Vijenac 166

Anatolij Kudrjavcev

Treba loviti špare

Ako se neki Splićanin kulturoloških pretenzija želi
istaknuti u širim razmjerima, mora imati svoje
zagovornike i zastupnike u metropoli, i to je nepisano
pravilo.
Ako se neki Splićanin kulturoloških pretenzija želi istaknuti u širim razmjerima, mora
imati svoje zagovornike i zastupnike u metropoli, i to je nepisano pravilo. Ne
zaboravimo da se Split poluslužbeno ipak smatra provincijom, što znači da se
vrijednosti, a i kriteriji, što stižu iz te marginalne sredine, ne shvaćaju ozbiljno tamo
gdje se svakomu kroji kapa. Ima Split svojih pjesnika, svojih slikara, svojih glazbenika,
svojih glumaca i raznih drugih umjetnika koji se i te kako mogu mjeriti s onima
najznačajnijima u metropoli, ali to im se priznaje tek kad obave stanovite formalnosti. A
ja znam mnoge koji takve formalnosti nikada nisu htjeli obaviti, pa su ostali u grmlju

Razgovor o Splitu uvijek je ponovno zahvalnom i intrigantnom temom. Temom koja nikada
ne može biti dovršenom ili potrošenom. I bez obzira na to je li riječ o Splitu kao gradu-
slučaju ili čudu od grada, kako se nerijetko spominje, jer samo je u Splitu sve moguće i jedno
s drugim povezano. I nikome to, naravno, u Gradu nije čudno.

S tim i takvim gradom neraskidivo je vezan i naš sugovornik, koji mu je, ne samo do kraja
ostao vjeran, nego mu je, štoviše, i posvetio sve svoje napisane stranice kao kazališni kritičar,
feljtonist i kroničar splitskih zbivanja.

Anatolij Kudrjavcev, sveučilišni profesor te ustrajan i bespoštedan kazališni kritičar, svojim je

dvjema knjigama iz povijesti Splita Vječni Split (1985) i Ča je pusta Londra... (1998)
ovjekovječio grad i sačuvao sliku njegove posebnosti za neke nove naraštaje. Kudrjavcev,
koji sve teme i mete negdašnjeg i današnjeg Splita ima u malom prstu, rođen je 1930. u
Splitu, gdje je i maturirao. Diplomirao je 1963. književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru
te magistrirao (1974) i doktorirao (1983) na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta.
Radio je kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u srednjim i višim školama te na
fakultetima u Splitu i Zadru.

Za svoj višedesetljetni pregalački rad nikada nije dobio nijedno priznanje niti nagradu, što je
posve tipično za naše kulturne prilike, a napose za sredinu u kojoj djeluje. Ali to ga ni ovaj
put neće obeshrabriti da i na ovogodišnjem Splitskom ljetu, sviđalo se to nekome ili ne,
ponovno ne bude jasan i nedvosmislen, gledalac sa zadatkom, kako je i naslovio 1983. svoju
knjigu kazališnih kritika.

Nije, naravno, nikakva novost da vaši tekstovi, svojom britkošću i izravnošću, izazivaju
posebnu pozornost naše kulturne javnosti, ali jedna vaša nedavno izrečena tvrdnja ipak
se čini presmionom. Kažete, naime, da naša današnja mlada publika ništa ne zna o
teatru i da nasjeda trikovima. Što vas je zapravo ponukalo na tako oštru osudu. Zar je
stanje među mladima uistinu toliko alarmantno?

— Posve je logično da današnji mladi, osim vrlo rijetkih izuzetaka, uglavnom ne znaju gotovo
ništa o pravom kazalištu, i, općenito, o umjetnosti, pogotovu o književnosti. Stil i ritam
današnjega života, poplavljeni estradnim medijskim modelima, ne omogućuju nekadašnje
posvećivanje umjetnosti. Svatko se danas želi eksponirati, a odriče se uloge povlaštena
promatrača. Televizija je skrivila novonastalo ozračje pasivnosti, bitno zakinula maštu i
emocije, i to se sad nastoji nadoknaditi nekakvim brutalnim oblicima fizičke aktivnosti, čak i
samouništavanjem. Danas mladi tek ponekad odlaze u kazalište te od njega uglavnom očekuju
vulgarnosti koje se identificiraju s duhovnom slobodom. Nitko ih nije sustavno pripremao za
prava scenska putovanja ni formirao njihov kriterij. To nije znala postići ni škola, prepuna
raznih slabosti, a pogotovu obitelj, koja je predaleko od civilizacijskih, urbanih
svjetonazornosti.

Pred nama je otvorenje Splitskoga ljeta. Pruža li vam najavljeni program priliku da
konačno nešto napišete i po volji intendantice, što vam do sad baš i nije polazilo za
rukom? Što, kao kritičar koji dobro poznaje prilike i mogućnosti splitskoga teatra,
očekujete od ovogodišnje ljetne sezone?

