Naslov

izvornika/Original Title
Arto Paasilinna
Ulvova myllari
 1

Neznančev dolazak

Ubrzo poslije rata pojavio se u selu stranac. Došao je s juga i zvao

se Gunnar Huttunen. Nije se javio u vodnu upravu za povremen posao,
kao što su obično činili lutalice s Juga. Umjesto toga kupio je stari mlin
na brzacima Suukoski, 1 na rijeci Kemi. 2 Kupovina je smatrana
bezumnom, jer je mlin bio izvan pogona još od tridesetih godina i već
poprilično propao.
Huttunen je isplatio mlin i uselio se u odaju na gornjemu katu.
Seljaci cijele župe i osobito pripadnici mlinarske udruge, zbog tog su
se događaja smijali do suza. “Luđaci izgleda nisu izumrli”, govorili su,
“premda je rat pobio tolike...”
Prvoga je ljeta Huttunen osposobio stroj za rezanje krovnih
daščica, koji je pripadao mlinu. Zatim je dao oglas u “Vijesti Sjevera”,
gdje je ponudio izradu drvenih krovnih obloga. Tako su od tada
krovovi sjenika i štagljeva po župi prekrivani drvenim daščicama iz
Suukoskija. Huttunenove su daščice stajale tek sedminu cijene
tvornički proizvedene, osmoljene krovne ljepenke, a ovu se i onako
nije moglo uvijek dobiti. Jer, Nijemci su spalili cijelu Laponiju, 3 pa je
vladala strahovita nestašica građevinskoga materijala. Trgovac u
župskome središtu bi kadikad uzimao do šest kilograma maslaca, prije
nego bi izvukao jedan jedini smotak osmoljene krovne ljepenke...
Trgovac Tervola 4 je ipak znao nešto o trgovini...
Gunnar Huttunen je bio visok skoro metar i devedeset. Imao je
oštre smeđe vlasi i četvrtastu glavu. Ispod visokoga, strmog čela, oči
su bile duboko usađene u lubanju. Lice mu bijaše usko, s izraženim
jagodicama, dugim nosom i velikom bradom. Imao je doduše i velike
uši, ali te nisu stršale, već su bile tijesno položene uz glavu. Po tome se
vidjelo, Gunnar Huttunen je kao dojenče bio pažljivo polagan na
počinak. Ima li dječak velike uši, mora majka pripaziti, da se ne
okreće sam u kolijevci, inače će kasnije kao odrastao muškarac imati
klempave uši nalik jedrima...
Inače je Gunnar Huttunen bio vitak i uspravan. Korak mu je bio
jedan i pol puta duži nego ostalih ljudi, a u snijegu su mu otisci koraka
bili nalik tragu trčanja čovjeka uobičajenoga rasta. Čim bi zasniježilo,
Huttunen bi si podbrusio skije, toliko duge da su sezale do kišnih
žlijebova uobičajene kuće. Huttunenovi tragovi skija bijahu široki i
uglavnom ravni, a budući da je bio lagan, kretao se na njima gotovo
uvijek ravnomjerno. Po otiscima skijaških štapova moglo se odmah
prepoznati, to je prošao Huttunen...
Nitko nije otkrio, odakle je zapravo Huttunen došao. Jedni su
pripovijedali da potječe iz Ilmajokija, ostali su mislili da je u južnu
Laponiju došao iz Satakunte, Laitile ili Kiikoinena. 5 Netko ga je
upitao, zašto je potegnuo na Sjever. Na to je mlinar odvratio, na Jugu
mu je izgorio mlin, a pritom mu je i žena smrtno stradala. A osiguranje
mu nije nadoknadilo ni jedno od toga.
- Izgorjeli su istodobno - pojasnio je Gunnar Huttunen i neobično
ledeno pogledao čovjeka koji ga je upitao o tome.
Nakon što je iz pougljenjenih ruševina mlina prikupio kosti svoje
žene i otpremio ih na groblje, prodao je svoje grozno zemljište i pravo
na korištenje vodotoka, te je napustio to područje. Srećom je ovdje na
Sjeveru našao prihvatljiv mlin, pa premda taj još ne radi, ipak su
dovoljni prihodi od stroja za obradbu drvene obloge, kako bi
prehranjivali samostojećega muškarca.
Pisarica crkvene općine je ipak mogla izvijestiti, prema unosu u
crkvene knjige, mlinar je neženja. Kako je takvome čovjeku mogla
izgorjeti žena? O tome se u selu nagađalo na dugo i široko. Istinu o
mlinarovoj prošlosti ipak nije nitko otkrio, pa su se napokon ljudi
prestali zanimati za to. Tek su govorili, tamo na Jugu su napokon i
prije već žene izgorjele ili bile spaljene, pa ih unatoč tome još uvijek
ima dovoljno.
U životu Gunnara Huttunena nastupala su povremeno duga
razdoblja potištenosti. Tad bi, bez vidljivoga razloga, prekidao posao i
zagledao bi se u daljinu. Njegove su tamne oči pune bola tinjale u
svojim udubinama, a pogled mu je bio probojno oštar i istodobno
tužan. Ako bi sugovornika gledao u oči, tad bi mu pogled plamtio i
djelovao uznemiravajuće. Tko je razgovarao s Huttunenom tijekom
tih mračnih raspoloženja, osjećao bi se nekako tužno i pomalo
nelagodno...
Ali nije mlinar bio uvijek tako turoban! Često bi čak bio vrlo
razuzdan, čak i bez nekoga osobitog povoda. Šalio se, smijao, bio
raspoložen i svojim je dugim nogama izvodio najsmješnije skokove...
Pucketao bi zglobovima na prstima, mahao rukama, krivio vrat,
beskrajno izluđivao ljude, udarao seljake po ramenima, hvalio ih zbog
zelene djeteline, smijao im se u lice, namigivao zadovoljno, pljeskao
rukama...
Tijekom tih Huttunenovih dobrih razdoblja, običavala se u mlinu
okupljati selska mladež, kako bi sudjelovala u veseljima razuzdanoga
mlinara. Sjedili bi, kao u dobra stara vremena, okupljeni u mlinarovoj
izbi, šalili se i zbijali nezgrapne šale. U smirenoj i ugodnoj polutami,
okruženi tajanstvenim predajama staroga mlina, bili su svi radosni i
sretni. Kadikad bi Gunnar, odnosno Kuanari kako su ga zvali domaći
ljudi, zapalio na dvorištu ispred mlina veliku vatru, u koju su bacali
strugotine i trijeske, pa bi na njihovome žaru pekli ribe iz rijeke Kemi.
Mlinar je bio neuobičajeno obdaren u oponašanju šumskih
životinja. On bi prikazivao ponašanje najrazličitijih životinja, a
promatrači su se kladili, koju je pritom mislio. Tako bi mlinar jednom
zgodom izigravao zeca, drugom leminga 6 ili medvjeda. Pokatkad bi
svojim dugim rukama oponašao lebdenje noćne sove, da bi potom
zavijao poput vuka. Pritom bi podizao lice prema nebu i jadikovao
toliko nemilo, da se srce paralo, te su se mladi ljudi zastrašeno zbijali
bliže jedni drugima...
Često bi oponašao i žene ili muškarce iz sela, a promatrači bi
smjesta prepoznali, koga je pritom mislio. Kad bi se Huttunen zgurio i
sklupčao, što je od njega zahtijevalo poprilično izvijanja i napora, svi
su znali da predstavlja svojega najbližeg susjeda, debeloga seljaka
Viittivaaru.
Bijahu to spomena vrijedne ljetne večeri i noći, ali se kadikad
moralo na njih čekati tjednima, jer bi u međuvremenu Gunnar
Huttunen uvijek iznova utonuo u svoje tiho, sumorno raspoloženje.
Tad se ni jedan od stanovnika sela, bez valjanoga razloga, ne bi
usuđivao poći u mlin... A tko bi došao, svoj bi posao završavao brzo i
bez mnogo buke, jer bi mlinarova potištenost otjerala posjetitelje.
Postupno su te Huttunenove potištenosti postajale sve izraženije i
sve teže. Tad bi bio mrzovoljan, živci su mu bili napeti, te bi se bez
razloga otresao na ljude. Pokatkad je bio toliko namrgođen i zao, da je
odbijao isporučiti naručene krovne daščice. Tek bi osorno zarežao:
- Ne, nije još gotovo...
Kupac je morao otići iz mlina neobavljenoga posla, premda je
pokraj stroja stajala uredno naslagana hrpa svježe izblanjanih
daščica...
No za svojih je veselih raspoloženja Huttunen bio nenadmašiv. Tad
bi nalikovao sjajnome cirkuskom umjetniku, a um bi mu radio britko
poput blistave oštrice na njegovome stroju za rezanje krovnih
daščica... Kretnje su mu bile brze i gipke, a izvedbe toliko
uveseljavajuće i zbunjujuće, da bi potpuno osvajao svoje promatrače.
Ipak bi se znalo dogoditi, da se usred toga razuzdanog raspoloženja
trgne, prodorno krikne... Tad bi potrčao uzduž trošnoga i crvotočnoga
dovoda za vodu, pa dalje preko rijeke u šumu, daleko od ljudi. Bučio
bi i lomio po gustišu, probijajući si put. Kad bi se poslije sata ili sata i
pol umoran i sopćući vratio k mlinu, mladi bi ljudi potiho odlazili. Kod
kuće bi prestrašeno pričali, ponovno su započeli Kunnarijevi teški
dani...
Tako su Gunnara Huttunena počeli smatrati ludim. Huttunenovi
susjedi su znali pripovijedati u selskome središtu, kako mlinar običava
noću urlati poput grabežljive zvijeri. To se pretežito događalo zimi, za
vedrih noći s jakim mrazom. Huttunen bi kadikad urlikao od večeri do
ponoći... U noćnoj bi tišini njegovo neutješno zavijanje tjeralo selske
pse u okolici da mu odgovore. Za takvih bi noći ljudi u selima pokraj
velike rijeke bdjeli, govoreći: “On je lud, jadni Kuunari... Čak i pse još
navodi, da urlaju noću...”
“Netko mu mora reći, s tim valja prestati”, govorili su neki odlučno.
“Nije pristojno ni prikladno, da odrastao čovjek zavija poput vuka. ”
Ipak se nitko nije usuđivao takvo nešto reći Huttunenu. Susjedi su
se nadali, urazumit će se, te sam prestati...
“S vremenom se čovjek navikne na urlanje”, govorili su seljaci, koji
su trebali krovnu oblogu. “To je doduše suludo, ali daščice koje on
izrađuje, dobre su i jeftine!”
“Obećao je osposobiti mlin”, govorili sq drugi, oni što su
namjeravali na obali rijeke Kemi posijati žitarice. “Zato je bolje ako ga
ne srdimo. Inače će ponovno poći na Jug.”
 2

