogledao na
ulicu, vidio sam kako se na pločniku presavija od
smijeha, široke stražnjice okrenute prema meni i
onom raznježenom ocu. I tako se on smijao i smijao,
s rukama na koljenima, dok mu je smeđa halja
podrhtavala, a prolaznici zastajkivali i ispitivali ga
treba li mu pomoć... Zbilja nije normalan.
Kad smo konačno završili cijelu tu avanturu s
tajlandskim restoranom bilo je već osam i dvadeset
pet, pa sam pomislio da bi bilo pametno polako se
uputiti prema dvorani kako ne bismo stigli u zadnji
čas. Kad smo izišli na ulicu, ponovo sam uzeo
Cecelijino pismo i još jednom provjerio naziv dvorane
i vrijeme. Predavanje se trebalo održati pod
pokroviteljstvom organizacije Katolici za dijalog među
religijama, što je zvučalo vrlo obećavajuće, iako sam
na putu do kampusa razmišljao kakva to organizacija
zakazuje predavanja u devet sati navečer.
Nakon što smo se dovezli do kampusa i parkirali,
pitali smo nekog prolaznika gdje je dvorana O'Malley.
Ispostavilo se da je udaljena pet minuta hoda od
velike uredne zgrade od svijetlih cigli ispred koje smo
upravo stajali. Kad smo stigli, vrata dvorane bila su
zaključana, a unutra nije bilo upaljeno niti jedno
svjetlo. Ulaz je bio grandiozan - trokrilna staklena
vrata nadsvođena portalom od izrezbarena kamena
do kojih je vodila betonska staza omeđena uredno
podšišanim grmljem.
"Izgleda da smo prilično uranili" rekoh Rinpocheu,
no imao sam osjećaj da nešto nije u redu. Netko je
već morao biti tamo, slagati krafne na poslužavnike
ili poravnavati stolce u gledalištu. Ponovo sam
pogledao Cecelijino pismo i provjerio po dvadeseti
put. Pisalo je: "Deveti kolovoza. Devet navečer.
Dvorana O'Malley. Kampus Notre Dame. Katolici za
dijalog među religijama. Kontakt: Marie Desjardins,
telefon i adresa."
Pričekali smo još desetak minuta, provjerili kod
prolaznika da ne postoji možda još koja dvorana
O'Malley i čekamo li na pravom mjestu, a onda sam
nazvao Marie Desjardins.
"Dobra večer, ovdje Otto Ringling. Nalazim se s
Volyom Rinpocheom ispred dvorane O'Malley gdje bi
se trebalo održati predavanje, no nema nigdje
nikoga."
"Sada ste tamo? Niste dobili moju poruku?"
"Kakvu poruku?"
"Dogodio se nesporazum. Naime, još se nešto
važno večeras događa u kampusu u isto vrijeme pa
smo premjestili Rinpocheovo predavanje za sutra u
jedanaest."
"Jedanaest navečer?"
Nasmijala se. "Ne, u jedanaest ujutro. To će biti
posljednje predavanje u sklopu konferencije a potom
će biti priređen ručak za sve sudionike. Nisu vam
prenijeli?"
 "Koji ste broj nazvali?"
"Ne znam. Nazvala sam istu onu osobu s kojom
smo sve ranije bili dogovorili."
"Je li to bila neka žena koja govori pjevuckavim
tonom? Iz New Jerseya? Ona koja vas moli da sve još
jedanput ponovite kako bi bila sigurna da je sve točno
zapisala?"
"Mislim da jest. Rekla je da će vam prenijeti
poruku. Žao mi je."
"Nema problema. Doći ćemo sutra ujutro u
jedanaest. Hotelske sobe su jako lijepe, hvala vam."
Naravno, Rinpocheu se sve to učinilo veoma
zabavnim, a i ja sam se na koncu nasmijao, no tek
nakon što sam šezdesetak sekundi kuhao u sebi od
bijesa prema sestri. Obećao sam sebi da više neće biti
nikakvih izljeva bijesa pred ovim svetim čovjekom i
do sada sam se toga držao. "Pretpostavljam da biste
se htjeli vratiti u hotel, na večernju meditaciju."
Rinpoche se osmjehnuo i odmahnuo glavom. "Ne,
večeras izlazimo van, moj prijatelju."
"Kamo van?"
"Van, da se zabavimo na američki način."
"Zabava na američki način? Je li to nešto što ste
vidjeli na televiziji?"
"Vi izaberite, prijatelju."
Zabava na američki način. Što bi to trebalo
značiti? Da odemo u kino? Ali koji film da pogledamo?
Masovno ubijanje IV? Ili da odemo na bilijar. Ili da
zdrobimo nekoliko stotina dolara u Klubu za
gospodu. "Da li vam štogod pada na pamet?"
 Tada mi u mislima iskrsne slika sredovječnog
muškarca kako u ljetni suton stoji pored bazena s
mrežom na dugačkome štapu, dok su mu djeca u
kući zabavljena svojim aktivnostima, a žena vježba
jogu na prostirci u radnoj sobi, na tvrdom drvenom
podu. I tada on posegne daleko prema sjenovitom
plavetnilu najdubljeg dijela svojeg prenatrpanog uma
i dohvati list koji je ondje plutao. Pri tom oskudnom
svjetlu jedva da ga je vidio, a možda ga uopće i nije
vidio, no nekako je znao da se tamo nalazi, sjeća se
da ga je vidio ondje dok je svjetlo bilo jače, i sada ga
je dohvatio po osjećaju pa podvio pod njega mrežu i
izvadio ga van. Voda je sada ponovo bila čista, njegov
je posao bio obavljen, dužnost izvršena. Sada se
mogao odmoriti.
"Rinpoche", rekoh, "Jeste li raspoloženi za
kuglanje?"
"Jesam", reče on, osmjehujući se tako široko da
mu se koža namreškala sve do vrha njegove glatko
obrijane glave. "Itekako sam raspoložen." A onda je,
nakon kraće pauze, upitao: "A što je to kuglanje?"
 Dvadeset i četvrto poglavlje

KUGLANA "CHIPPEWA LANES" nalazi se u južnom dijelu

South Benda, a ako odlučite poći onamo onda
svakako potražite simpatičnog mladića po imenu
Jeremy i od njega unajmite tenisice. Jer Jeremy je te
srijede navečer mogao zakomplicirati život Rinpocheu
koji nije imao čarape, niti je imao pojma koji broj
tenisica nosi. Ali Jeremy je bio vrlo susretljiv i
spreman da u svemu vidi i šaljivu stranu, pa me je
na neki način podsjetio na samog Rinpochea. Upitao
sam se nisu li se neki od ljudi koje smo susretali našli
na mom putu zahvaljujući nekoj vrsti ortičke magije,
da mi pomognu da bolje shvatim ovog neobičnog
redovnika.
Jeremy nam je dodijelio stazu broj jedan. U toj je
kuglani bilo sigurno sedamdeset staza, od čega ih je
barem trideset u tom času bilo slobodno, a on nam je
dao stazu broj jedan - što ne bi bio problem da staze
dva i tri nisu zauzeli likovi koji kao da su pripadali
bandi tetoviranih i ozloglašenih bajkera sa srednjeg
zapada. Po tetovažama se vidjelo da su ta četiri
muškarca i dvije žene pripadali istom plemenu.
Mišićavi muškarci i snažne žene u pripijenim
majicama glasno su i bez ikakva ustezanja psovali
nakon svakog promašaja, a u njihovom se smijehu
osjetila grubost duhanskoga dima i alkohola, i života
proživljenog uz brojna poniženja.
 Iz zvučnika kuglane dopirali su zvuci Nine Inch
Nails, Limp Bizkit i sličnih bendova o kojima Natasha
i Anthony sigurno znaju više nego ja. Rinpoche je s
gomile odabrao jednu ružičastu kuglu od 5,5 kg i
nakon što je vidio kako sam ja svojim prvim udarcem
uspio srušiti sve čunjeve (bio sam prvak našeg kruga
u srednjoj školi, ali sam nakon toga izgubio interes
za kuglanje), stao je na isto mjesto i pokušao
oponašati moje pokrete. Ugurao je svoje debele prste
u rupe od kugle i zamahnuo prvo unazad a onda
prema naprijed u namjeri da ispusti kuglu u smjeru
čunjeva. No stvari se nisu odvile prema njegovu
planu. Kugla mu je ispala iz ruke i tresnuvši o pod
odskakutala po ulaštenoj podlozi do nogu žene u
pruzi do nas. Žena je zarežala i podigavši pogled
ugledala Rinpocheovu ćelavu glavu i crvenosmeđu
halju koja je sezala par centimetara iznad plavih
tenisica za kuglanje. I dvojica muškaraca odmjerila
su ga pogledom dok se prema njima gegao u obući na
koju nije navikao. Posegnuo je za svojom ružičastom
kuglom, promrmljavši "Oprostite, oprostite", pritom
se smijuljeći na način koji se mogao sasvim krivo
protumačiti.
Kada sam ustao i krenuo za njim da mu se nađem
pri ruci ako bude problema, ona dvojica muškaraca
na mjestu su se ukočili. Osjetio sam kako mi se znoje
dlanovi. Znao sam ponešto o svijetu u kojem žive
takvi ljudi, ili sam barem mislio da znam. U Sjevernoj
Dakoti pamtim nekoliko takvih gadnih tipova iz svoje
mladosti, tipova koji su išli sa mnom u školu, a
poslije sam s njima igrao ragbi i hokej. Povremeno bi
me pozivali k sebi - živjeli su u nekom kaosu
latentnog nasilja, u siromašnim dijelovima grada u
kojima je radno stanovništvo imalo pedeset posto
šanse da izgubi ruku ili oko u tvornici na pokretnoj
traci ili trančirajući meso, ili pak da završi u zatvoru.
Svi ti ljudi kojima budućnost nije nudila ništa bolje,
nakon posla bi dolazili kući i uz pomoć alkohola
pokušavali zaboraviti svakodnevnu muku. I tako im
je prolazio život iz dana u dan, iz sata u sat, tek da
prođe, životarili su tražeći bilo koji način da ubiju bol.
Teško je odrastati u takvim okolnostima i postati bolji
i plemenitiji čovjek, nastojati živjeti u skladu s idejom
da su ljudi u osnovi dobri.
Prema mom iskustvu, mnogi od tih ljudi postanu
opaki i zli kad odrastu. Jednom sam vidio kad je otac
moga prijatelja pred svojim devetogodišnjim sinom
odalamio svoju ženu po licu kao da je to nešto sasvim
normalno, kao da tjera muhu. I to bez razloga, zbog
krive vrste kruha koju je žena kupila, ili što se možda
prolilo pivo, ili što ga nije otvorila. Mnogima od tih
ljudi kao da je otvrdnula koža, grubost im je bila
poput oklopa potrebnog da bi preživjeli jer nisu znali
drugačije. No neki od njih su ispod svega toga - svih
tih tetovaža, cigareta i jeftinih konzervi piva, glasnog
smijeha, psovki i gomile predrasuda - bili normalni,
čak i blagi ljudi. Kad bi osjetili da ih se tretira kao
normalna ljudska bića, ako bi osjetili ono
elementarno poštovanje, da ih ne prezirete niti
ismijavate, taj bi oklop popustio. Nadao sam se da će
se to dogoditi i sada, dok sam išao prema njima da
bih pritekao Rinpocheu u pomoć - da ovi ljudi
spadaju u tu drugu skupinu o kojoj sam govorio.
"Prvi puta u životu je na kuglanju", rekoh najbližemu
od tih ljudi, a onda sam, onako nervozan, dodao: "On
je duhovni učitelj."
Žene su se odmaknule, a muškarci su me
odmjeravali nekoliko dugih sekundi. "Nemoj srati?"
reče napokon jedan od njih kao u nevjerici.
"Ne serem. Sutra ima predavanje u Notre Dameu.
On drži predavanja po cijelom svijetu."
"Nemoj srati", ponovio je čovjek, ali ovoga puta u
njegovu se tonu osjetilo da je impresioniran.
Odmjerio je Rinpochea od glave do pete, a nakon
nekoliko trenutaka prebacio kuglu u lijevu ruku a
desnu ispružio u neobičnoj gesti ispunjenoj
poštovanjem, kao da će mu se nakloniti. Na njegovoj
se podlaktici vidjela tetovaža zmije koja se ovila oko
mača. "A što kažete na jedan blagoslov?" obratio se
Rinpocheu. "Znate, za sreću. Što kažete?"
Na trenutak sam pomislio da je bio sarkastičan i
da prave nevolje tek slijede. Njegovi prijatelji su se
smješkali, no ti su me osmijesi podsjetili na onu
okrutnu djecu koja se smijulje prije nego što će
uhvaćenom kukcu početi čupati noge.
Rinpoche ništa od svega toga nije primijetio, ili je
barem tako izgledalo. Iskoračio je i čvrsto stisnuo
ruku onom muškarcu, nasmiješen, kimajući glavom
prema ostalima.
"Da", reče jedna od žena, "trebalo bi da mu netko
otpusti njegove grijehe."
Na ovu se rečenicu čovjek s tetoviranom zmijom
nasmiješio, a ostali su prasnuli u smijeh.
Rinpoche pusti njegovu ruku i zagleda se u njega,
približivši mu se još pola koraka. Mislio sam ga
zadržati, ali on je već položio svoje dlanove na njegova
ramena i započeo neku vrstu molitve na nekom
nepoznatom jeziku.
Možda je to bio taj ortički - mora da je bio, jer je
zvučalo kao da je hladni sibirski potok zagrgoljio
preko kamenja. Nitko nije ništa razumio, naravno, ali
to nije ni bilo bitno. Bitan je bio taj ton blag poput
meda, kao ljubav pretočena u pjesmu, tihu
smirujuću pjesmu koja bi primirila i vučicu stjeranu
u klopku dok hrani svoja tri vučića. Molitva je
potrajala možda dvadesetak sekundi, a kad je
završila Rinpoche je zakoraknuo unatrag i naklonio
se. Čovjek s istetoviranom zmijom stajao je mirno,
kao ukopan, a onda se preko njegova ogrubjela lica
razvukao lijep, dječački osmijeh, kao iz vremena prije
nego što je i predobro upoznao svu okrutnost svijeta
u kojemu živi. Stajao je tako nasmiješen i gledao
Rinpochea, a onda se sjetio tko je i kako bi se trebao
ponašati, prebacio kuglu u drugu ruku i rekao:
"Hvala, čovječe. Ti si sasvim u redu." Ona žena iza
njega podigla je ružičastu kuglu i dodala je
Rinpocheu.
Ostatak večeri prošao je bez ijednog incidenta.
Psovanje pored nas je utihnulo, a meni se učinilo kao
da su se i tiše smijali. No najbolje od svega je bilo to
što se Rinpocheu kuglanje zaista jako svidjelo i na
kraju večeri mu je već prilično dobro išlo. Svaki puta
nakon što bi zamahnuo kuglom i bacio je prema
čunjevima, čučnuo bi s rukama na koljenima i napeto
gledao za njom dok je odmicala stazom. Kad bi kugla
udarila o čunjeve on bi se naglo uspravio, gotovo
poskočio (bio je vrlo gibak za sredovječna muškarca),
pljesnuo rukama, a onda se okrenuo prema meni s
blaženim osmijehom i pustio me da mu objasnim
koliko je osvojio bodova.
Bajkersko društvo završilo je s kuglanjem dva
bacanja prije nas. Dvojica od one trojice i one dvije
žene zaputili su se prema pultu da vrate svoje
unajmljene tenisice, no onaj s istetoviranom zmijom
je krenuo prema meni dok je Rinpoche bacao i upitao
me: "Hej, a kako se on zove?" Rekao sam mu i usput
spomenuo da se u knjižarama može naći nekoliko
njegovih knjiga. Čovjek je još jednom pogledao
Rinpochea a onda opet mene i rekao: "Baš je pravi,
čovječe, zar ne?"
A ja sam mu odgovorio da i ja tako mislim.

Dok smo se autom vraćali u pansion "Sveta

Marija", Rinpoche je blistao od sreće. Kad smo stali
na semaforu, pogledao sam ga i vidio kako zuri pred
sebe s radosnim osmijehom na licu. Pomislio sam da
je zadovoljan ishodom susreta s tetoviranim
čovjekom, ali kad smo se parkirali on mi je rekao:
"Kuglanje je izvrsna američka zabava. Hvala vam,
Otto."
Htio sam ga pitati što je ono govorio tetoviranom
čovjeku, kakav je to bio blagoslov, ali rekao sam
samo: "Pokucajte mi na vrata kad krenete na
doručak." Pozdravili smo se, a ja sam ga ispratio
pogledom pričekavši da vidim hoće li uspjeti otvoriti
sobu svojom magnetnom karticom.
 Kad sam vidio da je ušao, otišao sam krišom do
automobila, uzeo njegovu knjigu iz prtljažnika i ponio
je sa sobom u sobu. Legao sam na krevet i počeo
čitati. Prvih je nekoliko poglavlja bilo zanimljivo, no
nisam pročitao ništa novo, ništa me nije iznenadilo.
A onda sam na stranici 19 naletio na sljedeće
odlomke i pročitao ih četiri puta.

Jako puno ljudi doživljava duhovni razvoj poput

dječaka koji odluči naučiti svirati glasovir. Dječak voli
glasovir, sviđa mu se zvuk tipaka kad ih dodirne,
ugodan mu je dodir tipaka od slonovače pod njegovim
prstićima. Možda poznaje ili je čuo nekoga kako lijepo
svira pa ga je to ponijelo.
Kako godine prolaze on nastavlja svirati i vježbati.
Dok vježba netko ga možda preoštro kritizira, ili možda
sam uviđa da ne može svirati onako lijepo kao što je
svirao onaj koji ga je nadahnuo, da griješi, da njegove
ruke ne čine uvijek ono što bi želio, da sve to zahtijeva
još puno više napora i požrtvovnosti da bi postao bolji.
Kad dostigne mladenačku dob, već je prilično
dobro savladao vještinu sviranja glasovira. Zato što je
nadaren, zato što voli glazbu, ali i zato što je mnogo
vježbao. On dobro svira, ponekad u prigodama kad se
okupe prijatelji ili članovi obitelji. A onda, kako postaje
sve stariji, počinje shvaćati da nikad neće svirati jako
dobro. Da nikada neće svirati savršeno. Nije dovoljno
dobar da bi bio koncertni pijanist, kao što, na
duhovnoj razini, vjeruje da nikada neće biti dovoljno
dobar da udovolji svojoj ideji Boga koji ga promatra,
pa se prestaje truditi, prestaje misliti o tim stvarima.
 On vjerojatno čak i ne razmišlja o tome na taj
način. Umjesto toga, postavlja između sebe i sljedeće
razine sviranja glasovira - sljedeće razine svog
duhovnog života - jednu nevidljivu barijeru. Postavlja
granicu tamo gdje je zapravo nema. To nije ni po čemu
loše. Nije on zao čovjek. Upravo suprotno, on je dobar
čovjek, ali je podigao tu barijeru kao da podiže zidove
sobe. I onda sebe smješta u tu sobu, u njoj živi, ne
posve zadovoljan, ali ne znajući što može poduzeti u
vezi sa svojim nezadovoljstvom. Polagano stari i čeka
kraj života, čeka da Bog prosudi njegove čine, i dok
čeka nastoji si ugoditi što više može. Život je naprosto
takav kakav jest, govori sam sebi. Nikada neću postati
bolji pijanist. On bi, zapravo, želio postati bolji, ali ono
što ga priječi da izađe iz one sobe jest neka vrsta
straha, pomisao da neće uspjeti, da će ljudi ismijati
njegove ambicije ili da neće više biti ona osoba za koju
vjeruje da sada jest. Ali otkuda ta ideja o tome što on
doista jest? Na duhovnoj razini - ili, ako tako želite, na
emocionalnoj ili psihološkoj razini - čega se on odriče
time što ostaje unutar tih zidova?

Odložio sam knjigu na noćni ormarić, ugasio

svjetlo, skinuo odjeću i legao na krevet promatrajući
sjene koje su poigravale na stropu. Bilo je već kasno,
no obećao sam Jeannie da ću je nazvati. To sam i
namjeravao. No i dalje sam ležao na krevetu, obuzet
nečim što nisam mogao definirati. Nisam razmišljao
ni o čemu određenom. Po glavi mi se motala neka
nejasna ideja. Metafora o dječaku koji je želio postati
izvrstan pijanist nije mi se činila dorađena. Da sam
ja bio urednik te knjige, napisao bih na margini "ovo
još razraditi", misleći pri tome da se autor treba
zadržati na početnoj ideji koja ga je ponijela, ali je
treba još dodatno učiniti jasnijom za čitatelja.
Pa ipak, ta početna ideja, muke čovjeka koji je
zapeo u nastojanju da savršeno savlada sviranje
glasovira, nije mi dala mira. Ponovo sam se sjetio
Rinpocheova susreta s onim tetoviranim grubijanom
i osjećaja nepomućene sreće na Rinpocheovom licu
dok je kuglao. Posegnuo sam za telefonom i nazvao
svoju ženu.
 Dvadeset i peto poglavlje

NISAM LJUBITELJ takozvanog švedskog stola, niti slične

vrste samoposluživanja, bilo to u kineskom,
indijskom ili američkom hotelu. No, ponuda u "Svetoj
Mariji" bila je bolja od prosječne, pa sam si složio
pristojan doručak od vafla, voća i kave. Rinpoche je
pojeo samo jabuku koju je vrlo spretno razrezao na
kriške jednim od plastičnih noževa iz hotelskog
inventara, a nakon toga popio dvije čaše vode.
"Nećete valjda ostati samo na tome prije važnog
predavanja?" pitao sam. "Zar neće napuniti baterije
da lakše izdržite?"
"Baterije sam napunio sinoć", reče Rinpoche. "Dok
smo kuglali."
Vrijeme između doručka i predavanja iskoristili
smo za šetnju do obližnje kapelice sv. Marije
okružene lijepo održavanim travnjakom. Jako me
iznenadilo (možda nije trebalo) kad se Rinpoche
spustio na koljena pred keramičkim kipom Djevice,
čelom dotaknuo travu i ostao neko vrijeme u tom
položaju. Mariju - kao niti jednu sveticu, uostalom -
nisam tijekom svoga odrastanja smatrao važnom u
svom luteranskome panteonu. Katolici su vrlo
tvrdoglavi i uporno ne dopuštaju ženama da postanu
svećenice, no s druge strane štuju cijeli niz svetica.
Ova je kapelica bila posvećena čudu u LaSaletti,
odnosno, po onome što je pisalo na ploči postavljenoj
odmah ispred, ukazanju Marije nekoj djeci u
zapadnoj Francuskoj 1947. godine. Bilo je to mjesto
koje je odisalo mirom.
U dvorani O'Malley također je vladala svečana
tišina, iako je ondje u četvrt do jedanaest, kad smo se
mi pojavili, bilo već oko stotinu i pedeset ljudi. Marie
Desjardins, postarija gospođa sa simpatičnim
jamajkanskim akcentom, dočekala nas je vrlo
srdačno a potom predstavila Rinpochea s nekoliko
jednostavnih rečenica lišenih ikakvih pretjerivanja.
Okupljenima, među kojima je bilo i svećenika i
opatica, rekla je da je on čovjek koji je svoj život i
učenje posvetio uklanjanju prepreka između ljudi
različitih vjera i različitih tradicija. Rekavši to
pokazala mu je rukom prema pozornici. On se popeo
na podij i činio se sasvim opušten, iako je izgledao
prilično neobično u toj velikoj prostoriji optočenoj
tamnim drvetom, onako obrijane glave, odjeven u
svoju kestenjastu halju, u jakom kontrastu prema
uredno podšišanim svećenicima i njihovim tamnim
odijelima, kao i prema opaticama i njihovim crno-
bijelim habitima.
Sjeo sam sasvim straga, ali ovaj puta nisam imao
potrebu pobjeći.
Rinpoche je počeo svoje predavanje govoreći
općenito o Bibliji, o Isusu i o svojem prijatelju rabinu
koji je blagdane provodio u molitvama i postu. Nakon
toga je govorio o hinduističkoj ideji atmana, ili ljudske
duše, i o njezinom odnosu prema brahmanu, ili
univerzalnoj duši; nakon toga je govorio o sufijskom
učitelju koji zagovara promišljen i strpljiv pristup u
vjerskoj praksi, a nikako "materijalistički", u kojem
se za nečim teži ili nešto nastoji dohvatiti; nakon toga
je govorio o vedantskim joginima čija je osnovna ideja
da nas nečist um navodi na pogrešno vjerovanje da
smo mi tek naša tijela, a ne nešto veće: esencijalni
dio univerzalne svete punine. Pri kraju predavanja
dotaknuo se i budizma i njegova naglaska na osobnoj
odgovornosti i pri tome rekao nešto što nisam dosad
čuo: da su Buddhine posljednje riječi njegovim
učenicima bile "Samo vlastitim trudom možete
pronaći spasenje."
Činilo mi se da je uvjerljivo zastupao stav prema
kojem su se vjerski sustavi o kojima je govorio, iako
različiti, u mnogočemu podudarali, i to je područje
podudaranja usporedio s velikom demilitariziranom
zonom u kojoj se ljudi dobrih namjera mogu susretati
i razgovarati u atmosferi uzajamnog poštovanja i
uvažavanja. Njegove riječi bile su prožete
pomirljivošću kako je bilo i zamišljeno. No nakon što
je završio predavanje, u dijelu rezerviranom za
postavljanje pitanja Rinpoche je ipak doživio da ga
napadne - ne mogu naći niti jednu drugu riječ koja bi
bolje odgovarala njezinom nastupu - dakle, da ga
napadne jedna redovnica koja je sjedila u drugom
redu, a potom prišla jednom od mikrofona koji su bili
postavljeni po dvorani na desetak mjesta za one koji
su željeli postaviti pitanje.
"Gospodine Rinpoche", počela je tonom javnog
tužitelja, "postoji li u tradiciji na koju se vi oslanjate,
ili u nekoj drugoj tradiciji koja je vama poznata, osim
u kršćanstvu, primjer uskrsavanja svetaca iz
mrtvih?"
 "Da, takav primjer postoji u tradiciji iz koje ja
potječem", odgovorio je bez imalo oklijevanja.
Javna tužiteljica nije očekivala takav odgovor. "A
možete li reći koji je to primjer?"
"Da. Iz drevnih vremena potječu priče o ljudima za
koje se mislilo da su mrtvi, a onda se pokazalo da su
se vratili u život. Postoje priče i o ljudima čija su se
tijela u trenutku smrti pretvorila u snopove svjetla.
Ove su priče meni vrlo poticajne. Je li prava riječ za
to poticajno?
Svećenici, redovnice i ostali u dvorani kimali su
glavama.
"Ali, ja osobno mislim", nastavio je, "da nema
potrebe da Bog svoje postojanje dokazuje time da
ustaje iz mrtvih ili čini neka druga čuda. Ja dokaz o
njegovu postojanju vidim u vama, u svima vama koji
ste ovdje: vaša srca kucaju dok sjedimo ovdje i
razmišljamo, razgovaramo i postavljamo jedni
drugima pitanja. Krv kola našim žilama. Vani stabla
upijaju sokove na suncu i rastu. Daleko gore iznad
njih vrte se planeti. To su činjenice. To nitko ne može
osporiti, zar ne? Kakvi nam još dokazi trebaju o
postojanju Boga?"
Redovnica nije bila zadovoljna. "Tko je za vas bio
Isus Krist?"
"Vrlo, vrlo, vrlo velika duša!" spremno je odgovorio
Rinpoche, a potom se nasmijao onim svojim zvonkim
smijehom. Ja sam se nasmiješio, no nikom u dvorani
to nije bilo ni najmanje smiješno.
"I to je sve?"
"Pa to je jako puno, zar ne?"
 Redovnica se namrštila. "On nije Bog?"
"Jest, svakako, on je Bog. Ali i vi ste Bog. Mislim
da je i Isus Krist rekao da ste vi Bog. On je rekao da
je njegov otac i vaš otac, zar ne? To znači da ste mu
vi sestra, zar ne? Mislim da Isus Krist nije toliko želio
da ga vi štujete, već da se ponašate onako kako se on
ponašao, da iznutra budete onakvi kakav je on bio.
Mislim da je on ovamo došao da nas spasi pokazujući
nam kakvi bismo mogli biti iznutra. On je rekao,
'Kraljevstvo nebesko je u vama', pa bismo se trebali
upitati što to doista znači."
Nekoliko ljudi u dvorani zamišljeno je kimnulo
glavom, no ona dobra redovnica nije se predavala u
svojoj borbi protiv onoga što je smatrala heretičkim
besmislicama. "Imam još jedno pitanje", reče. "Za
vrijeme predavanja spomenuli ste riječ prosvjetljenje.
Ja osobno ne volim tu riječ. Što zapravo za vas ta riječ
znači? Ima li to veze s nekom vrstom raja na zemlji?
Je li to neka vrsta poništenja ili senzualnog
proplamsaja? Pomozite nam da shvatimo, molim
vas."
"Rado ću vam pomoći", reče Rinpoche i ponovo se
nasmije, kao da se toj ženi zapravo ne može pomoći,
ili kao da on nije pravi čovjek koji bi joj mogao
pomoći. "Pokušat ću. Hvala vam što ste postavili ova
pitanja. Jako mi se dopadaju... Mislim da ste u pravu
kad kažete da vam se ne sviđa ta riječ. Mislim da to
nije najpodesnija riječ, jer ona implicira... implicira, je
li ta riječ u redu?" Sada je pogledao u mene koji sam
mu potvrdno kimao glavom. "Ona implicira ono što
ste vi nazvali poništenjem.” Ponovo se nasmijao. "Ja ne
znam što to poništenje zapravo jest, ali možda ono
znači odsutnost svake promjene. Kraj. Ja ne mislim
da smrt znači i kraj. Ne vjerujem ni da prosvjetljenje
znači kraj. Kako bi moglo biti kraja? Što bi to bio kraj?
Što bi Bog činio poslije kraja, bi li mu bilo dosadno?
Morao bi sve početi ispočetka i ponovo stvoriti svijet.
Ne, mislim da nema kraja. Kraj bi značio da više
nikome ne kuca srce. Dobro, neka bude tako. Ali, da
ne bude više sunca? Da drveće prestane rasti? Možda
i toga ne mora biti. Ali da više nema univerzuma? Da
nema više prašine, da nema svjetla, da više nema
atomskih čestica? Kako bi to bilo moguće? Tek to bi
onda bilo poništenje, tako se meni čini. Zar ne?"
"Mi smo ljudska bića", nastavio je, "i mi
razmišljamo kao ljudi i kao takvi pokušavamo
shvatiti ono što je van našega domašaja. Kao da
pokušavamo plivati poput riba pod vodom bez
disanja, ili da pokušavamo letjeti poput ptica mašući
rukama. Ili da pokušavamo gledati u mraku bez
baterijske svjetiljke. Ili..."
Gledao sam ga kako se muči da pronađe prave
riječi. Čini mi se da mu metafore nisu bile najjače
oružje.
"Ili da pokušamo oboriti sve čunjeve u kuglani
sasvim malom kuglicom. Ne, za mene prosvjetljenje
znači veliku promjenu u načinu gledanja, razliku u
načinu razmišljanja, da bi se barem dijelom pojmilo
Boga, ili Isusa. Ali, možda tu nije dovoljan jedan
pomak, nego puno takvih pomaka. Naše duhovno
stanje mijenjamo molitvom, meditacijom, načinom
kako živimo, načinom kako mislimo, lekcijama koje
naučimo živeći ovaj život s dobrim namjerama... I
onda, kad se taj pomak dogodi, nakon dužeg ili
kraćeg razdoblja, počne se mijenjati način na koji
promatramo svijet. Fizički se promijeni. Ako ste loša
osoba, recimo lopov, svijet gledate misleći što ja tu mogu
ukrasti. Vidite samo ono što biste mogli ukrasti. A to
mijenja način na koji vaš um funkcionira i čini vas
slijepima za sve drugo oko vas, za sve ono lijepo što
se ne može ukrasti - sunce, srce i tko zna što još." Tu
je načinio stanku i opet se nasmijao, kao da se
sprema ispričati neku zgodnu šalu. "A ako ste osoba
koja jako voli seks, onda ćete svugdje oko sebe vidjeti
samo seks, samo ćete gledati ljudska tijela i
razmišljati o seksu. Ovdje u gradu ima jedna
trgovina, blizu kuglane, koja prodaje seksualna
pomagala i seksi slike. Znali biste gdje je ta trgovina
da ste osoba koju takve stvari zanimaju... Vidite... ja
slučajno znam gdje se nalazi!"
Nekoliko se ljudi nasmijalo, no velika većina
ostala je ozbiljna. Ona redovnica i dalje je ukočeno
stajala pred mikrofonom i oštro gledala predavača
kao da ga hoće zgromiti.
"A ako ste osoba kojoj se dogodilo puno loših
stvari i ako ste zbog toga bijesni", nastavio je
Rinpoche gledajući u redovnicu, "onda ćete stalno u
svijetu oko sebe nalaziti razloga da budete zbog
nečega bijesni. Razumijete? Bijesni ste čak i na sebe,
jer shvaćate da niste savršeni."
"Ali ako uspijete načas očistiti svoj um, izbaciti iz
njega tu opsesivnu potrebu - da jedino želite krasti,
da stalno želite seks, da stalno želite puno jesti, da
želite puno spavati, da želite pobijediti u verbalnom
nadmetanju kako biste dokazali da ste u pravu, ili da
ste stalno bijesni zato jer mislite da su drugi u krivu,
ili da ste uvjereni kako ste loša osoba jer niste
savršeni - dakle, kad očistite svoj um od takvih
opsesija, on se počinje bistriti i postaje poput
kristalno čiste vode. Kada se to dogodi, doživjet ćete
neku vrstu buđenja. Počet ćete gledati svijet onakvim
kakav on doista jest. I nakon mnogo takvih malih
buđenja počet ćete malo po malo svijet sagledavati
onako kako ga je vidio Isus. Razumijete? To znači
'kraljevstvo nebesko'. Razumijete? To je ono što je on
želio, i radi toga je on došao k nama na zemlju, da bi
nas tome poučio."
Sada se Rinpoche obraćao samo redovnici,
koristeći se njezinim duhovnim jezikom. To je
obraćanje postalo sasvim individualno, osobno,
gotovo intimno, a ona je sve više stiskala oči i
izgledala kao da će svaki čas zavrištati. Tada je na
nekoliko trenutaka nastupila nelagodna stanka.
Rinpoche ju je strpljivo gledao, čekajući da kod nje
dođe do bilo kakvog znaka buđenja, a redovnica je
stajala stisnutih usana, kao da će svaki čas
eksplodirati. Ali prije nego što je uspjela išta reći,
Marie Desjardine je ustala i blagim ali odlučnim
tonom rekla da će Rinpoche rado odgovoriti na još
jedno pitanje nekome tko još nije ništa pitao, i da će
nakon toga biti održano primanje u susjednoj
prostoriji.
Ispostavilo se da zadnje pitanje uopće i nije bilo
pitanje, već komentar jednog starijeg svećenika koji
je organizirao cijelu tu konferenciju i koji je sjedio u
jednom od zadnjih redova, nedaleko mene. Tom je
čovjeku bilo gotovo osamdeset godina, no bio je
vitalan i živahna duha. Mislim da bi ga najbolje
opisala riječ sretan. On je doista bio sretan čovjek,
pomiren sa samim sobom, s izrazom dobrodušne
ironije na licu, koji je u meni gotovo izazvao zavist.
Stari je svećenik zahvalio Rinpocheu što je došao i
rekao mu da je on van svake sumnje Božji čovjek.
Rinpoche mu je uzvratio riječima zahvale i naklonio
mu se sklopljenih ruku, nakon čega je uslijedio
umjereni, pristojni aplauz.
Odlučio sam preskočiti kolače i kavu. Izišao sam
van i našao se usred ranoposlijepodnevne vreline.
Gledao sam oko sebe travnate površine i zgrade,
oblake, ljude koji su hodali stazama - profesore,
zaljubljene studente, ostale sudionike konferencije,
druga srca koja su kucala. Sjetio sam se izraza lica
onog starog svećenika, a to mi je iz nekog
neobjašnjivog razloga prizvalo u sjećanje dan kad je
Jeannie rađala Natashu. Bio je to težak i kompliciran
porod, a u jednom trenutku monitor koji je pratio
otkucaje srca fetusa počeo je pokazivati opasnu
promjenu. Do tada je već bio priključen deset ili
dvanaest sati i stalno je otkucavao jednolično bip, bip,
bip, pokazujući broj otkucaja u minuti:
168,181,176,177. A onda se nešto dogodilo i ti
otkucaji više nisu bili jednolični, a brojevi na
monitoru su se počeli smanjivati: 183, 159, 140, 122,
107, 88, 71, 51. Medicinske sestre su se ustrčale oko
kreveta moje žene, promijenile joj položaj tijela,
stavile joj masku s kisikom na lice, pozvale liječnika
i alarmirale operacijsku salu. Ja sam poželio podići
bolničku zgradu na ramena i protresti je da brojevi
na monitoru ponovo počnu rasti.
 A onda su se odjednom otkucaji srca počeli
ubrzavati dok nisu dostigli normalnu razinu.
Medicinske sestre su odahnule. Sjeo sam i ponovo
uhvatio Jeannie za ruku, ali sve dok porod nije
prošao - sljedećih osam sati - čak i kad bih načas
izišao u hodnik da predahnem, u glavi sam i dalje čuo
one otkucaje, kao da mjere puls cijelog univerzuma,
kao da će se svaki čas prekinuti poput tanke niti.
Kasnije smo saznali da se Natashi oko vrata ovila
pupčana vrpca i da ju je umalo ugušila.
Posve sam bio zaboravio kako sam se osjećao tog
dana.
 Dvadeset i šesto poglavlje

