Omer i Merima

Omer i Merima je jedna narodna balada spjevana za vrijeme Osmanskog perioda, te je

oznaka jednoga vremena i opisuje vrlo mogući, odnos izvmeđu dvoje mladaih koji se vole, ali
moraju d atregično stradaju zbog “šire slike” u kojoj stariji imaju mnogo više uticaja nad
živpt mladih nego što je to nama danas poznato.
Balada počinje sa riječima “Dvoje su se zamilili mladih”,a tek onda im se imena spominju, što
nam na simboličan način govori da je njima njihova ljubav bila jača i bitnija od samoga
života, te da je zato smpomenuta prva. Poslije se spominju njihova imena, i pravi poređenje
mladih, i mladosti sa cvijećem, a Omera i Merime sa zumbulom i karanfilom. Ovo je
zanimljiva usporedba, jer ova dva cvijeta u narodu simboliziraju tu ljubav, pa se to ovdje
samo pojačava. Ovo nam je bilo klasična lirika, zbog sadašnjeg vremena, u kojem se dešava,
ali i snažnog opisa koji na daje lijep doživljaj.
Tada, u “turski vakat”, momci i djevojke su se upoznavali ašikovanjem. To se obično odvijalo
na djevojkinom prozoru, gdje bi mladić došao, i tu bi razgovarali satima, bez ikakvog fizičkog
kontakta. Ovdje mi možemo da zamislimo kako to oni ašikuju, jer je se to najvjerovatnije i
desilo, a  Omerova majka ih je upazila, i to njoj nikako ne ide u prilog, jer ona, kao i svaka
druga majka hoće najbolje svome sinu, te mu nagodi brak sa Fatom Avdaginom, kćerkom
novga serdara Avdage, a serdar je vojni čin u Osmanskom Carstvu ekvavilentan činu
Generala. Jasno je da je ova pozicija moćna, te da bi se s  time Omer uzdigao uz ljestvicu
bogatstva. Ipak, on je bio iz imućne porodice, a njegova Mejra(skraćeno od Merima), nije iz
aman-zaman nešto bogata. Ovdje, Omerova majka razmišlja isključivo kroz prizmu novca u
životu, te joj tako Omer kontrira govoreći 
“Prođi me se, moja mila majko
 Nije blago ni srebro ni zlato,
 Već je blago, što je srcu drago” 
Ovo je dramski element, jer se prepoznaje ono što je srž same drame-sukob. Taj sukob se
vidi kroz cjelu dramu, ali ne na najočigledniji način. To je sukob unutrašnjosti i vanjštine,
odnosno sukov srca sa razumom, jer je srce nerazumno.
Zatim, balada kaže kako Omera ne posulša Omerova majka, te kako ga je na silu oženila. Ovo
je klasični epski element, jer se priča događaj koji je u prošlosti,a ima i junaka tj. Omera.
ovdje poslije ovog se ništa ne govori o samome vjenčanju, jer je to jedna od karakteristika
balade, da nema digresija, i da sve čini kako bi radnja išla svojim tokom.
Sljedeća “scena”, jeste ta, u kojoj Omer i Fatima, razgovaraju o nesreći njihova novo
sklopljenog braka, i ovo nas veoma podsjeća da dramu. Tu Omer Fati Avdaginoj kaže kako je
njena ljepota čak i veća od ljepote njegove drage Merime, ali ipak, Merima je njemu draža, i
tu postaje jasno da taj brak ne može da uspije. Ovdje Omer i sam zna da on zbog velike tuge
neće moći preživjeti tu noć, te zato uzima papir, i piše nešto što bi predstavljalo testament,
samo se ne govori o podjeli imovine, nego o načinu njegova ukopa.a  koje bi on želio da se
obave. Omer govori poslije kako treba da ga okupaju “đulom rumenijem” ,ali je ovo malo
zagonetno. Ili Omer misli i želi da obave gusul, muslimansko vjersko kupanje koje se obavlja
pri smrti pojedinca sa vodom, ružama, ili je ovo metafora, kao što često zna biti, i misli se na
nešto drugo što ne mogu da odgonetnem. Poslije, kada Omerov tabut odniješe Meriminom
“dvoru”. Ona đul(a đul je ruža) spaja sa Omerovom dušom. Ovo je čisto lirska karakteristika
doživljavanja trenutka. Omera nose na groblje, a Merimu spuštaju u istu raku, u istu rupu,
da makar u grobu budu zajedno, kad na ovom svijetu zbog nerazumijevanja odraslih. 
Ova balada je uistinu posebna, do te mjere da je pojedini nazivaju bosanskom/bošnjačkom
Romeom i Julijom, zbog veoma sličnih motiva koji se u obje javljaju, iako nisu istog
književnog roda. Ova balada, kada je otpjevana, zaista pokazuje jačinu jezičkog izraza, koji
kroz razna jziička sredstva i figure prikazuje jedan događaj, i, iako objektivno gledana, daje
da ga mi zaista doživimo