— Bilo bi više negoli glupo pretpostavljati da današnja intendantica splitskoga HNK nema
dobre namjere i visoke kazališne ambicije. Osobno joj, bez obzira na neke njezine izjave koje
bi iritirale mnoge na mojemu mjestu, želim uspjeh. I, dakako, uspjeh splitskoga kazališta, koje
me oduvijek privlači i kojemu želim sve najbolje. Evo, recimo, dramski repertoar
ovogodišnjega Splitskog ljeta djeluje veoma obećavajuće. Čak mu se može, već sada, odati
puno priznanje za posebnu sklonost prema tradicijskom ugođaju. Mogu se, zatim, očekivati i
značajne, možda i naročito spektakularne predstave. Riječ je, uglavnom, o dokazano
vrijednim dramskim djelima. Sve je, dakle, moguće, i ne bi imalo smisla baviti se nekakvim
prognozama. Ako budem pisao o tim predstavama, reći ću, kao i dosad, samo ono što o njima
budem mislio.

Iako jubilarna, ovogodišnja manifestacija Marulićevi dani više je plijenila pozornost

javnosti skandalima i polemikama negoli ostvarenjima. Stručna kritika ocijenila ju je
lošom, gledatelji jedva gledljivom, a novinari provincijskom manifestacijom. Jesu li
takve tvrdnje točne?

— O svađama oko ovogodišnjih Marulićevih dana ne volim govoriti, čak ni razmišljati. Ljudi
su, eto, svadljivi, a nikad se ne zna tko je u pravu. Valjda nije nitko. Međutim, teatar ne bi
smio ispaštati zbog tih sukoba, i treba ga doživljavati izvan takvih okolnosti. Meni se čini da
je selektorov izbor bio čestit i uspješan te da je znalački vodio računa o raznolikosti ponuda.
Nije on kriv što su te ponude prilično skromne, jer siromaštvo je opće obilježje našeg
aktualnoga kulturnog, ujedno i kazališnoga života. Kazališni ljudi bi, u ovako teškim
okolnostima, morali biti znatno suzdržljivijima i tolerantnijima. Ali to ne vrijedi za kritiku.
Nju zanima isključivo kvaliteta. A kvaliteta se, ona vrhunska, može postići i u najtežim
okolnostima. Uostalom, to je više puta dokazano.

Zanimljiva je činjenica da je ta manifestacija svojedobno utemeljena kao popratni

program znanstvenoga kolokvija za proučavanje i promicanje Marulićeva djela, dok je
danas gotovo obrnuto. Na Marulićevim danima, naime, danas kazališni festival i ostale
priredbe uz znanstveni skup izgubili su svaku međusobnu vezu, ali djeluju pod istim
imenom i u isto vrijeme. Što mislite o tome?

— Unutrašnja veza između kazališnih Marulićevih dana i znanstvenoga simpozija Maruliana

zapravo nikada nije ni postojala. A ne može se ni zamisliti od čega bi se takva veza i sastojala.
Marulić je uzvišeni simbol splitske i hrvatske kulture, ali s teatrom nije bio ni u kakvim
odnosima. Uostalom, danas je Marulić još aktualan isključivo zahvaljujući znanstvenicima
koji se intenzivno njima bave i otkrivaju neke nepoznate pojedinosti. Koliko sve to služi
današnjici, to je već drugo, posve delikatno pitanje, koje izaziva čak i stanovitu tjeskobu.
Današnji učenici se jedino bune kad ih, navodno, maltretiraju s Juditom i Molitvom suprotiva
Turkom. Ipak, pametno je što naš današnji teatar barem posredno komunicira s tom velikom
kulturološkom uspomenom te sudjeluje u promicanju književne tradicije. Ne smije se
zaboraviti onu neobičnu kazališnu šetnju s Marulićevom Juditom, što ju je prije gotovo dva
desetljeća pokrenuo Marin Carić splitskim ulicama i doveo na Pjacu, spojivši našega
književnog velikana s teatarskom aktualnošću.

Ipak, ne čini li vam se čudnim da se na Marulićevim danima dodjeljuje nagrada Marin

Držić?

— Nimalo mi ne smeta dodjeljivanje nagrade Marin Držić na splitskim Marulićevim danima.