RINPOCHE JE NA RASTANKU dobio od Marie Desjardins

na poklon Bibliju koju je pobožno privio na grudi dok
smo po paklenoj vrućini hodali prema automobilu.
Razmišljao sam o njegovom predavanju i o razgovoru
koji sam prethodne večeri vodio sa svojom ženom.
Obuzeo me osjećaj da mi cijelo to vrijeme nešto
nedostaje - neka osnovna boja unutarnjeg života koja
je bila - i još uvijek jest - izvan spektra vidljivog
mojem unutarnjem oku.
A i bio sam gladan.
Rinpoche je rekao da nema ništa protiv da i on
nešto pojede. Večer ranije, dok smo se vozili južnim
dijelom South Benda tražeći među mnoštvom
skladišta i malih poslovnih zgrada našu kuglanu,
prošli smo pored sex shopa ili nečeg sličnog. Rinpoche
je pitao o čemu se radi i ja sam mu objasnio, što, kako
možete pretpostaviti, nije bilo jednostavno. No, na
putu natrag prošli smo pored lokala kojemu je iznad
ulaza stajao veliki jarkožuti natpis Taquería carnicería.
Lokal se činio sasvim drugačijim od svega što smo te
večeri vidjeli, kao da je stigao iz paralelnoga svijeta,
kao da ga je netko naprosto bacio s neba usred
Indiane. Kad smo izišli iz kampusa krenuo sam istim
putem kao i prethodne večeri, pronašao žuti znak i
skrenuo na parking.
 Tamo smo naletjeli na nekog sitnog starca koji je
prodavao sladoled iz prtljažnika svog kamioneta i
pitali ga može li se jesti u lokalu, no on je samo
zbunjeno okrenuo prema meni svoje suncem
opaljeno lice i nasmiješio se Rinpocheu.
Gestom sam oponašao kao da nešto stavljam u
usta i pokazao prema staklenim vratima, a on je
kimnuo i rekao si, si, ali nije shvatio kad sam mu
počeo objašnjavati da ćemo od njega kupiti sladoled
tek nakon ručka.
U lokalu nas je dočekala raznolika ponuda, kao
da smo se našli na nekoj meksičkoj tržnici. Nudile su
se sandale, boce soka od guave, glavice zelene salate
i kutije sapuna za pranje rublja posložene na osam
starinskih polica, a na drugom kraju prostorije
nalazilo se šest visokih stolaca pokraj šanka iza
kojega su dvojica muškaraca pekli meso. Rinpoche i
ja sjeli smo pored trojice crnokosih, tamnoputih
muškaraca u majicama kratkih rukava, očito radnika
s obližnjeg gradilišta koji su upravo završavali s
ručkom, i koji su nas pažljivo odmjerili od glave do
pete - otvoreno i bez ustezanja, ni nasmiješeni ni
namršteni. Činilo se kao da ljudi poput nas, ili barem
poput mene, ne zalaze često onamo na ručak.
Momak iza pulta imao je ožiljak što se protezao od
brade do lijevog uha. Iznad njegove glave ugledali smo
četiri rukom ispisana jelovnika s današnjom
ponudom. Ja sam naručio piletinu i buritto s grahom,
a isto je naručio i Rinpoche.
"Što ćete popiti?"
 Kuhar je pokazao prema firižideru u kojemu su
bile poslagane samo razne šećerne vodice s
mjehurićima, pa smo Rinpoche i ja malo obišli police
i između soka od guave i nektara od kruške pronašli
veliku bocu soka od jabuke i donijeli je do pulta.
Kuharev pomoćnik je bio vrlo mlad momak, još
uvijek tinejdžer, a na jednoj strani vrata imao je
goticom istetovirano ime Chico. Zamolio sam ga da
nam da čaše, no on je samo odmahnuo glavom. Nema
čaša. Neko me vrijeme gledao, a onda pokazao na
svoju čašu i čašu svog kolege. Bile su to velike, jeftine
plave čaše od plastike, okrenute naopačke na nekoj
krpi, očito maločas oprane. Rukama i mimikom lica
pokazao mi je da možemo dobiti te čaše ako baš
želimo. Potvrdili smo da želimo. Ljudi koji su sjedili
nama slijeva pojeli su i otišli nakon što su nas još
jednom dobro odmjerili, i nakon toga smo ostali
jedine mušterije u lokalu. Meso, grah, luk i korijander
cvrčali su na grilu, a odmah do njih i savršeno tanke
tortilje, čija me boja podsjetila na suhu glinu. Tražili
smo leda. Nije bilo leda, no sok je bio hladan, a onda
smo dobili ogromne porcije burritosa. Zrna graha i
listići korijandera ispadali su iz tortilja, a piletina je
bila meka poput kremastoga sira.
"Jeste li ikada bili u Meksiku?" pitao sam
Rinpochea.
Odmahnuo je glavom.
"Mi smo bili tamo na medenom mjesecu. Jeannie
govori španjolski prilično dobro, a i ja sam ga učio
dvije godine u školi. Najveći dio vremena proveli smo
u Mexico Cityju, a nakon toga u Mazatlanu, na obali
Pacifika."
Rinpoche je prije jela izgovorio svoju molitvu i
nakon toga zagrizao burrito i pažljivo, dugo žvakao,
kimnuo glavom, pogledao me i progutao zalogaj. "Po
načinu kako izgovarate te nazive, čini mi kao da ste
tamo bili sretni."
"Teško je ne biti sretan na medenom mjesecu",
rekao sam. Ali dok sam to govorio znao sam da je u
dojmu koji je na mene ostavio Meksiko bilo još nečega
osim slatkih ljubavnih uspomena. U glavnom gradu
bilo je prilično naporno, pa sam se čak i razbolio.
Poslije smo u Mazatlanu boravili u hotelu s još nekim
Amerikancima koji su došli uživati u suncu i u svojoj
superiornosti. No nešto u ljudima koje smo tamo
susretali, u Meksikancima koje smo upoznali,
iskreno nas je dirnulo. Jeannie i meni činilo se da oni
žive nekako sasvim drugačije od nas, da život temelje
na drugim postavkama. Puno sitniji i puno
siromašniji od nas, oni su se kretali i govorili kao da
je svijet oko njih golem i tajanstven - što zapravo i
jest. Osjetio sam to i kod onog čovjeka koji je vani
prodavao sladoled, ali na neki način i u predavaoni
O'Malley, dok sam slušao svog novog prijatelja kako
govori o svojoj ideji prosvjetljenja i dok sam
proučavao lice starog svećenika. Gledao sam sada ove
ljude iza pulta i kroz glavu mi je prošao cijeli niz
pitanja za Rinpochea koja sam mu bio spreman
postaviti.
Dok je on dovršavao tek polovicu svog burrita,
zamolivši da mu drugu spakiraju da je ponese, ja sam
svoj već pojeo. Ostavili smo veliku napojnicu, kimnuli
glavom kuharu koji je očito bio zadovoljan i ponosan
što smo ušli u njegov svijet, i onda se vratili na
parkiralište gdje je na mjestu čovjeka sa sladoledom
sada bio policijski automobil.
Vozili smo se ulicom Michigan vrlo polako, u tišini
i siti, i prošli pored bara "Glo-Worm" i velike ploče na
kojoj je pisalo: notre dame, nemojmo radi novca
uvoziti zločin, droge i beskućništvo. Nakon toga prošli
smo pored "Misije spasa" i onda, nekoliko ulica dalje,
pored kapelice posvećene čudu u LaSaletti i pansiona
"Sveta Marija", te potom stali na pumpi da bismo
natočili benzina. Na naslovnici novina isticao se veliki
naslov: ČETRDESET I JEDNA OSOBA POGINULA U
BAGDADSKOJ EKSPLOZIJI.
Nakon toga smo autoputom nastavili prema
zapadu.
 Dvadeset i sedmo poglavlje

U OVOM DIJELU našega putovanja u meni se nešto

prelomilo i počeo sam se otvarati. Ljuska je pukla,
prozirna sluz je počela istjecati, iako se još nije
dogodio onaj nepovratni korak - nisam potpuno
rastvorio polutke i pustio žumanjak da padne u tavu.
Možda je razlog bio u onome što sam pročitao u
Rinpocheovoj knjizi, ili bijes i oholi otpor one
redovnice koji me podsjetio na vlastito ponašanje. A
možda je tome pridonijelo i onih pola sata u
meksičkoj zalogajnici čija me atmosfera podsjetila na
Meksiko u kojem smo Jeannie i ja proveli medeni
mjesec. "Ovdje nitko ni od čega ne bježi ", rekla je
Jeannie dok smo ulazili u avion na povratku kući.
Iako to nije bilo do kraja točno, zauvijek sam
zapamtio tu njezinu rečenicu.
Kad smo se našli na autoputu i skrenuli prema
Illinoisu, ugledao sam uz cestu tri bijela križa, uz njih
cvijeće i urezan natpis koji nisam uspio razabrati.
Sjetio sam se svojih roditelja, naravno, i svih onih
osjećaja koji su me mučili nakon njihove pogibije, one
neizrecive praznine, kao da mi je netko izmaknuo tlo
ispod nogu, kao da sam izgubio nekadašnju puninu
i radost života. Na tom autoputu osjetio sam kako se
nešto u meni promijenilo, osjetio sam to gotovo kao
fizičku promjenu - gotovo kao da su se četiri mala
zida malo pomaknula i rastvorila, kao da su se na
jednom od tih zidova pojavila vratašca ili pukotina
kroz koju je počelo prodirati svjetlo.
Dok smo putovali nizinama sjeverne Indiane,
Rinpoche je upao u ono svoje tiho stanje potpune
odsutnosti, kad nije ništa govorio, niti se micao, kao
da nije ni disao. Kako bih doskočio jednoličnosti
krajolika - a možda i da zaustavim dalje pucanje
vlastite ljušture - uključio sam radio. Znao sam da
Rinpocheu neće smetati, već smo o tome govorili.
Radio nije dopirao do mjesta kamo bi on otputovao u
mislima.
Nije mi trebalo puno da naletim na još jednu
vjersku emisiju, od onih kakve sam znao slušati
otkako znam za sebe. Ova je bila namijenjena
katoličkim slušateljima - što je po mom iskustvu bilo
neuobičajeno - a emitirala se iz Chicaga. Voditeljica
se zvala Colleen ili Eileen ili Irene, a tema je bila
proždrljivost. Ovo nisam izmislio samo da bi mi se
bolje uklopilo u priču, doista se tako poklopilo: moj je
želudac bio prepun, a ona je kao temu odabrala baš
proždrljivost. Prva rečenica koju je izrekla glasila je:
"Jer, zapamtite, proždrljivost je grijeh koji je preteča
svih ostalih grijeha."
Malo sam se zamislio, shvativši to pomalo osobno.
Pretpostavio sam da govori o Adamu i Evi i jabuci i
počeo sam komentirati naglas, što sam i inače znao
činiti. "Mislio sam da je njihov grijeh bila oholost",
rekoh malo preglasno. "Mislio sam da su istjerani iz
raja zato jer su mislili da su pametniji nego što jesu!"
Prekinut u kontemplaciji o svojim unutarnjim
poljima alfalfe Rinpoche mi je dobacio začuđen
pogled. Eileen, Colleen ili Irene je nastavila raspredati
o proždrljivosti sve dok nisam ponovo počeo osjećati
glad, a tada je primila poziv jedne slušateljice i
upustila se u razgovor o jednom drugom području
ljudskih grijeha.
Nazvala je neka majka koja je bila zabrinuta i
uznemirena zato što je njezin dvanaestogodišnji sin
čuo u školi da je sasvim u redu maštati. Iako se očito
radilo o seksualnom maštanju, to ni u jednom
trenutku nije bilo izričito rečeno. Eileen joj je rekla da
je trebala izvući svog sina iz škole istog dana kad je
održano prvo predavanje o spolnom odgoju i
razgovarati s ravnateljem škole.
"Naravno", rekoh Rinpocheu. "Dečko ima
dvanaest godina i u njemu divljaju hormoni. Samo ga
treba izvući iz škole i to će riješiti sve probleme."
Rinpoche nije ništa rekao.
"Neka ga mama lijepo čuva kod kuće da ne bi
slušao predavanja o spolnosti, pa će ga druga djeca
zadirkivati do kraja polugodišta. Pretvorit će se u...
žderonju, za ime Božje, majko. Pusti dečka na miru,
Irene!"
Ali voditeljica nije htjela popustiti. Trabunjala je o
tome kako škole krivo podučavaju djecu da je u redu
biti "sebičan" i "raditi sebične stvari sa svojim
tijelom", umjesto da seks bude "nesebičan čin
ugađanja mužu ili ženi".
Slušajući njezinu prodiku počeo sam bijesno
stiskati volan s obje ruke, pitajući se o kome to ona
govori. Od kojeg bi se to američkog dječaka ili
djevojčice u dobi od dvanaest, četrnaest ili osamnaest
godina, bombardiranog erotskim prizorima na
svakom koraku, moglo očekivati da razmišlja o seksu
isključivo kao o odnosu između muža i žene te da to
iskustvo odgađa deset ili petnaest godina, dok ne uđe
u brak? Zašto uvijek upravo sredovječni ili stari ljudi
- kojima je seksualni poriv oslabio i koji sa starenjem
osjećaju neku krivnju ili pak žaljenje u vezi s onim
što je bilo nekada - zašto su upravo oni ti koji
savjetuju mlade ljude da apstiniraju od seksa? I zašto
baš ti najglasniji tipovi, oni koji imaju najveću
potrebu svoju "pobožnost" podijeliti s drugima, prije
ili poslije uvijek krenu govoriti o seksu? O tome kako
je to "prljavo bludničenje", o tome kako je kontrola
začeća zlo, kako se valja ustezati od seksa. A onda su
svi šokirani vijestima o televizijskim propovjednicima
uhvaćenima s prostitutkama - i to oba spola - o
svećenicima koji seksualno zlostavljaju dječake, ili
statističkim podacima o neviđenom porastu
maloljetničkih trudnoća. Naravno da je točno da
danas djeca prerano stupaju u intimne odnose, o
tome smo i mi razgovarali sa svojom djecom. Slažem
se da bi vođenje ljubavi trebalo biti povezano s
ljubavlju, a ne tek puko zadovoljenje uzajamne
požude. No seks je prirodni dio života i jako me ljuti
kad se povezuje s osjećajem krivnje i straha. Ljutila
me i sama pomisao da bi moja djeca mogla odrastati
s mišlju da je u božjim očima seks prljava rabota.
U Dickinsonu, mjestu gdje sam išao u srednju
školu, bilo je puno katolika, a i moja djevojka u
četvrtom razredu također je bila katolkinja. Zapravo,
ona je bila moja prva prava djevojka. Još su mi bolno
živa sjećanja na ono što je pristajala i na ono što nije
pristajala činiti; kako se u visokoj travi iza kuće
njezinog ujaka lomila nad katoličkom definicijom
grijeha i kako nas je oboje uspijevala držati u stanju
u kojem smo čitavo vrijeme razmišljali jedino o seksu.
Njezina joj je majka rekla da ću ja završiti u paklu
samo zato što sam protestant, a i ona zajedno sa
mnom, ako se uda za mene. Sjećam se i kako sam se
s njom ušuljao u crkvu Sv. Patricka na misu, i kako
je bilo čudesno - svi oni sveci koji su gledali s vitraja
i bogato ukrašeni oltar - i kako mi se sam ritual činio
zastrašujućim, i staromodnim i veličanstvenim.
Osjećam iskrenu simpatiju prema katolicizmu, a
vjerujte mi, to mišljenje ne dijele baš sva moja
protestantska braća. Duboko poštujem sve prave
kršćane. Ali nakon ovakvih radijskih emisija uvijek
imam potrebu nekoga zadaviti.
Kap koja je prelila čašu bila je kad je Colleen u
svojoj prodici počela govoriti o parovima i njihovoj
djeci koja su "zalog njihove ljubavi". Više nisam
mogao izdržati. Lupio sam objema rukama po
komandnoj ploči. "Ma nisu moja djeca nikakav zalog!"
Rinpoche položi svoju ruku na moju i pričeka da
se smirim.
"Slušajte!" rekoh mu, gaseći radio. "Zanima me je
li u vašoj tradiciji užitak nešto loše. Hoću reći, da li
seks, jelo i slično priječe da budete dobar vjernik? Da
li vas to udaljava od Boga?"
"To nas približava Bogu", reče mirno i
jednostavno, kao da je profesor kemije koji odgovora
na pitanje o molekularnoj težini kalcija.
 Imao sam potrebu stisnuti mu ruku. "Evo ovo ima
smisla. Želim se obratiti na vašu vjeru. Gdje moram
potpisati?"
Nasmiješio se i kimnuo glavom, a potom dodao:
"Ali kad se zasitite tih stvari, vaš će vas umor dovesti
do većih zadovoljstava."
"A što ako se nikada ne zasitite?"
"Trebali biste se bar malo zasititi", reče on.
Više nisam bio toliko siguran da bih se htio
preobratiti. "Ali što ako se nikada ne zasitite? Što ako
i dalje volite jesti i uvijek iznova uživate u tome? Da li
vas to na neki način čini lošim? Ili ne onako dobrima
kakvima sebe smatraju ti prokleti samoproglašeni
pravednici...?"
Rinpoche podigne ruku i ponovo se nasmiješi.
"Seks, hrana, bijes, nasilje, pohlepa...", reče. "Sve je
to prljavština koja muti vodu u čaši. Ali, ako se
odreknete seksa i hrane i bijesa i pohlepe, i onda
postanete odviše gordi jer ste se svega toga odrekli i
pomislite da ste bolji od drugih, onda ćete u svojoj
čaši naći samo još više prljavštine".
"Vi govorite o zlatnoj sredini", rekoh pun nade. "O
srednjem putu."
"Sredini", ponovio je. "Malo s ove strane sredine,
malo s one strane sredine. Bez pretjerivanja. Ono što
je najvažnije jest kako se odnosite prema drugima."
"Zar nije najvažnije ono što vjerujete da se događa
poslije smrti?"
Nasmijao se. Čini se da sam ispričao šalu. "Kakve
veze ima to u što vjerujete? Ono što se mora dogoditi
svakako će se dogoditi, bez obzira u što vi vjerovali.
Važno je ono što činite."
"Ali ako neki ljudi vjeruju u nešto u što vi ne
vjerujete, onda će vam govoriti da ste u krivu.
Pokušat će vam nametnuti svoja uvjerenja, ili će vas
osuđivati. U ekstremnim slučajevima možda će vas i
ubiti. Stoga je ono što vjerujete i ono što radite
povezano, zar ne?"
"Prijatelju, nemojte toliko brinuti o drugima i o
tome što oni govore. I nemojte imati toliko strogih i
čvrstih uvjerenja. Važno je ono što činite. A važno je i
ono što mislite... Evo što kaže jedna budistička
molitva", reče i izgovori nekoliko rečenica prvo na
svom jeziku, a onda, s malo muke, i u prijevodu: "Sve
ono što jesmo samo je rezultat onoga Što mislimo. Sve
je sazdano na našim mislima i nastalo je iz naših
misli. Ako čovjek nešto govori ili radi s lošim
primislima, pratit će ga bol, baš kao što kotači prate
stope vola koji vuče kola. A ako je ono što govori ili
radi popraćeno dobrim namjerama i mislima, pratit
će ga sreća, poput sjene koja nas nikada ne napušta."
"Dakle, sudbinu donekle možemo kontrolirati?"
"Itekako."
"Pa, ima li onda života poslije smrti u vašem
vjerskom sustavu?"
"To nije sustav", reče on.
"Ali postoji ono što mi zovemo zagrobnim
životom?"
"Nakon ovoga života, da", reče on. "Pa kako ne bi
postojalo?"
 "Pa ipak, mnogi ljudi misle da je sasvim očito da
ne postoji. Umremo, naše tijelo istrune i kraj priče.
Zar ne bi moglo biti i tako?"
"Naravno."
"Ali govorite kontradikcije. Igrate sa mnom svoje
zen igre. To mi ide na živce."
"Kad je vaš um bistar, sve možete vidjeti. Tada
znate što jest, a što nije, što će biti, a što ne."
"Govorite poput moje sestre."
"Ja jako volim vašu sestru", reče. "Jako, jako je
volim."
"Ali ona tvrdi da vidi budućnost."
"Na neki način ona je doista vidi. Na neki je način
i vi vidite."
"Ali vi vidite budućnost drugačije od mene."
"Malo drugačije", reče.
"Govorite kao da ste sasvim sigurni, kao što i oni
na radiju govore kao da su sasvim sigurni. Kako onda
možete biti u pravu i vi i oni, kad se vaše zamisli o
tome kako stvari funkcioniraju nimalo ne
podudaraju?"
"Podudaraju se. Naravno da se podudaraju."
"Čovječe, ovo je naš najgori razgovor do sada.
Znate li vi koliko ja ne podnosim ovu vrstu razgovora
koji se vrte u krug?" /
"Možda to ne volite zato jer previše volite način na
koji razmišljate - da je jedan plus jedan dva. Uvijek
taj jedan plus jedan. I uvijek to da je b poslije a i da je
c poslije b. Jeste li čuli za Dostojevskog? Moj mi je otac
čitao Dostojevskog na ruskom. Poslije sam ga i ja sam
čitao."
"Naravno da sam čuo za Dostojevskog. Na koledžu
smo..."
"U jednoj svojoj knjizi Dostojevski kaže da su dva
i dva pet, a ne četiri. Što to znači? Moj mi je otac
postavljao to pitanje tako dugo dok na njega nisam
točno odgovorio. Što bi bilo da razmišljate drugačije?
Što bi se dogodilo ako biste uspjeli postići da vaš um
na nekoliko trenutaka prestane raditi? Što bi se tada
dogodilo s vašim idejama, s vašim stavovima i
prosudbama?"
"Nemam nikakvu želju da mi um prestane raditi."
"Vaš je um neprestano zaokupljen beskorisnim
mislima. Što bi se dogodilo da se to promijeni? Možda
biste vidjeli nešto novo. Ali vama se to ne može
dogoditi, jer neprestano mislite o hrani, o seksu, o
brigama, o tome što je netko rekao na radiju, o tome
tko je bogat, a tko je siromašan, tko je pametan, tko
je dobar, tko je pravu. Dobro, mislite na taj način.
Vrlo dobro. Nije to loše. Činite to po cijeli dan, čak i
kada spavate. Ali što bi se dogodilo za onih nekoliko
sekundi ili minuta kad ne biste razmišljali? Što bi se
dogodilo? Što biste tada vidjeli? Ali vi to ne želite, moj
prijatelju. Vi se toga bojite, moj dobri prijatelju."
"Ta tko to uopće može? Čak i kad bi htio?"
"Mnogi, mnogi ljudi."
"Tko? Vi? Kako? Kakav je to osjećaj? Kako se tako
što može naučiti?"
"Pokazat ću vam ako želite", reče.
 Malo mi je nedostajalo da kažem Dobro, pristajem.
Nisam još bio spreman odvažiti se na vježbe
odustajanja od razmišljanja, no ovaj me razgovor više
nije toliko živcirao. Tamo negdje duboko u nutrini
osjetio sam da moj otpor popušta. Nije baš da sam
iznenada, usred polja kukuruza u zapadnoj Indiani,
postao lakovjeran, ali su one grube oštrice moje
sumnje pomalo otupile. I, moram priznati, to me
pomalo uplašilo. Nije bio u pitanju fizički strah, nego
nešto drugo: osjećaj da je uzdrmano ono što sam
smatrao svojim temeljima.
 Dvadeset i osmo poglavlje

PUSTILI SMO DA razgovor lagano zamre dok smo

polako napuštali ravnice srednjega zapada s
nepreglednim poljima kukuruza i približavali se
najvećem gradu ovoga dijela zemlje. Prvi znak da smo
blizu bile su velike tvornice blizu Garyja. Pokazao
sam rukom kroz suvozačko staklo i nastavio sa
svojim poučavanjem o američkoj povijesti. "Ovo je
važno mjesto u povijesti američke industrije, ovaj
ovdje grad. Osnovala ga je tvornica čelika i nazvala po
predsjedniku svoje uprave."
"Aha. Jako lijepo mjesto", reče Rinpoche.
Uskoro nam se ukazalo i jezero koje se otvaralo
prema sjeveru, poput plavoga mora, a onda i neboderi
u centru Chicaga. A onda smo ušavši na autocestu I-
90 upali u jednu od najnevjerojatnijih prometnih
gužvi u povijesti ljudskoga roda, goru čak i od one
koju smo doživjeli u Pennsylvaniji. Na radiju smo čuli
da to poslijepodne igraju White Soxi - dakle gužva je
nastala zbog te utakmice. Spomenuo sam to
Rinpocheu, a on mi je rekao da je čuo za bejzbol i da
bi volio ako je moguće pogledati utakmicu.
Naposljetku smo se uspjeli probiti do užeg centra
i parkirati se između ulice Harrison i Clarke,
nedaleko Loopa. S parkirališta smo se uputili prema
sjeveru, nailazeći putem na čudesne prizore
raznolikosti života u ovoj američkoj metropoli. Na
jednom dovratku sjedio je čovjek sa snopom srećaka-
strugalica u ruci stružući noktom jednu za drugom,
kao da mu je sretna budućnost skrivena ispod tankog
srebrnog sloja. Iznad naših glava tutnjali su vlakovi
na visoko podignutim hrđavim nosivim stupovima.
Ljudi su pretrčavali cestu; pet mišićavih momaka
bubnjalo je po izokrenutim plastičnim kantama
očekujući da im prolaznici udijele neku siću; poslovni
ljudi u odijelima i poslovne žene u crnim cipelama;
ljubavnici koji se drže za ruke. Ovdje je bilo ljudi
najrazličitijih sudbina: bogatih i siromašnih, sretnih
i nesretnih, majki i očeva u šetnji s djecom, ovisnika
o drogi, ili pak onih s mentalnim problemima ili onih
koji su izgledali kao da proživljavaju istinski pakao.
Hodajući zapadnom stranom ulice State, dok nas
je osvježavao vlažni povjetarac s jezera udaljenog tek
par blokova, ugledao sam veliki natpis fondacija za
cističnu fibrozu s fotografijama dvojice najizdašnijih
donatora u tom kraju. Jeannie i ja imali smo prijatelje
čije je dvoje djece bolovalo od te bolesti. Godinama
smo svjedočili patnji te djece i zabrinutosti njihovih
roditelja i uplatili smo na tisuće dolara toj fondaciji.
"Još od vremena kad sam bio dječak", rekoh
Rinpocheu, "oduvijek sam bio opsjednut pitanjem
kako ljudski životi mogu biti tako različiti. Hoću reći,
čak i da uzmemo kao primjer samo ljude koje smo
sreli u posljednjih desetak minuta, taj mali isječak iz
cjelokupnog spektra dobre i loše sreće na zemaljskoj
kugli, vidimo koliko je među njima razlike.
Neki od njih su silno nesretni, a neki silno sretni.
Nekima je na leđa natovaren golem teret od samoga
rođenja, a drugi klize kroz život s lakoćom i bez
ikakva problema. Oduvijek sam se pitao zašto je sve
to tako postavljeno."
"Da, da", reče Rinpoche, gledajući me onim svojim
zlatnosmeđim očima, kao da uopće ne vidi moje lice,
njegovu vanjštinu, već nešto ispod, kao da doista vidi
moje pravo ja. Ispočetka me to živciralo, no sada sam
se već gotovo navikao.
"To da, da baš i nije neki odgovor na tako ozbiljno
pitanje", rekoh.
Nasmiješio se. "To je bilo pitanje?"
"Dobro, evo vam pitanja: Nudi li vaš sustav
vjerovanja kakvo objašnjenje za to?"
Nastavio se smješkati. "Da", reče.
"O.K. Prekinite s odugovlačenjem. Recite koje je
objašnjenje? Kako glasi teorija ortičkih ne-budista ili
sufijskih kršćana... Uostalom kako vi sebe nazivate?"
Nasmijao se. Sad smo već stigli do "Marshal
Fielda", prekrasne stare robne kuće u kojoj smo
Jeannie i ja ručali na našem prvom zajedničkom
putovanju na početku naše ljubavne priče. Rinpoche
i ja smo nakratko prekinuli razgovor dok smo
prošavši kroz pomična kružna vrata i odjeljke s
parfemima i šminkom hodali prema dizalu koje nas
je povelo do restorana na sedmom katu. Sve je i dalje
izgledalo onako kako mi je ostalo u sjećanju - more
bijelih stolnjaka, veliki prozori s pogledom na grad,
elegantna oplata od orahovine sa smeđim i crnim
godovima. Hostesa nas je povela do stola pored
prozora, a trenutak zatim prišao nam je konobar
noseći vrč s vodom i jelovnike.
 Kad se konobar udaljio, Rinpoche mi reče: "Ako
želite znati zašto vam je život ovakav kakav jest, onda
znajte da je razlog vaš prijašnji život. A ako želite znati
kakav će biti vaš budući život, onda znajte da taj ovisi
o vašem sadašnjem životu."
"Znači, radi se o kazni. Ako se vucarate po ulici
State ovisni o heroinu, ako imate AIDS, ako ste
siromašni i čučite u nekom dovratku s listićima
lutrije koje ste kupili od udijeljene milostinje, to znači
da ste u prijašnjem životu bili loš čovjek."
"Nikako", reče. Ovaj put se nije smijao. "To znači
da vam je to zadano kao vježba u ovom životu."
"Kao vježba?"
"Za vaš sljedeći život", reče.
"Opet igrate sa mnom svoje zen igre. Znate da to
mrzim."
Konobar se vratio. Kako je to bio moj drugi ručak
toga dana, odlučio sam se za nešto lagano - za
zapečene jakopske kapice na salati i kavu bez
kofeina. Rinpoche je naručio šalicu čaja od mente.
"Ovdje služe najmanji banana-split na svijetu",
rekoh pokušavajući promijeniti temu, no nije mi
uspjelo.
"Moj dobri prijatelju", reče Rinpoche. "Vi biste
htjeli da ti odgovori budu kao a-b-c vaše abecede, da
dva i dva uvijek bude četiri. A pritom postavljate
pitanja koja su daleko izvan domašaja prosječnog
ljudskoga uma. Kako da u svom odgovoru pomirim te
dvije stvari?"
"Ne znam."
 "Ne mogu taj odgovor učiniti smislenim običnim
riječima, slijedom vaše uobičajene logike, pa onda,
kako vi to kažete, smišljam zen igre. Ali to zapravo
nisu nikakve igre. To je jedini način da se makar
započne put prema razumijevanju. Pokušavam vas
poučiti, ali vi ne želite prihvatiti pouku. Vrlo ste gordi.
Vi dobro živite, naporno ste radili da biste si osigurali
takav život, vrlo ste inteligentni, a u ovom društvu
inteligencija poput vaše garantira dobar posao, dobru
kuću i dobar život za vas i vašu obitelj. Nema u tome
ništa loše, ali sada ostavite malo po strani vašu
inteligenciju i nemojte toliko misliti o kazni i grijehu,
o dobru i zlu. Govorim vam da vam je vaša
inteligencija pomogla da dođete do dobroga posla, ali
da vam ta vrsta inteligencije neće pomoći da
odgovorite na ova pitanja. Za to vam treba drugačija
vrsta uma. Govorim vam da postoje ljudi - možda
poput onog čovjeka u dovratku, možda poput onoga
koji čisti ulice u mjestu gdje živi vaša sestra, ili poput
onog čovjeka koji je neki dan sjedio vani na onoj
benzinskoj pumpi, ili poput žene koju ćemo uskoro
sresti - koji bi bili u stanju odgovoriti na ova pitanja
bolje od vas, iako se vjerojatno ne znaju tako dobro
služiti riječima kao vi. To vam pokušavam reći, ali vi
ste odviše ponosni na vlastitu inteligenciju i na svoj
posao i ne dopuštate mi da vas poučim, pa se ja
povremeno poslužim nečim što vi nazivate igrama."
Naslonio se i nastavio. "Je li vam ovaj odgovor draži,
moj prijatelju?"
Stigla nam je hrana. Neko sam vrijeme u njoj
uživao, izbjegavajući odgovoriti na Rinpocheovo
pitanje. No zapravo sam cijelo vrijeme grozničavo
razmišljao nastojeći naći neki logičan odgovor. Nakon
što sam završio sa svojom salatom, naručio sam
jednu od onih najmanjih porcija banana-splita na
svijetu i još jednu žlicu za Rinpochea, koji je probao
dva zalogaja i uljudno se nasmiješio.
"Je li vas onaj moj odgovor uspio zadovoljiti, moj
prijatelju?" upitao je nakon što smo završili s
objedom.
"Da", rekoh. "Donekle me zadovoljio, ali me ujedno
strahovito zbunio."
Ispružio je ruku i blago mi dotaknuo podlakticu.
U toj prostoriji kojoj je raskoš davala oplata od
smeđeg drva, konobari i konobarice klizili su uokolo
balansirajući pladnjevima, prigibajući se i primajući
narudžbe od postarijih dama koje su lutale pogledom
kroz prozore od poda do stropa. A ispod se pružala
ulica State po kojoj je pulsirao promet zgušnjavajući
se i razrjeđujući poput arterijskog krvotoka, i po kojoj
se užurbano kretao poslovni svijet posve zaokupljen
svojom užurbanošću. Ta je užurbanost, sudeći po
njihovim pogledima, imala u sebi nešto veoma
privlačno. Neodoljivo privlačno.
Svjetlo u Chicagu na neki je način posebno -
možda zbog blizine jezera - i ja sam razmišljao o toj
posebnoj kvaliteti svjetla, i o tom svijetu užurbanosti,
i o svojoj obitelji i najednom sam osjetio, negdje u
utrobi, blizu mjesta gdje je sada hrana koju sam
pojeo mirovala u svojoj kiseloj kupci, kao da mi se
nešto otvorilo. Taj me osjećaj na neki organski način,
mimo svake misli, podsjetio na to kako sam se
osjećao kad sam shvatio da ćemo Jeannie i ja prvi
puta voditi ljubav - a to se dogodilo samo par
kilometara dalje od mjesta na kojemu smo dobri
Rinpoche i ja sada sjedili. U toj se hotelskoj sobi
osjećalo seksualno uzbuđenje (čega sada, sasvim
prirodno, u ovom restoranu nije bilo), ali je tamo osim
seksualnog uzbuđenja bilo još nečega, neke
ravnoteže između straha i ekstaze: osjećao sam se
kao da u tom trenutku stojim na vrhu nebodera i
spremam se na skok s vrlo malim padobranom. Bio
sam mlad i imao sam osjećaj da u tom trenutku
bespovratno prekidam sa svojim dotadašnjim
lagodnim i bezbrižnim životom.
Upravo u tom trenutku, dok sam se gubio u tim
nepriličnim usporedbama, Rinpoche mi se ponovo
obratio: "Sada me možete pitati što god želite."
Digao sam pogled prema njemu i u jednom mi se
času učinilo da ga vidim prilično nejasno. Na
sekundu ili dvije činilo se kao da će se pretvoriti u
nekog ili nešto drugo. Pomislio sam da je u pitanju
moja nervoza, neki pomak u radu optičkoga živca.
Predugo sam vremena proveo na cesti. Fokusirao
sam pogled i slika se stabilizirala - ako se tako može
reći - no ja sam i dalje još neko vrijeme oklijevao prije
nego što sam rekao: "Dobro, evo kako glasi moje
pitanje: Pod pretpostavkom da bih ja želio otkriti to
najveće zadovoljstvo, kako ste vi to nazvali... ako
pretpostavimo da sam spreman pokušati... koji bi u
tom slučaju bio moj sljedeći korak?"
Osmijeh na Rinpocheovu licu bio je širok poput
jezera Michigan. U njegovu tonu više nije bilo
kolebanja kad je upitao: "Koliko nam je još preostalo
dana zajedničkog putovanja?"
 Sjetio sam se rute koju sam za njega isplanirao -
još malo prema sjeveru, a onda na zapad, kako bismo
vidjeli i jezera u Wisconsinu i Minnesoti i istovremeno
izbjegli suhe ravnice i bezlične pašnjake istočnoga
dijela Južne Dakote. "Možda još tri dana."
"To neće biti dovoljno."
"Onda možda četiri, ali najviše toliko. Obećao sam
Jeannie i djeci da ću se vratiti na vrijeme da..."
"Onda četiri dana", reče.
"Dobro."
"Možete li mi pomoći da shvatim Ameriku u četiri
dana, Otto?"
Nasmijao sam se i odmahnuo glavom. "Trebalo bi
nam možda pedeset godina."
"I meni bi trebalo pedeset godina da vas poučim."
"Ali vi mi stalno govorite kako dobro napredujem,
da sam dobra duša."
"I ja sam napredan, također." Rukom se udario
posred grudiju. "Rinpoche nije glup", dodao je i
prasnuo u tako glasan smijeh da su svi ljudi za
okolnim stolovima na trenutak prestali s jelom.
"Rinpoche može shvatiti Ameriku u četiri dana."
"Niste nimalo glupi", složio sam se tiho. "Dobro,
pokušat ću vam objasniti Ameriku u četiri dana. A vi
meni objasnite prosvjetljenje."
"Možda malo prosvjetljenja. Možda jedan mali
dio."
"Pošteno. Malo prosvjetljenja za malo Amerike."
"Moj dobri prijatelju", reče. Vidio sam da sam ga
učinio sretnim i taj osjećaj nije bio nimalo neugodan,
usprkos tome što mi se grčila utroba, što me
probadalo u plućima i što sam imao osjećaj da kršim
obećanje koje sam sebi zadao prije mnogo godina.
 Dvadeset i deveto poglavlje

