OBVEZNO PRAVO

PRAVNE ČINJENICE – STICANJE I GUBITAK PRAVA

Pravne činjenice su činjenice uz koje je vezan neki pravni učinak,

. To mogu biti prirodni događaji koji se nazivaju pravnim događajima
ili ljudska djelanja, tj.manifestacije volje uz koje su vezani pravni učinci,
a koje se nazivaju pravna djelanja. Pravna djelanja mogu biti:
- pravni poslovi
- protupravna (nedopuštena) djelanja (delikti)
Derivativno sticanje prava zasniva se na pravu dosadašnjeg ovlaštenika.
Ono može biti dvojako:
Translativno sticanje, tj.sticanje prenosom
dosadašnjeg prava sa jednog na drugi subjekat u punom sadržaju.
Ovo sticanje naziva se pravnim nasljedovanjem ili sukcesijom.
U Justinijanovom i modernom pravu razlikuju se singularna
sukcesija (novi subjekt prava stiče pojedinačno pravo,
npr.vlasništvo neke zemlje)
i univerzalna sukcesija kojom se jednim aktom stiče skup imovinskih odnosa
kao cjelina (aktiva i pasiva, npr. u slučaju nasljedstva).
Konstitutivno sticanje, gdje subjekt prava ne prenosi
čitavo svoje pravo, već na temelju svog prava osniva
za sticatelja novo pravo (npr.vlasnik zemlje ustupa susjedu služnost puta).
Kod originarnog sticanja prava sticatelj stiče pravo bez
obzira na svog prethodnika (npr.kod okupacije ničije stvari
ili kod uzukapije).

PRAVNI POSLOVI
Pravni posao je očitovanje volje stranke usmjereno
na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka.
Rimsko pravo je postavilo osnove mnogobrojnim
podjelama pravnih poslova. To su:
Negotia unilateralia i negotia bilateralia – jednostrani i dvostrani
pravni poslovi. Jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem
volje jedne stranke (npr.manumisija, testament), dok dvostrani
pravni poslovi nastaju očitovanjem volje dvaju stranaka.
Najznačajniji dvostrani pravni poslovi su ugovori – kontrakti.
Naročito važnu skupinu ugovora čine obvezni (obligatorni)
ugovori, kojima se osnivaju obveze. Obvezni ugovori
se dijele na jednostrano obavezujuće, dvostrano obavezujuće
i nepotpuno dvostrano obavezujuće pravne poslove
. Jednostrano obavezujući su takvi pravni poslovi kod
kojih obveza nastaje samo za jednu stranku .
Dvostrano obavezujući pravni poslovi su takvi pravni
poslovi gdje obaveza nastaje najmanje za 2 stranke
Kod nepotpuno dvostrano obavezujućih pravnih
poslova obaveza u principu nastaje samo za jednu stranku,
a samo eventualno može nastati i za drugu stranku .
contractus bilaterales inequales.
Negotia one rosa, negotia lucrativa –
naplatni i besplatni pravni poslovi.
Naplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod
kojih je za činidbu jedne stranke predviđeno
izvršenje protučinidbe koja je ekonomski ekvivalent
izvršenoj činidbi. Besplatni pravni poslovi su takvi
pravni poslovi kod kojih ne postoji protučinidba
(naplatni pravni posao je npr.kupoprodaja, a besplatni darovanje).
Negotia inter vivos, negotia mortus causa –
pravni poslovi među živim i pravni poslovi za slučaj smrti.
Ova podjela izvršena je s obzirom na kriterij da li učinak
pravnog posla djeluje već za života stranaka ili će nastati
tek nakon smrti stranke koja ga je sačinila. Najveći broj
pravnih poslova spada u skupinu negotia inter vivis,
dok je tipičan primjer negotia mortus causa testament ili oporuka.
Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih
poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva
je već iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao
tipičnog kauzalnog pravnog posla zaključujemo da se
tim poslom želi postići prenos vlasništva na prodatoj stvari,
da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena.
Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva.
Iz samog apstraktnog pravnog posla ne možemo
zaključiti svrhu njegovog sklapanja. Npr. kod stipulacije
.Formalni i neformalni pravni poslovi. Ova podjela
je s obzirom na kriterij da li je strogo propisana forma
jedan od bitnih uslova za nastanak nekog pravnog posla.
Poslovi starog civilnog prava su formalistički.
Kod njih forma predstavlja konstitutivni element njihove
egzistencije. Bez zadovoljenja forme nema pravnog posla
, npr.mancipacija, in iure cesija, verbalni i literarni kontrakti itd
. Formalizam kao svojstvo nekog pravnog uređenja predstavlja
takvo uređenje prava gdje forma postaje sama sebi svrhom.
Pravni poslovi pretorskog i klasičnog prava napuštaju
elemente formalizma i u principu se sklapaju
samo na neformalan način.

OČITOVANJE VOLJE I
TUMAČENJE PRAVNIH POSLOVA
Volja kao unutrašnji faktor za pravo dobiva
značaj tek ako bude očitovana prema vani.
Bez očitovanja volje ne može se sklapati
pravni posao. Volja se može očitovati na
različite načine, izričito usmenim ili
pismenim putem ili prećutno, tzv.konkludentnim
radnjama, gdje se iz određenog načina ponašanja
neke stranke zaključuje sadržaj njene volje.
Npr.kod proferede gestio iz ponašanja nasljednik
a da svaki dan obrađuje neku zemljišnu parcelu
 zaključujemo da on prihvata nasljedstvo
ostavine gdje spada i zemljišna ostavina.
Poseban problem predstavlja pitanje
pravnog značenja šutnje.
U srednjevjekovnoj pravnoj nauci
(glosatori i kanonsko pravo) bio je
prihvaćen princip qui tacet consentire videtur
– “Ko šuti smatra se da pristaje”. Rimsko pravo
je ovom problemu prilazilo na drugačiji način.
Rimski pravnik Paulus je kazao:
“ko šuti ne prihvata, ali se ne može reći ni da odbija”
, što znači da je rimsko pravo šutnju tretiralo
kao i svaku drugu konkludentnu radnju
, određujući njeno značenje uz sagledavanje
svih okolnosti konkretnog slučaja.
Ovaj princip je preuzet u modernom pravu.