Dapače, to mi se čini nekakvim zanimljivim spojem srodnosti, i to na vrlo konkretan način.
Jer Dubrovnik i Split morali bi na razne načine izražavati i dokazivati svoju povezanost i
svoje prijateljstvo. Zašto ne bi i Dubrovčani imali svoje kazališne Držićeve dane i dodjeljivali
Marulićevu nagradu za književne vrijednosti. Meni bi osobno bilo i te kako drago kad bi se
između dubrovačkog i splitskoga kazališta razvila što bogatija suradnja i iskazalo međusobno
poštovanje nalik ljubavi. Zašto se repriza svake nove dubrovačke predstave ne bi održala u
Splitu, i splitske u Dubrovniku? A Split bi, ama koliko mu je i samomu teško, u ovim izrazito
kriznim danima dubrovačkoga teatra, morao dati svoj prilog za spas te plemenite, gosparske
ustanove.

Kao kazališni kritičar, sa stažom dužim od tri desetljeća, svjedokom ste splitskog
kazališnog života, njegovih uspona i kriza. Koja biste razdoblja ili zbivanja izdvojili kao
posebno uspješna?

— U kazališnom životu Splita bilo je i vrhunskih zbivanja. Događale su se, dakako, i razne
budalaštine, koje su dokazivale nečiju netalentiranost i agresivno samoisticanje, uzgred i
pomanjkanje kazališnoga kriterija. Ipak, gotovo u svakoj sezoni isplivao bi visoko na
površinu neki izniman spektakl, nešto što svjedoci neće nikad zaboraviti. Nezaboravna je,
reicmo, Euripidova Elektra u režiji Paola Magellija, izvedena na Splitskom ljetu u
Zeljovićima, pa Bakmazov Šimun Cirenac u režiji Nenni Delmestre, pored crkve Svetoga Jere
na Marjanu, pa Pirandellovih Šest lica traže autora u režiji Tolje Vasiljeva... I zar nije
neobičan podatak da su se sve te tri scenske atrakcije zbile u doba kad je umjetnički savjetnik
splitske Drame bio pokojni Petar Brečić! A da i ne spominjemo glazbena čuda poput
Offenbachovih Hoffmanovih priča u režiji Krešimira Dolenčića, Verdijevih Lombardijaca u
režiji Petra Selema, Tijardovićeva Splitskog akvarela, ponovno u režiji Krešimira Dolenčića,
ali onoga na kazališnoj pozornici, itd, itd.

A koji je, prema vašem mišljenju, od dosadašnjih splitskih intendanata za sobom ostavio
najznačajniji trag?
— Svaki dosadašnji intendant splitskoga kazališta imao je svojih dobrih i loših strana. Nitko
nije svetac. Zapravo, ne vjerujem da je bilo takvih koje sad treba proglasiti svecima i osigurati
im vječnu slavu. Bilo ih je uspješnih i manje uspješnih. A za neuspjehe veće krivce vidim u
onima koji su dotične izabrali. Morali su, naime, sve predvidjeti. Pravi, veliki intendant može
biti samo osobnost koja u sebi sjedinjuje vrhunsku sposobnost dramaturga, glazbenika,
organizatora i, čak, ekonomista. A takav se, zacijelo, još nije rodio. Ja, eto, moram priznati da
me je, u ulozi intendanta splitskoga kazališta, najviše iznenadio Ivica Restović, koji je u teatar
krenuo iz posve nesrodne struke, gotovo od kazališne nule, te za kratko vrijeme postao njegov
nerazdruživi, vječito nazočni dio, okruživši se sposobnim stručnjacima i umjetnicima te se
autoritativno postaravši za mnoge materijalne i organizacijske povoljnosti. U njegovo vrijeme
splitski je teatar postigao i nekoliko nezaboravnih uspjeha.

Što mislite, prati li današnja kazališna kritika kazalište na pravi način ili je i ona postala
prijateljska, rodbinska i zatvorena u svoje zadane, provincijske, okvire pa se i u njoj
ogleda gubitak vrijednosnih kriterija, kao i u cijelom društvu?

— Nije mi drago raspravljati o kritici, jer ispada kao da govorim o sebi. A što ja imam o sebi
govoriti! Međutim, pokazalo se da u nas gotovo svatko ima pravo na status kazališnoga,
pogotovu dramskoga kritičara. Uostalom, pročitajte neke kazališne kritike objavljivane u
splitskim novinama prije više desetljeća, pa ćete se uvjeriti kako su se tim poslom bavili i
doslovce nepismeni i neznalice. Ali što uopće znači kritizirati na pravi način? Pogotovu kad
kriteriji počinju ovisiti o raznim delikatnim motivima osobne prirode. I o raznim
međuodnosima. U svakom slučaju, kritičar mora biti nepristran, i treba raspolagati s moćnom,
uvjerljivom argumentacijom, a usput treba biti i iznimno pismen, s književnim nabojem. To
što se, na tom području, u nas događa, u najmanju ruku je sumnjivo. Ali o tomu neka govori
netko drugi.