Poplava

Kad se u proljeće počeo otapati snijeg, voda je u rijeci jednom

zgodom toliko narasla, da je tek vlas manjkala, pa da Gunnar
Huttunen ostane bez svojega mlina. Teška je bujica toliko silovito
pritiskala branu povrh mlina, da je nastao proboj širok dva metra.
Krupne su ledene sante počele nadirati kroz procijep. Uništile su
trošan dovod za vodu, zdrobile vodno kolo blanjalice i razvalile bi
cijeli mlin, da Huttunen nije uskočio... Potrčao je do ustave na stroju
za rezanje krovnih daščica i otrgnuo ju, pa je najveći dio bujice jurnuo
mimo mlina u donji tok rijeke.
Za to je vrijeme kroz provaljenu branu neprekidno nadirala voda,
noseći krupne sante. One su se gomilale na zidu mlina, pa je stara
građevina od trupaca pod tlakom nagomilanoga leda doslovce ječala.
Huttunen se pribojavao, teški mlinski kamenovi bi mogli propasti kroz
strop na kolo u prizemlju, pa bi i ono bilo zdrobljeno.
U tim mu okolnostima nije preostalo ništa drugo, osim skočiti na
svoju dvokolicu i odjuriti do nekoliko kilometara udaljene selske
trgovine.
Bez daha i okupan znojem, zazvao je trgovca Tervolu, koji je
upravo punio prekrupu u vrećicu.
- Smjesta mi prodaj nekoliko naboja eksploziva! - povikao mu je
Huttunen.
U trgovini je bilo nekoliko žena pri uobičajenoj kupovini... One se
strašno preplašiše oznojenoga mlinara, koji je htio kupiti eksploziv...
Trgovac Tervola, iza svoje vage, zatraži od Huttunena suglasnost za
nabavku i posjedovanje eksplozivnoga materijala. No kad je Huttunen
umjesto toga zaurlao, da će ledene sante zdrobiti mlin na brzacima
Suukoski, ako ih se smjesta ne digne u zrak, trgovac popusti. Prodao
mu je zatraženo, zajedno s klupkom stijenja i punom pregršti upaljača.
Naboje su strpali u kutiju od ljepenke, koju je Huttunen smjestio na
prtljažnik svoje dvokolice. Zatim je najhitnije odjurio na Suukoski,
gdje je voda i dalje rasla, a ledene su sante treskale o poljuljane trupce
staroga mlina...
Trgovac je smjesta zatvorio svoju trgovinu, pa se zajedno sa
ženama i on najhitnije uputio za Suukoski, kako bi pratio daljnju
Huttunenovu sudbinu. Ipak je još brzo nazvao središte sela,
preporučivši seljanima neka pohitaju promatrati urušavanje
Huttunenovoga mlina.
Ubrzo je iz smjera Suukoskija odjeknuo prvi prasak... Kad su
prispjeli ljudi iz trgovine i središta sela, te se okupili na strmini povrh
rijeke, grunulo je i drugi put... Krhotine leda i komadi drveta poletješe
u zrak. Ljudi zabraniše djeci da prilaze bliže. Neki od seljaka koji
prispješe na poprište zbivanja, htjedoše pomoći Huttunenu, pa su mu
dovikivali neka im kaže što trebaju činiti.
No Huttunen je bio toliko uzbuđen i zaposlen, da nije imao
vremena upućivati pomagače. Naoružan pilom i sjekirom, trčao je po
rubu jezera prema brani, pa se preko trupaca i gromada leda uspeo na
obalu, gdje je gacao po vodi do nadkoljenica, sve dok se nije dohvatio
čvrstoga tla. Tamo je promotrio velike smreke, kao da ih želi srušiti.
- Kunnari je toliko pod parom... - primijeti seljak Viittavaara s
debelim trbuhom - da ni ne stigne urlati.
- Nema ni vremena, izigravati jelena ili medvjeda - primijeti drugi.
I svi su se smijali, ali stražmeštar Portimo, 7 star i razborit čovjek,
naloži ljudima neka se smire.
- Nije primjereno izrugivati se... - napomenuo je - kad je netko u
nevolji.
Huttunen je izabrao jednu visoku smreku, koja se uzdizala uz
samu riječnu obalu. S nekoliko snažnih udaraca urezao je u stablo
dubok utor, na strani drveta okrenutoj prema rijeci. Tad je započeo
piliti drvo. Promatrači na drugoj obali su nagađali, zašto mlinar u
takvoj nevolji iznenadno ruši stabla, umjesto da misli na spašavanje
svojega mlina...? Jedan od slugu s crkvenoga imanja, koji se zvao
Launola, primijeti:
- Zaboravio je na svoj mlin i dobio volju za šumskim poslom!
Huttunen je to čuo na drugoj obali. Obuzeo ga je bijes, te mu
iskočiše žile na čelu. I već se htio uspraviti i zaurlati sluzi prikladan
odgovor, ali je ipak nastavio silovito piliti.
 Golema smreka se započne njihati. Huttunen je izvukao pilu iz
zareza, uspravio se i upro sječivom sjekire o stablo. Silno stablo se
nagne i bučno tresne u zapjenjenu rijeku, drobeči pod sobom led što
se nakupio ispred nasipa. Mnoštvom promatrača proširi se šapat... Tek
su sad ljudi spoznali smisao pothvata!
Tjerano navalom vode, kliznulo je stablo smreke do nasipa,
stvorivši time zapreku ledu, koji je nadirao iz gornjega toka rijeke.
Bujica je i dalje nesmetano prodirala ispod stabla, prolazeći mimo
zdrobljenoga vodnog kola i stroja za rezanje krovnih daščica, ali led
više nije stizao do mlina. Zabrinjavajuće okolnosti time su bile
uklonjene jednim udarcem...
Gunnar Huttunen si je obrisao znoj s čela, pa se preko mosta i kroz
mlin vratio na drugu stranu, gdje je čekalo gledateljstvo.
- Sad znaš točno što je šumski posao! - zarežao je na slugu Launolu.
Ljudi su se zbunjeno okretali. Muškarci okružiše Kunnarija, žaleći
što nisu mogli pomoći dovoljno brzo... I hvalili su ga, koliko se lukavo i
domišljato sjetio pothvata sa smrekovim stablom.
Premda je napeta predstava završila, ljudi još nisu htjeli otići. Baš
naprotiv, tek su sad počeli pristizati oni što su mogli samo sporije
pješačiti. Na koncu je prispjela pokrupna seljanka Siponen, koja bez
daha upita, što se do tada zbivalo.
Huttunen je pripravio nov naboj...
- Što, je li predstava bila prekratka? - upitao je tad glasno. - Tad
ćemo pak ponuditi još više, kako toliko veliko mnoštvo ne bi dolazilo
uzalud!
I mlinar započne izigravati ždrala... Stao je na jednu nogu,
održavajući ravnotežu na rubu dotoka za vodu, glasao se poput
ždrala, te istezao vrat kao da u koritu traži žabe.
Bolno potreseno, gledateljstvo se počelo razilaziti sa strmine.
Smirivali su Huttunena, poneki su ga grdili, tvrdeći da je lud. Još prije
nego se mnoštvo razišlo, dohvatio je naboj i zapalio stijenj, te je ovaj
počeo gorjeti uz neugodno šištanje. Ljudi počeše bježati. I premda su
reagirali brzo, poneki stigoše napraviti tek nekoliko koraka, prije
nego je prasnulo...! Huttunen je zavitlao potpaljeni naboj u rijeku, gdje
je odmah grunuo s potmulim odjekom. Kiša vode i krhotina leda
zasula je obronak, tako da je ljude smočila do kože. Kriješteći su
bježali dalje od rijeke, te su zastali tek na cesti, odakle su uzvraćali
bijesnim kletvama...
 3