SADRŽAJ PRAVNOG POSLA

Sadržaji pravnog posla se određuju kroz 3 vrste elemenata pravnog posla:
bitne elemente;
prirodne elemente;
slučajne elemente.
Bitni elementi pravnog posla –
essentialia negotii su oni elementi
koji predstavljaju nužni minimum za egzistenciju
nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog
ugovora bitni elementi su predmet i cijena.
Prirodni elementi pravnog posla –
naturalia negotii predstavljaju one elemente
koji su već po samom pravnom poretku
uključeni u sadržaj nekog pravnog posla.
Ove elemente određuje zakonodavac,
vodeći računa o zaštiti interesa sigurnosti
u pravnom prometu, ali stranke mogu te
elemente svojim izričitim dogovorom
isključiti iz sadržaja pravnog posla.
Pravna pravila koja reguliraju sadržajno prirodne
elemente pravnih poslova se nazivaju
dispozitivna pravila – ius dispositivum
. Npr. zakon o obveznim odnosima detaljno
reguliše pitanje odgovornosti prodavca za
nedostatke prodate stvari, a stranke tu
odgovornost mogu izostaviti. To se obično
dešava kada se ide na drastično smanjenje
kupoprodajne cijene (dispozitivno – nešto što se može birati).
Slučajni elementi pravnog posla –
accidentalia negotii su takvi elementi pravnog
posla koji se ne pretpostavljaju kao sadržaj
pravnog posla, ali ih stranke mogu striktno ugovoriti
i vrijede samo kada su izričito ugovorene.
Ovi elementi služe za individualizaciju potrebe
stranaka u konkretnom pravnom odnosu.
U slučajne elemente ubrajamo: uvjet – condicio,
rok – dies, namet – modus.

UVJET (CONDICIO)
Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla
predstavljena u budućoj i neizvjesnoj okolnosti
od koje po volji stranaka zavisi učinak pravnog posla.
Najznačajnija podjela uvjeta je na:
Suspenzivne i rezolutivne uvjete.
Suspenzivni (odgodni) uvjeti odgađaju
nastanak pravnog posla, odgađaju učinke pravnog
posla do eventualnog ispunjenja uvjetovane okolnosti.
Rezolutivni (raskidni) uvjeti su takvi uvjeti kod kojih
pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje učinka
zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni
rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla prestaje.
Afirmativni i negativni uvjeti razlikuju se
prema tome da li treba nastati neka nova okolnost
koja mijenja dosadašnje stanje. Afirmativni uvjet je
ispunjen ukoliko se dogodi uvjetovana okolnost.
Negativni uvjet je ispunjen kada je sigurno da
ne može doći do promjene koja je uvjetovana.
Potestativni, kazualni i mikstni uvjeti.
Kod potestativnih uvjeta ispunjenje uvjetovane
okolnosti zavisi od volje stranaka.
Kod kazualnih uvjeta ispunjenje uvjetovane
okolnosti zavisi od neke objektivne činjenice.
Kod mikstnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti
je determinirano kako subjektivnim tako i objektivnim
činjenicama.

Uvjetovana okolnost mora biti buduća i neizvjesna.

Ukoliko nedostaje jedno od ovih obilježja, uvjet neće postojati.
U takvim slučajevima govori se o nepravim uvjetima, a to su:
Nužni uvjeti, gdje je uvjetovana okolnost buduća,
ali je sigurno da se mora ispuniti (npr.”ako Ticijus umre”).
Nepravi uvjet je ako se uvjetovana okolnost već desila
u sadašnjosti ili prošlosti, mada ta okolnost strankama
i nije bila poznata. U rimskom pravu je za pravi uvjet
potrebna objektivna neizvjesnost,
odnosno subjektivna neizvjesnost nije dovoljna.
Nemogući uvjeti su takvi uvjeti koji se ne mogu pravno
ili fizički ostvariti. Takav posao bi logično trebao biti ništavan
, jer stranke koje učinak pravnog posla vežu za nešto nemoguće
zapravo i ne žele taj učinak, niti on može ikada nastupiti.
Nemoralni (turpis, contra bonos mores)
i nedozvoljeni (contra legem) uvjeti imali su isti
 tretman kao i nemogući uvjeti.
Uvjet mora proizilaziti iz volje stranaka. Zato nije pravi uvjet
tzv.condicio iuris, tj.okolnost predviđena samim pravnim propisima
, neovisno od volje stranaka.