Gotovo je nevjerojatno koliko se vaš rukopis mijenja kada je riječ o vašim kritikama
pojedinih književnih ostvarenja. Naime, kada pišete o kazalištu tada ste bespoštedan,
strog i nepopustljiv kritičar, dok ste umnogome benevolentniji, manje zahtjevni u
književnoj kritici. Kako to tumačite?

— Ne treba zaboraviti da se vrlo rijetko bavim književnom kritikom, i to samo onda kada
urednik ili poneki novi autor to od mene zatraži. A kao drugo, kad god smatram da dotično
djelo ne raspolaže vrijednošću, ja kategorički odbijam bilo kakav komentar. Jer, naravno,
nisam dužan o tomu pisati, kao što jesam kad se radi o dramskoj predstavi. Naprosto, ne
pišem o djelima koja mi se ne sviđaju. A kad mi se neka svide, tada nabrajam svoje
argumente. U tom smislu književni su kritičari u neusporedivo povoljnijemu položaju od
kazališnih. Oni mogu birati djela o kojima će pisati.

Što mislite o današnjoj splitskoj kazališnoj situaciji i odnosu Grada prema svom
kazalištu?

— Što se tiče današnjega Splita i njegova kazališta, mislim da su oni sada u recipročnom
odnosu. Split ima kazalište kakvo mu treba (ili ne treba), a današnjemu splitskom kazalištu
kao da treba upravo ovakav Split. Sad ćete me upitati: kakav to Split? E, ali to je već druga
tema, i ne bi je trebalo kulturološki vezivati uz kazalište.
Već dugi niz godina čini nam se kao da je u nas na djelu antikulturni program, umjesto
kulturnoga. Kako ocjenjujete rezultate kulturne politike nove vlasti? Mijenja li se
možda stanje na splitskoj kulturnoj sceni?

— Prije svega trebalo bi s povlaštene margine razmišljati o sveukupnom učinku te vlasti,

odnosno o njezinoj sveopćoj nemoći. I o nemoći kulture. U Splitu se sve održava tek
formalno, manje-više na papiru, a zapravo se radi o potpunom kaosu, i to na svim područjima.
Uostalom, toga smo, valjda, svi svjesni, ali se ipak pravimo kao da još vjerujemo u teorijski
red. Kako netko može danas, u ovakvim okolnostima, unaprijediti kulturu? Trebalo bi hitno
pristupiti terapiji, a još nema ni dijagnoze. Nije stvar samo u besparici i u dugovima. Tu se
više ne zna ni tko pije ni tko plaća. I sve se svodi na prazna obećanja kojima više nitko i ne
vjeruje. Samo što bi upravo kultura u ovakvim okolnostima morala dokazati svoju moć i
pokazati kako je u stanju preživjeti i nadživjeti čak i u najtežem siromaštvu. Kultura najmanje
ovisi o materijalnostima. Ljudi koji su tu izabrani kao vođe moraju se spretno snalaziti i po
bespuću. Eto, na primjer, kazališna predstava može biti iznimno vrijedna i kad joj je novčanik
odvano prazan. Po mojemu skromnom mišljenju, upravo kultura mora danas poučiti stvarnost
i priviknuti je na skromnost. U tom istom smislu moram se i ja, kao kritičar, prilagoditi
okolnostima i stvarnosti. Ne mislim se s njima hvatati ukoštac, jer nemam samoubilačkih
pobuda, ali mogu im sugerirati nešto zdravlju bliže od ovoga što sad kultura i kazalište nude
tržištu. Imam dovoljno iskustva i mogućnosti usporedba da ne nasjedam bolesnim trikovima
nemoćnika u pameti, koji troše preostatak snage zbunjenih.

Vaše knjige Vječni Split i Ča je pusta Londra... vrlo su rado čitane kronike staroga Splita.
Ima li nade da se pozabavite i današnjim splitskim prilikama i zbivanjima? Građe
sigurno ne manjka...

— Ako me smatrate kroničarom, uvjeravam vas da niste u pravu. Ja se, doduše, ponekad
moram poslužiti faktografijom, pogotovu kad pišem o mojemu Splitu, odnosno o njegovom
društvenom životu, ali činjenice me nikada u potpunosti ne zadovoljavaju. Naprosto sam
svjestan da tzv. istina ne postoji te da je sve zajedno, čak i ono što smatramo poviješću,
uglavnom nečija puka izmišljotina. Više puta sam se uvjerio kako nekoliko istodobnih
promatrača isti događaj vide posve različito. Sve ovisi o sklonostima, o predrasudama i o
sposobnostima promatrača, o njihovoj ideologiji i svjetonazornosti, pa čak i o kutu
promatranja. Ono što se u Splitu danas zbiva nikada neće biti točno opisano, a svi će
kontejneri biti puni podataka. Nije mi, dakle, do kroničarstva, jer to je golo nabrajanje
nepouzdanosti.

