Bilten 1-2019 PDF

VRHOVNI SUD CRNE GORE
THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________
BILTEN/BULLETIN
1/2019
2
CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
1/2019 GODINA / YEAR
Za izdavača / For publisher

Vesna Medenica, Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore
President of the Supreme Court of Montenegro
REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN
Glavna i odgovorna urednica / Editor in chief

Dušanka Radović, sudija Vrhovnog suda Crne Gore
Judge of the Supreme Court of Montenegro
Radule Kojović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika

Stanka Vučinić, član
Vesna Begović, član
Miraš Radović, član
Urednica u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore
Saradnica u redakciji / assistant
Ljiljana Milić, savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore
Sekretarka redakcije / Secretary desk

Ksenija Jovićević, sekretarka Vrhovnog suda Crne Gore
ISNN 1800-5810
CRNA GORA
VRHOVNI SUD
CRNA GORA
VRHOVNI SUD
BILTEN
1/2016
B I L T E N
1/2019
Podgorica, oktobar 2019. godine

4
PRAVNI STAVOVI
5
PRAVNI STAV
Relevantna vrijednost predmeta spora za ocjenu dozvoljenosti revizije
Prilikom ocjene dozvoljenosti revizije protiv pravosnažne presude

(rješenja) u imovinsko pravnim sporovima vrijednost predmeta spora se
utvrdjuje prema vrijednosti glavnog zahtjeva, pri čemu se ne uzima u obzir
zakonska zatezna kamata ni kada je obračunata u nominalnom iznosu za
dospjeli period, jer takav način obračuna ne mijenja karakter zatezne zakonske
kamate kao sporednog potraživanja.
O b r a z l o ž e nj e
U smislu odredbe člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku

dozvoljenost revizije u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev
odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe cijeni
prema vrijednosti spora pobijanog dijela pravosnažne presude. Znači, uslovi za
dozvoljenost revizije cijene se prema vrijednosti spora i prema pravnom osnovu.
U smislu odredbe člana 31 st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Sl. list RCG",
br. 22/04, 28/05, 76/06 i "Sl. list CG", br. 73/10, 47/15 i 48/15) kada je za utvrdjivanje
prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost
predmeta spora uzima se u obir samo vrijednost glavnog zahtjeva, s tim što u smislu
stava 3 iste odredbe kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna
traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.
Polazeći od navedenog, kada je predmet tužbe imovinsko pravni zahtjev uz
koji se postavlja i zahtjev za obračun i isplatu zakonske zatezne kamate, pa je u toku
postupka kod suda utvrdjeno pravo na zakonsku zateznu kamatu i za dospjeli period
(do dana presudjenja) kamata obračunata u nominalnom iznosu, pa je sud odlučio
na osnovu tako opredijeljenog zahtjeva, a ubuduće odredio kao pravo do dana
isplate, što je i predmet pravosnažne odluke koja se revizijom pobija, ne može se
smatrati da iskazivanjem dospjele zakonske kamate u nominalnom iznosu kamata
gubi svojstvo sporednog traženja. Prema tome, kada je revizija izjavljena protiv
odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu i o kamati u
vrijednost predmeta spora računa se samo vrijednost glavnog zahtjeva i ocjena
dozvoljenosti revizije se vrši u odnosu na vrijednost glavnog zahtjeva.
S obzirom na navedeno, zauzet je pravni stav na način kako je to bliže
navedeno u izreci.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

usvojen na sjednici od 18.06.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 7
6
PRAVNI STAV
Pravo vaspitača na uvećanje zarade na osnovu člana 7 stav 4 Granskog
kolektivnog ugovora za oblast prosvjete iz 2005. godine i izmjena tog ugovora
Za vrijeme primjene Granskog kolektivnog ugovora za oblast prosvjete iz

2005. godine i izmjena tog ugovora svakom vaspitaču koji obavlja vaspitno
obrazovni rad i vodi radnu knjigu pripada uvećanje zarade od 5%.
O b r a z l o ž e nj e
Odjeljenje sudske prakse i pravne informatike Vrhovnog suda Crne Gore u

okviru svoje zakonske i poslovničke obaveze praćenja konzistentnosti sudske
prakse, a u cilju obezbjedjenja jedinstvene primjene zakona od strane sudova u Crnoj
Gori, kao utvrdjene ustavne obaveze Vrhovnog suda (član 124 stav 2 Ustava CG -
"Sl. list CG", br. 1/2007), za sjednicu Gradjanskog odjeljenja održanu 18.06.2019.
godine, koja je odložena i nastavljena 27.06.2019. godine, delegiralo je sporno
pitanje:
"Pod kojim uslovima i u kojem procentu vaspitaču pripada pravo na uvećanje
koeficijenta iz odredbe člana 7 stav 4 tačka d) Granskog kolektivnog ugovora za
oblast prosvjete iz 2005. godine sa izmjenama, za vrijeme važenja tog ugovora."
***
Prilikom sagledavanja prakse instanciono nižih sudova u predmetima u kojima

redovna kao ni izvanredna revizija nijesu dozvoljene zbog zakonskih razloga, a
posebno prateći ishod postupaka kod nižestepenih sudova (osnovnih i viših) u
grupnim i pojedinačnim predmetima iz istog ili istovrsnog pravnog osnova u kojima se
na strani jedne od parničnih stranaka pojavljuje isto pravno lice, u prethodnih dvije
godine zapažen je veći broj predmeta po tužbama zaposlenih u JU "Dječji vrtići" na
području Crne Gore, protiv ovih javnih ustanova, radi isplate dijela zarade na ime
obavljanja vaspitno obrazovnog rada i vodjenja vaspitne knjige, te da su u ovim
predmetima u istim činjeničnim i pravnim situacijama donijete nesaglasne odluke
prvostepenih sudova sa područja Višeg suda u Bijelom Polju i tog suda odlukama
osnovnih sudova sa područja Višeg suda u Podgorici i tog suda.
Naime, u konkretnim predmetima evidentne su sledeće činjenične situacije:
vaspitači - zaposleni u pojedinim dječjim vrtićima na ime uvećanja zarade za
izvodjenje vaspitno obrazovnog rada i vodjenja radne knjige primali su po 2,5%, s
pozivom na odredbe Granskog kolektivnog ugovora za oblast prosvjete iz 2005. sa
izmjenama iz 2007. godine, a podnijetim tužbama su tražili razliku po ovom osnovu
do 5% smatrajući da im ovo uvećanje po navedenom Kolektivnom ugovoru pripada u
cjelokupnom iznosu, kako to predvidja član 7 stav 4 tačka d) ovog ugovora.
***
Radi pravilnog sagledavanja spornog pitanja neophodno je prvenstveno

sagledati relevantne propise u periodu od 01.01.2008. do 17.02.2016. godine -
Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju ("Sl. list RCG", br. 64/02), Granski
8 VRHOVNI SUD CRNE GORE

7
kolektivni ugovor za oblast prosvjete ("Sl. list RCG", br. 82/05 i "Sl. list CG", br. 4/07 i
8/07) i Pravilnik o sadržaju obrazaca i načinu vodjenja jedinstvene pedagoške
evidencije u predškolskim ustanovama ("Sl. list RCG", br. 6/2008).
Zakonom o predškolskom vaspitanju i obrazovanju ("Sl. list RCG", br.
64/2002, 49/2007 i "Sl. list CG", br. 80/2010) definisano je predškolsko vaspitanje i
obrazovanje kao dio jedinstvenog vaspitno-obrazovnog sistema koje se ostvaruje na
način i pod uslovima propisanim ovim zakonom (član 1).
U smislu člana 2 istog zakona predškolskim vaspitanjem i obrazovanjem se
ostvaruje vaspitanje i obrazovanje djece, vodi briga o djeci i pruža pomoć roditeljima
u poboljšanju kvaliteta porodice i djece. Vaspitno obrazovni rad prema čl. 28 stav 1
ovog zakona u ustanovi obavljaju: vaspitač, vaspitač saradnik i stručni saradnik.
Vaspitač može biti lice koje je steklo višu ili visoku školsku spremu za predškolsko
vaspitanje i obrazovanje (čl. 29 stav 1).
Predškolsko vaspitanje i obrazovanje ostvaruje se prema obrazovnom
programu predškolskog obrazovanja i vaspitanja, a obrazovnim programom utvrdjuju
se ciljevi i zadaci vaspitno obrazovnog rada, broj djece u vaspitnim grupama, vrste,
obim i oblici trajanja vaspitno obrazovnog rada (član 12 st. 1 i 2).
U razradi organizacije vaspitno obrazovnog rada, članom 24 istog zakona je
predvidjeno da se predškolsko vaspitanje i obrazovanje u ustanovi organizuje na
način što se formiraju vaspitne grupe u zavisnosti od uzrasta djece, broja upisane
djece u vaspitnoj grupi, a ovom odredbom je odredjen i broj djece u vaspitnoj grupi
zavisno od njihovog uzrasta, za koji je ostavljena mogućnost izuzetnog povećanja.
Pravilnikom o sadržaju obrazaca i načinu vodjenja jedinstvene

pedagoške evidencije u predškolskim ustanovama ("Sl. list RCG", br. 6 od
03.02.2006. godine) propisan je sadržaj obrazaca i način vodjenja jedinstvene
pedagoške evidencije u predškolskim ustanovama. Ovim pravilnikom u članu 4 dat je
opseg evidencije u smislu ovog pravilnika, pojašnjavajući bliže da je čine: matična
knjiga djece, radna knjiga vaspitne grupe (jaslice, vrtić), karton sa podacima o
razvoju djeteta, ljetopis ustanove i knjiga zapisnika sa sjednica stručnog aktiva i
stručnog vijeća.
Članom 8 ovog pravilnika odredjeno je da je radna knjiga vaspitne grupe
osnovni dokumenat u kojem se vodi evidencija o sadržaju vaspitno obrazovnog rada
vaspitne grupe u toku godine. Takodje je odredjen oblik radne knjige - oblika je
sveske, povezane u poluplatno, a štampa se posebno za vaspitne grupe jaslica i
vaspitne grupe vrtića. U sadržaju radne knjige vaspitne grupe (čl. 9 istog pravilnika)
taksativno su nabrojani elementi sadržaja, medju kojima je u stavu 1 pod alinejom 3
navedeno ime i prezime vaspitača, stručnog saradnika i medicinske sestre.
Članom 10 istog pravilnika odredjeno je da vaspitači, svaki za svoj rad upisuju
u radnu knjigu vaspitne grupe podatke o dnevnom radu i realizaciji plana vaspitnog i
specijalizovanih programa, koji je odgovoran za blagovremeno upisivanje i tačnost
podataka.
Granskim kolektivnim ugovorom za oblast prosvjete ("Sl. list RCG", br.

82/05, "Sl. list CG", br. 4/07 i 8/07) u skladu sa zakonom i Opštim kolektivnim
ugovorom utvrdjena su pojedina prava i obaveze zaposlenih u javnim ustanovama u
oblasti predškolskog vaspitanja i obrazovanja i u ostalim vaspitno obrazovnim
ustanovama i prava i obaveze poslodavaca prema zaposlenima, kao i medjusobna
prava i obaveze medju ugovaračima ovog kolektivnog ugovora.
BILTEN 1 / 2019 9
8
Članom 7 navedenog Granskog kolektivnog ugovora bliže je definisana

zarada zaposlenih, a posebno stavom 3 ove odredbe data je struktura osnovne
zarade za pojedine grupe poslova prema nazivu poslova, stepenu školske spreme i
utvrdjeni koeficijenti prema navedenim uslovima koji su bliže predstavljeni tabelom
"A" kao sastavnim dijelom stava 3 navedene odredbe. Prema istoj oredbi u stavu 4
predvidjeno je da se koeficijenti iz st. 3 tabela "A" ovog člana uvećavaju po pojednim
osnovima, gdje je pod takom d) predvidjeno da vaspitač koji izvodi vaspitno
obrazovni rad i vodi radnu knjigu ima uvećanje od 5%.
Dovodjenjem u medjusobnu vezu odredaba svih navedenih propisa i njihovim
pravilnim tumačenjem i ocjenom zaključeno je da vaspitačima u predškolskim
ustanovama pripada uvećanje osnovne zarade odnosno utvrdjenog koeficijenta na
osnovu kojeg se nominalno zarada odredjuje u visini od 5% na ime obavljanja
vaspitno obrazovnog rada i vodjenja vaspitne knjige.
Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je imalo u vidu i dato
oprečno rezonovanje nižestepenih sudova izraženo u donijetim presudama -
Osnovnog suda u Pljevljima i Višeg suda u Bijelom Polju, kao i Osnovnog suda u
Nikšiću i Višeg suda u Podgorici, ali je jedinstven zaključak ovog odjeljenja da pravo
na uvećanje koeficijenta po navedenom osnovu pripada svakom vaspitaču u
predškolskim ustanovama koji izvodi vaspitno obrazovni rad i koji vodi radnju knjigu.
Tačnije, ovo pravo i njegov obim odredjuje djelokrug rada vaspitača kojim se bave u
toku radnog vremena, a nije u pitanju pravo koje bi se vezivalo za vaspitnu grupu ili
radnu knjigu, da bi obim tog prava bio djeljiv medju vaspitačima unutar vaspitne
grupe ili se vezivao za radnu knjigu vaspitne grupe.
Zbog svega prethodno navedenog Gradjansko odjeljenje ovog suda je usvojilo
pravni stav kao u izreci.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

usvojen na sjednici od 27.06.2019. godine)

9
SUDSKA PRAKSA
10
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

11
KRIVIČNO DJELO UBISTVO U POKUŠAJU

(Član 143 u vezi čl. 20 KZ)
Umišljaj okrivljenog bio je upravljen da oštećenog liši života ako je

okrivljeni sve vrijeme dok se oštećeni povlačio nazad zamahivao nožem u
pravcu gornjeg dijela njegovog tijela gdje su smješteni vitalni organi i zadao
mu ubod nožem u trenutku kada je oštećeni došao do izloga radnje, a potom,
nakon što mu je nanio povredu, nastavio sa nožem da trči za oštećenim.
***
Ako je okrivljeni nakon prvog verbalnog sukoba sa oštećenim i njegovim
društvom ponovo došao na lice mjesta naoružan nožem, inicirajući fizički
sukob sa oštećenim i njegovim društvom, bez uticaja je na pravnu ocjenu djela
činjenica da je okrivljeni u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju afekta
razdraženosti jakog intenziteta, jer u takvo stanje nije doveden bez svoje
krivice.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se žalbom ukazuje da je prvostepeni sud zbog pogrešne ocjene

odbrane okrivljenog i izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da je okrivljeni
izvršio predmetno krivično djelo. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud nakon potpune
i pravilne ocjene odbrane okrivljenog i izvedenih dokaza na glavnom pretresu,
cijeneći iste pojedinačno i u vezi jedne sa drugima nesumnjivo utvrdio da je okrivljeni
na način, mjesto i vrijeme, opisan u izreci prvostepene presude, izvršio krivično djelo
za koje je oglašen krivim, jer na takav zaključak upućuju izvedeni dokazi na glavnom
pretresu i utvrdjene činjenice u postupku. Razloge koje je dao prvostepeni sud u
svojoj presudi kako u pogledu postojanja krivičnog djela u pitanju tako i u pogledu
krivice okrivljenog za isto, s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud i pravilno
postupio kada je žalbu branioca okrivljenog odbio kao neosnovanu. Pri tom,
drugostepeni sud je, saglasno čl.410 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, ocijenio
sve važne žalbene navode i za takvu ocjenu u svojoj presudi dao detaljne i umjesne
razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa stoga nije osnovan ni žalbeni navod da
je povrijedjen Krivični zakonik na štetu okrivljenog.
Isto tako, nije prihvatljiv žalbeni navod da je okrivljeni kritičnom prilikom
postupao u prekoračenju granica nužne odbrane, ako se ima u vidu da se okrivljeni
sa drugovima A. V., L. J. i A. H. 15 do 20 minuta nakon verbalnog konflikta sa
oštećenim i njegovim društvom vratio na mjesto prethodnog konflikta sa oštećenim i
njegovim društvom u namjeri da se sa istima fizički obračuna, naoružan nožem
sječiva dužine 19 cm, te da se dolaskom na mjesto dogadjaja uputio u pravcu
oštećenog i krenuo da ga udari, u čemu nije uspio, jer se oštećeni izmakao unazad,
nakon čega su ga oštećeni i njegovo društvo počeli udarati rukama i nogama po
tijelu usled čega je okrivljeni pao na asfalt, pa kada se uspio pridići ponovo se uputio
u pravcu oštećenog zamahujući nožem da ga udari u predjelu gornjeg dijela tijela, pri
čemu se oštećeni povlačio nazad svo vrijeme dok nije došao do izloga jedne radnje,
kada je nogom pokušao da okrivljenom izbije nož iz ruke, u čemu nije uspio već ga je
okrivljeni sa nožem ubo u predjelu nadlaktice desne ruke, nanoseći mu tom prilikom
tešku tjelesnu povredu opasnu po život u vidu ubodine praćene presijecanjem

12
nadlaktne arterije, vene i središnjeg živca, da bi nakon toga sa nožem u ruci nastavio
da trči za oštećenim dok je isti bježao preko ulice, koje činjenice su nesumnjivo
utvrdjene na osnovu jasnog i uvjerljivog kazivanja oštećenog S. C., čiji iskaz je u
potpunom saglasju sa sadržinom video nadzora "H. b." i "Z. b.", nalazom i mišljenjem
vještaka medicinske struke dr.N. R. i zapisnikom o uvidjaju Uprave policije CB
Podgorica Ku br.779/15 od 14.10.2015.godine i fototehničke dokumentacije.
Nadalje, isticanje u žalbi da ukoliko okrivljeni nije postupao u prekoračenju
granica nužne odbrane da bi se u tom slučaju eventualno moglo raditi o krivičnom
djelu teške tjelesne povrede na mah iz čl.151 st.5 Krivičnog zakonika Crne Gore, a
nikako o krivičnom djelu ubistvo u pokušaju iz čl.143 u vezi čl.20 Krivičnog zakonika
Crne Gore, nije osnovano. Stoji činjenica da je na osnovu psihijatrijskog vještačenja
Komisije vještaka medicinske struke utvrdjeno da je okrivljeni u vrijeme izvršenja
krivičnog djela bio u stanju afekta razdraženosti i bijesa jakog intenziteta na nivou
patološkog afekta usled čega je bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Medjutim,
da bi predmetno krivično djelo bilo učinjeno na mah potrebno je da je okrivljeni u
takvo stanje doveden bez svoje krivice napadom, zlostavljanjem i teškim vrijedjanjem
od strane oštećenog, koji uslov u konkretnom slučaju nije ispunjen, jer je okrivljeni
nakon prvog verbalnog sukoba sa oštećenim i njegovim društvom ponovo došao na
lice mjesta naoružan nožem, inicirajući fizički sukob sa oštećenim i njegovim
društvom, pa je bez uticaja na pravnu ocjenu djela činjenica da je okrivljeni u vrijeme
izvršenja krivičnog djela bio u stanju afekta razdraženosti jakog intenziteta, jer u
takvo stanje nije doveden bez svoje krivice.
Ne stoji ni navod žalbe da umišljaj okrivljenog prilikom "mahanja nožem ispred
sebe" nije bio upravljen da oštećenog liši života već da odbije napad oštećenog i
njegovog društva, imajući u vidu da je okrivljeni svo vrijeme dok se oštećeni povlačio
nazad zamahivao nožem u pravcu gornjeg dijela njegovog tijela gdje su smješteni
vitalni organi i da ga je nožem ubo u trenutku kada je oštećeni došao do izloga
radnje, a potom, nakon što mu je nanio povredu, nastavio sa nožem da trči za
oštećenim, što sve ukazuje da je umišljaj okrivljenog bio upravljen da oštećenog liši
života, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, o čemu su u pobijanom
rješenju i nižestepenim presudama dati sadržajni razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj
sud."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 7/19 od 26.02.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 17
13
KRIVIČNO DJELO PREVARA

(Član 244 stav 4 u vezi st. 1 KZ)
Činjenica da li je optuženi radnje preduzeo u cilju pribavljanja

protivpravne imovinske koristi sebi i privrednom društvu i ako jeste u kom
iznosu, ili je pak te radnje preduzeo u cilju da se oštećenom nanese imovinska
šteta od značaja je za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela prevara.
Iz obrazloženja:
"Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći
po službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, Vrhovni sud je, uvažavajući žalbu
branioca optuženih i po službenoj dužnosti ukinuo drugostepenu presudu i predmet
vratio tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
Po nalaženju ovog suda izreka drugostepene presude je nerazumljiva i
protivrječna razlozima iste. Sem toga, razlozi drugostepene presude u pogledu
odlučnih činjenica su nejasni, zbog čega se pobijana presuda sa sigurnošću ne može
ispitati, čime su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1
tač.8 i 9 ZKP, koje pobijanu presudu čine nezakonitom i predstavljaju osnov za njeno
ukidanje.
Naime, izreka drugostepene presude pod tačkom 1 je nerazumljiva, jer se u
izreci presude prvo navodi da je"optuženi M. V. u svojstvu osnivača i izvršnog
direktora pravnog lica DOO "L." sa sjedištem u C., u namjeri da sebi i privrednom
društvu "L." DOO C. pribavi protivpravnu imovinsku korist...", preduzeo radnje, bliže
opisane u izreci te presude, a nakon toga se kao posledica djela navodi..."da se
usled tih radnji oštećeni C. S. nije mogao uknjižiti kao vlasnik nepokretnosti označene
kao stambeni prostor (PD 8), te je za iznos kupoprodajne cijene stana od 90.000,00
eura oštećenom C. S. pričinio imovinsku štetu". Dakle, iz ovakvog činjeničnog opisa
nejasno je da li je optuženi radnje preduzeo u cilju pribavljanja protivpravne
imovinske koristi sebi i privrednom društvu “L.” DOO za g., i. i t., i ako jeste u kom
iznosu, ili je pak te radnje preduzeo u cilju da se oštećenom S. C. nanese imovinska
šteta. Prednja činjenica je od značaja za pravnu kvalifikaciju djela u pitanju.
Iz spisa predmeta proizilazi da je optuženi V. u svojstvu osnivača i izvršnog
direktora pravnog lica “L.” DOO za g., i. i t., kao prodavac, posredstvom
opunomoćene S. P., dana 07.07.2005. godine zaključio ugovor o prodaji predmetnog
stana sa S. C. za iznos od 90.000,00 eura (ugovor I Ov.br.3016/05), da je C. nakon
toga isplatio u cjelosti kupoprodajnu cijenu B. J. (što su saglasno potvrdili svjedoci S.
C., B. J. i M. Đ.), da je platio porez na promet nepokretnosti, da je podnio zahtjev za
uknjižbu Upravi za nekretnine, u čemu nije uspio prvo iz tehničkih razloga jer nije bilo
moguće izvršiti identifikaciju stana, a potom i zbog upisa hipoteke u korist P. b. AD
P., da je potom optuženi V. ponovo, posredstvom opunomoćene S. P., dana
17.05.2007. prodao isti stan Z. A. (ugovor I Ov.br.4693/07), koji je isplatio
kupoprodajnu cijenu (kako su to saglasno potvrdili i optuženi i svjedok Z.) i na temelju
tog pravnog posla se upisao u List nepokretnosti kao vlasnik stana. Prednje činjenice
je trebalo sagledati u cjelosti prije izvođenja konačnog zaključka da li se u
konkretnom slučaju, u smislu radnje izvršenja krivičnog djela prevare, radi o dva
odvojena događaja, kako to nalazi drugostepeni sud ili pak o jednom dogadjaju, što

14
je od značaja za pravilnu ocjenu djela u pitanju, a naročito za izvodjenje zaključaka o

obliku prevarne namjere, kada je ista nastala i kojim je to radnjama ona ostvarena.
Nadalje, izreka drugostepene presude je protivrječna razlozima iste, jer se u
izreci drugostepene presude navodi da je sud oglašavajući krivim optuženo pravno
lice “L.” DOO za g., i. i t., (koje je u stečaju) istom izrekao oduzimanje imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom u ukupnom iznosu od 210.000,00 eura (koji iznos
je dobijen sabiranjem pričinjene imovinske štete oštećenom S. C. u iznosu od
90.000,00 eura i protivpravno pribavljene imovinske koristi od oštećenog A. Z. u
iznosu od 120.000,00 eura), a u razlozima presude se na poslednjoj strani u trećem
pasusu navodi da će sporni stan sudskom odlukom biti dodijeljen jednom od
oštećenih i da taj oštećeni neće imati pravo na naknadu štete koju je dao za kupovinu
stana, iz čega bi se dalo zaključiti da u konkretnom slučaju ne mogu istovremeno biti
oštećeni i C. i Z., čime se dovodi u pitanje visina protivpravno oduzete imovinske
koristi, a što je u suprotnosti sa izrekom drugostepene presude.
Takođe, nejasni su razlozi pobijane presude u pogledu prevarne namjere
optuženog V. prema oštećenom Z. i u pogledu pribavljene protivpravne imovinske
koristi zaključenjem drugog ugovora, jer se iz pobijane presude ne vidi čime je to
optuženi doveo u zabludu oštećenog Z. ili ga održavao u zabludi, ako se ima u vidu
da je optuženi V. u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora bio vlasnik
predmetnog stana (predmetni stan se vodio na pravno lice “L.” DOO za g., i. i t.,), da
predmetni stan nije bio opterećen hipotekom u vrijeme zaključenja ugovora, da je Z.
isplatio kupoprodajnu cijenu u cjelosti (kako to potvrđuju i Z. i optuženi V.), da se na
osnovu tog pravnog posla isti uknjižio kao vlasnik stana u Listu nepokretnosti i na taj
način stekao pravo svojine. To što Z. nije stupio u posjed stana, zbog toga što se u
istom nalazio C., nije od značaja za ocjenu postojanja predmetnog krivičnog djela, jer
je to stvar parničnog postupka koji je u toku kod Osnovnog suda u Kotoru radi
iseljenja."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 9/19 od 04.06.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 19
15
KRIVIČNO DJELO KRIJUMČARENJE

(Član 265 stav 1 KZ)
U pogledu postojanja krivičnog djela krijumčarenje iz člana 265 stav 1

Krivičnog zakonika Crne Gore dovoljno je da je preduzeta samo jedna radnja.
Iz obrazloženja:
"U pogledu postojanja krivičnog djela krijumčarenje iz čl.265 st.1 Krivičnog

zakonika Crne Gore za koje su okrivljeni M., B., S. i S. oglašeni krivim, a kako je to
pravilono zaključio drugostepeni sud u pobijanoj presudi, dovoljno je da je preduzeta
samo jedna radnja, jer je radnja izvršenja ovog krivičnog djela bavljenje prenošenjem
robe peko carinske linije izbjegavajući mjere carinskog nadzora. Dakle, radnja
izvršenja djela određena je trajnim glagolom "Ko se bavi prenošenjem robe...", a u
značenju izraza u odredbi čl.142 st.3 Krivičnog zakonika Crne Gore, propisano je da
se kod krivičnih djela čija je radnja određena trajnim glagolom smatra da je djelo
učinjeno ako je radnja izvršena jednom ili više puta."
KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA SLUŽBENOG POLOŽAJA

Učinjeno je krivično djelo zloupotreba službenog položaja ako je carinik

ne vršeći svoju službenu dužnost - carinsku kontrolu teretnog vozila,
omogućio uvozniku da krijumčarenu robu unese u carinsko područje i time mu
pribavio protivpravnu imovinsku korist, a nanio štetu budžetu Crne Gore na
ime neplaćenih carinskih dažbina.
Iz obrazloženja:
"U izreci prvostepene presude u odnosu na okrivljenog V. M. koji je oglašen

krivim zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl.416 st.2 u vezi st.1
Krivičnog zakonika Crne Gore, je navedeno da je okrivljeni u decembru 2013.godine
u svojstvu službenog lica - carinika Uprave carina Crne Gore, na graničnom prelazu
D. ne vršeći svoju službenu dužnost pribavio drugom imovinsku korist na način što je
nevršeći carinsku kontrolu teretnog vozila marke "Sckania" vlasništvo preduzeća "G."
DOO P., kojim je upravljao okrivljeni D. V., dana 25.12.2013.godine oko 22 časa,
propustio isto da uđe iz Republike Srbije u Crnu Goru na koji način je kriminalnoj
organizaciji čiji je bio pripadnik pribavio imovinsku korist na ime neplaćene carine u
iznosu od 5.984,46 € na štetu bužeta Crne Gore.
U obrazloženju prvostepene presude u pogledu postojanja ovog krivičnog
djela navedeno je da je okrivljeni M. to učinio iskorišćavanjem svog službenog
položaja i ovlašćenja, jer je službeni položaj i ovlašćenje koristio ne u interesu službe

16
već radi ostvarivanja sopstevenog interesa ili interesa trećeg lica i prekoračenjem
granica službenog ovlašćenja.
Radnja izvršenja osnovnog oblika iz st.1 čl.416 Krivičnog zakonika Crne Gore,
propisana je alternativno i javlja se u tri vida: kao iskorišćavanje službenog položaja
ili ovlašćenja, prekoračenja granica službenog ovlašćenja ili nevršenjem službene
dužnosti. Iskorišćavanje službenog položaja ili ovlašćenja postoji kada se taj položaj
ili ovlašćenje koristi ne zbog interesa službe već radi ostvarivanja nekog sopstvenog
interesa ili interesa trećeg lica ili na štetu interesa nekog lica, to znači da je izvršilac
kod ovog oblika radnje izvršenja ostaje u granicama svog službenog položaja ili
ovlašećenja. Za druga dva oblika radnje izvršenja potrebno je da su granice
službenog ovlašćenanja prekoračene ili da se službena dužnost ne vrši.
U konkretnom slučaju okrivljeni M., kao carinik nije izvršio službenu radnju
pregleda teretnog vozila "Scania" reg oznake __ __ ___ sa prikolicom, kojim je
upravljao vozač D. V., a naknadnom kontrolom je utvrđeno da se pored prijavljene
nalazila i neprijavljena - krijumčarena roba, koju je omogućio uvozniku da je unese u
carinsko područije i time mu pribavio protivpravnu imovinsku korist, a nanio štetu
budžetu Crne Gore na ime neplaćenih carinskih dažbina. Dakle, okrivljeni je faktički
iskoristio svoj sužbeni položaj - carinika, jer je po prethodnom dogovoru realizujući
kriminalni plan dana 25.12.2013.godine nije izvršio detaljan pregled navedenog
teretnog vozila, pa je u tom dijelu nevršenjem svoje službene dužnosti, a kako to
obrazlaže i prvostepeni sud, kriminalnoj organizaciji pribavio navedenu protivpravnu
imovinsku korist na ime neplaćenih carina za krijumčarenu robu, pa samim tim što je
u obrazloženu prvostepene presude navedeno da je to učinio iskorišćavanjem svog
službenog položaja i ovlašćena ne čini izreku prvostepene presude nerazumljivom i
po ocjeni ovog suda ne radi se o suprotnost između izreke i obrazloženja koja bi bila
od takvog značaja da bi dovela u sumnju da se radi o proizvoljnom zaključivanju
nižestepenih sudova u pogledu postojanja bitnih elemenata bića krivičnog djela
zloupotrebe službenog položaja iz čl.416 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne
Gore za koje je osuđen V. M."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-S II br. 2/19 od 23.04.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 21
17
KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŽANJE

I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA
(Član 300 stav 1 KZ)
Odredjena vrsta opojne droge nije bitan element bića krivičnog djela
neovlašćena proizvodnja držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana
300 KZ CG, tako da se neovlašćenim preduzimanjem bilo koje alternativne
radnje propisane ovom odredbom u pogledu bilo koje opojne droge ostvaruju
elementi bića tog krivičnog djela.
Iz obrazloženja:
"Lišeni su svakog osnova navodi predloga i ovdje razmatrane žalbe da na

krivično pravnu odgovornost i primjenu Krivičnog zakonika ima uticaja to što branioci
tvrde da je okrivljeni imao umišljaj da prenosi opojnu drogu marihuanu, a ne heroin.
Ovo iz razloga što određena vrsta opojne droge, nije bitan element bića krivičnog
djela neovlašćena proizvodnja držanje i stavljanje u promet opojnih droge iz čl.300
KZ CG, tako da neovlašćeno preduzimanje bilo koje alternativne radnje propisane
ovom odredbom u pogledu bilo koje opojne droge ostvaruju se elementi bića
predmetnog krivičnog djela. Uz to, pitanje sadražaja umišljaja je činjenično pitanje
koje podrazumijeva subjektivne činjenice određenog sadržaja svijesti i volje, koje su
nižestepeni sudovi utvrdili i o tome dali razloge i kao takve ne mogu biti predmet
preispitivanja po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa ni predloga da državno tužilaštvo
podigne zahtjev. No, podsjetiti je, da iz odbrane okrivljenog, na šta su ukazali
nižestepeni sudovi, nesumnjivo proizilazi da je okrivljeni bio svjestan da prevozi
opojnu drogu i da je to htio da učini u pogledu bilo koje vrste opojne droge, pa kod
utvrđenja ovih subijektivnih činjenica ne postoji ni najmanja, a kamo li znatna sumnja
o istinitosti pravilnog utvrđenja sadržaja svijesti i volje okrivljenog i njegovog
podvođenja pod pravni pojam direktnog umišljaja, koja sumnja bi, da kojim slučajem
postoji, u smislu čl.444 ZKP-u, onemogućavala Vrhovni sud da odluči o zahtjevu za
zaštitu zakonitosti, a što bi mogao biti razlog da se uvaži predmetna žalba i predlog
smatra zahtjevom za zaštitu zakonitosti."
ZAKONITOST RADNJE PRETRESANJE VOZILA

(Član 83 st. 6 i 7 ZKP)
Kod postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni

po službenoj dužnosti, a koja sumnja se kod policijskih službenika javila na
osnovu uvida u putnu ispravu okrivljenog i na osnovu korišćenja aparata,
kojim je konstatovana neobična gustina u pojedinim djelovima njegovog
automobila, policijski službenici su imali ovlašćenje da izvrše pretres vozila
okrivljenog bez naredbe suda i bez prisustva svjedoka i s tim u vezi da oduzmu
pronadjene predmete koji mogu biti dokaz u krivičnom postupku.

18
***
Zakonitost radnje pretresanja koja je izvršena na osnovu člana 83 stav 6
ZKP ne može se dovesti u pitanje time što je ovlašćeni policijski službenik koji
je provodio tu dokaznu radnju eventualno propustio da u smislu čl. 83 st. 7
ZKP o izvršenoj radnji podnese izvještaj sudiji za istragu.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni Vrhovnog suda pretresanje vozila okrivljenog koje je izvršeno na

osnovu čl.83 st.6 ZKP-u i predmeti pronađeni pretresom, kao i dokazi proizašli iz tog
pretresa ne predstavljaju nedozvoljene dokaze shodno odredbama ZKP-u. Kao što je
prethodno ukazano, Vrhovno državno tužilaštvo se po tom pitanju jasno odredilo na
str.3, osporavanog rješenja, kao što je to učinio i drugostepeni sud na str.3 presude
Kž.br.119/18, gdje se u trećem pasusu odozgo odredio prema žalbenim navodima
kojima se potencirala navodna nedozvoljenost dokaza pribavljenih pretresanjem, kao
i zakonitost samog pretresanja vozila okrivljenog. Sve te razloge u potpunosti
prihvata Vrhovni sud, a budući su jasni, razložni i ubjedljivi, to radi izbjegavanja
ponavljanja, na njih upućuje podnosioca ovdje razmatrane žalbe. Lišene se svakog
osnova tvrdnje branilaca da su policijski službenici bili dužni obezbjediti naredbu
suda i dva svjedoka koja bi prisustvovala pretresanju vozila okrivljenog i da su bili
dužni, u konkretnoj situaciji, uputiti okrivljenog da ima pravo na branioca, kao i da su
se nižestepeni sudovi morali odrediti zašto smatraju da je policija opravdano
pristupila pretresu mimo postojanja tih uslova. Naime, kod postojanja osnova sumnje
da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, a koja sumnja se u
konkretnom slučaju kod policijskih službenika javila na osnovu uvida u putnu ispravu
okrivljenog i na osnovu korišćenja aparata "Baster", kojim je konstatovana neobična
gustina u pojedinim djelovima njegovog automobila, jer se skala nije zaustavila na
uobičajnoj veličini između 20-30 jedinica, već je pokazivala neuobičajnu gustinu od
70-80 jedinica, a pri čemu se sve odigravalo na graničnom prelazu, gdje je inače
nužno i uobičajeno vršiti pojačanu kontrolu putnika i prtljaga, a okrivljeni je bio u
tranzitu i namjeravao napustiti Crnu Goru, policijski službenici su imali ovlašćenje da
izvrše pretres vozila okrivljenog bez naredbe suda i bez prisustva svjedoka i svakako
s tim u vezi i da oduzmu pronađene predmete koji mogu biti dokaz u krivičnom
postupku, jer su na to izričito ovlašćeni odredbom čl.83 st.6 ZKP-u, na šta je
braniocima ukazano i osporavanim rješenjem državnim tužilaštva i osporavanim
nižestepenim presudama.
Zakonitost radnje pretresanja koja je izvršena na osnovu čl.83 st.6 ZKP-u,
takođe se ne može dovesti u pitanje time što je ovlašćeni policijski službenik koji je
provodio tu dokaznu radnju eventualno propustio da u smislu čl.83 st.7 ZKP-u o
izvršenoj radnji podnese izvještaj sudiji za istragu. Takođe nije bilo zakonskog
osnova da se u takvoj situaciji okrivljeni upućuje da ima pravo na branioca jer je u
pitanju radnja koja se provodi u pretkrivičnom postupku i okrivljeni još uvijek nije bio
osnovano sumnjiv kao izvršilac. Pravo na advokata bi eventualno imalo lice (ne mora
biti okrivljeni) kod kog će se i na kom će se izvršiti pretresanje na osnovu naredbe
suda o pretresanju, u kom slučaju se to lice prije pretresanja poziva da dobrovoljno
preda predmet koji se traži (ili da preda lice) i poučava da ima pravo da uzme
advokata, odnosno branioca (ukoliko je u pitanju okrivljeni), a kako je to izričito
propisano u čl.80 st.1 ZKP-u, ali ne i čl.83 st.6 ZKP-u, po kom se u konkretnom
BILTEN 1 / 2019 23
19
slučaju izvršilo pretresanje prevoznog sredstva kojim je upravljao okrivljeni. Dakle,

pravilno je državno tužilaštvo odbilo da po osnovu čl.386 st.1 tač.7 ZKP-u podigne
zahtjev za zaštitu zakonitosti."

20
KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENO DRŽANJE ORUŽJA

I EKSPLOZIVNIH MATERIJA
(Član 403 stav 3 u vezi st. 1 i 2 KZ)
Pod pravni pojam “neovašćeno držanje oružja i municije”, u smislu

odredbe stava 1 člana 403 KZ CG, ne podvode se samo činjenice koje ukazuju
da je određeni okrivljeni držao oružje i municiju (neovašćeno) pri sebi ili kod
sebe, već se pod krivično-pravnim pojmom neovlašćenog držanja oružja
podrazumijeva neovlašćena faktička vlast određenog lica nad oružjem i
municijom, koja vlast tom licu obezbjedjuje da u bilo kom trenutku može doći u
neposredan posjed oružja i municije.
***
Skrivanjem oružja okrivljeni su obezbijedili faktičku vlast nad oružjem i
time i mogućnost da isključivo oni, ili drugi koje bi oni ovlastili, mogu doći u
neposredno pritežanje oružja i municije.
Iz obrazloženja:
"Braniloci u predmetnim žalbama navode da držanje oružja (što je izrekom

prvostepene presude opredijeljena radnja izvršenja krivičnog djela za koje je oglašen
krivim okrivljeni D.) podrazumijeva, kako navode, shodno komentarima Krivičnog
zakonika, priteženje nad oružjem, koje podrazumijeva držanje oružja pri sebi ili kod
sebe, a čime, imajući u vidu da je veća količina oružje i municija, za čije neovlašćeno
držanje je oglašen krivim okrivljeni D., bilo zakopano u dvorištu kuće u izgradnji u
Dobroti, naselju Sveti Stasije, osporavaju pravilnu primjenu Krivičnog zakonika, što
bi, da su u pravu, predstavljalo povredu Krivičnog zakonika na štetu okrivljenih.
Međutim ovi navodi branilaca nijesu osnovani.
Naime, pod pravni pojam “neovašćeno držanje oružja i municije”, u smislu
odredbe st.1 čl.403 KZ CG, ne podvode se samo činjenice koje ukazuju da je
određeni okrivljeni držao oružje i municiju (neovašćeno) pri sebi ili kod sebe, kako
neosnovano tumače branioci, već se pod krivično-pravnim pojmom neovlašćenog
držanja oružja podrazumijeva neovlašćena faktička vlast određenog lica nad oružjem
i municijom, koja vlast tom licu obezbjeđuje da u bilo kom trenutku može doći u
neposredan posjed oružja i municije i tako je imati pri sebi i kod sebe. Upravo je to
bio slučaj u konkretnom, jer su okrivljeni D. i ostali okrivljeni sa kojima je bio
saizvršilac, imali isključivu neovlašćenu faktičku vlast nad oružjem i municijom koje je
bilo sakriveno na mjesto samo njima poznato. Upravo skrivanjem oružja okrivljeni su
obezbijedili faktičku vlast nad oružjem i time i mogućnost da isključivo oni, ili drugi
koje bi oni ovlastili, mogu doći u neposredno pritežanje oružja i municije tj.da ga
imaju pri sebi ili kod sebe, a takva vlast je trajala sve dok faktički nije prekinuta, što
se u desilo otkrivanjam zakopanog oružja od strane nadležnih organa. Stoga su
nižestepeni sudovi utvrđenu činjenicu da su okrivljeni, pa i okrivljeni D., oružje i
municiju zakopali na određenom mjestu, pravilno podveli pod pravni pojam
neovlašćeno držanje oružja i municije, što je jedna od alternativno propisanih radnji
izvršenja krivičnog djela iz čl.403 KZCG. Dakle, ni u ovom smislu nije povrijeđen
Krivični zakonik na šteteu okrivljenog D., kako se neosnovano tvrdi žalbama. Što se
tiče radnje izvršenja neovlašćenog nabavljanja oružja i municije, kojom radnjom je
BILTEN 1 / 2019 25
21
okrivljeni D., prema utvrđenju nižestepenih sudova, takođe izvršio krivično djelo iz
čl.403 st.3 u vezi st.2 i 1 KZCG, ukazati je da ta radnja izvršenja nesumnjivo proizilazi
iz nedvosmisleno utvrđene radnje držanja oružja i municije, jer svako držanje
podrazumijeva prethodno nabavljanje."

22
KRIVIČNO DJELO FALSIFIKOVANJE ISPRAVE

Krivično djelo falsifikovanja isprave nije blanketnog karaktera jer je u

Krivičnom zakoniku dat potpuni opis konstitutivnih obilježja krivičnog djela.
***
Kada je javna isprava objekat radnje falsifikata, ostvarena su obilježja
težeg oblika krivičnog djela falsifikovanje isprave.
Iz obrazloženja:
"Neprihvatljiv je i stav branioca da je krivično djelo falsifikovanje isprave iz

čl.412 st.2 u vezi st.1 blanketnog karaktera i da izreka prvostepene presude ima
nedostatke, jer ne sadrži odredbu zakona koja predmetnim ispravama daje karakter
javne isprave, te da je time učinjena i povreda Krivičnog zakonika.
S tim u vezi ovaj sud ukazuje da se pod krivičnim djelom blanketnog karaktera
podrazumijeva ono krivično djelo koje je u Krivičnom zakoniku propisano sa tzv.
„nepotpunom dispozicijom“, odnosno čiji zakonski opis ukazuje da se radnja izvršenja
sastoji u nepridržavanju ili kršenju određenih propisa, što znači da radnja izvršenja
zavisi od drugih propisa na koje upućuje zakonski opis krivičnog djela.
Krivično djelo falsifikovanje isprave sadrži potpun opis konstitutivnih obilježja i
njegova radnja ne zavisi od primjene drugih propisa u navedenom smislu. Javna
isprava je ona isprava koju u propisanom obliku izdaje državni organ. Kada je ona
objekat radnje falsifkata ostvarena su obilježja težeg oblika krivičnog djela iz čl.412
st.2 Krivičnog zakonika.
Iz činjeničnog opisa prvostepene presude (tač. 24, 33 i 34) vidi se da je
okrivljeni M. upotrijebio kao prave lažne carinske isprave, koje izdaje Uprava carina u
vršenju javnih ovlašćenja u carinskom postupku i kao takve su nesumnjivo javne
isprave, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili Krivični zakonik, kada su
zaključili da su se u radnjama okrivljenog stekla obilježja produženog krivičnog djela
falsifikovanje isprave iz čl. 412 st. 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika."
OCJENA RAZLOGA ZA IZUZEĆE SUDIJE

(Član 38 tač. 4 i 5 ZKP)
Učešće sudije u radu vanraspravnog vijeća prilikom odlučivanja o

pritvoru, ili o žalbi protiv rješenja o sprovodjenju istrage i o odredjivanju
pritvora ne može biti razlog za izuzeće sudije u postupku donošenja presude,
jer se prilikom navedenih oblika odlučivanja sudija ne izjašnjava o krivici
okrivljenog, već o postojanju osnovane sumnje o izvršenju krivičnog djela, za
razliku od presude kojom se utvrdjuje izvjesnom krivica okrivljenog.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se žalbom branioca istrajava na navodima iz predloga za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koji se zasnivaju na tvrdnji da je u postupku
pred drugostepenim sudom učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, iz
BILTEN 1 / 2019 27
23
čl.438 st.1 tač. 2 i 4 u vezi sa čl. 386 st.1 tač.1 u vezi čl.38 tač. 4 i 5 ZKP, time što je
u drugostepenom postupku jedan od članova vijeća bio sudija R. K., koji je u ranijem
postupku, koji je vođen pred Višim sudom u Bijelom Polju, postupao kao član
vanraspravnog vijeća prilikom odlučivanja o predlozima za produženje ili ukidanje
pritvora, odnosno o žalbama odbrane protiv rješenja o sprovođenju istrage i o
određivanju pritvora.
Naime, odredbom čl.38 tač.4 ZKP propisano je da sudija ne može vršiti
sudijsku dužnost ako je u istom predmetu vršio dokazne radnje ili je učestvovao u
postupku kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog,
odnosno tužioca ili je saslušan kao svjedok ili vještak.
Iz spisa predmeta se ne vidi da je sudija K. u krivičnom predmetu vršio
dokazne radnje ili je postupao u bilo kom svojstvu na koje upućuje citirana zakonska
odredba, niti se u žalbi konkretno na tako nešto ukazuje, zbog čega nije bilo mjesta
za izuzeće sudije po gore navedenom zakonskom razlogu.
Nadalje, odredbom čl.38 tač.5 ZKP propisano je da sudija ne može vršiti
sudijsku dužnost, ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg
suda ili odluke o sporazumu o priznanju krivice ili ako je učestvovao u donošenju
odluke koja se pobija žalbom.
Prema stavu ovog suda, odredba čl.38 tač.5 ZKP-a podrazumijeva da će se
sudija izuzeti od vršenja sudijske dužnosti ako je u postupku pred nižestepnim sudom
učestvovao u donošenju odluke o krivici okrivljenog, odnosno odluke koja se pobija
žalbom i u situaciji kada je odlučivao o sporazumu o priznanju krivice. Ratio legis ove
odredbe je da se spriječi da sudija ima određena preubjeđenja koja su stečena
prilikom donošenja ranijih odluka, odnosno da se otkloni sumnja u nepristrasnost
sudije kada donosi odluku o krivici okrivljenog. Stoga učešće sudije u radu
vanraspravnog vijeća prilikom odlučivanja o pritvoru, ili o žalbi protiv rješenja o
sprovođenju istrage i o određivanju pritvora, ne može biti razlog za izuzeće sudije u
postupku donošenja presude, imajući u vidu da se prilikom navedenih oblika
odlučivanja sudija ne izjašnjava o krivici okrivljenog, već o postojanju osnovane
sumnje o izvršenju krivičnog djela, za razliku od presude kojom se utvrđuje izvjesnom
krivica okrivljenog.
Ovakav stav ovog suda je utemeljen i na principima koje je Evropski sud za
ljudska prava u presudi Dragojević protiv Hrvatske (br.68955/11 od 15.01.2015.
godine, st.111, 114 i 115) istakao na sljedeći način:
„111. Sud Ponavlja da član 6 st.1 Konvencije zahtijeva da sud bude
nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili pristrasnosti. Prema
sudskoj praksi Suda, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u
smislu člana 6 st.1 Konvencije. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđenja ličnog
uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Lična nepristrasnost mora se
pretpostavljati dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to
znači utvrditi, sasvim odvojeno od ličnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive
činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu nepristrasnost.....
114. U slučajevima kada je sudija koji predsjedava suđenjem već sudjelovao u
predmetu u ranijoj fazi postupka te donio razne odluke u predraspravnoj fazi-
uključujući odluke produženju pritvora – Sud je istakao da je uopšteno jedna od uloga
sudije da upravlja postupkom sa ciljem da obezbijedi pravilno djelovanje
pravosudnog sistema. Savršeno je normalno da sudija može razmotiti i odbiti zahtjev
za puštanje na slobodu koji podnese pritvoreni optuženi. Pri tome sudija mora i na
temelju Konvencije i domaćeg prava ustanoviti postojanje osnovane sumnje protiv
oputuženog. Sama činjenica da je sudija u suđenju već donosio predraspravne

24
odluke u predmetu, uključujući odluke vezane za pritvor, ne može opravdati bojazan

o njegovoj nepristrasnosti; samo posebne okolnosti mogu opravdati drugačiji
zaključak.....
115. Bilo kakve sumnje koje optuženi može imati u takvim slučajevima su
razumljive, no one se same ne mogu smatrati objektivno opravdanim. Doista, pitanja
na koje sudija mora odgoviriti pri donošenju odluka o produženju pritvora nijesu ista
kao ona pitanja za njegovu pravosnažnu presudu. Prilikom odlučivanja o pritvoru i
donošenju predraspravnih odluka te vrste, sudija po kratkom postupku ocjenjuje
dostupne podatke kako bi utvrdio postoji li prima facie temelj za sumnju protiv
optuženog za izvršenje krivičnog djela; prilikom odlučivanja na kraju suđenja mora
procijeniti jesu li dokazi koji su izneseni i o kojima se raspravljalo pred sudom dovoljni
da bi optuženog proglasio krivim. Sumnja i formalno proglašenje krivice ne mogu se
tretirati kao istovjetni.....“
Dakle, primjenjujući ova načela Evropskog suda za ljudska prava, koja su
komplementarna sa stavovima ovog suda o shvatanju odredbi čl.38 tač. 4 i 5 ZKP,
evidentno je da sama činjenica da je sudija K. u ranijem postupku učestvovao u radu
vanraspravnog vijeća prilikom odlučivanja o pritvoru okrivljenog, odnosno o žalbi
protiv rješenja o sprovođenju istrage i o određivanju pritvora, u odsustvu drugih
posebnih okolnosti, na čije postojanje se i ne ukazuje u izjavljenoj žalbi, nije
opravdavala bojazan u njegovu nepristrasnost prilikom donošenja presude i nije bila
dovoljan razlog za njegovo izuzeće."
BILTEN 1 / 2019 29
25
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

26
ZAKONITOST PROVODJENJA MJERA TAJNOG NADZORA

(Član 161 stav 1 u vezi čl. 157 ZKP)
Ne dovodi u pitanje zakonitost provodjenja mjera tajnog nadzora to što u

spisima predmeta nema naredbe za provodjenje tih mjera donijetih od strane
nadležnih organa.
VALJANOST DOKAZA PRIBAVLJENIH ZAMOLBENIM PUTEM

(Član 356 stav 1 ZKP)
Na dokazima koji nijesu izvodjeni pred prvostepenim sudom, već su

pribavljeni na osnovu zamolnice i po prvi put provedeni na pretresu pred
drugostepenim sudom može se zasnovati sudska odluka.
PRAVNO NEVALJANI DOKAZ

(Član 161 u vezi čl. 113 ZKP)
Izjava potencijalnog svjedoka koja je ovjerena pred sudom ili drugim

nadležnim organom nije dokaz u krivičnom postupku i ne može se upodobiti sa
iskazom svjedoka pred sudom ili državnim tužiocem, koji iskaz se daje usmeno
i u skladu sa članom 113 ZKP, a podrazumijeva, kako prethodnu opomenu
svjedoku, tako i upozorenje (st. 2 čl. 113 ZKP).
Iz obrazloženja:
"Neosnovana je žalba branioca da je pobijana presuda zasnovana na

nevaljanim dokazima, kakvim branilac ocjenjuje izjašnjenje od 02.03.2018. odine, sa
službenom zabilješkom i izvještajem, koje je po zamolnici Apelacionog suda Crne
Gore, dostavilo Ministarstvo pravde Republike Austrije. Obrazlažući ovakve navode,
branilac tvrdi da su navedeni dokazi pribavljeni protivno odredbi čl.161, čl.211 st.1 i
čl.356 st.1 ZKP-u. Navedenim odredbama ZKP-u, za različite faze krivičnog
postupka, propisuje se u bitnom isto, a naime, da se sudska odluka ne može
zasnivati na dokazima i podacima koji su prikupljeni protivno odredbama ZKP-u Tako
je odredbom čl.161 st.1 ZKP-u propisano je da ako je prilikom preduzimanja mjera iz
čl.157 ZKP-u (odnosi se na MTN), postupljeno suprotno odredbama ZKP-u, da se na
prikupljenim podacima ne može zasnivati sudska odluka. U čemu branilac vidi da su
dokazi koje je zamolbeno dostavila Austrija pribavljeni protivno ovoj odredbi žalbom
nije konkretizovano, niti je za Vrhovni sud razumljivo. Svakako da se pod tom
odredbom ne može podvesti žalbeni navod da u spisima predmeta nema naredbe za
provođenje MTN koju su donijeli nadležni organi Austrije, jer to ne dovodi u pitanje
zakonitost provođenja MTN, osnovom kojih su u Austriji osuđeni E. M. i S. B.,
saučesnici u izvršenju predmetnog krivičnog djela.
BILTEN 1 / 2019 33
27
Odredba čl.211 st.1 ZKP-u na koju se branilac poziva propisuje obavezu

sudije za istragu da po službenoj dužnosti ili na predlog stranke donese rješenje o
izdvajanju iz spisa iskaz okrivljenih, svjedoka, vještaka itd., kada je zakonom
određeno da se na njima ne može zasnivati sudska odluka. U čemu branilac vidi da
su dokazi pribavljeni zamolbenim putem od Austrije u suprotnosti sa ovom odredbom
ZKP-u, za Vrhovni sud nije razumljivo i na njih ne može odgovoriti. Odredbom čl.356
st.1 ZKP-u propisani su uslovi za odstupanje od neposrednog izvođenja dokaza, pa
takođe nije razumljivo u čemu branilac vidi da su pisani dokazi koje je dostavila
Austrija u suprotnosti sa ovom odredbom. Napomenti je i da je nakon čitanja dokaza
pribavljenih zamolbenim putem od strane Austrije, branilac okrivljenog K. izjavio "kao
u postupku pred prvostepenim sudom", iako ti dokazi nijesu izvođeni pred
prvostepenim sudom, već su pribavljeni na osnovu zamolnice Apelacionog suda i po
prvi put provedeni na pretresu pred drugostepenim sudom. Dakle, očigledno branilac
nije imao nikakvu primjedbu koja bi se ticala zakonitosti pribavljanja ovih dokaza, jer
bi takvu primjedbu stavio na pretresu u proceduri izjašnjenja na provedeni dokaz, što
bi omogućavalo drugostepenom sudu da se u odnosu na njih u presudi odredi.
Zapisnik o iskazu N. Lj., koji je dao u svojstvu okrivljenog pred policijskim
organima Austrije, Apelacioni sud je izdvojio iz spisa predmeta (zapisnik na pretresu
17.11.2017.godine) kao nedozvoljen dokaz i nije ga provodio na pretresu. Dakle,
potpuno su neutemeljene i proizvoljne tvrdnje branioca da je Apelacioni sud zaključke
o odlučnim činjenicama temeljio na iskazu N. Lj. koji je dao službenicima policije u
Beču.
Nasuprot žalbenim navodima Vrhovni sud ocijenjuje da pobijana presuda
sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koji međusobno nijesu
protivrječni niti sa izrekom presude, pri čemu je drugostepeni sud dao jasne razloge
iz kojih dokaza je utvrdio koju odlučnu činjenicu i iz kojih razloga nije uvažio dokazne
predloge stranaka. Drugostepeni sud se kroz obrazloženje presude odredio i prema
pravnom pitanju, dajući razumljive i jasne razloge zašto nalazi da su se u radnjama
okrivljenog ostvarili svi bitni elementi biće krivičnog djela neovlašćena proizvodnja,
držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika, a takođe
i razloge o krivici optuženog.
U pobijanoj presudi navedeni su razlozi zašto je sud odbio da se u dokaznom
postupku čita izjava N. Lj. ovjerena pred Osnovnim sudom u Podgorici i navedeno da
se radi o pravno nevaljanom dokazu koji stav podržava i Vrhovni sud. Izjava
potencijalnog svjedoka koja je ovjerena pred sudom ili drugim nadležnim organom
nije dokaz u krivičnom postupku i ne može se upodobiti sa iskazom svjedoka pred
sudom ili državnim tužiocem, koji iskaz se daje usmeno i u skladu sa čl.113 ZKP-u, a
podrazumijeva, kako prethodnu opomenu svjedoku, tako i upozorenje (st.2 čl.113
ZKP). U istom dijelu drugostepene presude sud je naveo da je odbijen predlog
branioca da se neposredno pred sudom sasluša N. Lj. S tim u vezi ukazati je da je
prvostepeni sud, postupajući po nalogu ranijeg ukidnog rješenja pokušao da
obezbjedi prisustvo svjedoka N. Lj., ali u tome nije uspio jer se ovaj svjedok, a kako
to proizilazi iz spisa predmeta (akt Ministarstva unutrašnjih poslova CB Podgorica
12.10.2016.godine), nalazio u Belgiji bez bliže adrese. Kod te činjenice i kod
činjenice da branilac prilikom predlaganja ovog dokaza nije naveo adresu svjedoka
N. Lj., koja je za sud bila nepoznata, opravdano je odbijen ovaj dokazni predlog."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 2/19 od 23.04.2019. godine)

28
OCJENA VALJANOSTI DOKAZA

PRIBAVLJENIH MJERAMA TAJNOG NADZORA
(Čl. 157 - 162 ZKP)
Za ocjenu valjanosti dokaza pribavljenih mjerama tajnog nadzora bitna je

zakonitost rješenja o odredjivanju istih, a ne sadržina predloga
Iz obrazloženja:
"Osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem ukazuje da je prvostepeni sud

na 10. strani svoje presude naveo razloge sa kojih zaključuje da su naredbe o
odredjivanju i proširivanju mjera tajnog nadzora donijete u skladu sa zakonom, te da
su dokazi pribavljeni primjenom mjera tajnog nadzora pravno valjani. Ne stoje, zato,
navodi podnijete žalbe da je razlog o tome tek dao drugostepeni sud. Uz to i u
drugostepenoj presudi (str. 5. i 6.) stoji "Prvostepeni sud je na strani 10. prvostepene
presude, detaljno obrazložio kada su odredjene i proširene mjere tajnog nadzora i u
odnosu na optuženog O. Č. i u odnosu na osudjenog M. B., a sve u skladu sa
propisanim zakonskim rokovima, a što i po stavu ovog suda, nasuprot žalbenim
navodima branioca optuženih, ovaj dokaz čini pravno valjanim".
Navodi podnijete žalbe o predlozima za odredjivanje mjera tajnog nadzora su
bez značaja za drugačiju odluku, jer je za ocjenu valjanosti dokaza pribavljenih
mjerama tajnog nadzora bitna zakonitost rješenja o odredjivanju istih, a ne sadržina
predloga."
BILTEN 1 / 2019 35
29
NEPOSTOJANJE POVREDE PRAVA NA ODBRANU
Materijalni uslov psihijatrijskog vještačenja ogleda se u postojanju

sumnje da je isključena ili smanjena uračunljivost okrivljenog zbog nekog od
četiri alternativno propisana biološka osnova.
***
Ne može se osnovano zagovarati povreda prava na odbranu niti povreda
odredbi člana 13 stav 1 i čl. 14 st. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore, kada sud ne
sprovede psihijatrijsko vještačenje, u odsustvu sumnje da je kod okrivljenog
postojalo odsustvo moći rasudjivanja i odlučivanja.
ISKLJUČENJE POSTOJANJA NUŽNE ODBRANE

(Član 10 KZ)
Obostrana spremnost okrivljenih za njihov medjusobni obračun

isključuje postojanje nužne odbrane.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovog suda, u žalbi protiv pobijanog rješenja, neosnovano se

ukazuje na povredu prava na odbranu zbog toga što nije sprovedeno
neuropshijatrijsko vještačenje kojem bi bio podvrgnut okrivljeni I. M., a koje je sud,
prema navodima branioca, trebao da odredi imajući u vidu okolnosti predmetnog
dogadjaja. Pomenutim navodima žalbe u suštini se ukazuje da je činjenično stanje,
u postupku kod nižestepenih sudova, ostalo nepotpuno utvrdjeno u pogledu okolnosti
vezanih za uračunljivost okrivljenog, pri čemu ovaj sud ima u vidu da odbrana u toku
prvostepenog postupka nije iznosila predlog za izvodjenje pomenutog dokaza, da bi
se mogla uspješno zagovarati povreda prava na odbranu okrivljenog, zbog
eventualnog odbijanja dokaznog predloga okrivljenog, odnosno njegovog branioca.
Medjutim, treba naglasiti da kada se radi o pitanju uračunljivosti okrivljenog,
polazi se od pretpostavke da je okrivljeni uračunljiv u vrijeme kada je krivično djelo
učinjeno i u odnosu na to krivično djelo. Takva pretpostavka proizilazi iz odredbe
čl.153 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, kojom zakonodavac, uvažavajući realnost
da se neuračunljivost u praksi rijetko srijeće, propisuje da će se odrediti psihijatrijski
pregled ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunjivost okrivljenog
usljed duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog
razvoja ili druge teže duševne poremećenosti. Dakle, materijalni uslov psihijatrijskog
vještačenja ogleda se u postojanju sumnje da je isključena ili smanjena uračunljivost
okrivljenog zbog nekog od četiri alternativno propisana biološka osnova.
Iz spisa predmeta se ne vidi da su u toku postupka pred prvostepenim sudom
postojale okolnosti koje izazivaju sumnju u to da je uračunljivost okrivljenog I. M. u
vrijeme izvršenja krivičnog djela bila isključena ili smanjena. Naime, podaci iz spisa
predmeta, dovedeni u vezu sa ponašanjem okrivljenog u vrijeme i nakon izvršenog
krivičnog djela ne upućuju na sumnju da je od okrivljenog postojalo odsustvo moći

30
rasudjivanja, niti odsustvo moći odlučivanja, odnosno da okrivljeni nije mogao da

shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, zbog čega se ne može
osnovano zagovarati, ne samo povreda prava na odbranu, kao što je to gore
navedeno, već ni povreda odredbi čl.13 st.1 i 14 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore...
...Neprihvatljivi su i navodi žalbe branioca okrivljenog u kojima se navodi da se
nižestepene presude zasnivaju na povredi Krivičnog zakonika iz čl.387 tač.2
Zakonika o krivičnom postupku, zbog toga što nižestepeni sudovi nijesu prihvatili stav
odbrane da je okrivljeni I. M. postupao u nužnoj odbrani. Naime, nižestepeni sudovi
su, na osnovu materijalnih dokaza, a prije svega iz činjenice da su na mjestu
dogadjaja ostale čaure i da je utvrdjeno da su u dogadjaju upotrebljavana dva pištolja
i to nepoznate marke i nepoznatog broja i to jedan kalibra 9 mm - D i drugi kalibra 9
mm-K, te na osnovu izuzetog video zapisa sa lica mjesta i dovodeći u vezu ove
dokaze sa drugim sprovedenim dokazima, osnovano zaključili da su okrivljeni S. H. i
I. M. ispaljivali jedan prema drugom projektile iz svojih pištolja.
Na osnovu svestrane analize izvedenih dokaza i imajući u vidu ono što je
prethodilo samom dogadjaju, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je postojala
obostrana spremnost okrivljenih za njihov medjusobni obračun, što isključuje
postojanje nužne odbrane s obzirom da su se okrivljeni nalazili u obostranom
protivpravnom napadu, o čemu su na str. 30 prvostepene presude i na str. 3
drugostepene presude dati jasni, dovoljni i prihvatljivi razlozi, a zbog čega se ne
može prihvatiti stav branioca, koji se ponovo potencira u predmetnoj žalbi, da je
okrivljeni I. M. postupao u nužnoj odbrani."
BILTEN 1 / 2019 37
31
IDENTITET PRESUDE I OPTUŽBE

(Član 369 i čl. 386 stav 1 tačka 5 ZKP)
Sud presudu može zasnovati na činjeničnom stanju koje je utvrdjeno na

glavnom pretresu, a koje ne mora biti identično činjeničnom opisu krivičnog
djela iz optužnice, ali se presuda mora odnositi na dogadjaj koji je obuhvaćen
optužnicom uz ispunjenje dva uslova - da se tom izmjenom bitno ne mijenja
radnja sadržana u optužnici i da je tako utvrdjeno činjenično stanje povoljnije
za okrivljenog.
***
Ispuštanjem iz opisa elemenata bića krivičnog djela računarska prevara i
upodobljavanjem istog krivičnom djelu prevara prvostepeni sud nije počinio
povredu pravila postupka iz člana 386 stav 1 tačka 5 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem zaključuje da prvostepenom

presudom nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st.
1 tač. 5 ZKP. Ta povreda postoji ako je povrijedjen subjektivni ili objektivni identitet
optužnice, ali ne ako je sud radnje okrivljenog drugačije pravno kvalifikovao, jer je
odredbom člana 369 st. 2 ZKP propisano da sud nije vezan za predlog tužioca u
pogledu pravne ocjene djela.
Kod odredbe člana 369 st. 1 ZKP sud presudu može zasnovati na činjeničnom
stanju koje je utvrdjeno na glavnom pretresu, a koje ne mora biti identično
činjeničnom opisu krivičnog djela iz optužnice, ali se presuda mora odnositi na
dogadjaj koji je obuhvaćen optužnicom uz ispunjenje dva uslova - da se tom
izmjenom bitno ne mijenja radnja sadržana u optužnici i da je tako utvrdjeno
činjenično stanje povoljnije za okrivljenog.
U konkretnom slučaju presuda se odnosi na dogadjaj obuhvaćen optužnicom,
što se ne osporava ni podnijetim predlogom, odnosno izjavljenom žalbom.
Za krivično djela računarska prevara iz člana 352 st. 3 u vezi st. 1 KZ CG
zakonom je propisana kazna zatvora od dvije do dvanaest godina, dok je za krivično
djelo prevara iz člana 244 st. 4 u vezi st. 1 KZ Crne Gore ("Sl. list RCG", br. 70/03,
13/04 i 47/06) za koje je okrivljeni oglašen krivim propisana kazna zatvora od dvije do
deset godina. Dakle, okrivljeni je oglašen krivim za lakše krivično djelo.
Krivično djelo prevara iz člana 244 stav 1 KZ CG ("Sl. list RCG", broj 70/03,
13/04 i 47/06), koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, čini onaj
ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist lažnim
prikazivanjem činjenica dovede koga u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga
navede da na štetu svoje ili tudje imovine nešto učini ili ne učini, dok je za
kvalifikaciju iz stava 4 potrebno da je djelom iz stava 1 pribavljena imovinska korist ili
nanijeta šteta u iznosu koji prelazi 30.000,00 eura.
Prvostepenom presudom nije u bitnom izmijenjena radnja sadržana u
optužnici. Ovo sa razloga što je predmetnom optužnicom okrivljenim stavljeno na
teret da su kao saizvršioci djelujući po prethodnom dogovoru, a u namjeri da sebi i
drugom pribave imovinsku korist koja prelazi 30.000 eura .... okrivljeni J. kod više
banaka u Podgorici otvorio devizne račune, a okrivljeni Č. sačinjavao lažne naloge za

32
transfer novca i lažno se predstavljajući bankarskim službenicima, kao vlasnik računa

...., a ovlašćena lica u tim bankama po prijemu naloga dovedena u zabludu postupala
po instrukcijama iz navedenih naloga vrašili transfer novca na račune, koje je otvorio
okrivljeni J. i koje iznose je isti podizao ... na koji način su pribavili protivpravnu
imovinsku korist preko 30.000,00 eura.
U konkretnom slučaju u predmetnoj optužnici, a kako je to naprijed navedeno,
sadržani su svi bitni elementi bića krivičnog djela prevara, pa ispuštanjem iz opisa
elemenata bića krivičnog djela računarska prevara i upodobljavanjem istog krivičnom
djelu prevara prvostepeni sud nije počinio povredu pravila postupka iz člana 386 st. 1
tač. 5 ZKP, kako to osnovano nalazi i državni tužilac pobijanim rješenjem.
Neosnovani su, zato, drugačiji navodi podnijete žalbe s tim u vezi."
BILTEN 1 / 2019 39
33
HITNOST POSTUPANJA U PRITVORSKIM PREDMETIMA

(Član 174 stav 2 ZKP u vezi čl. 5 st. 3 Evropske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Neažurnost tužilaštva u smislu okončanja istrage koje je uzrokovalo da

istraga i pritvor imaju nerazumno trajanje protivno je standardima prakse
Evropskog suda kada je u pitanju opravdanost razloga za odstupanje od
pravila poštovanja slobode pojedinca.
Iz obrazloženja:
"Kod utvrđene osnovane sumnje da je okrivljeni izvršio krivično djelo koje mu

se stavlja na teret, a koja predstavlja materijalni uslov za određivanje pritvora, ovaj
sud je na osnovu podataka iz spisa predmeta ocijenjivao da li je predlog da se
okrivljenom produži pritvor po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.2 ZKP, osnovan.
Iz spisa predmeta proizilazi da je okrivljenom prvi put produžen pritvor po
predlogu državnog tužilaštva od 30.10.2018. godine, u kom predlogu je tužilac naveo
da postoji opasnost da okrivljeni utiče na neidentifikovane saučesnike, koji bi se,
eventualno, identifikovali nalazom i mišljenjem vještaka informacione struke. Nakon
što je prvi put produžen pritvor okrivljenom rješenjem Osnovnog suda u Podgorici
Kv.br.959/18 od 31.10.2018. godine, državnom tužiocu je trebalo skoro mjesec dana
da sačini naredbu za određivanje informacionotehnološkog vještačenja (naredba
sačinjena 23.11.2018. godine, a uručena vještaku 26.11.2018. godine).
Pritvor je, potom, okrivljenom produžavan na osnovu čl.175 st.1 tač.2 ZKP-u,
najprije rješenjem Osnovnog suda u Podgorici Kv.br.1035/18 od 28.11.2018. godine,
a potom i rješenjem Vrhovnog suda Kr.br.57/18 od 28.12.2018. godine, a koji osnov
se temeljio na činjenici da bi okrivljeni, ukoliko se nađe na slobodi, mogao ometati
postupak uticajem na neidentifikovane saučesnike, a koji bi se otkrili provedenim
vještačenjem informaciono-tehnološke struke. U ovim periodima produženja pritvora,
državni tužilac nije preduzeo ni jednu konkretnu radnju u pravcu okončanja
vještačenja po vještaku informaciono-tehnološke struke. Naime, u spisima predmeta
ne postoji dokaz (urgencija, službena zabilješka, predlog sudu u smislu čl.138 st.3 u
vezi st.2 ZKP-u), koji bi ukazivao da je državni tužilac preduzeo bilo kakvu mjeru da
vještak blagovremeno postupi po naredbi, iako je u naredbi naglasio da se nalaz i
mišljenje mora sačiniti u što kraćem roku. Umjesto toga državni tužilac je Vrhovnom
sudu podnio novi predlog za produženje pritvora, koji je predmet ovog razmatranja.
Odredbom čl.174 st.2 Zakonika o krivičnom postupku propisana je dužnost
svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću
ako se okrivljeni nalazi u pritvoru. Ovo podrazumijeva da su državni organi, prije
svega nadležni sud i državni tužilac, dužni da pokažu posebnu posvećenost i
djelotvornu marljivost u pritvorskim predmetima, kako bi se osiguralo napredovanje
krivičnog postupka. Za efikasno sprovođenje i okončanje, istrage posebno u
pritvorskim predmetima, odgovornost je na državnom tužiocu, koji mora preduzimati
sve mjere koje mu zakonom stoje na raspolaganju kako bi se postupak istrage
blagovremeno okončao, a time i pritvor sveo na najmanju potrebnu mjeru.
U konkretnom slučaju, državni tužilac ne samo da nije postupao sa posebnom
hitnošću, nego je zapaženo potpuno odsustvo bilo kakve aktivnosti u pravcu

34
obezbjeđenja blagovremene izrade nalaza i mišljenja vješaka, kojim je po očekivanju

državnog tužioca bilo moguće otkriti identitet saučesnika u predmetnom krivičnom
djelu. Tako je državni tužilac tri puta predlagao produženje pritvora zbog opasnosti
da će okrivljeni uticati na za sada neidentifikovane saučesnike koji bi se po njegovoj
ocjeni trebali otkriti informaciono-tehnološkim vještačenjem, a da ništa nije preduzeo
da se vještačenje, koje nije po ocjeni Vrhovnog suda nije složeno, okonča i tako
istraga privede kraju.
Evropski sud za ljudska prava u presudi Stögmmüller protiv Austrije - 1969
ukazao da čl.5 st.3 Konvencije propisuje da pritvaranje ne smije preći razumno
vrijeme. S tim u vezi u §4 pomenute presude između ostalog navodi se da se od
suda: "... nužno zahtjeva, kada ispituje da li se čl.5 st.3 uvažio, da razmotri i procijeni
razumnost..." pritvaranja i ..." ozbiljnost odstupanja od pravila poštovanja individualne
slobode .". Ovo dalje znači, a kako je ukazano u §5 iste presude, da "...čl.5 stav 3
Konvencije ... propisuje da pritvaranje ne smije preći razumno vrijeme ... i implicira da
mora postojati posebna marljivost i provođenje krivičnog postupka u slučajevima koji
se tiču pritvorenih osoba."
Dakle, državno tužilaštvo u konkretnom predmetu nije iskazalo potrebnu
ažurnost u smislu okončanja istrage, na šta je bilo obavezano čl.174 st.2 ZKP-u i čl.5
st.3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i time je
uzrokovalo da istraga i pritvor imaju nerazumno trajanje, što je protivno standardima
prakse Evropskog suda kada je u pitanju opravdanost razloga za odstupanje od
pravila poštovanja slobode pojedinca. Okrivljeni, koji se nalazi u pritvoru, ne može
trpljeti štetne posledice neopravdanog odugovlačenja postupka od strane državnog
tužilaštva (koji je u fazi istrage jedini odgovoran za hitno provođenje dokaznih radnji
pa i nalaza i mišljenja vještaka) i zbog toga trpjeti da mu se produžava pritvor mimo
razumne odnosno neophodne i nužne mjere."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 3/19 od 30.01.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 41
35
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRODUŽENJE PRITVORA

PO PRITVORSKOM OSNOVU IZ ČLANA 175 STAV 1 TAČKA 1 ZKP
To što okrivljeni živi u blizini državne granice samo po sebi, niti u vezi sa
težinom krivičnog djela iz člana 300 stav 1 KZ CG koje mu se stavlja na teret,
nije okolnost iz koje se može izvesti zaključak da će okrivljeni pobjeći ukoliko
se nadje na slobodi.
***
Okolnost da se okrivljenom stavlja na teret krivično djelo izvršeno prije
pet godina ukazuje na odustvo motivacije da okrivljeni bježi i tako ometa
krivični postupak.
Iz obrazloženja:
"Imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da je okrivljeni N. D. izvršio

krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da je time ispunjen materijalno pravni
osnov za produženje pritvora, Vrhovni sud je ispitao da li postoje činjenice i okolnosti
koje bi ukazivale da je osnovan predlog državnog tužioca da se ovom okrivljenom
produži pritvor po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u, a naime zbog
opasnosti od bjekstva.
Državno tužilaštvo predlog za produženje pritvora, u odnosu na okrivljenog N.
D., temelji na činjenicama da se ovom okrivljenom stavlja na teret krivično djelo za
koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina i na činjenici da ovaj
okrivljeni živi u selu D. koje je blizu granice Crne Gore i Republike Albanije, kao i da
ima prijatelje u Albaniji od kojih može očekivati i dobiti pomoć u slučaju bjekstva.
Međutim, državno tužilaštvo ničim nije konkretizovalo tvrdnju da ovaj okrivljeni ima
razvijene socijalne veze sa Albanijom. Naime, državni tužilac, osim paušalne tvrdnje
da ovaj okrivljeni ima prijatelje u Albaniji, nije ukazao ni na jednu činjenicu, okolnost ili
dokaz iz kojih bi proizilazio takav zaključak. To što okrivljeni živi u blizini državne
granice samo po sebi, niti u vezi sa težinom krivičnog djela koje mu se stavlja na
teret, nije okolnost iz koje se može izvesti zaključak da će okrivljeni pobjeći ukoliko se
nađe na slobodi. Takav stav Vrhovni sud je zauzeo i u rješenju Kr-S.br.7/17 od
25.08.2017. godine. Na nesonovanost predloga državnog tužioca upućuje i činjenica
da okrivljeni N, D, ima porodicu u Crnoj Gori, otac je četvoro djece, siromašnog je
imovnog stanja, pa je iluzorno očekivati da može organizovati život bez porodice van
Crne Gore. Uz to treba imati u vidu da se okrivljenom stavlja na teret krivično djelo za
koje postoji osnovana sumnja da je izvršeno prije skoro 5 godina, pa i ta okolnost
ukazuje na odsustvo motivacije da ovaj okrivljeni bježi i tako ometa krivični postupak.
Vrhovni sud je takođe imao u vidu da je istraga u odnosu na ovog okrivljenog
okončana, a kako to proizilazi iz predloga državnog tužioca koji je naveo da se radnje
dokazivanja koje treba provesti u nastavku istrage, odnose na krivičnog djelo koje je
stavljeno na teret V. D., a ne i na krivično djelo koje se stavlja na teret okrivljenom N.
D."

36
NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PRODUŽENJE PRITVORA

PO ČLANU 175 STAV 1 TAČKA 2 ZKP
Ukoliko u predlogu za produženje pritvora nijesu navedene činjenice

koje se odnose na ličnost okrivljenog, niti su konkretizovane okolnosti koje bi
u konkretnom slučaju utemeljile zaključak o postojanju kolizione opasnosti za
produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 175 stav 1 tačka 2 ZKP,
nema osnova da se okrivljenom pritvor produži.
Iz obrazloženja:
"U predlogu za produženje pritvora osim što se navodi da bi okrivljeni

boravkom na slobodi mogao ometati tok postupka uticajem na svjedoke - oštećene
D. S., D. B. i N. B., nijesu navedene činjenice koje se odnose na ličnost okrivljenog
niti su konkretizovane okolnosti koje bi u konkretnom slučaju utemeljile zaključak o
postojanju kolizione opasnosti za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz čl.
175 st. 1 tač. 2 ZKP, a na što upućuje Ustavni sud Crne Gore u Odluci U-III
br.1936/18 od 21.12.2018. godine, zbog čega po ocjeni ovog suda nema osnova da
se pritvor okrivljenom V. V. produži i po čl.175 st.1 tač.2 ZKP."
BILTEN 1 / 2019 43
37
USLOVI ZA BRISANJE OSUDE

NA KAZNU MALOLJETNIČKOG ZATVORA
(Član 104 st. 3 i 5 Zakona o postupanju
prema maloljetnicima u krivičnom postupku)
Nijesu ispunjeni uslovi za brisanje izrečene osude na kaznu

maloljetničkog zatvora ako je prije isteka roka iz člana 104 stav 3 Zakona o
postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku učinjeno novo krivično
djelo.
***
Kada je u pitanju brisanje osude osudjivanost jednog istog lica mora se
cijeniti u kontinuitetu u rokovima zakonom propisanim.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u

krivičnom postupku je propisano da se osuda na kaznu maljoljeničkog zatvora briše
iz evidencije krivičnih sankcija nakon proteka tri godine od izdržane, zastarjele ili
oproštene kazne ako za to vrijeme osudjeni maloljetnik ne učini novo krivično djelo.
U postupku donošenja osporenih rješenja utvrdjeno je da je podnosilac
zahtjeva presudom Višeg suda u Podgorici Km. br. 2/04 od 06. 05. 2004. godine, kao
maloljetnik, osudjen na kaznu maloljeničkog zatvora u trajanju od jedne godine, te da
je ta presuda preinačena presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 5/05 od 04.
10. 2006. godine samo u dijelu odluke o izrečenoj kazni tako što je isti osudjen na
kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.
Naprijed izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora podnosilac zahtjeva je izdržao
sa istekom 21. 05. 2008. godine.
Dana 06. 08. 2008. godine podnosilac zahtjeva je izvršio nova krivična djela -
teška tjelesna povreda iz člana 151 st. 1 KZ CG i nedozvoljeno držanje oružja i
ekslozivnih materija iz člana 403 st. 1 KZ CG, kako je to utvrdjeno pravosnažnom
presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 326/08 od 26. 06. 2009. godine kojom je
zbog istih osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.
Iz naprijed navedenog nižestepeni sudovi utvrdjuju da je podnosilac zahtjeva
prije isteka roka iz člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku učinio novo krivično djelo, te da nijesu ispunjeni uslovi za brisanje
osude izrečene presudom Višeg suda u Podgorici Km. br. 2/04 od 06. 05. 2004.
godine.
Podignutim zahtjevom se tvrdi da je na naprijed navedeni način na štetu
podnosioca zahtjeva počinjena povreda člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema
maloljetnicima, jer podnosilac zahtjeva krivično djelo izvršeno u roku tamo
propisanom nije izvršio kao maloljetnik, već punoljetno lice, pa izvršenje tih krivičnih
djela ne može biti razlog da se osuda po presudi Km. br. 2/04 od 06. 05. 2004.
godine ne može brisati.
Neprihvatljiv je gornji stav državnog tužioca. Kada je u pitanju brisanje osude
osudjivanost jednog istog lica mora se cijeniti u kontinuitetu u rokovima zakonom
propisanim, kako to nalaze i nižestepeni sudovi.

38
Neosnovano se, zato, podignutim zahtjevom tvrdi da je u konkretnom slučaju

počinjena povreda člana 104 st. 3 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku.
Saglasno članu 121 KZ CG sudska rehabilitacija licu koje je više puta
osudjivano može se dati samo ako su ispunjeni uslovi u pogledu svakog djela za koje
je osudjen. U postupku donošenja rješenja Kv. broj 995/17 od 26. 12. 2017. godine
utvrdjeno je da nijesu ispunjeni uslovi za brisanje osude iz predmeta Km. br. 2/04, pa
osnovano nižestepeni sudovi zaključuju da nijesu ispunjeni uslovi ni za brisanje
osude izrečene presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 326/08 od 26. 06. 2009.
godine.
Kako ne postoje razlozi za brisanje osude izrečene presudom Km br. 2/04 od
06. 05. 2004. godine onda ne postoje ni zakonski uslovi za brisanje osude izrečene
presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 325/08 od 26. 05. 2009. godine, jer nijesu
ispunjeni uslovi iz člana 121 KZ CG kako to osnovano nalaze nižestepeni sudovi.
Drugačiji stav od gornjeg, nasuprot navodima podignutog zahtjeva, ne može
se izvesti ni iz odredbe člana 104 st. 5 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku. Ovo sa razloga što se ta odredba odnosi na izrečene kazne,
dakle, postojanje pravosnažnih presuda, a odredba stava 3 istog člana na vrijeme
izvršenja krivičnog djela. Dakle, u pitanju su različiti osnovi.
Nalazeći sa iznijetih razloga da osporenim rješenjima na štetu A. K. nijesu
počinjene povrede člana 104 st. 3 i 5 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u
krivičnom postupku, ovaj sud je s pozivom na član 442 ZKP odlučio kao u izreci."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 1/19 od 22.01.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 45
39
POVREDA ODREDBI ČLANA 14 EVROPSKE KONVENCIJE O EKSTRADICIJI,

ČL.19 UGOVORA IZMEDJU CRNE GORE I REPUBLIKE SRBIJE O IZRUČENJU
I ČL. 386 STAV 1 TAČKA 3 ZAKONIKA O KRIVIČNOM POSTUPKU
Osudom okrivljenog za krivično djelo koje je izvršio prije sprovedenog

ekstradicionog postupka u cilju njegovog izručenja iz Republike Srbije u Crnu
Goru, suprotno načelu specijalnosti, kojeg se okrivljeni, nije odrekao, učinjena
je povreda odredbi člana 14 Evropske konvencije o ekstradiciji i povreda i
odredbi čl. 19 Ugovora izmedju Crne Gore i Republike Srbije o izručenju, koje
stimulišu pomenuto načelo, a time i bitna povreda odredaba krivičnog
postupka iz čl. 386 st. 1 tač. 3 Zakonika o krivičnom postupku.
***
Za primjenu načela specijalnosti nije od bilo kakvog značaja
državljanstvo ili neko drugo svojstvo lica prema kome je sproveden postupak
ekstradicije.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrđuje da je donošenju pomenutih presuda prethodio

postupak izručenja okrivljenog G. S. iz R. S., u cilju izdržavanja kazne zatvora u
trajanju od dvije godine i dva mjeseca, koja mu je izrečena pravosnažnom presudom
Višeg suda u Bijelom Polju K.br.28/13-10 od 10.09.2013. godine, zbog krivičnog djela
ubistvo u pokušaju u prekoračenju nužne odbrane iz čl.143 st.1 u vezi čl.20 Krivičnog
zakonika Crne Gore, u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i
eksplozivnih materija iz čl. 403. st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Izručenje
okrivljenog je dozvoljeno na osnovu rješenja Ministarstva pravde Republike Srbije
br.713-01-04932/2017-08 od 17.01.2018. godine, a u drugoj tački dispozitiva tog
rješenja je navedeno da se okrivljeni G. S. ne može bez saglasnosti nadležnih
organa Republike Srbije goniti za druga prije izručenja učinjena krivična djela, niti da
se prema njemu može bez saglasnosti nadležnih organa Republike Srbije izvršiti
krivična sankcija izrečena za druga prije izručenja učinjena krivična djela. U
obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da su uslovi izručenja, koji su
navedeni u tački 2 dispozitiva rješenja postavljeni saglasno čl.14 Zakona o
međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima Republike Srbije, odnosno čl.19
Ugovora između Republike Srbije i Crne Gore o izručenju.
Nadalje, iz spisa predmeta se utvrđuje da je okrivljeni G. S. presudom
Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.195/17 od 25.09.2018. godine osuđen zbog
produženog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz čl.168 st.2 u vezi st.1 u vezi
čl.49 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, čije radnje su izvršene 12 i 13.09.2017.
godine u Mojkovcu, na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, da je protiv te
presude okrivljeni izjavio žalbu u kojoj je naveo da je pomenutim rješenjem
Ministarstva pravde Republike Srbije dozvoljeno njegovo izručenje iz Republike
Srbije u Crnu Goru isključivo i jedino radi izdržavanja kazne zatvora po pravosnažnoj
presudi Višeg suda u Bijelom Polju K.br.28/13-10 od 10.09.2013. godine, da je u
tački 2 alineja a) tog rješenja određeno da se ne može voditi za druga krivična djela
učinjena prije izručenja, bez saglasnosti nadležnih organa Republike Srbije i da se

40
bez saglasnosti nije mogao voditi krivični postupak protiv njega za krivično djelo
učinjeno u septembru 2017. godine.
Odredbom čl.14 st.1 Evropske konvencije o ekstradiciji, koja obavezuje Crnu
Goru i Republiku Srbiju, kao državu potpisnicu propisano je:
„Izdato lice neće biti gonjeno, suđeno ili lišeno slobode radi izvršenja kazne ili
mjere bezbjednosti, niti podvrgnuto bilo kakvom drugom obliku ograničenja lične
slobode za bilo koje djelo učinjeno prije predaje, a koje nije predmet izdavanja, osim
u sledećim slučajevima:
a) Ako strana koja ga je izručila na to pristane. U tu svrhu biće podnijet
zahtjev sa prilozima predviđenim u čl.12 i sudski zapisnik sa izjavama
izdatog lica. Ovaj pristanak će se dati u slučaju da krivično djelo za koje
je traženo povlači za sobom obavezu izdavanja na osnovu ove
konvencije;
b) Ako izdato lice, iako je imalo mogućnosti, nije napustilo teritoriju strane
ugovornice kojoj je bilo predato u roku od 45 dana od njegovog
konačnog puštanja iz zatvora, ili se na nju ponovo vratilo.“
Evropska konvencija o ekstradiciji, kao multilateralni međunarodni ugovor
podrazumijeva tijesnu saradnju između država ugovornica u cilju efikasnog
sprovođenja radnji u postupku ekstradicije učinilaca krivičnih djela i obavezuje države
ugovornice da se pridržavaju njenih odredbi u postupcima izdavanja lica koja se gone
zbog učinjenog krivičnog djela ili se traže radi izvršenja kazne ili mjere bezbjednosti
od strane pravosudnih organa države molilje (čl.1 Konvencije). Sa druge strane,
obaveze prihvaćene potpisivanjem i ratifikacijom Evropske konvencije o ekstradiciji,
kao i potreba međusobnog povjerenja država ugovornica, podrazumijevaju dužnost
država da dosljedno poštuju odredbe Konvencije, pa i pravilo specijalnosti utvrđeno u
čl.14 Evropske konvencije o ekstradiciji.
Takođe, Ugovorom između Crne Gore i Republike Srbije o izručenju
predviđeno je načelo specijalnosti, jer je u odredbi čl.19 st.1 tog ugovora navedeno
da izručeno lice ne može biti krivično gonjeno, podvrgnuto izvršenju kazne ili bilo
kojoj drugoj mjeri ograničenja slobode ili izručeno trećoj državi, za bilo koje krivično
djelo izvršeno prije izručenja, a koje nije predmet izručenja. U stavu 2 istog člana
predviđeno je da se navedeni uslovi neće primijeniti: 1) ako se izručeno lice odreklo
garancija iz st.1 ovog člana; 2) ako izručeno lice, iako je imalo mogućnosti nije u roku
od 45 dana od dana njegovog konačnog puštanja na slobodu napustilo teritoriju
države ugovornice kojoj je bilo predato ili ako se poslije napuštanja te teritorije na nju
ponovo vratilo i 3) ako država koja je izručila lice da saglasnost u kom cilju se
podnosi molba sa prilozima navedenim u čl.4 ugovora i sudski zapisnik sa izjavom
izručenog lica.
Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.195/17 i Višeg suda u
Bijelom Polju Kž.br.4/19 se utvrđuje da su ovi sudovi nakon sprovedenog
ekstradicionog postupka za izručenje okrivljenog iz Republike Srbije vodili krivični
postupak i donijeli pobijane presude zbog krivičnog djela koje je izvršeno prije nego
što je donijeto rješenje o ekstradiciji i time postupili suprotno određenju iz rješenja
Ministarstva pravde Republike Srbije br.713-01-04932/2017-08 od 17.01.2018.
godine da se okrivljeni ne može bez saglasnosti nadležnih organa Republike Srbije
goniti za druga prije izručenja učinjena krivična djela.
Osudom okrivljenog za krivično djelo koje je izvršio prije sprovedenog
ekstradicionog postupka u cilju njegovog izručenja iz Republike Srbije u Crnu Goru,
suprotno načelu specijalnosti, kojeg se okrivljeni, prema stanju u spisima predmeta,
nije odrekao, učinjena je povreda odredbi čl.14 Evropske konvencije o ekstradiciji i
BILTEN 1 / 2019 47
41
povreda i odredbi čl.19 ugovora između Crne Gore i Republike Srbije o izručenju,
koje stipulišu pomenuto načelo, a time i bitna povreda odredaba krivičnog postupka
iz čl.386 st.1 tač.3 Zakonika o krivičnom postupku, koja podrazumijeva povredu
propisa krivičnog postupka u pogledu postojanja optužbe ovlašćenog tužioca ili
odobrenja nadležnog organa. Ovo zbog toga što je u konkretnom slučaju vođen
krivični postupak suprotno odobrenju iz rješenja o ekstradiciji Ministarstva pravde
Republike Srbije br.713-01-04932/2017-08 od 17.01.2018. godine i donijete pobijane
presude. Krivični postupak se jedino mogao voditi za slučaj da država izručenja
(Republika Srbija) da naknadni pristanak za vođenje krivičnog postupka u skladu sa
čl.14 st.1 tač.a) Evropske konvencije o ekstradiciji, odnosno u skladu sa čl.19 st.2
tač.3 ugovora između Crne Gore i Republike Srbije o izručenju, a što je u konkretnom
slučaju izostao.
Nije prihvatljiv stav iznijet u presudi Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.4/19 od
05.02.2019. godine u kome se sud poziva na odredbu čl.33 st.1 Zakona o
međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, u kojoj je takođe predviđeno
načelo specijalnosti, a koju drugostepeni sud tumači na način da se „ista odnosi na
državljane R. Srbije a ne na državljane Crne Gore, kao što je slučaj u konkretnoj
krivično-pravnoj stvari.“ Ovo zbog toga što za primjenu navedenog načela apsolutno
nije od bilo kakvog značaja državljanstvo ili neko drugo svojstvo lica prema kome je
sproveden postupak ekstradicije. Uz to, ukazuje se nižestepenim sudovima da se
međunarodna pravna pomoć pruža u skladu sa međunarodnim ugovorom, a da
primjena Zakona o međunarodno pravnoj pomoći u krivičnim stvarima dolazi u obzir
kada međunarodni ugovor ne postoji ili kada određena pitanja nijesu regulisana
međunarodnim ugovorom (čl.2 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim
stvarima)
Prema tome, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva
Crne Gore osnovano se ukazuje da su navedenim nižestepenim presudama
povrijeđene odredbe čl.14 Evropske konvencije o ekstradiciji, čl.19 ugovora između
Crne Gore i Republike Srbije o izručenju i čl.386 st.1 tač.3 Zakonika o krivičnom
postupku.
Kod iznijetog, stekli su se uslovi da se nižestepene presude ukinu i predmet
vrati Osnovnom sudu u Bijelom Polju na ponovno suđenje. Navedeni sud će zatražiti
naknadni pristanak nadležnih organa Republike Srbije za vođenje krivičnog
postupka po navedenom krivičnom djelu u skladu sa Evropskom konvencijom o
ekstradiciji i Ugovorom između Crne Gore i Republke Srbije o izručenju i time otkloniti
povrede propisa na koje im se ukazuje ovom presudom."

42
DRUGAČIJA OCJENA DOKAZA KOJI NIJESU IZVEDENI

NA PRETRESU KOD DRUGOSTEPENOG SUDA
(Član 386 stav 1 tačka 7 ZKP)
Ako je drugostepeni sud drukčije ocijenio dokaze koji su izvedeni kod

prvostepenog suda, a koji nijesu izvedeni na pretresu kod drugostepenog
suda, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav
1 tačka 7 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Nakon održanog pretresa drugostepeni sud je uvažio žalbu Osnovnog

državnog tužilaštva u Kotoru i preinačio presudu Osnovnog suda u Kotoru
K.br.249/17/15 od 07.05.2018. godine, tako što je okrivljenog B. L., oglasio krivim
zbog krivičnog djela iznudjivanje iskaza iz čl.166 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore i
za to djelo mu izrekao uslovnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju
od 3 mjeseca i istovremeno odredio da se ista kazna naće izvršiti ukoliko okrivljeni u
roku od 1 godine po pravosnažnosti presude ne učini neko novo krivično djelo.
Istom presudom je odlučeno da je okrivljeni dužan platiti na ime paušala 50,00
eura u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, a o troškovima postupka
nastalim pred prvostepenim sudom će taj sud donijeti posebno rješenje nakon
pravosnažnosti presude.
Protiv drugostepene presude žalbu je blagovremeno izjavio branilac
okrivljenog zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrdjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene Krivičnog zakonika, s predlogom
da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni
postupak i odlučivanje, ili pak ista preinači i okrivljeni oslobodi od optužbe.
Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po
službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, Vrhovni sud je povodom žalbe branioca
okrivljenog, a po službenoj dužnosti ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio
tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
Osnovni sud u Kotoru je presudom K.br.249/17/15 od 07.05.2018. godine
oslobodio od optužbe okrivljenog B. L., da je učinio krivično djelo iznudjivanje iskaza
iz čl.166 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, jer nema dokaza da je izvršio navedeno
krivično djelo.
Odlučujući po žalbi Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru, Viši sud u
Podgorici, kao drugostepeni, je odlučio da otvori pretres pred tim sudom na kojem su
saslušani okrivljeni B. L. i oštećeni B. V., dok su ostali dokazi provedeni pred
Osnovnim sudom u Kotoru cijenjeni prema sadržini tih dokaza u spisima predmeta
tog suda.
Ocjenom izvedenih dokaza i odbrane okrivljenog na pretresu kod Višeg suda u
Podgorici i dokaza izvedenih kod Osnovnog suda u Kotoru, viši sud je drukčijom
ocjenom izvedenih dokaza i odbrane okrivljenog utvrdio drukčije činjenično stanje od
onog koje je utvrdio osnovni sud, nalazeći da je okrivljeni učinio krivično djelo za koje
je optužen, pa je saglasno takvom utvrdjenju, uvažavajući žalbu Osnovnog državnog
tužilaštva u Kotoru, preinačio presudu Osnovnog suda u Kotoru tako što je
okrivljenog oglasio krivim za navedeno krivično djelo i za isto mu izrekao uslovnu
BILTEN 1 / 2019 49
43
osudu, kojom mu je prethodno utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i

istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne
godine po pravosnažnosti presude ne učini neko novo krivično djelo.
Po nalaženju ovog suda, činjenična pitanja se ne mogu rješavati po spisima
predmeta. Drukčije rješenje bi bilo suprotno načelu neposrednosti, usmenosti i
kontradiktornosti, neophodnih za utvrdjivanje činjenica, u krajnjoj liniji suprotno
materijalnoj istini. Drugostepeni sud može drukčije da cijeni samo one dokaze
koje je izveo na pretresu.
Kako je drugostepeni sud drukčije ocijenio dokaze koji su izvedeni kod
Osnovnog suda u Kotoru, a koji nijesu izvedeni na pretresu kod drugostepenog suda,
to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP, jer
se prema odredbi čl.370 st.1 ZKP presuda može zasnivati samo na činjenicama i
dokazima koji su neposredno izvedeni na pretresu ili su sadržani u zapisnicima,
odnosno drugim materijalima koji su u skladu sa ovim zakonikom na glavnom
pretresu pročitani i na odgovarajući način izneseni, što pobijanu presudu čini
nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje."

44
PROIZVOLJNOST, NERAZUMLJIVOST I NEPRIHVATLJIVOST RAZLOGA

(Član 386 stav 1 tačka 9 ZKP)
Počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386

stav 1 tačka 9 ZKP ako su nejasni i protivrječni razlozi o odlučnim činjenicama.
***
Dio iskaza svjedoka koji sud prihvata i iz njega utvrdjuje odlučne
činjenice mora biti potvrdjen drugim dokazima jer se u protivnom i taj dio
iskaza kontaminira onim dijelom iskaza za koji je sud, na osnovu drugih
dokaza, nesumnjivo utvrdio da nije istinit.
Iz obrazloženja:
"Ocijenjujući u tom pravcu navode žalbe, a i po službenoj dužnosti, Vrhovni

sud je utvrdio da su razlozi na kojima se temelji osporavana presuda proizvoljni i kao
takvi nerazumljivi, međusobno kontradiktorni, čime je počinjena bitna povreda
krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u, osnovom koje je odlučeno kao u
dispozitivu predmetnog rješenja.
Naime, drugostepen sud, na 6. stranici u poslednjem pasusu i 7. stranici u
prvom i drugom pasusu osporavane presude, navodi razloge na osnovu kojih dokaza
je utvrdio da okrivljeni D. F., u sudnici 13.01.2017. godine, tokom trajanja pretresa,
oštećenoj, državnoj tužiteljici, nije uputio riječi "glavu ću ti otkinuti", a što je rezultiralo
ispuštanjem tog dijela činjeničnog tvrđenja iz optužbe. U tom dijelu osporavane
presude drugostepeni sud takođe ukazuje da su svi saslušani svjedoci i to Đ., Č., K.,
K. i M. bili jasni, saglasni i određeni da okrivljeni nije na pretresu uputio inkriminisane
riječi oštećenoj, te da njihove iskaze potvrđuje zapisnik o glavnom pretresu od
13.01.2017. godine u kom takve riječi nijesu konstatovane. Takođe je drugostepeni
sud ukazao da poklanja punu vjeru zapisniku o glavnom pretresu od 13.01.2017.
godine, bez obzira što je oštećena tvrdila da je sudija naknadno izbrisao
inkriminisane riječi iz zapisnika, ukazujući da postupajući sudija nije imao nikakvog
razloga i motiva da vrši bilo kakve izmjene.
Dakle, iz ovakvih razloga drugostepene presude nesumnjivo proizilazi da Viši
sud u Bijelom Polju nije povjerovao oštećenoj, državnoj tužiteljici, da joj je okrivljeni u
sudnici tokom pretresa dana 13.01.2017. godine, uputio riječi "glavu ću ti otkinuti", jer
je njen iskaz bio u suprotnosti sa iskazima svjedoka i sa sadržinom javne isprave-
zapisnika o glavnom pretresu, zbog čega je poklonio vjeru odbrani okrivljenog i ove
inkriminišuće riječi ispustio iz činjeničnog opisa krivičnog djela koje se okrivljenom
stavljalo na teret.
Kod naprijed navedenog potpuno su narazumljivi i proizvoljni razlozi
osporavane presude na 7. stranici u trećem i četvrtom pasusu u kojima drugostepeni
sud obrazlaže da poklanja vjeru iskazu oštećene u dijelu tvrdnje da joj je okrivljeni u
parku (nakon što su napustili sudnicu 13.01.2017. godine), uputio iste inkriminišuće
riječi "da će je ubiti i da će joj glavu otkinuti". Ovo tim prije što drugostepeni sud ne
ukazuje ni na jedan dokaz kojim je iskaz oštećene u ovom dijelu potvrđen, a iskaz
svjedoka M., koji potvrđuje odbranu okrivljenog da se nije ni sreo u parku, a kamo li
uputio navedene riječi državnoj tužiteljici, ne prihvata, već cijeni da se svjedok stavlja
na stranu okrivljenog. Proizilazi da je drugostepeni sud, bez ikakve valjane
BILTEN 1 / 2019 51
45
argumentacije i drugih dokaza, prosto odlučio da vjeruje oštećenoj, gubeći pri tom iz
vida da je prethodno na osnovu brojnih dokaza utvrdio da oštećena nije govorila
istinu kada je tvrdila da joj je okrivljeni u sudnici uputio iste inkriminišuće riječi, čime
se njeno kasnije tvrđenje u vezi događaja u parku dovodi u ozbiljnu sumnju. Svakako
da se, generalno posmatrano, odlučne činjenice mogu utvrđivati i iz dijela iskaza
svjedoka, dakle, iako njegov iskaz eventualno nije u cjelini prihvatljiv. Međutim, dio
iskaza svjedoka koji sud prihvata i iz njega utvrđuje odlučne činjenice mora biti
potvrđen drugim dokazima jer se u protivnom i taj dio iskaza kontaminira onim
dijelom iskaza za koji je sud, na osnovu drugih dokaza, nesumnjivo utvrdio da nije
istinit.
Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud ocjenjuje da su razlozi drugostepene
presude, u dijelu u kom sud poklanja vjeru iskazu oštećene koji se odnosi na događaj
u parku, proizvoljni, nerazumljivi i neprihvatljivi i da je zato osporavana presuda
zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u
na koju je ukazano žalbom, a dijelom je utvrdio i sud trećeg stepena po službenoj
dužnosti. Ovo ne samo zato što iskaz oštećene o navodnom događaju u parku, nije
potvrđen drugim dokazima, već i zato što je pouzdanost tog dijela iskaza oštećene
dovedena u sumnju prethodnim dijelom njenog iskaza, koji drugostepeni sud,
pravilno, nije prihvatio zbog brojnih dokaza koji su ga osporili, a pri tom se odnosi na
iste inkriminišuće riječi koje je navodno okrivljeni uputio oštećenoj.
U ponovnom postupku odlučivanja drugostepeni sud će ispraviti nedostatke
na koje je prethodno ukazano i pravilnom ocjenom žalbenih navoda ODT iz Bijelog
Polja i s tim u vezi i pravilnom ocjenom iskaza oštećene u odnosu na događaj u
parku donijeti zakonitu odluku za koju će dati valjane i dostatne razloge."

46
BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

U ŽALBENOM POSTUPKU
(Član 386 stav 2 u vezi čl. 403 st. 2 ZKP)
Učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav

2 u vezi čl. 403 st. 2 ZKP ako drugostepeni sud jednom odlukom nije odlučio o
svim žalbama protiv iste presude.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti ukazuje da je presudom Višeg

suda u Podgorici Kž.br.735/18 od 02.10.2018. godine povrijeđena odredba čl.403
st.2 ZKP-u, a što je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke u smislu
čl.386 st.2 ZKP-u. Ovo iz sledećih razloga:
Iz spisa predmeta se utvrđuje da su žalbu protiv presude Osnovnog suda u
Herceg Novom K.br.46/18 od 26.04.2018. godine izjavili Osnovno državno tužilaštvo
u Herceg Novom, branilac okrivljenog, advokat S. B., kao i branilac okrivljenog,
advokat D. M.
U drugostepenom postupku Viši sud u Podgorici je presudom Kž.br.735/18 od
02.10.2018. godine odlučio samo o žalbi branioca okrivljenog advokata D. M., a ne i
o žalbama Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg Novom i branioca okrivljenog,
advokata S. B., tako da su te dvije žalbe ostale neriješene, iako je sud dužan da
jednom odlukom odluči o svim žalbama protiv iste presude, kako je to propisano
članom 403 st.2 Zakonika o krivičnom postupku, čime je učinjena bitna povreda
odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku iz čl.386 st.2 Zakonika o
krivičnom postupku, a koja povreda je bila od uticaja na zakonito i pravilno donošenje
odluke.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će imati u vidu prethodno ukazano i
pravilnom primjenom čl.403 st.2 Zakonika o krivičnom postupku donijeće zakonitu i
pravilnu odluku."
BILTEN 1 / 2019 53
47
DOKAZ NA KOJEM SE PRESUDA NE MOŽE ZASNIVATI

(Član 386 stav 2 u vezi čl. 370 st. 1 ZKP)
Ukoliko se presuda zasniva na presudama koje nijesu pročitane na

glavnom pretresu učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz
člana 386 stav 2 u vezi čl. 370 st. 1 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Vrhovni sud Crne Gore uvažio je žalbu branioca okrivljenog D. K. i rješenjem

Kž.II.br.10/19 od 15.03.2019. godine odlučio da se predlozi branilaca okrivljenog za
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti od 18.12.2018. godine i 31.12.2018. godine
smatraju zahtjevom za zaštitu zakonitosti.
Nakon što je u sjednici vijeća ispitao presude nižestepenih sudova i ocijenio
navode branilaca okrivljenog iz predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i
žalbe na rješenje kojim su odbijeni predlozi za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti, Vrhovni sud Crne Gore je našao da je zahtjev osnovan.
Osnovano se zahtjevom ukazuje da se nižestepene presude zasnivaju na
dokazima koji nijesu izvedeni na glavnom pretresu.
Članom 370 st.1 Zakonika o krivičnom postupku je poropisano da sud zasniva
presudu samo na činjenicama i dokazima koji su neposredno izvedeni na glavnom
pretresu ili su sadržani u zapisnicima, odnosno drugim materijalima koji su u skladu
sa ovim zakonikom na glavnom pretresu pročitani i na odgovarajući način izneseni.
Na strani 31 prvostepene presude, obrazlažući zašto ne prihvata odbranu
okrivljenog D. K. već prihvata iskaz svjedoka oštećenog V. M., prvostepeni sud
navodi: „imajući u vidu sadržinu iskaza oštećenog M. V. kao i svjedokinje M. M., te
sadržinu presuda Višeg suda u Bijelom Polju K.br.52/17-16 od 25.12.2017. godine i
Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.20/2018 od 23.03.2018. godine, da je optuženi D.
K. oglašen krivim jer je dana 01.09.2016. godine u 08,45 časova u Ulici IV
Crnogorske bb u Beranama, s umišljajem pokušao da liši života oštećenog M. V. i pri
tom doveo u opasnost život drugog lica-oštećene M. M., na način što je u pravcu
oštećenog M. V. dok je upravljao putničkim vozilom marke "Opel korsa" reg. broj __
__ ___, a na mjestu suvozača se nalazila njegova supruga oštećena M, M,, krećući
se ulicom IV Crnogorske bb u B. prema Trgu 21 jul, a iz suprotnog pravca je naišao
optuženi upravljajući vozilom marke "Mercedes." reg. oznake __ __ ___, bijele boje,
da bi zaustavio svoje vozilo, iz istog izašao i u pravcu oštećenih dok su se nalazili u
vozilu ispalio 14 projektila iz pištolja nepoznate marke, cal. 9 mm, koji pištolj je
neovlašćeno nabavio i držao suprotno odredbi člana 5 i 33 Zakona o oružju, pri čemu
je bio svjestan da je isti neovlašćeno nabavio i držao, pa je to htio, od kojih je jedan
projektil pogodio oštećenog V. M. na oko 10 cm iznad čašice desnog koljena, kojom
prilikom je zadobio tangecionalnu ranu bez prodora u dublje strukture desne
nadkoljenice, koja povreda spada u laku tjelesnu povredu, dok su dva projektila
prošla sa desne prednje strane majice oštećenog V. M., dok oštećenoj M. M. nijesu
nanesene povrede, kojom prilikom su usljed ispaljenih projektila nastala oštećenja na
vozilu kojim je upravljao oštećeni V. M., izvršio je krivično djelo teško ubistvo u
pokušaju iz čl.144 st.1 tač.3 u vezi čl.20 Krivičnog zakonika Crne Gore u sticaju sa
krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz č.403 st.1

48
Krivičnog zakonika Crne Gore i pravosnažno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u

trajanju od 4 godine i 3 mjeseca, jasno je da je oštećeni M. dao izjavu kod VDT u
Bijelom Polju, dana 06.09.2016. godine u vezi događaja koji se desio dana
01.09.2016. godine, u 08,45 časova u ul. IV Crnogorske bb u B., poslije dogadjaja od
12.06.2016. godine oko 02,15 časova u B. u Novom naselju ispred kluba »F.«, a koja
činjenica i nije bila sporna tokom postupka, stoga i ovaj sud nalazi da je oštećeni M.
na objektivan, jasan, ubjedljiv i uvjerljiv način predstavio događaj od 12.06.2016.
godine“. Dakle, činjenično utvrđenje prvostepene presude temelji se na presudama
Višeg suda u Bijelom Polju K.br.52/17-16 od 25.12.2017. godine i Apelacionog suda
Crne Gore Kž.br.20/2018 od 23.03.2018. godine, koje nijesu pročitane na glavnom
pretresu.
U žalbi na prvostepenu presudu branilac okrivljnog je ukazao da se
prvostepena presuda ne može zasnivati na navedenim presudama, jer iste nijesu
pročitane na glavnom pretresu.
Kako drugostepeni sud nije otklonio navedenu povredu postupka, to je učinio
istu povredu. Sem toga, drugostepeni sud uopšte nije odgovorio na prednji navod
žalbe, iako je bio dužan saglasno čl.410 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, jer se
radi o važnom žalbenom navodu, čime je učinjena povreda odredaba krivičnog
postupka u žalbenom postupku iz čl.386 st.2 u vezi čl.370 st.1 Zakonika o krivičnom
postupku, a koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude,
što predstavlja osnov za podnošenje predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti iz čl.438 st.1 tač.4 Zakonika o krivičnom postupku, pa je zahtjev za zaštitu
zakonitosti valjalo usvojiti i presudu Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.101/2018 od
19.10.2018.godine ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje."
BILTEN 1 / 2019 55
49
PREKORAČENJE ZAKONSKIH OVLAŠĆENJA

ODLUKOM O KRIVIČNOJ SANKCIJI
(Član 387 tačka 4 ZKP)
Time što je u uslovnoj osudi, pozivajući se na pravila o ublažavanju

kazne, utvrdio kaznu zatvora mimo granica mogućnosti ublažavanja kazne,
drugostepeni sud je odlukom o krivičnoj sankciji prekoračio ovlašćenje koje
ima u zakonu i učinio povredu Krivičnog zakonika – član 387 tačka 4 ZKP.
Iz obrazloženja:
"U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se osnovano navodi da je drugostepeni sud

odlukom o krivičnoj sankciji prekoračio ovlašćenje koje ima po zakonu.
Naime, odredbama čl.42 Krivičnog zakonika Crne Gore propisana su opšta
pravila o odmjeravanju kazne i u st.1 istog člana određeno da će sud učiniocu
krivičnog djela odrediti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično
djelo, dok su u odredbama čl.45 Krivičnog zakonika Crne Gore propisani uslovi za
ublažavanje kazne, a u odredbama čl.46 istog zakona granice u kojima se kazna
može ublažiti.
Uslovna osuda, prema odredbama Krivičnog zakonika Crne Gore, predstavlja
samostalnu krivičnu sankciju, a prema odredbi čl.52 st.2 tog zakonika suštinu
uslovne osude predstavlja upozorenje uz prijetnju kazne. Prema čl.53 st.1 Krivičnog
zakonika Crne Gore uslovnom osudom sud učiniocu krivičnog djela utvrđuje kaznu i
istovremeno određuje da se ona neće izvršiti, ako osuđeni za vrijeme koje odredi
sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme
provjeravanja) ne učini novo krivično djelo. Dakle, bitni elementi uslovne osude su
utvrđena kazna i vrijeme provjeravanja, odnosno da se izvršenje kazne odlaže pod
uslovom da uslovno osuđeni u toku vremena provjeravanja ne učini novo krivično
djelo. Kod izricanja uslovne osude, to podrazumijeva da se kazna u uslovnoj osudi
utvrđuje u skladu sa opštim propisima o odmjeravanju kazne i da ona može biti
ublažena samo u granicama iz čl.46 Krivičnog zakonika Crne Gore.
U konkretnom slučaju okrivljeni je oglašen krivim za krivično djelo nasilje u
porodici ili porodičnoj zajednici iz čl.220 st.3 Krivičnog zakonika Crne Gore, za koje je
propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do pet godina, a odredbom čl.46 st.1
tač.4 Krivičnog zakonika Crne Gore propisano je da se kazna za krivično djelo za
koje je kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od jedne godine, može ublažiti do
tri mjeseca.
Suprotno gore navedenom, Viši sud u Podgorici je u presudi Kž.br.319/19 od
05.04.2019. godine, odlučujući po žalbi branioca okrivljenog, okrivljenom izrekao
uslovnu osudu i u uslovnoj osudi, pozivajući se između ostalog na čl.46 Krivičnog
zakonika Crne Gore, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 30 dana, odnosno kaznu
ispod donje granice mogućnosti ublažavanja kazne, s obzirom da se za predmetno
krivično djelo, imajući u vidu visinu propisane kazne, u skladu sa odredbom čl.46 st.1
tač.4 Krivičnog zakonika Crne Gore, kazna mogla ublažiti do tri mjeseca.
Dakle, time što je u uslovnoj osudi, pozivajući se na pravila o ublažavanju
kazne, utvrdio kaznu zatvora mimo granica mogućnosti ublažavanja kazne, Viši sud
u Podgorici je odlukom o krivičnoj sankciji prekoračio ovlašćenje koje ima u zakonu i

50
učinio povredu Krivičnog zakonika – čl.387 tač.4 ZKP, na koju se osnovano ukazuje
u podnijetom zahtjevu za zaštitu zakonitosti.
Kod iznijetog, ovaj sud je u skladu sa predlogom Vrhovnog državnog tužilaštva
Crne Gore utvrdio navedenu povredu zakona, ne dirajući u pravosnažnost presude i
na osnovu čl.443 st.1 i 2 Zakonika o krivičnom postupku odlučio kao u izreci ove
presude."
BILTEN 1 / 2019 57
51
PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA

(Član 372 tačka 1 u vezi čl. 396 stav 5 ZKP)
Optužba se odbija kada je državni tužilac odustao od prvobitne

optužnice vršeći njenu izmjenu protivno odredbi člana 396 stav 5 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se izjavljenim žalbama ističe da je pobijanom presudom počinjena

povreda člana 396 stav 5 Zakonika o krivičnom postupku.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je izmijenjenom optužnicom Osnovnog
državnog tužilaštva iz Kotora Kt. br. 718/08 od 17. 03. 2015. godine, izmedju ostalog,
okrivljenim stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela prevara u produženom trajanju
iz člana 244 st. 3 u vezi st. 1 u vezi člana 23 i 49 KZ CG, uz navodjenje da su lažnim
prikazivanjem činjenica, a u namjeri da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist
dovele u zabludu ovlašćena lica "O. b." u K., "H. b." – F. u K., "O. b." P., MFI "A. M."
u K., "A. VFI DOO" – B., "A.-m." b. iz K., NLB "M." K., "MFI K." – P., da im odobre
kredite u iznosima bliže označenim u izreci presude Višeg suda u Podgorici Kž. broj
226/17 od 26. 05. 2017. godine.
Rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž I. broj 19/17 od 26. 09. 2017. godine
ukinuta je naprijed navedena presuda Višeg suda u Podgorici i predmet vraćem tom
sudu na ponovni postupak i odlučivanje uz ukazivanje, izmedju ostalog, da se mora
obrazložiti kako su to okrivljene dovele u zabludu ovlašćena lica banaka kod
činjenice da su nosioci kredita komunicirali sa istima, a ne okrivljene.
Nakon donošenja naprijed navedenog rješenja na glavnom pretresu pred
drugostepenim sudom zastupnik optužnice je istu izmijenio na način što je
okrivljenima stavio na teret da su lažnim prikazivanjem činjenica doveli u zabludu
nosioce kredita.
Odredbom člana 396 stav 5 Zakonika o krivičnom postupku je propisano da
na pretresu pred drugostepenim sudom tužilac može izmijeniti optužnicu u korist
optuženog.
U konkretnom slučaju očigledno optužnica nije izmijenja u korist optuženih.
Ovo sa razloga što se izostavljene radnje iz prvobitne optužnice nakon ukazivanja
trećestepenog suda što kod takvog opisa radnje treba dokazati i obrazložiti, a
stavljene sasvim nove radnje izvršenja krivičnog djela prevare iz člana 244 stav 1 KZ
CG.
Sa iznijetih razloga primjenom člana 413 st. 1 u vezi člana 409 st. 1 ZKP
valjalo je preinačiti pobijanu presudu i optužbu s pozivom na član 372 tač. 1 ZKP
odbiti, jer je državni tužilac od prvobitne optužnice odustao vršeći njenu izmjenu, ali
je to učinio protivno odredbi člana 396 st. 5 ZKP.
Odluku o imovinskopravnom zahtjevu donijeta je s pozivom na član 239 st. 3
ZKP, a o troškovima krivičnog postupka s pozivom na član 230 st. 1 istog Zakonika."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/18 od 22.01.2019. godine)

52
OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

IZREČENE ZA KRIVIČNO DJELO VANBRAČNA ZAJEDNICA SA
MALOLJETNIKOM
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Okolnost da je sud dozvolio sklapanje braka oštećenoj sa okrivljenim,

koja odluka je donijeta prije nego što je drugostepeni sud preinačio
prvostepenu presudu i okrivljenog osudio na kaznu zatvora u trajanju od 45
dana za krivično djelo vanbračna zajednica sa maloljetnikom predstavlja
naročito olakšavajuću okolnost koja bi da je drugostepeni sud za nju znao u
vrijeme donošenja odluke dovela do blažeg kažnjavanja okrivljenog, te je
zahtjev za vanredno ublažavanje kazne osnovan.
Iz obrazloženja:
"Presudom Osnovnog suda u Beranama K.br.99/18 od 07.11.2018. godine

okrivljeni A. B. oglašen je krivim za krivično djelo vanbračna zajednica sa
maloljetnikom iz čl.216 st.1 KZ CG za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom mu
je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 dana i istovremeno određeno da se ta
kazna neće izvršiti ako okrivljeni u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude
ne učini novo krivično djelo. Istom presudom okrivljeni je obavezan da na ime
troškova - sudskog paušala plati 30,00 € u korist budžeta Crne Gore roku od 15 dana
po pravosnažnosti presude.
Presudom Višeg suda Bijelom Polju Kž.br.15/19 od 22.01.2019.godine
odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivljenog, a uvažena žalba Osnovnog
državnog tužilaštva iz Berana i preinačena presuda Osnovnog suda u Beranama
K.br.99/18 od 07.11.2018. godine, i to samo u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, tako
što je okrivljeni za krivično djelo vanbračna zajednica sa maloljetnikom iz čl.216 st.1
KZ CG, koje je činjenično opisano u izreci prvostepene presude, primjenom čl.4, 5,
32, 36, 42, 45 i 46 KZ CG osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 45 dana. U
preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
Branilac osuđenog podnio je zahtjev za vanredno ublažavanje kazne. U
zahtjevu je naveo da je nakon donošenja prvostepene presude, Osnovni sud u
Beranama donio rješenje Rs.br.47/18 od 10.12.2018. godine kojim je dozvoljeno
sklapanje braka maloljetnoj I. M. sa okrivljenim A. B. Ovo rješenje donijeto je na
predlog oštećene I. M. koji je podnijet 06.06.2018. godine kada je napunila 16
godina. Predložio je da Vrhovni sud uvaži zahtjev i "izrečenu kaznu preinači u
uslovnu osudu ili neku drugu blažu kaznu".
Nakon prethodnog ispitivanja okolnosti na koje se zasniva zahtjev za
ublažavanje kazne, Osnovni sud u Beranama je, podneskom K.br.99/18 od
11.03.2019. godine, predložio da se zahtjev za vanredno ublažavanje kazne ne
usvoji.
Shodno čl.435 st.5 ZKP-u zahtjev za vanredno ublažavanje kazne sa spisima
predmeta, dostavljen je Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore.
Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore, podneskom Ktr.br.37/19 od
15.03.2019. godine, predložilo je da se zahtjev za vanredno ublažavanje kazne
odbije kao neosnovan.
BILTEN 1 / 2019 59
53
Nakon ocjene navoda zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne, sadržine svih

spisa ovog predmeta, pribavljenog mišljenja državnog tužilaštva i predloga Osnovnog
suda u Beranama, Vrhovni sud Crne Gore je utvrdio:
-zahtjev je osnovan.
Odredbom člana 433 ZKP-u propisano je da je ublažavanje pravosnažno
izrečene kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno kad se po
pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud
za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
Osnovoni sud u Beranama dana 10.12.2018. godine donio je rješenje
Rs.br.47/18 kojim je dozvolio sklapanje braka maloljetnoj I. M. sa A. B., ovdje
okrivljenim. Ova odluka donijeta je prije nego što je Viši sud u Bijelom Polju
presudom Kž.br.15/19 od 22.01.2019. godine preinačio prvostepenu presudu i
okrivljenog A. B. osudio na kaznu zatvora od 45 dana. Iz sadržine drugostepene
presude utvrđuje se da sud nije znao za navedenu okolnost iako je ona postojala, a
po mišljenju Vrhovnog suda, ova okolnost je takve prirode da bi dovela do blažeg
kažnjavanja okrivljenog da je drugostepeni sud za nju znao u vrijeme donošenja
odluke.
Imajući navedeno u vidu, Vrhovni sud je ocijenio da je zahtjev za vanredno
ublažavanje kazne osnovan. Cijeneći okolnost da je sud dozvolio sklapanje braka
oštećenoj sa okrivljenim, kao naročito olakšavajuću, a u sklopu naročito
olakšavajućih okolnosti koje je kao takve utvrdio i cijeno drugostepeni sud, Vrhovni
sud je primjenom čl.46 st.1. tač. 5 KZ CG okrivljenog osudio na kaznu zatvora u
trajanju od 30 (trideset) dana, jer će se i ovom kaznom ostvariti svrha specijalne i
generalne prevencije u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija propisane
članom 4 st.2 KZ CG.
Ovo posebno u sklopu specifičnih okolnosti predmetnog slučaja i kod činjenice
da se shodno čl. 216 st. 4 KZ CG gonjenje za krivično djelo vanbračna zajednica za
maloljetnikm ne preduzima ako je zaključen brak sa maloljetkom, odnosno obustavlja
se krivični postupak zbog tih okolnosti, ukoliko je gonjenje već preduzeto. Kao i u
sklopu činjenice da je rješenje o dozvoli za sklapanje braka oštećenoj sa okrivljenim
donijeto 10.12.2018. godine, iako je ovdje oštećena I. M., zahtjev podnijela
06.06.2018. godine, dakle prije nego što je krivični postupak protiv ovdje okrivljenog
započeo (čl.19 a st. 3 ZKP-u).
Ukazati je da nije bio osnovan predlog branioca da se okrivljenom izrekne
uslovna osuda. Ovo iz razloga što nijesu bili ispunjeni uslovi da se okrivljenom
izrekne ta sankcija, kako je to pravilno ukazano na str.4 u pretposlednjem pasusu
presude Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.15/19 od 22.01.2019.godine. Takođe
okrivljenom nije bilo moguće izreći blažu kaznu od kazna zatvora u trajanju od 30
(trideset) dana budući nijesu bili ispunjeni uslovi za izricanje novčane kazne, a za
kaznu rad u javnom interesu uz zahtjev za vanredno ublažavanje kazne branilac nije
priložio pristanak okrivljenog koji je nužan u smislu čl.41 st.3 KZ CG da bi mu se
izrekla ova kazna. Takođe nije bilo moguće odrediti da okrivljeni kaznu zatvora
izvršava u prostorijama za stanovanje, jer bi to bilo protivno odredbi čl.36a st.3 KZ
CG."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 8/19 od 26.03.2019. godine)

54
NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

(Član 435 stav 6 u vezi čl. 433 ZKP)
Pogoršanje zdravstvenog stanja osudjenog nastalo poslije izricanja

presude nije okolnost takvog značaja da bi dovela do ublažavanje izrečene
kazne, a kod činjenice da je istom izrečena kazna koja predstavlja zakonski
minimum propisan za izvršeno krivično djelo i da je ranije tri puta osudjivan.
***
Činjenica da je osudjeni izdržao 2/3 izrečene kazne nije osnov za
vanredno ublažavanje kazne.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta - nalaza i mišljenja vještaka - dr med. sci. M. M. utvrdjuje

se da je okrivljeni preko 10 godina težak srčani bolesnik sa polimorfnom
simptomatologijom i povremenim bolovima u grudima, stezanjem u predjelu
sredogrudja, osjećajem lupanja i preskakanja srca, uznemirenosti, zujanje u ušima,
te da mu je dijagnosticirana hipertrofična kardiomiopatija, zbog čega mu je 2008.
godine na Klinici D. ugradjen kardioverter defibrilator, uz stalnu terapiju koju i danas
koristi.
Naprijed navedene okolnosti bile su poznate sudu prilikom izricanja
pravosnažne presude, a kako se to utvrdjuje iz spisa predmeta, pa navedeno
zdravstveno stanje istog ne može biti osnov za vanredno ublažavanje izrečene
kazne.
Pogoršanje zdravstvenog stanja nastalo poslije izricanja navedene presude,
po ocjeni ovog suda, nije okolnost takvog značaja da bi dovela do ublažavanje
izrečene kazne. Ovo sa razloga što je D. J. je oglašen krivim zbog krivičnog djela
nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 220 st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog
zakonika Crne Gore i za to djelo mu izrečena kazna zatvora u trajanju od tri (3)
mjeseca, a što znači da mu je naznačenom presudom izrečena kazna koja
predstavlja minimum kazne zatvora propisane za predmetno krivično djelo, pa se
blažom kaznom od izrečene ne bi moglo očekivati ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz
člana 32 Krivičnog zakonika u okviru opšte svrhe krivičnih sankcija iz člana 4 stav 2
istog Zakonika, jer je okrivljeni ranije tri puta osudjivan.
Činjenica da je osudjeni izdržao 2/3 izrečene kazne nije osnov za vanredno
ublažavanje kazne.
Sa iznijetih razloga, ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno ublažavanje
kazne neosnovan, pa je s pozivom na član 435 st. 6 ZKP, odlučeno kao u izreci ovog
rješenja."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 3/19 od 12.02.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 61
55
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

Pogoršane materijalne prilike predstavljaju okolnost koja se mogla

predvidjeti kao posledica odlaska osudjenog na izdržavanje kazne i nijesu od
značaja za vanredno ublažavanje kazne.
***
Okolnost da je osudjeni primjernog ponašanja na izdržavanju kazne ne
može biti osnov za vanredno ublažavanje kazne.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi čl.433 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja

nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude
pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su
postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke A. dr I., utvrđuje se da
supruga osuđenog, R. Š., boluje do maligne bolesti - raka dojke, i da je operisana,
nakon čega se nalazi na stalnim i planiranim kontrolama uz povremenu terapiju, a da
se osuđeni nalazi na izdržavanju kazne u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti B. od
15.08.2018. godine zbog opšteg lošeg stanja a vezanog za hroničnu opstruktivnu
bolest pluća i česte ponavljajuće upale pluća, što daje mogućnost osuđenom da se
liječi od osnovne bolesti. Po zaključku vještaka radi se o pogoršanju osnovne bolesti
kod osuđenog.
Po nalaženju ovog suda slabo zdravstveno stanje osuđenog i njegove supruge
jesu nove okolnosti koje su se pojavile po pravosnažnosti presude. Međutim, iste
nijesu takvog značaja da bi očigledno dovele do blaže osude imajući u vidu težinu
učinjenog krivičnog djela, stepen krivice osuđenog i njegovu ranije višestruku
osuđivanost između ostalog i za krivična djela protiv života i tijela, iz čega se može
zaključiti da ranije osude nijesu ostvarile svrhu kažnjavanja, odnosno uticaj na
osuđenog da ubuduće ne vrši krivična djela.
Pogoršane materijalne prilike na koje se podnosilac zahtjeva poziva u
predmetnom zahtjevu je okolnost koja se mogla predvidjeti kao posledica odlaska
osuđenog na izdržavanje kazne i nije od značaja za vanredno ublažavanje kazne.
Okolnost da je osuđeni primjernog ponašanja na izdržavanju kazne ne može
biti osnov za vanredno ublažavanje kazne.
Nalazeći da nijesu ispunjeni zakonski uslovi za vanredno ublažavanje kazne,
ovaj sud je na osnovu čl.435 st.6 ZKP, zahtjev odbio kao neosnovan."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 12/19 od 06.06.2019. godine)

56
NEOSNOVANOST ŽALBE OKRIVLJENOG

NA RJEŠENJE VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA
KOJIM JE ODBIJEN PREDLOG ZA PODIZANJE ZAHTJEVA
ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
U žalbi na rješenje kojim je odbijen predlog okrivljenog za podizanje

zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne mogu se isticati činjenice i okolnosti koje
nijesu u predlogu kandidovane.
***
Znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica javlja se kada Vrhovni sud
ocjeni da odlučne činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi pravosnažnim
osporavanim odlukama ne proizilaze iz dokaza koji su provedeni u redovnom
postupku, a ne ako te činjenice eventualno ne proizilaze iz dokaza koji nijesu
provedeni ni predlagani u redovnom postupku.
***
Da li je nižestepenim presudama povrijedjen krivični zakon na štetu
okrivljenog, kako u pogledu prava na stručnu odbranu, tako i u pogledu pravne
kvalifikacije krivičnog djela za koje je oglašen krivim tom presudom, Vrhovni
sud bi mogao jedino ispitivati po zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji bi
eventualno podigao državni tužilac protiv te presude.
Iz obrazloženja:
"Kada je u pitanju rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odbijen

predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, po prirodi stvari, u postupku
donošenja rješenja i u samom rješenju, mogu se eventualno počiniti jedino bitne
povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.4, 8 i 9 ZKP-u. S tim u vezi
Vrhovni sud je ocijenio da nije počinjena bitna povreda postupka iz čl.386 st.1 tač.4
ZKP-u jer je Vrhovno državno tužilaštvo shodno čl.438 st.1 i st.3 ZKP-u stvarno
nadležno da odlučuje o predlogu okrivljenog i njegovog branioca kojim traže
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba
krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-u jer je dispozitiv pobijanog rješenja
razumljiv, nije protivrječan sam sebi niti razlozima rješenja. Takođe nije počinjena ni
bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u jer je državno
tužilaštvo u pobijanom rješenju jasno obrazložilo zašto nema razloga da u
konkretnom slučaju protiv osporavanih presuda podigne zahtejv za zaštitu
zakonitosti, ukazujući pri tom da se predlogom okrivljenog isključivo pobijala
pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet
preispitivanja ovog vanrednog pravnog sredstva.
U predmetnoj žalbi okrivljeni ponavlja navode inicijative za podizanje zahtjeva
za zaštitu zakonitosti, koju državni tužilac ocjenjuje kao predlog, a kojim navodima se
pobija činjenično stanje utvrđeno osporavanim pravosnažnim presudama, kako je i
ukazano pobijanim rješenjem, što ne može biti osnov za podizanje zahtjeva za
zaštitu zakonitosti. S tim u vezi Vrhovni sud je imao u vidu i odredbu čl.444 ZKP-u pa
je ocjenio da nema znatne sumnje u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u
odlukama protiv kojih se predlaže podizanje zahtjeva, pa nije bilo mjesta primjeni ove
BILTEN 1 / 2019 63
57
odredbe. Pri tom treba imati u vidu da se, prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu
zakonitosti, a time i prilikom odlučivanja po žalbi okrivljenog na rješenje državnog
tužioca koji je našao da nema razloga za podizanje zahtjeva, znatna sumnja u
istinitost odlučnih činjenica javlja kada Vrhovni sud ocjeni da odlučne činjenice koje
su utvrdili nižestepeni sudovi pravosnažnim osporavanim odlukama ne proizilaze iz
dokaza koji su provedeni u redovnom postupku, a ne ako te činjenice eventualno ne
prozilaze iz dokaza koji nijesu provedeni ni predlagani u redovnom postupku.
Okrivljeni u žalbi tvrdi da u predlogu za podizanje zahtjeva nije "naglasio
glavnu stavku, a to je da tokom oba postupka pred sudom" nije imao branioca
advokata, pri čemu navodi da je pred sudom u Herceg Novom izjavio da mu branilac
nije potreban, ali smatra da mu u "Osnovnom sudu u Kotoru niko nije predložio niti
ponudio branica, makar po službenoj dužnosti, a na šta je imao pravo".
S tim u vezi ukazati je okrivljenom da se u žalbi na rješenje kojim je odbijen
njegov predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne mogu isticati činjenice
i okolnosti koje nijesu u predlogu kandidovane. No neovisno od toga ukazati je da je
okrivljenom u krivičnom postupku, koji je okončan pravosnažnom presudom
Osnovnog suda u Kotoru K.br. 257/17 od 15.12.2017. godine koja se ovdje
osporava, okrivljenom bilo stavljeno na teret krivično djelo ucjena u pokušaju iz čl.251
st.2 u vezi st.1 u vezi čl.20 KZ CG, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od
jedne godine do osam godina. Dakle, okrivljenom po osnovu propisane kazne nije
pripadalo pravo na branioca po službenoj dužnosti, kako neosnovano tvrdi okrivljeni
ovdje razmatranom žalbom. Uz to na zapisniku o prvom saslušanju okrivljenog
Kt.br.279/17 od 06.07.2017.godine, pred Osnovnim državnim tužiocem u Kotoru,
okrivljeni je poučen o pravo na branioca nakon čega je izjavio da će odbranu iznijeti
sam i da mu branilac za prvo saslušanje nije potreban. Takođe, za ovo krivično djelo
okrivljeni nije morao imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice, pa nije
povrijeđeno njegovo pravo na odbranu u predmetu Osnovnog suda u Kotoru
K.br.257/17. U ovom postupku Vrhovni sud nije ovlašćen da ispituje da li je
povrijeđeno pravo okrivljenog na stručnu odbranu u predmetu Osnovnog suda u
Herceg Novom koji je okončan pravosnažom presudom K.br.140/16 od 30.03.2017.
godine, a kojom je okrivljenom izrečena uslovana osuda za krivično djelo iz čl.251
st.3 u vezi st.1 u vezi st.20 KZCG, koja je opozvana ovdje osporavanom presudom i
okrivljenom izrečena jedinstvena kazna zatvora. Da li je presudom Osnovnog suda u
Herceg Novom K.br.140/16 od 30.03.2017. godine, odnosno presudom Višeg suda u
Podgorici Kž.br.502/17 od 06.06.2017. godine, povrijeđen krivični zakon na štetu
okrivljenog, kako u pogledu prava na stručnu odbranu tako i u pogledu pravne
kvalifikacije krivičnog djela za koje je oglašen krivim tom presudom, Vrhovni sud bi
mogao jedino ispitivati po zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji bi eventualno podigao
državni tužilac protiv te presude.
Na osnovu navedenih razloga, a primjenom čl.438 st.5 ZKP-u, Vrhovni sud je
odbio kao neosnovanu žalbu okrivljenog i potvrdio rješenje Vrhovnog državnog
tužilaštva Crne Gore. Vrhovni sud je imao u vidu da inicijativa okrivljenog za
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koja je cijenjena kao predlog nije bila
blagovremena. Međutim, imajući u vidu da shodno ZKP-u, Vrhovni sud ne može
preinačiti rješenje Vrhovnog državnog tužioca, već samo potvrditi i eventualno ukinuti
rješenje ako nema razloga, što u konkretnom nije slučaj, Vrhovni sud je odlučivao o
žalbi u meritumu."

58
NEPOSTOJANJE POVREDE KRIVIČNOG ZAKONIKA

NA ŠTETU OKRIVLJENOG I NEOSNOVANOST PREDLOGA
ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
(Čl. 437 i 438 stav 5 ZKP)
Time što je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu u dijelu

odluke o kazni, iako je u vrijeme donošenja drugostepene odluke smanjena
kriminalna količina produženog krivičnog djela, nije povrijedjen Krivični
zakonik na štetu okrivljenog.
***
Vrhovni sud u postupku odlučivanja po žalbi na rješenje Vrhovnog
državnog tužilaštva kojim je odbijen predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti, ne ocjenjuje da li je krivična procedura trajala u razumnom roku,
niti se bavi činjeničnim pitanjima koja u žalbi i predlogu nameće branilac.
Iz obrazloženja:
"Suština predmetne žalbe kao i predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu

zakonitosti svodi se na uvjerenje branioca da nižestepeni sudovi nijesu pravično
sudili. Iako se predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti može podnijeti,
između ostalog, zbog povrede Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog, pod koji osnov
se ne može podvesti uvjerenje branioca da je u pitanju nepravična odluka, ukoliko se
tom odlukom istovremeno nije povrjeđen Krivični zakonik na štetu okrivljenog,
Vrhovni sud će se i o tom navodu odrediti.
Naime, branilac je uvjerenja da nižestepeni sudovi nijesu "pravično sudili" zato
što je drugostepeni sud, iako je prethodno, po službenoj dužnosti, zbog apsolutne
zastare krivičnog gonjenja, prema okrivljenom S. K. odbio optužbu za 8 od 27 djela
koja su bila obuhvaćena izrekom prvostepene presude u okviru konstrukcije
produženog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u vezi st.1 Krivičnog
zakonika Crne Gore, potvrdio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni koja je
okrivljenom bila odmjerena za to produženo krivično djelo koje je obuhvatalo 27
istovrsnih djela.
Po ocjeni Vrhovnog suda time što je drugostepeni sud ocijenio da je za
produženo krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u vezi st.1 Krivičnog
zakonika Crne Gore, koje je obuhvatalo 19 istih krivičnih djela, kazna zatvora u
trajanju od 1 godine i 8 mjeseci, srazmjerna težini tog krivičnog djela i opasnosti
okrivljenog kao izvršioca, a pri činjenici da je ta kazna bila u granicama od 3 mjeseca
do 5 godina, kolika je zakonom propisana kazna za predmetno krivično djelo, nije
povrijeđen Krivični zakonik na štetu okrivljenog. Ni jedna odredba zakona ne
obavezuje drugostepeni sud, da zbog smanjene kriminalne količine produženog
krivičnog djela u vrijeme donošenja drugostepene odluke, po automatizmu mora
smanjiti kaznu koja je bila izrečena prvostepenom presudom za veću kriminalnu
količinu produženog krivičnog djela. Da li će to učiniti zavisi od ocjene drugostepenog
suda da li se blažom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja, koje uvjerenje, u
konkretnom slučaju, drugostepeni sud očigledno nije imao.
Ukazati je braniocu da Vrhovni sud, u postupku odlučivanja po žalbi na
rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odbijen predlog za podizanje zahtjeva
BILTEN 1 / 2019 65
59
za zaštitu zakonitosti, ne ocijenjuje da li je krivična procedura trajala u razumnom

roku, niti se bavi činjeničnim pitanjima koja u žalbi i predlogu nameće branilac tvrdeći
da nižestepeni sudovi nijesu cijenili relevantne dokaze, a pri tom čak ne
konkretizujući o kojim se dokazima radi. Takođe se Vrhovni sud u predmetnoj
proceduri ne bavi pitanjem trajanja pritvora i njegove eventualne nerazumne dužine,
što takođe bez ikakvog osnova nameće žalbom branilac."