NA INFORMATIVNOM PULTU ROBNE KUĆE "Marshall

Field" raspitao sam se ima li još karata za bejzbol i
kakve su se još vrste američke zabave nudile u
Chicagu. Vratili smo se u automobil i onda se uz
zastajkivanje povezli avenijom North Michigan, pa do
jedne od sporednih ulica gdje smo se odmah iza
sljedećega ugla parkirali ispred hotela
"Knickerbocker". Predao sam ključeve simpatičnom,
glatko izbrijanom hotelskom portiru, a kad sam ušao
u hotelsko predvorje obuzeo me tako snažan val
nostalgije da sam gotovo zadrhtao i jedva obavio
proceduru prijavljivanja na recepciji, poput nekog
gimnazijalca koji uzima sobu u kojoj će prvi puta
prenoćiti sa svojom djevojkom. Nakon što sam se s
Rinpocheom dogovorio što ćemo raditi kasnije toga
dana, otišli smo svaki u svoju sobu. Dok sam ležao
na krevetu u sobi koju sam posebno tražio i
osluškivao prigušene zvukove s ulice s mekim
jastukom pod glavom, navrla su mi sjećanja od kojih
mi je uzavrela krv.
Nazvao sam Jeannie na mobitel. Bila je sredina
poslijepodneva, prerano za moje uobičajene pozive.
Kad mi je čula glas, Jeannie je upitala: "Što se
dogodilo, Otto?", a u njezinom glasu osjetila se blaga
panika.
"Ništa se nije dogodilo. Pogodi gdje se nalazim."
 "U Bismarcku. Vozio si cijelu noć. Sada si
umoran, ne možeš to više izdržati, cijelu noć nisi
spavao, riskirao si život zbog..."
"U Chicagu smo", rekoh. "Hotel 'Knickerbocker',
soba 721."
Nastupila je stanka. "Šališ se."
"Nimalo. Ležim na krevetu koji je dalje od
prozora."
"Zaista si tamo? Otkada si ti postao tako
romantičan?"
"Na sljedeću godišnjicu dolazimo ovamo."
"Nemam ništa protiv. Samo ovaj puta nećemo
putovati autobusom. I ponijet ćemo sa sobom više od
osamnaest dolara. Ono je zbilja bilo ludo."
"Promijenili su tapete i zavjese, a i televizor je
drugačiji."
"Nisu smjeli ništa promijeniti a da nas prvo ne
pitaju. Tužit ćemo ih."
"Sjećaš li se onog dana?"
"Svake sekunde. Sjećam se svega što smo
razgovarali, od riječi do riječi. Sjećam se i što si imao
na sebi, one grozne debele smeđe hlače što ti ih je
poklonila majka. Sjećam se i kako sam ih pokušavala
otkopčati i kako su mi se ruke toliko tresle da sam
mislila kako ćeš mi se smijati."
"Baka. Baka mi je poklonila te hlače."
"Sjećam se i kako smo se nekoliko sati kasnije
zajedno tuširali i sjećam se kako sam se osjećala
divno, slobodno, razuzdano i sjećam se kako mi se
dopalo tvoje mišićavo tijelo i bila sam jako uzbuđena,
kao da mi se otvorio cijeli jedan novi svijet. Sjećam se
i kako sam primijetila ožiljak od hokejaške palice na
tvom vratu."
"Što će misliti djeca?"
"Nisu ovdje. Sjećam se svega."
"Ti si romantična, ne ja", rekoh.
"Što se s tobom događa?"
"Ne znam. Samo sam htio... Trebala si poći sa
mnom na ovaj put. Zao mi je da nisi upoznala ovog
čovjeka, Rinpochea. Nije onakav kakav sam mislio da
će biti."
"Je li te preobratio?"
"Još nije posve."
"Nije posve?"
"Doduše, otišao sam u brijačnicu i zatražio da mi
obriju glavu. Odjenuo sam halju i zakleo se da ću od
sada živjeti u celibatu i..."
"Nemoj me plašiti."
"Mislim da ima nečega u onome što on govori",
rekoh joj potom ozbiljnijim tonom, što je ona naravno
primijetila, jer smo već dovoljno dugo u braku da
primijeti i najmanju promjenu. Nastupila je tišina.
"Ono što govori nije loše", dodao sam pomalo glupavo.
"Reci mi što se to događa."
"Događa se to da je uspio poljuljati moj cinizam."
"Koji cinizam? Ti si suprotno od cinika: ti si
romantik."
 "Natjerao me da o nekim stvarima počnem
razmišljati sasvim drugačije. O životu i smrti, na
primjer."
"Na što te natjerao?"
"Ni na što. Samo razgovaramo. Pokušavam mu
pokazati Ameriku, a on je meni zauzvrat obećao
pomoći da steknem uvid u... ne znam kako bih to
nazvao... neke druge dimenzije unutarnjeg života,
recimo to tako."
"Ovo mi uopće nije slično tebi."
"Znam da nije."
"Dimenzije unutarnjeg života... To mi ne zvuči kao
nešto što bi ti mogao izgovoriti."
"Znam. Imam osjećaj da tu ima nečega na što
ranije nisam obraćao pažnju i spreman sam potrošiti
nekoliko dana da vidim o čemu se radi."
"Trebam li na našu kuću staviti natpis prodaje
se?"
"Napiši iznajmljujemo", rekoh, i ona se konačno
nasmijala. Znao sam da me razumije i da tu neće biti
problema, jer nas je ljubav toliko čvrsto povezivala da
se niti jedno od nas nije bojalo pustiti drugoga da
iskorači iz sigurnog područja ustaljene kolotečine,
niti jedno od nas nije imalo osjećaj da mu to daje
razlog za paniku. Nikada neću moći potpuno opisati
osjećaj slobode i ljubavi koji me tada ozbuzeo, koliko
me to umirilo i kako je odjednom nestalo svakog
nemira u mojoj utrobi.
Jeannie i ja smo razgovarali još par minuta ne
spominjući više Rinpochea ni njegove ideje. Ona je
uvijek bila otvorenija prema tim temama od mene.
Znao sam da ćemo oboje nakon ovog razgovora i dalje
razmišljati o onome što je rečeno i da ćemo jednoga
dana o svemu ovome duže razgovarati, no nisam htio
da se taj razgovor dogodi sada. Razgovarali smo o
djeci - onome što nas je najjače povezivalo - i o nekim
jednostavnim stvarima, o kućnim problemima: o
tome kako bi trebalo popraviti žlijeb na pročelju kuće
i o poslovima koje je planirala obaviti tog dana. Kad
smo završili razgovor ispružio sam se na krevetu
mirniji i opušteniji nego onog dana pred dvadeset i
četiri godine, kad je moja najveća ljubav ležala
priljubljena uz mene, kad se budućnost tek otvarala
pred nama, poput beskrajnog polja otvorenih
mogućnosti.
 Trideseto poglavlje

ISPOSTAVILO SE da su oba čikaška bejzbol tima

nastupala kod kuće, pa sam poveo Rinpochea na
utkamicu Cubsa, na stadion "Wrigley Field". Do tamo
smo stigli podzemnom željeznicom koja je tutnjala i
grmila po svojim tračnicama ispod grada vozeći
eklektično mnoštvo navijača, nervoznih urbanih
tipova i činovnika što se kasno vraćaju s posla. Doista
je bilo uzbudljivo izaći iz podzemne željeznice i vidjeti
one velike reflektore iznad zidova koji su opasavali taj
stari stadion, osjetiti miris kokica i piva, sudarati se
s preprodavačima koji su nudili karte i očevima s
njihovom uzbuđenom djecom. Ako kasnite, kao što
smo mi kasnili, uzbudljivo je čuti tupi udarac palice
koja je pogodila loptu i graju publike koja navija s
druge strane zida, i žarko željeti biti među njima.
Gotovo da se ništa ne može usporediti s osjećajem
kad se nađete na ulazu u stadione kao što su
"Wrigley", "Fenway" ili "House that Ruth Built"7, kad
prolazite kroz betonske labirinte njihovih hodnika i
nađete se pod svjetlom reflektora što obasjavaju
golemi, savršeni, smaragdni teren, i igrače poput
bogova u njihovim bijelim odorama, lakih, elegantnih
pokreta. Posvuda su se čuli povici uzbuđenja, cijele
obitelji sjedile su zajedno u publici, dok smo se mi

7 Stadion koji je izgradio legendarni američki igrač bejzbola Babe Ruth (op.
prev.)
penjali dugim betonskim stepeništem obloženim
gumenim tepihom, sjedali na svoja mjesta i gledali
kako se svjetlo dana postepeno pretače u mrak izvan
osvijetljene arene - kao da je svijet izvan stadiona
nešto posve odvojeno i puno tužnije, a vi ste
privremeno uspjeli olabaviti stisak kojim vas drži pod
kontrolom. Cubsi su te večeri igrali protiv Philliesa, a
naša su sjedala bila iza glavne baze, ali daleko gore
iznad, na najvišem dijelu tribine, gotovo u
posljednjem redu.
Rinpoche je od prodavača na stadionu kupio
kukuruzne kokice i bočicu vode. Ja sam uzeo
hrenovku u pecivu i pivo, a uspio sam ga nagovoriti
da proba i šećernu vatu. Činilo mi se da uživa u
šećernoj vati i u stadionskoj atmosferi, iako mu igra
nije bila jasna. Pokušao sam mu objasniti
komplicirani slijed udaranja i bacanja, dogovaranja
igrača i njihovih pokliča, nelogičan oblik terena, baze,
u bijelo odjevene supermene koji su bili raspoređeni
po travnatom terenu. Bilo je to nemoguće. Nakon
nekog sam vremena odustao i prepustio se
posvemašnjoj buci koja nas je okruživala, ustajanju i
navijanju kad bi domaći tim osvojio bod, ili pak
gunđanju kad bi bodove osvojili protivnici. Krajem
pete izmjene okrenuo sam se prema Rinpocheu želeći
mu objasniti što je to dvostruka igra, no vidio sam da
je zaspao s kutijom kukuruznih kokica koju je čvrsto
držao u rukama, glave blago nagnute ulijevo. Na
njegovu licu bio je izraz blaženoga mira, sličan onome
koji možete opaziti u Buddhinu smiješku. Nije ga
probudilo čak ni glasno navijanje cijelog stadio na
tijekom narednog optrčavanja. S vremena na vrijeme
odvratio bih pogled s te predivne i elegantne igre koja
postoji zato da bi nas barem na neko vrijeme odvratila
od stvarnosti i pogledao izraz na Rinpocheovu licu.
Zamišljao sam da ga pokazujem Jeannie i govorim joj:
"Vidiš, to sam ti pokušao objasniti preko telefona. To
je izraz lica koji bih želio dosegnuti."
 Trideset i prvo poglavlje

KAKO SAM ŽELIO Rinpocheu pokazati još malo od

grada, predbilježio sam nas za turu razgledavanja
arhitektonskih znamenitosti brodom po rijeci
Chicago. Imao sam potrebu našoj američkoj turneji
pridodati stanovitu kulturnu ili intelektualnu
komponentu. Mogli smo otići i u neki muzej, ali bio je
prekrasan ljetni dan, ni previše vruć, ni previše
sparan, a plavo nebo se činilo beskrajno. Uz to,
arhitekturu volim više i od slika i od skulptura. Neko
sam vrijeme na koledžu mislio da bih kao glavni
predmet mogao izabrati graditeljstvo a kao drugi
dizajn, kako bih poslije mogao otići na studij
arhitekture i potom preobraziti vizuru mjesta kao što
su Fargo, Grand Forks ili Bismarck. Želio sam
projektirati grandiozne građevine staklenih zidova
kojima će se ljudi diviti stotinama godina nakon što
Otto Anthony Ringling više ne bude živ.
Bili su to planovi o kojima sam maštao prije više
desetaka godina, koji su do ovog trenutka kad smo
Rinpoche i ja tog prelijepog ljetnog dopodneva silazili
prema rijeci posve izblijedjeli, a moji su se
arhitektonski snovi sveli samo na želju da upijem još
malo duha ovog velikog grada. Znao sam da nas
tijekom našega puta više ne čeka ništa slično ovome
iskustvu. Ono što je bilo pred nama, barem prema
ruti koju sam isplanirao, bila su pitoma, kukuruzom
zasađena polja oko Madisona, i nakon toga zeleni i
smeđi krajolici preostalih tisuću i petsto kilometara.
Sat vremena Rinpoche i ja sjedili smo na tvrdoj
klupi motornog broda i slušali čovjeka s mikrofonom
koji je pričao o velikom požaru, dubokim temeljima
ove ili one stokatnice ili milijun dolara vrijednim
luksuznim stanovima što gledaju na rijeku. Nagledali
smo se zanimljivih arhitektonskih frizova i masivnih
čeličnih zidova, ali i riječnih virova u kojima su se
skupljale čaše, granje, smežurani kondomi i ostalo
smeće koje je nanosila rijeka. "Nekoć je rijeka tekla
sa zapada na istok i utjecala u jezero", rekao je vodič.
"Ali kako su ljudi pili vodu iz jezera, kao što je piju i
danas, i kako je svake godine puno ljudi oboljelo ili
čak umrlo od raznih bolesti zbog zagađene vode, grad
je preokrenuo tok rijeke koja sada teče drugim
smjerom."
Kad smo se konačno iskrcali s broda, kupili smo
kinesko predjelo kod Jia u ulici Sterling, i onda se
vratili do automobila, pa na autoput broj 12 kojim
smo vozeći iz grada prošli pored aerodroma i njegovih
hangara opasanih žicanim ogradama pa kroz
uspavano predgrađe Des Plaines i onda dalje prema
Wisconsinu.
Primijetio sam, dakako, da nakon našeg razgovora
u "Marshall Fieldu" Rinpoche više nije spominjao
moju duhovnu obnovu. To mi nije smetalo. Nekako,
gotovo preko noći, moja je znatiželja otupjela. Dok
sam gledao oko sebe te tisuće lica na stadionu
"Wrigley Field" palo mi je na pamet kako su ti ljudi sa
srednjega zapada većinom vrlo solidni - dobri očevi i
majke, dobri prijatelji. A koliko se njih ikada bavilo
meditacijom? Koliko njih odlazi u crkvu, džamiju ili
sinagogu baš svakoga dana? Koliko njih je doista
zabrinuto oko toga što će im se dogoditi nakon što
umru? Ako to ne brine sve ove tisuće ljudi oko mene,
zašto bi trebalo brinuti mene? Ta mi je misao dala
snage i pomogla mi da provedem noć i polovicu
sljedećega dana u dobrom i opuštenom raspoloženju,
bez ikakve potrebe da postavljam neka duboka
pitanja.
Dok smo se autocestama vozili kroz zelena
prostranstva prema glavnome gradu države
Wisconsin čiji je simbol jazavac, konačno sam mu se
obratio: "Danas popodne imate predavanje, zar ne?"
Kimnuo je glavom. Prilično je zamišljen, pomislio
sam.
"Zar vas to ne veseli?"
"Razmišljam o onoj lijepoj vožnji brodom", reče.
"Ima doista predivnih građevina u tom gradu."
"Da", kimnuo je, gledajući silose i polja. "Okrenuli
su tok rijeke."
"Čudesno, zar ne?"
"Ljudi su se razbolijevali, pa su okrenuli tok
rijeke. Zar ne bi bilo bolje očistiti rijeku i pustiti je da
teče svojim tokom?"
"To je očito bilo prekomplicirano", odgovorio sam.
Ponovo je kimnuo glavom, ispustio onaj svoj
osuđujući aha, a meni je nakon nekoliko kilometara
vožnje postalo jasno da je on to preusmjeravanje toka
rijeke vjerojatno shvatio kao metaforu duhovnoga
života: Zašto ne biste pročistili svoj um, umjesto da
mijenjate smjer života za stotinu i osamdeset
stupnjeva? Tada sam se zapitao je li sve što je govorio
i činio bila neka vrsta duhovne metafore i to je u meni
stvorilo neki nemir. U tom času Rinpoche ponovo
progovorio: "Volio bih da večeras sjedite u prvom
redu, a ne otraga."
"Dogovoreno. Naravno. To će opet biti predavanje,
zar ne?"
"Predavanje i još nešto osim toga."
"Što osim toga? Neka zajednička meditacija?"
"Bojite se meditacije", reče mirno. Osjetio sam
kako je okrenuo glavu prema meni i pogledao me
onim svojim pogledom. "Kad se ništa ne događa pola
sata, to plaši gospodina Otta."
Odlučio sam slagati. "Nije istina."
"Dobro", lupnuo me po nozi. "Onda prvi red. Tako
će biti zabavnije."
"Jedva čekam", rekoh, a on je nakon par minuta
šutnje počeo pjevnim tonom izgovarati onu istu
molitvu koju sam čuo iz vrta kad smo još bili kod
moje sestre. Činio je to vrlo tiho, u dubokom registru,
kao da pjeva samome sebi, no nije mi bilo jasno je li
taj pjev bio vedar ili tugaljiv. Potrajalo je to dobrih
pola sata, a meni se nije činilo doličnim da za to
vrijeme upalim radio. Kad sam ga kasnije pitao što je
to pjevao, rekao mi je da je to bila ortička molitva za
ljude koji se nalaze u opasnosti.
 Trideset i drugo poglavlje

U CENTRU MADISONA trajao je neki festival i za tu su

priliku na pločniku ispred vijećnice od bijelog
mramora i po okolnim ulicama postavili dva reda
jarko obojanih krava od keramike u prirodnoj veličini.
Bilo je tu i krava od neona, art-deco krava,
impresionističkih krava, krava koje se nisu mogle
pripisati niti jednom određenom umjetničkom stilu, a
uokolo su skakutala djeca i veselila se. Slijedili smo
taj niz krava po glavnoj ulici, prošli pored nekoliko
suvenirnica i našli se u dijelu grada u kojemu su
restorani nudili najrazličitije vrste kuhinje. To me
toliko usrećilo, taj svijet hrane u malom, da sam na
trenutak zaboravio na ono "još nešto" što je Rinpoche
spomenuo da će se dogoditi na predavanju. Na
trenutak smo zastali na jednom uglu. S druge strane
ulice vidio sam crvenkastosmeđi natpis Himal Chuli,
autentična nefalska kuhinja.
"Ovo moramo probati."
"Da, da," reče Rinpoche tajanstveno se
smješkajući. "Mislim da će vam se dopasti ovo
mjesto."
"Himal Chuli" je bio restoran s desetak zbijeno
postavljenih stolova, a na zidovima je bilo egzotičnih
slika koje su prikazivale bogove i božice s mnogo
ruku. Bili smo blizu fakulteta, to se vidjelo i po
gostima: bradatim mladićima ozbiljnih lica koji su
gledali u svoje laptope i zamišljenim mladim
studenticama u kratkim hlačama i s pokojom
diskretnom tetovažom. Na jelovniku su bila prvo
navedena vegetarijanska jela, pa sam odlučio probati
nešto od toga kao gestu usklađenu s pustolovnom
potragom za novim duhovnim putom. Istina, sve do
sada moj se novi duhovni život nije nimalo razlikovao
od starog, ali sam svejedno imao osjećaj da sam se na
neki način obvezao da ću pokušati nešto novo...
barem na nekoliko dana. To me na neki način činilo
gotovo ponosnim.
"Khichadi'', reče Rinpoche pokazujući na prvu
stranicu jelovnika. "Mi smo često jeli khichadi kod
kuće, kad smo bili djeca. Khichadi je čarobna hrana,
ona djeluje protiv svake bolesti."
U jelovniku je bilo navedeno da je khichadi "lagana
i svježa mješavina mungo graha, tajlandske riže
dugog zrna, naribanoga đumbira, korijandera,
rajčica, graška i sjemenki ajovana, poznatog po
ljekovitim i okrepljujućim svojstvima." Učinilo mi se
da to ne bi smjelo biti loše. Našu narudžbu primila je
žena sedamdesetih godina, sitna poput djevojčice,
kose crne poput gavranova perja, i istog onakvog
blaženog osmijeha kakav je na licu imao Rinpoche
dok je spavao na stadionu "Wrigley Field". Rinpoche
joj se obratio na nepalskom jeziku. Ne znam zašto me
to nije iznenadilo.
"Koliko vi to jezika govorite?" upitao sam ga kad je
žena otišla u kuhinju.
"Jedanaest."
"Jedanaest!?"
 "Neke od njih, poput engleskog, ne govorim baš
dobro."
"Govorite jedanaest jezika?"
Neki tip za susjednim stolom, koji mi je izgledao
profesorski, pogledao je prema nama smijuljeći se.
Rinpoche je promijenio temu. "Khichadi je jako
ljekovito jelo."
"Da sam barem znao za to prije nekoliko godina,
kad me bila spopala neka misteriozna bolest. Spavao
sam noću tek po nekoliko sati, mučili su me grčevi i
stalno podrigivanje. I to je trajalo zapravo punih osam
godina. Nisam imao baš puno snage, niti sam mogao
jesti hranu koju sam jeo cijeloga života. Bilo je nekih
razdoblja tijekom dana kad sam bio toliko iscrpljen
da sam jedino htio spavati, no kad bih legao ili
pokušao zaspati, to mi nije uspijevalo. Bila je to zaista
neka vrsta mučenja, nimalo ne pretjerujem. Prošao
sam kojekakve pretrage i testiranja, no niti jedan
liječnik nije ništa uspio otkriti. Moji simptomi nisu se
uklapali niti u sindrom kronične premorenosti. Na
koncu je svega toga jednostavno nestalo, no bilo je
razdoblja u kojima sam poželio čak i umrijeti."
"Ali bili ste jaki", reče Rinpoche.
"Jak? Imao sam osjećaj da sam snažniji bio kao
dijete."
"Ali niste umrli."
"Čak sam razmišljao i da se ubijem, da budem
sasvim iskren."
"Znam da jeste", reče, a ja sam se pravio kao da to
nisam čuo, jer tu svoju tajnu nisam nikada nikome
rekao, čak ni Jeannie. Osim toga, koliko god bio
odlučan da se otvorim i njemu i njegovim idejama, još
uvijek nisam bio spreman za čitanje misli.
"Ne mislim da bih to ikada doista i učinio, ali ipak
sam o tome razmišljao. Bilo je noći kad bih se
probudio, sjeo na krevet i rasplakao se. Neki puta
sam i psovao. Nije to bilo lako podnositi ni Jeannie,
ni djeci."
"Bili ste jaki", ponovio je, a tada je došla druga
konobarica, koja nam je donijela predjelo od
krastavaca u kiselom vrhnju i juhu za Rinpochea.
"Sve bolesti dolaze iz naše duše", dodao je.
"Čuo sam za to mišljenje. Izdali smo i jednu knjigu
na tu temu. To je bila ona knjiga koju ste mi pokazali
u Indiani. Ali moram vam reći da nikada nisam
povjerovao u te ideje."
"Dobra knjiga."
"Da, pretpostavljam da je nekim ljudima pomogla,
ali ja vjerujem da je većina bolesti čisto fizičke
naravi."
Odmahivao je glavom i dalje me gledao, kao da mu
je sve to pomalo zabavno. "Sve dolazi iz naše duše.
Prošli životi, ovaj život, sve dolazi otuda. Kad vas je
mučila ta bolest, to je značilo da ste u sebi nastojali
donijeti neku važnu odluku. Krenuti jednim ili
drugim putem... u svom duhovnom životu. To je u
vama stvaralo veliku napetost. A zbog te napetosti
nastupila je i bolest."
"Doista?"
"Naravno. Sve dolazi iz duše. Osim kada neki ljudi
preuzmu na sebe neku tešku bolest da to ne bi
morala neka druga duša, ili da bi ljudi našli za nju
lijek. Te stvari znaju biti vrlo složene, to preuzimanje
tuđe karme."
"Mislite, kao kad je Isus umro preuzimajući naše
grijehe", rekoh.
"Da, točno. Upravo tako. Ali u Bibliji nigdje ne stoji
da je Isus bio bolestan. Niti Buddha nije nikada bio
bolestan, sve do pred kraj života. Njihov je um bio čist
do najdubljih razina."
Bez ikakve namjere, ne promislivši kamo bi to što
kažem moglo odvesti, pitao sam ga sljedeće: "Kako
možemo u toj mjeri pročistiti svoj um?"
"To je vrlo dobro pitanje, moj prijatelju. Odgovor
je jednostavan, ali istovremeno i vrlo složen. Valja
živjeti dobrim životom. Valja pomagati ljudima.
Meditirati. Živjeti još jedan dobar život. Još više
meditirati. Ne činiti nikome nažao. Ne činiti nikome
nažao." Zahihotao se i kušao svoju juhu glasno
mljacnuvši.
"Rekli ste mi da ćete me poučiti o onome... sjećate
se?"
"Da, da. Danas imamo prvu lekciju."
"Dobro. Kada?"
"Sada, ubrzo."
Khichadi nažalost baš i nije bio po mom ukusu.
Bila je to zapravo neka kašasta juha od povrća s
rižom. Pojeo sam pola svoje porcije, a onda sam
kušao čaj jogi - napitak s mlijekom obilato začinjenim
cimetom, no nakon toga sam pojeo izvrstan desert
koji zovu peda, od rikote, pistacija, kokosa, meda i
sjemenki kardamoma.
Rinpoche je pojeo svoj khichadi. Nakon toga uživao
je u čaju i ogledajući se po prostoriji promatrao zidne
dekoracije. Kao da se nakon niza godina u zatvoru
vratio u roditeljski dom na toj svojoj rijeci Ortik, i kao
da mu je majka priredila njegovo omiljeno jelo a on je
obične kućanske predmete uz koje je odrastao
promatrao sa zahvalnošću i kao da ih prvi put vidi.
"Dopustite mi da vam nešto pokažem", reče ustajući.
Poveo me do manje prostorijice i uzevši me za ruku
doveo do jedne od onih slika na zidu. Bila je to slika
neke plavičaste božice šiljastih grudiju, s desetak
ruku. Svaka od njezinih ruku je nešto držala - vazu,
cvijet, lubanju, zmiju. Kad sam prišao bliže vidio sam
da iznad njezine glave lebdi još jedno biće, u sjedećem
položaju, prekriženih nogu, a oko glave mu je bila
plava aureola. Ostala stvorenja, naglašeno
andrógina, zauzimala su donji dio slike, ispod božice,
na pozadini polja i planina. Ova niža bića pri dnu
slike nisu oko glave imala aureole, i bila su u
klečećem, a ne u lotusovom položaju, ali lica su im
bila jednako mirna, okićena lepršavim vrpcama
jarkoplave boje poput aureole onog najvišeg bića.
"Vrlo zanimljivo", rekoh, a Rinpoche se nasmijao.
Bilo je trenutaka kad bih se pitao da li on to mene
lagano ismijava, no ne i ovaj puta. Ovog puta sam bio
sasvim siguran da mi se smije.
"Ovo je prikaz svijeta", reče, kao da je to što govori
jasno samo po sebi. "Ovdje je sve što je stvoreno. A
ovo ovdje", pokaže na božicu koja je činila središnji
dio slike, "to je božanstvo koje bdije nad svim što je
stvoreno, nad čitavim svijetom."
"Fascinantno", rekao sam, iako mi se ta slika
činila previše čudna. Čudna, prenatrpana, pretjerano
složena i nimalo lijepa.
"Ovo je biće najveća učiteljica našega vremena.
Ona će uskoro sići na zemlju i pomoći nam. Ona će
se uskoro roditi."
"Treba nam pomoć" rekoh neutralno, ljubaznim
tonom. No odjednom mi se pojavio neki neobičan
osjećaj u utrobi, sličan onome koji sam osjetio kad
sam se našao u sobi s Jeannie u hotelu
"Knickerbocker" prije toliko puno godina. To me je
duboko uznemirilo i gotovo potpuno utišalo onaj
pomalo podrugljivi glas u meni koji se katkad javljao.
"Postoji proročanstvo koje kaže da će ova božica
uskoro doći i spasiti nas od nečeg jako lošeg. Možda
je ona vaša nećakinja" reče Rinpoche.
"Nemam nikakvih nećakinja, koliko mi je
poznato."
"Možda će ona biti... Vidite simbole na ovoj slici.
Da biste ih prepoznali, potrebne su mnoge godine
proučavanja. Ti simboli nam govore da ona uskoro
dolazi."
"Drago mi je", rekoh. Baš kao i svi drugi koje
znam, i ja sam imao trenutaka u kojima sam mislio
da se apokalipsa čini neizbježnom. Početak još jednog
rata, pojava nekog novog tiranina s atomskim
oružjem, izbijanje nekog novog etničkog sukoba - ali
svaki puta nakon toga nastupili bi oni osjećaji koji su
me preplavili na "Wrigley Fieldu": da će sve biti u
redu; da je ovo Amerika, da ćemo i dalje stalno
napredovati prema nekoj novoj, boljoj, bogatijoj i
ugodnijoj budućnosti. Ima stvari koje nas povremeno
uzdrmaju: ratovi, nemiri, demonstracije, atentati,
teroristički napadi - ali taj snažni zamah i energija
naše situirane i dobro uhranjene srednje klase i
golemi rezervoar naše dobrote, velikodušnosti,
pameti i energije - to će nas izvući.
"Ovo je vrlo opasno vrijeme", nastavi Rinpoche
uvjereno. "Nije toliko opasno po naša tijela, ne bojim
se da ćemo umrijeti, ne mislim na to. Opasno je za
naše duše."
Mora da ste gledali jutarnji televizijski program, zamalo
rekoh.
"No, uskoro će biti bolje."
"Dobro, drago mi je."
"Hoćete li da vam pokažem gdje se vi nalazite na
ovoj slici?"
"Molim?" Odjednom mi je postalo teško dalje
stajati. Znam da to zvuči glupo, ali obećao sam da ću
ispričati sve što se dogodilo, bez obzira na to koliko
zvučalo glupo ili nevjerojatno. Dakle, kad je Rinpoche
rekao to što je rekao, meni su zaklecale noge.
Ponovo sam ga čuo kako se smijulji, kao onaj prvi
put, kad smo tek krenuli na našu zajedničku vožnju
automobilom. Još me uvijek držao za ruku. Povukao
me još koji centimetar bliže prema slici i svojim
debelim prstom pokazao na neko biće koje do tada
nisam zamijetio. Bio je to neki tip u halji, na jednom
od onih plavih brdašaca, smješten desno od onih
likova u donjem redu. Bilo je teško točno reći, ali
činilo se kao da taj momak nešto čita ili piše, kao da
drži u krilu knjigu ili hrpu papira. Pogledao sam
Rinpochea, a na njegovu se licu opet pojavio onaj
široki osmijeh. No iza tog osmijeha skrivao se krajnje
ozbiljan izraz u očima.
"To ne može biti", rekoh. "Ovaj ima crnu kosu, a
moja je kosa smeđa."
Zabacio je glavu unazad i nasmijao se. I dalje me
držao za lijevu mišicu čeličnim stiskom. "Ali
pogledajte da se smiješi isto kao i vi. Pogledajte!" reče
kad se prestao smijati.
Ako se taj tamo smiješio, onda je to bio
najsuzdržaniji i najškrtiji smiješak na svijetu.
"Ne vjerujete mi", reče Rinpoche.
"Iskreno, ne."
"To je šteta, Otto."
"Samo sam iskren. Original ove slike vjerojatno je
napravljen prije stotinu godina."
"Prije osam stotina godina! Osam!" Pustio mi je
ruku i pokazao osam prstiju.
"No, dobro, tim više. Onda me nije bilo. Kako je taj
koji je to naslikao mogao znati za mene?"
Rinpoche je približio lice na san.' par centimetara
od moga. Na trenutak me njegov izraz preplašio - tvrd
i iskren, ogoljen od uobičajenih društvenih finesa.
Učinilo mi se da mi pokušava nešto reći o sebi, o
meni, o životu, a da ne izgovori niti jednu riječ. "Vi to
ne vidite, zar ne?" reče konačno.
"Ne."
 To ga je načas rastužilo. Samo je kimnuo glavom
ne prekidajući kontakt pogledom, a onda me
iznenada obgrlio rukom i privukao u čvrst zagrljaj.
Kad je zagrljaj popustio, poželio sam mu reći da
me precijenio od prvog časa. Da ja nisam niti osobito
dobra duša, niti sam po nečemu poseban, i da je
prilično nevjerojatno da ću ikada imati neku izuzetnu
nećakinju, ili da ću biti izabran za neku posebnu
duhovnu zadaću presudnu za spas svijeta ili nešto
slično. Da se jednostavno odlučio za krivog čovjeka.
Možda je Cecelia krivo protumačila neku od svojih
vizija u kojoj je vidjela Rinpochea i mene, možda je on
zapravo trebao krenuti na put s onim čovjekom koji
je čistio ulicu u Patersonu, ili s onim starcem koji je
sjedio na benzinskoj pumpi u Pennsylvaniji, onim
sladoledarom ispred meksičkog restorana, ili pak
onom tamnoputom konobaricom koja nas je
maloprije posluživala u restoranu. Naprosto je
posrijedi bila greška, htjedoh mu reći, i trebalo je
prestati s tim pretvaranjem. Trebao bih platiti račun
i odvesti ga na predavanje. Zaboravite na plan da me
podučavate, htjedoh reći. Sada ste shvatili tko sam ja. Ja sam
samo jedan od onih običnih ljudi iz gomile na stadionu "Wrigley
Field". Sasvim običan tip. Tipičan Amerikanac, i ponosan što je
tako. Previše sam imućan i previše slab i pun mana a da bih
ostavio ikakva duhovnoga traga na bilo kome drugome osim
možda na svojoj djeci i svom psu... i to samo ako mi se posreći.
Upravo se u tom trenutku pojavila ona tamnoputa
žena i stala pokraj nas u toj tijesnoj prostorijici u
kojoj je visila slika. Pomislio sam da je došla pitati
zašto još uvijek nismo oslobodili stol, zašto nismo
platili i maknuli se da bi ondje mogli sjesti drugi gosti.
No onda sam primijetio da drži nešto u rukama, nešto
što mi je izgledalo poput skupocjene ogrlice
sastavljene od plavih kuglica. Lice joj je ozario blagi
osmijeh, no tijelo joj je drhtalo od uzbuđenja i treme.
Duboko se naklonila Rinpocheu i nešto mu rekla, od
čega nisam razumio niti jednu jedinu riječ. Ipak, iz
pokreta njezinih ruku shvatio sam da moli od njega
dopuštenje da mu tu ogrlicu stavi oko vrata, te da ga
iznimno poštuje i uvažava, jednako kao i moja sestra.
Rinpoche je kimnuo glavom. Žena se propela na
prste, on je prignuo glavu i ona mu je stavila ogrlicu
oko vrata s takvim strahopoštovanjem da sam,
vjerujte mi, i sam počeo snažno drhtati. Rinpoche je
obuhvatio njezine male ručice svojim velikim šakama
i onda su njih dvoje porazgovarali poput majke i sina,
ili sestre i brata, toliko se taj razgovor činio prisnim.
Nakon još nekoliko rečenica ona se okrenula prema
meni i dobro mi promotrila lice svojim tamnosmeđim
očima. Opet je pogledala Rinpochea, koji joj je
kimnuo glavom, a onda se naklonila prema meni s
istim onim poštovanjem kakvo je pokazala i prema
Rinpocheu, s istom blaženom mirnoćom. Ne, ne, htio
sam je uhvatiti za ramena i prodrmati i reći Ja nisam
taj tip. Ja sam Otto Ringling. Pogledajte, mogu vam pokazati
iskaznicu svog tenis-kluba koju nosim u novčaniku. Ja volim seks.
Volim jesti, i vjerojatno jedem previše. Vičem na svoju djecu, o
svemu na ovom svijetu imam svoje mišljenje i vrlo sam tvrdoglav.
Ovo je neka greška. Ne znam što vam je on rekao o meni, ali to
nije istina. To je neka greška!
Ali - tko zna zašto - na njezin naklon odgovorio
sam kimanjem glavom. Nakon toga me Rinpoche
zagrlio oko ramena i poveo me van - a da nismo platili
- preko ulice i kroz vrata jedne zgrade. Popeli smo se
uskim stepeništem do još jednih vrata, otvorili ih i
našli se u prostoriji u kojoj nije bilo nikakva
namještaja, već jedino prostirke i jastuci i pedesetak
ljudi koji su u nas gledali sa strahopoštovanjem.
 Trideset i treće poglavlje