MANE VOLJE KAO RAZLOZI

NEVALJANOSTI PRAVNOG POSLA
Najčešći i najvažniji nedostatak pravnog posla
koji dovodi do njegove nevaljanosti su
tzv.mane volje. One se javljaju u 2 oblika:
Nesklad između volje i očitovanja –
može biti svjestan i nesvjestan.
Volja je stvorena na pogrešan način,
pod uticajem nedopuštenih izvora.
Svjestan nesklad između volje i očitovanja,
gdje stranka namjerno očituje nešto što
u stvari neće je u slijedećim slučajevima:
Kod očitovanja učinjenih u šali koja se objektivno
može uočiti i shvatiti, u ovakvim slučajevima
ne dolazi do sklapanja nikakvog pravnog posla
, mada su pri tom možda upotrijebljene riječi
koje inače služe za sklapanje pravnog posla.
Reservatio mentalis ili mentalna rezervacija,
gdje stranka namjerno, svjesno očituje volju
koju ona neće. U ovakvim slučajevima iz potrebe
zaštite interesa trećih lica i sigurnosti pravnog
prometa, kao važeće će se uzeti ono što je očitovano.
Simulacija, gdje stranke sklapaju neki pravni posao
samo prividno, ali ga uopće ne žele. Cilj im je da
kod trećih osoba stvore uvjerenje da je takav pravni
posao uistinu sklopljen. Motiv takvog ponašanja je
da se zaobiđe primjena nekih zakonskih odredbi ili
da se treća lica oštete. Simulacija ima 2 vida:
apsolutna i relativna simulacija. Kod apsolutne
simulacije stranke sklapaju pravni posao,
a uistinu ne žele nikakav pravni posao.
.Relativna simulacija je slučaj gdje stranke sklapaju
jedan pravni posao, a žele postići učinke preko
drugog pravnog posla. Npr. sklapaju ugovor o darovanju
, a žele postići učinak kupoprodajnog ugovora
Nesvjestan nesklad između volje i očitovanja se
javlja u slučaju zablude (error). Zabluda
predstavlja netačnu predodžbu o predmetu,
činjenici, okolnosti koje su bitne za egzistenciju nekog
pravnog posla. Kod zablude (zablude) imamo očitovanje
volje koja uistinu ne postoji. Zabluda se javlja u 2 oblika:
error iuris i error facti.
Error facti ili zabluda o činjenicama se pod određenim
uslovima može pojaviti kao ispričiva zabluda,
može biti osnov nevaljanosti nekog pravnog posla.
Da bi se zabluda o činjenicama pojavila kao ispričiva
zabluda, morala je biti bitna (error essentialis),
tj.odnositi se na neke bitne elemente pravnog posla
i nesakrivljena (error probabilis), tj.da stranka pri upotreb
i dužnog stepena pažnje nije mogla biti svjesna da se nalazi
u zabludi. U odnosu na ova 2 kriterija razlikujemo slijedeće
oblike zablude o činjenicama:
Error in persona –
Error in negotio – zabluda o vrsti pravnog posla..
Error in supstantia – zabluda o materiji pravnog posla,
Error in corpore – zabluda o predmetu pravnog posla
Svi gore navedeni oblici zablude o činjenicama dovode do ništavnosti pravnog posla.
Kod zablude treba razlikovati tzv.disensus ili nesporazum
, gdje jedna stranka pogrešno shvati očitovanje druge stranke

VRIJEME I NJEGOVO
RAČUNANJE U PRAVU
U rimskom pravu se kod računanja rokova
dan načelno uzima kao cjelina. Takvo računanj
e se u pandektnoj nauci zove computatio civilis.
Prirodnije bi bilo kada bi se rok počeo računati
od trenutka kada se neka činjenica dogodila
i završavao u istom trenutku posljednjeg dana.
To je računanje a momento ad momentum i
No to u rimskom pravu nije usvojeno.
Pored toga, razlikuju se tempus coninuum i tempus utile.
Tempus continuum je računanje roka neprekidno
od početka do kraja. U pretorskom pravu računa se
tempus utile, odnosno u rok se računaju
samo dani u koje je stranci bilo
moguće izvršiti dodatnu pravnu radnju.

PRAVNA PRIRODA OBVEZA

Obveza je pravna veza između tačno određene
2 osobe – osobe vjerovnika (creditor) i osobe
dužnika (debitor). U ovom odnosu vjerovnik
ima pravo da potražuje izvršenje dužne radnje
(činidbe) od dužnika, dok je debitor bio dužan
izvršiti tu radnju.
Već u rimskom pravu do jasnog izražaja je došla
razlika između obveznih i stvarnih prava.
Ona je posebno očigledna u prirodi i nazivu tužbi
kojima su se štitila jedna i druga prava.
Stvarna prava zaštićena su sa actio in rem,
a obvezna sa actio in personam. Actio in rem
djeluje prema svima, te tužitelj u intenciji tužbene
formule tvrdi samo da mu pripada određena stva
r ili stvarno pravo, a uopšte ne navodi ime tuženog.
Actio in personam se usmjerava samo protiv
konkretne osobe koja je u intenciji formule
imenovana i za koju se tvrdi da je obvezna na
izvršenje neke radnje.

PRIRODNE (NADPRAVNE) OBVEZE

(OBLIGATIONES NATURALES)
Utuživost je bitna karakteristika obveznih odnosa.
Nema obveze bez utuživosti. Međutim,
statusna višeslojnost rimskog društva,
potrebe iznalaženja novih formi eksploatacije
radne snage, kao i niz nekih drugih okolnosti, uvjetovali
su nastanak posebnog oblika obveznih odnosa
– obligatio naturales (prirodna, nadpravna obveza).
Za prirodne obveze kažemo da su plative, ali nisu utužive
, pri čemu se dobrovoljno plaćanje dužne činidbe
ne može posmatrati kao platež neduga tzv.indebitum,
niti se može posmatrati kao učinjeno darovanje (donatio)
, već kao normalni način ispunjenja dužne činidbe.
Nadpravne obveze nastaju iz slijedećih odnosa:
Iz pravnih poslova koje zaključuje rob sa trećim licima
ili sa samim gospodarom, upravljajući povjerenim pekulijom.
Slična situacija je i sa pravnim poslovima koje sklapaju
osobe alieni iuris. Ovdje se kao problem pojavljuje
naplativost takvih obveza, pošto lica alieni iuris,
iako su subjekti prava, nemaju imovinsko-pravnu sposobnost,
nemaju svoje imovine pošto je pater familia
s vlasnik cjelokupne imovine.
-Iz pravnih poslova koje zaključuju
nedorasli maloljetnici bez odobrenja tutora nastaju
prirodne obveze.
-Prirodne obveze predstavljaju ilustrativan primjer
vrlo bliske povezanosti između prava i morala,
prelaska nekih moralnih u pravne obveze.
Tako se npr.kao prirodne obveze mogu posmatrati
neke moralne dužnosti, kao dužnost oslobođenika
na izražavanje stalne zahvalnosti bivšem gospodaru
-Kamate uz realni zajam su morale biti ugovorene
uz osnovni ugovor o zajmu putem posebne
formalističke stipulacije, dok je iz neformalno
dogovorenih kamata nastajala prirodna ili nadpravna obveza.
Senatus consultum macedonianum je propisivao
zabranu davanja novčanog zajma sinu porodice
bez odobrenja njegovog pater familias-a.
Ovo pravilo je doneseno kako bi se preduprijedile situacije
da prezaduženi sin u cilju sticanja imovinsko-pravne
sposobnosti izvrši likvidaciju pater familias-a
kako bi mogao platiti svoje dugove..