60
KRŠENJE PRAVA OKRIVLJENOG NA ODBRANU

U PREKRŠAJNOM POSTUPKU
(Član 101 i čl. 99 stav 1 tačka 4 u vezi čl. 14 Zakona o prekršajima)
Činjenica da se okrivljeni pozivao na nužnu odbranu, koji institut

Krivičnog zakonika CG se, shodno članu 14 Zakona o prekršajima, primjenjuje
na učinioca prekršaja, a da je sutkinja odbila da provede dokaze koje je
okrivljeni predložio kao potvrdu takve odbrane, predstavlja kršenje prava
okrivljenog na odbranu i prava na jednakost oružja i izaziva opravdanu sumnju
u nepristrasnost suda.
Iz obrazloženja:
"Osnovano je zahtjevom za zaštitu zakonitosti ukazano da je sud u

prvostepenom postupku, protivno čl.99 st.1 tač.4 Zakona o prekršajima, onemogućio
okrivljenom da iznese činjenice i dokaze koji mu idu u korist i da se izjasni o
činjenicama i dokazima koji ga terete, čime je povrijeđeno pravo okrivljenog na
odbranu. Time je prvostepeni sud utvrđivao samo činjenice koje idu na štetu
okrivljenog, čime je postupio protivno čl.101 Zakona o prekršajima koji ga je
obavezivao da istinito i pravilno i sa jednakom pažnjom ispita i utvrdi činjenice koje
idu i u korist okrivljenog, na šta je takođe osnovano ukazano zahtjevom za zaštitu
zakonitosti.
Naime, pokušaji okrivljenog da ukaže sudu na nepouzdanost iskaza svjedoka
oštećene i da kandiduje dokaze koji njemu idu u korist onemogućeni su od strane
prvostepenog suda koji je pravo okrivljenog na odbranu, na predlaganje dokaza i
isticanje primjedbi na dokaze koji ga terete, te ukazivanje ne nepouzdanost iskaza
svjedoka i iskazivanje sumnje u objektivnost izvještaja ljekara (jer je po njegovom
mišljenju, zasnovan samo na subjektivnim doživljajima oštećene), neosnovano
cijenio kao remećenje procesne discipline i opominjao okrivljenog pozivom na čl.321
ZKP-u. Okrivljeni je na pretresu pokazivao sudiji povrede na ruci i tražio, preko
branioca, da ih sutkinja konstatuje u zapisnik kao i da ga pregleda ljekar. Branilac se
pozivao na čl.268 st.6 ZKP-u osnovom kog lice lišeno slobode koje je dovedeno
državnom tužiocu ima pravo na zdravstveni pregled od strane doktora medicine kada
to zatraži. Ova odredba, shodno čl.98 st.3 Zakona o prekršajima, primjenjuje se i u
prekršajnom postupku kada se zadržano lice dovodi sudiji za prekršaje, a što je bilo u
konkretnom slučaj. Dakle, okrivljeni je imao pravo na ljekarski pregled. Međutim,
postupajuća sutkinja je odbila takav predlog navodeći krajnje neprihvatljive razloge, a
naime da za to nema uporišta u zakonu i da ne utiče na utvrđivanje činjeničnog
stanja (zapisnik o pretresu od 23.02.2019. godine). Pri tom, sudija vidi i zapisnički
konstatuje "blago crvenilo u predjelu ramena oštećene", koje nije vidio ni ljekar koji je
oštećenu pregledao prethodnog dana, jer tako nešto nije konstatovano u izvještaju.
Sve prednje ukazuje da je prvostepeni sud utvrđivao samo činjenice koje idu na štetu
okrivljenog, a da je odbijao sve dokazne predloge koji su bili u korist okrivljenog, ne
dajući za to valjane i razumljive, pa čak ni zakonite razloge i nije se osvrtao na
prigovore okrivljenog da dokazi koji ga terete nijesu pouzdani i nijesu objektivizirani.
Dakle, činjenica da se okrivljeni pozivao na nužnu odbranu, koji institut
Krivičnog zakonika CG se, shodno čl.14 Zakona o prekršajima, primjenjuje na
BILTEN 1 / 2019 67
61
učinioca prekršaja, a da je sutkinja odbila da provede dokaze koje je okrivljeni

predložio kao potvrdu takve odbrane, predstavlja kršenje prava okrivljenog na
odbranu i prava na jednakost oružja i izazivao opravdanu sumnju u nepristrasnost
suda. U tom pravcu, kako se osnovano ukazalo zahtjevom za zaštitu zakonitosti,
govori i izjašnjenje postupajuće sutkinje na zahtjev okrivljenog za njeno izuzeće, koji
je uslijedio nakon što su pokušaji okrivljenog, da koristi prava zagarantovana
zakonom, bili osujećeni opomenama i odbijanjem predloga. Naime, sutkinja je u tom
izjašnjenju, kao argument za svoju nepristrasnost, navela da dokazni predlozi
okrivljenog nijesu prihvaćeni iz razloga što okrivljeni nema svojstvo oštećenog u
predmetnom postupku, te da nije prijavio oštećenu za eventualni prekršaj na njegovu
štetu. Ovo ne samo da nije korenspondiralo sa razlozima koje je sudija navela u
zapisniku o pretresu, nego je potpuno nerazumljivo. Kada bi se u krivičnoj i
prekršajnoj proceduri prihvatio ovakav rezon to ne samo da bi bilo protivno pravu
okrivljenog na odbranu i na jednakost oružja kao atributu poštenog suđenja, već bi
značilo nemogućnost primjene zakonom ustanovljenog instituta nužne odbrane i
njegovo praktično isključenje iz krivične i prekršajne procedure.
Povreda čl.99 st.1 tač.4 Zakona o prekršajima predstavlja bitnu povredu
odredaba prekršajnog postupka iz čl.204 st.1 tač.3 Zakona o prekršajima, koja je bila
od uticaja na zakonito presuđenje, kako osnovano ukazuje državna tužiteljica.
Odlučujući o žalbi okrivljenog izjavljenoj na prvostepeno rješenje, drugostepeni sud,
ne samo da nije konstatovao ovu povredu, iako je na to bio obavezan po službenoj
dužnosti, već se o žalbenim navodima, kojima je ukazivano na ovu povredu, krajnje
paušalno odredio. Time je i drugostepeni sud povrijedio pravo okrivljenog na pravično
suđenje koje mu je zagarantovano čl.98 st.1 Zakona o prekršajima i čl.6 Evropske
konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda i to u njegovom aspektu prava
na obrazloženu sudsku odluku, kao i odredbu čl.214 st.1 Zakona o prekršajima, koja
je sud obavezivala da u obrazloženju odluke ocijeni žalbene navode. Ovo svakako
ako su žalbeni navodi od uticaja na zakonito presuđenje, što je bilo u konkretnom
slučaju, a na šta je osnovano ukazano zahtjevom za zaštitu zakonitosti.
Imajući u vidu navedene razloge Vrhovni sud je usvojio zahtjev za zaštitu
zakonitosti i ukinuo prvostepeno i drugostepeno rješenje i predmet vratio
prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Prvostepeni sud će u ponovnom postupku imati u vidu prethodno ukazano pa
će pravilnom primjenom Zakona o prekršajima i Zakonika o krivičnom postupku,
omogućiti okrivljenom pravo na odbranu uključujući i pravo da ospori dokaze koji ga
terete, te s tim u vezi između ostalog po vještaku medicinske struke utvrditi da li se
izvještaj ljekara na ime oštećene zasniva na bilo kom objektivnom pokazatelju ili je
rezultirao na osnovu saopštenja koje je oštećena dala ljekaru prilikom pregleda.
Takođe će zatražiti mišljenje vještaka da li je eventualna povreda oštećene u predjelu
ramena, nakon više od 24h od navodnog nastajanja, mogla imati izgled "blagog
crvenila", kako je to zapazila sutkinja na pretresu. Ovo kako bi se na objektivan način
razjasnio i provjerio iskaz oštećene, a naime, da li se izvještajem ljekara i opažanjem
sutkinje potvrđuju njeni navodi da je okrivljeni upotrijebio fizičku silu nad njom.
Takođe će sud provjeriti odbranu okrivljenog i od dežurne službe policije pribaviti
obavještenje da li je okrivljeni telefonom prijavljivao da je oštećena vršila nasilje nad
njihovim zajedničkim djetetom. S tim u vezi imaće u vidu i saglasno kazivanje
okrivljenog i oštećene, a naime da je incidentna situacija nastala zbog toga što je
oštećena ošamarila njihovo zajedničko djete i tako upotrijebila fizičku silu nad
djetetom. Ovo je od značaja kako bi se objektivno cijenio iskaz oštećene i eliminisao
motiv oštećene da eventualno neosnovanim prijavljivanjem okrivljenog preduprijedi

62
njeno gonjenje za prekršaj iz čl.36 st.3 u vezi st.1 Zakona o zaštiti od nasilja u
porodici."
BILTEN 1 / 2019 69
63
POVREDA ODREDABA ČL. 50 I 51 ZAKONA O PREKRŠAJIMA

I OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
(Član 224d, 224b stav 2 u vezi čl. 212 st. 1 i čl. 213 st. 1 tačka 5
Zakona o prekršajima)
Oduzimanje imovinske koristi stečene izvršenjem prekršaja nije zaštitna

mjera, već je za njeno izricanje potrebno ispunjenje uslova iz člana 51 Zakona o
prekršajima, te je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 50
Zakona o prekršajima kada je ukinuo prvostepeno rješenje u dijelu kojim je
odlučeno o oduzimanju imovinske koristi iz razloga što Zakonom o
sprječavanju korupcije nije predvidjeno izricanje zaštitne mjere.
***
Vrhovni sud će kada nadje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, a
podnijet na štetu kažnjenog, utvrditi samo da postoji povreda zakona ne
mijenjajući pravosnažnu odluku.
***
Ako se radi o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka koja nije od
uticaja na zakonito rješavanje prekršajne stvari, drugostepeni sud nije u
obavezi da ukine prvostepenu odluku i vrati predmet na ponovno odlučivanje.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Suda za prekršaje u Budvi - Odjeljenja u Baru Pp. broj 1007/18-II

od 15. 11. 2018. godine okrivljeni B. V. oglašen je krivim zbog prekršaja iz člana 103
stav 1 tač. 10 u vezi člana 12. stav 5 Zakona o spriječavanju korupcije i kažnjen
novčanom kaznom u iznosu od 500,00 eura. Istim rješenjem okrivljenom je za
počinjeni prekršaj izrečena "zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi - novca, koji
je ostvario za period od januara 2017. godine do marta 2018. godine u ukupnom
iznosu od 10.815,15 eura shodno članu 50 Zakona o prekršajima".
Odlučujući o žalbi branioca okrivljenog Viši sud za prekršaje Crne Gore je
rješenjem Pžp. broj 224/19-4 od 28. 02. 2019. godine uvažio izjavljenu žalbu i
preinačio prvostepeno rješenje u dijelu odluke o zaštitnoj mjeri oduzimanja
imovinske koristi - novca, tako što je ukinuo izrečenu zaštitnu mjeru oduzimanja
imovinske koristi - novca, dok je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje ostalo
neizmijenjeno.
Protiv navedenog rješenja u dijelu kojim je preinačeno prvostepeno rješenje
Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog
povrede Zakona o prekršajima - član 50 i član 51, te povrede člana 213 Zakona o
prekršajima, a sa predlogom da se isto u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati
drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitano pobijano
rješenje u granicima propisanim članom 224b Zakona o prekršajima, ocijenjeni
navodi podnijetog zahtjeva i izjašnjenja data u sjednici vijeća, pa je vijeće našlo da je:
- zahtjev djelimično osnovan.
Oduzimanje predmeta, kao zaštitna mjera iz člana 42 stav 1 tač. 1 Zakona o
prekršajima, i oduzimanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem prekršaja - član 50
Zakona o prekršajima su dva različita pravna instituta. Od izvršioca prekršaja

64
oduzimaju se predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje

prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja (član 44 st. 1 Zakona o prekršajima),
kako bi se otklonila stanja ili uslovi koji mogu biti od uticaja da učinilac u buduće vrši
prekršaje (član 41 navedenog zakona).
Oduzimanje imovinske koristi (novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga
imovinska korist pribavljena izvršenjem prekršaja - član 51 st. 1 Zakona o
prekršajima) je poseban pravni institut čija svrha je realizacija opredjeljenja da niko
ne može zadržati korist pribavljanu izvršenjem prekršaja - član 50 st. 1 Zakona o
prekršajima.
Kod svega naprijed navedenog osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da je
izreka prvostepenog rješenja nerazumljiva i da je time počinjena bitna povreda
odredaba prekršajnog postupka iz člana 204 st. 1 tač. 10 Zakona o prekršajima.
Obrazlažući odluku kojom se ukida prvostepeno rješenje u dijelu kojim je
odlučeno o oduzimanju imovinske koristi Viši sud za prekršaje Crne Gore navodi "da
je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 50 Zakona o prekršajima, jer za član 103
st. 1 tač. 10 u vezi člana 12 st. 5 Zakona o sprječavanju korupcije nije predvidjeno
izricanje zaštitne mjere, a na nepravilno izricanje zaštitne mjere je ukazano i žalbom
advokata - branioca okrivljenog".
Na gornji način Viši sud za prekršaje je pogrešno primijenio odredbu člana 50
Zakona o prekršajima, jer oduzimanje imovinske koristi stečene izvršenjem prekršaja
nije zaštitna mjera, već je za njeno izricanje potrebno ispunjenje uslova iz člana 51
Zakona o prekršajima, koji uslovi su nesumnjivo bili ispunjeni, s obzirom da u opisu
prekršaja za koji je okrivljeni oglašen krivim stoji da je okrivljeni izvršenjem prekršaja
iz člana 103 st. 1 tač. 10 u vezi člana 12 st. 5 Zakona o spriječavanju korupcije
ostvario prihod u iznosu od 10.815,15 eura.
Sa iznijetih razloga osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da je pobijanim
rješenjem počinjena povreda člana 50 i 51 Zakona o prekršajima.
Odredbom člana 224d stav 1 Zakona o prekršajima je propisano da će
Vrhovni sud kada nadje da je zahtjev osnovan, a podnijet na štetu kažnjenog utvrditi
samo da postoji povreda zakona ne mijenjajući pravosnažnu odluku.
U konkretnom slučaju zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut je na štetu
okrivljenog, jer je osporenim rješenjem ukinuta odluka o oduzimanju imovinske koristi
- novca, pa je ovaj sud kod naprijed navedene zakonske odredbe, a nasuprot
stavljenom predlogu samo utvrdio počinjenu povredu.
Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci pod
tačkom I.
Nasuprot prednjem neosnovano se podnijetim zahtjevom navedeno rješenje
pobija zbog povrede člana 213 Zakona o prekršajima. Podnijetim zahtjevom se tvrdi
da je drugostepeni sud bio dužan zbog počinjene bitne povrede odredaba
prekršajnog postupka ukinuti prvostepeno rješenje i vratiti predmet na ponovno
odlučivanje, a da nije imao zakonsko ovlašćenje za preinačenje istog. Neprihvatljiv je
takav stav državnog tužioca. Ovo sa razloga što u prekršajnom postupku
drugostepeni sud nije obavezan da ukine prvostepenu odluku kad postoje bitne
povrede odredaba prekršajnog postupka, jer je odredbom člana 212 st. 1 Zakona o
prekršajima propisano da će drugostepeni sud ukinuti prvostepenu odluku i vratiti
predmet na ponovno odlučivanje ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba
prekršajnog postupka koja je bila ili je mogla biti od uticaja na zakonito rješavanje
prekršajne stvari. Naprijed navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka u
konkretnom slučaju nije bila od uticaja na zakonito rješavanje prekršajne stvari, pa je
drugostepeni sud saglasno članu 213 st. 1 tač. 5 Zakona o prekršajima imao
BILTEN 1 / 2019 71
65
mogućnost da preinači prvostepenu presudu i na taj način otkloni povredu odredaba

prekršajnog postupka iz člana 204 st. 1 tač. 10 Zakona o prekršajima."

66
BITNA POVREDA ODREDABA PREKRŠAJNOG POSTUPKA

(Član 204 stav 1 tačka 10 Zakona o prekršajima)
Počinjena je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz člana 204

stav 1 tačka 10 Zakona o prekršajima ako drugostepeno rješenje sadrži
nerazumljive razloge koji su u suprotnosti sa dokazima.
***
Da li je okrivljeni odgovorno lice kada je u pitanju zakonitost rada u
poslovima koji se odnose na trgovinu u poštama ne može se utvrdjivati na
osnovu iskaza svjedoka tržišnog inspektora.
POVREDA ODREDBE ČLANA 18 ZAKONA O PREKRŠAJIMA
Zasnivanjem objektivne odgovornosti okrivljenog samo zbog toga što je

izvršni direktor, a zanemarujući činjenicu da su poslovi u poštama neposredno
povjereni direktorima organizacionih jedinica Pošte Crne Gore, prekršajni
sudovi su povrijedili odredbu člana 18 Zakona o prekršajima.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti ukazuje da prvostepeno

rješenje nema razumljive i jasne razloge po pitanju odlučne činjenice da je okrivljeni I.
K. odgovorno lice u pravnom licu u odnosu na predmetni prekršaj. Naime, u
razlozima prvostepenog rješenja na str. 4 u trećem pasusu između ostalog se navodi
da je odbrana okrivljenog I. K., koji je osporavao upravo činjenicu da je on odgovorno
lice u pravnom licu, ocijenjena kao neosnovana jer je "...kao takva kontradiktorna i
suprotna navedenim dokazima, a posebno iskazu svjedoka O. B., tržišnog
inspektora, dok ostali navodi odbrane nijesu od uticja na drugačije rješavanje, ... jer
je okrivljeni izvršni direktor u pravnom licu ... pa je kao odgovorno lice u pravnom licu
propuštanjem dužnog nadzora dozvolio takvo poslovanje pravnog lica ... pa se
odlukom ne može prenijeti odgovornost na drugo lice u pravnom licu za poslovanje
pravnog lica jer je prema izvodu iz CRPS okrivljeni izvršni direktor koji ima
neograničena ovlašćenja u prometu, dok lice V. S. ima ograničena ovlašćenja prema
istom izvodu iz CRPS."
Da li je okrivljeni I. K. odgovorno lice kada je u pitanju zakonitost rada u
poslovima koji se odnose na trgovinu u poštama, ne može se utvrđivati na osnovu
iskaza svjedoka tržišnog inspektora, koji se, uostalom, u svjedočkom iskazu o tome
nije ni određivao, pa su ovakvi razlozi prvostepenog suda potpuno nerazumljivi. Uz to
nerazumljiv je i zaključak prvostepenog suda da okrivljeni I. K. time što je izvršni
direktor ima neposrednu i neograničenu odgovornost kada je u pitanju trgovina u
poštama. Ovo posebno pri činjenici da se u CRPS i u odluci Odbora direktora Pošte
CG od 25.03.2015. godine, drugo odgovorno lice - direktor Centra Pošte Bar,
opredjeljuje kao odgovorno lice koje se neposredno stara o zakonitosti rada kada je u
pitanju trgovina u poštama Bar, odosno Ulcinj.
BILTEN 1 / 2019 73
67
Imajući ovako nerazumljive razloge prvostepenog rješenja, koji su u

suprotnosti sa dokazima koji su provedeni na pretresu, Vrhovni sud je utvrdio da je
osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti kojim se tvrdi da je prvostepenim rješenjem
počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl.204 st.1 tač.10 Zakona
o prekršajima. Drugostepeni sud, odlučujći po žalbama okrivljenih, ovakve razloge
nije ispravio, niti se odredio o žalbenim navodima koji su se ticali odlučne činjenice, a
naime, da li se okrivljeni I. K. može smatrati neposredno odgovornim licem u
pravnom licu za konkretni prekršaj pri činjenici da je u CRPS i u pomenutoj odluci
Odbora direktora određeno drugo odgovorno lice za kontrolu zakonitosti rada u
pogledu trgovine u poštama. Time je drugostepeni sud povrijedio odredbu čl.214 st.1
Zakona o prekršajima kako se osnovano ukazuje zahtjevom za zaštitu zakonitosti.
Istovremeno nižestepeni sudovi su pogrešno primjenili čl.4 st.1 tač.2 Zakona o
odgovornosit pravnih lica za krivična djela na čiju odredbu upućuje odredba čl.11 st.2
Zakona o prekršajima. Ovo iz razloga što je navedenom odredbom definisano
značenje rječi "odovorno lice" kao fizičko lice kome su povjereni određeni poslovi u
pravnom licu. Dakle, pogrešnom primijenom ove odredbe i njenim ne dovođenjem u
vezu sa podacima iz CRPS i sa odlukom Odbora direktora Pošte CG od
25.03.2015.godine, nižestepeni prekršajni sudovi su zanemarili činjenicu da su
poslovi u trgovini u poštama neposredno povjereni direktorima organizacionih
jedinica Pošte Crne Gore, koji su time neposredno odgovorni za zakonitost rada u
tom segmentu poslovanja. Time su prekršajni sudovi povrijedili istovremeno i
odredbu čl.18 Zakona o prekršajma, jer su praktično zasnovali objektivnu
odgovornost okrivljenog I. K. samo zato što je izvršni direktor Poše Crne Gore A.D.,
zanemarujući činjenicu da je odgovorno lice odgovorno za prekršaj ako ga je učinilo
svojom radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora i ako je postupalo s umišljajem ili iz
nehata. U konkretnom slučaju dužan nadzor nad zakonitosti rada u trgovini u
poštama Bar, odnosno Ulcinj, imalo je drugo odgovorno lice kome su ti poslovi
neposredno povjereni i samo se u odnosu na to lice može utvrditi postojanje
subijektivne odgovornosti kao bitnog elementa prekršaja.
Utvrđujući u konkretnom slučaju da su nižestepeni sudovi povrijedili zakon u
dijelu kojim se reguliše pitanje odgovornog lica u pravnom licu za konkretan prekršaj,
čini upitnim i prekršajnu odgovornost pravnog lica, jer je odgovornost pravnog lica
izvedena iz odgovornosti odgovornog lica u pravnom licu, što je u konkretnom slučaju
pogrešnom primijenom zakona vezivano za okrivljenog I. K."

68
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

69
ODLUČIVANJE U GRANICAMA TUŽBENOG ZAHTJEVA

(Član 2 ZPP)
Time što je drugostepeni sud preformulisao zahtjev ne mijenjajući

njegovu suštinu, tj. uredio izreku u okviru istih identifikacionih podataka
shodno nalazu vještaka, nije prekoračen tužbeni zahtjev.
Iz obrazloženja:
"Neosnovani su navodi revizije da je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev

koji nijesu postavili tužioci i kako je bilo odlučeno prvostepenom presudom i time
prekoračio tužbeni zahtjev postupajući suprotno čl. 2 ZPP, a čime je počinio bitnu
povredu postupka iz čl. 367 st.1 u vezi čl. 2 st. 1 ZPP. Ovo zbog toga što
prekoračenje tužbenog zahtjeva postoji ako se stranci pruži sudska zaštita u pogledu
nekog prava koje ona nije tražila ili joj se dosudi više nego je tražila, što konkretno
nije slučaj. Ne smatra se prekoračenjem tužbenog zahtjeva kada se odbije zahtjev za
utvrdjenje prava svojine u granicama koje su naveli tužioci u konačnom predlogu i o
takvom zahtjevu odbijanjem istog odlučio prvostepeni sud, time što je drugostepeni
sud uradio (preformulisao) zahtjev ne mijenjajući njegovu suštinu, tj. uredio izreku u
okviru istih granica, u skladu sa površinom i katastarskim oznakama, shodno nalazu
vještaka geodetske struke. Drugostepeni sud je na to je bio ovlašćen jer je na
raspravi koju je sam održao na taj način otklonio bitnu povredu postupka počinjenu
kod prvostepenog suda, a koja se ogledala u nejasnosti izreke i obrazloženja
prvostepene presude. Time je na nesumnjiv način identifikovana nepokretnost koja je
predmet spora kako u pogledu granica tako i u pogledu površine, te katastarskih
podataka sa upisanim vlasnicima na označenim djelovima nepokretnosti, pa je jasno
o čemu je odlučeno i zbog čega, što je potkrijepljeno razlozima drugostepene
presude o odlučnim činjenicama koji su u saglasnosti sa izrekom. Odlučne činjenice
je drugostepeni sud utvrdio na osnovu pravilne ocjene svih izvedenih dokaza i
rezultata cjelokupnog postupka."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 97/19 od 14.05.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 79
70
NENADLEŽNOST SUDA
(Član 19 ZPP)
Odlučivanje o zakonitosti odluke da se neće vršiti izbor sa liste

kandidata za oglašeno radno mjesto nije u nadležnosti suda, već Komisije za
žalbe Vlade Crne Gore.
Iz obrazloženja:
"Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da za odlučivanje o zakonitosti odluke

koja je predmet tužbe nije nadležan sud, već upravni organ, odnosno Komisija za
žalbe Vlade Crne Gore. Jer, zakonitost odluke o izboru, odnosno u konkretnom
slučaju sporne odluke da se neće vršiti izbor sa liste kandidata za oglašeno radno
mjesto, može se preispitati samo u žalbenom postupku pred Komisijom za žalbe.
Protiv konačne odluke Komisije može se pokrenuti upravni spor pred Upravnim
sudom Crne Gore, o čemu nižestepene odluke sadrže dovoljne i jasne razloge koje u
potpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.
Navode revizije da je tužilac jedini ispunjavao uslove po raspisanom oglasu, te
da obavještenje Uprave za kadrove o rezultatu prijavljivanja na pomenuti oglas nije
potpisano od strane ovlašćenog lica, ovaj sud nije cijenio shodno odredbi čl. 400 st. 3
ZPP."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 427/19 od 20.06.2019. godine)

71
ODBACIVANJE TUŽBE ZBOG APSOLUTNE NENADLEŽNOSTI SUDA

(Član 276 stav 1 tačka 1 u vezi čl. 19 ZPP)
Nije u nadležnosti suda odlučivanje o zahtjevu za brisanje upisa i novom

upisu već u nadležnosti upravnog organa, te je tužbu zbog nenadležnosti suda
valjalo odbaciti.
Iz obrazloženja:
"Predmetnom tužbom u dijelu koji je predmet ispitivanja u postupku po reviziji

tužilac traži da se briše upis tuženog na kat. parceli 524/1 KO Muo, objektu
sagradjenom na toj parceli, kao i stanu koji se nalazi u prizemlju tog objekta uz
istovremeni upis tužioca kao vlasnika, odnosno suvlasnika u idealnom dijelo po 2/12,
odnosno za po 2/24.
Prvostepeni sud je, nalazeći da se radi o brisovnoj tužbi, istu u ovom dijelu
odbacio, s pozivom na odredbu iz člana 124a Zakonu o državnom premjeru i katastru
nepokretnosti ("Sl. list RCG", br. 29/07 i "Sl. list CG", br. 32/11 i 40/11), uz
obrazloženje da je ista neblagovremena, jer je podnijeta po proteku zakonskog roka
od tri godine od izvršenog upisa.
Drugostepeni sud je prvostepenu presudu u ovom dijelu potvrdio, pri čemu
ističe da je trebalo primijeniti odredbu člana 78 Zakona o premjeru, katastru i upisima
prava na nepokretnostima ("Sl. list SRCG", br. 25/84), jer je pravo na podnošenje te
vrste tužbe isteklo za vrijeme važenja tog zakona.
Nižestepeni sudovi su, nasuprot navodima revidenta, pravilno postupili kada
su tužbu u ovom dijelu odbacili, ali sa drugih pravnih razloga, jer po nalaženju ovog
suda nije bilo mjesta za primjenu citiranih zakonskih odredbi. U konkretnom se ne
radi o brisovnoj tužbi koja je ustanovljena kao način da se strankama da mogućnost
da zaštite svoja prava povrijedjena upisom, izvršena protivno Zakonu o državnom
premjeru i katastru nepokretnosti, već se predmetnim zahtjevom traži brisanje upisa
kao posljedica ništavosti ugovora.
Kako odlučivanje o zahtjevu za brisanje upisa i upisu nije u nadležnosti suda,
već u nadležnosti upravnog organa, to je tužbu zbog nenadležnosti suda valjalo
odbaciti, jer bi usvajanje navedenog tužbenog zahtjeva značilo rješavanje spora koji
nije u sudskoj nadležnosti, čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog
postupka iz člana 367 stav 2 tačka 3 ZPP, kako to pravilno, cijeneći navode žalbe
punomoćnika tužioca, zaključuje drugostepeni sud.
Ovaj sud je cijenio navode revizije da brisanje upisa nije samostalan tužbeni
zahtjev, te da drugostepeni sud o istom nije mogao odvojeno rješavati, već da je
trebao ukinuti prvostepenu presudu i u dijelu kojim je odbačen zahtjev za brisanje
upisa kada je ukinuo u dijelu kojim je utvrdjena ništavost ugovora, ali nalazi da su isti
neosnovani jer se ne radi o jedinstvenom tužbenom zahtjevu."
BILTEN 1 / 2019 81
72
SVOJSTVO STRANKE U POSTUPKU

(Član 81 stav 4 ZPP)
U odnosu na lice koje nema svojstvo stranke ne može se voditi

postupak, te se tužba odbacuje.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja utvrdjeno je da su

tužioci N. Dž., Dj. Ć. i J. G. pokrenuli postupak protiv tuženih JP RTV CG, V. Dj., M.
za p., k. i n. v. „F.“ i P. P., radi naknade štete, dok je sada tuženi označen u svojstvu
tuženog u podnesku kojeg su precizirali tužioci dana 31.03.1999. godine odnosno
kada je tužba proširena u odnosu i na njega. Dalje je utvrdjeno da se sada tuženi
protivio proširenju tužbe, ali je sud donio presudu P.br.4664/10 od 14.10.2011.
godine, koja je preinačena presudom Višeg suda u Podgorici br. Gž.5719/2011-98 od
15.03.2013. godine, samo u odnosu na visinu novčanog iznosa, koji su tuženi
obavezani da na ime naknade štete isplate tužiocima.
Dakle, usvojen je tužbeni zahtjev i u odnosu na sada tuženog, iako se isti
protivio proširenju tužbe, zbog čega je i tražio ponavljanje postupka. Prvostepeni sud
dozvolio je ponavljanje postupka u odnosu na njega, ukinuo presudu P.br.4664/10 od
14.10.2011. godine, presudom P.br.2835/15 i u ponovljenom postupku rješenjem
P.br.2835/10 od 12.05.2017. godine, odlučeno da se ne dozvoljava preinačenje
tužbe u subjektivnom smislu, da umjesto tuženog M. za p., k. i n. v. „F.“ kao tuženi u
parnicu stupi M. P., sada tuženi. Ovo rješenje potvrdjeno je od strane Višeg suda u
Podgorici, Gž.br.3697/17 od 16.06.2017. godine, i ono je bilo predmet preispitivanja
pred Vrhovnim sudom Crne Gore. Vrhovni sud Crne Gore rješenjem Rev.br.1231/17
od 08.11.2017. godine, odbacio je reviziju kao nedozvoljenu.
Imajući u vidu činjenično utvrdjenje, te da sada tuženi ne može imati svojstvo
stranke, shodno čl.81 st.4 ZPP, to se u odnosu na istog ne može voditi postupak,
zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je trebalo ukinuti radnje
sprovedene u postupku i tužbu odbaciti."

73
POSLJEDICA NEPOSTOJANJA PRAVNOG INTERESA

Postojanje pravnog interesa u smislu člana 188 stav 2 ZPP je procesna

pretpostavka za podnošenje tužbe sudu, pa posljedica nepostojanja tog
interesa je odbacivanje tužbe, a ne materijalno pravna pretpostavka za
meritorno odlučivanje o odredjenom zahtjevu.
Iz obrazloženja:
"Tužioci su zahtjev da se prema tuženoj utvrdi da je njihov pravni prethodnik

S. Š., biv. iz K. - B. P., bio vlasnik nepokretnosti upisanih u privremenom l.n.br. 22
KO Korita (ranije ln.br. 11 i 837 KO Korita), kao dio kat.parc. 3156 i 3152 ukupne
površine 45.000 m2, definisane kordinatama prelomnih tačaka prema nalazu
vještaka geodetske struke, zasnovali na činjenicama da su iste posjedovali njihovi
prvni prethodnici S. S, pa njegov sin S. Š., djed tužilaca od koga su eksproprisane -
oduzete, a nije isplaćena bilo kakva pravična naknada. Osim toga, istakli su da su svi
rodjeni u O. B. P. u periodu od 1943. do 1959. godine te da su otišli iz B. P. 1966.
godine i trajno se nastanili u T.
U postupku je utvrdjeno da je rješenjem Sreske eksproprijacione komisije u
Bijelom Polju br. 7144/52 od 09.07.1952. godine, u korist FNRJ, a za potrebe Savjeta
za poljoprivredu i šumarstvo Vlade NRCG, radi proširenja pojasa državnog
poljoprivrednog dobra "P." u I., S. Š. ekspropirsana nepokretna imovina tj. livada Š.-
M. u opisanim granicama, ukupne površine 45.000m2. Istim rješenjem je odlučeno
da Savjet za poljoprivredu i šumarstvo Vlade NRCG ima isplatiti ranijem vlasniku za
eskproprisanu imovinu sumu od 48.000 dinara u državnim obveznicama i mjesečnim
ratama počev od 01.08.1952. godine. Izvršena je procjena i te imovine na koju pravni
prethodnik tužilaca nije imao prigovora. Nadalje je utvrdjeno da sporno zemljište čini
jednu cjelinu (kompleks zemljišta) upisano na ime AD "F. M." svojina 1/1 u
privremenom l.n.br. 22 KO Korita, te da su tužioci dana 19.01.2017. godine podnijeli
zahtjev za povraćaj i restituciju štete (obeštećenje) za zemljište koje je eksproprisano
rješenjem od 09.07.1952. godine.
Kod prethodno iznijetog, prvostepeni sud je zaključio da tužioci nijesu dokazali
pravni interes za podnošenje tužbe, jer medju strankama nije sporno da je pravni
prethodnik tužilaca bio vlasnik eksproprisanih nepokretnosti i sljedstveno tome
odbacio tužbu, u skladu sa odredbom čl. 188 st.2 ZPP. Ovo nalazeći da je pravni
interes pravna i konkretna korist, koju tužioci koji traže zaštitu očekuju od suda a koja
se ne može ostvariti na svrsishodniji način, zbog čega moraju tražiti pravnu zaštitu
odredjenog sadržaja jer im je subjektivno pravo povrijedjeno ili ugroženo i učiniti
vjerovatnim da će njihov tužbeni zahtjev ako bude usvojen, za njih predstavljati
ostvarenje odredjene koristi, koju bez povoljnije odluke suda ne bi mogli ostvariti, što
ovdje nije slučaj. U odnosu na navode tužilaca da je njihov pravni interes utvrdjenje
naslejdno i stvarno pravnog odnosa tužilaca i S. Š. u strogo formalnom smislu,
budući su pokrenuli postupak kod Republičkog fonda za obeštećenje CG, u kojem
prethodno pitanje predstavlja utvrdjenje ovog odnosa za nastavak i vodjenje
upravnog postupka, smatra da tužioci nijesu pružili dokaze da su njihova prava u tom
BILTEN 1 / 2019 83
74
pravcu ozbiljno i protivpravno ugrožena, da bi ta njihova prava deklarisao sudskom

presudom.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda s
tim što za nepostojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe potencira da tužioci
zaštitu svog ugroženog prava mogu postići u upravnom postupku koji su i pokrenuli
kod Fonda za povraćaj i obeštećenje CG ili pak podnošenjem tužbe za činidbu.
Neosnovano se revizijom osporava ocjena nižestepenih sudova o
nepostojanju pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.
Postojanje pravnog interesa u smislu čl. 188 st.2 ZPP je procesna
pretpostavka za dopuštenost sudjenja u odredjenoj pravnoj stvari, a ne materijalno
pravna pretpostavka za usvajanje zahtjeva za pružanje zaštite odredjenog sadržaja.
Pravni interes se sastoji od koristi koju će sud utvrditi za tužioca. Procesno pravna
posljedica nepostojanja tog interesa je odbacivanje tužbe, što je u ovom slučaju
uslijedilo sa razloga koji su dali nižestepeni sudovi."

75
ODBACIVANJE TUŽBE ZBOG ZAKLJUČENOG PORAVNANJA

(Član 276 stav 1 tačka 6 ZPP)
Tužilja nema pravni interes za podnošenje tužbe kada je zaštitu prava

koje traži tužbom ostvarila kroz zaključeno sudsko poravnanje u izvršnom
postupku.
Iz obrazloženja:
"Iz podataka u spisima predmeta proizilazi da tužilja tužbom traži da se

obaveže tuženi da joj isplati, iz osnova duga, iznos od 576.360,00 €, sa zakonskom
kamatom od 28.09.2007. godine, koji iznos predstavlja dug njegovog sada pok. brata
D. B., kojeg je naslijedio. Naime, u predmetu prvostepenog suda poslovne oznake
P.br.534/07 dana 13.09.2007. godine zaključeno je sudsko poravnanje, kojim se D.
B. obavezao da će na ime naknade za stečeno pravo korišćenja na kat. parceli br.
1748/2 iz LN br. 322 KO Tudorovići, površine 4803 m2, platiti O. B. iznos od
576.360,00 €, pod prijetnjom prinudnog izvršenja jer poravnanje ima snagu izvršne
isprave. D. B. je preminuo dana 10.04.2011. godine, a rješenjem Osnovnog suda u
Kolašinu O.br.1/2012 od 19.03.2012. godine, za jedinog zakonskog nasljednika, a
pod teretom naknade eventualnih ostaviočevih dugova do visine naslijeđene imovine,
oglašen je Z. B., brat ostavioca. Tužilja je u svojstvu izvršnog povjerioca, protiv Z. B.,
ovdje tuženog, u svojstvu izvršnog dužnika, podnijela predlog za izvršenje na osnovu
izvršne isprave – sudskog poravnanja P.br.534/07 od 13.09.2007. godine, radi
naplate predmetnog potraživanja.
Polazeći od iznijetih podataka, a imajući u vidu odredbu čl. 28 st. 2 u vezi st. 1
Zakona o izvršenju i obezbjeđenju (Sl. list CG, 36/11), prema kojoj se izvršenje
određuje i sprovodi i protiv lica koje nije označeno kao dužnik, ako je javnom
ispravom dokazano da je obaveza prešla na njega, kao i opisani tok izvršnog
postupka koji je rezultirao donošenjem rješenja o izvršenju javnog izvršitelja D. R. I -
1315/2017 od 07.11.2017. godine, radi prinudne naplate predmetnog potraživanja,
nižestepeni sudovi su odbacili tužbu, s pozivom na odredbu čl. 276 st. 1 tač. 6 u vezi
čl. 3 ZPP. Tako su odlučili nalazeći da tužilja posjeduje izvršnu ispravu (poravnanje
od 13.09.2007. godine), na osnovu koje isprave je javni izvršitelj usvojio predlog
izvršnog povjerioca – ovdje tužioca i odredio izvršenje radi naplate predmetnog
potraživanja, pa tužilja nema pravnog interesa za podnošenje tužbe, jer je zaštitu
prava koje tužbom traži ostvarila kroz zaključeno sudsko poravnanje, donošenjem
rješenja I-1315/2017 od 07.11.2017. godine."
BILTEN 1 / 2019 85
76
DOPUŠTENOST PREINAČENJA TUŽBE

(Član 192 ZPP)
Ako je tužilac nakon gradjevinskog vještačenja iz istog činjeničnog

osnova - za iste radove, tražio drugi - veći novčani iznos, tuženi se takvom
opredjeljenju zahtjeva ne može protiviti, jer je isto dopušteno.
Iz obrazloženja:
"Neosnovani su navodi revizije kojima se ističe da tužilac nije mogao preinačiti

tužbu, bez saglasnosti tuženog.
Naime, tužilac je tužbom tražio na ime duga za izvedene radove iznos od
140.387,42€ sa zateznom kamatom od 31.05.2013. godine do isplate, a nakon
građevinskog vještačenja, osnovom kojeg je utvrđena vrsta, količina i vrijednost
izvedenih radova od 219.307,50€, tužilac je podneskom od 19.01.2018. godine tražio
na ime duga za iste radove iznos od 161.879,86€ sa kamatom od 15.01.2018.
godine, kao dana vještačenja, do isplate, čime je preinačio tužbu povećanjem
postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe člana 192 stav 1 ZPP.
Međutim, i po nalaženju ovog suda, tužilac je mogao preinačiti tužbu na ovaj
način bez saglasnosti tuženog.
Ovo iz razloga što je odredbom čl. 192 stav 2 ZPP propisano da ako tužilac
preinači tužbu tako što usljed okolnosti koje su nastale poslije podnošenja tužbe
zahtijeva iz istog činjeničnog osnova drugi predmet ili novčani iznos, tuženi se
takvom preinačenju ne može protiviti.
Imajući u vidu da je tužilac nakon građevinskog vještačenja, iz istog činjeničnog
osnova - za iste radove, tražio drugi - veći novčani iznos, to se u skladu sa citiranom
zakonskom odredbom iz čl. 192 stav 2 ZPP, tuženi takvom preinačenju ne može
protiviti, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je takvo preinačenje
dopušteno."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 40/19 od 03.03.2019. godine)

77
PREKID POSTUPKA POSLE ZAKLJUČENJA RASPRAVE

(Član 213 ZPP)
Ako su uslovi za prekid nastupili poslije zaključenja rasprave sud može

na osnovu sprovedene rasprave donijeti odluku.
SVOJSTVO STRANKE U POSTUPKU

(Član 197 stav 2 i čl. 292 st. 1 ZPP)
Procesni položaj lica koje do tada nije bilo tužilac može se steći na
osnovu univerzalne gradjansko-pravne sukcesije kada su u pitanju prenosiva
prava što dovodi do procesno pravne sukcesije, pod uslovima iz člana 197
stav 2 ZPP, a kada do promjene stranke nije došlo u smislu navedene zakonske
odredbe sud može iz razloga cjelishodnosti spojiti parnice koje teku izmedju
istih lica radi zajedničkog raspravljanja i donijeti zajedničku presudu, saglasno
čl. 292 st.1 ZPP.
Iz obrazloženja:
"Ne mogu se prihvatiti revizijski navodi da je ovu parnicu trebalo prekinuti jer je
drugotužilja umrla 10 mjeseci i 8 dana prije donošenja ovih odluka. Ovo zbog toga
što je prekid parnice procesno-pravni institut koji u smislu odredbe čl. 213 st.2 ZPP,
ima za posljedicu da za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati
nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja rasprave,
sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku. Stoga je pozivanje na ovaj institut
u postupku po reviziji bez ikakvog uticaja na pravilnost odluka suda.
Ne stoje navodi revizije kojima se ukazuje da 12, 13, 14, 15 i 16-to tužioci
nemaju svojstvo stranke i da je time počinjena bitna povreda postupka iz čl. 367.st.1
ZPP. Ovo zbog toga što su tužilja D. M., nakon što je njena tužba odbačena
rješenjem prvostepenog suda P.br. 284/98 od 10.11.2005. godine, a tužilja J. M.,
tužilac R. M., tužilja Z. M. i tužilja M. M., iz USA, nakon što im sud rješenjem P.br.
1284/98 od 24.06.2010. godine nije dozvolio da stupe u parnicu kao novi tužioci
umjesto svog pretka M. M. - ranijeg tužioca, podnijeli zasebnu tužbu protiv tuženih o
istoj pravnoj stvari, pa je sud rješenjem P.br. 318/13-13 od 08.04.2013.godine
spojio parnice radi zajedničkog odlučivanja i ova lica kao suparničari imaju položaj
stranke u ovom - jedinstvenom postupku. Inače, procesni položaj lica koje do tada
nije bilo tužilac može se steći na osnovu univerzalne gradjansko-pravne sukcesije
(nasledjivanje i dr.) kada su u pitanju prenosiva prava što dovodi do procesno
pravne sukcesije, pod uslovima iz čl. 197 st.2 ZPP. No, kako do promjene stranke
nije došlo u smislu navedene zakonske odredbe, sud je mogao iz razloga
cjelishodnosti spojiti parnice koje teku izmedju istih lica radi zajedničkog
raspravljanja i donijeti zajedničku presudu, saglasno čl. 292 st.1 ZPP."
BILTEN 1 / 2019 87
78
USLOVI ZA ODLUČIVANJE MEDJUPRESUDOM

Medjupresudu je cjelishodno donijeti ako je sporno kako će se konačno

riješiti pitanje osnova tužbenog zahtjeva, a pogrešno je medjupresudom
odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji medju strankama nije sporan.
***
Nema mjesta rješavanju prigovora zastarjelosti medjupresudom, jer se

isticanjem prigovora zastare ne osporava osnov potraživanja već prigovara da
je potraživanje, bez obzira na osnov, zastarjelo, pa da je stoga neutuživo.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je medjupresudom utvrdio da postoji potraživanje tužioca

prema tuženom po osnovu obavljanja trenerskih poslova, kao i na ime premija i
avansa, s tim da se do pravosnažnosti medjupresude zastaje sa postupkom u
pogledu raspravljanja o iznosu tužbenog zahtjeva. Ovo nakon što je u cjelosti proveo
dokazni postupak, uključujući i finansijsko vještačenje. Zaključuio je da je tužilac u
spornom periodu radio kod tuženog bez zaključenog ugovora o radu, shodno čl.3
Zakona o radu, što je bila obaveza poslodavca u skladu sa odredbom čl.22 st.1 istog
zakona, pa mu po osnovu usmenog ugovora, odnosno za faktičko obavljanje rada
pripada odgovarajuća naknada.
Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je istu odbio kao neosnovanu i
potvrdio medjupresudu prvostepenog suda, nalazeći da je tuženi osporio osnov i
visinu tužbenog zahtjeva a stvar je, u smislu čl. 336 st.1 ZPP, u pogledu osnova
svakako sazrela za presudjenje. Pri tom je mišljenja da postoji ugovoreni odnos
izmedju stranaka, kao osnov tužbenog zahtjeva, po usmenom dogovoru koji je
sadržao sve bitne elemente iz čl. 19 ZOO, u vezi čl. 60 st.1 ZOO, i da najstarije
dospjelo potraživanje tužioca iz 2008 godine nije zastarjelo u opštem roku zastare od
10 godina iz čl. 380 ZOO, jer je tužba podnijeta 14.06.2016. godine. Nadalje smatra
da je sud prvog stepena raspravio sva pravna pitanja koja se tiču duga tuženog
prema tužiocu po osnovu ugovorene a djelimično neplaćene naknade, tj. postojanja
gradjansko pravnog odnosa u kojem je tužilac povjerilac a tuženi dužnik u značenju
čl. 269 st.1 ZOO (tužbeni zahtjev nije iz radnog odnosa), a da zakonitost presude nije
dovedena u pitanje suvišnim konstatacijama prvostepenog suda koje bi se inače
odnosile na kategorije radnog prava.
Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova nije
prihvatljivo.
Saglasno čl. 336 st.1 ZPP, medjupresudom se utvrdjuje da pravni osnov
tužbenog zahtjeva postoji. Medjupresudu je cjelishodno donijeti ako je sporno kako
će se konačno riješiti pitanje osnova tužbenog zahtjeva, a utvrdjivanje iznosa
tužbenog zahtjeva je složeno i skopčano sa velikim troškovima. Dakle, treba
razlikovati osnov tužbenog zahtjeva od njegove osnovanosti, a u svakom slučaju je
pogrešno medjupresudom odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji u stvari
medju strankama nije sporan.

79
Imajući u vidu, da tuženi u odgovoru na tužbu, uz koju je priložio potvrdu o

priznanju duga, nije sporio pasivnu legitimaciju, već je istakao prigovor zastarjeloti
potraživanja ukazujući da se iz dokaza ne može zaključiti da se dug odnosi na cijelu
navedenu sezonu, te da su vlasnik i izvršni direktor tuženog u svojstvu svjedoka
potvrdili kašnjenje isplata tužiocu i da je postojala mogućnost mirnog rješenja spora
ali tužilac nije prihvatio ponudu, po mišljenju ovog suda, nijesu postojali uslovi za
donošenje medjupresude u ovom sporu.
Naime, treba razlikovati osnov tužbenog zahtjeva od njegove osnovanosti. a
ovdje osnov u suštini nije sporan, dok o cjelishodnosti postupka ne može biti riječi
kada se ima u vidu da su izvedeni svi predloženi dokazi. Pri tom, nema mjesta
rješavanju prigovora zastarjelosti medjupresudom, jer se isticanjem prigovora zastare
ne osporava osnov potraživanja već prigovara da je potraživanje, bez obzira na
osnov, zastarjelo, pa da je stoga neutuživo.
S tim u vezi prvostepeni sud je dao nejasne i medjusobno protivrječne razloge
koji protivrječe sadržini dokaza, jer nije razjasnio pravnu prirodu spora i utvrdio pravni
osnov tužbenog zahtjeva, konstatujući da je tužilac na radu kod tuženog bez
zaključenog ugovora o radu prilikom stupanja na rad i da mu pripada odgovarajuća
naknada u smislu odredaba Zakona o radu, a iz iznijetih činjenica i dokaza proizilazi
da je u pitanju spor po osnovu ugovora koji je po svojoj prirodi suigenneris. Iznijete
manjkavosti ukazuju na nedostatke zbog kojih se prvostepena presuda ne može
ispitati, pa je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 367 st.2 tač.15 ZPP, na koju je
žalbom ukazivano, a drugostepeni sud istu nije otklonio pa je počinio istu bitnu
povredu."
BILTEN 1 / 2019 89
80
USLOVI ZA POSTOJANJE PRAVOSNAŽNO PRESUDJENE STVARI

I NEZAKONITO POSTUPANJE SUDA
(Član 352 stav 1 u vezi čl. 367 st 2 tačka 9 ZPP)
Da bi se jedna pravna stvar smatrala presudjenom potrebno je da je

ranije donijeta pravosnažna presuda kojom je odlučeno o istom tužbenom
zahtjevu, izmedju istih stranaka i da je tužbeni zahtjev zasnovan na identičnim
činjenicama, te ukoliko je tužba zbog presudjene stvari odbačena, a za to
nijesu ispunjeni uslovi, stranki je uskraćeno pravo na raspravljanje pred
sudom.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je odbacio predmetnu tužbu nalazeći da je u konkretnom

slučaju riječ o pravosnažno presuđenoj stvari jer je o zahtjevu tužioca za predaju
nepokretnosti već odlučeno pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Kolašinu
P.br.272/88 od 12.10.1989. godine. Pri tome zaključuje da postoji identitet stranaka i
identitet tužbenog zahtjeva, kod činjenice da granice nepokretnosti opisane u presudi
P.br.272/88 na kojima je tužiocu priznato pravo svojine i naložena predaja istih,
odgovaraju granicama i položaju sada predmetnih parcela čiju predaju tužilac traži i
to kat.parcela 632/2,635/2 i 640/2, kao i dijelu kat.parcele 647/1. Dakle, riječ je o istim
nepokretnostima, pa sud ne može odlučivati o zahtjevu o kojem je već odlučeno
pravosnažno u postupku P.br.272/88, zbog čega je tužbu odbacio osnovom čl.299
st.1 i 352 st.2 ZPP.
Izloženi zaključak prvostepenog suda u svemu je prihvatio i drugostepeni sud i
žalbu tužioca odbio kao neosnovanu, nalazeći da postoji identitet stranaka i tužbenog
zahtjeva u ranijoj i sadašnjoj parnici.
Takav zaključak nižestepenih sudova je pogrešan i zasnovan na bitnoj povredi
postupka.
Naime, da bi se jedna pravna stvar smatrala presuđenom potrebno je da je
ranije donijeta pravosnažna presuda kojom je odlučeno o istom tužbenom zahtjevu,
između istih stranaka i da je tužbeni zahtjev zasnovan na identičnim činjenicama. U
konkretnom slučaju ne postoji identitet stranaka u ovom sporu i sporu koji je okončan
pravosnažnom presudom P.br.272/88, jer Crna Gora nije bila stranka u okončanom
sporu niti je sledbenik Opštine Kolašin, a takođe ne postoji identitet pravnog osnova
u odnosu na zahtjev tužioca prema ŠIK “T.” OOUR “V.” K. (zabrana korišćenja
nekretnina), što je neophodno za postojanje pravosnažno presuđene stvari u smislu
čl. 352 st.1 ZPP.
Stoga, nezakonitim postupanjem tužiocu nije data mogućnost da raspravlja
pred sudom, što čini bitnu povredu postupka iz čl. 367 st.2 tač.9 ZPP.
Iz navedenih razloga nižestepena rješenja su morala biti ukinuta i predmet
vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kako bi se meritorno odlučilo u
ovom sporu."

81
ZNAČAJ RJEŠENJA O ISPRAVCI NA TRAJANJE ROKA

ZA ŽALBU PROTIV PRESUDE KOJA JE ISPRAVLJENA
(Član 361 ZPP)
Rješenjem o ispravci ne produžava se rok za izjavljivanje žalbe na

prvostepenu odluku već se činjenica da se to rješenje može pobijati žalbom
tiče samo tog rješenja.
Iz obrazloženja:
"Iz predmetnih spisa proizilazi da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari

raspravu zaključio na ročištu od 13.12.2017. godine, kada je prisutne stranke
obavijestio da će presuda biti donijeta 29.12.2017. godine, te da rok za žalbu teče od
prvog narednog dana.
Shodno prednjem rok za žalbu je počeo teći 30.12.2017. godine a poslednji
dan roka od 15 dana za izjavljivanje žalbe isticao je 13.01.2018. godine, medjutim,
kako je to bila subota prvi radni dan kada je tuženi mogao blagovremeno izjaviti žalbu
bio je 15.01.2018. godine (ponedeljak).
Kako je tuženi žalbu izjavio 16.01.2018. godine proizilazi da ista nije izjavljena
u propisanom roku od 15 dana, radi čega je pravilno postupio drugostepeni sud kad
je istu odbacio kao neblagovremenu.
Isticanje tuženog da je rješenje o ispravci presude donijeto u vrijeme dok je
tekao rok za žalbu, te da je time produžen rok za žalbu na prvostepenu presudu je
neosnovano. Naime donošenje rješenja o ispravci presude i činjenica da se isto
može pobijati žalbom tiče se samo toga rješenja, dok se time ne produžava rok za
izjavljivanje žalbe na presudu kako to tvrdi tuženi."
BILTEN 1 / 2019 91
82
BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

Drugostepeni sud je počinio bitnu povreda odredaba parničnog

postupka iz člana 367 stav 2 tačka 1 ZPP, ako je u donošenju drugostepene
presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi koja je
održana pred tim sudom.
Iz obrazloženja:
"Načela parničnog postupka su pravna pravila koja se konkretizuju normama

kojima se uređuje parnični postupak. Među osnovnim načelima je i načelo
neposrednosti. Cilj ovog načela je da se obezbijedi donošenje pravilne i zakonite
sudske odluke, a to je moguće ako sud tačno i potpuno utvrdi činjenično stanje.
Tačno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja moguće je ako su ispunjeni uslovi da
se raspravljanje i dokazivanje obavlja pred sudijom pojedincem koji rukovodi
parnicom, ili da sud u nepromijenjem sastavu održi sva ročišta za glavnu raspravu, a
u slučaju promjene sudije ili sastava vijeća da rasprava počne iznova, s tim što sud
može da odluči da ne izvodi ponovo već izvedene dokaze (saslušanje svjedoka i
stranaka, uviđaj) već da pročita zapisnike o njima. U suprotnom radilo bi se o povredi
načela neposrednosti, što predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka zbog koje se
sudska odluka može pobijati po pravnim ljekovima.
U konkretnom slučaju, revidenti osnovano ukazuju da je drugostepeni sud
počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2 tač.1 ZPP, jer je u
donošenju drugostepene presude učestvovala sutkinja S. Č. koja nije učestvovala na
glavnoj raspravi koja je održana pred tim sudom."

83
UČESVOVANJE U POSTUPKU PRAVNOG LICA

KOJE JE IZGUBILO STRANAČKU SPOSOBNOST
Učestvovanjem u postupku pravnog lica koje je brisanjem iz registra

izgubilo to svojstvo, a time i stranačku sposobnost, učinjena je bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP.
Iz obrazloženja:
"U postupku pred drugostepenim sudom učinjena je bitna povreda postupka iz

čl.367 st.2 tač.12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti.
Naime, uz odgovor na reviziju dostavljen je izvod iz Centralnog registra
privrednih subjekata iz kojeg se vidi da je DOO "A. A. E." B., brisan iz ovog registra
28.02.2018. godine.
Prema čl.3. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list SRCG", br.6/02 i "Sl.list
CG", br.17/07, 80/08, 40/10, 36/11 i 40/11) akcionarska društva i društva sa
ograničenom odgovornošću svojstvo pravnog lica stiču danom registracije. Tuženi je
to svojstvo (pravnog lica) stekao 12.08.2002. godine, kada je registrovan. Brisanjem
iz registra (28.02.2018. godine) tuženi je izgubio svojstvo pravnog lica, a time i
stranačku sposobnost.
Bitna povreda postupka iz čl.367. st.2. tač.12. ZPP postoji ako je u postupku
kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku. Slijedom
izloženog, DOO "A. A. E." B. nakon što je brisan iz Centralnog registra privrednih
subjekata nije mogao učestovati u postupku pred drugostepnim sudom, a kako jeste,
drugostepeni sud je učinio naprijed navedenu povredu postupka, na koju ovaj sud
pazi po službenoj dužnosti i koja predstavlja ukidni razlog."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 54/19 od 17.04.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 93
84
NEPOTPUNA PROCESNA LEGITIMACIJA

(Član 367 stav 2 tačka 12 u vezi čl. 202 ZPP)
Kod zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora, da bi se radilo

o dopuštenoj tužbi na strani tuženih se moraju označiti obje ugovorne strane,
jer se radi o nužnom pasivnom suparničarstvu, a odsustvo jednog od
ugovarača na tuženoj strani predstavlja nedostatak procesne legitimacije zbog
koga treba tužbu tužbu.
Iz obrazloženja
"Kod zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora da bi se radilo o

dopuštenoj tužbi na strani tuženih se moraju označiti obije ugovorne strane, jer se
radi o nužnom pasivnom suparničarstvu. Ovu subjektivnu integraciju nalažu pravila
građanskog prava, jer se sporni građanskopravni odnos mora riješiti jedinstveno, pa
odsustvo jednog učesnika u parnici predstavlja nedostatak procesnopravne
legitimacije zbog koga treba odbaciti tužbu, ako tužilac ne obuhvati sve one koji tek
zajedno čine jednu pasivnu stranku.
U konkretnom slučaju V. T., kao strana ugovornica spornog ugovora o
kupoprodaji, nije obuhvaćena kao tužena pa na tuženoj strani nema potpune
procesnopravne legitimacije.
Iz izloženog proizilazi da su nižestepene presude u pogledu odluke o ovom
zahtjevu zahvaćene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2
tač.12 ZPP o kojoj ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti. Posledica počinjene
povrede, shodno odredbama čl.409 st.3 u vezi st.2 ZPP, je ukidanje odluka
zahvaćenih tom povredom i odbacivanje tužbe."

85
ODBIJANJE DOSPJELOG TUŽBENOG ZAHTJEVA

KAO PREURANJENOG
(Član 367 stav 1 u vezi čl. 332 stav 3 ZPP)
Odbijanjem kao preuranjenog zahtjeva za naknadu štete zbog plaćenih

saobraćajnih saglasnosti, koji zahtjev je dospio, počinjena je bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 1 u vezi čl. 332 stav 3 ZPP.
Iz obrazloženja:
"Po nalaženju ovog suda prvostepeni sud je pogrešno odlučio kada je zahtjev
tužilaca za isplatu naknade na ime plaćene saobraćajne saglasnosti za deset parking
mjesta koja su bila izgrađena na zemljištu koje je bespravno zauzeto izgradnjom,
odbio kao preuranjen, s pozivom na odredbu čl.332 st.2 ZPP. Odlučujući na ovaj
način prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz
čl.367 st.1 ZPP, koja je od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
Navedenu povredu nije otklonio drugostepeni sud u žalbenom postupku, pa je i sam
počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.1 u vezi čl.389 st.1
ZPP, zbog čega su prvostepena presuda u stavu drugom izreke i drugostepena
presuda u dijelu koji se odnosi na taj dio prvostepene presude, morale biti ukinute i
predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Tokom postupka nije bilo sporno da su tužioci prilikom izgradnje stambeno -
poslovnog objekta, po osnovu naknade za saobraćajnu saglasnost za tada
nedostajućih 18 parking mjesta, dana 25.09.2007.godine uplatili prvotuženom iznos
od 114.655,00€. Na zemljištu koje je oduzeto izgradnjom i proširenjem saobraćajnice
bilo je izgrađeno 10 parking mjesta, što je utvrđeno vještačenjem.
Prvostepeni sud pogrešno zaključuje da činidba koja je predmet ovog
zahtjeva predstavlja izmaklu korist u smislu čl.149 ZOO, nalazeći da bi ova naknada
tužiocima pripadala ukoliko pretrpe štetu u vidu ponovnog plaćanja naknade za istu
saobraćajnu saglasnost za nedostajućih 10 parking mjesta, pa nalazi da činidba nije
dospjela, odnosno da je tužbeni zahtjev preuranjen. Drugostepeni sud je prihvatio
razloge prvostepenog suda, dodajući pri tom da plaćena naknada predstavlja
naknadu za komunalno opremanje zemljišta predviđeno Odlukom o naknadi za
komunalno opremanje građevinskog zemljišta.
Po nalaženju ovog suda nije bilo mjesta primjeni odredbe čl.332 st.3 ZPP i
odbijanju tužbenog zahtjeva kao preuranjenog. Izvršenje činidbe može se naložiti
ako je činidba dospjela do zaključenja glavne rasprave, a u slučaju usvajanja
zahtjeva za izdržavanje, za naknadu štete u vidu rente zbog izgubljene zarade ili
drugih prihoda po osnovu rada ili zbog izgubljenog izdržavanja, sud može obavezati
i na činidbu koja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, u kom slučaju će
tužbeni zahtjev odbiti kao preuranjen. Kada se odbije tužbeni zahtjev kao
preuranjen, tužilac može ponovo podnijeti tužbu i nema presuđene stvari, jer
nastupanjem uslova za podnošenje tužbe prestali su razlozi zbog kojih je zahtjev
odbijen kao preuranjen.
U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev koji je postavljen na ime štete zbog
plaćenih saobraćajnih saglasnosti je dospio, pa nije bilo mjesta odbijanju istog zbog
BILTEN 1 / 2019 95
86
preuranjenosti, a ovo imajući u vidu odredbu čl.193 ZOO, kojom je propisano da

obaveza naknade štete dospijeva od trenutka nastanka štete."

87
NEJASNOST I PROTIVRJEČNOST RAZLOGA

ZBOG NERAZJAŠNJENJA PRIRODE SPORA
Ako razlozi nijesu u skladu sa postavljenim zahtjevom počinjena je bitna

povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 367 stav 2 tačka 15 ZPP.
Iz obrazloženja:
"Kod iznijetog činjeničnog stanja, prvostepeni sud usvaja tužbeni zahtjev, s

pozivom na opšte odredbe i odredbu o zasnivanju stvarne službenoti iz čl. 194 i 201
Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list CG", br. 19/09), te odredbe čl. 215
istog zakona koja reguliše nužni prolaz i čl. 203 i 205 koje regulišu stečene stvarne
službenosti održajem. Pri tom, daje razloge da tužilac ima zakniti osnov državine
prava stvarne službenosti, koji predstavlja pravni posao, što znači da je u vrijeme
zaključenja pomenutog poravnanja postojala potreba za vlasnika povlasnog dobra da
prolazi pješke i motornim vozilima i preko nepokretnosti tuženog, dakle, prije nego je
tuženi postao vlasnik - korisnik koji nije dokazao da je službenost prestala u smislu čl.
209 u vezi čl. 210 navedenog zakona. Pored toga, daje razloge da je tužilac bio
zakonit i savjestan držalac prava stvarne službenosti prolaza, jer je, kao i njegovi
pravni prethodnici koji su ostvarili traženo pravo, od stupanja u posjed koristio
službenost za potreban rok od 10 godina.
S druge strane, drugostepeni sud je utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj
stvari zahtjev tužioca da se ustanovi pravo službenosti prolaza i da je u skladu sa
odredbama čl. 203 st.2 u vezi čl. 205 (održaj) i čl. 209 (prestanak stvarne
službenosti) čl. 210 (prestanak potrebe) i čl. 57 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima, zahtjev osnovan. Ovo stoga što je tužilac preko nepokrenosti tuženog, u
dužini od 81m, uključujući i prethodnike, nesmetano dolazio do svog objekta
predmetnim putnim pravcem do 2012 godine, a da drugog puta nije bilo, te da je
navedena službenost ustanovljena na najekonomičniji način predmetnim
poravnanjem i da za sada nema osnova za izmiještanje pravca prolaza.
Prema tome, očigledno je da nižestepeni sudovi nijesu razjasnili pravnu
prirodu spora pa ne razlikuju zahtjev za utvrdjenje postojanja prava stvarne
službenosti (već ustanovljenog), što je konkretno u pitanju, od zahtjeva da se sada
ustanovi (konstituiše) to pravo, što podrazumijeva različita dokazna sredstva, pa su
dati razlozi nejasni, medjusobno kontradiktorni i nijesu u skladu sa postavljenim
tužbenim zahtjevom.
Pravilna primjena materijalnog prava je zahtijevala da se utvrdi da li je
službenost , koja je nesumnjivo ustanovljena još poravnanjem iz 1975. godine u
korist povlasne parcele V. R. (sada tuženog), sadržajno ista sa predmetnom
službenosti, koja je prenijeta na tužioca pravnim poslom - kupoprodajnim ugovorom
iz 2005. godine, kojeg je zaključio sa Z. B., odnosno da li je tužilac bio u posjedu
prava službenosti - izvršavao sadržaj službenosti kako je poravnanjem odredjeno, u
roku potrebnom za održaj."
BILTEN 1 / 2019 97
88
ODRŽAVANJE GLAVNE RASPRAVE

PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM
(Član 375 ZPP)
Ako se prvostepena presuda ne zasniva na bitnim povredama odredaba

parničnog postupka i ako su u prvostepenom postupku utvrdjene sve odlučne
činjenice drugostepeni sud nije dužan da održi glavnu raspravu.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je zasnovao svoju odluku na činjenicama koje je utvrdio

prvostepeni sud, prihvatajući u svemu činjenično utvrdjenje prvostepenog suda.
Medjutim, drugostepeni sud s obzirom na kumulativno propisane uslove za sticanje
svojine održajem, za razliku od prvostepenog suda koji primarno nalazi da nije
protekao rok savjesne državine za vanredni održaj računajući rok od 04.07.2006.
godine (kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o
osnovama svojinsko-pravnih odnosa i brisan čl. 29 tog zakona), od kada se i na
društvenom zemljištu može sticati svojina održajem, opreza radi i da je u svakom
slučaju državina postala nesavjesna danom podnošenja tužbe 16.09.2010. godine,
zaključuje da tužiocu nedostaje savjesnost iz kog razloga nije mogao steći svojinu na
predmetnim nepokretnostima po traženom osnovu.
Drugačije pravno shvatanje drugostepenog suda ne može predstavljati
preocjenu dokaza i povredu načelne neposrednosti. S tim u vezi, neosnovani su
navodi revizije da je počinjena bitna povreda postupka pred drugostepenim sudom iz
čl. 367 st. 1 u vezi čl. 375 st. 1 i 2 ZPP, jer je taj sud odluku donio bez glavne
rasprave. Ovo zbog toga što u smislu navedene zakonske odredbe drugostepeni sud
odluku o žalbi donosi na osnovu glavne rasprave u slučaju kada je prvostepena
presuda već jedan put ukinuta po žalbi (od stupanja na snagu izmjena ZPP), a sud u
sjednici vijeća ocijeni da se presuda protiv koje je izjavljena žalba zasniva na bitnim
povredama odredaba parničnog postupka ili na pogrešno ili nepotpuno utvrdjenom
činjeničnom stanju. To ovdje nije slučaj jer su činjenice za zaključak da li je za jedan
od kumulativno propisanih uslova za sticanje svojine po osnovu vanrednog održaja tj.
savjesnost državine, utvrdjene pred prvostepenim sudom, što je dovoljno i odlučno
za presudjenje, pa drugostepeni sud nije bio dužan da drži glavnu raspravu."

89
NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA DOZVOLU REVIZIJE

(Član 397a stav 1 tačka 2 u vezi čl. 84 st. 3 ZPP)
Ako je postupak pokrenut prije početka primjene Zakona o izmjenama i

dopunama Zakona o parničnom postupku predlog za dozvolu revizije je
nedozvoljen.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je dana 20.05.2019.godine, podnio prijedlog za dozvolu za

izjavljivanja revizije na presudu Višeg suda u Podgorici Gž. br.899/19 od 26.03.2019.
godine, kojom je preinačena presuda Osnovnog suda u Kotoru P.br.1329/18 od
27.12.2018. godine, u dijelu izreke pod stavom prvim, kojim je odlučeno o glavnom
zahtjevu i kamati i odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tuženi
da tužiocima na ime razlike zarade za period 23.08.2008. godine do 01.11.2013.
godine, isplati iznose bliže precizirane izrekom pobijane presude kao neosnovan, s
pozivom na odredbu čl. 397a st. 1 tač. 2 ZPP.
Prijedlog nije dozvoljen.
Prema odredbi čl.84 st.3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku, koji je u primjeni od 29.11.2015. godine, o reviziji izjavljenoj
protiv pravosnažne odluke prvostepenog suda, u postupku koji je pokrenut prije
početka primjene ovog zakona, rješavaće se po pravilima parničnog postupka koja
su važila do početka primjene ovog zakona.
Kako iz predmetnih spisa proizilazi da je postupak u kome je donijeta
pravosnažna presuda Gž.br.899/19 od 26.03.2019. godine, pokrenut tužbom
podnijetom dana 03.02.2015. godine, što znači prije početka primjene Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, to prijedlog tužioca nije
dozvoljen, radi čega je isti valjalo odbaciti."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, P-Rev. br. 71/19 od 20.06.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 99
90
NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA DOZVOLU REVIZIJE

U STEČAJNOM POSTUPKU
(Član 397a ZPP u vezi sa čl. 19 st. 8 Zakona o stečaju)
Protiv odluke u stečajnom postupku ne može se izjaviti revizija, te je i

predlog za dozvolu revizije nedozvoljen.
Iz obrazloženja:
"Protiv drugostepenog rješenja stečajni dužnik je podnio predlog za dozvolu

revizije, s pozivom na odredbu čl. 397 a st.1 tač.1 i čl. 397 b ZPP ("Sl.list RCG", br.
22/04, 76/06 i 48/15).
Odredbom čl. 397a ZPP propisano je da se revizija može dozvoliti i protiv
pravosnažne presude donesene u drugom stepenu koja ne bi mogla da se pobija
revizijom u skladu sa čl. 397 ovog zakona, ako je potrebno da se razmotri pravno
pitanje koje je od značaja za obezbjedjenje pravne sigurnosti ili jedinstene primjene
materijalnog prava.
Dakle, osnovni uslov da bi se moglo odlučivati o osnovanosti predloga za
dozvolu revizije jeste da se radi o pravosnažnoj presudi donijetoj u drugom stepenu
koja ne bi mogla da se pobija revizijom u skladu sa čl. 397 ZPP (ako vrijednost
predmeta spora ne prelazi 20.000 €).
Prema odredbi čl. 19 st.8 Zakona o stečaju ("Sl. list CG" br. 1/14) u stečajnom
postupku se ne može izjaviti revizija.
Kako se protiv odluke u stečajnom postupku ne može izjaviti revizija, to je i
predlog za dozvolu revizije nedozvoljen u smislu čl. 397 a ZPP, zbog čega je isti
valjalo odbaciti.

91
USLOVI ZA DOZVOLU IZJAVLJIVANJA REVIZIJE

(Član 397a i 397b stav 3 ZPP)
Nijesu ispunjeni uslovi za dozvolu revizije ako u predlogu nije odredjeno

navedeno pitanje koje je potrebno razmotriti, a koje je od značaja za
obezbjedjenje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava u smislu člana
397b stav 3 ZPP, niti ukazano na različitu praksu drugostepenih sudova.
Iz obrazloženja:
"Predlog nije osnovan.

Prema odredbi čl.397 a) st.1. Zakona o parničnom postupku ("Sl.list RCG"
br.22/04, 28/05, 76/06 i "Sl.list CG" br.48/15) revizija se može dozvoliti i protiv
pravosnažne presude u drugom stepenu, koja ne bi mogla da se pobija revizijom u
skladu sa čl.397. ovog zakona, ako je potrebno razmotriti pravno pitanje, koje je od
značaja za obezbjedjenje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene zakona, a
naročito ako:
1) o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore još uvijek nije zauzeo stav odlučujući u
pojedinim predmetima, a radi se o pitanju o kojem postoji različita praksa
drugostepenih sudova.
2) je o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore već zauzeo stav, ali se odluka
drugostepenog suda zasniva na stavu koji nije istovjetan sa tim stavom.;
3) je o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore već zauzeo stav i presuda
drugostepenog suda se zasniva na tom stavu, ali bi taj stav trebalo preispitati
naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prvostepenog i drugostepenog
postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uslovljene novim zakonodavstvom ili
potvrdjenim medjunarodnim ugovorom, kao i odlukom Ustavnog suda Crne Gore ili
Evropskog suda za ljudska prava, a st.2 navedene zakonske odredbe je propisao da
se revizija iz st.1 ovog člana, ne može dozvoliti ako vrijednost predmeta spora
pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 4.000,00 eura, odnosno 7.000,00
eura u privrednim sporovima.
Cijeneći navode iz predloga, ovaj sud je našao da nijesu ispunjeni uslovi za
dozvolu revizije. Ovo sa razloga, što tuženi u predlogu nije odredjeno naveo sporno
pitanje koje je potrebno razmotriti, a koje je od značaja za obezbjedjenje pravne
sigurnosti ili jedinstvene primjene prava u smislu čl.397b st.3 ZPP, niti je ukazao na
različitu praksu drugostepenih sudova (nije naveo, niti dostavio odluke drugostepenih
sudova).
Za ukazati je, da bi se iz predloga dalo zaključiti da tuženi kao sporno pitanje
navodi "tumačenje pojma izmakle koristi". Medjutim, to pitanje se ne može smatrati
"spornim pitanjem" u smislu čl.397b st.3 ZPP, jer je izmakla korist regulisana
odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG" br.47/08), koja se u
svakom predmetu ponaosob dokazuje."
BILTEN 1 / 2019 101

92
ODBACIVANJE REVIZIJE KAO NEDOZVOLJENE

(Član 407 u vezi čl. 438 ZPP)
U sporu za poništaj ugovora o radu kojim je izmijenjen osnovni ugovor o

radu i izvršen raspored zaposlenog na drugo radno mjesto, revizija nije
dozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je našao da je revizija nedozvoljena.

Odredbom čl. 438. ZPP, izmijenjenom čl. 26. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o parničnom postupku ("Sl. ist RCG", br. 76/2006), koji je stupio
na snagu 20.12.2006. godine i bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe 12.11.2015.
godine, propisano je da je revizija dozvoljena samo u sporovima o zasnivanju,
postojanju i prestanku radnog odnosa.
Kako tužilja u ovom sporu traži poništaj Ugovora o radu broj 2397 od
29.12.2016. godine i Odluke tuženog broj 01-3174/6 od 26.12.2016. godine, kojima
je izmijenjen ugovor o radu tužilje i izvršeno raspoređivanje tužilje na drugo radno
mjesto, nesumnjivo je da se ne radi o radnom sporu o zasnivanju, postojanju i
prestanku radnog odnosa, zbog čega je revizija tuženog nedozvoljena, pa je istu
valjalo odbaciti."

93
REVIZIJA NA RJEŠENJE KOJIM JE ODBAČEN PREDLOG

ZA ISPRAVKU GREŠKE
(Član 407 u vezi čl. 414 st. 1 i 5 ZPP)
Nije dozvoljena revizija protiv rješenja drugostepenog suda kojim se

potvrdjuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju predloga za ispravku
greške.
Iz obrazloženja:
"Dozvoljenost revizije protiv rješenja drugostepenog suda regulišu odredbe

čl.414 st.1 ZPP. Propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja
drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Navedeni zakonski
propis se odnosi na procesna rješenja drugostepenog suda kojima je postupak
pravosnažno završen.To su rješenja kojima se tužba odbacuje zbog nenadležnosti
suda, zbog neurednosti tužbe kad nedostatak nije otklonjen, zbog nedostatka u
pogledu stranačke ili parnične sposobnosti koji nijesu mogli biti otklonjeni, kao i u
slučaju drugih procesnih smetnji koje sprječavaju vođenje postupka. Međutim, u
navedena procesna rješenja ne spada i ono rješenje kojim je odbačen predlog
tužilaca za ispravku greške u prezimenu tuženog, o kakvom rješenju je u konkretnom
slučaju riječ, jer se takvim rješenjem postupak pravosnažno ne završava. Zbog toga
nije dozvoljena revizija protiv rješenja drugostepenog suda kojima se potvrđuje
rješenje prvostepenog suda o odbacivanju predmetnog predloga."
BILTEN 1 / 2019 103

94
REVIZIJA NA RJEŠENJE KOJIM JE ODBIJEN ZAHTJEV

ZA IZUZEĆE PREDSJEDNIKA SUDA I
IZREČENA NOVČANA KAZNA
(Član 407 u vezi čl. 414 stav 1 i 5 ZPP)
Revizija nije dozvoljena protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za

izuzeće predsjednika suda i izrečena novčana kazna zbog vrijedjanja suda, jer
se ne radi o rješenju kojim se postupak u odredjenom parničnom sporu
okončava.
Iz obrazloženja:
"Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u smislu
čl. 401 u vezi čl. 414 st. 5 ZPP, pa je našao da je revizija nedozvoljena.
Odredbom čl. 414 st. 1 ZPP (Sl. list CG, 47/15 i 48/15), određeno je da stranke
mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak
pravosnažno završen.
U konkretnom slučaju stranka je izjavila reviziju protiv rješenja Apelacionog
suda, koji sud je odučivao po žalbi tuženog izjavljenoj na rješenje Višeg suda, kojim
je odbijen zahtjev tuženog za izuzeće predsjednika Osnovnog suda u Podgorici od
postupanja u određenom predmetu (Mal. br.156/10) i istim rješenjem izrečena
novčana kazna zbog vrijeđanja suda, iznijetih navoda u zahtjevu za izuzeće
predsjednika. S obzirom na navedeno, ne radi se o rješenjima kojima se postupak u
određenom parničnom sporu okončava, pa tako revizija nije dozvoljena protiv istog,
zbog čega je izjavljenu reviziju tuženog valjalo odbaciti kao nedozvoljenu."

95
REVIZIJA NA RJEŠENJE
KOJIM JE ODLUČENO O PROŠIRENJU TUŽBE
Rješenjem kojim je pravosnažno odlučeno o predlogu za proširenje

tužbe postupak se pravosnažno ne završava, pa protiv tog rješenja revizija nije
dozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Revizija je nedozvoljena u dijelu u kojem je pravosnažno odlučeno o predlogu

za proširenje tužbe.
Naime, prema odredbi člana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i
protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.
Rješenjem kojim je pravosnažno odlučeno o predlogu za proširenje tužbe,
postupak se pravosnažno ne završava pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena,
zbog čega je istu valjalo odbaciti."
BILTEN 1 / 2019 105

96
REVIZIJA I PREKID POSTUPKA

Protiv rješenja drugostepenog suda kojim se potvrđuje rješenje

prvostepenog suda o odbijanju predloga za prekid postupka nije dozvoljena
revizija.
Iz obrazloženja:
"Dozvoljenost revizije protiv rješenja drugostepenog suda regulišu odredbe

čl.414 st.1 ZPP. Propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja
drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Navedeni zakonski
propis se odnosi na procesna rješenja drugostepenog suda kojima je postupak
pravosnažno završen.To su rješenja kojima se tužba odbacuje zbog nenadležnosti
suda, zbog neurednosti tužbe kad nedostatak nije otklonjen, zbog nedostatka u
pogledu stranačke ili parnične sposobnosti koji nijesu mogli biti otklonjeni, kao i u
slučaju drugih procesnih smetnji koje sprječavaju vođenje postupka. Međutim, u
navedena procesna rješenja ne spada i ono rješenje kojim je odbijen zahtjev
protivnika predlagača i umješača na njegovoj strani za prekid predmetnog postupka
do pravosnažnog okončanja parnica koje se vode pred Osnovnim sudom u Kotoru
pod brojem P. 1079/15 i Osnovnim sudom u Cetinju pod brojem P.135/15, te do
donošenja odluke po predlogu za ponavljanje postupka u predmetu Osnovnog suda
u Kotoru P. 1061/09/05, o kakvom rješenju je u konkretnom slučaju riječ, jer se
takvim rješenjem postupak pravosnažno ne završava. Zbog toga nije dozvoljena
revizija protiv rješenja drugostepenog suda kojima se potvrđuje rješenje
prvostepenog suda o odbijanju predmetnog predloga."

97
REVIZIJA NA RJEŠENJE O ODBIJANJU O UČEŠĆU UMJEŠAČA

Revizija nije dozvoljena protiv drugostepenog rješenja kojim je

potvrdjeno prvostepeno rješenje o odbijanju učešća umješača u parnici.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Gž.br.4726/18 od 29.05.2018. godine,

odbijena je kao neosnovana žalba R. R., K. R. i S. G. i potvrdjeno rješenje Osnovnog
suda u Baru P.br.649/17 od 29.05.2018. godine, kojim je odlučeno:
"ODBIJA SE učešće umješača R. R., R. K. i G. S. na strani tužene."
Protiv drugostepenog rješenja R. R., K. R. i S. G. su izjavili reviziju iz svih
zakonskih osnova. Predložili su da se pobijano rješenje preinači i da im se prizna
svojstvo jedinstvenih suparničara s nalogom da sud pozove tužioce da obuhvate
tužbom sve jedinstvene suparničare, nakon čega da se postupak prekine dok se ne
okonča parnica P.br.749/17 ili da se tužba odbaci kao neuredna (ukoliko tužbom ne
obuhvati i podnosioce revizije).
Revizija nije dozvoljena.
Odredbom čl.414 st.1 Zakona o parničnom postupku propisano je da stranke
mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak
pravosnažno završen.
Pobijanim rješenjem drugostepeni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno
rješenje kojim je odbijeno učešće R. R., K. R. i S. G., kao umješača na strani tužene.
Kako se ne radi o rješenju kojim se saglasno citiranoj zakonskoj odredbi
postupak u ovoj pravnoj stvari pravosnažno završava, to je izjavljena revizija
nedozvoljena."
BILTEN 1 / 2019 107

98
DEJSTVO PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 stav 1 tačka 1 i čl. 367 st. 1 u vezi čl. 202 ZPP)
Ako tuženi nijesu u pravnoj zajednici jedinstvenih suparničara to se

dejstvo predloga za ponavljanje postupka koji je podnio prvotuženi ne može
odnositi i na drugotuženog, te se pravosnažna presuda nije mogla ukinuti u
odnosu na drugotuženog koji nije podnio predlog za ponavljanje postupka,
kojim propustom je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz
člana 367 stav 1 u vezi čl. 202 ZPP.
Iz obrazloženja:
"Odlučujući o podnijetom predlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog

postupka prvostepeni sud je dozvolio ponavljanje postupka i ukinuo presudu
P.br.18192/02 od 22.07.2005. godine, zaključujući da propuštanjem dostavljanja
prvotuženom nije omogućeno da raspravlja pred sudom, čime je ostvaren zakonski
osnov za ponavljanje postupka iz odredbe čl.421 st.1 tač.1 ZPP. Prethodno,
prvostepeni sud je, ispitujući blagovremenost predloga za ponavljanje postupka,
zaključio da je isti blagovremen shodno odredbi čl.423 st.1 tač.1 ZPP, jer se početak
roka od 30 dana za podnošenje predloga za ponavljanje postupka zbog propuštanja
dostavljanja računa od momenta kada je stranci dostavljena odluka, a ne od dana
saznanja za odluku. Prvostepeni sud nalazi da se ne može smatrati da je presuda
koja je donijeta u postupku čije se ponavljanje traži uredno dostavljena tuženom dana
08.08.2017. godine zajedno sa rješenjem I.br.2800/17 od 01.08.2017. godine, jer na
dostavnici stoji konstatacija da je prvotuženom uručeno rješenje sa predlogom i
prilozima 1+3, ali nije navedeno o kojim prilozima se radi, a izjašnjenje javnog
izvršitelja D. K. o uručenju prvostepene presude nije se moglo prihvatiti.
Prvostepeni sud je zaključio da u spisima predmeta nema dokaza da je tuženi
tokom trajanja postupka čije se ponavljanje traži odselio sa adrese koja je bila
navedena u tužbi, a zaključak temelji na činjenici da je poziv uručen prvotuženom Đ.
S. od strane CB Herceg Novi - OB Budva, kako to proizilazi iz dopisa od 09.06.2004.
godine, te da nijesu bili ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe čl.142 st.5 tada važećeg
Zakona o parničnom postupku za stavljanje pismena na oglasnu tablu suda.
Navedeni propusti suda, u smislu čl.421 st.1 tač.1 ZPP, koji je mjerodavno pravo u
vrijeme podnošenja predloga, predstavljaju razlog zbog kojeg se postupak može
ponoviti, zbog čega je prvostepeni sud odlučio kao u izreci prvostepenog rješenja.
Drugostepeni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda kao pravilne i žalbu
tužilja odbio kao neosnovanu.
U konkretnom slučaju, prvotuženi je podnio predlog za ponavljanje postupka iz
razloga propisanih odredbom čl.421 st.1 tač.1 ZPP, jer prvotuženom propuštanjem
dostavljanja nije pružena mogućnost da raspravlja pred sudom.
Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom prava
odlučili na način što su dozvolili ponavljanje postupka i ukinuli pravosnažnu presudu
koja je donijeta u postupku čije ponavljanje se traži.
Naime, postupak čije se ponavljanje traži pravosnažno je završen donošenjem
presude P.br.18192/02 od 22.07.2005. godine, kojom je tužbeni zahtjev u odnosu na
oba tužena djelimično usvojen. Nižestepeni sudovi su zaključili da je nezakonitim

99
postupanjem suda u parnici u kojoj je donijeta pravosnažna presuda i propuštanjem

dostavljanja prvotuženom onemogućeno da raspravlja pred sudom. U tom smislu
nižestepeni sudovi su zaključili da nijesu bili ispunjeni uslovi da se dostavljanje
prvotuženom vrši preko oglasne table suda, saglasno čl.142 st.5 ranije važećeg ZPP.
Međutim, nižestepeni sudovi su dozvolili ponavljanje postupka i ukinuli
pravosnažnu presudu P.br.18192/02 od 22.07.2005. godine u odnosu na oba tužena,
čime su prekoračili zahtjev koji je postavljen. Naime, tuženi u navedenoj parnici
nemaju položaj jedinstvenih suparničara shodno odredbi čl.202 ZPP, a drugotuženi
nije podnio vanredni pravni lijek za ponavljanje postupka, to se pravosnažna presuda
nije mogla ukinuti i u odnosu na drugotuženog, kako su to učinili nižestepeni sudovi.
Odredbom čl.202 st.1 ZPP propisano je da ako se zbog prirode pravnog
odnosa ili po zakonu spor može riješiti samo na jednak način prema svim
suparničarima oni se smatraju kao jedna parnična stranka, a dejstvo parničnih radnji
koji su izvršili drugi suparničari proteže se i na one suparničare koji te radnje nijesu
preduzeli. Kako u konkretnom slučaju tuženi nijesu u pravnoj zajednici jedinstvenih
suparničara to se dejstvo predloga za ponavljanje postupka koji je podnio prvotuženi
ne može odnositi i na drugotuženog.
Navedeni propusti nižestepenih sudova čine bitnu povredu odredaba
parničnog postupka iz čl.367 st.1 u vezi čl.202 ZPP, koja je uticala na pravilnost i
zakonitost donijetih rješenja, a počinjena je i bitna povreda iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP,
jer postoji protivrječnost izreke pobijanog i prvostepenog rješenja sa sadržinom spisa
i dokaza koji postoje u spisima, zbog čega su ista morala biti ukinuta i predmet
vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe koje su
navedene u ovom rješenju, pa nakon što u potpunosti i pravilno raspravi činjenice na
kojima je temeljen predlog prvotuženog za ponavljanje postupka, biće u mogućnosti
da odluči o osnovanosti podnijetog predloga."
BILTEN 1 / 2019 109

100
NOVE ČINJENICE KAO RAZLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 tačka 9 ZPP)
Zauzimanje pravnog stanovišta o spornom pitanju u drugostepenoj

odluci, kao ni zauzimanje pravnog stava u drugim odlukama donijetim u istoj ili
sličnoj činjenično-pravnoj situaciji, ne predstavlja novu činjenicu na osnovu
koje bi se moglo tražiti ponavljanje postupka, niti je ta okolnost predvidjena
kao zakonski razlog za ponavljanje postupka.
Iz obrazloženja:
"Prvotuženi traži ponavljanje postupka koji je pravosnažno okončan presudom

Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br.623/14 od 30.12.2016.godine, jer je saznao da
je u parnici koja je pravosnažno okončana presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju
P.br.561/17 od 28.12.2017.godine, po tužbi protiv istog tuženog, iz istog činjeničnog
i pravnog osnova, odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zarade na osnovu drugačijeg
nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nalaz i mišljenje dat u drugoj
parnici ne predstavlja nove činjenice i nove dokaze koji mogu biti razlog za
ponavljanje postupka.
Predlog za ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek protiv pravnosnažne
odluke i njegova svrha je otklanjanje određenih nedostataka u pogledu činjeničnog
utvrđenja na kome je zasnovana odluka u postupku čije se ponavljanje traži, kao i
otklanjanja povreda parničnog postupka. Ovaj pravni lijek ima za cilj da se posle
nastupanja pravnosnažnosti odluke, nepravilna, odnosno nezakonita sudska odluka
ukine i da se ponovo rasprave sporna pitanja i donese pravilna i zakonita odluka.
Postupak se može ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili
stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti
donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem
postupku, što je razlog za ponavljanje postupka propisan odredbom čl.421 tač.9 ZPP.
Po ocjeni Vrhovnog suda, zauzimanje pravnog stanovišta o spornom pitanju u
drugostepenoj odluci, kao ni zauzimanje pravnog stava u drugim odlukama donijetim
u istoj ili sličnoj činjenično-pravnoj situaciji, ne predstavlja novu činjenicu na osnovu
koje bi se moglo tražiti ponavljanje postupka, niti je ta okolnost predviđena kao
zakonski razlog za ponavljanje postupka.
Shodno iznijetom pravilan je zaključak drugostepenog suda da nisu ispunjeni
uslovi za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je u drugoj parnici
dat drugačiji nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke."

101
IZMIRENJE OBAVEZA PREMA POVJERIOCIMA

KAO RAZLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
(Član 421 tačka 9 ZPP)
Izmirenje obaveza prema povjeriocima predstavlja postupanje po

pravosnažnoj presudi, pa se ta činjenica ne može tretirati kao novi dokaz, niti
smatrati razlogom za ponavljanje postupka.
Iz obrazloženja:
"Pravosnažnom presudom Privrednog suda u Podgorici P.br. 636/16 od

20.10.2016. godine, donijetim u postupku čije se ponavljanje predlaže, usvojen je
tužbeni zahtjev i utvrđeno da je Ugovor o prenosu prava svojine na nepokretnostima,
koji je zaključen između tuženih, bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi i svim
povjeriocima koji se namiruju iz stečajne mase. Dajući razloge za takvu odluku sud je
između ostalog naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz čl. 125 Zakona
o stečaju za pobijanje pravnih poslova - predmetnog ugovora o prenosu prava
svojine, nalazeći da su tuženi prvog i drugog reda, kao povezana lica sa izvršnim
direktorom DOO "P. i." - trećetuženim, znali za platežnu nesposobnost trećetuženog,
zbog čega su zaključivanjem navedenog ugovora oštetetili povjerioce (tužioca i
umješača).
Tuženi drugog reda je u predlogu za ponavljanje postupka naveo da sporni
ugovor nije zaključen radi oštećenja povjerilaca, već radi namirenja povjerilaca, te da
je 18.12.2017. godine stekao mogućnost da dostavi dokaz da je vršio plaćanje
dugova DOO ''P. i.'' - trećetuženog. U tom pravcu predlagač je dostavio potvrdu
banke o vršenom plaćanju DOO ''C.-m.'' i DOO ''E.'', te dostavio odluku stečajnog
upravnika od 09.07.2018. godine, kojom je konstatovano da je u toku stečajnog
postupka izmireno potraživanje u odnosu na stečajnog povjerioca DOO ''C.-m.'' na
ime glavnog duga u iznosu od 14.360,87 €, na osnovu obračunate kamate u iznosu
od 2.872,07 €, na ime troškova postupka u iznosu od 356,00 € i po osnovu troškova
postupka u pravosnažno okončanom postupku P.br.636/16 u iznosu od 8.062,05 €. U
konačnom je predložio da sud dozvoli ponavljanje postupka, shodno čl.421 st.1 tač.9
u vezi čl. 423 tač. 1 i 5 ZPP-a.
Odlučujući o podnijetom predlogu za ponavljanje postupka, pravosnažno
okonačnog presudom Privrednog suda CG P.br.636/16 od 20.10.2016. godine,
nižestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan, nalazeći da ne postoji razlog iz
čl.421. st.1. tač.9. ZPP-a.
Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, i po nalaženju ovog suda, a
nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su odbili
zahtjev predlagača za ponavljanje postupka, o čemu su dali jasne, pravilne i iscrpne
razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje upućuje podnosioca revizije.
Naime, odredbom čl. čl.421. st.1. tač.9. ZPP-a je propisano da se postupak,
koji je odlukom suda pravosnažno završen, može ponoviti ako stranka sazna za nove
činjenice ili nadje ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze, na osnovu kojih je
za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili
upotrijebljeni u ranijem postupku.
BILTEN 1 / 2019 111

102
Imajući u vidu da je predlagač kao razlog za ponavljanje postupka naveo da je

izvršio izmirenje obaveza prema povjeriocima - tužiocu i umješaču, to se i po
nalaženju ovog suda dati razlog ne može smatrati novim dokazom koji bi doveo do
ponavljanja postupka u smislu naprijed citirane zakonske odredbe. Ovo sa razloga
što izmirenje obaveza prema povjeriocima predstavlja postupanje po pravosnažnoj
presudi, pa se ta činjenica ne može tretirati kao novi dokaz, niti smatrati razlogom za
ponavljanje postupka.
Navodi revizije u kojima se ukazuje da su nižestepeni sudovi (u postupku čije
se ponavljanje traži) propustili da saslušaju parnične strane, koje su zaključile
predmetni ugovor, radi utvrđivanja cilja zaključivanja ugovora, nije od značaja
prilikom odlučivanja po datom predlogu za ponavljanje postupka. Ovo sa razloga, što
predlagač tu činjenicu nije naveo kao razlog za ponavljanje postupka u predlogu od
12.12.2017.godine, pa se sledstveno tome o istoj ne može ni odlučivati u ovom
postupku. Valja ukazati da je taj dokaz (saslušanje stranaka), kao razlog za
ponavljanje postupka bio predmet odlučivanja u postupku po ranijem predlogu za
ponavljanje postupka od 18.04.2017. godine, koji postupak je pravosnažno završen,
na način što su nižestepeni sudovi odbili predlog za ponavljanje postupka
(pravosnažno rješenje prvostepenog suda P.br.636/16 od 03.10.2017. godine)."

103
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJA POSTUPKA

Naknadna stručna saznanja stranaka na osnovu kojih bi ona nastojala

ostvariti drugačiji ishod vještačenja ne mogu biti razlog za ponavljanje
postupka.
Iz obrazloženja:
"Tuženi je predlogom od 10.04.2018. godine tražio ponavljanje postupka iz

razloga čl.421 st.1 tač.9 ZPP, tvrdeći da je naznačena pravosnažna presuda
zasnovana na nalazima vještaka ekonosmke struke Ć. D. i I. B., a da je u nedavno
okončanom drugom postupku P.br. 561/17, po istom činjeničnom i pravnom osnovu
vršeno vještačenje od strane vještaka I. B., koji je po prigovoru tuženog izmijenio svoj
osnovni nalaz i time potvrdio da je tuženi svojim radnicima pravilno vršio obračun
zarada i drugih primanja po osnovu rada, što bi uticalo na povoljniju odluku.
U postupku koji je presudom prvostepenog suda P.br. 746/14 pravosnažno
završen, a čije ponavljanje se traži, usvojen je tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da
tužiocima za označeni sporni period isplati odredjene iznose na ime naknade štete
zbog manje isplaćene zarade, manje isplaćene zarade za prekovremeni rad, noćni
rad, rad u dane državnih i vjerskih praznika, kao i naknade za neiskorišćeni godišnji
domor, utvrdjene na osnovu usaglašenih nalaza i mišljenja vještaka ekonomske
struke Ć. D. i I. B.
U konkretnom slučaju predlog za ponavljanje postupka se odnosi na činjenice
utvrdjene kroz nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke datog u drugoj parnici i
nakon okončanja postupka čije ponavljanje se traži tj. nakon donošenja presude P.br.
746/14 od 21.01.2016.godine.
Imajući u vidu prethodno iznijeto, i po nalaženju ovog suda, pravilno su
nižestepeni sudovi zaključili da ne postoje razlozi za ponavljanje postupka iz
navedene zakonske odredbe.
Naime, odredbom čl. 421 st.1 tač.9 ZPP, propisano je da postupak koji je
odlukom suda pravosnažno završen može se ponoviti ako stranka sazna za nove
činjenice ili nadje ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je
za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka. Nove činjenice na osnovu kojih se u
smislu navedene zakonske odredbe može tražiti ponavljanje pravosnažno
okončanog postupka treba da su nastale u vrijeme dok je u postupku čije se
ponavljanje traži njihovo iznošenje bilo moguće.
Slijedom iznijetog, naknadna stručna saznanja stranaka na osnovu kojih bi
ona nastojala ostvariti drugačiji ishod vještačenja ne mogu biti razlog za ponavljanje
postupka. U protivnom bi nastale situacije da bilo koja stranka i u bilo kom predmetu
nakon vještačenja i pravosnažnosti presude, ostvari pravo na ponavljanje postupka
samo na osnovu tvrdnje da sada zna nešto iz stručne oblasti vještaka što ranije
znala. Takva saznanja nijesu nove činjenice, a u svakom slučaju, ni činjenice ni
dokazi koje ima u vidu odredba čl. 421 st.1 tač.9 ZPP."
BILTEN 1 / 2019 113

104
OCJENA DOPUŠTENOSTI IZVRŠENJA

(Član 67 stav 1 i čl. 108 st. 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
To što tužilac ima potraživanje prema tuženom radi kojeg je i pokrenuo

izvršni postupak, ne daje mu za pravo da ospori potraživanje drugog
povjerioca koji je takodje pokrenuo postupak izvršenja radi namirenja svog
potraživanja, niti isto predstavlja pravo, zbog kojeg bi izvršenje po predmetnim
rješenjima bilo nedopušteno.
Iz obrazloženja:
"Tužilac u konkretnom nije pružio dokaze koji bi upućivali na zaključak da

posjeduje neko pravo koje sprječava izvršenje, a zbog čega bi izvršenje po
rješenjima o izvršenju Privrednog suda u Podgorici I.br. 4793/11 od 06.06.2011.
godine i I.br.4793/11 od 05.12.2013. godine bilo nedopušteno.
To što tužilac ima potraživanje prema tuženom drugog reda, radi kojeg je i
pokrenuo izvršni postupak, ne daje mu za pravo da ospori potraživanje drugog
povjerioca (u konkretnom - tuženog prvog reda), koji je takođe pokrenuo postupak
izvršenja radi namirenja svog potraživanja, niti isto predstavlja pravo, zbog kojeg bi
izvršenje po predmetnim rješenjima bilo nedopušteno. Ovo pri činjenici što tužilac i
tuženi prvog reda, (kao izvršni povjerioci) imaju podjednako pravo naplate od svog
izvršnog dužnika (tuženog drugog reda), s tim da se prioritet naplate povjerioca u
izvršnom postupku cijeni isključivo u skladu sa odredbom čl. 108 st.1 Zakona o
izvršenju i obezbjeđenju.
Naime, odredbom čl. 108 st.1 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju je propisano
da se red prvenstva založnih prava više izvršnih povjerilaca određuje prema danu
prijema predloga za izvršenje.
Kako je pravni prethodnik tuženog prvog reda (DOO „V.“ C.) podnio predlog za
izvršenje dana 06.06.2011. godine, a tužilac dana 14.05.2012. godine, to je pravilan
zaključak nižestepenih sudova da je tuženi prvog reda stekao pravo prvenstva
namirenja, te da naknadno stečeno založno pravo tužioca ne sprječava izvršenje u
postupku I.br. 4793/11, niti ga čini nedopuštenim.
Sledstveno navedenom, neosnovani su i navodi revizije u kojima se ukazuje
da su predmetna rješenja o izvršenju nezakonita, a u vezi sa tim i nedopuštena, jer
su su ista donijeta na osnovu avansne situacije - koja ne predstavlja vjerodostojnu
ispravu u smislu Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, te na osnovu nezakonite
zamjene povjerilaca - Ugovora o cesiji.
Ovo kod činjenice, što se ovi navodi mogu tretirati jedino kao prigovor protiv
predmetnih rješenja u izvršnom postupku. Međutim, kod činjenica da su navedena
rješenja (I.br. 4793/11 od 06.06.2011. godine i I.br.4793/11 od 05.12.2013. godine)
pravosnažna, to se sud u ovom postupku ne može baviti zakonitošću istih.
Cijenio je ovaj sud i navode revizije u kojima se ukazuje da u vrijeme
podnošenja predloga za promjenu i dopunu sredstava izvršenja od strane pravnog
prethodnika prvotuženog (dana 05.11.2013. godine), predmet izvršenja nije postojao,
budući da je poravnanje P.br.138/13 zaključeno dana 03.12.2013. godine. Međutim,
Privredni sud je dana 05.12.2013. godine donio predmetno rješenje, kojim je dozvolio
promjenu predmeta izvršenja, odnosno, navedeno rješenje je doneseno nakon

105
zaključenja predmetnog poravnjanja. Kod ovakvog stanja stvari, a imajući u vidu i da

je predmetno rješenje pravosnažno, a u svijetlu gore navedenih razloga, to su i ovi
navodi revizije neosnovani.
Slijedom izloženog, ne može se govoriti ni o povredi prava na neometano
uživanje imovine zajemčenog čl.1 Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, kako to revident u reviziji paušalno ističe. Ovo pri činjenici
što tužilac, a u smislu gore citiranih odredbi Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, nije
dokazao da posjeduje neko pravo koje bi sprečavalo izvršenje, pa se i njegova
paušalana pozivanja na povredu prava na neometano uživanje imovine, pokazuju
neosnovanim."
BILTEN 1 / 2019 115

106
NEDOPUŠTENOST IZVRŠENJA
(Član 67 stav 1 Zakon o izvršenju i obezbjedjenju)
Izvršenje na stanu je nedopušteno ako je tužilja u vrijeme zabilježbe

založnog prava i rješenja o izvršenju imala svojinsku državinu stana.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl.67 st.1 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG", br.36/11)

propisano je da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo koje
sprječava izvršenje može, sve do okončanja postupka izvršenja, izjaviti prigovor sudu
kojim traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim, a prema odredbi
čl.68 st.1 istog zakona, lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo koje
sprječava izvršenje može, sve do okončanja postupka izvršenja, i bez upućivanja
suda iz čl.67 st.4 ovog zakona, protiv izvršnog povjerioca pokrenuti parnični postupak
radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno.
Polazeći od utvrđenja da je tužilja savjestan držalac predmetnog stana od
2010. godine na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana, ovjerenog kod Osnovnog
suda u Cetinju pod Ov.br.2757/10 od 26.05.2010. godine, da je isplatila
kupoprodajnu cijenu, da je na osnovu presude Osnovnog suda u Kotoru P.br.848/13
od 21.01.2014. godine tužilja upisana kod Uprave za nekretnine - PJ Budva kao
vlasnik predmetnog stana, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužilja ima
pravo koje sprječava izvršenje na spornom stanu i pravilno su odlučili kada su usvojili
tužbeni zahtjev. Za svoje odluke dali su jasne, pravilne i iscrpne razloge koje prihvata
i ovaj sud.
U reviziji se ponavljaju navodi isticani tokom postupka i isti se svode na
ukazivanje da je drugotuženi na predmetnom stanu stekao založno pravo (po
rješenju Privrednog suda u Podgorici I.br.9523/11 od 17.10.2011. godine,
ispravljenog rješenjem od 13.11.2011. godine) i da je na istom stanu izvršen upis
rješenja o izvršenju Privrednog suda u Podgorici I.br.1660/12 od 17.10.2012. godine,
rješenjem Uprave za nekretnine - PJ Budva br.954-104-U-4751/12 od 30.12.2012.
godine, da se tužilja tek 2015. godine upisala kao vlasnik sporno stana, tako da je
upisom založnog prava i rješenja o izvršenju (čl.261 i čl.158 st.1 i 2 Zakona o
izvršenju i obezbjeđenju) izvršni povjerilac stekao pravo da svoje potraživanje namiri
iz nepokretnosti i u slučaju da treća lica na toj nepokretnosti kasnije steknu pravo
svojine. Ukazano je da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla
stiče tek upisom u katastar nepokretnosti (čl.84 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima).
Sve ove navode nižestepeni sudovi su cijenili i za zaključak o neosnovanosti
istih dali razloge sa kojima je saglasan i ovaj sud. Naime, tačno je da je odredbom
čl.84 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/09) propisano da se
na osnovu pravnog posla pravo svojine stiče upisom u katastar, iz čega bi proizilazilo
da u vrijeme kada je izvršena zabilježba založnog prava i rješenja o izvršenju u
katastar nepokretnosti, tužilja nije bila vlasnik spornog stana. Međutim, izvršenje se
može proglasiti nedopuštenim ako treće lice (tužilja) na stvari koja je predmet
izvršenja ima pravo koje sprječava izvršenje. Zakon o izvršenju i obezbjeđenju ne
predviđa da je pravo svojine jedino pravo koje sprječava izvršenje, s tim što je

107
potrebno naglasiti da je tužilja upisana kao vlasnik spornog stana (2015. godine)
nakon zabilježbe založnog prava i rješenja o izvršenju. Ali, i u vrijeme izvršenih
zabilježbi, tužilja je bila u posjedu spornog stana na osnovu Ugovora o kupoprodaji
stana ovjerenog kod suda i to prije nego što je konstituisano založno pravo na stanu i
prije nego što je izvršena zabilježba rješenja o izvršenju. Pri tome, ovaj sud cijeni,
kao jednu od odlučnih činjenica, utvrđenje da je drugotuženi u vrijeme zabilježbe
založnog prava i pokretanja izvršnog postupka na spornom stanu, bio upoznat sa
činjenicom da je stan prodat tužilji 2010. godine i da je ista u posjedu stana. Dakle,
tužilja je u vrijeme izvšenih zabilježbi imala tzv. kvalifikovanu ili svojinsku državinu
stana, koje pravo, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, sprječava izvršenje.
Članom 10 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti ("Sl.list
RCG", br.29/07 i "Sl.list CG", br.32/11 i 40/11) propisano je načelo pouzdanosti
prema kojem podaci o nepokretnostima i pravima na njima, upisani u katastar
nepokretnosti, smatraju se tačnim i niko ne može trpjeti štetne posledice u prometu
nepokretnosti i drugim odnosima u kojima se ti podaci koriste. Međutim, i u tom
slučaju sudska praksa je iskristalistala stanovište da se na načelo pouzdanosti ne
može pozivati onaj koji je znao da upisano stanje nije i faktičko (nesavjesna strana),
a u predmetnoj parnici je utvrđeno da je drugotuženi znao da prvotuženi nije i stvarni
vlasnik spornog stana, pa kao takva - nesavjesna stranka, ne može se sa uspjehom
pozivati na nečelo pouzdanosti."
BILTEN 1 / 2019 117

108
OBLIGACIONO PRAVO
109
DEJSTVO PREDUGOVORA
(Član 40 st. 1, 3 i 4 ZOO)
Predugovorom ne nastaje obaveza ispunjenja neke obaveze iz glavnog

ugovora, već jedino obaveza zaključenja ugovora, a tek nakon što ugovor bude
zaključen nastaće ugovorna obaveza ispunjenja odredjene činidbe.
***
Pravo na isticanje prigovora istovremenog ispunjenja obaveze, u smislu

čl. 117 ZOO, ne može se postaviti u odnosu na obaveze po predugovoru.
Iz obrazloženja:
"Opredjeljujući predmet tužbenog zahtjeva kao ispunjenje obaveze u skladu

sa odredbom čl.3 Predugovora, prvostepeni sud je zaključio da je navedena obaveza
tužene dospjela budući je predvidjeno da se ista izvrši u roku predvidjenom za isplatu
kupoprodajne cijene, a kupoprodajna cijena je već isplaćena. Zbog toga je usvojio
tužbeni zahtjev, s pozivom na odredbu čl. 117 ZOO ("Sl.list RCG", br. 47/08 i "Sl.list
CG", br. 4/11 i 22/17), zaključujući da u odnosu na obavezu koja je dospjela, tužena
ne može isticati prigovor neispunjenja, te da je tužena kao vlasnik u mogućnosti da
predmetnu parcelu parceliše i da se neispunjenje obaveze ne može pravdati
opterećenjem nepokretnosti hipotekom.
Drugostepeni sud je odbio žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdio
prvostepenu presudu, prihvatajući razloge prvostepenog suda kao dovoljne. Uz to, s
pozivom na odredbu čl. 40 ZOO, dodaje da predugovor može obavezati obje stranke
na preduzimanje takvih obaveza radi zaključenja glavnog ugovora, u kom slučaju tek
po obostranom ispunjenju tih obaveza nastaje obaveza da se zaključi ugovor. Kod
utvrdjenja da je predugovorom preuzeta obaveza tužene da o svom trošku angažuje
ovlašćenu geodetsku agenciju i izvrši parcelaciju kat.parc.br. 2821 KO Cetinje I - po
kulturi dvorište i obezbijedi neophodnu dokumentaciju za knjiženje nepokretnsti na
tužioca kao kupca, dospjela prije isplate kupoprodajne cijene. Zbog toga smatra da
tužena, uz tu dospjelu obavezu, ne može s uspjehom isticati prigovor neispunjenja, a
činjenica da je 6 m2 parcele br. 2820 vlasništvo trećeg lica i da ne može biti predmet
ugovaranja tužioca i tužene ne može imati za poslejedicu oslobadjanje tužene od
obaveze da izvrši parcelaciju.
Medjutim, po nalaženju ovog suda, izloženi zaključak nižestepenih sudova nije
pravilan.
Prema odredbi čl. 40 st.1 ZOO predugovor je takav ugovor kojim se preuzima
obaveza da se docnije zaključi drugi glavni ugovor, dok je stavom 3 propisano da
predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora. Dakle, cilj
sklapanja predugovora je medjusobno obavezivanje pregovarajućih strana na
zaključenje drugog - glavnog ugovora. Iz predugovora ne nastaje obaveza na
ispunjenje neke odredjene činidbe, odnosno ispunjenje neke ugovorne obaveze iz
onog namjeravanog i željenog glavnog ugovora, već jedino obaveza zaključenja
odredjenog definitivnog obaveznog ugovora, a tek nakon što ovaj već bude zaključen
nastaće ugovorena obaveza ispunjenja odredjene činidbe, koja je predmet te
BILTEN 1 / 2019 121

110
ugovorene obaveze. Ukoliko predugovorom obavezna strana neće da zaključi ovaj

drugi - glavni ugovor, tada druga strana ne može uspješno ustati sa tužbom radi
ispunjenja one činidbe koja je predmet ugovorene obaveze namjeravanog
definitivnog - glavnog ugovora, već jedino tužbom za ispunjenje konkretno
zaključenog ugovora, tužbom za zaključenje glavnog ugovora, kako to predvidja
odredba čl. 40 st.4 ZOO.
Prema tome, predugovorom se stvara samo obaveza na zaključenje ugovora
odredjene vrste, a sva dejstva ugovora čijem zaključenju teži predugovor, počinju tek
od vremena zaključenja glavnog ugovora. Naime, sama formulacija "ugovor kojim se
preuzima obaveza", a ne ugovor kojim se "stranka obavezuje" ukazuje da se
obavezuju jedna ili obje strane na zaključenje ugovora, a takvo obavezivanje ima za
cilj da olakša buduće zaključenje ugovora, jer se obavezuju na zaključenje ugovora
čija je sadržina već odredjena predugovorom.
Stoga po mišljenju ovog suda, u slučaju da jedna strana odbije obavezu
zaključenja glavnog ugovora druga strana može sudskim putem zahtijevati izvršenje
obaveze iz predugovora, tj. zaključenje glavnog ugovora, u kom pravcu je prvobitno
bio i postavljeni tužbeni zahtjev, pa nije bilo mjesta preinačenju tužbe postavljanjem
zahtjeva kao u izreci. Dakle, u slučaju postavljenog zahtjeva kako je ukazano i
uspjeha u sporu, sud će na zahtjev zainteresovane strane iz predugovora odrediti rok
u kome to druga strana mora uraditi, a ako ne izvrši nalog suda, sudska presuda će
zamijeniti glavni ugovor. Inače, pravilo iz odredbe čl. 117 st.2 ZPP (istovremenog
ispunjenja obaveze), primjenjuje se u slučajevima kada postoje istovremene
uzajamne obaveze po istom osnovu, što ne isključuje primjenu odredbe čl. 2 st.2
ZPP.
Slijedom iznijetog, ne mogu se prihvatiti razlozi drugostepenog suda da
predugovor može obavezati obje ugovorne strane na preduzimanje kakvih obaveza
radi zaključenja glavnog ugovora, kao u konkretnom slučaju i dr. u kom slučaju tek po
obostranom ispunjenju tih obaveza nastaje obaveza da se zaključi ugovor. Takvo
rezonovanje, tj. mogućnost da druga strana može od strane koja izbjegava da izvrši
svoju obavezu, tražiti od suda da takvom licu naloži izvršenje obaveze iz
predugovora, nije prihvatljivo za ovaj sud, upravo iz naprijed navedenih razloga da se
predugovorom ne stvaraju obaveze za stranke, već samo preuzima obaveza
zaključenja glavnog ugovora.
S tim u vezi, pravo na isticanje prigovora o kojima je bilo riječi, u smislu čl. 117
ZOO, ne može se postaviti u odnosu na obaveze po predugovoru, što nižestepeni
sudovi nijesu imali u vidu."

111
TUMAČENJE UGOVORA
(Čl. 95-100 ZOO)
Tumačenje ugovora uvijek ide u pravcu očuvanja ugovora, a cilj

tumačenja nije da se utvrdi da li postoji izjavljena volja, jer to mora biti
nesporno, već smisao normi koje su ugovorom propisane.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je u tužbi, a i tokom spora ukazivao da je došlo do pogrešnog upisa

katastarskih podataka i da nepokretnost koju je kupio ima veću površinu od one koja
je upisana u katastru, zbog čega je u upravnom postupku tražio ispravku upisa, ali je
njegov zahtjev odbijen i upućen da pravo svojine utvrdi u sudskom postupku.
Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužilac traži utvrđenje da je nosilac prava
svojine na zemljištu pod objektom površine 59 m2, koji objekat se nalazi na parceli
2273/10, upisana kao vlasništvo D. sa pravom raspolaganja V. C. G...
...Iz svega navedenog, po nalaženju ovog suda, prvostepeni sud je pravilno
izveo zaključak da je prethodnik prodavaca Š. M. imao pravo svojine na
nepokretnosti koja se u vrijeme važenja popisnog katastra nalazila u bloku 44 i po
položaju odgovarala staroj parceli 44/22, koja je bila upisana u pl.55 KO Rvaši, po
kulturi kuća površine 90 m2 i dvorište površine 340 m2. Činjenica da cjelokupna
nepokretnost nije bila evidentirana u javne knjige na Š. S. M. (strica prodavaca), ne
može voditi zaključku da isti nije bio vlasnik nepokretnosti, a ovo kod činjenice koju je
prvostepeni sud pravilno razjasnio vještačenjem da terasa nije ulazila u sastav
objekta, već se u katastru upisivala kao zemljište. Iz ovakvog utvrđenja prvostepeni
sud je izveo pravilan zaključak da je predmet ugovora o prodaji koji je zaključio tuženi
sa prodavcima R. i V. Š. bila i sporna površina koja predstavlja zemljište pod
objektom u istim granicama u kojima objekat postoji i danas, te pravilno zaključio da
je tužilac nosilac prava svojine na zemljištu pod objektom u površini od 59 m2, koji se
nalazi na dijelu kat.parcele br.2273/10, u koordinatama detaljnih tačaka bliže
označenim u izreci prvostepene presude i pravilno usvojio tužbeni zahtjev.
Ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo
kada je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan,
zaključujući da tužilac nije dokazao da postoji osnov sticanja u zaključenom ugovoru
o kupoprodaji sa ranijim vlasnicima.
Po mišljenju ovog suda u postupku je razjašnjeno da je volja ugovornih strana
pri zaključenju kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine - tužioca i prodavaca R. i V.
Š., bila prodaja parcele br.2262, kao i da su u ugovoru navedene oznake i površine
parcele i objekta koja je u vrijeme zaključenja ugovora bila evidentirana u katastru
nepokretnosti.
Saglasno odredbi čl.95 - 100 ZOO ("Sl.list CG", br.47/08), ukoliko sadržina
određene norme u ugovoru postane sporna javlja se potreba da se njeno značenje
razjasni, tj. da dođe do tumačenja ugovora. Tumačenje ugovora uvijek ide u pravcu
očuvanja ugovora, a cilj tumačenja nije da se utvrdi da li postoji izjavljena volja, jer to
mora biti nesporno, već smisao normi koje su ugovorom propisane.
Imajući navedeno u vidu ovaj sud smatra da je volja ugovornih strana, bila
prodaja cjelokupne parcele sa objektima koji su na njoj postojali. Osim toga, zemljište
BILTEN 1 / 2019 123

112
koje je predmet u ovom sporu u stvari predstavlja zemljište pod objektom (ranije
terase), za koje su vještaci utvrdili da se nije evidentiralo kao objakat već kao
zemljište. Kako zemljište pod objektom dijeli sudbinu objekta to je pravilan zaključak
prvostepenog suda da je tužilac osnovom zaključenog pravnog posla stekao svojinu
na spornoj nepokretnosti, pa nedostatak uknjižbe ne može voditi suprotnom
zaključku, koji je izveo drugostepeni sud, jer se očigleno radi o nedostataka u
evidenciji podataka katastra, o čemu su vještaci geodetske struke dali mišljenje u
ovom sporu."

113
NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

(Član 47 u vezi sa čl. 101 ZOO)
Ništav je ugovor o kupoprodaji stana na lizing zaključen na osnovu

odluke o dodjeli stana koja je poništena, jer ne postoji pravni osnov za
zaključenje ugovora.
Iz obrazloženja:
"Prvotužena je raspisala oglas o raspodjeli stanova službenicima i

namještenicima organa lokalne uprave 2010 godine, da je, između ostalih, oglašen
za raspodjelu i stan koji se nalazi u stambenom objektu na kat. parceli br. 1369/5,
Park Berane, lamela C – zgrada 1, stan br. 1, prizemlje 1P, PD 1, površine 54,09 m2,
da je nakon sprovedenog postupka po oglasu i utvrđene rang liste donijeta Odluka
br.07-370-22/1 od 05.04.2011. godine i Odluka o prodaji stanova po povoljnim
uslovima službenicima i namještenicima Opštine Berane br. 07-370-28 od
21.04.2011. godine. Na osnovu donijetih odluka prvotužena je donijela rješenje br.
01-031-783 od 04.05.2011. godine o prodaji stana po povoljnim uslovima
trećetuženoj, a nakon toga između drugotužene i trećetužene, dana 28.09.2011.
godine, zaključen je Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti na lizing. Tim ugovorom
davalac lizinga – drugotuženi prenio je ovlašćenja držanja i korišćenja predmeta
lizinga (stana) na primaoca lizinga - trećetuženu, a trećetužena obavezana da izmiri
obaveze u iznosu od 20.824,65 eura na ime naknade za predmet lizinga.
Trećetužena je stupila u posjed predmetne nepokretnosti.
Dalje je utvrđeno da je presudom Osnovnog suda u Beranama P.br. 2540/14
od 26.06.2015. godine poništena odluka Opštine Berane o prodaji stanova po
povoljnim uslovima službenicima i namještenicima br. 01-031-3288 od 20.11.2014.
godine i obavezana opština Berane da izvrši ponovnu raspodjelu stanova, te da je
pred Osnovnim sudom u Beranama u toku postupak radi izvršenja navedene
presude I.br.44/15.
Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje je drugostepeni sud u svemu
prihvatio kao pravilno, nižestepeni sudovi su zaključili da je poništajem Odluke o
prodaji stanova po povoljnijim uslovima službenicima i namještenicima prvotužene u
pravosnažno okončanom sudskom postupku otpao osnov za zaključenje Ugovora o
kupoprodaji nepokretnosti – stana na lizing između drugo i trećetuženih u ovom
sporu, što navedeni ugovor čini ništavim.
Po stanovištu ovog suda, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je ugovor o
kupovini stana koji su tuženi zaključili ništav. Naime, prema odredbi čl.101 ZOO
("Sl.list CG", br 47/08), koje pravo je mjerodavno u vrijeme zaključenja ugovora,
ugovor koji je suprotan prinudnim propisima ili moralu društva je ništav ako cilj
povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom
slučaju ne propisuje što drugo. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju
se može pozivati svako zainteresovano lice, a pravo na isticanje ništavosti ne gasi se
- čl.107 i 108 istog zakona, što čini neosnovanim revizijske navode o nepostojanju
pravnog interesa tužilje da pobija ugovor.
U konkretnom slučaju sporni ugovor o kupoprodaji stana na lizing zaključen je
iako kod prvotužene nije bio pravosnažno okončan postupak za dodjelu stanova, i na
BILTEN 1 / 2019 125

114
taj način se prvotužena, suprotno revizijskim navodima, nesavjesno ponašala kada je

u toku raspodjele donijela rješenje br. 01-031-783 od 04.05.2011. godine o prodaji
stana po povoljnim uslovima trećetuženoj, nakon čega je između drugotužene i
trećetužene zaključen sporni ugovor o kupoprodaji. Pored toga, osnov za zaključenje
ugovora o kupoprodaji stana bila je odluka o dodjeli stana trećetuženoj, koja je
poništena kao nezakonita u parnici koju je tužilja vodila, iz čega nesumnjivo proizilazi
da ne postoji pravni osnov za zaključenje ugovora, a takav ugovor, primjenom čl.47
ZOO, je ništav."

115
NIŠTAVOST UGOVORA O POKLONU

ZBOG NEDOPUŠTENE POBUDE POKLONODAVCA
(Član 48 u vezi čl. 101 ZOO)
Kada je na strani poklonodavca postojala nedopuštena pobuda, koja je

manifestovana namjerom da prikrivanjem i pogrešnim predstavljanjem
činjenica pred sudom na protivpravan način prisvoji pravo svog bivšeg
supruga na nepokretnostima, za koje pravo je u ranijem postupku presudjeno
da joj ne pripada, ugovor o poklonu kojim je tim nepokretnostima raspolagala u
korist ćerke je ništav, jer je protivan osnovnim načelima obligacionog prava.
Iz obrazloženja:
"Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se radi o ništavom ugovoru s

pozivom na odredbe 101 st. 1 i čl. 48 ZOO, kao i na osnovna načela obligacionog
prava propisana čl. 4, 6 i 9 ZOO.
Prednje, kod utvrdjenja da je prvotužena raspolagala sa ½ idealnog dijela
predmetnog stana u korist drugotužene, iako je 11 godina ranije odbijen njen tužbeni
zahtjev u sporu za utvrdjenje prava suvlasništva na predmetnom stanu, koji je vodila
protiv tužioca – bivšeg supruga (presuda Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.597/98
od 21.03.2000. godine) i pri činjenici da je ista ponovo vodila parnicu, sa istim
zahtjevom protiv tužioca i iskoristila presudu Osnovnog suda u Baru P.br.836/09 od
22.01.2011. godine i upisala se na ½ idealnog dijela stana koja - presuda je kako je
to naprijed navedeno ukinuta u postupku po predlogu tužioca za ponavljanje
postupka i u konačnom tužba odbačena, zbog pravosnažno presudjene stvari.
Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, očigledno je da je na strani
prvotužene postojala nedopuštena pobuda, koja je manifestovana njenom namjerom
da prikrivanjem i pogrešnim predstavljanjem činjenica pred sudom na protivpravan
način prisvoji pravo tužioca, za koje (pravo) je u ranijem postupku presudjeno da joj
ne pripada.
S druge strane, sporni ugovor je protivan osnovnim načelima obligacionog
prava i to načelu savjesnosti i poštenja propisanog čl.4 i zabrani zloupotrebe prava iz
čl.6 ZOO, što ga i s tog aspekta čini apsolutno ništavim pravnim poslom u smislu
čl.101 navedenog zakona. S tim u vezi, za ukazati je da je savjesnost i poštenje
osnovno načelo koga se stranke moraju pridržavati u zasnivanju obligacionih odnosa
i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa. Imajući u vidu postupanje prvotužene,
pravilan je zaključak nižestepenog suda da je ista postupala protivno ovom načelu,
kao i načelu zabrane zloupotrebe prava iz čl.6 ZOO. o čemu je drugostepeni sud dao
jasne i iscrpne razloge, koje kao takve prihvata i ovaj sud, i na iste upućuje revidente,
bez potrebe da ih ponavlja."
BILTEN 1 / 2019 127

116
NEDOPUŠTEN OSNOV KAO RAZLOG NIŠTAVOSTI UGOVORA

O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
(Član 47 u vezi čl. 101 i 1076 ZOO)
Ugovor o doživotnom izdržavanju kojeg je primalac izdržavanja zaključio

sa trećim licem nakon što je sin primaoca prema njemu izvršio krivično djelo
nije zaključen u cilju lišenja nasljednih prava sina, kao jedinog zakonskog
nasljednika, već u cilju nesumnjive potrebe primaoca za obezbjedjivanjem
brige i pažnje.
***
Ispitivanju zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdržavanja za

zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju imalo bi mjesta samo ukoliko se
prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca
izdržavanja.
Iz obrazloženja:
"Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je isti

usvojio i utvrdio ništavost predmetnog ugovora, nalazeći da je zaključen iz
nedopuštene pobude, radi izigravanja naslednih prava tužioca kao jedinog
zakonskog naslednika svoje majke, pok. Š. A. Svoj zaključak temelji na nespornoj
činjenici da pok. Š. A. zbog dobrog materijalnog i zdravstvenog stanja nije imala
potrebu za izdržavanjem, a pobijani ugovor je zaključen neposredno nakon njenog
sukoba sa sinom, ovdje tužiocem i proizvod je trenutno poremećenih porodičnih
odnosa i ljutnje na sina, pa je ta svađa opredijelila A. da sa tuženom zaključi
predmetni ugovor isključivo u cilju lišenja naslednih prava tužioca kao jedinog
zakonskog naslednika Š. A.
Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeni sud je nakon provedenog dokaznog
postupka utvrdio činjenično stanje na naprijed izloženi način i s tim u vezi zaključio, a
nasuprot pravnom stavu prvostepenog suda, da je predmetni tužbeni zahtjev
neosnovan pa je u tom pravcu i preinačio djelimičnu prvostepenu presudu.
I po nalaženju ovog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno
pravo kad je odlučio na izloženi način.
Odredbom čl.101 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG, br.47/08)
propisano je da je ugovor koji je suprotan prinudnim propisima ili moralu društva
ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon
u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovom odredbom predviđena je sankcija
za one ugovore koji su nedopušteni sa stanovišta načela autonomije volje.
Konkretizacija ovog načela izvršena je u materiji nedopuštenog predmeta i osnova
ugovorne obaveze (čl.44 i čl.46). Shodno odredbi čl.46, svaka ugovorna obaveza
mora ima dopušten osnov (st.1). Osnov je nedopušten ako je suprotan prinudnim
propisima ili moralu društva (st.2). U skladu sa odredbom čl.47 istog zakona, ako
osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Prvostepeni sud je utvrdio ništavost predmetnog ugovora o doživotnom
izdržavanju pozivajući se na nedopušten osnov za zaključenje ugovora, jer je utvrdio

117
da je svađa sa sinom i ljutnja na sina (ovdje tužioca) opredijelila A. da sa tuženom

zaključi predmetni ugovor isključivo u cilju lišenja naslednih prava tužioca kao njenog
jedinog zakonskog naslednika.
Drugostepeni sud je, nasuprot utvrđenju prvostepenog suda, iz dokaza
provedenih na raspravi utvrdio da je pok. Š. A. u vrijeme zaključenja predmetnog
ugovora imala navršenih 73 godine života, da je živjela sama, te da od 26.10.2010.
godine sa tužiocem kao sinom nije bila u kontaktu, jer je isti u alkoholisanom stanju
primijenio grubo nasilje prema njoj nanijevši joj tom prilikom laku tjelesnu povredu, za
šta je i osuđen na kaznu zatvora. Kako je predmetni ugovor zaključen više od godinu
dana nakon što je tužilac na štetu svoje majke izvršio krivično djelo i nakon što je za
isto djelo pravosnažno osuđen na kaznu zatvora to, i po nalaženju ovog suda,
pravilno zaključuje drugostepeni sud kad nalazi da je pogrešan zaključak
prvostepenog suda da je pobijani ugovor proizvod trenuto poremećenih odnosa i
ljutnje pok. A., već njene nesumnjive potrebe za obezbjeđenjem brige i pažnje koja
joj je bila potrebna. U tom pravcu je i sadržina iskaza svjedoka B. Lj. koja je navela
da je pok. A. prije zaključenja pobijanog ugovora od nje tražila da je čuva i pazi, za
šta bi joj poslije njene smrti „prepisala kuću“ a što je potrvđeno i dijelom iskaza
svjedoka P. M. kome je pok. A. govorila da je samoća „ubija“.
U prilog ispravnosti iznijetog zaključka drugostepenog suda je i činjenica da
sin pok. A., ovdje tužilac, i pored saznanja koje je imao da je predmetni ugovor sa
tuženom zaključen nije preduzimao bilo kakve radnje usmjerene na pobijanje
predmetnog ugovora, a pokretanje postupka za utvrđenje ništavosti ugovora nije
zahtijevalo dolazak tužioca u Crnu Goru. S druge strane ni pok. A. za života ni na koji
način nije manifestovala volju da se ovaj ugovor poništi pa nijesu uvjerljive tvrdnje
tužioca i svjedoka J. M. da se pok. A. ubrzo nakon zaključenja ovog ugovora pokajala
te da je zbog toga navodno tražila od svjedoka J. M. da njen sin preduzme radnje s
tim u vezi.
Kako je pok. A., a što je nesporno, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora
bila sposobna da pravilno rasuđuje, slobodno upravlja svojom voljom i svjesna
značaja i posledica zaključenog pravnog posla to pravilno zaključuje drugostepeni
sud i kad nalazi da je bez značaja činjenica da je nalaz sudskog vještaka psihijatra N.
D. od 28.12.2011. godine dat za potrebe zaključenja pobijanog ugovora, sačinjen na
obrascu izvještaja ljekara specijaliste JZU Specijalne bolnice za psihijatriju Kotor.
Uostalom, ispitivanju zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdržavanja
za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju imalo bi mjesta samo ukoliko se
prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca
izdržavanja, a što u konkretnom nije slučaj, a što je i nesporno.
Iz dokaza provedenih u postupku proizilazi da je između primaoca i davaoca
izdržavanja postojala zajednica života, koja je ugovorena, u kom periodu je tužena
vodila brigu o pok. A., a nakon njene smrti je i sahranila. Tvrdnja tužioca da tužena
usled nedostatka redovnih mjesečnih primanja nije ispunjavala obaveze preuzete
ugovorom nije od odlučnog značaja, jer neizvršavanje obaveza iz ugovora o
doživotnom izdržavanju ne dovodi u pitanje punovažnost istog već može predstavljati
osnov za raskid ugovora. Prema stanju u spisima, pok. A. za života nije tražila raskid
ugovora pa je, stoga, i za ovaj sud prihvatljiv zaključak drugostepenog suda da je
pok. A. bila zadovoljna obimom i načinom izvršenja obaveza od strane davaoca
izdržavanja, ovdje tužene.
Kako je predmetni ugovor, koji je zaključen u zakonom propisanoj pisanoj
formi i ovjeren od strane notara shodno odredbi čl.1076 Zakona o obligacionim
odnosima, proizvod autonomije volje stranaka koje su ga zaključile, te kako isti ne
BILTEN 1 / 2019 129

118
sadrži nedopušten osnov to se i ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu odredbe

čl.101 st.1 u vezi sa čl.47 istog zakona."

119
NEDOSTATAK SPECIJALNOG PUNOMOĆJA

ZA ZAKLJUČENJE KUPOPRODAJNOG UGOVORA
(Član 101 u vezi čl. 84 i 87 ZOO)
U nedostatku specijalnog punomoćja, poslovi zaključeni na osnovu

opšteg punomoćja ne proizvode pravno dejstvo, pa su samim tim ništavi
pravni poslovi u smislu člana 101 stav 1 ZOO, ukoliko kasnije ne budu
odobreni.
Iz obrazloženja:
"Svoj zahtjev tužilac temelji na tvrdnji da nije dao punomoćje za prodaju

predmetne nekretnine, ali nije sporio potpis na izdatom punomoćju. Nižestepeni
sudovi su odbili postavljeni tužbeni zahtjev (primarni i eventualni), zaključujući da je
M. I. imala uredno punomoćje na osnovu kojeg je u ime i za račun tužioca mogla da
zaključi predmetni ugovor, te da je u pitanju punovažni pravni posao i proizvodi
dejstvo među strankama. Takođe, nižestepeni sudovi su zaključili da nema uslova za
raskid ugovora, ovo zato što je ugovor u cjelosti izvršen, a razlog za raskid ne mogu
biti navodi tužioca da je prilikom potpisivanja predmetnog punomoćja prevaren, tako
što mu je dato da potpiše punomoćje sa čijom sadržinom nije bio saglasan.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je M. I. radila u firmi koja se bavila
kupovinom nekretnina, renoviranjem istih i prodajom, a koju je registrovao tužilac, i
bila je izvršni direktor iste, a u konkretnom slučaju u pitanju je bila kupoprodaja
nekretnine - kuće, koja je isključivo vlasništvo tužioca.
U skladu sa odredbom čl. 87 Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list RCG,
br. 47/08), punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za koje je
ovlašćen. Obim punomoćja određuju stranke, i u punomoćju za pojedine radnje
stranka mora tačno po vrsti da navede radnje na koje punomoćnika ovlašćuje.
U nedostatku specijalnog punomoćja, poslovi zaključeni na osnovu opšteg
punomoćja ne proizvode pravno dejstvo, pa su samim tim ništavi pravni poslovi u
smislu čl.101 st. 1 ZOO, ukoliko kasnije ne budu odobreni. Naime, shodno odredbi čl.
84 pom. zakona ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez
njegovog ovlašćenja, obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor
naknadno odobri.
S obzirom na navedeno, pravilno se revizijom ukazuje da drugostepena
presuda nema nikakvih razloga u vezi žalbenih navoda da je u konkretnom slučaju
M. I. morala imati posebno specijalno punomoćje za preduzimanje predmetne pravne
radnje, prodaju nekretnine tužioca. Takođe, nema jasnih i valjanih razloga o tome da
je tužilac odobrio preduzetu radnju od strane M. I., niti pobijana presuda sadrži
razloge iz čega se izvodi zaključak da je tužilac odobrio preduzetu pravnu radnju M. I.
Zbog navedenih nedostataka drugostepena presuda je zahvaćena bitnom povredom
odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 14 ZPP, pa je istu valjalo ukinuti i
predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti navedene nedostatke i
dati razloge u vezi navoda žalbe koji se tiču punomoćja, i postojanja ovlašćenja M. I.
za preduzimanje navedenih radnji, te u vezi sa tim i razloge o eventualnom
odobravanju od strane tužioca, pravnih radnji koje je preduzela M. I. u njegovo ime."
BILTEN 1 / 2019 131

120
NIŠTAVOST PORAVNANJA
(Član 103 Zakona o obligacionim odnosima,
u vezi 69 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Prelazak prava svojine - imovine tužioca na tuženog ukoliko njegovo

potraživanje ne bude namireno o dospjelosti na osnovu sredstava
obezbjedjenja nije moguć, pa je takva odredba poravnanja apsolutno ništava
jer je suprotna prinudnim propisima o obezbjedjenu potraživanja i sticanju
prava svojine, a povlači ništavost cijelog poravnanja, budući da se radi o
ključnoj odredbi zbog koje je ono zaključeno.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, zaključujući da je

sudskim poravnanjem zamijenjen ugovor o zajmu od 10.10.1996.godine, pa je došlo
do novacije - prenova, shodno čl. 348 - 352 tada važećeg ZOO, na način što je pored
postojeće obaveze vraćanja navedenog iznosa predvidjenog ugovorom o zajmu u
odredjenom roku, ugovorena nova obaveza dužnika - predaja nepokretnosti (ima
različiti predmet i osnov u odnosu na ugovor o zajmu), pa su time stavljene van
snage i odredbe ugovora o zajmu o zalozi kao obezbjedjenju potraživanja i da je
ugovoreno fakultativno potraživanje prvotuženog prema čl. 409-411 navedenog ZOO,
tako što su poravnanjem tužilac i prvotuženi postojećoj obavezi dodali novu i
postojećem pravnom osnovu dodali još jedan pravni osnov. To bi, po mišljenju
prvostepenog suda značilo da ranija obaveza (hipoteka) po ugovoru o zajmu sudskim
poravnanjem prestaje, a stvara se nova. Dakle, vrši se brisanje već upisane hipoteke
- pa poravnanje nema elemenata ugovora o zalozi i ne sadrži zabranjenu odredbu,
već fakultativno ispunjenje obaveze dužnika proistekle iz zajma, kojoj odgovara takvo
potraživanje povjerioca, koje je iskoristio i uknjižio nepokretnosti na svoje ime.
Prenos nekretnina iz poravnanja u svojinu prvotuženog, kod činjenice da tužilac nije
izmirio dug iz poravnanja, predstavlja ugovoreni način ispunjenja obaveze preuzete
tim poravnanjem, koje nije protivno prinudnim propisima - čl. 973 ZOO, da bi bilo
ništavo u smislu čl. 103 istog zakona, pa ni ugovor o fiducijarnom prenosu prava
svojine nije ništav pravni posao jer je zaključen u skladu sa zakonom.
Pri tom je prvostepeni sud cijenio, ali nije prihvatio, pravno shvatanje ovog -
Vrhovnog suda izraženo rješenju Rev.br. 495/16 od 04.11.2016.godine, kojim su
ukinute ranije donijete nižestepene presude i predmet vraćen prvostepenom sudu na
ponovno sudjenje. Takodje, imao je u vidu da tužilac i tuženi nijesu predložili
izvedene dokaze saslušanjem parničnih stranaka, tj. tužilac odustao od takvog
predloga, pa vezan načelom formalne istine, na temelju izvedenih dokaza utvrdio da
su prilikom zaključenja sudskog poravnanja u cjelosti ispoštovane odredbe čl. 12 i 13
ZOO načela savjesnosti i poštenja, kao i da je zabranjeno vršenje prava iz
obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili
priznato, te da tužilac nije dokazao da ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine
ne proizvodi pravno dejstvo.
Drugostepeni sud je u postupku po žalbi tužioca, imajući u vidu razloge iz
ukidnog rješenja Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br. 495/16 od 04.11.2016.godine u
kome je sadržano pravno shvatanje u ovoj pravnoj stvari za koje su nižestepeni

121
sudovi vezani, u smislu čl.415 ZPP, zaključio da je žalba osnovana, preinačio

prvostepenu presudu primjenom čl.375 ZPP i usvojio tužbeni zahtjev. Ovo nakon što
je na održanoj raspravi pored izvodjenja već izvedenih dokaza pred prvostepenim
sudom - čitanjem zapisnika o njihovom izvodjenju pročitao priložene pismene dokaze
i saslušao tužioca i prvotuženog u svojstvu stranke, dok je odbio dokazne predloge
tužioca da se izadje na lice mjesta i saslušaju svjedoci Č. N. i M. B. kao nepotrebne.
I po nalaženju ovog suda, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno
pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.
Naime, sadržina predmetnog sudskog potraživanja upućuje na zaključak da su
ugovorne strane poravnanjem utvrdile postojanje dužničko - povjerilačkog odnosa, te
da su nepokretnosti iz l.n. 205 KO Kubasi, date kao sredstvo obezbjeđenja
potraživanja, sa pravom prvotuženog da stekne pravo svojine ukoliko njegovo
potraživanje ne bude namireno o dospjelosti. Kod prednjeg ne može se prihvatiti
zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju došlo do novacije koja se
sastoji u sporazumu dužnika i povjerioca zaključenim sudskim poravnanjem da svoj
obligaciono-pravni odnos po osnovu zajma ugase i zamijene novim odnosom.
Poravnanje je ugovor između strana kojim se otklanja spor ili neizvjesnost o pravnom
odnosu. Njime se stvara nov osnov, ali to ne znači da je raniji obligacioni odnos
ukinut i da je zamijenio drugi, jer poravnanje nema za cilj novaciju, već jedino ima za
cilj da nesigurno ili sporno pravno stanje među stranama učini sigurnim i nespornim.
Prema tome, ne nastaje nikakva nova obaveza, ni pored postojeće ni umjesto nje,
zbog čega se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je novacija izvršena
promjenom predmeta i osnova obaveze. Prelazak prava svojine – imovine tužioca na
prvotuženog ukoliko njegovo potraživanje ne bude namireno od dospjelosti na
osnovu sredstva obezbjeđenja nije moguć, pa je takva odredba poravnanja apsolutno
ništava jer je suprotna prinudnim propisima o obezbjeđenu potraživanja i sticanju
prava svojine. Inače, ništavost jedne odredbe ugovora, što se odnosi na poravnanje,
ne povlači ništavost i samog ugovora ukoliko on može opstati i bez ništavosti
odredbe iako ona nije bila ni uslov, ni odlučujuća pobuda radi koje je zaključen, u
skladu sa čl. 105 ZOO. Međutim, cilj novacije je da se stari obligacioni odnos
zamijeni novim, koji dolazi na mjesto starog i zato su oni jedan drugim uslovljeni, tj.
stari se gasi pod uslovom da nastane novi, a novi nastaje samo ukoliko je stari
novacijom ugašen. Stoga, ako novi obligacioni odnos nije zasnovan ili je ništav stari
ostaje. To zapravo znači da novacija ne iziskuje preduzimanje dva zasebna i
naizmjenična pravna akta. Naprotiv i gašenje starog i stvaranje novog obligacionog
odnosa rezultat je jednog jedinog čina. To što su ugovorne strane predmetnim
poravnanjem predviđele predaju nepokretnosti u posjed nakon isteka ugovorenog
roka, ne može se zaključiti da se radi o mogućnosti fakultativnog ispunjenja, kod
činjenice da je prethodno ugovoreno da prvotuženi stekne pravo svojine ukoliko
njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti (ništava odredba). Smatra se
da kod fakultativnih obaveza postoji jedan predmet koji se duguje, a više predmeta
kojima se dug može isplatiti. Pravo da se zahtijeva fakultativna činidba uslovljeno je
dugovanjem glavne koju ona zamjenjuje. U situaciji kako je izloženo, može se
zaključiti da ne postoji fakultativna obaveza tužioca na predaju nepokretnosti da bi
prvotuženi bio ovlašćen da je zahtijeva umjesto glavne činidbe.
Prema tome, odredba čl.3 predmetnog poravnanja kojom je predvidjeno da je
tužilac saglasan da ukoliko navedeno potraživanje ne vrati u ugovorenom roku, da
prvotuženi stiče pravo svojine na založenim nepokretnostima vlasništo tužioca,
ništava je u smislu čl.103 ZOO ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl. SRJ", br.
31/93). Ovo kada se ima u vidu da je odredbom čl.69 Zakona o osnovama svojinsko-
BILTEN 1 / 2019 133

122
pravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Sl. list SRJ", br. 29/96) normirano
da je ništava odredba ugovor o hipoteci kojom hipotekarni povjerilac ugovara za sebe
pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava svojine
na založenu nepokretnost. Dakle, radi se o izričitoj zabrani tzv. lex commissoria, kod
ugovora o hipoteci, pa se ne može prihvatiti da je zaključenjem poravnanja došlo do
prenova obaveze. Jer, na temelju ništave odrede koja ne proizvodi dejstvo a povlači
ništavost cijelog poravnanja, budući se radi o odlučujućoj odredbi zbog koje je ono
zaključeno, nije moglo dovesti da ranija obaveza iz ugovora o zajmu sa
ustanovljenom hipotekom prestaje, a nova iz poravnanja - predaja nastaje u smislu
čl.350 st.1 navedenog ZOO, odnosno ovim poravnanjem se nije mogao zamijeniti
ugovor o zajmu, kako to pogrešno rezonuje prvostepeni sud. S tim u vezi, pogrešno
prvostepeni sud smatra da postoji fakulativna obaveza tužioca na predaju u svojinu
predmetnih nepokretnosti i da je prvotuženi bio ovlašćen da zahtijeva."