BIO SAM ŠOKIRAN, štoviše, bio sam prestravljen kad

sam shvatio da će ono još nešto što je Rinpoche najavio
uz predavanje biti sat joge. Ako sam u nepalskom
restoranu nakon one čudne scene poželio izaći van,
sada sam imao potrebu izjuriti odavle glavom bez
obzira, rušeći putem one keramičke krave, samo da
se što prije dočepam svog automobila i slobode. I da
me nije bilo strah da ću se osramotiti, to bih doista i
napravio. A osim tog straha u tome me je sprečavala
i činjenica da je - dok smo ondje stajali u društvu
instruktorice joge (polu-Azijatkinje koja je meni
strahovito sličila na ono vrhunaravno božanstvo sa
slike u restoranu) - na vrata počelo navirati sve više
ljudi. To je bio problem, kako je tiho rekla
instruktorica, jer nije bilo dovoljno mjesta u dvorani
za sve, nije bilo dovoljno strunjača ni prostora na
podu. "Ja ću već naći mjesta straga", predložio sam.
"Ne morate se brinuti za mene."
Rinpoche se nasmijao, no držao me čvrsto za
ruku. Činilo mi se kao da nije skinuo tu ruku s mene
zadnjih tjedan dana. Instruktorica je imala kratku
crnu kosu i svijetlozelene oči i stajala je samo pola
metra od mene u svom usko pripijenom žutom trikou.
Zvala se Kaylee ili Molly ili Kali ili Paula, tako nekako
- bio sam suviše zaokupljen neugodnom situacijom u
kojoj sam se našao da bih joj zapamtio ime. Isprva je
mislila da je to bila neka moja šala, a kad je shvatila
da se nisam šalio rekla mi je: "Ali, gospodine Ringling,
vaša prostirka je ovdje, u prvom redu. Ovo smo
mjesto čuvali posebno za vas." Pokazala je rukom
prema prostirci postavljenoj između dvije žene koje
su izgledale kao da na tijelu nemaju ni miligrama
masnoće. A nisu baš bile mlade. Upravo su izvodile
vježbe opuštanja (iako ne znam zašto bi nekome
trebale vježbe opuštanja prije sata joge), sjedeći s
nogama raširenim u obliku slova V i pokušavajući
grudima dotaknuti pod između svojih koljena. Bilo je
to nešto strašno. Prava noćna mora. Vjerojatno sam
u tom trenutku molećivo pogledao Rinpochea, jer me
stisnuo nešto čvršće i rekao mi da se ne moram
brinuti, da sam ja jako dobar čovjek i da sam njegov
jako dobar i vrlo poseban prijatelj.
Kad je počeo sat joge, Rinpoche i Paula su sjeli
naprijed na svoje prostirke i meni je trebala otprilike
minuta vremena da shvatim da je taj čovjek s kojim
sam se vozio sve ove dane, taj pomalo zdepast
mišićavi tip koji je izgledao kao da bi mogao igrati
braniča za momčad Chicago Bearsa, gibak i savitljiv
poput dobro kuhane tjestenine.
Prostorija je bila dupkom puna. Bilo je tu
tridesetak žena u tajicama, iza njih nekoliko
muškaraca duge kose građenih poput cirkuskih
atleta čiji je zadatak da u zraku hvataju trapezistice,
a iza njih, poredana uza zid, gomila studenata koji su
nepomično stajali i pobožno pratili svaki Rinpocheov
pokret. Ja sam na sebi imao obične hlače i majicu,
što baš i nije bila sasvim prikladna odjeća za jogu.
Postupio sam kako mi je bilo rečeno: skinuo sam
cipele, čarape i remen i odnio ih na drugi kraj
prostorije. Razvukao sam svoju plavu prostirku, a
srce mi je tuklo tako snažno da sam pomislio da će
me od ovoga spasiti srčani udar.
Ali ne, nije mi bilo spasa. Molly je predstavila
Rinpochea kao velikog, svetog čovjeka i jogina, a
potom mene kao njegova prijatelja, "prvog učenika" i
suputnika. Lice mi se zacrvenilo poput paprike.
Osjetio sam na leđima pogled barem pedesetak pari
očiju dok sam ondje stajao fizički spreman tek za
povremene kraće šetnje ili prijateljsku partiju tenisa,
u običnim hlačama i majici koje je znoj već počeo
natapati slijevajući mi se niz leđa. Kleknuli smo i sjeli
na pete i tako nekoliko časaka proveli u tišini, da
"smirimo um", kako reče Molly. No moj je um bio
miran otprilike koliko i peroni podzemne željeznice u
popodnevnoj prometnoj špici. Kad je meditacija bila
gotova, prostorijom je iz svih grla zabrujalo om a onda
smo ustali. Započeli smo s naklonom, što je bilo
jednostavno - čak sam se i ja mogao pristojno sagnuti
- a onda smo prešli u položaj nazvan whipassavana ili
nekako slično, koji su svi ostali u prostoriji dobro
poznavali. Gledao sam oko sebe, očajnički
pokušavajući shvatiti što moram napraviti. Gipka
žena meni slijeva čučnula je i ispružila jednu nogu
iza sebe, položivši dlanove na prostirku s obje strane
golog stopala druge noge te izvinula leđa licem
okrenuta prema stropu. To je njoj bilo tako
jednostavno kao što je meni jednostavno ispružiti
ruku preko stola da dohvatim nekoliko ušećerenih
badema.
No svejedno sam to pokušao izvesti. Rinpoche me
gledao sa širokim osmijehom, dok mu je jedno
koljeno stršalo ispod halje, a nova ogrlica oko vrata
blistala na sunčevu svjetlu. Pokušavao sam održati
ravnotežu da ne padnem. Rukama sam nakratko
dodirnuo koljeno, a onda ih podigao uvis, sklopio
dlanove, podigao pogled i nakon toga se prevalio u
stranu, udarivši u ženu pored sebe. "Oprostite", uspio
sam izgovoriti. Teško sam disao, no pokušao sam
ponovo. Ovo zovemo keepasona, čini mi se da je rekla
Kali. Rečeno nam je da dišemo iz trbuha. Moj je trbuh
bio pun khichadija, joginskog čaja i slasnog deserta.
No, svejedno sam se potrudio. Sada smo, hvala bogu,
mogli spustiti ruke i ispružiti drugu nogu nazad, a
ruke izbaciti naprijed kao da ćemo raditi sklekove.
Mislim da se to zove alassoavana ili tako nekako. To
sam uspio izvesti. No Kali nas je držala u tom
položaju sve dok mi ruke nisu počele drhtati, govoreći
cijelo vrijeme uspavljujuće mirnim glasom da ćemo iz
te vježbe najviše izvući ako pokušamo mišiće gornjeg
dijela ruku izokrenuti prema van, a mišiće podlaktica
prema unutra. Istovremeno je trebalo stegnuti
bedrene mišiće i disati kroz opušteno grlo. Nakon
toga smo se trebali polako spustiti gotovo do prostirke
i zadržati se na par centimetara od poda onoliko
koliko nam treba da polagano osam puta udahnemo
i izdahnemo. Ovo više nisam mogao izdržati, naprosto
sam se svalio na pod. Pogledao sam Rinpochea.
Njegovo je tijelo bilo čvrsto i mirno kao da je sazdano
od metala, a između njegove brade i poda bio je
razmak od tek par centimetara.
Uskoro smo radili nešto što je zvučalo kao sikovara,
odnosno sjedili smo na trtici, s jednim uzdignutim
koljenom, iskrenuti unazad, pogleda uprta prema
stražnjem zidu. Jako sam se znojio. U prostoriji se
nije mogao čuti niti najtiši zvuk. Onda je uslijedila
sikovara na drugu stranu, polako, uz posebno
obraćanje pažnje na disanje.
Onda sagibanje naprijed - achinarrassavana. Onda
achinarrassavana ulijevo, pa udesno. Do sada sam već
bio jako bijesan na Rinpochea što me prevario i doveo
u neugodan položaj. Čak bi i osoba kojoj je doista bilo
mjesto na onoj slici preko puta ulice bila bijesna. Ali
meni ondje nije bilo mjesto. Bila je u pitanju čista
zamjena identiteta. Rinpoche mi se osmjehnuo, ali ja
mu nisam uzvratio osmijehom. No i dalje sam se
trudio, zaklevši se sam sebi da ću izdržati. Pokazat
ću ja njemu. A i onoj Kali ili Molly ili Pauli, i onoj ženi
meni slijeva koju sam srušio, i onim atletskim
tipovima u dnu dvorane, s njihovim steroidnim
ramenima i dugom kosom, i onim studentima
poredanim uza zid. Ako ništa drugo, barem ću
pokušati izdržati. Prizvao sam svu onu volju koju sam
imao kao sportaš u srednjoj školi i svu onu hrabrost
koju sam pokazao kad su me kao zadnjega, ali ipak,
izabrali u sveučilišnu hokejašku momčad.
Ognipassineh. Silsa rannawathana. Boothanagan masi. Stajao
sam na lijevoj nozi s desnim stopalom pritisnutim uz
lijevu butinu, visoko podignutih ruku i spojenih
dlanova. Položaj psa koji gleda dolje. Položaj psa koji
gleda gore. Pas suočen sa smrću. Ruke su mi drhtale,
noge su mi se grčevito tresle, a znoj mi je natopio
košulju sve do hlača. I tako je to trajalo - stajanje,
ležanje, okretanje. Pravo mučenje.
Na koncu, kad je sve to nakon čitave vječnosti
konačno završilo, Molly je rekla da za kraj zauzmemo
položaj nazvan - sudeći po onom kako sam se
osjećao, sasvim primjereno - položaj mrtvaca ili
mrtvački položaj. Svjetla su prigušena, a mi smo
ležeći na leđima pokušavali opustiti svaku stanicu
svoga tijela. Konačno sam dočekao trenutak kad sam
se mirno mogao prepustiti nekoj vrsti trijumfalnog
bijesa. Izdržao sam. Nekoliko sam puta posrnuo, od
nekoliko sam položaja i odustao, ali sam preživio. A
Rinpoche će mi to platiti. Može slobodno zaboraviti
na moje poučavanje, moje otvaranje njegovoj
mudrosti i trodnevnu ili četverodnevnu poduku o
Americi koju sam mu obećao. Otići ćemo do
automobila i što kraćim putem odvesti se do
Bismarcka, a nakon toga ću ga izbaciti na farmi u
Dickinsonu, obaviti što moram i više ga nikada u
životu neću vidjeti.
No onda je, dok sam tako ležao, moj bijes
popustio. Ne znam što je dovelo do toga, možda tek
činjenica da više nisam osjećao bolove u tijelu. Ili,
barem, ne jake bolove. Bio sam prilično siguran da
sam istegao tetivu desnog koljena, što je značilo da
barem mjesec i pol dana neću igrati tenis, kao i da mi
je vjerojatno pukao mali mišić na sredini leđa, što je
pak značilo nekoliko stotina dolara za posjete
kiropraktičaru. Kako god bilo, nakon što sam se
nekoliko minuta pjenio, primijetio sam da mi je cijelo
tijelo prožela predivna mirnoća. Nisam se tako
opušteno osjećao godinama. Ili možda nikada. Svako
vlakno mojega tijela, svaka stanica, od pete do glave,
prvo su se pošteno razgibali, a sada su se imali
priliku opustiti. Isto je tako bilo i s mojim umom.
Nisam zaspao, nisam uopće bio pospan, samo je neka
ugodna mirnoća preplavila moje misli. A tada, nakon
nekoliko trenutaka i još nekoliko dubokih udaha i
izdaha, više nije bilo nikakvih misli. Nikad nisam
imao priliku iskusiti nešto takvo, niti sam vjerovao da
je tako što moguće. Nastupilo je kratko razdoblje
odsustva svake misli i to je bilo nepojmljivo,
zapanjujuće ugodno. Kad je to prošlo, shvatio sam da
sam se sjetio svoje djece i pitao se jesu li ikada probali
jogu. Doista bi trebali.
Tada nas je Kali pozvala da ustanemo i da se
zadnji puta naklonimo Rinpocheu u znak
zahvalnosti. Skupili smo svoje prostirke, a ona gomila
ljudi iz stražnjega je dijela nagrnula naprijed. Mog je
prijatelja okružilo mnoštvo kao da je Elvis koji se
preko ljeta vratio u Graceland. Ja sam pokupio svoje
cipele i naslonio se na prozorsko okno, posve
iscrpljen. Majica mi se počela sušiti. Osjećao sam
kako se skrutnjuje i lijepi uz kožu mog trbuha.
U jednom je trenutku Molly iskoračila iz one gužve
i prišla mi - ne hodajući, nego lebdeći nekoliko
centimetara iznad zemlje. Mogla je poslužiti kao
model za predavanja o anatomiji - sa svojim savršeno
oblikovanim mišićima i besprijekornim držanjem.
Gledao sam je zadivljeno, no nije bila u pitanju fizička
privlačnost, pogotovo ne seksualne naravi, jer je ona
bila nekako iznad toga, nekako nadljudska.
"Je li sve prošlo kako treba?" upitala je gotovo
sramežljivo.
"Vi se šalite sa mnom."
"Bilo vam je teško, zar ne?"
 "Teško? Imao sam dojam kao da sam u stroju za
pranje rublja."
"Ali, sada se dobro osjećate?"
"Da, drugačije, ali dobro", rekoh, a ona se
osmjehnula.
"A u glavi?"
"Neko sam vrijeme bio vrlo opušten."
"Hoćete li opet probati?"
"Ne znam. Vjerojatno neću. Možda. Ne znam."
Nasmiješila se, dodirnula mi rame i rekla: "Pijte
puno vode", a onda , od lebdjela dalje. "Možda će vas
sutra mučiti upala mišića", reče na odlasku, ili mi se
to samo učinilo.
Trebalo je još sat vremena da se gomila oko
Rinpochea malo prorijedi, a one koji su ostali Molly je
morala zamoliti da se raziđu. Ne znam jesu li ga tražili
autogram, ili mu postavljali pitanja, ili što se uopće
događalo. Ništa nisam vidio od sve te kose, ruksaka i
poderanih majica? Pretpostavio sam da je sada
održao svoje predavanje, iako nisam uspio čuti što im
je govorio. Naslonjen o prozor odmarao sam se i
promatrao što se događa, a moj se um, baš kao i
nakon seksa, ili posebno dobrog ručka, dobre
simfonije ili nekog drugog užitka, pokušavao iznova
vratiti na ono u čemu sam uživao. U ovom slučaju to
je bilo onih nekoliko sekundi kad mi je um bio
potpuno prazan i nepomičan. Iako, praznina nije bila
prava riječ, baš kao niti nepomičnost. Tijekom tih
desetak sekundi nešto se dogodilo, neki unutarnji
proces se načas zaustavio i mislim da sam u tih
nekoliko nijemih sekundi nešto vidio ili razumio.
Stalno sam se pokušavao vratiti u to stanje, ne bih li
povratio taj trenutak razumijevanja, spoznaje, no moj
se um nastavio spoticati o stare navike i ta mi je
spoznaja izmicala.
 Trideset i četvrto poglavlje

TU SMO NOĆ PROVELI u predgrađu skromnog gradića

Eau Claire, u Wisconsinu. Dok smo se vozili od
Madisona prema sjeveru Rinpoche nije rekao ni riječi.
Dobar dio mojega bijesa se vratio, no zajedno s njim
i sjećanje na onih nekoliko sekundi na prostirci za
jogu u položaju smrti. Imao sam osjećaj kao da mi je
omogućen uvid u neku suštinsku tajnu, u nešto
toliko istančano i teško zamjetno (a opet toliko važno)
da sam mogao proživjeti cijeli život a da nikada ne
saznam da takvo što postoji. Dok sam razmišljao o
tome, shvatio sam da je u mom životu bilo barem
donekle sličnih trenutaka spokoja: kad sam gledao
zalazak sunca na Capeu, ili kad bih otpio prvi gutljaj
tople čokolade nakon što sam cijelo jutro skijao, ili
kad bih jednostavno samo ležao subotom u krevetu,
dok su djeca još bila mala i mirno spavala na mojim
grudima. Ipak, ti trenuci mira kao da su bili sasvim
slučajni, i u njima je bilo malo sličnosti s onim što
sam osjetio toga dana u onoj pregrijanoj dvorani za
jogu. Kao kad biste poljubac što vam ga je u obraz
utisnula vaša simpatična stara teta pokušali
usporediti s orgazmom koji ste proživjeli s osobom
koju volite. Otkrio sam sasvim novo plodno polje u
mom unutarnjem svijetu, a i bilo je teško ostati
bijesan dok smo se vozili ispod prostranog zvjezdanog
neba.
 Rinpoche je bio tih, savršeno tih - ništa nije
zapitkivao, niti se smijuljio, niti je molio. Samo je
gledao kroz bočni prozor duboko utonuo u misli. Ili
pak lišen ikakvih misli. Pitao sam se je li pronašao
način da ostane u tom bestežinskom, vedrom stanju
bez misli duže vremena, i kakav je to osjećaj.
Čim se smračilo skrenuli smo s autoputa i odmah
našli prenoćište u pansionu "GrandStay". Još uvijek
pod dojmom visina do kojih me uzdigla joga, prišao
sam mladiću na recepciji i zatražio najskuplji
smještaj koji nude. Pokazalo se da smo našli sjajno
mjesto, i to usred divljine Wisconsina. Apartman je
imao dvije spavaće sobe, s dva televizora, veliki
dnevni boravak s kaminom, potpuno opremljenu
kuhinju, kauče, fotelje i dvije kupaonice.
Kad je došlo vrijeme da se svaki od nas ritualno
povuče u svoju sobu, osjetio sam potrebu da
prekinem tišinu. "Ljutim se na vas", počeo sam.
Rinpoche je kimnuo, bez smiješka. Stajao je
savršeno mirno, kao da ne diše, kao da mu ne kuca
srce. Gledao je u mene bez treptanja.
"Baš kad sam pomalo stjecao povjerenje u vas i
počeo doista slušati što govorite, prevarili ste me i
navukli na onaj sat joge."
Ponovo je kimnuo glavom i dalje čekao.
"Mogli ste me barem pustiti da stanem otraga, da
ne vide baš svi kako radim budalu od sebe."
Još je jednom kimnuo glavom. I dalje je samo
slušao. Na koncu je ipak progovorio. "Da li je Otto
sada prestao biti ljut?"
"Uglavnom jest."
 Sada je četvrti put kimnuo glavom. "Jeste li
spremni postati novi Otto ili želite ostati stari Otto?"
"Nije taj stari Otto bio toliko loš", rekoh. "Bilo je
ljudi kojima se dopadao stari Otto, neki su ga čak i
zavoljeli."
"Danas ste imali priliku nakratko osjetiti kako bi
to bilo biti novi Otto."
"Kada? Gdje?"
"Položaj mrtvaca, onih nekoliko sekundi."
"Kako vi to znate?"
"Ja to vidim."
"Kako to vidite? Gdje? Moju auru?"
Zahihotao je i odmahnuo glavom. "Bilo vam je
ugodno, zar ne?"
"Da."
"Neka nova vrsta užitka, zar ne? Sasvim
drugačija."
"Da, priznajem."
"Onda ću vam pokazati još toga. Ali ako ćete biti
bijesni na mene, neću vam moći ništa pokazati. Bijes
vam zaklanja pogled kad vam netko drugi želi nešto
pokazati."
"U redu. Neću više biti bijesan."
"Dobro", odgovori Rinpoche. "Večeras nećemo
ništa jesti, vi i ja. Večeras, niti sutra preko dana. Tek
sutra navečer. U redu?"
"A da ipak nešto malo gricnemo prije spavanja?
Malo zdrave hrane? Stabljike celera ili nešto slično,
kukuruzne kokice?"
 Sjeo je na sofu i potapšao jastuk pored sebe.
"Sjednite kao ja", reče. Sjeo sam, a između nas je bilo
tek pola metra razmaka. Uzeo je jedan od malih
jastuka, podmetnuo ga pod sebe i prekrižio noge. Ja
sam učinio isto, iako su me prenapregnuti mišići
paklenski boljeli. "A sada", reče, "slušajte me i
usredotočite se na moje riječi cijelim svojim umom i
nutrinom."
"Dobro. Pokušat ću."
"Zatvorite oči, Otto, i slušajte moj glas."
"Dobro. Hoćete li me hipnotizirati?"
"Upravo suprotno od hipnotiziranja. Sasvim
drugačije."
"Dobro."
"A sada... Čujete li ono tuckanje?"
"Da, čujem."
"To neka ptičica kljunom lupka po rubu prozora
misleći da se radi o drvetu."
"Dobro."
"Ptičica pokušava ovdje saviti gnijezdo. Primijetio
sam je čim smo uzeli ovu sobu. No, ne može ovdje
saviti gnijezdo, jer ovo nije pravo drvo. To je plastična
imitacija drveta, ali ptičica se i dalje trudi, čujete li
je?"
"Da, iako se vjerojatnije radi o vinilu, a ne o
plastici."
"Čujete li sada zvuk hladnjaka?"
"Da."
"Osjećate li sada da nešto dodirujete svojim
leđima i nogama?"
 "Da, osjećam sofu."
"Osjećate li kako udišete i izdišete?"
"Da."
"Dobro, sada ćemo ovako sjediti oko dva sata. Ako
vas zabole noge, ili ako baš morate, ustanite i malo
prohodajte, ali nemojte ustati odmah čim za tim
osjetite potrebu. Sjetit ćete se i jela. Svaki puta kad
pomislite na hranu, želio bih da prizovete u sjećanje
ono što osjetite kad hrana dotakne vaš jezik.
Udahnite i sjetite se tog osjećaja i onda pustite da tog
sjećanja nestane kad izdahnete. To je meditacija.
Predočite si nešto u mislima a onda pustite tu sliku
da lagano nestane. Možete i sami sebi reći: to je samo
misao... I nakon nekog vremena ponovo ćete čuti
ptičicu, hladnjak, ponovo ćete osjetiti sofu pod
nogama i leđima, osjetit ćete bol u nogama. Ponovo
ćete se sjetiti hrane. Samo udahnite i izdahnite.
Pomislit ćete na svoju obitelj, svoj posao, na mene
koji sjedim pored vas i na mnoge druge stvari kojih
se zanimljivo sjetiti. To je kao ona tamo ptica koja
kucka. Ne možete na bilo čemu postaviti temelje svog
doma. Te misli nisu loše, ali one nisu pravi dom za
Otta. Nemojte se uznemiriti što vam je um zaokupljen
njima. Nemojte tjerati te misli kao da se radi o nekim
lošim stvarima. Pustite ih da odu, ali nemojte ih
tjerati silom. Dobro? Ali uvijek se vratite na onaj
osjećaj u svojim ustima i dišite. Dobro?"
"Pokušat ću."
Rinpoche ušuti. Ubrzo nakon što je zavladala
šutnja, u mojoj glavi je počeo koncert - čudna
kombinacija cirkuske glazbe, neke simfonije i rock
koncerta. Kao da gledam sedam televizijskih
programa istovremeno u vrlo maloj prostoriji. Kao
glavni željeznički kolodvor na kojem svira veliki
orkestar, a uz to se još čuju i glasne reklame i još
barem pedesetak ljudi koji međusobno razgovaraju.
Razmišljao sam o jelu, ali samo ispočetka, i
pokušavao slijediti Rinpocheove savjete. Čuo sam
ptičicu i njeno kljuckanje. Onda sam se ponovo sjetio
jela - lijepog odreska, srednje pečenog. Osjetio sam
navalu sline, komešanje u utrobi, a onda i natruhu
bijesa prema Rinpocheu koji me natjerao na ovo
suzdržavanje, kao i bijes prema samome sebi što sam
na to pristao. Čuo sam i pticu i hladnjak. Mislio sam
o Jeannie; o Anthonyju kako sjedi na klupi za rezerve
dok se dečki iz prve postave muževno nadmeću na
terenu, a navijačice ih bodre; o Jeannie, Tashi i meni
kako sjedimo u gledalištu. Ta mi se scena sa svim
detaljima zadržala u mislima čitavih nekoliko
minuta. Natasha, koja sjedi nekoliko koraka dalje od
mene na tribini, zijeva i šalje poruke preko mobitela,
ne obraćajući pažnju na igru. Jeannie, koja zuri u
sinova leđa nastojeći proniknuti kakvog je
raspoloženja. Ja, kako priželjkujem da padne
pogodak s jedne ili druge strane, ne bi li Anthony ipak
ušao u igru na barem minutu ili dvije. Ovaj je prizor
potrajao prilično dugo, a onda sam opet čuo ptičicu
koja je kljucala i sjetio se da moram disati. Onda sam
pomislio na Rinpochea i čak otvorio oči da ga
pogledam. No to je bilo kao da gledate u kamen.
Ponovo sam sklopio oči. Hladnjak. Ptica. Rinpoche.
Rinpoche. Odrezak. Što li sada rade moji kolege u
uredu? Što bi moja tajnica rekla da me sada vidi? A
onda su me, naravno, počele boljeti noge.
I tako je taj cirkus u mojoj glavi trajao i trajao.
Tijekom ta dva sata pet ili šest puta sam ustao i
napravio krug po sobi, gledajući Rinpochea kako
nepomično sjedi. Zadnjih pola sata noge su mi se
počele kočiti i jako me boljeti - što je vjerojatno bila
posljedica joge - i nisam mogao dočekati da ta vježba
konačno završi. Onda sam sjeo u nešto udobniji
položaj, s nogama na podu, i dalje zatvorenih očiju,
dok su mi se misli u glavi vrtjele i premetale poput
cirkuskih akrobata.
A onda sam, pet minuta prije nego što me
Rinpoche potapšao po koljenu, počeo tonuti u neki
vrlo ugodan mir. I dalje su mi misli dolazile i odlazile,
ali me nisu odviše obuzimale. Kao da je među njima
bilo dovoljno prostora - to jedino tako mogu objasniti.
Misli i slike plutale su po mojem umu dovoljno
razmaknute jedne od drugih.
Gledao sam ih kako dolaze i puštao ih da odu.
Ptičica je prestala kljucati, otišla je potražiti
prenoćište negdje drugdje. Hladnjak je brujao. Padalo
mi je na pamet jelo, naravno, ali te misli su bile poput
malih jedrilica koje mirno klize po tihom zaljevu, ne
više onako opsesivne nego smirene dok su plovile po
mirnim vodama mojeg obnovljenog uma. Rinpoche
me dodirnuo po koljenu,' a kad sam otvorio oči, vidio
sam da me pažljivo promatra i smiješi se. "Dobro, zar
ne?"
"Da, na neki način. Osjetio sam..."
 Podigao je ruku. "A sada", reče, "pođite spavati i
svako malo u snu, ako se sjetite, udahnite i izdahnite
i nastavite spavati. Dobro?"
"Dobro", rekoh. "No, hoćemo li razgovarati o
onome što se dogodilo?"
"Sada je na redu spavanje - umjesto jela i umjesto
razgovora."
"Dobro. Hvala. Onda, laku noć."
"Laku noć."
 Trideset i peto poglavlje