Ipak, u tim dvjema knjigama čitav je niz zanimljivih i tipičnih splitskih dogodovština te
detaljno opisanih ljudi i njihovih sudbina. Na koji ste način dolazili do potrebnih
podataka i kojim ste se izvorima služili?

— Priznajem da sam se najviše služio dnevnim novinama dotičnoga vremena. Usput sam
uvažio i neka izravna svjedočanstva starih Splićana, od kojih većina više nije među živima.
Da li se sve zbilo onako kako je novinski napisano i rečeno, to mi više nije ni važno. Važno je
da se nešto takvo zbivalo i da se ostvarivao ugođaj doličan tim pojedinostima. Potrebna je
dodatna mašta da se na temelju svega toga predoči niz predstava od kojih se, zapravo, život i
sastojao. Prividne činjenice treba podrediti predodžbi a ne dopustiti da one, tj. predodžbe,
postanu žrtvom nepouzdanih činjenica.
Split je, nedvojbeno, po mnogo čemu, izniman grad. Pun suprotnosti koje se, ne samo ne
poništavaju nego se, naprotiv, dopunjuju. Nije zato nikomu čudno ako se taj grad —
slučaj, kako ga nerijetko nazivaju, istodobno pretvori i u čudo od grada... Kako to
tumačite?

— Da je Split izrazito kontroverzan grad to se, valjda, oduvijek misli i priča. Kontroverzan je
već sam njegov nastanak, a pogotovu sve ono što se zbivalo u njegovoj dugoj i neobičnoj
povijesti. Valjda je malo gradova na svijetu u kojima je neprestano vladao takav čudan sukob
raznih suprotnosti. Zapravo, ni u kojemu od starih hrvatskih gradova nije vladalo takvo
neposredno sudaranje različitih ideologija i klasnih pripadnosti što su živjele u najbližem
susjedstvu i neprestanom dodirivanju. Ali nasljedna je, zacijelo, i ona legendarna splitska
sklonost ruganju, tradicija komosa što su na specifičan način ostvarivali dinamiku javnoga
života. Gospoda koja se rugaju težacima, težaci koji se rugaju gospodi, zanatlije koji se rugaju
jednima i drugima, uživajući status neutralnih, pa zatim mnoštvo raznih pridošlica, skitnica i
sirotinje što sudjeluje u svakidašnjim povorkama i predstavama na otvorenim gradskim
pozornicama.

Ima li i današnji Split svoje osobene junake, redikule, koji su u vašim kronikama
ispunili brojne stranice? Što je to specifično za splitsku sredinu da pogoduje njihovu
profiliranju?

— Upravo je spomenuti sustav suprotnosti, koji se nikada nije pretvorio u neposredan fizički
sukob mase, izazvao naročitu društvenu tenziju što se izražavala zadirkivački, odnosno
šaljivo. Tko god je u nekadašnjemu Splitu dospio u opći zorni fokus zbog nekih svojih
neobičnih osobina, bivao je osuđen na sudbinu redikula. A redikuli su, u onoj sveopćoj,
neprestanoj potrazi za zajedničkim i pojedinačnim atrakcijama, bili najtraženiji junaci javnih
predstava koje su imale i svoje tajne, polutajne ili poznate redatelje, odnosno dramaturge.
Uostalom, i dotični redikuli profitirali su u takvim predstavama jer su stizali u spomenuti
fokus javnosti i o njima se, na poseban način, vodilo računa. U današnjemu Splitu postoji
ogroman postotak osobnosti dostojnih statusa redikula svojim izgledom, ponašanjem,
govorom i odijevanjem, ali onaj preostatak neovisnih promatrača više nema interesa za takvu
vrstu javnoga života. Pa stoga novi Split više nije pogodno područje za redikule. Šteta, zar ne?
Jer danas bi bilo bezbroj razloga za krepavanje o' smija a više o' tri dila Splita dalo bi se
uvatit' u kolo.

Očigledno je život u današnjemu Splitu, prema vašem mišljenju lišenom nekadašnjih

radosti javnoga okupljanja i druženja, svojom agresivnošću postao isuviše težak i
naporan? Ipak, morate priznati, nikada i nije bio lagan...