123
ZNAČAJ ZAKONSKE FORME ZA NASTANAK UGOVORA

(Član 103 u vezi čl. 70 i 630 st. 2 ZOO)
Ispunjenje zakonske forme je bitan uslov za nastanak ugovora, pa se ne

može zahtijevati ništavost ugovora koji nije ni nastao.
Iz obrazloženja:
"Tužilja, po zanimanju građevinski tehničar, je za pravnog prethodnika

tuženog pok. I. A. obavljala poslove u vezi sa prodajom njegovih nepokretnosti –
geodetska snimanja, parcelaciju, čišćenje, krčenje placeva, kao i poslove na izgradnji
objekta pok. I. A. Naime, tužilja i pok. I. A. su se 1988. godine usmeno dogovorili da
tužilja uradi projekat, vodi građevinske radove i finansira izgradnju stambenog
objekta pok. A., a isti se obavezao da kao protivuslugu za izvedene radove na kćerku
tužilje V. T. prenese pravo svojine na nepokretnostima. S tim u vezi između I. A. i I.
P. u svojstvu prodavaca i V. T., kao kupca, sačinjen je ugovor o kupoprodaji dana
17.03.1988.godine čiji predmet je bilo poljoprivredno zemljište, u vlasništvu
prodavaca, koje se nalazi u mjestu zv, Mandarići, KO Zupci (parcele 2930/15, 2539 i
2540) za kupoprodajnu cijenu od 97.960,00 dinara. Ugovor nije potpisan od strane
prodavaca i kupca, niti je ovjeren. Iz hronologije dostavljene od strane Uprave za
nekretnine PJ Bar, utvrđeno je da su parcele 2539 i 2540 iz ln.436 KO Zupci od
formiranja kat. operata upisane na treća lica, dakle, ne na I. A., dok je parcela
2930/15 upisana u ln. 632 KO Zupci prilikom formiranja katastra upisana na pok. A.
kao matična parcela, a nakon toga spiskom promjena iz 2001.godine upisuje se na
tuženog i njegovu majku, a suprugu pok. A. Sada je navedena parcela upisana na Š.
R. I A je preminuo 1991. godine, a tužilja u tužbi tvrdi, što tuženi spori, da je tuženi I.
P., sin pok. A., prihvatio da tužilja nastavi sa izvođenjem radova na predmetnom
stambenom objektu pod istim uslovima koji su dogovoreni sa pok. I. A. obzirom da
kuća do A. smrti nije bila završena. Vještačenjem po vještaku geodetske struke
utvrđeno je da se porodična stambena zgrada nalazi na parceli 2692, vlasništvo
tuženog, a iz nalaza vještaka građevinske struke da je objekat sada ukupne površine
296,03m2 te da je njegova građevinska vrijednost 107.790,05€.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja pravilno su, i po nalaženju ovog
suda, odlučili nižestepeni sudovi kad su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je
traženo da se utvrdi da je ništav usmeni ugovor o građenju zaključen 1988.godine
između tužilje kao izvođača i finansijera radova na gradnji stambenog objekta i pok. I.
A. kao investitora.
U skladu sa odredbom čl. 630 st.2 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list
SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i Sl.list SRJ, br.31/93), važećeg u vrijeme zaključenja
usmenog ugovora o građenju, ugovor o građenju je morao biti zaključen u pismenoj
formi. To znači da na osnovu samog zakona ugovor o građenju spada u kategoriju
formalnih ugovora. Ugovor o građenju koji nije zaključen u pismenoj formi nema
pravno dejstvo (čl.70 st.1 ZOO). Polazi se od stanovišta da je forma kod formalnog
ugovora bitan uslov njegovog nastanka, što znači da, ukoliko ona nije ispunjena,
ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Radi se o nepostojećem ugovoru, jer nijesu
ispunjeni bitni uslovi za nastanak ugovora za razliku od ništavih ugovora kad su ti
BILTEN 1 / 2019 135

124
uslovi ispunjeni, ali je pravna egzistencija ugovora zabranjena pozitivnim pravom ili
moralnim shvatanjima određene društvene svojine.
Dakle, u konkretnom slučaju ugovor o građenju nije ni nastao zbog nedostatka
bitnog elementa za to – forme koja je zakonom propisana pa se posledice ništavosti
na takav ugovor ne mogu odnositi. Stoga se s uspjehom ne može postavljati zahtjev
za utvrđenje ništavosti takvog ugovora."

125
PUNOVAŽNOST UGOVORA O KUPOPRODAJI STANA U IZGRADNJI

Ugovor o kupoprodaji stana u izgradnji koji sadrži sve bitne elemente

ugovora o prometu nepokretnosti je punovažan pravni posao, bez obzira što je
predmet prodaje buduća stvar.
Iz obrazloženja:
"Pravna valjanost zaključenih pravnih poslova - ugovor o kupoprodaji

nepokretnosti i aneks tog ugovora, raspravlja se po zakonu koji je u primjeni u
vrijeme njihovog zaključenja. Prema tome, mjerodavno pravo u ovom sporu je Zakon
o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08) koji je bio u primjeni kada su stranke
zaključile navedene pravne poslove, pa nema mjesta primjeni ranije važećeg Zakona
o obligacionim odnosima iz 1978. godine sa njegovim izmjenama i dopunama, kako
je to pogrešno učinio drugostepeni sud.
Ovaj sud nalazi da nije pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o
kupoprodaji prividan ugovor i da isti, kao takav, nema dejstvo među ugovornim
stranama saglasno čl.59 st.1 Zakona o obligacionim odnosima.
Po nalaženju ovog suda, promet objekta-stana u izgradnji često ukazuje na
simulaciju, odnosno prikrivanje drugog pravnog posla, a ovo iz razloga što je predmet
takvog ugovora nepostojeći u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno ne radi se o
prometu nepokretnosti koja već postoji i koja se odmah po zaključenju ugovora može
predati u državinu kupcu od strane prodavca, već se radi o kupovini stvari koja će tek
nastati izgradnjom. Međutim, ovaj sud smatra da je stan u izgradnji zapravo buduća
stvar, odnosno stvar koja u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji još uvijek ne
postoji, ali se očekuje da će ista nastati izgradnjom u predvidivom ili ugovorom
predviđenom vremenu, i u tom slučaju predaja kupljene stvari biće moguća tek pošto
stvar građenjem nastane. Na ovo ukazuje i odredba čl.466 st.3 Zakona o
obligacionim odnosima, prema kojoj prodaja se može odnositi i na buduću stvar.
Shodno navedenom, po nalaženju ovog suda ugovor o prometu nepokretnosti,
čiji je predmet stan u izgradnji predstavlja ugovor o prodaji, jer sadrži sve bitne
elemente ugovora o prometu nepokretnosti, bez obzira što je predmet prodaje
nepokretnost u izgradnji-stan, odnosno buduća stvar. Takav ugovor podliježe
obaveznoj pisanoj formi i ovjeri potpisa ugovarača od strane suda, koja forma je u
konkretnom slučaju ispunjena. U vezi sa navedenim, pogrešan je zaključak
drugostepenog suda da zaključeni ugovor o prodaji i aneks tog ugovora su prividni
pravni poslovi, a posebno ne stoji zaključak da prikrivaju ugovor o građenju, kako je
to našao drugostepeni sud, a što se s pravom ukazuje u reviziji. Međutim, ovaj sud
nalazi da navedeni propust drugostepenog suda ne dovodi u pitanje pravilnost
pobijane presude.
Ovaj sud je u rješenju Rev.br.1305/17 od 03.02.2018. godine, kojim je ukinuta
ranija presuda drugostepenog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ukazao
da pravilna primjena materijalnog prava zahtijeva da se na potpun i pravilan način
utvrdi da li je tuženi ispunio ugovornu obavezu u pogledu plaćanja kupoprodajne
cijene, a u vezi sa tim, postojanje uslova za raskid ugovora predviđenih odredbom
čl.119 Zakona o obligacionim odnosima.
BILTEN 1 / 2019 137

126
Prema činjenicama koje su, i po mišljenju ovog suda, u potpunosti i pravilno

utvrđene u ovom sporu, tuženi je dao iznos od 150.000 € vlasniku tužioca za
finansiranje izgradnje, a stranke su se sporazumjele da se tužiocu prenese u svojinu
stan koji je aneksom osnovnog ugovora nakon etažne razrade objekta bliže označen,
a stan mu predat u državinu od prodavca-tužioca.
Ovaj sud nalazi da je u postupku na pouzdan način utvrđeno da je tuženi
platio iznos od 150.000 € tužiocu, odnosno P. M. kao tadašnjem vlasniku privrednog
društva, da se plaćeni iznos nije odnosio na druge pravne poslove kako je to tužilac
isticao tokom spora, te razjasnio činjenicu da su stranke zaključile ugovor o prodaji
stana u izgradnji imajući u vidu upravo plaćeni iznos kao kupoprodajnu cijenu stana i
na taj način regulisale povraćaj datog iznosa, odnosno plaćanje kupoprodajne
cijene."

127
NAKNADA ŠTETE
KAO POSLJEDICA NIŠTAVOSTI UGOVORA O SUFINANSIRANJU
IZGRADNJE POSLOVNOG PROSTORA
(Član 104 stav 1 u vezi čl. 145 ZOO)
Ugovaraču koji je ispunio svoju obavezu iz ugovora o sufinansiranju i

finansirao i izgradio poslovni prostor koji mu je drugi ugovarač predao u
svojinu bez saglasnosti lica kojem je taj prostor trebao pripasti po osnovu
sporazuma o naknadi za eksproprisano zemljište koji je to lice zaključilo sa
drugim ugovaračem kao korisnikom eksproprijacije, zbog čega je utvrdjena
ništavost ugovora o sufinansiranju, pripada pravo na naknadu štete od
ugovarača koji je skrivio zaključenje ništavog ugovora, u visini vrijednosti tog
poslovnog prostora.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se revizijom ukazuje da je prilikom odlučivanja o osnovanosti

tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu tražene naknade drugostepeni sud na
pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kad je
prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio i zahtjev tužioca odbio kao neosnovan.
Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca kojim je traženo da se
tužena obaveže da mu na ime vrijednosti pomenutog poslovnog prostora isplati iznos
od 52.900,00 € sa pripadajućom zakonskom kamatom, kao i da mu na ime troškova
postupaka vođenih pred Ustavnim sudom, Osnovnim sudom u Podgorici, Upravnim
sudom, Upravom za nekretnine, Ministarstvom finansija te ODT isplati iznose bliže
navedene u izreci prvostepene presude.
Svoj zahtjev temelji na činjenici da je ugovor o sufinansiranju (u dijelu kojim je
suinvestitor, ovdje tužilac, preuzeo sufinansiranje, pored ostalih, i poslovnog prostora
pod teretom zakupa bivšeg vlasnika R. F.) proglašen ništavim u smislu odredaba
čl.103 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima pa je, stoga, tužena u obavezi
da plati naknadu štete tužiocu u protivvrijednosti tog prostora, kao i troškove svih
postupaka koje je snosio tužilac, a iste je vodio u vezi sa tim poslovnim prostorom.
Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužilac i tužena su dana
29.04.1997. godine zaključili Ugovor o sufinansiranju izgradnje stambeno-poslovnog
objekta „S. V.“ Blok VII u P. Predmet sufinansiranja bio je, pored ostalih, i poslovni
prostor broj 19 površine 22,27 m2 sa teretom zakupa bivše vlasnice R. F. Medjutim,
kako je R. F. odbila da zaključi ugovor o zakupu sa tužiocem, tražeći navedeni
prostor u vlasništvo, tužilac je taj prostor prodao B. N. po osnovu Ugovora o
kupoprodaji br.200 od 18.06.1998. godine. Pred Osnovnim sudom u Podgorici je s
tim u vezi vođena parnica, poslovne oznake P.br.3193/09 po tužbi R. F. protiv
tuženih C. G. - M. o., (ovdje tužene), IGP “F.“, (tužioca u ovom sporu) i B. N. koja je
okončana pravosnažnom presudom donijetom 26.02.2010. godine kojom je utvrđeno
pravo korišćenja tužilje u tom sporu na predmetnom poslovnom prostoru, utvrđena
ništavost čl.4 st.1 tač.3 pomenutog Ugovora o finansiranju kojim je suinvestitor, ovdje
tužilac, preuzeo sufinansiranje i poslovnog prostora pod teretom zakupa bivšeg
vlasnika R. F., kao i ništavost Ugovora o kupoprodaji br. 200 od 18.06.1998. godine,
zaključenog između tužioca i B. N. Istom presudom B. N. je obavezan da navedeni
BILTEN 1 / 2019 139

128
poslovni prostor preda u posjed R. F. Imajući u vidu ishod navedene parnice, tužilac
je u svoje ime i u ime B. N. vodio više postupaka pred sudovima i organima uprave i
snosio troškove tih postupaka.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, pravilna primjena materijalnog
prava nalagala je usvajanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojem je traženo da se tužena
obaveže da tužiocu na ime vrijednosti pomenutog poslovnog prostora isplati iznos od
52.900,00€ sa pripadajućom zakonskom kamatom.
Prema stanju u spisima, tužilac je izvršio obavezu sufinansiranja tri lokala sa
teretom zakupa bivših vlasnika, pored ostalih i R. F., preuzetu članom 4 st.1 tač.3
Ugovora o sufinansiranju koji je zaključio sa tuženom. Kako je nakon toga u posebnoj
pravosnažno okončanoj parnici utvrđena ništavost pomenute odredbe ugovora to
tužilac s pozivom na odredbu čl.104 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG,
br.47/08), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o sufinansiranju, a kao
posledicu ništavosti pomenute odredbe ugovora koju je skrivila tužena, zahtijeva
protivvrijednost lokala na kojem je svojinu izgubio buduci je taj lokal po presudi
predat R. F. na korišćenje.
U skladu sa odredbom čl.104 st.1 Zakona o obligacionim odnosima, u slučaju
ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je
primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je
ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Restitucija koju predviđa čl.104 st.1 Zakona o obligacionim odnosima znači
uspostavljanje u imovini obje strane, stanja koje je bilo prije zaključenja ništavog
ugovora, a što se postiže na način što svaka strana vraća ono što je po osnovu
ništavog ugovora stekla.
Prema stanju u spiima, tužilac je, u skladu sa ugovorom preuzetom
obavezom, finansirao i izgradio predmetni poslovni prostor koji mu je tužena, shodno
čl. 4 st.1 tač.3 pomenutog ugovora, bila u obavezi prenijeti u svojinu sa teretom
zakupa. Isto tako, tužilac je R. F. ponudio zaključenje ugovora o zakupu predmetnog
poslovnog prostora, što je bila njegova obaveza, ali je F. odbila tražeći ovaj prostor u
vlasništvo. Kako je osnovom pravosnažne presude utvrđena ništavost čl.4 st.1 tač.3
pomenutog ugovora, poslovni prostor je predat na korišćenje R. F., pa povraćaj u
pređašnje stanje kao posledica ništavosti nije moguć.
Naime, tužena, kao korisnik eksproprijacije, je u upravnom postupku
16.01.1991. godine postigla sporazum sa R. F. da joj na ime eksproprisanih
nepokretnosti preda sporni prostor na korišćenje u stanju grubo izvedenih
građevinskih radova. Međutim, R. F. nije pozivana prilikom zaključenja ugovora o
sufinansiranju 1997. godine kada je sporni prostor tužena prenijela u svojinu ovdje
tužiocu pa se u nedostatku pristanka R. F. na ustupanje radi o ništavom raspolaganju
u smislu odredbe čl.145 Zakona o obligacionim odnosima radi čega je utvrđena
ništavost odredbe čl.4 st.1 tač.3 ugovora."

129
USLOVI ZA RASKID UGOVORA O KUPOPRODAJI

(Član 119 u vezi sa čl. 126 ZOO)
Nemogućnost raskida ugovora zbog neizvršenja neznatnog dijela

obaveze uglavnom se vezuje za djeljive obligacije, dok je kod drugih vrsta
obaveza za procjenu neznatnog dijela relevantna priroda ugovora, kvalitet i
kvantitet obaveze, što se procjenjuje u svakom konkretnom slučaju.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora je zahtjev tužioca, opredijeljen podnescima od 11.11.2015.

godine i 05.05.2017. godine da sud, pored ostalog, utvrdi da je naprijed navedeni
kupoprodajni ugovor raskinut zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane
tuženog, te da se isti obaveže da mu izvrši povraćaj kupoprodajne cijene. Zahtjev
temelji na činjenici da tuženi svoje obaveze iz prodajnog ugovora nije u cjelosti
izmirio jer ni nakon ugovorenog roka (mart 2012. godine) nije završio ni glavne, a ni
zanatske radove, kao ni završnu fazu radova, a da je više puta usmeno i u pisanoj
formi tražio od tuženog da postupi u cjelosti prema ugovoru i da završi poslovni
prostor, što je ovaj odbio.
Tuženi je osnovanost tužbenog zahtjeva osporio navodima da je poslovni
prostor završio u tzv. sivoj zoni, kako je bilo ugovoreno, da je pozvao tužioca da
sačine aneks kupoprodajnog ugovora, kako bi se tužilac uknjižio kao vlasnik, ali da
tužilac nije isplatio kupoprodajnu cijenu, da ne postoji ni obaveza na njegovoj stvari
da se preda poslovni prostor.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da je provedenim
dokazima i tumačenjem ugovora, utvrđeno da je ugovoreno da se predmetni poslovni
prostori predaju tužiocu potpuno završeni i spremni za useljenje (ne u sivoj zoni), da
je kupoprodajna cijena plaćena u cjelosti, ali da tuženi nije izvršio svoje ugovorne
obaveze jer mu, ni nakon više zahtjeva i nakon isteka roka opredijeljenog ugovorom
nije predao predmet prodaje čist i spreman za upotrebu, kako je bio dužan po
ugovoru, zbog čega je tužilac tuženom izjavio da raskida ugovor.
Nakon održane sjednice vijeća drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu
presudu i odbio tužbeni zahtjev s pozivom na čl.126 Zakona o obligacionim odnosima
("Sl.list CG", br.47/08), kojim je propisano da se ugovor ne može raskinuti zbog
neispunjenja neznatnog dijela obaveze. Naime, drugostepeni sud polazeći od
utvrđenja da su predmetni poslovni prostori završeni u pretežnom dijelu tj. u sivoj
zoni, a što je potvrdio i sam tužilac u tužbi koju je podnio Osnovnom sudu u Kotoru,
da tuženi nije u cjelosti ispunio svoje obaveze po predmetnom ugovoru, tj. nije
obložio kanalizacionu cijev, nije izgradio pregradni zid, nije završio podne radove, nije
razveo elektroinstalaciju na plafonima, niti je razveo elektroinstalaciju u sanitarnom
čvoru i nije izvršio radove malterisanja i da je istom tužbom tražio da mu tuženi po
tom osnovu isplati iznos od 102.838,89 €, koji procentualno predstavlja iznos od oko
10% od ugovorene kupoprodajne cijene poslovnih prostora, te da se zbog toga ne
može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da su bili ispunjeni uslovi za raskid
ugovora, bez obzira da li je bilo ugovoreno da se predmetni poslovni prostori predaju
tužiocu potpuno završeni.
BILTEN 1 / 2019 141

130
Prije svega, ukazati je da drugostepeni sud prenebregava da se institut

nemogućnosti raskida ugovora zbog neizvršenja neznatnog dijela obaveze uglavnom
primjenjuje kod djeljivih obligacija. Kod drugih vrsta obaveza za procjenu neznatnog
dijela obaveze relevantna je priroda ugovora, kvalitet i kvantitet obaveze, što se
procjenjuje u svakom konkretnom slučaju. U predmetnom slučaju ne radi se o
djeljivoj obligaciji. Tuženi se kupoprodajnim ugovorom obavezao da će predmet
ugovora (poslovne prostore) predati tužiocu na način i u vrijeme određeno ugovorom,
a odredbom čl.10.1. ugovora bilo je predviđeno da ako kupac (tužilac) ispuni sve
svoje obaveze po ovom ugovoru, a prodavac (tuženi) nije u mogućnosti da preda
posjed na datum završetka, ili datum do kojeg je datum završetka pomjeren, kupac
ima pravo na raskid ugovora. Dakle, saglasno citiranoj odredbi ugovora, nezavisno
od toga da li je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, kupac (tužilac), je ovlašćen da
raskine ugovor ako mu tuženi do određenog datuma ne preda predmet kupoprodaje,
tj. ne ispuni sve ugovorne obaveze.
Drugostepeni sud nije na jasan način raspravio kako je kupoprodajnim
ugovorom određeno kada je tužilac trebao da završi radove i koje radove. Istaći je da
to nije jasno definisano ni ugovorom, jer u uvodnom dijelu ugovora označenom kao
"definicije i tumačenja" navedeno je da datum završetka znači datum do kojeg je
planiran završetak radova u "sivoj zoni" - januar 2012. godine, a u članu 3.1. Ugovora
da je datum završetka predmeta kupoprodaje mart 2012. godine.
I razlozi drugostepene presude, u ovoj dijelu su nejasni, jer nije jasno koji
datum drugostepeni sud smatra datumom završetka. U vezi sa tim, drugostepeni sud
navodi i da tuženi nije ni bio u mogućnosti da predmetne poslovne prostore završi u
čistom stanju i spremne za upotrebu, a ovo kod nesporne činjenice da tužilac
tuženom nije dostavio projekat završnih radova. Međutim, kod tvrdnje tužioca da je
predmetne poslovne prostore trebalo završiti prema projektu na osnovu kojeg je
izdata građevinska dozvola, ostalo je neutvrđeno kako je taj poslovni prostor trebalo
opremiti po tom projektu."

131
NEMOGUĆNOST OCJENE PUNOVAŽNOSTI RASKINUTOG UGOVORA

Ne može se tražiti utvrdjenje ništavosti raskinutog ugovora.
ŠTETA KAO POSLJEDICA RASKIDA UGOVORA

(Čl. 124 i 127 ZOO)
Za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu materijalne štete kao

posljedice raskida ugovora relevantne činjenice su krivica za raskid ugovora i
dejstvo raskida saglasno čl.124 i 127 Zakona o obligacionim odnosima.
Iz obrazloženja:
"Nižestepene presude u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti ugovora o zakupu

zasnovane su na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Prema odredbi čl.101 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08),
ugovor je ništav ako je protivan prinudnim propisima ili moralu društva, ako cilj
povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom
slučaju ne propisuje što drugo. Na ništavost se mogu pozvati ugovorne strane i svako
zainteresovano lice, a sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti i pravo na isticanje
ništavosti ne gasi se - čl.107 i 108 zakona.
Odredbom čl.595 st.1 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da
ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na
upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Prema
odredbi čl.637 navedenog zakona, ugovorom o zakupu poslovnog prostora
obavezuje se zakupodavac da preda zakupcu određeni poslovni prostor na upotrebu,
a zakupac se obavezuje da mu za to plati ugovorenu zakupninu. Ugovor o zakupu
poslovnog prostora mora biti zaključen u pisanoj formi i ovjeren od strane nadležnog
organa, a u suprotnom ugovor je ništav, kako to propisuje odredba čl.639 istog
zakona.
Po nalaženju ovog suda, griješi drugostepeni sud kada zaključuje da je ugovor
o zakupu koji su zaključili tužilac i prvotuženi fiktivan jer prikriva ranije zaključeni
ugovor o zakupu između prvotuženog i fizičkih lica-ortaka. Naime, ovaj sud smatra da
ugovor koji je prvotuženi kao zakupac zaključio sa ortacima M. Ž. i D. P. nije
ispunjavao zakonom propisanu formu, jer mu je nedostajala sudska ovjera, što ga
čini ništavim shodno čl.639 Zakona o obligacionim odnosima.
S druge strane, ne stoji zaključak sudova da je ugovor o zakupu čiju ništavost
prvotuženi traži glavnim zahtjevom iz protivtužbe prividan ugovor. Naime, nijesu
prihvatljivi razlozi nižestepenih sudova da se spornim ugovorom prikriva raniji ugovor
zaključen između prvotuženog i fizičkih lica. Ovo iz razloga što je ugovor u svojstvu
zakupca zaključilo privredno društvo "H." iz P., nakon što je ugostiteljski objekat S. p.
"H." u P., u kojem su M. i D. obavljali djelatnost po osnovu ugovora o ortakluku od
21.09.2009. godine, registrovan kao privredno društvo za obavljanje privredne
djelatnosti, koja činjenica ne utiče na pravnu valjanost zaključenog ugovora.
Međutim, po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu
činjenicu koja je utvrđena u sporu da je ugovor o zakupu koji je prvotuženi zaključio
BILTEN 1 / 2019 143

132
sa tužiocem faktički raskinut, te da se ne može tražiti utvrđenje ništavosti raskinutog

ugovora.
Ništavi ugovori povlače sa sobom brojne pravne posledice u zavisnosti od
toga do kog stepena su ugovorene obaveze izvršene-djelimično ili u potpunosti ili
uopšte nijesu izvršene. Neke od tih posledica mogu biti povraćaj u prethodno stanje
(restitucija), tj. povraćaj onoga što je neopravdano oduzeto ili naknada učinjene štete.
Naknadu učinjene štete može da zahtijeva samo oštećena, savjesna strana, tj. ona
koja nije znala, niti je mogla da zna za ništavost.
U konkretnom slučaju, prvotuženi je jednostranom izjavom raskinuo ugovor o
zakupu sa tužiocem zbog neplaćanja zakupnine. U postupku je utvrđeno da je tuženi
kao zakupodavac opomenuo tužioca o razlozima za raskid ugovora i zahtijevao
plaćanje zakupnine, a kasnije jednostrano izjavio da raskida ugovor. Sudovi su
utvrdili da tuženi nije prezentirao dokaze da je izjava o raskidu dostavljena tužiocu -
zakupcu. Međutim, iz činjeničnog utvrđenja nesumnjivo proizilazi da je nastupio
faktički raskid ugovora i prestanak zakupnog odnosa i da tužilac od 29.12.2010.
godine ne koristi poslovni prostor, a ovo iz razloga što je tuženi oduzeo državinu
tužiocu i spriječio ga da u poslovnom prostoru dalje obavlja svoju djelatnost.
Uostalom, tužilac svoj zahtjev za tražene isplate i zasniva na protivzakonitom
oduzimanju državine zakupljenog poslovnog prostora. Faktički raskid ugovora o
zakupu proizilazi i iz činjenice da je tuženi izdao poslovni prostor zakupcu "G. A." doo
P., koji obavlja djelatnost u poslovnom prostoru.
Iz iznijetih razloga, po mišljenju ovog suda odluka nižestepenih sudova kojom
je utvrđena ništavost ugovora o zakupu zasnovana je na pogrešnoj primjeni
materijalnog prava iz odredbe čl.101 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je
ovaj sud u tom dijelu preinačio drugostepenu presudu i primarni protivtužbeni zahtjev
odbio kao neosnovan. O zahtjevima koji su u protivtužbi postavljeni kao eventualni
(poništaj istog ugovora ili naknada štete zbog neplaćanja zakupnine i isplata duga za
utrošenu struju i vodu) drugustepeni sud će naknadno odlučivati, saglasno čl. 189.
st.2 ZPP.
Drugostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu
zahvaćena je bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2 tač.15
ZPP, jer nedostaju valjani i jasni razlozi drugostepenog suda da bi se mogla ispitati u
pogledu pravilne primjene materijalnog prava.
Prije svega, ovaj sud nalazi da nije pravilan zaključak drugostepenog suda o
nedostatku stvarne legitimacije tužioca, budući da legitimacija tužioca proizilazi iz
svojstva zakupca poslovnog prostora osnovom zaključenog ugovora. Osim toga, za
ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva kojim tužilac traži materijalnu štetu za
vrijednost uloženih sredstava u adaptaciju objekta, protivzakonito oduzete zalihe robe
i onemogućavanja plaćanja poreskih obaveza i obaveza prema dobavljačima, te na
ime izgubljene dobiti u poslovnoj 2011. godini, relevantne činjenice su krivica za
raskid ugovora i dejstvo raskida saglasno čl.124 i 127 Zakona o obligacionim
odnosima. Kako drugostepeni sud usled pogrešne ocjene prigovora nedostatka
aktivne legitimacije nije ispitivao činjenice koje su relevantne za primjenu
materijalnog prava i odlučivanje o tužbenom zahtjevu, drugostepena presuda, u dijelu
kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu je morala biti ukinuta i predmet vraćen istom
sudu na ponovno suđenje."

133
USLOVI ZA RASKID UGOVORA PO SAMOM ZAKONU

(Član 125 stav 1 ZOO)
Da bi došlo do raskida ugovora po samom zakonu neophodno je

ugovoriti raskidnu klauzulu u samom ugovoru ili da se radi o situaciji kad je
ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je predmetni tužbeni zahtjev usvojio u odnosu na tužioca

drugog reda, nalazeći da je ispunjenje obaveze u određenom roku predstavljalo bitan
sastojak navedenih ugovora pa kako tuženi svoju obavezu, koja se tiče
omogućavanja uknjižbe kupca na predmetnim nekretninama, nijesu ispunili ima se
smatrati da su navedeni ugovori raskinuti po samom zakonu. Kako u tom slučaju
strana koja je izvršila ugovor ima pravo da joj se vrati ono što je dala to je sud, s
pozivom na odredbu čl.69, 120 st.1 i 127 st.1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima
(Sl.list RCG, br.47/08), obavezao tužene na vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i
drugostepeni sud.
Međutim, ovakvo rezonovanje nižestepenih sudova za sad se ne može
prihvatiti.
U skladu sa odredbom čl.125 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list
SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i Sl.list SRJ, br.31/93), važećeg u vrijeme nastanka
spornog materijalnopravnog odnosa, ugovor se raskida po samom zakonu kad
ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a dužnik
ne ispuni obavezu u tom roku. Da bi se ugovor smatrao fiksnim potrebno je ustanoviti
saglasnost stranaka o raskidu ugovora neizvršavanjem obaveze u određenom roku.
Drugim riječima, potrebno je da je ugovoreno da će se ugovor raskinuti ako ne bude
izvršen u predviđenom roku.
O fiksnom ugovoru može biti riječi i u odsustvu izričite klauzule o tome, ako
se iz svih okolnosti odnosno iz prirode posla vidi da je izvršenje u roku bitan sastojak
ugovora čl.125 st.4 istog Zakona.
Dakle, da bi došlo do raskida ugovora po samom zakonu u smislu citiranih
odredaba Zakona o obligacionim odnosima neophodno je ugovoriti raskidnu klauzulu
u samom ugovoru ili da se radi o situaciji kad je ispunjenje ugovora u određenom
roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari nalagala je
da nižestepeni sudovi pravilno utvrde, a što je izostalo, da li predmetni ugovor o
kupoprodaji u dijelu koji se odnosi na obavezu prodavaca da omoguće uknjižbu
prodatih nekretnina sadrži iziričitu raskidnu klauzulu, odnosno da li izvršenje te
obaveze u roku predstavlja bitan elemenat ugovora po prirodi samog posla, a što je
izostalo i s pravom je na taj propust nižestepenih sudova u revizijama ukazano. Pri
tom će imati u vidu da izvršenje obaveze u roku kod ugovora o kupoprodaji ne
predstavlja bitan element ugovora po prirodi samog posla već su to predmet ugovora
i cijena.
S tim u vezi, osim činjenice da je kupac platio kupoprodajnu cijenu, ostalo je
neutvrđeno da li je zemljište koje je bilo predmet kupoprodaje po navedenim
BILTEN 1 / 2019 145

134
ugovorima predato kupcu, što je obaveza prodavaca. Ovo radi pravilne primjene
odredbe istog Zakona koje govore o tome da se ugovor ne može raskinuti zbog
ispunjenja neznatnog dijela obaveze.
Takođe, nižestepenim presudama nedostaju razlozi u vezi sa činjenicom da
je parnica koja je bila osnov da bi se omogućila uknjižba po navedenim ugovorima,
pravosnažno okončana te da su tuženi djelimično uspjeli u sporu pa se u nedostatku
razloga s tim u vezi presude u tom dijelu ne mogu ispitati. Isto tako, sudovi nijesu
utvrđivali razloge nemogućnosti ispunjenja obaveze tuženih u ovom dijelu, odnosno
da li činjenica da sudski postupak nije pravosnažno okončan u ugovorenom roku
predstavlja razlog za raskid ugovora koji su tuženi skrivili."

135
USTUPANJE UGOVORA O KUPOPRODAJI NEPOKRETNOSTI

(Član 145 ZOO)
Bez uticaja je činjenica da je druga ugovorna strana imala saznanje o

zaključenom ugovoru o ustupanju ugovora o kupoprodaji, ako nije dala
pristanak u pisanoj formi, jer je pristanak na ustupanje ugovora punovažan
samo ako je dat u zakonom propisanoj formi za ustupljeni ugovor.
Iz obrazloženja:
"Tužioci su dana 07.06.2006. godine međusobno zaključili Ugovor o ustupanju

potraživanja (cesija), čiju pravnu prirodu su nižestepeni sudovi u ponovnom postupku
razjasnili, shodno nalozima Vrhovnog suda iz ukidnog rješenja.
Ovaj sud prihvata kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da ugovor koji je
zaključen između tužilaca 07.06.2006. godine, po svojoj pravnoj prirodi predstavlja
ugovor o ustupanju ugovora, koji predviđa odredba čl.145 ZOO ("Sl.list. SFRJ",
br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koji je bio u primjeni u vrijeme
zaključenja ugovora, iako je isti imenovan kao Ugovor o ustupanju potraživanja
(cesija).
Naime, Ugovorom o ustupanju potraživanja konstatovano je da je ustupilac
zaključio ugovor sa tuženim iz ovog spora o kupoprodaji imovine preduzeća i
naveden sadržaj ugovora o prodaji u dijelu obaveze tuženog na isplatu kupoprodajne
cijene. Zatim, je navedeno da je ustupilac pokrenuo parnicu sa zahtjevom za raskid ili
ispunjenje navedenog ugovora, da je odustao od zahtjeva za ispunjenje ugovora i
ostao isključivo pri zahtjevu za raskid ugovora i da je Skupština akcionara ustupioca
donijela odluku da se potraživanje za raskid ugovora ustupi uz naknadu prijemniku.
Odredbom čl.3 Ugovora o ustupanju navedeno je da prvotužilac (ustupilac) ustupa
drugotužiocu (prijemniku) potraživanje za raskid ugovora i predaju nepokretnosti, u
skladu sa čl.1 alineja 5 tog ugovora, uz naknadu od 91.847,01 €, ugovoren je način
plaćanja naknade, dok je odredbom čl.4, ugovoreno da na prijemnika prelaze i druga
sporedna prava, a odredbom čl.5, da se ustupilac obavezuje da preda prijemniku sve
pisane isprave i druge dokaze potrebne za vođenje spora.
Po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi su tumačenjem odredbe čl.145
ZOO, izveli pravilan zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o ustupanju
potraživanja, već o ustupanju ugovora, kao i da tuženi nije dao saglasnost za
ustupanje ugovora drugotužiocu, tako da drugotužilac nije postao nosilac prava i
obaveza iz ustupljenog ugovora.
Odredbom čl.436 ZOO koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenog ugovora
između tužilaca, predviđeno je da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim
prenijeti svoje potraživanje, izuzev potraživanja čiji je prenos zabranjen zakonom,
koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na
drugoga, a ugovor nema dejstvo prema dužniku ukoliko je između njega i povjerioca
ugovorena zabrana prenosa potraživanja. Prema odredbi čl.438 istog zakona za
prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je povjerilac dužan
obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
I po mišljenju ovog suda, iz sadržine ugovora o ustupanju (cesiji) koji su tužioci
zaključili, proizilazi da nije ustupljeno potraživanje koje je bilo predmet tog ugovora,
BILTEN 1 / 2019 147

136
kao i da se ne radi o ustupanju potraživanja samo radi naplaćivanja - čl.444 st.2

ZOO. Naprotiv, i ovaj sud smatra da je između tužilaca zaključen ugovor o ustupanju
ugovora koji reguliše odredba čl.145 ZOO.
Navedena odredba čl.145 ZOO, pored prava svake stranke u dvostrano
obaveznom ugovoru da može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor
nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog
ugovora, predviđa da ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge
strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kada je druga strana pristala na
ustupanje, odnosno od časa kada je obaviještena o ustupanju, ako je pristanak na
ustupanje dala unaprijed. Takođe, prema čl.145 st.3 ZOO, pristanak na ustupanje
ugovora punovažan je samo ako je dat u formi u zakonu propisanoj za ustupljeni
ugovor.
Pošto je u konkretnom slučaju u pitanju ustupanje ugovora o kupoprodaji
nepokretnosti za koji zakon predviđa pisanu formu, i pristanak tuženog za ustupanje
ugovora mora biti dat u pisanoj formi. Samim tim, sudovi pravilno nalaze da ugovor o
ustupanju nije proizveo pravno dejstvo u odnosu na tuženog, jer nije dokazano da je
tuženi dao pristanak u pisanoj formi, a pravilno zaključuju da je bez uticaja što je
tuženi imao saznanja o zaključenom ugovoru o ustupanju.
Slijedom iznijetog, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da na
drugotužiocu ne leži pravo da traži da sud raskine Ugovor o kupoprodaji imovine
preduzeća putem javne aukcije sa tuženim, zbog čega su pravilno odbili tužbeni
zahtjev drugotužioca u ovom sporu."

137
ISKLJUČENJE OBAVEZE OSIGURAVAČA ZA NAKNADU ŠTETE

ZA OŠTEĆENO VOZILO
(Član 148 stav 1 i čl. 1037 ZOO,
u vezi sa čl. 12 st. 1 tač. 5 Opštih uslova za kasko osiguranje motornih vozila)
Osiguravač nije u obavezi da naknadi štetu za oštećeno vozilo koje je

bilo osigurano po polisi kasko osiguranja ako je vozač prilikom nastanka štete
dvostruko prekoračio dozvoljenu brzinu.
Iz obrazloženja:
"Iz činjenica utvrdjenih u postupku proizilazi da je putničko motorno vozilo

tužioca "BMW X5", BR __ ___, oštećeno u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila
18.06.2016. godine. Vozilo je bilo osigurano kod tuženog po polisi kasko osiguranja
br.2053381, čiji su sastavni dio Opšti uslovi za kasko osiguranje motornih vozila. Na
osnovu sprovedenog vještačenja po vještaku saobraćajne struke D. S. je utvrdjeno
da je tužilac upravljao vozilom brzinom od oko 133,00 km/h, te da se saobraćajna
nezgoda desila izvan naseljenog mjesta gdje je brzina kretanja vozila u zoni
predmetne saobraćajne nezgode, vertikalnom saobraćajnom signalizacijom
ograničena na 60 km/h.
Kod takvog činjeničnog utvrdjenja, da se tužilac kretao duplo većom brzinom
od dozvoljene, nižestepeni sudovi su odlučili na izloženi način, s pozivom na odredbe
čl.148 st.1 i čl.1037 Zakona o obligacionim odnosima i čl.12.st.1 tač.5 Opštih uslova
za kasko osiguranje motornih vozila.
Sa izloženim stanovištem nižestepenih sudova saglasan je i ovaj sud.
Kod utvrdjenja da je tužilac vozilom upravljao brzinom od oko 133 km/h, na
mjestu ograničenja brzine od 60 km/h, to isključuje obavezu tuženog kao osiguravača
da plati naknadu u smislu navedenih zakonskih odredaba i Opštih uslova za kasko
osiguranje motornih vozila. Naime, kod činjenice da je vozilo tužioca bilo osigurano
po polisi kasko osiguranja, čiji su sastavni dio Opšti uslovi za kasko osiguranje
motornih vozila, kojima je, u čl. 12 st.1 tač.5 alineja b) propisano da kasko polisa ne
pokriva štetu nastalu grubom nemarnošću vozača, pod kojom se podrazumijeva i
dvostruko prekoračenje dozvoljene brzine, kao što je to u konkretnom slučaju. Stoga,
ne stoji obaveza tuženog da tužiocu naknadi štetu u traženom iznosu.
Ne stoje navodi revizije da je u konkretnoj pravnoj stvari bilo neophodno
sprovesti još jedno saobraćajno vještačenje, jer u spisima postoje tri oprečna nalaza i
mišljenja vještaka. U ovom pravcu ovaj sud ukazuje da se na ovaj žalbeni navod
drugostepeni sud jasno i decidno izjasnio. Naime, vještak G. Č. izuzet je od
postupanja u konkretom potupku po zahtjevu tužioca. Nalaz vještaka Č. P. nije
upotrijebljen u postupku jer je angažovan mimo postupka od strane tužioca. Dakle,
odluka je pravilno izmedju ostalog donijeta i na osnovu nalazu i mišljenju vještaka
saobraćajne struke D. S. Nalaz vještaka po ocjeni ovog suda predstavlja valjanu
podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke, o čemu su nižestepeni sudovi dali
dovoljne i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud bez potrebe da ih ponavlja. Stoga, u
konkretnom nijesu bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbe čl.256 ZPP, a kako se to
neosnovano ukazuje revizijom.
BILTEN 1 / 2019 149

138
Nasuprot neosnovanim navodima revizije, prvostepena presuda je utemeljena

na valjanoj ocjeni svih sprovedenih dokaza i nalazu i mješljenju angažovanog
vještaka, a drugostepeni sud je dao odgovore na odlučne navode žalbe i u spisima
ne postoji ništa što bi ukazivalo da je pristup sudova pri utvrdjivanju činjeničnog
stanja na bilo koji način bio proizvoljan ili nepravičan. Stoga, citiranje čl.17 Ustava
Crne Gore i paušalno i neargumentovano pozivanje na čl.6 st.1 Evropske Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne dovode u pitanje pravilnost i
zakonitost pobijane odluke."

139
OBIČNA ŠTETA I IZGUBLJENA DOBIT NASTALE KAO

POSLJEDICE POŽARA UNIŠTENJEM POKRETNIH UGOSTITELJSKIH OBJEKATA
(Član 148 i čl. 196 ZOO)
Država je u obavezi da naknadi štetu nastalu kao posljedicu požara

uništenjem pokretnih ugostiteljskih objekata koji su bili postavljeni na
državnom parking placu koji nije ispunjavao uslove sa stanovišta zaštite od
požara.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za naknadu štete za uništeno

teretno - specijalno motorno vozilo, dvije ugostiteljske prikolice i privremeni montažni
objekat, sve bliže precizirano stavom prvim izreke prvostepene presude, te da se
tužena obaveže da tužiocu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti za
period od 10.08.2011. godine do 10.10.2016. godine isplati iznos od 12.613,90 €, sa
pripadajućom zakonskom kamatom na način bliže preciziran izrekom prvostepene
presude, te zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i
duševnih bolova.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti
djelimično usvojio, a Viši sud je, prihvatajući činjenični i pravni zaključak
prvostepenog suda, odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
I po ocjeni ovog suda, pravilno je postupio drugostepeni sud odlučujući na
navedeni način.
Iz činjenične građe sadržane u spisima predmeta proizilazi da je dana
10.avgusta 2011. godine izbio požar u kome je uništeno 765 vozila i 142 motocikla,
koja su se nalazila na parking placu tužene. Kritične prilike izgoreli su i ugostiteljski
objekti tužioca površine 90 m2, dvije namjenske ugostiteljske prikolice sa
kompletnom opremom, a koji su bili stacionirani u blizini parkinga. U postupku pred
prvostepenim sudom je nesumnjivo utvrđeno, iz nalaza i mišljenja vještaka
građevinske struke, te vještaka iz oblasti zaštite od požara, eksplozija i eksplozivnih
sredstava, da je šteta koju je tužilac pretrpio nastala zbog toga što niti jedan od tri
parking placa na kojima su bila parkirana vozila nije ispunjavao uslove za parkiranje
sa stanovišta zaštite od požara. Prvostepeni sud je za uništene objekte ugostiteljske
prikolice i teretno specijalno motorno vozilo tužiocu dosudio ukupan iznos od
27.950,00 €, a na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti za period od
10.08.2011. godine do 10.10.2016. godine iznos od 12.613,90 €, na način bliže
preciziran stavom drugim izreke prvostepene presude, dok je odbio zahtjev za
naknadu nematerijalne štete.
Revizijom se nižestepene presude spore samo u dijelu kojim je odlučeno o
naknadi štete po osnovu izgubljene dobiti.
Nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su
usvojili zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti temeljeći svoju odluku
na nalazu i mišljenju vještaka ekonomsko-finansijske struke.
Prvenstveno, nižestepeni sudovi su pošli od odredbe čl. 148 st. 1 Zakona o
obligacionim odnosima (Sl. list CG br. 47/8), kojom je propisano da ko drugome
prouzrokuje štetu dužan je istu nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez
BILTEN 1 / 2019 151

140
njegove krivice. U konkretnom slučaju šteta je nastala krivicom tužene, a što se i ne

spori.
Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit,
nižestepeni sudovi su se pravilno pozvali na odredbu čl. 196 Zakona o obligacionim
odnosima, kojom je propisano da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i na
naknadu izmakle koristi, te da sud pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir
dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema
posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili
propuštanjem.
Pravilno su cijenili nižestepeni sudovi činjenicu da je rješenjem Opštinskog
sekretarijata za privredu Opštine Titograd od 07.06.1990. godine tužiocu odobreno
obavljanje jednostavnih ugostiteljskih usluga u pokretnom objektu pod nazivom "S." i
određeno da će početi sa radom 08.06.1990. godine, da se tom privrednom
djelatnošću bavio sve do 10.08.2011. godine kada su mu u požaru stradali predmetni
ugostiteljski objekti, zbog čega je tužilac prestao da obavlja navedenu djelatnost od
koje je izdržavao porodicu. Takođe, iskaz tužioca dat u svojstvu parnične stranke da
se 21 godinu bavio istom privrednom djelatnošću od koje je izdržavao porodicu
potvrdili su i saslušani svjedoci, čiji su iskazi pravilno cijenjeni u smislu odredbe čl. 9
ZPP. Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da bi tužilac nastavio da se
bavi istom djelatnošću od koje je osnovano mogao očekivati dobitak po redovnom
toku stvari, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje u
potpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih posebno
ponavlja. Za svoju odluku o visini pretrpljene štete zbog izgubljene dobiti sudovi su
pravilno uzeli nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je pojasnio kako je
tužiocu rješenjem Poreske uprave od 25.08.2011. godine određena kao osnovica za
obračun doprinosa, a na koji nalaz i mišljenje nije bilo primjedbi stranaka, niti
prijedloga za novo vještačenje."

141
ŠTETA ZBOG DEVASTACIJE ZEMLJIŠTA

(Član 148 ZOO)
Za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog devastacije

zemljišta nije relevantno da li je oštećeno zemljište prodato, već da li je šteta
nastala i ko je odgovoran za njen nastanak.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev da se obavežu tuženi da im solidarno na ime naknade materijalne

štete zbog devastacije zemljišta, dijela parcele 6571/1 KO Kavač, pov. 14.313 m2,
isplate iznos od 71.565 €, tužioci su opredijelili kao primarni kojim traže isplatu
navedenog ukupnog iznosa i eventualni kojim traže isplatu istog iznosa srazmjerno
svojim suvlasničkim djelovima.
Prvostepeni sud je odbio primarni zahtjev iz razloga što nije postavljen u
skladu sa suvlasničkim udjelima tužilaca na predmetnom zemljištu utvrdjenim
pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Kotoru P. br. 948/04 od 12.07.2006.
godine i P. br. 764/08-05 od 28.06.2010. godine. Prihvatajući kao jasan i objektivan
nalaz vještaka poljoprivredne struke u pogledu visine štete, prvostepeni sud je
usvojio eventualni zahtjev uz zaključak da tužiocima pripada pravo na naknadu
osnovom faktičke eksproprijacije, te da su tuženi solidarno odgovorni za predmetnu
štetu. Smatra da je prvotužena odgovorna zato što je dozvolila izgradnju deponije
smeća na zemljištu tužilaca i zemljište tužilaca unijela kao osnivački ulog prilikom
osnivanja drugotuženog, dok odgovornost drugotuženog vidi u tome što je
preduzimao radnje deponovanja smeća na zemljištu tužilaca.
Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen
primarni, a preinačio u dijelu kojim je usvojen eventualni zahtjev, te ovaj zahtjev
odbio kao neosnovan. Pri tome drugostepeni sud prihvata zaključak prvostepenog
suda da bi u pitanju bila faktička eksproprijacija i da bi tuženi bili solidarno odgovorni
za predmetnu štetu, ali nalazi da tužiocima ne pripada ni naknada štete shodno
suvlasničkim djelovima, iako je šteta nesumnjivo utvrdjena, iz razloga što su i pored
toga što je sporno zemljište devastirano to zemljište prodali i na taj način
kupoprodajom valorizovali predmetnu nepokretnost.
Izloženo rezonovanje nižestepenih sudova se ne može prihvatiti. Razlozi na
kojima nižestepeni sudovi temelje svoje odluke su nejasni, medjusobno protivrječni i
protivrječni stanju u spisima predmeta i izvedenim dokazima, čime su oba
nižestepena suda počinila bitnu povredu odredaba parničnog postupka, iz člana 367
stav 2 tačka 15 ZPP, kako se to osnovano i ukazuje revizijom. Tužioci u predmetnom
postupku ne traže naknadu štete u visini tržišne cijene spornog zemljišta zbog
faktičke eksproprijacije, već traže štetu zbog devastacije zemljišta nastale usljed
odlaganja otpada na tom zemljištu, koja visina štete je po tom osnovu i utvrdjena
putem vještačenja po vještaku poljoprivredne struke, pa su razlozi prvostepenog
suda da tužiocima pripada pravo na naknadu osnovom faktičke eksproprijacije u
suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta i nalazom vještaka poljoprivredne struke.
Ne mogu se za sada prihvatiti i razlozi prvostepenog suda u pogledu odgovornosti
drugotuženog za naknadu predmetne štete. Bez razjašnjenja okolnosti od kojih zavisi
odgovornost drugotuženog u predmetnom sporu, prvostepeni sud nije mogao izvesti
BILTEN 1 / 2019 153

142
zaključak da je drugotuženi solidarno sa prvotuženom odgovoran za nastanak

predmetne štete. Tokom čitavog postupka drugotuženi je isticao da je prije nego što
je osnovan i preuzeo zemljište radi obavljanja djelatnosti deponovanja smeća na istoj
lokaciji bila divlja deponija, te da je drugotuženi zemljište sanirao po projektu i shodno
Zakonu o zaštiti životne sredine, pa nije legitimisan za naknadu predmetne štete. Iz
predmetnih spisa proizilazi da je drugotuženi osnovan zbog javnog interesa na tri
godine radi rješavanja problema divlje deponije na kojoj se dugi niz godina odlagao
otpad, odnosno radi saniranja i urerdjenja postojećeg stanja, što je prvostepeni sud
trebao imati u vidu prilikom ocjene prigovora nedostatka legitimacije na strani
drugotuženog. Dakle, trebalo je sa sigurnošću razjasniti u kakvom je stanju bilo
sporno zemljište prije osnivanja odnosno početka rada drugotuženog.
Neprihvatljivi su i u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta razlozi
drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Drugostepeni sud prihvata
zaključak prvostepenog suda da su tužioci pretrpjeli štetu, koja visina štete je
nesumnjivo utvrdjena, da su tuženi solidarno odgovorni za štetu, ali da šteta
tužiocima ne pripada jer su devastirano zemljište prodali. Za ocjenu osnovanosti
zahtjeva za naknadu štete nije relevantno da li je oštećeno zemljište prodato, već da
li je šteta nastala i ko je odgovoran za nastanak te štete. Prema tome, ako je
utvrdjeno da su tužioci pretrpjeli štetu na svom zemljištu, tužioci prodajom zemljišta
ne bi mogli izgubiti pravo na naknadu štete. Osim toga, iz l. n. br. 768 KO Kavač, u
kojem su tužioci upisani kao suvlasnici spornog zemljišta i ugovora o kupoprodaji koji
se nalaze u spisima predmeta jasno proizilazi da su tužioci prodali D. M. neznatni dio
suvlasničkog dijela na spornom zemljištu, a ne čitavo zemljište, te je zaključak
nižestepenih sudova da je prodato cijelo zemljište u suprotnosti sa stanjem u spisima
predmeta."

143
PRAVO PRAVNOG LICA

NA REGRESIRANJE ISPLAĆENE ŠTETE
Namjera ili krajnja nepažnja pri prouzrokovanju štete iz člana 166 stav 2
ZOO relevantna je samo za pravo na regres pravnog lica za isplaćenu štetu od
lica koje je štetu neposredno skrivilo, dok primjeni odredbe nema mjesta pri
ocjeni postojanja odgovornosti pravnog lica za rad njegovih organa.
Iz obrazloženja:
"Predmetni zahtjev da se obaveže tužena da im na ime naknade štete isplati

procijenjenu vrijednost zemljišta u iznosu od 90.000 € tužioci temelje na tvrdnji da su
zbog nepravilnog i nezakonitog rada organa tužene lišeni prava svojine na zemljištu
pov. 500 m2 - parceli 2396/11 KO Kunje, koju je kupio njihov otac G., a koju su
naslijedili nakon njegove smrti. Nezakonitost i nepravilnost rada organa tužene -
Uprave za nekretnine vide u tome što nakon formiranja nije izvršeno kartiranje,
odnosno ucrtavanje parcele 2396/11 na glavni katastarski plan koji je postojao u
Upravi za nekretnine i na kojem su se vršile promjene, te se parcela 2396/11, koja je
upisana na pravnog prethodnika tužilaca, a potom na tužioce, ne može identifikovati,
jer sa tim oznakama nema parcele na katastarskom planu u Upravi za nekretnine, pa
su tužioci u nemogućnosti da na istoj vrše faktičku vlast.
Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da je pravni prethodnik tužilaca
G. S. od prodavca A. A. kupio dio parcele 26/6 u površini od 500 m2, o čemu je
zaključen Ugovor o kupoprodaji Ov. I br. 1470/71 od 25.08.1971. godine. Kako se na
osnovu tog ugovora nije mogao izvršiti upis jer u ugovoru nijesu navedene granice
kupljenog zemljišta, G. je 1986. godine tadašnjoj Upravi za katastar i geodetske
poslove podnio zahtjev za izdvajanje dijela kupljenog zemljišta, tadašnje parcele
2396/1 (ranija parcele 26/6) koji zahtjev je i usvojen i službenik Uprave za katastar -
geometar N. snimio pokazano stanje, formirao novu kat. parcelu 2396/11, pov. 500
m2, unio je u spisak prijava pod rednim br. 31/87, napravio skicu premjera sa istim
rednim brojem, ali novoformiranu katastarsku parcelu nije ucrtao na tada važeći
katastarski plan koji je postojao u Upravi za katastar i na kojem su se vršile
promjene. Novoformirana katastarska parcela 2396/11 je 1987. godine na osnovu
ugovora iz 1971. godine upisana u l. n. 1309 KO Kunje kao svojina pravnog
prethodnika tužilaca, G. S., a nakon njegove smrti na istoj su 1998. godine kao
suvlasnici u dijelu od po 1/2 upisani tužioci. Utvrdjeno je putem vještačenja po
vještaku geodetske struke da stvaranjem novog katastarskog operata parcela
2396/11 nije snimljena kao posebna parcela i da samim tim za istu ne postoji lokacija
u analognom ni u digitalnom planu iz kojih razloga je nije moguće identifikovati, te da
se jedino zna da se ista nalazi u okviru parcele 2396/1 KO Kunje od koje je
izdvojena. Takodje je utvrdjeno da parcela 2396/1 najvećim dijelom zahvata parcele
4302/1 i 4302/2 prema važećem katastru, te da tržišna vrijednost spornog zemljišta
iznosi 180 €/m2, što za površinu od 500 m2 iznosi 90.000 €.
Polazeći od naprijed utvrdjenog, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev uz
zaključak da tužioci nijesu dokazali da upis sporne parcele nije izvršen u skladu sa
zakonskim propisima, da u postupku izlaganja na uvid nijesu dali primjedbe na upis i
BILTEN 1 / 2019 155

144
neucrtano stanje parcele, da tužioci nijesu dokazali da je šteta prouzrokovana

grubom nepažnjom ili namjerom službenog lica koje je izvršilo upis. Takodje navodi
da sve i da su tužioci dokazali nezakonitost u radu organa tužene, nijesu dokazali da
su pretrpjeli štetu, jer time što parcela 2396/11 nije ucrtana na katastarski plan tužioci
nijesu lišeni prava svojine na toj parceli, odnosno lišeni prava da na istoj vrše faktičku
vlast, jer navedena parcela nije uništena već postoji na terenu, pa nijesu ispunjeni
zakonski uslovi koji bi u smislu odredbe člana 166 ZOO tuženu činili odgovornom za
naknadu štete koju traže tužioci.
Prednji činjenični pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i
drugostepeni sud.
Medjutim, ovakvo stanovište nižestepenih sudova se za sada ne može
prihvatiti.
U smislu odredbe člana 166 stav 1 ZOO ("Sl. list RCG", br. 47/08)
odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ postoji onda kada je
trećem licu šteta prouzrokovana u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcija koje tom
organu pripadaju. Oblik vinosti u vidu namjere ili krajnje nepažnje iz čl. 166 st. 2 ZOO
od uticaja je samo na pravo pravnog lica da se regresira za iznos isplaćene naknade
od lica koje je štetu neposredno skrivilo. Navedenoj odredbi nema mjesta pri ocjeni
da li uopšte postoji ili ne postoji odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa.
Slijedom izloženog, nižestepeni sudovi nijesu mogli zaključiti da tužbeni zahtjev u
odnosu na tuženu nije osnovan sa razloga što tužioci nijesu dokazali da je šteta
prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom službenog lica koje je izvršilo upis.
Isto tako, činjenica što tužioci u postupku izlaganja nijesu dali primjedbe na
izvršeni upis i neucrtano stanje parcele ne može voditi zaključku o neosnovanosti
tužbenog zahtjeva, niti to sprečava tužioce da svoje pravo na naknadu štete ostvare
u parničnom postupku.
Za sada se ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da tužioci nijesu
dokazali da su pretrpjeli štetu, te da tužena ne može biti odgovorna za naknadu iste
iz razloga što parcela koju je kupio otac tužilaca nije uništena, već postoji na terenu.
Tužioci tvrde da su u nemogućnosti da vrše faktičku vlast na parceli 2396/11 na kojoj
su upisani kao suvlasnici, jer u katastru nepokretnosti zbog propusta službenog lica
organa tužene ne postoji, niti je postojala parcela sa navedenom oznakom. Dakle, da
bi se mogao izvesti pouzdan zaključak da li tužioci trpe štetu zbog nezakonitog rada
organa tužene bilo je neophodno razjasniti na koja lica i po kom osnovu je upisana
parcela 2396/1 u okviru koje se, kako to tvrdi vještak geodetske struke, nalazi parcela
2396/11 na kojoj je upisan pravni prethodnik tužilaca, a potom tužioci, a koja parcela
sa navedenom oznakom nije evidentirana u katastru.
Osim toga, kod činjenice da je prilikom formiranja parcele 2396/11 sačinjena
skica premjera iste nejasno je da se ta parcela ne može identifikovati na terenu, kako
to u svom nalazu i mišljenju tvrdi vještak geodetske struke. S obzirom da je nalaz i
mišljenje vještaka geodetske struke nejasan i nepotpun sud je, shodno odredbi člana
252 stav 2 ZPP, bio dužan da pozove vještaka da u datom roku nalaz dopuni, a u
slučaju da vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje
sud je, uz prethodno izjašnjenje stranaka, trebao da odredi drugog vještaka (čl. 252
st. 3 ZPP).
Kako su zbog pogrešnog pravnog pristupa ostale neutvrdjene relevantne
činjenice za zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari, to nižestepenim presudama
nedostaju valjani razlozi zbog čega se iste ne mogu ispitati.
Sa navedenih razloga, nižestepene presude su morale biti ukinute i predmet
vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

145
U ponovnom postupku prvostepeni sud će, imajući u vidu navedene

primjedbe, dopuniti dokazni postupak i u tom pravcu dati nalog vještaku geodetske
struke da na osnovu skice premjera izvrši preklop predmetne parcele sa zemljištem
koje je kupio pravni prethodnik tužilaca. Isto tako, potrebno je dati nalog vještaku da
utvrdi na koja lica je upisana parcela 2396/1 od koje je izdvojena parcela 2396/11 i
po kom osnovu je izvršen upis na ta lica, odnosno na koja lica i po kom osnovu je
izvršen upis na parcele 4302/1 i 4302/2 prema važećem katastru, a koje u pretežnom
dijelu zahvata ranija parcela 2396/1. Tek kad postupi na izloženi način prvostepeni
sud će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."
BILTEN 1 / 2019 157

146
ODGOVORNOST DRŽAVE ZA RAD NJENIH ORGANA

Ne smatra se nezakonitim radom činjenica što je nadležni državni organ

pogrešno protumačio odredbu propisa, odnosno pogrešno kvalifikovao
krivično djelo.
NAKNADA ŠTETE U VIDU KAMATE NA PRIVREMENO ODUZETA

NOVČANA SREDSTVA U TOKU VODJENJA KRIVIČNOG POSTUPKA
(Član 166 stav 1 ZOO u vezi čl. 85 Zakonika o krivičnom postupku)
Zbog privremeno oduzetog novca izvršiocu krivičnog djela ne pripada

naknada materijalne štete u vidu kamate ako su novčana sredstva privremeno
oduzeta saglasno ovlašćenjima nadležnih organa, odnosno ako je privremeno
oduzimanje novca bilo legitimno i proporcionalno cilju koji se tom mjerom htio
postići.
Iz obrazloženja:
"Dana 18.02.2018. godine tužiocu su od strane ovlašćenih policijskih

službenika Uprave policije PJ Podgorica privremeno oduzeta novčana sredstva u
ukupnom iznosu od 515.000,00€, o čemu je sačinjena potvrda Kri.br.177/11, koja su
uz dopis Višeg suda u Podgorici, Kri.br.151/12 od 21.02.2011. godine deponovana u
depozit Višeg suda do dalje odluke suda. Optužnicom Višeg državnog tužilaštva u
Podgorici Kt.br.29/11 od 16.05.2011. godine, ovdje tužilac je, prvobitno, bio optužen
za krivično djelo - teško ubistvo izvršeno iz koristoljublja i na podmukao način iz
čl.144 st.1 tač.1 i 4 Krivičnog zakonika. Pravosnažnom presudom Višeg suda u
Podgorici K.br.134/13 od 11.03.2015. godine, tužilac je oglašen krivim da je počinio
krivično djelo – ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika za koje djelo je osuđen na kaznu
zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina. Postupajući po zahtjevu punomoćnika
ovdje tužioca od 16.07.2015. godine, Viši sud u Podgorici je donio rješenje
K.br.134/13 od 02.09.2015. godine o povraćaju novčanih sredstava u iznosu od
515.000,00 €, s pozivom na odredbu čl.244 st.3 ZKP. Istim rješenjem određeno je da
će se povraćaj izvršiti nakon pravosnažnosti rješenja i to supruzi osuđenog M. N., M.
M. po priloženom punomoćju. Navedeno rješenje postalo je pravosnažno dana
08.09.2015. godine pa je 14.09.2015. godine novac u iznosu od 515.000,00 €, po
priloženom punomoćju, predat M. M., o čemu je sačinjen zapisnik pred Višim sudom
u Podgorici K.br.134/13 na dan 14.09.2015. godine.
Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca kojim je tražio da se
tužena obaveže da mu naknadi štetu u vidu kamate na oduzeta sredstva od dana
oduzimanja do dana povraćaja novca, a sve sa zakonskom kamatom do konačne
isplate.
Tužilac svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je u konačnom u krivičnom postupku
koji je vođen protiv ovdje tužioca utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o
pogrešnoj kvalifikaciji krivičnog djela od strane VDT Podgorica, što je utvrđeno

147
pomenutom pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici, pa tužena nije imala

osnov za privremeno oduzimanje novca te je takvim postupanjem tužene tužilac
pretrpio materijalnu štetu koju je opredijelio na ukupan iznos od 193.58,06 €, jer je
novac mogao deponovati kod banke radi sticanja kamate.
Odlučujući o tako postavljenom zahtjevu, pravilno su, i po nalaženju ovog
suda, odlučili nižestepeni sudovi kad su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao
neosnovan, jer je to nalagala pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj
pravnoj stvari
U skladu sa odredbom čl.166 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list
RCG, br.47/08), pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem
licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Odgovornost države za štetu koju njeni organi učine svojim nezakonitim ili
nepravilnim radom propisana je odredbom čl.7 Zakona o državnoj upravi (Sl.list
RCG, br.38/03 i Sl.list CG,br.22/08 i 42/11).
Dakle, odgovornost države postoji pod uslovom da štete ima, da je do štete
došlo zbog rada njenih organa u vršenju ili u vezi sa vršenjem njihovih funkcija koje
se može smatrati prekoračenjem, zloupotrebom ili pogrešnom primjenom datih
ovlašćenja, a iz činjenica utvrđenih u postupku organi tužene, kako su to pravilno
zaključili i nižestepeni sudovi, nijesu postupali protivno zakonu, drugom propisu ili
opštem aktu. Naime, ne smatra se nezakonitim radom činjenica što je nadležni organ
tužene pogrešno protumačio, odnosno pogrešno kvalifikovao krivično djelo. Isto tako,
ne radi se o nepravilnom radu organa tužene, jer u konkretnom slučaju ti organi
nijesu postupali suprotno opšte pravnim načelima i pravilima struke.
Naime, tužiocu su novčana sredstva privremeno oduzeta saglasno
ovlašćenjima nadležnih organa tužene iz čl.85 Zakonika o krivičnom postupku (Sl.list
CG,br.57/09, 49/10, 47/14,2/15,35/15,58/15 i 28/18), kojim je, između ostalog,
propisano da će se predmeti koji su po Krivičnom zakoniku oduzeti ili mogu poslužiti
kao dokaz u krivičnom postupku, rješenjem suda privremeno oduzeti i predati na
čuvanje sudu. Novac je privremeno oduzet, u skladu sa zakonom, dok je trajao
krivični postupak, u kojem je utvrđeno da je tužilac zaista i učinio krivično djelo
ubistvo iz čl.144 Krivičnog zakonika što znači da postupak protiv tužioca nije
neosnovano vođen, te je pravilno rezonovanje nižestepenih sudova da je privremeno
oduzimanje novca bilo legitimno i proporcionalno cilju koji se tom mjerom htio postići.
Stoga se ne može prihvatiti navod revidenta da je pobijana presuda donijeta
suprotno odredbi čl.32 Ustava Crne Gore i čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda i članu 1 Protokola 1 uz Konvenciju. U ovom dijelu
nižestepene presude sadrže valjane razloge, u svemu prihvatljive i za ovaj sud, jer su
podkrijepljeni relevantnom praksom Evropskog suda za ljudska prava pa se na te
razloge revident upućuje."
BILTEN 1 / 2019 159

148
NEDOSTATAK LEGITIMACIJE PRIMAOCA LIZINGA

U SPORU ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG UNIŠTENOG VOZILA U POŽARU
(Član 166 ZOO u vezi čl. 28 st. 2 Zakona o finansijskom lizingu Srbije)
Primalac lizinga koji nije izvršio uplatu ugovorene lizing naknade po

osnovu zaključenog ugovora o lizingu nije postao vlasnik predmeta lizinga -
vozila, koje je izgorelo u požaru, pa nije legitimisan da traži naknadu štete zbog
uništenja tog vozila u požaru.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbenog zahtjeva je naknada štete zbog uništenog putničkog

motornog vozila marke "Golf", reg. oznaka, ČA __-__u požaru koji se dogodio
10.08.2011. godine u A. MUP-a CG na Ć. p. Zahtjev se zasniva na činjenicama da je
protiv N. S. vodjen krivični postupak, koji je rezultirao oslobadjajućom presudom, a da
je za potrebe tog postupka MUP CG privremeno oduzeo predmetno vozilo, vlasništvo
tužioca. N. S. je vozilo koristio i upravljao istim na osnovu punomoćja, a oduzeto je
od S. K., koji se zatekao u njegovom stanu, ne sporeći da je u saobraćajnu dozvolu
kao vlasnik upisan "VB l." doo B., tvrdeći da je vozilo kupio na autoplacu "L. a.", na
način što je dio novca dao u gotovini, dok je dio otplatio na lizing, a da je isto prodao
N. S. tokom 2008. godine. Smatra da mu je nesavjesnim postupanjem organa tužene
nanijeta šteta u iznosu od 13.978,10 €.
Tužena je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer tužilac nije
vlasnik predmetnog vozila već "VB l." doo, budući da tuženi nije isplatio na ime
naknade za lizing ugovoreni iznos, a tek nakon isplate lizinga bi na tužioca prešlo
pravo svojine.
Kako je u provedenom postupku utvrdjeno da je predmetno vozilo vlasništvo
"VB L." doo B., što proizilazi iz kopije saobraćajne dozvole izdate od SUP-a Č., R. S.
br. 57786 od 28.06.2007. godine, da je tužilac korisnik tog vozila shodno Ugovoru o
finansijskom lizingu br. 06220 od 21.06.2007. godine, koji je za predmet lizinga imao
navedeno vozilo, a da (tužilac) nije isplatio dospjele obaveze iz ovog ugovora u
iznosu od 1.845.814,50 RSD, odnosno 15.300 €, u važećoj valuti, niti je otkupio
predmet lizinga pa je "VB L." 23.04.2009. godine jednostrano raskinuo ugovor zbog
neplaćanja lizing naknade i pokrenuo izvršni postupak radi naplate tog potraživanja,
koji je u toku pred Osnovnim sudom u Č., jer je dozvoljeno izvršenje po osnovu
mjenice serije AA5984974 protiv dužnika Č. M., ali potraživanje nije naplaćeno,
pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni
zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije.
Ovo kada se imaju u vidu odredbe čl. 28 st.2 Zakona o finansijskom lizingu
Republike Srbije ("Sl.glasnik RS " br. 55/03, 61/05 i br. 31/11, koje pravo je ovde
mjerodavno u skladu sa odredbom čl. 20 tač.20 Zakona o rješavanju sukoba zakona
sa propisima drugih zemalja ("Sl.list SFRJ", br. 43/82, 72/82 i 46/96). Prema stavu 2
ove odredbe ako poslije isplate prve rate primalac lizinga zadocni sa isplatom jedne
ili više uzastopnih rata čiji ukupan iznos dostiže četvrtinu ukupne naknade, davalac
lizinga može da raskine ugovor ili da zahtijeva od primaoca lizinga isplatu ostatka
naknade zajedno sa kamatom. Stavom 3 iste zakonske odredbe izuzetno od odredbi
stava 1 i 2, ako primalac lizinga ne isplati jednu ratu davalac lizinga može raskinuti

149
ugovor u pogledu svih budućih obaveza isplate ako je iz datih okolnosti očigledno da
ni one neće biti ispunjene. Davalac lizinga koji raskine ugovor zbog neplaćanja lizing
naknade iz razloga utvrdjenih čl. 28 ili ugovorom o lizingu, ima pravo na povraćaj
predmeta lizinga kao i pravo na naknadu pretrpjele štete, predviđeno je čl. 29 ovog
zakona.
Davalac lizinga "VB L." je nakon zaključenja ugovora o lizingu ostao vlasnik
predmetnog vozila, s obzirom na odredbu čl. 2 st. 2 i 3 navedenog zakona, jer tužilac
kao primalac lizinga nije izvršio uplatu ukupno ugovorene lizing naknade, odnosno
nije isplatio dospjelu ugovorenu naknadu koja iznosi 15.614,24 €, niti je otkupio
predmet lizinga po izvršenoj isplati.
U prilog zaključku da je vlasnik predmetnog vozila bio "VB L." doo B., upućuje
sadržina navedene saobraćajne dozvole SUP Č., prema kojoj je ova lizing kuća
vlasnik, sa napomenom da je zabranjeno otudjenje vozila do 15.07.2012.godine i da
je korisnik lizinga Č. M.
Kako tužilac nije vlasnik predmetnog vozila on nije lice koje je ovlašćeno da
traži naknadu štete zbog njegovog uništenja, odnosno nije subjekt materijalno-
pravnog odnosa iz koga je nastala parnica, što prigovor tužene o nedostatku aktivne
legitimacije čini osnovanim.
Imajući u vidu da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev zbog nedostatka
aktivne legitimacije, jer tužilac nije dokazao da je bio vlasnik predmetnog vozila ni po
kom od predmetnih osnova Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list
SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br. 29/96), pa ni po osnovu ugovora o
finansijskom lizingu koji je zaključen u vrijeme važenja tog zakona, na koji se revident
poziva, zbog čega mu ne pripada ni pravo na naknadu štete, u smislu čl. 172 st.1
ZOO ("Sl.list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br. 31/93), sada čl. 166
st.1 ZOO, neosnovano se revizijom osporavaju nižestepene presude zbog pogrešne
primjene ovih zakonskih odredbi. Prema tome, kako je u ovoj pravnoj stvari pravilno
primijenjeno materijalno pravo, nije od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke
to što se drugosepeni sud, za razliku od prvostepenog pozvao na Zakon o
finansijskom lizingu RCG.
Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potrebne i pravilne razloge, koji se
revizijom tužioca ne dovode u pitanje i na njih se revident upućuje.
Nijesu ni od kakvog značaja ni navodi revizije kojima se osporavaju razlozi
drugostepene presude da je posebno cijenio činjenicu da lizing kuća štetu na
predmetu lizinga (vozilu) nije prijavila osiguravaču i da je osiguravač nije isplatio, uz
tvrdnju da nezainteresovanost iste znači da ona nije vlasnik. Razlozi drugostepene
presude u tom pravcu nijesu relevantni jer je pravo lizing kuće, kao vlasnika, da li će
zaštititi svoje interese."
BILTEN 1 / 2019 161

150
NAKNADA ŠTETE U SLUČAJU TJELESNE POVREDE

ILI NARUŠENJA ZDRAVLJA
Naknada materijalne štete zbog uništene ili smanjene mogućnosti daljeg

razvijanja i napredovanja u suštini predstavlja naknadu izmakle dobiti, a za
nezaposlenu osobu gubitak mogućnosti zaposlenja predstavlja gubitak
mogućnosti daljnjeg napredovanja i razvijanja.
NAKNADA ŠTETE U VIDU RENTE

(Član 195 i čl. 202 stav 2 ZOO)
Renta je buduća šteta čiji iznos nije unaprijed poznat u vrijeme

presudjenja i dosudjuje se zbog izgubljene zarade čije ostvarenje je
onemogućeno zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad, dok šteta koja
je nastupila do donošenja sudske odluke nema karakter rente već naknade
dospjele štete zbog izgubljene zarade usljed nesposobnosti za rad.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je u trenutku nastanka štetnog događaja kod tuženog radio kao

nekvalifikovani radnik, a nastupanjem štetnog događaja ova mogućnost je otpala.
U postupku je utvrđeno da je tužilac završio srednju školu III stepen –
obrazovni profil automehaniča, te da ne može profesionalno obavljati poslove
automehaničara, odnosno poslove za koje se školovao, kao ni poslove NK radnika
koje je obavljao prilikom nastanka povrede, što proizilazi iz saglasnih nalaza vještaka
medicine rada. Na taj način tužilac je izgubio mogućnost da svojim radom,
ostvarujući za isti zaradu, poboljša svoje materijalno stanje, pa nemogućnost
zaposlenja u zanimanju koje je stekao, za tužioca predstavlja uništenu ili smanjenu
mogućnost napredovanja u smislu čl. 195 st. 2 ZOO.
Međutim, drugostepeni sud je zaključio da materijalno pravo iz odredbe čl.195
i čl.202 ZOO propisuje uslove za ostvarenje prava na rentu samo ako se utvrdi da
oštećeni zbog smanjene radne sposobnosti ne može da ostvaruje prihod koji je
mogao osnovano ostvarivati da je zdrav i da mu nije umanjena radna sposobnost.
Dakle, renta se dosuđuje zbog zarade koju oštećeni ne može da ostvaruje zbog
smanjene radne sposobnosti i koja je iz tog razloga izostala, a ne zato što je
smanjena radna sposobnost usljed povrijeđivanja. Novčana renta je oblik naknade
materijalne štete koji se isplaćuje unaprijed radi obezbjeđenja materijalne sigurnosti
lica koje štetu trpi, što znači da je renta buduća šteta, čiji iznos nije unaprijed poznat
u vrijeme presuđenja i dosuđuje se zbog izgubljene zarade čije ostvarenje je
onemogućeno zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad. Prema tome, po
mišljenju drugostepenog suda kada se ima u vidu sve navedeno, iz navedenog
činjeničnog stanja proizilazi da tužilac nije dokazao da je bio onemogućen da

151
ostvaruje zaradu zbog povređivanja na poslovima prema svojoj radnoj sposobnosti,

jer nije dokazao da bi se prema redovnom toku stvari zaposlio.
Po mišljenju ovog suda, u slučaju tjelesne povrede, ili narušenja zdravlja koje
za posledicu imaju potpunu ili djelimičnu nesposobnost za rad, oštećeni koji zbog
toga gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg
razvijanja ili napredovanja uništene ili smanjene, ima pravo na naknadu štete po
ovom osnovu u vidu novčane rente, saglasno odredbi čl.202. ZOO ("Sl. list CG", br.
47/2008), koja se određuje na način i pod uslovima određenim odredbom čl.195.
ZOO. Gubitak radne sposobnosti predstavlja u imovinsko pravnom smislu štetu
ukoliko usled toga povrijeđeni ne može da ostvaruje zaradu koju bi inače, po
redovnom toku stvari ostvarivao ili mogao da ostvari svojim radom. Novčana renta je
oblik naknade materijalne štete koji se isplaćuje unaprijed radi obezbjeđenja
materijalne sigurnosti lica koje štetu trpi, što znači da je renta buduća šteta čiji iznos
nije unaprijed poznat u vrijeme presuđenja i dosuđuje se zbog izgubljene zarade čije
ostvarenje je onemogućeno zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad. Šteta
koja je nastupila do donošenja sudske odluke nema karakter rente već naknade
dospjele štete zbog izgubljene zarade usled nesposobnosti za rad.
Ovaj sud ukazuje da je odredbom čl. 202 st. 2 ZOO regulisano da oštećeni
zbog nanošenja tjelesne povrede ili narušenog zdravlja može, pored ostalog,
zahtijevati novčanu rentu zbog uništene ili smanjene mogućnosti napredovanja.
Novčana renta u smislu ove odredbe predstavlja naknadu materijalne štete koju
oštećeni trpi jer su, zbog tjelesne povrede i uništenog zdravlja, mogućnosti daljeg
razvijanja i napredovanja njegovog materijalnog stanja koje bi, da nije bilo štetnog
događaja, svojim radom razvio i unaprijedio, otpale ili smanjene. U tom smislu, ovaj
vid naknade materijalne štete u suštini predstavlja naknadu izmakle dobiti, čija visina
se prema čl. 196 ZOO utvrđuje kao dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema
redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje
spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Činjenica da tužilac prije povrede nije radio u struci, te da se nakon povrede
nije zapošljavao, nije od odlučnog značaja, jer i lica koja nisu zapošljena imaju prava
na naknadu štete ako im je zbog trajno umanjene radne sposobnosti smanjen izgled
za zaposlenje ili je mogućnost zaposlenja isključena.
U konkretnom slučaju tužilac ne može profesionalno obavljati poslove
automehaničara za koje se školovao, niti poslove NK radnika na kojima je radio u
vrijeme povređivanja, pri čemu iz saglasnih nalaza vještaka medicine rada proizilazi
da je sposoban da obavlja druge poslove, kao što su poslovi kurira, portira,
službenika za informacije i slično. Navedeno ukazuje da na pravilan način nije
utvrđeno da li je kod tužioca usled povređivanja došlo do gubitka u zaradi, jer bi
tužiocu pripadala naknada štete zbog izgubljene zarade, odnosno naknada štete u
vidu novčane rente, u visini razlike prosječne zarade za poslove automehaničara za
koje se tužilac školovao, u mjestu u kome živi i zarade za poslove koje je tužilac
sposoban da obavlja, a što će drugostepeni sud imati u vidu u ponovnom postupku.
Po nalaženju ovog suda, imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka koji su
saslušani u toku postupka, proizlazi da je tužilac u trenutku nastupanja štetnog
događaja bio sposoban za rad. Zatim, u postupku je utvrđeno da u trenutku nastanka
štetnog događaja nije bio evidentiran u službi za zapošljavanje kao nezaposleno lice,
već se na evidenciji nalazi od 17.05.2011.godine.
U ovoj odluci je već ukazano da naknada materijalne štete zbog uništene ili
smanjene mogućnosti daljeg razvijanja i napredovanja u suštini predstavlja naknadu
izmakle dobiti, kao jednog od vidova materijalne štete, koja prema članu 196. ZOO
BILTEN 1 / 2019 163

152
predstavlja dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili
prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom
ili propuštanjem, kao i da za nezaposlenu osobu gubitak mogućnosti zaposlenja
predstavlja gubitak mogućnosti daljnjeg napredovanja i razvijanja."

153
NAKNADA ŠTETE ZBOG NEIZVRŠENJA UGOVORA O SPECIJALIZACIJI

(Član 269 ZOO)
Specijalizant koji nije ispunio svoju obavezu iz ugovora o specijalizaciji i

proveo nakon specijalizacije onoliko vremena koliko je predvidjeno ugovorom,
u obavezi je da zdravstvenoj ustanovi naknadi štetu u visini bruto zarade
specijaliste iz oblasti za koju je specijalizacija odobrena, za period koliko je
trajalo školovanje umanjeno za period koji je specijalizant proveo na radu kod
zdravstvene ustanove poslije završene specijalizacije.
Iz obrazloženja:
"Tuženi se ugovorom obavezao da po položenom specijalističkom ispitu

ostane na radu kod tužioca dvostruko duže vrijeme od trajanja specijalizacije,
računajući od dana kada je raspoređen na poslove specijaliste - čl.3 alijeja 4.
Odredbom čl.4 ugovora određeno je da u slučaju da specijalizant ne ispuni
ugovorene obaveze iz čl.3 alineja 1 i 4 ugovora, kao i u slučaju prestanka radnog
odnosa njegovom krivicom ili na njegov pisani zahtjev, obavezan je naknaditi štetu
koju tužilac zbog toga trpi u iznosu koji odgovara ukupnom iznosu bruto zarade
specijaliste, za period koliko je trajalo školovanje umanjeno za period koji je proveo
na radu posle završene specijalizacije.
Nakon položenog specijalističkog ispita, Aneksom ugovora o radu od
23.11.2012. godine tuženi je raspoređen na radno mjesto ljekar specijalista,
odjeljenje za anesteziju i reanimaciju u Institutu za bolesti djece počev od
01.11.2012. godine. Radni odnos kod tužioca mu je prestao 12.11.2013. godine,
rješenjem o otkazu ugovora o radu od strane zaposlenog od 26.11.2013. godine,
budući je dana 26.11.2013. godine podnio zahjev za prestanak radnog odnosa.
Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da
tužiocu pripada pravo na naknadu štete, pa je odlučio usvajanjem tužbenog
zahtjeva u iznosu od 25.936,13 €, koju visinu štete je utvrdio vještak u postupku.
Pritom, prvostepeni sud je zaključio da odredba čl.4 Ugovora o specijalizaciji nije
ništava, na što je tokom postupka ukazivao tuženi.
Drugostepeni sud je održao raspravu jer je prvostepena presuda više puta
ukidana, nakon čega je, provođenjem dopunskog vještačenja, utvrdio koje troškove
je snosio tužilac za vrijeme boravka tuženog na specijalizaciji van Podgorice, a
odnose se na troškove za dva semestra, troškove za polaganje specijalističkog ispita
i troškove odvojenog života. Vještak je visinu navedenih troškova utvrdio u iznosu od
7.690,00 €, na koji iznos je obračunao kamatu od dana dospjelosti potraživanja do
izrade dopunskog nalaza u iznosu od 4.074,17 €, odnosno ukupno 11.764,17 €.
Drugostepeni sud zaključuje da je u periodu od četiri godine za koji je
odobrena specijalizacija tuženi proveo na specijalizaciji van Podgorice, konkretno u
Beogradu, 13 mjeseci, tj. od septembra 2010. godine do istog mjeseca 2011. godine i
tužilac je u tom periodu plaćao troškove školarine, odnosno troškove semestara,
troškove za polaganje specijalističkog ispita i troškove odvojenog života tuženom.
Preostali period specijalizacije tuženi je specijalizaciju obavljao u Podgorici, na radu
kod tužioca i za svoj rad primao zaradu ljekara opšte prakse.
BILTEN 1 / 2019 165

154
Iz navedenog utvrđenja, drugostepeni sud smatra da je tužilac plaćao troškove

specijalizacije tuženog samo u periodu koji je tuženi proveo na specijalizaciji van
Podgorice, zbog čega tužiocu pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi
specijalizacije koja je odobrena tuženom i koju je proveo u drugoj ustanovi van Crne
Gore. S druge strane, po nalaženju drugostepenog suda, za period specijalizacije koji
je tuženi proveo u Podgorici ne može se smatrati da je tužilac imao troškove.
Naprotiv, tuženi je za vrijeme specijalizacije u Podgorici radio i za ostvareni rad
tužilac mu je isplaćivao zaradu, zbog čega drugostepeni sud zaključuje da ne postoji
obaveza tuženog na naknadu štete za taj period.
Saglasno navedenom zaključku drugostepeni sud je preinačio prvostepenu
presudu na način što je odbio tužbeni zahtjev mimo dosuđenog iznosa naknade štete
od 11.764,17 €, o kojem je odlučeno u stavu prvom izreke, do traženog iznosa od
25.936,13 €, sa zakonskom zateznom kamatom od 12.11.2013. godine do konačne
isplate.
Po mišljenju ovog suda, osnovano se revizijom ukazuje da je drugostepeni
sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada odbio tužbeni zahtjev mimo
dosuđenog iznosa naknade štete.
Odredbom čl.3 alineja 4 Ugovora o specijalizaciji, ugovorena je obaveza
specijalizanta da po položenom specijalističkom ispitu ostane na radu kod tužioca
dvostruko duže od vremena koliko je trajao specijalistički staž, računajući od dana
kada je raspoređen na poslove specijaliste.
Ovaj sud smatra da ugovaranje na izloženi način nije u suprotnosti sa načelom
obligacionog prava o jednakosti uzajamnih davanja utvrđenog odredbom člana 8
Zakona o obligacionim odnosima, kako je to zaključio drugostepeni sud. Jer,
ugovorne strane su ugovorom uredile odnose po svojoj volji u granicama prinudnih
propisa i morala društva, pa su tako uredile i obim odgovornosti dužnika za povredu
ugovora, što je u duhu načela autonomije volja ugovornih strana, u smislu čl.3 ZOO.
U konkretnom slučaju, iz utvrđenih činjenica proizilazi da tuženi nije ispunio
svoju obavezu iz ugovora o specijalizaciji i kod tužioca nije proveo na radu onoliko
vremena koliko je predviđeno ugovorom. Ovo imajući u vidu da je, nakon završene
specijalizacije Aneksom ugovora o radu od 23.11.2012. godine raspoređen na radno
mjesto za koje je bio na specijalizaciji, počev od 01.11.2012. godine, a da mu je
radni odnos kod tužioca prestao na dan 12.11.2013. godine, otkazom ugovora o radu
na zahtjev zaposlenog.
Uz to, drugostepeni sud se pogrešno poziva na to da je u periodu trajanja
specijalizacije tuženi radio i za obavljeni rad tužilac mu isplaćivao zaradu, iz čega
zaključuje da se ne može smatrati da je tužilac za taj period imao troškove u vezi sa
specijalizacijom tuženog. Ovakav zaključak u suprotnosti je se ugovorenim
obavezama stranaka, konkretno sadržinom čl.2 alineja 1 zaključenog ugovora, prema
kojoj je tužilac bio u obavezi da specijalizantu obezbijedi zaradu u visini zarade
utvrđene za radno mjesto ljekara opšte prakse za vrijeme trajanja specijalizacije kao i
druga prava koja mu pripadaju po osnovu radnog odnosa, a posebno uplati novčane
iznose na ime troškova upisa, školarine i specijalističkog ispita za prvo polaganje -
alineja 2. S druge strane, u slučaju povrede ugovora od strane specijalizanta nije
ugovorena obaveza naknade štete u visini troškova koji su nastali povodom
specijalizacije i u periodu specijalizacije, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni
sud, već je odredbom čl.4 ugovora, ugovorena naknada štete u visini bruto zarade
specijaliste iz oblasti za koju je specijalizacija odobrena, za period koliko je trajalo
školovanje umanjeno za period koji je specijalizant proveo na radu poslije završene
specijalizacije. Iz navedenog proizilazi da nije od značaja koje troškove i u kom

155
periodu je tužilac imao povodom specijalizacije tuženog, već da li je tuženi ispunio

ugovornu obavezu i ostao na radu dvostruko duže od vremena koliko je trajao
specijalistički staž, a zavisno od toga postojanje osnova za štetu zbog neispunjenja
ugovorne obaveze, čiji obim utvrđuje sud saglasno odredbama ugovora. Ovo
primjenom odredbe čl. 269 ZOO, prema kojoj povjerilac u obligacionom odnosu
ovlašćen je da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je
savjesno u svemu kako ona glasi."
BILTEN 1 / 2019 167

156
OBAVEZA SPECIJALIZANTA NA NAKNADU TROŠKOVA SPECIJALIZACIJE

(Član 269 ZOO)
Specijalizant koji u ugovorenom roku nije položio specijalistički ispit ne

može se osloboditi naknade troškova koje je zdravstvena ustanova imala
povodom njegove specijalizacije.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, a na osnovu

izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9 ZPP utvrdjeno je da su
stranke, nakon donošenja Odluke o dodjeli specijalizacije (na zahtjev tužene) i date
saglasnosti Ministarstva zdravlja i socijalnog staranja od 24.09.2008. godine za upis
tužene na specijalizaciju iz radiologije na Medicinskom fakultetu u Podgorici, a za
potrebe JZU “Dom zdravlja Podgorica”, dana 19.01.2009. godine zaključile Ugovor o
specijalizaciji pod br.0101-268, kojim su regulisale medjusobna prava i obaveze.
Prema ugovoru (čl. I) tužilac se obavezao da tuženoj, kao specijalizantu obezbjedi
zaradu za svo vrijeme trajanja specijalizacije, kao i druga prava, koja joj pripadaju po
osnovu rada, snosi troškove polaganja specijalističkog ispita i da je u roku od 30
dana po položenom ispitu rasporedi na radno mjesto iz oblasti radiologije. Saglasno
čl.II, tužena se obavezala da će ispit iz radiologije položiti u roku od četiri godine 1
mjesec po Programu specijalističkog stažiranja i da će ostati na radu kod tužioca
najmanje onoliko vremena koliko traje specijalistički staž. Nadalje, ugovorne strane
su se saglasile da će tužena u roku od 30 dana, ukoliko ne ispuni svoje ugovorene
obaveze, ili u slučaju prestanka radnog odnosa (njenom krivicom) ili na njen pismeni
zahtjev, odmah u cjelosti vratiti tužiocu iznos svih troškova, koje je imao u vezi njene
specijalizacije, s tim što bi se troškovi, koje bi tužena bila dužna da vati srazmjerno
umanjili, shodno vremenu koje bi ista provela na radu nakon specijalizacije. Pored
navedenog, u postupku je utvrdjeno da je tužilac za svo vrijeme trajanja
specijalizacije tuženoj uplaćivao zaradu i druga primanja po osnovu rada, kao i
troškove specijalizacije, koji izdaci su prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske
struke iznosili ukupno 33.157,65 eura, a da tužena u ugovorenom roku nije položila
specijalistički ispit iz radiologije (krajnji rok 22.01.2013. godine), niti se po isteku tog
roka javila na posao, već je povodom upozorenja tužioca na postojanje razloga za
otkaz, istog obavijestila da se nalazi na specijalističkom radu u inostranstvu, zbog
čega se ne može javiti na posao.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu materijalne
štete u iznosu od 33.157,65 eura, zbog neizvršenja Ugovora o specijalizaciji br.0101-
268, koji su parnične strane zaključile dana 19.01.2009. godine.
Kod naprijed navedenog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su usvojili zahtjev
tužioca.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su
pravilno primjenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.
Naime, kod utvrdjenja da je tužilac u cjelosti ispunio svoju ugovorenu obavezu
iz čl.I Ugovora o specijalizaciji br.0101-268 od 19.01.2009. godine, koji (ugovor) je
izraz njihove slobodne i saglasne volje, a da tužena svoju obavezu iz čl.II ugovora
nije ispunila, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili, kada su s pozivom na odredbu
čl.119 i 269 ZOO (“Sl.list CG” br.47/08) i čl.II Ugovora o specijalizaciji obavezali

157
tuženu da tužiocu naknadi štetu, koja se ogleda u svim troškovima i izdacima, koje je
tužilac imao oko specijalizacije, u visini od 33.157,65 eura.
S tim u vezi, bez osnova je ukazivanje revidenta da je ista otišla na
usavršavanje u Njemačku, da je tužilac za tu činjenicu znao, da je dao prećutnu
saglasnost i s tim u vezi pozivanje na meilove od 15.03.2010. i 06.03.2009. godine,
upućenih dr. N. i dr. K. Ovo sa razloga, jer je ista izgubila iz vida da se ista ugovorom
obavezala da će specijalizaciju obaviti na Medicinskom fakultetu u Podgorici i da će
specijalistički ispit položiti najkasnije do 22.01.2013. godine (4 godine + 1 mjesec iz
čl.II ugovora), koju obavezu ista nije ispunila. Dakle, sve i da je postojala prećutna
saglasnost tužioca tužena u ugovorenom roku nije položila specijalistički ispit iz
radiologije, te se ista s toga ne može osloboditi od obaveze naknade troškova, koje je
tužilac imao povodom njene specijalizacije, na što se obavezala čl.II ugovora.
Bez osnova je pozivanje revidenta na odredbe ZOO, koje se odnose na
tumačenje ugovora. Jer, odredbe Ugovora o specijalizaciji br.0101-268 od
19.01.2009. godine su i po nalaženju ovog suda jasne i one stoga, a saglasno čl.95
st.1 ZOO primjenjuju onako kako glase. Znači, ugovor se tumači onako kako glasi i
ako je jasan nesumnjiv smisao onoga što je u ugovoru rečeno, pa nema potrebe za
tumačenjem. Jer, u suprotnom ukoliko bi se vršilo tumačenje jasnih ugovornih
odredbi bio bi povrijedjen osnovni princip ugovornog prava o autonomiji volje
ugovornih strana.
S druge strane, visina troškova – izdataka, koje je tužilac imao povodom
specijalizacije tužene je pravilno utvrdjena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka
finansijske struke, koji je dat na osnovu kompletne finansijske dokumetnacije, a koji
se odnose na troškove zarade (bruto) i isplata po osnovu radnog odnosa i uplata
Medicinskom fakultetu u Podgorici, a shodno čl.I ugovora o specijalizaciji. S tim u
vezi za ukazati je da nalaz i mišljenje navedenog vještaka predstavlja i po nalaženju
ovog suda valjanu podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj
stvari.
Bez osnova su navodi revidenta da tužilac nema pravo na naknadu bruto
zarade. Ovo iz razloga, što je na osnovu pribavljenih dokaza – izvještaja Poreske
uprave Područne jedinice Podgorica br.03/8-2-9325/1-2 od 12.07.2017. godine i
nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdjeno da je tužilac u spornom
periodu na ime poreza i doprinosa za zarade tužene uplatio iznos koji se traži. Dakle,
tužilac je taj izdatak imao, što mu daje za pravo da saglasno čl.I i II ugovora traži
njegov povraćaj od specijalizanta, koji nije ispunio svoju ugovorenu obavezu.
Za ukazati je revidentu da nižestepeni sudovi nijesu tužiocu priznali troškove
prevoza – po računu Medicinskog fakulteta u Podgorici br.04-18-08 i izvodu br.14 od
10.12.2008. godine, jer tako nešto ne proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka
finansijske struke.
Kod utvrdjenja da je tužilac u cjelosti ispunio svoju obavezu, da je isti
povodom specijalizacije tužene imao troškove u traženom iznosu, a da s druge
strane tužena svoju obavezu nije ispunila, to nije bilo mjesta za primjenu čl.199 -
pravila o podijeljenoj odgovornosti, niti pak primjeni čl.157 ZOO, (“Sl list CG”
br.47/08), koji se odnosi na pristanak oštećenog na preduzimanje štetne radnje, o
čemu su nižestepeni sudovi dali dovoljne i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud, bez
potrebe da ih ponavlja."
BILTEN 1 / 2019 169

158
UGOVORNA KAZNA
Kada je ugovoreno da se ugovorna kazna ima primijeniti kada

podizvodjač svojom krivicom ne završi radove, a radovi ne budu završeni
krivicom izvodjača, neosnovan je kompenzacioni prigovor izvodjača po osnovu
ugovorne kazne.
Iz obrazloženja:
"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili i kompezacioni prigovor

u iznosu od 49.072,88 €, po osnovu ugovorne kazne, koji tužilac zasniva na činjenici
da je ugovorom u članu 7.1 definisano da će podizvođač platiti ugovornu kaznu u
iznosu od 5 promila od ukupno ugovorene cijene radova za svaki dan zakašnjenja,
ukoliko svojom krivicom ne završi radove u ugovorenom roku, a koji iznos ne može
preći 5 promila od ukupno ugovorene cijene.
Ovo iz razloga što navedene odredbe ugovora podrazumjevaju, da se
ugovorna kazna ima primjeniti onda kada podizvođač - tužilac, svojom krivicom ne
završi radove. Kako predmetni radovi po ugovoru nisu završeni krivicom tuženog (jer
isti nije izvršio isplatu duga u ugovorenom roku po prvoj privremenoj situaciji) a ne
krivicom tužioca, to se i istaknuti kompezacioni prigovor po osnovu ugovorne kazne
pokazuje neosnovanim.
Za ukazati je da sporazum o ugovornoj kazni gubi pravno dejstvo ako je do
neispunjenja ili zadocnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara - čl. 279 st.2
ZOO. Kako je tužilac prestao sa daljim izvršenjem radova, jer mu tuženi nije isplatio
dug po prvoj privremenoj situaciji, to je sporazum o ugovornoj kazni u smislu
prethodne odredbe zakona, izgubio pravno dejstvo zbog uzroka za koji nije
odgovoran tužilac, odnosno zbog činjenice da je do prekida radova došlo
(neispunjenja obaveze tužioca) jer tuženi nije isplatio svoja dugovanja.
Pored navedenog, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je ugovorna
kazna institut akcesorne prirode, koji dijeli sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje
odnosi u skladu sa čl. 279 st.1 ZOO, zbog čega smatraju da je predmetni ugovor
faktički raskinut, a time i navedeni kompezacioni prigovor neosnovan. Ovo sve pri
činjenici što je tuženi, nakon što je tužilac prestao sa izvođenjem radova (zbog
neplaćanja od strane tuženog) angažovao drugog izvođača da predmetne radove
dovrši, što jasno upućuje na zaključak da je predmetni ugovor raskinut, zbog čega se
suprotna revizijska isticanja pokazuju neosnovanim."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br.40/19 od 03.03.2019. godine)

159
ZATEZNA KAMATA KAO GLAVNO POTRAŽIVANJE

I ZASTARA POTRAŽIVANJA KAMATE
(Član 284 stav 1 i čl. 381 ZOO)
Kada dužnik isplati glavnu obavezu kamata postaje glavno potraživanje i

kao takvo može biti samostalno potraživanje.
***
Početak roka zastarjelosti potraživanja po osnovu obračunate kamate

počinje da teče od prestanka glavnog potraživanja.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev da se tužena obaveže da prvotužiocu isplati iznos od 10.121,23

eura, na ime dospjele a neisplaćene kamate na iznos izostalih zarada za period od
14.08.2004. godine do 01.05.2014.godine, koje su mu dosuđene pravosnažnom
presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.4992/13 od 12.06.2015. godine i
isplaćene (24.533,36 eura), zasnovan je na činjenicama da u tom postupku nijesu
obračunate kamate na mjesečne dospjele iznose zarade, koje sada potražuje.
Iznesene činjenice nijesu bile sporne među strankama.
Sporno je da li predmetno potraživanje može biti predmet ovog-posebnog
postupka i da li je potraživanje tužioca zastarjelo.
I po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da sporno
potraživanje može biti predmet ovog - posebnog postupka. Naime, u konkretnoj
parnici tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu dospjele a neisplaćene zatezne kamate
na iznose izostalih zarada (za period od 14.08.2004. godine do 01.05.2014. godine)
koji su prvotužiocu dosuđeni u ranijoj parnici, ali bez obračunate kamate od dana
dospijeća svakog pojedinačnog iznosa.
Zatezna kamata kao vrsta obeštećenja povjerioca zbog docnje dužnika u
ispunjenju novčane obaveze teče po samom zakonu shodno odredbi čl. 277 Zakona
o obligacionim odnosima („Sl.list SFRJ“ br. 29/78,39/85,57/89 i „Sl.list SRJ“ br.31/93),
odnosno čl. 284 st.1 Zakona o obligacionim odnosima („Sl.list RCG“ br.47/08) i ima
karakter sporednog potraživanja sve dok dužnik ne ispuni tu glavnu obavezu.
Prvotužilac je glavno potraživanje na ime neisplaćenih zarada u iznosu od 24.533,36
eura, dosuđenih pravosnažnom presudom naplatio u izvršnom postupku. Dakle, kada
dužnik isplati glavnu novčanu obavezu kamata postaje glavno potraživanje i kao
takvo, nasuprot navodima revizije, može biti utužena kao samostalno potraživanje,
što je u konkretnom slučaj.
Saglasno navedenom, prvotužilac kao povjerilac kome je glavno potraživanje
(zarade za period od 14.08.2004. godine do 01.05.2014. godine) isplaćeno u docnji,
dakle tek nakon donošenja presude, ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od
dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do dana donošenja prvostepene
presude u predmetu Osnovnog suda u Podgorici P.br.4992/13 od 12.06.2015.
godine, u kom postupku prvotužiocu nije dosuđena kamata od dospijeća.
Na okolnosti visine potraživanja provedeno je finansijsko vještačenje i
utvrđeno je da za tužioca A. K. zakonska zatezna kamata na iznos svake izostale
BILTEN 1 / 2019 171

160
zarade utvrđene navedenom presudom, u periodu od 14.08.2004. godine do

01.05.2014. godine, koja kamata je računata od dana dospijeća svakog
pojedinačnog iznosa do dana 12.06.2015. godine, kao dana donošenja prvostepene
presude, iznosi ukupno 10.121,23 eura.
Nasuprot navodima revizije pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili prigovor
zastarjelosti potraživanja kao neosnovan.
Naime, na potraživanja zatezne kamate na iznose koji su plaćeni sa
zadocnjenjem primjenjuje se zastarni rok iz čl. 372 st. 1 ZOO koji je bio ranije u
primjeni, odnosno čl. 381 st.1 sada važećeg ZOO. Navedena odredba reguliše
pitanje zastarjelosti povremenih potraživanja, bez obzira da li se radi o glavnim ili
sporednim potraživanjima, tako što propisuje rok zastarjelosti od tri godine. Shodno
citiranoj zakonskoj odredbi početak roka zastarjelosti potraživanja po osnovu
obračunate kamate počinje da teče od prestanka glavnog potraživanja. Kako je u
konkretnom glavno potraživanje tužioca na ime izostalih zarada izmireno tokom
trajanja ovog postupka (u postupku izvršenja nakon donošenja presude Višeg suda
u Podgorici Gž.br.3568/15-04 od 19.02.2016. godine) to je i po ocjeni ovog suda
prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan."

161
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

(Član 288 stav 3 u vezi čl. 287 st. 1 ZOO)
Povjerilac koji pobija besplatno raspolaganje svog dužnika dokazuje

jedino da je u pitanju besplatno dužnikovo raspolaganje, a oslobodjen je
dokazivanja postojanja svijesti da se time povjeriocu nanosi šteta kako kod
dužnika, tako i kod trećih lica.
Iz obrazloženja:
"Tužioci su protiv Đ. B. iz N. vodili parnični postupak, poslovne oznake

P.br.114/15, za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog pretrpljenih i budućih
duševnih bolova nastalih smrću bliskog lica, Š. T., kćerke tužilje prvog reda, a majke
tužilaca drugog i trećeg reda. Naime, Đ. B. je zbog toga što je 03.07.2014. godine sa
umišljajem, na podmukao način, lišio života Š. T., pravosnažno osuđen za krivično
djelo teško ubistvo iz čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Parnični
postupak po tužbi tužilaca protiv Đ. B. okončan je pravosnažnom presudom od
12.01.2016. godine kojom je Đ. B., tuženi u tom sporu, obavezan da tužilji prvog reda
po osnovu nematerijalne štete isplati iznos od 18.000,00 €, a tužiocima drugog i
trećeg reda iznos od po 13.000,00 €, kao iznos od 1.400,00 € na ime materijalne
štete, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 12.01.2016. godine do konačne
isplate kao i da im plati troškove parničnog postupka. Iz spisa proizilazi i da je Đ. B.,
u toku trajanja pomenute parnice, sa svojim bratanićem, ovdje tuženim M. Đ., dana
22.04.2015.godine zaključio ugovor o poklonu, ovjeren kod notara pod UZZ
br.266/2015, kojim je svoju nepokretnu imovinu upisanu u listovima nepokretnosti
249 i 3491 KO Nikšić poklonio tuženom. Đ. B., kao dužnik po navedenoj
pravosnažnoj presudi, svoju obavezu nije izmirio, a nakon pomenutog besplatnog
raspolaganja tužioci nijesu mogli naplatiti svoje dospjelo potraživanje radi čega su
ustali sa predmetnom tužbom protiv trećeg lica, ovdje tuženog, u čiju korist je
preduzeto predmetno besplatno raspolaganje. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka
finansijske struke i dopuna nalaza utvrđena su potraživanja tužilaca po navedenoj
presudi sa obračunatom zakonskom kamatom i troškovima postupka, bliže
navedenim u izreci prvostepene presude.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, i po nalaženju ovog suda, pravilna
primjena materijalnog prava nalagala je usvajanje tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj
stvari.
Odredbom čl.287 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG,br.47/08)
propisano je da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira
kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu
povjerilaca. Shodno odredbi st.2 pomenutog člana, smatra se da je pravna radnja
preduzeta na štetu povjerilaca ako usljed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno
sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja.
Uslovi za pobijanje navedeni su u odredbi čl.288 istog Zakona s tim da se
pravi razlika da li je pravna radnja koja je predmet pobijanja teretno ili besplatno
raspolaganje.
Tako, u odredbi čl.288 st.3 je propisano da se kod besplatnih raspolaganja i sa
njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da preduzetim
BILTEN 1 / 2019 173

162
raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da

je trećem licu to bilo poznato ili moralo biti poznato.
Dakle, povjerilac koji pobija besplatno raspolaganje svog dužnika dokazuje
jedino da je u pitanju besplatno dužnikovo raspolaganje, a oslobođen je dokazivanja
postojanja svijesti da se time povjeriocu nanosi šteta kako kod dužnika, tako i kod
trećih lica. Odnosno, povjerilac u ovom slučaju ne treba da dokazuje da je trećem licu
tj. protivniku pobijanja, bilo poznato ili moglo biti poznato da je dužnik znao ili mogao
znati da tim raspolaganjem oštećuje svoje povjerioce.
U predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno je da je dužnik, Đ. B., ugovorom o
poklonu besplatno raspolagao u korist svog bratanića, ovdje tuženog, protiv kojeg se,
shodno odredbi čl.290 st.2 Zakona o obligacionim odnosima, i podnosi tužba za
pobijanje, jer je u njegovu korist preduzeta pravna radnja koja se pobija. Kako je
potraživanje tužilaca dospjelo, a isto se ne može naplatiti, jer je preduzetim
besplatnim raspolaganjem dužnik ostao bez sredstava za ispunjenje potraživanja
povjerilaca, (tužilaca) to se radi o besplatnom raspolaganju koje je učinjeno na štetu
povjerilaca čime su se stekli zakonom propisani uslovi da se udovolji postavljenom
tužbenom zahtjevu."

163
USLOVI ZA PRIMJENU KOMPENZACIJE POTRAŽIVANJA

(Čl. 344 i 345 stav 2 ZOO)
Kad potraživanje nije dospjelo nije moguća ni kompenzacija

potraživanja.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je zaključio da je tužena dužna da prvotužiocu plati iznos

koji je prvotužilac platio izvođaču "G. c." B., nalazeći da takva obaveza proizilazi iz
Ugovora o kompenzaciji. Saglasno ovakvom zaključku drugostepeni sud je usvojio
tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da prvotužiocu plati iznos od 200.070,00 €, zatim
dospjelu kamatu od raskida ugovora 01.01.2009. godine do izrade nalaza vještaka
14.05.2015. godine u iznosu od 85.627,22 € i zakonsku kamatu na iznos glavnog
duga od presuđenja do konačne isplate. Takođe, drugostepeni sud je usvojio zahtjev
i obavezao tuženu da zbog docnje u isplati iznosa od 1.300.184,60 € prvotužiocu
plati dospjelu kamatu u iznosu od 450.813,22 € za period od 01.01.2009. godine do
26.01.2015. godine.
Po nalaženju ovog suda drugostepena presuda je u dijelu kojim je odlučeno
usvajanjem tužbenog zahtjeva zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog
postupka iz čl.367 st.2 tač.15. ZPP, jer nedostaju valjani i jasni razlozi o činjenicama
koje su relevantne za presuđenje, zbog čega se nije mogla ispitati u pogledu pravilne
primjene materijalnog prava.
Osnovano prvotužilac u reviziji ukazuje da drugostepeni sud nije odlučio o
kamati na iznos glavnog potraživanja od 200.070,00 € za cjelokupan period za koji je
postavljenim zahtjevom tražena kamata, jer presuda na sadrži odluku o kamati za
period od izrade nalaza - 14.05.2015. godine do presuđenja 19.07.2017. godine, iako
se radi o periodu dužem od dvije godine, pa se ne može izvesti zaključak da je
zakonska kamata pravilno dosuđena.
Prema odredbi čl.284 st.1 ZOO ("SL.list CG", br.47/08) dužnik koji zadocnji sa
ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi
utvrđenoj posebnim zakonom, a povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira
na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje - čl.285 st.1 istog zakona.
Prema tome, zatezna kamata u svakom slučaju pripada povjeriocu kao sankcija zbog
neizvršenja obaveze od strane dužnika.
Kako nijesu ispunjeni uslovi da se revizija smatra predlogom za donošenje
dopunske presude, a ovo imajući u vidu da drugostepeni sud nije dao bilo kakve
razloge za odluku o dosuđenoj kamati na iznos potraživanja od 200.070,00 €, ovaj
sud je reviziju prvotužioca ocijenio dozvoljenom i osnovanom.
Po nalaženju ovog suda, izloženi zaključak drugostepenog suda o postojanju
obaveze tužene da prvotužiocu plati utuženi iznos od 200.070,00 € sa kamatom, ne
može se, za sada, prihvatiti kao pravilan.
Prije svega drugostepeni sud nije pravilno razjasnio pravni osnov po kojem
tužena duguje iznos od 200.070,00 € prvotužiocu. Stoji činjenica da je Ugovorom o
kompenzaciji, koji su prvotužilac i tužena zaključili sa izvođačem "G. c." B.,
ugovoreno da navedeni iznos prvotužilac plati izvođaču, a da će tužena kao dužnik
navedeni iznos kompenzaciono isplati prvotužiocu - povjeriocu na način što će taj
BILTEN 1 / 2019 175

164
iznos odbiti povjeriocu od iznosa koji će povjerilac biti obavezan da isplati tuženoj -
dužniku na ime naknade za uređenja gradskog građevinskog zemljišta, ili putem
prebijanja međusobnih potraživanja na drugi način-čl.2 ugovora.
U postupku je utvrđeno da je došlo do raskida Ugovora o avansnom plaćanju
komunalija za građevinsko zemljište, kao i Ugovora o zajedničkom ulaganju između
prvotužioca i tužene. Time se, po nalaženju ovog suda, nijesu stekli uslovi za
prebijanje međusobnih potraživanja između prvotužioca i tužene.
Naime, prema odredbi čl. 344. ZOO, dužnik može prebiti potraživanje koje
ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja
glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba
dospjela. U konkretnom slučaju radi se o novčanim potraživanjima, čime je ispunjen
prvi uslov za prebijanje, ali nije ostvaren drugi uslov, jer potraživanje na ime naknade
za komunalno uređenje nije dospjelo. Naime, stranke su raskinule Ugovor o
avansnom plaćanju naknade za komunalno uređenje građevinskog zemljišta, pa
obaveza prvotužioca za plaćanje ove naknade nije ni nastala, a nijesu se stekli ni
uslovi za prebijanje. Ovo imajući u vidu da prema odredbi čl. 345 st.2 ZOO, poslije
izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli
uslovi za to. Pošto u konkretnom slučaju nema dospjelog potraživanja tužene nije
moguća ni kompenzacija potraživanja.
S druge strane, prvotužilac je navedeni iznos platio izvođaču, a isti iznos
izvođaču je platila i tužena u izvršenju presude Privrednog suda u Podgorici, pa
proizilazi da je izvođač dva puta primio navedeni iznos, a ukoliko bi se prihvatio
zaključak drugostepenog suda da je tužena u obavezi da ovaj iznos vrati prvotužiocu,
opština bi snosila posledice dvostrukog plaćanja iznosa za izvedene radove što je
suprotno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načelu zloupotrebe prava,
predviđenih odredbama čl.8 i čl. 6 ZOO."

165
PREBIJANJE UZAJAMNIH POTRAŽIVANJA

(Čl. 344 i 345 ZOO)
U situaciji kada tužilac traži od suda da tuženog obaveže na ispunjenje

svoje obaveze, a tuženi istakne prigovor prebijanja ili protivtužbu za svoje
potraživanje prema tužiocu, sud je dužan da, ako utvrdi da postoje uslovi za to,
svojom odlukom izvrši prebijanje uzajamnih potraživanja.
Iz obrazloženja:
"Na predlog izvršnog povjerioca DOO "E." iz S., sada tužioca, a na osnovu
vjerodostojne isprave - faktura, javni izvršitelj I. P., sa službenim sjedištem u P.
rješenjem o izvršenju Iv.br.1058/16 od 10.01.2017. godine obavezao je izvršnog
dužnika DOO "O." iz P., sada tuženog, da na ime duga za isporučenu robu plati
izvršnom povjeriocu iznos od 94.580,94 € (98.799,25 $).
Protiv ovog rješenja o izvršenju izvršni dužnik (tuženi) je izjavio prigovor u
kojem je naveo da je izvršnom povjeriocu takođe isporučio robu u ukupnoj vrijednosti
od 86.531,68 $, da je postojao poslovni dogovor da se plaćanje izvrši
kompenzacijom, pa je u tom prigovoru istakao i kompenzacioni prigovor - protivtužbu.
Prigovor izvršnog dužnika usvojen je rješenjem Privrednog suda Crne Gore
Ip.br.140/17 od 09.03.2017. godine, rješenje o izvršenju javnog izvršitelja I. P.
Iv.br.1058/16 od 10.01.2017. godine stavljeno je van snage i ukinute su sve
sprovedene radnje, a predlog za izvršenje se ima smatrati tužbom.
Prvostepenom presudom usvojeni su i tužbeni i protivtužbeni zahtjevi, a iz
spisa predmeta proizilazi da je nesporna osnovanost oba zahtjeva. Međutim,
prvostepeni sud nije izvršio prebijanje međusobnih potraživanja parničnih stranaka sa
obrazloženjem da tuženi za predmetni dug prema tužiocu nije dokazao da je izmiren
kompenzacijom ili na neki drugi zakonit način.
Na navode žalbe da prvostepeni sud nije odlučio o kompenzacionom
prigovoru, a morao je, drugostepeni sud, u razlozima pobijane presude, pak navodi
da tuženi nije ni istakao prigovor prebijanja, niti kompenzacionu protivtužbu.
Osnovano se revizijom ukazuje da nižestepene presude imaju nedostataka
zbog kojih se ne mogu ispitati, jer su dati razlozi nejasni i protivrječni stanju spisima.
Osim toga, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenice relevantne za
donošenje zakonite odluke u ovoj stvari nijesu utvrđene.
Naime, nejasni su i razlozi prvostepene presude da nije izvršeno prebijanje
međusobnih potraživanja jer tuženi za predmetni dug prema tužiocu nije dokazao da
je izmiren kompenzacijom ili na drugi zakonit način.
Tuženi je dokazao osnovanost protivtužbenog zahtjeva, pa kod činjenice da je
istakao prigovor prebijanja, prvostepeni sud je bio dužan da izrekom svoje presude
odluči o tom prigovoru.
Kao što je naprijed rečeno, tuženi u odgovoru na tužbu (prigovoru protiv
rješenja o izvršenju donijetom na osnovu vjerodostojne isprave), saglasno čl.190 st.1
tač.2 ZPP, podnio je protivtužbu sa prigovorom prebijanja, pa ne stoje navodi iz
obrazloženja pobijane presude da taj prigovor nije ni istaknut.
Prebijanje (kompenzacija) predstavlja jedan od načina prestanka obaveze.
Prema čl.344 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08) dužnik može
BILTEN 1 / 2019 177

166
prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega,
ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istoga roda i iste
kakvoće ako su oba dospjela. Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje
nastalo onoga časa kada su se stekli uslovi za to (čl.345 st.2 ZOO).
U konkretnom slučaju potraživanja tužioca i tuženog glase na novac i dospjela
su, a tuženi je istakao prigovor prebijanja, tako da su postojali uslovi da sud donese
odluku kojom će izvršiti prebijanje njihovih uzajamnih potraživanja. Naime, u situaciji
kada jedno lice (tužilac) traži od suda da drugu stranu (tuženog) obaveže na
ispunjenje svoje obaveze, a druga strana istakne prigovor prebijanja ili protivtužbu za
svoje potraživanje prema tužiocu, sud je dužan da, ako utvrdi da postoje uslovi za to,
svojom odlukom izvrši prebijanje uzajamnih potraživanja. U tom slučaju izreka
prvostepene presude sadrži, u prvom dijelu, odluku o utvrđivanju postojanja
potraživanja tužioca, a u drugom dijelu isto takvu odluku u pogledu potraživanja
tuženog i u trećem dijelu odluku o obavezi na isplatu poslije prebijanja utvrđenih
međusobnih potraživanja.
Nižestepeni sudovi nijesu postupili na izloženi način, na koji propust je
ukazano žalbom i revizijom, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava - čl.344 i
čl.345 ZOO nijesu utvrđene činjenice relevantne za njegovu pravilnu primjenu (nije
utvrđena visina potraživanja tužioca u eurima na dan kada su se potraživanja
stranaka srela). S tim u vezi, ukazati je da činjenica što je potraživanje tužioca u
dolarima, a tuženog u eurima, ne predstavlja smetnju da se izvrši prebijanje
međusobnih potraživanja na način što će se prethodno utvrditi vrijednost dolara u
odnosu na euro po kursu važećem u vrijeme kada su se stekli uslovi za prebijanje."

167
PRIMJENA OPŠTEG ROKA ZASTARJELOSTI

Kada se radi se o ispunjenju ugovorne obaveze ima se primijeniti opšti

rok zastarjelosti od 10 godina.
***
Ako je sporazumom odredjeno da tužilac može zahtijevati ispunjenje
obaveze tek nakon usvajanja DUP, ne i prije toga, rok zastarjelosti se ne može
računati od dana kada je sporazum zaključen, već od dana kada je usvojen
DUP.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su djelimično usvojili tužbeni zahtjev primjenom odredbi

čl.124, 148, 262 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ", br.29/78 i "Sl. list
SRJ", br.31/93) i obavezali tuženog da tužiocu po osnovu ugovorne obaveze ustupi
zemljište površine do 245,50 m2 u okviru DUP- a S. V. B. 7, Trg B. V. u P.,
oslobođeno od naknada za zemljište i uređenje građevinskog zemljišta, nalazeći da
osnov obaveze tuženog stoji u zaključenom Sporazumu o međusobnim pravima i
obavezama između pravnog prethodnika tužioca i tuženog. Takođe, nižestepeni
sudovi nalaze da je istaknuti prigovor zastare neosnovan s pozivom na odredbe čl.
371 u vezi čl. 361 st.1 ZOO.
I po ocjeni ovog suda pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno
pravo kada su odlučili na izloženi način. Za svoje odluke dali su dovoljne i jasne
razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da obaveza tuženog ima svoj osnov
u zaključenom Sporazumu, koji ima karakter ugovora o poravnanju u smislu čl. 1089
ZOO kojim su ugovorne strane regulisale svoja međusobna prava i obaveze u vezi
postojećeg objekta i nove lokacije za objekat u okviru istog DUP-a. Predmetni
sporazum je zakon za ugovorne strane i u svemu ih obavezuje. Kako je pravni
prethodnik tužioca izvršio svoju ugovornu obavezu i u skladu sa čl. 3 Sporazuma o
svom trošku uklonio izgrađeni objekat, što u toku postupka nije bilo sporno, dok sa
druge strane tuženi nije obezbijedio pravnom prethodniku tužioca adekvatnu lokaciju
nakon usvajanja DUP-a, to je tužilac kao prijemnik potraživanja po Ugovoru Uzz
564/2012 stvarno legitimisan da potražuje izmirenje obaveze koju je tuženi
navedenim sporazumom prihvatio, što se navodima revizije ne dovodi u pitanje.
Nasuprot navodima revizije pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili
neosnovanim prigovor zastarjelosti. U konkretnom radi se o ispunjenju ugovorne
obaveze u kom slučaju se ima primijeniti opšti rok zastarjelosti od 10 godina
saglasno odredbi čl. 371 ZOO. Prema odredbi čl. 361 ZOO zastarjelost počinje teći
prvog dana od dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze.
Kako je Sporazumom određeno da je tuženi dužan da izvrši svoju obavezu nakon
usvajanja DUP-a, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da rok zastare počinje
da se računa od 2005. godine, kada je DUP usvojen, a koji zakonski rok od 10
godina nije protekao imajući u vidu da je tužba podnijeta 2013. godine.
To što je članom 7 Sporazuma naznačeno da danom potpisivanja istog
počinju da teku prava i obaveze potpisnika, nije od značaja na početak roka
BILTEN 1 / 2019 179

168
zastarjelosti, jer je istim sporazumom određeno da tužilac može zahtijevati ispunjenje

obaveze tek nakon usvajanja DUP-a, ne i prije toga, pa se nasuprot navodima
revizije rok zastarjelosti ne može računati od dana kada je Sporazum zaključen."

169
OGRANIČENJE PARNIČNOG SUDA

DA O POSTOJANJU KRIVIČNOG DJELA
KAO PRETHODNOM PITANJU RJEŠAVA U PARNICI
I NEMOGUĆNOST PRIMJENE PRIVILEGOVANOG ROKA ZASTARJELOSTI
(Član 377 ZOO u vezi čl. 14 ZPP)
Propust državnog tužioca da obavijesti porodicu oštećenog o njihovom

pravu da preduzmu gonjenje kao supsidijarni tužioci ne predstavlja procesnu
smetnju zbog koje je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog
djela pokrene i okonča krivični postupak, pa parnični sud nije ovlašćen da o
postojanju krivičnog djela kao prethodnom pitanju rješava u parnici, te nema
mjesta primjeni privilegovanog roka zastarjelosti.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su zaključili da potraživanje tužilaca za naknadu

nematerijalne štete nije zastarjelo, koji zaključak su temeljili na činjenici da
propuštanjem državnog tužioca da obavijesti porodicu oštećenog o njihovom pravu
da preduzmu gonjenje kao supsidijarni tužioci, tužioci su objektivno bili onemogućeni
da eventualno preuzmu krivično gonjenje, kao i da se u konkretnom slučaju imaju
primijeniti posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz čl.377 ZOO.
Nižestepeni sudovi nalaze da, imajući u vidu da je lišenje života N. P. L. radnja u
kojoj su sadržani elementi krivičnog djela ubistva iz čl.30 st.1 Krivičnog zakona
Republike Crne Gore ("Sl.list RCG", br.42/93, 14/94, 27/94 i 30/2002), koji je bio u
primjeni, u konkretnom slučaju apsolutna zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo
ubistva nastupala je protekom 30 godina od izvršenja krivičnog djela, saglasno
odredbama čl.96 st.6 Osnovnog krivičnog zakona, koje su se primjenjivale i na djela
predviđena zakonima tadašnjih republika (čl.7), te u skladu sa načelom pružanja jače
pravne zaštite oštećenom, načelom pravičnosti i činjenicom da su tužioci propustom
državnog tužioca onemogućeni da učestvuju u krivičnom postupku i eventualno sami
preduzmu gonjenje, smatraju da je opravdano u konkretnom slučaju primijeniti rok
predviđen za apsolutnu zastaru krivičnog gonjenja kao povoljniji za tužioce. S
obzirom da je prethodnik tužilaca stradao 09.08.1995. godine a tužba podnijeta
21.07.2014. godine, nije nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja.
U prilog navedenog zaključka koji je apostrofiran u presudama oba suda,
drugostepeni sud dodatno nalazi da u parničnom postupku samo izuzetno se može
utvrđivati da li je šteta prouzrokovana radnjom u kojoj su sadržani elementi bića
krivičnog djela da bi se primijenio kvalifikovani rok zastare iz čl.377 ZOO (radi se o
stepenu vjerovatnosti postojanja objektivnih elemenata djela, bez ulaženja u pitanje
subjektivnog odnosa potencijalnih učinilaca prema izvršenom krivičnom djelu, njihove
krivično pravne odgovornosti i eventualnog postojanja instituta koji bi isključivali
krivičnu odgovornost). Po mišljenju drugostepenog suda u konkretnom slučaju bi se
mogao primijeniti kvalifikovani rok zastare s obzirom na to da je lišenje života N. P. L.
radnja u kojoj su sadržani elementi bića krivičnog djela ubistva iz čl.30 st.1 ranije
važećeg Krivičnog zakona RCG, a državni tužilac nije obavijestio oštećene o svojoj
odluci da povodom kritičnog događaja u kojem je život izgubio suprug odnosno otac
tužilaca neće preduzeti gonjenje, pa tužioci iz objektivnih razloga nijesu mogli sami
BILTEN 1 / 2019 181

170
preduzeti gonjenje. Drugostepeni sud se u ovom dijelu poziva na praksu izraženu u

odluci Evropskog suda za ljudska prava Hugh Jordan v. The United Kingdom od
05.08.2001. godine, da takvim postupanjem porodici žrtve se onemogućava pristup
obavještenjima o stvari koja je za njih od ključne važnosti i sprječava bilo kakvo
pravno pobijanje odluke, a što bi upućivalo da nijesu zadovoljeni standardi
"djelotvorne istrage".
Po nalaženju ovog suda, u parničnom postupku, u smislu čl.14 ZPP, u
pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, sud je vezan za
pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Međutim,
ako su postojale procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se
protiv učinioca krivičnog djela pokrene i okonča krivični postupak, bilo zato što je
učinilac djela umro ili je nedostupan organima gonjenja, nepoznat ili ima više
izvršilaca, parnični sud je u tom slučaju ovlašćen da, kao prethodno pitanje, rješava o
tome da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog
djela, jer krivično djelo postoji i kad je krivični postupak izostao. Pritom, radnja
parničnog suda nije usmjerena na utvrđenje krivične odgovornosti, već na utvrđenje
prava oštećenog na naknadu štete prouzrokovanu krivičnim djelom, kako bi se
primijenila pravila o privilegovanom roku zastarjelosti naknade štete iz čl.377 ZOO.
Ovakav stav sudske prakse utemeljen je na stavu proširene sjednice Vrhovnog suda
Jugoslavije iz maja 1972. godine.
Prema odredbi čl.60 Zakona o krivičnom postupku ("Sl.list SFRJ", br.26/86,
74/87 i 57/89), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka kritičnog događaja, kad javni
tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično djelo za koje se goni
po službenoj dužnosti ili kad nađe da nema osnova da preduzme gonjenje protiv
nekog od prijavljenih saučesnika, dužan je da u roku od osam dana o tome obavijesti
oštećenog i da ga uputi da može sam preduzeti gonjenje. Ovako će postupiti i sud
ako je donio rješenje o obustavi postupka usljed odustanka javnog tužioca od
gonjenja - st.1. Prema st.2 navedene odredbe, oštećeni ima pravo da preduzme,
odnosno nastavi gonjenje u roku od osam dana od kada je primio obavještenje iz st.1
ovog člana, a ako je javni tužilac odustao od optužnice, oštećeni može preuzimajući
gonjenje, ostati pri podignutoj optužnici ili podići novu - st.3.
Shodno stavu 4 člana 60 istog zakona, oštećeni koji nije obaviješten da javni
tužilac nije preduzeo gonjenje ili da je odustao od gonjenja može svoju izjavu da
produžuje postupak dati pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kada
je javni tužilac odbacio prijavu, odnosno od dana kada je doneseno rješenje o
obustavi postupka.
U konkretnom slučaju, Viši tužilac u Podgorici je u predmetu Ktr.br.225/95, koji
predmet je formiran povodom smrti albanskog državljanina L. P. N., rješenjem od
04.05.1996. godine (sačinjeno na omotu spisa), konstatovao da nema osnovane
sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti i nema mjesta
daljem angažovanju tužioca i odlučio da se predmet razvede i arhivira kao završen. U
rješenju je naznačeno da nema adrese oštećene porodice.
Ovaj sud smatra da rok od tri mjeseca iz čl.60 tada važećeg Zakona o
krivičnom postupku za preduzimanje gonjenja je prekluzivan rok i po proteku tog roka
oštećeni ne može preduzeti gonjenje ni u slučaju kada ga javni (vojni) tužilac tek po
proteku tog roka obavijesti o odbačaju krivične prijave, jer bi u tom slučaju takav
podnesak oštećenog bio nedozvoljen i iz tih razloga isti bi trebalo odbaciti. Navedeni
stav je izražen u ranijoj praksi Vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda SRJ, a
važeći Zakonik o krivičnom postupku Crne Gore, u čl.59 st.5, sadrži određenje da
oštećeni koji nije obaviješten da državni tužilac nije preduzeo gonjenje ili da je

171
odustao od gonjenja može svoju izjavu da preduzima ili nastavlja postupak dati pred
nadležnim sudom, u roku od šest mjeseci od dana kad je državni tužilac odbacio
prijavu ili obustavio istragu, odnosno od dana kad je doneseno rješenje o obustavi
postupka.
Po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da su u
konkretnom slučaju postojale okolnosti koje daju ovlašćenja parničnom sudu da o
postojanju krivičnog djela kao prethodnom pitanju rješava u ovoj parnici."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 761/18 od 19.02.2019 . godine)
BILTEN 1 / 2019 183

172
ZASTARA ŠTETE PRIPADNICIMA JNA

IZ ORUŽANIH SUKOBA SA PARAVOJNIM FORMACIJAMA
DO 22. MAJA 1992. GODINE
(Član 377 ZOO)
Šteta prouzrokovana pripadnicima JNA (pogibija, ranjavanje) u oružanim

sukobima sa paravojnim formacijama bivših republika SFRJ, do dana njihovog
medjunarodnog priznanja od strane Generalne skupštine OUN 22. maja 1992.
godine, prouzrokovana je krivičnim djelom oružane pobune iz člana 124 KZ
SRJ, za koje krivično djelo nije bilo moguće voditi ni okončati krivični
postupak, pa potraživanje za tu štetu zastarijeva u roku od 15 godina
propisanom za zastarjelost krivičnog gonjenja za to djelo, u smislu odredbe čl.
377 st.1 ZOO.
Iz obrazloženja:
"U postupku je utvrđeno da je tužilac nakon ranjavanja od eksplozivnog

sredstva koje je zahvatilo cijelu lijevu šaku, bio smješten u trebinjskoj bolnici gdje mu
je izvršena amputacija trećeg i četvrtog prsta, sa osteosintezom preloma druge
metakarpalne kosti te šake, te da je nakon zarastanja rana i odstranjivanja šavova
započeo sa fizikalnom rehabilitacijom u Vojnoj bolnici Meljine od 26.08.1992. godine.
Nakon rehabilitacije ponovo je bio na zaraćenom području - prostoru Hrvatske i
Bosne i Hercegovine. Iz saglasnih nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke
specijaliste ortopeda, neurologa i neuropsihijatra je utvrdjeno da je zbog zadobijenih
povreda došlo do umanjenja životne aktivnosti tužioca 55% trajno. Visinu tražene
štete prvostepeni sud je odmjerio shodno odredbi čl.200 ZOO i čl. 220 ZPP imajući u
vidu sve okolnosti slučaja nastanka štete, posljedice koje su nastupile, vodeći računa
o značaju povrijedjenog dobra, cilju kojem naknada služi i o tome da se ne pogoduje
težnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su usvojili
tužbeni zahtjev i dosudili iznose bliže precizirane izrekom prvostepene presude.
Tokom postupka pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi, tužena je isticala
prigovor zastare potraživanja, koji prigovor su nižestepeni sudovi ocijenili kao
neosnovan, s pozivom na odredbu čl. 382 i 383 ranije važećeg ZOO (Sl.list SFRJ
br.29/78, 39/85,57/89 i Sl. list SRJ 31/93).
Nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da
predmetno potraživanje nije zastarjelo budući da zastarjelost ne teče u vrijeme ratnih
dejstava kada je šteta i nastala.
Naime, zastarjelost je počela teći nakon zaključenja mirovnog sporazuma u
Dejtonu 21.11.1995. godine, odnosno u Parizu 14.12.1995. godine.
Takodje, šteta prouzrokovana pripadnicima JNA (pogibija, ranjavanje) u
oružanim sukobima sa paravojnim formacijama bivših republika SFRJ, do dana
njihovog medjunarodnog priznanja od strane Generalne skupštine OUN 22. maja
1992. godine, prouzrokovana je krivičnim djelom oružane pobune iz čl.124 KZ SRJ
(iz poznatih razloga nije bilo moguće voditi ni okončati krivični postupak), pa njeno
potraživanje zastarijeva u roku od 15 godina propisanom za zastarjelost krivičnog
gonjenja za to djelo, u smislu odredbe čl. 377 st.1 ZOO, važećeg u vrijeme nastanka

173
štetnog dogadjaja, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje
u potpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.
Imajući u vidu iznijeto te činjenicu da je tužba podnijeta 07.10.2010. godine, to
se zastarjelost u konkretnom slučaju računa u roku od 15 godina, pa predmetno
potraživanje nije zastarjelo, što navode revizije, kojima se ponavljaju navodi iz
dosadašnjeg toka postupka kojima se tvrdi suprotno, u cjelosti čini neosnovanim."
BILTEN 1 / 2019 185

174
ZASTARJELOST PRAVA NA NAKNADU

ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI
(Član 380 Zakona o obligacionim odnosima
u vezi čl. 63 st. 1 Zakona o eksproprijaciji)
Raniji vlasnici su nakon pravosnažnosti rješenja o oduzimanju iz

posjeda gradjevinskog zemljišta imali zakonsko pravo neposrednog obraćanja
sudu radi utvrdjivanja naknade, bez obzira na činjenicu da se postupak za
utvrdjivanje naknade vodi po službenoj dužnosti, a ako raniji vlasnici to pravo
nijesu vršili u opštem zastarnom roku, izgubili su pravo da naknadu ostvare u
sudskom postupku zbog isteka roka zastarjelosti predvidjenog odredbom
člana 380 ZOO.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP,
utvrđeno je da je konačnim rješenjem SO K. br.0201-4744/3-81 od 18.11.1981.
godine, oduzet posjed na građevinskom zemljištu čest.zem.918/2 KO D., u površini
od 1329 m2, ranijim vlasnicima T. N. i T. J. i određeno da će pravična naknada biti
utvrđena posebnim rješenjem u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji. Nepokretnosti
su prešle u društvenu svojinu na osnovu odluke o određivanju gradskog
građevinskog zemljišta ("Sl.list SR CG", br.25/81 - Opštinski propisi) i odredbi čl.18.
Zakona o građevinskom zemljištu ("Sl.list SR CG", br.20/80), radi izgradnje privredne
zone u G.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su tužbeni
zahtjev kojim je traženo da se tužena obaveže da na ime naknade za eksproprisane
nepokretnosti označene u izreci presude isplati tužiocima iznos od 108.978,00 €‚ sa
zakonskom kamatom od dana presuđenja do isplate, odbili kao neosnovan, zbog
zastarjelosti potraživanja, nalazeći da je u konkretnom slučaju protekao opšti zastarni
rok od 10 godina, propisan čl.371 ZOO ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.
list SRJ" br.31/93), odnosno čl.380 ZOO („Sl.list CG“, br.47/08), koje pravo je
mjerodavno u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu, u kojem roku su raniji vlasnici
imali pravo tražiti naknadu, s tim što su početak opšteg zastarnog roka računali od
dana donošenja rješenja SO K. br.0201-4744/3-81 od 18.11.1981. godine o
oduzimanju posjeda zemljišta.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepni sudovi su
pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev odbili zbog zastarelosti potraživanja.
S obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažno rješenje o
odredjivanju naknade za oduzete nekretnine ranijim vlasnicima - pravnim
prethodnicima tužilaca, to se postupak za odredjivanje naknade za oduzete
nepokretnosti sprovodi i naknada odredjuje prema odredbama Zakona o
eksproprijaciji ("Sl.list SRCG", br.20/81), koji je važio u vrijeme oduzimanja
nepokretnosti i prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku.
Odredbom čl.63. stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme
nastanka spornog odnosa, propisano je da ako se sporazum o naknadi ne postigne u
cjelosti u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji,
opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove dostaviće

175
pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima opštinskom sudu, na kojem

području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi odredjivanja naknade, a stavom
2, da ako nadležni organ ne postupi po odredbi stava 1 ovog člana, raniji vlasnik se
može neposredno obratiti sudu radi odredjivanja naknade.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, raniji vlasnici kojima nije
odredjena naknada, nakon pravosnažnosti rješenja imali su mogućnost da se obrate
neposredno sudu radi odredjivanja naknade, pa kako to isti nijesu učinili u roku od
10 godina, već je tužba njihovih naslednika podnijeta 01.08.2013. godine, dakle
nakon više od 30 godina od dana kada je raniji vlasnik imao pravo da se obrati
neposredno sudu, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se radi o
zastarjelom potraživanju.
Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da su raniji vlasnici imali pravo
obraćanja sudu za određivanje naknade nakon pravosnažnosti rješenja o oduzimanju
iz posjeda građevinskog zemljišta, koja naknada se mogla određivati prema
odredbama Zakona o eksproprijaciji kako je to u rješenju i navedeno. To pravo je
vremenski ograničeno nastupanjem zastarjelosti potraživanja kada raniji vlasnici to
pravo bez posebnih razloga nijesu vršili određeno vrijeme. Stoga je pravilan
zaključak nižestepenih sudova da je nastupila zastarjelost potraživanja budući je
protekao rok od 10 godina propisan odredbom čl.380. ZOO, od donošenja rješenja
(1981. godine) do podnošenja tužbe (19.02.2013. godine).
Pri tom, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da u smislu odredbi Zakona o
eksproprijaciji, koje su bile u primjeni u vrijeme oduzimanja nepokretnosti, raniji
vlasnici su imali zakonsko pravo neposrednog obraćanja sudu radi utvrđivanja
naknade, bez obzira na činjenicu da se postupak za utvrđivanje naknade vodi po
službenoj dužnosti. Ovo pravo ranijih vlasnika upravo je predstavljalo vid zaštite od
posledica propuštanja da se postupak pokrene i vodi po službenoj dužnosti i davalo
mogućnost da raniji vlasnici sami očuvaju svoja prava. Međutim, kako raniji vlasnici
to pravo nijesu vršili u opštem zastarnom roku, to su izgubili pravo da naknadu
ostvare u sudskom postupku zbog isteka roka zastarjelosti predviđenog odredbom
čl.380 ZOO.
Neprihvatljivi su revizijski navodi da tužioci nijesu imali saznanja da su
nepokretnosti eksproprisane. Naime, sporne nepokretnosti su oduzete iz posjeda
ranijih vlasnika shodno Zakonu o građevinskom zemljištu, nesumnjivo privedene
namjeni, pa se ovi revizijski navodi pokazuju neosnovanim.
Bez osnova su navodi revizije da rješenje SO K. br.0201-4744/3-81 od o
oduzimanju nekretnina iz posjeda ranijih vlasnika nije postalo pravosnažno, a
nižestepeni sudovi su u svojim odlukama dali jasne i dovoljne razloge za suprotan
zaključak.
U vezi sa prethodno izloženim stavom Ustavnog suda Crne Gore, ovaj sud ne
spori da se arbitrernim može ocijeniti pojedinačni akt, pri čijem je donošenju njegov
donosilac, bez konkretnih razloga, odstupio od ustaljene prakse, ili u obzir nije uzeo
očigledno mjerodavan propis, ili ga je pogrešno primjenio, što pojedinačni akt čini
neprihvatljivim.
Međutim, u konkretnom slučaju odluka o neosnovanosti zahtjeva proizilazi iz
pravnog stava Vrhovnog suda Crne Gore od 11.07.2014. godine, zauzetog na
sjednici Gradjanskog odjeljenja – da potraživanje naknade za eksproprisane
nepokretnosti zastarjeva u opštem zastarnom roku, a da zastarjelost počinje da teče
prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik imao pravo da se obrati neposredno
sudu ili drugom nadležnom organu, radi odredjivanja naknade.
BILTEN 1 / 2019 187

176
S tim u vezi, za ukazati je da je razlog donošenja ovakvog pravnog stava

Vrhovni sud vidi u postizanju pravne sigurnosti i vladavini prava, te da bi se imao
ujednačen pristup prilikom odlučivanja u ovakvim slučajevima i izbjegla zloupotreba
prava. Naime, u vrijeme kada je zauzet pravni stav, uveliko su tekli postupci pred
sudovima, radi određivanja pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti, u
kojima su sudovi meritorno odlučivali, tako što su dosuđivali tražene naknade, iako je
od eksproprijacije proteklo i više decenija. Pri tome, zbog dugog proteka vremena
korišćena je činjenica da korisnik eksproprijacije nije posjedovao dokumentaciju koja
se tiče naknade, niti se ista moglo pronaći kod Državnog arhiva na Cetinju, zbog
čega korisnici eksproprijacije nijesu mogli sudu pružiti dokaze da su naknade
plaćene ranijim vlasnicima. U tim situacijama, a u nedostatku dokaza da je naknada
plaćena, sudovi su bili prinuđeni da usvajaju zahtjeve i dosuđuju tražene naknade
ranijim vlasnicima odnosno njihovim pravnim sledbencima.
Nadalje, prilikom zauzimanja navedenog pravnog stava, ovaj sud je imao u
vidu da potraživanje naknade za eksproprisane nepokretnosti predstavlja obligacioni
zahtjev, koja potraživanja podliježu zastari, kao i zaključak gradjanskih i građansko-
pravnih odjeljenja Saveznog suda, Vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 28 i
29.05.1986. godine.
Naime, nije sporno da se postupak određivanja pravične naknade za
eksproprisane nepokretnosti saglasno odredbama ranijeg i sada važećeg Zakona o
vanparničnom postupku pokreće i vodi po službenoj dužnosti, što podrazumijeva
aktivno učešće države u postizanju sporazuma oko određivanja pravične naknade.
No, u nedostatku sporazuma i po proteku više decenija, od dana oduzimanja
nekretnina, a pri zakonskoj mogućnosti, da je u nedostatku sporazuma raniji vlasnik
imao pravo da se neposredno obrati sudu, radi određivanja naknade, a to ne čini, niti
preduzima bilo koju aktivnu radnju iako za to ima itekako interes u cilju ostvarenja
prava na naknadu isti je izgubio pravo potraživati naknadu.
Dakle, kod utvrđenja da je sporno zemljište oduzeto iz posjeda pravnim
prethodnicima tužilaca rješenjem SO K. od 18.11.1981. godine, to su isti imali pravo,
u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o eksproprijaciji („Sl.list RCG“,
br.20/81) i Zakona o vanparničnom postupku, da se neposredno obrate sudu sa
zahtjevom radi određivanja naknade za oduzete nepokretnosti, od kada je i počeo
teći opšti zastarni rok od 10 godina.
Kako je tužba u ovom sporu podnijeta nadležnom sudu po proteku zastarnog
roka od 10 godina, tačnije nakon više od 30 godina od oduzimanja nepokretnosti iz
njihove državine - 19.02.2013. godine, to je nastupila zastarelost potraživanja
saglasno pravnom stavu Vrhovnog suda Crne Gore SU-VI br.62/14 od 11.07.2014.
godine."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 31/18 od 19.03.2019. godine)

177
ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE ŠTETE

ZBOG IZGRADNJE KANALA
Protekom roka od tri godine od saznanja izgradnje kanala zastarjelo je

pravo na naknadu štete vlasnika parcele na kojoj je kanal izgradjen.
OTPUŠTANJE DUGA
(Član 344 ZOO)
Prihvatanjem vlasnika da mu se parcela na kojoj je izgradjen kanal vrati

u stanje u kakvom se nalazila u momentu zaključenja sporazuma o vraćanju
zemljišta, kojim sporazumom se odrekao prava na naknadu štete po bilo kom
osnovu, došlo je do otpuštanja duga.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem o eksproprijaciji od 19.11.1958. godine pravnim prethodnicima

tužilaca V. K. i P. K. eksproprisana je parcela 280/1, po kulturi livada, površine 7270
m2, za potrebe HE "G. Z." iz N., radi izgradnje akumulacije "V.", a 20.12.1958.
godine donijeto rješenje o isplati naknade.
Na zahtjev K. V. da mu se vrati u vlasništvo dio parcele koji nije upotrijebljen u
svrhu za koju je parcela eksproprisana, preduzeće "C. e." i raniji vlasnik V. K. su
13.08.1973. godine zaključili Sporazum, kojim su se saglasili da se ranijem vlasniku
vrati u vlasništvo dio parcele br.280/1, u površini od 6.550 m2, u stanju u kakvom se
nalazi, a da on preduzeću izvrši povraćaj nominalnog iznosa naknade koju je primio
za površinu koja se vraća u iznosu od 2.358 dinara. Preduzeće se obavezalo da
predloži nadležnom organu donošenju rješenja o deeksproprijaciji, ili u suprotnom
navedeni iznos vrati ranijem vlasniku sa zakonskom kamatom. Raniji vlasnik K. V. se
sporazumom odrekao traženja naknade štete po bilo kom pravnom osnovu u vezi
navedene nepokretnosti koja mu se vraća u svojinu i prava da traži pristupni put na
nepokretnost.
Rješenjem Sekretarijata za privredu i finansije SO Nikšić Up/Io br.07-910/73
od 23.06.1976. godine, po zajedničkom zahtjevu Preduzeća "C. e." i ranijih vlasnika
V. i P. K., poništeno je rješenje o eksproprijaciji od 19.11.1958. godine u dijelu koji se
odnosi na dio parcele 280/1, livada površine 6.550 m2, dok je u ostalom dijelu
rješenje ostalo na snazi.
Vještačenjem vještaka geodetske struke nepokretnost tužilaca identifikovana
je kao parcela 1233/1, površine 6942 m2 i parcela 1234/1 površine 39 m2, upisane u
ln.288 KO Straševina na ime tužilaca u određenim suvlasničkim udjelima. Preko
parcele 1233/1 prolazi kanal koji predstavlja kanalisani potok Mrkošnica, ukupne
površine 881 m2. Prema nalazu vještaka predmetne parcele bile su predmet spora
tužilaca i tužene u parnici P.br.1819/11 i predmet eksproprijacije po rješenju od
19.11.1958. godine. Ranija parcela br.280/1 površine 6550 m2 odgovara dijelu
parcela 1233 i 1234 koje su bile upisane u ln.288 na DS C. e. u obimu 1/9 i K. V.u
BILTEN 1 / 2019 189

178
obimu 8/9, a kasnije su vršene promjene na osnovu rješenja o nasleđivanju i na

suvlasničkom dijelu K. V. uknjiženo pravo suvlasništva tužilaca u određenom obimu.
Vještak je u nalazu navela da je promjenom 28/2014 na osnovu pravosnažne
presude prvostepenog suda P.br.1819/11 od 13.05.2013. godine, izvršena
parcelacija parcela 1233 i 1234, nakon čega su tužioci uknjiženi u suvlasničkim
udjelima na parcelama 1233/1 površine 6492 m2 i 1234/1 površine 39 m2, a tužena
na parcelama 1233/2 i 1234/2, kao pravni sledbenik DS C. e.
Vještaka poljoprivredne struke je u nalazu dala mišljenje da dio parcele 1233/1
koji zahvata kanal površine 881 m2, ima tržišnu cijenu od 20.492,06 €, odnosno da je
vrijednost m2 23,26 €, imajući u vidu sve parametre od značaja za utvrđivanje tržišne
cijene. Vještak je navela da je prosječnu cijenu uvećala za 25% imajući u vidu
povoljnost svih činilaca koji su od značaja prilikom formiranja tržišne cijene
(lokacijske karakteristike, stanje zemljište i okolnog područja i postojanje
infrastructure), kao i da postojanje kanala ograničava korišćenje cjelokupne parcele.
Nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, zaključujući da je
nastupila zastarelost potraživanja.
Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi, primjenom odredbe čl.385 st.2 ZOO
("SL.list CG", br.47/08), koje pravo je mjerodavno u vrijeme podnošenja tužbe u
ovom sporu, pravilno zaključili da je potraživanje tužilaca zastarjelo jer je protekao
objektivni rok zastarelosti potraživanja od 5 godina od momenta nastanka štete.
Odredbom čl.385 st.1 ZOO propisano je da potraživanje naknade
prouzrokovane štete zastarijeva u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za
štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za
pet godina od kad je šteta nastala - st.2.
Tužioci svoje potraživanje naknade štete temelje na tvrdnji da zbog izgradnje
kanala preko njihovih nepokretnosti ne mogu koristiti nepokretnosti u punom obimu,
odnosno da su u potpunosti su onemogućeni u korišćenju istih. S obzirom da je kanal
građen od strane prethodnika tužene, tužbeni zahtjev su usmjerili prema tuženoj,
smatrajući da je ista odgovorna za štetu koju trpe.
Iz utvrđenih činjenica u sporu proizilazi da je sporazumom izmedju Opštine
Nikšić i preduzeća C. e. od 14.09.1973.godine regulisani način i uslovi pod kojim će
se izvršiti regulisanje korita rijeke Mrkošnice. Utvrđujući momenat nastanka štete
nižestepeni sudovi su zaključili da su radovi na izgradnji-prokopavanju počeli prije
izgradnje magistralnog puta Nikšić - Podgorica 1974. godine, te da je isti prokopan sa
završetkom izgradnje magistralnog puta 1980. godine, a ovo imajući u vidi da kanal
prolazi ispod magistralnog puta, a nalaze da kanal preko parcele postojao u vrijeme
donošenja rješenja od 23.06.1976. godine kojim je izvršena deeksproprijacija dijela
parcele i vraćen u svojinu pravnom prethodniku tužilaca V. K. To znači da je šteta
nastala prije 23.06.1976. godine. Tužilac B. K. je u stranačkom iskazu kod
prvostepenog suda naveo da je rijeka Mrkošnica tekla obodom parcele sve do
momenta dok je tužena prokopala kanal po njegovom sjećanju 1977. godine.
S obzirom da je tužba u ovom sporu podnijeta 26.08.2014. godine, nesumnjivo
je da je protekao rok od pet godina od kad je šteta nastala, zbog čega su nižestepeni
sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev zbog zastarelosti potraživanja.
Pored izloženog, ovaj sud smatra da je prethodnik tužilaca prihvatio da mu se
parcela vrati u stanje u kakvom se nalazila u momentu zaključenja sporazuma o
vraćanju zemljišta, a zaključenim sporazumom sa prethodnikom tužene odrekao se
prava na potraživanje štete u vezi vraćenog zemljišta po bilo kom osnovu.
Navedenom izjavom prethodnik tužilaca je izjavio dužniku da neće tražiti ispunjenje
potraživanja iz bilo kog osnova, time i potraživanje naknade štete, a dužnik se sa tim

179
saglasio, iz čega proizilazi da je sporazumom došlo do otpuštanja duga. Prema

odredbi čl. 344. ZOO, obaveza prestaje kad poverilac izjavi dužniku da neće tražiti
njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi. Za punovažnost ovog sporazuma nije
potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz koga je obaveza
nastala. Navedeno znači da otpuštanje duga gasi sva povjeriočeva potraživanja
prema dužniku, izuzev onih za koja povjerilac nije znao da postoje u času kad je
otpuštanje izvršeno.
Revizijom se bez osnova ukazuje da u parnici P.br.1819/11, u kojoj je
utvrđeno da su tužioci jedini i isključivi vlasnici parcela 1233/1 i 1234/1, nije utvrđeno
svojinsko pravo tužilaca u punom obimu od 8/9 idealnog dijela, jer uz utvrđenih
činjenica, posebno nalaza vještaka geodetske struke, proizilazi da su tužioci upravo u
navedenom obimu uknjiženi u javne knjige.
Nije osnovan navod revizije da je objektivni rok zastare mogao početi teći od
pravosnažnosti presude P.br.1819/11 od 13.05.2013. godine, kojom je utvrđeno
pravo svojine tužilaca, jer se početak objektivnog roka zastare vezuje za momenat
nastanka štete, a mjerodavno pravo je ono koje važi u momentu podnošenja
zahtjeva-tužbe za naknadu štete."
BILTEN 1 / 2019 191

180
LEGITIMACIJA U SPORU ZA ISPLATU NAKNADE

ZA BESPRAVNO ODUZETE NEPOKRETNOSTI
I USTUPANJE PRAVA DA SE ZAHTIJEVA ODREDJENO POTRAŽIVANJE
(Čl. 445-454 ZOO)
Pravo da zahtijeva naknadu za eventualno bespravno oduzete

nepokretnosti ima samo raniji vlasnik, odnosno korisnik nepokretnosti.
***
Ugovorom se ne može ustupati pravo da se zahtijeva određeno
potraživanje, tj. prijemnik na taj način ne može steći položaj ovlašćene stranke
da takvo potraživanje zahtijeva umjesto ustupioca od ustupiočevog dužnika.
Iz obrazloženja:
"Članom 4 tač.4 Ugovora ugovorne stranke su se sporazumjele da kupovinom

navedenih nepokretnosti i isplatom kupoprodajne cijene kupac preuzima pravni
položaj ovlašćene stranke u postupku za povrat dijela nepokretnosti oduzetih
prodavcu "D. v." S. od strane O. T.
Vještačenjem vještaka geodetske struke utvrđeno je da ukupna površina
čest.zem 378/1 i 378/2 po novom katastru odgovara djelovima katastarskih parcela
bliže označenim u izreci pobijane presude, kao i da se parcele nalaze u zoni morskog
dobra.
Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud je izveo zaključak da
je tužilac stvarno legitimisan da potražuje naknadu od tužene za nepokretnosti koje
su oduzete iz korišćenja "D. v." iz S. Naime, drugostepeni sud nalazi da je ugovorom
o kupoprodaji zaključenim sa "D. v." iz S. od 18.01.2013. godine, u čl.4 tač.4, decidno
naznačeno da kupac isplatom kupoprodajne cijene preuzima pravni položaj
ovlašćene stranke u postupku povraćaja dijela nekretnina u T. oduzetih od O. T.
Prema mišljenju drugostepenog suda na taj način došlo je do ustupanja potraživanja,
a kako navedena odredba ugovora nije u suprotnosti sa imperativnim propisima iz
čl.445 ZOO, sud nalazi da je tužilac aktivno legitimisan da traži naknadu za
bespravno oduzete nepokretnosti.
Po mišljenju ovog suda zaključak drugostepenog suda o stvarnoj legitimaciji
tužioca nije pravilan.
Odredbama čl.445 - 454 ZOO ("Sl.list CG", br.47/08) regulisano je ustupanje
potraživanja ugovorom (cesija). Odredbom čl.445 ZOO predviđeno je da povjerilac
može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti svoje potraživanje, izuzev
potraživanja čiji je prenos zabranjen zakonom, koje je vezano za ličnost povjerioca, ili
koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga, a ugovor nema dejstvo prema
dužniku ukoliko je između njega i povjerioca ugovorena zabrana prenosa
potraživanja. Prema odredbi čl.447 st.1 istog zakona, za prenos potraživanja nije
potreban pristanak dužnika, ali je povjerilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom
ustupanju.
Iz navedenih odredbi jasno proizilazi da predmet ugovora o ustupanju su
potraživanja (tražbine). Dalje, predmet ustupanja mogu biti ne samo postojeća, nego
i buduća potraživanja, a to su ona koja još ne postoje u trenutku zaključenja ugovora
o cesiji, ali za koja se zna, odnosno izvjesno je da će postojati ubuduće. Da bi takva

181
potraživanja bila predmet ugovora o ustupanju, ona moraju biti određena ili makar
odrediva. Predmet ugovorne obaveze sastoji se u davanju, činjenju, nečinjenju ili
trpljenju i ono je po svojoj prirodi obligaciono pravna prirode, pa shodno čl. 41 st. 2
ZOO ugovorna obaveza mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Predmet obaveze je određen ako je unaprijed tačno utvrđeno šta dužnik treba da čini
ili ne čini da bi izvršio svoju obavezu, a odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću
kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi, a ako treće lice
neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav -čl. 45 ZOO.
Po ocjeni ovog suda, odredba čl.4 tač.4 ugovora o kupoprodaji na temelju koje
drugostepeni sud zasniva stvarnu legitimaciju tužioca u ovom sporu, suprotna je
odredbama zakona koje regulišu ustupanje potraživanja ugovorom, a time ništava.
Ugovorom se ne može ustupati pravo da se zahtijeva određeno potraživanje, tj.
prijemnik na taj način ne može steći položaj ovlašćene stranke da takvo potraživanje
zahtijeva umjesto ustupioca od ustupiočevog dužnika.
Ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o ustupanju-cesiji
potraživanja, pa tužilac nema stvarnu legitimaciju u sporu jer nije lice na kojem leži
pravo da zahtijeva naknadu za bespravno zauzeto zemljište. U konkretnom slučaju,
pravo da zahtijeva traženu naknadu za eventualno bespravno oduzete nepokretnosti
ima samo raniji vlasnik, odnosno korisnik nepokretnosti."
BILTEN 1 / 2019 193

182
ROK ZA ZAŠTITU OD EVIKCIJE

Rok za evikciju se ima računati od momenta kada je žalba kupca

povodom zabilježbe spora odbijena rješenjem Uprave za nekretnine, a ne od
momenta pravosnažnosti presude kojom su utvrdjena prava trećih lica na
kupljenoj nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj parnici, predstavlja zahtjev tužioca za utvrđenje

osnovanosti njegovog potraživanja prema tuženom, po osnovu odgovornosti za
pravne nedostatke, u ukupnom iznosu od 1.787.676,87 €, od kojeg iznosa po osnovu
naknade štete iznos od 405.333,87 €, a po osnovu izgubljene dobiti iznos od
1.382.342,90 €. Tužilac je svoj zahtjev temeljio po osnovu odgovornosti tuženog kao
prodavca za pravne nedostatke, s pozivom na čl. 516 ZOO-a ("Sl.list CG", br.47/08)
odnosno čl. 508 ZOO-a ("Sl. list SFRJ", br.29/78,39/85, i 57/89 i "Sl. list SRJ", br.
31/93) u vezi čl.2 Ugovora o prenosu prava korišćenja i kupoprodaje od
03.02.2005.godine
Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i po nalaženju ovog suda, a
nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno
pravo kada su odlučili na izloženi način, o čemu su dali jasne, pravilne i iscrpne
razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje upućuje podnosioca revizije.
Naime, odredbom čl.508 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ",
br.29/78,39/85,45/89 i 57/89 i "Sl. list SRJ", br.31/93) koji je bio u primjeni u vrijeme
nastanka obaveze, a isto određenje sadrži i odredba čl.516 sada važećeg ZOO ("Sl.
list CG", br. 47/08) je propisano, da prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji
neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem
postojanju kupac nije obavešten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.
Nadalje, odredbom čl. 515 st.1 ZOO ("Sl. list SFRJ", br.29/78,39/85,45/89 i
57/89 i "Sl. list SRJ", br. 31/93) je propisano da se pravo kupca po osnovu pravnih
nedostataka gasi istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg (isto
određenje sadrži i sada važeči ZOO-a u čl.524 st.1).
Kada se citirane zakonske odredbe dovedu u vezu sa prethodno utvrđenim
činjeničnim stanjem, to su i po nalaženju ovog suda, pravilno odlučili nižestepeni
sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev.
Ovo iz razloga što je u konkretnoj pravnoj stvari tužilac propustio da u roku od
godine dana (koji rok je propisan u čl. 515 st.1 tada važećeg ZOO-a) istakne svoja
prava prema tuženom po osnovu evikcije, odnosno što isti nije ustao sa tužbom u
roku od godine dana od dana saznanja za postojanje prava trećih na predmetnoj
nepokretnosti.
Ovakav zaključak suda proizilazi iz činjenice da je tužilac saznao za prava
trećih na predmetnim nepokretnostima, onda kada je njegova žalba, koja je izjavljena
protiv rješenja kojim je izvršena zabilježba predmetnog spora (spora trećih lica
povodom istih nepokretnosti), odbijena rješenjem Uprave za nekretnine - Vlade CG
br. 07-415/1-2006 od 15.01.2007. godine.