UJUTRO SAM se probudio i shvatio da se ne mogu ni

pomaknuti. U svojoj agoniji uzrokovanoj jogom otkrio
sam da postoje stotine malih mišića - na zatiljku, u
pazusima, u predjelu zdjelice, na prednjoj i stražnjoj
strani nogu - na koje ne obraćamo pažnju tijekom
uobičajenih dnevnih aktivnosti. Sljedećih deset ili
petnaest minuta ostao sam nepomično ležati i
skupljati hrabrost da se ponovo pomaknem, a tada
mi je sinulo da joga zapravo služi tome da čovjek
postane svjestan svih tih mišića, da ih istrenira i
osjeti, te da je jadno stanje u kojem sam se našao
posljedica četiri desetljeća zanemarivanja vlastita
tijela. A također mi je palo na pamet da je moje fizičko
stanje metaforički odraz moga duhovnog stanja. Po
svemu sudeći, unutar mojeg uma bilo je područja
kojih ranijih godina nisam bio svjestan.
Kad sam se pokušao uspraviti u krevetu, potmula
bol u mišićima pretvorila se u paklensku agoniju,
tako da sam jedva prigušio vrisak. Uza sve to bio sam
i gladan kao zvijer. Nastavio sam ležati i misliti o tome
kako sam gladan. Zamišljao sam neko fino jelo u
svojim ustima
(iz nekog razloga tog jutra mi se jela na grilu
prepečena pogačica s mekinjama obilato premazana
maslacem, tanjur svježeg voća i vruća crna kava), a
onda sam polako počeo udisati i izdisati. Jednom. Pa
još jednom. Pa treći put. Pokušao sam pomaknuti
noge i otkrio da mogu micati gležnjevima, no jako
polako. Onda sam na isti način pokušao pomaknuti
i ruke. Nije bilo loše. Na taj sam način polako, nakon
petnaest minuta, uspio sjesti na rub kreveta
oslanjajući se na ruke, tako da ne opterećujem mišiće
leđa i trbuha. S druge strane prozora opet sam čuo
ptičicu i njezino jalovo kljucanje. Udahnuo sam i
izdahnuo, a dok sam s mukom ustajao iz mene je
izletio nekontrolirani jauk. Odlazak do kupaonice i
natrag u potrazi za tabletama protiv bolova te
umivanje i oblačenje potrajalo je još petnaest minuta.
No nakon što su se mišići malo zagrijali, i nakon što
je ibuprofen počeo djelovati, sve me manje boljelo.
Kad sam izišao iz svoje spavaće sobe u dnevnu, našao
sam Rinpochea koji me čekao pored slivnika sa
čašom vode u ruci i smiješkom na licu.
"Dakle, ipak smijemo piti", rekao sam umjesto
jutarnjeg pozdrava. "Drago mi je. Zabrinuo sam se da
sam učinio nešto nedopušteno kad sam ibuprofeon
popio s nekoliko gutljaja vode. "
Napunio je drugu čašu i pružio mi je.
"Niste mi ranije spominjali da ste i majstor joge."
Lice mu je ozario radostan i blag osmijeh. "Otto
ima neke mišiće koji ga danas bole, da?"
"Da, Otta sve boli. I iznutra i izvana. Njegova
najdublja bit pretvorila se u bol."
On se i dalje smijao. "Sljedeći će put biti manje
bolno", reče. Kad smo popili vodu, uzeo je moj kufer i
onu svoju veliku platnenu vreću i odnio ih niz
stepenice. U predvorju, dok smo se odjavljivali,
nastojao sam ostati leđima okrenut blagovaonici, no
i dalje sam osjetio sve te mirise: jabuke, uštipke,
grožđice posute sitnim šećerom... Na radiju su bile
jutarnje vijesti. Nekoliko je ljudi uhapšeno u Velikoj
Britaniji zato što su planirali podmetnuti bombe u
zrakoplove. Uskoro će stupiti na snagu nova
ograničenja o prtljazi koja će se smjeti unijeti u avion.
Kako ne bih razmišljao o hrani ni o lošim vijestima,
ispunio sam na recepciji jedan od onih upitnika o
kvaliteti smještaja i pohvalio "GrandStay" za jako lijep
apartman. Vrlo brzo našli smo se ponovo u autu, a
nakon što smo napunili spremnik benzinom krenuli
smo cestom 53 u smjeru jezera Superior.
Svakih pola sata Rinpoche bi mi rekao da
stanemo. Onda bismo izašli iz auta, razgibali se pored
ceste desetak minuta, popili vode i onda natrag u
auto, zbog čega smo putovali puno sporije. Sljedeći
veći grad na našem putu bio je Duluth, pa sam na
jednom od tih stajanja telefonom dogovorio masažu
za sutradan ujutro.
Sve to vrijeme razmišljao sam o hrani. Pitao sam
se, iako ne sasvim ozbiljno, bi li mi narušavanje moje
uobičajene rutine moglo naškoditi. Primjerice, što bi
se moglo dogoditi s nekim mojim organima, recimo sa
slezenom, ako ne unesem onoliko kalorija koliko sam
običavao. Hoće li zbog toga lošije funkcionirati i hoće
li tako nastati neka šteta koja se više neće dati
popraviti. Zamišljao sam i Jeannie i djecu kako jedu.
Sjetio sam se sebe na poslu, kako polako uživam u
kavi i pogačicama od dizanog tijesta za vrijeme
dopodnevne pauze, ili kako odlazim iza ugla, do "Taj
Raja", i tamo naručujem pileću kormu ili gulab jamon.
Svaki puta kad bismo se provezli pored nekog izlaza
s autoputa gledao sam reklame za restorane brze
hrane i zamišljao ljude kako jedu svoje hamburgere,
pečene krumpiriće ili slasne pite od višanja. Da li se
Bog ljutio na te ljude? Je li tvorac univerzuma
procjenjivao te ljude po njihovu apetitu? Činilo mi se
da je jelo samo po sebi dobra, prirodna stvar i da je
svako odricanje od hrane neka vrsta nasilja. Neki
jako logičan unutarnji glas nagovarao me je da
kriomice pojedem malo čokolade i prekinem ovaj post
što mi ga je nametnuo Rinpoche. No ipak to nisam
napravio.
Negdje usred Wisconsina, još malo prema sjeveru,
kad su plodna polja kukuruza već ostala za nama,
našli smo se u stjenovitom kraju s pomalo oronulim
kućama i siromašnim farmama. "Ne vidim kakvog
smisla ima ovo odricanje od jela", rekoh.
"Nema smisla", reče Rinpoche.
"Zašto to onda radimo? Je li jesti zlo? Je li to
grijeh? Ne razumijem."
"Nije zlo."
"Što je onda? Recite mi."
"Jelo, seks, filmovi, kuglanje. Sve je to lijepo.
Nema u tome nimalo zla. Pa ipak, te vas stvari potiču
da o njima stalno razmišljate, da?"
Sjetio sam se onih dana kad smo se Jeannie i ja
tek vjenčali i onog uzbudljivog osjećaja iščekivanja,
dok smo se penjali stepenicama na treći kat našeg
stana u Chelseau, ruku pod ruku, znajući da ćemo
ubrzo voditi ljubav. Mislio sam na to iščekujući da se
dogodi, ali i kasnije, nakon što se dogodilo, i
sljedećega jutra, i sljedećeg poslijepodneva i sljedeće
večeri kad smo se ponovo uspinjali istim tim
stepenicama. "Da, mislim da ste u pravu. Naravno",
rekoh.
Kimnuo je glavom. "I to stalno razmišljanje o
sljedećem užitku - u tome nema ničega lošeg. Osim
što to u tom trenutku sprječava vaš um da bude
miran. To se može događati na nekoj vrlo suptilnoj
razini, ali i na ne tako suptilnoj razini. Ako se neko
vrijeme suzdržavate od jela, ili se suzdržavate od
seksa, onda ćete opaziti kako vaš um jasnije poima
svijet oko sebe.
"Što se postiže tim suzdržavanjem?"
"Postiže se da voda u čaši bude bistrija. Kada je
vaš um bistriji, jasnije vidite svijet oko sebe. A kada
jasno vidite svijet oko sebe, u sebi počnete osjećati
mir. Eto, tako stvarate svoj vlastiti svijet. I tako ga
možete promijeniti, ako želite."
"Ali i to je onda samo još jedan užitak kome
stremimo, zar ne?"
"Da, itekako."
"Opet te vaše zen smicalice."
Nasmijao se, ali nije ništa rekao. Pored ceste sam
vidio neku štalu s izblijedjelim natpisom rodila se kći!
"Na kraju sinoćnje meditacije, kao i potkraj sata
joge, moj je um nakratko funkcionirao na drugačiji
način." Pogledao sam Rinpochea, očekujući da će se
osmjehnuti, ili me pohvaliti, ili reći nešto poticajno,
no činilo se kao da se dosađuje. "Bio je to čudesan
osjećaj, neka vrsta smirenja. Je li vam poznat taj
osjećaj?"
 "Svakako. Ja se stalno tako osjećam."
"Stalno?"
"Naravno."
"A kad ste bili u zatvoru?"
"Kad sam bio u zatvoru, molio sam se da i oni ljudi
koji su me tamo mučili upoznaju taj užitak."
Pogledavao sam naizmjenice na cestu i prema
njegovom smirenom licu. Je li to bila laž?
Samoobmana? Je li nastojao uljepšati svoja sjećanja?
Pokušao sam povratiti ono mentalno stanje što sam
ga osjetio onih nekoliko minuta u mrtvačkom
položaju i još onih nekoliko minuta na sofi. "Zašto je
to tako ugodno?"
Nije mi odmah odgovorio na pitanje. Promatrao je
i dalje nimalo spektakularan krajolik oko nas.
"Sjećate li se slike na zidu u onom restoranu?"
"Mislite na reprodukciju one slike stare osamsto
godina na kojoj sam bio i ja? Kako bih to mogao
zaboraviti?"
"Sjećate li se kako je oko glave one božice i drugih
bogova bio krug i plave boje unutar tih krugova?"
"Da."
"Taj plavi prostor, to ste osjetili."
"Dobro, to je ugodan plavi prostor. Sviđa mi se.
Podsjetio me na aureole kakve se crtaju oko glave
Isusa i Marije i drugih svetaca na kršćanskim
slikama koje sam vidio."
"Da, upravo tako. Ljudi koji su naslikali te slike
Isusa i Marije shvatili bi o čemu govorim. U tom
prostoru nema ni bijesa ni ljutnje, nema ubijanja, ni
ratova, nema stalne žudnje za hranom i putenim
užicima. I nema straha od smrti.
"Kako vi to znate?"
"Ma, zaboravite mene!" reče prilično oštro.
Okrenuo se licem prema meni, a u njegovu se glasu
ponovo javio onaj autoritet umjesto njegove
uobičajene ljubaznosti i strpljivosti. "Mnogi su o tome
pisali. I katolici i protestanti, i sufiji i hindusi, i
budisti i Židovi i muslimani, mnogi veliki učitelji.
Nisam ja to izmislio, Otto, to je tako. Jesam li ja
izmislio nebo? Zamahnuo je rukom prema
vjetrobranskom staklu. "Ako kažem, ono tamo je
nebo, biste li me pitali kako znam? Mislite li vi da sam
ja neki luđak koji misli da je izmislio nebo?"
"Preda mnom je samo nekoliko dana. Želio bih
naučiti što više... A moram priznati da me muče
mnoge nedoumice..."
"Nastojte se manje truditi", reče.
"Manje truditi? Kako to mislite?"
"Manje se trudite. Već ste naučili previše. Nemojte
toliko misliti. Kad god vas tako snažno ponesu misli,
duboko udahnite, poslušajte zvuk guma ispod
automobila, pogledajte okolna stabla, jezero, gledajte
druge automobile, osjetite bol u mišićima. To je ono
što čini joga - navodi vas na to da počnete obraćati
pažnju, a ne da mislite. Nemojte puniti glavu
informacijama. Vi ste dovoljno pametni i uvijek ćete
biti pametni, ali ako budete previše mislili, to će vas
udaljiti od Boga."
"Dobro. Bože, evo me, dolazim. Vidi, imam
aureolu."
 Nije mu bilo smiješno. "Život jako brzo prolazi,
Otto."
"Znam. Vidio sam to po svojoj djeci. Čini mi se kao
da su nedavno bili u pelenama. A sada će još malo pa
otići od kuće."
"Ja vam pokušavam pokazati kako da to
usporimo."
 Trideset i šesto poglavlje

U JEDNOM SMO TRENUTKU sišli s ceste 53 i vozili

pjeskovitim predjelima na istok, po dvosmjernoj cesti
koja je vodila uz jezero s nizom prilično neuglednih
vikendica. Pomislio sam da bismo mogli stati i
okupati se ili malo prošetati, ali usprkos jakoj dozi
analgetika moji su mišići i dalje bili toliko bolni, kao
da sam upravo ponovo prošao prvi tjedan treninga za
ragbi u svojoj staroj srednjoj školi. Plivanje bi, dakle,
bilo bolno, a kako je Rinpoche do sada vidio dovoljno
stabala i polja kukuruza, ni šetnja po nekom
prašnjavom putu također ne bi bila osobito
uzbudljivo iskustvo. Prošli smo kroz neki gradić,
onda i kroz neko ribarsko mjesto s ogromnom
plastičnom štukom, ali ni to me nije privuklo. Odlučio
sam da prestanem o tome razmišljati i vratio sam se
na autoput da sasvim smirim misli. Uostalom,
pomislih, neka nam se neka zabava sama nametne.
Htio sam da prenoćimo u Duluthu, mjestu koje
sam zapamtio s nekoliko obiteljskih putovanja kad
sam bio dječak, no nakon cijelog niza telefonskih
poziva shvatio sam da su svi hoteli na samoj obali
puni, pa smo se morali smjestiti u motelu na otoku
Barker, na strani jezera koja pripada Wisconsinu. S
pauzama za protezanje, vožnjom zaobilaznim
cestama i stankom za punjenje goriva, pa još jednom
stankom za čaj, na otok Barker stigli smo kasno
poslijepodne. Bilo je i dalje vruće, ali nije bilo vlažno,
a moj je želudac krulio i grčio se. Razmišljao sam o
sočnom, srednje pečenom odresku, pire krumpiru sa
češnjakom i šparogama na žaru, možda nekoj salati
za predjelo, nekoliko čaša caberneta i o torti od sira
za desert.
Smještaj na otoku Barker bio je pristojan, bila je
to neka vrsta vrlo ugodnog odmarališta s
unutrašnjim bazenom. Rinpoche i ja dobili smo dvije
sobe u prizemlju, na kraju istočnoga krila, odmah
pored bazena punog dječaka i djevojčica što su
vrištali od veselja, dok su njihovi roditelji sjedili za
okolnim stolovima, čitali novine i prelistavali
časopise. U sobi se osjećao ustajao miris, pa sam
otvorio prozor i pogledao preko parkinga i livade
prema obali. Sve mi je to više nalikovalo na neki mali
zaljev ili rukavac nego na obalu doista velikoga jezera.
Rinpoche je meditirao. Dogovorili smo se da ćemo
se naći za sat vremena. Ja sam uronio svoje bolne
mišiće u vruću kupku a nakon toga prevrtio
televizijske kanale. Golf, kuhanje, vijesti, sapunice,
celebritiji - sve sam to barem načas vidio
Rinpocheovim očima: kao užitke koji nam prečesto
zaokupljaju um, kao još informacija koje zakrčuju
prostor unutar plavog kruga, kao još stvari koje nam
ometaju um i skreću nas s pravog puta.
Pretpostavljam da su neke vrste ometanja bolje od
drugih. Kad gledamo neku lijepu sliku ili čitamo
dobru knjigu, to naš um skreće prema ugodnoj
praznini, za razliku od gledanja dadilja i prevarenih
supruga kako se tuku na televiziji.
 Dok sam se brisao ručnikom i oblačio za večeru,
razmišljao sam o svojim roditeljima i pitao se jesu li
oni zapravo živjeli u nekoj vrsti meditativne
egzistencije na svojim prostranim poljima zapadno od
Bismarcka. Je li moja majka osjetila nešto poput
onoga što sam ja nakratko osjetio na prostirci za jogu
i na kauču u "GrandStayu", dok je čistila snijeg na
verandi svoje kuće i dok su oblaci nad njom brzali
prema istoku ostavljajući za sobom čisto plavo nebo?
Je li to možda osjetio moj otac dok je po čitave dane
vozio traktor beskrajnim poljima zasijanim sojom?
Jesu li oni iskusili tu ugodom ispunjenu prazninu, ali
nisu zapravo znali kako bi to nazvali? Jesu li zbog
toga i mene i Ceceliju uporno nagovarali da se
posvetimo obrađivanju zemlje? Moguće, ali ne baš
vjerojatno. Čini mi se da su njihove duhovne potrebe
bile određene navikama koje su stekli uz
protestantski odgoj, svedene na crkvu u koju se
odlazilo nedjeljom ujutro. Njihov dogovor s Bogom bio
je jednostavan i jasan: Ne čini nikakva zla tijekom
tjedna, idi u crkvu nedjeljom, a Bog će se pobrinuti
za ostalo. Satovi joge neobavezni.
Čini mi se da je Rinpoche govorio o nečemu
sasvim suprotnom: da sam ja sam gospodar svoga
duhovnog stanja, a ne Bog; da nam je data moć da
proširimo vlastitu svijest i da je na nama da odlučimo
hoćemo li je iskoristiti, a ne da pasivno čekamo smrt
i spasenje. Razmišljao sam o svemu tome u svojoj
zagušljivoj sobi - činio sam upravo ono što mi je
Rinpoche savjetovao da ne činim. No nisam si mogao
pomoći i stalno sam iznova razbijao glavu različitim
mislima, između ostaloga i zato što mi je razmišljanje
i učenje bilo jedini izlaz iz monotonije života u
Sjevernoj Dakoti. Nakon što sam navršio jedanaest
godina, moj me otac svake subote vodio sa sobom na
ručak u grad, u restoran "Kod Jacka". Tamo su se
sastajali on i njegova tri ili četiri prijatelja farmera, i
uz pečenu piletinu, pire krumpir, kavu i krišku pite
razgovarali o soji, žitu, zemlji, kukcima, vremenu,
stočnoj hrani i cijenama otkupa stoke na aukciji kod
Stockmana toga tjedna. Ti su me razgovori silno
frustrirali iz razloga koji su mi tek kasnije postali
jasni. Ja sam u mislima već bio daleko u velikome
svijetu. Kasno noću tražio sam na svom tranzistoru
stanice iz Calgaryja, Montreala, Seattlea,
Saskatoona, Boisea i St. Louisa. Ljudi bi u tim
radijskim emisijama raspravljali o politici,
umjetnosti, o situaciji u svijetu. Oni su razmišljali. A
za to vrijeme moj otac i njegovi prijatelji, u svojim
radničkim kombinezonima, s rukama ogrubjelim od
rada, bili su zarobljeni svojim načinom života koji je
u meni prizivao sliku krasne knjižnice u kojoj se
nalazi samo jedna knjiga. Nisam želio tu jednu knjigu
zauvijek čitati iznova. Rinpoche mi je rekao da
pokušam ne razmišljati, ali upravo su mi razmišljanje
i žeđ za znanjem omogućili da se oslobodim kalupa
roditeljskih očekivanja i upišem se na koledž u Grand
Forksu, a onda i na fakultet u Chicagu iz kojega sam
s tek nešto odjeće u kovčegu i s Jeannie pod rukom
otišao na istok, u New York, glavni grad mislećih ljudi
cijeloga svijeta.
Sada me Rinpoche poticao da se vratim kući, u taj
mirniji, usporeni svijet, i to mi nije bilo nimalo lako.
 Trideset i sedmo poglavlje

NAS DVOJICA BILI SMO NEOBIČAN PAR - ja u svojoj

sportskoj jakni i hlačama, a Rinpoche u svojoj dugoj
halji - dok smo hodali preko parkinga motela niz
prilaznu cestu do par stotina metara udaljenog
restorana "Na brodu", kojeg sam primijetio kad smo
dolazili. Vrelina dana je već pomalo popustila, a pored
sebe smo više osjetili nego stvarno vidjeli veliku
hladnu masu vode jezera Superior, što se protezalo
sjeverno od uvale. Kad smo se približili restoranu
vidjeli smo da je tamo privezana i stara teglenica,
poput neke vrste muzeja, a odmah pored bilo je i
igralište mini-golfa, na kojemu je mnoštvo sastavljeno
uglavnom od roditelja i djece te mladih parova uživalo
u igri i svježem zraku pored jezera.
"Je li to cirkus?" pitao je Rinpoche.
"Ne, to je mini-golf. Za djecu."
"Vidim i dosta odraslih."
"Da, ima i odraslih, ali je mini-golf prvenstveno za
djecu. Možemo zaigrati poslije večere, ako želite."
"Možemo zaigrati i sada."
Bio sam jako gladan. Boljela su me ramena, a i
noge. "Sada je velika gužva", rekoh. "Pogledajte koliko
ljudi čeka u redu da zaigraju na prvoj rupi."
"Bilo bi bolje da igramo sada", reče on i stavi mi
ruku na rame. Pogledao me u oči, kao da želi doprijeti
do čovjeka koji mašta o svom odresku i šparogama
već satima i više ne želi odgađati. Želi ga ODMAH!
"Što kažete?"
"Kažem da bi bolje bilo poslije", rekoh, "ali ako
želite, možemo i sada."
"Sada", reče sa širokim osmijehom. Iako se moj
unutarnji glas bunio, iako me Rinpoche istovremeno
i kažnjavao i nečemu me poučavao i smijao mi se,
iako me stalno ljutio nekim svojim smicalicama,
usprkos svemu tome taj mi se čovjek ipak dopadao.
Kad smo platili koliko je trebalo (Rinpoche je
častio) i kada smo stali u red za prvu rupu, našli smo
se pored sredovječnog para odjevenog u ležernu
ljetnu odjeću.
"Evo nam prilike da zaigramo u četvero s čovjekom
u neobičnoj halji", reče muškarac iz onog mještovitog
para svojoj supruzi kad smo stali pored njih. "Hoćete
li igrati s nama?"
"Vrlo rado", rekoh. "Ja sam Otto Ringling, a ovo je
moj prijatelj Volya Rinpoche."
"Drago mi je. Ovo je moja žena Eveline, a ja sam
Matthew Fritton. Zapeli smo ovdje u redu, kao i ovi
ostali ljudi oko nas i radovalo bi nas da se podružimo.
Vi ste redovnici? S Tibeta?"
"Rinpoche je redovnik. Ja sam samo njegov
vozač."
"Hoće li on držati neko predavanje na fakultetu
gore na brdu?" upita Matthew.
"Koliko ja znam, neće."
 Matthew i njegova žena pogledali su prema
naprijed da vide koliko se brzo pomiče red. Između
prve rupe i nas bile su još dvije ili tri grupe ljudi.
Pomaknuli su se metar naprijed i ponovo okrenuli
prema nama.
"Mi smo ovdje profesori" reče Eveline. "Engleski",
pokaže rukom na sebe, "i filozofija", pokaže na
Matthewa.
Rinpoche se smiješio i kimao, kako je već bio
njegov običaj. Kad je nastala stanka nakon
upoznavanja, Rinpoche upita: "Je li fini golf prava
američka zabava?"
"Kako molim?"
"Htio je reći mzm-golf", rekoh. "Kaže se mini-golf,
ne fini golf."
"Da, odlična zabava", reče Eveline. "Iako Matthew
to doživljava malo preozbiljno. Pogledajte, čak je
ponio sa sobom svoju golf palicu koju je platio dvjesto
dolara. Ali za nas ostale to je samo dobra zabava."
"Tako je to u braku", reče Matthew obgrlivši ženu
čvrsto oko ramena. Prignuo se i poljubio je u tjeme.
"A koju vjeru vi zastupate, gospodine, ako smijem
pitati? Budizam? Filozofiju velikog Gautame? Niz
života koji nas vode prema blaženom ništavilu?
Jesam li u pravu?"
Rinpoche se nasmijao, ali kratko, sa zanimanjem.
"Gotovo da ste u pravu. Ja sam Rinpoche. Ja
uglavnom sjedim i neki puta govorim. Čime se vi
bavite?"
"Pa, Eveline vam je malo prije rekla, znači ovo
mora da je zen pitanje. Ako radite na fakultetu i
padnete u svom kabinetu i tamo nema nikoga tko bi
vas čuo, jeste li onda proizveli ikakav zvuk?"
Eveline se na to kratko nasmijala, kao da joj je
pomalo neugodno. No meni se ta šala učinila pomalo
neumjesnom, kao da je Matthew nesvjesno zauzeo
defanzivni stav pa je ovom šalom to htio prikriti.
Osjetio se miris baruta s bojnog polja akademskih
rasprava. Nekoliko godina ranije dobio sam ponudu
da na univerzitetu Columbia jedan semestar držim
predavanja o izdavaštvu. Sprijateljio sam se tamo s
nekim ljudima i svidjeli su mi se studenti, ali sam
sreo i tipove poput ovog pretencioznog čovjeka u
havajskoj košulji sa zubatim osmijehom. Kad bi ih
čovjek sreo u fakultetskom restoranu na pauzi za
kavu i pozdravio ih pristojno bezazlenom rečenicom
kao što je Danas je baš lijep dan, oni bi to u pravilu
shvatili kao svojevrstan izazov - visoku lopticu koju
bi iskoristili za smeš, za poentiranje. Umjesto da
uzvrate jednako jednostavnom rečenicom, oni bi
rekli: Lijep? Nisam siguran da je lijep baš najbolja riječ, možda
podnošljiv? ili Tako-tako, mezza-mezza. Bila je posrijedi
šala, dakako, ali u toj je šali bilo nečeg napadačkog,
uvredljivog, otrovnog i razmetljivog.
"Nisam vas shvatio", reče Rinpoche. "Oprostite.
Govorite malo prebrzo za mene."
"Mi predajemo", reče Eveline. "U blizini je veliki
fakultet, ovdje, u Duluthu. Ja predajem engleski, a
Matthew filozofiju."
"Aha, jako dobro. Ja bih trebao profesora
engleskog. A i filozofija je jako dobra. Mnogo ideja o
životu, zar ne?"
 "Na tisuće."
"I je li vam pomažu te ideje u životu?"
Red u kojemu smo čekali još se malo pomaknuo.
Frittonovi su se pomaknuli za još jedan metar, a mi
za njima. Matthewove ruke su lagano drhtale na
ručki njegove skupocjene palice. "Da", reče. "Pomažu.
Mislim da je sjajno iskustvo proučavati mudrost
prošlih vremena."
"Dobro, vrlo dobro", reče Rinpoche i ispruži ruku
da potapše Matthewa po ramenu, no predomisli se i
povuče obje ruke ispod halje.
"A vi?" upita Matthew. "Pomaže li vama to nešto
slično budizmu u vašem životu? Pomaže li vam, kako
se ono kaže, da se koncentrirate na vašu šalicu čaja
kad pijete taj vaš čaj?"
"Pomaže mi u mini-golfu."
"Doista? Znači da ste u tome ekspert?"
"Sto znači ekspert?" upita Rinpoche i okrene se
prema meni.
"Znači da ste u nečemu vješti. Talentirani."
"Aficionado, zar ne?" Matthew je i dalje navaljivao.
Imao sam dojam da se ne može suzdržati.
"Dragi, to su riječi koje on ne razumije, pa to ti je
valjda jasno."
"Pomislio sam da će mu pomoći intuicija."
U tom se trenutku ja više nisam mogao suzdržati.
"On govori jedanaest jezika."
Matthew okrenu glavu s izrazom iznenađenja na
licu - iskrenog ili namještenog, u to nisam bio
siguran. "Doista? Recite nam onda nešto na
talijanskom, ruskom ili grčkom. Ili su to jezici koje mi
ne znamo, tih vaših jedanaest?"
Rinpoche mu je uputio dugačak pogled, a onda je,
kad je tišina oko nas već postala neugodna, rekao
samo: "Pristojnost je jedan od tih jezika." I tu je
rečenicu izrekao pristojnim tonom, kao da naprosto
konstatira činjenicu.
No Matthew to nije tako shvatio. "Zar sam bio
nepristojan? Mea culpa, kako bi to rekli Latini.
Oprostite mi, Rinpoche. Nemam ništa protiv vas
osobno. Radi se samo o tome da tu vašu budističku
filozofiju smatram krajnje apsurdnom. Ako je smisao
u ništavilu, čemu sav trud? Ako se u svom životu
moramo toliko naprezati i mučiti moždane vijuge
podređujući naš misaoni proces isključivo cilju
postizanja utrnuća vlastitog ega, vlastitoga ja, meni
se čini da to nije vrijedno sve te muke. No
pretpostavljam da se vi s time ne slažete."
Pomislio sam da će mu Rinpoche reći da je on
zapravo sufist, ili katolik. Pomislio sam da će
Frittonove pitati jesu li ikad vidjeli nekoga kako
umire, ili jesu Ii u stanju svakog dana dva sata mirno
sjediti i pokušati isprazniti um od bilo kakvih misli,
ili jesu li se ikada tri godine sustezali od govora. No
umjesto toga on je samo rekao: "Mislim da vi baš ne
volite budizam." Bila je to još jedna jednostavna
konstatacija.
"Ne radi se o tome da li ga volim ili ne volim", reče
profesor pokušavajući onu visoko podignutu loptu
smeširati preko mreže. "To je naprosto pitanje zdrave
filozofije, a ne nekakve antisolipsističke opsjene."
 "Dragi, on ne zna što te riječi znače."
"Onda besmislice, neke vrste besmislice", reče
Matthew.
"Možda jest besmislica", reče Rinpoche i stavi
ruku na Matthewovo rame, kao da ga želi smiriti ili
ga okrenuti prema nama. "Moguće. No, kako ćemo to
testirati?"
"U našoj tradiciji", reče Matthew, "taj je test već
tisućama godina nešto što zovemo logika."
"Aha."
"Sasvim iskreno, nismo ustanovili da je budizam
u stanju proći test logike. Bez uvrede."
"Vi mene ne možete uvrijediti."
"Doista nemam prilike svaki dan susresti nekog
Rinpochea na mini-golfu i imati priliku... i dati mu
priliku da brani ideje na kojima se temelji njegova
religija."
"Ne radi se o religiji", reče Rinpoche zadovoljno.
"Ne radi se ni o budizmu, ni o meni."
"Sve je to puka semantika."
Rinpoche se zbunjeno okrenuo prema meni, a ja
sam mu rekao: "Igra riječima."
"Ne baš", reče Matthew.
Tada je, hvala Bogu, došao na nas red da počnemo
s igrom. Upozorio sam Matthewa na to, a on je samo
kimnuo svojoj ženi da počne. Ja sam nekada davno
znao igrati mini-golf na Capeu, kad su djeca bila još
mala. Gotovo smo svakog dana običavali igrati poslije
večere. Ali još nikad nisam vidio ovako težak teren.
Pred nama je bila duga travnata staza, sa četiri
humka visoka oko dvadesetak centimetara u
razmaku od oko jednoga metra. Rupa je bila
smještena između trećeg i četvrtog humka. "Ova mi
se rupa čini strašno teška", reče Eveline veselo.
"Vjerojatno bih odmah trebala upisati šest udaraca i
uštedjeti vam vrijeme."
Matthew se nasmijao. "A, ne, draga. U našoj
obitelji se trudimo i ne odustajemo tek tako."
"Igrate li za novac?"
"Matthew me probode pogledom. U njegovim
očima vidio sam nešto poput uvrijeđenosti i straha.
"Je li to izazov?"
"Ne, samo sam pitao."
"Neki puta igramo za novac. Jeste li
zainteresirani?"
"Ne osobito."
"Ja igram za novac", reče Rinpoche.
"I pritom govorite svojih jedanaest jezika."
"Dušo!" prekine ga Eveline. "Zašto si tako zloban
prema tom čovjeku? Pa nije ti ništa učinio. Konačno,
ti si ga pozvao da nam se pridruži."
Matthew je bio pomalo zatečen, kao da ga je
povrijedilo to što je rekla, i to me iznenadilo. Palo mi
je na pamet da ponekad, ili najčešće, nije bio svjestan
učinka svojih riječi na druge ljude, niti mračnih,
skrivenih mjesta odakle su one dolazile. Na njegovu
sam ukočenom licu vidio izraz koji me podsjetio na
onu redovnicu u Notre Dameu - bila je to emocija koju
sam i sam iskusio prvih nekoliko dana putovanja s
mojim novim prijateljem. Rinpocheov pristup životu -
njegova osobnost, njegov glas, njegovo lice - bili su
već sami po sebi dovoljni da u ljudima poput mene
pobude osjećaj nelagode. Taj je osjećaj u nama mirno
spavao sve dok se nije pojavio on - sa svojom
obrijanom glavom i kestenjastom haljom i smirenim
stavom. A kad se taj osjećaj probudio, morali smo ga
sakriti što je moguće brže - pobožnošću,
pametovanjem i razmetanjem intelektualnom
superiornošću.
"Što kažete na to da Rinpoche i ja odigramo jednu
partiju?" predloži Matthew. Nakon što ga je supruga
opomenula, Matthew se pokušavao kontrolirati i
zvučati manje agresivno, što mu je donekle i uspjelo.
"Neka to bude neka vrsta dvoboja. Poput Barbana i
McKisca u romanu Blaga je noć ili Bazarova i strica
Pavela u romanu Očevi i djeca. Jesam li posegnuo za
pravim referencama, Eveline?"
"Dušo, on te reference neće razumjeti."
Matthew kao da je nije čuo. Svojim je plavim
očima gledao pravo u Rinpochea. "Što kažete,
gospodine? Dvoboj. Zapadni racionalizam protiv
prenemaganja Istoka, dvoboj koji će se odigrati na
transcendentalnom polju terena za mini-golf. Onaj
koji pobijedi ima pravo svome protivniku postaviti
jednu zagonetku, zen-koan. Je li to u redu? A ako
onaj koji izgubi ne razriješi zagonetku, ostaje bez
večere."
"Odigrajmo jednu prijateljsku partiju" predložio
sam.
Rinpocheovo široko lice nije odavalo što misli.
Pokušavao sam privući njegovu pažnju, dati mu
signal: NE! Jer, ako izgubi nećemo opet ništa jesti.
Ne!!! No Rinpoche je odgovorio, "Može!" Jedva da je
uopće oklijevao. "U redu", reče.
"Aha, izvrsno. Hajde, draga, pokaži nam kako se
to radi. Eveline je zauzela stav za udaranje,
zamahnula nespretno palicom prema svojoj
jarkožutoj loptici i gurnula je do pola prvog brežuljka,
tako da se vratila nazad do njezinih nogu.
"Hajde, ljubavi, probaj ponovo."
Usiljeno se nasmijala i ponovo zamahnula, ovaj
put jače, no loptica je odletjela u stranu, preko prvog
brežuljka. "A sada ja", reče Matthew. "Dat ću njegovoj
svetosti priliku da gleda kako ubacujem lopticu ravno
u rupu." Malo se prignuo, oponašajući pokrete pravih
igrača golfa koje neki puta nakratko pogledam
nedjeljom na televiziji. Nekoliko je puta naizmjence
čvrsto uhvatio palicu, pa olabavio stisak, pogledao
smjer u kojem će udariti, dva puta promijenio položaj
nogu i na koncu udario lopticu. Loptica je prešla prvi,
pa drugi i treći brežuljak, no malo prebrzo, tako da je
završila iza četvrtoga, daleko od rupe.
Ja sam udario vrlo slično, s time da je moja zelena
loptica završila par centimetara od Matthewove
smeđe.
Došao je red na Rinpochea. Kad je postavio svoju
lopticu na zeleni tepih i stao iznad nje, to me
podsjetilo na način kako se kretao u kuglani - kao da
nema apsolutno nikakvoga pojma što radi te samo
pokušava oponašati ono što je vidio. Prestrašio sam
se da bismo mogli ponovo doživjeti neugodnost ako
nekontroliranom lopticom pogodi nekoga od obitelji
koja se nalazila malo dalje, nama zdesna. Već sam ga
vidio kako trči za lopticom, uz sve moguće isprike, i
kako se ta naša partija nastavlja sve dok Matthew ne
dođe do lake pobjede, a onda likuje dobacujući one
svoje otrovne primjedbe. I na kraju sve završava
katastrofalno: Rinpoche ne zna odgovor na
profesorovu zagonetku, i mi ostajemo bez večere.
Rinpoche je igrao s ružičastom lopticom, dakako,
svojom omiljenom bojom. Kratko je zamahnuo i
udario lopticu tako da je lagano prešla prvi brežuljak,
pa onda i drugi, polako gubeći brzinu, no još uvijek
dovoljno brzo da prijeđe i treći i spusti se ravno u
rupu. Vrisnuo sam od radosti. Otac obitelji koja je
igrala na susjednoj rupi promatrao je udarac i
oduševljeno uzviknuo: "Bravo!" Čak je i Eveline načas
podigla obje ruke kao da će zapljeskati.
"Aha, je li ovo bilo dobro?" upitao je Rinpoche.
Eveline i ja uspjeli smo ubaciti lopticu u rupu s tri
udarca, no Matthew je baratajući onom svojom
skupocjenom palicom stalno iznova prebacivao rupu,
igrajući sve gore kako je rasla njegova frustracija.
Pokušavao je to prikriti nehajnim smijehom, da
pokaže kako mu zapravo nije stalo do pobjede, kao
da nije bilo ni oklade, ni borbe ega. Trebalo mu je
sedam udaraca.
Od tog trenutka nadalje igra se odvijala vrlo sporo.
Odigrali bismo jednu rupu i čekali, pa onda sljedeću
i opet čekali, a napetost između nas i Frittonovih sve
je više rasla. Ili je Rinpoche već ranije igrao golf, ili je
bio prirodno nadaren, ili je - a to je bila moja osobna
teorija - koristio neku joginsku čaroliju, jer je još dva
puta pogodio rupu iz prve. Nakon sedam rupa
Matthew je zaostajao devet kaznenih bodova, a pred
nama su bile još samo četiri rupe. Do tada je Eveline
već bila potpuno zašutjela. Zadnju je rupu Matthew
konačno uspio pogoditi iz prve, dok su Rinpocheu
trebala četiri udarca. Ipak, profesionalac iz
Skorovodina dobio je okladu.
"Dakle", reče Matthew kad smo vratili štapove, a
on svoj spremio u neku vrstu zaštitne navlake,
"čestitke svetom čovjeku. A ja sada moram požnjeti
što sam posijao."
"Bravo, dušo, pokazao si da znaš podnijeti poraz"
reče Eveline.
"Spreman sam za zagonetku. Ili ću točno
odgovoriti, ili ćemo postiti", reče Matthew.
Rinpoche je proučavao njegovo koščato lice, kao
da promatra sliku. "Želite da vam postavim
zagonetku?"
"Da, koan, molim."
"U mojoj se tradiciji ne postavljaju takve zen
zagonetke."
"Onda nešto smislite. Sigurno imate neki test za
mene."
Rinpoche kimnu glavom. "Da" reče. "Imam. Ali
svakako jedite i ako ne pronađete pravi odgovor.
Moglo bi potrajati, a ja ne bih želio da vi ne jedete. U
mojoj se tradiciji odricanje od hrane smatra
nezdravim." Pogledao je u mene, jedno njegovo oko
kao da je malo zatitralo. Kao da mi je namignuo.
"Imam jedno malo pitanje", reče okrenuvši se prema
Matthewu. Izvukao je desnu ruku ispod svoje halje i
podigao je, spojivši palac i srednjak u krug. Držao je
tako taj krug načas pred našim očima, a nakon toga
raširio dlan. "Ako ja pomislim spoji prste u krug, a moja
ruka to ne učini, što se dogodilo?"
"Ne razumijem."
"Pogledajte, moj je dlan sada ispružen, zar ne?"
"Da."
"Ja govorim svojoj ruci: spoji prste u krug. Ali, oni se
ne spoje. Što se dogodilo?"
Matthew se namrštio. "Pa to je sasvim
jednostavno. Jedan dio vas nadjačao je drugi. Vi
mislite spoji prste u krug, ali onaj drugi dio vas,
nazovimo ga voljom, ne slijedi vašu naredbu."
"Izvrsno", reče Rinpoche. Pružio je ruku i srdačno
se rukovao s profesorom. "Evo, slobodno možete jesti,
i vi i vaša žena. I to s nama, ako želite. Rinpoche vas
poziva. Eno, tamo je restoran. Mi upravo idemo tamo,
jako smo gladni. Hoćete li s nama?"
Eveline se nasmiješila i počela kimati glavom, no
Matthew je prekine. "Nije moguće, žao mi je. Imamo
druge planove. Ali, bilo je lijepo družiti se s vama. Žao
mi je ako sam se malo zanio. To mi se ponekad dogodi
kad je u pitanju sport. Ispričavam se."
"Niente", reče Rinpoche i pristojno mu se nakloni,
nasmiješi i prijateljski mu stisne ruku. "Rien. Ničevo."
 Trideset i osmo poglavlje

MOGU VAM REĆI da odrezak na žaru kojega služe u

restoranu "Na brodu", na otoku Barker, spada u
najbolje meso koje sam ikada imao zadovoljstvo
kušati. A kad to kaže čovjek iz Sjeverne Dakote, onda
to doista nešto znači. Rinpoche je za sebe naručio filet
od bijele ribe ulovljene u jezeru i uživao gledajući me
kako se gostim prvo predjelom od rakova, školjki i
tikvica u umaku od šampanjca i lješnjaka, nakon
toga izvrsnom salatom od miješanog svježeg povrća u
umaku od vrhnja i raznih začina, i na kraju
veličanstvenim odreskom, s prženom ljutikom,
krumpirima, šparogama i sokom od pečenja. Uz to
sam popio i dvije čaše caberneta. Nakon posta, ovo
mi je bio toliko dobar obrok da nisam imao potrebe
naručiti desert, već samo kavu. Rinpoche je naručio
čaj. Nakon večere zadovoljno smo sjedili i promatrali
kako se vrlo polako počinje pojavljivati sumrak.
Vidjelo se da smo na sjeveru.
"Vi ste i ranije igrali mini-golf, zar ne?" rekoh, kad
smo dobili svoje tople napitke.
"U Europi", reče, "u mom centru imam jednog jako
bogatog polaznika i taj me čovjek katkad povede na
golf. Na pravi, a ne mini-golf. Igramo na njegovom
igralištu."
"Ne mogu si to zamisliti."
 Rinpoche je polako miješao žličicom svoj čaj.
Mišići njegova lica toliko su vibrirali da sam mislio da
će svake sekunde prasnuti u smijeh. "Nije mi to tako
zabavno kao kuglanje", reče.'Imao sam dojam da se
poigrava sa mnom, da je sve što je govorio te večeri
dolazilo iz nekog njegovog centra za smijeh, kao iz
neke torbe pune kojekakvih duhovnih trikova.
"Ima jedna velika kuglana u gradiću u kojem sam
odrastao. Povest ću vas tamo, ako želite."
Rinpoche se veselo osmjehnu i kimnu glavom
lupkajući žličicom o rub šalice. Nakon toga ispije dugi
gutljaj.
"Znate, nisu svi profesori na koledžima ovakvi",
rekoh. "Ja sam neko vrijeme predavao i upoznao sam
vrlo drage ljude."
"I ono su bili dragi ljudi, ono dvoje profesora na
golfu."
"Ona je bila draga, ali on je bio težak. Ta njegova
vrsta humora je... ni sam ne znam što bih rekao."
Između nas je na stolu stajala staklena vaza s tri
gladiole u nešto malo vode. S jedne od gladiola je
otpala jedna latica i sada je počivala na finom, bijelom
stolnjaku, kao da je netko povukao potez kista
ljubičastom bojom. Rinpoche je otpio zadnji gutljaj
čaja, odložio šalicu u stranu, uzeo laticu palcem i
kažiprstom, stavio je posred tanjurića ispred sebe i
poklopio je šalicom koju je okrenuo naopačke.
"Imam osjećaj da slijedi neka pouka", rekoh.
Nakratko se uzmahao rukama, kako je to
ponekad znao činiti, a glas mu se malo izmijenio dok
je posezao za pravim riječima, kao iz nekog dubokog
vrela. "Ova cvjetna latica je ono dobro u svakom
čovjeku", reče. "Šalica je ovdje poput zida, ona štiti.
Mnoge ljude okružuje takav zid."
"Oklop", rekoh.
On kimnu glavom.
"Zašto?"
"Zato što živjeti bez zaštite te šalice znači iskusiti
svijet onakav kakav doista jest. Ljudima kao oklop
služi njihova pamet, ili bijes, ili mirnoća, ili strah, ili
prezaposlenost, ili ljubaznost. Neki ljudi skrivaju se
iza oklopa agresivnosti, a neki iza osjećaja da su jako
važni. No mnogi ljudi ne izgrade taj oklop i njima se
pruža mogućnost da svijet vide takvim kakav jest. Ni
tvoj oklop nije tvrd, Otto."
"Polaskan sam. Jeannie i ja smo oduvijek
pokušavali da ne budemo suviše autoritarni prema
djeci, da se ne postavljamo iznad njih, da budemo s
njima bliski. Tako se ponašamo i jedno prema
drugome, ne postavljajući ograde."
"Zato ja i kažem da ste vi dobar čovjek", reče on
žmirkajući.
"Dobro... No opet imam dojam da mi prilazite
zaobilazno. Kod mene ima jednako mnogo
obrambenih mehanizama kao i kod Matthewa, zar
ne?"
"Nema ih toliko."
"Onda dobro."
"No vaša sestra", reče, "uopće nema tih ograda.
Njezina je duša otvorena. Zato je ona vrlo posebna
osoba."
 "Je li?"
On kimnu glavom. "Vrlo, vrlo posebna."
U tom trenutku njegovo je grubo lice, inače sasvim
bezizražajno i mirno, poslalo vrlo određeni signal.
"Pa vi ste zaljubljeni u Ceceliju", rekoh. "To mi je
tek sada postalo jasno."
Umjesto da mi odgovori, on digne šalicu iznad one
latice. Tek sam sada vidio koliko je ta latica bila
nježna i krhka, gotovo svilenkasta, predivne boje, no
već se počela sušiti i venuti izložena grubosti našega
okrutnog svijeta.