Savjetnica

Jedva se visoka voda povukla, a Huttunen je već popravio štetu

nastalu na njegovome mlinu. U pilani je naručio tri tovara građe. Bilo
je tu greda, mosnica i dasaka. Kod trgovca Tervole kupio je dvije
kutije klinova. U jednoj su bili nazupčani, u drugoj oni od deset
centimetara. Zatim je pozvao tri nezaposlena seljana da zabijaju kolje
u provaljeni nasip. Poslije nekoliko dana moglo se ponovno upravljati
protokom vode u dovodu do mlina, zahvaljujući zaporu ugrađenom u
popravljenu branu. Huttunen je isplatio ljude, pa je zatim uredio
jezero iznad brane. Dio između brane i vodnoga kola stroja za rezanje
daščica obnovio je potpuno. Pritom je utrošio tovar i pol mosnica od
deset centimetara.
Nastupili su lijepi, ljetni dani. Vrijeme je bilo vjetrovito i blago, a
mlinarovo raspoloženje odlično. Huttunen je bio spretan čovjek... I
uživao je u tesarskome poslu. Popravci su ga toliko zaokupili, da je
jedva odvajao vrijeme za spavanje. Ujutro bi se pojavio vani već oko
četiri ili pet sati, te bi obilazio jezero povrh brane. Dok ne bi svanulo
rezao bi grede i mosnice u potrebne komade, pa bi na kratko otišao u
mlin. Tamo bi si skuhao kavu, ali bi se ubrzo vratio poslu. Za
najtoplijega podnevnog razdoblja, povukao bi se na dva-tri sata u
svoju odaju u mlinu. Prilegao bi i često pritom zaspao, kako bi se
popodne probudio ponovno bodar i pun radnoga poleta. Čim bi nešto
pojeo, hitao bi do jezera. I sve do nailaska noći, oko mlina na brzacima
Suukoski tutnjali su udarci sjekire i bata.
Po selu se govorilo, Kunnari je lud na dva načina. Ponajprije glede
svojega uma, a zatim i što se tiče odnosa prema poslu.
Poslije tjedna i pol jezero je bilo popravljeno i zabrtvljeno.
Huttunen je na gornjoj ustavi otvorio put vodi u dovod prema mlinu,
kako bi stigla kamo treba te pokretala mlin i stroj za rezanje. Zatim se
Huttunen prihvatio popravljanja vodnoga kola na stroju za izradu
daščanih pločica. Lopatice je morao potpuno obnoviti, jer su i onako
već bile trošne. No osovina je ipak bila uporabljiva, kao što je to
mlinar utvrdio. Izmijeni li ležajeve, sve će biti ispravno.
Huttunen se svukao u gaće i zagazio u rijeku, kako bi vodno kolo
postavio na mjesto. Upravo je tad u mlin prispio dražestan gost.
Točnije, gošća...
Na pristupnom se mostu pojavila jedna žena... Bila je oko tridesete,
a djelovala je svježe i rascvjetano. Odjevena u laganu ljetnu haljinu s
cvjetnim uzorkom, oko glave je imala svezan svijetao rubac. Bila je
privlačna i skladnih oblina, no glas joj je bio nježan kao u djevojke.
Tako mlinar, kroz hučanje vodopada, nije čuo kad ga je zazvala...
- Gospodine Huttunen! - dovikivala je. - Gospodine Huttunen!
Ona je promatrala gotovo nagoga muškarca, koji se mučio u rijeci.
Vitak i žilav mlinar se borio protiv studene vode i zagrižljivo
pokušavao smjestiti kotač na njegovo mjesto. Ali osovina jednostavno
nije htjela u rukavac... Tlak vode bio je prejak. Upinjući svim snagama,
uspjelo mu je napokon usaditi velik kotač. Pustio ga je, pa lopatice
smjesta zagrabiše vodu, a kotač se pokrene. Prvo polagano, pa zatim
sve brže i brže. Huttunen odstupi korak, promotri kotač i zaključi:
- Ipak si shvatio, prokletstvo!
Nakon što je obuzdao vodu, začuje jasan ženski glas...
- Gospodine Huttunen! - dozivao ga je.
Mlinar se okrene u smjeru odakle je dolazio poziv. I ugleda, lijepa
žena stoji na mostu. Skinula je rubac s glave i dozivala ga mahanjem.
Imala je prirodno kovrčavu plavu kosu, te je doista izgledala
dražesno, dok je tako stajala na mostu, izložena suncu i vjetru.
Huttunen ju je promatrao odozdol iz rijeke, te utvrdi da ima snažne
nožne listove i čvrste zglobove. Mogao joj je čak vidjeti i gaćice, ispod
uzlepršane haljine, zajedno s čarapama na šav i podvezicama... Ona
nije zapažala, koliko se izlagala pogledu... Ili se pak nije stidjela
pokazati svoje nadkoljenice i bedra. Huttunen se probije kroz vodu,
dograbi svoje stvari s mosta i brzo se odjene. Žena je prišla bliže,
okrenula s k njemu i pružila mu ruku...
- Ja sam savjetnica u poljoprivrednoj udruzi, Sanelma Kayramo. 8
- Jako mi je drago - istisne Huttunen.
- Ja sam ovdje nova savjetnica - pojasni žena. - Obilazim svaku
kuću, čak i ako obitelji nemaju djece. Do sada sam već bila u šezdeset
kuća, ali to je još daleko od onoga što moram obići.
Savjetnica u udruzi? Što jedna savjetnica poljoprivredne udruge
traži u mlinu?
- Seljanka Viittivaara sa susjednoga imanja mi je rekla - pojasni
Sanelma Kayramo - kako ovdje stanujete sami. I tako sam odlučila
doći i k vama. Jer, i samac može zasaditi povrće.
I savjetnica iz poljoprivredne udruge započne žustro izlagati svoju
zamisao. Sadnja povrća u pokrajini, kako reče, najbolje je što se može
zamisliti. Time se pribavlja izvrsnu dodatnu hranu, dobiva vitamine i
temeljne tvari. Već i povrtnjak od pedesetak četvornih metara donosi,
dakako ako ga se valjano njeguje, prinos koji manju obitelj zbirnjava
svakakvim zdravim i osvježavajućim urodom za zimu. Treba se tek
odlučno prihvatiti posla i ispravno raditi. To se doista isplati!
- Da, gospodine Huttunen... - zaključila je. - Ne bismo li i vama
uredili zgodan mali povrtnjak? Povrće je u današnje doba toliko
privlačno, da uopće nije sramota, ako ga čak i neki muškarac sadi i
jede.
Huttunen otkloni ponudu...
- Ja sam samac - rekao je. - Meni je dovoljno, ako s vremena na
vrijeme kod susjeda kupim vreću repe, ako je baš pokatkad poželim.
- Uopće ne dolazi u obzir! - odlučno ga presiječe posjetiteljica. -
Smjesta ćemo se prihvatiti toga. Dat ću vam nešto sjemena, za
početak. Potražimo odmah i prikladno mjesto za budući povrtnjak. Od
svih onih koji se odlučiše saditi povrće, nitko još nije požalio.
Huttunen pokuša s posljednjim prizivom...
- Ali, ja sam... - rekao je neodlučno. - Ja sam pomalo luckast. Zar
vam to nisu rekli u selu, gospođice?
Savjetnica iz udruge omalovažavajući odmahne rubcem, kao da je
cijeli život imala posla upravo s poremećenima duhom. Odlučno
uhvati mlinara za ruku i povede ga prema ulazu u mlin. Tamo je po
zraku ocrtala međe budućega povrtnjaka. Mlinar je očima slijedio
kretnje njenih ruku... Zemljište kao da je prebogato odmjeravala, pa je
potresao glavom. Savjetnica iz udruge tad malo smanji zamišljenu
površinu, pa je sve sad izgledalo odlučeno. Posjetiteljica tad odlomi
četiri brezove grane, s kojima je obilježila uglove odabranoga
zemljišta.
- Za čovjeka vaše veličine ovakav komad nipošto nije prevelik -
rekla je i donijela torbu za spise s prtljažnika svoje dvokolice. Sjela je
zatim u travu i iz torbe izvukla mnoštvo spisa, koje je raširila ispred
sebe. Vjetar ih je raznio uokolo, pa ih je Huttunen ponovno prikupio.
Činilo mu se to čudesnim i usrećujućim... Dok je savjetnici uručivao
prikupljene papire, nasmiješila se dražesno i zahvalila mu. Mlinar se
toliko razveselio, da bi najradije zaurlao od silne sreće... I nije mnogo
manjkalo, pa da to i učini! Ali se svladao. Bilo je primjereno, ponašati
se pred takvom ženom prirodno, barem na početku.
Savjetnica je upisala mlinara Gunnara Huttunena kao člana
poljoprivredne udruge. Zatim je narisala tlocrt vrta i na njemu
pribilježila imena sadnica koje treba rasporediti. Cikla, mrkva,
broskva, grašak, luk, začinske biljke... Htjela mu je preporučiti i rano
proljetno zelje, ali je to ipak prekrižila, jer u selu nije bilo sadnica.
- Možda bismo se za prvu ruku trebali zadovoljiti s jednostavnim
vrstama - odluči ona. - S porastom iskustva možemo tada proširiti
budući izbor.
Uručila je zatim Huttunenu nekoliko vrećica sa sjemenom, koje je
namjeravala naplatiti tek kod svojega idućeg posjeta.
- Moramo prvo vidjeti, hoće li izniknuti... - pojasnila je. - Ali sam
sigurna, gospodine Huttunen, ubrzo ćete doživjeti čudo novoga
nastanka i rasta.
Huttunen izrazi dvojbu glede svojega uspjeha pri bavljenju
povrtlarstvom.
- Nikad se ranije nisam time bavio - pojasnio je, neodlučno.
Savjetnica je tu okolnost smatrala potpuno nebitnom, pa mu je
umjesto toga održala predavanje o pravilnoj sadnji biljaka. Navela mu
je točne naputke, kako treba obraditi zemlju i pognojiti ju, koji je
najpodesniji razmak između gredica za pojedine vrste, te koliko gusto
i duboko treba smjestiti sjeme u zemlju, da bi sve dobro uspjelo...
Ubrzo je Huttunen stekao dojam, kako je povrtlarstvo najugodnije
zanimanje i još osobito prikladno upravo za njega, jer tijekom cijeloga
ljeta u mlinu i onako neće imati posla. Obećao je odmah se baciti na
posao, te je bez odlaganja donio motiku i lopatu iz ostave.
Savjetnica je promatrala kako taj visok čovjek zabija lopatu u tlo i
izbacuje velike grude zemlje, kako bi ih okrenuo i bacio natrag u
nastalu rupu. Prignula se, kako bi opipala zemlju, pa ju je protrljala
između prstiju i onjušila.
 - Boljega zemljišta za povrtnjak nema nigdje - rekla je zatim
pohvalno.
Budući da si je zaprljala ruke, potrči Huttunen u mlin i donese
cinčano vedro, pa zagrabi u njega vode, kako bi je odnio savjetnici.
- Ah, to ipak nije bilo potrebno - reče ona, porumenjevši, dok si je
ispirala dlanove. - Hlače su vam se namočile sve do koljena, to uopće
ne mogu ispraviti...
“Što me briga za moje hlače”, pomisli Huttunen sretno. “Glavno da
je savjetnica zadovoljna...” I počeo je s tolikim žarom zabijati lopatu i
prevrtati zemlju, te je nastali trag bio nalik brazdi koju za sobom
ostavlja plug u koji je upeta volovska zaprega...
Savjetnica potrpa svoje papire natrag u torbu, dogura svoju
dvokolicu i na rastanku pruži Huttunenu ruku.
- Iskrsnu li kakve neprilike - uputila ga je - javite mi se odmah.
Stanujem kod Siponenovih, u podkrovlju. Ne trebate se bojati, upravo
se sad na početku može pojaviti neka pojedinost, koju sam nepažnjom
zaboravila napomenuti.
Zatim si je svezala svoj svijetao rubac oko zlatnih vlasi, objesila
torbu za spise na upravljač i uspela se na sedlo. Njena skladno
zaobljena pozadina potpuno prekrije sjedalo... Lagana haljina lepršala
je na vjetru, dok se vozila niz obronak ispod mlina...
U šumi je zastala, okrenula se prema mlinu i uzdahnula
zamišljeno...
- Oh, moj Bože... - prošaptala je.
Uzbuđeni Huttunen nije znao, što bi činio, nakon što je savjetnica
otišla. Kopati povrtnjak mu se sad više nije činilo toliko hitnim kao
netom ranije. Nemirno je pošao u svoj mlin i naslonio se na kamenove
za mljevenje krupice... Trljao si je dlanove, zatvorio oči i u mislima se
vraćao svojoj posjetiteljici. No iznenadno se napeo, istrčao napolje, pa
ispod brane skočio u maticu i zaronio u studenu vodu do vrata... Kad
se ponovno uspeo na obalu, tijelo mu je pomalo drhtalo, ali je opet bio
miran.
Pošao je u svoju izbu, pogledao kroz prozor na glavnu cestu i
zajadao tihim glasom... Ali nije zaurlao, kao pokatkad zimi.
Još je iste večeri okopao iskolčen dio zemljišta, a kad se spustila
noć dovezao je i tovar gnoja. Grabljama je razvukao i utisnuo gnoj u
zemlju, te posijao sjeme, što ga je dobio od savjetnice. U svitanje je još
navodnio povrtnjak, prije nego je napokon pošao spavati.
Sretan, Huttunen legne na počinak. Sad je posjedovao svoj vlastit,
malen povrtnjak u sklopu udruge. To je značilo, dražesna savjetnica
će sa svojom dvokolicom, prije ili kasnije, ponovno navratiti k njemu...
 4