183
Dakle, imajući u vidu da je tužilac dana 15.01.2007. godine bio upoznat sa

pravima trećih lica na nepokretnostima koje je kupio, a da je tužbu podnio dana
16.07.2010. godine, to je jasno da je isti propustio rok od godinu dana za isticanje
prava po osnovu evikcije, a što je za posledicu imalo i gubitak prava tužioca na
naknadu štete po osnovu evikcije - pravnih nedostataka.
Neosnovani su navodi revizije u kojima se ističe da rok za evikciju nije mogao
da teče od dana zabilježbe spora, već isključivo od momenta pravosnažnosti presude
Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br. 960/06 od 11.07.2008.godine, koja presuda je
postala pravosnažna dana 21.07.2009.godine.
Ovo kod činjenice što je odredbom čl. 104 Zakona o državnom premjeru i
katastru nepokretnosti ("Sl. list RCG", br. 29/07 i "Sl. list CG", br. 32/2011) propisano,
da je zabilježba spora upis kojim se čini vidljivim da se, u pogledu knjižnog prava,
vodi pred sudom ili drugim nadležnim organom postupak čiji bi ishod mogao uticati
na uknjižbu, pripadanje, postojanje, obim, sadržaj ili ograničenje tog prava.
Imajući u vidu da se pod evikcijom podrazumjeva pravno uznemiravanje kupca
povodom pribavljene stvari, te da se uznemiravanje vrši po osnovu prava trećeg, koje
je po svojoj prirodi takvo da isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, to se
izvodi jasan zaključak da je tužilac i samom zabilježbom spora bio upoznat sa
pravom trećih lica na nepokretnostima koje je kupio, budući da je i samom
zabilježbom spora došlo do uznemiravanja prava tužioca po osnovu kupljene stvari.
Slijedom izloženog, rok za evikciju se ima računati od momenta kada je žalba
tužioca povodom zabilježbe spora, (žalba izjavljena protiv rješenja kojim je izvršena
zabilježba spora trećih lica na istim nepokretnostima) odbijena rješenjem Uprave za
nekretnine - Vlade CG br. 07-415/1-2006 od 15.01.2007. godine, a ne od momenta
pravosnažnosti presude kako to revident neosnovano ističe. Pored navedenog, za
naglasiti je da nije logično a ni životno održivo da kupac kupljene stvari trpi prava
trećih lica (zabilježbu spora), a da pri tome ne preduzme pravne radnje u cilju zaštite
svog prava, odnosno da isti ne ustane sa tužbom (negativna tužba) u cilju utvrđenja
da pravo trećeg ne postoji, budući da je u takvoj situaciji tužilac svakako imao pravni
interes za utvrđivanje nepostojanja prava trećih lica."
BILTEN 1 / 2019 195

184
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ISPLATU DUGA

NA IME IZGRADNJE PODZEMNIH GARAŽA
(Član 842 ZOO)
Dopisi opštine kojima se investitor izgradnje objekata obavještava da je

u skladu sa Odlukom o naknadi za uredjivanje gradjevinskog zemljišta
potrebno da obezbijedi odgovarajući broj parking mjesta, kao uslov za
izdavanje saobraćajne saglasnosti na projektnu dokumentaciju, ne mogu se
smatrati nalogom za izvršenje poslova za račun opštine, jer navedenim aktima
investitor nije ovlašćen da za potrebe opštine preduzme izgradnju garaža, već
je istima samo utvrdjena obaveza investitora da za potrebe objekata izgradi
garaže, te opština nije u obavezi da investitoru isplati iznos u vrijednosti
izgradjenih garaža.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora predstavlja zahtjev tužioca da se obaveže tuženi da mu na

ime izgradnje podzemnih garaža u B. VI L. A i B DUP „K.- S. p.“, isplati iznos od
3.740.686,04 €, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12.07.2017. godine, pa
do isplate i obračunatim PDV-om na iznos od 3.011.809.56 €, koji će se obračunati
na dan isplate. Tužilac svoj zahtjev zasniva na činjenici da prema važećem DUP-u u
B. VI, (u kojem je tužilac gradio stambene objekte) nije bila predviđena izgradnja
stambene garaže, već da je izgradnja stambene garaže bila predviđena između B. VI
i VII na S. A., zbog čega smatra da ga je tuženi uslovio da ispod B. VI izgradi
podzemnu garažu radi dobijanja saobraćajne saglasnosti, a da su predmetne garaže
izgrađene isključivo za potrebe tuženog. Osnov tužbenog zahtjeva tužilac temelji na
odredbi člana 842 st. 1 ZOO ("Sl. list CG", br. 47/2008), navodeći da je Izjavama od
20.02.2008. i 09.07.2008. godine, kojim je prihvatio izgradnju predmetnih garaža,
postupio po nalogu tuženog.
Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i po nalaženju ovog suda, a
nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno
pravo kada su odbili zahtjev tužioca.
Prije svega, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se u konkretnom
slučaju nije radilo o ugovoru o nalogu, u smislu odredbi člana 842 ZOO ("Sl. list CG",
br. 47/2008).
Ovo kod činjenice što je odredbom člana 842 st. 1 ZOO propisano, da se
ugovorom o nalogu obavezuje i ovlašćuje nalogoprimac da za račun nalogodavca
preduzme određene poslove, a st.2 istog člana, da nalogoprimac ima pravo na
naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode
međusobnog odnosa. Imajući u vidu da je tužilac navedena parking mjesta izgradio
nakon što ga je tuženi dopisima obavjestio (Dopisi sekretarijata za komunalne
poslove 04-U1-364-481-08 od 19.02.2008. godine i br. 04-U1-364-2430/08 od
09.07.2008. godine) da je u skladu sa Odlukom o naknadi za uređivanje
građevinskog zemljišta potrebno da obezbijedi odgovarajući broj parking mjesta (kao
uslov za izdavanje saobraćajne saglasnosti na projektnu dokumentaciju), to se izvodi
jasan zaključak da se navedeni akti - dopisi tuženog, ne mogu smatrati nalogom za
izvršenje poslova za račun tuženog, u smislu prethodnih zakonskih odredbi. Ovo

185
posebno pri činjenici što navedenim aktima tužilac nije ovlašćen da za potrebe
tuženog preduzme izgradnju spornih garaža, već je istim samo utvrđena obaveza
tužioca da za potrebe objekta čiji je investitor izgradi sporne garaže.
Pored navedenog za naglasiti je da ugovor o nalogu, počiva na principu
slobode uređivanja obligacionih odnosa (čl. 3 ZOO), odnosno na principu
dobrovoljnosti i slobodno izraženoj volji. Kako je i sam tužilac u svojim navodima
istakao da ga je tuženi protivpravno natjerao da izgradi sporne garaže, to je i ovaj
sud izveo zaključak da je međusobni odnos parničnih stranaka lišen dobrovoljnosti, u
smislu prethodno iznijetog, što dodatno osnažuje zaključak nižestepenih sudova da u
konkretnoj pravnoj stvari, pravni osnov tužbenog zahtjeva ne može predstavljati
odredba čl. 842 ZOO (ugovor o nalogu).
Iz činjenica na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan, proizilazilo bi da se u
konkretnom slučaju eventualno radi o sticanju bez osnova - izdatak za drugog, u
smislu odredbe čl. 225 ZOO (kojom je propisano da ko za drugog učini kakav izdatak
ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan da učini, ima pravo da zahtijeva
naknadu od njega).
Međutim, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, pravilno su nižestepeni
sudovi zaključili da nema mjesta primjeni navedenog instituta.
Ovo sa razloga što se izgradnja garažnih mjesta od strane tužioca, ne može
smatrati obavezom tuženog koju je tužilac izvršio za njega, budući da je navedena
garažna mjesta tužilac izgradio za potrebe svojih objekata, a ne za potrebe tuženog.
Naime, odredbom čl. 5 st.3 Odluke o naknadi za uređivanje građevinskog
zemljišta ("Sl.list RCG" – Opštinski propisi, br. 9/2007 i 20/2007 i "Sl. list CG -
opštinski propisi", br. 11/2008) je propisano da ukoliko investitor objekta u okviru
svoje urbanističke parcele, ne obezbijedi potreban broj parking mjesta prema
detaljnom planu, dužan je da shodno smjernicama GUP-a, finansira izgradnju
nedostajućih parking mjesta.
Kada se citirane odredbe Odluke, dovedu u vezu sa činjenicom da je tuženi
tužioca obavjestio da obezbijedi potreban broj parking mjesta, kao uslov za izdavanje
saobraćajne saglasnosti na projektnu dokumentaciju, (dopisi Sekretarijata za
komunalne poslove 04-U1-364-481-08 od 19.02.2008. godine i br. 04-U1-364-
2430/08 od 09.07.2008. godine), budući da tužilac u okviru svoje urbanističke parcele
nije obezbjedio dovoljan broj parking mjesta, te sa činjenicom da je tužilac davanjem
Izjava (Izjave od 09.07.2008. godine i od 20.02.2008. godine) garantovao tuženom
ispunjenje te obaveze, odnosno izgradnju garažnih mjesta, to se izvodi jasan
zaključak da je tužilac sporna parking mjesta izgradio za potrebe svojih objekata, a
ne za potrebe tuženog, kako to u reviziji neosnovano ističe.
Neosnovani su navodi revizije kojima se ističe da prema važećem DUP-u u B.
VI, (u kojem je tužilac gradio stambene objekte) nije bila predviđena izgradnja
stambene garaže, već da je izgradnja stambene garaže bila predviđena između B.VI
i VII na S. A., zbog čega revident smatra da je tuženi propustio da izvrši svoju
obavezu (da izgradi garažu između B. VI i VII) i da je zbog toga uslovio i obavezao
tužioca da izgradi podzemnu garažu na objektu čiji je investitor.
Naime, stoji činjenica da je kao obaveza tuženog prema važećem DUP-u
predviđena izgradnja stambene garaže između Bloka VI i VII na S. A. Međutim
navedena činjenica ne može uticati na obavezu tužioca da obezbjedi odgovarajući
broj parking mjesta za potrebe objekata koje je izgradio, a radi dobijanja saobraćajne
saglasnosti na projektnu dokumentaciju. To što je tužilac potrebni broj parking mjesta
obezbjedio izgradnjom podzemne garaže ispod objekta koji je sagradio, ne
BILTEN 1 / 2019 197

186
podrazumjeva da je time ispunio ili preuzeo obavezu tuženog, za izgradnju javne

garaže koja je planirana DUP-om, a koja još nije izgrađena.
Slijedom izloženog, neosnovani su i navodi revizije u kojima se ukazuje da je
tužioca tužena uslovila na izgradnju predmetnih garaža, zbog čega mu je po
navodima revidenta povrijeđeno pravo na neometano uživanje imovine zajemčeno
čl.1 Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ovo pri činjenici što je tužilac predmetnu garažu izgradio za potrebe svojih
objekata a ne za javne potrebe, pa se samim tim ne može raditi o povredi prava na
neometano uživanje imovine iz čl.1 Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takođe, presude Evropskog suda za ljudska prava
na koje se revident poziva (Vistinš i Perepjolkins protiv Letonije (VV), br. 71243/01,
ECHR:2014; Latriclis protiv Grčke, br. 31107/96, ECHR 1999; Belane Nagr protiv
Mađarske (VV), br. 53080/13, ECHR 2016; Back protiv Finske, br. 37598/97, ECHR
2004 itd.), svojom činjeničnom građom ne odgovaraju konkretnoj pravnoj situaciji, i
iste se ne mogu dovesti u vezu sa predmetnim sporom, pa se i revizijski navodi
istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim."

187
NEDOSTATAK LEGITIMACIJE OSNIVAČA POSREDNIKA

ZA ISPLATU POSREDNIČKE NAKNADE
(Član 906 ZOO)
Osnivač Agencije za nekretnine koja je bila posrednik prilikom

zaključenja ugovora o kupovini nije legitimisan da traži posredničku naknadu.
Iz obrazloženja:
"Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje kojim je tražila da se
tuženi obaveže da joj isplati proviziju u iznosu od 39.000,00 € za posredovanje
prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti koji je ovjeren pred
Osnovnim sudom na Cetinju pod brojem Ov. I 2135/2010 od 24.09.2010. godine, kao
i iznos od 27.000,00 € na ime posredničke provizije prilikom zaključenja ugovora o
kupoprodaji nepokretnosti pred notarom D. K. dana 20.01.2012. godine pod brojem
UZZ 47/2012, sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose od presuđenja do
isplate. Osnov tražene isplate je usmeni ugovor o posredovanju zaključen između
tužilje i tuženog.
Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tuženi kao kupac je
zaključio ugovor o kupoprodaji nepokretnosti sa R. A., R. S. i R. N., kao prodavcima i
isti ovjerio pred Osnovnim sudom na Cetinju pod brojem Ov.I 2135/2010 od
24.09.2010. godine. Predmet ugovora bila je kat. parcela 1141 KO Bečići, a
kupoprodajna cijena je iznosila 1.000.000,00 €. Posrednik prilikom zaključenja
ugovora bila je agencija za promet nekretnina “T. K. G.” DOO B., čiji je osnivač i
vlasnik tužilja, a nalogodavac u posredovanju bila je prodavac N. R. Tuženi je kao
kupac zaključio i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti sa K. V. kao prodavcem koji je
ovjeren pred notarom D. K. 20.01.2012. godine pod brojem UZZ 47/2012. Predmet
ovog ugovora bila je kat. parcela 1142/1 KO Bečići, a kupoprodajna cijena je iznosila
900.000,00 €.
U postupku je utvrđeno i da je prije pokretanja predmetne parnice pred
Privrednim sudom u Podgorici vođena parnica po tužbi “T. K. G.” DOO B. protiv ovdje
tuženog, između ostalog, i radi isplate provizije za posredovanje za iste parcele za
koju tužilja, sada u svojstvu fizičkog lica, zahtijeva proviziju u ovom postupku, koja je
okončana odbacivanjem tužbe.
suda, odlučili nižestepeni sudovi kad su predmetni tužbeni zahtjev u cjelosti odbili
kao neosnovan.
U skladu sa odredbom čl.906 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG,
br.47/08), ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji naći i dovesti
u vezu sa nalogodavcem lice koje bi sa njim pregovaralo o zaključenju određenog
ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu, ako taj
ugovor bude zaključen. Posrednik ima pravo na naknadu i kad nije ugovorena
(čl.915).
Kod utvrđenja u postupku da je posrednik prilikom zaključenja ugovora pred
Osnovnim sudom na Cetinju pod brojem Ov.I 2135/2010 od 24.09.2010. godine bila
Agencija za promet nekretnina “T. K. G.” DOO, kao pravno lice, a ne tužilja, kao
BILTEN 1 / 2019 199

188
fizičko lice, te da je nalogodavac u posredovanju bila N. R. (prodavac), a ne tuženi

pravilan je, i po nalaženju ovog suda, zaključak nižestepenih sudova da tužilja nije
stvarno aktivno legitimisana da traži posredničku naknadu za zaključenje ovog
ugovora, kao i da tuženi nije pasivno legitimisan za isplatu te naknade pa su pravilno
odlučili nižestepeni sudovi kad su zahtjev tužilje u ovom dijelu odbili kao neosnovan,
a sa iznijetih razloga. Osim toga, ni iskaz tužilje u dijelu koji se odnosi na zaključenje
ovog ugovora ne potvrđuje navode iz tužbe s tim u vezi kako je to pravilno zaključio
drugostepeni sud.
Na okolnost zaključenja ugovora o kupoprodaji koji je ovjeren pred notarom D.
K. dana 20.01.2012. godine pod brojem UZZ 47/2012 stranke su prilikom provođenja
dokaza saslušanjem stranaka različito kazivale.
Tužilja je tvrdila da je, nakon kupovine prve parcele u R., tuženi bio
zainteresovan i za susjednu parcelu, te da je ona pronašla vlasnika, K. V., preko
sestre koja živi u H. N. nakon čega je vlasnik tuženog pošao u S. na pregovore oko
zaključenja ugovora. Na te okolnosti tužilja je predložila saslušanje svjedoka K. V.,
prodavca iz drugog ugovora, ali taj dokaz nije proveden iz razloga što tužilja nije
dostavila sudu adresu za ovog svjedoka.
Nasuprot tome, ovlašćeni predstavnik tuženog je u svom iskazu naveo da je
sa K. V. (prodavcem) lično vodio pregovore oko zaključenja ugovora, da mu je broj
telefona dao komšija I., a da tužilja ni na koji način nije učestvovala u zaključenju
ovog ugovora.
Kako tvrdnje tužilje da je lično posredovala prilikom zaključenja ovog ugovora
nijesu dokazane pred sudom, jer tako što ne proizilazi iz dokaza provedenih u
postupku, pravilno su primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl.217 st.1 u vezi sa
čl.219 st.2 ZPP, odlučili nižestepeni sudovi kad su odbili i zahtjev tužilje za isplatu
posredničke provizije po ovom drugom ugovoru.
U prilog zaključku o nedokazanosti tvrdnje tužilje da je ona lično posredovala
prilikom zaključenja predmetnih ugovora govori i činjenica da je tužbu za isplatu
posredničke naknade pred Privrednim sudom podnosila agencija, čiji je vlasnik i
osnivač tužilja, protiv ovdje tuženog, a ne tužilja lično, kako je to pravilno zaključio
drugostepeni sud.
Revizija tužilje iscrpljuje se u navodima da predmetni ugovori o kupoprodaji
nijesu izvedeni kao dokazi, te da zbog neizvođenja tih dokaza nije pravilno utvrđeno
činjenično stanje. Navodi revizije nijesu u skladu sa stanjem u spisima, jer su na
ročištu glavne rasprave pred prvostepenim sudom od 06.02.2018. godine, u
dokaznom postupku pročitani pomenuti ugovori i konstatovano izjašnjenje stranaka
na te dokaze pa se radi o neosnovanim navodima u cjelosti kojima nije mogla biti
dovedena u pitanje zakonitost pomenute odluke. Osim toga, radi se o navodima
kojima se dovodi u sumnju činjenično stanje utvrđeno u postupku, a sa tih razloga se
presuda drugostepenog suda revizijom ne može pobijati."

189
OBIM JEMČEVE ODGOVORNOSTI

Obim jemčeve odgovornosti nije obavezan element ugovora o žiriranju

jer jemac odgovora za cijelu obavezu za koju je jemčio, ukoliko njegova
odgovornost nije ograničena na jedan njen dio ili na drugi način podvrgnuta
lakšim uslovima.
Iz obrazloženja:
"Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je sa M. O., kao korisnicom

kredita, dana 25.04.2007. godine zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu kojim joj
je odobrio kredit u iznosu od 20.000 € sa rokom otplate od 60 mjeseci. Tuženi je bio
žirant koji se obavezao da će kredit, kao solidarni dužnik - jemac platac, izmiriti iz
svojih sredstava ukoliko to ne učini korisnica kredita. Kako korisnica kredita M. O. nije
izmirivala obaveze po kreditu to je tužilac tužbom (predlogom za izvršenja) tražio da
tu obavezu izvrši tuženi, kao žirant. Visina duga, po navedenom kreditu, utvrđena je
putem vještaka ekonomsko finansijske struke, na koji iznos je tužilac opredijelio
tužbeni zahtjev, sa pripadajućim kamatama.
Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepeni sudovi
primijenili materijalno pravo - čl.997 i čl.1004 st.3 Zakona o obligacionim odnosima
("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koji je bio u primjeni u
vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (i žiriranju), kada su odlučili na izloženi način.
Navodi revizije da tuženi nikada nije potpisao izjavu o žiriranju, niti bilo koji
drugi akt koji bi se mogao smatrati njegovim pristankom da bude žirant M. O., bili su
navodi tuženog u odgovoru na tužbu i tokom postupka pred nižestepenim sudovima,
koje su nižestepeni sudovi cijenili. Prema nalazu i mišljenju vještaka grafologa potpisi
na izjavi o žiriranju i na rješenju o amdinistrativnoj zabrani najverovatnije su izvršeni
od strane istog lica- tuženog. Korisnica kredita M. O., saslušana kao svjedok, istakla
je da su istoga dana - 25.04.2007. godine kod tužioca kredite podigli i ona i tuženi i
da su jedno drugom bili žiranti. Rješenje o administrativnoj zabrani ovjereno je od
poslodavca tuženog, što se ne spori. Ako se ima u vidu iskaz navedenog svjedoka, te
činjenica da je administrativna zabrana ovjerena od strane poslodavca tuženog, i isti
dovedu u vezu sa nalazom vještaka grafološke struke zaključuje se da je tuženi
potpisao izjavu o žiriranju te da je na taj način preuzeo obavezu da, ukoliko to ne
učini korisnik kredita, da će obaveze po navedenom ugovoru o kreditu sam izmiriti,
kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi.
Revizijom se ukazuje da izjava o žiriranju ne sadrži broj i datum ugovora o
kreditu, za koji tuženi žirira, ali, ovaj sud nalazi da to nije od značaja za njenu pravnu
valjanost.
Bez ikakvog su značaja navodi revizije da u izjavi o žiriranju nije naznačen
obim jemčeve odgovornosti. Ovo iz razloga što obim jemčeve odgovornosti nije
obavezan element ugovora o žiriranju, s obzirom na to da je odredbom čl.1002 st.2
navedenog Zakona o obligacionim odnosima propisano da jemac odgovora za cijelu
obavezu za koju je jemčio, ukoliko njegova odgovornost nije ograničena na jedan
njen dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima, a u konkretnom slučaju nijesu
BILTEN 1 / 2019 201

190
predviđena nikakva ograničenja odgovornosti tuženog kao jemca pa isti po samom

zakonu odgovara za cijelu obavezu za koju je jemčio."

191
SAMOSTALNA BANKARSKA GARANCIJA

(Član 1190 ZOO)
Radi se o samostalnoj bankarskoj garanciji, odnosno garanciji "bez

prigovora" ako je u samom tekstu garancije odredjeno da će banka neopozivo,
bezuslovno i na zahtjev isplatiti tužiocu zahtijevanu sumu, te da banka nema
pravo da vrši bilo kakvo ispitivanje ili traži dokumentovanje zahtjeva za
plaćanje.
***
Samostalnom bankarskom garancijom ne pokriva se samo rizik
neizvršenja obaveze dužnika iz osnovnog ugovora, nego i rizik nepunovažnosti
njegove obaveze, dok se akcesornom garancijom pokriva samo rizik
neizvršenja obaveze dužnika iz osnovnog ugovora.
Iz obrazloženja:

izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9 ZPP-a, utvrđeno je da su
tužilac kao kupac i D. K. kao prodavac, dana 14.01.2014. godine zaključili
Kupoprodajni ugovor o prodaji vlasničkog paketa akcija A. H. G. AD - H. P. u B., za
kupoprodajnu cijenu od 15.000.000,00 €. U predmetnom ugovoru u čl.3.3 je
određeno da će prodavac kupcu izdati bankovnu garanciju od strane A. b. AD P. U
istom članu je naznačeno da se bankarska garancija dostavlja u prilogu 2 ugovora, u
visini kupoprodajne cijene, te da će bankarska garancija važiti do 13. jula 2014.
godine ili do ispunjenja svih uslova iz ugovora, zavisno od toga koji je poslednji. U
prilogu navedenog ugovora sadržana je pomenuta bankarska grancija br. AB-
1301/14 od 14.01.2014.godine kojom je određeno da A. b. AD P., daje garanciju da
će isplatiti K. P. H. L. iznos do 15.000.000,00 €. U tekstu garancije je određeno da će
banka nepovratno, bezuslovno i na zahtjev isplatiti K. P. H. L. ili bilo kome od
njegovih punomoćnika ili imenovanih predstavnika, zahtjevani iznos do visine a
uključujući i iznos od 15.000.000,00 €, te da banka nema pravo ni na kakvo
ispitivanje ili dokumentaciju zahtjeva, kao i da je obaveza banke nezavisna, nesporna
i bezuslovna. Određeno je i da će banka izvršiti plaćanje u roku od 5 radnih dana od
prijema zahtjeva za isplatu. Radi obezbjeđenja urednog izvršenja obaveza iz ugovora
D. K. je izdao tužiocu i ličnu garanciju od 14.01.2014. godine na iznos od
15.000.000,00 €. U postupku je takođe utvrđeno da je D. K. po Kupoprodajnom
ugovoru od 14.01.2014. godine primio iznos od ukupno 12.400.000,00 €, (od čega
8.000.000,00 € u gotovini od UEME I. 4 LTD, PO BOX 500874, D., UAE, shodno
potpisanoj potvrdi o primljenom novcu od 14.01.2014. godine i carinskoj deklaraciji
od 14.01.2014. godine, a prenosom sa računa TKH I. L. iznos od 2.000.000,00 €
dana 05.03.2014. godine, te iznos od od 2.400.000,00 € dana 11.03.2014. godine, sa
svrhom uplate - druga rata za kupovinu H. P.). Nakon isteka roka važenja bankarske
garancije AB-1301/14 od 14.01.2014. godine, tuženi je po zahtjevu D. K. izdavao
tužiocu druge bankarske garancije, kao i predmetnu bankarsku garanciju br. AB-
2005/15 od 20.05.2015. godine, (na iznos od 12.500.000,00 €, sa rokom važenja do
01.08.2015. godine). Tužilac je u garantnom roku, dostavio tuženom zahtjev za
BILTEN 1 / 2019 203

192
isplatu iznosa od 12.500.000,00 €, po bankarskoj garanciji AB-2005/15 od

20.05.2015. godine, a tuženi po istom nije postupio.
Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužioca da se obaveže tuženi
da mu na osnovu bankarske garancije AB - 2005/15 od 20.05.2015. godine isplati
iznos od 12.500.000,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 24.07.2015.
godine (kao dana dospjelosti), pa do konačne isplate. Svoj zahtjev temelji na činjenici
da mu je tuženi izdao bankarsku garanciju, naplativu na prvi poziv, radi obezbjeđenja
urednog izvršenja obaveza po Kupoprodajnom ugovoru od 14.01.2014. godine
(ugovor zaključen između D. K. kao prodavca i "K. p. h." D., kao kupca), pa kako D.
K. nije ispunio obaveze iz ugovora, to se on (kao korisnik bankarske garancije)
obratio tuženom sa zahtjevom za isplatu iznosa navedenog u garanciji, koji nije
postupio po zahtjevu.
Tuženi je osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da nije izdata
bankarska garancija, već da priloženi akt predstavlja nacrt (draft) bankarske
garancije, koji je izdat po zahtjevu klijenta D. K. za potrebe pregovora sa
investicionim grupama.
nasuprot navodima revizija, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su usvojili
zahtjev tužioca, o čemu su dali jasne i iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj
sud i na koje upućuje podnosioca revizija.
Naime, odredbom čl. 1186 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list CG", br.
47/2008, 4/2011) je propisano, da se bankarskom garancijom obavezuje banka
prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni
obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
Istim članom je određeno i da garancija mora biti izdata u pisanoj formi, te da je
ništava garancija koja nije izdata u pisanoj formi.
Pored navedenog, odredbom člana 1190 istog zakona je propisano da ako
bankarska garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi
koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje
nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi.
Istim članom je određeno i da je nalogodavac dužan da plati banci svaki iznos koji je
banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz stava 1 tog člana, a da
korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji
inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.
Kada se citirane zakonske odredbe dovedu u vezu sa prethodno utvrđenim
činjeničnim stanjem, a prije svega sa činjenicom da je u osnovnom ugovoru
(Kupoprodajnom ugovoru zaključenom između tužioca kao kupca i D. K. kao
prodavca) sadržana finansijska - bankarska klauzula (čl.3.3 osnovnog ugovora), te
da je u prilogu istog ugovora sadržan akt sa nazivom - bankarska garancija br. AB-
1301/14, kao i sa činjenicom da je nakon isteka roka važenja te garancije, tuženi
izdavao tužiocu druge bankarske garancije, između ostalog i predmetnu bankarsku
garanciju br. AB-2005/15 od 20.05.2015. godine, (na iznos od 12.500.000,00 €, sa
rokom važenja do 01.08.2015. godine), to je ovaj sud izveo jasan zaključak da se u
konretnom radi o bankarskoj garanciji a ne o nacrtu iste.
Ovakav zaključak suda, dodatno je osnažen činjenicama da je u samom
tekstu sporne bankarske garancije (kao i u bankarskim garacijama koje su ranije
izdate) naznačeno ime nalogodavca - D. K., ime korisnika - K. P. H. L., iznos na koji
glasi garancija - 12.500.000,00 €, rok važenja - 01.08.2015. godine., datum izdavanja
- 20.05.2018. godine., mjesto izdavanja - P., kao i potpis ovlašćenog lica (garancija
ovjerena i potpisana od strane ovlašćenog lica). Imajući u vidu navedene činjenice, to

193
su i neosnovani revizijski navodi u kojima se ističe da se u konkretnom radi o nacrtu

(draftu) predmetne bankarske garancije, budući da to ne proizilazi iz sadržine
navedenog akta, niti iz ostalih dokaza provedenih u postupku.
Slijedom izloženog, zakonskom formulacijom sadržanom u članu 1190 ZOO (u
kojem je definisana garancija "bez prigovora"), zakonodavac pravi raziliku između,
akcesorne bankarske garancije sa jedne strane (koja zavisi od osnovnog ugovora,
određena u čl. 1186 ZOO), te samostalne bankarske garancije sa druge strane
(garancija "bez prigovora", određene u čl. 1190 ZOO). Kada se navedeno dovede u
vezu sa činjenicom da je u samom tekstu sporne garancije određeno da će banka
neopozivo, bezuslovno i na zahtjev isplatiti tužiocu zahtjevanu sumu u iznosu najviše
do 12.500.000,00 €, te da banka nema pravo da vrši bilo kakvo ispitivanje ili traži
dokumentovanje zahtjeva za plaćanje, to su pravilno odlučili nižestepeni sudovi, kada
su utvrdili da se u konkretnom radi o garanciji iz čl. 1190 ZOO, odnosno garanciji
"bez prigovora". Za ukazati je revidentu da je osnovna razlika između navedenih
vrsta bankarskih garancija, to što se samostalnom bankarskom garancijom ne
pokriva samo rizik neizvršenja obaveze dužnika iz osnovnog ugovora, nego i rizik
nepunovažnosti njegove obaveze, dok se međutim, akcesornom garancijom pokriva
samo rizik neizvršenja obaveze dužnika iz osnovnog ugovora. Sledstveno
navedenom, bez značaja su isticanja u reviziji da sud nije utvrdio da li su izvršene
obaveze iz osnovnog pravnog posla, te da li je ugovor koji se odnosi na osnovni
pravni posao postojao u vrijeme izdavanja bankarske garancije, budući da isto nije od
značaja kada se radi o ovoj vrsti garancije, odnosno garanciji "bez prigovora" iz čl.
1190 ZOO.
Uostalom, iz dokaza provedenih u postupku je utvrđeno da je D. K., kao
ugovornoj strani u osnovnom pravnom poslu, isplaćeno 12.400.000,00 €, na ime
kupovine akcija za hotel P. (utvrđeno iz potvrde o primljenom novcu od 14.01.2014.
godine, carinske deklaracije od 14.01.2014. godine, te uvida o transferu novca sa
računa sa naznačenjem svrhe uplate). Navedene činjenice u svojoj ukupnosti jasno
ukazuju da je osnovni ugovor od strane tužioca izvršen, pa se pozivanje revidenta da
osnovni ugovor nije izvršen, sve i da je u konkretnom riječ o akcesornoj bankarskoj
garanciji, a ne o garanciji "bez prigovora", pokazuje neosnovanim.
BILTEN 1 / 2019 205

194
DUG PO OSNOVU IZDAVANJA SOPSTVENE MJENICE

KAO SREDSTVA OBEZBJEDJENJA ZA VRAĆANJE KREDITA
(Čl. 108, 109 stav 3 u vezi st. 1 Zakona o mjenici)
Sopstvena mjenica nije naredba plaćanja već izdavaočevo obećanje

plaćanja, te je izdavalac sopstvene mjenice, kod koga su objedinjene uloge
trasanta i trasata, istovremeno i glavni mjenični dužnik koji je obavezan da
isplati dug iz izdate mjenice kao sredstvo obezbjedjenja vraćanja kredita.
Iz obrazloženja:
"Utvrđeno je da je NLB “M.” a.d. P., kao davalac kredita sa “E. p.” d.o.o. P., čiji
je pravni sledbenik “T.’s G. 2.9.” d.o.o. P., kao korisnikom kredita, zaključila ugovor o
dugoročnom kreditu br. KR.2012/610 od 10.02.2012.godine, kojim mu je odobren
kredit u iznosu od 2.500.000,00 €, sa rokom otplate od 60 mjeseci i kamatnom
stopom 9,25 % na godišnjem nivou. Članom 16 Ugovora o kreditu ugovorne strane
su se sporazumjele da ukoliko korisnik kredita ne izvrši plaćanje bilo kog iznosa u
roku dospijeća, banka na osnovu pisanog obavještenja dostavljenog korisniku
kredita, može kredit proglasiti dospjelim i plativim, u cjelosti ili djelimično, zajedno sa
obračunatom kamatom i svim drugim dospjelim iznosima.
Sopstvena mjenica tuženog, koji je osnivač korisnika kredita, ugovorena je kao
jedan od instrumenata obezbjeđenja potraživanja tužioca po odnosnom kreditu - čl. 7
ugovora. Kredit nije vraćen kako je ugovoreno ni nakon zahtjeva banke korisniku
kredita i na dan 21.08.2013. godine obaveza korisnika kredita, za koju je po
priloženoj blanko mjenici kao mjenični dužnik jemčio tuženi, iznosila je 2.642.762,76
€, na koji iznos je popunjena mjenica serije AA 1014575, izdata dana 10.02.2012.
godine, sa dospjelošću na dan 21.08.2013. godine. Grafološkim vještačenjem
provedenim u postupku utvrđeno je da je tuženi potpisao predmetnu mjenicu, koji
potpis “N. G.” se nalazi ispod podataka o jemcu, dok je ostale podatke na mjenici
popunio tužilac.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu
iznosa od 2.761.689,19 €, koliko je iznosilo potraživanje tužioca prema korisniku
kredita „T.S G.“ na dan 28.04.2014. godine, na koji iznos je tužilac opredijelio
tužbeni zahtjev u ovom sporu. Prvostepeni sud nalazi da je tuženi potpisao blanko
sopstvenu mjenicu i odgovara kao sudužnik, da je mjenica ispunjena od strane
tužioca saglasno Ugovoru o kreditu pa nije od značaja što ne postoji mjenično
ovlašćenje. Uz to, prvostepeni sud nalazi da predmetno potraživanje, saglasno čl. 80
st.1 u vezi čl. 111 Zakona o mjenici, nije zastarjelo s obzirom da od momenta
dospjelosti naznačenog na mjenici - 21.08.2013. godine, do podnošenja tužbe
17.10.2014. godine, nije protekao trogodišnji rok zastare mjenično-pravnog zahtjeva.
Drugostepeni sud je, preinačavajući prvostepenu presudu u dijelu odluke o
glavnoj stvari, prihvatio zaključak prvostepenog suda da je tuženi, kao izdavalac
sopstvene mjenice, dužan da tužiocu isplati iznos od 2.642.762,76 €, na koji iznos je
popunjena mjenica serije AA 1014575, sa zakonskom kamatom i u tom dijelu usvojio
tužbeni zahtjev, dok je za iznos mimo dosuđenog od još 118.926,43 €, odbio tužbeni
zahtjev. Drugostepeni sud nalazi da specifičnost mjeničnog u odnosu na opšta
pravila obligacionog prava je i u tome da nikakva mjenično-pravna obaveza ne može

195
postojati bez postojanja mjeničnog pismena i saglasno njegovoj sadržini. Načela

inkorporacije i fiksne mjenične obaveze o kojima je ovdje riječ znače da se postojanje
pravnog osnova, njegovo dokazivanje i pravni osnov mjenice ne mogu dokazivati
drugim sredstvima do mjeničnim pismenom, a na osnovu mjenice se može
potraživati ili dugovati samo ono što se nedvosmisleno vidi iz samog mjeničnog
pismena. Mjenična obaveza se procjenjuje prema onome što je naznačeno u mjenici,
a ne na osnovu nekih drugih dokaza, a po predmetnoj mjenici, čiji se izvornik nalazi u
spisima predmeta, a identična kopija u prilogu tužbe, tuženi je dužan tužiocu iznos od
2.642.762,76 €.
Ovaj sud smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo
odlučio kada je djelimično usvojio tužbeni zahtjev.
Pravilan je zaključak drugostepenog suda da se tuženi, kao mjenični dužnik,
obavezao da isplati dug iz mjenice serije AA 1014575, koja mjenica je izdata kao
sredstvo obezbjeđenja vraćanja kredita koji je tužilac, po zaključenom Ugovoru o
kreditu br. KR.2012/610 od 10.02.2012. godine, isplatio kreditnom dužniku “E. p.” doo
i to u iznosu koji je naznačen u mjenici.
Neosnovano se revizijom ukazuje da isprava na kojoj se zasniva potraživanje
nije mjenica jer ne ispunjava uslove propisane Zakonom o mjenici (“Sl.list RCG” br.
45/2005), te da ista nije pravno valjana jer je ne prati mjenično ovlašćenje.
Prema odredbi čl. 241 st.1 ZOO ( “Sl.list CG” br. 47/08), hartija od vrijednosti
je pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na
toj ispravi njenom zakonitom imaocu. Sama hartija od vrijednosti kao stvar i pravo iz
hartije od vrijednosti čine jednu cjelinu. Zato je pravilo da imaocu hartije od vrijednosti
pripada pravo koje je sadržano u toj hartiji.
Mjenica predstavlja tipičnu apstraktnu hartiju od vrijednosti i iz same nje ne
može se vidjeti osnovni posao iz kojeg je nastala. Međutim, ako mjenični tekst nije
ispunjen i kao takav ne uživa mjenična preimućstva, ako je snabdjeven potpisom
izdavaoca ili akceptanta, a predat je povjeriocu pušta se u promet i kada se mjenični
blanket popuni naknadno po ovlašćenju stranaka – sporazumu stranaka ili ako ga
nema u skladu sa uslovima i rokovima otplate iz osnovnog ugovora čijem
obezbjeđenju služi, postaje mjenica. Sadržaj mjenice se, dakle, ocjenjuje prema
sadržaju kada blanko mjenica bude konačno ispunjena.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom radi o
sopstvenoj mjenici tuženog, te da ista sadrži sve bitne mjenične sastojke predviđene
u čl. 108 Zakona o menici, kada se imaju u vidu odredbe čl. 109 st. 3 u vezi st.1 istog
zakona. Sopstvena ili vlastita mjenica je hartija od vrijednosti sastavljena u zakonom
propisanoj formi kojom njen izdavalac izjavljuje i obavezuje se da će je isplatiti.
Prema tome, ova mjenica nije naredba plaćanja već izdavaočevo obećanje plaćanja.
Zato je izdavalac sopstvene mjenice, kod koga su objedinjene uloge trasanta i
trasata, istovremeno i glavni mjenični dužnik. Izdavalac sopstvene mjenice odgovara
onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, saglasno čl. 111 Zakona o
mjenici. Prema odredbi čl. 29 st. 1 Zakona o mjenici, na koju upućuje prethodno
navedena odredba, akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati o dospjelosti, a
kao akcept, u smislu čl. 26 st.1 istog zakona, vrijedi trasatov potpis kada je stavljen
na lice mjenice.
Predmetna mjenica je bila izdata kao blanko mjenica. U toj situaciji relevantno
je da li je mjenica popunjena saglasno uslovima i rokovima iz osnovnog posla -
ugovora o kreditu. Provedenim dokazima je utvrđeno da je tužilac predmetnu blanko
sopstvenu mjenicu serije AA 1014575 popunio u svemu saglasno osnovnom poslu,
BILTEN 1 / 2019 207

196
pri čemu visina duga naznačenog u mjenici nije bila sporna. Stoga su bez uticaja
navodi revizije da ne postoji formalan akt o mjeničnom ovlašćenju.
Takođe, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da usvojeni plan reorganizacije,
koji je sačinjen radi izmirenja duga nad stečajnim dužnikom “T.’s g. 2.9.” d.o.o. prema
njegovim povjeriocima, bez dejstva je u odnosu na sadužnike stečajnog dužnika –
ovdje tuženog, što znači da su obaveze tuženog ostale nepromijenjene.
Nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi raspravili prigovor
zastarjelosti potraživanja, a ukazivanje u reviziji da je mjenica podnijeta na isplatu po
proteku roka od godinu dana, pri čemu se revident poziva na čl. 35 Zakona o mjenici,
nije od značaja, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o mjenici po
viđenju.
Kod prednje iznijetog, ne radi se o jemstvu kao institutu obligacionog prava
koje prati pravnu sudbinu glavnog dužnika, jer u konkretnom slučaju nije zaključen
ugovor o jemstvu u smislu čl. 1100 ZOO, već je u pitanju mjenično jemstvo. "

197
STVARNO PRAVO
198
NAKNADA VRIJEDNOSTI ZAJEDNIČKOG DIJELA OBJEKTA

KOJI SE NADOGRADJUJE
(Član 15 stav 4 i čl. 19 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Krov je u režimu zajedničke svojine etažnih vlasnika, te nema mjesta

primjeni odredaba Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa o gradjenju
na tudjem zemljištu (nekretnini), pa etažnom vlasniku koji je dao saglasnost za
nadogradnju ne pripada pravo na isplatu vrijednosti krova kao zajedničkog
dijela koji se nadogradjuje.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca kojim je traženo da se

obaveže tuženi da im isplati iznose od po 12.162,50 € na ime naknade vrijednosti
udjela u zajedničkoj svojini - krovu objekta br.1 izgrađenog na kat. parceli 1202/3 KO
Topla.
Prema činjenicama utvrđenim u postupku, tužioci su suvlasnici prizemlja
porodične stambene zgrade upisane kao kat. parcela br.1202/3, objekat P, površine
96 m2 dok je tuženi vlasnik prvog sprata istog objekta koji je upisan u listu
nepokretnosti 1631 KO Topla. Parnične stranke upisane su kao sukorisnici kat.
parcele na kojoj je predmetna zgrada sagrađena, tužioci u obimu prava od po ¼,
tuženi u obimu prava od 2/4. Tužioci, kao vlasnici prizemlja, dali su tuženom pisanu
saglasnost Ov.br.2983/95 od 28.08.1995. godine da, bez njihovog daljeg učešća ili
ograničenja, o svom trošku i u svoje ime, izvrši rekonstrukciju krova i tavana u
potkrovlju objekta upisanog na pomenutoj kat. parceli, što je tuženi i učinio, stvarajući
na taj način novu stvar – stan u podkrovlju. Tavanske prostorije iznad stana tuženog
promijenile su namjenu tako što je tuženi, kao investitor, isključivo svojim sredstvima,
u dvije faze i to 1997. I 2001. godine, na osnovu dozvole nadležnog organa, po
odobrenom projektu, od tavana izgradio stan i upisao se kao nosilac prava svojine na
potkrovlju predmetnog objekta. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg
Novom P.br.387/08 od 06.05.2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev
ovdje tužilaca kojem su tražili da se u odnosu na ovdje tuženog utvrdi njihovo pravo
svojine na novosagrađenom potkrovlju. U postupku je provedeno i vještačenje po
vještaku građevinske struke T. B. na osnovu kojeg je utvrđeno da tržišna vrijednost
krovne ploče na kojoj je tuženi sagradio novu stvar - stan iznosi 48.650,00 €.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je predmetni
tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan cijeneći osnovanim istaknuti prigovor
zastarjelosti potraživanja koji je predmet tužbe.
Drugostepeni sud je, nasuprot pravnom stavu prvostepenog suda, zaključio da
tužiocima ne pripada pravo na naknadu vrijednosti zajedničkog dijela koji se
nadograđuje u smislu odredbe čl.17 st.3 Zakona o etažnoj svojini (Sl.list RCG,
br.71/2004) i čl.177 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG, br.19/2009) iz
razloga što je sporni odnos između stranaka nastao 1995.godine radi čega se
navedeni zakoni, koji to pravu sada daju, ne mogu retroaktivno primjenjivati pa je sa
tih razloga tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
BILTEN 1 / 2019 213

199
I po nalaženju ovog suda, pravilno je postupio drugostepeni sud kada je

odlučio na izloženi način, jer je to nalagala pravilna primjena materijalnog prava u
predmetnoj pravnoj stvari.
U vrijeme nastanka spornog odnosa između stranaka na snazi su bili Zakon o
osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl.list SFRJ br.6/1980 i 36/1990), Zakon o
izgradnji i finansiranju investicionih objekata ( Sl.list SRCG, br.29/90) i Zakon o
etažnoj svojini (Sl.list RCG,br. 21/95 i 23/95) kojima, za razliku od naprijed pomenutih
zakona, nije bila propisana obaveza zaključivanja ugovora vlasnika sa imaocem
prava nadogradnje u pravcu regulisanja obaveze istog da vlasnicima nadokanadi
vrijednost zajedničkog dijela koji se nadograđuje. Kako se, saglasno pomenutim
zakonima, stambena zgrada mogla nadograditi, odnosno zajednički djelovi pretvoriti
u stan u skladu sa urbanističkim planom, a na način i u postupku koji utvrdi nadležni
organ lokalne samouprave, što je u konkretnom davanjem tuženom saglasnosti od
strane tužilaca i izdavanjem odobrenja za gradnju i dozvole za upotrebu i učinjeno to
tužiocima ne pripada pravo na isplatu tražene naknade, kako je to pravilno zaključio i
drugostepeni sud.
Tuženi kao vlasnik stana na prvom spratu i sukorisnik parcele na kojoj je
objekat sagrađen pristupio je nadogradnji na osnovu saglasnosti tužilaca, kao
suvlasnika prizemlja i sukorisnika parcele, koja saglasnost je, shodno odrebi čl.15
st.4 i čl.19 tada važećeg Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa bila
potrebna, jer radovi koje je tuženi izveo prelaze okvir redovnog upravljanja. Data
saglasnost nije bila ničim uslovljena pa ni bilo kakvim obligacionim zahtjevom
tuženih. Nadogradnja je vršena na krovu koji je je u režimu zajedničke svojine
stranaka, dakle, nije isključiva svojina tužilaca. Stoga u ovoj pravnoj stvari nema
mjesta primjeni odredaba Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa o građenju
na tuđem zemljištu (nekretnini), a na čemu tužioci u reviziji neosnovano insistiraju
nalazeći osnov potraživanja predmetne naknade u tim odredbama."

200
PRAVNO DEJSTVO KONVALIDIRANOG UGOVORA

I ZAŠTITA PRAVA KUPCA
(Član 33 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Ugovoru se konvalidacijom priznaje pravno dejstvo, ali se

konvalidacijom ne stiče pravo svojine, te kupac zaštitu svog prava može
zahtijevati postavljanjem zahtjeva za ispunjenje ugovorom preuzete obaveze -
da se obaveže prodavac da mu preda tabularnu ispravu za upis njegovog prava
svojine u katastru nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac i AD "E." su dana 12.11.2004.

godine zaključili Kupoprodajni ugovor br.280. Predmet tog ugovora bila je
kupoprodaja stana u stambenom objektu - zgradi br.372 na Starom aerodromu -
Podgorica. Prodavac ("AD "E.") se obavezao da za kupca (tužioca) u navedenoj
stambenoj zgradi izgradi stan površine 34,45 m2, za cijenu od 32.139,54 €. Utvrđeno
je da je kupoprodajna cijena plaćena i da je tužilac, od strane prodavca, uveden u
posjed predmetnog stana u novembru 2004. godine, od kada se nalazi u posjedu
istog. Potpisi ugovornih strana nijesu ovjereni od strane suda, a u katastru
nepokretnosti tuženi je upisan kao vlasnik spornog stana.
Prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca da se utvrdi da je po osnovu
zaključenog kupoprodajnog ugovora vlasnik stana, što je tuženi dužan da prizna i da
trpi da tužilac na osnovu ove presude kod Uprave za nekretnine - PJ Podgorica izvrši
upis prava svojine na svoje ime. Naime, prvostepeni sud je zaključio da za sticanje
prava svojine na spornom stanu, po osnovu pravnog posla - zaključenog
kupoprodajnog ugovora, nijesu ispunjeni uslovi propisani čl.33 Zakona o osnovama
svojinsko - pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br.6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br.29/96),
koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora, jer je nesporno da nije izvršen
upis u katastar nepokretnosti, pa samim tim tužilac nije ni stekao pravo svojine.
Drugostepeni sud je preinačio drugostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev
nalazeći da je osnov sticanja svojine na predmetnom stanu kupoprodajni ugovor
br.280 od 12.11.2004. godine, zaključen sa tuženim, koji je konvalidiran ovom
presudom (drugostepenom), pa presuda služi kao osnov za upis tužioca u katastar
nepokretnosti na istom, a po osnovu pravnog posla koji je obostrano izvršen, sve u
skladu sa odredbom čl.33 navedenog zakona.
Pobijana presuda se zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Konvalidacijom ugovoru se priznaje pravno dejstvo. Konvalidacijom se ne
stiče pravo svojine. Pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče se upisom u
katastar nepokretnosti (čl.33 ZOSPO). Tog upisa u konkretnom slučaju nije bilo. U
takvoj pravnoj situaciji tužilac (kupac) zaštitu svog prava može zahtijevati
postavljanjem odgovarajućeg obligaciono pravnog zahtjeva, tj. zahtijeva za
ispunjenje ugovorom preuzete obaveze - da se obaveže tuženi (prodavac) da mu
preda tabularnu ispravu za upis njegovog prava svojine u katastar nepokretnosti.
Tabularna isprava je izjava prodavca da je od kupca primio cjelokupan iznos
ugovorene kupoprodajne cijene i da istom dozvoljava upis prava svojine na
nepokretnosti koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora (klauzula intabulandi).
BILTEN 1 / 2019 215

201
NELEGALNA GRADNJA NA ZEMLJIŠTU

U DRUŠTVENOJ SVOJINI
Pravo korišćenja zemljišta u društvenoj svojini i pravo svojine na

objektima nije se moglo steći nelegalnom gradnjom.
Iz obrazloženja:
"Polazeći od utvrdjenja da je predmetne objekte izgradio tužilac, odnosno

njegov pravni prethodnik, da je u istima obavljao poslovnu djelatnost, te da se tuženi
nijesu protivili gradnji, niti sprečavali tužioca u obavljanju djelatnosti, nižestepeni
sudovi su usvojili tužbeni zahtjev uz zaključak da je tužilac, bez obzira što nije imao
gradjevinsku dozvolu, gradjenjem na zemljištu u društvenoj svojini stekao pravo
svojine na objektima i pravo korišćenja zemljišta ispod objekata i zemljišta potrebnog
za redovnu upotrebu objekata.
Ovakav zaključak nižestepenih sudova se, po ocjeni ovog suda, ne može
prihvatiti. Nižestepeni sudovi su na pravilno utvrdjeno činjenično stanje pogrešno
primijenili materijalno pravo.
Pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu se
primijeniti kod bespravne gradnje na zemljištu u društvenoj svojini. Dakle, tužilac
gradjenjem predmetnih objekata, za čiju izgradnju nije imao gradjevinsku dozvolu, na
zemljištu koje je u vrijeme gradnje bilo u društvenoj svojini i koje mu nije dato na
korišćenje, nije mogao steći pravo svojine na objektima i pravo korišćenja
predmetnog zemljišta. Pravo korišćenja zemljišta u društvenoj svojini i pravo svojine
na objektima nije se moglo steći nelegalnom gradnjom, kako to pogrešno zaključuju
nižestepeni sudovi, već je zakonski uslov za sticanje svojine na objektima
izgradjenim na društvenom zemljištu i prava korišćenja zemljišta bio da su objekati
izgradjeni u skladu sa zakonom, odnosno da se za iste posjeduje dozvola za
gradnju."

202
REDOVNI ODRŽAJ KAO OSNOV STICANJA PRAVA SVOJINE

(Član 28 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Priznanica koju su sačinili prodavac i kupac, a koja sadrži sve elemente

kupoprodajnog ugovora (predmet, cijenu i potpis ugovarača) ima se smatrati
punovažnim ugovorom, te je savjesnom državinom u periodu dužem od 10
godina na nepokretnosti koja je bila predmet tog ugovora kupac stekao pravo
svojine redovnim održajem.
Iz obrazloženja:
"Zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi zasnivaju

na tome da usmeni ugovor o prodaji nepokretnosti ne može predstavljati valjan osnov
za sticanje svojine, da se isti, bez obzira što su sve obaveze iz ugovora izvršene, nije
mogao konvalidirati, te da je A. V. nedostajao osnov i način za sticanje prava svojine,
dok mu je za sticanje prava svojine po osnovu ugovora o poklonu nedostajao način
sticanja, jer se na osnovu tog ugovora nije uknjižio na predmetnim parcelama.
Takodje zaključuju da A. V. svojinu na predmetnim parcelama nije mogao steći ni
održajem, kako redovnim, tako i vanrednim, jer njegova državina nije bila zakonita,
jer nije bila zasnovana na punovažnom pravnom poslu i savjesna jer je isti prilikom
odbijanja njegovog zahtjeva za uknjižbu po osnovu ugovora o poklonu saznao da
prvotuženi nije bio upisan kao isključivi vlasnik predmetnih parcela, već u dijelu od
2/3.
Medjutim, zaključak nižestepenih sudova da sada pok. A. V. svojinu na
predmetnim parcelama nije stekao redovnim održajem je nepravilan i zasnovan na
pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ovo sa razloga što priznanica od 03.10.2003.
godine, koju su sačinili prodavac, ovdje prvotuženi i kupac sada pok. A. V., sadrži sve
elemente ugovora (predmet, cijenu i potpise ugovarača), te se ima smatrati
ugovorom, koji ugovor je punovažan, bez obzira što potpisi ugovarača nijesu
ovjereni, jer su sve obaveze iz ugovora 03.10.2003. godine u pretežnom dijelu
izvršene, pa je ugovor, shodno odredbi člana 73 ZOO ("Sl. list SFRJ", br. 29/78,
39/85 i 57/89 i "Sl. list SRJ", br. 31/93), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka
spornog odnosa, konvalidiran. Dakle, državina A. V. na predmetnim parcelama je bila
zakonita, jer je u posjedu istih bio po osnovu punovažnog pravnog posla, ugovora o
kupoprodaji. Isto tako, A. V. je bio savjestan držalac predmetnih parcela, jer je iste
držao u uvjerenju da je vlasnik. Činjenica da je A. V. znao da na predmetnim
parcelama prodavac nije upisan kao isključivi vlasnik nije od uticaja na njegovu
savjesnost, kako to pogrešno nalaze nižestepeni sudovi, jer je savjestan onaj držalac
koji nepokretnost drži u uvjerenju da je vlasnik, bez obzira da li je nepokretnost
upisana na drugo lice. Uostalom, prodavac, ovdje prvotuženi upisan je kao vlasnik
predmetnih parcela u dijelu od 2/3, u kom dijelu se i traži da iste predstavljaju
zaostavštinu A. V. Osim toga, iz iskaza prvotuženog datog na raspravi kod
prvostepenog suda od 25.01.2017. godine proizilazi da prvotuženi tužiocu ne spori
upis na predmetnim parcelama.
Prema tome, A. V. kao savjestan i zakoniti držalac predmetnih parcela u
periodu dužem od 10 godina stekao je pravo svojine na istim, osnovom redovnog
održaja, shodno odredbi člana 28 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih
BILTEN 1 / 2019 217

203
odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/1980 i 36/1990 i "Sl. list SRJ", br. 29/96), te predmetne
nepokretnosti predstavljaju njegovu zaostavštinu u dijelu od 2/3, kako je to traženo
predmetnim zahtjevom, zbog čega je nižestepene presude u ovom dijelu valjalo
preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti."

204
STICANJE SVOJINE REDOVNIM ODRŽAJEM

- POSREDNA DRŽAVINA -
(Član 28 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)
Tužilac je stekao pravo svojine redovnim održajem ako je u periodu

dužem od 10 godina od zaključenog ugovora o poklonu faktičku vlast na
nepokretnosti vršio preko svojih roditelja koji su mu nepokretnost poklonili i
koji su bili svjesni da istu drže za svog sina.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev da se utvrdi da su tužilje suvlasnice u obimu od po 1/2 idealnog dijela

nepokretnosti, bliže opisanih izrekom prvostepene presude, u odnosu na idealni dio
od 1/2 koji je upisan na tuženog, te da se obaveže tuženi da im taj dio preda u
posjed, tužilje zasnivaju na tome da su svojinu na predmetnim nepokretnostima
stekle nasljedjem iza smrti oca, odnosno supruga, J. B., a koji je svojinu na istim
stekao održajem, jer je bio u savjesnoj i neprekidnoj državini istih od zaključenja
kupoprodajnog ugovora sa ocem N. 1973. godine do svoje smrti 1991. godine.
U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su
predmetne nepokretnosti predstavljale zajedničku bračnu imovinu N. i G. B. (djeda i
babe prvotužilje i tuženog, a svekra i svekrve drugotužilje). Utvrdjeno je i da je N.
B.uz saglasnost svoje supruge G. zaključio Ugovor o poklonu, ovjeren kod Osnovnog
suda u Herceg Novom, Ov. I 454/73 od 14.08.1973. godine, kojim je svom sinu J.,
ocu prvotužilje, a suprugu drugotužilje poklonio čest. zemlje 366/2 pov. 197 m2 i
367/3 pov. 380 m2 KO Topla, zajedno sa objektom koji se nalazio na tim parcelama
izgradjenim na osnovu rješenja o gradjevinskoj dozvoli izdatim od SO Herceg Novi,
br. 05-31/59 od 14.08.1963. godine, koji objekat se u vrijeme poklona sastojao od
suterena pov. 33 m2 i prizemlja pov. 85 m2. Na osnovu navedenog ugovora o
poklonu pravni prethodnik tužilja J. B. je 1975. godine bio upisan kao vlasnik čest.
zemlje 367/3 (pogrešno navedeno 367/2), a 1994. godine na cjelokupnoj imovini koja
je bila predmet poklona, koje stanje je trajalo do 2000. godine. Na osnovu
pravosnažne presude Osnovnog suda u Herceg Novom, P. 669/92 od 08.12.1997.
godine, kojom je usvojen zahtjev tužilje Z. R., pravnog prethodnika tuženog i
utvrdjeno da je predmetni ugovor o poklonu ništav i da su N. i G. B. na dan svoje
smrti bili suvlasnici predmetnih nepokretnosti, 28.03.2000. godine izvršena je
promjena upisa i umjesto J. B. na istim upisani N. i G. B. Utvrdjeno je da su
rješenjem o nasljedjivanju Osnovnog suda u Herceg Novom, O. br. 106/03 od
31.05.2004. godine, za nasljednike na predmetnim nepokretnostima, iza smrti N. i G.,
koji su preminuli nakon smrti svog sina J., oglašeni ćerka Z. R., majka tuženog i
unuka, ovdje prvotužilja, u obimu od po 1/2. Dalje je utvrdjeno i da su navedena
presuda Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 669/92, na osnovu koje je izvršen
upis na N. i G. B. i presuda Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 1438/98 od 21.10.1998.
godine, kojom je potvrdjena navedena prvostepena presuda, ukinute od strane
Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 610/2003 od 27.12.2005. godine, nakon čega je
presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. 294/10 od 07.08.2013. godine, koja
je potvrdjena od strane Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 5028/13 od 19.09.2014.
godine, odbijen zahtjev za ništavost predmetnog ugovora, te da su N. i G. na dan
BILTEN 1 / 2019 219

205
svoje smrti bili vlasnici predmetne nepokretnosti, a presudom Vrhovnog suda Crne
Gore, Rev. br. 173/15 od 10.06.2015. godine, odbijena je kao neosnovana revizija
tužilje Z. R., pravnog prethodnika tuženog izjavljena protiv navedene drugostepene
odluke. Putem vještačenja po vještacima geodetske i gradjevinske struke utvrdjeno je
da čest. zemlje 366/2 i 367/3, koje su bile predmet navedenog ugovora o poklonu,
zahvataju predmetnu parcelu 893 KO Topla, te da sadašnji gabariti objekta br. 1, koji
je takodje bio predmet ugovora, odgovaraju projektovanim gabaritima, sa razlikom
što je nakon dobijanja gradjevinske dozvole zbog nagiba terena umjesto da se
nasipa prostor u jugozapadnom dijelu ispod prizemlja isti iskorišćen na način što je
izveden dodatni stambeni sadržaj pov. 33,14 m2 koji predstavlja suteren.
Kod naprijed utvrdjenog, drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je nakon
rasprave održane, shodno odredbi člana 375 stav 2 ZPP, shodno odredbi čl. 386a
ZPP, ukinuo prvostepenu presudu i djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da su
tužilje suvlasnice u obimu od po 1/2 objekta br. 1, sa dvorištem na parceli 823 iz l. n.
100 KO Topla, u odnosu na dio od 1/2 koji je upisan na tuženog, koji objekat se
sastoji od suterena pov. 33 m2 i prizemlja površine 85 m2, a odbio tužbeni zahtjev za
utvrdjenje prava susvojine na pomoćnom objektu br. 2, površine 12 m2, koji odbijajući
dio nije predmet ispitivanja u postupku po reviziji.
Pravilan je zaključak drugostepenog suda da je pravni prethodnik tužilja J. B.
održajem stekao pravo svojine u odnosu na dio predmetnih nepokretnosti, u odnosu
na koji je usvojen tužbeni zahtjev jer je po osnovu predmetnog ugovora o poklonu,
zaključenim sa svojim ocem N. B. 1973. godine, koji ugovor predstavlja zakoniti
pravni osnov za sticanje svojine, od zaključenja ugovora 1973. do svoje smrti 1991.
godine bio u savjesnoj i neprekidnoj državini istih. Državina J. B. na predmetnim
nepokretnostima je bila posredna, jer je imajući u vidu da je isti živio u F., faktičku
vlast na predmetnim nepokretnostima, po osnovu usmenog ugovora o korišćenju,
vršio preko svojih roditelja koji su mu predmetne nepokretnosti poklonili i koji su bili
svjesni da iste drže za svog sina, radi čega su bez osnova navodi revizije dati u tom
pravcu.
Pravilno nalazi drugostepeni sud i u tom pravcu daje jasne razloge da je
predmet navedenog ugovora o poklonu zaključenog izmedju N. B., kao poklonodavca
i pravnog prethodnika tužilja J. B., kao poklonoprimca, bio čitav objekat (prizemlje i
suteren) koji je izgradjen na osnovu navedenog rješenja o gradjevinskoj dozvoli iz
1963. godine, jer da je poklonodavac imao namjeru da predmet ugovora bude samo
prizemlje, a ne i suteren, to bi u ugovoru i naglasio, te su bez osnova navodi revizije
kojima se tvrdi suprotno."

206
STICANJE PRAVA KORIŠĆENJA PRAVNOG LICA

NA NEPOKRETNOSTI VANREDNIM ODRŽAJEM
(Član 54 stav 2 u vezi sa čl. 390 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Pravno lice steklo je pravo korišćenja vanrednim održajem na

nepokretnostima u čijoj savjesnoj državini je njegov zastupnik bio u periodu
dužem od 20 godina.
***
Savjesnost državine pravnog lica cijeni se prema savjesnosti njegovog
zastupnika.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud nalazi da je tužilac bio u mirnom posjedu predmetne

nepokretnosti od zaključenog sporazuma-vansudskog poravnanja, a tužena nije
pružila dokaz za suprotno, što je bila dužna u smislu čl.219 ZPP, zbog čega je
odlučio kao u stavu prvom izreke prvostepene presude. Zaključujući da tužena nije
pružila dokaz da je osporavala gradnju objekta tužiocu, prvostepeni sud je zaključio
da je tužilac bio u mirnoj državini posjeda i korišćenju istog, pa imajući u vidu
odredbu čl.28 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojom je propisano da se pravo
svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla ili nasleđivanjem, kao i
odredbu čl.53 st.1 istog zakona, da savjestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na
kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari održajem protekom 10
godina.
Po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio na način
bliže označen u stavu prvom izreke prvostepene presude i o tome dao jasne i valjane
razloge, koje je drugostepeni sud u svemu prihvatio i žalioca uputio na iste.
Drugostepeni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je tužilac korisnik
sporne parcele jer je vansudsko poravnanje proizvelo dejstvo, a tužilac u posjedu
predmetne nepokretnosti od vremena zaključenja vansudskog poravnanja.
Po mišljenju ovog suda nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su usvojili
tužbeni zahtjev i utvrdili pravo korišćenja tužioca na predmetnoj nepokretnosti, ali ne
primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.53 st.2 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima (u prvostepenoj presudi pogrešno st.1), koje regulišu sticanje svojine
redovnim održajem, već materijalnog prava iz odredbe čl.54 st.2 navedenog zakona,
kojom su propisana pravila za sticanje vanrednim održajem.
Ovaj sud smatra da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac
pravo korišćenja na spornoj parceli stekao po osnovu vansudskog poravnanja koje je
zaključio sa pravnom prethodnicom tužene M. L., tada uknjiženim korisnikom
nepokretnosti. Navedeno imajući u vidu da su stranke poravnanjem isključivo
regulisale način i rokove isplate naknade o kojoj je odlučeno presudom Opštinskog
suda u Bijelom Polju P.br.894/85 od 17.02.1987. godine. Činjenica da je
poravnanjem predviđena obaveza povjerioca M. L. da, nakon što tužilac kao dužnik
isplati iznos naknade iz poravnanja, stavi na korišćenje tuženom kuću i pripadnosti,
kao i zemljište, a tuženi preknjiži pravo korišćenja istih na svoje ime, ne može se po
nalaženju ovog suda smatrati kao pravno valjan osnov sticanja prava korišćenja,
kako su to zaključili nižestepeni sudovi.
BILTEN 1 / 2019 221

207
S druge strane ovaj sud nalazi da zakonit osnov korišćenja nepokretnosti ne

može predstavljati ni dopunska presuda P.br.894/85 od 23.09.1987. godine, a ovo iz
razloga što ista nije postala pravosnažna.
Međutim, ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je
tužilac imao državinu spornih nepokretnosti od momenta zaključenja vansudskog
poravnanja, a nalazi da je državina tužioca bila savjesna.
Odredbom čl.54 st.2 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list CG",
br.19/09), koje pravo je mjerodavno u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu,
propisano je da savjestan držalac nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo svojine,
stiče pravo svojine na toj stvari održajem protekom 20 godina, a odredbom čl. 56
istog zakona, propisano je da vrijeme potrebno za održaj počinje da teče od dana
kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana roka
potrebnog za održaj.
Prema odredbi čl.390 st.1, 2 i 3 navedenog zakona, savjesna je državina kad
držalac ne zna ili ne može znati da nije imalac stvarnog ili obligacionog prava čiju
sadržinu traži, a savjesnost državine se pretpostavlja. Savjesnost državine pravnog
lica cijeni se prema savjesnosti njegovog zastupnika. Državina može postojati na
stvarima na kojima može postojati pravo svojine ili neko drugo stvarno ili obligaciono
pravo, saglasno odredbi čl.395 istog zakona.
Državina tužioca nije bila zasnovana na punovažanom pravnom osnovu koji je
neophodan za sticanje prava svojine, što znači da ista nije bila zakonita. Međutim,
ovaj sud smatra da su predmetne nepokretnosti mogle biti objekat državine tužioca,
jer je na istima moglo postojati pravo korišćenja tužioca, imajući u vidu režim
zemljišta, odnosno da se radilo o zemljištu u društvenoj svojini.
Naime, ovaj sud smatra da je tužilac kao društvena organizacija prema
tadašnjim pravnim pravilima mogao biti nosilac prava korišćenja. Zakon o osnovnim
svojinskopravnim odnosima (''Sl.list SFRJ'', br.60/80), koji je bio u primjeni u vrjeme
kada je zaključeno vansudsko poravnanje i kada je odlučeno o obavezi tužioca na
isplatu naknade štete za nepokretnosti tadašnjeg korisnika, u odredbi čl.1, izričito je
predviđao da građani, udruženja građana i druga građanskopravna lica mogu biti
nosioci prava svojine u granicama i pod uslovom propisanim zakonom. Nosioci prava
korišćenja nepokretnosti u društvenoj svojini, u smislu čl.7 st.1 Zakona o prometu
nepokretnosti ("Sl. list SRCG", br. 27/75, 35/75, 2/92, 29/89, 39/89, 7/91, 48/91, "Sl.
listu RCG", br.2/92), su organizacije udruženog rada, samoupravne interesne
zajednice, društveno-političke zajednice, mjesne zajednice i druge samoupravne
organizacije, koje mogu pravnim poslom uz naknadu i bez naknade sticati, otuđivati i
prenositi nepokretnosti pod uslovima određenim zakonom, a društveno-političke
organizacije i druge zakonom određene društvene organizacije mogu sticati samo
nepokretnosti koje su im potrebne radi ostvarivanja njihovih zadataka u skladu sa
zakonom. Posle donošenja Zakona o svojinsko pravnim odnosima kojim se
dozvoljava konverzija prava korišćenja u pravo svojine na zemljištu u društvenoj,
sada državnoj svojini (čl. 419 Zakona), institut održaja može se po analogiji primijeniti
i na pravo korišćenja.
U konkretnom slučaju, za razliku od stava nižestepenih sudova, revizijski sud
smatra da je tužilac kao savjestan držalac sporne nepokretnosti stekao pravo
korišćenja po osnovu vanrednog održaja, primjenom čl.54 st.2 Zakona o svojinsko-
pravnim odnosima. Za ovaj održaj, osim državine od 20 godina ispunjen je i uslov
savjesnosti držaoca. Tužilac je bio savjestan držalac od momenta kada je svoje
odnose sa prethodnicom tužene regulisao vansudskim poravnanjem, jer nije znao niti
mogao znati da nije imalac prava korišćenja.

208
Uz to, za ocjenu savjesnosti tužioca nije od značaja dali je tužilac isplatio

naknadu na koju je obavezan presudom Opštinskog suda u Bijelom Polju P.br.894/85
od 17.02.1987. godine, odnosno vansudskim poravnanjem br.1463 od 10.08.1987.
godine, kojim prigovorom se tužena branila od zahtjeva tužioca u ovom sporu, a iste
navode ističe i u reviziji. Ovo iz raloga što su tužena, kao i njeni pravni prethodnici,
imali mogućnost da traže izvršenje obaveze prinudnim putem. Osim toga,
poravnanjem je ugovorena sankcija ukoliko tužilac, kao dužnik, u ostavljenom roku
ne izmiri svoju obavezu, plaćanjem kamatne na iznos glavnog potraživanja za period
od dospjelosti istog - 14.08.1987. godine do isplate.
Imajući u vidu da su ispunjeni uslovi za sticanje vanrednim održajem u
pogledu savjesnosti držaoca, kao i vremena državine, nižestepeni sudovi su pravilno
usvojili tužbeni zahtjev i na predmetnoj parceli, sa podacima, mjerama i granicama
koje su bliže opisane u stavu prvom izreke prvostepene presude, utvrdili pravo
korišćenja tužioca."
BILTEN 1 / 2019 223

209
NASLJEDJIVANJE KAO OSNOV STICANJA PRAVA SVOJINE

(Član 91 u vezi čl. 28 stav 1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Od momenta smrti ostavioca nasljednik postaje vlasnik stvari i prava

koje predstavljaju zaostavštinu njegovog pravnog prethodnika, pa činjenica da
li je vodjen ostavinski postupak ne utiče na sticanje njegovog prava kao
nasljednika po samom zakonu.
Iz obrazloženja:
"Tužilac traži utvrđenje prava svojine na predmetnim nepokretnostima po

pravu predstavljanja iza smrti oca S., odnosno svog pravnog prethodnika I.
Prvotuženi M. R. je unuk pok. I., a sin K. R. koji je bio rođeni brat tužiočevog oca S.,
a drugo i trećetuženi su unuci pok. K. Iza smrti R. S. od oca I. sproveden je ostavinski
postupak i donijeto rješenje O.br. 466/08 u vezi nepokretnosti koje nijesu predmet
ovog spora. Ostavilac je, osim tužioca, imao još nasljednika – sina D. R. i unuku M.
B.
Iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno je da su sporne čest.
zem. 631, 632, 634, 635 i 1066/3 bile upisane u ZU 110 KO Blizikuće, s tim da je
poslednji upis glasio na R. K. pok. I. i R. S. pok. I. na po 4/10 dijela, te R. A. i R. D.
pok. P. na po 1/10 dijela.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja pravilno su odlučili nižestepeni
sudovi kad su predmetni tužbeni zahtjev usvojili i utvrdili tužiocu u odnosu na ovdje
tužene suvlasništvo u dijelu od 1/3 od 4/10 navedenih nepokretnosti.
Odredbom čl. 28 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl. list CG, br.
19/09) propisano je da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog
posla ili nasljeđivanjem. U skladu sa odredbom čl. 91 istog Zakona, pravo svojine na
stvari stiče se nasljeđivanjem u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako
zakonom nije drugačije određeno.
Nasljeđivanjem, na kom osnovu tužilac tremelji svoj zahtjev, pravo svojine
može se steći samo pod uslovom ako je to pravo postojalo u korist ostavioca.
Kod utvrđenja u postupku da je pravni prethodnik tužilaca R. S. pok. I. bio
upisani zemljišnoknjižni vlasnik u dijelu od 4/10, da je tužilac jedan od njegovih
nasljednika prema rješenju o nasljeđivanju O. br. 466/08, to tužiocu pripada
suvlasnički udio od 1/3 od 4/10 dijela predmetnih nepokretnosti bez obzira što u
navedenom ostavinskom rješenju nije raspravljena zaostavština koja je predmet ovog
spora. Ovo iz razloga što je tužilac nasljednik stvari i prava koja predstavljaju
zaostavštinu njegovog pravnog prethodnika od momenta smrti ostavioca, pa
činjenica da li je vođen ostavinski postupak ne utiče na sticanje njegovog prava kao
nasljednika po samom zakonu.
Ovdje se nesumnjivo ne radi o nasljedničkoj tužbi, jer se tuženi pozivaju na
održaj kao osnov sticanja svojine na spornim nepokretnostima. Stoga se s uspjehom
ne može isticati prigovor zastarjelosti prava zahtijevati zaostavštinu iz čl.139 Zakona
o nasljedjivanju (Sl. list CG, br. 74/08). Naime, da bi se radilo o nasljedničkoj tužbi
neophodno je da se radi o nasljednicima istog ostavioca koji posjed stvari koje
predstavljaju zaostavštinu ostavioca temelje na nasljeđu, što u konkretnom nije
slučaj."

210
IZUZETNOST KAO NEOPHODNI USLOV

ZA STICANJE PRAVA PRIVATNE SVOJINE NA MORSKOM DOBRU
(Član 20 stav 2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima,
u vezi čl. 30 Zakona o morskom dobru)
Ukoliko je u pitanju zemljište u zoni morskog dobra, a nije dokazana

činjenica postojanja izuzetnosti kao neophodnog uslova za sticanje prava
privatne svojine na morskom dobru, tužiocu koji je dokazao pravo svojine svog
pravnog prethodnika na istom do dana stupanja na snagu Zakona o morskom
dobru pripadalo bi pravo korišćenja i pravo na naknadu u slučaju izuzimanja.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je, s pozivom na odredbu člana 28 Zakona o svojinsko-

pravnim odnosima, usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i utvrdio da je
tužilac vlasnik predmetne parcele br. 3466/13 iz l. n. br. 2275 KO Novi Bar. Zaključak
o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na tome da je na pravnog prethodnika
tužioca, majku M. Ć., u p. l. 1008 KO Novi Bar bila upisana parcela 69/13, koja u
cjelosti zahvata spornu parcelu, a koja parcela (69/13) se nalazila u sastavu ranije
čest. zemlje 10853 KO Spič na kojoj je majka tužioca u zemljišnim knjigama bila
upisana kao suvlasnik, te da je tužilac osnovom nasljedja vlasnik sporne parcele,
koja je bez osnova upisana na tužene. Takodje navodi da to što se sporna parcela
nalazi u zahvatu morskog dobra nije smetnja za sticanje prava svojine na istoj od
strane fizičkih lica, jer sporna parcela ne predstavlja plažu, niti morsku obalu, već je
od obale udaljena više od 6 m. Smatra da je u predmetnom sporu legitimisana samo
drugotužena, koja je upisana kao vlasnik predmetne parcele, jer je u pitanju dobro od
opšteg interesa koje predstavlja državnu svojinu, te da na strani prvotužene, koja je
na spornoj parceli upisana sa pravom raspolaganja, nema legitimacije.
Drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenični i pravni zaključak
prvostepenog suda.
Medjutim, ovakvo rezonovanje nižestepenih sudova za sada se ne može
prihvatiti. Prije svega nije na pravilan način raspravljeno da li se predmetna
nepokretnost nalazi u zahvatu morskog dobra. Ovo imajući u vidu da tužioci na
predmetnoj nepokretnosti traže utvrdjenje prava svojine, a da shodno odredbi člana
20 stav 2 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09), morsko
dobro, kao dobro od opšteg interesa, može samo izuzetno biti objekat privatne
svojine, a koja izuzetnost, odnosno u čemu se ista sastoji se mora posebno
obrazložiti. Na osnovu dopisa Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom CG
od 10.04.2017. godine kojim to preduzeće upućuje sud da se za dobijanje potpunije
informacije u pogledu režima predmetnog zemljišta obrati Upravi za nekretnine, a kod
činjenice da na predmetnoj nepokretnosti nije upisan teret morsko dobro, nije se sa
sigurnošću mogao izvesti zaključak da se predmetna nepokretnost nalazi u zahvatu
morskog dobra. Granice morskog dobra utvrdjuju se u upravnom postupku na
osnovu Pravilnika o izradi i održavanju katastra morskog dobra, a definiše ih komisija
imenovana rješenjem Vlade Crne Gore. Ukoliko je u pitanju zemljište u zoni morskog
dobra, a nije dokazana činjenica postojanja izuzetnosti kao neophodnog uslova za
sticanje prava privatne svojine na morskom dobru, tužiocu koji je dokazao pravo
BILTEN 1 / 2019 225

211
svojine svog pravnog prethodnika na istom do dana stupanja na snagu Zakona o

morskom dobru pripadalo bi pravo korišćenja i pravo na naknadu u slučaju
izuzimanja, a shodno odredbi čl. 30 Zakona o morskom dobru.
Kako nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari nijesu imali
u vidu izloženi pravni pristup, to nižestepenim presudama nedostaju valjani razlozi o
činjenicama od značaja za presudjenje, radi čega je obje presude valjalo ukinuti i
predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
U ponovnom postupku, prvostepeni sud će postupiti u skladu sa datim
primjedbama i sa sigurnošću razjasniti da li se predmetno zemljište nalazi u zahvatu
morskog dobra, te ukoliko je u režimu morskog dobra cijeniti postojanje izuzetnosti
kao neophodnog uslova da bi se na morskom dobru, shodno navedenoj odredbi
člana 20 stav 2 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, mogla steći privatna svojina."

212
USLOVI STICANJA PRAVA KORIŠĆENJA NA MORSKOM DOBRU

(Član 30 Zakona o morskom dobru)
Primjena člana 30 Zakona o morskom dobru podrazumijeva kako valjan

pravni osnov sticanja prava svojine, tako i upis stečenog prava u odgovarajuće
knjige do stupanja na snagu tog zakona i samo pod tim uslovima moguće je
steći pravo korišćenja na morskom dobru.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je, nakon održane rasprave, preinačio prvostepenu

presudu i to pravo utvrdio u odnosu na dijelu ponte, u površini od 89m2, dok je u
preostalom dijelu, a za površinu od 15m2, zahtjev odbio kao neosnovan, nalazeći da
su tužioci spornu česticu zemlje kupili od uredno uknjižene zemljišnoknjižne vlasnice
M. N., što potvrđuje i Dn rješenje br.501/79 Opštinskog suda u Kotoru na osnovu
kojeg su tužioci uknjiženi, a da je nadležna komisija bez pravnog osnova izbrisala
stečena prava tužilaca i upisala vlasnička prava na spornoj parceli u korist tužene.
Međutim, ovakvo rezonovanje drugostepenog suda ne može se prihvatiti.
Prema stanju u spisima, tužioci su 23.05.1979. godine zaključili ugovor o
kupoprodaji nekretnina sa M. N., koji je ovjeren pred Opštinskim sudom u Kotoru pod
Ov. br.712/79. Predmet ugovora su bile čestica zgrade 59 (kuća) i čestica 297 KO
Prčanj (neplodno zemljište- ponta) upisane u ZU 420 KO Prčanj koje po novom
premjeru odgovara dijelu kat. parcele 1121 KO Prčanj I, evidentirane u listu
nepokretnosti 726. Prodavac (M. N.) je prethodno ove nekretnine stekla po osnovu
ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 23.08.1977.godine sa V. V. i overeniog pod
OV.I 1290/77 kod Opštinskog suda u Kotoru, a na osnovu kojeg sde nije upisala u
zemljišne knjige. Iz rješenja o upisu istog suda, Dn 501/79 od 16.06.1979.godine (uz
koji je dostavljen zahtjev za uknjižbu po osnovu oba ugovora o kupoprodaji) prenos
spornog zemljišta se vrši zajedno sa zgradom ( čest. zgrade 59) i zgrada i zemljište
predstavlja jedno tijelo ZU i čine drugo tijelo novog uloška, dok zemljište bez zgrade
59, predstavlja prvo tijelo i upisuje se na korist društvene svojine, sa pravom
korišćenja u korist vlasnika čest.zgrade. Pomenuto rješenje nije sprovedeno u
zemljišnim knjigama, a poslednji upis u ZU 470 glasi na V. V. F. Vještak geodetske
struke R. N. je u svom nalazu, koji je sačinio po nalogu drugostepenog suda,
pojasnio da čest. zemlje 297 nije bila upisana u ZU 420 ( koji ZU je naveden u oba
ugovora o kupoprodaji), već u ZU 470 KO Prčanj u kojem se i nalazi poslednji upis
ove čestice. Iz spisa proizilazi da je u postupku izlaganja podataka o
nepokretnostima i utvrđivanja stvarnih prava na nepokretnostima nadležna komisija
upisala spornu čest. zemlje na ime i korist društvene svojine - O. K. i konstatovala
postojanje tereta javno - morsko dobro, kao i spomenik prirode. Nakon toga, budući
se radi o morskom dobru (ponti), upis prava korišćenja je izvršen na D. C. G. ( ovdje
tuženu) kao vlasnika.
Tužioci se pozivaju na pomenuti kupoprodaju kao na pravni osnov sticanja
svojine na spornoj parceli pa su bili dužni dokazati pravni osnov i način sticanja prava
svojine pravnim poslom, u skladu sa propisima važećim u vrijeme zaključenja
ugovora sa prodavcem M. N.
Tužena je tokom postupka, a i sada u reviziji na tome insistira, sporila pravni
osnov sticanja svojine tužilaca na predmetnoj parceli, tvrdeći da se radi o zemljištu
BILTEN 1 / 2019 227

213
koje je od 1975.godine proglašeno za gradsko građevinsko zemljište te da je prema

tada važećim propisima bilo van prometa.
Međutim, pobijana presuda ne sadrži bilo kakve razloge s tim u vezi iako su
ovi navodi bili i žalbeni pa se, stoga, i ne može ispitati od strane revizijskog suda.
Isto tako, tužena je tvrdila da pomenuti ugovor o kupoprodaji nije valjan osnov
za sticanje svojine pravnim poslom, jer tužioci nijesu dokazali da je prodavac, M. N.,
bila zemljišnoknjižni vlasnik nepokretnosti kojima je raspolaga.
Drugostepeni sud nalazi da je M. N. bila zemljišnoknjižni vlasnik čest.zemlje
297 iako iz sadržine ZU 470 KO Prčanj proizilazi da je poslednji upis u ZU 470 bio
na V. V. od koga je M. N. kupila ovu čest. zemlje pa su razlozi pobijane presude u
ovom dijelu protivurječni na šta je s pravom revizijom ukazano.
Nedostatak razloga o odlučnim činjenicama i protivrječnost u datim razlozima
ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.2
tač.15 ZPP koja je razlog za ukidanje presude kada je na istu revizijom ukazano.
U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kuporodaji na tom području su
važile odredbe Austrijskog građanskog zakonika i Zakona o zemljišnim knjigama (Sl.
Novine Kraljevine Jugoslavije, br.146/30 i 28/31). Odredbom čl.431 Austrijskog
građanskog zakonika bilo je propisano da je za prenos prava svojine nepokretnih
stvari potrebno da se prenošenje svojine upiše u za to određene javne knjige.
Odredbom čl.104 Zakona o zemljišnim knjigama (koji je propisao postupak uknjižbe)
bilo je predviđeno da se najprije rješenjem odlučuje o osnovanosti molbe za dozvolu
zemljišnoknjižnog upisa, a nakon toga se, shodno odredbi čl.112 pomenutog zakona,
upis u zemljišne knjige mogao preduzeti samo po pismenom nalogu
zemljišnoknjižnog suda i u skladu sa tim nalogom, s tim da svaki upis mora sadržati
podatke propisane u odredbi čl.113 ovog zakona.
Kako iz spisa proizilazi da rješenje o uknjižbi sporne čest. zemlje Opštinskog
suda u Kotoru, Dn br.591/79 nikada nije sprovedeno, jer tužioci nijesu upisani u
zemljišnim knjigama kao vlasnici osnovom predmetnog ugovora, to zaključak
drugostepenog suda da su tužioci uknjiženi samim tim što je donijeto Dn rješenja
nema uporište u navedenim zakonskim odredabama.
Tužioci zahtjev kojim traže utvrđenje prava korišćenja temelje na odredbama
Zakona o morskom dobru.
Odredbom čl.30 Zakona o morskom dobru (Sl.list RCG, br.14 i 27/94, Sl.list
CG, br.51/08, 21/09 i 40/11), koji je i sada u primjeni, propisano je da vlasnici
zemljišta na morskom dobru koje je stečeno na pravno valjan način do dana stupanja
na snagu Zakona o morskom dobru i upisano u zemljišne i druge knjige u evidenciji
nepokretnosti kao privatna svojina, imaju preče pravo korišćenja morskog dobra pod
istim uslovima u skladu sa prostornim i urbanističkim planom.
Dakle, primjena navedene zakonske odredbe podrazumijeva kako valjan
pravni osnov sticanja prava svojine, tako i upis stečenog prava u odgovarajuće knjige
do stupanja na snagu tog zakona i samo pod tim uslovima moguće je steći pravo
korišćenja na morskom dobru.
Kako iz izloženog proizilazi da su u predmetnoj pravnoj stvari ostale
neutvrđene odlučne činjenice koje je nalagla pravilna primjena navedenih zakonskih
odredaba to je pobijana presuda morala biti ukinuta i spisi predmeta vraćeni
drugodstepenom sudu na ponovno suđenje."

214
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA RUŠENJE BETONSKOG ZIDA

I PREDAJU ZEMLJIŠTA ISPOD ZIDA
(Član 112 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Nijesu se stekli uslovi iz člana 112 Zakona o svojinsko pravnm odnosima

za rušenje granično betonskog zida i predaju zemljišta ispod tog zida ako
tužilac nije dokazao da je sporni dio njegove parcele zauzet betonskim zidom
posljedica protivpravnog ponašanja tuženih.
***
Betonski granični zid nije karaktera gradjevinskog objekta, pa se ne

mogu primijeniti pravila o gradjenju na tudjem zemljištu.
Iz obrazloženja:
"Pravnim prethodnicima stranaka, ocu tužioca M. M. i ocu tuženih, D. Đ., radi

izgradnje stambenih objekata od strane O. K., ustupljene su na trajno korišćenje
neopokretnosti u vidu zajedničkog placa, koji je u toku 1982/83, uz učešće geometra,
podijeljen kada su postavljeni piketi i obilježene granice u prisustvu oca i brata
tužioca, kao i prvotuženog i njegovog oca. Nakon toga, teren je očišćen i pristupilo se
izgradnji objekata uz dogovor stranaka da se oba objekta grade i od te granične linije
udalje za po 2m, kako je i učinjeno. Dogovorom i zajedničkim sredstvima su
izgrađene i stepenice kao prilaz objektima stranaka, a sporni betonski zid, visine 1,20
m2, postavljen je na mjestu gdje se nalazila granica između nepokretnosti stranaka.
Vještak građevinske struke je utvrdio da se sporni zid nalazi između urbanističkih
parcela UP 19 i UP 20, koje su vlasništvo stranaka te da je vrijednost zemljišta ispod
spornog zida čije se uklanjanje traži 2.760,00€, a samog zida 2.109,12€. Mišljenja je
da zid, bez obzira što predstavlja samostalnu cjelinu, ne bi trebalo uklanjati, jer služi
kao granica između parničnih stranaka. I vještak geodetske struke je potvrdio da se
radi o zanemarljivim odstupanjima kad je u pitanju postojeći zid i urbanistička
granica. Iz iskaza stranaka i svjedoka D. B. i T. B., proizilazi da se tužilac nije protivio
izgradnji zida, da su taj zid napravili tuženi, te da je tužilac nakon što je zid izgrađen,
2006.godine, zahtijevao izlazak geometra iako su prethodno pravni prethodnici
stranaka uvedeni u posjed svojih parcela. Razlika između katastarskog i faktičkog
stanja je 80m2, a na štetu kat. parcele 274 koja je u suvlasništvu tužioca i M. P.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev
odbio kao neosnovan nalazeći da tužilac nije dokazao da je vlasnik dijela
nepokretnosti na kojem je izgrađen zid čije se uklanjanje traži, jer se tužilac zajedno
sa M. P. upisao i na parceli i na objektu kao sukorisnik u dijelu od po 1/2, bez
valjanog i zakonitog pravnog osnova, što proizilazi iz rješenja Komisije za izlaganje
br.0301-139/94 od 03.04.1995.godine. Osim toga, tuženi su prilikom izgradnje
spornog zida postupali savjesno, dok je tužilac nesavjesna stranka, jer se nije protivio
izgradnji graničnog zida sve dok su ga tuženi napravili, a kada je zid završen tužilac
je pozvao geometra, iako je provjeru u katastru mogao tražiti i prije izgradnje zida.
Nadalje, sporni zid predstavlja i urbanističku granicu između parničnih stranaka, jer
se nalazi između urbanističkih parcela UP 19 i UP 20 što uz približnu vrijednost zida i
zauzetog zemljišta ukazuje na društvenu neopravdanost rušenje u smislu odredbe
čl.43 st. 2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima.
BILTEN 1 / 2019 229

215
Izloženi činjenični zaključak i pravno rezonovanje prvostepenog suda prihvatio

je i drugostepeni sud.
I po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je
odbijanje tužbenog zahtjeva.
Prema stanju u spisima, tužilac je tvrdio da su tuženi u konkretnom slučaju
izgradnjom spornog betonskog zida oduzeli svojinu tužiocu u površini od 80 m2 radi
čega tužioci traže rušenje zida i predaju u posjed dijela parcele tužioca koju su
zauzeli tuženi izgradnjom zida.
Dakle, tužilac traži od tuženih kao držalaca spornog dijela zemljišta povraćaj
svojine koja mu je oduzeta izgradnjom zida, u smislu odredbe čl.112 Zakona o
svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG, br.19/09).
U skladu sa pomenutom zakonskom odredbom, vlasnik može tužbom
zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari s tim da vlasnik mora
dokazati da na stvari, čiji povraćaj traži, ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u
faktičkoj vlasti tuženog.
Kao dokaz prava svojine dovoljno je priložiti izvod iz javnih knjiga, čime se
dokazuje aktivna legitimacija. Pasivno legitimisano lice povodom vlasničkog zahtjeva
za povraćaj stvari je svako ono lice koje posjeduje vlasnikovu stvar bez pravnog
osnova.
U postupku je utvrđeno da je tužilac upisan kao suvlasnik sporne
nepokretnosti i samim tim aktivno legitimisan za podnošenje predmetnog zahtjeva pa
se rezonovanje nižestepenih sudova kojim se s tim u vezi suprotno tvrdi ne može
prihvatiti.
Isto tako, kako se betonski zid ne smatra građevinskim objektom u smislu
odredbe čl.42 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima to se nijesu mogle
primijeniti odredba iz čl.43 st.2 istog Zakona, niti se ovaj spor razrešava primjenom
pravila o građenju na tuđem zemljištu, kako su to činili nižestepeni sudovi i na čemu
sada u reviziji neosnovano tužilac insistira.
Dakle, u postupku je utvrđeno da su tuženi izgradnjom spornog betonskog
zida zauzeli dio parcele tužioca u površini od 80 m2, da su prilikom izgradnje
graničnog zida bili savjesni, jer je tužilac, kao susjed i graničar, znao za gradnju i nije
se protivio, da su zid postavili na mjestu gdje se nalazila granica između
nepokretnosti stranaka, a nakon što su prethodno zajednički i tužilac i tuženi odnosno
njihovi pravni prethodnici uvedeni u posjed svojih parcela, kao i da je vrijednost
izgrađenog zida i zemljišta čija se predaja traži približno ista. Kako se sporni zid
nalazi na mjestu koji predstavlja granicu između urbanističkih parcela UP 19 i UP 20,
koje su vlasništvo stranaka, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nema
mjesta usvajanju zahtjeva za rušenje betonskog zida, kao ni zahtjeva za predaju
dijela parcele tužioca koji je zahvaćen izgrađenim zidom, ne samo stoga što se
tužilac izgradnji betonskog zida nije protivio, (što ukazuje na savjesnost tuženih) već i
sa razloga što postupak savjesnog i mirnog uvođenja u posjed i utvrđene granice
urbanističkih parcela u skladu sa DUP-om to nalaže.
Iz izloženog proizilazi da tužilac, koji je vlasnik spornog zemljišta, nije dokazao
da je sporni dio njegove parcele, zauzet betonskim zidom, posledica protivpravnog
ponašanja tuženih pa se nijesu stekli uslovi iz čl.112 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu."

216
USLOVI ZAŠTITE OD UZNEMIRAVANJA

(Član 127 stav 2 u vezi čl. 126 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Smatra se da je tužilac dokazao da je svojinski držalac parcele na kojoj

treće lice vrši radnju uznemiravanja ako je kod nadležnog organa upisan kao
vlasnik te parcele.
***
Dokaz o postojanju odredjenog prava tuženog kao lica koje vrši radnju
uznemiravanja na nepokretnosti je upis u javnu knjigu.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je s pozivom na odredbe čl. 126 i 127 Zakona o svojinsko -

pravnim odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09) usvojio tužbeni zahtjev uz zaključak da
tuženi nije dokazao postojanje nekog svog prava na predmetnim parcelama čijim
vršenjem je omeo tužioca kao vlasnika.
Drugostepeni sud je postupio po nalogu iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda
Crne Gore Rev. br. 158/18 od 12.04.2018. godine i nakon održane rasprave, na kojoj
se vještak geodetske struke izjasnio na primjedbe iz navedenog ukidnog rješenja, a
koje izjašnjenje vještaka se zbog nedostatka evidencije popisnog katastra zasniva na
pretpostavkama, s pozivom na odredbu čl. 386 a) ZPP ukinuo prvostepenu presudu i
tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva
drugostepeni sud zasniva na tome da je tuženi dokazao da tužilac nije svojinski
držalac spornih parcela, jer je svojinu na istim po osnovu ugovora o kupoprodaji
zaključenog 1967. godine sa Ž. B. stekao tuženi.
Navedeno rezonovanje drugostepenog suda se ne može prihvatiti jer je isto
zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Odredbom člana 126 navedenog Zakona o svojinsko-pravnim odnosima
propisano je da ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili svojinskog držaoca
na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno svojinski držalac može
tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane, dok je odredbom čl. 127 istog
zakona propisano da je tuženi dužan da dokaže postojanje svog prava čijim vršenjem
ometa vlasnika stvari. Dakle, pravo na ovu zaštitu pripada vlasniku ili svojinskom
držaocu protiv svakog onog lica koje uznemirava njegovo vlasničko pravo na bilo koji
način osim oduzimanjem stvari. Tužilac je, nasuprot zaključku drugostepenog suda,
dokazao da je svojinski držalac predmetnih parcela na kojima je od strane tuženog
vršena radnja uznemiravanja, a ovo kod utvrdjene činjenice da je tužilac u l. n. 59 KO
V. i B. upisan kao vlasnik predmetnih parcela. Pogrešan je zaključak drugostepenog
suda da je tuženi dokazao da je osnovom ugovora o kupoprodaji zaključenim sa Ž. B.
stekao pravo svojine na predmetnim parcelama na kojima je vršio radnju
uznemiravanja. Ovo sa razloga što se tuženi na osnovu tog ugovora nije uknjižio kao
vlasnik predmetnih parcela, jer je ugovor samo osnov sticanja, a svojina se stiče tek
upisom kod nadležnog organa. Osim toga, shodno odredbi čl. 127 st. 2 navedenog
Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, dokaz o postojanju odredjenog prava
tuženog na nepokretnosti na kojoj se vrši radnja uznemiravanja je upis u javnu knjigu.
Prema tome, tužilac je kao svojinski držalac predmetnih parcela dokazao da
ga je tuženi neosnovano uznemiravao u vršenju prava svojine na tim parcelama,
BILTEN 1 / 2019 231

217
kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud, radi čega je drugostepenu presudu valjalo
preinačiti i prvostepenu presudu potvrditi."

218
USLOVI ZA PRIMJENU ODREDBE ČLANA 170

ZAKONA O SVOJINSKO PRAVNIM ODNOSIMA
-STICANJE SVOJINE NA PODRUMSKOM PROSTORU-
Podrumski prostor koji je kupljen po osnovu valjanog pravnog posla ne

predstavlja zajednički dio stambene zgrade, pa nema osnova da se na istom,
shodno odredbi člana 170 Zakona o svojinsko pravnim odnosima utvrdi
zajednička nedjeljiva svojina.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud nije prihvatio stanovište prvostepenog suda da podrumski

prostor predstavlja zajedničku nedjeljivu svojinu tužilje i tuženog, već imajući u vidu
nalaz vještaka gradjevinske struke prema kome predmetna zgrada - objekat 1
spratnosti podruma, prizemllje i sprat, koje etaže svaka za sebe u gradjevinskom
smislu predstavljaju odvojenu gradjevinsku cjelinu i zauzimaju samo oko polovine
prostora u odnosu na gornju etažu, smatra da je isti isključiva svojina tuženog, jer ga
je kupio otac tuženog na osnovu kupoprodajnog ugovora Ov.br. 239/71 od
14.01.1972. godine i izvršio upis rješenjem DN 334/71 od 25.06.1971. godine. Stoga
je preinačio prvostepenu presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u ovom
dijelu zaključujući da nema mjesta primjeni čl. 170 Zakona o svojinsko-pravnim
odnosima.
I ovaj sud smatra da je drugostepeni sud iz utvrdjenih činjenica izveo pravilan
zaključak o osnovanosti tužbenog zahtejva kojim je traženo isključivo vlasništvo na
predmetnom stanu i garaži, kao i zajednička svojina na urbanističkoj parceli na kojoj
je zgrada (objekta 1) izgradjena, te o neosnovanosti zahtjeva da podrumski prostor
predstavlja zajedničku svojinu stranaka, o čemu je dao potpune i pravilne razloge.
Naime, u skladu sa odredbom čl. 28 st.2 Zakona o osnovama svojinsko
pravnih odnosa, koji se primjenjuje s obzirom na to da je sporni odnos nastao za
vrijeme njegovog važenja, tužilja je uključujući i njenog pravnog prethodnika putem
redovnog održaja stekla pravo svojine na predmetnom stanu, jer je imala zakonitu i
savjesnu državinu za vrijeme od 10 godina potrebnu za održaj. Državina je zakonita
jer je zasnovana na punovažnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine -
kupoprodajnom ugovoru iz 1979.godine, kojeg je zaključio otac tužilje sa ocem
tuženog. Ona je savjesna i svojinska jer su kao držaoci od zaključenja ugovora, kada
su stupili u posjed, opravdano vjerovali da su ovu stvar nabavili od vlasnika i njihova
savjesnot se pretpostavlja.
Revizijski navodi kojima se osporava savjesnost bili su i žalbeni navodi na koje
je drugostepeni sud dao pravilne odgovore da tuženi nijesu dokazali da je državina
tužilje i njenog oca bila nesavjesna. To što zahtjev oca tužilje za upis prava svojine
koji je podnio zemljišno-knjižnom sudu pod br. 826/81 nije rezultirao udovoljenju istog
(nije postojala saglasnost prodavca), već je u ZKU evidentiran neprovedeni predmet
DN 826/81, ne dovodi u sumnju njegovu savjesnot kod činjenice da ima zakonit
osnov i da je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u cjelosti a nije uznemiravan u
državini.
Kako je otac tužilje na zemljištu koje je bilo predmet kupoprodajnog ugovora
kasnije izgradio garažu - novu stvar, to je po samom zakonu na originarni način
BILTEN 1 / 2019 233

219
stekao isključivu svojinu na istoj, ali u skladu sa čl. 21 Zakona o osnovama svojinsko
pravnih odnosa, a tužilja nasljedjem u momentu njegove smrti, sodno čl. 36 istog
zakona. Pri tom, to što je u ugovoru navedeno da se prenosi pravo korišćenja
zemljišta a ne svojine nema značaja kada se ima u vidu odredba čl. 419 Zakona o
svojinsko-pravnim odnosima prema kojoj su ta prava sada izjednačena.
Imajući u vidu da je kat.parc.br. 5751 KO S. u sastavu urbanističke parcele UP
br. 127 iz DUP "S. B." I. ("Sl. list RCG", br. 7/12) namijenjena za stanovanje, pravilno
drugostepeni sud nalazi da se radi o zemljištu koje služi zajedničkoj upotrebi
stambene zgrade kao cjeline, pa tužilja i tuženi kao vlasnici posebnih djelova (imaju u
vlasništvu dvije posebne stambene jedinice - u stambenoj zgradi objektu 1), saglasno
čl. 171 sada važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima, imaju zajedničku
nedjeljivu svojinu.
S tim u vezi, ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi revizije tuženog da
nijesu prodali kat.parc. 5751 KO S. u čitavoj površini i da mu se na ovaj način
ograničava pravo svojine. Ovo zbog toga što je tužilja dokazala pravo svojine na
stanu, kao posebnom dijelu stambene zgrade koja je na urbanističkoj parceli, pa kao
etažni vlasnik, osim zajedničke svojine na zajedničkim djelovima stambene zgrade
koji služe zgradi kao cjelini takodje ima zajedničku nedjeljivu svojinu i na urbanističkoj
parceli tj. na zemljištu na kojem je zgrada izgradejna i zemljištu koje služi za njenu
redovnu upotrebu (čl. 171), što proizilazi iz planske dokumentacije i izvoda iz
grafičkog plana.
Nije od značaja da li predmetni stan tužilja koristi kao primarni ili ne, već je
bitno njeno vlasništvo na istom kao posebnog dijela zgrade.
S druge strane, podrumski prostor ne predstavlja zajednički dio predmetne
stambene zgrade, već posebni dio tuženog, jer ga je njegov otac kao takvog kupio po
osnovu valjanog pravnog posla i izvršio upis u ZKU br. 1016 KO Sutorina, pa nema
osnova u odredbi čl. 170 Zakona o svojinsko pravnim odnosima da se u ovom dijelu
utvrdi zajednička nedjeljiva svojina stranaka.
Stoga je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu
presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u ovom dijelu, pa su navodima
revizije o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 166 st.1 tač.25 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima neosnovani."

220
PONIŠTAJ ODLUKE O KONSTITUISANJU SKUPŠTINE VLASNIKA

-NEBLAGOVREMENOST TUŽBE-
(Član 187 stav 3 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Za ocjenu blagovremenosti tužbe za poništaj odluke o konstituisanju

skupštine vlasnika mjerodavan je dan objavljivanja odluke, a ne dan saznanja
za odluku, te je tužba neblagovremena ako je podnijeta po proteku roka od 30
dana od dana objavljivanja odluke čiji se poništaj traži.
Iz obrazloženja:
"Kod utvrdjenja da su odluke čiji se poništaj traži predmetnom tužbom

objavljene dana 20.09.2013. godine na ulazu stambene zgrade, a tužba podnijeta
dana 26.12.2013. godine, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo
kada su s pozivom na odredbu člana 187 stav 3 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09) zaključili da je predmetna tužba neblagovremena.
Bez značaja i uticaja na drugačiju odluku su navodi revizije da su tužioci tražili
poništaj predmetnih odluka čim su saznali da su iste donijete. Ovo sa razloga što je
za ocjenu blagovremenosti predmetne tužbe mjerodavan dan objavljivanja odluka, a
ne dan saznanja za odluke.
Kako je predmetna tužba neblagovremena jer je podnijeta po proteku roka od
30 dana od dana objavljivanja odluka čiji se poništaj traži, koji rok je propisan
navedenom odredbom člana 187 stav 3 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, to su
bez značaja i uticaja na drugačiju odluku i navodi revizije kojima se osporava
zakonitost predmetnih odluka.
Bez značaja su i navodi revizije kojima se dovodi u pitanje pravilnost
utvrdjenja načina objavljivanja odluka, jer se ovim navodima osporava pravilnost
utvrdjenog činjeničnog stanja, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog
stanja revizija se ne može izjaviti shodno odredbi člana 400 stav 3 ZPP. Uostalom
iskaz svjedoka V. L., koji stanuje u predmetnom stambenom kompleksu i koji je imao
neposredna saznanja o načinu i danu objavljivanja predmetnih odluka, a na osnovu
čijeg iskaza je utvrdjeno kada su i na koji način objavljene odluke čiji se poništaj traži,
tužioci, na kojima je bio teret dokazivanja, shodno odredbi člana 219 stav 3 ZPP,
nijesu osporili nijednim valjanim dokazom."
BILTEN 1 / 2019 235

221
KONSTITUISANJE PRAVA SLUŽBENOSTI PUTA

Ako vlasnik povlasnog dobra nema izlaz na javni put, a konstituisanjem

službenosti traženom trasom bi se narušilo načelo restrikcije službenosti kada
je u pitanju poslužno dobro, neophodno je da se vještak izjasni da li osim
predloženog putnog pravca postoji mogućnost da se konstituiše službenost
drugim putnim pravcem.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu sudskog poravnanja Rs.br.73/14, kat. parcela 776/2, po kulturi

livada II klase površine 1447 m2, podijeljena je između tužioca i prvotuženog kao
diobničara tako da je dio parcele 776/2, površine 1080 m2, pripao u dio tužiocu, a
prvotuženom dio iste parcele 776/2, površine 360m2, koji sada ima novi broj - 776/3.
Tuženi su i suvlasnici u obimu prava od po 1/3 dijela parcele 774/3. Nesumnjivo je
utvrđeno, a nije ni sporno, da parcela tužioca 776/2 nema izlaz na javni put i da je
tužilac ne može koristiti. Prilikom uviđaja lica mjesta, vještak geodetske struke je na
osnovu kazivanja tužioca pokazao putni pravac za koji je tražio da se ustanovi pravo
službenosti prolaza. Na traženom putnom pravcu nalazi se voćnjak i zasadi
zimzelenog drveća, te drveni stub za telefon, a dijelom se isti koristi kao dvorište
porodične stambene zgrade tuženih.
Odredbom čl.206 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list
CG,br.19/09) propisano je da se odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna
službenost ustanovljava kada vlasnik povlasnog dobra, u cjelini ili djelimično, ne
može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim
slučajevima određeni zakonom.
Saglasno navedenom, konstituisanje prava stvarne službenosti prolaza
dozvoljeno je samo izuzetno, kada se povlasno dobro na drugi način ili bez
nesrazmjerno velikih troškova ne može koristiti. Naime, pravo službenosti uopšte, a i
pravo službenosti prolaza, predstavlja opterećenje i ograničenje prava svojine
vlasnika poslužnog dobra, pa se prema načelu restrikcije kod zasnivanja i vršenja
prava službenosti polazi od neophodnih potreba za korišćenje povlasnog dobra.
U konkretnom slučaju, tužilac je vlasnik povlasnog dobra, kat. parcele 776/2,
koja nema izlaz na javni put pa kako je onemogućen da istu koristi traži konstituisanje
prava službenosti prolaza spornim putem – motornim vozilom i pješice u svako doba
dana i godine preko poslužnog dobra, kat. parcela 776/3 i 774/3, vlasništvo tuženih.
Kod utvrđenja u postupku da tužilac nema izlaz sa svoje parcele na javni put,
ali i da bi konstituisanjem službenosti prolaza traženom trasom puta bilo narušeno
načelo restrikcije službenosti kada je u pitanju poslužno dobro u vlasništvu tuženih
prvostepeni sud je bio dužan, a što je izostalo, da u skladu sa odredbom čl.252 st.2
ZPP, naloži vještaku geodetske struke da upotpuni svoj nalaz tako što bi se izjasnio
da li osim predloženog putnog pravca od strane tužioca, postoji mogućnost da se
eventualno konstituiše pravo službenosti drugim putnim pravcem. U nedostatku
izjašnjenja vještaka s tim u vezi zaključak nižestepenih sudova da nema mjesta
konstituisanju službenosti prolaza za sad se ne može prihvatiti.

222
Pri tom, a na što se osnovano revizijom ukazuje, to što u postupku diobe

nijesu učestvovali svi diobničari i što u istom nije odlučeno o spornom pravu ne može
imati za posledicu gubitak prava da tužilac u parničnom postupku to pravo potražuje."
BILTEN 1 / 2019 237

223
ZAŠTITA STVARNIH SLUŽBENOSTI

Da bi se odlučilo o uznemiravanju prava stvarne službenosti zabranom

radnji koje sprečavaju ili ometaju vršenje prava službenosti, mora se
prethodno utvrditi da li su tužioci bili u posjedu prava službenosti.
Iz obrazloženja:
"Tužioci su svoj zahtjev zasnovali na činjenicama da ih je tuženi u novembru

2015. godine neovlašćeno spriječio u vršenju prava stvarne službenosti prolaza u
najširem obimu, koju su stekli održajem u obimu i na način bliže opisan u izreci
prvostepene presude, zahtijevajući od tuženog da ukloni postojeće prepreke u vidu
oblica, balvana i grana sa kat.parc. 70/9 (prema premjernom katastru sa dijela
kat.parcela br. 3049 i 3050), koja je nekada predstavljala plemenski put, te im
omogući vršenje prava službenosti i da ubuduće zabrani ovakvo ili slično smetanje
tužilaca. Ukazali su i da se predmetni put odvaja od lokalnog puta Njegovodja -
Pašino Polje, prema kućama Č. i dalje prema kućama M., preko imovine suvlasništvo
tuženog i njegovog brata Č. M., koji put je po dogovoru tužilaca i nekih mještana sa
pravnim prethodnikom tuženog od 1989.godine probijen samo do pred kraj njihove
imovine - do postavljenih prepreka, a u toku 2002. godine je izgradjen sporni putni
pravac za potrebe B. M. tj. do njegove kuće.
Da bi se odlučilo o uznemiravanju prava stvarne službenosti zabranom radnji
koje sprečavaju ili ometaju vršenje prava službenosti, da se uklone postavljene
prepreke i ubuduće zabrani smetanje, u smislu čl. 214 Zakona o svojinsko-pravnim
odnosima ("Sl.list CG", br. 19/09), shodnom primjenom pravila o zaštiti prava svojine
iz odredbe čl. 126, u vezi čl. 127 istog zakona, na koja upućuje ova odredba, mora se
prethodno utvrditi da li su tužioci bili u posjedu prava službenosti - izvršavali sadržaj
službenosti u roku propisanom odredbom čl. 203 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima, ranije čl. 54 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ",
br. 6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br. 29/96) odnosno stekli to pravo na osnovu pravnog
posla u smislu čl. 202 sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, ranije
čl.52 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa.
Ovo, jer je tuženi sporio da su to pravo imali (negatorni prigovor da tužiocima
ne pripada pravo stvarne službenosti), kao i da li su tužioci radnjama tuženog
neovlašćeno bili smetani.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje predmetne službenosti, nižtestepeni sudovi
su utvrdili da tužioci nijesu stekli pravo službenosti na spornom putnom pravcu kao
savjesni posjednici, uključujući i njihove prethodnike za vrijeme potrebno za održaj,
kao ni po osnovu pravnog posla - dogovorom sa tuženim u toku 1989.godine i
2002.godine.
Naime, ocjenom iskaza svjedoka M., R. i V. R., D. Z. i tuženog u svojstvu
stranke, drugostepeni sud je utvrdio da je tuženi u dogovoru sa dvije porodice R. i S.
A. izvršio proboj puta preko imovine sada pok. S. A., kojem su tuženi i R. platili
naknadu za prolaz. Zatim su probili put preko imovine suvlasništvo tuženog i
njegovog brata Č. M., sve do kuće tuženog, s tim da pravac koji je probijen 1989.
godine, počinje sa krajnje sjeverne granice imovine suvlasništvo tuženog, tromedja

224
kat.parc. 3049, 3041, 3628/1 i tromedja kat.parc. 3099, 3092 i 36281, i nastavlja se u
pravcu jugoistoka preko njegove imovine. Isti čini dio kat.parc.br. 3628/1 u površini
od 2407m2, u dužini od 502,28m, prosječne širine 4,80m, upisane u privremenom
listu nepokretnosti br. 612 KO Nj., kao susvojina tuženog u obimu od 2/3 i Č. M. od
1/3, a prema popisnom katastru čini dio kat.parc. 70/14 iz pl. br. 220 KO Nj. i
kat.parc. br. 70/9 i 70/11 iz p.l. 407 KO Nj., evidentirane na imenovane u istom
obimu, kako je to našao vještak geodetske struke. Ovaj putni pravac je izgradjen
1989. godine preko imovine tuženog (i njegovog brata) do pred kraj njihove imovine i
poklapa se sa plemenskom stazom koja je korišćena za prolaz u punom obimu u
svako doba godine.
Iz iskaza tuženog, koji je potvrdjen iskazima većeg broja saslušanih svjedoka,
utvrdjeno je da su tužioci, kao i ostali mještani, bili dužni da prilikom prolaza ovim
putnim pravcem zatvaraju vratnice koje su se na istom nalazile. Zatim da su do 2002.
godine, svi koji su prolazili ovim putnim pravcem ostavljali vozila na kraju imovine
suvlasništvo tuženog, kao poslužnom dobru, gdje se završavao put izgradjen 1989.
godine, da bi odatle išli pješice svojim kućama postojećom plemenskom stazom
Sporni putni pravac probijen je - izgradjen 2002. godine, van postojeće trase
plemenskog puta za potrebe B. M. - do njegove kuće, ali ne i za potrebe tužilaca, koji
nijesu stalni stanovnici na tom području i nijesu učestvovali u izgradnji. Medjutim, i
ovaj putni pravac tužioci su koristili u punom obimu od izgradnje 2002. godine do
novembra 2015. godine kada je tuženi postavio prepreke i onemogućio im prolaženje
jer nijesu zatvarali vratnice, pa mu je pričinjena šteta od mještana i stoke.
Kod utvrdjenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu navedene zakonske
odredbe, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužioci nijesu stekli pravo
službenosti prolaza spornim putnim pravcem po osnovu pravnog posla, a ni
održajem. Ovo, jer nijesu dokazali da su na osnovu valjanog pravnog posla upisom u
katastar nepokretnosti stekli pravo stvarne službenosti. Naime, stvarna službenost u
smislu navedenih zakonskih odredbi stiče se na osnovu pravnog posla - ugovora koji
mora biti u pisanom obliku i ovjeren kod suda, upisom u katastar nepokretnosti. S
druge strane, faktičko ostvarivanje službenosti na spornom putnom pravcu, koji je
izgradjen 2002. godine, nije vršeno u roku od 15 odnosno 20 godina, pa ni po osnovu
održaja nijesu stekli pravo službenosti.
Osim toga, tuženi nije neosnovano uznemiravao tužioce, kada se ima u vidu
da prolaz nijesu koristili u skladu sa postignutim dogovorom tj. prilikom korišćenja
nijesu zatvarali vratnice, zbog čega je tuženi kao suvlasnik imao ovlašćenje da
spriječi prolaz kako ne bi trpio štetu na svojoj imovini.
Prema tome, tužioci nijesu dokazali pravni osnov po kojem su imali pravo
prolaziti spornim krakom predmetnog puta, pa im se ne može pružiti tražena zaštita.
No, i da su dokazali da su bili u posjedu prava stvarne službenosti na ovom putnom
pravcu, tuženi ih svakako nije neosnovano uznemiravao, što je osnovna pretpostavka
da bi se uspjelo sa ovom vrstom tužbe (tzv. negatorna konfesorna tužba), o čemu su
dati potrebni i pravilni razlozi u pobijanoj presudi, uključujući i razloge prvostepene
presude koje je drugostepeni sud prihvatio.
Ne radi se o mogućnosti premještanja prava stvarne službenosti na pravac
kojim vlasnik poslužnog dobra trpi najmanja opterećenja, jer na ovom - spornom
putnom pravcu prava službenosti nije bilo da bi se na zahtjev vlasnika ili po
dogovoru premještala na drugo mjesto iste nepokretnosti.
Stoga su neosnovani navodi revizije da se radi o jedinstvenoj službenosti koja
je ostvarivana u drugom vremenskom periodu, jer je u pitanju novosagradjeni putni
pravac koji je voljom tuženog uradjen za potrebe B. M. 2002. godine, van trase
BILTEN 1 / 2019 239

225
plemenske staze koju su tužioci koristili do tada, pa nije proteklo vrijeme potrebno za
održaj, budući je tuženi postavljanjem prepreka 2015. godine onemogućio tužioce u
daljem korišćenju, a od tada - 2002. nije proteklo vrijeme potrebno za održaj. Ovo
kod činjenice da ne postoji valjan pravni posao da bi se mogao prihvatiti 10-godišnji
rok za održaj."

226
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA UTVRDJENJE NEDOPUŠTENOSTI

VANSUDSKE PRODAJE NEPOKRETNOSTI
Ne može se tražiti neodredjeno i uopšteno nedopuštenost vansudske

prodaje nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"U ovom sporu podnijeta je tužba za utvrđenje da je nedopuštena vansudska

prodaja nepokretnosti označene kao objekat I na kat. parceli 437 i same kat. parcele
437, sve upisano u LN br. 745 KO Š. I. Pri ovakvom zahtjevu tužilac je ostao na
ročištu od 26.07.2013. godine, iako ga je sud pozvao da uredi tužbu – pojasni i
precizira tužbeni zahtjev, kao i na ročištu od 16.05.2016. godine, kada je ponovio da
traži da se utvrdi nedopustivost svake vansudske prodaje nepokretnosti koja je u
datom momentu aktuelna, a ne tačno određene prodaje određenog datuma. Ovo iako
je ranijim ukidnim rješenjima Višeg suda ukazano na nedopustivost takvog zahtjeva i
tužilac preko kvalifikovanog punomoćnika upućivan da postavi pravilan zahtjev. Pri
tako postavljenom zahtjevu tužilac je ostao i u konačnom predlogu.
Svoj zahtjev tužilac je temeljio na činjenici da je obaveze iz predmetnog
ugovora o hipotekarnom kreditu uredno izmirivao tuženom tri godine, čime se iznos
kredita velikim dijelom otplatio, da je tuženi u smislu odredbe čl. 336 Zakona o
svojinsko pravnim odnosima bio obavezan poslati pismeno upozorenje sa utvrđenim
iznosom ostatka duga, a prije nego pristupi vansudskoj prodaji, kao i ostavi rok za
izmirenje, te da je i objavljena prodaja cijele nepokretnosti, iako je predmet ugovora
samo sprat porodične stambene zgrade.
Tužba za utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa, u smislu čl. 188 st. 1 i 2
ZPP, može se podnijeti ako je to posebnim propisom predviđeno ili kad tužilac za
takvo utvrđenje ima pravni interes. Posebni propis koji bi upućivao tužioca na ovakvu
vrstu tužbe za utvrđenje ne postoji. Naprotiv, odredbom čl. 343 Zakona o svojinsko
pravnim odnosima (Sl. list CG, br. 19/09), predviđena je tužba hipotekarnog dužnika,
kojom hipotekarni dužnik može osporavati pravno namirenja hipotekarnom povjeriocu
u vansudskom postupku.
Kod činjenice da hipotekarni povjerilac, ovdje tuženi, u skladu sa čl. 332
Zakona o svojinsko pravnim odnosima traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti
nepokretnosti opterećene hipotekom, vansudskom prodajom (pod uslovima iz čl. 336
– 342), tužilac je tužbom hipotekarnog dužnika (čl. 343) mogao osporavati pravo
namirenja hipotekarnom povjeriocu u vansudskom postupku, podnošenjem tužbe
nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o prodaji od strane
hipotekarnog dužnika. Podnošenje tužbe ne odlaže postupak prodaje, izuzev ukoliko
hipotekarni dužnik podnese dokaz da je potraživanje koje je obezbijeđeno hipotekom
namireno ili da dug nije dospio ili da je došlo do povrede postupka utvrđene ovim
zakonom ili da hipoteka nije upisana u skladu sa ovim zakonom.
Imajući u vidu da tužilac, ne samo što nije podnio adekvatne dokaze za sve
svoje tvrdnje već i pored više uputstava suda, nije uredio tužbu i tužbeni zahtjev
postavio u obimu i na način u kome mu se može pružiti pravna zaštita s obzirom na
činjenične navode, a koju zaštitu omogućava primjena odredbe čl. 343 Zakona o
BILTEN 1 / 2019 241

227
svojinsko pravnim odnosima, kao mjerodavno pravo, to se zahtjev pokazuje

neosnovanim.
Tačno je da sud u skladu sa čl. 187 st. 2 ZPP nije vezan pravnim osnovom
tužbe, ali je dužan da u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su
stavljeni u postupku, saglasno čl. 2 st. 1 ZPP.
Prema tome, nižestepeni sudovi su mogli odlučiti samo o osnovanosti
tužbenog zahtjeva kojeg je postavio tužilac – da se utvrdi da je nedopuštena
vansudska prodaja nepokretnosti označene kao objekat 1, na kat. parceli 437 i na toj
kat. parceli (437), upisane u LN br. 745 KO Škaljari I, obrazlažući da se odnosi na
bilo koju – svaku vansudsku prodaju.
Stoga su pravilno nižestepeni sudovi odlučili odbijanjem tužbenog zahtjeva,
zaključujući da nije u duhu odredbe čl. 343 Zakona o svojinsko pravnim odnosima i
da se ne može tražiti neodređeno i uopšteno nedopuštenost prodaje predmetnih
nepokretnosti. U suprotnom sama hipoteka bi se oglasila ništavom, zabranjujući bilo
kad i po bilo kojim uslovima prodaju hipotekarnih nepokretnosti, na što je tužiocu bilo
ukazano ranijim ukidnim rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.982/13 od
18.03.2013. godine."