***

Rinpoche je platio večeru. Izašli smo iz restorana

"Na brodu" i zaputili se preko parkirališa i pored onog
igrališta mini-golfa, poprišta našeg trijumfa, cestom
prema motelu. Hodali smo hvatajući zadnje ostatke
danjega svjetla i tada, kad je nestalo sunca, kao da
su se oslobodili novi mirisi i proželi zrak oko nas.
Jezerska voda, cvijeće, riba. Čak mi se učinilo da sam
osjetio miris suhoga klasja s pokretnih traka u
Duluthu, negdje daleko iza nas.
Baš kad smo htjeli ući u motel, večernje je svjetlo
doživjelo još jednu jedva primjetnu promjenu.
Rinpoche me uhvatio za rukav i povukao od ulaza u
motel, povevši me prema obali zaljeva. Poveo me
ravno do jezera, gdje se iznad grimizne mirne vode na
horizontu upravo pojavio puni mjesec. Stajali smo i
gledali kako se uzdiže onako golem, boje breskve, s
plavičastim mrljama poput svježih modrica na
površini. Bio je to doista veličanstven prizor -
izranjanje u punom sjaju planeta udaljenog od nas
gotovo četiristo tisuća kilometara i suptilna igra
svjetla i sjene oko nas. Činilo se kao da je i voda na
neki način bila u rezonanciji s tim golemim lunarnim
okom, koje je postupno blijedilo i dok se uzdizalo
bivalo sve manje.
Gledali smo ga sve dok se nije smanjio na veličinu
novčića i tek se onda vratili u naše sobe.
"Kad bi netko mogao ovo doista vidjeti", reče mi
Rinpoche tihim glasom, "istinski vidjeti ovo što smo
mi sada vidjeli onakvo kakvo doista jest - bez
suvišnog postavljanja imena između svoga uma i
onoga što vi u svom jeziku nazivate mjesecom - tada
taj netko ne bi imao oklop oko onoga što je u njemu
dobro. Razumijete li? Nikakvog oklopa. Taj netko se
više ničega ne bi bojao. Taj netko bi mogao voljeti i
pustiti da ga vole. Taj bi netko čak i tlo po kojemu
hoda povezivao s ljubavlju, i zrak koji bi takav netko
udisao bio bi ljubav."
"Ja i dalje povezujem tlo po kojem hodam s
prljavštinom", rekoh. "Mislim da je preda mnom još
dugi put."
Nasmijao se onim svojim sretnim smijehom. Neki
stariji par na ulazu u hotel prvo je pogledao njega, pa
obojicu, a onda su se istovremeno namrštili.
Upitao sam Rinpochea je li raspoložen za malo
plivanja prije svoje večernje meditacije, ali rekao je
kako nema ništa u čemu bi mogao plivati. A ja sam
rekao: "Niente, rien, ničevo", nakon čega smo produžili
hodnikom prema sobi uglas se smijući, gotovo kao
pravi prijatelji.
 Trideset i deveto poglavlje

SLJEDEĆEG JUTRA bilo mi je drago što sam

unaprijed dogovorio masažu. Mišići me više nisu
boljeli onako jako kao dan ranije, ali sam i dalje imao
osjećaj kao da me netko pošteno prebio, recimo
nekom skupom palicom za golf. Odjavili smo se iz
motela i prešli autom most koji spaja Wisconsin i
Minnesotu. Zdesna smo mogli vidjeti kako suncem
obasjano svjetluca i presijava se najveće od Velikih
američkih jezera, koje je iz naše točke motrišta
izgledalo poput oceana. Krivulja kopna jedva se
nazirala, poput gotovo neprimjetne trake na rubu
beskrajnog plavetnila.
Roditelji moga oca veselili su se izletu u Duluth
jednom ili dvaput godišnje - tako su oni zamišljali
praznike u velikom gradu - a nekoliko su puta sa
sobom poveli mene i Ceceliju. Između centra grada i
obale jezera bilo je jedno područje ispresijecano
željezničkim tračnicama i silosima za žito. "Evo
odakle stižu vaše jutarnje pahuljice", govorila bi nam
baka pokazujući na te silose. Sjećam se kako mi je
bilo teško zamisliti da je ono žito koje smo uzgajali na
našim poljima kamionima putovalo dugim putem do
Dulutha, da bi se odatle brodovima razvozilo po
cijelome svijetu. U mojoj dječjoj glavi činilo se da je
Duluth samo srce američkog načina života,
egzotičan, velik, neusporedivo važniji i uzbudljiviji od
dosadnog kraja u kome smo mi živjeli. Kao stariji
tinejdžer često sam maštao kako bih volio tamo živjeti
i pisati romane o lučkim radnicima na dokovima i
teglenicama i o ženama zaposlenim u bučnim
zalogajnicama u ulici West Superior u koje su baka i
djed voljeli odlaziti.
Pridružio sam se Rinpocheu u njegovoj jutarnjoj
meditaciji - pri čemu nisam doživio ništa vrijedno
spomena, osim što sam se generalno smirio - tako da
smo nastavili put malo kasnije nego obično. Nije bilo
vremena ni za što osim za brzu kavu na recepciji, a
nakon toga smo prešli most i uronili u prometnu
vrevu. Pronašao sam adresu masera, odmah pored
glavne ulice, zatim i mjesto za parkiranje i rekao
Rinpocheu da ćemo se naći na ovom istom mjestu za
sat vremena i petnaest minuta. "Vratit ću se kao
drugi čovjek. Zašto ne biste za to vrijeme potražili
trgovinu s priborom za kupanje? Danas ćemo se
voziti sjevernim dijelom Minnesote, a tamo ima puno
lijepih jezera u kojima se možemo okupati."
"U Skorovodinu mi plivamo, znate...", reče
pokazujući rukama na svoje tijelo.
"Kupate se goli."
"Da."
"I mi ovdje to katkada običavamo, ali ima mjesta
gdje je bolje imati nešto na sebi. Nabavite si kupaće
gaćice, plivanje će vam goditi."
"Uživajte u masaži", reče.
"Hvala, nastojat ću."

***
 Kako sam imao problema s leđima, teniskim
ozljedama i povredom koljena koja mi je ostala kao
uspomena na ragbi, iskusio sam tijekom godina
dovoljno terapeutskih masaža da odmah znam jesu li
ruke koje me masiraju vješte ili nisu. To je isto kao u
tenisu, pisanju i mnogim drugim stvarima. Ako ste
dovoljno iskusni, možete procijeniti suigračevu
vještinu čak i prije nego što on udari lopticu. U
pisanju se to vidi već iz prvog odlomka - ima li u tome
nečega ili nema. Moja maserka zvala se Jane Aleski.
Vodila je mali masažni centar na prvom katu nedavno
obnovljene uredske zgrade u samom centru Dulutha.
Već nakon prvog dodira bilo mi je jasno da je majstor.
Dok sam ležao na stolu ispod tople plahte,
ispripovijedao sam joj ukratko svoju pustolovinu s
jogom, a ona se tome tako od srca nasmijala da mi je
već od toga bilo bolje. Dok me je masirala - vrat, leđa,
noge - pokušao sam meditirati, fokusirajući misli na
šalicu koja je pokrila laticu cvijeta, ne bi li tako
pomogao da masaža ukloni sve moje oklope. Znao
sam da između mene i Jeannie nije bilo ograda, baš
kao ni u mom odnosu s djecom. Ali isto tako sam
znao da me na poslu, i u odnosu prema Ceceliji, te
gotovo prema svim mojim prijateljima, pa čak i prema
roditeljima, nešto donekle sputavalo. Na neki način
sam otvrdnuo i često reagirao po navici, ušančen u
neku unaprijed zadanu ulogu. Pred roditeljima sam
primjerice uvijek igrao ulogu fakultetski obrazovanog
sina koji je postao važan menadžer, prepustivši
Ceceliji ulogu manje uspješnog djeteta.
"Putujete li s obitelji?" upitala je maserka Jane, jer
sam iz priče o iskustvu sa sata joge izostavio gipkog
čovjeka iz Skorovodina koji je taj sat joge vodio. Jane
me okrenula na leđa, sjela pored moje glave i
masirala mi čvorove mišića između ramena i vrata.
"Ne, zapravo putujem s jednim redovnikom.
Nekom vrstom duhovnoga učitelja. Zove se Volya
Rinpoche."
"Volya Rinpoche! Sjajno! Pročitala sam sve
njegove knjige. Jeste li vi, kako bi se to reklo, njegov
učenik?"
Iznenadio sam samoga sebe oklijevanjem prije
odgovora. Na koncu sam izbjegao izravan odgovor.
"Mislim da je moja sestra njegova učenica. Ja ovo
činim kao uslugu njoj. Nije mogla ostaviti svoje
klijente. No jučer sam završio čitanje jedne njegove
knjige."
"Kakav je on kao osoba?"
"Zabavan. Čudan. Opušten, osim kad se odluči
poslužiti nekim od svojih trikova. Jučer me nagovorio
na cjelodnevni post. A ja nisam taj tip, vjerujte mi."
"Ljudi govore da je on inkarnacija samoga
Buddhe. Ili neke kombinacije Isusa, Buddhe i
Mojsija."
"Tko to govori?"
"Ne znam. Pretplatila sam se na jedan budistički
časopis, iz čiste znatiželje. Doduše, redovito se bavim
meditacijom, no to je sve. Nisam ozbiljni sljedbenik
budizma, tek osoba koja traži neki sustav vjerovanja
koji ima smisla. Vjerojatno sam to pročitala u nekom
od brojeva tog časopisa ili čula nekoga da je to rekao
u našem centru za meditaciju. Vaši su vratni mišići
tvrdi poput granita. To nije dobro."
 "To je od joge. Prevarom me dovabio na sat joge.
Već drugi dan trpim užasne bolove u mišićima."
"Sredit ćemo to. No, znatiželjna sam. Imate li
osjećaj da bi on zaista mogao biti inkarnacija
Buddhe?"
"On sebe čak i ne smatra budistom."
"Kao ni Buddha."
"Smiješno. Kao što ni Isus nije bio kršćanin. Neka
čudna logika."
"Znači, on ne recitira sutre ili nešto slično?"
"Zapravo, ne. Čini mi se kao da on poseže za
vjerovanjima različitih tradicija i onda od svega toga
pravi neku vlastitu mješavinu. Teško je točno reći u
što on vjeruje ili ne vjeruje. Ja spadam u one
mudrijaše koji sebe smatraju skepticima, ali moram
priznati da mi se sve više sviđa biti u njegovu
društvu."
"Da li vas on poučava?"
"Ponudio se. Počeo sam meditirati, tek toliko da
vidim kako to izgleda."
"Meni je meditacija spasila život."
"To je ozbiljna izjava."
"Govorim vam istinu. Kad bih našla pravog
učitelja za meditaciju, i kad bih se uvjerila da je to
doista to, odbacila bih sve što radim i krenula bih za
njim."
"On razmišlja da pokrene neku vrstu duhovnoga
centra zapadno od Dickinsona, u Sjevernoj Dakoti.
Pretpostavljam da možete doći tamo, ako želite. To je
naše obiteljsko imanje."
 "Doista? Znate li koliko ćete biti blagoslovljeni ako
mu dopustite da centar izgradi na vašem imanju?
Hoću reći, ako je on Buddha ili neko takvo uzvišeno
biće. Osigurat ćete Si vječni blagoslov."
Jane je to rekla uz smijeh, a i ja sam se nasmijao.
Ali, moram priznati da sam osjetio neku jezu po
rukama. Možda je ona upravo dodirnula neke živce
koji onuda prolaze, ne znam. No prožela me neka
zimica, neki osjećaj... ne znam kako bih to nazvao.
Istu sam stvar proteklih dana osjetio već nekoliko
puta. Seese bi to nazvala slutnjom ili "energetskom
porukom". No, kako se nisam bavio tom vrstom
poruka, sve mi je to bilo vrlo strano i čudno.
Kad je Jane bila gotova s masiranjem, pružila mi
je svoju posjetnicu dok sam joj davao novac. Na
poleđini je napisala ime jedne maserke u Bismarcku.
"Ako vam bude trebala masaža dok ste tamo,
posjetite je. Ona je moja stara prijateljica. Ako nemate
ništa protiv, rado bih je nazvala da joj kažem novosti
o duhovnom centru. To će je zanimati. Nemamo baš
svaki dan priliku sjediti s Buddhom."
"Ili s njime igrati mini-golf ", rekoh.
Zbunjeno me pogledala, i kratko se osmjehnula.
Još jednom sam joj zahvalio i našao se na
kaldrmom popločanoj glavnoj ulici u Duluthu kao
preporođeni čovjek.
 Četrdeseto poglavlje

PRIJE NEGO ŠTO SMO NAPUSTILI DULUTH i ostavili za

sobom moje drage uspomene iz djetinjstva na njegove
starinske ulice, Rinpoche i ja proveli smo sat vremena
na doručku u restoranu na brdu koji mi je
preporučila Jane. Pomislio sam da bismo mogli
nabasati na Matthewa i Eveline Fritton, jer je oko
restorana sve vrvjelo od studenata i profesora i
mladih majki s bebama koje su šetale uživajući u
ugodnom jutarnjem suncu. Nudilo se dvanaest vrsta
kave, a u izlogu je stajao natpis Vratite naše vojnike
kući. Na stolu za koji smo sjeli netko je ostavio USA
Today, pa sam između zalogaja žitnih pahuljica i
gutljaja odlične talijanske kave pregledao vijesti o
istrazi nad teroristima u Velikoj Britaniji, o strožim
kontrolama na aerodromima, ratnim pričama iz
Iraka, te ostalim grozotama koje su se događale tih
dana. Za mene i za većinu Amerikanaca rat je bio
naprosto tamna pozadina naše ugodne svakodnevice.
Američki momci i djevojke tamo su ginuli, gubili ruke
i noge, umiralo je na tisuće i desetine tisuća Iračana,
a većina nas uspijevala je pronaći način da te
činjenice drži podalje od sebe. Nije se radilo o tome
da nas za to nije briga, naravno da nas je bilo briga.
Ali za one čije se dijete nalazilo ondje to je bila posve
drugačija vrsta brige - intenzivnija, izravnija, a ne
samo slova na novinskom papiru i sućutne misli kad
bi nam nešto skrenulo pažnju na tu temu. Ali, moje i
Jeanneino dijete nije bilo ondje i neće onamo nikad
ni dospjeti, sve dok vojska bude sastavljana samo od
dobrovoljaca. U svemu tome bilo je nečeg strašno
nepoštenog i pogrešnog, bila je to neka vrsta dileme
koju kao nacija još nismo ni približno uspjeli riješiti,
a odnosila se na zahtjev za postizanje savršenog
balansa između potrebe da se kao nacija postavimo
prema svijetu što odlučnije, i da se istovremeno
riješimo te potrebe za pokazivanjem snage.
Razmišljao sam o Iraku cijelo vrijeme dok smo
putovali - a kako i ne bih, uza sve one radijske
voditelje i novinske naslove koji nas salijeću sa svih
strana - ali još niti jednom nisam o tome
porazgovarao s Rinpocheom.
Krenuli smo dalje brzom cestom iz Dulutha prema
jugu da skratimo put i onda smo prešli na cestu broj
2 prema zapadu - stari američki autoput koji spaja
gornji dio mičigenskog poluotoka sa sjevernim
Idahom. Već deset minuta nakon što smo napustili
grad našli smo se usred Velike sjeverne šume i polako
sam imao osjećaj da napuštamo srednji zapad i
ulazimo u sasvim novo područje. Jer, dok su najveći
dijelovi Wisconsina i Illinoisa plodni i obrađeni, sada
smo se našli u pravoj divljini, uglavnom
nenastanjenoj (ovdje još uvijek žive sivi vukovi), pa
sam se pitao je li i Rinpoche osjetio tu razliku. Cesta
je bila puna velikih kamiona koji su prevozili ogromne
balvane - onih na osamnaest kotača - i kampera
Winnebago, a vozili smo se cijelo vrijeme kroz
močvarni krajolik pun malih jezeraca, brezika i
visokih jela koji su pleli predivnu čipku u
neukroćenoj zelenoj divljini. Bilo je nečeg nesputanog
u tim prizorima, s magičnim učinkom na dušu
čovjeka koji je dolazio s istoka.
"Zanima me", rekoh Rinpocheu nakon što sam
više od sat vremena razmišljao da li da ga to pitam,
"što mislite o ratu, terorizmu, napadu 11. rujna i
svemu tome. Pročitao sam sinoć vašu knjigu do kraja
i dopala mi se, puno sam iz nje naučio, no vi se u njoj
ne bavite konkretnim pitanjima, pa me zanima što o
tome mislite."
"Sve je to naš svijet", reče nakon par trenutaka.
"Oko nas je oduvijek postojao nekakav svijet. Ali ovaj
svijet osjećam kao bol u duši."
"Slažem se. I ja, također. Ali ono što sam mislio
jest da mi iz svoje perspektive, iz duhovne
perspektive, pokušate reći koji bi bio pravi odgovor
na nešto kao što su teroristički napadi? Je li ikada
ispravno krenuti u rat? Kad se radi o samoobrani? Ili
kada se radi o obrani drugih?"
Nastupio je još jedan dugi trenutak tišine. "Isus je
dopustio da mu pribiju ruke i noge na križ. Nije se
odupirao."
"Znam, to je istina. Ali to je bio Isus. Što ako
čovjek nema takvu hrabrost, niti duhovnu
osviještenost? Što ako napadnu vašu djecu i vi mislite
da nije u redu da to dopustite?"
"Svoju djecu morate braniti."
"Dobro. Ali, koji je moralno ispravan stav prema
ratu, to me zanima."
"Postoje ljudi", reče, "koji su nadišli bol, kojima
nitko ne može nanijeti bol. Morate znati da je to
moguće. Morate pokušati postati takvi. Morate
shvatiti da se ne svodite na vaše tijelo, da ste vi puno
više od toga. To je vaša zadaća na ovom svijetu,
razumijete li? Svako iskustvo koje steknete vodi vas
u tom smjeru. I život i smrt, svako iskustvo."
"No ako je to jače od vas? Ako i dalje spadate u
one koji se identificiraju sa svojim tijelom, što onda?"
"Trebali biste nastojati da ne ratujete."
"Ali ako ste pokušali i ipak to ne možete izbjeći?
Ako mislite da ćete tako spriječiti dalje ubijanje u
budućnosti?"
"Da biste spriječili dalje ubijanje, i sami biste
trebali prestati ubijati druge. Trebali biste to
pokušati. To je vrlo teško, i mnogi u tome ne uspiju.
No važno je pokušati. Važno je riješiti se nasilja u
svojim mislima."
"To nije lako."
Kratko se osmjehnuo, no to je bio turoban
osmijeh. "U ovom svijetu ništa nije lako."
"U redu, jesam li sada iskoristio svoje pravo na
postavljanje pitanja za danas?"
"Ne."
"Dobro, zašto onda ima zlih ljudi na svijetu? Zašto
ima ljudi koji siluju i ubijaju i kradu od drugih i
zabijaju se avionima u nebodere? Zašto je sve to tako
uređeno?"
Podigao je obje ruke u zrak, kako sam ga već i
ranije vidio da čini, i pustio ih da mu padnu na
koljena. "Svakoga dana", reče, "nudi vam se izbor
hoćete li ići ovim ili onim putem. Možete se ljutiti i ne
morate. Možete biti pohlepni i ne morate. Možete
nekoga mrziti i ne morate. Možete birati hoćete li
previše jesti ili nećete, hoćete li pretjerati u vođenju
ljubavi ili nećete. Uvijek postoji izbor."
"To je digitalni univerzum."
"Molim?"
"Ništa, prekinuo sam vas. Nastavite."
"Često se čini kao da su to male stvari, nevažni
izbori, ali ako svakog dana, cijeloga života, kroz
mnoge i mnoge živote, odabirete ispravan put,
razmišljanja i djelovanja, ako je vaš izbor da ni na
koga ne usmjerite svoj gnjev, da nikoga ne mrzite, da
odbacite svaki oklop, da stremite istinitosti, tada
možete postati osoba kakva ste vi i postali: dobar
čovjek, koji ni od koga ne krade, koji nikome ne čini
nažao. Neki su ljudi, poput vas, u svojim prošlim
životima izabirali dobro umjesto zla, i sada im je dat
dobar, lagodan život. Nije to savršen život, nije posve
lišen briga i boli, ali je takav da vam ostavlja dovoljno
prostora da se više posvetite svojoj duhovnoj strani.
Vi, moj prijatelju, imate posao koji vam nije mrzak,
imate ženu koju volite i s kojom živite u skladnom
braku i imate djecu koja su dobra. Je li to istina?"
"Jest."
"To vam omogućuje duhovni mir, a on vam pak
daje šansu da dublje sagledate ovaj svijet, ako to
želite. Još jedna prilika za izbor, zar ne? Možete se
odlučiti na to dublje sagledavanje svijeta i ne morate.
Ali kada netko jednom pođe krivim putem, i tako čini
jedan loš izbor za drugim, počne skretati prema zlu i
sebičnosti, i tako iz jednog života u drugi, onda
njegova duša ne može imati dobru karmu, i u njoj
nema mirnoga prostora. Neki puta takva osoba počne
ubijati, silovati, nanositi drugima zlo. A opet, neki
ljudi iskoriste priliku i postanu bolji. Razumijete?"
"Ali zašto loši nanose zlo dobrima? Zašto ste vi
morali u zatvor, na primjer? Zašto su ubili Isusa,
Gandhija, Martina Luthera Kinga i tolike druge?"
"Ja ne znam zašto. Ali znam da se to čini. Svijet je
takav i takav će biti i dalje. Takav je još od biblijskih
vremena, još otkako su napisane sve drevne priče
svih religija. Unutar velikoga svijeta koji ne možete
kontrolirati, postoji mali svijet koji možete
kontrolirati. U tom malom svijetu pruža vam se
prilika da izaberete hoćete li krenuti prema dobru ili
prema zlu."
"Ili ostati neutralni."
"Da, ali ako prepoznate dobro i ne krenete prema
njemu, to onda više nije neutralnost. Ja i moji preci
ne vjerujemo da nas Bog odozgora gleda i prosuđuje.
Stvari su puno jednostavnije ali ujedno i puno
složenije od toga. Bog je Bog, Božanska inteligencija
je Božanska inteligencija, Onaj koji nema ime jest
Onaj koji nema ime. Ali Bog nam pruža ljubav i pruža
nam ljubav i pruža nam ljubav... to je kao da stalno
svira neka predivna glazba. Ako ljudima nanosite zlo,
onda tu glazbu niste u stanju čuti, i to je sve. Nije to
Božja, već vaša krivnja. Nije u pitanju Božji sud, već
vaš odabir. Vi sebi ne dajete priliku da osjetite Boga,
mjesec koji se uspinje, da iskusite dobrotu ili ljubav.
I tako iz jednoga života u drugi sebi ne dajete tu
priliku, no onda se možda u jednom od života ipak
odlučite za promjenu i postanete mirniji iznutra i
odjednom možete čuti tu glazbu koja je uvijek tu - i
za vas i za loše ljude, stalno je tu. Čak i oni najgori
ljudi, koji su birali zlo tijekom tisuću ranijih života, u
jednom trenutku" - Rinpoche naglo i glasno pljesne
rukama - "mogu odlučiti da krenu drugim putem. Da
pođu ovim, a ne onim putem. Da izaberu dobar
umjesto lošeg puta. I tako se polako počnu Vraćati
kući."
 Četrdeset i prvo poglavlje

OKO JEDAN SAT poslije podne dovezli smo se do mirnog

gradića Grand Rapids u Minnesoti - rodnog mjesta
Judy Garland - i parkirali ispred kineskog restorana
"Hong Kong Garden". Razmišljao sam čitavo vrijeme
o Rinpocheovim riječima, a kad sam doznao da je u
ovom skromnom gradiću rođena Judy Garland,
počeo sam razmišljati o Ozu - tom kraljevstvu iluzije,
mjestu u kojemu vam postane jasno da ste sve što
vam je bilo potrebno imali uza se sve vrijeme: dobre
vještice koje su mogle pomoći u nevolji, i taman
onoliko hrabrosti, pameti i srca koliko je potrebno za
dobar život. Oz je bio takvo mjesto gdje vam Bog
kojem ste se obratili za pomoć zapravo nije mogao
pomoći. Mogao vas je samo upozoriti na ono što vi već
jeste i potaknuti da sami sebe počnete tako
doživljavati. Oz je bio jedno tako snovito mjesto o
kojem po povratku ne možete pričati nikome iz vašeg
stvarnog života, jer vam nitko neće vjerovati da ono
postoji.
A "Hong Kong Garden" je pak bilo mjesto gdje smo
potražili utočište od nemaštovite kuhinje
sjevernjačkih ravnica i njihovih provincijskih gradića.
Za sebe sam naručio piletinu s povrćem, a za mog
dobrog vješca sa sjevera čaj i malo bijele riže s
brokulom. Oko nas je sjedilo nekoliko vrlo
proždrljivih lokalnih tipova koji su koristili
mogućnost švedskog stola, odnosno da jedu koliko
god mogu za istu cijenu. Trpali su u sebe kao da nisu
jeli cijeli tjedan. Pokušao sam na mobitel nazvati
Jeannie i Natashu - velike obožavateljice Judy G. -ali
niti jedna se nije javila. Moja mi je kći toliko
nedostajala da sam je nazvao još jedanput, samo da
joj čujem glas snimljen na telefonskoj sekretarici.
Vrlo brzo nakon što smo izišli iz Grand Rapidsa
skrenuli smo na autocestu broj 6 i ušli u nacionalni
park Chippewa, gdje su s obje strane ceste posvuda
rasle pinije. I dalje sam razmišljao o onome što je
rekao Rinpoche, o zakonima koji vladaju svijetom, no
razmišljao sam putem i o najboljem načinu da mu
pokažem ovaj dio Amerike, da ispunim svoj dio naše
pogodbe. Za vrijeme ručka pričao sam mu o Judy
Garland i "Čarobnjaku iz Oza" - filmu koji je bio toliko
važan dio mojeg djetinjstva, i ne samo mojeg, već i
mnogih drugih američkih dječaka i djevojčica. No,
činilo mi se teško točno ispričati sadržaj i gotovo
nemoguće prenijeti svu snagu pjesama i likova iz
filma. On je pristojno slušao, žmirkajući i pijući svoj
čaj, ali činilo mi se da je to imalo isti učinak kao i
kada je on meni pričao o onoj slici u nepalskom
restoranu u Madisonu. Neke lekcije iz duhovnosti
naprosto teško prelaze kulturne granice.
Kad smo skrenuli prema jugoistoku, ugledao sam
veliki betonski most i pored njega natpis Rijeka
Mississippi. "Ovo morate vidjeti", rekao sam i
zaustavio automobil na odmorištu. Otpješačili smo
stazom do same sredine mosta, a ispod nas je vijugala
veličanstvena rijeka Mississippi - na ovom mjestu
možda ne još toliko moćna, jer ovdje njezina širina ne
prelazi niti stotinu metara, ali zato čista i prozirna
poput stakla. I prema istoku i prema zapadu oko nje
su se prostirali prerijski pašnjaci i šume zelenih i
žutih nijansi što su svjetlucale obasjane vrelim
suncem. Voda je bila mirna i srebrnkastoplava, poput
oštrice od uglačanog čelika. "Ovo je najslavnija
američka rijeka", rekoh. "Izvire nešto sjevernije, teče
sve do New Orleansa, i utječe u Meksički zaljev. O
ovoj su rijeci napisane brojne knjige. Ima u njoj
snažne simbolike, jer dijeli zemlju gotovo na pola, na
istok i zapad, i pruža se gotovo od krajnjeg sjevera
sasvim do juga."
Dok sam ovo govorio i gledao dolje, s jednom
nogom na betonskoj ivici mosta i s rukama na ogradi,
ugledao sam nešto - činilo se kao da je patka - kako
pliva na površini krećući se s nekom posebnom
elegancijom. U jednom je trenutku doplivala do
sredine rijeke, na možda dvadesetak metara od nas,
tako da su joj se dobro vidjele crno-bijele leđne pruge
i oštri kljun. Dok se tako ljupko kretala odjednom je
počela gakati ispuštajući kratke visoke tonove, tako
da je to zvučalo poput vesela hihotanja što je
odjekivalo rijekom i dalje, prema okolnim pašnjacima
i šumama. "Pogledajte!" rekoh. "Slušajte!" Rekao sam
Rinpocheu naziv ptice.
Usamljeno stvorenje je i dalje gakalo, činilo se sve
glasnije i veselije, kao da doziva ženku da mu se
pridruži iz obližnjeg gnijezda. Ponovo sam posegnuo
za mobitelom i ovoga puta uspio dobiti Jeannie.
"Slušaj ovo", rekao sam i okrenuo slušalicu prema
rijeci da bolje čuje. Rinpoche je shvatio s kim
razgovaram i zamolio me da mu na časak prepustim
telefon.
 "Gospođo Otto!" uzbuđeno je počeo. "Jeste li čuli
ove lijepe zvukove? Da, da, ptica koja se smije. Jako
lijepo! Evo stojimo ovdje, vaš dobri muž i ja, i slušamo
ovu pticu! On je jako dobro, vaš muž. Jako mu
nedostajete. Jako vas voli. Ja ga učim meditirati.
Nemate ništa protiv? Dobro! Pokazat ću i vama. Kada
dolazite? Kada će stići vaša djeca? Znam da ću vas
vidjeti. Evo vam gospodina Otta, mojeg prijatelja.
Čujte kako se glasa patkica!"
Tada sam ja preuzeo mobitel. "Stojimo na malome
mostu preko Mississippija. Rijeka ovdje nije široka
niti stotinu metara."
"Čini se da je vrlo drag i simpatičan taj tvoj
suputnik."
"I jest."
"I uživate u pogledu na pravu, živu patku?"
"Da. Čudesno. Dar s neba. Jutros smo bili u
Duluthu, a do Sjeverne Dakote bismo trebali stići
sutra. Možda bismo večeras mogli biti u Bismarcku,
ako nagazim malo jače. Je li tamo sve u redu? Kako
su djeca?"
"Anthony je ušao u prvi tim!"
"To!" viknuo sam malo preglasno. Patka se
preplašila i odletjela. "Reci mu da je tata iznad rijeke
Mississipi i da navijam za njega i plašim patke. Kako
je Tash?"
"Jučer navečer rekla mi je da je uspjela uštedjeti
dvije tisuće osamdeset i osam dolara. Jutros je ustala
prije mene, nećeš vjerovati. Našla sam je kako sjedi
za kuhinjskim stolom i gleda u novinama oglase za
rabljene automobile."
 "Pripazi da kupi nešto solidno", rekoh.
"Pričekat ćemo da se ti vratiš. Požuri polako."
"Hoću. Sutra smo, nadam se, u Dickinsonu.
Nazvat ću večeras da porazgovaram malo s djecom."
"Donesi mi malo zemlje iz Dakote, hoćeš li?"
"Hoću."
Cijelo poslijepodne Rinpoche nije ni spominjao
meditaciju. Polako sam shvaćao njegove nastavne
metode. Prvo bi mi ponudio lekciju s nekom temom
iz svakodnevnog života, a onda pustio da se lekcija s
vremenom slegne i da je primijenim na svoj način
života, što je očito i bila svrha njegova učenja. Kao da
je osjećao da nisam u stanju upiti previše informacija
u jednom danu a da mi ne pregore osigurači. A nakon
one moje lekcije o Čarobnjaku iz Oza, činilo mi se da
je tako i s njim.
Nakon što smo iza sebe ostavili Mississippi,
skrenuli smo na cestu koja je vodila dalje na zapad,
pored niza rijeka i jezera - među njima i jezera Big
Sand i Mable te pored rijeke Boy. Stali smo kod jezera
Leech, jer je dan bio vrlo topao i vedar, i ondje ugledali
lijepu plažu odmah pored ceste i ljude kako se
kupaju.
Parkirali smo, izašli iz automobila, protegnuli se i
presvukli se u šumi. Rinpoche u kupaćim gaćicama -
to je doista bio neobičan prizor, pogotovo zato što su
to bile speedo gaćice koje nisu puno toga prepuštale
mašti. Mislim da se netko u onoj trgovini u Duluthu
dobro zabavio na njegov račun. Prodali su redovniku
svijetloplave gaćice koje bi na sebe navukao jedino
olimpijski reprezentativac da minimalizira otpor
vode. Zaista su bile neprikladne za korpulentnog
čovjeka njegove građe na javnom kupalištu usred
Minnesote. Da ne bismo odviše uznemirili obitelji koje
su se kupale na plaži, požurivao sam ga da uđe u
vodu tako da sam i sam utrčao i zaronio, govoreći mu
kako je voda čista, topla i ne preduboka. Sve je to bilo
istina, no Rinpoche je ipak odugovlačio s ulaskom.
Umjesto toga odlučio se desetak minuta vježbati jogu
na obali, dok su ostali kupači zaprepašteno buljili u
njega ne vjerujući vlastitim očima.
Na koncu se nespretno zatrčao i skočio na glavu,
no umjesto toga tresnuo je trbuhom o površinu vode.
Napravio je nekoliko energičnih zaveslaja u plićaku
(pretpostavljam da bih i ja tako plivao da u mom
zavičaju temperatura rijeke nikad nije viša od deset
stupnjeva), a onda se okrenuo na leđa i počeo se
razdragano smijati. Već sam spomenuo da mu je
smijeh bio neodoljiv, gotovo zarazan, posebno u ovom
trenutku, dok su mu nožni palci i tamno lice virili iz
mirne vodene površine. Njegov smijeh odjekivao je
brezovim šumarkom uz obalu, kao da je tek jednim
dijelom bio čovjek, a drugim dijelom ona patka.
"Zabava, zabava!" počeo je pjevušiti plutajući na vodi.
"Jako dobra američka zabava!" vikao je, a one obitelji
na plaži odmaknule su se koliko je moguće dalje.
Praćakali smo se tako pola sata, a onda izašli,
osušili se i presvukli držeći jedan drugome diskretno
ručnik iza otvorenih vrata automobila, da se one
obitelji ne bi sablaznule do kraja. "Onda, je li bilo
dobro?" upitao sam ga.
 "Čokoladni poljupci, kuglanje, golf, plivanje na
otvorenom. Amerika je najbolje mjesto na svijetu, a vi
moj najdraži prijatelj. Hvala vam, Otto!"
"Nema na čemu."
"Hvala vam što ste me lijepo zabavili."
"Imam dojam da ste se dobro zabavljali i prije nego
što smo se sreli."
"Jesam, donekle", reče i nastavi se smijati. Tada
mi je palo na pamet da su duhovni učitelji u mojoj
tradiciji uvijek bili neki ozbiljni ljudi, zaokupljeni
vlastitom važnošću, kojima je bilo bitno kako
izgledaju u tuđim očima. Rinpochea to nije mučilo. To
me podsjetilo na članak koji sam vjerojatno pročitao
u Timesu dok sam pio kavu, jeo sendvič i imao još sto
stvari na pameti. To je bio članak o životu pape Ivana
Pavla dok je još bio mlađi, prije nego što ga je načela
bolest. Jednom se tako iskrao iz Vatikana na dan-
dva, vjerojatno prerušen, više se ne sjećam, kako bi
se malo skijao u talijanskim Alpama.