OBVEZE IZ DELIKATA
(OBLIGATIONES EX DELICTO)
Delikti su protupravna djela nedopuštene
i protupravne povrede tuđih prava i interesa.
Izvršenjem delikta već po samom pravnom
poretku nastaje obvezni odnos u kome počinitelj
delikta dobiva ulogu dužnika, a osoba oštećena
deliktom ulogu vjerovnika.
Prema značaju kazne i načinu postupka kojim se
kazna ostvaruje, delikti se u rimskom pravu
dijele na 2 osnovne skupine:
delicta publica i delicta privata.
Delicta publica ili crimina (javni delikti-kriminal)
predstavljaju teže povrede dobara koje progoni
i kažnjava država u javnom kaznenom postupku,
uz izricanje najtežih krivičnih sankcija, tzv.poena capitalis.
Među najznačajnije javne delikte rimskog prava
spadaju paritium ili ubistvo pater familias-a,
erduelio ili izdaja, dezerterstvo – izbjegavanje neprijatelja.
Osobnu prirodu imao je delikt crimen lese meastatis
koji obuhvata različite oblike povrede carskog dostojanstva.
Delicta privata (privatni delikti, maleficia) su lakše
povrede tuđih dobara koje se kažnjavaju samo na zahtjev
oštećene strane i to u redovnom rimskom civilnom
sudskom postupku. Privatni delikti Dijelili su se u 2 skupine:
Delikti civilnog prava: furtum - krađa, rapina – razbojništvo,
iniuria – povreda tuđe ličnosti i damnum iniuria datum –
oštećenje tuđe stvari.
Delikti honorarnog (pretorskog) prava: dolus – prevara,
vis ac metus – sila i strah, fraus creditorum – prikrata vjerovnika.

NAKNADA ŠTETE
Šteta može biti nanesena na 2 načina:
povredom postojeće obveze ili deliktom,
pa se razlikuju kontraktna i deliktna odgovornost za štetu.
Do kontraktne odgovornosti dolazi ako
dužnik uopšte ne ispuni dužnu činidbu il
i je ne ispuni kako treba. Sadržaj prvobitne obveze
se zbog neispunjenja pretvara u dužnost naknade štete.
Deliktna odgovornost za štetu nastaje direktno iz zakona
. Deliktom nastaje posve novi samostalni obvezni
odnos između oštetitelja i oštećenog koji je usmjeren
na naknadu štete. U stvari, iz delikta nije izvirala obveza
na naknadu štete, već obveza na plaćanje novčane kazne (poena
) koja se morala platiti oštećenom. Svrha ove kazne više je bila
u davanju zadovoljenja za nanesenu protupravnu povredu
, nego u naknadi nanesene štete.
Prema teoriji općeg i modernog prava, za odštetni
zahtjev načelno su potrebne 4 pretpostavke:
šteta, protupravnost djelanja, urzočna veza (kauzalni neksus)
i odgovornost koja se po pravilu sastoji u krivnji.
Dolus obuhvata namjerno i svjesno postupanje kojim se
nekome nanosi šteta. Ne mora se raditi striktno o namjeri
, već je dovolno da je počinilac predviđao štetni učinak,
ali je ipak odlučio izvršiti radnju. Kod iudicia bonae fidei,
kao dolus se smatra svaki postupak suprotan fidei bonae (poštenju i povjerenju u prometu).

Culpa je nemarnost, tj.propust dužne pažnje.

Počinilac nije predvidio štetne posljedice svog djelanja,
a morao bi ih predvidjeti da je upotrijebio potrebnu pažnju.
Justinijanovo pravo razlikuje više stepena nemarnosti:
Culpa lata je gruba nemarnost.
. Culpa lata je izjednačena sa dolusom.
Culpa levis (in abstracto) je lahka nemarnost.
Culpa levis in concreto je još blaži stepen krivice.
Kao mjerilo se uzima pažnja koju obvezanik o kome
se radi redovno primjenjuje u svojim stvarima.
Culpa in eligendo je nemarnost pri izboru namještenika i pomoćnika. Osobe koje sebi biraju pomoćnike i namještenike odgovaraju za štetu koje izabrani izazvaju usljed nesposobnosti.

OBNOVA OBVEZE (NOVACIJA)

Obnova (novatio) je ugovor između vjerovnika
i dužnika kojim se neka dosadašnja obveza dokida
time što na njeno mjesto dolazi nova obveza.
Novirati se mogu obveze svake vrste
(kontraktne, deliktne, utužive i naturalne),
a nova obveza je uvijek imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija).
Za novaciju je bitno da nova obveza, pored dosadašnjeg
predmeta obveze (idem debitum), sadrži
i neku novinu (aliquid novi). U tom pogledu se razlikuje
novacija kod koje se mijenja ličnost vjerovnika ili dužnika
(novatio inter novas personas ili novatio qualificata) i
novacija kod koje se ne mijenjaju subjekti obveze
(novatio inter easdem personas ili novatio simplex).