Mlinsko kolo se ponovno vrti

Tijekom dana koji uslijediše, nastavio je Huttunen odklanjati štetu

prouzročenu poplavom. Popravljao je dovod između mlina i stroja za
rezanje daščica. Mjestimice je trebao obnoviti tek po mosnicu ili dvije.
Zatim je ugradio više trupaca ispod zagata, jer su stari na mnogo
mjesta bili već trošni. Naime, kad bi stao na rub dovoda i malo
potresao, započela bi se vodosprema smjesta njihati i propuštati vodu,
a to je smanjivalo dotok i time snagu vodnoga kola.
Poslije pet dana Huttunen izvede pokus. Zatvorio je ustavu, koja je
puštala vodu prema vodnome kolu stroja za rezanje daščica, tako da
je svu vodu iz dovoda usmjerio u pokretačko kolo mlinskoga
postrojenja. Ovo se počelo vrtjeti, najprije polagano, pa sve brže i
brže. Nakon što se Huttunen uvjerio, da se stroj okreće ravnomjerno,
te na njegove lopatice pristiže dovoljno vode, popeo se gore na most i
ušao u mlin. Tamo je sve veće osovine i ležajeve podmazao
kolomašću. Na bezbroj mjesta nakapao je strojnoga ulja, služeći se
mazalicom s dugim kljunom. Nakon što je namastio pokretne dijelove,
uzeo je plosnatu lopaticu od jasikovine, s kojom je obod pogonskoga
kotača glavne osovine namazao posebnom smolom za remenje. Kad bi
lopaticu čvrsto pritisnuo o bubanj koji se okretao, mogao je smolu
dobro razmazati. Nakon toga je nasmolio i remenice na osovinama
gornjih kamenova. Tad je napokon nabacio pogonski remen oko
bubnja. Učinio je to jednim potezom, tako da remen nije mogao
skliznuti. Širok remen se njihao u skladu s okretanjem glavne osovine,
te je pokrenuo težak gornji kamen mlinskoga uređaja, koji je trljao
nepokretan donji kamen. Da je Huttunen ubacio nekoliko pregršti žita
u otvor, ubrzo bi u nosu osjetio miris svježe smljevenoga brašna...
Mlin je sad radio. Kamenovi su muklo tutnjali, pogonski je remen
pljeskao, brojne su osovine lupale, a cijela je zgrada podrhtavala.
Dolje u pogonskom odjelu hučalo je vodno kolo, okretano snagom
vode iz dovoda.
Huttunen je još prebacio remen s pogonskoga kotača za mljevenje
brašna na onaj za drobljenje krupice, kako bi i njega iskušao. I sad je
također mlin radio besprijekorno...
Mlinar se osloni na rub praznoga sanduka za brašno, zatvori oči i
počne osluškivati poznate zvuke mlina koji radi. Lice mu bijaše mirno,
te nije pokazivalo ni znake uobičajene žustrine, niti tragove
potištenosti.
Dugo je ostavio mlin da radi na prazno, prije nego je zatvorio
dovod vode prema kolu. Ono se vrtjelo sve sporije i sporije, sve dok se
nije sasvim zaustavilo. U mlinu ponovno zavlada mir, te se jedino dolje
s rijeke moglo čuti tiho mrmorenje vode.
Sljedećega dana ode Huttunen u trgovinu, kako bi najavio da
ponovno prima žito na meljavu. Dakako, ako netko želi dati samljeti
svoje preostale žitarice.
Trgovac Tevola pogleda mlinara poprijeko.
- Za eksploziv sam morao ja preuzeti odgovornost, kad je došao
redarstvenik i upitao imaš li odobrenje - rekao je Huttunenu. - Drugi
put nećeš od mene dobiti naboje na crno, ovakav smiješan, kakav jesi.
Huttunen prošeta trgovinom, kao da nije čuo trgovčev prijekor. Iz
pretinca uzme staklenku svijetloga piva, pa zapali i cigaretu. Baš je
odgovoralo, što je kutija sad bila prazna, pa Huttunen na poleđini
napiše da je mlin na Suukoskiju opet uređen, te se može donositi žito
na meljavu. U vratima trgovine nađe stari čavlić za pribadanje, te s
njim pričvrsti svoju obavijest.
- Kako si samo mogao posljednji naboj baciti u rijeku, izravno
ispred okupljenih ljudi? - nastavi trgovac srdito.
Upravo je učiteljevoj ženi punio vrećicu sušenim voćem. Huttunen
odloži praznu pivsku staklenku natrag u pretinac, te dobaci nekoliko
novčića na pult. Trgovac ispitivački pogleda na vagu, te nastavi
jadikovati.
- U selu kažu, trebalo bi te odvesti i predati na liječenje.
Huttunen se naglo okrene i pogleda trgovca izravno u oči.
- Reci, Tervola... - zapita - koji može biti razlog, što kod mene ne
niče crna repa? Zemlja je već crna od obilnoga zalijevanja, ali se do
sada ništa ne može ni vidjeti ni čuti.
- Ne radi se ovdje o crnoj repi...! - zareži trgovac. - Naša kći trči već
drugo ljeto k tebi u mlin...
Zar je to način, da se djeca do kasno u noć motaju uokolo, a k tomu
još zalaze i jednome luđaku?
Huttunen položi šaku na vagu, te pritisne zdjelicu prema dolje.
- Točno deset kilograma - reče. - Dodaj još utega.
Huttunen i osobno dometne nekoliko utega, pa ponovno pritisne.
Kazaljka vage ponovno poskoči do kraja.
- Ruka sad teži točno petnaest kilograma - napomene mlinar.
Trgovac pokuša odgurnuti Huttunenovu ruku s vage. Vrećica se
prevrne, a osušeni kolutovi jabuka rasuše se po podu. Učiteljeva se
žena povuče u stražnji dio trgovine... Huttunen dograbi vagu i iznese
ju van. U prolazu zubima otrgne svoju obavijest s vrata. Vani smjesti
trgovčevu vagu u vedro na zdencu s polugom, pa ju oprezno počne
spuštati u dubinu. Trgovac Tervola izađe pred zgradu...
- E, sad si svoje odigrao!!! - doviknuo je Huttunenu. - Takvo nešto
spada u ludnicu! I to smjesta!!! Ova je trgovina od sada za tebe
zatvorena, Huttunen!
Mlinar pođe u selo. Usput je mozgao, kako se to moglo dogoditi...
Bio je žalostan, no oraspoložio se misleći na vagu, koja je sad počivala
na dnu zdenca. Osim toga, zdenac s polugom je također bio svojevrsna
vaga, samo što je uteg bila voda. Zaustavio se na groblju. Na ulaznim
vratnicama bilo je zabijeno nekoliko čavlića od ranijih obavijesti i
oglasa. Tamo je učvrstio svoju obavijest, koju je donio u zubima.
Na poleđini kutije od cigareta moglo se pročitati:

Mlin na Suukoskiju se ponovno okreće.

Huttunen.

Poslije toga je pošao u selsku kavanu. Popio je staklenku laganoga

piva. Uokolo je sjedilo mnoštvo ljudi iz svih krajeva župe, pa je ustao i
objavio:
- Recite dalje, tko ima žitarica, može ih donijeti u Suukoski.
Zatim je ispraznio svoju staklenku i pošao. Na vratima se još
okrenuo.
- Ali ne primam vlažno. To ne meljem čak ni za krmivo. Samo mi
truje mlin.
Ispred Siponenovoga imanja mlinar uspori korake, zirkajući
prema prozorima u podkrovlju, kako bi utvrdio je li savjetnica iz
udruge kod kuće. Zatim počne pogledom tražiti njenu modru
dvokolicu... Nigdje ju nije mogao vidjeti. Dakle, obilazila je sela...
Savjetovala je djecu o obrađivanju povrtnjaka i seljankama dijelila
naputke za pripravljanje povrća. Huttunen osjeti ljubomoru, pri
pomisli kako u tom trenutku dražesna savjetnica poučava zlovoljne
balavce o uzgoju crne repe ili debelim seljankama daje savjete o
obrezivanju salate.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti nasad, s kojim je učlanjen u
udrugu. Za njega savjetnica nije imala vremena... Mogla je barem
navratiti i pogledati, kako je marljivo obradio zemlju, kako ju je
pognojio i zasijao! Točno prema naputcima!
Zar si je s njim priuštila šalu, time što je odrasloga čovjeka navela
da se bavi dječjim poslom? I u ovoj su mu se župi već podrugivali,
nazivali ga ludim mršavkom i neotesancem... Zar se i ona morala
pridružiti istome zboru...? Ta mu se pomisao učini krajnje mrskom i
mračnom. Gunnar Huttunen se okrene od Siponenovoga doma.
Ostatak puta do kuće prešao je bijesno, trčećim korakom.
Vraćajući se iz trgovine, naišla je učiteljeva žena, vozeći se na
dvokolici. Ugledavši ga kako trči prema njoj, sišla je i oslobodila mu
prolaz...
Huttunen zastane ispred mlina, te je promatrao svoj povrtnjak.
Ležao je ispred njega crn i beživotan. Djelovao je napušteno, zaključi.
Njegov je povrtnjak napustila savjetnica iz udruge. I on je osobno
osjećao, kao da je jednako tako napušten. Žalosno je pošao u svoju
odaju na gornjemu katu, odbacio gumene čizme s nogu i bacio se na
ležaj... Prije toga nije ništa pojeo. Nekoliko je sati teško uzdisao, prije
nego je usnuo. Spavao je vrlo nemirno, mučen smušenim i teškim
snovima.
 5

Jutarnji posjet s posljedicama

Kad se mlinar probudio, pred jutro, pogleda na svoju džepnu uru.