— Pa, eto, treba se pomiriti sa sudbinom. Pogledajmo što se zbiva svuda oko nas, razmislimo,
očuvajmo zdrave živce i priznajmo da tu više nema prave pomoći. Kako, na primjer, shvatiti
bizaran slučaj što se, eto, zbio s romantičnim kupalištem na Bačvicama, koje se danas
pretvorilo u desetak kafića oko kojih vlada neprestana, pogotovu noćna gužva, gdje mladež
umirovljenički sjedi uz piće i uz cigarete, s razglasa slušajući deseterostruku glazbu što bi u
normalnim prilikama morala izazvati decibelske kolapse. Tako da gospoda koja su dosada
uživala ugledničku prednost stanovanja na Bačvicama, sada teško pate zbog izloženosti
prebučnomu kaosu. Treba, dakle, biti naročito dosjetljiv bjegunac te otkrivati prave staze i
prava mjesta kojih još uvijek ponegdje ima. Bitno je ne gledati ono što se ne želi vidjeti, i
obrnuto. A Split, kakav god da je postao, još uvijek posjeduje bezbroj poluskrivenih detalja
koje je uspio očuvati od agresivnih najezda sadašnjosti.
Nije rijetkost da mnogi Splićani, napustivši svoj grad, za njim uvijek uzdišu i ostaju uz
njega neraskidivo vezani, ali sreću ipak potraže u drugim sredinama. Tako bi,
vjerojatno, izjavu Petra Selema da je Split divan i proklet grad u kojem je rođen i bez
kojega ne može, ali u kojem ne bi želio živjeti ni pod koju cijenu, zasigurno potpisali,
mnogi zagrebački Splićani. Notorna je činjenica da Split teško prihvaća i priznaje svoje
iznimno talentirane pojedince, ljude koji se svojom nadarenošću posebno izdvajaju.

— To što kažete kako Split ne priznaje svoje velikane samo je djelomično prihvatljiva
tvrdnja. Možda bi bilo preciznije reći kako mnoge velikane ne uspijeva prepoznati njihovo
vrijeme, jer oni najnadareniji i umjetnički najmoćniji vazda su barem korak ispred svojega
vremena. Samo što je Split bio i ostao okružje koje se više voli rugati nego diviti. A da ne
spominjemo razne ideološke, odnosno političke pretpostavke, koje najčešće izazivaju
odbojnost onih koji odlučuju i presuđuju. Što se, pak, tiče općega, hrvatskoga priznanja, to ne
ide bez placeta iz Zagreba. Ako se neki Splićanin kulturoloških pretenzija želi istaknuti u
širim razmjerima, mora imati svoje zagovornike i zastupnike u metropoli, i to je nepisano
pravilo. Ne zaboravimo da se Split poluslužbeno ipak smatra provincijom, što znači da se
vrijednosti, a i kriteriji, što stižu iz te marginalne sredine, ne shvaćaju ozbiljno tamo gdje se
svakomu kroji kapa. Ima Split svojih pjesnika, svojih slikara, svojih glazbenika, svojih
glumaca i raznih drugih umjetnika koji se i te kako mogu mjeriti s onima najznačajnijima u
metropoli, ali to im se priznaje tek kad obave stanovite formalnosti. A ja znam mnoge koji
takve formalnosti nikada nisu htjeli obaviti, pa su ostali u grmlju.

Što se u tom pogledu izmijenilo u posljednjem desetljeću?

— Mnogi pričaju kako je Split za posljednjih desetak godina postao znatno primitivniji nego
što je bio ranije. Ima u toj tvrdnji stanovite razložnosti. U prvom redu, ovaj grad je doživio
masovnu, prenaglu imigraciju. U njega su se doselili mnogi deseci tisuća obitelji iz različitih
krajeva, a malo tko od tih doseljenika uspio je postati građaninom u pravom značenju te riječi.
Današnji Splićani, uglavnom, više ne znaju ni hodati gradskim ulicama, uništavaju sve čega
se dohvate, izazivaju ekološke i decibelske katastrofe, žive krajnje neuredno i isforsirano. Dok
je nekadašnji prosječni Splićanin i te kako vodio računa o poštenju i pristojnosti, od ovoga
današnjega može se svašta očekivati i dočekivati. Kad bi netko mogao utvrditi točne podatke
o splitskim narkomanima, dilerima, kriminalcima, švercerima te o prometnim i sličnim
prekršiteljima, ispalo bi da je grad dospio u deveti krug pakla. Takve su, eto, posljedice
dotične najezde. A nekoć su u Split iz tih gornjih krajeva stizali i talentirani, pametni
pojedinci koji su značajno doprinosili gradu i njegovoj kulturi. Čak i oni ostali pokušavali su
se što prije prilagoditi i urbanizirati. Sad je Split postao takav da se u njemu više nema od
koga naučiti kako se postaje građaninom.

Ipak, Split je danas ne samo drugi po veličini grad u zemlji, nego i drugo veliko
sveučilišno središte. Kako ocjenjujete stanje na splitskom Sveučilištu i što mislite o
sporu između Zadra i Splita oko humanističkih studija?