Novatio inter novas personas.

Novacija promjenom ličnosti vjerovnika ostvaruje
se aktivnom delegacijom. Na osnovu vjerovnikove upute
(delegacija) dužnik obećava činidbu novom vjerovniku.
Ličnost dužnika mijenja se pasivnom delegacijom.
Novatio inter easdem personas. Subjekti obveze ostaju isti
, po klasičnom pravu ostaje isti i predmet obveze,
ali se nova obveza ipak mora sadržajno razlikovati od stare
. Važan slučaj takve novine sastojaće se u
promjeni pravnog osnova obveze: tako npr.obvezu na
plaćanje kupovnine iz kupoprodajne pogodbe dužnik
pretvara u obvezu iz stipulacije. Time se kauzalna neformalna
obveza bonae fidei pretvara u apstraktnu formalnu obvezu
stricti iuris. Na ovaj način se deliktna obveza, koja je aktivno
i pasivno nenasljediva, mogla pretvoriti u nasljedivu obvezu
iz stipulacije.
Pored novacije po pravnom poslu (novatio voluntaria),
u rimskom pravu je postojala i novatio necessaria,
koja je bila nužno spojena sa učinkom litiskontestacije u
parnici, odnosno sa presudom.

SJEDINJENJE (CONFUSIO),
CONCURSUS CAUSARUM,
NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA,
SMRT I CAPITIS DEMINUTIO
Ako se potraživanje i dug nađu u istoj osobi, obveza prestaje
ipso iure sjedinjenjem (confusio).
Obveza može ponovo oživjeti ako se potraživanje i
dug naknadno opet razdvoje. Do sjedinjenja po pravilu
dolazi nasljeđivanjem.
Concursus causarum postoji ako vjerovnik individualno
određenu dužnu stvar (species) stekne na osnovu nekog
drugog pravnog razloga od trećeg lica, a ne od dužnika).
Ispunjenje prve pogodbe u tom slučaju postaje nemoguće
, jer niko ne može nabaviti vjerovniku stvar koja je
već u njegovom vlasništvu.
Confusio i concursus causarum spadaju u slučajeve
gdje obveza prestaje zbog naknadne nemogućnosti ispunjenja.
U Justinijanovom pravu obveze na species načelno prestaju
ako dužna stvar propadne slučajem (casus), a ako se radi o
dužnikovoj krivici ili njegovom zakašnjenju, načelno dolazi
do naknade štete. Ako kod dvostrano obveznih ugovora
prestane obveza jedne stranke zbog slučajne nemogućnosti,
načelno će prestati i obveza druge stranke na davanje
protučinidbe. Izuzetak je kod kupovine.
Po rimskom klasičnom pravu kontraktne obveze načelno
ne prestaju smrću, već se prenose na nasljednike.
Deliktne obveze načelno prestaju smrću, jer su one surogat
za nekadašnju ličnu osvetu, a smrću prestaje pravo na osvetu
i na aktivnoj i na pasivnoj strani.
Kontraktne obveze bi ipso iure prestajale zbog capitis deminucije
, koja se izvorno smatrala jurističkom smrću.
Deliktni zahtjevi ne prestaju sa capitis deminutione.
PRESTANAK OBVEZA OPE EXCEPTIONIS
PACTUM DE NON PETENDO
Pactum de non petendo je po klasičnom pravu
neformalna pogodba o otpustu duga.
Ona po civilnom pravu nema učinka, obzirom da
se za prestanak duga traži formalistički contrarius actus.
Međutim, dužnik po pretorskom pravu dobiva prigovor protiv
vjerovnikove tužbe (exceptio pacti conventi).
U Justinijanovom pravu razlikuje se
pactum de non petendo in personam i pactum de non petendo in rem.
Prvi ide u prilog samo neposrednom ugovaraču paktuma,
a drugi i ostalim osobama koje učestvuju u obveznom odnosu
(npr.solidarni sudužnici, jamci i nasljednici).

STIPULACIJA
Stipulacija je strogi i formalistički verbalni
kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem budućeg
vjerovnika i neposrednim sukladnim odgovorom
budućeg dužnika. Obje stranke su morale biti prisutne,
a stipulacijom se nisu mogle služiti gluhonijeme osobe.
Stipulatio je jednostrano obvezujući kontrakt stricti iuris.
Ona je apstraktna obveza, tj.obveza koja ne navodi pravni razlog
(osnovu) obvezivanja. Razlog (causa) je bio izvan stipulacije,
a mogao je biti vrlo različit (darovanje, plaćanje kupovnine, povrat zajma itd).
Po civilnom pravu, dužnik koji se obvezao stipulacijom
morao je dug platiti i u slučaju nepostojanja razloga.
U takvim slučajevima pretor je pomagao tuženom pomoću
ekscepcije doli, zbog koje će tuženi biti oslobođen
ako dokaže da causa zbog koje je učinio obećanje ne postoji.
Po Justinijanovom pravu, kod stipulacione isprave koja ne navodi
pravni razlog obveze (cautio indiscreta), tužitelj mora dokazati
postojanje pravnog posla. Tako je stipulacija u Justinijanovom
pravu postala kauzalni posao, te je u slučaju nedostatka kauze
ili nedozvoljene kauze bila ništavna.
Ako je predmet stipulacije bila određena suma novca
ili davanje druge određene stvari, radilo se o stipulatio certa.
U svim drugim slučajevima stipulatio je bila incerta, a posebno
kod obveza na facere ili non facere. U klasično doba vjerovnik
je za utuženje tražbine iz stipulatio certa imao na raspolaganju
actio (condictio) certae creditae pecuniae ili condictio certae rei,
zavisno od toga je li se radilo o određenoj sumi novca ili drugoj
određenoj stvari. Ako je stipulatio bila incerta, vjerovniku je
pripadala actio incerti ex stipulatu.