Pokazivala je četvrti sat...
Bila je to izvrsna ura, s kućištem od pravoga čelika. Huttunen ju je
tijekom primirja kupio u Riihimakiju, 9 od jednoga preplanulog
njemačkog narednika u prolazu. Taj je prisegao, sat je trajan i
vodootporan. Tijekom godina se ta tvrdnja pokazala ispravnom.
Jednom se zgodom Huttunen u muškome društvu okladio da je ura
otporna na vodu. Uzeo ju je u usta, no ona je i dalje valjano radila. A
isto tako i kad je pošao u saunu te u njoj ostao dulje od jednoga sata, a
čak je i dvaput zaronio u jezero. Pritom je sat neprestance držao u
ustima. U jezero je zaronio do dna, gdje je ostao nepomično ležati,
osluškujući radi li ura i dalje. Njeno se kuckanje moglo dobro čuti pod
vodom, jer je tu vladao veći tlak nego u sauni. Kuckanje mu je
odjekivalo cijelom glavom... Kad je Huttunen poslije pokusa izvadio
uru iz usta i obrisao ju, moglo se utvrditi kako radi jednako kao da je
sve vrijeme bila u suhome džepu. Na njoj se nije moglo utvrditi ni
najmanje oštećenje. Sad je pokazivala četiri...
Navio je uru, a zatim mu misli odlutaše do savjetnice iz udruge.
Prisjetio se da ga je pozvala, neka joj se javi u bilo koje doba, iskrsnu li
s povrtnjakom neke nevolje.
Ako bi sad doista pošao onamo, da bi popričao o nevoljama sa
sadnicama? Prosudi kako ima dobar razlog za posjet... Sjeme je
povjerio zemlji još prije šest dana, a do sada se nije ništa pojavilo iz
zemlje. Mogao je upitati, dakle, nije li sjeme možda od prethodne
godine? Za nuždu bi mogao zatražiti novo, bolje sjeme... Na koncu
zaključi, kako ima zadovoljavajuću, skoro službenu zamolbu. Nitko ne
bi smio nešto nalaziti u tome, ako sad posjeti savjetnicu...
Huttunen ispije pola zaimače studene vode, pa se dvokolicom
odveze do Siponenovoga imanja...
 Selo je izgledalo neuobičajeno napušteno... Na pašnjacima nije bilo
stoke, nitko nije radio po poljima... Jedino su pjevale ptice, koje je
probudilo rano ljetno jutro. A pospani su psi lajali lijeno, dok se
Huttunen vozio mimo pojedinih imanja. Dim se nije dizao iz dimnjaka,
ljudi su još spavali.
Siponenov je pas poprilično zabučio, kad je Huttunen ušao u
dvorište. Kućna vrata nisu bila zakračunata, pa mlinar stupi u
boravišnu odaju. Zavjese su bile navučene, te je posvuda vladala
tišina.
- ...dan! - reče Huttunen.
Prvi se probudio sluga Launola. Sa svojega drvenog ležaja iza peći,
pospano-začuđeno je uzvratio pozdrav. Na vratima spavaće sobe
pojavi se domaćin, zijevajući. Taj je pomalo podsjećao na slona, onako
malen, star i kratkovidan. Prišao je Huttunenu blizu, pogledao prema
gore, pa prepoznavši gosta ponudi mu neka sjedne. Iza svojega muža
ukaže se na vratima spavaonice i seljanka, niska i strahovito debela
žena. Bila je toliko debela da joj noge nisu mogle stati u sare na
čizmama... Čizme koje je obuvala pri odlasku u štalu, morala je
razrezivati do polovice sara.
- Dobro jutro - rekla je, te pogledala na zidnu uru. - Zar se u mlinu
ponovno nešto dogodilo, kad dolaziš usred noći, Kunnari?
Huttunen sjedne za stol, pripali si cigaretu i ponudi Siponenu. Ovaj
se upravo uvlačio u hlače.
- Sve je u redu, hvala na pitanju - odvrati mlinar. - Tek sam tako
naišao, dugo nisam dolazio k vama.
Domaćin sjedne sučelice Huttunenu, pušeći svoju cigaretu što ju je
prije toga utaknuo u nastavak. Prigne se preko stola i pogleda mlinara
iz blizine, ravno u oči, ali ne reče ništa. Launola izađe van iz kuće i
nestane iza ugla. Zatim se vrati i, budući da mu nitko ništa ne reče,
legne na svoj drveni ležaj i okrene nazočnima leđa. Ubrzo je započeo
hrkati.
- Je li savjetnica iz udruge kod kuće? - upita napokon Huttunen.
- Zasigurno spava gore... - izjavi seljak i pokaže u smjeru stuba.
Huttunen stisne svoju cigaretu u pepeljaru i uspne se do
podkrovlja. Seljak i seljanka pogledaju jedno drugo i zapanjeni ostanu
sjediti. Čuli su teške mlinarove korake po stubama, a zatim snažan
tutanj, kad je gore udario glavom o stropnu gredu. Ubrzo se začulo i
kucanje, pa odgovor ženskoga glasa. Zatim su se vrata otvorila i
zatvorila. Seljanka se ugura pred stube, kako bi osluškivala što gore
govore. Ali je udaljenost bila prevelika.
- Pođi malo prema gore - zapsiče joj muž u uho. - Tad ćeš čuti
bolje, ali pripazi da stube ne zaškripe. No hajde, kreni i zatim me
izvijesti. Ta pripazi! Gospode Bože, ova je žena toliko debela, da se
cijela kuća ljulja pod njom.
Pospana i zbunjena savjetnica je primila Huttunena u spavaćici.
Stajao je prignut u malenoj izbi s kosim stropom, držeći u jednoj ruci
svoju kapu, dok je drugu pružao savjetnici u znak pozdrava.
- Dobro jutro, gospođice savjetnice... - oslovi ju mlinar. - Oprostite
što dolazim u ovo doba, ali sam mislio, barem ću vas zateči kod kuće.
Kao što sam čuo, od jutra do večeri kružite župom radi davanja
savjeta.
- Da, svakako - potvrdi ona. - Koje je doba? Još nije ni pet...
- Nadam se, da vas nisam probudio... - uplašeno primijeti Huttunen.
- Ništa zato... Ta sjednite, kako ne biste morali stajati prignuti.
Strop je vrlo nizak... Više i veće sobe su skupe.
- Soba je lijepa... - pohvali Huttunen. - Naša tamo prijeko u mlinu
nema čak ni zavjese... Mislim dakako na sobu... U mlinu baš i ne
nedostaju.
Huttunen sjedne na malen tronožac pokraj peći. Htio je izvući
cigaretu, ali odustane. U sobi jedne žene, nije dolikovalo pušiti.
Savjetnica sjedne na rub postelje i ukloni si razbarušene uvojke s
čela. Izgledala je dražesno poslije spavanja... Njena bujna prsa su se
jasno ocrtavala ispod spavaćice, a izrez oko vrata otkrivao je udolinu
između dojki. Huttunen se teško suzdržavao da ne zuri tamo.
- Svakoga sam dana iščekivao... - započne otegnuto - hoćete li doći
do mlina. Povrtnjak s nasadom sam odmah dovršio, upravo kako
obećah. Mogli ste ga doći pogledati...
Sanelma Kayramo se nasmije uznemireno.
- Htjela sam doći drugi tjedan...
- Meni je vrijeme bilo toliko dugo... Osim toga, sjeme nije isklijalo.
- To i nije bilo moguće - pobrza odvratiti savjetnica.
- Ta tek je zasijano, prije nekoliko dana. Ne smijete biti previše
nestrpljivi. Gospodine Huttunen, možete se smireno vratiti svojemu
mlinu. Povrće će narasti, kad mu dođe vrijeme.
 - Moram li doista odmah poći? - upita Huttunen razočarano.
Nije mu se baš išlo...
- Navratit ću odmah sljedećega tjedna - obeća savjetnica. - I
pogledat ću vaš povrtnjak. Sad je vrijeme neprikladno za posjet, ja
sam ovdje podstanarka... Seljanka je stroga žena, premda je toliko
debela.
Huttunen se upusti u nov pokušaj...
- A ako bih još pola sata ovdje sjedio sasvim mirno?
- Pokušajte ipak shvatiti, gospodine Huttunen...
- Tek sam mislio, navratit ću u prolazu... - pojasni mlinar. - Vi ste
rekli, mogu doći u svako doba, ako se pojave nevolje.
Savjetnica je bila zbunjena. Rado bi ostavila mlinara neka sjedi
tamo uz peć, toga privlačnog i neobičnog muškarca... Ali to je, dakako,
bilo krajnje nedolično. Smiješno, ali uopće se nije bojala toga
neobičnog čovjeka, kojega su mnogi smatrali duševno bolesnim. Ali ga
je na neki način morala potaknuti da ode, posjet se jednostavno nije
smio dalje otezati. Što će misliti dolje u kući, ako mlinar još ostane...
- Mogli bismo se naći tijekom mojega radnog vremena - napomene
savjetnica. - Što se mene tiče, u trgovini ili kavani, sasvim slučajno... Ili
negdje u šumi... Ali ne ovdje, u ovo doba.
- Tad moram ipak poći... - zaključi Huttunen, razočarano.
Uzdahne teško, navuče kapu i za rastanak pruži savjetnici ruku.
Sanelma Kayramo je bila sigurna, jadnik je zaljubljen u nju, jer ju je u
trenutku rastanka gledao toliko tužno...
- Ugodan vam dan, Huttunen - rekla mu je. - Srest ćemo se uskoro,
pod boljim okolnostima.
Huttunenova se žalost malo ublaži. Čvrstim stiskom dograbi kvaku
i uljudno se nakloni. Tad odlučno otvori vrata...
Vratno krilo pljesne o nešto veliko i meko. Na stubištu odjekne
divlje urlanje i težak štropot. Seljanka se dovukla sve do podkrovlja,
kako bi prisluškivala razgovor između mlinara i savjetnice. Kad su se
vrata otvorila, svom su je silinom udarila po uhu i odbacila niz strme
stube... Srećom je seljanka bila debela poput bačve... Tako se tek
skotrljala niz stube, a dolje ju je dočekao seljak. Iz uha joj je tekla krv,
a kriještala je toliko da su zveckala stakla na trijemu.
Sluga Launola doleti iza peći. Huttunen siđe niz stube, a slijedila ga
je savjetnica. Seljanka je ležala na podu i jadikovala. Siponen bijesno
pogleda Huttunena i otrese se na njega:
- To je prokleta svinjarija! Usred noći navraćati u kuću
miroljubivim ljudima i ubiti seljanku!
- Nije još mrtva - primijeti sluga. - Moramo je odnijeti u postelju.
Sjedinjenim snagama odvukoše seljanku u spavaću odaju i
podignuše ju na postelju. Kad su s tim bili gotovi, Huttunen napusti
kuću. Skočio je na svoju dvokolicu i hitro se odvezao iz dvorišta.
Seljak je pak izašao za njim na trijem i vikao:
- Ostane li moja stara uzeta, ti ćeš platiti njegovanje, Kunnari! S tim
ću ići sve do suda!
 6