Nastavivši vožnju cestom pokraj jezera uskoro

smo stigli do kasina "Northern Lights" sagrađenog u
stilu indijanskog šatora. Još malo američke zabave.
Objasnio sam Rinpocheu što je to kasino i on je želio
okušati sreću. Ušli smo u taj svijet bez prozora, gdje
su zvonila zvona kad bi netko osvojio dobitak,
bljeskala svjetla, i gdje su umirovljenici iz Minnesote
bezizražajnih lica ubacivali žetone u jackpot
automate, kao da vlasnicima kockarnice plaćaju
kompenzaciju za zemlju koja je njihovima precima
oduzeta prije puno godina. Moram priznati da mi je
bilo uzbudljivo sjediti pokraj tog svetog čovjeka i
gledati ga kako napeto promatra brojke što se vrte.
Nije se ponašao poput opreznih kockara. Ubacio bi
čak četiri kovanice po dolar - što je bilo najviše koliko
se moglo - i povukao ručicu, a kad bi dobio, i kad bi
desetak ili dvadesetak kovanica palo u blistavu
kromiranu pliticu, pljesnuo bi rukama, stavio ih u
plastičnu kanticu i odmah ponovo počeo ubacivati
žetone u stroj pred sobom.
"Možemo unovčiti dobitak i otići", rekoh mu nakon
što je osvojio jackpot i pred njim se stvorila hrpa
kovanica.
"Još ne, još ne."
Nakon pola sata Rinpoche je još uvijek igrao,
usredotočen na brojke što su se vrtjele kao da o tome
ovisi spasenje ovog našeg problemima opterećenog
modernog svijeta. Tada je, kako to obično biva, stroj
počeo uzimati natrag ono što je do maločas tako
velikodušno poklanjao. Rinpocheova plastična
kantica koja je bila puna sada je spala na tri
četvrtine, pa na pola, a on je i dalje ubacivao žetone
u stroj. Ja sam odlučio da neću potrošiti više od
dvadeset dolara, koje sam uspio izgubiti za manje od
deset minuta, tako da sam cijelo vrijeme stajao uz
njega i gledao kako igra. "Valjda vam je jasno da je
igra namještena", rekoh mu kad sam vidio da mu je
ostalo još možda četvrt kantice žetona. "Ako nastavite
igrati, izgubit ćete sve. To je matematika. Na kraju
stroj uvijek pobijedi."
 Ali, kako je on bio čovjek od vjere, a ne
matematičar, nije obraćao pažnju na ono što govorim.
Ostalo mu je još šesnaest kovanica, pa dvanaest, pa
osam. Onda je ubacio i zadnje četiri, ali vrlo polako,
kao da je problem bio u tome što ih je do tada
ubacivao brzo. Kao da stroj nije imao vremena
prepoznati njegovu dobrotu, iskrenost i blagoslov koji
je donosilo samo njegovo prisustvo. Stroj se ponovo
zavrtio, a kad su se brojke zaustavile pokazalo se da
ipak nije uvažio blagoslovljenost njegova prisustva.
Rinpoche je neko vrijeme sjedio u šoku, kao da ne
može shvatiti da je izgubio, a onda je posegnuo u
svoju halju po još novca, pogledavajući gdje bi
papirnate novčanice mogao promijeniti u žetone.
Tada sam ga čvrsto uhvatio za ruku i povukao sa
sjedala. "Idemo", rekoh.
"Ne još, Otto, još ne idemo."
"Idemo." I dalje čvrsto stežući rukom njegovu
nadlakticu poveo sam ga odlučno prema izlazu. Bila
je to scena nalik onima kad ljudi zaduženi za
osiguranje izbacuju iz kasina nepoželjnog gosta.
Izlazak na danje svjetlo iz prostora bez prozora,
osvijetljenog blještavim umjetnim svjetlom, pomalo je
šokantno iskustvo. Dizajneri za kasina pobrinuli su
se za dojam prividno nevine, samodostatne igraonice,
koja one koji se ondje nađu opčinjava kao magičnim
trikom, tako da je i nama nakon samo četrdeset i pet
minuta boravka u njoj suncem obasjan vanjski svijet
u kojemu smo se ponovo našli djelovao nekako lažan,
onako tih, običan i pomalo dosadan. Bez obećanja da
ćemo se nabrzinu obogatiti i bez zvona koja se oglase
kad se sudbina osmjehne nekom sretniku.
 "Malo mi je trebalo da osvojim glavnu nagradi ",
reče Rinpoche kad smo izašli na parkiralište pred
ulazom u kasino, a ja sam ga zgrabio za ruku i poveo
prema našem autu, što dalje od tog prokletog mjesta.
To je igra za budale, htio sam mu reći, to su trikovi. Ne mogu
vjerovati da ste nasjeli. Ali onda sam vidio izraz njegova
lica. Mišići oko usta su mu poigravali dok se
susprezao da ne prasne u smijeh.
"Otto, spasili te me", reče dramatično.
"Vi ste se trebali baviti glumom, Rinpoche, mogli
ste snimati filmove."
"Da sam još jednom stisnuo onu polugu",
nasmiješio se, "dobio bih glavni zgoditak."
"Da, baš. U mojem zavičaju u Sjevernoj Dakoti za
takve kao što ste vi postoji naziv - prava mustra. A
sada uđite u automobil, vaša svetosti."
Dok smo izlazili s parkirališta i prvih nekoliko
kilometara vožnje po cesti moj je prijatelj Rinpoche i
dalje neobuzdano hihotao. A ja sam mislio na ono što
mi je rekla maserka u Duluthu - da je ovaj lik,
navodno, reinkarnacija Buddhe, Isusa ili Mojsija.
Kad bismo bića i predmete oko sebe gledali tek kao
fragmente svete cjeline, kao nešto privremeno, kao
dijelove nekog sna, možda bi onda sve oko nas
postalo puno zabavnije, nalik čudesnom
kaleidoskopu, komično i apsurdno.
 Četrdeset i drugo poglavlje

NA POČETKU SAM planirao da našu zadnju noć na

putu provedemo u gradiću Detroit Lakes u zapadnoj
Minnesoti, na oko stotinu kilometara od granice sa
Sjevernom Dakotom. Ali iz nekog razloga - možda
zbog onog telefonskog razgovora s Jeannie, možda
zbog toga što nisam mogao naći smještaj u prva dva
hotela koja sam nazvao u Detroit Lakesu (bili su puni
jer se održavao neki festival Udruženja kolekcionara
minijaturnih lutaka ili nešto slično) a možda zato što
me vukla ž .ja za zavičajem i obaveze koje su me ondje
čekale - nisam više htio odugovlačiti. Nakon što sam
nazvao nekoliko brojeva, i nakon što smo dovoljno
odmaknuli od kasina, pitao sam svog suputnika ima
li što protiv da danas malo više vremena provedemo
u automobilu. "Mogli bismo voziti sve do Bismarcka",
rekoh. "Onda bi nam sutra ostalo još samo malo."
Rinpoche mi je dao do znanja da je njemu
svejedno. Njemu se nije žurilo, njemu se nikada nije
žurilo. Rekao mi je da se ne sjeća kad se tako dobro
zabavio.
Za večeru smo odlučili probati neke lokalne
specijalitete, dakle, nešto njemačko. Iz iskustva sam
znao da telefonski imenici u ovom dijelu svijeta
nalikuju onima u Berlinu ili Stuttgartu. Petsto ljudi s
prezimenom Schmitt, stotinu i pedeset s prezimenom
Wanner. Mnogi su se Nijemci ovdje doselili iz Rusije,
u vrijeme Katarine Velike i njezinih neispunjenih
obećanja. Naselili su plodna polja gornjeg srednjeg
zapada i sa sobom donijeli vlastite metode
obrađivanja zemlje, strogi moral i prehrambene
navike. Bila su to krepka ali potpuno nemaštovita
jela. Sjećam se da sam po dolasku u New York doživio
dva kulturna šoka: otkriće da prezime Ringling nije
ni najmanje često, te da gotovo nitko nije čuo za juhu
od krumpira s noklicama.
Sišli smo s autoputa u gradić Park Rapids, i
ostavili auto na traci za parkiranje posred široke
glavne ulice, kako je ondje i predviđeno. Znao sam da
ćemo tamo naći neku zalogajnicu s njemačkim
jelima, i doista, već nakon par ulica naišli smo na
restoran "Schwartzwald Inn". Unutra su, kako sam i
očekivao, bile klupe i stolovi u svijetlom drvetu,
dekorativni vrčevi za pivo iznad šanka, i slike lijepih
djevojaka u dindrlicama na zidovima. Već na ulazu
dočekao nas je privlačan miris pečenih kobasica i
piva. Bio je to jednostavan, mali restoran, ali su točili
i pivo Spaten Premium (nagovorio sam i Rinpochea
da proba gutljaj, no nisam mu rekao da je to bilo prvo
alkoholno piće koje sam probao s četrnaest godina,
iza štale na farmi Mickeya Schlossena) i posluživali
uglavnom jela od mesa. Gosti restorana bili su
uglavnom postariji parovi - muškarci u radnim
odijelima, a žene u pamučnim haljinama. Za mene je
to bilo poput fotografije iz obiteljskog albuma.
Rinpoche se zadovoljio tanjurom salate od krumpira
i kriškom crnoga kruha koju su već donijeli
premazanu maslacem, iako je i bez toga bila vrlo
ukusna. Ja sam se odlučio za bratiourst i krumpir pire,
u sjećanje na mamu i tatu. Sve sam više razmišljao o
njima kako smo se približavali Sjevernoj Dakoti. Bili
su dobri ljudi - priprosti i skromni, marljivi i otvrdnuli
od rada, vremenskih prilika i emocionalne hladnoće
u kojoj su odgajani, ali pošteni do srži.
Pogledao sam Rinpochea i rekao mu: "Bratwurst,
pivo i kruh. Moj je otac govorio da čovjeku ne treba
ništa više od toga."
Kimnuo je i progutao zalogaj. "I ja se sjećam stvari
koje mi je govorio otac. On je bio dobar čovjek, malen
rastom ali velik učitelj, vrlo cijenjen i popularan u
kraju u kojem sam odrastao. Tamo kod nas nije bilo
toliko drveća kao u Americi. Ljeti bi naše planine
poprimile smeđu boju. Čulo bi se jako dobro kako
negdje u daljini prolazi vlak, a moglo se vidjeti zaista
daleko ako bi se čovjek popeo na brdo. Zimi je bilo
puno snijega i vjetra."
"Sibirska Sjeverna Dakota."
"Moj je otac govorio da velika zemlja i um čini
velikim. Bila je to dobra zemlja za meditiranje."
"No kladim se da nije bilo bratwursta, ni piva."
Nasmijao se. Na gornjoj usnici zadržalo mu se
malo maslaca. "Bilo je kobasica i piva, to je gotovo
isto." Zastao je, onda odgrizao još komad kruha i
progutao ga. "Moj je otac govorio - a neki puta i moja
majka - da im je najradosnija stvar u životu bila
trenutak mog rođenja."
Tu se naše priče jako razlikuju, pomislio sam, jer to je
bilo ono što mi moji roditelji ne bi rekli ni za milijun
godina, iako su možda to mislili. Bili su dobri, ali
suzdržani u izražavanju. Nisu gubili vrijeme na
zagrljaje i poljupce, niti su nam govorili koliko su
blagoslovljeni što smo njihova djeca. Usred tih
sjećanja obuzeo me neki čudan osjećaj - poput lagane
jeze. Nisam isprva shvatio zašto. Gledao sam u
Rinpochea i osjetio kako u meni raste neko
uzbuđenje. Osjetio sam potrebu da se vratim starim
navikama i prikrijem to uzbuđenje nekom šaljivom
opaskom. Ipak, suzdržao sam se.
Umjesto da nastavi svoju priču, Rinpoche samo
zadovoljno kimnu glavom, razveseljen lijepim
uspomenama. Obrisao je kažiprstom gornju usnu.
"Vi ste nečija reinkarnacija, zar ne?" čuo sam
svoje riječi koje kao da su dopirale iz središta tog
osjećaja uzbuđenja, a u tom pitanju nije bilo niti
traga poruzi. "Jesu li zato bili toliko sretni zbog vašeg
rođenja?"
"Jesu, i zbog toga. Ali i zato što su me voljeli."
"Čija ste vi reinkarnacija?"
"Nekog učitelja. Jednog iz naše loze. Nije bio nitko
važan."
"Nije?"
Odmahnuo je svojom krupnom glavom.
"Jeste li sigurni?"
"Da, sasvim siguran", odgovori, ali po prvi puta na
ovom našem putu nije me pritom gledao u oči.
"Postoje li i ženske reinkarnacije?"
Nasmijao se na ovo moje budalasto pitanje, kao
da je ponovo došao k sebi. "Naravno, Otto. Moja
majka je bila reinkarnacija velikog... vi biste rekli...
sveca."
 Tada sam se sjetio kako se Rinpoche u South
Bendu ispružio ničice na zemlji pred kipom Marije,
kao da je neki gorljivi katolik. Onaj osjećaj koji sam
nastojao suspregnuti ponovo se pojačao i ispunio me
iznutra, u plućima. Usta su mi bila puna bratioursta,
pa sam to jedva nekako progutao. Osjetio sam kako
se nešto u meni bori. U iskušenju sam da to nazovem
"podvajanjem uma", ali doista sam se tako osjećao. U
meni kao da su postojala dva odvojena uma -stari i
novi - i među njima se razvila bitka. Sjetio sam se
kako je nedavno Rinpoche opisao naš digitalni svijet,
kao slijed donošenja odluka koje svaku dušu vode
ovim ili onim smjerom. A ili B, A ili B. Sjetio sam se
što je rekla ona maserka i ponovo prevrtio u glavi sve
ono što sam vidio i čuo na putu od Patersona do
ovamo.
"Nešto me zanima", rekoh, nakon što sam
konačno uspio progutati onaj zalogaj brativursta. Da
bih se smirio, popio sam i gutljaj hladnog, reskog
piva. "Ako doista postoje sveci u ovom našem
svijetu... hoću reći, ako su oni stvarni ljudi, a ne
samo mit koji smo o njima stvorili nakon što su umrli,
da bi nam dali nadu ili nešto takvo... hoću reći...
Nisam se dobro izrazio..." Otpio sam još jedan gutljaj
piva, a Rinpoche me pažljivo i smireno promatrao.
"Ono što bih vas želio pitati, ako doista postoje sveci,
sveti ljudi, učitelji ili bogovi koji su poslani na zemlju,
poput Isusa ili Buddhe, kako to funkcionira? Tko ih
šalje? Zašto su poslani? Na koji se način neko takvo
biće nađe u ljudskoj maternici... hoću reći... Daje li
vaša tradicija kakav odgovor na to pitanje?"
 "Naravno", reče, razvukavši usne u osmijeh, kao
da mu je jasno što se u meni događa. Malo je
razmislio a onda rekao: "Kako da vam to objasnim?"
Htio sam mu reći nešto duhovito - Pa onako kao i
inače - ali riječi mi naprosto nisu izlazile iz usta.
"Na ovom planetu, na zemlji, postoji ono
materijalno i ono što nije materijalno, je li tako?"
"Pretpostavljam."
"Vi jako volite svoju ženu, zar ne?"
"Da."
"Postoji materijalna žena koju volite - koju vidite i
dodirujete, slušate i osjetite njezin miris, je li tako?
Ali postoji i onaj dio vaše žene koji nije materijalan,
koji ne možete ni dodirnuti, ni vidjeti ni onjušiti. U
materijalnom je tijelu i to nešto ne-materijalno, i to
ne-materijalno pokreće materijalno tijelo. Pokreće
njegovo srce, pokreće mozak, razumijete?"
"Mislim da razumijem."
"Na ovom planetu, materijalni se svijet uglavnom
sastoji od vode, zemlje i zraka. I još ponečeg, ali
uglavnom od vode, zemlje i zraka. Sve to možete
opipati, omirisati i vidjeti. Ali što sve te stvari
pokreće?" Otpio je gutljaj vode, kao što je činio dok je
držao ona svoja predavanja, ali nešto se promijenilo
u načinu na koji me sada gledao. Pogled mu je bio
izravniji, prisniji. Položio je obje ruke na stol, s jedne
i druge strane svog tanjura, i rekao: "Pokreće ih
ljubav. Ne radi se o ideji koju zastupa moja tradicija,
ne radi se o tome da ja u to vjerujem. Radi se o tome
da je to naprosto činjenica, baš kao što je činjenica
da se na velikoj hladnoći voda smrzne. Neki ljudi ne
vide tu činjenicu, ali to je tako. Ljudi mnogo toga ne
vide, ali stvari tako stoje. Upravo ljubav tjera atome
da se kreću kako se kreću. Zar se ljudi ne nasmiješe
kad vide malu bebu, malog dječaka ili djevojčicu?
Zašto? Zato što su duboko u sebi svjesni te činjenice.
Znaju da je ljubav stvorila tu bebu, tog dječaka, tu
djevojčicu. Ljudi osjete u sebi tu ljubav. Razumijete?
Ranije sam vam govorio o Božjoj glazbi koja se stalno
čuje, koju svi mogu čuti. Ta Božja glazba je ljubav. I
ta ljubav što pokreće svijet, neki puta ta ljubav... taj
izvor, potiče ljude da pomažu drugima. Vidite to i sami
na primjeru vlastitog života - koliko puta svakoga
dana nekome pomognete. I meni ste pomogli. I svojoj
ženi i djeci i nepoznatim ljudima koji prolaze pored
vas, i njima pomažete. I svakoga dana netko pomogne
vama. To je ljubav. Shvaćate?"
"Shvaćam."
"Dobro. A sada, da vidimo kako se ta ljubav
odražava na širem planu..." Rukama je napravio
veliki krug. "Neki puta, puno puta, snažnost ljubavi
u našem univerzumu..."
"Kaže se snaga..."
"Da, snaga ljubavi u našem univerzumu iznenada
ispuni neka tijela na ovom planetu, kao što strujanje
zraka neki puta ojača u vjetar. Ta tijela, oni postanu
sveci, veliki učitelji. A zapravo se radi o božjim
utjelovljenjima, dijelovima Boga, baš kao što je vjetar
dio ukupnog gibanja zraka i ne možemo ga nikada od
njega sasvim odvojiti." Načinio je malu stanku i onda
nastavio. "Baš kao snop sunčeva svjetla što ulazi kroz
prozor", reče i pokaza nalijevo gdje je snop sunčevih
zraka prodirao kroz prozor i padao na svijetlu drvenu
plohu našeg stola. "Ovo je dio sunca, ali ne i samo
sunce, razumijete?"
"Valjda."
"Ono što pokreće svijet je taj izvor ljubavi. Neki
puta, kad neka država, neko mjesto na zemlji treba
pomoć, ili kada cijeloj zemaljskoj kugli treba pomoć,
onda se ta ljubav utjelovi u osobama kao što su
Buddha, Krišna, Muhamed, Marija, Isus, Mojsije...
Zašto baš tada, i zašto baš na tom mjestu, u toj
kulturi? Čak ni moj otac nije znao odgovor na to
pitanje. Zašto samo neki ljudi vide da su ti sveci od
Boga, a drugi to ne vide, niti to ne znam. Ali, ako
razbistrite um, onda ćete vidjeti da svijet upravo tako
funkcionira. Ako pažljivo poslušate otkucaje svog
srca, ako meditirate samo o tome, uvidjet ćete da ga
pokreće ta ljubav."
Rekavši to Rinpoche se naslonio na svoj stolac
pozorno me promatrajući, onako kako bi profesor
fizike gledao svog omiljenog učenika nakon što mu je
kredom na ploči u svom kabinetu iznio neku teoriju.
Shvaćate li? Je li vam sad jasnije? Je li vas obasjalo
svjetlo kao što se to meni dogodilo prije mnogo
godina?
Moram priznati da je svaka potreba da izvalim
neku duhovitost sada nestala. Nisam siguran da sam
u stanju prenijeti svu snagu tog trenutka, ja sam ipak
urednik, a ne pisac. Ali, u tom trenutku, u atmosferi
njemačke iseljeničke zajednice u Americi, usred svih
tih mirisa i okusa koji su mi oduvijek bili poznati
poput pokrivača na mom dječjem krevetiću, doslovce
sam fizički osjetio da se preda mnom otvorio cijeli
jedan novi svijet. Kao da je spala neka koprena i pred
očima mi se otvorila očita istina. Začudo, taj mi je
osjećaj odnekud bio poznat i nakon nekoliko sekundi
shvatio sam da sam nešto vrlo slično osjetio dok sam
prisustvovao rođenju moje djece. To je iskustvo bilo
fizičko - krv, sluz, tkivo, mirisi i zvukovi, krikovi, malo
tijelo koje izlazi iz velikoga - no iza, ili iznad, ili povrh
svega toga bilo je još nečeg, neki kratki bljesak, kratki
uvid u jednu duboku i nepobitnu istinu. Neka
esencija ljubavi i plemenitosti prožela je cijeli taj
fizički događaj i to je bilo sasvim očito. A sada sam to
ponovo iskusio, isti takav duboko misteriozan
osjećaj.
Htio sam si dati vremena da osvijestim tu
spoznaju meditirajući neko vrijeme o otkucajima srca
ljudi koje volim. Pokušao sam, čak sa stanovitim
uspjehom, doprijeti do dublje spoznaje o onom izvoru
koji stoji iza kretanja atoma u zemlji, zraku i vodi.
Bilo je to pomalo zastrašujuće i uznemirujuće
iskustvo. Rinpoche, čini se, nije imao potrebu više
ništa reći. Ispričao sam se, ustao od stola i otišao u
toalet pokušavajući doći k sebi, vratiti se svojem
uobičajenom načinu razmišljanja o svijetu oko sebe.
Ali taj način, siguran i poznat, zaštićen debelim
oklopom intelektualne oštrine, odjednom mi se činio
gotovo kriminalno površnim. Vidio sam poznati
natpis Damen i Herren na vratima toaleta, vidio sam
vodu kako teče iz slavine i znao da se ona sastoji od
stanica i atoma, i u normalnim prilikama moje
zapažanje ne bi išlo dalje od toga. Kao da su se te
stanice i atomi jednog dana jednostavno
materijalizirali, ni iz čega. Kao i moja djeca. Kao da je
srednjoškolska lekcija iz kemije bila dovoljno
objašnjenje tajne ljudskoga postojanja.
Kad sam krenuo prema našem stolu, ugledao sam
pokraj Rinpochea dvoje djece - sestru i brata kojima
nije moglo biti više od tri ili četiri godine. Plavokosi
dječak nježnih crta lica, odjeven u traperice i majicu,
sjedio je na Rinpocheovim koljenima, a djevojčica je
stajala naslonjena na njegovo rame. Njihovoj majci za
drugim stolom bilo je pomalo neugodno, govorila im
je da je vrijeme da krenu, da čovjeka ostave na miru
i slično. Stao sam na par metara od njih i promatrao
neobičan prizor. Rinpoche je stavio ruku na
dječakovu glavu i okrenuo se prema djevojčici praveći
grimase. Nakon toga je stavio djevojčici ruku na
glavu, a dječaku pokazivao grimase. Oni su pocikivali
od veselja, grlili ga, sve dok ih majka, uz silne isprike,
nije praktički otrgnula od njega i izvela iz restorana.
Sjeo sam i potražio utočište u zadnjih par gutljaja
piva, u poznatoj kretnji posezanja za novčanikom i
vađenja kreditne kartice, no nešto se u meni
preokrenulo. Nešto u mojem razgovoru s
Rinpocheom, u onome što se dogodilo u zadnjih par
sati, učinilo je da drugačije dišem, da drugačije
razmišljam. Nakon što sam ja platio večeru, Rinpoche
je, sve više usvajajući američke običaje, navalio da on
ostavi napojnicu. Posegnuo je u nabore svoje halje,
izvadio desetak dolarskih žetona iz kasina u kojem
smo bili dan ranije, i s neodoljivo vragolastim izrazom
na licu spustio ih na papirnati podložak.
\/
 Četrdeset i treće poglavlje

OD PARK RAPIDSA DO BISMARCKA IMA NEŠTO MANJE OD

PETSTO KILOMETARA. Računao sam da nam za taj put
treba oko pet sati, pa sam nazvao hotel "Bismarck
Radisson" da nam sačuvaju dvije sobe, jer ćemo doći
vrlo kasno.
Kad smo došli do automobila i vratili se na autocestu, po
mojoj računici imali smo na raspolaganju još oko sat i pol
dnevnoga svjetla. Bilo mi je drago što je tako, jer sam s ranijih
putovanja pamtio kako se krajolik dramatično mijenja nakon
najzapadnijih dijelova Minnesote, kad prijeđemo granicu i
uđemo u državu u kojoj sam se rodio. Baš sam to želio pokazati
Rinpocheu, reći Pogledajte ovu ravnicu. Ovo je prije milijun
godina bilo ledenjačko jezero. Kad bismo krenuli na jug, mogli
bismo putovati gotovo tisuću kilometara - kroz južnu Dakotu, i
onda dalje, kroz Nebrasku i Kanzas i veći dio Oklahome - i jedva
da bismo negdje vidjeli neki brežuljak. Ovo je danas američka
žitnica, ovdje se uzgaja najviše kukuruza, ovdje je najviše stoke.
No prije stotinu i pedeset godina ove su nizine bile pune bizona,
dokle god je sezao pogled, milijuni bizona pasli su zajedno u
velikim krdima. Indijanci su ovisili o bizonima, jer su od njih
dobivali i hranu i odjeću i kožu za svoje šatore. Ubijali su ih
lukovitna i strijelama, ako to možete zamisliti, jahali su za
životinjama teškima jednu tonu i u trku ih ubijali strelicama. No
vlada Sjedinjenih Država je htjela da ove krajeve nasele bijeli
ljudi, pa su plaćali lovcima da dođu ovamo i pobiju bizone, jer
su znali da će tako otjerati Indijance. Znalo se dogoditi da samo
jedan lovac na dan pobije i stotinu i pedeset životinja. Tako je
došlo do toga da su početkom dvadesetog stoljeća bizoni bili
gotovo posve istrijebljeni, Indijanci otjerani, a ljudi poput mog
djeda dobili su velike komade zemlje - po tisuću, dvije ili tri tisuće
hektara - na kojima su podigli kuće i počeli uzgajati razne
kulture.
Imao sam spremno cijelo predavanje o povijesti
Velike nizine, o krvavim pokoljima u kojima je
počinjen genocid nad Indijancima, teškom životu i
žrtvama koje počivaju ispod te mirne zemlje, poput
karme u duši - nevidljive, gotovo zaboravljene, no tiho
odjekujući u svakom času našega modernog
vremena. Dok jedni tvrde da je to bio holokaust, drugi
govore da su to tek bile žrtve povijesnih previranja i
cijena općeg napretka. Ista se priča toliko puta
ponovila diljem zemaljske kugle: napredak
tehnologije - puške, čelični brodovi, lovački avioni,
nuklearno oružje - uvijek je pobjeđivao tradicionalna
oruđa, običaje i rituale ranijih vremena.
No vrlo brzo nakon što smo napustili Park Rapids
Rinpoche je spustio svoje sjedalo i sklopio oči. Ostao
sam sam sa svojim mislima i gledao kako polako pada
mrak po poljima kukuruza, suncokreta i soje. Neko
sam vrijeme pokušao slušati radio. Jedan od voditelja
tvrdio je da je jedino rješenje za problem terorizma da
se baci atomska bomba na Meku. Voditelj neke druge
radijske stanice najavljivao je skori dolazak Isusa
Krista, koji će se pobrinuti da svi grešnici završe u
paklu. Netko je pak tvrdio da svi naši problemi
proistječu iz nemoralnosti - droge i alkohol, abortusi,
homoseksualnost (kako li samo vole govoriti o
homoseksualnosti!), srednjoškolski parovi koji se
zabavljaju bez blagoslova crkve i roditelja... Za sve su
to krivi liberali. Ili su za sve krivi oni koji zagovaraju
posjedovanje oružja. Uvijek je u pitanju opravdana
kazna za grijehe koje je počinio netko drugi. Uvijek je
kriv netko drugi.
Granicu Sjeverne Dakote prešli smo sa zadnjim
tragovima dnevnoga svjetla. Već sam bio umoran od
duge vožnje kad smo skrenuli na međudržavnu cestu
na kojoj nije bilo puno prometa, a koja je dijelila
državu na dva dijela: na veći, sjeverni, i manji, južni
dio. Pedeset ili šezdeset kilometara zapadno od Farga
skrenuo sam s ceste na odmorište. Rinpoche se nije
ni pomaknuo. Izišao sam van i protegnuo se, još
uvijek osjećajući posljedice one pustolovine s jogom.
Mjesec se još nije pojavio i nebo je bilo baš onakvo
kakvim sam ga pamtio - tamno i beskrajno, posuto
zvijezdama - a zrak je opojno mirisao na tek pokošena
polja.
U usporedbi s dubokom i univerzalnom mudrošću
koju mi je Rinpoche izložio u onom njemačkom
restoranu, ideje koje su zastupali radijski voditelji
zvučale su mi kao kokodakanje kvočaka, kao lajanje
bijesnih pasa. Digao sam pogled prema zvijezdama.
Svijet se zapravo nije promijenio. Uza sva impresivna
tehnološka dostignuća - knjige, automobili, avioni,
računala, sateliti koji prenose televizijske emisije u
udobne domove - mi smo i dalje bili ljudska vrsta
opisana u prvim poglavljima Biblije. Neki su od nas
ubijali, krali i silovali, neki su protratili živote
podređujući ih zarađivanju novca, neki nastojeći
jedino ugoditi sebi i svojim čulima. Obitelj, selo,
pleme, nacija - još uvijek se okupljamo u zajednice
nastojeći izbjeći, potisnuti ili ublažiti potpunu
samoću. No s druge strane i dalje očito imamo
potrebu dijeliti se na "nas" i "njih", na liberale i
konzervativce, na crne i bijele, na domoroce i
imigrante, na muškarce i žene, vjernike i nevjernike,
Židove i kršćane, muslimane, budiste i hinduse. Još
uvijek se smijemo. Još uvijek se sa smrću suočavamo
kao s konačnim činom unutarnje osame.
A što ako je skrivena potka svega toga baš ono što
tvrdi Rinpoche: kozmičko jedinstvo iznad naše lažne
identifikacije s vlastitim tijelom, ljubav koja nadilazi
svaku definiciju, skrivena u molekulama i u
milijardama oblika, zbog koje kucaju srca, teku rijeke
i ljubavnici pronalaze jedno drugo? Što ako su stari
dobri protestanti donekle u pravu - da možete osjetiti
dah i puls ljubavi bez službenog posredovanja
crkvenih otaca? I što ako su se kroz povijest
ljudskoga roda pojavljivali ljudi - uzvišene duše u
ljudskome tijelu - poslani da nam pokažu pravi put u
ovom našem kaosu, način da utjelovimo tu ljubav i
stopimo se s njom, a ne samo da je tek osjetimo
prema nekoliko onih što su nam najbliži, u svojim
najboljim trenucima? Što ako je ova naša zemlja
samo jedna postaja ispunjena nasiljem na našem
putu prema nekom smislenijem i ljepšem svijetu, i da
ima učitelja koji to znaju i koji su ovdje da nam
pomognu na tom putu? I ako doista ima takvih ljudi,
što će se dogoditi ako ignoriramo njihovo postojanje?
Kroz otvoreni prozor čuo sam Rinpochea kako je
podrignuo u snu.
Mobitel u mojem džepu prvo je zavibrirao, a onda
i zazvonio. Kad sam se javio čuo sam glas svoje kćeri
 Natashe, koja je dobila ime po ruskoj liječnici koja
joj je pomogla da iz mraka majčine utrobe izađe na
svjetlo.
"Tata?"
"Hej, ljubavi! Tako mi je drago što te čujem!"
"Gdje si? Nekako mi zvučiš drugačije."
"Stigli smo u Sjevernu Dakotu. Gdje si ti?"
"Kod kuće, tata. Znaš, već je kasno. Anthony je
zaspao na kauču, a mama je pored mene. Rekla je da
si obećao nazvati, pa kad nisi, malo smo se zabrinuli."
"Pokušao sam zvati odmah poslije večere, ali nije
bilo signala."
"Kako je teta Seese?"
"Ostala je kod kuće. Mama ti nije rekla?"
Natasha na trenutak ništa nije odgovorila, a ja
sam je zamislio kako stoji u kuhinji i pridržava
slušalicu ramenom, u pozi kakvu je zauzimala kad je
još kao jako mala tek počela telefonirati, sa svojim
lijepim pjegama posutim licem okrenutim prema
majci.
"Ah, da, oprosti. Zaboravila sam. Znači, voziš se s
nekakvim guruom, ili je mama to izmislila? Rekla mi
je da kaniš obrijati glavu kad se vratiš kući. Ona se
šali, zar ne?"
"Da, šali se. On je dobar i simpatičan tip, taj
redovnik. Zove se Volya Rinpoche. Uguglaj ga, pa ćeš
vidjeti što o njemu piše."
"Dobro... Tata?"
"Reci, dušo."
 "Mama kaže da ako skupim novac za auto vi ćete
mi još koju godinu plaćati registraciju?"
"Takav je dogovor."
"Zbilja?"
Roland Meruuo
"Apsolutno. Ali, u početku moraš voziti samo
danju, moraš imati dobre ocjene u školi i nema više
svađanja s bratom."
Nastala je pauza. "A da svedemo svađe na
najmanju moguću mjeru?"
"Dogovoreno."
Vrisnula je od sreće - još je uvijek napola bila
dijete, a ja sam osjetio kako je nešto prošlo kroz
mene, neka munja, struja, elektricitet čiji je izvor sam
Veliki Duh.
Kad sam čuo Jeanniein glas, rekoh: "Kako su se
ta dva bića našla uz nas?"
"Valjda smo bili dobri u ranijim životima."
"Baš sam to htio reći."
"Pretpostavljam da još niste stigli u Bismarck."
"Sada smo malo zapadno od Farga. Još oko sat i
pol, možda malo više. Rinpoche spava. Zao mi je što
vas nisam uspio dobiti ranije. Tvoj najdraži je nakon
piva i brativursta popio kavu, tako da ću izdržati."
"Dobro. Umorna sam. Nazovi sutra, molim te. Kad
stignete na farmu, obavezno me nazovi, dobro?"
"Dobro, dogovoreno. Šaljem ti svu svoju ljubav
preko telefona."
"Osjećam."
 "Dobro. Prenesi dio i na ona naša dva mala čuda."
"Hoću. Volim te."
Kad sam upalio automobil, Rinpoche se probudio.
Rekao sam mu da smo na autoputu u Sjevernoj
Dakoti, na manje od dva sata od mjesta gdje ćemo
spavati. I manje od četiri sata od mjesta gdje se nalazi
farma mojih roditelja. Nešto je promrmljao, pogledao
van u potpuni mrak i rekao nešto čudno: "Zemlja
iznenađenja."
Pogledao sam ta ravna, plodna polja - ovo je bila
najplodnija zemlja u državi, i najskuplja - i vidio tek
par svjetala s prozora udaljene farme. Udaljenost
između kuća bila je i po nekoliko kilometara, s nešto
gušće naseljenim dijelovima oko raskrižja - benzinska
pumpa, trgovina, silosi za žito i željezničke tračnice.
U ovom kraju svijeta ništa te ne može iznenaditi,
pomislio sam prisjetivši se onoga što je rekao
Rinpoche, osim pijanca u kamionetu koji jednog jutra
u veljači prođe kroz crveno.
Kad smo skrenuli s autoputa u Bismarck, bilo je
sedamnaest minuta iza ponoći. U ovim se krajevima
teško izgubiti - samo ideš ravno prema jugu, do
skromnog centra grada, a onda skreneš lijevo na
Broadway Avenue i desno na parkiralište pred
hotelom. Rinpoche i ja smo s putnim torbama ušli u
predvorje, došli do recepcije i tamo nas je sve čekalo
kako je bilo dogovoreno: dvije sobe na sedmom katu
i plastične kartice za otvaranje vrata koje nam je dala
živahna plavuša na recepciji otegnuto izgovarajući
samoglasnike. Kad sam joj zahvalio, ona reče: "Jao,
skoro sam zaboravila", i preda mi poruku ispisanu na
papiru s hotelskim zaglavljem. Moje je ime bilo s
vanjske strane preklopljenog lista papira, a kad sam
ga otvorio, ugledao sam poznati rukopis.