OSTALI VERBALNI KONTRAKTI

(DOTIS DICTIO I IUSIURANDUM LIBERTI)
Gaj uz stipulaciju spominje još 2 verbalna kontrakta:
dotis dictio i promissio iurata (iusiurandum) liberti.
Dotis dictio je bilo formalističko obećanje miraza
jednostranim izgovaranjem određene formule.
U Justinijanovom pravu dotis dictio više ne postoji,
jer je konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana
iz 428.godine, svako neformalno obećanje miraza
postalo utuživo (pactum legitimum).
Promissio iurata (ili iusiurandum) liberti bila je
zakletva kojom se oslobođenik obvezuje svom bivšem
gospodaru na određena davanja ili službe.
Rob je takvu zakletvu davao i prije manumisije,
ali ga ona nije pravno obvezivala. Pravno je postajao
obvezan tek ponovnom zakletvom nakon manumisije.

LITERALNI KONTRAKTI
NOMEN TRANSSCRIPTICUM
(EXPENSILATIO)
Nomen transscripticum ili expensilatio
bio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava.
Javlja se u kasnije republikansko doba, a u carsko doba
nestaje iz prakse. Po vladajućem mišljenju, kod
literalnog kontrakta obveza nastaje
upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu
(codex accepti et expensi). U Gajevo doba postojale su
2 vrste takvih upisa: nomina arcaria i nomina transscripticia.
Nomina arcaria su upisi o svotama koje su zaista efektivno
isplaćene (npr. na ime zajma). U takvom slučaju obveza
ne nastaje upisivanjem u codex, već nastaje isplatom
i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje (kontraktom)
, a upis služi samo kao dokaz ili pribilješka o postojećoj obvezi.
Nomina transscripticia već po samom upisu čini samostalni
razlog postanka obveze. Upis o izvršenoj isplati fingira isplatu,
tako da obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata možda
i nije uslijedila. Gaj razlikuje 2 slučaja takvih upisa:
transscriptio a re in personam i transscriptio a persona in personam.
Transscriptio a re in personam služila je za pretvaranje neke
već postojeće obveze u literalnu obvezu.
Transscriptio a persona in personam služila je za promjenu
osobe dužnika u nekoj postojećoj obvezi. Obveza dotadašnjeg
dužnika, koja je mogla biti zasnovana na bilo kom razlogu
, time je prestajala, a novi dužnik duguje iz literalnog
kontrakta na osnovu samog apstraktnog upisa.
Prema tome, nomina transscriptica u Gajevo doba služila su
za novaciju, bilo da se mijenja pravni razlog obveze među
istim osobama, ili se mijenja i pasivni subjekt obveze
(pasivna delegacija), dakle slično kao i kod novacione stipulacije.
Iz literalnog kontrakta nastaje jednostrana obveza
stricti iuris na plaćanje određene novčane svote
koja se utužuje akcijom certae creditae pecuniae.
Za razliku od stipulacije, literalnom kontraktu se ne može dodati uvjet,
ali mu se može dodati rok.

CHIROGRAPHA I SYNGRAPHAE
Chirographa i syngraphae bile su literalne
obveze peregrina. U grčkom pravu su imale
dispozitivni značaj i sadržavale su apstraktnu obvezu
. Međusobno se razlikuju po svom vanjskom obliku.
Chirographa su subjektivno koncipirane isprave.
Pisac ovdje govori u prvom licu, a kako je to redovno
bio sam dužnik, on tom ispravom priznaje dugovanje
određene novčane svote prema vjerovniku.
Syngraphae su spisi sastavljeni pred svjedocima
objektivno, tj.koncipirane su u trećem licu. Utvrđuju
da je određena osoba dužna izvjesnu svotu određenoj
drugoj osobi.

OSTAVNA POGODBA (DEPOSITUM)

Ostavna pogodba (depositum) je realni kontrakt
kojim jedna stranka (deponent) predaje drugoj stranci
(depozitar) pokretne stvari sa naznakom da ih besplatno
čuva i na zahtjev vrati. Depozitar ne stiče vlasništvo
ni posjed stvari, već samo faktično držanje (detenciju).
Zato nije zaštićen posjedovnim interdiktima.
On ne smije stvar upotrebljavati, jer bi time počinio f
urtum usus, za koji bi odgovarao i deliktnom akcijom furti.
Depositum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor
(contractus bilateralis inaequalis). Deponent ima potraživanje
protiv depozitara na povrat stvari,
dok depozitar može, ali ne mora uvijek imati
Postojala su i 3 posebna oblika ostavne
pogodbe za koje su važila djelomično posebna pravila:
Depositum miserabile ili necessarium – Ovdje se radi o
prilikama gdje ne postoji slobodni izbor povjerljive osobe.
Depositum irregulare – U pohranu se mogao dati
nezapečaćen novac ili druge zamjenjive stvari,
s tim da ih čuvar smije potrošiti, a mora vratiti
samo jednaku količinu i vrstu stvari.
Čuvar u tom slučaju postaje vlasnik novca,
odnosno stvari, te je takav odnos sličan zajmu.
Sekvestracija – Ovdje više osoba predaje stvar
trećem licu (sekvestru) na čuvanje, s tim da je sekvestar
treba izručiti damo pod određenim uslovima i samo onome koji
je tim uslovima ili svrhom sekvestracije označen.
Najčešći slučaj je da se u vrijeme trajanja parnice
sekvestru preda sporna stvar, s tim da je on nakon presude
izruči stranci koja je dobila spor.
Za razliku od običnog depozitara, sekvestar je uživao posjedovnu
zaštitu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv sekvestra korištena
je posebna actio depositi sequestraria.