Obećanje

Punih tjedan dana zurio je Huttunen u svoj pust povrtnjak. I nije se

usuđivao, otići u selo... Tad je tužnoj usamljenosti došao kraj.
Savjetnica iz udruge veselo se dovezla na svojoj dvokolici, pozdravila
ga ljubazno i smjesta počela s njim razgovarati o povrtnjaku.
Salata je upravo pokazala prve izdanke. Ubrzo će niknuti i crna
repa, uvjeravala ga je. Naplatila je novac za sjeme, koje je ostavila pri
prvome posjetu, te ga uputila kako treba rahliti zemlju i njegovati
biljke.
- Skrb i brižljivost su A i O 10 u svemu - utuvljivala mu je odlučno.
Sretan, Huttunen skuha kavu i uz to ponudi perece.
Kad je bilo raščišćeno sve glede povrtnjaka, Sanelma Kayramo
usmjeri razgovor na mlinarov posjet k njoj.
- Zapravo sam došla - započne ona - kako bih s vama
porazgovarala o događaju onoga jutra...
- Neću više dolaziti k vama - obeća Huttunen posramljeno.
- Već je i taj prvi put bilo previše... - odvrati savjetnica iz udruge. -
Seljanka Siponen leži još uvijek u postelji, te nije baš voljna ustati. Da,
čak više ni ne skrbi za kravlju staju. Siponen je pozvao općinskoga
liječnika, kako bi mu pregledao ženu...
Pogledala ga je, a mlinar pogne glavu.
- Liječnik Ervinen ju je pregledao sa svih strana - nastavi
savjetnica. - Pritom je moralo pomagati više ljudi, kako bi ju okrenuli,
jer je toliko debela. Naložio je, neka joj ispiru uho, te je unutra
smjestio komad tkanice. Tamo je zasigurno nešto ozlijeđeno, jer ju je
kvaka pogodila upravo na to mjesto. Liječnik je tad dozivao u uho i
rekao, sluh joj je još očuvan, premda se pravi gluhom. Jakom joj je
džepnom svjetiljkom posvijetlio u oko, sasvim iz blizine, te iznenadno
povikao u bolesno uho. Tad je vidio da joj se zjenica promijenila, pa
nedvojbeno još uvijek čuje. No seljak to nije povjerovao. Tad smo joj
svi vikali u uho i gledali joj u oko, ali se ona pretvarala i hinila kao da
ne zamjećuje baš ništa. Siponen je rekao, sad je njegova stara izgubila
još i sluh, pa će to biti Kunnariju skupa šala...
Huttunen molbeno pogleda savjetnicu, nadajući se, time je lošim
vijestima došao kraj...
- Liječnik Ervinen je izjavio - ipak nastavi ona - kako bi seljanka
trebala ustati i prihvatiti se svojega posla. No ona je tvrdila, udovi su
joj nepokretni. Odlučila je, izgleda, biti uzetom. Još je rekla, do kraja
života više neće moći ustati iz postelje. To je njena čvrsta volja i
odluka, pa tu Ervinen nije mogao učiniti ništa više. Odlazeći, još je
samo dodao, što se njega tiče neka samo leži, do Sudnjega dana. Seljak
je pak priprijetio da će dovesti boljega liječnika, koji će njegovoj
staroj pismenom potvrditi uzetost. Još je napomenuo, Kunnari će tad
ipak platiti.
Tako to dakle izgleda, pomisli Huttunen nesretno. Po cijeloj je
okolici bilo poznato, žene iz obitelji Siponen su najljenije i najdeblje
od svih. Sad je seljanka pak našla dobar povod i razlog da ostane u
postelji. Launola, prepredeni kućni sluga, u cijelome će slučaju dakako
sve pripravno posvjedočiti, što mu zapovijede seljak i seljanka.
- Pričam vam sve to... - zaključi savjetnica - jer znam da ste
nedužni, a i inače ste mi dragi. Zašto si ne bismo govorili “ti”? -
predložila je na kraju.
No odmah se domislila i dodala:
- Ali to ćemo činiti samo kad smo na samu, te nitko drugi ne čuje...
Mlinar se tome krajnje razveselio, a od tada ga je savjetnica
oslovljavala samo s “Gunnar”.
Huttunen dotoči kave. Savjetnica pak započne novu temu, još
osjetljiviju...
- Gunnare... - upitala ga je. - Smijem li te upitati nešto sasvim
osobno? Nešto doista neugodno, o čemu se u selu govori tako često?
- Pitaj što god hoćeš - odvrati mlinar. - Neću se naljutiti.
Nije baš pravo znala, kako bi započela... Otpila je još kave,
nadrobila pereca u nju i pogledala kroz prozor. I upravo se htjela
vratiti na pitanja vezana za povrtnjak, ali napokon prijeđe na stvar.
- U selu sasvim otvoreno pričaju - rekla je - da ti nisi poput drugih...
- Znam - suglasi se Huttunen zbunjeno. - Nazivaju me luđakom.
- No da... Kad sam jučer svratila učiteljevoj ženi na kavu, tamo
rekoše da si poremećen... To znači, možeš postati pogibeljan, te ne
znam više što još. Učiteljeva je žena ispripovijedila, kako si iznenadno
odnio vagu iz trgovine i spustio ju u zdenac. To zasigurno nije točno?
Takvo nešto ne bi nitko učinio.
Huttunen je morao priznati, ipak je trgovčevu vagu otpremio u
zdenac...
- Mogu je ponovno izvući - napomenuo je. - Dovoljno je da povuku
vedro.
- Govore još uvijek i o eksplozivu, a zatim i to urlanje... Je li točno,
da zimi zavijaš?
Huttunen se postidi. Nije imao kud... Bio je prisiljen, priznati i to.
- Događalo se, od zgode do zgode - rekao je. - Ali nisam time mislio
ništa loše.
- I još pričaju, oponašaš životinje - nastavljala je savjetnica. - I
izruguješ se ljudima u selu, Siponenu i Viittavaari, učitelju i trgovcu...
Je li i to istina?
- Ah, jednostavno pokatkad zapadnem u takvo raspoloženje... -
pojasni Huttunen. - Te osjetim poticaj da učinim nešto osobito. To je
poput iznenadnoga trzaja u glavi... Ali zapravo nisam opasan.
Savjetnica je dugo šutjela. Sjedila je tužno na svojemu mjestu,
ganuto promatrajući mlinara kako pije kavu.
- Ah, kad bih ti ipak mogla pomoći... - rekla je napokon i dlanom
obuhvatila Huttunenov. - Smatram užasnim, kad čovjek usamljen urla.
Huttunen zakašljuca i porumeni. Savjetnica zahvali na kavi i počne
se pripravljati za odlazak. Huttunen se uznemiri...
- Zašto hoćeš već otići? - upita ju. - Zar ti se ne sviđa ovdje?
- Doznaju li ljudi, da se dulje zadržavam - napomene ona - izgubit
ću svoj posao. Sad doista moram poći...
- Prestanem li urlati... - ponudi Huttunen - hoćeš li doći ponovno?
I brzo još predloži, ako se ona ne usuđuje posjetiti ga u mlinu,
mogli bi izabrati neko drugo mjesto sastanka, primjerice u šumi. Još je
obećao potražiti prikladno mjesto, na kojemu bi se mogli povremeno
opet naći, a da ih nitko ne ometa...
- Valjda je takvo mjesto doista sigurno - odvrati savjetnica,
dvoumeći se. - Ali ne smije biti ni jako udaljeno, kako se ne bih
izgubila. U mlin mogu doći samo dvaput mjesečno, kao i u druge
povrtnjake. Budem li dolazila češće, uslijedit će odmah opomene.
Poljoprivredna udruga možda izgubi strpljenje...
Huttunen zagrli savjetnicu. Nije se branila. Prošaptao joj je u uho,
on nije ni u kojemu slučaju toliko lud, da se ne bi moglo slagati s
njim... Tad se prisjeti i prikladnoga mjesta za sastanke. Put u selo
prelazio je preko jednoga malenog potoka, a ona neka pođe njegovom
sjevernom obalom oko jedan kilometar. Tamo potok čini oštru okuku,
račva se i teče u dva rukavca oko otočića gusto obraslog johama. On
zna, nitko ne zalazi na taj otok. To je lijepo i sigurno mjesto, a uz to i
dovoljno blizu.
- Srušit ću nekoliko stabala i položiti ih kao most preko potoka -
napomenuo je. - Tako ćeš moći prijeći na otok i bez gumenih čizama.
Savjetnica obeća doći na otok sljedeće nedjelje, uz uvjet da
Huttunen sebi više ne stvara neprilike.
On pripravno obeća, ponašat će se uljudno.
- Ostat ću sasvim miran ovdje u Suukoskiju i neću urlati - reče
svečano. - Premda osjećam veliku želju da to učinim.
Upozorila ga je neka svake večeri zalijeva povrtnjak, jer je ljeto
sunčano i suho. Tad se odvezla... Mlinar ostade sretan u svojemu
mlinu... Promatrao je sive zidove, te utvrdi, nov nalič bi im dobro
pristajao. I odmah odluči, svoj mlin oličiti u crveno.
 7

Upozorenje

Huttunen je iskuhavao crvenkasti oker 11 na dvorištu ispred mlina.