228
OSNOV PRESTANKA ZALOŽNE IZJAVE

(Član 350 stav 1 alineja 2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Nije nastao osnov prestanka založne izjave ako potraživanje koje je

obezbijedjeno založnom izjavom nije prestalo ispunjenjem.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je kod notara L. K. dana 02.11.2011. godine dao založnu izjavu UZZ
br.258/11, kojom se izričito saglasio da se upiše hipoteka na njegovoj nepokretnosti -
stambeni prostor površine 74 m2, na kat. parceli 2848, upisana u ln.br.5644 KO
Podgorica III. Založna izjava je data radi obezbjeđenja naplate dospjelih i sporednih
potraživanja tužene prema dužniku DOO "C. c." P. po osnovu Ugovora o kreditu i
Ugovora o davanju bankarske garancije, u ukupnom iznosu od 70.000,00 €, uz
sporedne činidbe, sa rokovima dospijeća po navedenim ugovorima. Hipoteka je
upisana u odeljku "G" lista nepokretnosti.
U postupku je utvrđeno da je tužena sa DOO "C. c." P., kao korisnikom
kredita, zaključila Ugovor o kreditu br.17-01/6442 od 23.11.2011. godine, kojim je
korisniku dala kredit u iznosu od 20.000,00 €, sa rokom dospijeća potraživanja na
dan 23.05.2013. godine.
Između istih stranaka dana 09.12.2010. godine zaključen je Ugovor o davanju
bankarske garancije br.17-01/5203 od. Tim ugovorom tužena je, po nalogu i za račun
nalogodavca DOO "C. c." P., dala garanciju korisniku garancije "G. P. S.R.L." iz R. -
I., na iznos od 50.000,00 €, na ime izvršenja obaveze plaćanja duga nalogodavca
prema korisniku u vezi kupljene i isporučene robe. Garancija je data sa rokom
važnosti do 10.12.2011. godine, uz mogućnost produženja na dodatnih godinu dana,
tj. do 10.12.2012. godine. Nalogodavac se obavezao da u slučaju da tužena
korisniku garancije plati iznos po izdatoj garanciji, istog dana uplati garantu
cjelokupan iznos sredstava po garanciji, kao i kamatu u skladu sa Odlukom o politici
kamata garanta - čl.5 ugovora, da kao sredstvo obezbjeđenja naplate potraživanja po
ovom ugovoru dostavi dvije blanko akceptirane sopstvene mjenice sa mjeničkim
pismom i šest ovlašćenja za ispostavljanje naloga za naplatu, zaključi ugovor o
kreditnoj hipoteci i ugovor o zalozi na pokretnim stvarima.
Pošto nalogodavac DOO "C. c." P. nije izmirio dug korisniku garancije "G. P.
S.R.L." iz I., garancija je dva puta protestovana i tužena je korisniku garancije platila
iznos od 26.880,48 € i troškove protesta od 110,00 € dana 14.11.2012.godine i iznos
od 14.386,24 € i troškove protesta u iznosu do 110,00 € dana 20.11.2012. godine,
ukupno iznos od 41.485,72 €. Tužena, kao davalac garancije je kod Privrednog suda
u Podgorici vodila parnicu protiv DOO "C. c." P., tuženog u toj parnici, radi naplate
potraživanja koje je platila korisniku garancije po izdatoj garanciji i pravosnažnom
presudom Privrednog suda u Podgorici P.br.693/13 od 28.04.2014. godine, tuženi je
obavezan da davaocu garancije isplati iznos od 53.959,44 € sa zakonskom zateznom
kamatom počev od 04.02.2014. godine do isplate. Navedena presuda ispitivana je i
od strane Vrhovnog suda Crne Gore i revizija tuženog u tom sporu DOO "C. c." P.
odbijena kao neosnovana. Prema iznijetom stavu Privrednog suda u navedenoj
presudi, koji stav je podržao i Vrhovni sud u odluci Rev. IP br.36/15 od 27.05.2015.
godine, donijetoj po vanrednom pravnom lijeku koji je izjavio tuženi, krajnji rok
BILTEN 1 / 2019 243

229
važnosti bankarske garancije prema Ugovoru o davanju garancije određen je na dan

10.12.2012. godine, a ovo imajući u vidu da se datum isteka garancije automacki
produžava izuzev ako se ne pošalje obavještenje putem S. na U. 1, u roku od 30
dana prije prvobitnog ili produženog datuma garancije. S obzirom da nije bilo
obavještenja putem S. na U. 1, a da je ugovoren rok važnosti garancije do
10.12.2011. godine uz mogućnost produženja na godinu dana, tj. do 10.12.2012.
godine, sudovi su u toj parnici zaključili da je važnost bankarske garancije automacki
produžena za još godinu dana do 10.12.2012. godine, nalazeći da nijesu osnovani
suprotni navodi o isteku roka date garancije, kojima se tuženi u tom sporu branio.
Iz ovako utvrđenih činjenica, po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su
pravilnom primjenom materijalnog prava izveli zaključak da založna izjava kojom je
obezbijeđeno potraživanje iz ugovora o davanju garancije nije prestala i da
potraživanje tužene prema nalogodavcu DOO "C. c." P. po ugovoru o davanju
garancije nije namireno, te pravilno odbili tužbeni zahtjev.
Odredbom čl.308 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list CG",
br.19/09), koje pravo je mjerodavno u vrijeme davanja založne izjave, predviđeno je
da radi obezbjeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena
pravom zaloge u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način propisan
zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nepokretnosti prije
povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku na njoj
stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nepokretnosti.
Prema čl.318 istog zakona, hipoteka nastaje upisom u katastar nepokretnosti, pored
ostalih, i na osnovu založne izjave (jednostrana hipoteka), na koju se primjenjuju
pravila o ugovornoj hipoteci propisana u čl.319 ovog zakona.
U konkretnom slučaju, založnom izjavom tužilac se obavezao kao hipotekarni
dužnik da radi obezbjeđenja određenog potraživanja hipotekarnog povjerioca, dozvoli
da svoje založno pravo upiše u katastar nepokretnosti, a povjerilac se obavezao da
po prestanku njegovog potraživanja dužniku izda potvrdu radi brisanja hipoteke iz
javne knjige. Založna izjava zaključena je u pisanoj formi i ovjerena od strane
ovlašćenog notara. Saglasno čl. 322 stav 1 istog Zakona, na osnovu ugovora
nepokretnost se može opteretiti hipotekom i za obezbjeđenje tuđeg duga.
Prema odredbi čl. 343 st.1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, hipotekarni
dužnik može osporavati pravo namirenja hipotekarnom povjeriocu u vansudskom
postupku, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema
obavještenja o prodaji od strane hipotekarnog dužnika. Hipotekarna parnica se u
meritumu raspravlja kao i svaka druga parnica koja je usmjerena na ostvarenje
potraživanja i mora se dokazati osnov potraživanja, visina i dospjelost. U
konkretnom slučaju tužilac kao hipotekarni dužnik nije i lični dužnik tužene -
hipotekarnog povjerioca i može u postupku isticati ne samo one prigovore koje je
mogao istaći i lični dužnik već i one koje može istaći na temelju materijalnog prava
između njega i hipotekarnog poverioca.
Tužilac je tokom ovog spora, a ponavlja i u reviziji, isticao da je potraživanje
tužene namireno zbog proteka vremena na koje je zaključen ugovor o davanju
garancije, te u vezi sa tim prestala je založna izjava usled ispunjenja.
Revident istrajava na tvrdnji da je ugovor o davanju garancije zaključen na
godinu dana i nakon isteka tog roka nije produžen, iz čega zaključuje da je
prestankom ugovora o izdavanju garancije prestalo i dejstvo založne izjave.
U vezi ovog prigovora nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da potraživanje
koje je obezbijeđeno založnom izjavom nije prestalo ispunjenjem, pa nije nastao
osnov prestanka založne izjave - hipoteke u smislu čl.350 st.1 alineja 2, niti na drugi

230
način propisan zakonom. U vezi sa tim nižestepeni sudovi su dali jasne i dovoljne
razloge, posebno u vezi produženja roka na koji je Ugovor o davanju garancije
zaključen.
Pod rokom važenja bankarske garancije se podrazumijeva određeni protek
vremena do koga je korisnik garancije ovlašćen da zahtijeva isplatu novčanog iznosa
na koji garancija glasi, a banka garant obavezna da tu isplatu izvrši. Rok važenja
bankarske garancije može biti određen na različite načine, ali je uobičajeno da se rok
fiksira za određeni datum ili za protek vremena od dana izdavanja garancije.
Saglasno odredbi čl.1190 st.1 ZOO, ako bankarska garancija sadrži klauzulu
"bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne
može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac, kao dužnik, može isticati
prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi, a nalogodavac je dužan da plati banci
svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz stava 1
ovog člana - stav 2. Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu
garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca -
stav 3. S obzirom da je u članu 5 Ugovora o davanju garancije ugovoreno da je
nalogodavac dužan da istog dana uplati garantu cjelokupan iznos sredstava
korišćenih po izdatoj garanciji, a pored toga i kamatu u skladu sa odlukom o politici
kamata garanta i od momenta dospijeća (plaćene obaveze po garanciji) a ovo u
slučaju da nije namireno potraživanje iz osnovnog posla nalogodavca i korisnika
garancije i da je garancija protestovana i plaćen iznos po izdatoj garanciji korisniku.
Kako je navedeno u ovoj presudi, Vrhovni sud je u presudi Rev IP br.36/15 od
27.05.2015. godine iznio pravno stanovište da je rok važenja garancije po Ugovoru o
davanju garancije broj 17-01-5203 od 09.12.2010. godine produžen za period od
jedne godine, tj. krajnji rok garancije je 10.12.2012. godine. S tim u vezi nemaju
osnova navodi revidenta da nije bilo pisane saglasnosti nalogodavca za produženje
roka važnosti garancije. Naime, mogućnost produženja roka garancije stranke su
ugovorile - član 1 stav 2 ugovora, što upućuje na zaključak da su se ugovorne strane
saglasile i o tom bitnom sastojku ugovora, zbog čega nije potrebna naknadna
saglasnost nalogodavca. Pozivanje revidenta na drugačiji pravni stav izložen u
presudi Vrhovnog trgovačkog suda Republike Hrvatske nije od značaja budući se
radi o različitom činjeničnom osnovu.
Takođe, nijesu od značaja navodi revizije da je tužena svojim nesavjesnim i
nestručnim radom prouzrokovala štetu nalogodavcu plaćajući potraživanje za koje
nije zaključen ugovor o davanju garancije. Kako je naprijed istaknuto, potraživanje
tužene kao davaoca garancije prema nalogodavcu DOO "C. c." P. pravosnažno je
utvrđeno presudom Privrednog suda u Podgorici P.br.693/13 od 28.04.2014. godine,
a sud je u tom sporu raspravio pravilnost protestovanja garancije i plaćanje tužene
korisniku garancije, te posebno produženje roka važenja garancije.
Nemaju značaja revizijski navodi kojima se ukazuje da nižestepeni sudovi
nijesu poštovali načelo savjesnosti i poštenja stranaka pri zaključenju i ispunjenju
ugovora, pri čemu revident ukazuje da je založna izjava data na insistiranje tužene.
Tužena je tražila od nalogodavca, odnosno korisnika kredita, sredstva obezbjeđenja
potraživanja iz zaključenih pravnih poslova, među kojima i hipoteku. Tužilac je dao
založnu izjavu kao instrument obezbjeđenja, pa nema protivpravnog postupanja
tužene kao hipotekarnog povjerioca."
BILTEN 1 / 2019 245

231
NAČELO POUZDANJA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI

(Član 68 Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnosti)
Načelo pouzdanja u katastar nepokretnosti se ne odnosi samo na

poznavanje stanja u katastru nepokretnosti, već i na poznavanje faktičkog
stanja, tj. za ocjenu savjesnosti od značaja je i činjenica da li je sticalac izvršio
i druge radnje kojima bi na pouzdan način mogao utvrditi da je lice koje mu
prenosi svojinu zaista i vlasnik nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"U skladu sa odredbom čl.33 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa

(Sl.list SFRJ, br.6/1980 i 36/1990 i Sl.list SRJ, br.29/1996), koji je bio u primjeni u
vrijeme kada je tuženi zaključio ugovor o kupoprodaji (2004. godine), pravo svojine
na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi
odgovarajući način određen zakonom, pri čemu se ocjena valjanosti sticanja prava
svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla prosuđuje prema savjesnosti
kupca.
Shodno odredbi čl.68 Zakona o državnom premjeru, katastru i upisima prava
na nepokretnostima (Sl.list RCG, br.55/2000), koji je bio u primjeni u vrijeme
nastanka spornog odnosa, podaci o nepokretnostima i pravima na njima, upisani u
skladu sa odredbama tog zakona, smatraju se tačnim i niko ne može trpjeti štetne
posledice u prometu nepokretnosti i drugim odnosima u kojima se ti podaci koriste.
Načelo pouzdanja katastra nepokretnosti se ne odnosi samo na poznavanje stanja u
katastru nepokretnosti, već i na poznavanje faktičkog stanja tj. za ocjenu savjesnosti
od značaja je i činjenica da li je sticaoc izvršio i druge radnje kojima bi na pouzdan
način mogao utvrditi da je lice koje mu prenosi svojinu zaista i vlasnik nepokretnosti.
Dakle, sticalac koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u podatke
sadržane u katastru nepokretnosti, pravno je zaštićen, ako nije znao, niti je s obzirom
na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je ono što je upisano različito od
vanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato
što nije istraživao podatke sadržane u katastru nepokretnosti, odnosno
zemljišnoknjižno stanje. Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla,
a niti u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao
dovoljno razloga posumnjati u to da stvari pripadaju prodavcu.
Prema stanju u spisima predmeta, prvotuženi, kupac, se prilikom zaključenja
ugovora uvjerio da su prodavci bili upisani kao vlasnici spornog zemljišta, jer je u
samom ugovoru navedeno da je pokazan list nepokretnosti kojim se dokazuje da su
tadašnji prodavci bili upisani vlasnici spornog zemljišta koje su naslijedili. Kupac,
tuženi, je pravno lice kojeg je prilikom zaključenja ugovora zastupao punomoćnik, po
profesiji advokat, kome su prilikom kupoprodaje bili predočeni listovi nepokretnosti
izdati 12.10.2004. godine, a ugovor je zaključen tri dana kasnije, 15.10.2004. godine i
na osnovu istog se tuženi upisao kao vlasnik. Da kupac nije imao razloga da sumnja
da je ono što je upisano različito od vanknjižnog stanja potvrđuju i činjenice utvrđene
u ovom postupku, a na osnovu iskaza svjedoka K. D. i R. R., da je sporno zemljište
bilo u posjedu pravnih prethodnika tuženih i tuženih u ovom sporu koji su raspolagali

232
sa istim na način što su ga davali u zakup turističkoj organizaciji „M.“, kao i sinu
svjedoka K. D.
Kako se kupac prilikom kupovine pouzdao u podatke katastra koji su važili u
momentu zaključenja ugovora to nije bio u obavezi provjeravati staru
zemljišnoknjižnu evidenciju tj. evidencije prema austrougarskim zemljišnim knjigama
koja nije u upotrebi u vrijeme zaključenja ugovora."
BILTEN 1 / 2019 247

233
RASPOLAGANJE GRADSKIM GRADJEVINSKIM ZEMLJIŠTEM

DAVANJEM NA TRAJNO KORIŠĆENJE
Korisnici gradskog gradjevinskog zemljišta koje im je dato na trajno

korišćenje od strane opštinskog organa dužni su da to zemljište koriste u
granicama gradjevinske parcele utvrdjenim DUP-om i jedan prema drugom ne
mogu isticati nikakva prava vezana za dotadašnji način korišćenja zemljišta.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan

nalazeći da tužilac nije mogao osnovom nasleđa steći pravo svojine na spornoj
nepokretnosti, jer to pravo nije imao ni njegov otac. Ovo bez obzira na činjenicu da je
i ocu tužioca rješenjem nadležnog organa SO Herceg Novi iz 1981. godine ovo
zemljišta dato na trajno korišćenje kao prilazni put porodičnoj stambenoj zgradi, jer je
prethodno isti organ ovo zemljište rješenjem iz 1979. godine dodijelio radi izgradnje
porodične stambene zgrade ocu tuženih koji se na istom i upisao kod katastra. Kako
je SO Herceg Novi dva puta raspolagala sa istom nepokretnosti i dva puta dodijela
isto zemljište na trajno korišćenje, jednom ocu tuženih (1979. godine), a kasnije ocu
tužioca (1981. godine) takva pravna situacija se, po mišljenju drugostepenog suda,
razrješava primjenom pravila savjesnosti, poštenja i zloupotrebe prava koja predviđa
važeći Zakon o obligacionim odnosima u čl.3 i 6. Budući je otac tuženih ishodovao
upis u katastar, a i savjestan je sticalac, uz činjenicu da je u posjedu spornog
zemljišta, to ima jači pravni osnov za sticanje stvarnih prava na sada spornom
zemljištu. Sa druge strane, tužilac nije savjestan obzirom da je njegov otac ovo
zemljište dobio na lični zahtjev iako je znao da je zemljište već dodijeljeno ocu
tuženih.
Ovakvo pravno rezonovanje nižestepenih sudova ne može se prihvatiti.
Tužilac se poziva na odluku državnog organa kao osnov sticanja prava svojine
od strane svog pravnog prethodnika. Za sticanje svojine odlukom državnog organa
upis u javne knjige nije konstitutivni element sticanja pa činjenica upisa tuženih u
katastar nije od odlučnog značaja za presuđenje.
Sporno zemljište dato je ocu tužioca, M. J., od strane SO H. N. na trajno
korišćenje radi prilaza porodičnoj stambenoj zgradi rješenjem od 1981.godine, a
prethodno je isti organ tim zemljištem raspolagao na način što je to zemljšte
rješenjem od 1979.godine dodijelio pravnom prethodniku tuženih, njihovom ocu Ć.
O., radi izgradnje porodične stambene zgrade. Iz nalaza vještaka geodetske struke
proizilazi da je ovo zemljište nastalo na način što je preko parcele pravnog
prethodnika tuženih formirana parcela pravnog prethodnika tužioca (čest. zem.
655/10) koja parcelacija nije provodljiva kroz katastarski plan.
Iz izloženog proizilazi da je u predmetnoj pravnoj stvari riječ o raspolaganju
gradskim građevinskim zemljištem koje je davanjem na trajno korišćenje korisnicima
privedeno namjeni predviđenoj Detaljnim urbanističkim planom. Kod takvog stanja
stvari bilo je mjesta da se na te okolnosti izjasni vještak geodetske struke koji bi na
nesumnjiv način utvrdio granice urbanističkih parcela stranaka u sporu, te kojoj
urbanističkoj parceli pripada sporna površina. Ovo iz razloga što nakon privođenja
gradskog građevinskog zemljišta namjeni određenoj detaljnim urbanističkim planom,

234
svi korisnici su dužni da to zemljište koriste u granicama građevinskih parcela

utvrđenim tim planom i jedan prema drugom ne mogu isticati nikakva prava vezana
za dotadašnji način korišćenja zemljišta.
Kako nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti predmetnog
tužbenog zahtjeva nijesu imali u vidu izloženi pravni pristup to su i činjenice za
presuđenje ostale neutvrđene što sa naprijed ukazanom bitnom povredom odredaba
parničnog postupka predstavlja razlog za ukidanje obje nižestepene presude."
BILTEN 1 / 2019 249

235
PRENOS PRAVA KORIŠĆENJA NEIZGRADJENOG

GRADSKOG GRADJEVINSKOG ZEMLJIŠTA NASLJEDJEM
(Član 7 Zakona o odredjivanju gradjevinskog zemljišta u gradovima
i naseljima gradskog karaktera iz 1968. godine)
Prenos prava korišćenja neizgrađenog gradskog gradjevinskog zemljišta

nasledjem nije bio zabranjen u smislu Zakona o odredjivanju gradjevinskog
zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera iz 1968. godine, koji je
važio u vrijeme prenosa prava korišćenja zemljišta, jer se radi o univerzalnoj
sukcesiji nasledjivanjem.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su, primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.7 Zakona

o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera
("Sl.list SFRJ", br.5/1968), odbili tužbeni zahtjev. Nižestepeni sudovi nalaze da
tužilac nije stekao pravo svojine na spornoj nepokretnosti nasleđem, imajući u vidu
da je navedenom odredbom zakona propisano da lice kome je dato na korišćenje
neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korišćenja na tom zemljište
prenositi na drugo lice, osim ako se prenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili
drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu.
Izloženi zaključak nižestepenih sudova ne može se, za sada, prihvatiti kao
pravilan.
Po mišljenju ovog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava
nižestepeni sudovi su propustili da u ponovnom postupku, nakon što je presuda
ukinuta od strane Vrhovnog suda, u potpunosti i pravilno utvrde odlučne činjenice na
koje je ukazano u rješenju Rev. br. 871/15 od 03.02.2016. godine.
Stoji činjenica da je pravnom prethodniku tužioca T. R. rješenjem nadležnog
organa SO K. od 28.09.1971. godine, ustupljeno na trajno korišćenje uz naknadu
građevinsko zemljište označeno kao čest.zem. 2588/70 u površini od 300 m2, u
svrhu izgradnje vikend kuće, utvrđena naknada za ustupljeno zemljište i data
saglasnost za uknjižbu prava trajnog korišćenja nakon isplate naknade.
T. R. nije se upisao kao korisnik na čestici zemljišta koja mu je ustupljena iako
je rješenjem Opštinskog suda u Kotoru Dn.br.1674/71 od 23.12.1971.godine
dozvoljen otpis čest. zemljišta 2588/70 iz ZU 216 KO Lješevići i uknjižba prava
vlasnosti u korist društvene svojine, sa pravom upravljanja i korišćenja u svrhu
izgradnje vikend kuće u ime i korist T. R. iz B. Navedeno iz razloga što je Detaljnim
urbanističkim planom - parcelarni plan za naselje Bigovo, predviđena izgradnja
vikend kuća na urbanističkim parcelama površine od 150 m2. O navedenim
izmjenama Sekretarijat za komunalno stambene poslove i katastar SO Kotor od
02.02.1970. godine obavijestio je T. R., i naveo da će biti vraćen srazmjerni dio
uplaćene naknade. Tužilac je tokom postupka istakao da nije izvršen povraćaj dijela
plaćene naknade njegovom pravnom prethodniku, niti njemu.
Ovaj sud je u ukidnom rješenju ukazao nižestepenim sudovima da je
nephodno utvrditi da li je urbanistička parcela koja je prema detaljnom urbanističkom
planu formirana smanjenjem površine čestice zemljišta 2588/70 od 150 m2,
ustupljena na korišćenje trećem licu, koja činjenica je od značaja za utvrđenje da li je

236
prethodnik tužioca odlukom nadležnog državnog organa - rješenjem o ustupanju na

trajno korišćenje uz naknadu od 28.09.1971. godine, stekao svojinu na cijeloj čestici
zemljišta površine 300 m2 ili na dijelu te čestice u površini od 150 m2. Inače, u
postuupku je utvrđeno da ranija čestica zemljišta 2588/70 KO Lješevići u
koordinatama i detaljnim tačkama navedenim u izreci prvostepene presude odgovara
dijelu sadašnje katastarke parcele 1493/1, upisana u ln.536 KO Lješevići. Naime,
ukoliko je došlo do ustupanja novoformirane urbanističke parcele površine 150m2
trećem licu ne bi se moglo zaključiti da je prethodnik tužioca stekao pravo svojine na
cjelokupnoj čest.zem. koja mu je ustupljena na trajno korišćenje u površini od 300
m2, a ovo posebno kod činjenice da je prethodnik tužioca obaviješen o postupku
parcelacije, smanjenju površina parcela uz obavezu srazmjernog povraćaja uplaćene
naknade.
U vezi sa iznijetim, ovaj sud nalazi da nije pravilan zaključak nižestepenih
sudova da tužilac nije stekao pravo svojine na spornoj nepokretnosti nasleđem, s
pozivom na odredbu čl.7 Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i
naseljima gradskog karaktera iz 1968 godine, kojom je bio zabranjen prenos prava
korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta na drugo lice osim ako se prenos
tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu.
Naime, tužilac je mogao steći pravo korišćenja na zemljištu koje ima status gradskog
građevinskog zemljišta u državnoj svojini kao zakonskii naslednik ranijeg korisnika
tog zemljišta, sada pokojne A. V., koja je to pravo takođe stekla kao testamentalni
naslednik svog oca T. R., kome je zemljište ustupljeno na korišćenje odlukom
državnog organa. Zabrana iz navedene odredbe čl.7 po mišljenju ovog suda
podrazumijeva zabranu prenosa prava korišćenja neizgrađenog građevinskog
zemljišta pravnim poslovima, osim kada se promet vrši zajedno sa objektom koji je
na zemljištu izgrađen, dok prelazak prava nasleđem predstavlja originarni način
sticanja i momentom smrti nosioca prava, prava prelaze na naslednike. Navedeno
znači da prenos prava korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta
nasleđem na pravnu prethodnicu tužioca, a kasnije na tužioca, takođe osnovom
nasleđa, nije bio zabranjen u smislu citiranih odredbi tada važećeg Zakona o
građevinskom zemljištu, jer se radi o univerzalnoj sukcesiji nasleđivanjem."
BILTEN 1 / 2019 251

237
ZNAČAJ ODLUKE UPRAVNOG ORGANA O PROMJENI KARAKTERA

ZEMLJIŠTA U DRUŠTVENOJ SVOJINU ZA PRAVO NASLJEDNIKA
RANIJEG VLASNIKA KOJI JE TO ZEMLJIŠTE PRODAO
Na osnovu odluke o stavljanju van snage parcela koje ulaze u sastav

gradjevinskog zemljišta nije se moglo po službenoj dužnosti izbrisati pravo
društvene svojine na tim parcelama i upisati svojina bivših vlasnika, već su se
stekli uslovi za povraćaj tog zemljišta kao poljoprivrednog, te su nasljednici
ranijih vlasnica mogli da vode postupak za povraćaj tog zemljišta iz društvene
svojine, koje je izgubio karakter gradjevinskog, a shodno Zakonu o vraćanju
ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, te se
nepokretanje tog postupka ne može staviti na teret državnim organima.
Iz obrazloženja:
"Tužioci su zakonski naslednici pok. I. I. koji je u ZU 201 KO Prijevor bio

upisan kao vlasnik, između ostalih, i sporne čest.zem. 1333 u obimu prava 2/3 +
(11/12 od 1/3), odnosno njenog idealnog dijela od 35/36. Prema nalazu i mišljenju
vještak geodetske struke, čest. zem.1333 KO Prijevor odgovara kat. parceli 8/1 KO
Prijevor u granicama i površini bliže opisanim u izreci prvostepene presude, koja je
upisana kao svojina drugotužene D. sa pravom korišćenja prvotužene, O. B. Sporno
zemljište je površine 270m2, neizgrađeno i obraslo rastinjem, u stvarnosti nije šuma i
nalazi se u Lastvi Grbaljskoj, sa desne strane magistralnog putnog pravca Kotor -
Budva, pored raskrsnice i puta ka plaži Jaz. Predmetna čest. zem. 1333 KO Prijevor
bila je u okviru spiska parcela koje su ulazile u sastav građevinskog zemljišta
Turističkog naselja Jaz. Odlukom SO Budva o stavljanju van snage dijela spiska
parcela koje ulaze u sastav građevinskog zemljišta Turističkog naselja Jaz br.0101 –
834/1-93 od 13.10.1993.godine određeno je da se, između ostalih, i predmetna
čestica zemlje briše sa spiska građevinskog zemljišta Turističkog naselja Jaz, da
pravo korišćenja, odnosno društvene svojine na čest. zem.1333 po službenoj
dužnosti treba brisati iz javnih knjiga i upisati kao svojinu bivših vlasnika (čl.3 odluke),
te da Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom listu
Opštine Budva. Odluka je objavljena, stupila je na snagu, ali nije izvršena.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je utvrdio pravo
sukorišćenja tužilaca u odnosu na drugotuženu na dijelu kat. parcele 8/1 upisane u
ln.260 KO Prijevor I, u površini od 270m2, koji odgovara dijelu nekadašnje čest. zem
1333 KO Prijevor, sve u granicama utvrđenim koordinatama detaljnih tačaka
navedenih izrekom prvostepene presude, a po osnovu nasleđa iza svog pravnog
prethodnika, pok. I. I., koji je bio upisani vlasnik navedene čest. zemlje. Naime, kod
utvrđenja da je Odluka o stavljanju van snage dijela spiska parcela koje ulaze u
sastav građevinskog zemljišta Turističkog naselja Jaz, a među kojima je i sporna
čest. zem 1333, stupila na snagu 02.11.1993.godine to je, po pravnom stavu
prvostepenog suda, evidentno da je na taj način sporno zemljište vraćeno tužiocima
čime je prestala društvena svojina pa je, stoga, trebalo po službenoj dužnosti biti
upisano kao svojina bivših vlasnika. Pri tom, navodi drugotužene da je shodno istoj
trebalo donijeti posebnu odluku o vraćanju zemljišta tužiocima nijesu od značaja, jer

238
se nepostupanje organa tužene po obavezujućoj odluci opštine ne može tumačiti na

štetu tužilaca.
Prednji činjenični zaključak i pravno rezonovanje prvostepenog suda prihvatio
je i drugostepeni sud.
Međutim, ovakvo rezonovanje nižestepenih sudova ne može se prihvatiti.
I po nalaženju ovog suda, osnovano se revizijom drugotužene ukazuje da je
pobijana presuda donijeta uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka
iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP, jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati od
strane revizijskog suda budući joj nedostaju valjani razlozi o činjenicama od značaja
za presuđenje, u prvom redu, o osnovu prestanka prava svojine pravnog prethodnika
stranaka na spornoj nepokretnosti i o osnovu po kojem su svojinu na istoj stekli
tužioci.
Prema stanju u spisima, sporna nepokretnost je bila upisana u ZU 201 KO
Prijevor na pravnog prethodnika tužilaca, pok. I. I., nakon čega je prešla u ZU 532
KO Prijevor i upisana kao društvena svojina. Osnov za to bio je kupoprodajni ugovor
Ov- br.II 116/63 od 23.09.1963. godine, a predmet ugovora je bila, između ostalih, i
sporna čest. zem.133 koja je sa ostalim česticama zemlje (koje su bile predmet
kupoprodaje), odlukom Opštine Kotor oduzeta u korist PD B. R. Iz Zapisnika o
usmenoj raspravi za povraćaj poljoprivrednog zemljišta u KO Prijevor, sačinjenog kod
Republičkog zavoda za geodetske i imovinsko – pravne poslove RCG, PJ Budva, u
predmetu br.03-U-153, dana 05.01.1993.godine proizilazi da je tužiocima vraćeno
oduzeto poljoprivredno zemljište, a da zemljište koje odgovara predmetnoj čest.
zem.1333 KO Prijevor nije vraćeno zato što je proglašeno za gradsko građevinsko
zemljište, radi čega nije moglo biti predmet povraćaja u skladu sa Zakonom o
vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine.
Polazeći od izloženog, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je da se
u postupku pred nižestpenim sudovima na pravilan način cijeni, a što je izostalo,
činjenica da je pravni prethodnik tužilaca teretnim pravnim poslom – pomenutim
ugovorom o kupoprodaji raspolagao, pored ostalog, i spornom česticom zemlje i ista
upisana kao društvena svojina čime bi prestalo pravo svojine pravnog prethodnika na
njoj.
Dokazivanje osnova sticanja stvarnih prava tužilaca na nepokrenostima
nakon kupoprodaje je na tužiocima.
U tom pravcu tužioci se pozivaju na pomenutu Odluku o stavljanju van snage
dijela spiska parcela koje ulaze u sastav građevinskog zemljišta Turističkog naselja
Jaz od 13.10.1993.godine, kojom odlukom je Opština Budva u okviru svojih
nadležnosti, a shodno čl.7 Zakona o građevinskom zemljištu, (Sl.list RCG, br. 28/80 i
12/86) odredila da, pored ostalih, i sporna čestica zemljišta ne ulazi u sastav
građevinskog zemljišta.
U vrijeme donošenja ove Odluke na snazi je bio Zakon o vraćanju ranijim
vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine (Sl.list RCG, br.14/92) koji
je propisivao uslove i postupak vraćanja ranijim vlasnicima oduzetog poljoprivrednog
zemljišta koje je postalo društvena svojina. U postupku propisanim tim zakonom
tužiocima je i vraćeno oduzeto poljoprivredno zemljište, izuzev sporne parcele koja
zbog činjenice da je bilo proglašena za gradsko građevinsko nije bila predmet
povraćaja po pomenutom zakonu.
Međutim, nakon stupanja na snagu pomenute Odluke SO Budva stekli su se
uslovi da se pravo na povraćaj i ove parcele eventualno ostvari u skladu sa Zakonom
o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine pod
uslovima i u postupku predviđenu tim zakonom.
BILTEN 1 / 2019 253

239
Odluka SO Budva od 13.10.1993.godine ne predstavlja osnov za sticanje

svojine odlukom državnog organa u smislu odredbe čl. 20 st.2 Zakona o osnovama
svojinsko pravnih odnosa (Sl.list SFRJ. br. 6/1980 i 36/1990 i Sl.list SRJ, 29/19). Po
ovom osnovu pravo svojine se stiče u trenutku pravosnažnosti sudske, odnosno
konačnosti odluke druge vlasti, ako drugačije nije određeno zakonom ili to proizilazi iz
cilja radi kojega se odluka donosi što u konkretnom nije slučaj, jer skupština opštine
nije nadležan organ da odlučuje po ovom osnovu.
Kako je postojala mogućnost da bivši vlasnici nakon donošenja Odluke
Opštine Budva iz 1993.godine vode postupak za povraćaj i zemljišta koje je izgubilo
karakter građevinskog zemljišta, kao što je predmetno, to se nepokretanje
odgovarajućeg postupka s tim u vezi od strane tužilaca ne može stavljati na teret
organima tužene.
Dakle, pravo korišćenja, odnosno društvene svojine na spornoj čestici zemlje
nije se moglo po službenoj dužnosti neposredno na osnovu pomenute odluke
izbrisati iz javnih knjiga i upisati kao svojina bivših vlasnika, kako to zaključuju
nižestepeni sudovi.
Kako nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari nijesu imali
u vidu izloženi pravni pristup to pobijanoj i prvostepenoj presudi nedostaju valjani
razlozi o činjenicama od značaja za presuđenje radi čega su obije presude ukinute i
predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje."

240
ZNAČAJ UPISA U ZEMLJIŠNE KNJIGE

ZA STICANJE PRAVA SVOJINE
Upis u zemljišne knjige se smatra kao upis na osnovu zakona.
Iz obrazloženja:
"U postupku je utvrdjeno da je tužilac bio upisan kao nosilac prava svojine na
čest.zem. 399 i 400 u zemljšnoknjižnom ulošku (ZU) br. 239 KO T., na temelju
zapisnika A 171 izvoda učinjenih za osnivanje zemljišnika poreske opštine T. i
formiranja faktičkog posjeda. Te čes. zemljišta odgovaraju dijelu kat.parcela prema
kordinatama detaljnih tačaka opisanih u izreci prvostepene presude, sada upisane na
C. G. sa pravom svojine 1/1 i O. T. s pravom raspolaganja 1/1. Naime, rješenjem
Ministarstva finansija, uprave za nekretnine - Područna jedinica T., koje je postalo
konačno 07.03.2012.godine, dozvoljena je promjena upisa u "B" listu nepokretnosti
264 KO T. tako što se umjesto upisa prava korišćenja O. T. 1/1 upisuje C. G. s
pravom svojine 1/1, a O. T. - drugotužena kao nosilac prava raspolaganja 1/1, jer se
u momentu stupanja na snagu Zakona o državnoj imovini nalaze u obuhvatu GUP-a
T. Drugotužna je priznala tužiocu pravo svojine na kat.parc. 693 KO T., dok je u
odnosu na sve sporne nepokretnosti navela da upisani tereti zabrane prometa u "G"
listu znači da je upis O. izvršen za vrijeme izlaganja iz formalnih razloga, jer nije
postojala tehnička mogućnost da se upiše "nepoznat vlasnik" a stvarni vlasnici nijesu
obilježili svoju imovinu, odnosno da O. ne posjeduje dokaze o vlasništvu. Putem
vještaka šumarske i poljoprivredne struke je utvrdjeno da sporne nepokretnosti sada
ne predstavljaju visoko ekonomsku šumu, a ni po starom kat.operatu, već nisko
rastinje (šikara i makija) i po namjeni su korišćene kao pašnjak i obradivo
poljoprivredno zamljište koje je greškom upisane po kulturi i po klasi.
Na temelju iznijetih činjenica, pravilno su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni
zahtjevi u odnosu na prvotuženu, ocjenjujući neosnovanim prigovor nedostatka
pasivne legitimacije na njenoj strani. Suprotno navodima revizije C. G. je pasivno
legitimisana u ovom sporu jer tužbeni zahtjev za utvrdjenje prava svojine, odnosno
prava korišćenja, mora biti usmjeren prema onom subjektu koji je s tim pravom
upisan kod nadležnog organa, kako bi se izdejstvovala valjana isprava za uknjižbu,
pa je tužilac u materijalno pravnom odnosu sa prvotuženom kao upisanom vlasniku.
Prema Pravnom stavu Vrhovnog suda Crne Gore Su I br. 96/15 od
16.04.2015.godine, na koji se ukazuje revizijom, C. G. je stvarno legitimisana za
utvrdjenje prava svojine na stvarima kojima u smislu Zakona o državnoj imovini
raspolaže država, a opština (G. g., P.) je stvarno legitimisana u sporovima za
utvrdjenje prava svojine na nepokretnostima kojima u smislu Zakona o državnoj
imovini raspolaže opština. U vrijeme donošenja ovog pravnog stava Vrhovni sud je
pošao od odredbe čl. 64 st.1 Zakona o državnoj imovini, kao i odredbe čl. 71 st.1
istog zakona, kojim je propisano da će organ uprave nadležan za poslove katastra
državnu svojinu ili neko drugo imovinsko pravo iz stav 1 tog člana upisati kao
državnu svojinu C. G. ili kao imovinu opštine. U situaciji, kao što je konkretna, da je
sporno zemljište u katastru nepokretnosti upisano na C. G., sa pravom svojine u
obimu 1/1, i O. T. sa pravom raspolaganja 1/1, ovaj sud nalazi da se u predmetnom
BILTEN 1 / 2019 255

241
sporu stvarno legitimisani i C. G., kao nosilac prava svojine i O. T. kao nosilac prava
raspolaganja.
Tužilac je dokazao da je bio upisan kao nosilac prava svojine na spornim
nepokretnostima u ZU 329 KO T. i da nije bilo promjena, pa se taj upis smatra kao
upis na osnovu zakona i podrazumijeva punovažan osnov sticanja prava svojine, a
ne samo pravnu evidenciju nepokretnoti. Prvotužena nije dokazala neosnovanost
takvog upisa i da tužilac nije materijalno pravni vlasnik istih , iako je teret dokazivanja
bio na njoj u smislu čl. 219 st.3 ZPP, budući je bez pravnog osnova izvršena
preknjižba vlasništva na nju, odnosno greškom upisana kao šuma kako po kulturi
tako i po klasi. Kako vlasništvo tužioca shodno pravilima u vrijeme osnivanja
zemljišnih knjiga nije dovedeno u pitanje lišeni su osnova navodi revizije kojima se
osporava pravilna primjena materijalnog prava."

242
STICANJE SVOJINE NA ZEMLJIŠTU DODIJELJENOM KAO NASELJENIKU

(Član 27 stav 2 i čl. 28 Zakona o naseljavanju južnih krajeva
Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine)
Privremena potvrda o naseljavanju u kojoj je navedeno da je na osnovu

rješenja Vrhovnog povjereništva agrarne reforme pravnom prethodniku
tužilaca dodijeljeno zemljište kao naseljeniku je dokaz o dodjeli zemljišta, pa
dodijeljeno zemljište predstavlja zaostavštinu pravnog prethodnika tužilaca.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, utvrdjeno je da je

pravnom prethodniku tužilaca T. M. na osnovu rješenja Vrhovnog povjereništva
agrarne reforme u Skoplju br. 38557 od 11.10.1936. godine, dodijeljeno kao
naseljeniku, u ataru sela Mojkovca, Sreza Bjelopoljskog oko 2.40 hektara zemlje.
Prvostepeni sud u cjelini je odbio tužbeni zahtjev, nalazeći da privremena
potvrda nije dokaz da je pravnom prethodniku tužilaca dodijeljeno zemljište rješenjem
Vrhovnog povjereništva agrarne reforme u Skoplju, odnosno, da tužioci nijesu
dokazali da je njihov pravni prethodnik podnio zahtjev shodno čl. 28 Zakona o
naseljavanju južnih krajeva, da mu nije priznato pravo sopstvenosti odnosno svojine
na zemljištu koje mu je dodijeljeno po privremenoj potvrdi od 23.10.1936. godine.
Prvostepeni sud nalazi da potvrda ne predstavlja dokaz da je pravni prethodnik
tužilaca ili neko od njegovih nasljednika stekao pravo svojine na traženom zemljištu u
skladu sa Zakonom o naseljavanju južnih krajeva („Službene novine Kraljevine
Jugoslavije“ br. 134/1931).
U postupku po žalbi tužilaca, drugostepeni sud je nakon održane usmene
rasprave, ukinuo prvostepenu presudu i odlučio: utvrdjuje se da se zaostavština T. M.
sastojala od nepokretnosti bliže navedenih pod stavom I te presude; utvrdjeno je
prema tuženim da su tužiocu po osnovu nasljedja suvlasnici na nepokretnosti T. M. u
obimu prava od po 1/3 u ukupnoj površini od 3595 m2; djelimično je usvojen tužbeni
zahtjev pa je obavezana tužena da na ime pravične naknade za faktičku
eksproprijaciju tužiocima za ukupno zauzetu površinu od 7875 m2 isplati iznos od
160.650,00 € sa zakonskom kamatom od dana presudjenja pa do dana isplate, dok
je za preostali dio za faktičku eksproprijaciju za površinu od 15442 m2 kojim je
tražena isplata u iznosu od 265.730,80 €, zahtjev odbijen.
Na osnovu provedenih dokaza pravilno je po stanovištu ovog suda, a nasuprot
prvostepenom sudu, drugostepeni sud cijenio privremenu potvrdu o naseljavanju
br.2828 od 23.10.1936. godine, kao dokaz da je pravnom prethodniku tužilaca
dodijeljeno zemljište, jer se u istoj navodi da je T. M. na osnovu rješenja Vrhovnog
povjereništva agrarne reforme u Skoplju br. 38557 od 11.10.1936. godine, dodijeljeno
kao naseljeniku 2.40 hektara zemlje i to parcela 129/2.40 po kulturi livada i ispaša, sa
tačno navedenim granicama da se graniči sa M. V. i M. Ž."
BILTEN 1 / 2019 257

243
ZNAČAJ I UTICAJ SPORAZUMA O NAKNADI

NA MOGUĆNOST POKRETANJA PARNICE
Sporazum o naknadi predstavlja valjanu izvršnu ispravu, te nema mjesta

da se u parničnom postupku ponovo odrdjuje naknada za izuzeto zemljište.
***
Okolonost da je sporazumom odredjena naknada obezvrijedjena usljed

inflacije, ne može biti pravni osnov da se ta naknada ponovo odredjuje, već ta
okolnost može biti, eventualno, pravni osnov da se zahtijeva naknada
inflatorne štete.
Iz obrazloženja:
"U konkretnom slučaju Sporazum o naknadi koji su stranke zaključile

09.08.1991. godine i kojim je O. K. obavezana da će u roku od 15 dana od dana
zaključenja sporazuma isplatiti i tužiocu Z. J. naknadu određenu sporazumom
(539.169 dinara), predstavlja valjanu izvršnu ispravu i na osnovu iste je tužilac Z. J.,
nakon proteka roka u kojem je O. K. trebalo da isplati naknadu (15 dana), mogao u
izvršnom postupku da zahtijeva isplatu te naknade, pa su na zakonu neutemeljeni
razlozi pobijane presude da zaključeni Sporazum o naknadi nema svojstvo izvršne
isprave.
Slijedom izloženog, nije ni imalo mjesta da se u ponovnom postupku
(parničnom, vanparničnom, ni upravnom) ponovo određuje naknada za izuzeto
zemljište, s obzirom da je ta naknada određena.
Prema odredbi čl.379 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list SFRJ",
br.29/78, 39/85 i 57/89), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa,
sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom ili odlukom drugog
nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom,
zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok
zastarjelosti. Stoga, zaključak drugostepenog suda da je neosnovan prigovor
zastarjelosti potraživanja iz razloga što se radi o naknadi zbog neispunjenja obaveze
iz sporazuma, koji je zaključen 1991. godine, a osnov ima u pravu svojine, pa da se
zbog toga ne može govoriti o zastarjelosti, takođe nema zakonskog utemeljenja.
Okolonost da je sporazumom određena naknada obezvrijeđena usled inflacije,
ne može biti pravni osnov da se ta naknada ponovo određuje, niti da nema mjesta
primjeni čl.379 Zakona o obligacionim odnosima, koji se odnosi na zastarjelost
potraživanja. Ta okolnost je mogla biti, eventualno, pravni osnov da se zahtijeva
naknada inflatorne štete, a sudska praksa je zauzela stanovište da se novčana
potraživanja, utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog
nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, koje je
obezvrijeđeno u uslovima visoke inflacije do 24.01.1994. godine, zasniva na pravnom
osnovu neosnovanog bogaćenja, pa se vrijeme zastarjelosti računa prema opštem
zastarnom roku iz čl.371 Zakona o obligacionim odnosima.
Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud nalazi da je u nastavku postupka
potrebno ponovo pozvati tužioca Z. J. da se jasno opredijeli šta tužbom zahtijeva,

244
ako zahtijeva da mu se ponovo odredi naknada za izuzete nepokretnosti, ta je

naknada određena Sporazumom o naknadi od 09.08.1991. godine i nema zakonskih
uslova za njeno ponovno određivanje, a ako zahtijeva naknadu zbog toga što je
njegovo potraživanje obezvijeđeno usled inflacije, sud će imati u vidu razloge date u
ovom rješenju vezano za zastarjelost potraživanja te naknade, te da je potrebno
utvrditi sve činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti istaknutog prigovora
zastarjelosti potraživanja."
BILTEN 1 / 2019 259

245
NEPOTPUNA EKSPROPRIJACIJA
-VISINA NAKNADE U SLUČAJU USTANOVLJENJA SLUŽBENOSTI-
(Član 48 Zakona o eksproprijaciji)
Visina naknade u slučaju ustanovljenja službenosti odredjuje se u

iznosu za koji je usljed ustanovljenja službenosti smanjena tržišna vrijednost
zemljišta, te je potrebno da se vještak izjasni u čemu se sastoji umanjenje
vrijednosti zemljišta.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Uprave za nekretnine PJ B. P., br.465-105-61/1-2017 od

20.03.2017 godine, u korist O. B. P., ustanovljeno je pravo službenosti izgradnje
postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, prva faza kanalizacione mreže sa
pratećim objektima na dijelu kat. parcele br.91/9 po kulturi livada I klase u površini od
452 m2 (novi broj parcele 91/39); kat. parcele br.91/9 po kulturi livada V klase u
površini od 752 m2 (novi broj 91/34), kat. parcele broj 91/12 po kulturi livada I klase u
površini od 291 m2 (novi broj 91/33) i kat. parcele broj 91/10 po kulturi livada I klase u
površini od 69 m2 (novi broj 91/32) upisanih u PL br.816 KO N. na ime predlagača
kao posjednika. Dakle, izvršena je nepotpuna eksproprijacija zemljišta u površini od
1564 m2. U upravnom postupku protivnik predlagača je ponudio predlagaču tržišnu
cijenu u visini od 60,00 €/1 m2. Angažovanjem vještaka gradjevinske struke
prvostepeni sud je visinu utvrdio na način što je kao polaznu osnovu uzeo cijenu od
60,00 €/1 m2 i istu umanjio za 50%, obzirom da je vrijednost predmetnog zemljišta
usljed izgradnje kolektora - postavljanja cjevovoda kolektora umanjena za ovaj
procenat. Stoga je prvostepeni sud odredio naknadu za umanjenu vrijednost dijela
katastarskih parcela i obavezao protivnika predlagača da isplati naknadu u iznosu od
47.920,00 €.
Drugostepeni sud je preinačio drugostepeno rješenje u pogledu dosudjene
visine, s obzirom na to da je izvršena nepotpuna eksproprijcije u površini od 1564 m2,
pa temeljom utvrdjene visine za 1 m2 u iznosu od 50% od tržišne cijene od 60,00 €
po m2, obavezao protivnika predlagača na isplatu iznosa od 46.920,00 €.
Kod ovako utvrdjenog činjeničnog utvrdjenja, po nalaženju revizijskog suda,
visina pravične naknade nije odredjena u svemu na način kako je nalagala pravilna
primjena materijalnog prava, a o čemu ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti.
Naime, nižestepeni sudovi su odluku temeljili na nalazu i mišljenju vještaka
gradjevinske struke, koji je visinu procijenio u iznosu od 50% od ponudjene tržišne
cijene (60,00 €), koja nije bila sporna medju strankama, jer jer prolaskom kolektora,
zemljište faktički izuzeto za stalno iako se radi o nepotpunoj eksproprijaciji, na istom
se ne može vršiti gradnja, te da se za bilo kakvu izgradnju puta ili postavljanje
instalacija preko trase kolektora, vlasnik mora tražiti odobrenje od vlasnika i korisnika
kolektora, što su okolnosti koje utiču na smanjenje vrijednosti spornog zemljišta.
Medjutim, po nalaženju ovog suda za sada nalaz i mišljenje angažovanog
vještaka nije mogao biti valjana podloga za utvrdjivanje za umanjenje tržišne
vrijednosti predmetne nepokretnosti na kojem su nižestepeni sudovi temeljili pobijanu
odluku. Ovo iz razloga, što je vještak trebao, a po nalogu suda da se jasno, decidno i
temeljno izjasni u čemu se sve sastoji umanjenje vrijednosti i da dȃ razloge na

246
osnovu čega je to utvrdio, te šta to predlagač ne može da radi na predmetnom

zemljištu, a što je eventualno prethodno radio. U ovom pravcu protivnik predlagača je
istrajavao tokom čitavog postupka, pa su u potpunosti izostali razlozi da predlagač i
pod pretpostavkom da nije došlo do postavljanja kolektora, ne bi imao zakonske
uslove da gradi na predmetnom dijelu nepokretnosti, da se radi o obalnom zemljištu,
da je izgradnja kolektora u zoni DUP-a, što bi ukazivalo na činjenicu da bi na
predmetnom zemljištu bila ograničena gradnja. Takodje, nije bez značaja ni činjenica
na koju je ukazivano i tokom postupka i u žalbi da je upravo prethodnik predlagača
kod nadležnog organa O. B. P. - Sekretarijata za uredjenje prostora, insistirao da
buduća trasa kolektora bude projektovana onako kako je i sada na terenu, u kom
pravcu su izostali razlozi od strane prvostepenog suda i drugostepenog, s obzirom na
to da je na isto ukazivano žalbom.
Naime, shodno odredbi čl.48 Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list RCG, br.55/2000
i Sl.list CG", br.21/08 i 75/18) u slučaju ustanovljenja službenosti, naknada se
odredjuje u iznosu za koji je usljed ustanovljenja službenosti smanjena tržišna
vrijednost zemljišta. Kako odlučne činjenice koje opredjeljuju pravilnu primjenu
materijalnog prava nijesu na valjan način utvrdjene, to zaključak nižestepenih sudova
u pogledu utvrdjene visine je za sada neprihvatljiv, pa je ovaj sud ukinuo pobijano i
prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."
BILTEN 1 / 2019 261

247
POSTUPAK FIZIČKE DIOBE

(Član 173 Zakona o vanparničnom postupku
Postupak fizičke diobe može se sprovesti samo na stvarima na kojima

postoji suvlasništvo stranaka.
Iz obrazloženja:
"Bez osnova su navodi revizije, kojima se osporava primjena materijalnog

prava. Jer, po nalaženju ovog suda, pravilno su nižesteni sudovi primijenili
materijalno pravo, kada su zahtjev predlagateljice za diobu nepokretnosti - zemljišta
koje je označeno kao kat parc.br. 953 i 954 ukupne pov. 2810m2 upisano u l.n.br.
1958 KO P. na G. g. P., kao nosioca prava svojine, odbili kao neosnovan. Ovo iz
razloga, što se postupak fizičke diobe može sprovesti samo na stvarima na kojima
postoji suvlasništvo stranaka.
Naime, shodno čl. 173 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list RCG", br.
27/06 i "Sl.list CG", br. 20/15) u vanparničnom postupku se odlučuje o diobi
zajedničkih stvari, ili imovine. Kako su navedene parcele upisane na G. g. P., to iste
ne predstavljaju zajedničku stvar ili imovinu stranaka, pa su pravilno nižestepeni
sudovi zahtjev predlagateljice u tom dijelu odbili kao neosnovan.
Bez odlučnog je značaja isticanje u reviziji, da je u konkretnom slučaju trebalo
primijeniti odredbu čl. 419 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, kojom je propisano
da pravo trajnog korišćenja i raspolaganja na zemljištu u državnoj svojini, stupanjem
na snagu tog zakona, postaje pravo svojine dotadašnjeg imaoca prava korišćenja.
Ovo iz razloga, što je na spornom zemljištu označenom kao kat.parc.br. 953 i 954
upisan G. g. P. kao nosilac prava svojine, a na vanparničare nije ni upisano pravo
trajnog korišćenja, tako da se nije ni mogla sprovesti dioba na tim nepokretnostima."

248
NASLJEDNO PRAVO
249
SASTAV ZAOSTAVŠTINE
(Član 3 Zakona o nasljedjivanju)
Sastav zaostavštine utvrdjuje se prema svim zakonskim i testamentalnim

nasljednicima.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se ukazuje revizijom tužilaca da je drugostepeni sud odlučio

pogrešnom primjenom materijalnog prava kada je preinačio prvostepenu presudu i
odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da zaostavštinu B. Dj. pored
9/10 idealnog dijela predmetnih nepokretnosti iz l. n. 741 KO Ulcinj čini još 1/10
idealnog dijela istih. Ovo kod utvrdjenja da su predmetne nepokretnosti predstavljale
svojinu B. Dj., a zaostavštinu čine sva imovinska prava podobna za nasljedjivanje
koja su ostaviocu pripadala u trenutku njegove smrti. Činjenica da je utvrdjeno da
predmetne nepokretnosti u idealnom dijelu od 1/10 predstavljaju svojinu prvotuženog
po osnovu testamenta V. Dj. ne može uticati na obim zaostavštine B. Dj., kako to
pogrešno zaključuje drugostepeni sud, a drugo je pitanje obima nasljednih prava
njegovih nasljednika.
Takodje se osnovnao ukazuje revizijom tužilaca da je drugostepeni sud
odlučio pogrešnom primjenom materijalnog prava kada je preinačio prvostepenu
presudu i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tužene od drugog do sedmog reda. Ovo
sa razloga jer se sastav zaostavštine utvrdjuje prema svim zakonskim i
testamentalnim nasljednicima, te su tuženi od drugog do sedmog reda legitimisani u
predmetnom sporu. Iz iznijetih razloga drugostepenu presudu je valjalo preinačiti u
dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda, žalbu prvotuženog u odnosu na taj
dio odbiti kao neosnovanu i potvrditi u tom dijelu prvostepenu presudu."
BILTEN 1 / 2019 267

250
MJERODAVNO PRAVO ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

RUSKOG DRŽAVLJANINA KOJA SE NALAZI NA TERITORIJI CRNE GORE
(Čl. 36 i 37 Ugovora zaključenog 1962. godine izmedju FNRJ i SSSR
i čl. 71 i 72 Zakona o medjunarodnom privatnom pravu)
Za raspravljanje zaostavštine ruskog državljanina koji testamentom, ili

ugovorom o nasljedjivanju nije izabrao pravo države čiji je državljanin,
odnosno države u kojoj ima uobičajeno boravište, a koju zaostavštinu čine
nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji Crne Gore imaju se primijeniti odredbe
Ugovora zaključenog 1962. godine izmedju FNRJ i SSSR.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora je zahtjev da se u pravnom poretku Crne Gore priznaju

potvrda br.2547 od 29.07.2017. godine i svjedočanstvo o pravu na nasljedstvo po
zakonu br.228/2016 izdati od strane notara Odicevskog notarskog okruga Moskovske
oblasti K. A., te da se utvrdi da je tužilja isključivi vlasnik u obimu od 1/6 idealnog
dijela nepokretnosti iz Ln br. 450 KO Mojdež, a koju čine kat. parcela i objekti
izgradjeni na istim sa bližim podacima opisanim izrekom prvostepene presude.
U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, a na osnovu
izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9 ZPP, utvrdjeno je da je tužilja
majka, prvotužena supruga, a drugotužena, trećetužena i četvrtotužena kćerke sada
pok. D. Š., koji je poginuo 23.03.2016. godine. Njegova zaostavština raspravljena je
na način što je imovina u Ruskoj Federaciji (pokretna i nepokretna) raspravljena po
osnovu Gradjanskog kodeksa Ruske Federacije, i za zakonske nasljednike oglašeni
otac V. Š., majka T. Š. (tužilja), supruga J. i kćerke O., J. i A., tužene iz ove pravne
stvari, i to svi na po 1/6 idealnog dijela na osnovu propisa te Republike. Nepokretna
imovina koju je u momentu smrti pok. D. Š. posjedovao u Crnoj Gori, raspravljena je
na osnovu Zakona o nasljedjivanju Crne Gore, rješenjem o nasledjivanju URP 33/16
od 01.09.2016. godine. Za zakonske nasljednike na ovoj imovini oglašene su
prvotužena kao supruga ostavioca i ostale tužene, kao njegove kćerke, sve na po 1/4
idealnog dijela nepokretnosti. Na osnovu tog rješenja tužene su upisane kao
suvlasnice u LN br. 450 KO Mojdež.
Kod naprijed navedenog utvrdjenja nižestepeni sudovi su odbili zahtjev,
nalazeći da se konkretna pravna stvar ima raspraviti u skladu sa odredbama Ugovora
zaključenog izmedju FRNJ i SSR-a od 24.02.1962. godine, a ne odredbama Zakona
o medjunarodnom privatnom pravu, što zahtjev tužilje za priznanja prava svojine
osnovom nasljedja iza smrti njenog sina čini neosnovanim.
I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravino primijenili materijalno
pravo, kada su odlučili na izloženi način, u kom pravcu su dali potpune, jesne i
dovoljne razloge koje prihvata i ovaj sud.
Naime, Ugovorom koji je zaključen 24.02.1962. godine izmedju FNRJ i SSSR-
a ("Sl.list SFRJ" - Medjunarodni ugovor i drugi sporazumi", br.5/63), u čl.36 st.1
propisano je da državljani jedne strane ugovornice mogu sticati dobra i prava na
teritoriji druge strane ugovornice na osnovu zakonitog ili testamentnog nasljedjivanja
pod istim uslovima i u istom obimu kao i domaći, dok je stavom 2 istoga člana
propisano da državljani jedne strane ugovornice mogu testamentom raspolagati

251
svojom imovinom koja se nalazi na teritoriji druge strane ugovornice. Odredbama

čl.37 st.1 istoga ugovora predvidjeno je da se pravo nasljedja pokretne imovine
reguliše po zakonu one strane ugovornice čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme
smrti, dok je st.2 istoga člana propisano da se pravo nasljedja nepokretne imovine
reguliše po zakonu one strane ugovornice na čijoj se teritoriji imovina nalazi. Nadalje,
odredbom čl.71 Zakona o medjunarodnom privatnom pravu ("Sl. list CG", br. 1/2014,
6/2014 i 11/2014) propisano je da je za nasljedjivanje cjelokupne zaostvaštine
mjerodavno pravo države u kojoj je ostavilac imao uobičajeno boravište u vrijeme
smrti, dok je čl.72 istoga zakona predvidjeno da za nasljedjivanje svoje cjelokupne
zaostavštine ostavilac može izabrati pravo države čiji je državljanin ili pravo države u
kojoj ima uobičajne boravište u vrijeme izbora mjerodavnog prava ili u vrijeme smrti.
Za nasljedjivanje nepokretne zaostavštine ostavilac može izabrati pravo države gdje
se ona nalazi, izbor prava mora biti izričit ili da jasno proizilazi iz okolnosti slučaja i u
formi predvidjenoj za raspolaganje imovinom za slučaj smrti. Postojanje i
punovažnost izbora mjerodavnog prava cijeni se prema izabranom pravu. Odredbom
čl.1 istoga zakona propisano je da se ovim zakonom uredjuju pravila za odredjivanje
mjerodavnog prava u privatnopravnim odnosima sa medjunarodnim elementom
(kolizione norme) pravila o nadležnosti sudova i drugih organa za raspravljenje tih
odnosa, kao i pravila za priznavanje i izvršenje stranih sudskih odluka i drugih
organa, dok je odredbom čl.2 propisano da se ovaj zakon ne primjenjuje na odnose
iz čl.1 ako su ti odnosi regulisani medjunarodnim ugovorom ili drugim zakonom.
Stoga, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da u konkretnoj pravnoj stvari nema
mjesta primjeni odredaba Zakona o medjunarodnom privatnom pravu budući da pok.
D. Š., testamentom, zajedničkim testamentom ili ugovorom o nasljedjivanju, nije
izabrao pravo države čiji je državljanin, odosno države u kojoj je imao uobičajeno
boravište, a to bi konkretno bilo pravo Ruske Federacije, koje bi bilo mjerodavno za
raspravljanje njegove zaostavštine koja se nalazi na teritoriji Crne Gore, da je isti na
prednje navedeni način to pravo izabrao. Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari, za
raspravljanje zaostvaštine, koju čine nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji Crne
Gore, bliže opisane izrekom prvostepene presude, imaju se primijeniti odredbe
Ugovora zaključenog izmedju FNRJ i SSSR-a, prema kojima se pravo nasljedja
nepokretne imovine reguliše po zakonu one strane ugovornice na čijoj teritoriji se
imovina nalazi, a to je u konkretnom slučaju Zakon o nasljedjivanju Crne Gore.
Temeljom tog zakona raspravljena je zaostavština - nepokretna imovina koja se
nalazi na teritoriji Crne Gore, evidentirana u KO Mojdež, osnovom pravosnažnog
rješenja o nasljedjivanju URP 33/16 O 255/16 od 01.09.2016. godine."
BILTEN 1 / 2019 269

252
NASLJEDIVO IMOVINSKO PRAVO

(Član 3 Zakona o nasljedjivanju
u vezi sa čl. 134 Zakona o radu)
Pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade ostavioca je pravo koje

ima svoj ekvivalent u novcu i kao takvo nasljedivo imovinsko pravo.
Iz obrazloženja:
"Tužioci predmetnom tužbom potražuju naknadu predmetne štete na ime

razlike u zaradi koja je nastala kao posledica nezakonitog i nepravilnog organa
tuženog koji se ogleda u propustu organa tuženog da pravnom prethodniku tužilaca
po službenoj dužnosti donese novo rješenje o fiksnom dijelu zarade primjenom većeg
koeficijenta za njegov platni razred koji predviđa Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika (Sl.list CG, br.17/07). Kako
se radi o šteti to je potrebno da postoji uzročno - posledična veza između štetne
radnje organa tuženog i štete koju je tužilja pretrpjela.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot pravnom stavu drugostepenog suda,
tužioci su kao naslednici svog pravnog prethodnika aktivno legitimisani za
podnošenje predmetne tužbe. Ovo iz razloga što je pravo na naknadu štete zbog
izgubljene zarade ostavioca pravo koje ima svoj ekvivalent u novcu i kao takvo
nasljedivo imovinsko pravo u smislu odredbe čl. 3 Zakona o nasleđivanju (Sl.list CG,
br.74/08), kojom je propisano da zaostavštinu čine sva imovinska prava podobna za
nasleđivanje koja su ostaviocu pripadala u trenutku njegove smrti."

253
NIŠTAVOST PISANOG TESTAMENTA PRED SVJEDOCIMA

Ništav je pisani testament pred svjedocima koji zavještalac nije

svojeručno potpisao.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrđuje da je prekinut ostavinski postupak iza smrti A.

K., i tužioci iz ovog spora upućeni na parnicu radi dokazivanja punovažnosti
testamenta. Navedenim testamentom pok. A. je svu svoju pokretnu i nepokretnu
imovinu ostavila R. K., tuženoj iz ovog spora. Naime, u pitanju je testament
sastavljen pred svjedocima zavještaoca, sada pok. A. K. iz P. i to dana 18.02.2010.
godine.
Shodno odredbi čl. 67 Zakona o nasleđivanju (Sl. list CG, br. 74/08),
propisano je da zavještalac koji zna i može da čita i piše, može napraviti testament
na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u
prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci se
istovremeno potpisuju na testamentu, a poželjno je da se naznači njihovo svojstvo
svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.
U postupku je nesumnjivo utvrđeno da na spornom testamentu postoje potpisi
svjedoka testamenta Đ. B. i D. R., kao i ime - potpis A. K. Međutim, angažovanjem
vještaka grafološke struke, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da se u konkretnom
slučaju ne radi o autentičnom potpisu K. A. Stoga su pravilno nižestepeni sudovi
primijenili materijalno pravo kada su utvrdili ništavost predmetnog testamenta.
Za pravnu valjanost testamenta potrebno je da je sastavljen u obliku
utvrđenom Zakonom o nasleđivanju, odnosno da nema nedostataka koji se odnose
na materijalno pravne i formalno pravne uslove. Testament je strogo formalni akt i isti
je punovažan ako su ispunjeni svi uslovi zakonom predviđeni, u protivnom u pitanju
je ništavi testament. Dakle, razlozi za poništenje testamenta mogu biti materijalno
pravne ili formalno pravne prirode.
Naime, zbog izostanka (nemanja) volje nastupa ništavost. Kod testamenta
osnov, kauzu, čini namjera testatora da za slučaj smrti nekome nešto ostavi od svoje
imovine. U konkretnom slučaju, a cijeneći rezultate grafološkog vještačenja, kauza,
osnov ne postoji, pa je riječ o ništavom testamentu. Naime, na predmetnom
testamentu nije potpis ostavioca, što znači da je treće lice bez ostaviočevog znanja i
volje sačinilo tekst i potpisalo ostavioca. Stoga je predmetni testament sačinjen
protivno prinudnim propisima, odredbama Zakona o nasleđivanju koje govore o
oblicima testamenta i protiv volje ostavioca, pa je zato isti ništav. Zato, predmetno
pismeno ne predstavlja testament, niti se u njemu manifestuje namjera raposlaganja
pok. A. K. za slučaj smrti, jer ista nije učestvovala u sačinjavanju testamenta."
BILTEN 1 / 2019 271

254
PONIŠTAJ IZJAVE O PRIMANJU NASLJEDJA

Ne može se smatrati da je kod nasljednika u vrijeme davanja

nasljedničke izjave postojala mana volje ako je dao izjavu da se prihvata
nasljedja i nakon toga postigao sporazum sa ostalim nasljednicima o diobi
zaostavštine.
***
Zaključenje sporazuma nakon davanja nasljedničkih izjava samo je
mogućnost, a ne zakonska obaveza, jer zavisi od volje nasljednika.
Iz obrazloženja:
"Iza smrti Z. M. (majke tužilje) u predmetu O.br.130/14 tužilja je dala

nasljedničku izjavu, kojom se prihvatila nasleđa koje joj po zakonu pripada na
predmetnoj zaostavštini. Nakon toga, naslednici, učesnici u istoj ostavinskoj raspravi,
tužilja i njen pok. brat M. N. postigli su Sporazum o diobi zaostavštine pa je po tom
Sporazumu tužilji na dio pripala nepokretna imovina iz LN br. 429 KO Zaljevo i
nepokretna imovina iz LN br. 118 KO Zaljevo, u veličini od 1/3.
Iz zapisnika sačinjenog pred sudom u postupku raspravljanja zaostavštine da
se utvrditi da je sudija prije davanja nasljedničkih izjava poučila nasljednike o
neopozivosti jednom date nasljedničke izjave.
I po ocjeni ovog suda, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi na
strani tužilje prilikom davanja nasljedničke izjave i zaključenja sporazuma nije bilo
mana volje, jer nasljedničku izjavu nije dala ni pod kakvom prijetnjom odnosno
prinudom niti u zabludi, niti je u tom pravcu pružila valjane dokaze.
Shodno odredbi čl. 136 Zakona o nasljeđivanju (Sl. list CG br. 74/08), izjava o
odricanju od nasleđa ili o primanju nasleđa ne može se opozvati (st. 1). Naslednik
koji je dao izjavu može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom,
prijetnjom ili je data usled prevare ili u zabludi (st. 3).
Iz utvrđenja nižestepenih sudova zaključuje se da su učesnici ostavinskog
postupka, zakonski naslednici, nakon davanja nasledničkih izjava, kojima su se
prihvatili nasleđa koje im po zakonu pripada na zaostavštini iza smrti svoje majke,
postigli sporazum o diobi zaostavštine, kojim je tačno i precizno navedeno šta od
zaostavštine kojem nasledniku pripada na dio. Stoga je tužilja tačno znala šta joj od
zaostavštine iza smrti majke pripada i ne može se govoriti o zabludi jer je zaključenje
sporazuma nakon davanja nasledničkih izjava samo mogućnost a ne zakonska
obaveza i zavisi od volje naslednika. Takođe, ne može se govoriti o postojanju
straha ili prinude na tužilju i na njenu volju prilikom davanja nasledničke izjave, tim
prije što je ona dala nasledničku izjavu kojom se prihvata nasleđa koje joj po zakonu
pripada na zaostavštini iza smrti majke."

255
NEDOSTATAK PRAVNOG INTERESA ZA TUŽBU

ZA UTVRDJENJE NIŠTAVOSTI TESTAMENTA
(Član 144 stav 2 Zakona o nasljedjivanju, u vezi čl. 3 ZPP)
Lica koja nijesu zakonski nasljednici testatora nemaju pravni interes da

tužbom traže utvrdjenje ništavosti testamenta kojim je testator prije diobe
raspolagao svojim dijelom naslijedjenim od supruga u korist lica koji nijesu
sanasljednici, jer im taj dio ne može pripasti.
Iz obrazloženja:
"Stoji činjenica da S. P. nije mogla testamentom raspolagati sa nasljednim

dijelom od 1/14 iza smrti svog supruga, saglasno čl. 144 st.1 tada važećeg Zakona o
nasledjivanju, jer prije diobe nasljednik može prenijeti svoj nasljedni dio samo na
sanasljednika. Medjutim, imajući u vidu da tužioci nijesu zakonski nasljednici S. P.,
već samo A. P. - zajednička kćerka T. i S., oni nemaju pravni interes za tužbu za
utvrdjenje ništavosti testamenta u ovom dijelu, saglasno čl. 3 ZPP, niti za tužbu za
utvrdjenje sukorišćenja odnosno sada suvlasništva, u smislu čl. 188 ZPP, jer na isti
ne mogu pretendovati.
Zbog iznijetih razloga, ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi tužilaca da je
sporni testament, mimo utvrđene ništavosti - u nepobijanom dijelu raspolaganja sa
3/7 idealnog dijela, ništav u smislu čl. 105 u vezi čl. 103 ZOO ("Sl.list SFRJ", br.
29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br. 31/93), budući je sada pok. S. mogla
raspolagati sa svojom 1/2 stana koju je stekla u bračnoj zajednici, dok tužioci nemaju
pravnog interesa da pobijaju njeno raspolaganje sa dijelom naslijedjenim od supruga
jer im taj dio ne može pripasti, zbog čega je pravilno odbijen tužbeni zahtjev mimo
dosudjenog u odnosu na prvotuženu, a u cjelosti i u odnosu na drugotuženog zbog
nedostatka pasivne legitimacije, jer drugotuženi nije lice kome je stan zavještan pa
nije u materijalno pravnom odnosu sa tužiocima s obzirom na predmet spora.
Slijedom toga, neosnovano se osporava odluka u dijelu kojim je odbijen
tužbeni zahtjev da se tužiocima preda predmetni stan, jer se tužiocima ne može
pružiti zaštita u odnosu na prvotuženu kao zakonitog sukorisnika stana. To se odnosi
i na drugotuženog jer kao njen suprug i član porodičnog domaćinstva ima pravo da
stvar drži i da je koristi zajedno sa prvotuženom i ostalim sukorisnicima srazmjerno
svom dijelu u smislu prethodno navedenih odredbi Zakona o osnovama svojinsko
pravnih odnosa."
BILTEN 1 / 2019 273

256
PRAVO NASLJEDNIKA NA ISPLATU PROTIVRIJEDNOSTI

NASLJEDNOG DIJELA
(Čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju)
Dok se ne provede ostavinski postupak sanasljednici su u nasljedničkoj

zajednici i takva zajednica prestaje raspodjelom zaostavštine na naslednike
rješenjem o nasljedjivanju, pa do donošenja takvog rješenja nasljednici nemaju
suvlasničke djelove na pojedinoj stvari zaostavštine, pa nije moguće
razvrgnuće suvlasničke zajednice, niti bilo kakvo raspolaganje suvlasničkim
dijelom, te nasljednik čijim je dijelom raspolagano od strane drugog
sanasljednika ima pravo na isplatu protivrijednosti nasljednog dijela.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovom sporu je primarni zahtjev tužioca za utvrđenje prava

suvlasništva u obimu od 1/2 na nepokretnostima koje su predmet spora, iz osnova
nasleđa na zaostavštini oca stranaka pok. Dž. P., odnosno eventualni zahtjev kojim
je tražena isplata novčane protivrijednosti suvlasničkog dijela od 1/2 istih
nepokretnosti koje su predmet glavnog zahtjeva.
Iz stanja u spisima proizilazi da je parcela br.2368, po kulturi dvorište površine
52 m2 i kuća površine 45 m2, upisana u pl br.32 KO Tuzi, od 1963. godine bila
upisana na tuženog kao posjednika. Tuženi je sporne nepokretnosti prodao kupcu R.
P., koji se uknjižio po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji i takav upis u javne
knjige postojao do 10.05.2001. godine kada je izvršena promjena i ponovo uknjižen
tuženi jer je ugovor o kupoprodaji raskinut. Nadalje, tuženi je sporne nepokretnosti
prodao novom kupcu B. K. na osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.br.22725/2001 od
03.09.2001. godine i kupac se upisao kao sopstvenik - posjednik dana 14.08.2003.
godine. Navedeni upis u javne knjige postojao je do 12.01.2012. godine, kada je na
osnovu zaključka Osnovnog suda u Podgorici I.br.4463/10 od 28.12.2011. godine
izvršena promjena upisa na tuženog.
Vještačenjem vještaka geodetske struke utvrđeno je da prema faktičkom
stanju parcela br.2368 ne postoji na terenu, da je kuća koja je bila upisana u površini
od 45 m2 porušena i sagrađena porodična stambena zgrada spratnosti P+1,
gabaritne površine 97 m2, čijom izgradnjom je zauzeta površina parcele izuzev
manjeg dijela i djelovi parcela trećeh lica 2369, u površini od 20 m i 2376/2, u površini
od 8 m.
Prvostepeni sud je primarni i eventualni tužbeni zahtjev odbio kao
neosnovane. Naime, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi spornu nepokretnost
kupio u postupku javne prodaje koja je sprovedena u izvršnom postupku radi
namirenja potraživanja povjerioca - tuženog iz ovog spora, da je postupak sproveden
u skladu sa Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju, a tuženi učestvovao na javnoj
prodaji kao izvršni povjerilac u skladu sa odredbom čl.177 Zakona o izvršenju i
obezbjeđenju. Iz navedenih razloga, prvostepeni sud nalazi da se radi o originarnom
sticanju svojine tuženog, u kom slučaju se svojinsko pravo ne stiče po osnovu prava
prethodnika, već na osnovu sudske odluke kojom mu je predata nepokretnost.
Takođe, prvostepeni sud nalazi da za eventualni zahtjev tužilac nema pravnog
osnova, jer ne postoji uzročna veza između radnji tužioca i štete koja bi nastala u

257
imovini tuženog u smislu čl.154 ZOO, a ne može se primijeniti ni institut sticanja bez
osnova propisan odredbom čl.210 st.1 ZOO, jer prelaz u imovinu tuženog ima pravni
osnov u odluci suda donijetoj u postupku izvršenja.
Nasuprot zaključku prvostepenog suda o neosnovanosti eventualnog
tužbenog zahtjeva, jer odluka o primarnom zahtjevu nije predmet ispitivanja od strane
Vrhovnog suda u ovom revizijskom postupku, drugostepeni sud je zaključio da je
eventualni tužbeni zahtjev djelimično osnovan i obavezao tuženog da tužiocu iz
osnova prava nasleđa na zaostavštini oca stranaka pok. Dž. P. i to u suvlasničkom
udjelu od 1/4 nepokretnosti koje su predmet spora, isplati iznos od 12.782,25 €, dok
je za isplatu istog iznosa ovaj tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
Drugostepeni sud zaključuje da tužiocu po osnovu nasleđa oca pripada
suvlasnički udio od 1/4 nepokretnosti koje su činile zaostavštinu, imajući u vidu i
ostale zakonske naslednike ostavioca P. Dž. koji konkurišu na nasleđe, pa nalazeći
da vrijednost spornih nepokretnosti iznosi 51.129,00 €, koja vrijednost čini iznos za
koji je tuženi kupio spornu nepokretnost na javnoj prodaji, a prema kojoj vrijednosti je
tužilac opredijelio eventualni zahtjev, djelimično je usvojio zahtjev i obavezao tuženog
na isplatu iznosa od 12.782,75 €.
Ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo
kada je o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučio na izloženi način.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se ne radi o naslednopravnom
sporu, odnosno naslednopravnoj tužbi i da nema mjesta primjeni odredbe čl.144
Zakona o nasljeđivanju ("Sl. list FNRJ", br. 20/55 i "Sl. list SFRJ", br.12/65), koji je bio
u primjeni u vrijeme smrti oca stranaka pok. Dž. P., a primjenjivao se u Crnoj Gori do
donošenja Zakona o nasljeđivanju ("Sl. list RCG", br. 4/76, 10/76 i 22/78 i "Sl. list
CG", br.74/08), koji u odredbi čl.139 sadrži isto zakonsko određenje.
Institut zastarjelosti prava zahtijevati zaostavštinu primjenjuje se samo kod
nasledničkih tužbi, između lica koja se, kao pretpostavljeni naslednici istog ostavioca
spore o pravu na nasleđe. To znači da naslednička tužba uvijek pretpostavlja spor o
pravu na nasleđe, ili spor o jačem pravu nasleđa zaostavštine istog ostavioca. U
konkretnom slučaju ne radi se o naslednopravnoj tužbi na koju treba primijeniti
propise o zastarjelosti prava zahtijevati zaostavštinu, već se radi o svojinskoj tužbi u
smislu odredbi Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, a ovo imajući u vidu da su
sporne nepokretnosti uknjižene na tuženog na temelju odluke suda donijete u
izvršnom postupku radi namirenja potraživanja, pa tuženi iste drži na osnovu odluke
državnog organa, a ne na temelju nasleđa.
S druge strane, i po nalaženju ovog suda, dok se ne provede ostavinski
postupak sanaslednici su u nasledničkoj zajednici i takva zajednica prestaje
raspodjelom zaostavštine na naslednike rješenjem o nasleđivanju. Sve do donošenja
takvog rješenja naslednici nemaju suvlasničke djelove na pojedinoj stvari
zaostavštine, pa nije moguće razvrgnuće suvlasničke zajednice niti bilo kakvo
raspolaganje suvlasničkim dijelom. Navedeno ukazuje da raspolaganje tuženog
cjelokupnom imovinom koja je, kako je to utvrđeno u ovom sporu, bila upisana na
pok. P. Dž., a time činila njegovu zaostavštinu nije bilo pravno valjano. To ukazuje da
je tuženi ugovorom o prodaji navedene imovine kupcu K. B. nezakonito rapolagao i
naslednim dijelom tužioca, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Nezakonito raspolaganje od strane tuženog naslednim dijelom tužioca davalo
bi tužiocu pravo da traži nazad svoj nasledni dio koji mu pripada na zaostavštini
ostavioca Dž. Međutim, tuženi je svojinu na spornim nepokretnostima stekao po
drugom pravnom osnovu, odnosno odlukom suda u postupku prodaje nepokretnosti
koja je provedena u izvršnom postupku, koje sticanje se smatra perfektnim načinom
BILTEN 1 / 2019 275

258
sticanja svojine i uknjižba na tuženog izvršena je po tom pravnom osnovu, a ne po

osnovu nasleđa, zbog čega tužilac osnovano potražuje isplatu u visini protivrijednosti
svog naslednog dijela.
Drugostepeni sud je pravilno imao u vidu obim naslednog dijela tužioca od 1/4
cijeneći broj naslednika koji polažu pravo na zaostavštinu ostavioca Dž. P. i pravilno
zaključio da vrijednost sporne imovine predstavlja iznos kupoprodajne cijene koju je
ostavario tuženi prodajom iste trećem licu, koji čini i iznos plaćene cijene u postupku
javne prodaje. Sa navedenih razloga, po nalaženju ovog suda drugostepeni sud je
pravilno djelimično usvojio eventualni tužbeni zahtjev i obavezao tužioca na isplatu
iznosa od 12.782,25 €, kao novčanu protivrijednost njegovog naslednog dijela na
zaostavštini, preinačavajući u tom dijelu prvostepenu presudu."

259
NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Člana 117 u vezi čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju i čl. 103 ZOO
i čl. 290 Porodičnog zakona)
Ugovorom o doživotnom izdržavanju kojim je raspolagano zajedničkom

imovinom sanasljednika i nepodijeljenom zajedničkom bračnom imovinom je
ništav.
Iz obrazloženja:
"Odlučna činjenica za presudjenje po predmetnom tužbenom zahtjevu je ta što

su stvari i prava koja su bili predmet ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog
23.12.2006. godine izmedju sada pok. K. i A. G., predstavljale zajedničku
nepodijeljenu imovinu svih nasljednika ostavioca V. G., u smislu čl. 143 i 144 Zakona
o nasledjivanju ("Sl.list SRCG", br. 4/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme smrti
V. G., na koji upućuje odredba čl. 148 sada važećeg Zakona o nasledjivanju ("Sl.list
CG", br. 74/08), sa kojom nasljednik ne može raspolagati bez ostalih sunasljednika.
Takodje, i činjenica da zajednička imovina bračnih drugova V. i K. stečena za vrijeme
trajanja njihove bračne zajednice nije podijeljena, pa bračni drug u skladu sa čl. 290
Porodičnog zakona ("Sl.list RCG", br. 1/07), nije mogao raspolagati svojim dijelom..
Naime, na nasljednike je u trenutku smrti ostavioca po sili zakona u skladu sa
čl. 130 Zakona o nasljedjivanju, prešla njegova zaostavština. Prema čl. 143.st.1 tog
zakona, do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički, a svaki
nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelimično samo na
nasljednika, saglasno čl. 144 st.1 istog zakona.
Iza smrti pok. V. nije raspravljena njegova zaostavština niti je izvršena njena
dioba (prvobitno donijeto rješenje je ukinuto). To znači da nasljednica K. G. nije
mogla raspolagati svojim nasljednim dijelom, bez saglasnosti ostalih nasljednika, jer
nije izvršena dioba nasljedstva. Nije mogla raspolagati ni sa svojim dijelom po
osnovu bračne tekovine sa V., jer u vrijeme zaključenja ugovora takvo raspolaganje
je protivno odredbi čl. 290 Porodičnog zakona.
Stoga je raspolaganje predmetnom imovinom od strane K. G., nedopušteno
Prema tome, kako je ugovorom o doživotnom izdržavanju K. G. bez
saglasnosti svih nasljednika, raspolagala naslijedjenom imovinom koja nije
podijeljena već predstavlja zajedničku imovinu sanasljednika, odnosno
nepodijeljenom zajedničkom imovinom stečenom u vrijeme trajanja bračne zajednice,
to je ugovor o doživotnom izdržavanju protivan navedenim propisima Zakona o
nasljedjivanju i Porodičnog zakona i u cjelosti predstavlja apsolutno ništav pravni
posao, saglasno odredbi čl. 103 st.1 ZOO ("Sl.list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i
"Sl.list SRJ", br. 31/93), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora."
BILTEN 1 / 2019 277

260
SVOJINSKI ZAHTJEV U PARNICI NAKON

PRAVOSNAŽNO OKONČENE DIOBE
(Član 25 Zakona o vanparničnom postupku)
Po pravosnažno okončanoj diobi u vanparničnom postupku ne može se

ponovo vršiti dioba izmedju istih učesnika u tom postupku, te učesnik
vanparničnog postupka ne može postavljati svojinski zahtjev u parnici ako mu
to pravo nije priznato zakonom.
Iz obrazloženja:
"Pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Kolašinu R.br.70/91 od

21.08.1992. godine između tužioca i očeva tuženih izvršena je dioba suvlasničke
imovine. Postupak diobe pokrenuo je ovdje tužilac u svojstvu predlagača, a predmet
diobe bila je imovina i R. i D. D., kako je i u samom predlogu navedeno. Donošenju
rješenja prethodilo je usaglašavanje načina diobe na ročištu od 22.04.1992. godine
kojem je prisustvovao i punomoćnik predlagača (advokat), te vještačenje od strane
vještaka geodetske struke koji je sačinio nalaz i mišljenje sa skicom lica mjesta u
kojoj je konstatovana ranija dioba. Sa nalazom vještaka bio je upoznat punomoćnik
predlagača, koji je dana 14.10.1992. godine primio rješenje o diobi R.br.70/91 od
21.08.1992. godine i ovo rješenje nije pobijano.
Kod izloženog, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da predmet diobe u
pomenutom vanparničnom postupku nije bila samo imovina D. D., naslijeđena od
supruga R., kako tvrdi tužilac, već cjelokupna imovina iza R. i D. pri čemu je u ovom
postupku osnažena faktička dioba iz 1956. godine kojom je otac prvotuženog, V.,
izdvojio svoju polovinu, naslijeđenu od oca R. Time su diobničari u ovom
pravosnažno okončanom postupku okončali diobu imovine naslijeđenu iza svojih
pravnih prethodnika.
Odredbom čl.29 Zakona o vanparničnom postupku (Sl.list SRCG, br.34/86),
koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja pravosnažnog rješenja o diobi, propisano je
da pravosnažnost rješenja, donesenog u vanparničnom postupku, ne sprječava
učesnike da svoj zahtjev o kome je rješenjem odlučeno ostvaruje u parnici ili u
postupku pred organom uprave, kad im je to pravo priznato ovim ili drugim zakonom.
Isto rješenje sadržano je i u odredbi čl.25 važećeg Zakona o vanparničnom postupku
(Sl.list RCG, br.27/06).
U vanparničnom postupku, po pravilu, pravosnažna odluka o određenoj
vanparničnoj stvari ima dejstvo prema učesnicima u postupku i sprječava učesnike
da u istoj stvari pokreću novi postupak (materijalna pravosnažnost). Samo u
slučajevima kada je to ovim ili drugim zakonom određeno učesnici mogu ostvarivati
svoje zahtjeve u parnici ili pred drugim nadležnim organom, iako je o tome u
vanparničnom postupku već pravosnažno odlučeno.
Kako se, po pravosnažno okončanoj diobi, shodno odredbama Zakona o
vanparničnom postupku, ne može ponovo vršiti dioba između istih učesnika u tom
postupku, a to pravo učesnicima vanparničnog postupka diobe nije priznato ni drugim
zakonom, to tužilac s uspjehom ne može postavljati predmetni svojinski zahtjev.
Tužilac u reviziji, kao i tokom postupka, utvrđuje površinu nepokretnosti koja
bi mu pripala u skladu sa ostavinskim rješenjima donijetim iza smrti R. i D. D. sporeći

261
s tim u vezi realizovanu fizičku diobu iz 1956. godine. Kod utvrđenja u ovom
postupku da je imovina pravnih prethodnika stranaka bila predmet vanparničnog
postupka čiji je učesnik bio i sam tužilac to se ovakvo rezonovanje tužioca ne može
prihvatiti."
BILTEN 1 / 2019 279

262
NEDOZVOLJENOST ŽALBE PROTIV RJEŠENJA NOTARA

KOJIM JE ODREDJENO DA ZAOSTAVŠTINA BEZ NASLJEDNIKA
POSTAJE DRŽAVNA SVOJINA
(Član 96 Zakona o vanparničnom postupku u vezi čl. 371 stav 3
i čl. 395 st.1 tačka 1 ZPP i čl. 8 Zakona o nasljedjivanju)
Žalba izjavljena protiv rješenja notara, kojim je odredjeno da

zaostavština bez nasljednika postaje državna svojina od strane lica koje nije
nasljednik ni legatar, niti neko drugo lice koje ostvaruje pravo iz zaostavštine,
je nedozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem notara B. S., O 1013/2016, URP 79/2016 od 16.03.2018. godine

utvrđeno je da zaostavštinu ostavilje, pok. B. Lj. čine nepokretnost upisana u V listu
lista nepokretnosti 1009 KO Podgorica I, označena kao kat. parcela br.1377, broj
zgrade 1, po načinu korišćenja stambeni prostor, osnov sticanja kupovina, PD 4,
sprat 1P, površine 12m2. Istim rješenjem određeno je da pomenuta zaostavština
postaje vlasništvo D. C. G. i da se predaje G. G. P., na čijoj je teritoriji ostavilja imala
prebivalište. Protiv rješenja notara nasledni učesnik V. L. (kome je ostavilja daljnja
ujna), je izjavio prigovor koji je Osnovni sud u Podgorici rješenjem ON. br.349/18,
URP. br.79/16 od 05.06.2018. godine odbio i potvrdio rješenje notara s pozivom na
odredbu čl.138 Zakona o vanparničnom postupku (Sl.list RCG, br.27/06 i 20/15),
nalazeći da su ispunjeni uslovi propisani odredbom čl.8 Zakona o nasleđivanju (Sl.
list CG, br.74/08) za predaju zaostavštine državi, budući da je u postupku utvrđeno
da pok. ostavilja nema naslednika.
Drugostepeni sud je u postupku odlučivanja po žalbi pomenutog naslednog
učesnika, žalbu odbacio kao nedozvoljenu s pozivom na odredbu čl.395 st.1 tač.1
ZPP, jer podnosilac žalbe nije naslednopravni učesnik u smislu odredbe čl.96 Zakona
o vanparničnom postupku, budući da nije ni naslednik, ni legatar, niti neko drugo lice
koje ostvaruje pravo iz zaostavštine (hipotekarni povjerilac, povjerilac, izvršni
povjerilac).
Pravilno je odlučio drugostepeni sud kad je žalbu naslednog učesnika V. L.
odbacio kao nedozvoljenu.
Odredbom čl.371 st.3 ZPP propisano je da je žalba nedozvoljena ako je žalbu
izjavilo lice koje nije ovlašćeno za podnošenje žalbe ili lice koje se odreklo žalbe ili
ako lice koje je izjavilo žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.
Kod utvrđenja u postupku da pomenuti nasledni učesnik nije naslednik, niti
legatar, niti neko drugo lice koje ostvaruje pravo iz zaostavštine to isti nije lice
ovlašćeno za podnošenje žalbe, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, pa
je iz tih razloga njegova žalba nedozvoljena."

263
NAKNADNO PRONADJENA ZAOSTAVŠTINA

(Član 140 Zakona o vanparničnom postupku)
Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasledjivanju pronadje imovina za

koju se nije znalo da pripada zaostavštini, zaostavština se neće ponovo
raspravljati već će se imovina raspodijeliti na osnovu ranije donesenog
rješenja o nasledjivanju, a notar će ponovo raspraviti kao zaostavštinu imovinu
za koju se nije znalo u vrijeme donošenja rješenja pripada zaostavštini, u
slučaju da nasljednik koji se odrekao nasljedja izjavi da se prihvata nasljedja
novopronadjene imovine.
Iz obrazloženja:
"Iz stanja u spisima proizilazi da je pokrenut postupak raspravljanja

zaostavštine ostavioca G. V. po službenoj dužnosti, koji je vođen pred notarom N. J.
sa službenim sjedištem u N. U provedenom postupku utvrđeno je da se radi o
naknadno pronađenoj zaostavštini koja se sastoji od suvlasničkih prava u obimu od
99/100 na nepokretnostima upisanim u "A" listu i prava svojine 1/1 na
nepokretnostima u "V" listu ln.br.162 KO Ubli.
Dopunskim rješenjem On.br.108/2017 (URP.br.36/2017) od 24.03.2017.
godine raspravljena je naknadno pronađena zaostavština shodno pravosnažnom
rješenju o nasleđivanju O.br.12/95 od 20.09.1995. godine koje je donio prvostepeni
sud u postupku raspravljanja zaostavštine istog ostavioca i za naslednike oglašeni
supruga ostavioca G. S.i brat ostavioca G. P.
Odlučujući o prigovoru zakonskog naslednika koji je izjavljen protiv dopunskog
rješenja, prvostepeni sud je uvažio prigovor i preinačio rješenje notara N. J.
On.br.108/17 (URP.br.36/17) od 24.03.2017. godine, na način što je oglasio
naslednike na naknadno pronađenoj zaostavštini ostavioca kako to proizilazi iz izreke
pobijanog rješenja.
Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi naslednika M. G.prihvatio razloge
prvostepenog suda kao pravilne i odbio žalbu kao neosnovanu.
Revizijom se ukazuje da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili činjenicu
da je zaostavština ostavioca G. V. već jednom raspravljena i da se naknadno
pronađena zaostavština može raspraviti isključivo na osnovu već donijetog rješenja i
u odnosu na nasledne učesnike koji se pozivaju po pravu predstavljanja naslednika iz
osnovnog rješenja o nasleđivanju.
Po nalaženju ovog suda nižestepeni sudovi su naknadno pronađenu
zaostavštinu raspravili pravilnom primjenom odredbe čl.140 st.2 Zakona o
vanparničnom postupku. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je
pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda O.br.12/95 od 20.09.1995. godine
raspravljena zaostavština ostavioca G. V. i za naslednike oglašeni supruga G. S. i
brat G. P., na po 1/2 zaostavštine. U postupku radi raspravljanja naknadno
pronađene zaostavštine ostavioca notar N. J. iz N. je donijela dopunsko rješenje
On.br.108/2017 (URP.br.36/17) od 24.03.2017. godine i naknadno pronađenu
imovinu raspodijelila na osnovu ranije donesenog rješenja o nasleđivanju i oglasila za
naslednike suprugu ostavioca G. S. i brata G. P. na po 1/2, iako su isti u vrijeme
donošenja dopunskog rješenja umrli.
BILTEN 1 / 2019 281

264
Po mišljenju ovog suda prvostepeni sud je, odlučujući o prigovoru protiv

dopunskog rješenja notara, pravilno uvažio prigovor i preinačio navedeno rješenje, i
nakon što je utvrdio šta čini naknadno pronađenu zaostavštinu, oglasio zakonske
naslednike drugog naslednog reda po pravu predstavljanja brata ostavioca G. P.,
saglasno nasledničkim izjavama datim u postupku. Ovakvo postupanje prvostepenog
suda u skladu je sa odredbom čl.140 st.2 Zakona o vanparničnom postupku (Sl.list
RCG", br.27/06 i "Sl.list CG", br.20/15). Naime, odredbom čl.140 navedenog zakona
propisano je da ako se po pravosnažnosti rješenja o nasleđivanju pronađe imovina
za koju se nije znalo da pripada zaostavštini, zaostavština se neće ponovo
raspravljati već će se imovina raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o
nasleđivanju. Izuzetak od navedenog propisan je u stavu 2 navedene odredbe, na
način što će sud, odnosno notar ponovo raspraviti kao zaostavštinu imovinu za koju
se nije znalo u vrijeme donošenja rješenja da pripada zaostavštini, u slučaju da
naslednik koji se bio odrekao nasleđa izjavi da se prihvata nasleđa novopronađene
imovine.
Saglasno navedenoj odredbi sudovi su u konkretnom slučaju pravilno proveli
postupak radi raspravljanja imovine koja pripada zaostavštini i za koju se u vrijeme
kada je raspravljena zaostavština ostavioca G. V. nije znalo da ulazi u zaostavštinu.
Sem toga, nasuprot revizijskim navodima nižestepeni sudovi su naknadno pronađenu
imovinu pravilno raspodijelili na zakonske naslednike drugog naslednog reda po
pravu predstavljanja brata ostavioca pok. G. P., saglasno njihovim nasledničkim
izjavama datim u postupku.
Revizijom se neosnovano ukazuje da zakonskom nasledniku G. M., koji je
testamentalni naslednik na zaostavštini G. S. saglasno rješenju Osnovnog suda u
Nikšiću O.br.39/07 od 09.11.2007. godine pripada nasledni dio koji bi na naknadno
pronađenoj zaostavštini pripao pok. G. S., supruzi ostavioca G. V. Ovo imajući u vidu
da u momentu raspravljanja naknadno pronađene zaostavštine ostavioca V. njegova
supruga G. S. nije živa, pa se cjelokupna naknadno pronađena zaostavština ima
raspodijeliti na zakonske naslednike po pravu predstavljanja brata ostavioca G. P. Pri
tom, i ovaj sud smatra da nije od uticaja činjenica da je revident testamentalni
naslednik pok. G. S."

265
PORODIČNO PRAVO
266
POVJERAVANJE MALOLJETNOG DJETETA OCU

NA VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA
(Član 79 stav 3 Porodičnog zakona)
Ako je utvrdjeno da kod majke djeteta postoje odredjena ograničenja

vezano za njeno psihičko zdravlje, to što u stručnom timu vještaka nije bilo
vještaka specijaliste dječje psihologije i činjenica da se stručni tim vještaka
nije izvjašnjavao o promjeni sredine i životnog okruženja nije od značaja da bi
dovelo do donošenja drugačije odluke, odnosno do odluke da se mldb. dijete
povjeri majci na dalju brigu, vaspitanje i čuvanje.
Iz obrazloženja:
"Radi utvrđivanja činjenica na osnovu kojih će utvrditi najbolji interes mldb. K.,
sina parničnih stranaka vezano za odluku kome će biti povjereno na vršenje
roditeljskog prava, te održavanja ličnih kontakata sa roditeljem sa kojim neće živjeti,
prvostepeni sud je proveo potrebne dokaze. Iz usaglašenih nalaza i mišljenja
Centara za socijalni rad Podgorica i Danilovgrad i stručnog tima vještaka sačinjenog
od specijaliste kliničke psihologije, neuropsijatra i psihologa, datog na osnovu
razgovora sa supružnicima, dijagnostičkog intervjua i psihološkog testiranja porodice,
utvrđeno je da su oba roditelja motivisana da nastave brigu o djetetu, da su sposobni
za roditeljstvo, ali da kod majke (tužene) postoje određena ograničenja vezana za
njeno psihičko zdravlje, jer, prema nalazu i mišljenju stručnog tima vještaka
navedene medicinske struke, u njenom funkcionisanju, kako aktuelnom tako i ranijem
(prema medicinskoj dokumentaciji) postoji "floridna psihopatologija" iz spektra
granične organizacije ličnosti, koja u krajnjem može dovesti do pogrešne
interpretacije realnosti i međuljudskih odnosa, što može da uzrokuje i propuste iz
nehata prema djetetu.
Imajući u vidu utvrđenje činjenice, sa jedne strane podobnost tužioca (oca) za
vršenje roditeljskog prava (njegova zainteresovanost, materijalna sigurnost i
dosadašnje brige i staranje o podmirivanju osnovnih potreba djeteta, adekvatnih i
potrebnih uslova za skladan psihofizički razvoj, riješeno stambeno pitanje), a sa
druge strane zdravstveno stanje tužene, naprijed opisano, koje u određenoj mjeri
ograničava njenu sposobnost za roditeljstvo, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili,
rukovodeći se najboljim interesom mldb. djeteta stranaka, da mldb. K. povjere na
dalju brigu, vaspitanje i čuvanje ocu - tužiocu.
Poštujući pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi,
saglasno čl.63 st.1 Porodičnog zakona, te pravo roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo
da sa djetetom održava lične odnose, saglasno čl.79 st.3 istog zakona, pravilno su
nižestepeni sudovi, uvažavajući mišljenje centara za socijalni rad, odlučili kada su
održavanje ličnog kontakta tužene - majke sa sinom K., odredili na način bliže
označen u izreci prvostepene presude pod stavom II.
Imajući u vidu da je sin stranaka radi vršenja roditeljskog prava povjeren ocu
pravilno su nižestepeni sudovi primijenili čl.272 st.2 Porodičnog zakona Crne Gore
kada su obavezali tuženu da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta svakomjesečno u
iznosu od 100,00 €, dok za to budu postojali zakonski razlozi, vodeći pri tom,
saglasno odredbi čl.273 st.3 istog zakona, da određenim iznosom (100,00 €) neće
BILTEN 1 / 2019 287

267
biti ugrožena materijalna engzistencija tužene, a ovo imajući u vidu njenu materijalnu
situaciju i radnu sposobnost.
Iako je revizija izjavljena protiv nižestepenih presuda u dijelu kojim je odlučeno
o povjeravanju mldb. djeteta tužiocu, o kontaktu djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi,
kao i doprinosu za izdržavanje mldb. djeteta tužene, iz činjenica navedenih u reviziji
proizilazi da se revizija svodi na pobijanje odluke o povjeravanju mldb.djeteta ocu,
kao vršiocu roditeljskog prava. U tom pravcu revizijom se ukazuje da stručni tim nije
imao u svom sastavu kvalifikovanog stručnjaka iz oblasti dječije psihologije, kao i da
je izostalo izjašnjenje stručnog tima vještaka na okolnost kako bi promjena sredine i
životnog okruženja na koje je dijete adaptirano, uticalo na njega, obzirom da prelazak
djeteta kod oca neminovno iziskuje adaptaciju na novu životnu sredinu sa
izmijenjenim obrascima ponašanja i funkcionisanja. Navodi revizije u izloženom
pravcu ne mogu se prihvatiti relevantnim. Kao što je naprijed rečeno provedenim
dokazima, u prvom redu na osnovu usaglašenih nalaza i mišljena Centara za
socijalni rad Podgorica i Danilovgrad, te nalaza i mišljenja stručnog tima vještaka
odgovarajuće medicinske struke, utvrđene su činjenice odlučne za odluku o
povjeravanju mldb. sina stranaka tužiocu, a jedna od tih činjenica, koja je
dominantna, jeste zdravstveno stanje tužene, pa to što u stručnom timu vještaka nije
bilo vještaka specijaliste dječije psihologije, kao i da se stručni tim vještaka nije
izjašnjavao o promjeni sredine i životnog okruženja, po ocjeni ovog suda, nije od
takvog značaja da bi dovelo do donošenja drugačije odluke u ovoj stvari."

268
LIŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

(Član 87 Porodičnog zakona)
Poremećeni odnosi izmedju bivših bračnih drugova ne mogu biti razlog

za lišenje roditeljskog prava svakog od njih nad zajedničkim mldb. djetetom.
Iz obrazloženja:
"Svoj zahtjev za lišenje roditeljskog prava protivnice predlagača predlagač,

kao otac, temelji na tvrdnji da je protivnica predlagača, odnosno majka, mldb. dijete
više od mjesec dana napustila, da je zasnovala brak u inostranstvu, na koji način je
grubo zanemarila svoju roditeljsku dužnost, staranje, čuvanje i vaspitavanje đeteta.
Takođe, ista ga je lišila mogućnosti održavanja ličnih odnosa sa đetetom, zbog čega
se u više navrata obraćao Centru za socijalni rad za Opštine Bar i Ulcinj, pa smatra
da su se stekli uslovi za lišenje roditeljskog prava protivnice predlagača, u smislu
odredbe čl. 87 st. 3 Porodičnog zakona.
Protivnica predlagača svoj prijedlog za lišenje roditeljskog prava i prava za
održavanje ličnog kontakta predlagača sa mldb. đetetom, temelji na tvrdnji da
predlagač više od tri i po godine od pravosnažnosti presude o razvodu braka nije
plaćao doprinos za izdržavanje đeteta. Pojašnjava da je predlagač poznat kao lice
koje kocka, te da takvim svojim ponašanjem ugrožava pravilan rast i razvoj mldb. E.
Takođe, nakon što je preuzeo mldb. E. 23.12.2016. godine, nije je htio vratiti
protivnici predlagača, a za to vrijeme je nije slao u školu koju redovno pohađa.
Budući je predlagač uslovno kažnjavan zbog takvog svog ponašanja, da je povratnik
u vršenju krivičnog djela oduzimanje maloljetnog lica iz čl. 217 Krivičnog zakonika
Crne Gore, a da je zanemario podizanje i vaspitanje đeteta koje, dok je bilo kod
njega nije pohađalo školu, niti se brinuo o njenoj higijeni, pa smatra da se radi o licu
koje može biti lišeno roditeljskog prava, u smislu odredbe čl. 85 Porodičnog zakona.
Prvostepeni sud je svoju odluku, kojom je odbio prijedloge stranaka za lišenje
roditeljskog prava, zasnovao na mišljenju Centra za socijalni rad za Opštinu Bar i PJ
Ulcinj, broj 0502-557/2017-1 od 11.04.2017. godine i dopunskog nalaza i mišljenja
istog Centra od 24.05.2017. godine, u kojima se taj Centar decidno izjasnio da
stranke u ovom postupku, kao roditelji mldb. E, posjeduju kapacitete za obavljanje
roditeljske dužnosti i da je u najboljem interesu za dalji emocionalni razvoj đeteta da
ima dobro izgrađen odnos i redovne kontakte sa oba roditelja.
Naime, kako to nesumnjivo proizilazi iz činjenične građe sadržane u spisima
predmeta, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da bi bilo protivno zaštiti
interesa zajedničkog đeteta usvajanje podnijetih prijedloga za lišenje roditeljskog
prava, posebno imajući u vidu činjenicu da u postupku nije utvrđena zloupotreba
prava, odnosno grubo zanemarivanje vršenja roditeljske dužnosti, te da je najbolji
interes đeteta da živi sa svojim roditeljima, koji interes se može ostvariti u porodici ili,
eventualno, sa jednim roditeljem uz omogućavanje načina kontakta sa drugim
roditeljem, a shodno odredbi čl. 8 st. 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda prema kojoj svako ima pravo na poštovanje porodičnog života i
doma.
Naprijed izloženo u cjelosti čini neosnovanim navode revizije date u tom
pravcu.
BILTEN 1 / 2019 289

269
Nasuprot navodima revizije, sve provedene dokaze prvostepeni sud je

pravilno cijenio u smislu odredbe čl. 9 ZPP, zaključujući da je bez uticaja navod da
predlagač nije davao izdržavanje na koje je obavezan presudom, budući da u tom
predmetu postupak nije pravosnažno okončan, a protivnica predlagača nije ponudila
dokaze iz kojih bi se nesumnjivo utvrdilo da predlagač nije davao sredstva za
izdržavanje njihove mldb. kćerke, pa se revident upućuje na date razloge
nižestepenih sudova.
Takođe, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da lišenje roditeljskog prava
predstavlja najtežu porodičnu sankciju koja se izriče roditeljima, radi zaštite lišnosti,
prava i interesa mldb. đeteta, te da nijesu ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 87
Porodičnog zakona ("Sl. list CG", br. 1/07), budući da na strani predlagača nema
namjere zanemarivanja roditeljske dužnosti i zloupotrebe roditeljskog prava.
Neosnovano se revizijom spori odluka u dijelu kojim je odbijen zahtjev za
lišenje prava na održavanje ličnog kontakta predlagača sa mldb. đetetom, a koja je
zasnovana na mišljenju Centra za socijalni rad Opštine Bar i Ulcinj, te dopunskog
nalaza i mišljenja istog Centra, iz kojih nesumnjivo proizilazi da oba roditelja, ovdje
stranke, posjeduju kapacitete za obavljanje roditeljske dužnosti, budući su oboje
emotivno vezani za njihovo mldb. dijete, te da je u najboljem interesu za dalji
emocionalni razvoj đeteta, da ima dobro izgrađen odnos i redovne kontakte sa oba
roditelja.
Na osnovu svega naprijed iznijetog i izloženog, a nasuprot navodima revizije,
pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da su poremećeni odnosi između učesnika u
postupku kao bivših partnera, ustvari povod za pokretanje ovog postupka, što ne
može biti razlog za lišenje roditeljskog prava svakog od njih nad zajedničkim mldb.
đetetom, kao ni razlog da predlagač bude lišen prava na održavanje ličnog kontakta
sa mldb. đetetom."

270
OBAVEZA IZDRŽAVANJA DJETETA NAKON PUNOLJETSTVA

Okolnost da je lice sa posebnim potrebama završilo tri razreda stručne

škole za pomoćnog kuvara nije garancija da se isto može zaposliti i da je u
mogućnosti da se izdržava, pa se nijesu stekli uslovi za ukidanje obaveze
roditelja da izdržava svoje bolesno dijete nakon punoljetstva.
Iz obrazloženja:
"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je tužena lice sa posebnim potrebama i ista

je razvrstana u I stepen V kategorije ometenosti, da je završila tri razreda
Ugostiteljske škole za zanimanje pomoćni kuvar. Iz nalaza i mišljenja vještaka
medicinske struke proizilazi, da je tužena sa smanjenim intelektualnim funkcijama,
koje su na gornjoj granici lakše mentalne retardacije. Utvrdjeno je i to, da zbog
fizičkih i intelektualnih nedostataka i V kategorije invalidnosti, tužena spada u grupu
teže zapošljivih lica. Tužena živi sa majkom u Podgorici, podstanari su, plaćaju
zakupninu od 120 € mjesečno, da joj je majka penzioner sa penzijom od 28 €, i da je
ista zaradjivala čisteći po kućama i pazeći starije osobe. Utvrdjeno je, da je tužena
pokušavala da se zaposli, ali da u tome nije uspjela, da ima i zdravstvene probleme
jer ima i epileptične napade.
Odredbom čl. 255 Porodičnog zakona ("Sl.list RCG", br. 1/07, "Sl.list CG", br.
53/16) propisano je, da ako je dijete nakon punoljetstva zbog bolesti, tjelesnih ili
društvenih nedostataka nesposobno za rad, nema dovoljno sredstava, ili ih ne može
ostvariti iz postojeće imovine, roditelji su dužni da ga izdržavaju dok to stanje traje.
Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi zahtjev tužioca odbili
kao neosnovan u kom pravcu su dali potpuno jasne i razumljive razloge koje u
Naime, tužena zbog fizičkih i intelekturalnih nedostataka i V kategorije
invalidnosti, spada u grupu lica koja se teže zapošljavaju, i za takve osobe postoji
poseban program pri Zavodu za zapošljavanje za sticanje neke kvalifikacije,
osposobljavanje za neki konkretni rad. Jer, samo okolnost, da je tužena završila
školu za pomoćnog kuvara, nije garancija da se ista može zaposliti. Dakle, iako je
tužena punoljetna, ista zbog bolesti, odredjenih tjelesnih nedostataka, nemanja
dovoljno sredstava za izdržavanje, niti imovine, nije u mogućnosti sama da se
izdržava, već shodno naprijed citiranoj odredbi čl. 255 Porodičnog zakona, roditelji su
dužni da je izdržavaju, dok to stanje traje. Stoga, kod takvog stanja stvari, nijesu se
stekli uslovi za ukidanje obaveze tužioca za izdržavanje tužene.
Pored toga, sud je imao u vidu, da je tužilac invalidski penzioner, da je
bolestan i da ima obavezu da pomaže svoju majku, da prima penziju od 265 €, od
čega plaća 30% na ime izdržavanja tužene, da tužioca pomaže sestra, da mu majka
prima penziju od 118 €, da živi u porodičnoj kući, tako da plaćanjem već utvrdjenog
iznosa za izdržavanje tužene, ne bi bila ugrožena njegova egzistencija, pa su bez
osnova svi navodi revizije usmjereni u tom pravcu."
BILTEN 1 / 2019 291

271
ODREDJIVANJE IZDRŽAVANJA MALOLJETNOG DJETETA

(Čl. 273 i 281 Porodičnog zakona)
Prilikom utvrdjivanja obaveze lica koje daje izdržavanje sud uzima u

obzir ukupna primanja davaoca izdržavanja i stvarne mogućnosti da stiče
zaradu u vrijeme kada se utvrdjuje obaveza izdržavanja.
***
Sve promjene u imovini davaoca izdržavanja nastale nakon zaključenja
glavne rasprave mogu biti od uticaja za ubuduće i za eventualno drugi spor o
izmjeni donijete odluke o izdržavanju.
Iz obrazloženja:
"Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom razveden je brak

stranaka i njihov malodobni sin J. rođen 20.01.2016. godine povjeren majci na dalju
brigu, čuvanje i vaspitavanje. Istom presudom uređen je način održavanja kontakta
mldb. sina stranaka sa ocem a takođe obavezan tuženi da na ime dospjelih iznosa
za izdržavanje mldb. djeteta isplati na račun tužene iznos od 1.200,00 €.
U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da tužena sa mldb. sinom
stranaka nakon prekida bračne zajednice prešla da živi u B., B. i H., kod svojih
roditelja, a da je tužilac, po struci pomorac, trenutno bez zaposlenja i ne posjeduje
nikakve nekretnine na svoje ime.
Nižestepeni sudovi su u postupku utvrđenja iznosa sredstava potrebnih za
izdržavanje mldb. djeteta stranaka, shodno odredbi čl. 273 Porodičnog zakona,
pravilno uzeli u obzir imovno stanje, te stepen sposobnosti za rad i mogućnosti za
zaposlenje stranaka, kao i uzrast djeteta i pravilno utvrdili obavezu tužioca, kao oca,
da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta stranaka u svakomjesečnom iznosu od
200,00 €, nalazeći da je navedeni iznos adekvatan potrebama maloljetnog djeteta, i
da će uz pomoć majke njegove potrebe u cjelini biti zadovoljene.
Zato su neprihvatljivi navodi revizije da je navedeni iznos, na ime doprinosa za
izdržavanje mldb. djeteta stranaka, prenisko odmjeren. Naime, kod donošenja odluke
o izdržavanju uzimaju se u obzir prilike stranaka u vrijeme presuđenja. Zato navodi
revizije da se tužilac-protivtuženi nakon zaključenja rasprave ukrcao na brod i da
ostvaruje mjesečnu zaradu od nekoliko hiljada eura, nemaju uticaja na odmjeravanje
već utvrđenog novčanog iznosa, kojim je obavezan tužilac da doprinosi izdržavanju
mldb. djeteta stranaka. Naime, shodno odredbama Porodičnog zakona Crne Gore,
prilikom utvrđivanja obaveze lica koje daje izdržavanje, sud uzima u obzir ukupna
primanja davaoca izdržavanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu u vrijeme kada
se utvrđuje obaveza izdržavanja. Shodno odredbi čl. 281 st.1 navedenog zakona sud
može naložiti plaćanje budućih iznosa u fiksno određenim mjesečnim iznosima, kako
je to pravilno i odlučeno, s obzirom na to da je u vrijeme zaključenja prvostepene
presude obveznik izdržavanja bio nezaposleno lice (tužilac i otac mldb. djeteta).
Stoga, sve promjene u imovini davaoca izdržavanja nastale nakon zaključenja
glavne rasprave mogu biti od uticaja za ubuduće i za eventualno drugi spor o izmjeni
donijete odluke o izdržavanju. Naime, sud može na zahtjev izdržavanog lica ili lica
koje je dužno da daje izdržavanje, da poveća, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno

272
ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti na osnovu kojih je donijeta odluka kasnije
izmijenile."
BILTEN 1 / 2019 293

273
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA IZMJENU ODLUKE O IZDRŽAVANJU

(Član 280 u vezi čl. 254 i 273 Porodičnog zakona)
Punoljetno zdravstveno i radno sposobno dijete je sposobno da samo

doprinosi svom izdržavanju u mjeri u kojoj su se povećale njegove potrebe
zbog troškova studiranja, te to što je student ne predstavlja okolnost koja
opravdava povećanje izdržavanja dosudjenog ranijom odlukom suda.
***
Obaveza izdržavanja maloljetne djece je bezuslovna za razliku od

obaveze izdržavanja punoljetne djece kada se moraju cijeniti mogućnosti
roditelja da ih nakon punoljetstva izdržavaju, te mogućnosti punoljetne djece
da stiču zaradu.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje kojim je tražila da se

izmijeni odluka o izdržavanju zbog promijenjenih okolnosti i tuženi (otac) obaveže da
na ime svog doprinosa za izdržavanje tužilje plaća mjesečno iznos od 200,00 €,
počev od 01.02.2017. godine, pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi.
Svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su se u međuvremenu njene potrebe
povećale s obzirom na to da je sada student.
Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužilja je ćerka tuženog iz
braka sa J. M. iz B., koji je razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u
Baru P.br.588/99 od 24.02.2000. godine, a tuženi obavezan da doprinosi izdržavanju
tada mldb.tužilje iznosom od 50% najniže cijene rada u Crnoj Gori. Presudom Prvog
Osnovnog suda u Beogradu, 10 P2.br.3273/10 od 24.06.2011. godine izmijenjena je
pomenuta presuda u dijelu odluke o izdržavanju tako što je tuženi obavezan da na
ime izdržavanja plaća 8.000,00 dinara od 09.11.2009. godine do presuđenja
(24.06.2011. godine), a od tada pa dok za to budu postojali zakonski uslovi
svakomjesečni iznos od 130,00 € u dinarskoj protivrijednosti. Iz spisa proizilazi da
tuženi nije ispunjavao redovno i u cjelosti utvrđenu obavezu izdržavanja radi čega je
tužilja pokrenula postupak izvršenja kako bi obaveze tuženog prema njoj bile u
cjelosti ispunjene tako da je donošenjem rješenja o izvršenju od strane Osnovnog
suda u Baru izvršen postupak prinudne naplate zbog neispunjavanja pomenute
obaveze. Protiv tuženog je pred istim sudom vođen i krivični postupak zbog krivičnog
djela nedavanja izdržavanja iz čl.221 st.1 KZ CG koji je okončan osuđujućom
presudom. U postupku je na nesumnjiv način utvrđeno da je tužilja školske
2016/2017. godine započela studije na Univerzitetu „U. N. T.“ u B., kao
samofinansirajući student i da je već počela sa uplatama školarine na pomenutom
fakultetu. Uvidom u pomorsku knjižicu na ime tuženog utvrđeno je da tuženi
povremeno radi na brodu, odnosno da se na brod ukrcava na osnovu ugovora koji
traje po 5-6 mjeseci, ali da nije izvjesno kada će i da li će se uopšte ukrcati na brod
sledećeg puta, na osnovu čega su sudovi zaključili da tuženi nema stalna i sigurna
primanja. Tuženi sada ima i novu porodicu i obavezu izdržavanja dvoje maloljetne
djece koja pohađaju srednju školu. Supruga tuženog povremeno radi, a žive u kući
koja nije u vlasništvu tuženog, već njegove majke i kreditno je zadužen do 2019.
godine. Isto tako, i majka tužilje, sa kojom tužilja živi u domaćinstvu, ima obavezu

274
izdržavanja prema još dvoje maloljetne djece iz drugog braka. Zaposlena je i

ostvaruje prosječnu neto zaradu u poslednja tri mjeseca od 22.972,72 dinara.
suda, odlučili nižestepeni sudovi kad su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao
neosnovan, jer je to nalagala pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj
pravnoj stvari.
Odredbom čl.254 Porodičnog zakona (Sl.list RCG,br.1/2007) propisano je da
su roditelji dužni da izdržavaju svoju maloljetnu djecu (st.1). Ako dijete nakon
punoljetstva nije završilo školovanje, roditelji su dužni da ga prema svojim
mogućnostima izdržavaju do isteka vremena trajanja školovanja u odgovarajućoj
školi, odnosno fakultetu, a ako je školovanje iz opravdanih razloga produženo,
najkasnije do navršene 26 – te godine života (st.2).
Shodno odredbi čl.280 istog Zakona, sud može, na zahtjev izdržavanog lica, ili
lica koje je dužno da daje izdržavanje, da poveća, snizi ili ukine izdržavanje
dosuđeno ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti na osnovu kojih je donijeta
odluka kasnije izmijenile. Prilikom ocjenjivanja potreba izdržavanog lica sud, u skladu
sa odredbom čl.273, uzima u obzir njegovo imovno stanje, stepen sposobnosti za
rad, mogućnosti za zaposlenje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi
odluka o izdržavanju, dok prilikom ocjenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje
izdržavanje sud uzima u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče
zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
Iz citiranih odredaba Porodičnog zakona proizilazi, kako su to pravilno
zaključili i nižestepeni sudovi, da dužnost roditelja da izdržavaju punoljetno dijete dok
se nalazi na redovnom školovanju nije izjednačena sa dužnošću roditelja da
izdržavaju svoju maloljetnu djecu. Naime, obaveza izdržavanja maloljetne djece je
bezuslovna za razliku od obaveze izdržavanja punoljetne djece kada se moraju
cijeniti mogućnosti roditelja da ih nakon punoljetstva izdržavaju, te mogućnosti
punoljetne djece da stiču zaradu.
Prema stanju u spisima, okolnosti na strani tužilje su se izmijenile i njene
potrebe su nesumnjivo povećane zbog studiranja. Isto tako, izmijenjene su i okolnosti
na strani tuženog, kao davaoca izdržavanja, jer tuženi ima novu porodicu i obavezu
izdržavanja još dvoje maloljetne djece srednjoškolskog uzrasta čime su se njegove
obaveze po tom osnovu višestruko uvećale.
Kod prednjeg utvrđenja, te činjenice da se imovno stanje tuženog nije bitnije
promijenilo od donošenja odluke 2011. godine, a da je tužilja u mogućnosti da i sama
stiče prihode za izdržavanje, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da u konkretnom
slučaju ne postoje okolnosti u smislu dredbe čl.280 Porodičnog zakona koje bi
opravdale povećanje izdržavanja dosuđeno ranijom odlukom suda.
Ovaj sud je prilikom odlučivanja cijenio i odredbu čl.65 st.1 Porodičnog
zakona, na koju se tužilja u reviziji poziva, kojom je propisano da dijete ima pravo na
obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, željama i sklonostima pa je našao da
pravo tužilje na obrazovanje nije onemogućeno time što nije udovoljeno zahtjevu
tužilje da se visina izdržavanja koju svakomjesečno plaća tuženi, utvrđena u
prethodnom postupku na iznos 130,00 €, poveća. Ovo iz razloga što je tužilja
punoljetna zdrastveno i radno sposobna mlada osoba i kao takva sposobna i da
sama doprinosi svom izdržavanju u mjeri u kojoj su se povećale njene potrebe zbog
početka studiranja i troškova koji ga prate."
BILTEN 1 / 2019 295

275
POVEĆANJE IZNOSA ZA IZDRŽAVANJE MALOLJETNOG DJETETA

DOSUDJENOG RANIJOM SUDSKOM ODLUKOM
Stekli su se uslovi za povećanje iznosa za izdržavanje mldb. djeteta

dosudjenog ranijom sudskom odlukom ako je nakon donošenja te odluke
zarada davaoca izdržavanja povećana, ako je davalac izdržavanja riješio
stambeno pitanje i ako su se povećale potrebe mldb. djeteta kao primaoca
izdržavanja.
Iz obrazloženja:
"Presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.898/05 od 01.07.2005. godine

obavezan je tuženi kao otac, da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. kćerke L. V.e
svakomjesečno plaća iznos od 75,00 €.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da mldb. V. ide u srednju školu, a među
strankama nije bilo sporno da zbog zdravstvenih problema, skolioze kičme, istoj su
neophodni tretmani za koje se mjesečno izdvaja 40,00 €, koje troškove snosi tuženi,
a iz istih razloga neophodno je posjećivanje časova joge i fitnesa, koje troškove snosi
majka. Takođe je nesporno da dopunske časove engleskog, italijanskog, fizike i
hemije, plaća tuženi.
Zakonska zastupnica tužilje i tuženi imaju još dijete, sina V., koji je punoljetan i
koji studira u inostranstvu, i tuženi kao otac je preuzeo obavezu da mu za potrebe
studiranja uplaćuje mjesečno iznos od 291,67 €, kao i troškove boravka u domu za
studente u iznosu od 125,00 € mjesečno.
Odredbom čl. 280 Porodičnog zakona Crne Gore ("Sl. list CG", br 1/07)
propisano je da sud može na zahtjev izdržavanog lica ili lica koje je dužno da daje
izdržavanje, da poveća, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom odlukom suda,
ako su se okolnosti na osnovu kojih je donijeta odluka kasnije izmijenile.
U konkretnoj pravnoj stvari, u postupku je utvrđeno da tuženi živi u svom stanu
i ostvaruje mjesečnu zaradu od 821,29 €, i da je sin stranaka V. prešao da živi kod
oca od maja mjeseca 2016. godine, koji je u potpunosti preuzeo obavezu njegovog
školovanja i izdržavanja.
Zakonska zastupnica mldb. tužilje - majka sada ostvaruje mjesečnu zaradu u
iznosu od 529,82 €, živi kao podstanar zajedno sa mldb. tužiljom, koja je učenik
srednje škole.
Cijeneći sve naprijed navedeno, i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju
su se stekli uslovi u smislu čl. 280 pom. zakona, za izmjenu iznosa izdržavanja
dosuđenog ranijom odlukom suda, u smislu povećanja istog. Ovo zato jer je došlo do
promjene okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude
P.br. 898/05, čija se izmjena traži. Naime, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih
sudova nesumnjivo se utvrđuje da je došlo do povećanja zarade stranaka i da je u
međuvremenu tuženi riješio stambeno pitanje, dok zakonska zastupnica mldb. tužilje
živi kao podstanar, kao i da su se potrebe mldb. tužilje povećale, u odnosu na
vrijeme donošenja navedene presude. Takođe, činjenica je i da je sin tuženog i
zakonske zastupnice mldb. tužilje, koji je nakon razvoda stranaka bio povjeren majci

276
na dalju brigu, čuvanje i vaspitavanje, u međuvremenu prešao da živi kod tuženog i

da je školovanje istog u Ljubljani u cjelosti preuzeo tuženi.
Po ocjeni ovog suda, pravilno je drugostepeni sud, cijeneći sve okolnosti
slučaja, potrebe mldb. tužilje, kao i zakonske obaveze tuženog kao davaoca
izdržavanja shodno odredbi čl. 254 st. 2 Porodičnog zakona, na ime izdžavanja mldb.
tužilje dosudio iznos iz drugostepene presude. Navedenim iznosom uz doprinos
majke i po ocjeni ovog suda biće zadovoljene životne potrebe mldb. tužilje, kao i
potrebe za njeno obrazovanje.
Izmjena iznosa na ime doprinosa za izdržavanje mldb. tužilje utvrđuje se od
dana podnošenja tužbe, pa tako za period do dana presuđenja, mldb. tužilji pripada
naknada u nominalnom iznosu, a za ubuduće u procentu od redovnih mjesečnih
primanja tuženog, ovo u smislu čl. 281 st. 3 navedenog zakona, zbog čega su
neprihvatljivi navodi revizije tuženog da promjene nastaju samo za ubuduće tj. od
dana presuđenja."
BILTEN 1 / 2019 297

277
STATUS BRAČNOG DRUGA OSNIVAČA PRIVREDNOG DRUŠTVA
Bračni drug koji nema status osnivača društva ne može prema svom
supružniku, kao osnivaču privrednog društva, ostvariti stvarno pravo.
Iz obrazloženja:
"Provedenim dokazima je na nesumnjiv način utvrdjeno da tuženi u "E." AD P.

nije uložio zajedničku imovinu - novac u vrijeme trajanja bračne zajednice i nije kupio
akcije ovog društva, već je kao tehničko lice obavljao poslove i aktivnosti iz ugovora
o obavljanju poslova u svoje ime, a za tudj račun i sticanju dijela kapitala budućeg
društva pod odložnim uslovima od 12.02.2001.godine, zaključenog sa F. Ć., kao
povjeriocem, za potrebe osnivanja preduzeća "E." AD P., dok je stvarni vlasnički udio
tuženog iznosio 1% od novoformiranog preduzeća "E I." koje nije započelo djelatnost
(nakon sprovedenog stečajnog postupka brisan iz CRPS), koji procenat predstavlja
ugovorenu proviziju za obavljene poslove. Obaveza tuženog po ovom ugovoru bila je
vraćanje 125.000 DEM koje je isplatio povjerilac za potrebe osnivanja preduzeća "E."
ili vraćanja novca stečenog od prodaje udjela, što je tuženi i učinio nakon prodaje 63
akcije "E." AD. Valjanost ovog ugovora bilo je predmet postupka koji se vodio pred
prvostepenim sudom po tužbi ovdje tužilje protiv ugovarača poslone oznake P.br.
6413/15, koji je pravosnažno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva da se utvrdi
ništavost ugovora.
U svakom slučaju, tužilja nema status osnivača društva, pa ne može prema
svom supružniku, kao osnivaču privrednog društva, ostvariti stvarno pravo.
Prema tome, nasuprot navodima revizije, akcije koje je prodao tuženi nijesu
zajednička imovina stranaka, što tužbeni zahtjev čini neosnovanim."

278
REŽIM ZAJEDNIČKE IMOVINE

ZASNOVAN OTKUPOM STANA U VRIJEME BRAČNE ZAJEDNICE
Doprinos bračnih drugova u sticanju stana je jednak bez obzira što je

stan dodijeljen na korišćenje jednom bračnom drugu dvije godine prije
zaključenja braka, a ovo kada se ima u vidu površina stana, zatim da je bračni
drug kome stan nije dodijeljen sunosilac stanarskog prava na tom stanu bila 16
godina i za sve to vrijeme radom doprinosila u sticanju sredstava i imovine.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se revizijom osporava zaključak drugostepenog suda da

poslovni prostor u vanprivredi, površine 24 m2, na kat. parceli br. 3910, br. zgrade 1,
PD 1, P, upisan u LN br. 4020 KO Podgorica II, predstavlja zajedničku imovinu
stranaka. Naime, prvotuženi ponavlja u reviziji razloge koje je isticao tokom postupka
da je navedeni stan 1974. godine, dakle prije zaključenja braka sa tužiljom, dobio na
korišćenje od svog poslodavca, isti na osnovu odobrenja nadležnog organa pretvorio
u poslovni prostor, tvrdeći stoga da sporni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu.
Po nalaženju ovog suda navedeni zaključak drugostepenog suda da stan -
garsonjera u ul. K. u P. predstavlja zajedničku imovinu stranaka je pravilan. Naime, u
postupku je nesumnjivo utvrđeno da je sporni stan otkupljen za vrijeme trajanja braka
tužilje i prvotuženog 1992. godine, pa je samim otkupom zasnovan režim zajedničke
imovine na ovoj nepokretnosti, u smislu čl. 288 Porodičnog zakona. Kada se ima u
vidu da je sporni stan na korišćenje dobio prvotuženi svega dvije godine prije
zaključenja braka sa tužiljom, površina stana, zatim da je i tužilja sunosilac
stanarskog prava na ovom stanu bila 16 godina (od 1976. do 1992. godine), za svo
to vrijeme radom doprinosila u sticanju sredstava i imovine, da bi stan bio otkupljen
1992. godine, a za vrijeme trajanja braka u daljem periodu pribavljeno je i odobrenje
za pretvaranje ovog stambenog prostora u poslovni, što je i relizovano, sasvim je
pouzdan zaključak drugostepenog suda da je doprinos tužilje i prvotuženog u sticanju
i predmetnog prostora jednak, bez obzira što je stan dodijeljen na korišćenje
prvotuženom u vrijeme kada tužilja nije bila član istog porodičnog domaćinstva.
Polazeći od navedenog pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su,
odlučujući o visini udjela supružnika našli da relevantni pokazatelji i razlozi
pravičnosti opravdavaju podjelu imovine supružnicima na jednake djelove.
Saglasno izloženom, navod iz revizije da je drugostepeni sud prilikom
donošenja odluke u potpunosti zanemario odlučni elemenat da je stan dodijeljen na
korišćenje prvotuženom po osnovu radnog odnosa bez uticaja je, s obzirom na
specifične uslove sticanja zajedničke svojine radom u toku trajanja bračne
zajednice."
BILTEN 1 / 2019 299

279
ULAGANJE POSEBNE IMOVINE JEDNOG BRAČNOG DRUGA

U IZGRADNJU ZAJEDNIČKOG PORODIČNOG OBJEKTA
Ulaganje posebne imovine jednog bračnog druga u izgradnju

zajedničkog porodičnog objekta upućuje da je taj bračni drug dokazao da je
njegov doprinos u sticaju očigledno i značajno veći od doprinosa drugog
bračnog druga.
Iz obrazloženja:
"Nesporno je da su tužilja i tuženi bili u braku od 1995. do 2013. godine, kada

je bračna zajednica prestala, a iz kog braka imaju troje djece. Utvrdjeno je da je
porodična kuća sa košarkaškim terenom, kao i stvari u istoj stečena u toku bračne
zajednice stranaka. Dalje je utvrdjeno da je parcelu na kojoj je sagradjen porodični
objekat tuženi stekao nasljedjem u toku braka kao testamentalni nasljednik Z. D., te
da je od istog lica u toku braka naslijedio stan koji je takodje prodao u vrijeme trajanja
bračne zajednice 2002. godine za iznos od 29.500 €. Putem vještačenja po vještaku
gradjevinske struke utvrdjeno je da vrijednost izvedenih radova na zgradi i basket
terenu iznosi 35.910 €, a vrijednost zemljišta ispod objekta (pov. 120,65 m2) zemljišta
potrebnog za redovnu upotrebu objekta (pov. 372 m2) i zemljišta koji zahvata
košarkaški teren (pov. 176 m2), ukupne površine 668,65 m2 iznosi 4.014 €. Na
osnovu vještačenja po vještaku komercijalne struke utvrdjeno je da vrijednost stvari
koja se nalazi u porodičnom objektu iznosi 1.150 €. Takodje je utvrdjeno da je tužilja
zaposlena u Pošti Crne Gore od 1997. godine, te da je za vrijeme braka podigla više
kredita.
Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno
pravo kada su zahtjev tužilje preko dosudjenog prava susvojine u idealnom dijelu od
1/4 na predmetnoj nepokretnosti do traženih 1/2 odbili kao neosnovan. Ovo iz
razloga što je tuženi, saglasno odredbi člana 294 stav 2 Porodičnog zakona ("Sl. list
RCG", br. 1/07) dokazao da je njegov doprinos u sticanju porodičnog objekta, kao
zajedničke bračne imovine, očigledno i značajno veći od doprinosa tužilje, jer je
objekat izgradjen na parceli koja predstavlja njegovu posebnu imovinu, a i veći dio
novca koji je tuženi dobio prodajom posebne imovine uložen je u izgradnju
predmetnog objekta.
Zbog iznijetog, reviziju tužilje, u odnosu na dio pobijane presude, kojim je
potvrdjena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko
dosudjenog suvlasničkog dijela od 1/4 na predmetnom objektu i košarkaškom terenu,
valjalo je odbiti kao neosnovanu.
Nasuprot tome, osnovano se ukazuje revizijom da je drugostepeni sud
pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu
u kojem je djelimično usvojen tužbeni zahtjev i utvrdjeno da je tužilja suvlasnik
predmetne nepokretnosti u idealnom dijelu od 1/4, te tužbeni zahtjev u tom dijelu
odbio kao neosnovan. Neprihvatljivo je stanovište drugostepenog suda da sporni
objekat i košarkaški teren predstavljaju posebnu imovinu tuženog. Ovo iz razloga što
je utvrdjeno da su stranke predmetnu nepokretnost (objekat i košarkaški teren) stekle
radom tokom trajanja bračne zajednice, te ista, saglasno odredbi člana 288 stav 1

280
navedenog Porodičnog zakona, predstavlja zajedničku imovinu stranaka. Činjenica

da je predmetni objekat i košarkaški teren izgradjen na zemljištu tuženog, koja
vrijednost zemljišta iznosi 4.014 €, te da je tuženi u izgradnju objekta uložio veći dio
novca koji je dobio prodajom posebne imovine ne može voditi zaključku da nema
udjela tužilje u sticanju bračne imovine i da se radi o posebnoj imovini tuženog. Ovo
tim prije što je i sam tuženi na raspravi kod prvostepenog suda istakao da u izgradnju
predmetnog objekta nije uložio sav novac (29.500 €) koji je dobio prodajom posebne
imovine, već da je dio novca uložen za nabavku vozila i ostale porodične potrebe, a
da je tužilja imala učešće u izgradnji objekta na svaki drugi način osim fizičkog rada.
Ulaganje posebne imovine tuženog u izgradnju predmetne nepokretnosti, kao
zajedničke imovine, upućuje da je tuženi dokazao da je njegov doprinos u sticanju
očigledno i značajno veći od doprinosa tužilje, kako to pravilno nalazi prvostepeni
sud, zbog čega je tužilji dosudio suvlasničko pravo u obimu od 1/4 predmetne
nepokretnosti, dok je tuženi suvlasnik u obimu od 3/4.
Imajući u vidu naprijed navedeno drugostepenu presudu je u prethodno
navedenom dijelu valjalo preinačiti i potvrditi prvostepenu presudu u dijelu kojim je
djelimično usvojen tužbeni zahtjev i utvrdjeno da je tužilja po osnovu sticanja u braku
sa tuženim suvlasnik porodičnog objekta i terena za basket u obimu od 1/4."
BILTEN 1 / 2019 301

281
VEĆI DOPRINOS JEDNOG BRAČNOG DRUGA

U STICANJU ZAJEDNIČKE BRAČNE IMOVINE
Nadgradnja sprata i potkrovlja za vrijeme trajanja bračne zajednice na

objektu i zemljištu koje predstavlja posebnu imovinu jednog bračnog druga
podrazumijeva veći doprinos tog bračnog druga u sticanju zajedničke imovine.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrđuje da su stranke bivši bračni drugovi koji brak je
zaključen 05.10.1995. godine, a da je bračna zajednica faktički prestala da postoji
2011. godine, a brak je razveden presudom Osnovnog suda u Podgorici
P.br.1803/11 od 25.05.2012. godine. U postupku je dalje utvrđeno da se sporni
objekat sastoji od prizemlja, prvog sprata i potkrovlja. Prizemlje je izgrađeno ranije od
strane pravnog prethodnika tuženog, što nije sporno među strankama i isto je bilo
predmet ostavinskog postupka koji je okončan rješenjem Osnovnog suda u Podgorici
O.br.3034/03 od 30.06.2004. godine. Navedenim rješenjem tuženi je oglašen za
naslednika iza smrti oca V. M. G., a poravnanjem Rs.br.185/04 od 08.02.2005.
godine, koje je zaključeno sa zakonskim nasljednicima, tuženom je pripalo prizemlje
predmetnog stambenog objekta, a isto čini njegovu posebnu imovinu. Izgradnja
sprata i potkrovlja predmetnog objekta započeta je, u vremenu nakon zaključenja
braka stranaka, oko 1999. godine, a iz iskaza parničnih stranaka nesumnjivo se
izvodi zaključak da su radovi na istom ugrubo završeni tokom 2005. godine i objekat
je nakon izgradnje upisan na tuženog i to kao PD 2, stambeni prostor - trosoban stan
na prvom spratu, površine 94 m2 i PD 3 nestambeni prostor u potkrovlju povšrine 25
m2. Dakle, nesumnjivo je utvrđeno da su sporni objekti građeni i završeni za vrijeme
trajanja bračne zajednice stranaka.
U postupku je dalje utvrđeno da je tužilja u periodu od 2000 - 2006. godine od
svoje firme dobila nepovratnu novčanu pomoć i kredit pod povoljnim uslovima u
iznosu od 5.000,00 DM i iznos od 1.000,00 €, kao i da je imala kredite u toku 2003.
godine na iznos od 800,00 € i 2006. godine na iznos od 2.000,00 €, pa je pravilan
zaključak drugostepenog suda da tuženi ničim nije dokazao svoju tvrdnju da je
navedene iznose ista potrošila za zadovoljenje ličnih potreba, kupovinu polovnog
vozila i dr., a ne za potrebe bračne zajednice.
Prema odredbi čl. 286 Porodičnog zakona, posebnu imovinu sačinjava
imovina koju je bračni drug stekao prije sklapanja braka, kao i imovina koju je stekao
u toku braka, nasleđem, poklonom ili drugim oblicima besteretnog sticanja.
Zajedničku imovinu sačinjava imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku
trajanja bračne zajednice (čl. 288 navedenog zakona).
Cijeneći utvrđeno činjenično stanje i za ovaj sud je pravilan zaključak
drugostepenog suda da sprat i potkrovlje predmetnog objekta čine zajedničku
imovinu stranaka, a da je doprinos tuženog veći u njenom stvaranju i za svoju odluku
drugostepeni sud je dao jasne i valjane razloge koje ovaj sud u svemu prihvata, bez
potrebe da ih ponavlja u ovoj odluci. Zato, s obzirom na veći doprinos tuženog u
sticanju zajedničke imovine, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tužilji po

282
osnovu sticanja zajedničke imovine pripada 1/3 sprata i potkrovlja kuće, bliže
označene u izreci pobijane presude.
Imajući u vidu naprijed navedeno, i po ocjeni ovog suda, nema mjesta tvrdnji
tuženog da između stranaka nije bilo zajednice života i da se ne radi o sticanju u
bračnoj zajednici. Naprotiv, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je između
stranaka od vremena zaključenja braka pa do 2011. godine, postojala zajednica
života, u kom periodu je sagrađen sprat i prizemlje, što stranke nisu sporile, pa to
predstavlja njihovu zajedničku imovinu.
Navodi tuženog da tužilja ničim nije doprinijela u sticanju zajedničke imovine
su neprihvatljivi i tu svoju tvrdnju nije potkrijepio valjanim dokazima, kako je to
pravilno zaključio i drugostepeni sud, a na njemu je bio teret dokazivanja u smislu čl.
219 ZPP. Pri tome je drugostepeni sud pravilno cijenio navode koji se tiču većeg
doprinosa tuženog u stvaranju predmetne zajedničke imovine, koji se ogleda i u
tome što je nadgradnja predmetnog sprata i potkrovlja učinjena na objektu i zemljištu
koje čini posebnu imovinu tuženog."
BILTEN 1 / 2019 303

283
ZAJEDNIČKA IMOVINA VANBRAČNIH DRUGOVA

(Član 306 u vezi čl. 288 st.1 i čl. 294 Porodičnog zakona Crne Gore)
Radi se o zajedničkoj imovini vanbračnih drugova, a ne o zajedničkoj

imovini članova porodične zajednice, ako je objekat izgradjen radom i
sredstvima svih članova porodične zajednice za potrebe vanbračnih drugova i
njihove djece koji su živjeli u toj zajednici.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno

cijenjeni u smislu čl.9 ZPP je utvrdjeno, da su tužilja i prvotuženi živjeli u vanbračnoj
zajednici od 1986 – 2016. godine, u kojoj su dobili troje djece, da je u toku trajanja
vanbračne zajednice izgradjen stambeni objekat, gabaritne površine od 45 m2 na
kat. par. drugotužene – majke prvotuženog br.645, upisane na njeno ime u listu
nepokretnosti br.269 KO Mojkovac. Prema nalazu i mišljenju vještaka radi se o
stambenom objektu 1 PN, gabaritne površine 45 m2 (podrum, prizemlje i potkrovlje),
a da površina zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu izgradjenog objekta
(dio kat. par. br.645) iznosi 108 m2 i to 63 m2 (oko objekta) i 45 m2 (ispod objekta).
Pored navedenog, u postupku je utvrdjeno da su tužilja i prvotuženi prije izgradnje
objekta (započeta izgradnja 2000. godine) živjeli sa roditeljima prvotuženog i
njegovim bratom, da su izgradnju objekta pored vanbračnih drugova pomagali i
roditelji i brat prvotuženog, te da su se nakon izgradnje u objekat uselili tužilja i
prvotuženi, sa svojom djecom.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenje da
zajedničku imovinu tužilje i prvotuženog, po osnovu zajedničkog ulaganja sredstava i
rada u vanbračnoj zajednici čine nepokretnosti, koje se nalaze u Mojkovcu porodična
stambena zgrada spratnost 1 PN (podrum, prizemlje i potkrovlje), gabaritne površine
od 45 m2, izgradjenog na kat. par. br.645, upisane na ime drugotužene u listu
nepokretnosti br.269 KO Mojkovac, sa pripadajućim zemljištem koje služi za redovnu
upotrebu objekta, površine 108 m2.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su
prihvatajući iskaze saslušanih svjedoka usvojili zahtjev tužilje.
Kod utvrdjenja da je stambeni objekat izgradjen za vrijeme trajanja vanbračne
zajednice tužilje i prvotuženog, da je gradjen za njih i potrebe njihove djece, njihovim
radom i sredstvima, kao i radom srodnika prvotuženog (roditelja i brata), sa kojima su
živjeli u porodičnoj zajednici i po nalaženju ovog suda pravilan je zaključak
nižestepenih sudova da se radi o zajedničkoj imovini vanbračnih drugova u smislu
čl.306 u vezi čl.288. st.1 i čl.294 Porodičnog zakona Crne Gore (“Sl.list CG” br.1/07),
a ne o zajedničkoj imovini članova porodične zajednice u smislu čl.310 istog zakona.
Neosnovano se revizijom ukazuje da sporni objekat predstavlja zajedničku
imovinu članova porodične zajednice, koju su činili: tužilja, prvotuženi, roditelji
prvotuženog i njegov brat, uz potenciranje da je najveći doprinos bio na strani oca
prvotuženog sada pok. T. L.

284
Naime, nije sporno da je objekat gradjen zajedničkim radom i sredstvima gore

navedenih članova porodične zajednice. Medjutim, namjera članova je bila da se
objekat gradi za potrebe tužilje i prvotuženog (i njihove djece). Da je objekat gradjen
za njihove potrebe upućuje iskaz tužilje, dat prilikom saslušanja u svojstvu parnične
stranke i iskazi saslušanih svjedoka S. L. i B. V., koji su izvodili radove na spornom
objektu. U prilog prednjem ide i medju strankama nesporna činjenica, da su se nakon
izgradnje objekta u stambeni objekat uselili upravo tužilja i prvotuženi, sa njihovom
djecom, o čemu su nižestepeni sudovi dali dovoljne i jasne razloge, koje prihvata i
ovaj sud i na iste upućuje revidente, bez potrebe da ih ponavlja."
BILTEN 1 / 2019 305

285
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA UTVRDJENJE

DA JE IMOVINA STEČENA U VANBRAČNOJ ZAJEDNICI
Izjava pravnog prethodnika tuženih datau Centru bezbjednosti da

priznaje tužilju kao njegovu vanbračnu suprugu, a koja izjava je data radi
produžetka boravka tužilje u Crnoj Gori, nije dokaz o njihovoj vanbračnoj
zajednici, te tužilja koja nije dokazala zajednicu života sa pravnim
prethodnikom tuženih, koja podrazumijeva ukupnost emotivnih, intelektualnih,
ekonomskih i socijalnih odnosa vanbračnih supružnika, ne može tražiti pravo
na imovini po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici.
Iz obrazloženja:
"Pravilnom ocjenom iskaza tuženih u svojstvu parnične stranke kćerki sada

pok. P. L., koji su u skladu sa iskazima većeg broja saslušanih svjedoka, posebno B.
A., kojoj je L. P. u dva navrata predstavio tužilju kao kućnu pomoćnicu i Dj. - Dj. M. (u
tom svojstvu predložila ga je tužilja), koji je izjavio da mu je odnos izmedju tužilje i L.
više izgledao poslovno nego emotivno, a korespondirajući sa pisanim dokazima iz
kojih proizilazi da je tužilja bila zaposlena kod P. L., utvrdjeno je da je tužilja 1995
godine došla u Bar, kada je angažovana da čuva bolesnu L. majku, babu tuženih,
kao i za pomoć u kući, budući su tužilje živjele u Nj. Tada je, pa do svoje smrti, L. bio
u emotivnoj vezi sa S. M., koja je živjela u susjedstvu što je imovana potvrdila u svom
svjedočkom iskazu, kao i svjedoci A. Dj. i T. M. Tužilja je živjela na donjem spratu
kuće u B. gdje i L. majka a pomogala je i u održavanju kuće na selu, gdje je
obradjivala baštu, kupila kestenje i bavila se pijačnom prodajom.
S druge strane, iskaz tužilje da su ugovori o zaposlenju koje je zaključila sa L.
kao poslodavcem, samo formalno zaključeni zbog produžetka njenog boravka u
Crnoj Gori, sudovi s pravom nijesu prihvatili, jer se iz njih nije moglo zaključiti da je
tužilja bila u vanbračnoj zajednici sa P. L., odnosno da kod istog nije bila radno
angažovana. S tim u vezi, ni izjava P. L. br 11946/09 od 22.09.2009.godine, data CB
Bar povodom produženja boravka tužilje u Crnoj Gori - da priznaju tužilju kao njegovu
vanbračnu suprugu, nije dokaz o njihovoj vanbračnoj zajednici. Naprotiv, imajući u
vidu da je izjava data CB Bar radi produženja boravka tužilje u Crnoj Gori, zaključuje
da je izjava data upravo u tu svrhu.
Takodje, ni to što je tužilja u objavljenoj čitulji samu sebe označila kao
ožalošćenu suprugu i primala saučešće povodom L. smrti, ne znači da je ona to
zaista i bila. Ovo bez obzira što L. kćerke, ovdje tužene, nijesu na to reagovale, a s
obzirom na to da su živjele u Nj. i zbog iskazanog poštovanja prema tužilji kao
vrijednoj ženi koja je pomagala porodicu, pri čemu većina saslušanih svjedoka nije
mogla odredjeno da se izjasni od kada i u kakvom odnosu je tužilja bila sa sada pok.
L.
Na radni angažman tužilje kod P. L. upućuje i aneks ugovora Ov.br. 6584/02
od 21.06.2002 godine, zaključenog izmedju P. L. kao zakupca i Dj. M. kao
zakupoprodavac, a u kom je tužilja označena kao radnica za koju će zakupodavac
plaćati invalidsko i zdravstveno i penzijsko osiguranje mjesečno ili godišnje počev od
01.05.2002.godine, u kom svojstvu ju je označila i većina svjedoka.