PAKTI CARSKOG PRAVA (PACTA LEGITIMA)

Najvažniji pakti carskog prava su: compromissum,
obećanje miraza (pollicitatio dotis) i obećanje darovanja
do 500 solida (pactum donationis).
Compromissum je neformalni ugovor stranaka da će
svoj spor riješiti mimo redovnog suda po privatnom arbitru
, sa kojim nakon toga sklapaju receptum arbitrii.
Obećanje miraza (pollicitatio dotis) – Konstitucijom cara
Teodosija II i Valentijana III iz 428.godine određeno je da
je svako neformalno obećanje miraza obavezno,
te ga muž može utužiti kondikcijom ex lege.
Darovanje (donatio) je besplatna i dobrovoljna namjena
imovinske koristi kojom se povećava imovina obdarenika
, a umanjuje imovina darovatelja. Može se ostvariti različitim
pravnim poslovima: prenošenjem vlasništva ili stvarnih
prava putem mancipacije, tradicije ili in iure cesije (dando),
ustupanjem potraživanja (cedendo), oprostom duga (liberando)
ili preuzimanjem obaveze na darovanje (obligando).
Utuživost neformalnog obećanja darovanja priznata je tek u
Justinijanovom pravu, ali samo do 500 solida.
Povodom tužbe iz obećanja darovanja, darovatelju
pripada beneficium competentiae.
Za darovanje je potreban sporazum volja,
te je darovanje kao causa uvijek ugovor.
U rimskom pravu postojali su različiti propisi ograničenja
darovanja:
lex Cincia de donis et muneribus iz
204.g. p.n.e. zabranjivala je darovanja preko određene mjere;
Od vremena Augusta darovanja među supruzima su zabranjena
pod prijetnjom ništavnosti

SLUČAJNA ZAJEDNICA
(COMMUNIO INCIDENS)
Communio incidens je bez volje (bez ugovora)
nastala zajednica. (npr.više osoba zajednički naslijedi
 ostavitelja ili se stvari dvojice vlasnika spoje i pomiješaju i sl).
U odnosu na zajedničku stvar među zajedničarima nastaje
suvlasnički, dakle stvarnopravni odnos, a samom
činjenicom da su se našli u suvlasničkoj zajednici među
članovima nastaju i određene obvezne dužnosti.
Međusobna prava i dužnosti bezugovornih zajedničara
ustanovljene su analogno kao kod societas-a.
Rimsko pravo poznaje 3 osnovne vrste slučajne zajednice
i prema tome 3 tužbe kojima se ista rasformirava:
Zajednica među sunasljednicima, za čije rasformiranje
služi actio familiae erciscundae;
Zajednica među suvlasnicima neke zajedničke stvari
(kuće, zemljišta i sl), odgovara joj actio communi dividundo;
Zajednica međa među susjedima – ukoliko se međa od 5 stopa
(finis) ne može raspoznati, za uređenje međa služi
actio finium regundorum.
BEZRAZLOŽNO BOGAĆENJE
(CONDICTIONES SINE CAUSA)
Bezrazložno (neopravdano) bogaćenje
javlja se ako neko bez pravnog razloga
(sine causa) stekne nešto iz imovine drugog.
Najčešće do toga dolazi izvršenjem neke radnje
na koju sticalac nema nikakvog opravdanog zahtjeva
niti prava. Npr.ako neko u zabludi, misleći da je na
to nekim ugovorom obavezan, plati dug koji ne postoji
, ili daje neke stvari na ime miraza pred ženidbu
do koje uopće ne dođe.
Za povrat bezrazložnog vlasništva stvari služile su
condictiones sine causa. Rimljani su se poslužili
kondikcijama u već poznatim oblicima:
condictio certae pecuniae i certae rei. Kondikcije kao
apstraktne tužbe stricti iuris na certum, ne navode
pravni razlog obveze, pa su se zato koristile i
za povrat bezrazložnog bogaćenja.
U postklasičnoj teoriji različiti slučajevi bezrazložnog
bogaćenja raspoređeni su u slijedeće skupine:
Condictio indebiti ide za povratom onoga što je u opravdanoj
zabludi plaćeno kao dug, mada dug ustvari ne postoji
Condictio ab causam datorum (ili condictio causa data causa
non secuta) ide za povratom onoga što je neko dao očekujući
da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a on nije nastupio
Condictio ob causam finitam (causa finita) ide za povratom
činidbe koja je izvršena na osnovu vanjskog pravnog razloga,
ali je taj razlog kasnije otpao (npr.povrat zadužnice po isplati duga).
Condictio ob turpem vel iniustam causam ide za povratom činidbe
ako se prihvat te činidbe na strani onog ko je prima protivi moralu,
odnosno dobrim običajima (turpis causa) ili pravnom poretku (iniusta causa).
Condictio sine causa u užem smislu obuhvata različite slučajeve bezrazložnog
bogaćenja koji se ne mogu svrstati ni u jednu drugu skupinu

PRIVATNI DELIKTI CIVILNOG PRAVA

FURTUM
Furtum je namjerno, svjesno protupravno prisvojenje
tuđe pokretne stvari, učinjeno iz koristoljublja.
Uz furtum rei rimsko pravo poznaje i furtum usus,
tj.protupravno prisvajanje korištenja tuđe stvari.
Furtum usus čini npr. depozitar ili založni vjerovnik
koji upotrebljava pohranjenu ili založenu stvar.
Uz pokretne stvari, predmet furtuma mogu biti
i osobe pod vlašću (filius familiae, addictus, auctoratus, uxor in manu).