Miješao je po ugrađenome kotlu zapremine stotinu litara, održavajući
vatru tako da ujednačeno zagrijava posudu. Bio je zadovoljan i pun
poleta, a istodobno i obuzet iščekivanjem... Preksutra je bila nedjelja,
te će se naći sa savjetnicom iz udruge, na onome otočiću s johama.
Pravodobno je od dva stabla napravio most preko potoka. U
grmlju je uredio šator od jedrenine, a ispred njega iskrčio malen
prostor, nalik dvorištu... I još je tvrdu zemlju ispod šatora prekrio
sijenom. U hladovitome šatoru savjetnicu neće ometati nikakav
komarac... Jer, žene postaju razdražljive, kad ih napadnu ti leteći
napasnici. Zasigurno će se Sanelma veseliti ovim pripremama, mislio
je Huttunen sretno.
Crvenkasti oker, pomiješan sa smeđim raženim brašnom, dao je
lijepu tamnocrvenu boju. Boja će biti gotova već navečer, a do nedjelje
će zgrada mlina biti novooličena. Cijeli posao nije čak ni zahtijevao
veće izdatke. Jer, brašno je Huttunen i onako imao, pa je jedino morao
kupiti crveni oker...
Seljak Viittavaara sa susjednoga imanja došao je sa zapregom u
dvorište ispred mlina. Na kolima je ležalo pet vreća sa žitaricama, a na
njima je sjedio seljak. Mlinar se poveseli, što mu je susjed dovezao
preteklo žito na meljavu. Podloži drva pod kotao i pomogne
Viittavaari vezati konja za gredu.
- Aha, spremaš se ovdje slikati... - primijeti seljak, dok su zajedno
odnosili vreće u mlin. - Pročitao sam na groblju, mlin je ponovno
ispravan. Pa zato sad donosim ovaj ostatak ječma... Treba rabiti mlin
vlastitoga sela, kako dragocjena riječna voda ne bi lijeno i beskorisno
protjecala mimo mlina.
Huttunen pokrene postrojenje, otvori prvu vreću i pusti sadržaj da
poteče u lijevak... Ubrzo se mlin ispuni mirisom svježega ječmenog
brašna... Muškarci izađoše na dvorište, pa Huttunen ponudi
Viittavaaru cigaretom, te i sam pripali jednu. Pritom je pomislio, kako
mu je susjed na koncu konaca ipak valjan čovjek, te potpuno druge
vrste od Siponena i njegove smrdljivo lijene stare.
- Imaš dobroga škopljenog ždrijepca - reče Huttunen srdačno.
Htio je pokazati susjedu da mu je drag.
- Loše je uškopljen - odvrati seljak. - No inače nije loš.
Tad si Viittavaara pročisti grlo. Huttunen po tome zaključi, susjed
ima još nešto na umu, osim meljave preteklih žitarica... Je li ga poslao
Siponen? Ili trgovac Tervola? Ili učitelj?
- A sad, među muškarcima... - zausti Viittavaara.
- I između dobrih susjeda. Htio bih te pomalo upozoriti, Kunnari. Ti
si u svakome pogledu valjan momak, sasvim besprijekoran. No ipak
imaš jednu manu. U mjesnome smo odboru razgovarali o tebi... Naime,
ja sam predsjednik...
Huttunen ugasi svoju cigaretu i izgazi opušak na tlu. Što smjera
Viittavaara? Mlinar postade oprezan.
- Kako bih to sad rekao... - nastavi susjed. - Brojni župljani tuže se
na tebe. Htjeli bi, da prestaneš sa zavijanjem i s ostalim ludorijama.
Pred odbor je dospjelo mnoštvo pritužbi.
Huttunen srdito pogleda susjeda.
- Ta reci otvoreno, što to brbljaju o meni.
- Već sam rekao - odvrati ovaj. - Urlanje mora prestati, jedanput za
uvijek. Nije dolično, da se odrastao čovjek natječe s psima u zavijanju.
Minule si zime i sada u proljeće tjerao selo da brojne noći ostane
budno. Moja žena tijekom cijeloga proljeća nije spavala zbog tebe, a
djeca loše uče u školi. Naša djevojka mora na popravni ispit. A to zato,
što probdije noći i noći, te cijelo ljeto sjedi u mlinu i promatra tvoje
predstave.
Huttunen se počne braniti...
- Ovoga proljeća nisam toliko urlao kao inače - napomene. - Tek
sam se nekoliko puta opustio...
- Grdiš ljude, izruguješ im se, praviš ih budalama... - nastavi
Viittavaara. - I Tanhumaki, učitelj, govori već o tome. Ti oponašaš sve
moguće životinje, ali to nije dovoljno... Ne, moraš još i bacati naboje u
rijeku.
- To je bila šala... - ustvrdi mlinar.
 Viittavaara se zahuktao. Iskočile su mu žile na čelu...
- Još se usuđuješ i braniti...! - nastavi koriti Huttunena. - Zar nisam
tisuće noći presjedio na rubu ležaja, slušajući kako urlaš i zavijaš
ovdje u mlinu? Pazi, ovako! Zvuči li ti to poznato?
Viittavaara, onako uzbuđen, započne urlati. Pritom je podignuo
ruke i okrenuo lice prema nebu. Iz njegovoga se grla probijao toliko
glasan i prodoran krik, da se i njegov konj silno uplašio.
- Na ovaj si način cijeloj župi utjerao strah i užas! - uzvikne susjed.
- Ludi čovječe! I zatim još sav taj ostali cirkus! Malo si medvjed, malo
jelen, malo prokleta zmija i zatim opet ždral. Pogledaj si makar, šale
radi, kako to djeluje! Pogledaj dobro! Zar pristojan čovjek čini takvo
nešto?
Viittavaara započne tapkati uokolo po dvorištu, kao da je medvjed,
brundajući i zamahujući rukama, povremeno se još i spuštajući na sve
četiri. Pritom je mumljao toliko strašno, da se uškopljeni ždrijebac
počeo trzati na ularu. Susjed se tad zaustavi i smiri.
- To je bio medvjed... - napomene. - Izgleda li ti to poznato? A onda
još i ovo, to si također činio mnogo puta!
Viittavaara odtapka do kotla s bojom, pušući i sopćući poput soba,
tresući glavom i prigibajući se k travi, kao da ždere lišaj. Potom
prestade s tim, pa započne izigravati leminga, tako što je zašiljio
usnice i sjeo na pete, a pritom je puhao i frktao na Huttunena i
provlačio se ispod kola poput bijesnoga glodavca.
Huttunen je promatrao tu predstavu, ali na koncu izgubi strpljenje.
- Prestani s tim, ti ludi čovječe...! - dovikne susjedu. - Ne znaš čak ni
dobro glumiti. Dok sam ja bio medvjed, u svakome slučaju nije to bilo
ovakvo pocupkivanje.
Viittavaara je hvatao dah, istodobno sileći sebe na mir.
- Time tek mislim, ako ovako nastaviš - upozori mlinara - odbor će
te dati svezati i otpremiti u Oulu, 12 u ustanovu za živčane bolesti. Već
smo o tome razgovarali i s Ervinenom. Liječnik mi je rekao, ti si
duševno bolestan. Manijsko-depresivan luđak. Siponenovu si ženu
nedavno noću tako sredio, da je oglušila. Prisjećaš li se? Trgovcu si
pak ukrao vagu i potopio ju u zdenac. Tervola je danima morao svoju
kašu prodavati od oka, pa je pritom gubio.
Huttunen se raspali. S kojim je pravom ovaj čovjek došao k njemu
u mlin, kako bi ga korio i prijeti mu? Viittavaara je zasluživao udarac
šakom u svoju tustu njušku! No u posljednji se tren mlinar prisjeti
upozorenja što mu ih je nedavno prenijela Sanelma Kayramo...
- Smjesta nosi svoj ječam, do posljednjega zrna...! - odlučno reče
seljaku. - Momku poput tebe neću samljeti ni mrvice. I vodi to
prokleto kljuse iz mojega dvorišta, ili ću ga najuriti u vodopad.
- Ti ćeš mljeti, što ti zapovijede - odvrati Viittavaara ledeno. - Još
postoje zakoni na svijetu, a to ću te poučiti. Možda si na Jugu mogao
izigravati nasilnika, ali ovdje takvo nešto ne prolazi. Zapamti si to
dobro, neću doći drugi put da te upozorim.
Huttunen jurne u mlin i zaustavi postrojenje. Istrese smljeveno
brašno i počne gaziti po njemu, pa zatim usmjeri otvor lijevka mimo
gornjega kamena na pod. Tad zabaci jednu neotvorenu vreću žita na
rame i odtrči s njom na most, gdje trgne nož iza pasa i njime razreže
vreću sa strane. Izlije ječam u vodopad i još u vodu zavitla razrezanu
vreću. Preostale vreće baci neotvorene u rijeku.
Viittavaara odveže preplašenoga konja i izvede ga na glavnu cestu.
Odatle dovikne mlinaru:
- Sad je mjera puna, Kunnari! Uništio si mi pet vreća najvrsnijega
ječma. To će imati nastavak.
U rijeci su plivale promočene vreće. Huttunen pljune za njima.
Mlin je stajao nijem, na dvorištu se pušio kotao s bojom. Huttunen
dograbi zaimaču i njome zahvati plameno crvene boje iz kotla, pa s
tim potrči na susjeda. Seljak pljesne konja uzdama po leđima, pa ovaj
udari u kas, tako da su zacviljeli gumeni kotači na kolima.
- I za luđake vrijedi zakon! - začula se Viittavaarina prijetnja, kroz
odjek konjskih kopita. - Takvoga prokletog razbojnika treba sputati i
svezati!
Matica je odnosila Viittavaarin ječam. Huttunen umorno pođe u
svoj mlin. Uzme tetrijebovo krilo i s njim pomete rasipano ječmeno
brašno na hrpu, te ga kroz prozor baci u rijeku.
 8