— Moram priznati da me sveučilišna tema premalo zaokuplja, premda sam po zanimanju

sveučilišni profesor. Ali tužna je ta svađa između zadarskih i splitskih sveučilištaraca i
kulturnjaka. To, zapravo, dokazuje kako je opća razina naše kulture zabrinjavajuće niska.
Zadarski fakultet treba, dakako, održati i omogućiti mu daljnji razvoj, ali to ne znači
onemogućiti splitski sveučilišni razvoj i oduzeti mu pravo na humanistički studij. Ja, doduše,
nisam siguran da nam treba toliko fakultetski obrazovana kadra i da naša današnja mladež u
tolikom broju pokazuje sklonost i spremnost za visoke studijske zadatke. Ali kad se već toliko
inzistira na tomu, zašto svaki hrvatski grad bogate kulturološke tradicije ne bi imao fakultet
koji želi imati? Međutim, nemam gotovo nimalo povjerenja u kriterije prema kojima se
primaju studenti i biraju profesori. Što se, pak, tiče Splita kao sveučilišnoga grada, mislim da
bi to trebalo biti barem neka čedna osnova za nadu, premda se takva nada do danas još nije
ostvarila. Uostalom, pravi intelektualac nije onaj koji je samo završio fakultet i stekao razne
dodatne titule, nego osoba koja osjeća duboku potrebu za čitanjem pravih književnih djela,
koja neprestano prati kazališna i sva ostala umjetnička zbivanja, elegantno se izražava i u
stanju je samostalno, ali nenametljivo razmišljati.

Mnogi za današnje teško gospodarsko, a time i kulturno, stanje u Splitu okrivljuju

njegovu prometnu izoliranost. Što vi o tome mislite?

— To što se priča o prometnoj izoliranosti Splita samo je djelomično razložno. Od koga i od

čega je Split izoliran? On je izravno vezan s cijelim svijetom. Ne bi trebao ovisiti ni o komu
niti je ikomu išta dužan. To je grad koji bi, uz svoju najbližu okolicu, bio dovoljan već
samomu sebi. Split ima sve što mu treba, ali ne za ovoliki broj doseljenih stanovnika koji su,
uglavnom umirovljenici, nezaposleni, razni snalažljivci te đaci i studenti. O tomu je trebalo
pametno, a ne onako glupo i primitivno razmišljati još prije pola stoljeća. Ali naši političari
nikad ne znaju predviđati. Ipak, uz neku razboritu gospodarstvenu i društvenu taktiku, ali sa
znatno više poštenja i nesebičnosti, moglo bi se, čak i sada, mnogo toga brzo popraviti. Split i
njegovo okružje, dakako s okolnim otocima, dali bi se unaprijediti u veoma izazovan dio
svijeta, i od toga bi se moglo pristojno živjeti. Samo bi trebalo prekinuti uobičajenu
jednokratnu praksu varanja i pljačkanja turista, pogotovu onih stranih, od kojih se najviše
očekuje. Treba što prije omogućiti pametnim i poštenim ljudima — a takvih, zar ne, ima čak i
u Splitu — da dovedu stvari na prava mjesta te da se prestane favorizirati glupane i lupeže s
tajkunskim namjerama.

Za to bi, očigledno, trebalo promijeniti kulturnu politiku. A možda i mentalitet?

— Split, zapravo, ne vodi kulturnu politiku. Kultura se u Splitu danas smatra tek nužnim zlom
za koje treba izdvajati stanovita sredstva. A to što se izdvaja nije dovoljno ni za preskromne
plaće zaposlenih u kulturnim ustanovama. Srećom, mnogi splitski kulturnjaci ipak se znaju
snaći te iskoristiti darežljivost nekoga sponzora. I tako kultura u Splitu prividno vegetira. I
osobnost koja je u gradonačelništvu, odnosno u županiji zadužena za kulturno čelništvo, mora
se ponašati protejski i sjediti na bezbroj klimavih stolica, odnosno skakutati s jedne na drugu.
Tek toliko da se ostvari ugođaj nekakve opstojnosti i funkcionalnosti. Pa, ako hoćemo,
možemo to shvatiti i kao kulturnu politiku. Samo što današnjoj splitskoj javnosti kudikamo
više od kulture odgovaraju nekakva pseudoglazbena okupljanja i ekshibicionističke estradne
senzacije, koje ne zahtijevaju razmišljanje.

Poznato je da mnogo pišete i redovito objavljujete svoje kazališne kritike i eseje o

Mediteranu. Kada ćete ih objaviti u zasebnim knjigama? Vaše se knjige, osim toga, i
brzo rasprodaju pa vas i to može motivirati za tiskanje novih naslova.