Od Zakonika XII ploča postoji osnovna podjela na

furtum manifestum i furtum nec manifestum.
Furtum manifestum postoji ako je kradljivac zatečen
u činu. Tu spada i kradljivac zatečen bar na mjestu čina
ili na nekom drugom mjestu prije nego je ukradenu stvar sakrio,
kao i kradljivac koji je uočen u bjekstvu stvar odbacio.
U suprotnom se radi o furtum nec manifestum.
. Kao fur manifestus kažnjavala se po Zakoniku XII ploča
i osoba kod koje bi se ukradena stvar pronašla u formalnoj
kućnoj pretrazi. S tim u vezi Zakonik je poznavao i dalje 2
vrste furtuma: furtum conceptum i furtum oblatum. A
ctio furti concepti je tužba protiv gospodara kuće kod
kojeg je stvar prilikom kućne pretrage pronađena,
bez obzira na to da li je on bio kradljivac
.Actio furti oblati bila je regresna tužba gospodara kuće
protiv onoga ko mu je podmetnuo ukradenu stvar u kući.
Ona je takođe išla na trostruku vrijednost stvari.

DOLUS
Dolus je svako namjerno djelo koje ide za tim
da se drugi ošteti u imovini. Kod pravnih poslova
dolus izvorno znači pretvaranje i prevaru poduzetu
prema nekoj osobi u svrhu da se ista zavede u zabludu
ili da se održi u zabludi kako bi se odatle izvukla
neka protupravna korist na štetu njene imovine.
U klasičnom pravu dolus obuhvata svako namjerno
prevarno oštećenje tuđe imovine. Konačno, kao direktna
suprotnost bonae fidei, dolus znači svako namjerno
djelo kojim se drugom nanosi šteta suprotno poštenju i dobrim običajima.
Pred kraj republike za zaštitu protiv dolusa uvedena je
pretorska actio de dolo. Pravni posao je po civilnom pravu
bio i dalje valjan, ali se dolus sada smatra deliktom i kažnjava
se pretorskom penalnom akcijom de dolo. Tužba je išla za plaćanjem
novčane kazne u visini prouzrokovane štete.
Osuđenog je stizala infamija. Actio doli bila je vezana za
rok od godine dana kao penalna tužba, a nakon tog
a se davala kao actio in factum na naknadu štete,
ali samo kao reipersekutorna akcija.
Uz actio doli uvedena je i exceptio doli kojom
će se tuženi poslužiti da odbije tužbu vjerovnika koji je
postupao prevarno. Exceptio doli bila je
nepotrebna uz iudicia bonae fidei.

METUS
Dešava se da jedna stranka prijetnjom protupravne
sile (vis) i time izazvanim strahom (metus) prinudi
drugu stranku na sklapanje pravnog posla ili preuzimanje
nekog štetnog akta. U tom slučaju u modernoj teoriji
govori se o vis compulsiva. Rimljani takav slučaj
označavaju kao metus, odnosno u starije doba o
vis ili ac metus (sila i strah).
Oko 80.godine p.n.e. pretor Octavius je u svoj edikt uvrstio
penalnu akciju in quadruplum (na četverostruko) protiv
onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio drugog na neki čin.
Ta tužba se zove actio quod metus causa. Uz nju je predviđena i
restitutio in integrum ob metum, kao i exceptio metus causa.

. Prinuda koja je pretpostavka ove tužbe mora biti:

vis iniusta, tj.zaprijećeno zlo mora biti protupravno;
maioris malitatis – zaprijećeno zlo mora biti teško i opasno;
strah mora biti opravdan, tako da se ozbiljan i razuman
čovjek mora bojati, a strah ne smije biti preuranjen.

OSTALI SLUČAJEVI DELIKATA

PO HONORARNOM PRAVU
Actio sepulchri violati je pretorska tužba protiv onoga
u zloj namjeri ošteti ili oskrnavi tuđi grob. Na tužbu je
ovlašten svako koga se to tiče, a tuženi se osuđuje na
arbitrarnu kaznu. Osuđenog stiže infamija.
Actio servi corrupti daje se gopodaru roba
protiv trećeg lica koje bi sakrivalo odbjeglog
roba ili ga navodilo na zlo. Tužba ide na dvostruki
iznos gospodareve štete.
Alienatio iudicii mutandi causa facta
postoji ako neko otuđi stvar radi toga da bi ona
j koji na tu stvar stavlja neki zahtjev morao voditi parnicu
sa protivnikom koji će mu biti neugodniji i s kojim ć
e se teže parničiti. Pretor u takvom slučaju
daje actionem in factum.

KVAZIDELIKTI
U Justinijanovim “Institucijama” se navode 4 slučaja
kao obaveze koje nastaju quasi ex delicto:
Iudex qui litem suam fecit – radi se o sudiji
koji bi povredom svojih dužnosti, a posebno po
grešnom ili pristrasnom primjenom zakona i prava
nanio štetu nekoj stranci. Sudija će odgovarati
ne samo ako to učini dolozno, već i u slučaju
svoje manje nemarnosti (imprudentia).
Tužba je pretorska actio in factum.
Actio de deiectis vel effusis. Ako bi iz kuće ili stana
nešto bilo izbačeno ili izliveno na prohodno mjesto,
te bi nastala šteta na tijelu ili imovini prolaznika,
odgovaraće imalac stana bez obzira da li je počinilac
on ili neko drugi. Ovdje dakle može doći do
odgovornosti i bez krivice. Tužba je bila pretorska actio in factum.
Actio de positis et suspensis ide protiv vlasnika
ili najamnika kuće iz koje bi nešto bilo obješeno
ili postavljeno tako da bi moglo pasti na prohodno
mjesto ili nekog oštetiti. Pretor daje popularnu tužbu
(ciuvis ex populo) na plaćanje globe od 10.000 sestercija.
Actio furti et damni adversus nautas caupones stubularios.
Ovom tužbom odgovaraju vlasnici brodova, gostionica i štala
za krađe i oštećenja na stvarima primljenih putnika.
Njihova odgovornost ide in duplum.
Ovdje postoji odgovornost i bez vlastite krivice .