Dragi brate,
Iznenađenje! Doletjela sam avionom. Uspjelo mi
je! Ja sam u sobi 603 i već vjerojatno spavam, jer sam
cijelu prethodnu noć probdjela zabrinuta zbog puta.
No, nije bilo nikakvih problema. Nazovi me kad se
probudiš, može? Nemojte otići na doručak bez mene.
Jedva čekam da vas vidim. Obojicu!
Voli te tvoja luda sestra
 Četrdeset i četvrto poglavlje

ZNATE VEĆ KAKVI su snovi - misli nagomilane

tijekom dana, začinjene nadama, strahovima i
sjećanjima i pretvorene u iracionalnu kašu serviranu
u izokrenutoj zdjeli. Te noći u snu sam nekamo išao
s Natashom koja je izgledala kao Cecelia, a
potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država
prodavao je rabljene automobile u autosalonu koji
smo posjetili i nudio mušterije besplatnim krafnama
s čokoladom. Molim vas, sami to analizirajte, ja
nemam volje. Samo iznosim što se dogodilo. Spavao
sam poput ratnika ceste, sanjao upravo opisani san,
a onda me probudio zvuk telefona.
"Otto? Ja sam, Seese. Jesam te probudila? Ja sam
u sobi kod Rinpochea i malo smo se zabrinuli. Već je
petnaest do deset."
"Seese? Petnaest do deset?"
"Ipak sam te probudila."
"Jesi, ali nije važno, pa skoro će deset sati."
"Čekamo te da zajedno odemo na doručak. Da
pričekam da se prvo otuširaš prije nego što dođem do
tebe da te zagrlim? Ja sam u susjednoj sobi."
"Može."
Otuširao sam se i obrijao bez žurbe, ne zato što
nisam htio vidjeti sestru, i ne zato što sam htio
odgoditi odlazak na farmu. Razlog je bio puno jači.
Tijekom proteklih šest dana bio sam oslobođen svih
svojih obaveza - i na poslu, i kod kuće, kao muž, otac
i brat, ali i kao vlasnik kuće. Nisam morao plaćati
račune, ni prati posuđe, niti promijeniti ulje u
automobilu, niti izvesti Jaspera u šetnju, niti
posredovati u sukobu kćeri i sina, ni čitati rukopise,
ni ručati s nekim autorom, ni sastančiti u odjelu
marketinga gdje nam marketinški mudrijaši govore
što će se prodavati, a što neće. Kada sam malo prije
čuo Seesein glas na telefonu i postao svjestan da je
putovanje praktički završilo, jer danas stižemo u
Dickinson, imao sam osjećaj kao da me moj stvarni
život čeka odmah iza vrata, da me zaskoči čim ih
otvorim. Volim ja taj svoj život, ali gravitacijsko polje
Volye Rinpochea i američkih cesta izbacilo me iz moje
uobičajene orbite. Trebalo mi je još malo vremena
prije povratka u zbilju svakodnevnog života.
Obrijan i okupan, nisam još stigao ni zavući
majicu u hlače, a već se začulo kucanje na vratima.
Došlo je vrijeme grljenja. Nakon toga, još malo
masaže leđa. Kad me moja sestra na koncu pustila i
odmaknula se na pola metra, ponovo sam, po ne
znam koji put, primijetio koliko je lijepa. Velike, bistre
oči, blistava kosa i put, predivan osmijeh. Sljedeći
mjesec navršit će četrdeset godina, no izgledala je
deset godina mlađe. Uvijek je bila vesela, vedra duša,
no tog je jutra djelovala gotovo euforično. Uspjela je
savladati strah i doletjeti avionom. Osim toga, bio
sam siguran da je zaljubljena.
"Pričala sam jučer s Tashom i Anthonyjem", reče,
"malo prije nego što sam krenula na put, i rekla im
da ću te iznenaditi. Nadam se da nisu pokvarili
iznenađenje." Rinpoche je stajao iza nje, malo sa
strane. I njegovo je lice zračilo od sreće.
Sjetio sam se razgovora s Natashom i rekao:
"Danas tinejdžeri u šoping centrima prolaze obuku
obavještajaca CIA-e. Nisu ni zucnuli. Kad sam našao
tvoju poruku, doista sam se zaprepastio. I jako si me
razveselila."
"Promijenio si se", reče. "Tvoja, ovaj..."
"Slobodno reci."
"Tvoja aura je svjetlija, zar ne Rinpoche?"
Rinpoche kimnu glavom. Dakle, to je bilo očito
svima prisutnima. Ipak, nisam se promijenio
dovoljno da bih o tome mogao razgovarati sa svojom
sestrom.
"Tvoj prijatelj je jako dobar suputnik, zasad ću
reći samo toliko. I dobar čovjek. I drago mi je da si
uspjela pobijediti strah od letenja. To sigurno nije bilo
lako."
Moje ljubazne i iskrene riječi potaknule su je na
još jedan nježan i dugačak zagrljaj. Da nisam već bio
gladan kad me zagrlila, sigurno bih bio ogladnio
koliko me dugo držala u zagrljaju. To sam joj i rekao.
"Znam jedno dobro mjesto", reče moja sestra.
"Zapravo, dva mjesta. Jeste Ii za malu šetnju?"
Naravno, nisam baš bio sretan pri pomisli da
sestri prepustim izbor mjesta gdje ćemo doručkovati
- još jedna stvar koja se nije promijenila. Htio sam
predložiti da jednostavno ostanemo u hotelu, ali
nisam.
 Izišli smo iz hotela i krenuli prometnijim dijelom
glavne ulice prema zapadu i za vrijeme te
desetominutne šetnje opet sam bio onaj stari Otto.
Već sam zamišljao neki neio rtge-ovski bazar i stare
hipije s dredloksima kako odjeveni u isprane majice
poslužuju morsku travu, organske vafle na kojima
možeš slomiti zube i čaj od kore nekog drveta. Ili, što
je u ovim krajevima vjerojatnije, klasični dakotanski
file od piletine na bijelom kruhu i slabašnu kavu u
lokalu što ga drži neki sredovječni bračni par, kamo
zalaze stari rančeri čiji se razgovor svodi na razmjenu
tek nekoliko jednosložnih riječi što ih progunđaju
tijekom pola sata. Je li Rinpoche poludio kad mu je
palo na pamet da ovdje organizira meditacijski
centar? I to čak ne ni ovdje - gdje je bio razmjerno
urbani okoliš, gdje je vjerojatno bilo moguće naći par
ljudi koji znaju što je istočnjačka duhovnost - nego u
zabačenom kraju s neasfaltiranim putevima po
kojima voze rasklimani kamioneti, gdje se smatralo
da je joga za mekušce, i to se nikad neće promijeniti.
Međutim, Sjeverna Dakota se ipak malo
promijenila dok mene nije bilo. Mjesto na koje nas je
dovela Seese bila je pekara poznata po organskom
pecivu s cimetom, čiji se miris širio po cijeloj ulici.
Kupili smo tri velika ukusna peciva i krenuli na
sljedeće mjesto koje je također bilo ugodno
iznenađenje. Bila je to kavana koju je vodio
simpatičan tip po imenu Sia Ranjbar, gdje se moglo
dobiti deset različitih vrsta kave i pedeset vrsta
talijanskih sokova. Bilo je i računala na kojima se
moglo provjeriti mail uz minimalnu novčanu
naknadu. Sjeli smo i lijepo se pogostili.
 "Rinpoche mi je pričao da ste zajedno meditirali",
reče Cecelia. "Je li to istina, Otto?"
"Pozivam se na Peti amandman."
"Budi ozbiljan, Otto. Je li to istina?"
"Istina je. Meditirao sam i sinoć prije spavanja, ali
kratko. Bio sam jako umoran."
Zablistala je od sreće. "Nije li to nešto najljepše na
svijetu?"
"Odmah poslije kuglanja", doda Rinpoche i svi
smo se nasmijali. "I poslije mini-golfa."
Rinpoche je malo govorio nakon našeg razgovora
u onom njemačkom restoranu, no imao sam dojam
da me pažljivo promatra, da me proučava da vidi je li
u meni ostalo nešto od onoga čemu me poučavao
proteklih sedam dana, ili je sve nestalo u dodiru sa
svakidašnjim životom. No i ja sam promatrao njega.
Između njega i Cecelije nije bilo gotovo nikakvog
fizičkog dodira, nisu razmjenjivali zaljubljene
poglede, jedva da su razmijenili koju riječ. No ipak se
među njima osjećala bliskost, neka vrsta uzajamnog
razumijevanja srca i uma, kakva se razvije među
rijetkim parovima. To je nešto što se ne može glumiti,
što je teško opisati, no među njima je sigurno
postojalo. U jednom trenutku Rinpoche je ustao i
otišao po još vode za čaj, za sebe i nju. Kad se vratio
do stola i pružio joj punu šalicu, iz njegovih se
pokreta vidjelo koliko mu je stalo do nje. No to nije
izgledalo ni kao pretjerivanje, ni kao "prenemaganje",
kako bi to rekla moja mama. Možda bi
najprimjerenija riječ bila predanost. I to u religijskom
smislu. Nekome sa strane koji bi opisivao njegove
pokrete, to je vjerojatno izgledalo kao da prinosi dar i
polaže ga pred kip neke božice. Pitao sam se je li se
Rinpocheov otac tako ponašao prema njegovoj majci
i je li to bio model odnosa između muža i žene s kojim
je Rinpoche odrastao. Sjetio sam se u tom trenutku i
svoje mame, koja bi donijela tati pliticu tvrdih
njemačkih keksa usred onih njegovih provala bijesa i
nakon toga se vratila mnogobrojnim poslovima koji
su je čekali toga dana.
"Trebali bismo poći", rekoh. Cecelia i Rinpoche
kimnu. Zahvalili smo se našem novom prijatelju Šiji,
vratili se do automobila i krenuli prema okrugu
Stark, gdje su nas čekali duhovi minulih vremena.
 Četrdeset i peto poglavlje

DA BI SE STIGLO do farme obitelji Ringling, iz

Bismarcka se mora krenuti cestom 1-94 na zapad i
voziti stotinu i osamdeset kilometara uz plodne
oranice, do gradića Dickinsona. Poslije Dickinsona
skrene se na jug, državnom cestom 22, i onda dalje
makadamom. Nakon nekoliko kilometara skreće se
desno, na još užu cestu, i ta vodi ravno prema našoj
kući. Taj je zadnji odvojak dug još gotovo cijeli
kilometar i vodi kroz blago valovita žitna polja, prelazi
jedan potok (Seese i ja smo ga oduvijek zvali "Zmijska
rijeka", iako ima drugačiji naziv) i tek vas onda
dovede do bijele farmerske kuće od šindre i okolnih
gospodarskih zgrada oko kojih na sve strane rastu
topole.
Teško je po bilo čemu razlikovati ovo imanje od
stotina sličnih u zapadnom dijelu Sjeverne Dakote.
Sve farme u okolici imaju otprilike dvije tisuće jutara
zemlje. Moji roditelji su sadili ono što su sadili i drugi
- soju, pšenicu i suncokret, nešto kukuruza, ječma ili
uljane repice. Povrće se uzgajalo u velikome vrtu iza
kuće.
Bile su tamo i dvije gospodarske zgrade i tri
čelična silosa na postoljima. No da biste doista osjetili
kakvo je to mjesto, morate izići iz automobila i obići
polja pješice - recimo, nakon žetve, kada posvuda ima
zarolanih bala sijena visine odraslog čovjeka. Tada
biste mogli ispod koje od tih bala ugledati i prerijsku
čegrtušu (što se meni i Seese dogodilo jednog jutra u
kolovozu), možete nabasati i na pokojeg preplašenog
kunića, ili rastjerati jato fazana, jarebica ili tetrijeba
iz grmova kadulje ili divljih prerijskih ruža pored
rijeke. No ono što će vas najviše dojmiti jest osjećaj
širine, kako neba tako i zemlje pod tim nebom -
velike, bogate, plodne zemlje što hrani dobar dio
svijeta.
Dok smo se vozili, nitko nije puno govorio.
Rinpoche je sjedio naprijed sa mnom, kako je bilo od
samog početka, kad smo krenuli iz New Jerseya.
Cecelia je sjela otraga, na sredinu, i mirno gledala
prirodu, dok je ruke odmarala na trbuhu u nekom
novom meditacijskom položaju. Kad smo se približili
raskrižju na kojemu su poginuli moji roditelji (to
nikako nismo mogli izbjeći, osim ako bismo išli
zaobilaznim putem, dodatnih tridesetak kilometara),
osjetio sam i kod nje i kod sebe određenu napetost.
Nagnula se naprijed i dodirnula sjedalo, a onda i moje
rame. Kad smo se našli na samom raskrižju usporio
sam ali nisam stao. "Ovo je mjesto na kojemu su
poginuli naši roditelji", rekoh Rinpocheu. Vidio sam
kako su mu se pokrenule usne i zazveckale brojanice
i ponadao se - naravno da sam se nadao - da se onaj
sustav uzajamne pomoći što ga je ranije opisao doista
proteže i poslije smrti, da ono ne-materijalno Ronalda
i Matilde Ringling postoji i dalje, u nekoj drugoj
dimenziji, i da su im njegove i naše molitve pružile
ondje barem neku utjehu. Cecelia se naslonila na
sjedalo i neko vrijeme tiho plakala, a onda prestala i
ponovo stavila ruku na moje rame. Uskoro smo
nastavili onim našim dijelom ceste, a iza nas se
prašina dizala uvis i padala po onome što su
donedavno bila polja naših roditelja.
Cijelo to jutro nastojao sam ne misliti o prijedlogu
da ovo imanje poklonim Rinpocheu. S jedne strane,
činilo mi se krajnje apsurdnim da ovdje pokrene svoj
centar i da se moja sestra odrekne jedinog novca u
životu koji će ikada imati, a koji joj jamči financijsku
sigurnost. S druge strane, ova je zemlja sasvim
sigurno imala određenu spiritualnu dimenziju, ili su
barem katolici tako mislili. Naime, u blizini našeg
imanja, u Richardsonu, nalazi se benediktinski
samostan. Za mene se pitanje svelo na sljedeće: Što
bi moji roditelji željeli da napravimo? Pretpostavljam
da bi željeli da obrađujemo zemlju. Ali to nije dolazilo
u obzir. Sljedeća bi opcija vjerojatno bila da prodamo
imanje nekome tko će dalje obrađivati zemlju, a da
novac od prodaje dobiju njihova djeca i unuci.
"Još malo pa smo stigli", reče Seese sa stražnjeg
sjedala. Zadnjih sam stotinu metara vozio
prisjećajući se niza lijepih uspomena - mirisa uzorane
zemlje u proljeće, vožnje velikim saonicama s
konjskom zapregom u vrijeme Božića, te prigode kad
smo Jeannie i ja prvi put posjetili moje roditelje s
Natashom i Anthonyjem.
Zaustavio sam se na parkiralištu pred kućom,
ugasio motor i izišli smo iz auta. Moja se sestra
ponovo rasplakala. Zagrlio sam je i držao tako neko
vrijeme, a onda se uspeo trima drvenim stepenicama
na prednji trijem i otključao ulazna vrata iza kojih se
ukazalo zagušljivo predvorje, a onda i dnevna soba iz
koje su stepenice vodile do prostorije u kojoj sam
spavao kad sam bio mali. Navrla mi je sva sila
sjećanja. Sve te godine, večere i razgovori, prepirke i
maštanja. Rinpoche je uhvatio moju sestru za ruku -
to je bilo prvi puta da vidim kako ju je dotaknuo - i
ona ga je povela kroz nekoliko manjih prostorija u
prizemlju, govoreći mu što je gdje nekoć stajalo. Već
prije smo se bili dogovorili s nekim ljudima da dođu i
popakiraju stvari u kutije, smotaju tepihe, skinu
fotografije, spreme tave i drugo posuđe, pa je kuća
izgledala neobično prazna i bez ikakva karaktera. No
usprkos tome gotovo da sam mogao čuti glasove
svojih roditelja. Majku, kako subotom navečer sjedi
za klavirom i pjeva. Oca, kako stoji pokraj sudopera
u kuhinji i komentira vremenske prilike ili hvali ženin
ručak, ili se ljuti što neko od djece nije obavilo svoj
posao u staji. Tolike se godine tu ništa nije mijenjalo.
Neka šira slika, velika pitanja, za sve to nije bilo
vremena ni prilike usred silnih obaveza i poslova i
svakodnevne borbe za egzistenciju.
Tada su mi navrle i tužne uspomene. Otišao sam
iza kuće i hodajući vijugavim stazama po zapuštenom
vrtu našao sam se na puteljku koji vodi prema
"Zmijskoj rijeci" - prema mojem "tajnom skrovištu" na
velikoj plosnatoj stijeni na samoj obali, iza šume
topola.
Ta je stijena bila mjesto na kojemu sam se prvi
puta upitao čemu sav taj trud i koja je svrha života.
Kao tinejdžer tamo sam odlazio u trenucima kad sam
mrzio i svoje roditelje, i sebe, i svoju sestru. No bilo je
i sretnijih dana, kad bih onamo donio omiljenu knjigu
i u dugim ljetnim predvečerjima uživao u čitanju.
Ovamo sam donio i fotografiju svoje prve djevojke, da
bih je u miru mogao gledati koliko god želim. To je
bilo mjesto gdje sam donio i debelu kuvertu sa
Sveučilišta Sjeverne Dakote koju sam jednog dana
našao u poštanskom sandučiću kad sam se vratio iz
škole.
Bilo je to mjesto kamo sam se uvijek mogao
maknuti od svakodnevnih briga i pročistiti misli, a to
sam učinio i sada. U mom životu najvažniji su bili
Jeannie i djeca, to mi je bilo jasno. Ništa to ne može
promijeniti, pomislio sam isprva, ali onda sam
shvatio da ima nečeg što to ipak može promijeniti, da
niti naša obitelj nije imuna na promjene koje vrijeme
nosi sa sobom. Na neki način mijenjamo se sa svakim
dahom, svake sekunde. Najveća iluzija mladosti jest
u tome da vjerujete kako nikada neće nastupiti
srednje godine, a iluzija srednjih godina jest u tome
da vjerujete da se život neće promijeniti. No, da, djeca
će narasti. Da, mi ćemo ostariti i s vremenom
umrijeti, ali, zaboga, ima toliko toga lijepog u čemu
se do tada još može uživati, toliko partija tenisa,
toliko finih obroka, toliko tjedana na Capeu i skijanju
i još toliko toga drugog, prije nego što na koncu
nastupi sljedeća faza našega života.
Majka moje majke, moja baka May, umrla je u
jednoj od soba na katu u kući, na parsto metara od
mojeg tajnog skrovišta. Bio sam tek krenuo u srednju
školu, a te noći kad je umrla sjedio sam u dnevnoj
sobi. Televizor je bio ugašen, a ja sam čitao nešto za
školu. Seese je bila u svojoj sobi, a moji roditelji bili
su gore uz baku dok je umirala. "Ja ću umrijeti! Ja
ću umrijeti!" čuo sam je kako je vrisnula nekoliko
puta. Iz njezina se glasa dalo razabrati i
zaprepaštenje i čisti užas. Bilo mi je to prilično teško
slušati, no istodobno se u meni javljao i onaj
šesnaestogodišnji pametnjaković koji sve zna i malo
mi je nedostajalo da kažem: "Pa što si očekivala,
bako? Da ćeš ti biti iznimka?"
Ono što sam pokušao osmisliti sjedeći na tom
kamenu pokraj isušenog korita potoka bio je najbolji
način koji čovjeku omogućava da živi normalnim
životom, uživajući u normalnim zadovoljstvima,
ispunjavajući uobičajene obiteljske i poslovne
obaveze, a da pritom bude spreman mirno prihvatiti
prelazak iz ovog života onamo gdje već treba prijeći
kad za to dođe vrijeme. Želio sam već jako dugo otkriti
način života koji bi mi to omogućio. Zapravo, ta želja
postoji negdje duboko u meni od onog trenutka kad
sam čuo da je baka May umrla.
Svega sam toga bio svjestan i sada dok sam tamo
sjedio. Kad bih imao hrabrosti progutati ponos,
ublažiti vlastitu potrebu da ispadnem duhovit,
maknuti ustranu vječitu užurbanost i druge stvari
koje ometaju koncentraciju, slomiti otpor prema
Cecelijinu oduševljenju za neobične stvari i dosegnuti
stanje u kojem intuicija i intelekt udružuju snage -
stanje u kojem se čovjek koliko je god moguće
približava sagledavanju svijeta kakav on doista jest -
tek tada bih mogao sam sebi priznati da Volya
Rinpoche zna tajnu spokojnog življenja i umiranja i
da bi me mogao uputiti u tu tajnu. Na ovom našem
čudnovatom putovanju uhvatio sam tračak te njegove
istine. Nisam to više bio u stanju nijekati. Jedino je
pitanje bilo: Što s time sada namjeravam učiniti?
 Sjetio sam se kako sam na početku ovog
putovanja rekao sestri kako sam ja kršćanin starog,
protestantskog kova. Nije li čudno da sam se nakon
svih mojih putovanja, i mentalnih i fizičkih, vratio
ako ne baš tim starim, rigidnim doktrinama, a onda
pričama na kojima sam odrastao, temeljima svoje
vjere. Iznesene točno ili izmijenjene od strane
crkvenih starješina, to mi u tom času zapravo nije
bilo važno, jer se svaka od tih priča temeljila na u
osnovi istoj ideji: da postoji još jedna dimenzija ovog
života i da je to jednako tako istina kao i da se zemlja
okreće oko svoje osi; da postoje ljudi - i da su oduvijek
postojali - koji su to spoznali i koji su bili u stanju
nadrasti svoju vjeru i sjediniti se s tom dimenzijom.
A bilo je i onih kojima to nije uspijevalo. Tu se radilo
o onom izboru između A i B, između da i ne. Neki
puta su ti izbori bili nevažni, no katkad su bili
presudni. Tu je uvijek u biti riječ o tome želite li i dalje
biti komotni i slijediti stare navike, ustaljene misaone
obrasce, ili želite dosegnuti neku novu istinu, koliko
god napora to iziskivalo. Naravno da uvijek postoje i
varalice i šarlatani koji tvrde da znaju Put. Ali u
jednom času čovjek mora prestati zatvarati oči pred
istinom samo zbog takvih ljudi. U jednom trenutku
morate prihvatiti rizik da vas okolina ismije, da čak i
vaš unutarnji glas izražava skepsu, i pokušati što
jasnijim pogledom sagledati ono što je postavljeno
pred vas u ovom životu, i pokušati djelovati u skladu
s time maksimalno hrabro i iskreno, ne obazirući se
na pravila koja ste do tada slijedili u svom životu. U
jednom trenutku, prije nego vam se dogodi susret s
plavim kamionom koji prolazi kroz crveno svjetlo u
neko obično hladno jutro, od vas će tražiti da
povjerujete u neku mogućnost koja nadilazi novinske
naslove i zabavne televizijske emisije, ili uvjerenja i
pretpostavke vaših prijatelja. A način na koji ćete na
to odgovoriti imat će veći utjecaj na vaš život od bilo
čega što ste ikad odlučili da učinite ili da ne učinite.
To mi je sada postalo jasno. Dok sam sjedio na svojoj
stijeni u Sjevernoj Da koti, u ovih nekoliko trenutaka
samoće, ta mi se spoznaja vrlo jasno osvijestila.
Uskoro je naišla Cecelia i ugledavši me prišla mi i
sjela pored mene na stijenu. Rekla je da bi željela da
prodamo tisuću i petsto jutara naše zemlje i da taj
novac, nakon što se plate svi porezi, ostane mojoj
djeci. Kuću i preostalih petsto jutara željela je dati
Rinpocheu, da ovdje započne svoj sjevernoamerički
projekt meditacijskog centra. Ako zemlju da u najam,
od toga i od povremenih honorara za predavanja
moglo bi se pristojno živjeti. Veliku staju lako bi
mogao pretvoriti u spavaonicu i dvoranu za
meditacije, a on bi mogao živjeti u kući. Jedno je
vrijeme oklijevala, a onda je nastavila, gledajući me
cijelo vrijeme u oči: "I ja bih se željela ovamo preseliti
i živjeti s njime, kao njegova duhovna supruga."
Gledao sam je dok je to govorila, a jedan pramen
njezine plave kose poigravao je na povjetarcu.
Isprva nisam ništa rekao, samo sam je i dalje
gledao. Razmišljao sam o svojim ranijim mislima.
Nije skretala pogled s mojih očiju. "Otto, brate
moj, voljela bih da pristaneš na moj prijedlog. Voljela
bih da ovamo dođeš s Jeannie i Natashom i
Anthonyjem jednom ili više puta godišnje - ne na
meditaciju, nego da budemo ovdje zajedno kao
obitelj, na Dan zahvalnosti ili na neki drugi praznik.
I ono zadnje što bih željela, i to mi je najvažnije,
voljela bih da ne misliš da sam budalasta ili luda. To
bi mi značilo više nego što uopće možeš zamisliti."
1 dalje sam je gledao. Njezinu raspuštenu kosu
što je uokvirivalo nesvakidašnje lijepo lice, široku
haljinu prenapadnih boja i sandale koje su navodno
masirale akupunkturne točke na stopalima i tako
sprečavale pojavu svake bolesti. Pokušao sam
zamisliti što bi naši roditelji rekli na njezin plan i
njezin odabir životnog partnera. A onda sam je
pogledao na način kako sam je gledao nekada kad
smo bili djeca, i rekao sam joj: "Svaka luda ima svoje
veselje". Istog je časa prasnula u smijeh poput
razdraganog djeteta i taj je smijeh veselo odjekivao
okolnim poljima.
Kad smo ustali, prije nego što smo se uputili
natrag prema kući, upitao sam je: "Jeste li odredili
kako će se zvati? Mislim, moja nećakinja?"
Gledala je u mene nekoliko časaka, a onda me
snažno zagrlila. I dok sam joj rukama pritiskao leđa,
osjetio sam kako njezine suze prodiru kroz moju
košulju sve do mojih još uvijek prenapetih i pomalo
bolnih leđnih mišića. Kad me napokon pustila,
ustuknula je jedan korak, a na licu joj se pojavio izraz
stidljivosti i ponosa, ali i još nečega. "Je li ti on
rekao?"
"Naslutio sam. Odnedavno sam postao vidovit."
Udarila me po ramenu.
"Sretan sam zbog tebe. Jeannie i djeca će biti
oduševljeni."
 "Malo se bojim", rekla je kroz smiješak.
"Jeannie će popričati s tobom... o porodu i svemu
ostalom. Dobra je u tome. A možemo vam dati i pokoji
savjet u vezi s odgojem."
"Hvala, ali nisam na to mislila. Mislila sam... na
to tko bi ona trebala postati i sve oko toga. Htjela bih
se prema svemu tome postaviti kako treba, a nisam
sigurna hoću li to biti u stanju."
Sada je opet zašla u onaj moj teritorij nekadašnjih
podbadanja, ismijavanja i nevjerice. Kao da bi baš
ona - sirota vidovnjakinja iz Patersona - bila
odabrana da na svijet donese spasitelja, učitelja ili
sveca. Neko posebno biće, destilat Velike Ljubavi.
Osjetio sam kako mi riječi naviru pa iako ih nisam
izgovorio znao sam da mi može pročitati s lica što
mislim. Naposljetku, bila ona autentična
vidovnjakinja ili ne, ipak je bila moja sestra i dovoljno
me poznavala. Malo sam se morao boriti s ostacima
svog starog ja, no naposljetku sam samo rekao:
"Mislim da ćeš ti to savršeno obaviti."
Nasmiješila se i dalje me gledajući. Nikad je još
nisam vidio ovako sretnu.
"Vratimo se unutra", rekoh. "Nazovi Jeannie i
djecu i prenesi im sretnu vijest."
No dok smo hodali prema kući nešto se u meni
dogodilo - ono nešto što sam već dugo osjećao da se
prelama, napokon se prelomilo. Naravno da se i dalje,
iako puno tiše, javljao onaj glas koji je bio sklon
ismijavanju i skepsi, ali bilo je lako s time izaći na
kraj. Dovoljno je bilo pustiti ga da prođe, kao i bilo
koju drugu misao koja ti proleti glavom. Valjalo je
samo mirno promatrati život kako teče, mirno
dočekati njegov kraj i pokušati se uvijek opredijeliti
za pravu stranu, kad god je uočimo. Ušli smo na
stražnja vrata, pa kroz kuhinju, i našli Rinpochea
kako sjedi u tatinoj staroj kožnoj fotelji. Izgledalo je
kao da sjedi na prijestolju. Približio sam se još par
koraka, stao, spustio se na koljena, prignuo se i
dotaknuo čelom stare borove daske pred njegovim
nogama. Ostao sam neko vrijeme u tom položaju, a
moja je sestra to samo nijemo promatrala. Činilo mi
se da je upravo to u tom času trebalo učiniti.
17. travanj 2006. - 24. svibanj 2007.
 Autorova bilješka

OVO JE IZMIŠLJENO ŠTIVO, baš kao što su izmišljena

i sva lica koja se u knjizi pojavljuju. Međutim, priča
se zasniva na stvarnom putovanju od Bronxvillea u
državi New York do Dickinsona u Sjevernoj Dakoti,
putovanju koje se zbilo tijekom ljeta 2006. godine. S
nekoliko iznimaka (mislim da ne postoji Dvorana
O'Malley na Sveučilištu Notre Dame, na primjer) sva
svratišta, hoteli, restorani, zgrade i ceste, opisani su
sasvim u skladu s bilješkama koje sam vodio i mojim
sjećanjem, iako vrlo često iz vrlo subjektivne
perspektive mojih vlastitih mišljenja i sklonosti. Iako
sam jednu od stvarnih radijskih emisija (o fizičkom
kažnjavanju u Bibliji) prenio u drugi prostor i vrijeme,
nisam ništa izmislio: riječi izgovorene u radijskim
emisijama prenesene su onoliko točno koliko su mi
moje sjećanje i zabilješke to omogućili. Isto vrijedi i za
kojekakve natpise koje sam vidio po putu, krajolike,
križeve pored ceste, poruke napisane ispred raznih
crkava, kao i obiteljskih domova širom Ohija.
Rinpocheove ideje proizlaze iz mog
tridesetogodišnjeg bavljenja raznim religijama,
filozofijom, psihologijom i proučavanjem raznih
meditacijskih centara kod katolika, protestanata,
budista i raznih drugih samostana i duhovnih
centara. Za one koji su se zainteresirali za neke od
iznesenih ideja, navest ću mali odabir knjiga koje
sam u protekla tri desetljeća čitao i njima se bavio:
Biblija; knjige Thomasa Mertona, pogotovo Zen and the
Birds of Appetite, Mudrost pustinje i Asian Journal; Tao
te ching Lao Tsea; Cutting Through Spiritual Materialism i
Šambala: Chogyama Trungpe; zatim Religija i
psihoanaliza, Umijeće ljubavi i Zdravo društvo
Ericha Fromma; Put kojim se rjeđe ide Scotta
Pecka; Put k savršenosti Tereze Avilske; The Real Work
Garyja Snydera; When Things Co Apart i The Wisdom of No
Escape Peme Chodron; Tibetanska knjiga življenja i
umiranja Sogyala Rinpochea (kao i njegova
predavanja i razgovori s njime uživo); predavanja
Seunga Sahna; Fire Within Thomasa Dubaya; Ja i ti
Martina Bubera; Saving the Appearances Owena
Barfielda; Prodor u slobodu Krishnamurtija; What the
Buddha Taught Walpola Rahule; Going to Pieces Without
Falling Apart i Thoughts Without a Thinker Marka Epsteina;
Ordinary People as Monks and Mystics Marshe Sinetar;
Light on Life B.K.S. Iyengara; propovijedi Oca Thomasa
Keatinga i propovijedi Lame Surye Dasa; The Inner Life
Hazrata Inayata Khana; The Only Dance There is, Be Here
Now i Grist for the Mill Ram Dassa; Knjiga o Jobu; The
Spiritual Teaching Ramana Maharshija; Umijeće
postizanja sreće Dalai Lame; The Parables of the
Kingdom C. H. Dodda; Veliki mističari Andrewa
Harveya; Čudesna pažnja Thich Nhata Hanha; Poetic
Vision and the Psychodelic Experience R.A. Durra; osobni
primjer majke moga oca; romani koje su napisali
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Hermann Hesse i
Somerset Maugham; priče koje je napisao Isak
Babelj; pjesme što su ih napisali Walt Whitman i Ana
Ahmatova; biografski zapisi Carla Levija i Jamesa
Ageeja - kao i još mnoge druge knjige. Hvala svim
učiteljima i piscima i onima koje ovdje nisam naveo.8

8 Masno otisnuti naslovi knjiga u autorovoj bilješci dostupni su u prijevodu

u našim knjižarama ili knjižnicama (NSK), kao i uglavnom sva djela
pisaca čija su imena otisnuta također masnim slovima, (op. prev.)