286
Stoga, i po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, pravilan je

zaključak nižestepenih sudova da tužilja, na kojoj je bio teret dokazivanja u smislu čl.
217 i čol. 219 ZPP, nije dokazala da je bila vanbračna supruga P. L. i da sporne
nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu stečenu radom u toku trajanja
vanbračne zajednice, sa udjelom od 2/5, odnosno da je nasljedjivanjem iza njegove
smrti stekla pravo svojine od 1/5 idealnog dijela, što oba tužbena zahtjeva čini
neosnovanim.
Naime, saglasno čl. 12 st.1 Porodičnog zakona ("Sl.list RCG", br. 1/2007 i
"Sl.list CG", br. 53/16) na čiju primjenu upućuje odredba čl. 378 istog zakona,
zajednica života muškarca i žene, koja traje najmanje tri godine (vanbračna
zajednica), izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na medjusobno
izdržavanje i drugih imovinsko pravnih odnosa. Prema odredbi čl. 288 istog zakona
zajedničku imovinu sačinjava imovina koju su bračni supružnici stekli radom i po
osnovu rada u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine - st.1, dok
prema stavu 2 u zajedničku imovinu ulaze i prihodi od posebne imovine koji su
ostvareni radom bračnih supružnika, kao i imovina stečena korišćenjem prava
intelektualne svojine, imovina stečena po osnovu osiguanja, i igrom na sreću, u toku
trajanja bračne zajednice.
Tužilja nije dokazala zajednicu života sa P. L., koja bi imala karakter zajednice
da bi se mogla izjednačiti sa bračnom zajednicom, a koja podrazumijeva ukupnost
emotivnih, intelektualnih, ekonomskih i socijalnih odnosa vanbračnih supružnika, koja
bi se po kvalitetu mogla izjednačiti sa bračnom.
Naprotiv, rezultat dokaznog postupka upućuje na zaključak da vanbračna
zajednica izmedju tužilje i sada pok. L. nije postojala i da sporne nepokretnosti nijesu
stečene u vanbračnoj zajednici, da bi tužilja osnovano mogla zahtijevati 2/5 idealnog
dijela po tom osnovu. Takodje, tužilja nije zakonska nasljednica sada pok. P. L., u
smislu čl. 9.st.2 i 3 u vezi čl. 4 st.1 Zakona o nasljedjivanju ("Sl.list CG", br. 74/2008),
da bi joj pripadalo pravo po osnovu nasledja na njegovoj zaostavštini."
BILTEN 1 / 2019 307

287
RADNO PRAVO
288
NEDOKAZANOST AKTA DISKRIMINACIJE

(Čl. 5 - 9 Zakona o radu, čl. 2 stav 2 Zakona o zabrani diskriminacije
i čl. 15 Zakona o vojsci)
Povreda prava zbog stvarnih ili pretpostavljenih karakteristika osobe ili

grupe je ono što odvaja diskriminatorsko od drugih oblika nezakonitog
postupanja.
***
Ne može se smatrati da je počinjena diskriminacija u odnosu na
zaposlenog time što nije predložen za postavljenje na veće formacijsko mjesto,
jer je donošenje aktuelne formacije proizvelo iste posljedice i za druga civilna i
vojna lica zaposlena kod Vojske Crne Gore.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je nakon završene vojne škole, zaposlen kod tužene u svojstvu

profesionalnog vojnog lica. Rješenjem tužene br. 07/862-7 od 17.03.2009. godine sa
činom zastavnik bio je raspoređen da obavlja dužnost referenta opštih poslova u
Centru za komunikacije i komandno – informacione sisteme (CK i KIS) u Vojsci Crne
Gore, za koje formacijsko mjesto je tada važećom Formacijom Vojske bio utvrđen
formacijski čin-zastavnik i položajna grupa XVI. Tužilac je od osnivanja član
Sindikalne organizacije Vojske Crne Gore. Ministarstvo odbrane Crne Gore je, u
skladu sa ovlašćenjima iz čl. 15 Zakona o Vojsci Crne Gore, donijelo novu Formaciju
br. 318.001 od 15.04.2011. godine, kojom je umjesto formacijskog mjesta za dužnost
referenta opštih poslova utvrđeno formacijsko mjesto za dužnost djelovođe
(arhivara), za koje je kao izvršilac predviđeno civilno lice u službi u Vojsci Crne Gore
pa je nakon donošenja nove Formacije pokrenut postupak postavljenja vojnih i
civilnih lica na formacijska mjesta u Centru. Kako tužilac nije mogao biti postavljen na
formacijsko mjesto djelovođe (arhivara) isti je sa više vojnih i civilnih lica bio
neraspoređen, odnosno višak u CK i KIS, a u predlogu radne karte od 17.06.2011.
godine bio je razmatran za postavljenje na mjesto u čuvarskoj službi u Pljevljima.
Nakon toga, komandant CK i KIS je sačinio predlog za postavljenje vojnih i civilnih
lica na formacijska mjesta u Centru od 14.12.2011. godine, prema kojem predlogu
tužilac sa još dva podoficira (G. B. i L. M.) nije bio predviđen za postavljenje na
formacijska mjesta u CK i KIS, već je predloženo njihovo postavljenje u druge
jedinice Vojske mjesta službovanja. Rješenjem tuženog od 30.12.2011. godine,
počev od 01.01.2012. godine raspoređena je kao civilno lice K. R., dok je rješenjem
tuženog od 18.01.2012. godine izvršeno postavljenje vojnih i civilnih lica na
formacijska mjesta u Centru, nakon čega je ukupno 18 lica predstavljalo višak u
jedinici – tri podoficira, među kojima i tužilac, za koga je predlogom od 27.01.2012.
godine predloženo postavljenje na adekvatno mjesto u drugim jedinicama Vojske
Crne Gore, jedan vojnik po ugovoru i 14 civilnih lica. Naredbom od 30.01.2012.
godine naloženo je izvršenje primopredaje dužnosti u skladu sa planom primopredaje
dužnosti prema kome je tužilac K. R. trebao da preda dužnost u vremenu od 30.01.
do 03.02.2012. godine. Rješenjem tuženog od 01.11.2012. godine tužilac je
raspoređen i postavljen na formacijsko mjesto tehničar roda veze, 3. Odjeljenje, Vod
za vazdušno osmatranje i javljanje, Vazduhoplovstvo Vojske Crne Gore sa mjestom
BILTEN 1 / 2019 311

289
službovanja u Baru, za koje formacijsko mjesto je utvrđen formacijski čin stariji vodnik
I klase, formacijska specijalnost 21803, formacijska položajna grupa XVII.
U postupku je utvrđeno i da je 07.09.2011. godine tužiocu i ostalim vojnim i
civilnim licima u jedinici od strane zamjenika komandanta CK i KIS, kapetana K. Ž.,
izdato usmeno naređenje za generalno sređivanje kruga, nakon čega je od tužioca
zatraženo pisano izjašnjenje o razlozima zbog kojih nije izvršio dobijeno naređenje. U
svom izjašnjenju tužilac je naveo da je to naređenje izvršio. Tužilac je dana
07.11.2011. godine odbio da po naređenju pretpostavljenog ukloni postavljene
oglase nalijepljene na zidu pored oglasne table CK i KIS i da ih stavi na oglasnu tablu
pa se i s tim u vezi izjašnjavao u izjavi od 09.09.2011. odine, a nakon postavljenja K.
R. na radno mjesto djelovođa (arhivar) tužiocu je zabranjeno da bez razloga ulazi u
arhivu.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, pravilno su, i po nalaženju ovog
suda, odlučili nižestepeni sudovi kad su predmetni zahtjev tužioca odbili kao
neosnovan, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da pomenute radnje
tužene predstavljaju akt diskriminacije.
Pravo na rad, što podrazumijeva dostojanstven rad, zajemčeno je
međunarodnim konvencijama i Ustavom Crne Gore.
Odredbom čl. 17 Ustava Crne Gore propisano je da se prava i slobode
ostvaruju na osnovu Ustava i potvrđenih međunarodnih sporazuma, te da su svi pred
zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo, dok je,
shodno odredbi čl. 8 Ustava, zabranjenja svaka neposredna ili posredna
diskriminacija, po bilo kom osnovu.
Zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu propisana je odredbom čl. 14
Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U skladu sa odredbom čl. 2 st. 2 Zakona o zabrani diskriminacije (Sl. list CG,
br. 46/2010), diskriminacija je svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako
postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu ili grupi lica u
odnosu na drugo lice, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom
licu u odnosu na druga lica, po nekom osnovu navedenom u ovoj zakonskoj odredbi.
Zabrana diskriminacije i zlostavljanja (mobinga) po bilo kom osnovu propisana je
odredbama čl. 5 - 9 Zakona o radu (Sl. list CG, br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11).
Dakle, smisao propisa vezanih za diskriminaciju sastoji se u očiglednoj namjeri
da se neko lice diskriminiše u odnosu na druga lica, obzirom na neko njegovo lično
svojstvo, kao što su rasa, boja kože, nacionalna ili vjerska pripadnost i slično. Prvi
uslov za utvrđivanje diskriminacije je dokaz o nepovoljnom postupanju prema
određenom licu, koje se može uporediti s drugim licem u sličnoj situaciji pa je
pretpostavljena žrtva diskriminacije dužna da učini vjerovatnim da postoje lica sa
kojima se povoljnije postupalo ili bi se povoljnije postupalo, a da je pri tom jedina
razlika između njih jedan od osnova iz čl. 2 Zakona o zabrani diskriminacije. Ukoliko
nema nejednakog postupanja odnosno razlike u tretmanu u uporednoj situaciji, nema
ni diskriminacije. Ukoliko se nejednako postupanje utvrdi potrebno je da ne postoji
objektivno i razumno opravdanje za nejednako postupanje, koje se procjenjuje po
tome da li se učinjenim razlikovanjem težilo legitimnom cilju, ako takav cilj postoji, da
li postoji odnos srazmjernosti između učinjenog razlikovanja i cilja kome se težilo.
Prema stanju u spisima, tužilac je bio osnivač i član Sindikalne organizacije
Vojske Crne Gore, međutim, dokazi provedeni u postupku, i po nalaženju ovog suda,
ne potvrđuju tvrdnju tužioca da je tužilac zbog pripadnosti toj sindikalnoj organizaciji
diskriminisan od strane tužene.

290
Tužilac u reviziji, kao i tokom cjelokupnog postupka, istrajava u tvrdnji da

problem ne stoji u činjenici donošenja nove Formacije od strane tužene već u tom što
tužena nije predložila tužioca za postavljenje, a predložila je sva druga lica iz jednice
izuzev tužioca iako je tužilac ocijenjen vrlo dobrim i odličnim ocjenama i, za razliku od
ostalih predloženih lica, imao čin i evidencionu specijalnost za kojima je jedinica
imala potrebu, a što nižestepeni sudovi nijesu pravilno cijenili.
Prema stanju u spisima, Ministarstvo odbrane je, u skladu sa svojim
ovlašćenjima iz čl. 15 Zakona o Vojsci (Sl. list CG, br. 88/2009, 75/2010), rješenjem
od 15.04.2011. godine usvojilo Formaciju Vojske Crne Gore čime je prestala da važi
Formacija usvojena 2009. godine, pa i formacijsko mjesto na kojem je ranije bio
raspoređen tužilac. Iz predloga za postavljenje oficira i podoficira u CK i KIS od
14.12.2011. godine, sačinjenog od strane komandanta tog Centra i dostavljenog
Generalštabu Vojske Crne Gore, utvrđeno je da tužilac i još dva podoficira nijesu
predviđena za postavljenje na formacijska mjesta u tom Centru, dok je iz dopisa CK i
KIS od 27.01.2012. godine potpisanog od komandanta jedinice M. B., a upućenog
Generalštabu Vojske Crne Gore utvrđeno da je nakon opisanih formacijskih
promjena ukupno 18 lica predstavljalo višak u jedinici i to: tri podoficira (tužilac, G. B.
i L. M.), kao i jedan vojnik po ugovoru i 14 civilnih lica pa je donošenje nove
Formacije proizvelo iste posledice ne samo za tužioca već i za druga vojna i civilna
lica koja po novoj Formaciji nijesu predviđena za postavljenje na formacijska mjesta u
CK i KIS, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.
Dakle, nakon donošenja aktuelne Formacije, pokrenut je postupak
postavljenja vojnih i civilnih lica na formacijska mjesta u jedinicama Vojske Crne Gore
u kojem postupku je načelnik Generalštaba, na osnovu predloga komandanta Centra,
a u skladu sa odredbom čl. 16 st.1 tač. 3 Zakona o Vojsci Crne Gore, predložio
Ministarstvu odbrane da se oficiri i podoficiri postave na formacijska mjesta u Centru,
što je ministar i učinio. Novom Formacijom Vojske Crne Gore u CK i KIS nije
utvrđeno formacijsko mjesto referenta opštih poslova na koje je tužilac bio postavljen
po prethodnoj Formaciji već je utvrđeno formacijsko mjesto za dužnost djelovođe
(arhivara) za koje je kao izvršilac predviđeno civilno lice u službi u Vojsci Crne Gore.
To je imalo za posledicu neraspoređivanje tužioca na formacijsko mjesto u CK i KIS,
odnosno da tužilac, koji je vojno lice, nije mogao biti postavljen na formacijsko mjesto
za dužnost djelovođe (arhivara) koje je Formacijom utvrđeno za civilno lice u službi u
Vojsci.
Kako je donošenje aktuelne Formacije, kako je to uvrđeno u postupku pred
nižestepenim sudovima, proizvele iste posledice ne samo za tužioca već i za druga
civilna i vojna lica zaposlena kod tužene koja po novoj Formaciji nijesu predviđena za
postavljenje na formacijska mjesta u CK i KIS to se ne može smatrati da je izloženim
postupanjem tužene povrijeđeno načelo jednakosti u postupanju, odnosno počinjena
diskriminacija u odnosu na tužioca.
Činjenica je da je tužena rješenjem od 18.01.2012. godine izvršila postavljenje
vojnih lica – podoficira sa nižim činom na veća formacijska mjesta u CK i KIS i da
tužilac nije predložen za postavljenje iako je imao veći čin od lica koja su postavljena,
ali i to da je do ovog postavljenja došlo zbog stvaranja novog ustrojstva –
organizacije tužene od strane nadležnog organa i u skladu sa ovlašćenjima ministra
prpisanim u Zakonu o Vojsci Crne Gore.
Po tvrdnji tužioca tužena je ovim činom različito postupala čime je
diskriminisala tužioca u odnosu na ostale podoficire koji su pomenutim rješenjem
postavljeni, a zbog ličnog svojstva tužioca koji je osnivač i podpredsjednik Sindikalne
organizacije Vojske Crne Gore.
BILTEN 1 / 2019 313

291
Međutim, svako različito postupanje ne mora biti diskriminatorsko ako

navedena razlika ima objektivno i razumno opravdanje kao što je u konkretnom
slučaj budući je raspoređivanje tužioca uslovljeno donošenjem nove Formacije kod
tužene.
Pravilno nalazi drugostepeni sud i da to što je od strane suda poništeno kao
nezakonito rješenje tužene br. 80502-4401 od 01.11.2012. godine kojim je tužena
postavila tužioca na formacijsko mjesto tehničar roda veze za koje formacijsko
mjesto je utvrđen formacijski čin stariji vodnik-stariji vodnik I klase nije od uticaja na
drugačije presuđenje.
Povreda prava zbog stvarnih ili pretpostavljenih karakteristika osobe ili grupe
je ono što odvaja diskriminatorsko od drugih oblika nezakonitog postupanja. Zbog
toga je utvrđivanje zbog kojeg se zabranjenog osnova dešava određena povreda
prava ključni elemenat koji se mora utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju.
Naime, poslodavac može nezakonito rasporediti zaposlenog, što predstavlja
povredu iz rada, ali ne i diskriminaciju. Međutim, ako je do tog rasporeda došlo
isključivo zbog određenog svojstva zaposlenog onda bi se radilo o diskriminaciji.
U predmetnoj pravnoj stvari utvrđena je nezakonitost rješenja o postavljenju
tužioca, ali nije dokazano da je do tog postavljenja došlo zbog sindikalnog
udruživanja tužioca, odnosno njegovog svojstva člana i potpredsjednika pomenute
sindikalne organizacije. U tom pravcu pravilno zaključuje prvostepeni sud kad nalazi
da su se akti preduzeti od strane tužene nakon donošenja nove Formacije odnosili na
sve pripadnike Vojske Crne Gore, a ne samo tužioca ili samo na članove organizacije
kojoj je tužilac pripadao što upućuje na pravilnost zaključka nižestepenih sudova da
diskriminacija po navedenom osnovu nije dokazana."

292
USLOVI ZA UTVRDJIVANJE DISKRIMINACIJE

(Član 2 stav 2 Zakona o zabrani diskriminacije i čl. 5 - 9 Zakona o radu)
Pretpostavljena žrtva diskriminacije dužna je da učini vjerovatnim da

postoje lica sa kojima se povoljnije postupalo ili bi se povoljnije postupalo, a
da je pri tom jedina razlika između njih jedan od osnova iz člana 2 Zakona o
zabrani diskriminacije
***
Ne može se aktom diskriminacije smatrati to što je poslodavac u
postupku reintegracije rasporedio zaposlenog na drugo radno mjesto za koje
ispunjava uslove i za koje je dobrovoljno zaključio ugovor o radu.
***
Nezaduživanje zaposlenog poslovima radnog mjesta ne može se
smatrati neopravdanim onemogućavanjem zaposlenog da izvršava radne
zadatke ako je razlog nezaduživanja bio to što su se poslovi tog zaposlenog
preklapali sa poslovima koje su obavljali drugi zaposleni i ako je komunikacija i
rad sa tim zaposlenim bio otežan.
Iz obrazloženja:
"U postupku je utvrđeno da je tužilja radnik tuženog više od tri decenije i da je

kao diplomirani pravnik radila na raznim poslovima. Rješenjem tuženog br. 01-1273
od 29.02.2008. godine, tužilji je utvrđen prestanak radnog odnosa zbog
neopravdanog odsustva sa posla. To rješenje je ponišeno pravosnažnom presudom
prvostepenog suda P. br. 3127/09 od 19.02.2009. godine i tuženi obavezan da tužilju
vrati na rad na poslove koje je obavljala prije donošenja nezakonitog rješenja ili druge
poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Nakon toga,
tuženi je tužilju vratio na rad i rasporedio na radno mjesto sekretara programa u PJ
Radio Crne Gore počev od 24.05.2010. godine, jer je aktom o sistematizaciji ukinuto
radno mjesto savjetnika u kabinetu direktora, na kojem je tužilja radila do prestanka
radnog odnosa i sa istom zaključio ugovor o radu br. 01-2000 od 20.05.2010. godine.
Zaključeni ugovor o radu tužilja je osporavala u parnici kod prvostepenog suda i
pravosnažnom presudom P.br. 2645/10 od 15.11.2011. godine odbijen je zahtjev
tužilje za poništaj ugovora o radu, obavezu zaključenja novog ugovora o radu, kao i
zahtjev za naknadu materijalne štete i utvrđenje da su tim ugovorom povrijeđena
prava ličnosti tužilje i to: pravo na rad i jednakost pred zakonom, slobodu udruživanja
i djelovanja, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog učinjene povrede.
Nadalje, utvrđeno je da je u novembru 2011. godine usvojena nova sistematizacija
koja ne predviđa radno mjesto sekretara programa kod tuženog. Takođe, tužilja je
kao član Novog sindikata bila sindikalno aktivna.
U ovom sporu tužilja je tražila da se utvrdi da je tuženi diskriminatorski
postupao prema njoj u periodu od 24.05.2010. godine do 09.10.2012. godine, tj. od
momenta raspoređivanja na radno mjesto sekretara programa u PJ Radio Crne
Gore.
Tužilja je zahtjev za zaštitu od diskriminacije zasnovala na tvrdnji da je tuženi
diskriminatorski postupao kada je donio Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kojim
je ukinuo radno mjesto na kojem je ranije radila - savjetnik u kabinetu direktora, tj.,
BILTEN 1 / 2019 315

293
kada je rasporedio na radno mjesto sekretara programa u PJ Radio Crne Gore, na

kojem je nije zaduživao radnim zadacima, a posebno na tvrdnji da je ovakvo
postupanje posledica njenog sindikalnog angažovanja. Naime, tužilja je tvrdila da je
pomagala ostalim zaposlenima kod tuženog da ostvare svoja prava iz rada i po
osnovu rada pružajući im pravničke usluge.
Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi od momenta raspoređivanja na radno
mjesto sekretara programa u PJ Radio Crne Gore do 09.10.2012. godine, kada se
tužilja pisano obratila direktoru da joj omogući obavljanje poslova i radnih zadataka,
počinio akt neposredne diskriminacije tužilje, jer joj nije dodjeljivao bilo kakve
poslove, čime je vršio faktičku diskriminaciju putem tzv. "sindroma praznog stola", što
je potvrđeno iskazom svjedoka B. R., direktora radija.
Po osnovu ovakvog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da su kumulativno
ispunjena oba uslova propisana čl.2 st.2 Zakona o zabrani diskriminacije, budući da
tuženi, na kojem je teret dokazivanja shodno čl.29 Zakona o zabrani diskriminacije,
nije dokazao da nije bilo diskriminacije, zbog čega je tužbeni zahtjev usvojio i odlučio
kao u izreci prvostepene presude.
Drugostepeni sud je na osnovu održane rasprave saglasno čl. 375 st. 3 i 4
ZPP, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime,
drugostepeni sud nalazi da se nezaduživanje tužilje poslovima radnog mjesta ne
može smatrati neopravdanim onemogućavanjem tužilje da izvršava radne zadatke i
nije vršeno u namjeri diskriminacije u odnosu na ostale zaposlene, što proizilazi iz
iskaza svjedoka R. B., direktora tužene. Poslovi tužilje preklapali su se sa poslovima
koje su obavljali drugi radnici, a komunikacija i timski rad sa tužiljom je bila otežana,
što je bio razlog nezaduživanja tužilje poslovima radnog mjesta. Prednje ukazuje da
ponašanje direktora tužene nije bilo usmjereno na diskriminaciju tužilje, već je imao
svijest o visokom pravničkom znanju tužilje i smatrao da poslovi sekretara nijesu u
nivou pravničkog znanja tužilje. Isto tako, provedenim dokazima nijesu potvrđene
tvrdnje tužilje da je zbog pripadnosti Novom sindikatu diskriminisana, kao ni
raspoređivanjem na radno mjesto sekretara programa.
Polazeći od iznijetog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je pravilno
primijenilo materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Zakon o radu ("Sl. ist CG", br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11), u odredbi čl.
5, zabranjuje neposrednu i posrednu diskriminaciju lica koja traže zaposlenje, kao i
zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, vjeru, boju kože, starost, trudnoću,
zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnost, bračni status, porodične
obaveze, seksualno opredjeljenje, političko ili druge uvjerenje, socijalno porijeklo,
imovno stanje, članstvo u političkim i sindikalnim organizacijama ili neko drugo lično
svojstvo. U članu 6 pomenutog zakona, propisano je kada postoji neposredna a kada
posredna diskriminacija. Navedeni zakon o radu bio je u primjeni u periodu koji je
označen kao početak diskriminatorskog ponašanja tuženog - 24.05.2010. godine, a
15.08.2010. godine stupio je na snagu Zakon o zabrani diskriminacije ("Sl. list CG";
br. 46/10, 40/11, 18/14 i 42/17).
Odredbom čl. 2 st.1 Zakona o zabrani diskriminacije zabranjen je svaki oblik
diskriminacije, po bilo kom osnovu. Stavom 2 navedene odredbe, kao diskriminacija
utvrđeno je svako pravno i faktičko pravljenje razlike ili nejednako postupanje,
odnosno propuštanje postupanja u odnosu na lice ili grupu lica, a koje se zasniva na
rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti i drugim svojstvima navedenim ovim članom,
dok se stavovima 3, 4 i 5 navode radnje koje predstavljaju neposrednu i posrednu
diskriminaciju, kao i da se diskriminacijom smatra i podsticanje, pomaganje i davanje
instrukcija i najavljena namjera da se određena lica ili grupa diskriminišu po nekom

294
od osnova navedenih u ovoj odredbi. Članom 14 istog zakona zabranjena je

diskriminacija zbog političkih uvjerenja, pripadnosti ili nepripadnosti političkoj,
sindikalnoj ili drugoj organizaciji, a odredbom čl. 16 zabranjena diskriminacija po
nekom od osnova koju ovaj zakon predviđa u čl. 2 st. 2, lica koja traže zaposlenje,
kao i zaposlenih, odnosno lica koja po drugom osnovu obavljaju rad kod poslodavca.
Dakle, smisao propisa vezanih za diskriminaciju sastoji se u očiglednoj namjeri
da se neko lice diskriminiše u odnosu na druga lica, obzirom na neko njegovo lično
svojstvo, kao što su rasa, boja kože, nacionalna ili vjerska pripadnost ili slično. Prvi
uslov za utvrđivanje diskriminacije je dokaz o nepovoljnom postupanju prema
određenom licu, koje se može uporediti sa drugim licem u sličnoj situaciji. Stoga je
pretpostavljena žrtva diskriminacije dužna da učini vjerovatnim da postoje lica sa
kojima se povoljnije postupalo ili bi se povoljnije postupalo, a da je pri tom jedina
razlika između njih jedan od osnova iz čl. 2 Zakona o zabrani diskriminacije. Ukoliko
nema nejednakog postupanja, odnosno razlike u uporednoj situaciji, nema ni
diskriminacije.
Imajući u vidu rezultat dokaznog postupka, te navedene zakonske odredbe, i
po ocjeni ovog suda sadržina provedenih dokaza ne upućuje na zaključak da je
tuženi predstavljenim radnjama počinio akt diskriminacije prema tužilji, niti da je na
bilo koji način tužilja stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale
zaposlene.
Nasuprot navodima revizije, ne može se aktom diskriminacije smatrati to što je
tuženi u postupku reintegracije rasporedio tužilju na mjesto sekretara programa.
Naime, tužilja je u skladu sa novim aktom o sistematizaciji kod tuženog raspoređena
na navedeno radno mjesto za koje ispunjava uslove (propisana visoka stručna
sprema) i za koje je dobrovoljno zaključila ugovor o radu, dok su poslovi koje je ranije
obavljala ukinuti. Dakle, novi raspored je proistekao iz organizacionih potreba i
procesa rada, a ne diskriminatorskog odnosa tuženog zbog sindikalnih aktivnosti
tužilje. U prilog navedenom je i prvostepena presuda P. br. 2645/10, u kojoj je
ispitivana zakonitost rasporednog rješenja i kojom je pravosnažno utvrđeno da je
raspoređivanje tužilje na mjesto sekretara programa uslovljeno opravdanim
organizacionim promjenama kod tuženog, te da tužilji nije povrijeđeno pravo ličnosti -
pravo na rad i jednakost pred zakonom, sloboda udruživanja i djelovanja. Stoga,
neosnovano se revizijom ukazuje da tuženi nije postupio po pravosnažnoj presudi P.
br. 3127/09, budući da je ugovor o radu za radno mjesto sekretara i dalje na snazi,
bez obzira što je aktom o sistematizaciji iz 2011. godine, ukinuto to radno mjesto.
Kod prednjeg, ne stoje navodi revizije da je donošenjem Pravilnika o
sistematizaciji radnih mjesta iz 2010. godine, počinjen akt posredne diskriminacije iz
čl. 2 st. 4 Zakona o zabrani diskriminacije, jer pravo svakog poslodavca je da u
skladu sa potrebom procesa rada vrši organizaciju poslova.
Ne stoje ni navodi revizije da je prema tužilji počinjena diskriminacija time što
joj nije omogućeno da obavlja poslove sekretara programa. Naprotiv, iz iskaza
direktora tuženog R. B. proizilazi da je imao svijest o visokom pravničkom znanju
tužilje i shvatanje da je tužilja kvalifikovana za složenije poslove, zbog čega joj nije
davao radne zadatake. Osim toga, otežana komunikacija tužilje sa drugim
zaposlenim i nemogućnost timskog rada, te poklapanje poslova tužilje sa poslovima
koje su obavljali drugi radnici, bili su razlog nezaduživanja tužilje radnim zadacima.
Pri tome, tužilja sve do 09.10.2012. godine nije upućivala prigovore u tom pravcu, niti
zahtijevala da se zadužuje radnim zadacima, već je, kako to navodi u iskazu “sebi
našla posao u sindikatu”, u kojim aktivnostima je tuženi nije ometao. Kod takvog
stanja stvari, pravilno zaključuje drugostepeni sud da se nedavanje radnih zadataka
BILTEN 1 / 2019 317

295
tužilji ne može smatrati neopravdanim onemogućavanjem tužilje da izvršava radne

zadatke, niti je tim aktom tužilja stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na
ostale zaposlene, što postavljeni zahtjev čini neosnovanim.
Kod izloženog, neosnovani su navodi revizije da je tuženi zbog sindikalnih
aktivnosti tužilje počinio teži oblik diskriminacije, a subjektivni doživljaj tužilje da je
prestanak radnog odnosa i raspored na mjesto sekretara programa posledica njenog
sindikalnog djelovanja, te nezadovoljstvo novim rasporedom, ne može biti valjan
osnov za utvrđenje diskriminacije. Nasuprot tome, prestanak radnog odnosa je
utvrđen zbog neopravdanog odsustva tužilje sa posla, koje rješenje je poništeno, a
raspoređivanje tužilje na mjesto sekretara programa posledica je organizacionih
promjena kod tuženog. Takođe, iz samog iskaza tužilje proizilazi da je bila
angažovana kao predstavnik radnika i da je koristila prostorije sindikata za rad, u
čemu nije ometana od strane svojih pretpostavljenih, te da je dobijala pohvale od
rukovodstva. Dalje proizilazi da je u postupku raspodjele stanova tužilji dodijeljen
stan, pa ne stoje navodi da je po tom osnovu diskriminisana."

296
NEMOGUĆNOST TRANSFORMACIJE UGOVORA O RADU

NA ODREDJENO VRIJEME U UGOVOR O RADU NA NEODREDJENO VRIJEME
(Član 25 stav 1 Zakona o radu)
Korišćenje godišnjeg odmora ne može se upodobiti nastavku rada

zaposlenog kod poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključen ugovor o
radu na odredjeno vrijeme, da bi imalo za posljedicu transformaciju radnog
odnosa.
Iz obrazloženja:
"Tužilja je zasnovala radni odnos kod tuženog počev od 01.09.2015. godine,

na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme do 30 dana, sa nepunim radnim
vremenom od 12 nastavnih časova nedjeljno, na radno mjesto nastavnika biologije.
Stranke su 20.01.2016. godine zaključile novi Ugovor o radu br. 79, na osnovu koga
je tužilja zasnovala radni odnos na određeno vrijeme do 30.06.2016. godine, za
obavljanje istih poslova (nastavnik biologije) sa nepunim radnim vremenom od 7
nastavnih časova nedeljno, a Aneksom ugovora o radu od 22.01.2016. godine,
određeno je da će tužilja jedan dan sedmično raditi i u produženom boravku kao
dopuna norme za 5 nastavnih časova.
Rješenjem tuženog br. 783 od 24.06.2016. godine tužilja je raspoređena na
radno mjesto nastavnika biologije na neodređeno vrijeme sa nepunim radnim
vremenom od 11 nastavnih časova, počev od 01.07.2016. godine, u skladu sa čime
je zaključen Ugovor o radu br. 806 od 28.06.2016. godine o zasnivanju radnog
odnosa tužilje na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova nastavnika biologije.
Tužena je 23.08.2016. godine donijela rješenje br. 985, kojim je tužilja raspoređena
na radno mjesto nastavnika na neodređeno vrijeme, počev od 01.07.2016. godine,
na osnovu koga je zaključen Ugovor o radu br. 990 od 24.08.2016. godine.
Odlukom tužene br. 1336 od 10.11.2016. godine stavljen je van snage Ugovor
o radu br. 79 od 20.01.2016. godine, a na osnovu rješenja tužene br. 1337 od
11.11.2016. godine, tužilji je prestao radni odnos kod tuženog dana 14.11.2016.
godine. Navedeno rješenje tužilja nije osporavala u sudskom postupku.
Dalje je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovor o radu br. 1342 od
15.11.2016. godine na određeno vrijeme do 30 dana, zatim Ugovor o radu br. 1467
od 13.12.2016. godine na određeno vrijeme do realizacije konkursa a najduže do
31.12.2016. godine. Po konkursu koji je tužena raspisala 03.12.2016. godine,
odlukom br. 1511 od 23.12.2016. godine tužilja je izabrana na radno mjesto
nastavnika zdravih stilova života, prirode i biologije za 11 nastavnih časova na
određeno vrijeme do 30.06.2017. godine, o čemu je sa tuženim zaključila Ugovor o
radu br. 1513 od 23.12.2016. godine. Rješenjem br. 684 od 28.06.2017. godine tužilji
je određeno korišćenje godišnjeg odmora za 2017. godinu u periodu od 03.07.2017.
do 31.07.2017. godine, i ponuđen aneks ugovora o radu kojim joj se radni odnos
produžava do isteka korišćenja godišnjeg odmora, odnosno do 31.07.2017. godine.
Tužilja je potpisala rješenje o korišćenju godišnjeg odmora, ali je odbila da potpiše
aneks ugovora, a zahtjev tužilje za traspormaciju radnog odnosa na određeno
vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, tuženi je odbio.
BILTEN 1 / 2019 319

297
Polazeći od naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nalazi da je

pravilno u pobijanoj presudi primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen osnovni
tužbeni zahtjev za transformaciju radnog odnosa, kao i eventualni zahtjev za
djelimični poništaj ugovora o radu.
Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da nakon isteka roka za koji je zaključen
Ugovor o radu br. 1513 od 23.12.2016. godine (30.06.2017. godine), tužilja nije
nastavila da radi kod tužene, pa nijesu nastupili uslovi za transformaciju radnog
odnosa primjenom čl. 26 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08, 26/09... 59/11).
Naime, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da zasnivanje radnog odnosa
tužilje na određeno vrijeme ugovorom od 23.12.2016. godine nije bilo suprotno cilju
propisanom čl. 25 Zakona o radu. Ovo imajući u vidu da broj izvršilaca za predmete
zdravi stilovi života, priroda i biologija sa ekologijom, od kojih je predmet zdravi stilovi
života predmet izborne nastave, zavisi od nastavnih planova i programa sa kojima se
usklađuje akt o sistematizaciji radnih mjesta kod tužene. Pravilnikom o oranizaciji i
sistematizaciji radnih mjesta kod tužene, za poslove na koje je tužilja raspoređena
ugovorom o radu od 23.12.2016. godine, predviđeno je 1,15 izvršilaca, te poslove su
već obavljala dva izvršioca, od kojih je jedan u radnom odnosu na neodređeno
vrijeme. Imajući u vidu da je odredbom čl.25 st.1 Zakona o radu predviđeno da se
ugovor o radu može zaključiti na određeno vrijeme radi obavljanja poslova čije je
trajanje iz objektivnih razloga unaprijed određeno ili je uslovljeno nastupanjem
okolnosti ili događaja koji se nijesu mogli predvidjeti, proizilazi da je tužena mogla
zaključiti sa tužiljom ugovor o radu na određeno vrijeme do 30.06.2017. godine.
S druge strane, korišćenjem godišnjeg odmora nakon isteka ugovora o radu
na određeno vrijeme, i po mišljenju ovog suda, nije nastupio osnov za transformaciju
radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Nasuprot
revizijskim navodima, korišćenje godišnjeg odmora ne može se upodobiti nastavku
rada tužilje kod tužene nakon isteka roka na koji je zaključila ugovor o radu na
određeno vrijeme, da bi imalo za posljedicu transformaciju radnog odnosa. Pri tome,
nižestepeni sudovi su pravilno cijenili da tužilja nije koristila godišnji odmor za 2017.
godinu do 30.06.2017. godine, a tužena nije isplatila tužilji naknadu za neiskorišćeni
godišnji odmor, zbog čega je donijela rješenje o korišćenju godišnjeg odmora u
periodu od 03.07.2017. do 31.07.2017. godine i ponudila zaključenje Aneksa
ugovora o radu na osnovu koga bi radni odnos tužilje bio produžen do isteka
korišćenja godišnjeg odmora - 31.07.2017. Međutim, tužilja je odbila potpisivanje
aneksa ugovora.o radu, iz čega proizilazi da nije došlo do produženja roka na koji je
Ugovor o radu na određeno vrijeme br. 1513 od 23.12.2016. godine bio zaključen."

298
USLOVI ZAPOŠLJAVANJA NASTAVNIKA I ISKLJUČENJE MOGUĆNOSTI

TRANSFORMACIJE UGOVORA O RADU NA ODREDJENO U UGOVOR
O RADU NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME
(Član 101 stav 1 Opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju Crne Gore)
Isključena je mogućnost transformacije ugovora o radu na odredjeno u

ugovor o radu na neodredjeno vrijeme ukoliko nastavnik nije zaposlen na
osnovu javnog konkursa, s obzirom na to da su oglašavanje slobodnih radnih
mjesta i javni konkurs konstitutivni elementi zasnivanja radnog odnosa
nastavnika.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke proizilazi da se

tužilac nalazio u radnom odnosu kod tužene po osnovu Ugovora o radu na odredjeno
vrijeme od 01.09.2016. godine do 31.07.2017. godine, s tim što mu je radni odnos
prekinut za period od 01.08. do 31.08.2017. godine, i da je isti zasnovao radni odnos
kod tuženog na odredjeno dana 01.09.2018. godine, u trajanju od 30 dana, radi
obavljanja poslova profesora hemije. Takodje bi proizilazilo da je tužena pripremila
novi ugovor o radu za tužioca na odredjeno vrijeme počev od 31.08.2017. godine,
koji ugovor je potpisan od strane tužene, ali ne i od tužioca i isti je trebao trajati 30
dana. Iz spisa dalje proizlazi da je tužena 29.09.2017. godine, donijela rješenje kojim
tužiocu prestaje radni odnos i to dana 29.09.2017. godine, zbog odbijanja
zaposlenog da potpiše ugovor o radu na odredjeno vrijeme, dok u obrazloženju stoji
da je donijeto zbog isteka roka na koji je zaključen. Navedeno rješenje je poništeno
presudom Osnovnog suda u Nikšiću P. br. 1731/17 od 16.04.2018. godine, koja je
potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3301/18 od 12.06.2018.godine, i
to iz razloga što tužena nije mogla otkazati ugovor o radu tužiocu iz razloga koji
nijesu propisani kao otkazni razlozi.
Polazeći od naprijed utvrdjenog, prvostepeni sud je u cjelosti usvojio tužbeni
zahtjev nalazeći da su se stekli uslovi za transformaciju radnog odnosa, jer je tužilac
nastavio da radi i u oktobru mjesecu 2017. godine, tj. nakon što je istekao rok iz
Ugovora o radu br. 515, što znači, kako to nalazi i prvostepeni sud, da su ispunjeni
uslovi iz čl. 26 Zakona o radu. Takodje, nalazi kako je poništeno rješenje o prestanku
radnog odnosa i utvrdjena transformacija, jasno je da tužilac ima pravo na naknadu
štete u smislu čl. 149 ZOO.
Viši sud u Podgorici je rješavajući po žalbi tužene preinačio prvostepenu
presudu i odbio u cjelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan, nalazeći da ugovori o radu
nisu zaključeni u skladu sa odredbom čl. 101 Opšteg Zakona o obrazovanju i
vaspitanju kao i shodno odredbama Zakona o zapošljavanju.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije tužioca, pravilan je
zaključak drugostepenog suda da nijesu ispunjeni uslovi da se radni odnos tužioca
transformiše iz ugovora o radu na odredjeno u ugovor o radu na neodredjeno
vrijeme, kao i pravo na naknadu štete, s tim u vezi.
Naime, uslovi i postupak zasnivanja radnog odnosa nastavnika, propisani su
Opštim Zakonom o obrazovanju i vaspitanju Crne Gore (“Službeni list RCG“ br. 64 od
28. novembra 2002. g, 31/05, 49/07, „Sl. list Crne Gore“, br. 4 od 17. januara 2008.
BILTEN 1 / 2019 321

299
g., 21/09, 45/10, 40/11, 45/11, 36/13, 39/13, 44/13). Odredbom čl. 101 st.1
navedenog zakona, propisano je da se nastavnik u javnoj ustanovi zapošljava na
osnovu javnog konkursa u skladu sa zakonom a stavom 4 istog zakona, da odluku o
zapošljavanju nastavnika donosi direktor ustanove u roku od 15 dana, od dana isteka
roka za podnošenje prijava. Odredbama čl. 26 i 27 Zakona o zapošljavanju i
ostvarivanju prava iz osiguranja od nezaposlenosti („Službeni list CG“ br. 14/10,
40/11. 45/12, 61/13 i 20/15) propisano je da je poslodavac dužan da Zavodu prijavi
slobodna radna mjesta, a Zavod je dužan da slobodno radno mjesto poslodavca
oglasi na oglasnoj tabli i internet stranici Zavoda i u medijima, u roku od 2 radna dana
od dana prijavljivanja.
Polazeći od navedenog, da su uslovi i postupak zapošljavanja nastavnika
propisani naprijed navedenim zakonima, to u konkretnom slučaju nije bilo uslova za
transformaciju radnog odnosa sa odredjenog na neodredjeno vrijeme, na način kako
je to uradio prvostepeni sud i kako je propisano Zakonom o radu jer se radi o
specijalnim propisima koji se odnose na nastavnike. Prema Opštem Zakonu o
obrazovanju i vaspitanju i Zakonu o zapošljavanju i ostvarivanju prava iz osiguranja
od nezaposlenosti, isključena je mogućnost transformacije ukoliko nastavnik nije
zaposlen na osnovu javnog konkursa, obzirom da je oglašavanje slobodnih radnih
mjesta i javni konkurs konstitutivni element zasnivanja radnog odnosa nastavnika.
Pravilno je prema tome postupio drugostepeni sud kada je preinačio
prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a revizijski navodi koji
se tiču iskaza saslušanih svjedoka i utvrdjenja da je tužilac u konkretnoj pravnoj
stvari bio nesavjestan, ne utiču na drugačiju odluku suda, što čini revizijske navode
neosnovanim."

300
KARAKTER UGOVORA O DJELU
Ugovor o djelu se može zaključiti samo za obavljanje poslova koji ne

spadaju u djelatnost poslodavca, pa lica koja obavljaju odredjene poslove na
osnovu ugovora o djelu ne zasnivaju radni odnos i nemaju status zaposlenog.
Iz obrazloženja:
"Iz činjenične građe sadržane u spisima predmeta proizilazi da je tužiteljica

kod tuženog bila angažovana po ugovorima o djelu zaključenim radi pružanja usluga
konsaltinga za inicijalnu selekciju kandidata koji će biti pozvani u prvi krug razgovora
kandidata za prijem u radni odnos kod tuženog. Članom 10 navedenih ugovora
propisano je da se predmetni ugovori ne mogu smatrati ugovorima o radu, te da na
sve što ugovorne strane tim ugovorom nijesu predvidjele, primjenjivaće se odredbe
Zakona o obligacionim odnosima. U postupku je dalje nesumnjivo utvrđeno da
tužiteljica nije tražila sudsku zaštitu u vezi sa zaključenim ugovorima, te da je
postupajući po njenom zahtjevu nadležna Inspekcija rada zaključila da nema uslova
za pokretanje postupka protiv tuženog, kao ni uslova da se zaključi ugovor na
neodređeno vrijeme.
Pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da u vrijeme zaključenja spornih
ugovora, ugovor o djelu nije bio propisan Zakonom o radu, što znači da se na sporne
ugovore o djelu primjenjuju odredbe obligacionog prava. Prema odredbi čl. 669 ZOO,
ugovor o djelu, kao poseban obligaciono-pravni odnos, je takav ugovor đe se
poslenik - preduzimač, odnosno izvođač radova, obavezuje da obavi određeni posao,
a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu. U konkretnom slučaju tužiteljica
se potpisivanjem ovakvih ugovora saglasila sa sadržinom istih radi obavljanja
određenih poslova definisanih u čl. 1 ugovora, dok se tuženi, kao naručilac obavezao
da će joj za obavljene poslove isplatiti naknadu. Odredbom čl. 10 navedenog
ugovora je decidno propisano da se zaključeni ugovori ne mogu tumačiti kao ugovori
o radu i da će se na sve što tim ugovorima nije ugovoreno, primjenjivati odredbe
Zakona o obigacionim odnosima.
Dakle, kako je to naprijed navedeno i nesumnjivo utvrđeno, tužiteljica sa
tuženim nije zaključivala ugovore o radu na određeno vrijeme, već ugovore o djelu,
pa stoga ne može tražiti prava koja bi joj pripadala po Zakonu o radu, odnosno ne
može tražiti da se navedeni ugovori tretiraju kao ugovori o radu na određeno vrijeme,
da se utvrdi njeno pravo na zaključenje ugovora o radu kod tužene na neodređeno
vrijeme, niti da se obaveže tuženi da sa njom zaključi ugovor o radu na neodređeno
vrijeme, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi dajući o tome dovoljne i jasne
razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.
Karakteristika ugovora o djelu je da se može zaključiti samo za obavljanje
poslova koji ne spadaju u djelatnost poslodavca, tj. da to ne mogu biti poslovi koje
poslodavac obavlja ni u okviru pretežne ni u okviru sporedne djelatnosti, odnosno
poslovi za koje kod poslodavca postoje sistematizovana radna mjesta, da rad po
takvom ugovoru predstavlja rad van radnog odnosa, pa lica koja obavljaju određene
poslove na osnovu ugovora o djelu ne zasnivaju radni odnos i nemaju status
zaposlenog, što znači da nemaju prava koja su vezana za radni odnos i koja
pripadaju samo zaposlenima.
BILTEN 1 / 2019 323

301
Imajući u vidu izloženo da tužiteljica nije imala sa tuženim zaključen ugovor o

radu, niti status zaposlenog lica, na određeno ili neodređeno vrijeme, već je imala
zaključen ugovor o djelu što znači da se ne radi o radnom odnosu, bez obzira na
dužinu trajanja takvog rada."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 56/19 OD 11.06.2019. godine)

302
BLAGOVREMENOST TUŽBE ZA PONIŠTAJ RJEŠENJA

O OTKAZU UGOVORA O RADU I OCJENA OPRAVDANOSTI RAZLOGA
ZA OTKAZ UGOVORA O RADU
(Član 120 u vezi čl. 143 tač. 1, 2 i 3, čl. 143c st. 2 i 4
i 145 st. 1 i 2 Zakona o radu)
Rok za tužbu ne može početi da teče prije nego što se dostavljanje

odluke o prestanku radnog odnosa izvrši na zakonit način, po pravilima o
ličnom dostavljanju.
***
Ugovor o radu ne može se otkazati uopštenim navodjenjem otkaznih
razloga.
Iz obrazloženja:
"Medju strankama je bilo sporno da li je tužba podnijeta u zakonom

propisanom roku i da li je tuženi prije otkaza ugovora o radu pisanim putem upozorio
tužioca za postojanje razloga i ostavio mu primjeran rok da se izjasni na navode
upozorenja, odnosno da li je tužiocu osporeno rješenje dostavljeno u skladu sa
zakonom, te da li mu je na zakonit način prestao radni odnos. Tuženi je tvrdio da je
upozorenje o otkazu uručio tužiocu 31.12.2014. godine, kada ga je tužilac pocijepao i
odbio da potpiše, nakon čega mu je isto poslao preporučenom pošiljkom 12.01.2015.
godine, pozivajući se na potvrdu o prijemu pošiljke od tog datuma, a da je osporeno
rješenje o prestanku radnog odnosa tužiocu dostavljeno 28.01.2015. godine, što
potvrdjuje potpis tužioca na istom, pa da je tužba (podnijeta dana 13.02.2015. godine
- preko pošte), neblagovremena.
S prednjim u vezi, nižestepeni sudovi su na osnovu izvedenih dokaza pravilno
zaključili da je tužba blagovremena. Ovo jer tuženi ne posjeduje relevantan dokaz da
je tužiocu, prije otkaza, uručio upozorenje o postojanju razloga za otkaz br. 673 od
31.12.2014. godine, a kod činjenice da je na primjerku "Upozorenje" direktor tuženog
dopisano "da potpiše i svoj primjerak pocijepao 31.12.2014. godine." Tuženi tvrdi da
je Upozorenje o postojanju razloga za otkaz uputio tužiocu poštom 12.01.2015.
godine, o čemu je priložio potvrdu pošte o prijemu pošiljke sa tim datumom, ali i kad
bi se prihvatila tvrdnja da se potvrda o prijemu pošiljke odnosi na to pismeno, kod
tuženog nema podataka kada je uručeno tužiocu, s tim da rok za davanje odgovora
ne može biti kraći od 5 radnih dana. Tuženi ne posjeduje dostavnicu niti drugi
adekvatan dokaz da je rješenje o otkazu ugovora o radu br. 68 od 28.01.2015.
godine uručio tužiocu po pravilima o ličnoj dostavi. Na primjerku rješenja o otkazu
stoji potpis tužioca i da je direktor tuženog svojeručno dopisao "primio 28.01.2015.
godine", a tuženi tvrdi da je istog dana rješenje uručeno tužiocu, pozivajući se na
sadržinu svog djelovodnika u kom je rješenje tog 28.01.2015. godine zavedeno mada
je ponovo pokušavao uručiti rješenje tužiocu. Dakle, smatra da Upozorenje i rješenje
o otkazu ugovora o radu tužiocu nije uručeno zakonito, jer nema dokaza da je ovo
pismeno uručeno, a drugo da je uručeno u skladu sa pravilima o ličnom dostavljanju.
I po nalaženju ovog suda, pokušaji dostave rješenja o otkazu ugovora o radu
tužiocu ne predstavljaju urednu dostavu, u smislu odredbi čl. 76 Zakona o opštem
upravnom postupku ("Sl. RCG", br. 60/03, "Sl. list CG", br. 32/11), na koje upućuje
BILTEN 1 / 2019 325

303
odredba čl. 143 c st.4 Zakona o radu ("Sl.list CG", br. 49/08, 20/09, 88/09, 26/10,
59/11 i br. 66/12), niti postoji datum od kojeg bi se računao prekluzivni rok od 15
dana za podnošenje tužbe iz čl. 120 st. 1 Zakona o radu, jer se dopisani od strane
direktora ne može prihvatiti, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se smatra
da je tužba u ovoj prvnoj stvari blagovremeno podnijeta. Naime, rok za tužbu ne
može početi da teče prije nego što se dostavljanje odluke o prestanku radnog odnosa
izvrši na zakonit način, po pravilima o ličnom dostavljanju, što ovdje nije slučaj, jer da
je bilo uredne lične dostave kako je to upisao direktor tuženog na rješenju i kako je
zavedeno u djelovodniku, ne bi bilo potrebe da tuženi obnavlja dostavu rješenja
poštom, za koju nema dokaza da je izvršena.
Prema tome, kako tužiocu rješenje o otkazu ugovora o radu nije uredno
dostavljeno ne može se smatrati da je sud odlučio o zahtjevu po tužbi koja je
podnijeta poslije isteka zakonom propisanog roka, kako se to revizijom potencira.
U odnosu na to da li je tužiocu prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o
radu, dostavljeno upozorenje na postojanje razloga za otakz u smislu čl. 143b st.1 i 2
Zakona o radu, tuženi nije pružio dokaz u tom pravcu odnosno nema dokaza da je
tužilac to upozorenje primio, već samo da je predato pošti, što je dovoljan razlog za
poništaj rješenja o otkazu kao nezakonitog. Zbog toga nije ni bilo nužno utvrdjivati
činjenice koje se tiču opravdanosti razloga za otkaz po čl. 143 Zakona o radu.
Tužiocu je otkazan ugovor o radu zbog razloga iz čl. 143 tač. 1, 2 i 3 Zakona o
radu, koja odluka se po svim razlozima pojedinačno može donijeti nakon što je
prethodno upozoren, što nije slučaj. No, i da nije tako, osporeno rješenje o otkazu
ugovora o radu nije zakonito sa aspekta primjene odredbe čl. 143c st. 2 Zakona o
radu, koja je imperativna, jer se ugovor o radu ne može otkazati uopštenim
navodjenjem otkaznih razloga. Naime, propuštanja zaposlenog koja se moraju
okvalifikovati kao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu od strane poslodavca
moraju biti identifikovani zavisno od načina, mjesta i vremena izvršenja, sa
odredjenim opisom i činjeničnim utemeljenjem otkaznog razloga, saglasno dokazima.
Iz obrazloženja osporenog rješenja tuženog, kao ni formirane činjenične gradje ne
može se zaključiti da tužilac nije ostvario rezultate rada koji su utvrdjeni kolektivnim
ugovorom, aktom poslodavca ili ugovorom o radu, u periodu koji ne može biti kraći od
30 dana, da bi postojao razlog iz čl. 143 tač.1 Zakona o radu, a teret dokazivanja je
na poslodavcu, u smislu čl. 143 d st.2 istog zakona. Rezultati rada se mjere radnim
učinkom, koji se utvrdjuje na osnovu kvaliteta i obima obavljenog posla, kao i odnosa
zaposlenog prema radnim obavezama. Kvalitet se utvrdjuje na osnovu egzaktnih
mjerila kvaliteta koja se utvrdjuju zavisno od prirode posla. Obim se takodje utvrdjuje
na osnovu mjerila za količinu obavljenog posla, koja se, zavisno od karaktera rada,
izražava brojem ili na drugi način, svega toga nema kada je u pitanju radna
sposobnost tužioca na radnom mjestu magacioner.
Osnovom čl. 143 tač. 2 Zakona o radu, opravdani razlog za otkaz postoji kada
se aktivno i pasivno držanje zaposlenog može okarakterisati kao nepoštovanje
obaveza predvidjenih zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, koji mora
biti usaglašen sa zakonom. Odnos prema radnim obavezama utvrdjuje se na osnvu
mjerila za disciplinu rada, orgnizacije rada, zalaganja, urednog dolaženja na rad,
saradnje, komunikacije i spremnosti da se pomogne, a sve to nedostaje.
Treći razlog za otkaz predmetnog ugovora o radu, na koji se tuženi poziva, u
smislu čl. 143 tač. 3 Zakona o radu, jeste narušavanje discipline. Ovdje nije nužna
krivica zaposlenog već je dovoljna svijest o nedisciplini u radu. Nužno je utvrditi da se
zaposleni ne ponaša kako nalaže poslodavac u odgovarajućem aktu. Rezultat
dokaznog postupka ne ukazuje na postojanje ovog razloga, pri čemu se tuženi u

304
svojoj odluci ne može pozivati na propuste tužioca povodom kojih su protiv njega
ranije vodjeni disciplinski postupci i donesene odluke, jer je zbog tih propusta već
sankcionisan i ne mogu biti stavljene na teret prilikom donošenja pobijanog rješenja.
Stoga, uopštene - paušalne formulacije da tužilac nije poštovao radno vrijeme, da je
samovoljno napuštao radno mjesto, da se bahato ponašao i podstrekivao loše
medjusobne odnose i netrpeljivost u kolektivu, da nije ispunjavao radne zadatke, da
je odavao poslovne tajne, da je kriv za nedostatak frižidera, a ne zna se kada i u
kojim okolnstima, da ima veze sa povredom propisa i sanitarnom inspekcijom, ne
mogu se smatrati osnovom za prestanak radnog odnosa u smislu navedene
odredbe."
BILTEN 1 / 2019 327

305
POSLJEDICA NEDOSTAVLJANJA RJEŠENJA O UTVRDJIVANJU

FIKSNOG DIJELA ZARADE KOJIM JE PRIMIJENJEN MANJI KOEFICIJENT
OD ZAKONOM PROPISANOG
(Član 134 Zakona o radu)
Ako je rješenjem o utvrdjivanju fiksnog dijela zarade primijenjen manji

koeficijent od onog koji je zakonom bio propisan za platni razred koji državnom
službeniku i namješteniku pripada, a to rješenje nije pobijano, ne može se
zahtijevati naknada štete zbog djelimično uskraćene zarade, jer se u parničnom
postupku ne može ocjenjivati zakonitost pravosnažnih upravnih akata.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilja u radnom odnosu kod tuženog, gdje je

rješenjem o rasporedjivanju službenika br. 14-113/05-33 od 05.05.2005. godine
rasporedjena na radno mjesto rukovodioca Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu,
rad i opšte poslove, počev od 04.05.2005. godine, kojim rješenjem je odredjeno da
se plata za navedeno radno mjesto odredjuje koeficijentom 4,19 uvećano za 5,75%
po osnovu minulog rada. Rješenjem o rasporedjivanju br. 14-113/12-58 od
07.02.2012. godine tužilja je rasporedjena na radno mjesto rukovodilac Odsjeka za
boračko-invalidsku zaštitu i opšte poslove, u zvanju samostalni savjetnik I, počev od
01.02.2012. godine, koje zvanje je istim rješenjem rasporedjeno u I razred i
razvrstano u 9 platni razred izražen koeficijentom 5,20 za utvrdjivanje fiksnog dijela
zarade. Rješenjem o rasporedjivanju br. 14-113/14-118 od 21.01.2014. godine tužilja
je rasporedjena na radno mjesto rukovodilac Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu i
opšte poslove, rad i opšte poslove u Sekretarijatu za socijalno staranje, u zvanju
rukovodilac odsjeka, počev od 01.02.2014. godine, koje zvanje je istim rješenjem
razvrstano u 7 platni razred izražen koeficijentom 7,02 za utvrdjivanje fiksnog dijela
zarade. Utvrdjeno je i da je rješenje o rasporedjivanju od 07.02.2012. godine lično
dostavljeno tužilji, koja se na istom rješenju potpisala, ali nije označila datum prijema,
dok ne postoji dostavnica o uručenju ovog rješenja tužilji, niti se tužilja mogla izjasniti
kada joj je rješenje uručeno.
Kod iznijetog utvrdjenja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev u cjelosti
kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, zaključujući da je tužilji u
cjelokupnom spornom periodu pogrešno vršen obračun zarade, jer je obračun zarade
vršen primjenom koeficijenta 6,63, koji je čl.1 Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika iz 2007. godine odredjen za
10 platni razred, a za period od 01.02.2012. godine do 01.02.2014. godine,
primjenom koeficijenta 6,76 koji je u skladu sa istim zakonom bio odredjen za 9 platni
razred.
Drugostepeni sud je mišljenja da tužilji ne pripada pravo na naknadu štete po
osnovu manje isplaćene zarade i za period od 01.02.2012. do 01.02.2014. godine,
pa je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev za naknadu
štete za ovaj period u iznosu od 3.843,11 € sa zakonskom zateznom kamatom do
konačne isplate, te da joj na ime obračunate kamate za period od dospjeća
svakomjesečnog dijela manje isplaćene zarade iz tog perioda do 06.11.2017. godine,
isplati iznos od 1.317,59 €. Ovo nalazeći da je rješenjem o rasporedjivanju od

306
07.02.2012. godine tužilja rasporedjena na radno mjesto rukovodilac Odsjek za

boračko-invalidsku zaštitu i opšte poslove, u zvanju samostalni savjetnik I počev od
01.02.2012. godine, koje zvanje je istim rješenjem razvrstano u 9 platni razred
izražen koeficijentom 5,20 za utvrdjivanje fiksne zarade. Kako je navedeno rješenje
lično uručeno tužilji, što je potvrdila svojeručnim potpisom na otpravku rješenja, a
imajući u vidu da dostavnica nije jedini dokaz o izvršenom dostavljanju, saglasno čl.
146 st.7 ZPP, te da ovo rješenje tužilja nije pobijala pred nadležnim organom,
drugostepeni sud je zaključio da je rješenje konačno i pravosnažno. Stoga, a imajući
u vidu da je u periodu od 01.02.2012. do 01.02.2014. godine, zarada tužilji
obračunavana i isplaćivana u skladu sa koeficijentom odredjenim pravosnažnim
rješenjem o rasporedjivanju (5,20), što je utvrdio vještak finansijske struke, smatra da
tužilja nema pravo na razliku do zarade koja bi joj pripadala za isto radno mjesto po
koeficijentu odredjenom Zakonom o zaradama državnih službenika i namještenika.
Jer, bez obzira što je koeficijent odredjen zakonom veći od koeficijenta po kome je
tužilji u tom periodu zarada isplaćivana, ona nije dokazala da je pobijala rješenje o
rasporedjivanju u dijelu u kojem je taj koeficijent odredjen.
I po nalaženju ovog suda, izloženo pravno stanovište drugostepenog suda je
pravilno, što je u skladu sa načelnim stavom Opšte sjednice Vrhovnog suda Crne
Gore utvrdjenom na sjednici održanoj 19.03.2015. godine.
Naime, rješenje o utvrdjivanju zarade ima svojstvo upravnog akta, pa se
zaštita prava zaposlenih i ocjena njegove zaknitosti, te pravilne primjene propisa
kojima se uredjuje zarada državnih službenika i namještenika ostvaruje u upravnom
postupku, a sudska kontrola u upravnom sporu, povodom pravnih sredstava
podnijetih protiv tog pojedinačnog akta u skladu sa zakonom. Konačno i pravosnažno
rješenje o visini zarade je osnov za isplatu. Ako je rješenjem o utvrdjivanju fiksnog
dijela zarade primijenjen manji koeficijent od onog koji je zakonom bio propisan za
platni razred koji državnom službeniku i namješteniku pripada s obzirom na radno
mjesto, odnosno zvanje na koje je rasporedjen u skladu sa aktom o unutrašnjoj
organizaciji i sistematizaciji, a to rješenje nije pobijano, ne može se zahtijevati
naknada štete zbog djelimično uskraćene zarade, jer se u parničnom postupku ne
može ocjenjivati zakonitost pravosnažnih upravnih akata.
S tim u vezi, ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi reviije da tužilji nije
omogućeno da pobija navedeno rješenje zbog neuredne dostave, kod činjenice da je
isto primila, što je potvrdila svojeručnim potpisom, kada je bila dužna da upiše i
datum prijema, a nije uradila svojom krivicom."
BILTEN 1 / 2019 329

307
OBAVEZA POSLODAVCA NA NAKNADU ŠTETE

ZBOG GUBITKA ZARADE KOJU ZAPOSLENI TRPI
USLJED ODLASKA U INVALIDSKU PENZIJU -
Okolnost što je zaposleni proglašen invalidom ne samo zbog posljedica

zadobijenih povredom na radu, već i zbog bolesti koju je ranije imao, ne
predstavljaju osnov za umanjenje obaveze poslodavca kao odgovornog lica da
zaposlenom kao oštećenom naknadi gubitak zarade koju ovaj trpi zbog odlaska
u invalidsku penziju, budući da je penzionisanje zaposlenog uslijedilo nakon
povrede na radu.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe jeste naknada materijalne štete koja se ogleda u razlici

između invalidske penzije koju tužilac prima i zarade koju bi ostvarivao kod tužene da
nije došlo do povređivanja. Predmetno potraživanje odnosi se na period od
01.02.2011. godine pa do 01.11.2017. godine i ubuduće u vidu novčane rente,
svakomjesečno, dok za to budu postojali zakonski uslovi.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio zaposlen kod tuženog i to na
radnom mjestu sprovodnika, te da je doživio povredu dana 12.02.2008. godine na
način što je upao u kanal koji se nalazi na izlasku iz prijavnice i tako povrijedio desni
skočni zglob. Povodom predmetnog događaja, tužilac je vodio parnični postupak radi
naknade nematerijalne štete i to na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja
životne aktivnosti, zbog naruženosti, zbog pretrpljenih fizičkih bolova i zbog
pretrpljenog straha, koji postupak je pravosnažno okončan i tužiocu dosuđena
određena novčana naknada. U razlozima pravosnažane presude navedeno je da je
do povređivanja tužioca došlo prilikom vršenja redovnih radnih obaveza i to
isključivim propustom tuženog. Iz spisa predmeta se dalje utvrđuje da je predmetno
povređivanje dovelo do umanjenja radne sposobnosti u procentima izraženo 10%, pa
ranija bolest koju je tužilac imao, uz doprinos predmetne povrede dovela je do većeg
procenta umanjenja radne sposobnosti, te tako uslova da se tužiocu prizna pravo na
invalidsku penziju. Iz rješenja Fonda PIO Crne Gore, Područno odjeljenje Podgorica
broj 01-40197/10 od 04.10.2011. godine, utvrđuje se da je tužiocu priznato pravo na
invalidsku penziju po osnovu potpunog gubitka radne sposobnosti, prouzrokovanog
bolešću u mjesečnom iznosu od 250,11 € počev od 01.02.2011. godine.
Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno je da predmetno
povređivanje ne predstavlja isključivi razlog u priznavanju prava tužioca na invalidsku
penziju već je umanjenje radne sposobnosti, kao posledice povrede na radu, samo
"nadogradnja" na utvrđeni procenat posledica bolesti i zajedno sa procentom
osnovne bolesti (u njihovom zbiru), predstavlja osnov za potpuni gubitak radne
sposobnosti tužioca. Vještak se na ročištu nesumnjivo izjasnio da se kod tužioca ne
bi mogla utvrditi invalidnost u stepenu koji bi doveo do ostvarenja prava na invalidsku
penziju samo na osnovu osnovne bolesti, a mimo predmetne povrede, pa je tako
nesumnjivo da predmetna povreda nije nastupila, tužilac ne bi mogao biti proglašen
za invalida prve kategorije.

308
Shodno odredbi čl. 188 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list SFRJ,
br. 29/78, 39/85, 57/89 i Sl. list SRJ, br. 31/93), propisano je da u slučaju smrti,
tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, po pravilu, u obliku
novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.
S obzirom na naprijed navedeno, posledice povređivanja koje su nastupile
zbog povrede na radu, u uzročnoj su vezi u odnosu na nastanak radne
nesposobnosti tužioca, jer, da iste nije bilo tužilac ne bi bio proglašen invalidom rada
prve kategorije i ne bi bio upućen u invalidsku penziju, zbog ranije narušenog
zdravlja, da nijesu bile prisutne i posledice konkretne povrede na radu. Zato, i po
ocjeni ovog suda, posledice povrede na radu, nastale isključivom krivicom tuženog,
su uzrok nastanka potpune radne nesposobnosti tužioca i priznanja prava na
invalidsku penziju, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Stoga, tužiocu pripada tražena šteta u obliku novčane rente koja se sastoji u
gubitku u zaradi koju trpi tužilac, a koja je proizašla iz nesposobnosti za rad. Visina
mjesečne novčane rente utvrđena je u postupku, angažovanjem vještaka P. S., koji
je dostavio osnovni nalaz, kao i dopunu nalaza 05.10.2016. godine, na koji tužena
nije imala prigovora niti novih dokaznih predloga.
Okolnost što je tužilac proglašen invalidom ne samo zbog posledica
zadobijenih u štetnom događaju, već i zbog bolesti koju je ranije imao, ne
predstavljaju osnov za umanjenje obaveze tuženog kao odgovornog lica da tužiocu
kao oštećenom naknadi gubitak zarade koju ovaj trpi zbog odlaska u invalidsku
penziju, a ovo zato što je penzionisanje tužioca prouzrokovano upravo povredom
koju je pretrpio u štetnom događaju, pa zato nema mjesta navodima revizije da je
tužena samo djelimično pridonijela nastupanju štete za tužioca i da zato nema mjesta
obavezivanju na naknadu potpune štete. Takođe, nema mjesta ni navodima revizije
kojima se napada odluka o troškovima postupka, naprotiv isti su obračunati na
pravilan način i po ocjeni ovog suda."
BILTEN 1 / 2019 331

309
NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE U VIDU NEISPLAĆENE ZARADE

PRAVNOM PRETHODNIKU
(Član 134 Zakona o radu i čl. 148 u vezi čl. 152 ZOO)
Neisplaćena zarada kao lično primanje po osnovu rada ostavioca je

imovinsko pravo i kao takvo je nasljedivo, te sljedbeniku lica kojem nije
isplaćena pripadajuća zarada pripada pravo na naknadu štete u visini razlike
zarade koju je njegov pravni prethodnik primio i koju je trebao da primi.
Iz obrazloženja:
"Pravni prethodnik tužilja, sada pok. K. M., u navedenom periodu kod tuženog
obavljao poslove namještenika IV za investiciono tehničko i tekuće održavanje, gdje
mu je zarada isplaćivana po koeficijentu 2,65 umjesto 3,45, koliko mu je pripadalo po
zakonu za 31. platni razred. Nije sporno da je rješenjem tuženog br.17-119/13-51 od
27.06.2013. godine, pravnom prethodniku tužilja usljed smrti prestao radni odnos
dana 27.06.2013. godine. Provedenim vještačenjem utvrdjena je visina štete na iznos
od 4.592,40 € i 2.250,96 € na ime zakonske zatezne kamate. Takodje nije sporno da
poslije 08.01.2008. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika ("Sl. list CG", br. 17/07 od
17.12.2007. godine), u skladu sa tim zakonom, tuženi kao poslodavac, u navedenom
periodu, nije donio rješenje o novom koeficijentu kojim je zvanje pravnog prethodnika
tužilja bilo razvrstano u platni razred izražen koeficijentom 3,45 za obračun fiksnog
dijela zarade.
Kod naprijed navedenog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su odlučili na izloženi
način, nalazeći da u periodu od 19.09.2009. godine do 27.06.2013. godine, tuženi
pravnom prethodniku tužilja zaradu nije obračunavao i isplaćivao prema koeficijentu
za platni razred kojem pripada radno mjesto na koje je bio rasporedjen, što zahtjev
čini osnovanim.
pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način, u kom pravcu
su dali potpuno jasne i dovoljne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud. Pobijana
odluka je pravilno donijeta i utemeljena na odredbama čl. 148 st. 1 u vezi čl. 152
Zakona o obligacionim odnosima, čl. 134 Zakona o radu i Uredbi o izmjenama i
dopunama Uredbe o službenim zvanjima lokalnih službenika i namještenika za
njihovo vršenje u organima lokalne uprave (Sl. list CG", br. 18/2009 od 11.03.2009.
godine), koja se primjenjuje od 19.03.2009. godine.
Revizija se u potpunosti iscrpljuje u isticanju činjenice da tužilje potražuju
naknadu dijela zarade nihovog pokojnog oca K. M., smatrajući to ličnim pravom koje
ne može imati nasljedni karakter, budući mu to pravo prije smrti nije bilo utvrdjeno i
priznato nekom pravosnažnom odlukom, zbog čega tužiljama nije moglo biti priznato
navedeno pravo. U ovom pravcu, ukazuje se revidentu da je u konkretnom u pitanju
naknada materijalne štete u vidu neisplaćene zarade kao lično primanje po osnovu
rada ostavioca, koje je imovinsko pravo i kao takvo je nasledivo."

310
NAKNADA ŠTETE KAO POSLJEDNICA PONIŠTAJA ODLUKE

O RAZRJEŠENJU DUŽNOSTI IZVRŠNOG DIREKTORA
U pravnoj situaciji, kada je odluka Odbora direktora tuženog poništena

kao nezakonita, a odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje tužioca na dužnost
izvršnog direktora, tužilac ima pravo na naknadu štete zbog nezakonite odluke
tuženog, a koja šteta se ogleda u izgubljenoj zaradi koju bi tužilac ostvario do
isteka mandata izvršnog direktora da tuženi nije donio nezakonitu odluku.
POGREŠNA OCJENA ČINJENICA

NA KOJIMA JE ZAHTJEV ZASNOVAN
Za pravilnu odluku o zahtjevu za poništaj odluke o otkazu ugovora o

radu potrebno je pravilno utvrditi činjenice na kojima je zahtjev zasnovan.
Iz obrazloženja:
"Tužilac i tuženi su 23.12.2014. godine zaključili Ugovor o radu br. 3034, kojim
je tužilac raspoređen na radno mjesto izvršnog direktora tuženog na period od četiri
godine - do 14.01.2019. godine. Odlukom Odbora direktora tuženog br. 2740 od
16.09.2016. godine tužilac je razriješen dužnosti izvršnog direktora, a ova odluka je
pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Kotoru P. br. 1339/16 od 24.04.2017.
godine poništena kao nezakonita, dok je odbijen zahtjev tužioca da se vrati na
dužnost izvršnog direktora.
U takvoj pravnoj situaciji, kada je odluka Odbora direktora tuženog poništena
kao nezakonita, a odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje tužioca na dužnost izvršnog
direktora, tužilac ima pravo na naknadu štete zbog nezakonite odluke tuženog. Ta se
šteta ogleda u izgubljenoj zaradi koju bi tužilac ostvario do isteka mandata izvršnog
direktora (14.01.2019. godine) da tuženi nije donio nezakonitu odluku. Visina
izgubljene zarade, utvrđene putem vještaka finansijske struke, iznosi 43.559,79 €, sa
pripadajućim kamatama, i revizijom se ne spori pravilnost tog utvrđenja. Spori se
osnov dosuđene naknade štete tvrdnjom da tužilac nije izvršavao odluke odbora
direktora i da je time izvršio težu povredu radne obaveze, zbog čega nema pravo na
naknadu štete. Navodi revizije u izloženom pravcu su bez ikakvog značaja kod
odlučivanja o naknadi štete. Ti navodi su mogli biti relevantni (eventualno) u
postupku ocjene zakonitosti odluke Odbora direktora tuženog o razrješenju tužioca
dužnosti izvršnog direktora, a kao što je naprijed rečeno, ta odluka je poništena kao
nezakonita.
Sa iznijetih razloga pravilno su nižestepeni sudovi, suprotno navodima revizije,
primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog da tužiocu naknadi štetu koju
mu je prouzrokovao donošenjem nezakonite odluke.
BILTEN 1 / 2019 333

311
S druge strane, osnovano se revizijom pobija pravilnost primjene materijalnog

prava prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca za poništaj odluke tuženog o prestanku
radnog odnosa.
Prema čl.145 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10,
59/11 i 66/12) direktoru, koji istekom vremena na koji je izabran ne bude ponovo
biran, odnosno koji bude razriješen prije isteka mandata, prestaje radni odnos,
odnosno otkazuje ugovor o radu. ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
U konkretnom slučaju, i pored toga što je razriješio tužioca dužnosti izvršnog
direktora, tuženi je tužioca i dalje tretirao kao zaposlenog, pa mu je rješenjem br.
3143 od 21.10.2016. godine otkazao ugovor o radu br. 3034 od 23.12.2014. godine.
Iz obrazloženja tog rješenja proizilazi da je tužiocu otkazan ugovor o radu iz razloga
što shodno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ne
postoji mogućnost raspoređivanja imenovanog na drugo radno mjesto koje odgovara
njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima.
Nižestepeni sudovi su usvojili zahtjev tužioca i poništili rješenje o otkazu
ugovora o radu tužioca (zaključak Odbora direktora br. 3142 od 21.10.2016. godine
nije imao karakter konačne odluke i nije ni mogao biti predmet tužbenog zahtjeva za
njegov poništaj) nalazeći da je to rješenje nezakonito jer tuženi nije ispoštovao
zakonsku proceduru u postupku otkazivanja ugovora o radu. Naime, sudovi se
pozivaju na čl. 143b Zakona o radu, kojim je propisano da odluku o otkazu ugovora o
radu u slučajevima iz čl.143 st. 1 tač.1, 2 i 3 ovog zakona poslodavac može donijeti
nakon što prethodno upozori zaposlenog o postojanju razloga za otkaz. Očigledno
nižestepeni sudovi prenebregavaju činjenicu da tužiocu otkaz ugovora o radu nije dat
sa razloga propisanih čl. 143 st. 1 tač.1, 2 i 3 Zakona o radu. Otkaz ugovora o radu
tužiocu je dat sa obrazloženjem da ne postoji mogućnost raspoređivanja tužioca na
drugo radno mjesto (tehnološki višak).
Dakle, iz razloga zbog kojih su to učinili, nižestepeni sudovi nijesu mogli
zaključiti da je pobijano rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu tužiocu nezakonito.
Stoga je potrebno da prvostepeni sud u nastavku postupka ponovo odluči o zahtjevu
tužioca za poništaj rješenja o otkazu ugovora o radu, imajući u vidu činjenice na
kojima je tužbeni zahtjev zasnovan.
Ukazati je i da rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu nije zasnovano na
odluci Odbora direktora tuženog o razrješenju tužioca dužnosti izvršnog direktora,
koja je poništena, već na okolnosti da ne postoji mogućnost raspoređivanja tužioca
na drugo radno mjesto."

312
ISKLJUČENJE PRAVA NA OTPREMNINU

(Član 143 stav 1 tačka 4 u vezi čl. 40 st. 1 tačka 1 i čl. 94 Zakona o radu)
Zaposlenom kojem je ugovor o radu otkazan zbog odbijanja da zaključi

ugovor o radu radi rasporedjivanja na drugi odgovarajući posao usljed potreba
procesa i organizacije rada ne pripada pravo na otpremninu.
Iz obrazloženja:
"Tuženi je, s pozivom na čl. 143 st. 1 tač. 4 u vezi čl. 40 st. 1 tač. 1 Zakona o
radu ("Sl. list CG", br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10 i 50/11) donio rješenje br. 323 od
17.05.2017. godine o prestanku radnog odnosa tužioca. Navedenom zakonskom
odredbom propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako
odbije da zaključi aneks ugovora o radu radi raspoređivanja na drugi odgovarajući
posao, zbog potreba i procesa organizacije rada.
Imajući u vidu navedene činjenice i citirane zakonske odredbe, pravilno su
nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili kako primarni, tako i
eventualni tužbeni zahtjev, nalazeći da je pobijano rješenje zakonito zbog čega
tužilac nema pravo na naknadu materijalne štete koja bi bila posledica poništaja toga
rješenja. Tužilac nema pravo ni na traženu otpremninu s obzirom na to da odbijanjem
ponude za zaključenje aneksa ugovora o radu radi raspoređivanja na drugi
odgovarajući posao usljed potreba procesa i organizacije rada, kao u predmetnom
slučaju, zakonom nije predviđeno pravo na otpreminu.
Revizijom se istrajava u tvrdnji da tužilac ima pravo na otpremninu jer se radi o
situaciji smanjenja zarade, što je bio i razlog odbijanja zaključenja aneksa ugovora.
Odredbom čl. 143 st. 4 Zakona o radu određeno je da zaposleni ima pravo na isplatu
otpremnine iz čl.94 istog zakona u slučaju ako mu radni odnos prestaje zato što je
odbio da zaključi aneks ugovora o radu koji se odnosi na utvrđivanje zarade (čl. 40
st. 1 tač. 3 Zakona o radu). Tužiocu je ugovor o radu otkazan zbog odbijanja da
zaključi ugovor o radu radi raspoređivanja na drugi odgovarajući posao, zbog potreba
procesa i organizacije rada (čl. 40 st. 1 tač. 1 Zakona o radu), prema tome, ne sa
razloga propisanih u odredbi čl. 40 st. 1 tač. 3 navedenog zakona, pa isti nema pravo
na otpremninu, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi, a suprotni navodi
revizije ne mogu se prihvatiti osnovanim."
BILTEN 1 / 2019 335

313
ZLOUPOTREBA PRAVA NA ODSUSTVO

ZBOG PRIVREMENE SPRIJEČENOSTI ZA RAD
(Član 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu
i čl. 51 st. 1 tač. 6 Opšteg kolektivnog ugovora)
Ispunjeni su uslovi za otkaz ugovora o radu ako je zaposleni za vrijeme

bolovanja bio radno angažovan kod drugog poslodavca bez znanja poslodavca
kod kojeg je bio u radnom odnosu.
Iz obrazloženja:
"Iz činjenične građe sadržane u spisima predmeta proizilazi da je tužiteljica

bila u radnom odnosu kod tuženog na mjestu urednika ekonomije u dnevnom listu
"D. " od oktobra 2002. godine. Dalje proizilazi da je započela korišćenje bolovanja
17.07.2014. godine, te da joj je tuženi dana 03.10.2014.g odine uručio obavještenje i
upozorenje o otkazu ugovora o radu čija se zakonitost preispituje u ovom postupku.
U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke je dalje utvrđeno da je u
vrijeme bolovanja tužiteljica za portal "A." bila radno angažovana i da su na tom
portalu objavljivani članci sa njenim potpisom. Pored toga je učestvovala u emisiji "U
r. ž." 15.09, 22.09 i 29.09.2014. godine na "A." televiziji, kao i u emisiji koja se
emitovala uživo dana 20.09.2014. godine na istoj televiziji, iako je u to vrijeme bila
urednik i novinar tuženog. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni
sudovi su pravilno zaključili da je tužiteljica bila radno angažovana kod drugog
poslodavca za vrijeme bolovanja, bez znanja poslodavca kod koga je bila u radnom
odnosu, zbog čega su ispunjeni uslovi propisani odredbom čl. 143 st. 1 tač. 6 Zakona
o radu kojom je propisano da poslodavac može otkazati zaposlenom ugovor o radu
ako za to postoji opravdan razlog i to, ako zloupotrijebi pravo na odsustvo zbog
privremene spriječenosti za rad. Odredbom čl. 51 st. 1 tač. 6 Opšteg kolektivnog
ugovora je propisano da, pored razloga utvrđenih zakonom, poslodavac može
otkazati ugovor o radu ako je zloupotrijebio pravo na odsustvo zbog privremene
spriječenosti za rad, a naročito ako je za period privremene spriječenosti za rad bio
radno angažovan kod drugog poslodavca.
Imajući u vidu citirane odredbe te činjenicu da je tužiteljica, dok je bila na
bolovanju, bila angažovana kod drugih poslodavaca, to su se stvorili uslovi za otkaz
ugovora o radu, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje u
potpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih posebno
ponavlja."

314
ZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU UGOVORA O RADU

USLJED PRESTANKA POTREBE ZA RADOM ZAPOSLENOG
I NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE
(Član 143 stav 1 tačka 8 u vezi čl. 92 st. 4 Zakona o radu
i čl. 8 Izmijenjene Evropske socijalne povelje)
NIje ostvaren zakonski uslov za otkaz ugovora o radu zaposlenom zbog

prestanka potrebe za njegovim radom ako mu od strane poslodavca nije
dostavljeno obavještenje saglasno članu 92 stav 4 Zakona o radu.
***
Smatra se nezakonitim ako poslodavac da ženi otkaz ugovora o radu u
toku perioda kada ga je obavijestila da je trudna, do kraja njenog porodiljskog
odsustva ili joj je dao otkaz u takvom trenutku, tako da bi otkazni rok istekao u
vrijeme tog odsustva.
Iz obrazloženja:
"Ocjenjujući zakonitost rješenja kojim je otkazan ugovor o radu tužilji, a imajući

u vidu da je teret dokazivanja opravdanosti i zakonitosti razloga na poslodavcu,
shodno čl. 143 d) st. 2 Zakona o radu, i po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi
su pravilno zaključili da je osporeno rješenje donijeto suprotno odredbi čl. 143 st. 1
tač. 8 Zakona o radu. Naime, da bi se mogao otkazati ugovor o radu zaposlenom na
osnovu ove odredbe - zbog prestanka potrebe za njegovim radom, mora se
prethodno ostvariti uslov da ga poslodavac o tome obavijesti najkasnije 5 dana od
donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, saglasno čl. 92 st. 4 Zakona o radu.
Kako je tuženi donio osporeno rješenje na osnovu čl. 143 st. 1 tač. 8. Zakona o radu,
a utvrdjeno je da tužilji prethodno nije dostavio obavještenje u smislu čl. 92 st. 4 istog
zakona najkasnije 5 radnih dana prije toga, nije se ostvario zakonski uslov za otkaz
ugovora o radu tužilji, zbog čega je pobijano rješenje nezakonito.
Takodje, tuženi nije dokazao tehničko-tehnološke promjene, budući je iz
iskaza saslušanog svjedoka Z. R. utvrdjeno da je poslove koje je obavljala tužilja,
nakon što joj je prestao radni odnos, nastavio da obavlja drugo lice.
Osim toga, prihvatajući iskaz tužilje u svojstvu stranke, koji je potkrijepljen
medicinskom dokumentacijom koju je priložila, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da
je tužilja od 22.09.2015. godine (upravo kada je donijeto osporeno rješenje), bila na
bolovanju zbog održavanja rizične trudnoće, o čemu je blagovremeno obavijestila
izvršnog direktora. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je osporeno
rješenje suprotno čl 8 Izmijenjene Evropske socijalne povelje, koja je usvojena u
Strazburu 03.04.1996. godine, a koju je Crna Gora potvrdila Zakonom o potvrdjivanju
Izmijenjene Evropske socijalne povelje ("Sl. list CG - Medjunarodni ugovori" br. 06/09
od 18.12.2009. godine). Ovom poveljom je garantovano pravo zaposlenih žena na
zaštitu materinstva, na način što je u namjeri obezbjedjenja efikasnog ostvarivanja
prava zaposlenih žena na zaštitu materinstva, utvrdjena obaveza da se smatra
nezakonitim, ako poslodavac da ženi otkaz ugovora o radu u toku perioda kada je
obavijestila poslodavca da je trudna, do kraja njenog porodiljskog odsustva ili joj je
dao otkaz u takvom trenutku, tako da bi otkazni rok istekao u vrijeme tog odsustva.
Dodatkom uz Izmijenjenu Evropsku socijalnu povelju, u čl.8 st.2, navedeno je da ova
BILTEN 1 / 2019 337

315
odredba neće biti tumačena da uspostavlja apsolutnu zabranu i da su izuzeci mogući

i to: ako je zaposlena žena kriva za nepravilnosti koje opravdavaju prestanak
zaposlenja, ako je preduzetništvo prestalo da postoji i ako je istekao period koji je
predvidjen ugovorom o zaposlenju...
...Saglasno iznijetom, pravilno je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog
br. 198/15 od 22.09.2015. godine, kojim je otkazan ugovor o radu tužilji br. 188 od
21.12.2013.godine zbog prestanka potrebe za njenim radom.
Kao posljedica poništaja rješenja o prestanku radnog odnosa otkazom
ugovora o radu, nižestepeni sudovi su pravilno, u skladu sa čl. 143 d) st. 3 Zakona o
radu, obavezali tuženog da tužilju vrati na rad i da joj naknadi materijalnu štetu na
ime neisplaćenih zarada i drugih primanja koja bi ostvarila za period za koji se
nalazila van rada, kako je to navedeno u stavu drugom izreke drugostepene
presude."

316
NEZAKONITOST RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

ZBOG PRESTANKA POTREBE ZA RADOM ZAPOSLENOG
(Član 143 stav 1 tačka 8 u vezi čl. 92, 94 i 96 Zakona o radu)
Ako poslodavac nije dokazao koliko je bilo sistematizovanih radnih

mjesta na radnom mjestu otpravnik prije donošenja pravilnika i da li je
suštinski došlo do smanjenja broja izvršilaca na tom radnom mjestu, odnosno
prestanka potrebe za obavljanje poslova koje je tužilac obavljao, nije bilo
zakonskih uslova za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu tužiocu.
Iz obrazloženja:
"Prema utvrđenom činjičnom stanju tužilac je bio kod tuženog u radnom

odnosu na neodređeno vrijeme od 01.09.2000. godine. Aneksom 1 ugovora o radu
od 27.08.2012. godine tužilac je raspoređen na radno mjesto radnik na rampi, a
aneksom 2 od 28.02.2014. godine na radno mjesto otpravnik. Tužilac i tuženi su
22.08.2014. godine zaključili Ugovor o radu br. 346 kojim je, u članu 2, predviđeno da
će tužilac obavljati poslove otpravnika u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. U to vrijeme u primjeni je bio Pravilnik o
unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta br. 233 od 14.08.2014. godine.
Rješenjem br.982 od 18.03.2015. godine tuženi je formirao Komisiju za utvrđivanje
zaposlenih za čijim je radom prestala potreba. Komisija je 31.03.2015. godine
sačinila Izvještaj o rang listi zaposlenih na radnom mjestu otpravnik, koji su bodovani.
Odlukom tuženog br. 1023 od 31.03.2015. godine utvrđen je prestanak potrebe za
radom tužioca. Rješenjem o prestanku radnog odnosa tužioca, zbog prestanka
potrebe za radom zaposlenih br. 1143 od 07.04.2015. godine tužiocu je radni odnos
prestao sa danom 07.04.2015. godine. Istog dana (07.04.2015. godine) tuženi je
donio rješenje o otkazu ugovora o radu br.1145. Prethodno, tuženi je obavještenjem
br.1025 od 31.03.2015. godine obavijestio tužioca da je došlo do prestanka potrebe
za njegovim radom.
Iz navedenih odluka tuženog proizilazi da je Pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta br. 233 od 14.08.2014. godine za radno
mjesto otpravnik bila predviđena 4 izvršioca, dok je Pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta br. 678 od 16.02.2015. godine za to radno
mjesto bilo predviđeno 3 izvršioca, da je od strane Komisije tuženog za utvrđivanje
zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, upravo tužilac zaposleni koji ima
najmanje bodova, zbog čega je prestala potreba za njegovim radom, što je i
konstatovano odlukom tuženog br. 1023 od 31.03.2015. godine. Međutim, tužilac je
uz tužbu dostavio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta br.
233 od 14.08.2014. godine, potpisan od strane osnivača i ovjeren pečatom tuženog,
u kojem je na 13 strani, kao broj izvršilaca na radnom mjestu otpravnik, navedeno 3
izvršioca. Uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Podgorici P.br.2310/15
utvrđeno je da je tuženi, stranka u toj parnici (tuženi) dostavio isti Pravilnik o
unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (isti broj i od istog datuma) u
kojem je takođe za radno mjesto otpravnik navedena 3 izvršioca. Dakle, prema
utvrđenju prvostepenog suda, postojala su dva Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i
BILTEN 1 / 2019 339

317
sistematizaciji radnih mjesta br. 233 od 14.08.2014. godine sa različitom sadržinom -

broju izvršilaca na radnom mjestu otpravnik - 3, odnosno 4 izvršioca.
Slijedom izloženog, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i poništio kao
nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa tužioca sa obrazloženjem
da tuženi nije dokazao, a na njemu je bio teret dokazivanja, koliko je bilo
sistematizovanih radnih mjesta na radnom mjestu otpravnik prije donošenja
Pravilnika br.678 od 16.02.2015. godine, da nije dokazao da li je suštinski došlo do
smanjenja broja izvršilaca, kao da nije dokazao, tj. nije ponudio dokaze u cilju
utvrđenja da li je došlo do prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima je
tužilac radio, te da sama činjenica da je Pravilnikom od 16.02.2015. godine formalno
smanjen broj izvršilaca na radnom mjestu otpravnik ne može predstavljati, imajući u
vidu naprijed navedeno, opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužioca. U
konačnom, prvostepeni sud navodi da tuženi nije dokazao da je radno mjesto na koje
je tužilac raspoređen (otpravnik) bilo sistematizovano i da li je suštinski došlo do
smanjenja broja izvršilaca na tom mjestu kod postojanja dva Pravilnika br. 233 od
14.08.2014. godine, sa različitim brojem izvršilaca, pa zaključuje da tuženi nije imao
zakonskih uslova da donese rješenje o otkazu ugovora o radu, koje je u suprotnosti
sa čl. 143 st.1 tač. 8 Zakona o radu, što isto čini nezakonitim, a tužbeni zahtjev
osnovanim.
Prednje činjenične i pravne zaključke, u bitnom, prihvata i drugostepeni sud.
I po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su
odlučili na izloženi način.
Pobijana rješenja donijeta su s pozivima na odredbe čl. 92, čl. 94, čl. 96 i čl.
143 st. 1 tač. 8 Zakona o radu, tj. da je prestala potreba za radom tužioca, jer je
novim pravilnikom za radno mjesto otpravnik umjesto dotadašnjim 4, predviđeno 3
izvršioca. Međutim, pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da tuženi nije sa
potrebnom izvjesnošću dokazao da je u momentu donošenja Pravilnika o unutrašnoj
organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta za radno mjesto otpravnik Pravilnikom br.
233 od 14.08.2014. godine bilo predviđeno 4 ili 3 izvršioca i koliko je izvršilaca bilo
predviđeno pravilnikom u vrijeme kada je tužilac Ugovorom o radu br.346 od
26.08.2014. godine raspoređen na to radno mjesto, odnosno da li je to radno mjesto
bilo sistematizovano. Pri tome, ukazati je da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i
sistematizaciji radnih mjesta br. 520 od 26.02.2014. godine, koji je bio u primjeni
kada je tužilac Aneksom 2 od 28.02.2014. godine raspoređen na radno mjesto
otpravnik, dostavljenom prvostepenom sudu od strane tužioca uz podnesak od
09.03.2018. godine, za to radno mjesto bio predviđen broj izvršilaca 3 (tri).
Navodi tuženog isticani u postupku, ponovljeni i u reviziji, da je Pravilnik o
unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta br. 233 od 14.08.2014. godine
izmijenjen na način što je na radno mjesto optravnik umjesto 3 predviđeno 4
izvršioca, sa obrazloženjem da je napravljena greška, te da se prethodni pravilnik koji
je ranije proslijeđen smatra nevažećim, ne mogu se prihvatiti relevantnim. Ako je
prilikom donošenja Pravilnika br. 233 od 14.08.2014. godine i načinjena greška na
način na koji to tvrdi tuženi, ista se nije mogla otkloniti prosleđivanjem pravilnika sa
ispravkom. Pravilnik je trebalo ispraviti u proceduri propisanoj za donošenje
pravilnika, u protivnom postojala su dva pravilnika istog broja i datuma donošenja, sa
različitom sadržinom, što je neprihvatljivo. Osim toga, iz provedenih dokaza proizilazi
da je tuženi u parnici P.br.2310/15, kao svoj zvanični dokumenat, dostavio pravilnik
koji je, prema tvrdnji samog tuženog, bio nevažeći.
Ukazivanje revizijom da je kod tuženog došlo do objektivnih tehničko-
tehnoloških i restrukturalnih promjena i da je to uzrokovalo potrebu za

318
racionalizacijom i smanjenjem broja zaposlenih na radnom mjestu otpravnik, ne

može se prihvatiti osnovanim. Ovo sa razloga što u opisu poslova radnog mjesta
otpravnik u Pravilniku br. 678 od 03.03.2015. godine nije došlo ni do kakvih promjena
u odnosu na poslove tog radnog mjesta navedene u Pravilnicima br. 520 od
26.02.2014. i br. 233 od 14.08.2014. godine.
Dakle, tuženi primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 217 i čl. 219 ZPP),
nije dokazao da su bili ispunjeni uslovi propisani navedenim odredbama Zakona o
radu, u skladu sa kojima poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako
za to postoji opravdani razlog koji se odnosi i na situaciju kada usled tehnoloških,
ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba poslodavca za obavljanje
određenog posla, pa su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su kao nezakonita
poništili pobijana rješenja."
BILTEN 1 / 2019 341

319
PONOVNO OTKAZIVANJE UGOVORA O RADU ZAPOSLENOM

ZBOG ISTOG OTKAZNOG RAZLOGA IZ RANIJE PONIŠTENOG RJEŠENJA
(Član 143 stav 1 tačka 3 Zakona o radu
i čl. 51. st. 1 tač. 10 Opšteg kolektivnog ugovora)
Zaposlenom se ne može iz istog činjeničnog osnova, a nakon

pravosnažno okončanog postupka, ponovo donositi odluka o prestanku
radnog odnosa, odnosno otkazivati ugovor o radu iz istih razloga, bilo da su
formalno pravne prirode, bilo zbog nepostojanja opravdanog razloga za otkaz,
pa i u situaciji kada se radi o otkazu po različitim pravnim osnovima.
Iz obrazloženja:
"Medju strankama nije bilo sporno, a to potvrdjuju i izvedeni dokazi, da je

protiv tužioca vodjen krivični postupak i da je u tom postupku presudom
prvostepenog suda K.br. 156/13 od 07.04.2014. godine, oglašen krivim zbog
kriv.djela oduzimanje i uništenje službenog pečata i službenog spisa iz čl. 382 st. 1
KZ CG i osudjen na uslovnu osudu, koja presuda je postala pravosnažna
23.06.2014. godine. Rješenjem tuženog br. 01/14-5147 od 04.07.2014. godine
tužiocu je prestao radni odnos kod tuženog jer je navedenom krivičnom presudom
oglašen krivim i osudjen za navedeno krivično djelo. To rješenje je pravosnažnom
presudom prvostepenog suda P.br. 399/14 od 14.01.2015. godine poništeno iz
formalnih razloga - jer nije donijeto od strane nadležnog organa poslodavca i tuženi
je obavezan da tužioca vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj
stručnoj spremi i radnim sposobnostima, po kojoj presudi je tuženi postupio i sa
tužiocem zaključio ugovor o radu br. 01/15-3515 od 02.07.2015. godine. Nakon toga,
a prije donošenja pobijanog rješenja, tuženi je uručio tužiocu upozorenje na
postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, navodeći kao razlog pravosnažnu
krivičnu presudu kojom je tužilac oglašen krivim zbog navedenog kriv.djela, na koje
upozorenje se tužilac izjasnio pozivajući se na pravilo "ne bis in idem" tj. da se o istoj
stvari ne mogu voditi dva postupka istovremeno, imajući u vidu da mu je iz istog
razloga već jedanput otkazan ugovor o radu, te da je odluka kojom je otkazan ugovor
o radu poništena. Tuženi je po dostavljenom izjašnjenju tužioca donio pobijano
rješenje zbog počinjenog kriv.djela oduzimanje i uništenja službenog pečata i
službenog spisa iz čl. 382 st. 1 KZ CG, a shodno odredbi čl. 143 st. 1 tač. 3 Zakona o
radu u vezi čl. 51 tač. 10 Opšteg kolektivnog ugovora, za koje kriv.djelo je tužilac
oglašen krivim presudom prvostepenog suda K.br. 156/13 od 07.04.2014. godine.
Kod takvog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da su ispunjene
pretpostavke za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu, odnosno da
je pobijano rješenje zakonito i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud
smatra da razlozi za prestanak radnog odnosa po pobijanom rješenju i ranije
donijetom (od 04.07.2014. godine koje je poništeno) nijesu identični, s obzirom na to
da je po ranijem rješenju tužiocu prestao radni odnos primjenom čl. 51 st. 1 tač. 10
Opšteg kolektivnog ugovora, a to je razlog sadržan u učinjenom krivičnom djelu na
radu i u vezi sa radom zaposlenog. Naprotiv, pobijanim rješenjem od 23.10.2015.
godine tužiocu je prestao radni odnos iz razloga koji je sadržan u učinjenom
krivičnom djelu na radu ili u vezi sa radom zaposlenog, kao i zbog toga što je

320
izvršenje navedenog krivičnog djela zbog kojeg je sankcionisan, ponašanje tužioca

takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca, shodno čl. 143 st.1 tač. 3 Zakona o
radu CG.
Nasuprot zaključku prvostepenog suda, po mišljenju drugostepenog suda
tuženi nije imao zakonskih uslova da tužiocu donosi rješenje o prestanku radnog
odnosa iz osnova propisanog odredbom čl. 51 st.1 tač. 10 Opšteg kolektivnog
ugovora, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom u slučaju
ako zaposleni učini kriv.djelo na radu i u vezi sa radom. Ovo zbog toga što je tuženi
kao poslodavac već jednom donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužiocu iz tog
razloga, koje je poništeno kao nezakonito, pa bi po ocjeni drugostepenog suda
ponovnim otkazom ugovora o radu iz istog razloga predstavljalo povredu pravila "ne
bis in idem", pri čemu smatra neosnovanim navode tuženog da bi se ovo pravilno
moglo primijeniti samo u slučaju da ranije donijeto rješenje o prestanku radnog
odnosa nije poništeno. Osim toga, smatra da nije ostvaren ni drugi razlog za
prestanak radnog odnosa, tj. otkaz ugovora o radu sadržan u odredbi čl. 143 st.1
tač.3 Zakona o radu, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu
zaposlenom ako je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod
poslodavca u slučajevima propisanim zakonom, kolektivnim ugovorom ili aktom
poslodavca koji mora biti usaglašen sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Ovo stoga
jer su to dva posebna pravna osnova za otkaz ugovora o radu zaposlenom, a iz
nespornih navoda stranaka odnosno zastupnika tuženog proizilazi da tuženi na
tužiočevo ponašanje i njegov rad nije imao primjedbi. Slijedom iznijetog ukinuo je
prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev.
Po mišljenju ovog suda, koji nije vezan pravnom kvalifikacijom razloga na
kojima su zasnovane nižestepene presude, kao ni primjenom materijalnog prava,
pravilno je drugostepeni sud odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev, ali iz razloga što
se zaposlenom ne može iz istog činjeničnog osnova, a nakon pravosnažno
okončanog postupka, ponovo donositi odluka o prestanku radnog odnosa, odnosno
otkazivati ugovor o radu iz istih razloga bilo da su formalno pravne prirode. bilo zbog
nepostojanja opravdanog razloga za otkaz, pa i u situaciji kada se radi o otkazu po
različitim pravnim osnovima.
Naime, kod činjenice da je tužiocu prestao radni odnos na osnovu konačnog
rješenja tuženog br. 01/14 -5147 od 04.07.2014. godine jer je oglašen krivim zbog
pomenutog kriv.djela, a to rješenje je pravosnažno poništeno navedenom presudom
prvostepenog suda koja je postala pravosnažna 05.06.2015. godine, a nakon toga
tužilac nije počinio novu povredu radne obaveze, to je tuženi iscrpio svoje pravo
otkazivanja ugovora o radu tužiocu iz istog otkaznog razloga - na temelju istog
činjeničnog stanja. Ovo bez obzira što je ranije rješenje o prestanku radnog odnosa
poništeno kao nezakonito iz formalnih razloga i što je zaključen novi ugovor o radu.
Stoga je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je
zaključio da je pobijano rješenje nezakonito, jer nije bilo uslova za prestanak radnog
odnosa tužiocu na osnovu odredaba Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora na
koje se tuženi pozvao."
BILTEN 1 / 2019 343

321
PONIŠTAJ RJEŠENJA DONIJETOG U POSTUPKU REINTEGRACIJE
Poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa i povratak na rad ne

pretpostavlja zasnivanje radnog odnosa zaposlene na neodredjeno vrijeme.
***
Posljedica poništaja rješenja kojim je zaposlenoj, koja se nalazila na
radu na odredjeno vrijeme, za vrijeme trudničkog bolovanja otkazan ugovor o
radu je obaveza poslodavca da zaposlenu vrati na rad i rasporedi na radno
mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, te je
rješenje kojim je nakon poništaja rješenja o otkazu ugovora o radu sa
zaposlenom ponovo zasnovao radni odnos i u kojem nije naznačeno vrijeme na
koje se zaposlena vraća na rad, nezakonito.
Iz obrazloženja:
"Tužilja je bila u radnom odnosu kod tužene na određeno vrijeme po ugovoru

od 24.11.2011. godine, na period od mjesec dana, tj. do 23.12.2011. godine. Tužilji je
otkazan ugovor o radu rješenjem br. 8686 od 16.12.2011. godine uz obrazloženje da
ne postoji potreba za njenim daljim radnim angažovanjem, s tim da joj radni odnos
prestaje istekom roka na koji je zasnovan, odnosno 23.12.2011. godine. Tužilji je od
strane njenog izabranog ljekada dana 12.11.2011. godine otvoreno bolovanje radi
održavanja trudnoće sa trajanjem do 31.12.2011. godine. Pomenuto rješenje o
otkazu o radu je poništeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici P.
br. 3507/13 od 07.11.2013. godine, jer tužilji za vrijeme trudnoće nije mogao prestati
radni odnos bez obzira što se nalazila na radu na određeno vrijeme radi čega je kao
posledica poništaja tog rješenja tužena obavezana da tužilju vrati na rad i rasporedi
na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. U
postupku prinudnog izvršenja pomenute presude, tužena je donijela pobijano rješenje
br. 7899 od 14.11.2014. godine kojim je ponovo zasnovala radni odnos sa tužiljom,
raspoređujući je na radno mjesto na kojem je bila i ranije i to na određeno vrijeme do
povratka sa porodiljskog odsustva, počev od 17.07.2014. godine koje rješenje je
predmet preispitivanja u ovom postupku. Tužena je istog dana donijela i rješenje br.
7900 kojim je utvrdila da je tužilji određeno odsustvo sa rada zbog njege i staranja o
djetetu u trajanju od 365 dana od dana rođenja djeteta, a roditeljsko odsustvo
odobrava se u periodu od 17.08.2014. do 17.08.2015. godine. Izvršni sudija je nakon
toga zaključkom od 26.03.2015. godine konstatovao da je tužena u cjelosti ispunila
svoju obavezu po navedenoj pravosnažnoj i izvršnoj ispravi i obustavio postupak po
rješenju o izvršenju od 13.08.2014. godine.
Predmetnom tužbom tužilja traži poništaj odluke tužene br. 7899 od
14.11.2014. godine u dijelu kojim je odlučeno o početku zasnivanja radnog odnosa
tužilje na radnom mjestu referent izlaznih faktura – Sektor za ekonomsko pravne
poslove na određeno vrijeme do povratka sa porodiljskog odsustva počev od
17.07.2014. godine, jer je mišljenja da je tužena trebala sa tužiljom da zasnuje radni
odnos od dana kada joj je nezakonito prestao radni odnos tj. od 23.12.2011. godine.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvđenja, prvostepeni sud je zaključio da se
u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom zasnivanju radnog odnosa, već vraćanju
tužilje na rad, a u tom slučaju tužilji radni odnos teče prema poslednjem rješenju o

322
radnom odnosu na određeno vrijeme koje je prethodilo rješenju tužene o otkazu

ugovora o radu koje je pravosnažno poništeno. Stoga, po mišljenju prvostepenog
suda, tužilja je trebala biti vraćena na rad počevši od dana kada joj je nezakonitim
rješenjem prestao radni odnos, a to je 23.12.2011. godine, jer se za period od
poništaja nezakonitog rješenja do dolaska na rad smatra da je tužilja bila u radnom
odnosu kod tužene pa u tom periodu ima pravo i da traži neisplaćenu zaradu.
Drugostepeni sud je prihvatio rezonovanje prvostepenog suda da se u
konkretnom slučaju ne radi o ponovnom zasnivanju radnog odnosa (kako je to
navedeno u pobijanom rješenju), već o vraćanju tužilje na rad. Međutim, kako u
izreci pobijanog rješenja to nije konstatovano, kao ni period vremena na koji se tužilja
vraća na rad zaključio je da se radi o nezakonitom rješenju u cjelosti. Sa tih razloga
pobijano rješenje ne može se, po mišljenju toga suda, poništavati samo u pogledu
datuma zasnivanja radnog odnosa kako je to tužbom traženo, a usvojio prvostepeni
sud, već je utvrđena nezakonitost pobijanog rješenja u cjelosti i isto poništeno.
I po nalaženju ovog suda, pravilno je postupio drugostepeni sud kad je odlučio
na izloženi način i utvrdio ništavost pobijanog rješenja u cjelosti.
Prema stanju u spisima, rješenje o otkazu o radu tužilji je poništeno
pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici P. br. 3507/13 od 07.11.2013.
godine, jer tužilji za vrijeme trudnoće nije mogao prestati radni odnos bez obzira što
se nalazila na radu na određeno vrijeme radi čega je kao posledica poništaja tog
rješenja tužena obavezana da tužilju vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje
odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. U postupku prinudnog
izvršenja pomenute presude donijeto je pobijano rješenje koje je predmet
preispitivanja u ovom postupku.
Pobijanim rješenjem tužilja je sa tuženom ponovo zasnovala radni odnos iako
je tužena bila dužna da donese rješenje o vraćanju na rad tužene s tim da obaveza
poslodavca da tužilju vrati na rad ne može uticati na promjenu njenog radnopravnog
statusa koji je tužilja stekla na osnovu ugovora o radu zasnovanog na određeno
vrijeme, jer poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa i povratak na rad ne
pretpostavlja zasnivanje radnog odnosa tužilje na neodređeno vrijeme.
Pri tom, u rješenju o vraćanju na rad bilo je potrebno naznačiti vrijeme na koje
se tužilja vraća na rad, a imajući u vidu period na koji je zaključen poslednji ugovor o
radu na određeno vrijeme. Kako je to izostalo to se ne može smatrati da je tužena,
izvršavajući presudu u dijelu vraćanja tužilje na rad donošenjem pobijanog rješenja,
postupila u skladu sa nalogom suda iz te presude."
BILTEN 1 / 2019 345

323
PONIŠTAJ ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

IZ FORMALNIH RAZLOGA I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA
ZA NAKNADU ŠTETE
Kada je odluka o prestanku radnog odnosa poništena zbog zastarjelosti

vodjenja disciplinskog postupka zaposleni nema pravo na naknadu štete zbog
izgubljene zarade za period kada je zbog izrečene mjere prestanak radnog
odnosa udaljen sa posla do dana kada je po pravosnažnoj odluci vraćen na
posao.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrđuje, da je tužilac bio radnik tužene, te da mu je bila

izrečena mjera prestanak radnog odnosa koja odluka o izricanju navedene
disciplinske mjere je poništena pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici
P. br. 3302/13 od 19.04.2014. godine. Odluka o prestanku radnog odnosa poništena
je usled propusta organa koji je vodio postupak tj. zbog zastarjelosti vođenja
dispciplinskog postupka. Ispitujući propuste u radu tužioca nižestepeni sudovi su
utvrdili postojanje povrede radne obaveze koja je tužiocu bila stavljena na teret te
pravilno zaključili da mu ne pripada pravo na traženu naknadu štete, a koja se sastoji
od neisplaćenih zarada i drugih primanja za period dok je bio van procesa rada, tj. od
12.07.2013. godine do 06.04.2015. godine, kada je vraćen na rad na osnovu odluke
suda, pa su zato navodi revizije neprihvatljivi.
Naime,u postupku pred prvostepenim sudom nesumnjivo je utvrđeno, da je
tužilac koji je bio na radu kod tužene, obavljao poslove punomoćnika tužene pred
sudom. Protiv istog je bio pokrenut disciplinski postupak zbog neizvršavanja,
nesavjesno, neblagovremeno i nemarnog vršenja radnih obaveza, a ovo zato što se
u više navrata nije pojavljivao na zakazanim ročištima u svojstvu punomoćnika
poslodavca, kao i to što je u navedenom svojstvu (punomoćnika tuženog) u
određenim predmetima odustao od zahtjeva iako nije imao ovlašćenja poslodavca.
U postupku pred prvostepenim sudom, na nesumnjiv način su utvrđeni
propusti u radu tužioca, o čemu prvostepena presuda sadrži jasne i valjane razloge
koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud i na koje upućuje i ovaj sud i koje
utvrđenje ničim nije dovedeno u pitanje. Naime, nesumnjivo je utvrđeno da je tužilac
počinio povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret, a to je neizvršenje ili
nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnih obaveza iz čl. 66
Kolektivnog ugovora E. AD N. Zato, kako je odluka o prestanku radnog odnosa
poništena iz formalnih razloga, tj. zbog zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka,
to i po ocjeni ovog suda tužilac nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade
za period od 12.07.2013. godine, kada je zbog izrečene mjere prestanak radnog
odnosa bio udaljen sa posla, pa do dana kada je vraćen na posao po navednoj
pravosnažnoj presudi."

324
NEOPRAVDANI IZOSTANAK SA POSLA KAO OTKAZNI RAZLOG

(Član 143 stav 1 tačka 2 i 143c Zakona o radu
i čl. 51 st. 1 tač. 3 Opšteg kolektivnog ugovora)
Otkaz ugovora o radu zbog neopravdanog izostanka sa posla može biti

zakonit samo ako zaposleni zna da izostajanje sa posla vodi prestanku radnog
odnosa i ako objektivno ispolji volju da više ne radi.
Iz obrazloženja:
"Iz činjenične građe sadržane u spisima predmeta proizilazi da je tužilac bio

zaposlen kod tužene na neodređeno vrijeme od 23.10.2002. godine na poslove
lovočuvara za područje Opasanice sa okolinom – L. R., sve do 14.10.2017. godine,
kada je donijeto sporno rješenje o otkazu ugovora o radu, zbog neopravdanog
nedolaska na posao više od pet radnih dana. Među strankama nije sporno da tužilac
nije dolazio na posao u dane navedene u stavu prvom pobijanog rješenja
(01.09.;03.09.; 04.09.; 05.09.; 07.09.; 08.09.; 11.09.; 12.09.; 13.09.; 14.09.; 15.09.;
18.09.; 19.09.; 20.09.; 23.09.; 24.09.; 25.09.; 26.09.; 27.09.; 30.09. te 02.10.2017.
godine), niti je pak svoje odsustvo opravdao, zbog čega je tužena, s pozivom na
odredbu čl. 143 st. 1 tač. 2 i čl. 143 c Zakona o radu (Sl. list CG br. 49/08, 26/09,
59/11, 66/12 i 31/2014), te čl. 51 st. 1 tač. 3 Opšteg kolektivnog ugovora, donijela
rješenje o otkazu ugovora o radu. Nesporna je i činjenica da je tužena kao
poslodavac odluku o otkazu ugovora donijela nakon što je prethodno upozorila
tužioca o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu.
Odredbom čl. 52 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Sl. list CG
br. 59/11), izmijenjena je odredba čl. 143 Zakona o radu (Sl. list CG br. 49/08, 26/09,
88/09 i 26/10), tako da kao razlog za otkazivanje ugovora o radu nije propisano
neopravdano izostajanje sa posla više od dva radna dana, odnosno pet radnih dana
sa prekidima u toku kalendarske godine. Međutim, poslodavac može otkazati ugovor
o radu zaposlenom ako je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad u
slučajevima propisanim zakonom i kolektivnim ugovorom ili aktom poslodavca koji
mora biti usaglašen sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Opšti kolektivni ugovor (Sl.
list CG br. 14/14), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa u odredbi
čl. 51 st. 1 tač. 3 je predviđao i neopravdano izostajanje sa posla više od dva radna
dana uzastopno, odnosno pet radnih dana sa prekidima u toku kalendarske godine.
To znači da takvo izostajanje predstavlja osnov za otkaz ugovora o radu nezavisno
od volje zaposlenog, pri čemu odsustvo s posla protivno propisima i radnim
dužnostima podrazumijeva i postojanje svijesti zaposlenog o nedopustivosti takvog
ponašanja, što znači da otkaz može biti zakonit samo ako zaposleni zna da
izostajanje sa posla vodi prestanku radnog odnosa, i ako objektivno ispolji volju da
više ne radi.
U konkretnom slučaju, tužilac je bio upoznat sa načinom organizacije rada kod
tužene, prema kojoj je bio dužan da se svakog radnog dana javi u sjedište
poslodavca u Podgorici, uzme radni nalog, obiđe teren određen od strane
pretpostavljenih, a nakon toga da se javi u sjedište poslodavca, razduži radni nalog
za taj dan, te preda terensko vozilo koje je dužio.
BILTEN 1 / 2019 347

325
Kako tužilac nije dolazio na rad u dane navedne u rješenju o otkazu ugovora o
radu, to je svjesno ispoljio volju da ne želi da radi, pa je pravilan zaključak
nižestepenih sudova da su se stekli uslovi za prestanak radnog odnosa nezavisno od
volje tužioca, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje u
U prilog zaključku nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ide
i iskaz tužioca dat u svojstvu parnične stranke, u kome nije sporio da nije predavao
nikakav izvještaj o radu za sporni period, budući da nije dolazio kako bi preuzeo
radne naloge za dane navedene u rješenju, da je skoro svakog dana izlazio na teren,
osim u dane kada je smatrao da mu pripadaju slobodni dani. Dakle, tužilac je bio
svjestan da je morao dolaziti u firmu radi preuzimanja radnog naloga za taj dan,
budući da teren za rad nije stalan, već se mijenjao, te da bez radnog naloga nije
mogao izlaziti na teren."

326
PRIVREMENA SPRIJEČENOST ZA RAD ZBOG BOLESTI

I NEOPRAVDANOST RAZLOGA ZA OTKAZ UGOVORA O RADU
(Član 143a tačka 1 u vezi čl. 75 st. 3 Zakona o radu)
Propust zaposlenog da blagovremeno obavijesti poslodavca o

privremenoj spriječenosti za rad i dostavi izvještaj, sam po sebi, ne znači da
mu zbog toga može biti otkazan ugovor o radu.
Iz obrazloženja:
"Postavljenim zahtjevom traženo je da se poništi kao nezakonito rješenje o

otkazu ugovora o radu tuženog br. 031-16 od 17.08.2016. godine i da se tuženi
obaveže da tužilju vrati na rad.
U postupku je utvrđeno da je tužilja bila zaposlena kod tuženog na
neodređeno vrijeme i obavljala poslove prodavca u maloprodaji. Rješenjem čiji se
poništaj tužbom zahtjeva, tužilji je otkazan ugovor o radu zbog povrede radne
obaveze iz čl. 56 Pravilnika o radu tuženog, odnosno čl. 51 st. 1 tač. 3 Opšteg
kolektivnog ugovora. U rješenju je navedeno da je tužilja neopravdano izostala s
posla počev od 20.07.2016. godine, do dana donošenja osporenog rješenja
17.08.2016.godine, što je ukupno 21 dan u kontinuitetu. Tuženi je prethodno
postupio saglasno odredbi čl. 143 b Zakona o radu i dostavio tužilji upozorenje
26.07.2016. godine i 15.08.2016. godine, o postojanju razloga za otkaz ugovora o
radu, nakon čega je tužilja dopisom od 28.07.2016. godine i 16.08.2016. godine,
obavijestila tuženog da je na liječenju. Tuženi je rješenjem broj 031-16 od
17.08.2016. godine, otkazao tužilji ugovor o radu.
Tužilja je tuženom dana 24.08.2016. godine, dostavila izvještaje o privremenoj
spriječenosti za rad od 08.08.2016. godine i 23.08.2016. godine, iz kojih se utvrđuje
da je u periodu od 20.07. do 03.08.2016. godine i u periodu od 09.08. do 23.08.2016.
godine, postojala privremena spriječenost za rad tužilje. Provedenim dokazima,
posebno iz iskaza tužilje datog u svojstvu parnične stranke i iskaza svjedoka D. I.,
utvrđeno je da je tužilja i u periodu 03.08. do 09.08.2016. godine (za koji period nije
dostavila doznake) opravdano izostala sa posla, budući da je o isteku bolovanja i
potrebi da joj zbog bolesti radne dane do kontrole daju kao slobodne, usmeno
obavijestila koleginicu D. I., koja je to prenijela šefici S. P., pa kako praksa nije bila da
se zaposleni u pisanoj formi obraćaju poslodavcu, a od tuženog nije dobila povratnu
informaciju, to je tužilja imala razloga da vjeruje da je udovoljeno njenom zahtjevu.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da
u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 143 st. 1 tač. 2 i 3 Zakona o
radu ("Sl. list CG", br.49/2008, 26/2009, 59/2011, 66/2012, 31/2014), čl. 54 st. 1 tač.
5 Pravilnika o radu tuženog, te Opšteg kolektivnog ugovora, za otkaz ugovora o radu
i poništili kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa tužilji.
I po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno
pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što je u postupku utvrđeno da
je odsustvo tužilje sa posla bilo opravdano, jer je tužilja bila spriječena za rad zbog
bolesti, zbog čega je pobijano rješenje nezakonito s obzirom na to da se opravdanim
razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu odredbe čl. 143 a tač. 1 Zakona o radu
ne smatra privremena spriječenost za rad zbog bolesti.
BILTEN 1 / 2019 349

327
Revizijom se ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe člana 75 st. 3 Zakona o

radu. Ovom zakonskom odredbom propisano je da je zaposleni u slučaju odsustva
sa rada (i zbog privremene spriječenosti za rad zbog bolesti) dužan da najkasnije u
roku od tri dana o tome obavijesti poslodavca i da izvještaj o privremenoj
spriječenosti za rad dostavi poslodavcu u roku od pet dana od dana izdavanja
izvještaja. Medjutim, ovaj sud cijeni relevantnim da je tužilja u pisanoj formi dva puta
obavijestila tuženog da je na liječenju (i to prije donošenja rješenja o otkazu ugovora
o radu), a kasnije je dostavila i izvještaje o privremenoj spriječenosti za rad. Osim
toga, propust tužilje da blagovremeno obavijesti poslodavca o privremenoj
spriječenosti za rad i dostavi izvještaj, sam po sebi, ne znači da joj zbog toga može
biti otkazan ugovor o radu, tim prije što odredba čl. 75 Zakona o radu ne sadrži
sankciju u slučaju nepostupanja po st. 3 navedenog člana.
Nasuprot navodima revizije pravilno su nižestepeni sudovi cijenili da je tužilja i
u periodu od 03.08 do 09.08.2016. godine, bila opravdano odsutna jer je imala razlog
da vjeruje da je udovoljeno njenom zahtjevu za slobodne dane budući da nije bila
praksa da se zaposleni u pisanoj formi obraćaju poslodavcu niti je dobila povratnu
informaciju od tuženog da je zahtjev odbijen, o čemu nižestepene presude sadrže
dovoljne i jasne razloge."

328
TEŽA POVREDA RADNE OBAVEZE I ZAKONITOST ODLUKE

O PRESTANKU RADNOG ODNOSA
(Član 37. tačka 7 Opšteg kolektivnog ugovora
u vezi sa čl. 272 st. 2 KZ i čl. 15 ZPP)
To što se poslodavac u odluci o izricanju disciplinske mjere o prestanku

radnog odnosa pogrešno pozvao na odredbu Opšteg kolektivnog ugovora
kojom se utvrdjuje povreda radne obaveze ne čini odluku ništavom.
***
Činjenični opis povrede radne obaveze je dovoljno identifikovan ako
odluka o izricanju disciplinske mjere prestanak radnog odnosa sadrži razloge
zbog čega je izrečena mjera prestanka radnog odnosa.
Iz obrazloženja:
"Prema činjenicama utvrđenim u postupku, tužilac je bio zaposlen kod tuženog

na radnom mjestu inkasanta. Protiv tužioca od strane tuženog vođen je disciplinski
postupak i donijeta odluka, br. 675 od 18.09.2017. godine kojom je oglašen
odgovornim za težu povredu radne obaveze iz čl. 37 tač. 4 Opšteg kolektivnog
ugovora i čl. 5 tač. 5, 8 i 10 Pravilnika tuženog o disciplinskoj i materijalnoj
odgovornosti zaposlenih, zbog čega mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa.
Nakon toga donijeto je i rješenje o prestanku radnog odnosa br. 695 od 29.09.2017.
godine. Protiv tužioca je vođen i krivični postupak s tim u vezi u kojem je donijeta
pravosnažna presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju, P.br.199/17 od 18.12.2017.
godine kojom je ovdje tužilac oglašen krivim za krivično djelo zloupotreba položaja u
privrednom poslovanju iz čl. 272 st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore i
izrečena mu uslovna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam
mjeseci uslovno na tri godine. U krivičnom postupku je utvrđeno da je tamo okrivljeni,
a ovdje tužilac, kao inkasant tuženog u periodu od 01.01.2017. do 29.06.2017.
godine od novca koji mu je povjeren na radu, a koji potiče od naplate utroška vode
prisvojio ukupan iznos od 5.819,51€ čime je sebi pribavio protivpravnu imovinsku
korist, a oštećenom preduzeću pričinio štetu.
U postupku je utvrđeno da je predmetna tužba blagovremeno podnijeta.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni
zahtjev i poništio kao nezakonite odluku tuženog i rješenje o prestanku radnog
odnosa, te obavezao tuženog da tužioca vrati na rad. Ovo kod utvrđenja u postupku
da odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužioca, kao ni odluka o izricanju
disciplinske mjere u izreci nije sadržala opis i vremenski okvir povrede radne
obaveze, kako je to propisano u odredbi čl. 38 st. 2 Opšteg kolektivnog ugovora.
Osim toga, tuženi se u odluci o izricanju mjere o prestanku radnog odnosa pozvao na
pogrešnu odredbu Pravilnika o težoj povredi radne obaveze što takođe odluku čini
nezakonitom. Kako je utvrđena nezakonitost odluke tuženog o izricanju disciplinske
mjere o prestanku radnog odnosa to je samim tim nezakonito i rješenje tuženog o
prestanku radnog odnosa koje je na osnovu te odluke donijeto radi čega su obje
odluke poništene i naloženo vraćanje tužioca na rad.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i
drugostepeni sud.
BILTEN 1 / 2019 351

329
Međutim, i po nalaženju ovog suda, a kako se osnovano revizijom ukazuje,

nižestepene presude su donijete na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava
radi čega su i preinačene.
Prema stanju u spisima, protiv tužioca je vođen krivični postupak koji je
okončan osuđujućom presudom i tužilac oglašen krivim za krivično djelo zloupotreba
položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika Crne
Gore. Činjenični opis krivičnog djela stavljen tužiocu na teret i visina utvrđenog
manjka odgovara činjenicama utvrđenim u postupku koji je tuženi, kao poslodavac,
vodio protiv tuženog.
Odredbom čl.15 Zakona o parničnom postupku propisano je da je u parničnom
postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca
vezan za pravosnažnu presudu suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Dakle, parnični sud je u predmetnoj pravnoj stvari vezan osuđujućom
krivičnom presudom u pogledu postojanja povrede radne obaveze koja predstavlja
krivično djelo i krivične odgovornosti zaposlenog, a što nižestepeni sudovi nijesu imali
u vidu prilikom odlučivanja.
To što se poslodavac u odluci o izricanju disciplinske mjere o prestanku
radnog odnosa pogrešno pozvao na odredbu Opšteg kolektivnog ugovora kojom se
utvrđuje povreda radne obaveze (tač. 4 umjesto tač. 7 člana 37 OKU) ne čini
pomenutu odluku ništavom, jer se radi o primjeni materijalnog prava o čemu sud vodi
računa po službenoj dužnosti. Kako navedena odluka u obrazloženju sadrži razloge
zbog čega je tužiocu izrečena mjera prestanka radnog odnosa (manjak utvrđen od
strane komisije tuženog u iznosu od 5.819,51€ u kom iznosu je i oštetio tuženog) to
se ne može prihvatiti ni rezonovanje nižestepenih sudova da činjenični opis povrede
radne obaveze stavljene tužiocu na teret nije dovoljno identifikovan.
Budući da odluka o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa nije
nezakonita to nije nezakonito ni rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu
koja je donijeta na osnovu te odluke, a koje, uostalom, ima samo deklaratoran
karakter."

330
RAZRJEŠENJE DUŽNOSTI IZVRŠNOG DIREKTORA

SUPROTNO AKTU POSLODAVCA
(Čl. 34 tač. 2, 37, 39 i 40 stav 1 Statuta DOO "Čistoća", Pljevlja)
Kada je inicijativa pokretanja postupka razrješenja direktora podnijeta od

strane nenadležnog lica i bez izvještaja, odluka o razrješenju direktora je
nezakonita.
Iz obrazloženja:

izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu čl. 9
ZPP, utvrdjeno je da je tužilac, po prethodno raspisanom oglasu, Odlukom tuženog
br. 01-1118 od 15.05.2015. godine imenovan za izvršnog direktora tuženog, na
period od četiri godine, nakon čega je isti (tužilac) sa tuženim zaključio Ugovor o radu
br. 01-1390 od 09.06.2015. godine, na osnovu kojeg je zasnovao radni odnos na
odredjeno vrijeme, na četiri godine, počev od 09.06.2015. godine. Nadalje, da je
Odlukom Odbora direktora tuženog od 09.11.2016. godine, a nakon održane XX
sjednice Odbora direktora (08.11.2016. godine), tužilac razriješen dužnosti prije
isteka mandata, na koju odluku je SO-e P. dala saglasnost Odlukom br. 030-
329/2016-1 od 29.11.2016. godine, koja je objavljena u “Službenom listu CG” –
Opštinski propisi br. 48/16). Nakon dobijene saglasnosti, tuženi je 09.12.2016. godine
donio rješenje o prestanku radnog odnosa pod br. 01-4239.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za poništaj kao
nezakonite Odluke Odbora direktora tuženog br. 01-3871 od 09.11.2016. godine o
njegovom razrešenju dužnosti izvršnog direktora i rješenja o prestanku radnog
odnosa br. 01-4239 od 09.12.2016. godine. Tužilac je svoj zahtjev temeljio na tvrdnji
da je odluka o razrešenju dužnosti izvršnog direktora, na osnovu koje mu je prestao
radni odnos, donesena suprotno proceduri koja je propisana Statutom tuženog.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su tužbeni
zahtjev usvojili nalazeći da prilikom donošenja odluke o razrešenju nije ispoštovana
procedura propisana Statutom tuženog, što ovu odluku čini nezakonitom, kao i
rješenje o prestanku radnog odnosa koje je na osnovu nje doneseno.
Odredbom čl. 34 tač. 2 Statuta tuženog od 29.12.2014. godine, koji je važo u
vrijeme donošenja sporne odluk,e propisano je da Odbor direktora bira i razrešava
izvršnog direktora, a čl. 39 su propisani uslovi za razrešenje izvršnog direktora prije
isteka vremena na koje je imenovan.
Članom 40 st.1 Statuta je propisano da inicijativu za pokretanje postupka za
razrešenje izvršnog direktora društva može podnijeti Odbor direktora i predsjednik
Opštine, na osnovu izvještaja organa lokalne uprave koji vrši upravni nadzor nad
radom društva i izvještaja organa lokalne samouprave o izvršenoj reviziji poslovanja
društva, a st. 2 navedene odredbe da je Odbor direktora dužan da inicijativu razmotri,
donese odluku i o tome obavijesti podnosioca inicijative, u roku od 30 dana od dana
podnošenja inicijative.
BILTEN 1 / 2019 353

331
Iz zapisnika sa sjednice Odbora direktora br. 01-3870 od 09.11.2016. godine,

koja je održana na dan 08.11.2016. godine, na koji se revident poziva, utvrdjeno je
da je tog dana održana sjednica sa predloženim i usvojenim dnevnim redom (dvije
tačke), i to: “Usvajanje zapisnika sa XIX sjednice Odbora direktora” i “R.”, kojoj je
pored članova Odbora prisustvovao izmedju ostalih i tužilac. Nadalje, da je pod
tačkom “R.” predsjednik Odbora direktora M. Č. postavio pitanje odgovornosti vezano
za vodjenje disciplinskog postupka protiv zaposlenih i njihovog vraćanja na posao po
pravosnažnim presudama, nepoštovanja zaključka Odbora direktora od strane
izvršnog direktora, te da su povodom postavljenih pitanja pozivani zaposleni – koji su
se o tome izjašnjavali – Lj. B. – referent za radne odnose, M. Dj. – šef računovodstva
i S. Dž. – blagajnica, a izjašnjavao se i tužilac, nakon čega je u zapisniku
konstatovano “na osnovu svega prethodno izloženog na današnjoj sjednici Odbor
direktora je zaključio da je izvršni direktor dužnost obavljao na način kojim je
prekoračio zakonska i statutarna ovlašćenja izvršnog direktora. Nakon toga M. Č. je
predložio da se izvršni direktor razriješi dužnosti i da se donese odluka o razrešenju
dužnosti izvršnog direktora H. K. Odbor direktora je jednoglasno donio odluku da se
razriješi dužnosti izvršnog direktora DOO “Č.” H. K.”.
Dakle, imajući u vidu naprijed navedenu sadržinu zapisnika, nasuprot
navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je odluka o
razrešenju donesena suprotno Statutu tuženog.
Naime, iz njegove sadržine proizilazi da je inicijativu za razrešenje dužnosti
izvršnog direktora pod tačkom dva “R.” podnio predsjednik Odbora direktora M. Č.,
što je suprotno čl.40 st.1 Statuta, kojim je propisano da inicijativu za pokretanje
postupka razrešenja izvršnog direktora može podnijeti Odbor direktora i predsjednik
Opštine, na osnovu izvještaja lokalne uprave koji vrši upravni nadzor nad radom
društva i izvještaja organa lokalne samouprave o izvršenoj reviziji poslovanja društva.
Navedeni izvještaj, kao osnov za podnošenje inicijative Odbora direktora, kao
kolektivnog tijela ili predsjednika Opštine, ne može zamijeniti individualno
obrazloženje predsjednika Odbora direktora dato na sjednici Odbora direktora,
održane dana 08.11.2016. godine, u okviru tačke dnevnog reda pod "R.". Na
drugačiji zaključak ne utiče ni činjenica da je u zapisniku nakon predloga M. Č.
konstatovano “da je Odbor direktora jednoglasno donio odluku da se razriješi
dužnosti izvršnog direktora”. Jer, značaj funkcije izvršnog direktora, kao organa
rukovodjenja društva (čl. 35 Statuta), čije nadležnosti su propisane čl. 37 Statuta,
pretpostavlja profesionalan i odgovoran odnos istog u obavljanju te funkcije, što
zahtijeva potrebu sačinjavanja posebnog izvještaja o njegovim propustima u radu,
koji (propusti) bi predstavljali razlog za razrešenje, prije isteka mandata, a koji su
propisani čl. 39 Statuta tuženog.
Dakle, kako je inicijativa za pokretanje postupka razrješenja podnijeta od
strane nenadležnog lica, i bez izvještaja, to je odluka o razrešenju nezakonita kao i
rješenje o prestanku radnog odnosa, koje je na osnovu nje donijeto.
Bez značaja je ukazivanje revidenta da od strane nižestepenih sudova nijesu
cijenjeni ostali izvedeni dokazi - iskazi svjedoka i pisani dokazi. Jer, sporne odluke su
nezakonite iz formalnog razloga – nepoštovanja procedure propisane Statutom, kao
najvišim aktom društva."

332
OCJENA ZAKONITOSTI KONKURSA I ODLUKE O IZBORU

U AKADEMSKO ZVANJE
(Član 72 stav 3 Zakona o visokom obrazovanju
i čl. 88 st. 2 Statuta Univerziteta)
Prekoračenje roka za odlučivanje o izboru po raspisanom konkursu nije

razlog koji pobijane odluke čini nezakonitim, jer se u radi o instruktivnom roku,
ustanovljenom radi bržeg okončanja postupka, a ne prekluzivnom roku.
***
Sud nije kompetentan da se upušta u ocjenu uslova i mjerila koji su
neophodni za sticanje akademskih zvanja, već to pravo isključivo pripada
Senatu Univerziteta.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužilje da se poništi kao

nezakonit konkurs tuženog za izbor u akademsko zvanje za predmete bliže
naznačene u izreci prvostepene presude, kao i zahtjev da se poništi kao nezakonita
Odluka o izboru u akademsko zvanje vanredne profesorice doc. dr I. N.
Tužilja svoj zahtjev temelji na činjenicama: da je Naučni odbor tuženog prijavu
kandidatkinje doc. dr I. N. trebao da odbaci kao nepotpunu, da recezentska komisija
od strane tuženog nije formirana u skladu sa pravilima, da kandidatkinja doc. dr I. N.
nije imala zvanje docenta u trenutku izbora, kao i da odluka o izboru nije zakonita jer
ne sadrži obrazloženje i pravnu pouku, a da bodovanje kadnidata nije pravilno
izvršeno.
nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odbili
zahtjev tužilje, nalazeći da je procedura koja je prethodila donošenju osporene
odluke o izboru bila u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju, Statutom
Univerziteta Crne Gore, Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja i sa
Uputstvom za primjenu tih mjerila.
Naime, odredbama Zakona o visokom obrazovanju ("Sl. list CG" br.
44/2014, 47/2015, 40/2016, 71/2017, 55/2018 i 17/2019), propisano je da je
Univerzitet Crne Gore autonomna ustanova - čl. 38, koja ima pravo da vrši
izbor u akademska zvanja - čl. 18. st.1 tač.6, da izbor u ime Univerziteta
(tuženog) vrši Senat kao njegov organ na osnovu javnog konkursa, te da se
izbor vrši nakon isteka vremena izbora u niže zvanje, a da se postupak izbora
mora završiti u roku od 6 mjeseci - čl. 72 istog zakona. Takođe Pravilima
postupka za izbor u akademska zvanja, kojima se bliže uređuje postupak za
izbor i ponovni izbor u akademska zvanja na Univerzitetu Crne Gore, kao i
druga pitanja u vezi sa izborom, propisano je da se postupak izbora pokreće
javnim oglašavanjem - čl. 2, da se neblagovremene i nepotpune prijave
odbacuju i ne uzimaju u razmatranje - čl.4, da Senat tuženog imenuje
recenzentsku komisiju - čl. 5, a da odluku o izboru (koja je konačna) donosi
Senat, na osnovu mišljenja recenzenata i predloga Vijeća organizacione
jedinice - čl.9 Pravila.
BILTEN 1 / 2019 355

333
Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju konkurs raspisan u dnevnim

listovima "D." i "P.", dakle javno oglašavan, da je prijave kanidata koji su se
javili na predmetni konkurs cijenio Naučni odbor tuženog i naveo da kandidati
ispunjavaju uslove za izbor u akademsko zvanje, da je odlukom Senata
tuženog imenovana komisija recenzenta, koja je dala izjašnjenje o prijavljenim
kandidatima, te predložila da se u akademsko zvanje izabere doc.dr I. N., te
da je Vijeće organizacione jedinice donijelo predlog odluke da se izvrši izbor
doc.dr I. N., a da je u konačnom Senat tuženog donio odluku o izboru doc.dr I.
N., na osnovu izjašnjenja recenzentske komisije i predloga Vijeća
organizacione jedinice, to se da zaključiti da je postupak izbora (a s tim u vezi
i odluka o izboru) sproveden u skladu sa citiranim zakonskim određenjima, te
predmetnim Pravilima postupka za izbor.
Navodi revizije u kojima se ističe da nižestepeni sudovi nisu cijenili
mišljenje Naučnog odbora od 31.08.2015. godine, te da je prijava
kadnidatkinje doc. dr I. N. bila nepotpuna, zbog čega je istu trebalo odbaciti,
pokazuju se neosnovanim. Ovo kod činjenice što je kandidatkinja doc. dr I. N.,
nakon ovog mišljenja Naučnog odbora, dostavila korigovanu klasifikacionu
bibliografiju u skladu sa preporukama Naučnog odbora, koji je u svom
mišljenju br. 13-1936/4 od 18.09.2015. godine naveo da je izvršio uvid u
dokumentaciju i konstatovao da su se stekli uslovi za nastavak procedure za
izbor u akademsko zvanje i dostavio dokumentaciju recenzentskoj komisiji
radi upućivanja na dalji postupak. Dakle, u konkretnom se ne može raditi o
nepotpunosti prijave, jer je prijavu imenovana kandidatkinja korigovala, a
Naučni odbor prihvatio, čime su se stekli uslovi za nastavak procedure izbora.
Neosnovani su i navodi revizije u kojima se ističe da od strane Univerziteta
CG nije data saglasnost za raspisivanje predmetnog konkursa. Ovo iz razloga
što u spisima predmeta egzistira akt - saglasnost za raspisivanje predmetnog
konkursa, koju je Rekotrat Univerziteta dopisom br. 01-1320/2 od 01.07.2015.
godine dao, kako to uostalom pravilno utvrđuje nižestepeni sud.
Cijenio je ovaj sud i navode revizije kojima se ističe da se konkurs za izbor
raspisuje 6 mjeseci prije isteka vremena prethodnog izbora, te da u
konkretnom slučaju doc. dr I. N. nije imala uslov za izbor u zvanje vanrednog
profesora, jer u trenutku raspisivanja konkura nije imala zvanje docenta (to
zvanje po navodima tužilje kandidatkinji prestalo 24.09.2014. godine),
međutim isti nisu od uticaja na drugačije odlučivanje. Ovo pri činjenici što
prekoračenje roka za odlučivanje o izboru po raspisanom konkursu nije razlog
koji pobijane odluke čini nezakonitim, jer se u konkretnom radi o instruktivnom
roku, ustanovljenom radi bržeg okončanja postupka, a ne prekluzivnom roku.
Ovakav zaključak suda osnažen je i činjenicom što je Zakonom o visokom
obrazovanju u čl. 72 st. 3 i Statutom Univerziteta u čl. 88 st. 2, određeno da se
izbor u više zvanje vrši nakon isteka vremena izbora u niže zvanje.
Sledstveno navedenom, a kako se ne radi o prekluzivnom roku, to prilikom
izbora doc. dr I. N. za zvanje vanrednog profesora, nije došlo ni do
"preskakanja" zvanja, kako to revident u reviziji neosnovano ističe.
Neosnovani su i navodi revizije u kojima se ukazuje da pobijana odluka o
izboru u zvanje nije zakonita, budući da ne sadrži pravnu pouku niti
obrazloženje. Ovo sa razloga što se uvidom u pobijanu odluku da zaključiti da
ista sadrži i obrazloženje i pravnu pouku. Pored toga, sve i da navedena
odluka ne sadrži pravnu pouku (a što u konkretnom nije slučaj), to se

334
zakonitost te odluke ne bi mogla dovesti u pitanje, budući da je tužilja ostvarila

pravo na sudsku zaštitu blagovremenim podnošenjem tužbe.
Što se tiče navoda revizije da je tužilja bila u neravnopravnom položaju
prilikom izbora za zvanje, jer nisu izabrani članovi recezentske komisije koje je
ona predložila, isti se pokazuju neosnovanim. Ovo zbog toga što je odredbom
čl. 88 Statuta Univerziteta propisano da članove recezentske komisije imenuje
Senat na predlog Vijeća organizacione jedinice, te da da članovi komisije ne
mogu biti u zvanju nižem od onog u koje se kandidat bira i ne mogu biti u
srodstvu sa kandidatom u prvoj liniji i pobočnoj liniji zaključno do četvrtog
stepena. Kako je u konkretnom Senat tuženog imenovao navedenu komisiju,
te kako tužilja nije pružila dokaze da je neki od članova komisije u nižem
zvanju od zvanja kandidata, ili pak u srodstvu sa kandidatom, to nisu postojale
ni bilo kakve smetnje za imenovanje predmetne komisije.
Za ukazati je revidentu, da sud nije kompetentan da se upušta u ocjenu uslova
i mjerila koji su neophodni za sticanje akademskih zvanja. To pravo isključivo pripada
Senatu Univerziteta, jer je shodno Zakonu o visokom obrazovanju i Statutu tuženog,
Univerzitet kao Ustanova visokog obrazovanja autonoman u vršenju svoje djelatnosti
i isti ima pravo da sam bira akademsko i drugo osoblje. Slijedom izloženog, to se i
navodi revidenta da nije izvršeno pravilno bodovanje i ocjenjivanje stečenih
kvalifikacija kandidata, pokazuju neosnovanim."
BILTEN 1 / 2019 357

335
ZAHTJEV ZA SUDSKU ZAŠTITU PRIJE OKONČANJA POSTUPKA

ZA RJEŠAVANJE STAMBENOG PITANJA
U sporovima radi rješavanja stambenih potreba zaposlenih sud, po

pravilu, odlučuje o zakonitosti odluke donijete s tim u vezi i ne može rješavati o
samom pravu, odnosno o pravu zaposlenog na tražena novčana sredstva radi
rješavanja stambenog pitanja i njihovoj visini.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi da se tužilac obratio izvršnom direktoru i odboru

direktora tuženog zahtjevom za rješavanje stambenog pitanja zaposlenog i njegove
porodice usled trajnog gubitka radne sposobnosti na poslu koji je zaveden kod
tuženog 02.03.2016. godine pod brojem 0211-1803/1 i tražio da mu se riješi
stambeno pitanje po osnovu čl. 21 Pravilnika. Kako tuženi nije postupio po tom
zahtjevu, tužilac je poslao opomenu br. 02/1-8039/1 od 16.08.2016. godine tražeći da
se njegov zahtjev riješi prije utuženja. U toku predmetne parnice, tužilac je tuženom
dostavio uvjerenje Zavoda za zapošljavanje i izjavu o kućnoj zajednici koji su od
značaja radi ocjene kriterijuma za rješavanje po zahtjevu tužioca i donošenje odluke
od strane nadležnog organa tuženog. Postupak po zahtjevu tužioca je u toku s tim
da odluka nije donijeta do okončanja parnice.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, pravilno su, i po nalaženju ovog
suda, odlučili nižestepeni sudovi kad su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer je
to nalagala pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari.
Pravilnik o rješavanju stambenih potreba zaposlenih kod tuženog, u dijelu VI
koji nosi naziv „Posebni slučajevi rješavanja stambenih potreba“, u čl.19 st.1
propisuje da tuženi rješava stambenu potrebu porodice, pored ostalih, i zaposlenog
koji je zbog nesreće na poslu trajnu izgubio radnu sposobnost, a nema riješeno
stambeno pitanje, bez obaveza vraćanja dodijeljenih sredstava u skladu sa članom 2
ovog Pravilnika. Odluku s tim u vezi donosi odbor direktora tuženog na zahtjev
zaposlenog i na osnovu predloga izvršnog direktora uz prethodno pribavljeno
mišljenje reprezentativne sindikalne organizacije (st.2).
Odredbom čl.2 st.1 predviđa da pravno rješavanje stambenih potreba u skladu
sa tim Pravilnikom ima zaposleni koji nije na odgovarajući način riješio stambenu
potrebu po osnovu radnog odnosa, odnosno po osnovu radnog odnosa člana
njegovog porodičnog domaćinstva i koji je, prije pokretanja postupka za rješavanje
stambenih potreba, proveo u radnom odnosu kod tuženog najmanje pet godina.
Prema stanju u spisima predmeta, tužilac je lice koje je usled nesreće na
poslu trajno izgubilo radnu sposobnost i predmetnom tužbom, u skladu sa čl. 19 st. 1
Pravilnika tuženog, traži da mu se na ime rješavanja stambenog pitanja dodijele
odgovarajuća sredstva bez obaveze vraćanja.
Međutim, ostvarenju tog prava, kako pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi,
prethodi postupak propisan Pravilnikom tuženog kako bi se utvrdile činjenice koje su
relevantne za donošenje odluke s tim u vezi, a tiču se ispunjenosti uslova iz čl. 19 u
vezi sa čl. 2 Pravilnika.
Kako je tužilac zatražio sudsku zaštitu s pozivom na odredbu čl. 19 Pravilnika
prije nego što je okončan postupak kod tuženog u vezi sa njegovim zahtjevom (koji je

336
iniciran s pozivom na odredbu čl. 21 Pravilnika i odnosi se na zaposlene koji

obavljaju poslove od posebnog značaja za tuženog, a u koju kategoriju ne spada
tužilac) to je, i po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala
odbijanje tužbenog zahtjeva, jer se za to nijesu stekli uslovi propisani Pravilnikom.
U sporovima radi rješavanja stambenih potreba zaposlenih, po pravilu, sud
odlučuje o zakonitosti odluke donijete s tim u vezi i ne može rješavati o samom
pravu, odnosno u konkretnom slučaju o pravu tužioca na tražena novčana sredstva
radi rješavanja stambenog pitanja i njihovoj visini. Postupanje suda punom
jurusdikcijom je samo izuzetno u situaciji kada nadležni organ poslodavca ne odluči
po zahtjevu i kada se takvo nečinjenje može smatrati zloupotrebom prava odlučivanja
od strane poslodavca što ovdje nije slučaj
Naime, prema stanju u spisima, tužilac je tek nakon podnošenja tužbe u
skladu sa Pravilnikom tuženog dostavio dokumentaciju od značaja za donošenje
odluke nadležnog organa tuženog o njegovom pravu da po posebnim uslovima, u
skladu sa čl. 19 Pravilnika, riješi stambeno pitanje pa je i svojim ponašanjem doprinio
da poslodavac o njegovom pravu još uvijek ne odluči.
U nedostatku procedure koju Pravilnik tuženog predviđa za ostvarivanje
traženog prava i donošenja odluke slijedom tako sprovedenog postupka kako u
pogledu osnova, tako i visine pripadajućih sredstava u skladu sa članom 7 Pravilnika,
nijesu se stekli uslovi da o tom pravu neposredno odlučuje sud."
BILTEN 1 / 2019 359

337
NEREALIZACIJA ODLUKE O DODJELI STANA OSTAVIOCU

I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA SLJEDBENIKA ZA NAKNADU ŠTETE
U VISINI PROTIVRIJEDNOSTI STANA
Pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana je lično pravo i nije

nasljedivo, te ukoliko ostavilac nije zaključio ugovor o korišćenju stana, niti je
došlo do realizacije odluke o dodjeli stana pravnom prethodniku, jer stan nije
izgradjen, sljedbenicima ne pripada pravo na naknadu štete u visini
protivrijednosti stana.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca da se utvrdi da

navedena novčana sredstva predstavljaju zaostavštinu sada pok B. R.
Iz predmetnih spisa proizilazi, da je Ž. CG AD P., pravni prethodnik tuženih
dana 23.06.2008. godine donijela Odluku o dodjeli stana pov. 50 m2 u zakup na
neodredjeno vrijeme R. B., pravnom prethodniku tužilaca, a koji je bio zaposlen kod
tog društva. Shodno toj odluci, zaposleni je trebao da zaključi ugovor o zakupu na
neodredjeno vrijeme, kojim bi se regulisali medjusobna prava i obaveze. Ugovorom o
izgradnji objekta zaključenog izmedju Ž. CG i "S & V C." DOO P. od 04.04.2008.
godine i Aneskom tog ugovora, izvodjač je bio dužan da izgradi u roku od 18 mjeseci,
odnosno 12 mjeseci od dobijanja dozvole za gradnju. Ugovor nije nikada realizovan,
te je isti raskinut sporazumom br. 252 od 03.06.2011. godine.
Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi zahtjev tužioca odbili
kao neosnovan, a kojim je traženo, da se utvrdi da zaostavštinu pok. B. R. čine
novčana sredstva u iznosu od 40.000 € i da se tuženi obavežu da po osnovu
naknade štete zbog neispunjenja obaveze o dodjeli stana, isplati taj novčani iznos.
Naime, navedena novčana sredstva koja potražuju tužioci ne mogu
predstavljati zaostavštinu sada pok. B. R., a koja bi se odnosila na protivuvrijednost
stana pov. 50 m2. Ovo s razloga, što pravni prethodnik tužilaca u momentu smrti nije
imao stečeno pravo na zakup spornog stana na osnovu Odluke o dodjeli stana u
zakup na neodredjeno vrijeme od 23.06.2008. godine, jer isti niti je zaključio ugovor o
zakupu stana na neodredjeno vrijeme, niti je otkupio stan, niti je konačno došlo do
izgradnje objekta u kome treba da bude taj stan. Dakle, do realizacije navedene
odluke nije ni došlo, jer je ona predstavljala samo polaznu osnovu za zaključenje
ugovora o zakupu, a do čega nije ni došlo.
U prilog tome ide i pravosnažna odluka Osnovnog suda u Podgorici P.br.
247/11 od 14.12.2012. godine kojom je odbijen zahtjev tužilaca, da tuženi solidarno
izvrše odluku o dodjeli stana, tako što će zamjenu dodijeljenog, neizgradjenog stana
tužiocu dodijeliti i predati izgradjeni stan pov. 50 m2, useljiv. U ovom predmetu,
revizija tužilaca je odbijena kao neosnovana presudom Vrhovnog suda CG Rev.br.
233/14 od 02.04.2014. godine. Dakle, ne postoji pravo pravnog prethodnika tužilaca,
koje bi mogao biti predmet nasledjivanja i što bi predstavljalo njegovu zaostavštinu,
niti bi moglo predstavljati osnov za potraživanje naknade štete. Pravo na zaključenje
ugovora o zakupu stana predstavlja lično pravo ustanovljeno u korist tačno
označenog lica, tj. sada pok. R. B., jer posle njegove smrti pravo da zaključe ugovor
o zakupu stana gasi se to njegovo pravo.