— Moram vas razočarati. Mislim, naime, da je to već izgubilo svaki pametni smisao. Doduše,
postoje oni, i to začuđujuće mnogi, koje progone ambicije, te moraju objavljivati svoja djela
kako bi zadovoljili takve nagone. A postoje i vrlo rijetki koji su poslušne žrtve svojega
umjetničkoga zova. Ja, na primjer, sve to doživljavam na neki svoj način koji možete, ako
hoćete, proglasiti i ciničnim. Uostalom, mnogi me smatraju isključivo cinikom. Ali ostavimo
sad te budalaštine. Eto, ja, naime, mislim da je književnost na umoru i da knjizi istječe rok
trajanja. Postaje, dakle, muzejski objekt, a većina simulira status čitatelja. Zapravo, više se ne
isplati pisati. Ako, recimo, za jednu knjižurinu od gotovo šesto stranica oko koje ste utrošili
petnaestak godina vaše brze prolaznosti, a koja je doslovce rasprodana, zaradite svotu gotovo
smiješnu u usporedbi s onim što zarađuju razni urlatori, onda ćete konačno shvatiti kako je
najpametnije da svoje ograničeno vrijeme trošite u lovljenju špara.

Kad već spominjemo honorar što se dobija za pisanje, moram vam reći da je to već postala
nedvojbena budalaština. Imam dojam da su bolje plaćeni oni koji profesionalno sjede uz
kompjutore i slažu tuđe rečenice, nego oni koji moraju smisliti neku, na primjer, kritiku, esej,
feljton ili sličan uradak, odnosno ispadak. A kako živimo u vremenu kad se najveća
sposobnost dokazuje neplaćanjem dugova, može vam se dogoditi da svoju autorsku napojnicu
uopće ne dočekate ili da je morate čekati do polubeskonačnosti. Eto, meni, kao svojemu već
32-godišnjemu neprestanomu dramskom kritičaru, »Slobodna Dalmacija« još nije platila ni za
ono što su objavili u studenomu prošle godine. Doduše, znam da ljudi u današnjemu
uredništvu za to nisu krivi, pa moram biti strpljiv i samozatajan. Ali zar i to nije jedan od
dokaza da se više ne isplati pisati?

I unatoč tomu, uvjerena sam da nećete odoljeti novim iskušenjima. Konačno, taj je grad
u literaturi zasigurno najprisutniji, kao nepresušna, vječna i zahvalna tema.

— Pisati o Splitu vazda je bio intrigantan posao. U cijeloj Hrvatskoj ne postoji grad o kojemu
je toliko pisano i pjevano kao o Splitu. Ni Zagreb se u tomu ne može usporediti sa Splitom. A
to znači da je Split oduvijek bio naročito izazovan za književnike, odnosno pjesnike. U jednoj
od svojih objavljenih knjiga, koja se zove Vječni Split, nastojao sam okupiti sve ono
najvažnije što su razni književnici napisali o Splitu te dokazati kako su te umjetničke duše bile
bliže stvarnosti negoli povjesničari. To ne bi bilo moguće da im Split nije pružao više od
onoga što se moglo neposredno i doslovno vidjeti, odnosno čuti. Split je, dakle, bio živa tajna
koju je trebalo otkrivati šestim čulom.

Na kraju, recite nam kakav je vaš današnji đir po Splitu?

— Moram vam reći da se i on, još uvijek, svodi na otkrivanje. Nije riječ o šetnjama
prometnim, čak i onim najsredišnjijim gradskim ulicama, gdje vas guraju oni što još nisu
naučili hodati, gdje vam ozljeđuju bubnjiće oni što se deru jer im je nasljedna podsvijest još
uvijek na pustopoljima i gdje vam vrijeđaju nosnice oni koji se još nisu prilagodili
higijenskim uvjetima moderne civilizacije, odnosno razbacuju se dokazima skupo plaćenih
parfema i otpušcima duhanskog dima kao znacima svojega ovisništva. Treba krenuti u
predjele gdje još skriveno žive tragovi nekadašnjih javnih predstava i gdje se javljaju sjene
nestalih junaka životnih igara. Ja, eto, uživam u šetnjama Velim Varošem, i to u razdobljima
kad su uličice gotovo posve prazne i kad sve kuće šute. Znaju mi se pridružiti i neki od mojih
dragih prijatelja, pa smo vazda zajednički oduševljeni tim istraživanjima, kad nam pogledi
prodiru u svaku najsitniju tajnu. A koji put znamo i zapjevati, onako šoto voće, kako kaže moj
prijatelj Jakša Fiamengo, i kako se pjevalo u doba Marka Uvodića. I možda ću još jednom
sebe prisiliti da nešto napišem o toj šetnji kroz prostor i kroz vrijeme, te pokušam oživjeti one
koji su davno otišli. Neka one njihove skromne, srdačne zabave izazovu zavist ovih današnjih
dosađivača te ih potaknu na uskrsnuće Splita koji se utopio u rijeci zaborava.

Razgovarala Jelena Hekman

166 - 13. srpnja 2000.