338
Pravilno su nižestepeni sudovi imali u vidu Odluke odbora direktora Ž. i. AD P.

br. 330/3 od 20.01.2017. godine i Odbora direktora "M." AD br. 6400/8-3 od
31.10.2016. godine, a kojima je odobrena isplata novčanih sredstava kao zamjena za
ispunjenja obaveza po odlukama o dodjeli stana u zakup zaposlenim, smatrajući ih
bez odlučnog značaja za rješenje ove pravne stvari. Ovo iz razloga što tužioci, kao
zakonski naslednici pok. R. B., nijesu se ni obraćali prvotuženom, kod kojeg je njihov
pravni prethodnik bio u radnom odnosu do odlaska u penziju, tako da ne posjeduju
nikakvu odluku o isplati novčanih sredstava, koja bi eventualno mogla biti osnov za
potraživanje novčanih sredstava."
BILTEN 1 / 2019 361

339
PRIVREDNO PRAVO
340
ODGOVORNOST STEČAJNOG UPRAVNIKA ZA ŠTETU

NASTALU PRODAJOM TUDJEG ZEMLJIŠTA
(Član 61 stav 2 Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji)
Stečajni upravnik odgovoran je za štetu nastalu prodajom tudjeg

zemljišta ukoliko je radnju prodaje preduzeo bez odobrenja stečajnog vijeća ili
stečajnog sudije.
Iz obrazloženja:
"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je prethodnik tužioca,

"E." DOO P., u postupku stečaja nad stečajnim dužnikom "S." DOO na osnovu
objavljenog oglasa u dnevnom listu "P." i provedenog postupka licitacije br. 113 od
01.01.1997. godine, dostavio ponudu za kupovinu predmetnih nepokretnosti, te da je
Komisija za otvaranje ponuda po Oglasu o prodaji imovine dostavila obavještenje br.
118/1 od 30.10.1997. godine. Prethodnik tužioca se pojavio kao najpovoljniji
ponudjač za kupovinu nepokretnosti i sa "S." DOO zaključio Ugovor o kupoprodaji
nepokretnosti od 03.11.1997. godine. Nepokretnosti koje su prethodniku tužioca
prodate u stečajnom postupku koji je sproveden nad "S." DOO nijesu pripadale
stečajnom dužniku, već trećim licima, što je utvrdjeno pravosnažnom presudom
Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 9630/00 od 13.03.2008. godine. S obzirom da je
tužilac pravo na naknadu štete zbog pravnih nedostataka na kupljenoj parceli mogao
ostvariti u roku od godinu dana od saznanja da na njoj postoje prava trećih, tj. od
04.09.2009. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 31.12.2010. godine, to
je protekao rok od godinu dana u kojem je to pravo tužilac mogao ostvariti. Stoga je
prvostepeni sud primjenom odredbi čl. 508 - 515 tada važećeg ZOO, ("Sl. list SFRJ",
br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl list SRJ", br.31/93) odbio tužbeni zahtjev.
Drugostepeni sud je odlučujući po žalbi tužioca, održao raspravu, ukinuo
prvostepenu odluku i odlučio isto kao i prvostepeni odbijanjem tužbenog zahtjeva, ali
iz drugih razloga. Iz činjeničnog utvrdjenja drugostepenog suda proizilazi da je pravni
prethodnik tužioca u postupku stečaja nad stečajnim dužnikom "S." DOO P., na
osnovu objavljenog oglasa u dnevnom listu "P." i provedenog postupka licitacije br.
113 od 01.01.1997. godine, dostavio ponudu za kupovinu nekretnina KO R. PL 130:
zemljišta u P. 2.590 m2, magacina u P. površine 293 m2 i stražare površine 4 m2.
Komisija za otvaranje ponuda po oglasu o prodaji imovine dostavila je obavještenje
br. 118/1 od 30.09.1997. godine da je pravni prethodnik tužioca najpovoljniji
ponudjač za kupovinu nepokretnosti. Sa istim je zaključen Ugovor o kupoprodaji
nepokretnosti 03.11.1997. godine i one su mu predate u posjed a cijena je u cjelosti
isplaćena. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici, P.br.9630/00 od
13.03.2008. godine, utvrdjeno je pravo svojine trećih lica na parceli koja je prodata
pravnom prethodniku tužioca. Dakle, "S." DOO Podgorica nije bio vlasnik predmetne
nepokretnosti, već je ta parcela, koja je kupljena i u koju je pravni prethodnik tužioca
bio uveden u posjed zahvatala više parcela koje su u vlasništvu fizičkih lica i O. P:
parcelu br. 995 u površini od 2177 m2, dio katastarske parcele broj 1007 u površini
od 1000 m2, upisanih u LN 69 R. kao i parcelu 989 po kulturi neplodno zemljište
površine 2.596 m2 iz LN 32. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud dalje zaključuje
da je stečajno vijeće dalo saglasnost St.br. 496/96 od 20.12.1996. godine da se
BILTEN 1 / 2019 365

341
proda skladište eksploziva u P., broj posjedovnog lista 130 KO R., dok takve
saglasnosti nije bilo za zemljište. Objekti, koji su bili predmet kupoprodajnog ugovora
izmedju pravnog prethodnika tužioca i DD “S.”, sada se nalaze na parcelama 989 i
990 i upisani su u LN 32 KO R. Iz hronologije upisa se nadalje utvrdjuje da je
osnovom navedenog ugovora, tužilac izdejstvovao pravo svojine na ovim parcelama
a što proizilazi iz LN 32 i 152 KO R. Prema tome, po nalaženju drugostepenog suda,
kako se E. DOO uknjižio kao vlasnik pomenutih objekata i kako stečajni upravnik nije
imao saglasnost da proda zemljište, to osnovom člana 172 ZOO u vezi člana 61 stav
2 Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji ("Sl. list SRJ", br.28/96),
zahtjev tužioca da mu se isplati iznos kupoprodajne cijene iz ugovora od 03.11.1997.
godine kao i iznos na ime ulaganja u objekte je neosnovan s obzirom na to da tužena
nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari.
Sa izloženim stanovištem drugostepenog suda saglasan je i ovaj sud. Naime,
u toku postupka nesumnjivo je utvrdjeno da je pravni prethodnik tužioca zaključio
kupoprodajni ugovor 03.11.1997.godine sa preduzećem “S.”, koje je bilo u stečaju.
Predmet ugovora su bile nepokretnosti u PL 130 KO R: zemljište površine 2590 m2,
magacin 293 m2 i stražara površine 4 m2. Taj ugovor je u ime preduzeća u stečaju
zaključio stečajni upravnik i koji je imao saglasnost od strane stečajnog vijeća - St.br.
496/96 od 20.12.1996. godine – samo da proda pomenuti magacin ali ne i zemljište.
Osnovom tog ugovora pravni prethodnik tužioca je ušao u posjed navedenih
nepokretnosti, a cijenu je isplatio. Činjenica je da je tužilac, ulazeći u posjed onoga
što je kupio, zahvatio zemljište trećih lica: fizičkih lica i Opštine P., a što je utvrdjeno
pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici, P.br.9630/00 od 13.03.2008.
godine – parcele 995 i 1007 upisane u LN 69 i parcelu 989 upisanu u LN 32.
Takodje, iz sadržine LN 32 i 152, kao i iz hronologije upisa, nesumnjivo se zaključuje
da se E. DOO upisao kao vlasnik na objektima koji su bili predmet ugovora od
03.11.1997. godine. Članom 172 stav 1 ZOO ("Sl. list SRJ", br. 31/93) propisano je
da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju
ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Medjutim, u konkretnoj pravnoj stvari, ovaj član
se ima posmatrati u vezi sa članom 61 stav 2 Zakona o prinudnom poravnanju,
stečaju i likvidaciji ("Sl. list SRJ", br. 28/96) koji kazuje da je stečajni upravnik
neposredno odgovoran svakom učesniku u stečajnom postupku za štetu koju mu
nanese namjerno ili krajnjom nepažnjom. Dakle, stečajni upravnik u momentu
potpisivanja ugovora od 03.11.1997. godine prodaje zemljište u površini od 2.590 m2,
pritom znajući da “S.” nije vlasnik tog zemljišta. U prilog ovoj činjenici ide i iskaz R. L.,
stečajnog upravnika, koji je jasno i precizno na ročištu od 25.01.2013. godine naveo
da nije mogao naći validnu dokumentaciju u pogledu knjiženja imovine i da su razlozi
praktičnosti nalagali da se prvo proda imovina pa onda da se regulišu svojinska
pitanja. Da riječi stečajnog upravnika prate i njegova djela, dokaz je upravo to što je
prodao nepokretnosti ugovorom od 03.11.1997. godine, a onda 16.09.1998. godine
podnio tužbu u ime “S.” DD protiv SO P. da se utvrdi da je tužilac vlasnik prodatih
nepokretnosti. Prema tome, kako je sam stečajni upravnik potvrdio da je prodao tudje
zemljište i da je znao da u momentu zaključenja ugovora prodaje tudju imovinu –
postupao je u krajnjoj nepažnji, to shodno odredbi člana 61 stav 2 Zakona o
prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji D. C. G. ne može biti pasivno legitimisana
u ovoj pravnoj stvari, tj. tužilac ne može potraživati naknadu na ime materijalne štete
od tužene. Sa druge strane, kako je prethodno utvrdjeno da je E. DOO upisan kao
vlasnik objekata koje je kupio ugovorom od 03.11.1997. godine – LN 32 i LN 152, i
kako je u te objekte vršio ulaganja, to mu je i zahtjev da mu se isplati naknada na ime
tih ulaganja neosnovan.

342
Revizija tužioca se iscrpljuje u pozivanju na član 62 Zakona o prinudnom

poravnanju stečaju i likvidaciji kojim je propisano da stečajni upravnik podnosi
pismene izveštaje o toku stečajnog postupka i o stanju stečajne mase, i to jedanput u
tri mjeseca ili kad to zatraži stečajni sudija, odnosno stečajno veće ili odbor
povjerilaca. Po shvatanju revidenta - pošto je stečajno vijeće propustilo da zatraži
pismene izvještaje od stečajnog upravnika, tj. pošto nije kontrolisalo stečajnog
upravnika, to objektivna odgovornost D. nije isključena. Ovakav revizijski navod ne
stoji. Naime, članom 61 stav 2 Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji
propisano je da ako šteta nastane zbog radnje stečajnog upravnika koju je odobrilo
stečajno vijeće ili stečajni sudija ili zbog postupanja po uputstvu stečajnog sudije,
stečajni upravnik nije odgovoran. To bi značilo da D. odgovara za rad svog organa –
stečajnog sudije ili stečajnog vijeća. U ovoj pravnoj stvari, niti je stečajno vijeće niti
stečajni sudija dao uputstvo stečajnom upravniku da prodaje tudje zemljište u
površini od 2.590 m2 već je stečajni upravnik to učinio samoinicijativno. Sa druge
strane, kada šteta nastane namjernim ili krajnje nepažljivim postupanjem stečajnog
upravnika, što je u ovoj pravnoj stvari slučaj, ili pribavljanjem odobrenja na prevaran
način, onda je on neposredno odgovoran. Dakle, stav 2 člana 61 navedenog Zakona
je jasno i precizno razdvojio situacije kada i zašto ličnom imovinom odgovara stečajni
upravnik a kad D. zbog propusta svojih organa. Članom 62 tog zakona je propisano
da stečajni upravnik podnosi pismene izvještaje jednom u tri mjeseca ili kad mu to
zatraži stečajno vijeće, stečajni sudija ili odbor povjerilaca. Ukazuje ovaj sud da
pomenuti Zakon nije propisao odgovornost države ako stečajno vijeće ili stečajni
sudija ne traži pismene izvještaje, već je samo tim Zakonom rečeno kad je stečajni
upravnik dužan da ih dostavi. Stoga, tvrdnja revidenta da je D. odgovorna zbog
nečinjenja stečajnog vijeća ili stečajnog sudije nije ni u kakvoj vezi sa članom 172
stav 1 tada važećeg ZOO."
BILTEN 1 / 2019 367

343
IZLUČENJE STANA IZ STEČAJNE MASE
Izlučni povjerilac nije stečajni povjerilac i ima pravo da tužbom zahtijeva

izlučenje svoje stvari, bez uslova podnošenja zahtjeva stečajnim organima i
drugih uslova predvidjenih za stečajne i razlučne povjerioce.
Iz obrazloženja:
"Nižestepenim presudama usvojen je tužbeni zahtjev. Naime, nižestepeni

sudovi su zaključili da je tužilac pravo svojine na spornom stanu, i u preostalom dijelu
od 67/216, stekao održajem, kao zakonit i savjestan držalac, shodno čl.28 st.2
Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Sl.
list SRJ", br. 29/96), odnosno čl. 53 st.2 sada važećeg Zakona o svojinsko pravnim
odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09).
Ovaj zaključak nižestepeni sudovi su zasnovali na činjenicama: da je tužilac
predmetni stan stekao na osnovu pravnog posla koji je podoban za prenos prava
svojine (ugovor o kupoprodaji ovjeren od strane suda), da je isplatio kupoprodajnu
cijenu i stupio u posjed stana 28.07.2000. godine. Sudovi nalaze da se radi o
savjesnoj državini, jer je tužilac opravdano vjerovao da je titular prava čiju sadržinu
faktički vrši, da je tužilac predmetnu parnicu protiv tuženog pokrenuo 29.09.2010.
godine, da mu je tuženi tek tada prvi put osporio pravo svojine (za 67/216), iz čega
proizilazi da je tužilac imao zakonitu i savjesnu državinu i spornog dijela stana preko
10 godina, počev od 28.07.2000. godine do 29.09.2010. godine, i da u tom periodu
nije bio ometan u državini stana ni od koga, pa ni od strane tuženog i njegovih
pravnih prethodnika. Međutim, u dokaznom postupku izvršen je uvid u rješenje
Uprave za nekretnine br. 950-104-U-4117/07 od 09.09.2008. godine, kojim je obijen
kao neosnovan zahtjev tužioca za uknjižbu predmetnog stana iz razloga, pored
ostalog, i što je upisan kao susvojina DOO GP "O." iz P.u dijelu od 67/216. Ovaj
dokaz, vezano za savjesnost državine tužioca, nižestepeni sudovi ne cijene. Prema
odredbi čl.77 st.2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, koji je bio u primjeni
u vrijeme donošenja navedenog rješenja Uprave za nekretnine CG, državina je
savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Primijenjeno na konkretni slučaj, nižestepeni sudovi nijesu dali razloge da li smatraju
da je tužilac bio savjestan i od momenta kada je saznao da je tuženi, na osnovu
pravosnažne i izvršne presude (P.br.941/03 od 10.06.2005. godine) upisan kao
suvlasnik spornog stana, tj. da je pravo susvojine u obimu od 67/216 stekao na
zakonit način. S tim u vezi, ukazati je na neprihvatljivost razloga drugostepene
presude da je pravo svojine tuženi stekao izgradnjom objekta na kat.parceli 1420/3
KO B. u procentu od 31%, a što se nije moglo odnositi na predmetni stan budući da
je isti otuđen prije toga (1999. godine u korist P. P., a 2000. godine u korist tužioca).
Očigledno je da drugostepeni sud prenebregava činjenicu da se pravo svojine na
nepokretnosti stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen
zakonom (čl.33 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa) i sve do momenta
upisa u katastar nepokretnosti, smatra se da je prodavac vlasnik nepokretnosti.
Takođe, činjenica da tužioca niko nije smetao u posjedu spornog stana ne
može biti od odlučnog značaja za savjesnost tužioca, a ovo imajući u vidu naprijed
date razloge.

344
U vezi navoda iz odgovora na reviziju, istaknutih i u postupku pred

nižestepenim sudovima, da je zahtjev tužioca trebalo odbaciti, jer svoje potraživanje
nije prijavio do zaključenja ročišta za glavnu diobu stečajne mase, ukazati je da
izlučni povjerilac nije stečajni povjerilac i ima pravo da tužbom zahtijeva izlučenje
svoje stvari, bez uslova podnošenja zahtjeva stečajnim organima, niti drugih uslova
predviđenih za stečajne i razlučne povjerioce."
BILTEN 1 / 2019 369

345
DOBROVOLJNA LIKVIDACIJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

PO SKRAĆENOM POSTUPKU
-ODGOVORNOST OSNIVAČA I NEPOSTOJANJE PRAVA OSNIVAČA
NA NAPLATU POTRAŽIVANJA DRUŠTVA-
(Član 24a Zakona o privrednim društvima)
Osnivač privrednog društva koje je dobrovoljno likvidirano po

skraćenom postupku, odgovara neograničeno solidarno za obaveze društva tri
godine nakon brisanja društva iz CRPS, dok nema pravo da istovremeno i
naplaćuje eventualna potraživanja tog privrednog društva.
Iz obrazloženja:
"Medju strankama nije bilo sporno, a potvrdjuju i izvedeni dokazi, da su

prvotuženi J. Š. kojeg je zastupao otac, ovdje drugotuženi M. Š. i preduzeće DOO
"T.-M." P., dana 01.03.2011. godine, zaključili ugovor o zakupu placa na odredjeno
vrijeme u trajanju od 10 godina, tj. za period od 01.03.2011 do 01.03.2021. godine,
za mjesečnu zakupninu u iznosu od 1.999 € (kasnije smanjena na iznos od 1.499 €)
u kom iznosu je zakupnina plaćana do aprila 2014 godine, a od tada do januara 2015
godine zakupac nije plaćao zakupninu. Zakupac DOO "T.-M.", koga je zastupao
direktor M. J. je dana 14.01.2015. godine jednostrano raskinuo ugovor o zakupu
placa, a istog dana je rješenjem Poreske uprave registrovano brisanje društva za
proizvodnju promet i usluge E.-i. DOO "T.-M." P. i odredjeno da osnivač (tužilac)
neograničeno solidarno odgovara za obaveze društva nakon brisanja društva iz
CRPS, te da je društvo dobrovoljno likvidirano po prijavi za registraciju skraćenog
postupka likvidacije. Nije bilo sporno, a što su ugovorne strane i konstatovale članom
4 ugovora, da je na dan potpisivanja ugovora zakupac isplatio zakupodavcu iznos od
21.000 € na ime avansa za plaćanje zakupnine, koji iznos predstavlja unaprijed
plaćenu zakupninu za period od 01.01.2012. do 30.10.2012 godine. Prema članu 5
st.2 ugovor se može otkazati prije isteka roka jednostranom izjavom volje uz otkazni
period od 30 dana uz sljedeće uslove: u slučaju jednostranog raskida od strane
zakupodavca a prije isteka ugovorenog perioda od 10 godina, isti je dužan da
zakupcu izvrši bez odlaganja povraćaj ostatka primljenog a neiskorišćenog depoita
od 21.000 €, sa kamatom od dana prijema depozita do konačne isplate, a u slučaju
jednostranog raskida od strane zakupca, a prije isteka navedenog roka, zakupodavac
nije u obavezi da zakupcu naknadi troškove koje je ovaj imao vezano za eventualna
ulaganja u privodjenje predmetnog placa namjeni. Na okolnost ugovornog odnosa i
zadržavanja stvari društva na placu prvotuženog, saslušani su svjedok M. J. i
drugotuženi u svojstvu stranke.
Prema odredbi čl. 24a st. 1 Zakona o privrednim društvima ("Sl. list RCG", br.
6/02 i "Sl. list CG", br. 17/07, 80/08, 20/10 i 36/11), dobrovoljna likvidacija
akcionarskog društva može se sprovesti po skraćenom postupku, ako poslije
donošenja odluke o dobrovoljnoj likvidaciji svi akcionari daju na sudu ovjerene izjave
da su izmirene sve obaveze društva prema povjeriocima, uključujući i obaveze prema
zaposlenima. Stavom 2 propisano je da akcionari iz st.1 ovog člana odgovaraju
neograničeno solidarno za obaveze akcionarskog društva tri godine nakon brisanja
društva iz CRPS-a, dok je st.5. propisano da se akcionarsko društvo koje prestaje po

346
skraćenom postupku briše iz CRPS-a, uz upisivanje u CRPS-u ličnih imena i drugih

podataka akcionara pravnih lica, s naznačenjem njihove neograničene odgovornosti
za obaveze brisanog društva, u roku iz st.2 ovog člana.
Shodnom primjenom citirane zakonske odredbe i na društva sa ograničenom
odgovornošću, prvostepeni sud je zaključio da tužilac kao osnivač firme odgovara
neograničeno solidarno za obaveze društva tri godine nakon brisanja društva, ali da
nema pravo da naplaćuje eventualna potraživanja firme, jer mu to nije zakonom
priznato. Stoga smatra da na strani tužioca nema stvarne legitimacije, jer nije
ugovorna strana u predmetnom ugovoru pa nije ni ovlašćen da bilo što potražuje po
osnovu istog, a i kod okolnosti da na njega ni na koji način nijesu prešla prava
društva, to je tužbeni zahtjev neosnovan. Pored toga, sve i da je tužilac stvarno
legitimisan, smatra neosnovanim potraživanje za vraćanje iznosa od 21.000 €. Ovo
kada se ima u vidu citirana odredba čl.4 predmetnog ugovora, prema kojoj je avans
od 21.000 € dat na ime unaprijed plaćene zakupnine za period od 01.01.2012. do
30.10.2012. godine, odnosno kao djelimično ispunjenje obaveze, a ni jedan član
ugovora u slučaju jednostranog raskida ugovora od strane zakupca, do kojeg je i
došlo, ne propisuje obavezu zakupodavca na vraćanje navedenog iznosa, pa ni član
5. ugovora. Kada je u pitanju potraživanje od 3.300 € na ime 1.100 paleta,
prvostepeni sud nalazi da tužilac nije dokazao ni osnov ni visinu. U tom pravcu
ocijenio je da je iskaz svjedoka M. J., koji je naveo da je na placu ostalo 1.100 paleta
za upotrebu nakon što je firma napustila plac, osporen iskazom drugotuženog da su
u pitanju neupotrebljive palete. Zbog toga, a u nedostatku pisanih dokaza povodom
broja paleta i njihove upotrebljivosti i vrijednosti nalazi da je i ovaj zahtjev neosnovan.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenične i pravne razloge prvostepenog suda
zaključujući da se navodima žalbe ne dovode u pitanje, zbog čega je žalbu odbio kao
neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Smatra da nije od značaja za
presudjenje u ovoj pravnoj stvari iz kojih razloga je zakupac jednostrano raskinuo
ugovor, jer to nije predmet spora.
Po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužilac nije
učesnik materijalno prvnog odnosa iz kojeg je proistekao predmetni spor, jer je
ugovor o zakupu placa sa prvotuženim zaključio DOO "T.-M.", a ne tužilac, pa je u
odsustvu stvarne legitimacije tužioca pravilno primijenjeno materijalno pravo
odbijanjem tužbenog zahtjeva. Naime, obaveze iz predmetnog ugovora nastaju i
imaju dejstvo izmedju ugovarača, a ne tužioca kao fizičkog lica i tuženih. Osim toga,
u smislu navedene zakonske odredbe (čl. 24a Zakona o privrednim društvima),
tužilac kao osnivač privrednog društva DOO "T.-M." P., koje je dobrovoljno likvidirano
po skraćenom postupku, odgovara neograničeno solidarno za obaveze društva tri
godine nakon brisanja društva iz CRPS, dok nema pravo da istovremeno i naplaćuje
eventualna potraživanja tog privrednog društva, jer takvo ovlašćenje ne proizilazi iz
ove odredbe, a na njega ne prelaze prava društva ni po jednom drugom propisu. To
što je tužilac bio osnivač tog preduzeća ne daje mu ovlašćenje da nakon dobrovoljne
likvidacije i brisanja iz registra stupi u prava preduzeća koje je prestalo da postoji. Uz
to, sve i da je tužilac stvarno legitimisan u ovom sporu iznos od 21.000 €, koji je dao
kao avans na ime unaprijed plaćene zakupnine za period od 01.01.2012. do
20.10.2012.godine - kao djelimično ispunjenje obaveze, neosnovano potražuje. Ovo
imajući u vidu da se ni jednom odredbom ugovora, pa ni odredbom čl. 5 na koju se
poziva, u slučaju jednostranog raskida ugovora od strane zakupca, što se i desilo, ne
propisuje obaveza zakupodavca na vraćanje navedenog iznosa. Naime, odredbom
čl.5 st.2 ugovora predvidjena je obaveza zakupodavca da izvrši povraćaj ostatka
primljenog, a neiskorišćenog depozita od 21.000 €, samo u slučaju ako do
BILTEN 1 / 2019 371

347
jednostranog raskida ugovora dodje od strane zakupodavca, što nije u pitanju. Sa

druge strane tužilac, na kome je bio teret dokazivanja u smislu čl. 219 i čl. 217 ZPP,
nije dokazao broj paleta, stanje upotrebljivosti i vrijednost istih, pa je pravilno
odlučeno i u pogledu ovog zahtjeva. Činjenice vezano za zaplijenu druge pokretne
imovine, na koju revizijom ukazuje, takodje nije dokazao, a svakako su bez odlučnog
značaja, jer u tom pravcu nije postavio tužbeni zahtjev."

348
USLOVI ZA PODNOŠENJE DERIVATIVNE TUŽBE

(Član 30 stav 4 u vezi čl. 79 Zakona o privrednim društvima)
Akcionar ima pravo na derivativnu tužbu, ako je prethodno u pisanom

obliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev
odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 30 st. 4 Zakona o privrednim društvima (''Sl.list RCG'',

br.6/02 i ''Sl.list CG'', br.17/07, br.80/08, br.40/10 i br.36/11), je propisano da kad se
utvrdi da je došlo do nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društvom, društvo ima
pravo da tuži odgovorno lice kod Privrednog suda. U slučaju da društvo ne tuži
odgovorno lice, akcionar ima pravo da u svoje ime, a za račun društva tuži
odgovorno lice u društvu, koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju i
poslovanju društva (derivativna tužba). Akcionar ima pravo na derivativnu tužbu, ako
je prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo
je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu, u roku od 30 dana od dana podnošenja
zahtjeva.
Takođe je odredbom člana 79 ZOPD, propisana shodna primjena citiranih
odredbi i na društvo sa ograničenom odgovornošću.
Kada se navedena zakonska odredba iz čl. 30 st.4 ZOPD, dovede u vezu sa
prethodno utvrđenim činjeničnim stanjem, to je i ovaj sud izveo zaključak da u
konkretnom slučaju nisu ispunjeni svi zakonski uslovi za podnošenje derivativne
tužbe.
Naime, iz sadržine citirane zakonske odredbe (čl.30 st. 4 ZOPD) proizilazi da
prilikom podnošenja derivativne tužbe moraju biti kumulativno ispunjena dva uslova, i
to: da je podnosilac tužbe akcionar društva - prvi uslov, te da se podnosilac tužbe
prethodno obraćao društvu zahtjevom u pisanom obliku da tuži odgovorno lice, a da
je društvo taj zahtjev odbilo ili da nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana, od dana
podnošenja zahtjeva - drugi uslov.
Međutim, činjenice utvrđene u ovom postupku ne upućuju na zaključak da su
u konkretnom slučaju kumulativno ispunjena oba prethodno navedena zakonska
uslova za podnošenje derivativne tužbe.
Naime, stoji činjenica da je pravni prethodnik tužilje u vrijeme podnošenja
tužbe bio akcionar društva sa udjelom od 25%, čime je ispunjen prvi uslov iz
predmetnog zakonskog određenja, ali u konkretnom slučaju nije ispunjen drugi uslov,
i to - da se podnosilac tužbe prethodno obraćao društvu zahtjevom u pisanom obliku
da tuži odgovorno lice, a da je društvo taj zahtjev odbilo ili da nije podnijelo tužbu u
roku od 30 dana.
Ovo sa razloga što iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, ne proizilazi
da je pravni prethodnik tužilje podnio zahtjev za pokretanjem sudskog postupka.
Naprotiv, već je podnio samo zahtjev za uvid u poslovne i finansijske spise DOO ''C.
P." iz P. od 16.08.2010.godine, a taj zahtjev se ne može smatrati zahtjevom za
pokretanje sudskog postupka.
BILTEN 1 / 2019 373

349
Slijedom izloženog, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su zahtjev

tužioca odbili kao neosnovan, budući da tužilac nije ispunio drugi uslov propisan čl.
30 st.4 ZOPD.
Neosnovani su navodi revizije kojima se ističe da prvostepeni sud nije cijenio
kao dokaz Zahtjev za pokretanje sudskog postupka protiv odgovornog lica u DOO
"C. P." od 16.08.2010.godine, koji se nalazi u spisima predmeta. Ovo iz razloga što iz
spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud izveo navedeni dokaz u dokaznom
postupku, pa ga je kao takvog i cijenio, zaključujući da pravni prethodnik tužilje nije
ispunio drugi uslov za podnošenje derivativne tužbe, odnosno da se isti nije obraćao
društvu zahtjevom za pokretanje sudskog postupka. Takav zaključak prvostepenog
suda u potpunosti prihvata i ovaj sud, pri čemu ukazuje revidentu da pravni
prethodnik tužilje sporni zahtjev za pokretanje sudskog postupka nije priložio uz
tužbu, već da je taj zahtjev prezentirao sudu u toku postupka, i to nakon ukidnog
rješenja ovog suda. Pored toga, tužilac nije pružio ni jedan dokaz da je sporni zahtjev
predao pošti i da se vratio neuručen, čime bi osnažio svoju tvrdnju da se sa tim
zahtjevom obraćao DOO "C. P.". U konačnom, iz zapisnika o glavnoj raspravi od
26.01.2012.godine da se utvrditi da je tužilac navedeni dokaz (zahtjev za pokretanje
sudskog postupka) prezentirao sudu iz otvorene koverte, na šta su tuženi posebno
aludirali, a što je i unijeto u zapisnik. Dakle, cijeneći navedene činjenice u svojoj
ukupnosti, a posebno činjenice da pravni prethodnik tužilje predmetni zahtjev nije
podnio uz tužbu, da je navedeni dokaz izveden nakon ukidnog rješenja ovog suda, te
da je navedeni zahtjev kao dokaz proveden u dokaznom postupku na način što ga je
tužilac iz otvorene koverte prezenirao (čime se dovodi u sumnju vjerodostojnost i
validnost tog akta), to je i ovaj sud stava da u konkretnom nije ispunjen uslov za
podnošenje derivativne tužbe, odnosno da tužilja nije dokazala da je njen pravni
prethodnik takav zahtjev i podnio društvu čiji je bio član."

350
ZAKLJUČENJE ANEKSA UGOVORA O DIOBI PREDUZEĆA

OD STRANE IZVRŠNOG DIREKTORA
-NEPOSTOJANJE RAZLOGA NIŠTAVOSTI UGOVORA-
(Član 29 stav 2, 35 st. 2 tačka 6 i čl. 44 st. 6 Zakona o privrednim društvima)
Prekoračenje ovlašćenja izvršnog direktora, kao organa društva nije

razlog za ništavost aneksa ugovora, već osnov odštetne odgovornosti izvršnog
direktora.
Iz obrazloženja:
"Predmetnom tužbom tužioci traže da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi

pravno dejstvo aneks ugovora o diobi zaključen između direktora deset akcionarskih
društava, pravnih sljedbenika DD A. B., koji je ovjeren kod Osnovnog suda u
Beranama pod Ov.br.715/14 od 10.03.2004.godine kojim aneksom su cjelokupno
poljoprivredno zemljište i šumski kompleksi koji su pripadali jedinstvenom A. DD
pripali prvotuženom (AD P. i š. iz B.). Zahtjev temelje na tvrdnji da je sporni aneks
ugovora potpisan od strane neovlašćenih lica s obzirom na to da su izvršni direktori
novonastalih akcionarskih društava bez odluke skupština akcionarskih društava,
odnosno neovlašćeno zaključili aneks ugovora o diobi, što aneks ugovora čini
ništavim i bez pravnog dejstva, jer je sporni aneks zaključen protivno odredbama čl.
35 st.2 tač.6 Zakona o privrednim društvima shodno kojoj je isključivo pravo
skupštine akcionara da donosi odluke o raspolaganju imovinom društva (kupovini,
prodaj, zakupu, zamjeni, sticanju ili na drugi način raspolaganju) čija je vrijednost
veća od 20% knjigovodstvene vrijednosti društva (imovina velike vrijednosti) ukoliko
statutom nije utvrđeno niže učešće.
Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, koje nije ni sporno,
skupština preduzeća A. DD iz B. na trećoj sjednici održanoj dana 24.06.1998. godine
donijela je Odluku o podjeli preduzeća i organizovanju novih akcionarskih društava
na način što je to preduzeće podijeljeno na deset novih pravnih subjekata –
akcionarskih društava (čl.1 odluke). Iz čl.3 odluke proizilazi da su novoformirana
privredna društva pravni sledbenici podijeljenog preduzeća i da preuzimaju njegova
prava i obaveze u skladu sa Zakonom, ovom odlukom i spoprazumom o
razgraničenju sredstava, prava i obaveza (diobni bilans). Istom odlukom, u čl.10, je
predviđeno da će se brisanje podijeljenog preduzeća A. DD iz B. iz registra i upis
novih preduzeća nastalih podjelom izvršiti na osnovu razgraničenja sredstava, prava i
obaveza, u skladu sa diobnim dilansom. Članom 5 odluke utrvrđena je osnovna
glavnica svakog akcionarskog društva nastalog podjelom preduzeća, a izvršena je i
podjela akcionarskog kapitala na odgovarajući broj akcija koje je dobilo svako
novoformirano akcionarsko društvo, s tim da je vrijednost akcija za sva
novoformirana društva bila jednaka. Akcijski kapital utvrđen je u posebnom postupku
i na način predviđen međunarodnim standardima. Nakon toga, 23.09.2002.godine, u
skladu sa diobnim bilansom, između novoformiranih akcionarskih društava, zaključen
je diobni ugovor o podjeli građevinskih objekata koji su bili u vlasništvu A. DD iz B.
prema organizacionim djelovima preduzeća (zavisno od prirode djelatnosti koju
obavljaju). Ugovor su zaključili direktori svih akcionarskih društava nastalih odlukom
o podjeli A. DD iz B. Aneksom 1 diobnog ugovora između istih privrednih društava,
BILTEN 1 / 2019 375

351
odnosno njihovih direktora podijeljena je infrastruktura kruga u B., takođe, u

zavisnosti od prirode poslovanja pojedinih akcionarskih društava. Na istovjetan način
je zaključen i sada sporni aneks diobnog ugovora između istih privrednih društava,
kojim aneksom su se sva privredna društva saglasila da ovdje tuženom AD P. i š. iz
B. pripadne u svojinu poljoprivredno zemljište i šumski kompleksi navedeni u članu 1
aneksa. Prema stanju u spisima, među novonastalim akcionarskim društvima je i AD
H. iz B. koja je u međuvremenu promijenila naziv u AD F. b.iz B., čiji su većinski
vlasnici, između ostalih, i ovdje tužioci.
Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepeni sudovi
primijenili materijalno kada su odbili zahtjev tužilaca kao neosnovan.
Prema stanju u spisima, nekada jedinstveno preduzeće A. DD iz B., u skladu
sa odlukom skupštine preduzeća podijeljeno je na deset novih pravnih subjekata u
obliku akcionarskih društava koja su kasnije zaključila diobni ugovor i dva aneksa.
Odlukom je izvršena podjela akcijskog kapitala, a građevinski objekti, koji su bili u
vlasništvu A. DD iz B., podijeljeni su u skladu sa ugovorom o diobi iz 2002.godine, a
na osnovu diobnog bilansa, koji su zaključili izvršni direktori privrednih društava,
prema organizacionim djelovima preduzeća u zavisnosti od prirode djelatnosti koju
obavljaju, dok je aneksom 1 tog ugovora na isti način podijeljena infrastruktura kruga
u B. Zakonitost izvršene statusne promjene (podjele) ne dovodi se u sumnju, kao ni
dioba građevinskih objekata i infrastrukture kruga u B.
Tužioci spore aneks diobnog ugovora, zaključen, takođe, od strane izvršnih
direktora, kojim su se sva privredna društva, nastala podjelom A., saglasila da
poljoprivredno zemljište i šumski kompleksi pripadnu tuženom AD P. i š. iz B. po
istom kriterijumu (prirodi djelatnosti koju obavlja ovo društvo) iz razloga što ovom
aneksu nijesu prethodile odluke skupštine akcionara svih privrednih društava nastalih
podjelom, kao nadležnog organa da odlučuje o imovini društava što ga čini ništavim
pravnim poslom.
Ovakvo pravno rezonovanje tužilaca, a na kojem i sada u reviziji insistiraju, ne
može se prihvatiti.
Podjela jedinstvenog preduzeća A. DD iz B. izvršena je u skladu sa odredbom
čl.435 tada važećeg Zakona o preduzećima (Sl.list SRJ, br.29/96), donošenjem
odluke skupštine preduzeća od 24.06.1998. godine, kojoj je prethodio diobni bilans
(sačinjen 1997.godine) koje prilike su novoformirana privredna društva, kao pravni
sledbenici podijeljenog preduzeća preuzela njegova prava i obaveze u skladu sa
Zakonom, odlukom o podjeli i sporazumom o razgraničenju sredstava, prava i
obaveza (diobnim bilansom), kako je to konstatovano u čl.3 odluke o podjeli.
Osnovnim ugovorom o diobi, kao i aneksima ovog ugovora sprovedena je odluka
skupštine o podjeli preduzeća i svi su potpisani od strane izvršnih direktora
novonastalih akcionarskih društava, kao njihovih zakonskih zastupnika.
Dakle, i sporni aneks ugovora potpisan je od stane izvršnog direktora
petotuženog AD H. iz B. (koji je u međuvremenu promijenio naziv u AD F. b. iz B.),
čiji su većinski akcionari tužioci, dakle, organ ovog privrednog društva se saglasio,
kao i organi ostalih društava nastalih podjelom, sa diobom i ovih nekretnina u
vlasništvu nekadašnjeg jedinstvenog preduzeća.
Pravne posledice obaveza preuzetih od strane društva regulisane su čl.29
Zakona o privrednim društvima (Sl.list RCG,br.62002). Odredbom čl.29 st.2,
propisano je da odluke skupšine akcionara, odbora direktora, izvršnog direktra ili
sekretara društva obavezuju društvo i u slučaju da izlaze iz okvira djelatnosti društva,
a prema st.3 istoga člana, ograničenja ovlašćenja organa društva, koja proističu iz

352
statuta ili odluka tih organa, ne mogu se isticati prema trećim licima, čak i ako su
objavljena.
Iz citiranih zakonskih odredaba proizilazi da prekoračenje ovlašćenja izvršnog
direktora, kao organa društva, nije razlog za ništavost aneksa ugovora već osnov
odštetne odgovornosti izvršnog direktora, saglasno odredbi čl.44 st 6 istog Zakona.
U odnosu na tuženog DOO L. p. neosnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz
činjenica da ovaj tuženi nije potpisnik spornog aneksa pa na njegovoj strani nema
pasivne legitimacije."
BILTEN 1 / 2019 377

353
DOPUŠTENOST IZVRŠENJA NA IMOVINI DRUŠTVA

(Član 64 Zakona o privrednim društvima i čl. 67 st. 4
i 68 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
Osnivač je ulaganjem svog osnivačkog uloga stekao udio u društvu

srazmjerno vrijednosti svog uloga, a unijeti ulog - nepokretnost je postala
imovina društva sa kojom društvo može slobodno raspolagati, te izvršenje na
nepokretnosti koja je imovina društva nije nedopušteno, jer osnivač na toj
nepokretnosti nema nikakvo pravo koje sprečava izvršenje.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl.68 st.1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl.list CG" br.36/11)

propisano je da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo koje
sprečava izvršenje može, sve do okončanja postupka izvršenja, i bez upućivanja
suda iz čl.67 st.4 ovog zakona, protiv izvršnog povjerioca pokrenuti parnični postupak
radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi na tužilji, kao trećem licu je teret
dokazivanja da na predmetu izvršenja - nepokretnostima na kojima je rješenjem
Javnog izvršitelja I.br.3667/16 od 31.05.2016. godine odredjeno izvršenje ima neko
pravo, koje sprečava izvršenje.
I po nalaženju ovog suda, tužilja nije dokazala postojanje prava koje sprečava
izvršenje.
Naime, neosnovano se revizijom ukazuje da je izvršenje nedopušteno samim
tim što je rješenjem o izvršenju I.br.3667/16 od 31.05.2016. godine odredjeno na
osnivačkom ulogu tužilje, koji je ona unijela u društvo saglasno Ugovoru o osnivanju
društva sa ograničenom odgovornošću, zaključenim sa "ICN G." DD B. dana
28.10.1996. godine i s tim u vezi pozivanje na Prilog II ugovora.
Stoji činjenica da je tužilja shodno Ugovoru o osnivanju društva od
28.10.1996. godine unijela osnivački ulog od 4.250.000 USD, u dinarskoj
protivvrijednosti - stvari (nepokretnosti) na kojima je odredjeno izvršenje, koje su
specificirane u Prilogu II, koji čini sastavni dio ugovora, čime je srazmjerno svom
ulogu stekla udio u društvu od 25%.
Medjutim, tužilja je kao osnivač ulaganjem svog osnivačkog uloga (koji može
biti novčani i nenovčani) stekla udio u društvu saglasno čl.64 Zakona o privrednim
društvima ("Sl.list RCG" br.6/02 i "Sl.list CG" br.7/07 i 36/11) srazmjerno vrijednosti
svog uloga od 25% osnivačkog i osnovnog uloga, a unijeti ulog - nepokretnosti, čija
vrijednost je iznosila 4.250.000 USD je postala imovina društva - drugotuženog, sa
kojom je mogao samostalno raspolagati, što je i učinio zaključenjem Ugovora o
hipoteci Ov.br.23578/08 od 25.06.2008. godine, kao sredstvom obezbjedjenja
potraživanja po Ugovoru o kreditu Kr.br.508/08 od 23.06.2008. godine.
Slijedom navedenog, bez osnova je insistiranje revidenta da je izvršenje
odredjeno na osnivačkom ulogu i da je s toga nedopušteno. Jer, revident je izgubio iz
vida da je država unesenim osnivačkim ulogom stekla udio u društvo, a unijeta
imovina postala imovina društva, koja je upisana kao svojina drugotuženog u katastru
nepokretnosti u udjelu 1/1, sa kojom je on stoga mogao raspolagati."

354
OCJENA VALJANOSTI ODLUKE O IZMJENI I DOPUNI STATUTA

PRIVATNE ZDRAVSTVENE USTANOVE
(Član 41 stav 1 tačka 4 u vezi čl. 79 Zakona o privrednim društvima
i čl. 62 i 69 Zakona o zdravstvenoj zaštiti)
Činjenica što Zakonom o privrednim društvima, niti Zakonom o

zdravstvenoj zaštiti nije regulisano pitanje isključenja člana iz privatne
zdravstvene ustanove ne predstavlja smetnju da se to pitanje reguliše
statutom, kao najvišim pravnim aktom privatne zdravstvene ustanove, pa
odluka o izmjeni i dopuni statuta u dijelu koji se odnosi na isključenje člana iz
privatne zdravstvene ustanove nije ništava.
Iz obrazloženja:
"Polazeći od toga da je tuženi PZU “M.” (privatna zdravstvena ustanova)

osnovan u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (“Sl.list CG” br.3/16, 39/16, 2/17
i 44/18), koji (tuženi) je po načinu organizovanju najsličniji društvu ograničene
odgovornosti, budući da su njegovi osnivači fizička lica, sa utvrdjenim udjelima, koji
pravni subjektivitet stiče upisom u CRPS, saglasno čl.62 navedenog zakona,
nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da ima mjesta analognoj primjeni odredaba
Zakona o privrednim društvima. Sledstveno tome, a kod naprijed navedenog
činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev odbili, nalazeći da bez
obzira što Zakon o privrednim društvima ne predvidja mogućnost isključenja člana iz
društva Odluku Skupštine osnivača tuženog o izmjeni i dopuni Statuta tuženog, u
dijelu koji se odnosi na tri dodata člana – čl.4a, 4b i 4c ne čini ništavom u smislu čl.41
st.1 tač.4 u vezi čl.79 (“Primjena odredaba ovog zakona na društvo sa ograničenom
odgovornošću”) Zakona o privrednim društvima (“Sl.list RCG” br.6/02, i “Sl.list CG”
br.17/07 i 80/08), kojom je propisano da Privredni sud može poništiti odluke
Skupštine akcionara odnosno osnivača na osnovu tužbe akcionara odnosno
osnivača, članova odbora direktora ili izvršnog direktora ako odluka nije u saglasnosti
sa ovim zakonom, statutom društva i drugim propisima.
Naime, nižestepeni sudovi bez obzira na činjenicu što Zakonom o privrednim
društvima, niti Zakonom o zdravstvenoj zaštiti nije regulisano pitanje isključenja člana
iz privatne zdravstvene ustanove (koja se ima upodobiti društvu sa ograničenom
odgovornošću) su i po nalaženju ovog suda pravilno zaključili da to apsolutno ne
predstavlja smetnju da se to pitanje reguliše Statutom, kao najvišim pravnim aktom
tuženog, a polazeći od cilja formiranja privatne zdravstvene ustanove, koja je
osnovana radi obavljanja zdravstvene djelatnosti, i od toga da se od svih članova
očekuje da doprinose ostvarivanju cilja zbog kojeg je društvo – ustanova osnovana.
Sledstveno tome, spornom Odlukom o izmjeni i dopuni Statuta tuženog, kojom su
poslije čl.4 dodata još tri člana – čl.4a, 4b i 4c, kojom je propisana obaveza članova
društva da postupaju u skladu sa pažnjom dobrog privrednika i u najboljem interesu
društva, postupak i razlozi isključenja člana iz društva i pravo isključenog člana
osporenu odluku, ne čini ništavom. Jer, regulisanje tog pitanja Statutom, kao najvišim
aktom omogućava se funkcionisanje društva u skladu sa ciljem zbog kojeg je i
osnovano i nije u suprotnosti sa interesima članova tuženog, niti su na taj način
BILTEN 1 / 2019 379

355
ugrožena njihova ustavna prava, u pogledu prava svojine i preduzetništva, kako to i

pravilno nalaze nižestepeni sudovi.
Neosnovano se revizijom ukazuje da nižestepeni sudovi nijesu napravili
distinikciju izmedju Statuta i Ugovora o osnivanju društva sa ograničenom
odgovornošću. S tim u vezi, za ukazati je da tu nema nikakve dileme, jer se iz
sadržine čl.69 Zakona o privrednim društvima ("Osnivanje društva") dâ zaključiti da
se društvo sa ograničenom odgovornošću osniva ugovorom o osnivanju, ako ga
osniva više lica odnosno odlukom o osnivanju, ako ga osniva jedno lice, koji se kao
osnivački akt saglasno čl.70 st.1 tač.1 navedenog zakona dostavlja CRPS-u, a čija
sadržina je propisana čl.20 st.2 u vezi čl.79 navedenog zakona, dok je Statut društva
najviši akt društva čija je minimalna sadržina odredjena čl.68 Zakona o privrednim
društvima, što naravno, iako na to izričito ne upućuje navedena zakonska odredba ne
znači da se Statutom ne mogu urediti i neka druga pitanja."

356
USLOVI ZA ISTUPANJE IZ DRUŠTVA

I ISKLJUČENJE PRAVA NA POVRAĆAJ OSNIVAČKOG ULOGA
(Član 64 stav 3 i 66 st. 2 Zakona o privrednim društvima)
Bez obzira što osnivačkim aktom i statutom nije uredjeno pitanje

istupanja iz društva, član društva može tužbom kod suda zahtijevati istupanje,
ako za to postoji opravdan razlog, a pod opravdanim razlogom se
podrazumijeva nelojalnost drugih članova društva.
***
Sredstva koja su osnivači ili druga lica uložili u društvo kao svoj ulog,
predstavljaju imovinu društva, što znači da član društva nema pravo na
povraćaj svog uloga.
Iz obrazloženja:
"Neosnovan je i zahtjev koji se odnosi na utvrdjenje potraživanja prema

tuženom na ime isplate 65% vlasništva u društvu u iznosu od 674.433,50 eura, koji je
isti temeljio na tvrdnji da je drugi osnivač G. R. - izvršni direktor bez njegove
saglasnosti i odobrenja raspolagao sa velikim sumama novca i podigao kredit za
račun tuženog u iznosu od 650.000,00 eura, zaključio ugovor o hipoteci, čime trpi
štetu, zbog čega se i obratio tuženom za isplatu i raskid ugovora.
S tim u vezi, za ukazati je da Zakonom o privrednim društvima ("Sl.list RCG"
br.6/02, "Sl.list CG" br.7/07 i 36/11) nije uredjeno pitanje istupanja iz društva, pa se to
pitanje uredjuje osnivačkim aktom i Statutom društva,. Osnivački akt - ugovor o
osnivanju i Statut tuženog ne sadrži pravila o istupanju iz društva, već ugovor o
osnivanju sadrži pravila o raskidu ugovora. Medjutim, ugovor o osnivanju društva ima
statusna dejstva, kako to i pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, budući da na
osnovu ugovora nastaje privredno društvo, kao privredni subjekt, pa bi raskid
ugovora vodio prestanku društva, a koji (raskid ugovora) nije predvidjen zakonom
kao razlog za prestanak društva. Medjutim, bez obzira što osnivačkim aktom i
Statutom nije uredjeno pitanje istupanja iz društva, član društva može tužbom kod
suda zahtijevati istupanje iz društva, ako za to postoji opravdan razlog. Pod
opravdanim razlogom se podrazumijeva nelojalnost drugih članova društva, odnosno
ako drugi članovi društva prouzrokuju štetu članu društva ili ga spriječe u ostvarivanju
njegovih prava ili ako mu neki organ društva nameće nesrazmjerne obaveze.
Imajući u vidu da tužilac na kojem je inače teret dokazivanja u smislu čl.219
ZPP tokom postupka nije dokazao postojanje opravdanog razloga, to su nižestepeni
sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za
utvrdjenje potraživanja u iznosu od 674.433,50 eura, na ime tržišne vrijednosti udjela
od 65%.
Nasuprot navodina revizije, neosnovano je i potraživanje u iznosu od
56.589,65 eura, na ime nerasporedjene dobiti za period od 2005 - 2009. godine, a u
nedostatku Odluke o podjeli dobiti, koju shodno čl.15 Statuta tuženog donose članovi
društva, kako su to i pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Konačno, neosnovano je potraživanje tužioca prema tuženom u iznosu od
32.500,00 eura, na ime osnivačkog uloga. Jer, saglasno čl.66 st.2 Zakona o
privrednim društvima osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću se
BILTEN 1 / 2019 381

357
sastoji od uloga primljenih od osnivača i lica koja su pozvana od strane osnivača da

postanu ulagači u društvo, a uplatom početnog uloga, a saglasno čl.64 st.3 istog
zakona, lice stiče udio u društvu, srazmjerno vrijednosti svog uloga. Dakle, saglasno
citiranim zakonskim odredbama se da zaključiti da sredstva, koja su osnivači ili druga
lica uložili u društvo kao svoj ulog, predstavljaju imovinu društva, što znači da tužilac
kao član društva nema pravo na povraćaj svog uloga."

358
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA MANJINSKIH AKCIONARA

ZA NAKNADU ŠTETE
Zaključenje ugovora u cilju obezbjedjenja i namirenja potraživanja od

strane privrednog društva ne podrazumijeva da je manjinskim akcionarima
time nanijeta šteta, jer zaključenje ugovora ne predstavlja raspolaganje
imovinom akcionara, već imovinom društva.
ODLUKA POVODOM TUŽBE

KOJOM SE TRAŽI NIŠTAVOST UGOVORA
Odluka povodom tužbe kojom se traži utvrdjenje ništavosti ugovora

može biti donesena samo u odnosu na obje ugovorne strane, budući da su
ugovorne strane po prirodi stvari nužni suparničari.
Iz obrazloženja:
"Tužilac postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti ugovora

koji su zaključili DOO "C." iz P. i "K." AD iz D. Prema utvrđenom činjeničnom stanju,
jedna od ugovornih strana -"K." AD, u toku postupka prestala je da postoji (izbrisana
iz Centralnog registra privrednih subjekata), a u stečajnom postupku nije određena
stečajna masa, niti je to pravno lice posjedovalo bilo kakva finansijska sredstva na
bankovnim računima.
Kod ovakvog stanja stvari, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su
odbacili tužbu u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora.
Naime, odluka povodom tužbe kojom se traži utvrđenje ništavosti ugovora može biti
donesena samo u odnosu na obije ugovorne strane, budući da su ugovorne strane
po prirodi stvari nužni suparničari. Da bi tužba bila dopuštena, to se moraju obuhvatiti
svi subjekti koji su učesnici materijalno pravnog odnosa čije se utvrđenje ništavosti
traži (predmetnih ugovora). Imajući u vidu da je u toku postupka, jedna od ugovornih
strana prestala da postoji (izbrisana iz Centralnog registra privrednih subjekata), to
odsustvo tog učesnika u parnici predstavlja nedostatak stranačke sposobnosti.
Imajući u vidu da se taj nedostatak u toku postupka nije mogao otkloniti, budući da
navedeno pravno lice nema pravnog sledbenika, niti je u toku stečajnog postupka
određena stečajna masa, a to lice nije posjedovalo ni bilo kakva finanasijska sredstva
na bankovnim računima, to je tužbu u tom dijelu valjalo odbaciti.
Nadalje, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi i kada su odbili zahtjev tužioca
za naknadu štete koju potražuju od tuženih, (a koji zahtjev nižestepeni sudovi
pogrešno tretiraju kao eventualni).
Naime tužioci, kao manjinski akcionari "K." AD, potražuju od tuženih iznos od
336.333,99€ (koji iznos predstavlja zbirnu vrijednost njihovih akcija) smatrajući da im
je nezakonitim postupanjem tuženih - zaključenjem predmetnih ugovora pričinjena
šteta u navedenoj vrijednosti.
BILTEN 1 / 2019 383

359
Međutim tužioci koji snose teret dokazivanja prava u smislu čl. 219 ZPP-a,
nisu pružili dokaze sudu da im je zaključenjem predmetnih ugovora pričinjena šteta
koja se potražuje. To što su tuženi zaključili predmetne ugovore u cilju obezbjeđenja i
izmirenja potraživanja, koje je DOO "C." iz P. imalo prema AD "K." iz D., ne
podrazumjeva da je tužiocima kao akcionarima društva "K." time nanijeta šteta. Ovo
kod činjenice što je svrha navedenih ugovora izmirenje duga koje je imalo AD "K."
prema DOO "C.". Zaključenje tih ugovora ne predstavlja raspolaganje imovinom
akcionara, već imovinom društva, jer je imovina društva odvojena od imovine
akcionara. Pri tome, valja napomenuti da akcionari svakako snose rizik poslovanja
društva do vrijednosti svojih uloga, na osnovu kojeg su stekli akcije u društvu. Sa
iznijetih razloga, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev
u navedenom dijelu."

360
PRIMJENA ODREDBI O ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA

NA OBLIGACIONI ODNOS NASTAO ZAKLJUČENJEM UGOVORA
O NAPLATI NAKNADE ZA PUTNIČKI SERVIS
I ZA POSEBNE USLUGE PUTNICIMA
(Član 1 stav 2 i čl. 131 Zakona o obligacionim odnosima i osnovama
svojinsko - pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju u vezi čl. 383 ZOO)
Obligacioni odnos nastao zaključenjem Ugovora o naplati posebnih

usluga putnicima i putničkog servisa nije obligacioni odnos u smislu člana 1
tačka 2 Zakona o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko - pravnih
odnosa u vazdušnom saobraćaju, tako da se na isti ne primjenjuju odredbe o
zastarjelosti potraživanja iz čl. 131 tog zakona, već odredba čl. 383 Zakona o
obligacionim odnosima.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi čl.131 st.2 Zakona o obligacionim odnosima i osnovama

svojinsko-pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju ("Sl.list CG", br.18/11), koji je bio
u primjeni u vrijeme kada je ugovor zaključen, potraživanja iz ugovora o obavljanju
drugih komercijalnih djelatnosti u vazdušnom saobraćaju, potraživanja iz ugovora o
zakupu vazduhoplova i potraživanja za naknadu štete iz čl.114 ovog zakona, kao i
regresna potraživanja u vezi sa tim potraživanjima zastarijevaju za jednu godinu.
Revident smatra da pod drugim komercijalnim djelatnostima se podrazumijevaju one
djelatnosti koje nijesu obuhvaćene st.1 ovog člana, a koji se odnosi na potraživanje iz
ugovora o prevozu i regresna potraživanja iz ugovora o prevozu, pa imajući u vidu
činjenicu da konkretni ugovor nije jedan od onih koji su navedeni u ovom stavu, da je
evidentno da se radi o vrsti ugovora koji potpada pod grupu obuhvaćenu stavom 2
ovog člana, odnosno ugovora o obavljanju drugih komercijalnih djelatnosti. Međutim,
očigledno je da revident prenebregava odredbu čl.1 st.2 Zakona o obligacionim
odnosima i osnovama svojinsko-pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju kojom je
jasno definisano da su obligacioni odnosi u smislu ovog zakona odnosi koji nastaju iz
ugovora o prevozu putnika, ugovora o prevozu tereta, ugovora o medicinskom
prevozu i pružanju usluga iz vazduha i ugovora o zakupu vazduhoplova, kao i odnosi
koji nastaju u slučaju štete koja se vazduhoplovom u letu pričini trećim licima. U
konkretnom slučaju, kako to pravilno zaključuje i drugostepeni sud, obligacioni odnos
je nastao zaključenjem Ugovora o naplati posebnih usluga putnicima i putničkog
servisa, pa predmetni obligaciono-pravni odnos nije obligacioni odnos u smislu čl.1
tač.2 navedenog zakona, tako da se na iste ne primjenjuju odredbe o zastarjelosti
potraživanja iz čl.131 Zakona o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko-pravnih
odnosa u vazdušnom saobraćaju, već odredba čl.383 Zakona o obligacionim
odnosima ("Sl.list CG", br.47/08).
Kako je u predmetnom sporu najraniji račun za plaćanje dospio 08.01.2016.
godine, a tužba (predlog za izvršenje) podnijeta 15.05.2017. godine, to nije protekao
rok od tri godine propisan navedenom zakonskom odredbom za zastarjelost
predmetnog potraživanja."
BILTEN 1 / 2019 385

361
STICANJE STATUSA ZADRUGARA PO OSNOVU NASLJEDJA

(Član 24 Zakona o zadrugama)
Za sticanje statusa zadrugara po osnovu nasljedja iza smrti zadrugara

potrebno je postojanje zahtjeva nasljednika umrlog zadrugara o kojem zahtjevu
odluku donosi Skupština zadruge, kao nadležni organ.
***
Ako je nasljednik pokojnog zadrugara podnio zahtjev za sticanje statusa
zadrugara o kojem Skupština zadruge nije odlučila, zahtjev nije preuranjen i
nasljedniku pripada pravo da zaštitu svog prava ostvari pred sudom.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenje da je ista,

po osnovu nasledja iza smrti svog pravnog prethodnika – supruga A. H., iz R. stekla
status člana K. “A.” R., sa svim pravima i obavezama, koja proizilaze iz Zakona o
kooperativama, što je tužena dužna priznati i izvršiti upis tužilje u knjigu članova i u
Centralnom registru privrednih subjekata.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je zahtjev
odbio, kao preuranjen s pozivom na odredbu čl.332 ZPP. Naime, prvostepeni sud je
polazeći od toga da se tužilja (supruga pok. A. H.) nakon pravosnažnosti rješenja
Osnovnog suda u Rožajama O.br.3/18 od 16.03.2018. godine nije obraćala tuženoj
zahtjevom za sticanje statusa člana kooperative, sa svim pravima i obavezama, po
osnovu nasledja iza smrti njenog pravnog prethodnika u skladu sa odredbom čl.28
st.1 Zakona o kooperativama, zaključio da je njen zahtjev preuranjen.
Odlučujući po žalbama stranaka, Apelacioni sud Crne Gore je održao raspravu
dana 06.12.2018. godine, pa je s pozivom na odredbu čl.380 st.1 tač.4b) i 386 a)
ZPP ukinuo prvostepenu presudu, u stavu prvom i trećem i usvojio zahtjev tužilje E.
H.
Naime, nasuprot stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je kod
utvrdjenja da je pravni prethodnik tužilje umro 2005 godine bio mišljenja da se sporni
odnos imao razriješiti primjenom odredbi Zakona o zadrugama (“Sl.list SRJ” br.41/96
i 12/98) i Pravila ZZ “A.” R. br.510 od 10.08.2004. godine, koji su tada bili u primjeni,
pa je polazeći od utvrdjenja da se tužilja obraćala tuženoj sa zahtjevom od
20.05.2017. godine i dopunom od 21.05.2017. godine za sticanje statusa člana, o
kojem nadležni organ nije odlučivao saglasno odredbi čl.24 Zakona o zadrugama i
čl.27 Pravila ZZ “A.” R. br.510 od 10.08.2004. godine, zaključio da zahtjev tužilje nije
preuranjen, već osnovan.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije drugostepeni sud je
pravilno primjenio materijalno pravo, kada je odlučio na izloženi način.
Naime, odredbom čl.24 Zakona o zadrugama (“Sl.list SRJ” br.41/96 i 12/98),
koji se ima primjeniti za razrješenje spornog odnosa, budući da je pravni prethodnik
tužilje umro 2005. godine je propisano, da naslednici umrlog zadrugara mogu steći
status zadrugara, ako o tome odluči organ zadruge odredjen zadružnim pravilima i
ako ispunjavaju uslove za sticanje statusa zadrugara, a čl.27 Pravila ZZ “A.” Rožaje
br.510 od 10.08.2004. godine da naslednici umrlog zadrugara mogu steći status sa

362
pravima i obavezama umrlog zadrugara, ako o tome odluku donese Skupština

zadruge i ako naslednici ispunjavaju uslove za sticanje statusa zadrugara.
Dakle, saglasno citiranim odredbama za sticanje statusa zadrugara po osnovu
nasledja iza smrti zadrugara, potrebno je postojanje zahtjeva naslednika umrlog
zadrugara za sticanje statusa, o kojem (zahtjevu) odluku donosi Skupština zadruge,
kao nadležni organ. Kako je u konkretnom slučaju tužilja, kao naslednik pok.
zadrugara (supruga) A. H., podnijela zahtjev za sticanje statusa zadrugara po osnovu
nasledja dana 20.05.2017. godine i dopunu od 21.05.2017. godine, o kojem
Skupština nije odlučivala, a bila je to dužna učiniti, to je i po nalaženju ovog suda
pravilan zaključak drugostepenog suda da zahtjev nije preuranjen i da tužilji pripada
pravo da zaštitu svog prava ostvari pred sudom. Dakle, imajući u vidu naprijed
navedeno, a pri činjenici da tužena nije ni sporila da tužilja ispunjava uslove za
sticanje statusa člana tužene, već je istrajavala na preuranjenosti i zastari,
drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je usvojio zahtjev tužilje i za svoju odluku
je dao jasne i dovoljne razloge, koji su prihvatljivi i za ovaj sud."
BILTEN 1 / 2019 387

363
ISKLJUČENJE PRAVA NA NAKNADU ZA UPOTREBU OBALE

RADI UKRCAJA I ISKRCAJA ROBE
(Član 11, čl. 12 stav 5 i čl. 13 st. 1 i 3 Zakona o lukama)
Korisnik lučke usluge u luci nije u obavezi da plati naknadu za korišćenje

morske obale, a koja naknada se odnosi na operaciju rukovanja teretom, ako
Zakonom o lukama nije bila propisana obaveza plaćanja.
***
Visina naknade za korišćenje morske obale radi ukrcaja vozila nije mogla
biti odredjena Tarifom luke, niti ugovorom, već samo aktom Ministarstva
saobraćaja i pomorstva.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da pravo na naknadu za

upotrebu obale radi ukrcaja i iskrcaja robe, odnosno putničkih automobila, nije bilo
predviđeno tada važećim Zakonom o lukama (“Sl.list CG”, br. 51/08), te da se ta
obaveza nije mogla predvidjeti ni ugovorom, pri čemu je prvostepeni sud istakao da
je tarifa tužioca, (kojom je bila predviđena obaveza plaćanja naknade za upotrebu
obale, radi ukrcaja/iskrcaja robe) jednostrani akt i da nije od uticaja na drugačije
odlučivanje, budući da je obaveza tužioca bila da svoje interne akte uskladi sa
Zakonom o lukama, koji je bio na snazi u vrijeme fakturisanja predmetne naknade.
Odlučujući o žalbi tužioca, drugostepeni sud je prethodno prihvatajući pasivnu
legitimaciju tuženog, pobijanom presudom preinačio prvostepenu presudu, na način
što je obavezao tuženog da isplati tužiocu na ime duga (po računima bliže
navedenim u izreci) iznos od 383.327,20€, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je
odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (dio odluke koji se ne pobija) za iznos od
129.504.60€ (iznos koji je tuženi platio nakon stupanja na snagu Zakona o lukama
(“Sl.list CG”, br. 17/13), te Pravilnika o visini naknade za upotrebu obale, brodsku
ležarinu i sidrenje).
Dajući razloge za svoju odluku, drugostepeni sud je u bitnom naveo da
tužiocu pripada pravo na naknadu u iznosu od 383.327,20€, jer je predmetna
naknada bila predviđena tarifom tužioca u spornom periodu, koja po nalaženju
drugostepenog suda ima svojstvo generalne ponude za zaključenje ugovora, a koju
je tuženi prihvatio podnošenjem dispozicije. Drugostepeni sud je zaključio da je pravo
na navedenu naknadu bilo predviđeno i odredbom čl. 1 Aneksa II Ugovora o
korišćenju morskog dobra br. 0210-2/3 od 15.01.2018.godine-zaveden
27.08.2012.godine, (zaključenog između Lučke uprave CG i "Luke Bar" AD iz Bara) a
kojom je propisano da naknada za upotrebu obale radi ukracaja i iskrcaja vozila
iznosi 1,80€ po jednom vozilu, a što je po nalaženju drugostepenog suda u skladu sa
odredbom čl.13 st.1 Zakona o lukama iz 2008. godine. Drugostepeni sud izvodi
zaključak, da je zbog navedenih razloga, bez značaja to što je odredbom čl. 10 st.5
Zakona o lukama iz 2008. godine predviđeno da se predmetna naknada plaća,
izuzev operacije rukovanja teretom.
Međutim, izloženi zaključak drugostepenog suda se ne može prihvatiti i
zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi čega je drugostepenu
presudu valjalo preinačiti na način kako je to navedeno izrekom ove presude.

364
Naime, i po nalaženju ovog suda, pravilno je prvostepeni sud zahtjev tužioca

odbio kao neosnovan. Ovo sa razloga, što pravo tužioca da potražuje naknadu za
upotrebu obale, radi ukrcaja i iskrcaja robe, odnosno putničkih automobila, nije bilo
predviđeno tada mjerodavnim pravom, odnosno tada važećim Zakonom o lukama
(“Sl.list CG”, br. 51/08).
Odredbom čl. 11 Zakona o lukama (“Sl.list CG”, br. 51/08) koji je važio u
spornom periodu, propisano je da korisnici usluga u lukama plaćaju, naknade za
lučke usluge i naknade za korišćenje lučke infrastrukture - koje obuhvataju: upotrebu
obale, brodsku ležarinu i sidrenje. Istim zakonom u čl.12 st.5 propisano je da se
naknada za upotrebu obale plaća za brod koji koristi trgovačku, putničku ili
brodogradilišnu luku u druge svrhe, izuzev operacije rukovanja teretom, pružanja
putničkih usluga ili popravke i prepravke brodova, a odredbom čl. 4 tač.4 je između
ostalog propisano, da se pod lučkim uslugama podrazumjevaju operacije rukovanja
teretom, koje obuhvataju: utovar, istovar, pretovar i skladištenje tereta.
Analizom navedenih zakonskih odredbi, izvodi se zaključak da je ovim
odredbama propisano da korisnici usluga plaćaju naknadu za lučke usluge i naknadu
za korišćenje lučke infrastrukture, ali da se naknada za operacije rukovanja teretom
ne plaća.
Kako tužilac predmetnom tužbom potražuje naknadu za korišćenje morske
obale radi ukrcaja/iskrcaja putničkih vozila, a kako se ta naknada odnosi na operacije
rukovanja teretom, za koje zakonom nije bila propisana obaveza plaćanja, to je
jasno, da je zahtjev tužioca, u dijelu kojim potražuje tu naknadu po računima za
period od 20.08.2012. godine do 28.01.2015. godine, neosnovan.
Nije od uticaja na drugačije odlučivanje ni činjenica što je tarifom tužioca, te
Aneksom ugovora o korišćenju morskog dobra (koji je zaključen između Lučke
uprave CG i "Luke Bar" AD iz Bara) bila predviđena navedena naknada. Ovo sa
razloga, što je shodno odredbi čl.13 st.3 tada važećeg Zakona o lukama bilo
propisano da visinu naknada za korišćenje lučke infrastrukture propisuje Ministarstvo,
a na osnovu namjene luke, značaja luke, vrste pomorskog saobraćaja i stanja lučke
infrastrukture i drugih elemenata. Dakle, visina naknade nije mogla biti određena
Tarifom tužioca, niti predmetnim Ugovorom, već samo aktom Ministarstva u skladu
sa citiranim zakonskim određenjem. U prilog navedenom, jeste i činjenica da je
Ministarstvo saobraćaja i pomorstva Crne Gore, u skladu sa citiranom zakonskom
odredbom donijelo Pravilnik o visini naknade za upotrebu obale, brodsku ležarinu i
sidrenje, dana 30.01.2015. godine, te da je navedeno Ministarstvo iznijelo mišljenje
da tužiocu ne pripada pravo na naplaćivanje ove naknade u spornom periodu
(periodu prije donošenja navedenog Pravilnika)."
BILTEN 1 / 2019 389

365
UPRAVNO PRAVO
366
SPAJANJE STVARI U JEDAN POSTUPAK

(Član 118 st. 1 i 2 Zakona o opštem upravnom postupku)
Prvostepeni organ može spojiti postupak po zahtjevima kada nadje da je

spajanje cjelishodno i ekonomično jer se radi o istim strankama, da se zahtjevi
zasnivaju na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu i da je u pogledu svih
predmeta prvostepeni organ stvarno nadležan.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovoga suda pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti osporenog akta, na osnovu prethodno utvrdjenog činjeničnog stanja,
našao da podnijetu tužbu treba odbiti.
Ovo sa razloga što je odredbom čl.118 st.1 i 2 Zakona o opštem upravnom
postupku („Sl.list RCG“ br.60/2003 i „Sl.list CG“ br.32/11) propisano da ako prava ili
obaveze stranaka se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom
pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u okviru svih predmeta stvarno
nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kada se radi o pravima i
obavezama više stranaka, a pod istim uslovima jedna stranka ili više stranaka mogu
u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva, te u smislu st. 3 naznačene
odredbe o vodjenju jednog postupka u ovim slučajevima, organ će donijeti poseban
zaključak, što je prvostepeni organ i uradio."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 86/19 od 18.04.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 393

367
PONAVLJANJE UPRAVNOG POSTUPKA

(Član 244 stav 1 tač. 1 Zakona o opštem upravnom postupku)
Činjenica koja je cijenjena prilikom donošenja konačnog rješenja nije

nova činjenica u smislu člana 244 st. 1 tač. 1 Zakona o opštem upravnom
postupku i ne može biti razlog za ponavljanje postupka.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužiocu prvostepenim rješenjem

nadležnog organa priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu potpunog gubitka
radne sposobnosti prouzrokovane bolešću. U tom postupku nadležna komisija je
cijeneći priloženu dokumentaciju, pa i prijavu o povredi na radu, te rezultate
neposrednog pregleda našla da tužilac boluje od depresije i discus hernia L4 L5, da
depresija sa psihotičnim ispoljavanjem i ometenošću više psihičkih funkcija, a
posebno u voljno nagonskoj i emocionalnoj sferi i farmakoterapijska rezistencija
imaju za posledicu potpuni gubitak radne sposobnosti. Uzrok gubitka radne
sposobnosti je bolest koja nije profesionalne prirode niti posledica povrede na radu.
Odredbom člana 244 stav 1 tač. 1 Zakona o opštem upravnom postupku je
propisano da će se postupak okončan rješenjem ponoviti ako se sazna za nove
činjenice ili se nadje ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili
u vezi sa već izvedenih i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg
rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem
postupku.
Kod gornjeg činenjičnog stanja i navedene zakonske odredbe osnovano
Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer
povreda na radu nije nova činjenica u smislu člana 244 st. 1 ZUP-a. Ovo sa razloga
što je ta činjenica cijenjena u postupku donošenja rješenja kojim je tužiocu priznato
pravo na invalidsku penziju.
Pozivanje tužioca na nalaz sudsko - medicinskog odbora Medicinskog
fakulteta u Podgorici bez značaja je za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što je
predmet vještačenja u tom nalazu bilo umanjenje opšte životne aktivnosti, a ne
gubitak radne sposobnosti.
Bez značaja su i navodi podnijetog zahtjeva o tjelesnom oštećenju, jer o pravu
tužioca po osnovu tjelesnog oštećenja nije odlučeno u postupku čije se ponavljanje
traži, već u posebnom postupku. "

368
ODBIJANJE TUŽBE IZ PROCESNIH RAZLOGA

(Član 22 st. 2 ZUS-a)
Upravni sud će rješenjem odbiti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom
osporava nije upravni akt, odnosno akt o upravnoj aktivnosti u smislu zakona
kojim se uredjuje upravni postupak.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedeno rješenje pobija zbog povrede

pravila postupka u upravnom sporu. Ovo sa razloga što je Upravni sud pobijanim
rješenjem za sve svoje zaključke dao jasne i valjane razloge, te pravilnom primjenom
člana 22 st. 1 tač. 2 ZUS-a odbio tužbu. Tom odredbom je, naime, propisano da će
Upravni sud rješenjem odbiti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije
upravni akt, odnosno akt o upravnoj aktivnosti u smislu zakona kojim se uredjuje
upravni postupak.
Saglasno članu 12 st. 2 Zakona o upravnom sporu upravni spor može se
pokrenuti i kad javnopravni organ nije donio upravni akt, odnosno nije odlučio po
žalbi stranke, ili nije preduzeo upravnu aktivnost, odnosno nije odlučio po prigovoru
stranke (ćutanje uprave). Članom 2 istog zakona je propisano da se u upravnom
sporu odlučuje o zakonitosti upravnog akta, kao i druge upravne aktivnosti kojom se
utvrdjuje ili na drugi način utiče na prava, obaveze i pravne interese fizičkog ili
pravnog lica, kad je to zakonom propisano.
U konkretnom slučaju tužilja je podnijela tužbu zbog ćutanja uprave -
nepostupanja tuženog organa po zahtjevu iste kojim je tražila "uvid u 44 spisa iz akta
Uprave policije 45 broj 241/17-23968/2 od 19. 05. 2017. godine", kojim je ista
obaviještena o postupanju Uprave policije - Odsjeka za suzbijanje privrednog
kriminaliteta - Nikšić po više prijava, zahtjeva ODT, dopisa dostavljenih od strane
Sektora kriminalističke policije u vezi obraćanja tužilje. Kod svega naprijed iznijetog
pravilno Upravni sud pobijanim rješenjem nalazi da nijesu ispunjene procesne
pretpostavke za podnošenje tužbe zbog ćutanja uprave, jer se u konkretnom slučaju
radi o krivično pravnoj stvari, a ne o upravnoj stvari. "
BILTEN 1 / 2019 395

369
BITNA POVREDA ODREDABA UPRAVNOG POSTUPKA

I POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU
(Član 30 st. 1 tač. 4 i član 226 st.2 tač.6 Zakona o opštem upravnom postupku,
član 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Ako je isto lice učestvovalo u vodjenju prvostepenog postupka i donijelo

drugostepeno rješenje postoji bitna povreda povreda odredaba upravnog
postupka, jer je u odlučivanju učestvovalo lice koje je trebalo biti izuzeto.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom počinjena je povreda pravila postupka iz člana 367 st.

2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a, jer su razlozi iste nerazumljivi.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je prvostepeni organ odlučujući po zahjevu
tužioca za registraciju vozila donio zaključak broj 09 UPI 233/08-37827/17/2, da je taj
zaključak po ovlašćenju načelnika M. B. potpisalo neko lice, da je tužilac izjavio
žalbu, a provostepeni organ donio rješenje kojim je odobrena registracija vozila i
izdavanje saobraćajne dozvole, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova, te da je
osporeno - drugostepeno rješenja potpisala M. B..
Kod gornjeg stanja stvari osnovano Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da tužilac nema pravnog interesa za vodjenje upravnog spora u dijelu
kojim je odobrena registracija vozila i izdavanje saobraćajne dozvole.
Medjutim, prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev tužioca za naknadu
troškova postupka, a osporenim i njegova žalba, pa tužilac u tom dijelu očigledno ima
pravni interes za pokretanje upravnog spora.
Kod gornjeg stanja stanja stvari nerazumljivi su razlozi pobijane presude da su
bez uticaja navodi tužbe da je isto lice učestvovalo u vodjenju prvostepenog
postupka i donijelo drugostepeno rješenje. Ovo sa razloga što je članom 30 st. 1 tač.
4 ZUP-a propisano da će se službeno lice izuzeti ako je u prvostepenom postupku
učestvovalo u vodjenju postupka, dok je članom 226 st. 2 tač. 6 istog zakona
propisano da postoji bitna povreda povreda odredaba upravnog postupka, ako je u
odlučivanju učestvovalo lice koje je trebalo biti izuzeto. "

370
NERAZUMLJIVI RAZLOZI
(Član 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Nerazumljivi su razlozi pobijanog rješenja da se davanjem mišljenja da li

je ili nije plaćena tržišna cijena zemljišta ne odlučuje o pravnim interesima
stranke koja traži promjenu upisa na osnovu člana 419 Zakona o svojinsko -
pravnim odnosima, kada od tog mišljenja zavise prava i interesi stranke koja
traži promjenu upisa.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 419 st. 1 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima je

propisano da pravo korišćenja zemljišta u društvenoj, odnosno državnoj svojini
stupanjem na snagu tog zakona postaje pravo svojine dotadašnjeg korisnika.
Izuzetno zemljište za koje nije plaćena tržišna naknada u postupku privatizacije
ostaje u svojinu države, kako je to propisano stavom 2 istog člana. Mišljenje da li je
plaćena tržišna naknada u postupku privatizacije daje organ za poslove privatizacije -
član 419 st. 1 navedenog zakona.
Kod gornjih zakonskih odredbi za upis prava svojine umjesto prava korišćenja
neophodno je mišljenje tuženog, kao organa za poslove privatizacije, da li je plaćena
tržišna naknada. Nerazumljivi su, zato, razlozi pobijanog rješenja da se davanjem
mišljenja da li je ili nije plaćena tržišna cijena ne odlučuje o pravnim interesima
stranke koja traži promjenu upisa na osnovu člana 419 Zakona o svojinsko - pravnim
odnosima. Istina, akt nadležnog organa nema naziv rješenja, ali ta činjenica nije ni od
kakvog značaja. Ovo sa razloga što se aktu u odredjenoj upravnoj stvari može dati
drugi naziv u skladu sa posebnim zakonom (član 18 st. 2 ZUP-a,) a Zakonom o
svojinsko - pravnim odnosima je propisano da se taj akt zove mišljenje.
S prednjim u vezi valja ukazati da mišljenje dato u skladu sa članom 419
Zakona o svojinsko - pravnim odnosima nije mišljenje iz člana 41 Zakona o
upravnom postupku, odnosno iz člana 198 st. 4 i 5 Zakona o opštem upravnom
postupku."
BILTEN 1 / 2019 397

371
POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Član 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Propustom suda da cijeni odlučne navode tužbe kojim se ukazuje da je

prvostepeno rješenje donijela predsjednica suda, a ista je istovremeno i
oštećena izvršenjem povrede službene dužnosti koja je tužiocu stavljena na
teret, počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st.
2 tač. 15 ZPP-a u vezi člana 4 ZUS-a.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom nijesu ocijenjeni svi odlučni navodi podnijete tužbe, a

kako se to osnovano ističe predmetnim zahtjevom. Na taj način počinjena je povrede
pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 4
ZUS-a.
Podnijetom tužbom tužilac je zakonitost osporenog rješenja, kojim je odbijena
njegova žalba, pobijao i sa razloga što je prvostepeno rješenje donijela predsjednica
suda, koja je istovremeno i oštećena izvršenjem povrede službene dužnosti, koja mu
je stavljena na teret.
Obrazlažući svoju odluku Upravni sud navodi da je cijenio i ostale navode
tužbe, dakle i naprijed navedene, pa je našao da su bez uticaja na drugačiju odluku,
ali ne navodi razloge za takav zaključak, a što je bio dužan.
Na prednji način počinjena je navedena povreda pravila postupka u upravnom
sporu, a što predstavlja ukidni razlog."

372
PRIHODI JAVNIH FUNKCIONERA

(Član 14 st.1 tač.1 alineja 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama)
Podaci koji se odnose na javne funkcionere u vezi sa vršenjem javne

funkcije, pa i podaci o njihovim prihodima i imovini ne mogu biti tajni.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl.14 st.1 tač.1 alineja 1 Zakona o slobodnom pristupu

informacijama propisano je da organ vlasti može ograničiti pristup informaciji ili dijelu
informacije, ako je to u interesu zaštite privatnosti od objelodanjivanja podataka
predvidjenih zakonom kojim se uredjuje zaštita podataka o ličnosti, osim podataka
koji se odnose na javne funkcionere u vezi sa vršenjem javne funkcije, kao i prihode,
imovinu i sukob interesa tih lica i njihovih srodnika koji su obuhvaćeni Zakonom kojim
se uredjuje sprečavanja sukoba interesa.
Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilja podnijela zahtjev za pristup
informacijama koje se odnose na dostavljanje kopija svih ugovora o davanju u zakup
svih poslovnih i stambenih prostora u vlasništvu M. M. zaključenih sa trećim licima i
da je rješenjem Osnovnog suda u Podgorici Su.V br.33/17 od 30.06.2017.godine,
zahtjev odbijen pozivajući se na odredbe čl.14 Zakona o slobodnom pristupu
informacijama. Takodje se utvrdjuje da je u vrijeme podnošenja zahtjeva lice u
odnosu na kojeg je tražen pristup informacijama javni funkicioner-izvanredni
opunomoćeni ambasador Crne Gore u Republici Sloveniji i da je to bio do Ukaza o
opozivu sa dužnosti izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Crne Gore u
Republici Sloveniji, koji je objavljen u Službenom listu CG br. 51/17 od 01. avgusta
2017.godine, koji je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja u
Službenom listu.
Imajući u vidu navedene zakonske propise i stanje u spisima predmeta, po
stanovištu ovog suda u pobijanoj presudi počinjene su povrede postupka, koje su od
uticaja na zakonitost iste, jer Upravni sud nije cijenio navedene odredbe da se u
konkretnom slučaju radi o javnom funkcioneru u vezi sa vršenjem javne funkcije,
zbog čega sud nalazi da je pobijanu presudu trebalo ukinuti."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 514/19 od 06.06.2019. godine).
BILTEN 1 / 2019 399

373
SUKOB INTERESA
(Član 7 stav 2 Zakona o sprječavanju korupcije)
Sukob interesa u vršenju javne funkcije postoji kad privatni interes

javnog funkcionera utiče ili može uticati na nepristrasnost javnog funkcionera
u vršenju javne funkcije.
Iz obrazloženja:
"Članom 45 st. 1 Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja

je propisano da postupak u kome se odlučuje po prijavi da li postoji povreda tog
zakona vodi direktor Agencije preko ovlašćenog službenika, dok je članom 92
Zakona o sprječavanju korupcije propisano da direktor Agencije donosi odluke.
Kod gornjih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da sklapanjem ugovora o podnošenju prijava zbog kršenja Zakona o
finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja tužilja, kao član Savjeta Agencije
za sprečavnje korupcije, nije prekršila član 7 st. 1 i 2 Zakona o sprječavanju
korupcije.
Činjenica da je u toku realizacije navedenog ugovora tužilja imala veću platu
takodje ne vodi zaključku koji izvodi tužena. Zaključak tužene bi mogao biti prihvatljiv
samo da je to uvećanje bilo uslovljeno pozitivnim odlukama po podnijetim prijavama i
da je tužilja uticala na donošenje takvih odluka. Ovo sa razloga što je članom 7 stav 2
Zakona o sprječavanju korupcije propisano da sukob interesa u vršenju javne
funkcije postoji kad privatni interes javnog funkcionera utiče ili može uticati na
nepristrasnost javnog funkcionera u vršenju javne funkcije.
Na sjednici Savjeta nije odlučivano o osnovanosti ili neosnovanosti prijava
podnijetih od strane M., pa osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da
tužilja nije prekršila član 8 Zakona o sprječavanju korupcije."

374
NEDOSTOJNOST ZA RAD U DRŽAVNOM ORGANU

(Član člana 32 st. 1 alineja 5 Zakona o državnim službenicima i namještenicima)
Osudjivanost lica zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 152
st. 2 KZ, koje spada u grupu krivičnih djela protiv života i tijela i zbog krivičnog
djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz člana 403 KZ, čine
službenika nedostojnim za rad u državnom organu.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog

povrede pravila postupka u upravnom sporu, jer ista sadrži dovoljne i jasne razloge.
Iz spise predmeta se utvrdjuje da se tužilac prijavio na oglas za radno mjesto
inspektor III za sigurnost plovidbe u Lučkoj kapetaniji, a koje zvanje spada u
ekspertski kadar - član 25 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, dok
saglasno Zakonu o inspekcijskom nadzoru inspektor odlučuje o pravima i obavezama
subjekta nadzora.
Iz spisa predmeta se, dalje, utvrdjuje da je tužilac osudjivan zbog krivičnog
djela laka tjelesna povreda iz člana 152 st. 2 KZ, koje spada u grupu krivičnih djela
protiv života i tijela, te zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih
materija iz člana 403 KZ, a koje spada u grupu krivičnih djela protiv javnog reda i
mira.
Dovodeći u vezu radno mjesto za koje je tužilac konkurisao i krivična djela
zbog kojih je osudjivan, i po ocjeni ovog suda, isti ne ispunjava uslove iz člana 32
stav 1 alineja 5 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, a kako to
osnovano nalazi i Upravni sud pobijanom presudom, jer ga krivična djela zbog kojih
je osudjivan čine nedostojnim za rad u državnom organu.
Bez značaja za drugačiju odluku su navodi podnijetog zahtjeva o visini
izrečene kazne, jer za ocjenu ispunjavanja uslova iz člana 32 st. 1 alineja 5 Zakona o
državnim službenicima i namještenicima nije bitna visina izrečene kazne, već vrsta
izvršenog krivičnog djela."
BILTEN 1 / 2019 401

375
DOPRINOSI PO OSNOVU DOPUNSKOG RADA

(Član 174a stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju)
Uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu

dopunskog rada uzimaju se za izračunavanje godišnjeg ličnog koeficijenta
prilikom odredjivanja visine starosne penzije, s tim što ukupan iznos na koji se
plaća doprinos po ovim osnovama ne može biti veći od najviše godišnje
osnovice za plaćanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je osporenim rješenjem

počinjena bitna povreda pravila upravnog postupka iz člana 226 st. 2 tač. 7 Zakona o
opštem upravnom postupku. Ovo sa razloga što dispozitiv rješenja nije u suprotnosti
sa obrazloženjem istog, kako se to neosnovano navodi u podnijetom zahtjevu.
Dispozitivom je žalba odbijena, a u obrazloženju navedeni razlozi za ocjenu
neosnovanosti iste i za zaključak da pobijanim rješenjem na štetu tužioca nije
povrijedjeno materijalno pravo. Istina, a kako se to navodi u podnijetom zahtjevu, u
obrazloženju nije navedeno da je osporeno rješenje donijeto s pozivom na član 235
ZUP-a. Medjutim, taj propust ne predstavlja bitnu povredu odredaba upravnog
postupka, pa i nije razlog za poništenje istog. Naime, odredbom člana 203 st. 2 ZUP-
a, na koju se tužilac poziva, je propisano da se u obrazloženju rješenja moraju
navesti materijalno pravni propisi, koji s obzirom na utvrdjeno činjenično stanje
upućuju na rješenje kakvo je dato u dispozitivu. U osporenom rješenju navedeni su
materijalno pravni propisi - odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a
odredbe ZUP-a nijesu materijalno pravni propis, već procesni.
Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva
zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se
neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da pobijana presuda nema razloga o
odlučnim činjenicama.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac u periodu od 04. 12. 2001. godine
do 31. 12. 2007. godine bio u stalnom radnom odnosu sa punim radnim vremenom
kod 1. Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore i Agencije za nacionalnu
bezbjednost i 2. Ministarstva odbrane Crne Gore, da su mu oba poslodavca
uplaćivali doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje, a da su mu prilikom
utvrdjivanja visine penzije uzete u obzir samo zarade kod Ministarstva unutrašnjih
poslova Crne Gore i Agencije za nacionalnu bezbjednost kao povoljnije.
Podnijetim zahtjevom tužilac ponavlja navode tužbe da mu se saglasno članu
22 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju pri odredjivanju godišnjeg ličnog
koeficijenta moraju uzeti u obzir i zarade ostvarene kod Ministarstva odbrane Crne
Gore, jer je i na te zarade plaćen doprinos.
Odredbom člana 174a stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je
propisano da se za osiguranike zaposlene, koji ostvaruju prihode i po osnovu
dopunskog rada u skladu sa propisima o radu, plaćaju doprinosi za penzijsko i
invalidsko osiguranje i na zaradu po osnovu dopunskog rada... s tim što ukupan
iznos na koji se plaća doprinos po ovim osnovama ne može biti veći od najviše
godišnje osnovice za plaćanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da

376
se ti iznosi uzimaju za izračunavanje godišnjeg ličnog koeficijenta prilikom

odredjivanja visine starosne penzije (st. 2.).
Polazeći od navedene zakonske odredbe i činjenice da tužilac kod
Ministarstva odbrane Crne Gore nije bio na dopunskom radu, a nije ostvarivao ni
prihode iz stava 3. navedene zakonske odredbe osnovano upravni organi i Upravni
sud pobijanom presudom zaključuju da se zarade tužioca ostvarene kod Ministarstva
odbrane Crne Gore ne mogu uzeti u obzir za izračunavanje godišnjeg ličnog
koeficijenta, jer u pitanju nije dopunski rad.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je rad sa punim radnim
vremenom kod dva poslodavca bio u skladu sa propisima o radu, jer je Zakon o
radnim odnosima ("Sl. list SRCG", broj 29/90 ...) u članu 24 propisivao da radnik koji
u jednoj organizaciji ostvaruje puno radno vrijeme može da radi u još jednoj
organizaciji, ali najviše do 1/3 punog radnog vremena i to u visokoškolskim
ustanovama i ustanovama koje obavljaju naučno - istraživačku djelatnost. I Zakon o
radu ("sl. list RCG", br. 43/2003) je u članu 38 propisivao da zaposleni može uz
pisanu saglasnost poslodavca kod koje radi puno radno vrijeme da zaključi ugovor o
dopunskom radu kod drugog poslodavca. Takvu odredbu (čl. 58) sadrži i sad važeći
Zakon o radu.
Pozivanje tužioca na odredbu člana 22 stav 4 Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju bez značaja je za drugačiju odluku jer se ta odredba ne može
tumačiti mimo odredbe člana 174a istog Zakona."
BILTEN 1 / 2019 403

377
UVEĆANI STAŽ OSIGURANJA

(Član 61 i član 76 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju)
Staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem obuhvata vrijeme

koje je osiguranik proveo na radu na poslovima za koje je imao rasporedno
rješenje i bio obavezno osiguran sa uvećanim stažom osiguranja za koji je
uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, a ne i za poslove koje je
faktički obavljao.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa se utvrdjuje da je tužilac u periodu 01. 03. 1996. godine do 04. 10.
1998. godine za koji traži uvećani staž osiguranja radio na radnom mjestu vozača
manipulatora u OOUR-u Fabrika otkovaka od aluminijskih legura u K. a., te da to
radno mjesto nije bilo priznato kao radno mjesto na kojem se staž osiguranja računa
sa uvećanim trajanjem.
Saglasno odredbi člana 61 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u
staž osiguranja računa se vrijeme koje je osiguranik proveo na radu po osnovu koga
je obavezno osiguran i za koje je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko
osiguranje, dok je članom 76 istog zakona propisano da se penzijski staž i druge
činjenice od uticaja na sticanje i utvrdjivanje prava uzimaju u obzir na osnovu
podataka utvrdjenih u matičnoj evidenciji.
Kod naprijed navedenih odredbi i prednjeg činjeničnog utvrdjenja osnovano
Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za
takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koje i ovaj sud prihvata i koji navodima
podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je tužiocu u periodu 01. 03.
1996. godine do 04. 10. 1998. godine trebalo utvrditi i priznati uvećani staž
osiguranja jer je faktički radio radio na radnom mjestu livca za koje nije imao rješenje,
a to radno mjesto je bilo priznato kao radno mjesto sa uvećanim stažom osiguranja,
te da su "sva radna mjesta u Kovačnici, bez obzira na naziv radnog mjesta mjesta sa
povećanim rizikom i samim tim radna mjesta sa uvećanim stažom osiguranja." Ovo
sa razloga što je saglasno odlukama SIZ-a, PIO radnika Republike Crne Gore o
utvrdjivanju poslova i radnih zadataka na kojima se staž osiguranja računa sa
uvećanim trajanjem („Sl.list RCG“, br. 10/81, 6/82 i 7/88), DD K. a. P. formirao
Komisiju za utvrđivanje činjeničnog stanja na radnim mjestima na kojima se staž
osigiranja računa sa uvećanim trajanjem, koja je sprovela postupak utvrdjivanja
radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, i u svom
zapisniku broj 92-192 od 26. 06. 1996. godine taksativno navela radna mjesta na
kojima je utvrdjen uvećani staž osiguranja po organizacionim cjelinama, medju
kojima nema radnog mjesta za koje je tužilac imao rasporedno rješenje u navedenom
periodu.
Bez značaja za drugačiju odluku su navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi
da je tužilac doveden u neravnopravan položaj sa drugim radnicima kojima je po
identičnim zahtjevima priznat uvećani staž osiguranja. Ovo sa razloga što je u
konkretnom slučaju na osnovu uvida u podatke iz matične evidencije o visini
uplaćenog doprinosa (M4) i uvida u personalni dosije tužioca na nesumnjiv načun

378
utvrdjeno da je tužilac u navedenom periodu bio rasporedjen na poslove za koje nije

bio priznat staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, o čemu su tokom upravnog
postupka sačinjeni zapisnici o kontroli podataka o stažu osiguranja, zaradi, naknadi
zarade, odnosno osnovici osiguranja i visini uplaćenog doprinosa (M4) za zaposlene
broj 1 - Sl. od 14. 11. 2014., 11. 10. 2015. i od 29. 20. 2015. godine, te zapisnici
Fonda PIO PJ Podgorica broj 02-1389 od 01.12. 2017. godine i broj 01-02-53032 od
01. 12. 2017. godine o učešću stranke u postupku.
Navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da je "Upravni sud bio dužan da
prije donošenja svoje odluke obrati pažnju na propise koji su važili u tom periodu" -
Odluku o utvrdjivanju poslova i zadataka na kojima se staž osiguranja računa sa
uvećanim trajanjem i Pravilnik o utvrdjivanju radnih mjesta, odnosno poslova na
kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem koji je donijet 1997. godine
od strane saveznog ministra („Sl.list SRJ“, br.20/97) su bez značaja za drugačiju
odluku. Ovo sa razloga što je na osnovu tada važećih propisa poslodavac formirao
komisiju i u navedenom zapisniku taksativno utvrdio radna mjesta na kojima je
uvećani staž osiguranja, a istim nije obuhvaćeno radno mjesto na kojem je tužilac
imao rasporedno rješenje u navedenom periodu."
BILTEN 1 / 2019 405

379
STEČAJ I PRAVO NA STAROSNU PENZIJU

(Član 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju)
Osiguranica koja nije imala prekid u radu zbog otvaranja stečaja, već je
kontinuirano radila‚ ne ispunjava jedan od kumulativno postavljenih uslova - da
je radni odnos prestao usljed otvaranja stečaja u privrednom društvu u kojem
je država imala vlasnički udio.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je

propisano da izuzetno od odredbe člana 17 istog zakona osiguranik kome je u
privrednom društvu, u kojem je država imala vlasnički udio, prestao radni odnos zbog
uvodjenja stečaja, stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 30 godina staža
osiguranja (muškarac) odnosno 25 godina staža osiguranja (žena).
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je nad AD "A." N. otvoren stečajni postupak
rješenjem Privrednog suda St. broj 21/03 dana 11. 04. 2003. godine i da je tužilji
prestao radni odnos u navedenom pravnom licu u stečaju 31. 12. 2004. godine, a da
je od 01. 01. 2005. godine zasnovala radni odnos preuzimanjem kod poslodavca
DOO ”B.” N. koji je kupio stečajnog dužnika na osnovu Ugovora o kupoprodaji od
24.12. 2004. godine i kod tog pravnog lica nastavila da radi do 11. 06. 2006. godine,
a od tada do 08. 11. 2013. godine kod drugih pravnih lica.
Dovodeći u vezu takva činjenična utvrdjenja i navedenu zakonsku odredbu
osnovano Upravni sud zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav
zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koje i ovaj sud prihvata, a koji navodima
podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju. Ovo sa razloga što je za ostvarivanje
prava na starosnu penziju pod uslovima iz člana197L Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju tužilja ne ispunjava jedan od tri naprijed navedena
kumulativno postavljena uslova - da je radni odnos prestao usljed otvaranja stečaja,
jer ista nije imala prekid u radu zbog otvaranja stečaja, već postoji kontinuitet u radu,
kako je to naprijed navedeno.
Navodi podnijetog zahtjeva o odredbi člana 59 Zakona o insolventnosti
privrednih društava su bez značaja za drugačiju odluku, jer tužilji 08. 11. 2013.
godine radni odnos nije prestao zbog stečaja.
Potvrda zastupnika stečajne mase AD "A." N. u stečaju St. br. 21/03 od 20.
06. 2018. godine kojom se potvrdjuje da je tužilji prestao radni odnos 31. 12. 2004.
godine usljed otvaranja stečajnog postupka nad AD "A." N. u stečaju u skladu sa
članom 59 Zakona o insolventnosti privrednih društava je bez značaja za drugačiju
odluku. Ovo sa razloga što tužilja nije imala prekid u radu, već je od 01. 01. 2005.
godine preuzeta od strane drugog poslodavca kod kojeg je nastavila da radi."

380
REFUNDACIJA ZARADE POSLODAVCU

ZA VRIJEME PORODILJSKOG ODSUSTVA
(Član 51 st. 1 tač. 1 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i član 2 Uputstva o načinu
obračunavanja i plaćanja poreza i doprinosa na lična primanja po osnovu zaposlenja)
Poslodavcu se refundira bruto iznos zarade zaposlenog, a koji iznos ne

obuhvata doprinose i prirez na lična primanja utvrdjene na teret poslodavca,
kao poreskog obveznika na osnovu zarade zaposlenog.
Iz obrazloženja:
"Saglasno članu 51 st. 1 tač. 1 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti („Sl. list CG“,
br. 27/13) visina sredstava koja se refundiraju poslodavcu za zaposlenog koji je prije
ostvarivanja ovog prava bio u radnom odnosu, najmanje 12 mjeseci neprekidno, je
prosječna zarada zaposlenog za 12 mjeseci koji prethode mjesecu ostvarivanja
prava na porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo.
Odredbom člana 78 st. 1 Zakona o radu („Sl. list CG“, br. 49/08... 31/14)
propisano je da se bruto zaradom, u smislu tog zakona, smatra zarada koju je
zaposleni ostvario za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu, naknada zarade i
druga primanja utvrđena kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.
Saglasno članu 2 Uputstva o načinu obračunavanja i plaćanja poreza i
doprinosa na lična primanja po osnovu zaposlenja ("Sl.list RCG", br. 81/06 i "Sl.list
CG", br. 4/10 ... 8/13) lična primanja po osnovu zaposlenja obuhvataju zaradu,
naknadu zarade i druga primanja propisana Zakonom o radu (stav 1), dok je stavom
2 propisano da se lična primanja iz stava 1 ovog člana iskazuju u bruto iznosu koji
obuhvata neto lično primanje, porez i doprinose koje plaća osiguranik (zaposleni).
Imajući u vidu naprijed navedene odredbe osnovano Upravni sud pobijanom
presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito jer se poslodavcu refundira
prosječna zarada zaposlenog za 12 mjeseci koji prethode mjesecu ostvarivanja
prava na porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo, a iznos refundacije se
obračunava prema izdacima koji čine bruto zaradu zaposlenog.
Nasuprot navodima podnijetog zahtjeva, pravilno je u upravnom postupku
utvrdjena visina bruto iznosa za refundaciju obračunatih i isplaćenih naknada zarada
za vrijeme porodiljskog odsustva za zaposlenu u iznosu od 746,98 eura mjesečno.
Ovo sa razloga što se saglasno članu 2 st. 2 navedenog uputstva lična primanja
iskazuju u bruto iznosu koji obuhvata neto lično primanje, porez i doprinose koje
plaća osiguranik (zaposleni), pa bruto iznos zarade zaposlenog koji se refundira ne
čine doprinosi na teret poslodavca i ostale naknade na teret poslodavca, a koje se
utvrdjuju na osnovu zarade zaposlenog.
Neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva da je poslodavcu trebalo
refundirati iznos ukupnog troška za zaradu - 831,52 eura mjesečno, u koji iznos ulaze
i obaveze na teret poslodavca. Ovo sa razloga što navedeni iznos obuhvata i
doprinose i prirez koje je poslodavac obavezan obračunati i platiti na lična primanja
zaposlenog na svoj teret (član 5 i 6 Uputstva o načinu obračunavanja i plaćanja
poreza i doprinosa na lična primanja po osnovu zaposlenja). Dakle, kako je obaveza
plaćanja doprinosa i prireza na lična primanja utvrdjena za poslodavca, kao poreskog
BILTEN 1 / 2019 407

381
obveznika, to je pravilan zaključak upravnih organa i Upravnog suda da se isti ne

iskazuju u bruto iznosu zarade zaposlenog koji se refundira poslodavcu."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 626/19 od 11.04.2019. godine.)

382
PRAVO NA MATERIJALNO OBEZBJEDJENJE

(Član 19 st.1 tač. 8 u vezi člana Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti)
Tužilja nema pravo na materijalno obezbjedjenje u smislu odredbi člana

22 Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti ako je u postupku utvrdjeno da članu
porodice tužilje nije prestalo ostvarivanje prava na penziju, a što se ima
smatrati mjesečnim prihodom.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da tužilja živi sa dvoje djece, suprugom,

majkom i sestrom supruga i u smislu čl.19 st.1 tač.8 Zakona o socijalnoj i dječijoj
zaštiti ("Sl.list CG" 27/2013, 1/2015, 42/2015) čine porodicu. Dalje je utvrdjeno da je
majka supruga tužilje korisnik porodične penzije u iznosu od 278,46 eura.
Odredbama čl.22 st.1 tač.1 gore navedenog zakona propisano je da pravo na
materijalno obezbjedjenje može ostvariti pojedinac, odnosno porodica iz čl.21 istog
zakona, pod uslovom da visina prosječnih prihoda iz prethodnog kvartala ne prelazi
osnov za ostvarivanje prava. U konkretnom slučaju, prethodni kvartal je II kvartal
2015.godine, a osnov za ostvarivanje tog prava za porodicu sa pet i više članova
iznosi 121,90 eura Odluka o uskladjivanju visine osnova za ostvarivanje prava na
materijalno obezbjedjenjue i visine materijalnih davanja i socijalne i dječije zaštite
("Sl.list CG" 6/2015).
Prema tome, po ocjeni ovoga suda, a kako to pravilno nalazi Upravni sud
utvrdjeno je da je prosječni mjesečni prihod, koji je porodica I. M. ostvarila u
naznačenom kvartalu, u iznosu od 271,95 eura, bio veći od osnova propisanim u
gore navedenoj odluci, to shodno čl.22 st.1 tač.1 Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti
ista nema pravo na materijalno obezbjedjenje.
Neosnovani su navodi zahtjeva, da ni prvostepeni, ni drugostepeni organ, se
nijesu rukovodili odredbama čl.57 ZUS-a i da nijesu postupili po ukidnim nalozima
presude Upravnog suda U.br.2670/2015 od 04.03.2016.godine, sa razloga što je
navedenom presudom poništeno drugostepeno rješenje jer je stranka u žalbi tražila
da se sprovede posebni ispitni postupak i da joj se pruži mogućnost da se izjasni o
činjenicama i okolnostima, a što joj je omogućeno u ponovnom postupku. Nadalje,
tuženi organ je u smislu navedene odredbe postupio po pravnim shvatanjima
Upravnog suda i primjedbama izraženim u naznačenoj presudi Upravnog suda.
Nadalje, neosnovani su navodi zahtjeva kojim se ukazuje da penzija koju
prima majka supruga tužilje nije prihod u smislu odredbi čl.23 naznačenog zakona,
jer navedenom odredbom, pored ostalog, je propisano da se u postupku ostvarivanja
materijalnog obezbjedjenja prihodom pojedinca, odnosno člana porodice ne smatraju
prihodi članova porodice ostvareni u prethodnom kvartalu po osnovu zarade,
naknade zarade i penzije-ako poslije prestanka ostvarivanja tih prihoda podnesu
zahtjev Centru za socijalni rad.
Pošto u postupku je na nesumnjiv način utvrdjeno da članu porodice tužilje
nije prestalo ostvarivanje prava na penziju, to se ista ima smatrati mjesečnim
prihodom u smislu odredbi čl.22 Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti"
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. uvp. br. 2/19 od 06.06.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 409

383
REFUNDACIJA TROŠKOVA ZA KUPOVINU LIJEKA

(Član 22 Zakona o zdravstvenom osiguranju
i član 3 Odluke o utvrdjivanju Osnovne liste ljekova)
Ne može se odobriti refundacija sredstava kupovine lijeka ako ljekarska

komisija nije dala saglasnost za refundaciju troškova liječenja i taj lijek se ne
nalazi na osnovnoj listi ljekova.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da se tužilja obratila prvostepenom organu za

refundaciju troškova-kupovinu lijeka za njenu pokojnu majku, te da Prvostepena
ljekarska komisija, odlučujući po predmetnom zahtjevu, dana 10.05.2017.godine, nije
dala saglasnost za refundaciju troškova liječenja, jer se lijek Aztacam ne nalazi na
Osnovnoj listi ljekova, koji se izdaju i propisuju na teret sredstava obaveznog
zdravstvenog osiguranja, te da je tuženi organ, prihvatajući razloge iz obrazloženja
prvostepenog rješenja, odbio žalbu kao neosnovanu.
Članom 22 Zakona o zdravstvenom osiguranju („Sl.list CG“ br.6/16, 2/17)
propisano je, izmedju ostalog, da osigurano lice ima pravo na ljekove sa Osnovne
liste ljekova. Nadalje, članom 3 Odluke o utvrdjivanju Osnovne liste ljekova propisano
je da se može odobriti primjena lijeka, koji nije na Osnovnoj listi ljekova, na osnovu
mišljenja Konzilijuma ljekara odgovarajuće specijalnosti KCCG i Fonda zdravstveno
osiguranje.
Odredbama čl.3 Odluke o utvrdjivanju Osnovne liste ljekova utvrdjeno je da
organ državne uprave nadležan za poslove zdravlja u izuzetnim slučajevima, kod
teških patoloških stanja, rijetkih bolesti, nastavku terapije prepisane pri liječenju u
inostranstvu, može da odobri primjenu lijeka koji nije na Osnovnoj listi ljekova, na
osnovu mišljenja konzilijuma doktora odgovarajuće specijalnosti KCCG i Fonda za
zdravstveno osiguranje.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je prvostepena ljekarska komisija Fonda /čija
su ovlašćenja propisana članom 9 Pravilnika o sastavu, načinu obrazovanja i radu
prvostepene komisije/ u svom nalazu i mišljenju navela da nabavka lijeka koji se ne
nalazi na osnovnoj listi ljekova nije sprovedena u skladu sa procedurom propisanom
Pravilnikom Fonda pa se ne može za isti odobriti refundacija sredstava kupovine
navedenog lijeka, što znači da za navedeni lijek nije izdato odobrenje navedene
Komisije niti rješenje Ministarstva zdravlja kojim se odobrava nabavka navedenog
lijeka."

384
PRAVO NA ORTOPEDSKI DODATAK

(Član 32 i član 72 Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti)
Pravo na ortopedski dodatak se utvrdjuje na osnovu nalaza i mišljenja

ljekarske komisije koji se daje na osnovu neposrednog pregleda i ocjene
medicinske dokumentacije.
Iz obrazloženja:
"Članom 32 Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti je propisano da pravo na

ortopedski dodatak ima vojni invalid I - VI grupe i civilni invalid rata I - VI grupe
invaliditeta kome je invaliditet utvrdjen zbog oštećenja organizma koje je posledica
zadobijene rane, povrede, ozljede ili bolesti koja je prouzrokovala amupataciju
ekstremiteta ili teško oštećenje funkcija ekstremiteta, kao i zbog potpunog gubitka
vida na oba oka.
Saglasno članu 72 naprijed navedenog zakona pravo na ortopedski dodatak
utvrdjuje se na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije. Nalaz i mišljenje
nadležna Komisija daje na osnovu neposrednog pregleda i medicinske
dokumentacije (član 72 navedenog Zakona), dok je članom 66 istog Zakona
propisano da podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava pribavlja isprave kojima se
dokazuje neka činjenica ili stanje od važnosti za donošenje odluke.
Drugostepena ljekarska Komisija, nakon što je tužilac osporio nalaz
prvostepene Komisije, je dana 24. 02. 2017. godine izvršila neposredan pregled
tužioca, te razmotrila priloženu medicinsku dokumentaciju, a zatim, saglasno članu
14 Pravilnika o radu ljekarske komisije u cilju pravilnog i potpunog utvrdjivanja
odlučnih činjenica naložila tužiocu da se javi konzilijumu ortopeda i reumatologa u
Kliničkom centru radi procjene stepena oštećenja funkcije njegovih ekstremiteta
nastalih kao posledica rheumatoidog arthritisa - seronegativa. Po takvom zahtjevu
Komisije tužilac nije postupio, već je dostavio drugu medicinsku dokumentaciju, pa je
nadležna Komisija 08. 05. 2017. godine ponovo izvršila neposredan pregled tužioca i
detaljnu analizu novopriložene medicinske dokumentacije te konstatovala da postoje
suprotnosti objektivnog kliničkog statusa tužioca i priložene medicinske
dokumentacije, kao i suprotnosti izmedju pojednih medicinskih nalaza. Kod takvog
stanja stvari Komisija je zaključila da nije u mogućnosti da donese konačan nalaz i
mišljenje, pa je od tužioca traženo da se hospitalizuje na Internoj klinici Kliničkog
centra Crne Gore - Odjeljenje reumatologije u cilju reevaulacije njegovog
zdravstvenog stanja. Medjutim, tužilac ni po tom zahtjevu Komisije nije postupio, a
nije se odazvao ni na sljedeći pregled Komisije. Nakon svega Komisija je na osnovu
dostavljene medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda zaključila da tužilac
ne ispunjava uslove iz naprijed navedene zakonske odredbe, jer se iz rezultata
neposrednog pregleda i priložene medicinske dokumentacije zaključuje da kod
tužioca ne postoji teško oštećenje funkcije ekstremiteta po osnovu rheumatoid
arthritisa (seronegativa), koji je osnov invaliditeta.
Kod prednjeg činjeničnog stanja i navedenih zakonskih odredbi osnovano
Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito jer su
nadležne komisije našle da tužilac ne ispunjava uslove za priznanje traženog prava
propisanih članom 32 Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, a drugostepena Komisije
BILTEN 1 / 2019 411

385
takav svoj zaključak jasno, odredjeno i dosledno obrazložila nakon analize

cjelokupne dostavljene medicinske dokumentacije i rezultata neposrednog pregleda.
Navodi podnijetog zahtjeva kojima se osporava nalaz nadležne Komisije su
neprihvatljivi, jer tužilac i pored svoje obaveze, koja proizilazi iz naprijed navedene
odredbe člana 66 Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti nije dostavio traženu
medicinsku dokumentaciju, a sva dostavljena medicinska dokumentacija bila je
predmet svestrane ocjene iste.
Bez značaja za drugačiju odluku su i navodi podnijetog zahtjeva da je tužilac
ostvario pravo na tudju njegu i pomoć, jer u ovom postupku nije dostavio medicinsku
dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi da ispunjava uslove iz člana 32 Zakona o
boračkoj i invalidskoj zaštiti."

386
ISPLATA OTPREMNINE
LICIMA ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA USLJED STEČAJA
(Član 2 stav 3 alineja 1 i član 23 Zakona o Fondu rada)
Pravo na isplatu potraživanja po osnovu radnog odnosa imaju zaposleni

za čijim radom prestala potreba usljed stečaja, zbog tehnoloških, ekonomskih i
restrukturarlnih promjena do dana stupanja na snagu Zakona o radu ("Sl. list
CG", br. 49/08), ako potraživanja nijesu isplaćena ili su djelimično isplaćena.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac bio radnik INIS "M. R." i da mu je
radni odnos prestao prije donošenja Zakona o Fondu rada.
Saglasno članu 2 stav 3 alineja 1 Zakona o Fondu rada isti obezbjedjuje
isplatu neisplaćenih potraživanja zaposlenih po osnovu radnog odnosa kod
poslodavca usled stečaja ako potraživanja nijesu isplaćena ili su djelimično
isplaćena, a saglasno članu 23 istog Zakona prava na isplatu neisplaćenih
potraživanja imaju zaposleni za čijim radom je prestala potreba usled stečaja, zbog
tehnoloških, ekonomskih i restrukturarlnih promjena do dana stupanja na snagu
Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08).
Dakle, pravo na isplatu imaju samo lica kojima potraživanja nijesu isplaćena.
Prije donošenja Zakona o Fondu rada - 04. 07. 2008. godine izmedju Saveza
sindikata Crne Gore i Ministarstva zdravlja, rada i socijalnog staranja potpisan je
Memorandum o načinu i dinamici isplate otpremnina licima za čijim je radom prestala
potreba u periodu jul 2000 - decembar 2007. godine. Nakon potpisivanja tog
Memoranduma Vlada je Savezu sindikata prenijela sredstva od 16.500.000,00 eura
za isplatu, a Savez sindikata dostavio spisak lica kojima je po tom osnovu isplaćen
iznos od po 1.926,55 eura. Na tom spisku nalazi se i tužilac.
Kod svega naprijed navedenog osnovano upravni organi i Upravni sud
zaključuju da je zahtjev tužioca neosnovan, jer je utvrdjeno da je Država za isplatu
otpremnine tužioca uplatila iznos od 1.926,55 eura Savezu sindikata, koji saglasno
Zakonu ima pravo na kolektivno pregovaranje i zaključivanje ugovora na
odgovarajućem nivou, pa ako tužilac istrajava na tvrdnji da mu ta organizacija nije
uplatila cjelokupan iznos od iste može tražiti isplatu eventualno neisplaćenog dijela.
Pozivanje tužioca na presudu ovog suda Uvp. br. 225/16 od 09. 09. 2016.
godine bez značaja je za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što je tom presudom
ukinuta presuda Upravnog suda Crne Gore zbog nepotpuno utvrdjenog činjeničnog
stanja i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje."
BILTEN 1 / 2019 413

387
PRAVO KORIŠĆENJA MORSKOG DOBRA

(Član 20 i član 419 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)
Pravo korišćenja morskog dobra se ne može izmijeniti u pravo svojine na

osnovu člana 419 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 419 st. 1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima je

propisano da pravo korišćenja, odnosno trajnog korišćenja i raspolaganja na
zemljištu u društvenoj, sada državnoj svojini postaje stupanjem na snagu ovog
zakona pravo svojine dotadašnjeg imaoca prava korišćenja, odnosno trajnog
korišćenja ako posebnim zakonom nije drugačije odredjeno ili zainteresovano lice
dokaže da je prije stupanja na snagu ovog zakona stekao pravo svojine na
odredjenom zemljištu.
U upravnom postupku je utvrdjeno da je zainteresovano lice upisano kao
nosilac prava korišćenja katastarske parcele broj 3452/9 po kulturi šuma 1. klase,
površine 1279 m2 upisane u l.n. broj 2434 KO Novi Bar, sa upisanim teretom i
ograničenjem "morsko dobro", na osnovu ugovora o kupoprodaji Ov. br. 11224/06 od
14. 11. 2006. godine, koje je zaključilo sa prodavcem J. A. iz K., te da navedena
parcela odgovara katastarskoj paceli broj 44 KO Novi Bar, po starom katastarskom
operatu, koja se vodila po katastru zemljišta koji je bio na snazi od 1974. godine do
1993. godine u posjedovnom listu broj 524 KO Novi Bar, kao društvena svojina, a J.
N. (pravni prethodnik prodavca), kao korisnik.
Saglasno članu 20 Zakona o svojinsko pravnim odnosima morsko dobro je
dobro od opšteg interesa i uživa posebnu zaštitu u skladu sa zakonom, dok je
članom 58 st. 3 Ustava Crne Gore propisano da su dobra u opštoj upotrebi u
državnoj svojini.
Kod svega naprijed navedenog, te odredbi citiranih u pobijanoj presudi,
osnovano je Upravni sud odlučujući u sporu pune jurisdikcije odbio zahtjev za
pretvaranje prava korišćenja u pravo svojine na predmetnom zemljištu. Ovo sa
razloga što se ne može na osnovu člana 419 Zakona o svojinsko pravnim odnosima
pravo korišćenja morskog dobra izmijeniti u pravo svojine s obzirom što je i po sada
važećim propisima država vlasnik dobara od opšteg interesa, a morsko dobro spada
u ista.
Bez značaja za drugačiju odluku su navodi podnijetog zahtjeva o
ugovoru o kupoprodaji. Ovo sa razloga što je i prodavac u vrijeme sklapanja
istog bio nosilac prava korišćenja, pa na kupca nije mogao prenijeti više prava
nego je sam imao."

388
AKTIVNA LEGITIMACIJA U POSTUPKU RESTITUCIJE

(Član 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju)
Aktivnu legitimaciju u postupku za povraćaj oduzetih imovinskih prava i

obeštećenje imaju zakonski nasljednici bivšeg vlasnika.
***
Kupoprodajni ugovor nije dokaz da tužioci imaju aktivnu legitimaciju za

imovinu oduzetu od pravnog prethodnika tužilaca koji nije bio vlasnik
eksproprisanog zemljišta.
Iz obrazloženja:
"Saglasno članu 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju pravo da zahtijeva povraćaj i obeštećenje ima bivši vlasnik. Bivši vlasnik
je fizičko ili pravno lice koje je bilo vlasnik stvari kada je ta stvar prešla u društvenu
svojinu i njegov zakonski naslednik ili pravni sljedbenik kako je to propisano članom 2
alineja 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju.
Kod naprijed navedenih zakosnkih odredbi aktivnu legitimaciju u postupku
povraćaja oduzetih imovinskih prava i obeštećenju ima bivši vlasnik, a slučaju
njegove smrti njegovi zakonski naslednici.
U vrijeme eksproprijacije predmetno zemljište bilo je upisano u zemljišnim
knjigama na M.K. i M. A.
Zaključkom broj 03-uI-2-79/04 od 17. 05. 2011. godine podnosioci zahtjeva su
pozvani da dostave dokaze da su naslednici bivših vlasnika.
Tužioci su u odnosu na imovinu koja je bila upisana na M. A. kao dokaz svog
prava na povraćaj oduzetih imovinskih prava i obeštećenja dostavili kupoprodajni
ugovor, koji su naslednici M. A., kao prodavci, 1965. godine zaključili sa M. T., kao
kupcem.
Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da navedeni
kupoprodajni ugovor nije dokaz da tužioci imaju aktivnu legitimaciju u postupku za
povraćaj oduzetih imovinskih prava i obeštećenje za imovinu oduzetu od M. A.. Ovo
sa razloga što pravni prethodnik tužilaca nije bio vlasnik eksproprisanog zemljišta
1957. godine, a tužioci nesumnjivo nijesu zakonski naslednici M. A., koji je bio vlasnik
zemljišta u vrijeme oduzimanja - 1957. godine.
Nesporno je u postupku utvrdjeno da je M. K. umro (anagraf parohije
Praskvičke). Medjutim, u spisima predmeta nema nesumnjivih dokaza da su tužioci
njegovi zakonski naslednici. Ovo sa razloga što u spisima predmeta nema dokaza da
li je isti iza sebe ostavio naslednike prvog naslednog reda, pa se iz same tvrdnje da
je sad pok. K. bio stric oca tužilaca ne može izvoditi pouzdan zakjučak da su tužioci
zakonski naslednici istog."
BILTEN 1 / 2019 415

389
PRAVO NA OBEŠTEĆENJE
(Član 11 st. 2 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju)
Pravo na obeštećenje ima bivši vlasnik ako oduzete nepokretnosti ne

mogu biti vraćene, jer su u svojini fizičkih lica.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrdjeno je da su

pravnom prethodniku naprijed navedenih lica, pok. M. I. eksproprisane nepokretnosti
rješenjem Sreske eksproprijacione komisije broj 9/49 od 30. 06. 1950. godine i
rješenjem Predsjedništva Vlade NRCG broj 2277/49 od 22. 12. 1950. godine, te da
nepokretnosti označene stavom 1. dispozitiva prvostepenog rješenja na dan
podnošenja zahtjeva nijesu bile privedene namjeni, pa su za taj dio ispunjeni uslovi
iz člana 17 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju („Sl.list
RCG“, br. 21/04...Sl.list CG“, br. 12/07) za povraćaj, dok su nepokretnosti označene
stavom 2. dispozitiva u svojini tamo navedenih lica, pa su ispunjeni uslovi za
obeštećenje saglasno članu 11 st. 2 navedenog zakona koji propisuje da bivši vlasnik
ima pravo na obeštećenje u slučaju kada oduzete stvari i prava u smislu člana 12
istog zakona nijesu predmet povraćaja.
Kod takvog stanja stvari i navedenih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom
presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav zaključak daje
dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u
sumnju.
U konkretnom slučaju, u upravnom postupku je na osnovu nalaza vještaka
gradjevinske i geodetske struke utvrdjeno da na dan podnošenja zahtjeva za
povraćaj i obeštećenje oduzete nepokretnosti površine 44.409,00 m2 su zahvaćene
prostorno planskim dokumentom GUP-a Ulcinj iz 1985. godine, da se radi o
neizgradjenom gradjevinskom zemljištu i da predmetne nepokretnosti čine
katastarske parcele u svojini navedenih fizičkih lica zbog čega isto ne može biti
vraćeno, pa bivši vlasnik ima pravo na obeštećenje.
Visina obeštećenja utvrdjena je u upravnom postupku u skladu sa članom 6 i 9
Uredbe o procjeni, vrijednosti i utvrdjivanju naknade za oduzetu imovinu (Sl.list CG
br.7/08 i br.74/08), a utvrdjeni iznos obeštećenja je 194.511,42 eura (novoutvrdjena
vrijednost zemljišta - 194.326,72 eura i revalorizovani iznos naknade - 184,70 eura).
Prilikom izračuna utvrdjenog obeštećenja vještak finansijske struke imao je u vidu
sve propisane parametre primjenjujući formulu utvrdjenu navedenom uredbom, te
dao potpun i jasan nalaz koji je poslužio kao osnov za odredjivanje iznosa
obeštećenja od strane prvostepenog organa. Neprihvatljivi su, s tim u vezi, navodi
zahtjeva kojima se tvrdi da nije objašnjeno kako je izvršen obračun obeštećenja kada
"Uredba ne predvidja procjenu poljoprivrednog zemljišta, već samo izgradjenog
gradjevinskog zemljišta". "
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Ur. br. 2091/18 od 17.12.2018. godine).

390
POREZ NA NEPOKRETNOSTI OBVEZNIKA

KOJI VODE POSLOVNE KNJIGE
(Član 5 st. 1 Zakona o porezu na nepokretnosti,
čl. 4 i 13 Odluke o porezu na nepokretnosti
i član 3 Uredbe o bližim kriterijumima i metodologiji
za određivanje tržišne vrijednosti nepokretnosti)
Osnovica za utvrdjivanje poreza na nepokretnost je uvijek tržišna

vrijednost nepokretnosti, odnosno fer vrijednost i ne postoji mogućnost
biranja drugačijeg računovodstvenog modeliteta.
Iz obrazloženja:
"Članom 5 st. 1 Zakona o porezu na nepokretnosti i članom 4 Odluke o porezu

na nepokretnosti propisano je da je osnovica poreza na nepokretnost tržišna
vrijednost nepokretnosti, dok je članom 13 st. 1 iste Odluke propisano da se
osnovica poreza na nepokretnosti za obveznike koji vode poslovne knjige utvrdjuje
tako što se kao tržišna virjednost nepokretnosti uzima vrijednost nepokretnosti koja je
prikazana u njihovim poslovnim knjigama u skladu sa propisima kojima se uredjuje
računovodstvo (fer vrijednost). Kad obveznik u poslovnim knjigama ne iskaže fer
vrijednost porez na nepokretnost utvrdjuje se u skladu sa članom 3 Uredbe o bližim
kriterijumima i metodologiji za određivanje tržišne vrijednosti nepokretnosti ovom
Odlukom, odnosno Zakonom kojim se uredjuje poreska administracija - stav 2 člana
13 Odluke o porezu na nepokretnost.
U postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno je da tužilac u poslovnim
knjigama vrijednost svojih nepokretnosti ne vodi po tržišnoj cijeni, odnosno fer
vrijednosti.
Kod gornjih odredbi i nespornog činjeničnog stanja osnovano Upravni sud
pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer je u postupku
utvrdjena tržišna cijena nepokretnosti i ista uzeta za osnovicu saglasno naprijed
navedenim propisima. Neosnovano se, zato, podnijetim zahtjevom ista pobija zbog
povrede materijalnog prava.
Navodi podnijetog zahtjeva da prema MRS 16 obveznik može da bira svoju
računovodstvenu politiku i da se opredijeli za model nabavne vrijednosti ili za model
revalorizacije (fer vrijednost) su bez značaja za drugačiju odluku. To su modaliteti
računovodstva, ali kada je u pitanju naplata poreza osnovica je uvijek samo tržišna
vrijednost, odnosno fer vrijednost i ne postoji mogućnost biranja."
BILTEN 1 / 2019 417

391
POREZ NA DOBIT PRAVNIH LICA

(Čl. 7, 10 i 11 Zakona o porezu na dobit pravnih lica )
Poreski obveznik je dužan podnijeti izmijenjenu prijavu poreza na dobit

ako je inspekcijskim nadzorom utvrdjeno da je isti u svom knjigovodstvu
iskazivao prihode koji se odnose na prodate mobilne telefone po ugovorenoj
cijeni od 1. eura i troškove koji su iskazani kroz nabavnu vrijednost prodate
robe, a koje je u finansijskom knjigovodstvu iskazivao na 149,00 eura, pa je
zbog evidentne nesrazmjere u iskazanom finansijskom knjigovodstvu
neophodno bilo izvršiti korekciju troškova.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje, da je izvršena ponovna kontrola od strane

prvostepenog organa, a u izvršenju presude Upravnog suda U.br.2118/15 od
18.05.2016.godine, gdje je tuženi poništio prvostepeno rješenje broj 03/14-1-13/9-14
od 30.06.2014.godine i predmet vraćen na ponovni postupak uz jasne naloge. U
ponovnom postupku, ponovnom kontrolom, uz učešće tužioca, kao subjekta nadzora,
prvostepeni organ je sačinio zapisnik broj 03/4-1-13/11-14 od 19.12.2016.godine.
Uvidom u taj zapisnik utvrdjeno je da su cijenjene sve primjedbe tužioca, te da je
prvostepeni organ postupio po uputstvima suda i tuženog.
Prema tome, a kako to pravilno nalazi Upravni sud utvrdjeno je da tužilac kao
kontrolisani subjekt nadzora za sporni period nije na zakonit način vršio odnosno
iskazivao ukupne prihode nastale od prodaje naznačenih telefona i opreme i
fakturisanih usluga za potrošnju mobilne telefonije, na način što nijesu analitički
iskazani prihodi-konkretno se radi o dva odvojena oporeziva prometa (proizvoda i
usluga), zbog čega je tužilac bio dužan da shodno računovodstvenim propisima izvrši
knjiženje na odgovarajuće račune iz kojih bi bili mjerljivi prihodi od prodaje telefona
sa jedne strane i prihoda od usluga sa druge strane. Tužilac nije postupao na ovaj
način već je iskazivao prihode u knjigovodstvu koji se odnose na prodate mobilne
telefone po ugovorenoj cijeni od 1 eura i troškove koji su iskazani kroz nabavnu
vrijednost prodate robe, a koje je u finansijskom knjigovodstvu iskazivao na 149,00
eura. Stoga je evidentna nesrazmjera iskazanom finansijskom knjigovodstvu i na taj
način prikazan neadekvatan trošak u odnosu na ostvarene prihode tužioca za sporni
period.
Shodno članu 7 Zakona o porezu na dobit pravnih lica, osnovica poreza na
dobit predstavlja oporeziva dobit oporezivog obveznika koja se utvrdjuje
uskladjivanjem dobiti poreskog obveznika iskazane u bilansu uspjeha, a odredbama
čl.10 istog zakona je propisano da se za utvrdjivanje oporezive dobiti priznaju rashodi
u iznosima utvrdjenim bilansom uspjeha, u skladu sa zakonom kojim se uredjuje
računovodstvo, izuzev rashoda za koje je ovim zakonom propisan drukčiji način
utvrdjivanja.
Nadalje, odredbama čl.3 Zakona o računovodstvu i reviziji propisano je da
pravna lica sastavljaju finansijske iskaze po Medjunarodnim računovodstvenim
standardima (MRS), odnosno po Medjunarodnim standardima finansijskog
izvještavanja (MSFI) koji je proglasio IASB i usvojio i objavio nadležni organ, koji je

392
od odgovarajućeg organa medjunarodne federacije računovodja dobio pravo na

prevod i objavljivanje.
Pravilno Upravni sud nalazi da je prvostepeni organ o svim pojedinačnim i
ukupnim iznosima predmetnih obaveza dao pregled u obrazloženju ožalbenog
rješenja sa jasnim razlozima i visinom osnovice za obračun poreza za dobit i dao
nalog subjektu nadzora da izvrši korekciju troškova kao i evidentiranu razliku te
shodno odredbama čl. 37 Zakona o poreskoj administraciji u vezi sa čl.11 Zakona o
porezu na dobit pravnih lica, obavezao tužioca na podnošenje izmijenjene prijave
poreza na dobit za sporni period, te pravilno ocjenjuje da je tuženi pravilno odbio
žalbu, jer nije povrijedjen zakon na štetu tužioca.
Navodi zahtjeva kojim se ukazuje da su Medjunarodni računovodstveni
standardi smjernice o primjeni računovodstvenih principa su neosnovani, jer je u
Odluci o neposrednoj primjeni Medjunarodnih računovodstvenih standara /“Sl.list
RCG br.69/02/ prihvaćena primjena svih Medjunarodnih računovodstvenih standarda,
prilikom izrade i prezentacije finansijskih izvještaja za sva pravna lica na teritoriji Crne
Gore, a što predstavlja obaveznu primjenu istih. Navodi zahtjeva koji predstavljaju
ponovljene tužbene navode su neprihvatljivi, a kojim se ukazuje na to da se tuženi
pogrešno poziva da je tužilac bio u obavezu izvršiti nivelaciju shodno Medjunarodnim
standardima MRS2 i da su troškovi nabavke vrijednosti telefona nedokumentovani.
Ovo sa razloga, što je Medjunarodnim računovodstvenim standardom MRS2
paragrafima 28, 21 i 23 bliže propisan obračun i način ostvarivanja i vrednovanja
zaliha, a kod nesporne činjenice obračuna troškova i prihoda prodaje predmetnih
telefona u iznosu od 1 euro, gdje je nabavna cijena od 149,00 eura i izbjegavanja
transakcije, u svrhu prikazivanja poslovanja tužioca u odnosu na tržišnu vrijednost
telefona.
Neosnovani su navodi zahtjeva kojim se ukazivalo da je tužilac ispravno
primijenio naznačene medjunarodne standarde i da su to potvrdili i nezavisni revizori
u svojim revizorskim izvještajima za 2009, 2010. I 2011.godinu, sa razloga što se
uvidom u naznačene izvještaje isti ne bave kontrolom vršenja neophodnog knjiženja
vezanih za mobilne telefone i odredjene količine istih tj. vršenja nivelacije (na teret
konta 1349) i obezvredjenje nabavne vrijednosti proizvoda na teret računa 584,
maloprodajna cijena predmetnih telefona formirana je u knjigovodstvu u iznosu od
149,00 eura, a računima evidentirana prodaja mobilnih telefona po prodajnoj cijeni od
1 eura sa iskazanim PDV-om od 0,15 eura, te se zalihe robe u knjigovodstvu vodile
po nabavnoj cijeni-primjenom metode prosječnih nabavnih cijena".
BILTEN 1 / 2019 419

393
NAPREDOVANJE U VIŠI PLATNI RAZRED

(Član 112 Zakona o državnim službenicima i namještenicima
i član 22 Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru)
Ne postoji mogućnost napredovanja u viši platni razred u okviru istog

zvanja jer više ne postoje platni razredi, već se zaposlenima u javnom sektoru
utvrdjuje koeficijent u zavisnosti od grupe i podgrupe poslova na koje su
rasporedjeni - član 22 Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac raspoređen na radno mjesto šefa

u Fondu za zdravstveno osiguranje Filijala Budva, da mu je rješenjem o osnovnoj
zaradi utvrdjen koeficijent 7,6 iz grupe poslova D, podgrupa 6, te da je isti u periodu
od dvije godine za svoj rad dobio ocjenu "odličan".
Kod takvog činjeničnog utvrdjenja, odredbi člana 112 Zakona o državnim
službenicima i namještenicima ("Sl.list CG" 39/2011... 16/2016) i člana 22 Zakona o
zaradama zaposlenih u javnom sektoru ("Sl.list CG" 16/2016), koje su citirane
pobijanom presudom osnovano Upravni sud zaključuje da je osporeno rješenje
zakonito i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog
zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da tužilac ispunjava uslove da
napreduje u viši platni razred u okviru istog zvanja sa koeficijentom 8,5 jer je isti u
periodu od dvije godine za svoj rad dobio ocjenu "odličan", a "da je zvanje šef,
koordinator ili drugo odgovarajuće zvanje iz člana 23 tač. 2 Zakona o državnim
službenicima i namještenicima zvanje šefa razvrstano u dva platna razreda odnosno
grupu poslova D - podgrupa 6 sa koeficijentom 7,6 i podgrupa 4 sa koeficijentom
8,5." Ovo sa razloga što je Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru
("Sl.list CG" 16/2016) koji je stupio na snagu 16. 03. 2016. godine u članu 49
propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o
zaradama državnih službenika i namještenika kojim su bili predvidjeni platni razredi i
koeficijenti (član 10) i rasporedjivanje u platne razrede pojedinih zvanja (član 11).
Dakle, kako više ne postoje platni razredi, to samim tim tužilac ne može napredovati
u viši platni razred u okviru istog zvanja.
Kod svega naprijed iznijetog neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva da se
samo radi "o terminološkom preciziranju" radnih mjesta koji se obavljaju u okviru
istog zvanja i da se ne pravi razlika izmedju zvanja šefa u Fondu za zdravstveno
osiguranje i zvanja šefa u Vladi ili ministarstvu, jer kako je to naprijed navedeno
poslovi iz grupe D sa podgrupama 4 i 6 ne predstavljaju platne razrede."

394
KONCESIONA I POSEBNA NAKNADA

(Član 52 st. 2 u vezi člana 33 Zakona o šumama)
Vlasnici i korisnici šuma plaćaju posebnu naknadu za vršenje posebnih

poslova (doznaku stabala, premjer, žigosanje, izdavanje uvjerenja o porijeklu
šumskih sortimenata), pa ista ne predstavlja koncesionu naknadu koja se plaća
za dodijeljenu koncesiju za korišćenje šuma u državnoj svojini.
Iz obrazloženja:
"Podnijetim zahtjevom, kao i ranijim podnescima, tužilac tvrdi da je koncesiona

naknada pogrešno obračunata, jer je pored opšte koncesione naknade obračunata i
posebna, a što ranije nije radjeno, s obzirom da je Vlada Crne Gore na sjednici od
25. 12. 2008. godine donijela zaključak broj 03-13011, kojim je Upravu za šume
zadužila da koncesionarima ne obračunava posebnu naknadu ukoliko je pozitivan
izvještaj Agencije za prestruktuiranje privrede i strana ulaganja o realizovanim
investicionim i socijalnim programima u tim privatizovanim preduzećima.
U članu 1 Ugovora o koncesiji zaključenog izmedju Vlade Crne Gore - Uprave
za šume broj 482 i DOO "V. J." - P., broj 1521 od 14. 04. 2007. godine date su
definicije termina korišćenih u tom ugovoru, pa je pod tačkom h definisano da
"koncesiona naknada" predstavlja novčani iznos koji koncedent obračunava
koncesionaru na ime ustupljene koncesije, a "koncesija" označava pravo korišćenja
šuma u državnoj svojini od strane koncesionara, koje se prostire na: proizvodnju
šumskih sortimenata i njihov transport, sakupljanje nezaštićenih biljnih vrsta i njihovih
raznih oblika, uzgoj šuma, izgradnju i održavanje saobraćajnica i poslove zaštite
šume - član 1 tač. g.
Kod naprijed navedenog i odredbe člana 52 st. 2 Zakona o šumama ("Sl. list
RCG", br. 55/2000) koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora osnovano
Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da koncesiona naknada nije naknada iz
člana 33 navedenog zakona, kako to smatra tužilac i čijeg plaćanja je isti oslobodjen
Odlukom Vlade pod tamo navedenim uslovima. Ovo sa razloga što se naknada iz
navedene zakonske odredbe plaća za posebne poslove (doznaku stabala, premjer,
žigosanje, izdavanje uvjerenja o porijeklu šumskih sortimenata), a ne na ime
koncesije čije značenje je ugovorom precizirano.
Navodi podnijetog zahtjeva o ranijim rješenjima o koncesionoj naknadi su bez
značaja za drugačiju odluku, jer se u upravnom sporu ispituje samo zakonitost
osporenog rješenja.
Bez značaja za drugačiju odluku su i navodi podnijetog zahtjeva o promjeni
zakona. Ovo sa razloga što i sada važeći Zakon o šumama ("Sl. list CG", br. 74/2010
i 40/2011) u čl. 68, kao i raniji zakon, propisuje da vlasnici i korisnici šuma plaćaju
posebnu naknadu za vršenje doznake stabala, premjer i žigosanje drvnih
sortimenata, dok je čl. 75 st. 1 propisano da se za dodijeljenu koncesiju za korišćenje
šuma u državnoj svojini plaća naknada."
BILTEN 1 / 2019 421

395
MAKSIMALNE CIJENE USLUGA ROMINGA

(Član 78a Zakona o elektronskim komunikacijama)
Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost može bez

prethodno sprovedenog postupka analize tržišta, operatoru javnih elektronskih
komunikacionih usluga odrediti maksimalne cijene usluga rominga u skladu sa
Sporazumom o sniženju cijena usluge rominga u javnim mobilnim
komunikacionim mrežama koje Crna Gora zaključi sa drugim državama.
Iz obrazloženja:
"Ocjenjujući zakonitost osporene Odluke, po ocjeni ovoga suda, pravilno je

Upravni sud našao da tužbu treba djelimično usvojiti te pravilno poništio alineju 3 i 6
tačke 1 naznačene Odluke iz procesnih razloga dok je u ostalom dijelu pravilnu tužbu
odbio nalazeći da je u tom dijelu odluka zakonita i za takav zaključak daje dovoljne i
jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
Naime, Crnogorski telekom kao tužilac je i u tužbi i pred Upravnim sudom na
usmenoj raspravi kao i u zahtjevu ukazivao na Uredbu o romingu u javnim mobilnim
komunikacionim mrežama unutar Evropske unije, nalazeći da tužena nije mogla
odrediti maksimalne cijene usluga rominga u skladu sa sporazumom o sniženju
cijena rominga usluga u javnim mobilnim komunikacionim mrežama koje je Crna
Gora zaključila sa drugim državama, tvrdeći da navedeni sporazum nije potvrdjen
odnosno ratifikovan od strane Skupštine Crne Gore, iz kojih razloga se isti nije
mogao primijeniti.
Članom 78a Zakona o elektronskim komunikacijama („Sl.list CG“
br.40/13...2/17) propisano je da Agencija može, bez prethodno sprovedenog
postupka analize tržišta, operatoru javnih elektronskih komunikacionih usluga odrediti
maksimalne cijene usluga rominga, u skladu sa Sporazumom o sniženju cijena
usluge rominga u javnim mobilnim komunikacionim mrežama koje Crna Gora zaključi
sa drugim državama.
Članom 2 stav 2 Zakona o zaključivanju i izvršavanju medjunarodnih ugovora
(„Sl.list CG“ br.77/08) propisano je da se ne smatraju medjunarodnim ugovorima, u
smislu toga zakona, protokoli, zapisnici ili drugi pisani akti, koje radi izvršavanja
medjunarodnih ugovora zaključuju organi ovlašćeni tim ugovorima, kao i drugi
medjunarodni akti koje zaključuju organi državne uprave u okviru svoje nadležnosti, a
kojima se ne preuzimaju nove obaveze za Crnu Goru (u daljem tekstu:
administrativni medjunarodni ugovori).
Prema tome, ovdje nije riječ o medjunarodnom sporazumu, a kako se to
neosnovano navodi u podnesenom zahtjevu, koji podliježe ratifikaciji. Ovdje se radi o
administrativnom medjunarodnom ugovoru koje je zaključilo Ministarstvo za
informaciono društvo i telekomunikacije Crne Gore sa ministarstvima nadležnim za
oblast elektronskih komunikacija Republike Albanije, Bosne i Hercegovine, Republike
Makedonije i Republike Srbije, te su bez uticaja navodi zahtjeva koji ukazuju Uredbu
o romingu u javnim mobilnim komunikacionim mrežama unutar EU.
Pravilno Upravni sud nalazi da je tuženi organ dao obrazloženje u odnosu na
navode da u dispozitivu osporene Odluke nije naveden rok od kojeg počinju da teku
ili se završavaju pravna dejstva Odluke ili njeno vrijeme trajanja pravnog dejstva,

396
upravo da bi se izbjegla retroaktivnost primjene iste. Ovo sve znači, a shodno čl.144
st.4 ZUP-a da se ista primjenjuje odnosno postaje izvršna u roku od 15 dana od dana
dostavljanja, a kako je to navedeno u dispozitivu cijena se izračunava za period od
12 mjeseci, te je, dispozitiv naznačene Odluke u dijelu kojim se potvrdjuje je jasan i
precizan.
Neosnovani su navodi zahtjeva kojim se ukazivalo da je tužilac obavezan da
primijeni cijene koje su u trenutku primjene prestale da važe, pozivajući se na gore
navedenu Uredbu, koja se odnosi na roming u javnim mobilnim komunikacionim
mrežama unutar EU, sa razloga što se predmetna uredba odnosi na EU, a osnov za
donošenje osporene odluke je upravo Zakon, koji u odredbama čl.78a Agenciji daje
mogućnost da, bez prethodno sprovedenog postupka analize tržišta, odredi
maksimalne cijene usluge rominga."
BILTEN 1 / 2019 423

397
ZABRANA MIJENJANJA IZGLEDA STAMBENE ZGRADE

(Član 25 st.I alineja 3 Zakona o održavanju stambenih zgrada)
Bez odobrenja nadležnog organa lokalne uprave zabranjeno je mijenjati

izgled stambene zgrade zazidavanjem.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je komunalni inspektor sačinio zapisnik o

inspekcijskom pregledu dana 23.09.2017.godine gdje je konstatovao da je izmijenjen
izgled stambene zgrade S-84 u ulici B. P., na način što je zazidan dio balkona, koji
pripada stanu u vlasništvu tužilje, a sve bez odobrenja nadležnog organa, te je
rješenjem naredjeno tužilji da ukloni izvedene radove.
Odredbama čl.25 st. I alineja 3 Zakona o održavanju stambenih zgrada („Sl.list
CG“ br.41/16) propisano je da bez odobrenja nadležnog organa lokalne uprave
zabranjeno je mijenjati izgled stambene zgrade zazidavanjem, a odredbama čl.36
navedenog zakona propisane su upravne mjere i radnje koje nalaže komunalni
inspektor.
Cijeneći gornje činjenično stanje i dovodeći isto u vezu sa navedenim
odredbama, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno
rješenje zakonito i za takav zaključak daje jasne i odredjene razloge, koje i ovaj sud
prihvata i koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
Navodi zahtjeva da je postupak pokrenut po usmenom zahtjevu D. R. iz N. i
da je prethodno trebalo utvrditi da li postoji pravni interes za vodjenje postupka kao i
navodi da 2/3 stanara u naznačenoj zgradi ima zatvorene balkone su bez uticaja na
drugačiju odluku, sa razloga što shodno odredbama Zakona o inspekcijskom nadzoru
postupak inspekcijskog nadzora se pokreće i vodi po službenoj dužnosti, a u ovom
postupku se ne može utvrdjivati da li ostali stanari imaju odobrenje nadležnog organa
lokalne uprave u smislu odredbe čl.25 st.I‚ alineja 3 Zakona o održavanju stambenih
zgrada".

398
NEOVLAŠĆENO PRIKAZIVANJE PROGRAMSKOG SADRŽAJA

(Član 83 st. 7 Zakona o elektronskim medijima)
Pružalac audiovizuelnih medijskih (AVM) usluga ne smije da distribuira

odredjene programske sadržaje za koje ga je emiter blagovremeno obavijestio
da nema pravo emitovanja posredstvom odredjene platforme.
Iz obrazloženja:
"Društvo za telekomunikacije "M." je pružalac AVM usluga, kao i tužilac i oba

operatora u svojim katalozima nude RTS SAT. Oba operatora emiter JMU RTS je
obavijestio da je neophodno, izmedju ostalog, na kanalu RTS SAT izvršiti
zatamnjenje serije "K." zbog neregulisanih prava na teritoriji Crne Gore. "M." je
izvršio zatamnjivanje, a tužilac nije čime je M.-u pričinjena šteta zbog konstantnih
žalbi i prijetnji raskidom ugovora od strane korisnika.
Kod gornjeg činjeničnog stanja osnovano upravni organi zaključuju da "M."
jeste aktivno legitimisan za pokretanje predmetnog postupka, jer je članom 51 st. 1
ZUP-a stranka u postupku fizičko ili pravno lice koje radi zaštite pravnih interesa ima
pravo da učestvuje u postupku, a nesporan je pravni interes M. da svi operatori u
istim situacijama postupaju na isti način.
Pobijanom presudom Upravni sud je u cjelosti prihvatio razloge prvostepenog i
drugostepenog organa, pa time i o aktivnoj legitimaciji M.-a. Na taj način izjasnio se
Upravni sud na navode tužbe o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne
legitimacije.
U upravnom postupku je nesumnjivo utvrdjeno da je tužilac dobio obavještenje
Javne medijske ustanove R. T. S. da će na programima RTS SAT, RTS 1 i RTS HD
maredne nedjelje biti nekoliko TV serija koje je neophodno da svi operatori koji su
partneri RTS zatamne i onemoguće prijem svojim korisnicima van teritorije Srbije
zbog neregulisanih prava. To obavještenje odnosilo se i na seriju "K.", a nesporno je
da je tužilac partner RTS, kao i da tužilac po tom obavještenje za razliku od drugih
partnera nije postupio.
Polazeći od gornjeg činjeničnog stanja i odredbi člana 83 st. 7 Zakona o
elektronskim medijima osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je
osporeno rješenje zakonito, jer je tom odredbom propisano da pružalac AVM usluga
ne smije da distribuira odredjene programske sadržaje za koje ga je emiter
blagovremeno obavijestio da nema pravo emitovanja posredstvom odredjene
platforme."
BILTEN 1 / 2019 425

399
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

400
OGRANIČENJE PRAVA NA PRISTUP SUDU

(Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Pravo na pristup sudu nije apsolutno, jer je podvrgnuto ograničenjima, a

jedno od tih ograničenja je i zakonom propisani rok u kojem zaposleni može
pobijati konačnu odluku kod nadležnog suda.
***
Legitimno očekivanje, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska
prava, mora biti utemeljeno na nacionalnom zakonodavstvu ili sudskoj praksi.
Iz obrazloženja:
"Kako je drugostepeni sud meritorno odlučio po zahtjevu o tužbi koja je

podnijeta poslije zakonom propisanog roka, pobijana presuda zahvaćena je bitnom
povredom iz čl.367 st.2 tač.4 ZPP, zbog čega je ovaj sud presudu ukinuo u
naznačenom dijelu i tužbu odbacio kao neblagovremenu. Ovo su u bitnom bili i
razlozi zbog kojih je na isti način odlučeno rješenjem Rev.br.661/17 od 14.07.2017.
godine.
Odlukom Ustavnog suda Už. III br.654/17 od 25.04.2019. godine ukinuto je
navedeno rješenje ovog suda. Ustavni sud je stanovišta da je odlučivanje Vrhovnog
suda, a imajući u vidu da je prije donošenja osporenog rješenja predmet bio dva puta
meritorno razmatran, ustavnopravno neprihvatljivo u kontekstu čl.32 Ustava i čl.6
Konvencije, a u vezi sa pravom na pristup sudu. Ustavni sud dalje ocjenjuje da je
podnosilac ustavne žalbe (tužilac) imao legitimno očekivanje da će postupak pred
redovnim sudovima biti meritorno okončan, budući da su odluke prvostepenog i
drugostepenog suda, kojima je prethodno meritorno odlučeno u ovoj pravnoj stvari,
donesene nakon što je prvostepena presuda dva puta ukinuta po žalbi, tako da se
razlozi koje je Vrhovni sud naveo u svojoj odluci, ne mogu smatrati relevantnim i
dovoljnim da opravdaju stav suda da je tužbu u ovoj pravnoj stvari trebalo odbaciti
kao neblagovremenu.
Pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, obuhvata i
obavezu da se postupak vodi i odluke donose u skladu sa procesnim i materijalnim
pravom određene države. Kao što je naprijed rečeno, članom 69 Zakona o osnovama
radnih odnosa, koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja pobijanog rješenja tuženog,
propisano je da zaposleni ima pravo da pokrene spor kod nadležnog suda radi
zaštite svojih prava u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke. Radi se o
prekluzivnom roku, čijim protekom se gubi pravo na sudsku zaštitu. Ponoviti je da je
tužba podnijeta po proteku tog roka neblagovremena i odbacuje se. Tužba u
predmetnom sporu podnijeta je 11.05.2012. godine, dakle po proteku 13 godina od
donošenja pobijanog rješenja, a sedam godina po proteku najkasnijeg datuma kada
je tužiocu predočeno rješenje i kada nije bilo nikakve smetnje da isti tužbom zahtijeva
poništaj tog rješenja.
Prema odredbi čl.367 st.2 tač.4 ZPP ("Sl.list RCG", br. 22/04, 28/05 i 76/06 i
"Sl. list CG", br.73/10) koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe, bitna
povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu po
tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka. Prema tome, drugostepeni
sud je odlučujući (meritorno) o zahtjevu po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom
BILTEN 1 / 2019 429

401
propisanog roka, učinio bitnu povredu postupka iz čl.367 st.2 tač.4 ZPP, na koju je
revizijom ukazano.
Odredbom čl.409 st.2 ZPP, propisano je da ako je u postupku pred
prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz čl.367 st.2 tač.4 ZPP,
revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu. Donošenjem
ranijeg rješenja Rev.br.661/17 od 14.06.2017. godine ovaj sud je u svemu postupio u
skladu sa procesnim i materijalnim pravom Crne Gore, i ne vidi u čemu je takva
odluka ustavno pravno neprihvatljiva, odnosno u čemu je tužiocu povrijeđeno pravo
na pristup sudu. Pravo na pravično suđenje, kao najvažnije procesno pravo, sadrži i
pravo na pristup sudu, kao važan aspekt "prava na sud". Međutim, pravo na pristup
sudu nije apsolutno, jer je podvrgnuto ograničenjima. Jedno od tih ograničenja je i
zakonom propisani rok u kojem zaposleni može pobijati konačnu odluku kod
nadležnog suda. Tužba u predmetnom sporu nije podnijeta u zakonom propisanom
roku, zbog čega je neblagovremana i ne postoje zakonski uslovi da se meritorno
odlučuje o tužbenom zahtjevu. To što je drugostepeni sud meritorno odlučio o
zahtjevu tužioca, umjesto da tužbu odbaci, ni u kom slučaju ne obavezuje Vrhovni
sud da i on meritnorno odučuje. Vrhovni sud je dužan da postupi na način na koji mu
Zakon o parničnom postupku nalaže (čl.409 st.2 ZPP).
U vezi legitimnog očekivanja tužioca u konkretnom slučaju, na koje se takođe
pledira odlukom Ustavnog suda, ovaj sud nalazi potrebnim navesti da treba praviti
razliku između proste nade da će zahtjev biti usvojen i legitimnog očekivanja. Naime,
legitimno očekivanje, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, mora biti
utemeljeno na nacionalnom zakonodavstvu ili sudskoj praksi. Prema nacionalnom
zakonodavstvu, naprijed navedenom, rok za podnošenje tužbe od 15 dana je
prekluzivan i protekom tog prava gubi se pravo na sudsku zaštitu i nije imalo osnova
da tužilac legitimno očekuje da će se o tužbenom zahtjevu meritorno odlučiti. Naime,
gubitak prava na tužbu ima za posledicu gubitak materijalnog prava koje je tužbom
trebalo da bude zaštićeno. Gubitak prava je definitivan i ne može se restaurisati.
Legitimno očekivanje da će se o tužbenom zahtjevu meritorno odlučiti ne proizilazi ni
iz sudske prakse, koja je po tom pitanju jedinstvena (rješenje Vrhovnog suda Crne
Gore Rev.br.169/07 od 26.06.2007. godine, Bilten Vrhovnog suda CG 2007 i rješenje
Vrhovnog suda CG Rev.br.630/13 od 25.06.2013. godine, Bilten Vrhovnog suda CG
2013 knjiga I), niti ima mjesta, kod izričite zakonske odredbe, drugačijem tumačenju."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore Už. Rev. br. 13/19 od 25.06.2019. godine)

402
PRAVO NA PRAVIČNO SUDJENJE

-OPRAVDANO OČEKIVANJE PRAVA STRANKE
NA OKONČANJE POSTUPKA PRED REDOVNIM SUDOM-
(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
U slučaju kada se redovni sud upustio u raspravljanje po tužbi radi

naknade za nacionalizovane nekretnine i raspravljao u dužem vremenskom
periodu, čak i meritorno odlučivao, nižestepeni sudovi se nijesu mogli oglasiti
apsolutno nenadležnim i tužbu odbaciti, već su bili dužni da tužiocu omoguće
da se postupak okonča kod suda i da po podnijetim tužbama sud donese
meritornu odluku, jer bi uskraćivanjem takvog postupka tužiocu bilo
povrijedjeno pravo na pravično sudjenje.
Iz obrazloženja:
"Presudom Opštinskog suda u Kotoru Posl.br. P. 687/67 od 10.10.1967.

godine usvojen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je T. J. pok. S. na osnovu održaja
postao nosilac prava korišćenja čest. zem. 19, građ. zem. 61/2, 62, 61/1 - vrt, biće u
ZU 65 i vlasnikom porodične stambene zgrade izgrađene na čest. zem. 19 KO Topla.
Dalje se utvrđuje da je rješenjem Skupštine Opštine Herceg Novi br. 01-3/81 od
10.01.1967. godine, Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr S. M." iz I., dato
na trajno korišćenje nacionalizovano građevinski neizgrađeno zemljište, kat.
označeno kao čest. zem. 62, površine 863 m2, zatim 63, 66/1, 66/7, 64/4, sve KO
Topla, u cilju izgradnje bolničkog odjeljenja. U stavu 2 rješenja stoji da naknada za
dodijeljeno zemljište i uređenje istog će se urediti posebnim rješenjem SO Herceg
Novi, a stavom 3 ovog rješenja bivši vlasnici su obavezani da predaju u posjed
predmetno zemljište novom korisniku.
Dalje je u postupku utvrđeno da su tužioci naslednici pok. T. J. pok. S., o
čemu postoji rješenje o nasleđivanju, kao i da postoji rješenje o isplati naknade na
ime T. A. i to za oduzete zasade na nacionalizovanom građevinski neizgrađenom
zemljištu kat. označenom kao čest. zem. 62 KO Topla.
Sud je sproveo raspravu po podnijetoj tužbi, pa je rješenjem P.br.6/09 od
09.08.2010. godine utvrdio povlačenje tužbe zbog izostanka uredno obaviještenog
tužioca, međutim po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje isto je ukinuto i
postupak nastavljen, u kojem daljem toku postupka je angažovan vještak radi
procjene vrijednosti predmetnog zemljišta. Nakon toga prvostepeni sud je donio
presudu P.br.556/10 od 05.09.2013.godine, kojom je obavezao tuženu na da na ime
naknade za eksproprisano zemljište isplati tužiocima iznos od 213.592,50 €.
Navedena presuda je ukinuta rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.4820/13 od
03.06.2014. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U
ponovnom postupku donijeto je rješenje P.br.326/14-09 od 30.05.2016. godine, a
povodom istaknutog prigovora apsolutne nenadležnosti suda, koji prigovor je odbijen
a u postupku po žalbi isto je ukinuto rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.1855/17
od 27.06.2017. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na dalji postupak.
Nakon toga od strane Osnovnog suda u Herceg Novom, donijeto je rješenje
P.br.326/14-09 od 30.08.2017. godine, kojim se Osnovni sud oglasio apsolutno
nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sprovedene radnje i tužbu
BILTEN 1 / 2019 431

403
odbacio. Protiv ovog rješenja izjavljena je žalba koju je Viši sud u Podgorici rješenjem
Gž.br.5672/17 od 08.05.2018. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje
Osnovnog suda u Herceg Novom.
Potporu za svoju odluku nižestepeni sudovi su našli u pravnom stavu
Vrhovnog suda Crne Gore Su. VI br. 62/14 od 01.07.2014. godine i dopuni tog stava
iz novembra mjeseca iste godine, prema kojem se prava ranijih vlasnika za povraćaj,
odnosno obeštećenja, za oduzeta imovinska prava bez pravične naknade mogu
ostvariti jedino u upravnom postuku, pred Komisijom za povraćaj i obeštećenje, u
rokovima propisanim Zakonom o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju.
Iz naprijed navedenog proizilazi da je po tužbi podnijetoj 12.01.2009. godine
sud postupao više od osam godina, računajući od dana podnošenja tužbe do
donošenja rješenja o apsolutnoj nenadležnosti i odbacivanju tužbe.
Kada se to ima u vidu, kao i činjenica da je pravni stav Vrhovnog suda Crne
Gore na koji se ovdje ukazuje donijet sedam odnosno 10 godina nakon stupanja na
snagu Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, te da navedenim
zakonom nije bliže regulisan način okončanja pranica u toku, to je nesumnjivo da su
tužioci postupanjem po njihovoj tužbi od strane sudova u trajanju od više godina,
poslije stupanja na snagu Zakona o povraćaju i obeštećenju i nakon stupanja na
snagu izmjena istog zakona, stekli legitimno očekivanje da će postupak po njihovim
tužbama biti okončan kod suda. Stoga bi rješenje o apsolutnoj nenadležnosti u
konkretnim okolnostima slučaja za tužioce predstavljalo prekomjerni teret posebno u
situaciji kada su protekli rokovi utvrdjeni Zakonom o povrćaju oduzetih imovinskih
prava i obeštećenju da bi mogli ostvariti svoje pravo kod upravnih organa po
odredbama toga zakona. Na ovakav način tužiocima bi bilo uskraćeno i pravo na
pristup sudu, koje je jedna od osnovnih garancija prava na pravično sudjenje u smislu
čl. 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer Evropski
sud za ljudska prava smatra..." procesne garancije čl. 6 obezbjedjuju svima pravo da
svaki zahtjev koji se odnosi na njihova prava i obaveze gradjanske prirode podnesu
sudu, te na taj način on obuhvata "pravo na sud" time da pristup tj. pravo pokrenuti
postupak pred sudovima u gradjanskim stavrima predstavlja jedan njegov vid
(Multiplex protiv Hrvatske br. 58112/00, 10. jula 2003. godine, st. 41).
Takođe, stav je Evropskog suda za ljudska prava „pravo na pristup sudu sa
navedenim u vezi garantuje čl. 6 st. 1 Konvencije radi odluke u gradjanskim
sporovima. To pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak
nego i pravo dobiti "odluku" u sporu od strane suda. Bilo bi iluzorno kada bi domaći
pravni poredak države ugovornice pojedincu dozvoljavao podnošenje gradjanske
tužbe pred sudom bez osiguranja da će se u predmetu u sudskom postupku donijeti
konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da čl. 6 st. 1 detaljno opiše procesne garancije
date parničnim strankama - postupak koji je pošten, javan i brz - bez da garantuje
strankama da će se u njihovim gradjanskim sporovima donijeti konačna odluka
(Multiplex protiv Hrvatske br. 58112/00, 10. jula 2003. godine, st. 45).
U istom smislu se izjasnio i Ustavni sud Crne Gore, u svojoj odluci Už.br. III br.
985/15 od 31.05.2018.godine, kojom je povodom ustavne žalbe tužilaca iz
predmetnog gradjanskog spora, ukinuo rješenje Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.
1134/15 od 20.10.2015.godine i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.
Inače, navedenom odlukom revizijskog suda odbijena je revizija tužilaca, izjavljena
protiv rješenja Višeg suda u Podgorici Gž.br.386/14 od 05.06.2015.godine, a kojim je
ukinuto rješenje Osnovnog suda u Herceg Novom Rs.br.48/13-97 od 06.12.2013.
godine i predlog odbačen. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo, da je
neprihvatljiv pravni stav Vrhovnog suda Crne Gore, o stvarnoj nenadležnosti redovnih

404
sudova za postupanje u sporovima radi obeštećenja za oduzeta imovinska prava,

kada se redovni sud upustio u raspravljanje i vodio raspravu u dužem vremenskom
preiodu prije donošenja rješenja o svojoj nenadležnostii i odbacivanju tužbe, te uputio
redovne sudove da meritorno odluče u ovakvim sporovima. Zauzimanje stava o
isključivoj nadležanosti upravnih organa nakon 7 godina od stupanja na snagu
Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju do kada su u ovakvim
sporovima sudili redovni sudovi, po ocjeni Ustavnog suda CG, izaziva sumnju u
proizvoljnost tumačenja prava i upućuje na zaključak o povredi prava na pristup
sudu. S obzirom na to da ne postoji procesna pretpostavka za odbacivanje tužbe, a
da Zakonom o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, niti Zakonom o
parničnom postupku nije propisan način okončanja nezavršenih parnica ovakve
vrste, Ustavni sud smatra, da su tužioci imali legitimno očekivanje da će se postupak
pred redovnim sudom meritorno okončati, pa je uskraćivanjem takvog postupka
istima povrijedjeno pravo na pravično sudjenje zajemčeno odredbama čl.32 Ustava i
člana 6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava I osnovnih sloboda.
Iz svega prethodno navedenog nesumnjivo proizilazi da u konkretnim
okolnostima slučaja gdje se redovni sud upustio u raspravljanje po tužbi radi naknade
za nacionalizovane nekretnine i raspravljao u dužem vremenskom periodu, čak i
meritorno odlučivao, (takva odluka je ukinuta od strane instanciono višeg suda),
nižestepeni sudovi se nijesu mogli oglasiti apsolutno nenadležnim i tužbu odbaciti s
pozivom na odredbu čl. 19 st. 1 Zakona o parničnom postupku, već su bili dužni da
tužiocu omoguće da se postupak okonča kod suda i da po podnijetim tužbama sud
donese meritornu odluku."
BILTEN 1 / 2019 433

405
ODBACIVANJE REVIZIJE ZBOG NISKE VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA

(Član 6 stav 1Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Odbacivanjem revizije kada su za to ispunjeni zakonski uslovi ne

ograničava se pravo na pristup sudu, kao elemenat prava na pravično sudjenje.
Iz obrazloženja:
"U tužbi koja je podnijeta 09.05.2013. godine tužioci su naznačili vrijednost

spora 10.000 €, a tačnost označene vrijednosti nije provjeravana kod prvostepenog
suda po službenoj dužnosti, niti po prigovoru tuženog shodno čl.37 ZPP. Iz
navedenog proizilazi da određena vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju
ne prelazi mjerodavnu vrijednost spora za dozvoljenost revizije (preko 10.000 €), pa
nesumnjivo proizilazi da revizija u ovoj pravnoj stvari nije dozvoljena, radi čega je istu
valjalo odbaciti.
Ovaj sud smatra da se odbacivanjem revizije tužiocima ne ograničava pravo
na pristup sudu, kao elemenat prava na pravično suđenje iz odredbe člana 32.
Ustava Crne Gore i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda i ne derogira ustavni princip da Vrhovni sud obezbjeđuje
jedinstvenu primjenu zakona.
U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 21. februara
1975. godine, zahtjev br.4451/70), Evropski sud je prvi put izrazio stav o implicitno
dopuštenim ograničenjima prava na pristup sudu: "Sud smatra da pravo pristupa
sudovima nije apsolutno. Budući da na to pravo Konvencija upućuje (…), a da ga pri
tom, u užem smislu riječi, ne određuje, ovdje, osim granica koje određuju sam
sadržaj svakog prava, ima prostora i za ograničenja koja su dopuštena implicitno (by
implicatio"). U predmetu Kreuz protiv Poljske (presuda od 19. juna 2001. godine,
zahtjev br.28249/95), Evropski sud je dalje razradio stav o implicitno dopuštenim
ograničenjima prava na pristup sudu i istakao da ograničenje prava na pristup sudu ili
“tribunalu” neće biti saglasno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako teži
legitimnom cilju i postoji razumna veza srazmjernosti između uloženih sredstava i
legitimnog cilja koji se želi ostvariti: "Pravo na sud" nije apsolutno. Ono može biti
podložno implicitno dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj
svojoj prirodi zahtijeva uređenje od strane države. Jemčeći parničarima efikasno
pravo pristupa sudu radi utvrđivanja njihovih "prava i obaveza građanske prirode",
član 6. stav 1. ostavlja državi slobodan izbor načina kojim će postići taj cilj, ali dok
zemlje ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u tom smislu, konačna odluka
u pogledu poštovanja zahtjeva Konvencije leži na Sudu."
Preporukom broj R (95) 5 Komiteta ministara Savjeta Evrope o uvođenju i
unapređivanju žalbenih postupaka u građanskim i privrednim predmetima, državama
članicama Savjeta Evrope preporučuje se da prilikom razmatranja mjera u vezi
trećestepenih sudova treba da uzmu u obzir da je predmet već obrađen od strane
dva suda i da žalbe trećoj sudskoj instanci treba da budu korišćene samo u
slučajevima koji to posebno zaslužuju, kao što su predmeti u kojima bi se postiglo
novo tumačenje prava ili koji doprinose ujednačenom tumačenju prava ili razmatranju
pravnih pitanja od opšteg interesa (Glava IV, Uloga i djelovanje suda trećeg stepena,
član 7 - Mjere u vezi žalbi trećoj sudskoj instanci, tačka b i c)."

406
PRAVO NA PRAVIČNO SUDJENJE

-PRIMJENA PRAVA U DIJELU KOJI SE ODNOSI NA VJEŠTAČENJE-
(Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,
u vezi sa čl. 245 i 247 ZPP)
Sud nije vezan za službenu listu vještaka u tom smislu da bi ona

predstavljala ograničenje njegove slobode u izboru dokaznog sredstva, jer je
službena lista sa popisom stalnih sudskih vještaka za sud instruktivnog
karaktera i služi sudu zato da lakše utvrdi koje su osobe prikladne za
obavljanje vještačenja i stoga ne može imati snagu obaveznog izvora.
***
Angažovanjem za obavljanje vještačenja lica koje nije na listi stalnih
sudskih vještaka, a čije izuzeće vještaka nije traženo, nije povrijedjeno pravo
na pravično sudjenje.
***
Odredbe o vještačenju su procesnog, a ne materijalnog zakona, te se ne
može govoriti o povredi prava na obrazloženu odluku koja se ogleda kroz
proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na vještačenje.
Iz obrazloženja:
"Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe, ovdje tužiocu,

povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda i da je arbitrerna primjena relevantnog prava –
odredaba čl.254 st. 2 ZPP i odredaba čl. 2, 16 st.1 i čl.17 ranije važećeg Zakona o
sudskim vještacima išla na štetu navedenog Ustavom zajemčenog prava. Naime,
Ustavni sud je ocijenio da Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, nijesu u
obrazloženju osporenih presuda odgovorili na pitanje da li se postupajući vještak, koji
je od strane prvostepenog suda angažovan kao vještak geodetske struke u
konkretnom predmetu u vrijeme izrade osnovnog nalaza i mišljenja, kao i dopuna
nalaza nalazio na listi stalnih sudskih vještaka odgovarajuće struke i bio ovlašćen za
izradu nalaza. Stoga je utvrdio povredu prava na obrazloženu odluku, koja se ogleda
kroz proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na vještačenje.
Imajući u vidu odredbu čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu i s tim u vezi
uvažavajući pravne razloge Ustavnog suda Crne Gore iznijete u navedenoj odluci,
ovaj sud je i u ponovljenom postupku našao da je revizija neosnovana.
Prema stavu Evropskog suda, čl.6 Evropske konvencije ne sadrži bilo kakva
pravila o prihvatljivosti dokaza, o dokaznoj snazi ili teretu dokazivanja, te da su ovo
pitanja koja su u isključivoj nadležnosti nacionalnih, odnosno redovnih sudova
(ESLJP, Tiemann protiv Francuske i Njemačke, Odluka o dopustivosti od
27.04.2000,godine). Stav Evropskog suda je da zadatak nacionalnih sudova nije
utvrđivanje je li nalaz i mišljenje vještaka, dostupan domaćem sudu, bio pouzdan ili
ne (ESLJP, Khodorkovsky i Lebedev, aplikacija br. 11082/06 i 13772/05, stav 700).
U skladu sa odredbom čl.217 st.2 i 3 ZPP, dokazivanje obuhvata sve činjenice
koje su važne za donošenje odluke, a koje će od predloženih dokaza izvesti radi
utvrđivanja odlučnih činjenica odlučuje sud.
BILTEN 1 / 2019 435

407
Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke
činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl.243 ZPP). Vještače
vještaci koje u pravilu određuje parnični sud rješenjem o izvođenju dokaza.
Sudski vještaci se određuju prvenstveno iz reda stalnih sudskih vještaka za
određenu vrstu vještačenja, saglasno odredbi čl.245 st.2 ZPP. Međutim, a nasuprot
pravnom stavu koji je iznio Ustavni sud u navedenoj odluci, sud nije vezan za
službenu listu vještaka u tom smislu da bi ona predstavljala ograničenje njegove
slobode u izboru dokaznog sredstva, što je u isključivoj nadležnosti suda. Službena
lista sa popisom stalnih sudskih vještaka za sud je instruktivnog karaktera i služi sudu
zato da lakše utvrdi koje su osobe prikladne za obavljanje vještačenja i stoga ne
može imati snagu obaveznog izvora. Dakle, sud može angažovati i drugu osobu po
uslovom da raspolaže stručnim znanjem koje sudu nedostaje radi utvrđenja
određene relevantne činjenice u sporu.
Shodno odredbi čl.247 st. 2 i 3 ZPP, stranka može da podnese zahtjev za
izuzeće čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja
dokaza vještačenjem s tim da je dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj
zahtjev za izuzeće. No, ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije izvršenog
vještačenja i prigovora vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev
za izuzeće stavljen prije izvršenog vještačenja ( st.6).
Stranke imaju pravo prigovora na dati nalaz i mišljenje i pod zakonom
propisanim uslovima predlaganje novog vještačenja na iste okolnosti.
Prema stanju u spisima predmeta, na ročištu glavne rasprave od 26.12.2013.
godine, prvostepeni sud je, uz saglasnost stranaka, rješenjem odredio P. Nj. za
vještačenje iz oblasti geodetske struke. Vještak je sačinio nalaz i mišljenje kao i dvije
dopune od 05.05.2014. i 07.12.2015.godine na koje stranke nijesu imale prigovor.
U skladu sa odredbom čl.401 st.1 ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu
samo u onom dijelu u kome se ona revizijom pobija i u granicama razloga navedenih
u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz čl. 376 st.2 tač.12 ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalng prava.
Nalaz i dopune nalaza, kao ni stručnost ovog vještaka nije dovedena u sumnju u
žalbenom, niti i postupku po reviziji. Stoga ovaj sud, imajući u vidu navedenu
odredbu Zakona o parničnom postupku, nije bio dužan, u nedostatku revizijskih
razloga s tim u vezi, da po službenoj dužnosti ispituje pobijanu presudu u tom dijelu.
Osim toga, do okončanja postupka pred redovnim sudovima tužilac nije
zahtijevao izuzeće vještaka zbog sumnje u njegovu kompetentnost. Tužilac, po prvi
put, u ustavnoj žalbi dovodi u sumnju tu činjenicu iako je tokom redovnog postupka
imao mogućnost da provjeri da li se ovaj vještak nalazi na listi stalnih sudskih
vještaka. Kako je tužilac u ovom predmetu propustio iskoristiti priliku za podnošenje
zahtjeva za izuzeće vještaka u raspravnoj fazi postupka čime bi otklonio svaku
eventualnu sumnju u njegovu stručnost, ovaj sud zbog propusta tužioca ne može
zaključiti kako je angažovanjem pomenutog lica za obavljanje geodetskog
vještačenja, došlo do povrede prava na pravično suđenje (ESLJP, Zahirović protiv
Hrvatske, zahtjev br.58590/11 od 25.04.2013.godine).
Dakle, u nedostatku zahtjeva za izuzeće vještaka i prigovora na nalaz i
mišljenje vještaka i dopune tog nalaza, te nepostojanje obaveze revizijskog suda da
po službenoj dužnosti ispituje drugostepenu presudu u pogledu postojanja bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 1 u vezi sa čl. 245 st.2 ZPP, ovaj
sud je, nasuprot iznijetom stavu Ustavnog suda u pomenutoj odluci, na stanovištu da
time što je u predmetnoj pravnoj stvari geodetsko vještačenje povjereno licu koje se u
vrijeme vještačenja nije nalazilo na listi stalnih sudskih vještaka (čija stručnost se ne

408
dovodi u sumnju), a na šta je po prvi put ukazano u ustavnoj žalbi, nije povrijeđeno
pravo tužiocu na pravično suđenje. Kako su odredabe o vještačenju procesnog, a ne
materijalnog zakona to se, samim tim, ne može govoriti ni o povredi prava na
obrazloženu odluku koja se ogleda kroz proizvoljnu primjenu materijalnog prava u
dijelu koji se odnosi na vještačenje."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 3/19 od 13.05.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 437

409
PRAVO NA OBRAZLOŽENU ODLUKU

KAO SEGMENT PRAVA NA PRAVIČNO SUDJENJE
Pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku je pravo prepoznavanja

bitnih razloga i jasno obrazloženih stavova suda o činjeničnim i pravnim
pitanjima na osnovu kojih je presuda donijeta.
***
Nacionalni sudovi nijesu obavezni da detaljno odgovore na svaki
argument stranaka u postupku, ali Konvencija obavezuje sudove da daju
dovoljne razloge za svoju odluku, jer je samo obrazložena odluka podložna
reviziji i javnoj ocjeni.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi priznali pravno

dejstvo pisanog ugovora o prodaji stana (predugovora) koji je zaključen
24.05.2007.godine između tužioca, kao prodavca i tuženog kao kupca, jer je
utvrđeno da je ugovor ispunjen u cjelini (kupoprodajna cijena je isplaćena) i predat je
posjed, te su pravilno primijenjene odredbe čl.73 Zakona o obligacionim odnosima o
konvalidaciji pisanog ugovora kome nedostaje sudska ovjera potpisa ugovarača, pod
uslovom da je ugovor ispunjen u cjelini ili pretežnom dijelu, da nije povrijeđeno pravo
preče kupovine i da nije povrijeđen prinudni propis.
Nasuprot shvatanju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio
da tužilac ne može tražiti vraćanje stana u državinu, odnosno ne može tražiti iseljenje
tuženog i predaju stana, jer je tuženi posjed stekao po valjanom pravnom osnovu,
kojim prigovorom se branio od zahtjeva tužioca za vraćanje stana u posjed. I ovaj
sud smatra da kupac, kojem je na temelju valjanog pravnog posla nekretnina predata
u posjed, iako nije stekao vlasništvo jer nije izvršen upis u javne knjige, može se s
uspjehom protiviti zahtjevu vlasnika za povraćaj prodate stvari. Pri tome, poštujući
princip propisan odredbom čl.4 Zakona o obligacionim odnosima, da su u zasnivanju
obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa stranke dužne da se
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, ovaj sud nalazi da se ovo načelo javlja kao
posledica uske povezanosti morala i prava, tako što dopunjuje i zajedno sa normama
pozitivnog prava reguliše određene odnose, pa i ono što nije zabranjeno može da ne
bude pošteno.
Iz navedenih razloga, po nalaženju ovog suda, odluka drugostepenog suda
kojim je usvojen zahtjev tužioca za vraćanje u posjed stana slobodnog od lica i stvari
nije zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što tuženi osnovano
ukazuje u reviziji, zbog čega je ovaj sud preinačio drugostepenu presudu u tom dijelu
na način što je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o tom
zahtjevu, a žalbu tužioca odbio kao neosnovanu.
Cijenjen je i navod revizije u kojem se tvrdi da je spornim odlukama
povrijeđeno tužiočevo pravo na pravično suđenje garantovano članom 32 i 118
Ustava Crne Gore i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija), a u dijelu prava stranke na
obrazloženu odluku, kao jednog od osnovnih zakonom propisanih prava stranke u

410
postupku kad se odlučuje o njenom zahtjevu. Povreda, po mišljenu tužioca, stoji iz

razloga što drugostepeni sud u svojoj odluci nije otklonio protivrječnosti i nedostatake
kojima je bila zahvaćena prvostepena presuda.
Nesumnjivo, član 6 Konvencije garantuje pravo na pravično suđenje. Taj član
jemči procesna prava stranaka u parničnom postupku (čl.6 st.1), prije svega u
formalnom smislu. Jedno od tih zaštićenih prava je i pravo na obrazloženu presudu.
Pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku je pravo poznavanja bitnih
razloga i jasno obrazloženih stavova suda o činjeničnim i pravnim pitanjima, a na
osnovu kojih je presuda donijeta (ESLJP, Ruis Torija protiv Španije, 1994, § 29-30).
Ukoliko stav suda nije takav, odnosno nije obrazložen i argumentovan, mišljenje
Suda u Strazburu je da je država povrijedila pravo građanina na pravično suđenje iz
čl.6 Konvencije.
Međutim, nacionalni sudovi nijesu obavezni da detaljno odgovore na svaki
argument stranaka u postupku, ali Konvencija obavezuje sudove da daju dovoljne
razloge za svoju odluku (ESLJP, Ruis Torija protiv Španije,18390/91 § 29). Dakle,
samo je obrazložena odluka podložna reviziji i javnoj ocjeni (ESLJP, Suominen protiv
Finske, 37801/97). Po pravilu, žalbeni sud može podržati razloge koji su u prilog
odredjene odluke iznijeti od strane prvostepenog suda i takva praksa žalbenih
sudova potvrdjena je brojnim presudama Suda u Strazburu (ESLJP, Sale protiv
Francuske, 39765/04,§17, ESLJP, Gorua protiv Grčke, 12686/03, §41). Izuzetak od
načelnog stava da revizioni sud može odbiti pravni lijek tako što će bezrezervno
podržati razloge koji su dati u odlukama nižih sudova iznijet je u odluci tog Suda
(ESLJP, Hirvisari protiv Finske 49684/99, § - 33). Ovaj izuzetak se tiče činjenice da
nižestepeni sudovi svoju odluku ne mogu zasnovati na protivrječnoj i nekonzistentnoj
argumentaciji. Kada je to slučaj, sud zauzima stav da se sud pravnog lijeka mora
izjasniti o tim protivrječnim i neodgovarajućim razlozima i da mora navesti sopstvene
razloge za svoju odluku.
U predmetnoj pravnoj stvari, drugostepeni sud, kao žalbeni sud, podržao je
razloge prvostepenog suda u dijelu zaključka da su sporni ugovor i aneks ugovora
valjan pravni poslovi, te da tužilac nije dokazao da tuženi nije u cjelosti izvršio
ugovor, tj. da nije isplatio kupoprodajnu cijenu u skladu sa zaključenim ugovorom,
radi čega mu ne pripada pravo na isplatu dijela kupoprodajne cijene koja je tražena,
kao ni isplatu ostalih potraživanja koja su predmet primarnog i eventualnog tužbenog
zahtjeva. S druge strane, drugostepeni sud nije podržao zaključak prvostepenog
suda o neosnovanosti zahtjeva za predaju spornog stana, ali je u pravcu svog
zaključka dao razloge u pobijanoj presudi, i ukazao zašto je po mišljenju žalbenog
suda u tom dijelu prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni
materijalnog prava.
Kako je ovaj sud mišljenja da je argumentacija prvostepenog suda u dijelu
kojim je odlučeno o tužbenim zahtjevima čiji su predmet novčana potraživanja
valjana i i saglasna stanju u spisima, to je pozivanje drugostepenog suda na takvu
argumentaciju u skladu sa naprijed izloženimmk stavom Evropskog suda, u
situacijama kao što je predmetna."
BILTEN 1 / 2019 439

411
ODRICANJE GARANTOVANIH PRAVA

U KRIVIČNOM POSTUPKU
-PRAVO NA ODBRANU-
Okrivljeni može da se odrekne prava koja su mu garantovana u

krivičnom postupku i time se ne krši njegovo pravo na odbranu, ukoliko to
odricanje ne dovodi u pitanje samu bit prava.
***
Činjenica da okrivljeni nije istakao bilo kakvu primjedbu na nalaz i
mišljenje vještaka, koji je pročitan na glavnom pretresu i nije tražio neposredno
saslušanje vještaka, a što nije učinio ni njegov branilac koji je prisustvovao
provodjenju tog dokaza, a uz to i da je okrivljeni imao tumača tokom čitavog
glavnog pretresa, ukazuje da se okrivljeni nedvosmisleno odrekao prava na
neposredno saslušanje vještaka i time na kontradiktornost ovog dijela
pretresa, pa mu nije povrijedjeno pravo na pravično suđenje, a time ni pravo na
odbranu.
Iz obrazloženja:
"Tvrdnja odbrane da okrivljeni nije imao mogućnost da ispita vještaka

hemijske struke, čime se inplicira da je okrivljenom povrijeđeno pravo na odbranu jer
navodno nije imao pravo na kontradiktoran postupak, takođe nije osnovana. Naime,
ukazati je da je nalaz vještaka hemijske struke na pretresu pročitan i da je tom
pretresu osim okrivljenog, prisustvovao i branilac okrivljenog i tumač za albanski jezik
V. B. i da su se ne samo državni tužilac već i okrivljeni i njegov branilac izjasnili da
nemaju primjedbe na nalaz i nijesu predlagali neposredno saslušanje vještaka
hemijske struke. Dakle, okrivljenom nije uskraćena mogućnost da vještaku koji je
sačinio pisani nalaz i mišljenje postavlja pitanja i tako ga eventualno ospori, već su se
okrivljeni, i njegov branilac, praktično odrekli tog prava, jer nijesu imali primjedbu na
sadržinu nalaza i mišljenja koji je pročitan u njihovom prisustvu (zapisnik sa glavnog
pretresa K.br.97/17 od 02.02.2018. godine) i nije traženo neposredno saslušanje
vještaka. Okrivljeni može da se odrekne prava koja su mu zagarantovana u krivičnom
postupku i time se ne može povređivati njegovo pravo na odbranu, ukoliko to
odricanje ne dovodi u pitanje samu bit prava, što u konkretnom nije slučaju. Ovakav
rezon u skladu je i sa standardima koje postavlja Evropski sud za ljudska prava u
Srazburu (u daljem tekstu Evropski sud) kada je u pitanju pravo na pravično suđenje
zagarantovano čl.6 Konvencije.
Naime, u presudi Hermi protiv Italije (br.18114/02)-2006, u 73. pragrafu
Evropski sud je u vezi odricanja od zagarantovanih prava iskazao stanovište:
"Ni slovo ni duh člana 6 Konvencije ne sprečava osobu da se odrekne svojom
vlastitom slobodnom voljom, bilo izričito ili prećutno, prava na garancije poštenog
suđenja.....Međutim, takvo odricanje, da bi bilo djelotvorno za konvecijske svrhe,
mora biti utvrđeno na nedvosmislen način i biti propraćeno minimumom zaštitnih
sredstava srazmjernih njegovoj važnosti..... Dodatno ono ne smije ići protiv bilo
kakvog važnog javnog interesa.... " Takođe u presudi Deweer protiv Belgije
(br.6903/75) - 1980, istaknuto je da se osoba može legitimno odreći prava (u tom

412
predmetu je u pitanju bilo pravo na pristup sudu), ali takvo odricanje mora biti jasno i
izražavati slobodnu volju stranke, a s druge strane pravo mora imati minimum zaštite
da se u njega ne bi zadiralo preko mjere koja bi narušavala samu bit prava.
Rezimirajući Vrhovni sud konstatuje da u konkretnom slučaju okrivljeni nije
istakao bilo kakvu primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka hemijske struke, koji je
pročitan na glavnom pretresu i nije tražio neposredno saslušanje vještaka, a što nije
učinio ni njegov branilac koji je prisustvovao provođenju tog dokaza, a uz to je
okrivljeni imao tumača za albanski jezik tokom čitavog glavnog pretresa, što sve
ukazuje da se okrivljeni nedvosmisleno odrekao prava na neposredno saslušanje
vještaka i time na kontradiktornost ovog dijela pretresa, pa mu nije povrijeđeno pravo
na pravično suđenje, a time ni pravo na odbranu."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž II. br. 9/19 od 06.03.2019. godine)
BILTEN 1 / 2019 441

413
PRAVO NA DOM
(Član 8 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Kada je posjed objekata utemeljen na rješenjima privremenog karaktera i

tuženi su znali da se ne radi o trajnom (konačnom) rješenju stambenog pitanja,
a tužilac imao legitiman cilj da štiti svoje pravo svojine i traži predaju objekata,
a ovo posebno ako se ima u vidu karakter lokacije i postojanje javnog interesa
da se zemljište privede namjeni u turističke svrhe ostvareni su uslovi
srazmjernosti između mjere i cilja koji se ima postići u smislu stava 2 člana 8
Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer je miješanje javne vlasti u
ostvarivanju toga prava u skladu sa zakonom, koje bi težilo legitimnom cilju -
zaštita prava tužioca da ponovo udje u posjed svoje imovine, od pojedinaca
koji nemaju pravni osnov da tu borave.
Iz obrazloženja:
"Tužbom za povraćaj stvari, predviđenom odredbom čl. 112 Zakona o

svojinsko pravnim odnosima (“Sl list CG” br. 19/09), vlasnik može zahtjevati od
držaoca povraćaj individualno određene stvari, ali mora dokazati da na stvari čiji
povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Nasuprot navodima iz izjavljenih revizija tužilac je u toku postupka dokazao da
je vlasnik predmetnih bungalova, koji se nalaze na ”Ostrvu cvijeća, na kat. parceli
608/1 KO Đuraševići, koja parcela je svojina tužioca, pri čemu nije od značaja što
bungalovi nijesu upisani u listu nepokretnosti, jer je odlučna činjenica da isti postoje i
da se faktički nalaze na zemljištu tužioca. Prilikom identifikacije i izrade nalaza
vještak geodetske struke je koristio geodetsku podlogu priznatu od strane državnih
organa za potez “Ostrvo cvijeća”, sa koje se jasno vidi pozicija postojećih objekata,
pa se iz tog razloga neosnovano navodima revizije dovodi u pitanje pravilna
identifikacija predmetnih bungalova.
Tuženi su bungalove dobili na korišćenje kao privremeni smještaj uz obavezu
da iste predaju slobodne od lica i stvari kada prestane namjena korišćenja “Ostrva
cvijeća” za privremeni smještaj, odnosno bude utvrđena njegova namjena za
turističke svrhe po odluci nadležnog organa. Nalazom vještaka urbanističke struke
nesumnjivo je utvrđeno da je planskim dokumentom Državna studija lokacije “Sektor
25 Kalardovo-Ostrvo Cvijeća-Brdišta” za objekte na kat. parceli 608/1 KO Đuraševići
predviđena turistička namjena, te da je planirano rušenje i rekonstrukcija bungalova
radi privođenja lokacije namjeni.
Dakle, i po ocjeni ovog suda, ispunjen je uslov za iseljenje tuženih, jer je u
međuvremenu, stupanjem na snagu Plana iz 2010. godine, došlo do prenamjene tog
lokaliteta u turističke svrhe. Shodno prednjem, navodi revizije da nije započeta
realizacija Državne studije lokacije nijesu od značaja za drugačiju odluku, posebno
pri činjenici da tuženi odbijaju da dobrovoljno predaju bungalove koje drže bez
pravnog osnova, a privođenje lokacije namjeni nije moguće prije vraćanja zemljišta u
posjed tužiocu.
Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je prigovor presuđene stvari neosnovan,
s obzirom na to da je tužba koja je podnijeta kod Osnovnog suda u Kotoru iz istog
činjeničnog i pravnog osnova odbačena rješenjem P.br.1001/10/10 od 19.01.2011.

414
godine, pa sud nije meritirno odlučivao o postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri tome,
pozivanje u reviziji na rješenje Sekretarijata za urbanizam i stambeno komunalne
poslove Tivat br. 0907-up312/4 od 11.03.2010. godine, kojim je odbijen zahtjev
Ministarstva odbrane Crne Gore za iseljenje tuženog M. D., nije od uticaja na
drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što je nadležni organ odbio
zahtjev za iseljenje nalazeći da se radi o poslovnom, a ne stambenom objektu, pa
nema mjesta primjeni odredbe čl. 60 Zakona o etažnoj svojini ("Sl. list RCG"
br.71/04) za iseljenje bezpravno useljenog lica u posebne ili zajedničke djelove
stambene zgrade.
Za ovaj sud nijesu prihvatljivi navodi revizije kojima se ističe da je tužilac
dužan da tuženima obezbijedi smještaj, te da je usvajanjem zahtjeva tuženima
narušeno pravo na dom iz čl.8. Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Prema odredbama čl.8.st.1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i
osnovnim slobodama, svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog
života, doma i prepiske.
Pitanje da li neku imovinu treba klasifikovati kao "dom" predstavlja pitanje
činjenica i ne zavisi od zakonitosti nastanjivanja neke nepokretnosti po domaćem
pravu (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br.19009/04, stav 46,
presuda od 13. maja 2008. godine). Dom, u značenju člana 8 Evropske konvencije,
čine prostorije sa kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu
(kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez
ovlašćenja.
Miješanje u navedeno pravo je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom
ograničava ili oduzima. U načelu miješanje je zabranjeno. Međutim, ako su ispunjene
određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije.
Polazeći od sadržine pomenutog člana 8 Konvencije, zahtjev za iseljenje
tuženih bi predstavljao miješanje javne vlasti u vršenju “prava na dom”. Međutim, u
konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda, ostvareni su uslovi srazmjernosti
između mjere i cilja koji se ima postići u smislu st.2. člana 8. Evropske konvencije o
ljudskim pravima, jer je miješanje javne vlasti u ostvarivanju toga prava u skladu sa
Zakonom, koje bi težilo legitimnom cilju zaštite prava tužioca da ponovo uđe u posjed
svoje imovine, od pojedinaca koji nemaju pravni osnov da tu borave. Prednje
posebno ako se ima u vidu način na koji je bilo vremenski ograničeno pravo tuženih
na korišćenje odnosnih bungalova i onda važeće propise po kojima su im bungalovi
dati na korišćenje. Tuženi su znali da su im prije više decenija bungalovi dati na
privremeno korišćenje, kao službeni stanovi, što isključuje njihovu savjesnost, a
samim tim i mogućnost sticanja vlasništva protekom vremena, održajem, u smislu
čl.53. st. 2. i 54. st.2. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl.list CG“, br.19/09),
odnosno čl.28.st. 2. i 4. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa („Sl.list
SFRJ“, br.6/80 i 36/90 i "Sl. list SRJ" br. 29/96). Dakle, posjed objekta utemeljen je
na rješenjima privremenog karaktera, a tuženi su znali da se ne radi o trajnom
(konačnom) rješenju stambenog pitanja. Sa druge strane, kao što je rečeno, tužilac
ima legitiman cilj da štiti svoje pravo svojine i traži predaju objekata, a ovo posebno
ako se ima u vidu karakter lokacije, te da postoji javni interes da se zemljište privede
namjeni u turističke svrhe. Osim toga, tužilac se nije obavezao da tuženima riješi
stambeno pitanje ni rješenjima kojima su im bungalovi svojevremeno dati na
korišćenje, niti bilo kojim drugim aktom."
BILTEN 1 / 2019 443

415
UTICAJ PROMJENE PRAVNOG STAVA

NA PRAVIČNO SUDJENJE I PRAVO NA IMOVINU
(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
i čl. 1 Protokola 1 uz Konvenciju)
Promjena stava Vrhovnog suda Crne Gore nakon dužeg vremena

bezuslovno ne podrazumijeva kršenje Konvencije i standarde prava na
pravično sudjenje i segmenta tog prava – ravnopravnost stranaka u sudskim
postupcima u istim pravnim situacijama.
***
Kada tužilac nije ostvario pravo na naknadu za eksproprisane
nepokretnosti, propuštanjem da istu zahtijeva u dužem vremenskom periodu,
nije mu povrijedjeno pravo na imovinu.
Iz obrazloženja:
"Pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno odbijanjem

predloga predlagača zbog zastarjelosti potraživanja, ali ne zbog isteka roka od 10
već pet godina.
S obzirom na to, da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažno rješenje o
odredjivanju naknade za oduzete nepokretnosti ranijim vlasnicima - ovdje predlagaču
to se postupak za odredjivanje naknade za oduzete nepokretnosti ranijim vlasnicima
sprovodi i naknada odredjuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji i Zakona o
vanparničnom postupku koji su važili u vrijeme nastanka spornog odnosa.
Zakonom o eksproprijaciji ("Sl.list SRCG", br. 23/72), naknadu za
eksproprisanu nepokretnost u slučaju da se ne postigne sporazum o visini naknade
pred organom nadležnim za donošenje rješenja o eksproprijaciji odredjivala je
komisija, a ne sud, ali je ovim zakonom bilo predvidjeno pravo ranijeg vlasnika da se
neposredno obrati komisiji radi odredjivanja naknade. Izmjenama i dopunama ovog
zakona ("Sl.list SRCG", br. 20/76) odredjivanje naknade, u nedostatku sporazuma
kod nadležnog organa, vraćeno je u nadležnost osnovnog suda. Prema tome, raniji
vlasnik je imao zakonsko pravo neposrednog obraćanja sudu radi odredjivanja
pravične naknade. To pravo je vremenski ograničeno nastupanjem zastarjelosti
potraživanja kada raniji vlasnik to pravo bez posebnih razloga nije vršio odredjeno
vrijeme, bez obzira na činjenicu da se postupak odredjivanja naknade u skladu sa
Zakonom o vanparničnom postupku vodi po službenoj dužnosti. Ovo pravo ranijih
vlasnika upravo je predstavljalo vid zaštite od posledica propuštanja da se postupak
pokrene i vodi po službenoj dužnosti i davanja mogućnosti da raniji vlasnici sami
očuvaju svoja prava. Medjutim, kada raniji vlasnici to pravo ne vrše u opštem
zastarnom roku, to gube pravo da naknadu ostvare u sudskom postupku zbog isteka
roka zastarjelosti.
Dakle, kako je tužilac imao mogućnost da se nakon pravosnažnosti rješenja o
eksproprijaciji obrati neposredno sudu radi odredjivanja naknade, a to nije učinio u
roku od pet godina od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, već je predlog u
odnosu protivnika predlagača prvog reda podnio sudu tek 03.04.2009.godine, a u
odnosu na protivnika predlagača drugog reda 09.10.2009.godine, skoro trideset
godina od kada je imao pravo da se obrati neposredno sudu, to je očigledno da je

416
predmetno potraživanje zastarjelo istekom opšteg zastarnog roka iz čl. 371 ZOO
("Sl.list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 37/89 i "Sl.list SRJ", br. 31/93).
Naime, sporni odnos je nastao prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i
dopunama ZOO od 26.06.1993. godine (Sl.list SFRJ 31/93), koji je članom 34 uveo
rok zastarjelosti od 10 godina (umjesto dotadašnjeg od pet godina), pa kako je
prelaznom odredbom čl.58 istog zakona propisano da će se rok od 10 godina
primjenjivati i na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog
zakona, ukoliko raniji petogodišnji rok zastarjelosti nije istekao do njegovog stupanja
na snagu, a u konkretnom slučaju je istekao, očigledno je da je predmetno
potraživanje zastarjelo istekom roka od pet godina.
Predmetno potraživanje, nasuprot navodima revizije i stanovištu Ustavnog
suda Crne Gore, podliježe zastari, jer potraživanje naknade za eksproprisane
nepokretnosti predstavlja obligacioni zahtjev.
S tim u vezi, drugostepeni sud se s pravom pozvao na pravni stav ovog suda
Su br. 62/14 od 11.07.2014. godine da potraživanje naknade za eksproprisane
nepokretnosti zastarijeva u opštem zastarnom roku. Zastarjelost počinje da teče
prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik imao pravo da se obrati neposredno
sudu ili drugom nadležnom organu radi odredjivanja pravične naknade.
Pri tom ne može se reći, kako se to neosnovano revizijom ukazuje, da je
Vrhovni sud Crne Gore svojim načelnim pravnim stavom Su. I br. 62/14 od
11.07.2014. godine doveo u pitanje i povrijedio ravnopravnost stranaka u sudskim
sporovima iste vrste iz perioda koji je prethodio ovom pravnom stavu i stranaka u
sporovima nakon zauzimanja istog stava. Jer, Vrhovni sud, kao najviši sud u Crnoj
Gori, u vršenju svoje ustavne funkcije (član 124 st. 1 i 2 Ustava CG – „Sl. list CG“, br.
1/07) obezbjedjivanja jedinstvene primjene zakona od strane sudova pored svoje
uloge u sudjenjima vrši i svoju ulogu izvan sudjenja, izmedju ostalog i zauzimanjem
načelnih pravnih stavova, što je i službena obaveza ovog suda u smislu čl. 26
Zakona o sudovima. Ostvarenje svoje ustavne uloge Vrhovni sud postiže i kroz
praćenje i ujednačavanje sudske prakse svih sudova u nacionalnim okvirima. U
konkretnom slučaju, načelni pravni stav na koji se revizijom ukazuje rezultat je
razvoja sudske prakse i upodobljavanja iste, kao i tumačenja nacionalnih propisa u
kontekstu opšteprihvaćenih pravnih standarda medjunarodnog prava.
Naime, kako je novim Ustavom iz 2007. godine važeći pravni poredak Crne
Gore proširen u odnosu na raniji period, to sastavni dio poretka čini Evropska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i ostali potvrdjeni i ratifikovani
medjunarodni ugovori i opšte prihvaćena pravila medjunarodnog prava (član 9
Ustava). Tako, iako sudska praksa u Crnoj Gori nije izvor prava, o konzistentosti iste i
o usaglašenosti prakse nacionalnih sudova sa praksom Evropskog suda za ljudska
prava se mora voditi računa, kao standardu prava na pravično sudjenje u smislu čl. 6
stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se i
prateći protokoli uz nju u odnosu na Crnu Goru primjenjuje od 03. marta 2004.
godine.
Činjenica je da u predmetnoj pravnoj oblasti u dužem vremenskom periodu
crnogorski sudovi su zastupali stanovište o nezastarivosti prava na naknadu iz
eksproprijacije u situaciji kada ista nije odredjena rješenjem nadležnog upravnog
organa. Medjutim, promjena stava Vrhovnog suda Crne Gore po navedenom pitanju
nakon dužeg vremena bezuslovno ne podrazumijeva kršenje Konvencije i standarde
prava na pravično sudjenje i segmenta tog prava – ravnopravnost stranaka u
sudskim postupcima u istim pravnim situacijama. Jer, Evropski sud za ljudska prava
izjasnio se u predmetu Hejget Sahin i Perihan Sahin protiv Turske, br. 13279/05, u
BILTEN 1 / 2019 445

417
presudi od 20. 0ktobra 2011. godine, stav 58, da uslovi pravne sigurnosti i zaštita
legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo i dosljednost sudske
prakse, kako se već prethodno izjasnio i u predmetu Unedic protiv Francuske, br.
20153/04, stav 74, od 18. decembra 2005. godine. Takodje, istim stavom presude u
navedenom predmetu Sahin Sud je rekao da razvoj sudske prakse nije po sebi
suprotan ispravnom administriranju pravde, budući da bi neodržavanje dinamičnog i
evolutivnog stanovišta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja
(progresivnog kretanja), kako je to ranije rekao Sud i u predmetu Atanasovski protiv
„bivše Jugoslovenske Republike Makedonije“, br. 36815/03, stav 38 od 14. januara
2010. godine.
Stoga, konkretni načelni pravni stav Vrhovnog suda Crne Gore treba tumačiti
u kontekstu evolucije tumačenja prava u okviru pravnog poretka Crne Gore i
saglasno Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da se
njime ne dovodi u pitanje jednakost postupanja i pravna sigurnost kao elementi
vladavine prava. Ovo čak i ako je tumačenje Vrhovnog suda propisa o zastari
potraživanja i odredaba zakona nepovoljno po tužioce u sudskim sporovima, to
tumačenje koliko god se njima učinilo nepravedno u poredjenju sa rješenjima u istoj
oblasti koja su ranije egzistirala ne predstavlja po sebi kršenje člana 6 Konvencije,
kada se ima u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u navedenom
predmetu Sahin protiv Turske, stav 90, presude od 20.oktobra 2011. godine.
Vrhovni sud Crne Gore, upravo, rukovodjen potrebom poštovanja principa
pravne sigurnosti zauzeo je ovaj pravni stav, cijeneći da razlozi pravne sigurnosti
nalažu da se pravo podnošenja zahtjeva za isplatu naknade iz eksproprijacije ne
može protezati u nedogled, a istovremeno imajući u vidu i značajan broj ovih sporova
kod crnogorskih sudova u kojima se potražuje naknada za nekretnine eksproprisane
u periodu više od 10, pa čak i do blizu 50 godina unazad.
Inače, nakon zauzimanja navedenog načelnog pravnog stava u svim
sporovima kao što je predmetni, pri postojanju činjeničnih i pravnih okolnosti koje su
obuhvaćene ovim Stavom Vrhovnog suda odlučuje se na istovjetan način od strane
svih stvarno i instanciono nadležnih sudova u ovoj vrsti spora.
Povodom navoda revizije valja istaći i to da je prvotužena na ročištu od
22.10.2014.godine istakla prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, tako da ne
stoje navodi revidenta da je izostalo isticanje ovog prigovora. Pri tom ne može biti
riječi o prekidu zastare trenutkom obraćanja nadležnom organu Opštine Budva, jer
do prekida može doći ako je rok počeo da teče. To ovdje nije slučaj, jer rok
zastarjelosti počinje od prvog dana kada je tužilac imao mogućnost da se obrati
sudu, nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
Isto tako, neosnovani su navodi revizije da je povrijedjeno tužiočevo pravo na
imovinu u smislu člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda. Ovo iz razloga što i kada bi se prihvatilo da tražena
naknada predstavlja imovinu tužioca u smislu čl. 1 Protokola 1, polazeći od činjenice
da je u istoj pravnoj situaciji u ranijem periodu ostvarivano pravo na ovu vrstu
naknade za eksproprisane nekretnine u vlasništvu, a za koje vlasnicima naknada nije
isplaćena nakon eksproprijacije, pa da je tužilac legitimno očekivao da i njemu
pripada pravo na tu naknadu. Ovo iz razloga što tužilac nije ostvario pravo na
predmetnu naknadu propuštanjem da istu zahtijeva u dužem vremenskom periodu."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 8/19 od 18.04.2019. godine)

418
PRAVO NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE

(Član 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Pod legitimnim očekivanjem u smislu prava na mirno uživanje imovine

saglasno članu 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda imaju se smatrati zahtjevi koji su zasnovani na nespornoj
zakonskoj odredbi ili koji su utvrdjeni u nekom pravnom aktu u mjeri da je
legitimno očekivanje - opravdanost zahtjeva konkretnije prirode od same nade
za uspješnost njegovog podnosioca.
Iz obrazloženja:
"Činjenica da je novac za kupovinu sporne nepokretnosti (eventualno) dao

tužilac, može biti samo pravni osnov za podnošenje odgovarajućeg obligaciono
pravnog zahtjeva.
Tužbom je traženo da se utvrdi da je sporna nepokretnost svojina OD "West
union" iz Rožaja, pa su tom zahtjevu tužioca nesaglasni navodi revizije da je
"trebalo utvrditi da tužilac ima pravo susvojine na objektima upisanim u l.n.br.80 KO
Rožaje".
Podnosilac revizije je ukazao da se nižestepene presude baziraju na povredi
člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda (u daljem tekstu: Konvenciju), pozivajući se na stav Evropskog suda za
ljudska prava (u daljem tekstu: Evropskog suda) da pravo na mirno uživanje imovine
podrazumijeva samo imovinu koja postoji, a ne i pravo na sticanje imovine u
budućnosti, te da se pod imovinom može podrazumijevati "legitimno očekivanje" koje
je zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu, koji ima valjan pravni osnov i
koji ne utiče na imovinska prava (presuda Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv
Čehoslovačke, br.39794/98, 10.02.2002. godine, stav 69).
Naime, po ocjeni ovog suda, navedeni pravni stavovi nijesu od odlučnog
značaja za drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari iz sledećih razloga:
Prije svega, revident nije imao u vidu da se pod "legitimnim očekivanjem" u
smislu prava na mirno uživanje imovine saglasno članu 1 Protokola 1 uz Konvenciju
imaju smatrati zahtjevi koji su zasnovani na nespornoj zakonskoj odredbi ili koji su
utvrđeni u nekom pravnom aktu, u mjeri da je "legitimno očekivanje" opravdanosti
zahtjeva konkretnije prirode od same nade za uspješnost njegovog podnosioca.
U navodima revizije se ne spori da se pravo na mirno uživanje imovine
odnosni samo na postojeću a ne i na buduću imovinu, ali se zanemaruje stav
Evropskog suda da se član 1 Protokola 1 uz Konvenciju ne odnosi na regulisanje
građanskih prava između strana u privatnom pravu, da se odluke sudova, prema
pravilima privatnog prava, ne mogu smatrati neopravdanim zadiranjem u imovinska
prava stranke koja je izgubila spor i da je, upravo, funkcija nacionalnih sudova da
odlučuju u sporovima koji spadaju u njihovu nadležnost i van djelokruga je
Konvencije (presuda Garzičić protiv Crne Gore, br.17931/07, 21.09.2010. godine,
stav 37) kako to proizilazi iz već datih razloga.
U konkretnom slučaju ovaj sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno
našli da tuženi nije stekao svojinu na predmetnim nepokretnostima, zbog čega se ne
BILTEN 1 / 2019 447

419
može uspješno pozivati na garancije iz člana 1 Protokola 1 uz Konvenciju. Uz to, ovaj

sud je imao u vidu da ne postoji ništa proizvoljno u zaključivanju nižestepenih sudova
kada su ocijenili da je pravo svojine na nepokretnostima stekao tužilac i to putem
valjanog pravnog posla koje mu je poslužio kao osnov na osnovu koga je u katastru
nepokretnosti upisao pravo svojine, a ne i tuženi."

420
ISKLJUČENJE PRAVA NA SUDSKU ZAŠTITU

ZBOG POVREDE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
(Član 37 stav 2 u vezi čl. 2 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Pravo na sudjenje u razumnom roku, kao aspekt prava na pravično

sudjenje, ne odnosi na postupak ocijene zakonitosti izbora u predstavnička
tijela, a ovo tim prije što procedura ocjene zakonitosti izbora u neko
predstavničko tijelo nema direktan uticaj na privatno pravne obaveze, što je srž
pojma gradjanskog prava, koje štiti pravo na pravično sudjenje iz člana 6 stav 1
Konvencije.
Iz obrazloženja:
"Imajući u vidu da čl.6 st.1 Konvencije, između ostalog, štiti pravo stranke na
suđenje u razumnom roku u postupku odlučivanja o građanskim pravima i
obavezama, Vrhovni sud se najprije trabao odrediti da li su prava tužilaca, o kojima
sud treba odlučiti u postupku povodom kog tužioci traže pravično zadovljenje,
građanske prirode, kako bi ocijenio da li se na ta prava odnosi zaštita koju garantuje
čl. 6 st. 1 Konvencije.
S tim u vezi Vrhovni sud zapaža da tužioci traže poništaj, odnosno utvrđenje
da su nezakonite određene odluke Skupštine NVO "Lovačka organizacija za uzgoj
zaštitu i lov divljači Podgorica", a iz razloga što su, po njihovom uvjerenju, donijete od
strane neligitimne Skupštine NVO", čiji su članovi - delegati birani selektivno, mimo
odredaba Statuta udruženja i Zakona o nevladinim organizacijama". Iz ovako
postavljenog tužbenog zahtjeva, u parnici povodom koje se traži pravično
zadovoljenje, proizilazi da je pitanje zakonitog sprovođenja izbora za Skupštinu NVO
"L. organizacija za uzgoj, zaštitu i lov divljači Podgorica" krucijalno pitanje u
predmetnoj pravnoj stvari, čime se predmetni spor svodi na spor o predstavljanju u
organima NVO.
Ocijenjujući koji sporovi potpadaju pod domašaj čl.6 st.1 Konvencije, Evropski
sud se u više odluka odredio da sporovi o političkom predsavljanju - kako lokalnom
tako i nacionalnom izlaze van područija primjene čl.6 st.1 Konvencije, jer se pravo
kandidovanja na izborima i ostvarivanja mjesta u predstavničkom tijelu ne posmatra
kao građansko pravo u smislu čl.6 Konvencije, pa čak i kada uključuje materijalni
aspekt (ukoliko ne postoji krivična dimenzija).
Vrhovni sud smatra da se predmetna pravna stvar, koju su tužioci postavili
tužbom pred Osnovnim sudom u Podgorici i koja se u suštitni svodi na njihovo
uvjerenje da su nezakonito izabrani delegati u Skupštini NVO "Lovačke organizacija
za uzgoj, zaštitu i lov divljači Podgorica", zbog čega smatraju da su nezakonite sve
odluke koje je Skupština donijela, analogna sa sporovima o izboru delegata i
poslanika u predstavnička tijela na lokalnom i nacionalnom nivou, a koja, shodno
praksi Evropskog suda izlaze van područija primjene čl.6 st.1 Konvencije (presuda
predmet Pierre-Bloch v. Francuske od 21.10.1997.godine § 49 -52).
Dakle, uzimajući u obzir da se na izborna prava, ne protežu garancije člana 6
stav 1 Konvencije, Vrhovni sud ocijenjuje da se i pravo na suđenje u razumnom roku,
kao aspekt prava na pravično suđenje, ne odnosi na postupak ocijene zakonitosti
izbora u predstavnička tijela. Ovo tim prije što procedura ocjene zakonitosti izbora u
BILTEN 1 / 2019 449

421
neko predstavničko tjelo nema direktan uticaj na privatno pravne obaveze, što je srž
pojma građanskog prava, koje štiti pravo na pravično suđenje iz čl.6 st.1 Konvencije.
Dakle, proizilazi da u konkretnom slučaju ishod postupka koji tužioci vode pred
Osnovnim sudom u Podgorici, a povodom kog traže pravično zadovoljenje nije
odlučujući za privatna prava tužilaca, a takvim ga ne čini ni zahtjev za poništaj odluke
o određivanju članarine, jer se ponišaj te odluke traži zbog, po mišlujenju tužilaca,
nelegitimnog izbora predstavnika lovaca u Skupštinu NVO "Lovačka organizacija za
uzgoj, zaštitu i lov divljači Podgorica", a ne zbog efekta članarine na materijalna -
imovinska prava tužilaca.
Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud je utvrdio da zahtjev tužilaca koji se
razmatra u parnici povodom koje traže pravično zadovoljenje nije saglasan ratione
materiiae sa članom 6 st.1 Konvencije i da zbog toga tužbu za pravično zadovoljenje
treba odbaciti. Dakle, iako su tužioci spor o kom je riječ postavili pred Osnovnim
sudom u Podgorici kako bi o njemu odlučio sud po pravilima parničnog postupka, to
ipak predmetni zahtjev iz glavne stvari ne čini građanskim pravom, u smislu značenja
koje tom pojmu, tumačeći u svojim odlukama čl.6 st.1 Konvencije, daje Evropski sud,
a što je pretpostavka da bi se na konkretan spor primijenio čl.6 Konvencije, a time i
Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, zato što se zahtjev
tužilaca postavljen u predmetu Osnovnog suda u Podgorici P.br.6851/16 ne odnosi
na građansko pravo (privatno pravo i obaveze), tužioci ne mogu pretendovati na
primjenu čl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, kojom je
propisano da pravo na sudsku žaštitu zbog povrede prava na suđenje u razumnom
roku između ostalog ima stranka u građanskom sudskom postupku."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 62/18 od 27.02.2019. godine)

422
NENADLEŽNOST VRHOVNOG SUDA

(Član 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,
u vezi čl. 19 ZPP, čl. 11 st. 5 i čl. 149 st. 1 tačka 3 Ustava Crne Gore
i čl. 77 st. 2 akona o Ustavnom sudu)
Vrhovni sud Crne Gore nije ovlašćen za postupanje po zahtjevima

stranaka za utvrdjivanje povreda prava na sudjenje u razumnom roku pred
Ustavnim sudom, pa ni da tu povredu utvrdjuje.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je, dana 23.11.2018.godine, Vrhovnom sudu Crne Gore podnio tužbu
za pravično zadovoljenje, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u
predmetu Ustavnog suda Crne Gore Už.III br.413/16. Tužbom je predloženo da se
usvoji tužbeni zahtjev i obaveže tužena da tužiocu, na ime naknade nematerijalne
štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u navedenom predmetu
Ustavnog suda Crne Gore isplati iznos od 1.000,00€ sa zakonskom zateznom
kamatom od dana presuđenja do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
Nakon prijema tužbe, ovaj sud je zatražio od Ustavnog suda da u roku od tri
dana, shodno čl.36 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, dostavi
pomenute spise predmeta.
Spisi predmeta nijesu dostavljeni ovom sudu u navedenom roku, ali tim
povodom, kao i povodom obraćanja Ustavnom sudu u drugim predmetima, Ustavni
sud je aktom Su br.982/18-24-1 od 26.12.2018.godine obavijestio ovaj sud da su
zahtjevi za dostavljanje spisa razmotreni na sjednici Ustavnog suda od
26.12.2018.godine i da su konstatovane sljedeće pravne činjenice:
„Ustavni položaj Ustavnog suda u odnosu na sve tri grane vlasti
(zakonodavne, izvršne i sudske) Ustavom Crne Gore je potpuno i jasno određen, kao
poseban sui generis organ, koji štiti ustavnost i zakonitost (član 11. Stav 6. Ustava).
Nadležnost Ustavnog suda i njegova ovlašćenja neposredno proizilaze iz Ustava i
čine ga najvišim organom ustavnog jemstva. Odredbom člana 149 stav 1 tačka 3
Ustava, između ostalih, ustanovljena je nadležnost Ustavnog suda da odlučuje o
ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon
iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Ovaj pravni lijek omogućava svakom
licu (fizičkom i pravnom) institucionalnu zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda na
nacionalnom nivou, pa i zaštitu prava na pravično i javno suđenje u razumnom roku
iz odredbe člana 32. Ustava, prije obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava u
Strazburu.
Zakonom o Ustavnom sudu Crne Gore („Službeni list Crne Gore“, br. 11/15)
propisan je, između ostalog, postupak pred Ustavnim sudom i druga pitanja od
značaja za rad Ustavnog suda. Odredbom člana 23. stav 1. Zakona Ustavni sud je
ovlašćen da poslovnikom bliže uredi način rada i odlučivanja Ustavnog suda, odnos
Ustavnog suda sa javnošću, međunarodnu saradnju, stručno usavršavanje, kao i
druga pitanja od značaja za njegov rad.
Poslovnikom Ustavnog suda Crne Gore („Službeni list Crne Gore“, broj 7/16),
pored sadržine propisane Zakonom o Ustavnom sudu Crne Gore, bliže je uređena
organizacija, postupak pred Ustavnim sudom i druga pitanja od značaja za rad
BILTEN 1 / 2019 451

423
Ustavnog suda. Odredbom člana 103. stav 4. Poslovnika propisano je da

dokumentacija sadržana u ustavnosudskom spisu, uz izuzetak pisanih odgovora
odnosno mišljenja državnih organa primljenih tokom sprovođenja postupka i
ovjerenih prepisa odluka odnosno rješenja, nije dostupna sudovima i drugim
državnim organima.
Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku propisano je: da pravo
na sudsku zaštitu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku imaju stranke
(...) u građanskom sudskom postupku, u upravnom sporu i u krivičnom postupku,
ukoliko se postupci odnose na zaštitu njihovih prava u smislu Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (člana 2. stav 1.); da su pravna sredstva za
zaštitu prava na suđenje u razumnom roku: 1) zahtjev za ubrzanje postupka i 2)
tužba za pravično zadovoljenje (član 3); da o kontrolnom zahtjevu odlučuje
predsjednik suda, a u sudovima sa više od deset sudija godišnjim rasporedom se
može odrediti sudija koji će, pored predsjednika suda, odlučivati o kontrolnom
zahtjevu (član 10) i da tužbu za pravično zadovoljenje može podnijeti stranka koja je
prethodno podnosila kontrolni zahtjev nadležnom sudu, koja se podnosi Vrhovnom
sudu najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema pravosnažne odluke donijete
u postupcima iz čl.2 ovog zakona, a u postupku sprovođenja izvršenja odluke u roku
od šest mjeseci od dana prijema pravosnažne odluke po kontrolnom zahtjevu. (član
33 st. 1 i 2).
Iz navedenih odredaba Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
jasno proizilazi da je tim zakonom zaštita prava na suđenje u razumnom roku
obezbijeđena u postupcima pred redovnim sudovima, i to: u građanskom sudskom
postupku, u upravnom sporu i krivičnom postupku (u roku od šest mjeseci od dana
prijema pravosnažne odluke donijete u postupcima iz člana 2 ovog zakona, a u
postupku sprovođenja izvršenja odluke u roku od šest mjeseci od dana prijema
pravosnažne odluke po kontrolnom zahtjevu), ali ne i u ustavnosudskom postupku
pred Ustavnim sudom.
Polazeći od položaja i uloge Ustavnog suda u ustavnopravnom sistemu Crne
Gore i navedenih odredaba zakon in fine proizilazi da Vrhovni sud Crne Gore nije
ovlašćen za postupanje po zahtjevima stranaka za utvrđivanje povreda prava na
suđenje u razumnom roku pred Ustavnim sudom, pa ni da tu povredu utvrđuje“.
Nakon što je razmotrio sadržinu tužbe i navedeno pravno shvatanje Ustavnog
suda Crne Gore, ovaj sud je našao da postoje razlozi da se oglasi apsolutno
nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari i da zbog toga stoje razlozi za
odbacivanje tužbe.
Prije svega, ovaj sud je imao u vidu da je presudom ovog suda Tpz.br.26/18
od 10.09.2018.godine utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u
predmetu Ustavnog suda Crne Gore Už - III br. 116/16. Dakle, sud je u predmetu
Tpz.br.26/18 smatrao da postoji njegova nadležnost da odlučuje po tužbama za
pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u
ustavnosudskom postupku, zasnivajući stav o svojoj nadležnosti na odredbama čl.2
Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, kojima je propisano ko uživa
pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i da se to
pravo i dužina trajanja razumnog roka utvrđuju u skladu sa praksom Evropskog suda
za ljudska prava, te na stavu Evropskog suda za ljudska prava da je postupak po
ustavnoj žalbi pred Ustavnim sudom dio jedinstvenog postupka kada se radi o
garancijama pravičnog suđenja u kome se odlučuje o krivičnoj optužbi ili o
građanskim pravima ili obavezama.

424
Međutim, slijedeći citirano pravno shvatanje Ustavnog suda Crne Gore, a

imajući u vidu odredbu čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, ovaj sud je
zaključio da je nužno odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Naime, odredbom čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore propisano je
da u situaciji kada Ustavni sud, odlučujući po ustavnoj žalbi, ukine pojedinačni akt i
vrati predmet na ponovni postupak, nadležni organ je dužan da poštuje pravne
razloge Ustavnog suda izražene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u
razumnom roku.
Činjenica je da je Ustavni sud Crne Gore svoje pravno shvatanje o
nenadležnosti Vrhovnog suda Crne Gore da odlučuje po tužbama za pravično
zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u ustavnosudskom
postupku formirao na sjednici sudija povodom zahtjeva ovog suda da mu se dostave
spisi predmeta, a ne u formalnom postupku donošenja odluke po ustavnoj žalbi,
istovremeno odbijajući da ovom sudu dostavi svoje spise predmeta. No, imajući u
vidu da je navedeno pravno shvatanje zauzeto na sjednici svih sudija Ustavnog suda
Crne Gore, evidentno je da bi odluka po ustavnoj žalbi, koja bi eventualno bila
izjavljena protiv odluke ovog suda, imala za posledicu njeno ukidanje i eliminisanje iz
pravnog poretka. Kod takvog stanja stvari i kod činjenice da je odredbom čl.11 st.5
Ustava Crne Gore Ustavni sud ustanovljen kao nezavisan i samostalan organ koji
štiti ustavnost i zakonitost, a kome je Ustav Crne Gore u odredbi čl.149 st.1 tač.3
dodijelio ulogu vrhovnog organa u domenu zaštite ljudskih prava i sloboda na
nacionalnom nivou, ovaj sud je, preispitujući ranije zauzeti stav iz presude
Tpz.br.26/18 od 10.09.2018.godine, zaključio da treba odstupiti od ranije prakse na
način što će se utvrditi da nije nadležan da rješava po tužbama zbog kršenja prava
na suđenje u razumnom roku u ustavnosudskom postupku.
Prema tome, učesnici u ustavnosudskim postupcima zaštitu prava na suđenje
u razumnom roku mogu ostvarivati podnošenjem predstavke Evropskom sudu za
ljudska prava."
BILTEN 1 / 2019 453

425
ODBACIVANJE TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Član 37 stav 2 u vezi čl. 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
i čl. 96 st. 4 ZPP)
Tužba za pravično zadovoljenje koju je u ime stranke podnio advokat bez

dostavljenog urednog punomoćja smatra se da je podnijeta od neovlašćenog
lica i kao takva se odbacuje.
Iz obrazloženja:
"U postupku prethodnog ispitivanja tužbe Vrhovni sud je posumnjao u istinitost

pisanog punomoćja koje je dostavio advokat P. S., zbog čega je rješenjem
Tpz.br.66/18 od 08.02.2019.godine, u kom su navedeni razlozi za sumnju, naložio
advokatu, u smislu čl.95 st.3 Zakona o parničnom postupku i čl.8 Zakona o zaštiti
prava na suđenje u razumnom roku, da u roku od 5 dana, od dana prijema pisanog
otpravka tog rješenja, dostavi ovjereno punomoćje za 24 tužioca.
U ostavljenom roku od 5 dana advokat P. S. dostavio je Vrhovnom sudu
podnesak u kom, između ostalog izjavljuje "pod materijalnom i krivičnom
odgovornošću" da su mu svi tužioci svojeručno potpisali ovlašćenje i da su, koliko je
njemu poznato, svi tužioci živi i da niko nije preminuo. Smatra da je zakoniti
punomoćnik i da radnju ovjere punomoćja nije objektivno moguće izvršiti u
ostavljenom roku od 5 dana.
Vrhovni sud Crne Gore, rješenjem Tpz.br.66/18 od 13.02.2019.godine,
produžio je za još 10 dana rok koji je bio određen prethodnim rješenjem advokatu S.
za dostavljanje ovjerenog punomoćja. Ovo rješenje advokat S. je primio je
15.02.2019. godine, tako je rok za postupanje isticao 25.02.2019. godine.
U ostavljenom roku advokat S. nije dostavio ovjereno punomoćje, već je
podneskom, koji je primljen u Vrhovni sud 18.02.2019.godine, tvrdio da je, navodno,
većina tužilaca, zbog troškova odbila da ovjeri potpise.
Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud je ocijenio da advokat S. nije ovlašćeno
lice da u ime 24 tužioca, poimenično označeni u uvodu ovog obrazloženja, podnosi
tužbu za pravično zadovoljenje, pa ju je shodno čl.37 st.2 Zakona o zašatiti prava na
suđenje u razumnom roku, odbacio.
Vrhovni sud je imao u vidu odredbu čl.8 Zakona o zašatiti prava na suđenje u
razumnom roku kojom je propisano da će se u postupku odlučivanja po pravnim
sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, na pitanja koja nijesu
uređena tim zakonom, primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku, kao i
odredbu čl.96 st.4 Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da sud u toku
čitavog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li je lice koje se pojavljuje kao
punomoćnik ovlašćeno za zastupanje i ako utvrdi da nije ukinuće parnične radnje
koje je to lice preduzelo. U konkretnom slučaju advokat P. S., koji je sebe označio za
punomoćnika 24 tužioca, a koji prema utvrđenju suda nije ovlašćen za zastupanje,
preduzeo je samo jednu parničnu radnju i to sastav tužbe, koju je i potpisao, pa
ukidanjem te parnične radnje nije moguće nastaviti postupak, jer je u pitanju inicijani
akt, zbog čega je tužba odbačena, kao podnijeta od neovlašćenog lica."

426
ODUGOVLAČENJE POSTUPKA NAKON DONOŠENJA PRESUDE

VRHOVNOG SUDA CRNE GORE KOJOM JE DOSUDJENA
NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA
NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
(Čl. 4 i 34 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Ako je postupak trajao tri godine nakon donošenja presude Vrhovnog

suda kojom je tužiocu dosudjena naknada nematerijalne štete zbog povrede
prava na sudjenje u razumnom roku, tužiocu je ponovo povrijedjeno pravo na
sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u

razumnom roku iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda naveo da ta garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez
odlaganja, kako se ne bi ugrozila djelotvornost i kredibilitet tih odluka" (presuda H
protiv Francuske - 1989.god.). Prilikom odlučivanja o tome da li je poštovana
garancija razumnog roka uzimaju se u obzir samo ona kašnjenja, koja se mogu
pripisati državi, odnosno koja su prouzrokovali njeni organi (Napijalo protiv Hrvatske
br.66485/01, 13.11.2003. godine, 61). Kašnjenja za koja su organi za primjenu
Konvencije smatrali da se mogu pripisati državi obuhvataju u gradjanskopravnim
predmetima, izmedju ostalog, kašnjenja u vodjenju rasprave (presuda Zimmerman i
Steiner protiv Švajcarske - 1983.godine).
Kako je presudom Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.br.25/15 od 23.10.2015.
godine djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i obavezana tužena da im na ime
naknade nematerijalne štete, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, u
predmetu Osnovnog suda u Kotoru ranije oznake P.br.61/14-06 (sada P.br1572/17-
06 isplati iznos od po 800,00 eura, to se za ocjenu postojanja povrede prava tužilaca
na na sudjenje u razumnom roku ima, kao relevantan period uzeti - naredni period od
23.10.2015. godine, kao datuma donošenja presude Vrhovnog suda Crne Gore.
S tim u vezi, iz navedenih spisa je utvrdjeno da su i u narednom periodu,
počev od 23.10.2015. godine, parnične radnje preduzimane u kontinuitetu, uz
prekoračenje zakonskih rokova u vezi zakazivanja ročišta propisanih čl.319 ZPP, da
su četiri ročišta odložena zbog nedolaska angažovanih vještaka, što je dovelo do
prolongiranja postupka, te da je ponovo presudjeno presudom P.br.1572/17 od
16.01.2018. godine, koja je u odnosu na glavnu stvar potvrdjena presudom Višeg
suda u Podgorici Gž.br.1974/18 od 23.04.2019. godine.
Kod naprijed navedenog, a imajući u vidu da je nakon presude Vrhovnog suda
Crne Gore Tpz.br.25/15 od 23.10.2015. godine postupak trajao 3 i po godine da je
pravosnažno presudjen odlukom Višeg suda u Podgorici Gž.br.1974/18 od
23.04.2019. godine, po nalaženju ovog suda tužiocima je povrijedjeno pravo na
sudjenje u razumnom roku, koje je garantovano čl.6 st.1 Zakona o zaštiti prava na
sudjenje u razumnom roku, jer je bilo za očekivati od suda da će nakon donošenja
odluke Vrhovnog suda, a pri činjenici da se radi o već ranije ukidanom predmetu, u
predmetu postupati marljivije i sa većom pažnjom.
BILTEN 1 / 2019 455

427
Za odlaganje ročišta zbog nedolaska vještaka u navedenom predmetu, koji je

iniciran još 2006. godine (prije 13 godina) nema opravdanja. Jer, "vještak radi u
kontekstu sudskog postupka, pod nadzorom sudije, koji ostaje odgovoran za
pripremu i brzo vodjenje sudjenja" (presuda Evropskog suda za ljudska prava
Nankov protiv Makedonije, br.17229/04, 08.03.2011. godine, p 74).
Po ocjeni ovog suda, ne radi se o parničnom predmetu pretjerane složenosti u
činjeničnom i pravnom smislu, imajući u vidu prirodu spora - utvrdjenje prava svojine.
Što se tiče interesa tužilaca, njihov interes je nesumnjiv, budući da su isti
zainteresovani za efikasnošću parničnog postupka, jer bi donošenje sudske odluke u
razumnom roku vodilo ka okončanju njihove nesigurnosti u pogledu njihovog
gradjansko pravnog položaja u odnosu na sporno zemljište. Jer, od eventualnog
uspjeha u sporu zavisi uživanje svojinskih prava na predmetnoj nepokrentosti.
Konačno, imajući u vidu prirodu spora (svojinski), može se govoriti o postupku koji
nije od kritične važnosti za tužene (tužioce po tužbi za pravično zadovoljenje).
Što se pak tiče dopirnosa za odugovlačenje postupka, po ocjeni ovog suda
doprinosa na strani tuženih odnosno njihovog punomoćnika nije bilo.
Odredbom čl.34. st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
propisano je da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 do 5.000,00 eura.
Cijeneći sve naprijed navedeno, rukovodeći se pritom principom pravedenosti,
ovaj sud je našao da iznos od po 400,00 eura predstavlja pravičnu naknadu i da je
isti srazmjeran težini povrijedjenog dobra, pri tom uzimajući u obzir i činjenicu da su
tužioci u ovom predmetu već ostvarili pravičnu naknadu, u iznosu od po 800,00 eura
presudom ovog suda Tpz.br.25/15 od 23.10.2015. godine.
Naime, dosudjeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje, u vidu nematerijalne
štete, zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj neizvjesnosti u
pogledu rezultata sudjenja (presuda Arvanitaki - Roboti And Others protiv Grčke)."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 22/19 od 21.06.2019. godine)

428
TRETMAN NEOPRAVDANOG TRAJANJA SUDSKOG POSTUPKA

U JEDNOSTAVNOM PREDMETU DUŽE OD DVIJE I PO GODINE
Odugovlačenje sudskog postupka u trajanju od najmanje šest godina

koje se ima pripisati isključivo sudu uz neopravdano trajanje postupka od dvije
godine, deset mjeseci i 16 dana, za koje sud dijeli odgovornost sa
punomoćnicom tužilje, ukazuje na pretjeranu povredu prava na sudjenje u
razumnom roku, naročito kod činjenice da se nije radilo o predmetu složenije
prirode u činjeničnom i pravnom smislu.
Iz obrazloženja:
"Sagledavanjem stanja stvari u spisima predmeta, ovaj sud je zaključio da je

punomoćnica tužilje u periodu od 25.01.2010.godine do 11.12.2012.godine,
doprinijela prolongiranju postupka, time što je svega tri dana prije ročišta od
25.01.2010.godine, na poštu u Č. predala podnesak, kojim je pravdala svoj
izostanak, a koji sasvim sigurno sudu nije mogao biti dostavljen do samog ročišta, na
kome je sud donio rješenje o povlačenju tužbe. Navedeni period bio je obilježen
donošenjem dva rješenja o predlogu za povraćaj u pređašnje stanje, koja su ukinuta
od strane drugostepenog suda i zakazivanjem brojnih ročišta, radi odlučivanja o
predlogu za povraćaj u pređašnje stanje, koja nijesu održavana zbog nemogućnosti
da se punomoćnici tužilje, koja je advokat, dostave pozivi, jer su se oni vraćali sa
konstatacijom poštanskog dostavljača „nije kući“, za što ne može biti razumnog
opravdanja kada se radi o dostavljanju pismena advokatskoj kancelariji. Na navedeni
način tužilja je u pomenutom periodu doprinijela odugovlačenju postupka, koliko i
sami sud, koji nije sa dovoljno pažnje sagledavao opravdanost predloga za povraćaj
u pređašnje stanje, a koji je u konačnom usvojen na ročištu od 11.12.2012.godine.
Nadalje, odugovlačenje postupka u toku 2018.godine prouzrokovano je isključivo
ponašanjem tužilje i njene punomoćnice, jer je sud na predlog punomoćnice, odlučio
da tužilju sasluša u svojstvu stranke, a ročišta za glavnu raspravu su odlagana zbog
izostanka tužilje. Uz to, punomoćnica tužilje se, nakon suočavanja sa sadržinom
nalaza vještaka medicinske struke, koji je od značaja za odluku suda o dijelu
tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, na ročištu od 26.12.2018.godine,
izjasnila da ostaje pri zahtjevu za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade,
iako je još na ročištu od 22.12.2008.godine obavijestila sud da će sa svojim
vlastodavcem razmotriti da li ostaje pri tom dijelu zahtjeva, kada joj je u izgled
stavljeno da tužilja prethodno mora da snosi izdatke za rad vještaka finansijske
struke, i na pomenutom ročištu bila obavezana od suda da se u navedenom pogledu
izjasni u roku od 15 dana, što nije učinila sve do pomenutog ročišta.
Imajući u vidu ukupno trajanje postupka od 11 godina, 11 mjeseci i devet
dana, dovedeno u vezu sa gore navedenim trajanjima odugovlačenja postupka,
evidentno je da je u preostalom vremenu postupak trajao oko osam godina i da za
toliko trajanje postupka nema nikakvog razumnog opravdanja, s obzirom da je
prolongiranje postupka u tolikom trajanju u isključivoj odgovornosti suda, jer je,
prema gore navedenim činjenicama, nastalo zbog pretjeranog kašnjenja sa
zakazivanjem pripremnog ročišta, suprotno čl.284 st.3 ZPP, nepridržavanja
zakonskog roka za odlaganje ročišta za glavnu raspravu, suprotno čl.319 st.2 ZPP,
BILTEN 1 / 2019 457

429
neshvatljivim kašnjenjem sa odlučivanjem punomoćnice tužilje o predlogu za

povraćaj u pređašnje stanje iz januara 2014.godine u trajanju više od tri godine i
neblagovremenim postupanjem vještaka u pomenutom parničnom predmetu. Kada je
riječ o odlaganju ročišta zbog nepostupanja vještaka, nijesu prihvatljivi navodi
zastupnika tužene da to može biti objektivno opravdanje za dužinu sudskog
postupka, kada se ima u vidu da „....vještak radi u kontekstu sudskog postupka, pod
nadzorom sudije, koji ostaje odgovoran za pripremu i brzo vođenje suđenja“ (presuda
Evropskog suda za ljudska prava Nankov protiv Makedonije, br. 17229/04,
08.03.2011.godine, p. 74).
Dovodeći u vezu gore navedene činjenice u pogledu odugovlačenja sudskog
postupka sa očekivanim vremenom za njegovo okončanje, ovaj sud je ocijenio da se
odugovlačenje sudskog postupka u trajanju od najmanje šest godina ima pripisati
isključivo sudu, što uz gore utvrđeno neopravdano trajanje postupka od dvije godine,
deset mjeseci i 16 dana, za koje sud dijeli odgovornost sa punomoćnicom tužilje,
ukazuje na pretjeranu povredu prava na suđenje u razumnom roku, naročito kod
činjenice da se u ovom slučaju nije radilo o predmetu složenije prirode u činjeničnom
i pravnom smislu.
Značaj predmeta spora za tužilju u navedenom parničnom postupku nije
egzistencijalne prirode, što znači da on ne odražava naročiti interes tužilje, već da se
u konkretnom slučaju manifestuje kao interes koji je uobičajeno imanentan drugim
postupcima za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
Odredbom čl.34 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
propisano je da se novčana naknada određuje u iznosu od 300,00 do 5.000,00 €.
Sve ukupno cijeneći navedeni interes tužilje i gore datu analizu odugovlačenja
postupka i s tim u vezi uzimajući u obzir neopravdano trajanje postupka koje se ima
pripisati sudu, kao i doprinos tužilje i njene punomoćnice odugovlačenju sudskog
postupka, te rukovodeći se principom pravednosti, ovaj sud je zaključio da je
dosuđeni iznos od 900,00€ srazmjeran težini povrijeđenog dobra i da predstavlja
adekvatnu satisfakciju tužilji zbog utvrđene povrede prava na sudjenje u razumnom
roku.
Naime, dosuđeni iznos čini pravično zadovoljenje u vidu naknade
nematerijalne štete, zbog stanja produžene neizvjesnosti tužilje u pogledu rezultata
suđenja."

430
NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU U POSTUPKU POVRAĆAJA ZEMLJIŠTA
(Čl. 2 i 34 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Pravo tužilaca za povraćaj zemljišta ulazi u domen imovinskih prava, pa

tužioci imaju pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u
razumnom roku.
***
Kontrolni zahtjev se podnosi samo u upravnom sporu i nije pravno
sredstvo za ubrzanje postupka pred upravnim organima.
Iz obrazloženja:
"Prethodno ispitujući dopuštenost tužbe, Vrhovni sud je utvrdio da su tužioci

prethodno podnosili Upravnom sudu Crne Gore kontrolni zahtjev, zbog povrede
prava na sudjenje u razumnom roku, u predmetu Uprave za nekretnine - PJ Bijelo
Polje br.04/2-173, koji je rješenjem predsjednice tog suda Su-IV-2 br.23/19 od
05.02.2019. godine odbijen, kao očigledno neosnovan, s pozivom na odredbu čl.2
Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, uz izloženo stanovište da
podnosioci kontrolnog zahtjeva zaštitu svog prava na sudjenje u razumnom roku
mogu tražiti, u sudskom postupku (i upravnom sporu), a ne u postupku, koji se vodi
pred organom uprave.
No, tužba za pravično zadovoljenje je dopuštena saglasno čl.33 st.1 i 2
Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Jer, kontrolni zahtjev se
podnosi samo u upravnom sporu i nije pravno sredstvo za ubrzanje postupka pred
upravnim organima.
Ocjenjujući da li tužilac ima pravo na sudsku zaštitu u smislu čl. 2 Zakona o
zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, s obzirom da se zahtjev odnosi na
postupak vraćanja zemljišta pred nadležnim organom državne uprave, ovaj sud je
imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je u presudi Sporrong i
Lonnroth protiv Švedske od 23.09.1982. godine, u paragrafu 79 istakao stav da se čl.
6 st.1 Konvencije, pa time i njegov aspekt prava na pravično sudjenje primjenjuje i na
postupke iz područja javnog prava ako oni na odredjeni način utiču na privatna
imovinska prava podnosioca zahtjeva.
Imajući u vidu da se u predmetom postupku odlučuje o pravu tužilaca za
povraćaj zemljišta i da to pravo ulazi u domen imovinskih prava, nesumnjivo je da
tužioci imaju pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom
roku.
Polazeći od odredbe čl. 2 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom
roku, kojom je predvidjeno da se pravo na sudsku zaštitu i dužina trajanja razumnog
roka utvrdjuju u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ovaj sud je
ocijenio da su za konkretni slučaj od odlučnog značaja stavovi Evropskog suda za
ljudska prava, koji se odnose na početak perioda, koji se uzima u obzir pri procjeni da
li je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. S tim u vezi ovaj sud je
imao u vidu sljedeće stavove Evropskog suda za ljudska prava:
BILTEN 1 / 2019 459

431
"Period koji treba uzeti u obzir počinje 29.10.1996. godine, na dan kada su
podnosioci predstavke uložili žalbu protiv odluke donesene u prvom stepenu“
(presuda Živaljević protiv Crne Gore br.17229/04, st.72, 08.03.2011. godine).
"Što se tiče razdoblja koji treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je upravni
postupak pokrenut 23.06.1998. godine. Medjutim, razdoblje koje treba razmotriti
započelo je tek kada je podnosilac zahtjeva uložio žalbu zbog ćutanja administracije.
Tada je nastao "spor" u smislu čl. 6 st.1“ (presuda Počuča protiv Hrvatske br.
38550/02, st.30., 29.jun 2006. godine).
"Što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je
upravni postupak pokrenut 18.09.1997. godine, a da je 14.06.1999. godine Područni
ured u Sisku donio rješenje, kojim je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva.
Medjutim, razdoblje koje treba razmotriti započelo je tek 09.07.1999. godine kada je
podnositeljica zahtjeva uložila žalbu protiv tog rješenja, jer je tada nastao "spor" u
smislu čl. 6 st.1 ili na dan kada je stranka po prvi put podnijela sredstvo pravne
zaštite protiv šutnje administracije (presuda Božić protiv Hrvatske br.22457/02, st.26,
29.06.2006. godine).
Iz spisa predmeta Uprave za nekretnine PJ Bijelo Polje br.463-105-1446/1-13
(ranije 954-105-1425/1-13) utvrdjuje se:
-da su tužioci dana 04.09.1992. godine Republičkom zavodu za geodetske
poslove PJ Bijelo Polje podnijeli zahtjev za povraćaj zemljišta shodno Zakonu o
vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine („Sl.list
RCG“ br.14/92);
- da je rješenjem Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne poslove Bijelo Polje
br.04-2-173/92 od 17.06.1993. godine usvojen zahtjev;
-da su tužioci protiv tog rješenja izjavili žalbu dana 01.07.1993. godine;
-da su više puta od strane drugostepenog organa poništena prvostepena
rješenja;
-da je rješenjem PJ Bijelo Polje br.04-17/2-96 od 20.06.2001. godine usvojen
njihov zahtjev i obavezani DD „F.“ „M.“ AD „E.-f.“, AD „B. – R.“ „P.“ „E.-m.“ “E.-l.“ i „E.-
M.“, iz B. P. da im vrate dio zemljišta iz društvene svojine iz posjedovnog lista br.11
KO Korita, upisano na TP „B.“, na način što će za navedeno zemljište obezbjediti
podnosiocima zahtjeva drugo odgovarajuće zemljište;
-da je to rješenje poništeno rješenjem Direkcije za nekretnine – Podgorica
br.463-65/98 od 31.07.2001. godine i predmet vraćen na ponovni postupak;
-da su se tužioci Upravi za nekretnine obratili zahtjevom 04.11.2013. godine
(predat na Poštu 29.10.2013. godine);
-da je pred prvostepenim organom dana 17.02.2014. godine održana usmena
rasprava, a potom 19.05.2014. godine i 11.06.2014.godine;
-da je zaključkom Uprave za nekretnine PJ Bijelo Polje br.463-105-1446/1-
2013 od 27.07.2017. godine prekinut postupak, zbog rješavanja prethodnog pitanja -
izmjene Uredbe o utvrdjivanju kompleksa poljoprivrednog zemljišta koji uživaju
posebnu pravnu zaštitu (“Sl.list RCG” br.45/92 i 9/97), u dijelu koji se odnosi na dio
kat. par. br.43/140 iz posjedovnog lista br.11 KO Korita i upućeni podnosioci zahtjeva
– tužioci da u roku od dva mjeseca od konačnosti zahtjeva preko Ministarstva
poljoprivrede od Vlade Crne Gore traže izmjenu navedene Uredbe;
-da je rješenjem Ministarstva finansija br.07-2-215/1-2017 od 22.01.2018.
godine poništen zaključak o prekidu postupka i predmet vraćen na ponovni postupak;
-da je AD F. “M.” iz B. P. dana 16.02.2018. godine podnijela tužbu Upravnom
sudu Crne Gore, koja je zavedena pod U.br.976/18, radi poništaja rješenja

432
Ministarstva finansija od 22.01.2018. godine, kojim je poništen zaključak o prekidu

postupka, o kojoj nije odlučeno.
Saglasno čl.4. Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku prilikom
odlučivanja o pravnim sredstvima zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku,
naročito se uzima u obzir složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu,
ponašanje podnosioca pravnog sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa,
te interes podnosioca pravnog sredstva, a što je u skladu sa praksom Evropskog
suda za ljudska prava (presude Camasso protiv Hrvatske br.15733/02 13.01.2005.
godine, p.32, Frydlender protiv Francuske br.30979/96, p.43 ECHR 2000 -VII i Kaić
protiv Hrvatske br.22014/04, 17.07.2008. godine, p.24 i Novović protiv Crne Gore
br.13210, od 23.10.2012. godne p.49).
Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u
protiv Francuske - 1989.god.). Prilikom odlučivanja o tome da li je poštovana
garancija razumnog roka uzimaju se u obzir samo ona kašnjenja, koja se mogu
pripisati državi, odnosno koja su prouzrokovali njeni organi (Napijalo protiv Hrvatske
br.66485/01, 13.11.2003. godine, 61). Kašnjenja za koja su organi za primjenu
Konvencije smatrali da se mogu pripisati državi obuhvataju u gradjanskopravnim
predmetima, izmedju ostalog, kašnjenja u vodjenju rasprave (presuda Zimmerman i
Steiner protiv Švajcarske - 1983.godine).
Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda za ljudska prava, razumni
rok bi se imao računati od 01.07.1993. godine, kada su tužioci izjavili žalbu protiv
rješenja Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne poslove Bijelo Polje br.04/2-173/92
od 17.06.1993. godine. No, dužina trajanja postupka u ovoj pravnoj stvari se ima
računati od 03.03.2004. godine, saglasno čl.44 st.2 Zakona o zaštiti prava na
sudjenje u razumnom roku, s tim što se saglasno st.3 citirane zakonske odredbe ima
uzeti u obzir i dužina trajanja postupka i prije 03.03.2004. godine.
Kako se radi o upravnoj stvari, u vezi zahtjeva tužilaca za povraćaj zemljišta
podnijetog saglasno Zakonu o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta
iz društvene svojine ("Sl.list CG" br.14/92), koji je započeo 04.09.1992. godine, da je
do 03.03.2004. godine, u postupku više puta odlučivano i prvostepeno rješenje zadnji
put poništeno rješenjem Direkcije za nekretnine - Podgorica br.463/65/98 od
31.07.2001. godine, te da su u relevantnom periodu (od 03.03.2004. godine) tek na
zahtjev tužilaca od 04.11.2013. godine u ovom postupku preduzete radnje - održane
usmene rasprave 17.02.2014, 19.05.2014 i 11.06.2014. godine, a potom nakon tri
godine zaključkom br.463-105-1446/1-2013 od 27.07.2017. godine prekinut postupak
(zaključak poništen rješenjem Ministarstva finanasija od 22.01.2018. godine), a da
upravni postupak još uvijek nije okončan, po nalaženju ovog suda je povrijedjeno
pravo tužilaca na sudjenje u razumnom roku, koje je garantovano čl.6 st.1 Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je bilo za očekivati da
nadležni organi iskažu veći stepen marljivosti u rješavanju ove upravne stvari, a
posebno ako se ima u vidu da se radilo o zahtjevu koji je podnesen prije 26 godina.
Po nalaženju ovog suda, radilo se o predmetu koji nije pretjerano složen u
činjeničnom i pravnom smislu, imajući u vidu prirodu zahtjeva tužilaca.
S druge strane, postojao je nesumnjiv interes tužilaca za efikasnošću
postupka, ako se ima u vidu da je njihov zahtjev usmjeren na povraćaj zemljišta iz
kompleksa poljoprivrednog zemljišta.
BILTEN 1 / 2019 461

433
Medjutim, što se tiče doprinosa tužilaca, po nalaženju ovog suda tužioci su u

relevantnom periodu (od 03.03.2004. godine) svojim pasivnim odnosom doprinijeli
odugovlačenju postupka u ovoj upravnoj stvari, koji (doprinos) je od značaja prilikom
odmjeravanja visine pravične naknade. Naime, stoji činjenica da je postupak,
računajući od 03.03.2004. godine, pa do dana podnošenja tužbe trajao 14 godina, 10
mjeseci i 15 dana i da još uvijek traje, za što država nema opravdanje. No, s druge
strane, i tužiocima se ima pripisati izvjestan doprinos odugovlačenju postupka u
relevantnom periodu. Prednje, ako se ima u vidu da su isti u periodu od 03.03.2004.
godine, pa do podnošenja zahtjeva upravnom organu - 04.11.2013. godine, dakle
punih gotovo deset godina (9 godina, osam mjeseci i jedan dan) iskazali neaktivnost
u ovom postupku, budući da isti u tom periodu, u navedenom predmetu nijesu
preduzeli nijednu radnju u pravcu ubrzanja postupka i iskoristili pravna sredstva, koja
su im bila na raspolaganju zbog ćutanja uprave u skladu sa odredbama Zakona o
upravnom postupku.
Odredbom čl.34 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je
propisano da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 - 5.000,00 eura.
Dakle, cijeneći sve naprijed navedeno, rukovodeći se principom pravednosti,
ovaj sud je našao da iznos od po 1.500,00 eura predstavlja pravičnu naknadu i da je
isti srazmjeran težini povrijedjenog dobra.
Naime, dosudjeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje (satisfakcija) u vidu
nematerijalne štete, zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj
neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (presuda Arvanitaki - Roboti and Others
protiv Grčke)."

434
DOPRINOS TUŽIOCA DUŽINI TRAJANJA POSTUPKA

(Član 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Nepodnošenjem pravovremeno pravnih sredstava za ubrzanje postupka i

podnošenjem na raspravi zahtjeva za izuzeće sudije i predsjednika suda koji su
očigledno bili neosnovani, tužilac je doprinio odugovlačenju parnične
procedure.
Iz obrazloženja:
"Predsjednik Višeg suda u Podgorici, rješenjem Su VI-2.br.30/18 od

13.08.2018. godine, uvažio je kontrolni zahtjev i naložio prioritetno rješavanje
predmeta P.br.108/13.
Imajući to u vidu, Vrhovnom sudu je, shodno čl.37 st.3 Zakona o zaštiti prava
na suđenje u razumnom roku, jedino preostalo da ovdje tužiocu presudom odredi
pravično zadovoljenje, odnosno ocijeni osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu visine.
Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva Vrhovni sud je pošao od odredbe čl.4
Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku kojom je propisano da se
prilikom odlučivanja o tužbi za pravično zadovoljenje (ne samo o njenoj osnovanosti
već i o visini postavljenog tužbenog zahtjeva), naročito uzima u obzir složenost
predmeta, ponašanje podnosioca pravnog sredstva, ponašanje suda i drugih
državnih organa, te interes podnosioca tužbe. Ovakav pristup u skladu je sa praksom
Evropskog suda za ljudska prava koji je, u više odluka, kao i u presudi Arčon i dr. v.
Crne Gore - 2018 br.15495/10 §16, ukazao da se razumnost dužine trajanja
postupka, a s tim u vezi i pravično zadovoljenje "procjenjuje u svijetlu okolnosti
predmeta i u odnosu na sledeće kriterijume, kompleksnost predmeta, ponašanje
podnosioca predstavke i relevantnih državnih organa, kao i šta je bilo za podnosioca
predstavke pitanje u sporu (vidjeti, između mnogih drugih izvora Frylender v.
Francuske (VV) br.30979/96 § 43-2000/VII)".
Polazeći od navedenih kriterijuma, a u skladu sa novijom praksom Evropskog
suda za ljudska prava (Arčon i dr. v. Crne Gore - 2018 br.15495/10; Montemlin
Šajo v.Crne Gore - 2018, br.61976/10), Vrhovni sud je u konkretnom slučaju imao
sveobuhvatan pristup. S tim u vezi, a imajući u vidu da je prvostepeni postupak u
predmetu P.br.108/13 pred Osnovnim sudom u Kotoru do sada trajao 6 godina
(počev od februara 2013.godine), Vrhovni sud je ocijenio da procedura do sada nije
ispunila zahtjev "razumnog roka", te da je došlo do povrede prava tužioca na suđenje
u razumnom roku. Iako je konkretan predmet, u kome je rješavano o tužbenom
zahtjevu kojim je traženo da se poruši izgrađeni stambeni objekat koji je prema stavu
tužilaca u tom predmetu zauzimao dio njihovog zemljišta ili da im se nadoknadi
materijalna šteta uključujući i izmaklu dobit, bio relativno složen jer je u predmetu
trebalo provesti više različitih vrsta vještačenja, Vrhovni sud ocjenjuje da se dužina
trajanja postupka u prvostepenoj nadležnosti ničim ne može opravdati. Nakon
početnog blagovremenog postupanja u predmetu, dolazilo je do većih ili manjih
zastoja u radu, dijelom zbog izmjene postupajućih sudija (ukupno trojica), a dijelom
što su ročišta odlagana na period duže od zakonom propisanog perioda od trideset
dana (čl.319 st.2 ZPP-u). Nerijetko se dešavalo da se zakazano ročište odlagalo jer
su se spisi predmeta nalazili kod vještaka (06.10.2014., 08.12.2015., 06.03.2017.,
BILTEN 1 / 2019 463

435
12.07.2017., 22.09.2017., 09.11.2017., 13.02.2018. godine), a odgovornost je suda,

pa time i ovdje tužene da obezbijedi da se nalazi vještaka blagovremeno dostavljaju i
vještaci uredno odazivaju na sudske pozive. Pri tom konstatovano je da je sudija
samo jednom kaznila vještaka zbog neodazivanja sudskm pozivu (odluka od
09.02.2017.godine). Takođe, se postupak prolongirao donošenjem odluke od strane
prvostepenog suda koja je kasnije po žalbi ukinuta od strane Višeg suda i ocijenjena
kao neosnovana, a što je sve uticalo na dodatno prolongiranje postupka. Tako je na
zapisniku od 27.03.2018.godine sud donio rješenje kojim je odbio preinačenje tužbe
smatrajući da je u pitanju objektivno preinačenje, na koje tuženi nije dao saglasnost,
pa su spisi upućeni po žalbi Višem sudu u Podgorici, odakle su vraćeni
19.07.2018.godine, sa odlukom u kojoj je ukazano na neosnovanost prvostepene
odluke, jer se nije radilo o objektivnom preinačenju tužbe. Time je postupak dodatno
odugovlačen skoro 6 mjeseci (naradna rasprava zakazana za 10.09.2018. godine).
Ovdje tužilac doprinio je dužini trajanja postupka jer nije pravovremeno koristio
pravna sredstva za ubrzanje postupka, koja su mu po zakonu bila na raspolaganju.
Naime, tužilac je podnio kontrolni zahtjev 17.05.2018.godine, dakle tek po proteku
skoro 5 i po godina od podnošenja tužbe, iako nije bilo objektivnih smetnji da to učini
mnogo ranije i time spriječi povredu svog prava na suđenje u razumnom roku ili bar
to pokuša.
Uz to tužilac je na raspravi koja je bila zakazana za 10.09.2018.godine, podnio
zahtjev za izuzeće sudije i predsjednika Osnovnog suda u Kotoru, iako je očigledno
bio neosnovan i dodatno vodio neopravdanom odugovlačenju postupka, pa je i time
doprinio da se procedura odlučivanja po njegovoj tužbi prolongira.
Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud je ocijenio da tužbeni zahtjev u dijelu
visine nije pravilno opredijeljen, jer je i tužilac svojim nepostupanjem,
(nepodnošenjem pravnih sredstava za ubrzanje postupka) i postupanjem
(podnošenjem na raspravi zahtjeva za izuzeće sudije i predsjednika suda koji su
očigledno bili neosnovani), doprinio prekomjernom trajanju konkretne parnične
procedure, pa iznos od 800,00 € predstavlja onu mjeru pravičnog zadovoljenja koja
će tužiocu nadoknaditi nematerijalnu štetu nastalu pretrpljenim frustracijama i
neizvjesnošću zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog sudskog postupka."

436
PRESUDA O UTVRDJIVANJU POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
(Član 38 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Kada nije odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova krivičnog postupka

advokata, koji je bio odredjen za branioca po službenoj dužnosti, a kojim
zahtjevom je traženo 150 €, nema mjesta da se dosudi naknada nematerijalne
štete, već samo da se donese presuda kojom se utvrdjuje povreda prava na
sudjenje u razumnom roku, jer predmet zahtjeva advokata nema značajan
finansijski uticaj, zbog čega se može smatrati da je njegovo potraživanje
manjeg značaja po njegove finansijske interese.
Iz obrazloženja:
"Ispitujući dopuštenost tužbe ovaj sud je utvrdio da je tužilac u vezi sa

zahtjevom za naknadu troškova u predmetu Osnovnog suda u Podgorici
Kim.br.37/09 podnosio kontrolni zahtjev, čime je ispunjen uslov za podnošenje tužbe
za pravično zadovoljenje, da je tužba podnijeta u roku propisanom u čl. 33 st.3
Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku i da tužba sadrži sve podatke u
skladu sa čl. 35 st. 1 u vezi čl. 9 st.3 navedenog zakona.
Medjutim, kada je u pitanju dopuštenost tužbe sa stanovišta ratione materiae,
odnosno odgovor na pitanje da li tužilac u konkretnom slučaju ima pravo na sudsku
zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je ocijenio da
stav predsjednika prvostepenog i drugostepenog suda, istaknut u rješenju o
kontrolnom zahtjevu, odnosno u rješenju po žalbi protiv tog rješenja, da sudska
zaštita prava na sudjenje u razumnom roku pripada okrivljenom u krivičnom
postupku, ali ne i u situaciji kada se odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova
krivičnog postupka advokata koji je bio određen za branioca po službenoj dužnosti,
nema valjano utemeljenje u čl. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
i u čl. 6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Naime, odredbom čl. 2 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom
roku propisano je da se pravo na sudsku zaštitu i dužina trajanja razumnog roka
utvrdjuje u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava.
U presudi Moreira de Azavedo protiv Portugalije – br.11296/84, 23.10.1990.
godine, p 66 Evropski sud za ljudska prava je iznio stav da se garancije iz čl. 6
Konvencije primjenjuju i na postupke za štete nastale u krivičnom postupku. U
navedenom paragrafu sud je iznio stav da pravo na pravično sudjenje ima takvo
značajno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti opravdanja za restriktivno
tumačenje čl. 6 st.1 Konvencije, kao i da se u tom slučaju predmet odnosio na
odredjivanje prava i da je rezultat postupka bio odlučujući za to pravo.
Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava garancije pravičnog sudjenja
se primjenjuju i u postupcima izmedju pojedinca i države, a naročito kada je imovina
predmet takvih postupaka.
Pod pojmom imovine Evropski sud podrazumijeva i zahtjev čiji podnosilac
može da tvrdi da ima „legitimno očekivanje“ da će zahtjev biti realizovan - presude
Presos kompanija Naviera protiv Belgije A 332 (1995) i Pine Valley Developments i
BILTEN 1 / 2019 465

437
drugi protiv Irske A 222 (1991). U tom smislu potraživanje se smatra imovinom kada
je u dovoljnoj mjeri utvrdjeno da se može realizovati.
Slijedeći navedene stavove ovaj sud je imao u vidu da zahtjev za naknadu
troškova krivičnog postupka branioca okrivljenog, koji je određen po službenoj
dužnosti, ima pouzdan osnov u odredbi čl.226 st.4 ZKP i u odredbama Advokatske
tarife, u vidu legitimnog očekivanja da će troškovi branioca biti nadoknađeni, odnosno
da će biti donijeta odluka po zahtjevu u samom krivičnom postupku. Stoga se takvo
potraživanje može smatrati utvrđenim u dovoljnoj mjeri da se može realizovati i ima
se smatrati imovinom kao gradjanskim pravom zbog čega je njegov nosilac ovlašćen
da podnese pravna sredstva za sudsku zaštitu zbog povrede prava na suđenje u
razumnom roku. Prema tome tužba za pravično zadovoljenje tužioca B. S. je
dopuštena.
Imajući u vidu odredbu čl. 37 st.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u
razumnom roku, kojom je propisano da kada je pravosnažnim rješenjem kontrolni
zahtjev odbijen, Vrhovni sud presudom može odrediti pravično zadovoljenje ili odbiti
tužbeni zahtjev ako utvrdi da nije povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku,
ovaj sud je prethodno morao utvrditi da li je kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu
troškova u predmetu Osnovnog suda u Podgorici Kim.br.37/09 povrijedjeno pravo
tužioca na sudjenje u razumnom roku.
Saglasno čl.4 navedenog zakona, prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima
zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, naročito se uzima u obzir
složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca pravnog
sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog
sredstva, a što je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presude
Camasso protiv Hrvatske br.15733/02, 13.01.2005.godine, p.32, Frydlender protiv
Francuske br.30979/96, p.43 ECHR 2000-VII i Kaić protiv Hrvatske
br.22014/04,17.07.2008. godine p.24).
Takodje, Evropski sud za ljudska prava je i u predmetu Novović protiv Crne
Gore (br.13210/05, 23.10.10.2012.godine, p.49) ponovio da se pri procjeni da li je
dužina nekog postupka razumna moraju cijeniti okolnosti konkretnog predmeta i uzeti
u obzir kriterijumi koji su predvidjeni u sudskoj praksi, a naročito složenost predmeta,
ponašanje strana i relevantnih organa vlasti i značaj predmeta za stranku.
Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u
protiv Francuske - 1989. god.). Prilikom odlučivanja o tome da li je prekršena
garancija razumnog roka uzimaju se u obzir ona odlaganja za koja se država može
smatrati odgovornom, odnosno koja su prouzrokovali njeni organi (Napijalo protiv
Hrvatske br.66485/01, 13.11.2003.godine, p.61). Kašnjenja za koja su organi za
primjenu Konvencije smatrali da se mogu pripisati državi obuhvataju u
gradjanskopravnim predmetima, između ostalog, kašnjenja u vodjenju rasprave
(presuda Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske - 1983. god.).
Na osnovu datih podataka iz spisa predmeta utvrdjeno je da tužilac smatra da
mu pripadaju troškovi krivičnog postupka za radnje koje je kao branilac po službenoj
dužnosti preduzeo u početnoj fazi krivičnog postupka koji je prema maloljetnom P. L.
pokrenut zbog krivičnog djela teška krađa iz čl.240 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika Crne
Gore po zahtjevu Osnovnog državnog tužilaštva Ktm.br.31/09 od 08.06.2009.godine,
u kome je za branioca po službenoj dužnosti određen advokat S. L. iz P. tek
03.09.2015.godine. Dakle, tužilac je tražio troškove krivičnog postupka za radnje

438
kojima je prisustvovao prije ovog datuma, a prema prilozima tužbe izvjesno je da je

zahtjev za podnošenje rješenja o troškovima podnio dana 06.07.2010.godine, što
zastupnik tužene ne spori u izjašnjenju na tužbu. Kako nije odlučeno po ovom
zahtjevu tužilac je podnio novi zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka, koji
je kod suda zaveden 13.03.2018.godine, o kome nije odlučeno rješenjem protiv kojeg
bi tužilac imao pravo da podnese žalbu, već je on obaviješten aktom sudije za
maloljetnike da u spisima predmeta nema dokaza da je postupao kao branilac po
službenoj dužnosti. S tim u vezi neprihvatljivi su navodi zastupnika tužene, kojima se
slijede razlozi iz drugostepenog rješenja po kontrolnom zahtjevu, da tužilac nije
podnosio žalbu vijeću iz čl.24 st.7 ZKP „iako je odredbom čl.230 st.5 ZKP propisano
da o žalbi protiv rješenja o troškovima postupka u korist okrivljenog ili u slučaju
nedonošenja rješenja odlučuje označeno vijeće“, jer navedena zakonska odredba ne
poznaje mogućnost podnošenja žalbe u slučaju nedonošenja rješenja, s obzirom da
je istom propisano da, u slučaju obustave postupka ili donošenja oslobađajuće ili
odbijajuće presude, o visini nužnih izdataka okrivljenog i nužnih izdataka i nagrade
branioca odlučuje predsjednik vijeća posebnim rješenjem, te da o žalbi protiv tog
rješenja odlučuje vijeće iz čl. 24 st.7 ZKP. Dakle, u konkretnom slučaju sud nije donio
odluku o zahtjevu branioca (ovdje tužioca) za naknadu troškova krivičnog postupka,
koji je podnijet 06.07.2010.godine, pa ni po naknadno dostavljenom novom zahtjevu
od 13.03.2018.godine i neodlučivanje u ovako dugom vremenskom periodu ima se
isključivo pripisati sudu.
Tužilac ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, a po ocjeni ovog
suda radilo se o odlučivanju za naknadu troškova krivičnog postupka, u kom pogledu
nema bilo kakve činjenične ili pravne složenosti.
Kada je u pitanju značaj zahtjeva za naknadu troškova krivičnog postupka za
tužioca, ovaj sud je ocijenio da je postojao njegov interes da se po istom efikasno
odluči. Međutim, imajući u vidu da je podnijetim zahtjevom advokat tražio naknadu
troškova krivičnog postupka u iznosu od svega 150,00€, ovaj sud ocjenjuje da
predmet njegovog zahtjeva nema značajni finansijski uticaj, zbog čega se
potraživanje advokata može smatrati da je manjeg značaja po njegove finansijske
interese.
Kod iznijetih zaključaka ovaj sud je ocijenio da u konkretnom slučaju treba
primijeniti odredbu čl.38 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,
kojom je propisano da Vrhovni sud Crne Gore, može izuzetno, imajući u vidu sve
okolnosti slučaja, a naročito ponašanje stranaka, da presudom utvrdi samo povredu
prava na sudjenje u razumnom roku.
Naime, kada se imaju u vidu sve okolnosti slučaja, a naročito interes tužioca
koji je opisan u gore datim razlozima, ovaj sud zaključuje da će se samim utvrđenjem
povrede prava na suđenje u razumnom roku i time što će ova presuda biti objavljena
na internet stranici „Sudovi Crne Gore“ postići svrha pravičnog zadovoljenja. Zbog
toga nema mjesta da se dosudi i nematerijalna šteta u traženom iznosu."
BILTEN 1 / 2019 467

439
POSTIZANJE SVRHE PRAVIČNOG ZADOVOLJENJA

(Član 4, čl. 37 st. 3 i 38 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Ne bi bilo srazmjerno dosuditi naknadu nematerijalne štete zbog povrede

prava na sudjenje u razumnom roku u iznosu koji je dvostruko veći od
tužbenog zahtjeva, jer će se svrha pravičnog zadovoljenja postući utvrdjenjem
povrede prava na sudjenje u razumnom roku i i objavom presude na internet
stranici.
Iz obrazloženja:
"Sud može u izuzetnim slučajevima utvrditi presudom samo povredu prava na

sudjenje u razumnom roku, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito
ponašanje stranke u sporu, na što upućuje odredba čl.38 st.1 Zakona o zaštiti prava
na sudjenje u razumnom roku.
Prilikom primjene navedenih zakonskih odredbi ima se u vidu praksa
Evropskog suda za ljudska prava. Kada Evropski sud utvrdi povredu prava na
sudjenje u razumnom roku, po pravilu će na zahtjev podnosioca predstavke dosuditi
pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne štete. Smatra se da postoji
snažna, mada oboriva pretpostavka, da je pretjerano dug postupak uzrokovao
nematerijalnu štetu (presudu Apicella protiv Italije, br.64890/01 od 29.03.2006.
godine, st.93) zbog stanja uznemiranosti i neprijatnosti života u produženoj
neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (presuda Arvanitiki – Roboti i drugi protiv
Grčke, br.27278/03 od 15.02.2008. godine, st.27). Ako domaći sud, prilikom
odlučivanja po zahtjevu za zaštitu prava na sudjenje u razumnom roku utvrdi povredu
prava, a nadje da nije pretrpljena nematerijalna šteta ili nadje da je pretrpljena samo
minimalna šteta, takav stav će morati uvjerljivo da obrazloži (presuda Scordino protiv
Italije, br.36813/97 od 29.03.2006. godine, st.203-204).
Saglasno čl.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, prilikom
odlučivanja o pravnim sredstvima zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku,
pa i kada se odlučuje o tužbi za pravično zadovoljenje, naročito se uzima u obzir
složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca pravnog
sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, a što je u skladu sa praksom
Evropskog suda za ljudska prava (presuda Novović protiv Crne Gore, br.13210/05 od
23.10.2012. godine, st.49). S tim u vezi treba ukazati da su prilikom ocjene da je
došlo do kršenja prava na sudjenje u razumnom roku relevantna samo ona kašnjenja
u postupku koja se mogu pripisati sudu i drugim državnim organima.
Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Podgorici se utvrdjuje da je tužbeni
zahtjev tužilje, radi sticanja bez osnova, opredijeljen na iznos od 125,00€. Iz tužbe
proizilazi da je rješenjem Osnovnog suda u Danilovgradu Iv.br.399/11 od
21.03.2011.godine bilo određeno sprovođenje izvršenja, na osnovu vjerodostojne
isprave, radi prinudne naplate novčanog potraživanja, da je sa računa tužilje na
račun D. za t. M. Doo P. bio isplaćen iznos od 125,00€ i da je rješenjem Osnovnog
suda u Podgorici Ip.br.2117/16 od 16.06.2017.godine usvojen prigovor tužilje te
ukinuto rješenje o izvršenju, obustavljeno rješenje u cjelini i ukinute sprovedene
radnje. Ovo rješenje rješenje je dostavljeno tužilji, dana 24.07.2017.godine, ali ona

440
nije podnosila predlog za protivizvršenje u roku iz čl.78 st.3 Zakona o izvršenju i

obezbjedjenju.
Polazeći od navedenih činjenica ovaj sud je utvrdio da u konkretnom slučaju
treba primijeniti odredbu čl.38 st.1 Zakona o zaštiti pava na sudjenje u razumnom
roku i presudom samo utvrditi kršenje prava, koja je utvrdjena i pravosnažnim
rješenjem predsjednika Osnovnog suda u Podgorici, zbog čega je odlučeno kao u
stavu 1 izreke ove presude.
Ovaj sud je imao u vidu da se u konkretnom slučaju, kada je riječ o predmetu
Osnovnog suda u Podgorici Mal.br.1540/17 radi o činjenično i pravno jednostavnom
predmetu, u kome za period nešto duži od jedne godine sud nije preduzimao
adekvatne procesne radnje, a taj period ne ukazuje na pretjerano odugovlačenje
sudskog postupka. Medjutim, sud je cijenio osnovanim navode iz izjašnjenja
zakonskog zastupnika tužene u dijelu gdje se apostrofira doprinos tužilje koja, nakon
što je donijeto rješenje Osnovnog suda u Podgorici Ip.br.2117/16 od
16.06.2017.godine, nije u roku od 15 dana, koji je predvidjen odredbom čl.78 st.3
Zakona o izvršenju i obezbjedjenju, podnijela predlog za protivizvršenje, kojim bi bez
vodjenja parnice ostvarila naplatu spornog potraživanja. Na taj način bilo bi
izbjegnuto vodjenje parnice i u tome se ogleda neopravdani doprinos tužilje vodjenju
sudskog postupka.
Imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja, a naročito dužinu
odugovlačenja postupka, koja se ne može smatrati pretjeranom, da tužilja nije
izbjegla vodjenje parnice korišćenjem predloga za protivizvršenje u izvršnom
postupku, da se, imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 125.00€, radi o
predmetu manjeg značaja, u kome interes tužilje nije izražen kako se to navodi u
tužbi tužilje i da vrijednosti predmeta spora u tom iznosu ne bi bilo srazmjerno
dosuditi naknadu štete u iznosu od 300,00€, dakle u iznosu koji je više od dvostruko
veći od tužbenog zahtjeva, kao i činjenicu da je u predmetu Osnovnog suda u
Podgorici Mal.br.1540/17 zakazano sudjenje i da se može očekivati brzo okončanje
postupka, ovaj sud zaključuje da će se samim utvrdjenjem povrede prava na sudjenje
u razumnom roku i time što će ova presuda biti objavljenja na internet stranici
„Sudovi Crne Gore“ postići svrha pravičnog zadovoljenja te da će Osnovni sud u
Podgorici u daljem toku postupka revnosno preduzimati procesne radnje. Zbog toga
nema mjesta da se dosudi i nematerijalna šteta u traženom iznosu, pa je odlučeno
kao u stavu 2 izreke ove presude."
BILTEN 1 / 2019 469

441
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE

ZBOG POVREDE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
(Član 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Prekoračenje rokova samo po sebi ne znači da je došlo do kršenja

garancije razumnog roka, ako se ima u vidu da su radnje preduzimane u
kontinuitetu i da nije bilo neopravdanog prolongiranja postupka
***
Ukupnom dužinom trajanja postupka od dvije godine, sedam mjeseci i 23
dana, nije došlo do kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Kako je u postupku utvrdjeno da je postupak u predmetu Osnovnog suda u

Baru P.br.792/16 iniciran tužbom, podnesenom sudu dana 06.10.2016. godine, da
isti računajući u odnosu na datum podnošenja tužbe za pravično zadovoljenje -
29.05.2019. godine traje dvije godine, sedam mjeseci i 23 dana i da još uvijek nije
okončan, da su od strane prvostepenog suda preduzimane parnične radnje u
kontinuitetu, uz istina, prekoračenja zakonskih rokova u zakazivanju ročišta glavne
rasprave propisanih čl.295 i 319 ZPP, po nalaženju ovog suda u tom predmetu nije
došlo do kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku, koje je garantovano
čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Naime, stoji činjenica da je glavna rasprava nakon održanog pripremnog
ročišta zakazana za dan 07.03.2017. godine, dakle mimo roka propisanog čl.295 st.2
ZPP - 60 dana od dana održavanja pripremnog ročiša (održano 28.12.2016. godine),
dakle uz prekoračenje od 10 dana i da su ročišta glavne rasprave odlagana na duži
rok od 30 dana, koji je propisan čl.319 st.2 ZPP. Medjutim, samo prekoračenje
rokova samo po sebi ne znači da je došlo do kršenja garancije "razumnog roka", ako
se ima u vidu da su radnje preduzimane u kontinuitetu i da nije bilo neopravdanog
prolongiranja postupka.
Dakle, ako se ima u vidu ukupna dužina trajanja postupka (računajući od dana
podnošenja tužbe), od dvije godine, sedam mjeseci i 23 dana, po nalaženju ovog
suda nije došlo do kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku, zbog čega je
tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. 27/19 od 21.06.2019. godine)

INDEKS POJMOVA
Akademsko zvanje
-ocjena zakonitosti odluke o izboru
u akademsko zvanje 355
Aneks ugovora o diobi 375
Brisanje osude 44
Bitne povrede odredaba
krivičnog postupka 51 - 53
parničnog postupka 92, 93, 97
Bankarska garancija 203
upravnog postupka 396
Gradsko gradjevinsko zemljište 248 -251
Doprinos u sticanju bračne imovine 302

Dopuštenost izvršenja 114
Diskriminacija 311 - 318
Dobrovoljna likvidacija 370
Derivativna tužba 373
Doprinos po osnovu dopunskog rada 402
Doprinos dužini trajanja postupka 463
BILTEN 1 / 2019 473

E
Evikcija 194
Eksproprijacija
-nepotpuna eksproprijacija 260
-zastarjelost prava na naknadu za
eksproprisanu nepokretnost 186
Falsifikovanje isprave 27
Fizička dioba 262
Identitet presude i optužbe 38

Izgubljena dobit 151
Izdržavanje djeteta nakon
punoljetstva 291
Izmjena odluke o izdržavanju 294, 296
Izlučenje stana iz stečajne mase 368
Istupanje iz društva 381
Jemčeva odgovornost 201

Javni funkcioner
-prihodi javnog funkcionera 399
Krijumčarenje 20
Kompenzacija potraživanja 175 - 178
Koncesiona i posebna naknada 421

L
Lišenje roditeljskog prava 289
Mjere tajnog nadzora 33, 35

Mjenica 206
Medjupresuda 88
Materijalno obezbjedjenje 409
Nužna odbrana 36
Ništavost ugovora o poklonu 127
Ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju 128, 277
Ništavost poravnanja 132
Naknada štete za devastirano zemljište 153
Naknada troškova specijalizacije 168
Načelo pouzdanja u katastar nepokretnosti 246
Nenadležnost suda 80, 81
Otpuštanje duga 189

Održaj
-redovni održaj 217
-vanredni održaj 221
Odbacivanje tužbe 81, 83, 85
Odbacivanje revizije 102 - 107
Otpremnina
-isključenje prava na otpremninu 335
Otkaz ugovora o radu 325, 337
Ortopetski dodatak 411
Prevara 18
BILTEN 1 / 2019 475

Pritvor 40 - 43
Predugovor 121
Pobijanje dužnikovih pravnih radnji 173
Posrednička naknada 199
Posredna državina 219
Preinačenje tužbe 86
Ponavljanje parničnog postupka 108 - 112
Ponavljanje upravnog postupka 394
Pravo na obeštećenje 416
Porez na dobit pravnih lica 418
Pravo na pravično sudjenje 431, 435
Pravo na obrazloženu odluku 438
Pravo na odbranu 440
Pravo na imovinu 444, 447
Pravo na dom 442
Raskid ugovora o kupoprodaji 141 - 146

Renta 162
Razrješenje dužnosti direktora 333, 353
Refundacija zarada 407
Službenost
-konstituisanje službenosti 236
-zaštita prava službenosti 238
Stečajni upravnik
-odgovornost stečajnog upravnika
za štetu 365
Sticanje statusa zadrugara 386
Sukob interesa 400
Starosna penzija 406
Svrha pravičnog zadovoljenja 468
Tumačenje ugovora 123

Testament
-ništavost pisanog testamenta pred

svjedocima 271
Transformacija ugovora o radu 319 -322
Tehnološki višak 337 - 341
Teža povreda radne obaveze 351
Tužba za pravično zadovoljenje
-odbacivanje tužbe 454
U
Ustupanje ugovora 147

Ugovorna kazna 170
Uznemiravanje prava svojine 231
Ugovor o djelu 323
Uvećani staž osiguranja 404
Utvrdjenje povrede prava na sudjenje
u razumnom roku 465
Vanredno ublažavanje kazne 59 - 62

Vansudska prodaja nepokretnosti 241
Vršenje roditeljskog prava 287
Vanbračna zajednica 306
Zloupotreba službenog položaja 20

Zahtjev za zaštitu zakonitosti 63 - 66
Založna izjava 243
Zemljišne knjige 255
Zatezna kamata 171
Zaostavština
-sastav zaostavštine 267
-naknadno pronadjena zaostavština 281
Zajednička imovina bračnih drugova 299
Zloupotreba prava na odsustvo 336
BILTEN 1 / 2019 477

SADRŽAJ / CONTENTS
PRAVNI STAVOVI .................................................................................................7

LEGAL ATTITUDES
SUDSKA PRAKSA...............................................................................................13
COURT PRACTICE
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO.....................................................................15

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO.........................................................................33

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW9
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO..................................................................77

CIVIL PROCEDURE LAW
OBLIGACIONO PRAVO.....................................................................................119
LAW OF CONTRACTS AND TORTS
STVARNO PRAVO.............................................................................................211
PROPERTY LAW
NASLJEDNO PRAVO.........................................................................................265
SUCCESSION LAW
PORODIČNO PRAVO........................................................................................285
FAMILY LAW
RADNO PRAVO.................................................................................................309
LABOUR LAW
PRIVREDNO PRAVO.........................................................................................363
COMMERCIAL LAW
UPRAVNO PRAVO............................................................................................391
ADMINISTRATIVE LAW
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE..........................................................................427

HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS
INDEKS POJMOVA............................................................................................473
INDEX
448
CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
Izdavač / Publisher
Vrhovni sud Crne Gore
Tehnička obrada / Technical processing

Nada Janković
Tiraž / Circulation
700
Štampa / Press
Štamparija "IVPE" - Cetinje
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje
347.991 (497.16) (055)
BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Dušanka Radović - God 1 (1994) -

Podgorica (Njegoševa 10); Vrhovni sud Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cm
Godišnje
ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)
COBISS.CG.ID 10914832

Bilten 1-2019 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Bilten 1-2019 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bilten 1-2019 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

CRNA GORA / MONTENEGRO

Za izdavača / For publisher

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Glavna i odgovorna urednica / Editor in chief

Radule Kojović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika

Urednica u redakciji / Desk Editor

Sekretarka redakcije / Secretary desk

Podgorica, oktobar 2019. godine

Prilikom ocjene dozvoljenosti revizije protiv pravosnažne presude

U smislu odredbe člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

Za vrijeme primjene Granskog kolektivnog ugovora za oblast prosvjete iz

Odjeljenje sudske prakse i pravne informatike Vrhovnog suda Crne Gore u

Prilikom sagledavanja prakse instanciono nižih sudova u predmetima u kojima

Radi pravilnog sagledavanja spornog pitanja neophodno je prvenstveno

8 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Pravilnikom o sadržaju obrazaca i načinu vodjenja jedinstvene

Granskim kolektivnim ugovorom za oblast prosvjete ("Sl. list RCG", br.

Članom 7 navedenog Granskog kolektivnog ugovora bliže je definisana

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore

10 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

KRIVIČNO DJELO UBISTVO U POKUŠAJU

Umišljaj okrivljenog bio je upravljen da oštećenog liši života ako je

"Neosnovano se žalbom ukazuje da je prvostepeni sud zbog pogrešne ocjene

16 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO DJELO PREVARA

Činjenica da li je optuženi radnje preduzeo u cilju pribavljanja

18 VRHOVNI SUD CRNE GORE

je od značaja za pravilnu ocjenu djela u pitanju, a naročito za izvodjenje zaključaka o

KRIVIČNO DJELO KRIJUMČARENJE

U pogledu postojanja krivičnog djela krijumčarenje iz člana 265 stav 1

"U pogledu postojanja krivičnog djela krijumčarenje iz čl.265 st.1 Krivičnog

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA SLUŽBENOG POLOŽAJA

Učinjeno je krivično djelo zloupotreba službenog položaja ako je carinik

"U izreci prvostepene presude u odnosu na okrivljenog V. M. koji je oglašen

20 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŽANJE

"Lišeni su svakog osnova navodi predloga i ovdje razmatrane žalbe da na

ZAKONITOST RADNJE PRETRESANJE VOZILA

Kod postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni

22 VRHOVNI SUD CRNE GORE

"Po ocjeni Vrhovnog suda pretresanje vozila okrivljenog koje je izvršeno na

slučaju izvršilo pretresanje prevoznog sredstva kojim je upravljao okrivljeni. Dakle,

24 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENO DRŽANJE ORUŽJA

Pod pravni pojam “neovašćeno držanje oružja i municije”, u smislu

"Braniloci u predmetnim žalbama navode da držanje oružja (što je izrekom

26 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO DJELO FALSIFIKOVANJE ISPRAVE

Krivično djelo falsifikovanja isprave nije blanketnog karaktera jer je u

"Neprihvatljiv je i stav branioca da je krivično djelo falsifikovanje isprave iz

OCJENA RAZLOGA ZA IZUZEĆE SUDIJE

Učešće sudije u radu vanraspravnog vijeća prilikom odlučivanja o

"Neosnovano se žalbom branioca istrajava na navodima iz predloga za

28 VRHOVNI SUD CRNE GORE