Crveni mlin

Stražmeštar Portimo, stariji čovjek i iskusan redarstvenik,

staloženo se odveze na svojoj staroj dvokolici do mlina na Suukoskiju.
Približivši se, zamijeti da je Huttunen zaposlen ličenjem svojega mlina.
Jedan je zid već bio dovršen. Na drugome je, povrh mlinskoga mosta,
stajao mlinar na ljestvama i premazivao sive trupce crvenim okerom.
“Kunnari je kod kuće”, pomisli stražmeštar tromo. “Barem nisam
dolazio uzalud...” Nasloni svoju dvokolicu na južni mlinski zid, jer ovaj
još nije bio oličen.
- Opustio si se u obnavljanje - dovikne Huttunenu, koji siđe s
ljestava, noseći lonac s bojom.
Muškarci upriličiše stanku za pušenje. Huttunen pripali cigarete.
“Prokletstvo”, pomisli pritom. “Viittavaara je razglasio priču s vrećama
ječma...” Povukoše u miru nekoliko dimova, a tad mlinar upita
redarstvenika:
- Jesi li došao u ime zakona?
- Redarstvenik bez zemlje, poput mene... - odvrati Portimo - ne
donosi žito u mlin. Radi se o onome slučaju s Viittavaarom.
Kad su dopušili, te raspravili o ličenju mlina, stražmeštar Portimo
prijeđe na svoj posao. Iz lisnice izvadi račun i uruči ga Huttunenu.
Mlinar pročita, Viittavvari duguje vrijednost pet vreća žitarica. Ode u
mlin te donese olovku i novac, plati i potpiše svoje ime na list papira.
Cijena nije bila visoka, ali unatoč tome reče Portimu:
- To u vrećama je bilo najvećim dijelom proklijalo. Mjesto mu je i
bilo u rijeci. Ne bi više valjalo čak ni za hranu svinjama.
Stražmeštar Portimo prebroji novac, pa spravi novčanice i potvrdu
u svoju lisnicu. Zatim značajno pljune u rijeku.
- Ne budi previše preuzetan, Kunnari - reče mlinaru. - Kad je
načelnik čuo za slučaj s Viittavaarinim žitom, htio je da te uhite.
Mogao sam ga toliko umiriti, da smo potom došli do ovoga
sporazumnog rješenja. Misli na to, Kunnari, Viittavaara je k tebi došao
sa zapravo opravdanim razlogom. Zar nije s tobom porazgovarao o
svim tim ludorijama?
- On je sam lud.
- Ispripovijedio je načelniku - nastavi Portimo - da je bio kod
liječnika. Ervinen mu je obećao, pismeno će te proglasiti ludim.
Zapravo te sad treba tek zgrabiti i otpraviti u Oulu, u ustanovu za
duševne bolesti. Ja bih se, na tvojemu mjestu, pokušao malo obuzdati.
Tu je još i onaj slučaj sa Siponenom. A kod trgovca si navodno odnio
vagu i spustio ju u zdenac. Učiteljeva je žena bila kod mene i to mi
ispričala, a nazvao je i Tervola osobno. Rekao je, vagu su morali
rastaviti u pojedinačne dijelove, te sad više nije točna kao prije. U
trgovini dolazi svakoga dana do prepirki oko cijena.
- Imaš li još jedan račun, i za vagu? - upita Huttunen. - Daj ga
ovamo, platit ću tu prokletu spravu.
Stražmeštar Portimo pođe preko mlinskoga mosta do
vodospreme, pa kod stroja za rezanje daščica skoči dolje na obalu.
Pritom mu je dospjelo nešto vode u čizmu. Zatim krene mimo dovoda
do ustave, a Huttunen je stupao za njim. Na brani Portimo zastane, pa
pokuša protresti jake stupove. No oni su čvrsto sjedili u tlu.
- Dobro si osposobio ovaj mlin... - pohvali stražmeštar Huttunena. -
Zapravo još nikad nije bio ovako dobro uređen. Osim, dakako, kad je
bio nov. Još se prisjećam, kako je ovdje na vodopadu građen mlin. To
je bilo godine 1902. i meni je tad bilo šest. Mnogo je žita smljeveno
ovdje... Tijekom rata je mlin, na žalost, jako propao. Dobro je što si ga
popravio, pa sad više ne moramo dobavljati kašu i brašno iz Kemija ili
Liedakkale. 13
Huttunen radosno izvijesti, kako namjerava obnoviti i stražnju
stranu vodospreme.
- Osim toga - nastavio je - mislio sam, moglo bi se priključiti i stroj
za piljenje. Brzaci imaju dovoljno snage. Moralo bi se postaviti novo
vodno kolo ili možda povećati ono za rezanje daščica, pa odatle
povući pogonski remen iza stroja. Tad bi trebalo tek dovoljno
primaknuti višestruku pilu. Predugačak pogonski remen je nepouzdan
i pogibeljan... Ako se otrgne, može zatući čovjeka. To se već često
događalo u pilanama.
Redarstvenik promotri, pomalo nepovjerljivo, mjesto za buduću
pilu.
- Kad bi se tamo prijeko nasipalo šezdeset tovara kamenja i
drobine - pojasni Huttunen - dobilo bi se podlogu za pilu. Tamo dalje
gore došlo bi skladište drveta i građe. Mjesta je tu dovoljno, čak i ako
pristignu veće količine.
- Aha, sad razumijem - izjavi Portimo. - Ali ne možeš istodobno
piliti i blanjati daščice.
- Ako oba stroja pogoni isto kolo, dakako da ne mogu - složi se
Huttunen. - Ipak sam ovdje sam...
- Da, točno.
Stražmeštar Portimo si je sve zamišljao, kako bi doista izgledalo.
Pogleda Huttunena dobrohotno u oči i reče mu ozbiljno:
- Ako je mlin sad tako dobro osposobljen, a ti još imaš i daljnje
zamisli, tad pokušaj to izigravanje luđaka ostaviti sasvim, za uvijek. To
je prijateljski savjet... Prisile li me da te otpremim u Oulu, tad će mlin
ponovno propasti, te se ne zna, tko će ovdje zauzeti tvoje mjesto.
Huttunen kimne ozbiljno. Muškarci siđoše s brane. Portimo uzme
svoju dvokolicu, pa na rastanku domahne Huttunenu. Mlinar pomisli,
to je najljubazniji čovjek u selu, premda je redarstvenik.
S Portima mu misli odlutaše ponovno k Sanelmi Kayramo... To je
dvoje ljudi bilo jednako ljubazno i puno razumijevanja. Sutra će se
naći sa savjetnicom, na otoku obraslom johama, ako neće kišiti. Na
radiju su najavili lijepo vrijeme do večeri, a nad cijelim je područjem
srećom vladao visok tlak.
Huttunen nastavi sa svojim oslikavanjem mlina. Nastavi li raditi
cijelu noć, ujutro će na Suukoskiju stajati crven mlin. Istoimeni
kabaretski komad, kako se pričalo, glumice iz Helsinkija su izvodile
po cijeloj zemlji... Došle su čak i do Kemija i Rovaniemija. 14 Nosile su
toliko kratke suknjice, da se ispod njih moglo vidjeti gaćice i
podvezice.
U vedroj i studenoj ljetnoj noći bilo je ugodno raditi. Kad bi mu se
zamorila ruka, Huttunen ipak ne bi bio pospan, jer su mu misli kružile
oko dva ugodna odredišta... Jedno je bio lijep i nov nalič mlina, a
drugo predstojeći susret sa savjetnicom na otočiću... Huttunen je
žustro radio cijelu noć. Kad je Sunce izašlo u nedjeljno jutro i obasjalo
sjeveroistični zid mlina, bilo je sve završeno. Mlinar odnese ljestve i
nekoliko preostalih vedara boje u ostavu. Okupao se u rijeci i zatim
dvaput obišao oko mlina, kako bi se divio njegovoj ljepoti. Blještao je,
u punome smislu riječi!
Dobro raspoložen, pode Huttunen u svoju izbu, kako bi pojeo
komad kobasice i popio vrč kiseloga mlijeka. Tad odšeta do otočića s
johama. Bilo je rano jutro, pa umoran mlinar legne na raširenu stelju u
svježini šatora. I ubrzo zaspi, sa sretnim osmijehom na licu, punim
iščekivanja.
 9

Nedjelja na otočiću

Huttunena probudi pomicanje zastora na šatoru. Izvana ga je

dozivao plah ženski glas...
- Gunnar... Već sam stigla...
Pospani Huttunen ispruži glavu iz šatora. I povuče savjetnicu, koja
se opirala, u bijelu mirisnu odaju. Bila je krajnje uzbuđena i govorila
sve moguće u isti tren... Bilo bi bolje da nije došla, njih se dvoje ne
smiju sretati na ovaj način, seljanka Siponnen leži još uvijek u postelji
i ne namjerava više nikad ustati... Kako je već kasno i kakvo lijepo
vrijeme vlada.
Huttunen i Sanelma Kayramo su sjedili na stelji od sijena, gledali se
međusobno u oči i držali se za ruke. Huttunen bi ju rado zagrlio, ali
kad je pokušao, trgnula se natrag.
- Nisam došla zbog toga... - rekla je.
Huttunen se zadovolji milovanjem njenih koljena.
Ona je pak mislila samo na jedno, da se nalazi sama s jednim
duševno poremećenim čovjekom, na usamljenome otoku usred
šume... Kako se samo mogla upustiti u tu pogibao? Gunnar Huttunen je
nesmetano mogao s njom raditi što god želi. Mogao ju je zadaviti,
silovati... Gdje bi skrio njeno truplo? Vjerojatno će joj vezati kamenje
oko vrata i potopiti je u potok... Jedino će se vlasi pomicati, zanošene
strujom, srećom je imala trajnu. Ili će ju možda raskomadati i zatim
pokopati dio po dio? Već si je zamišljala rezove na vratu, struku i
nadkoljenicama... Stresla se, ali ipak ne toliko jako, da bi oslobodila
ruke iz mlinarovih.
Huttunen joj ganuto pogleda u oči.
- Minuloga tjedna sam ličio mlin - priopći joj. - Sad je crven...
Stražmeštar je navratio jučer i rekao, mlin izgleda lijepo.
Savjetnica uzdrhti.
- Zašto je dolazio redarstvenik? - upita, prikrivajući nemir.
 Huttunen joj ispripovijedi o Viittavaarinome žitu i da ga je već
isplatio.
- Načelnik mi je proklijalo žito zaračunao po cijeni krušnoga -
napomene. - Srećom, bilo je svega pet vreća.
Savjetnica sad počne žustro nagovarati Huttunena, neka
neodložno pođe liječniku Ervinenu.
- Zar ne razumiješ? - upitala ga je. - Bolestan si.
Mlinar ostade miran, pa se savjetnica odvaži na daljnje
nagovaranje.
- Dragi Gunnar... - reče mu. - Radi se o tvojoj duševnoj staloženosti
i ravnovjesju. Preklinjem te, porazgovaraj s Ervinenom.
- Ervinen je tek općinski liječnik - pokuša Huttunen prosvjedovati.
- Što on već razumije o duševnim bolestima? On je i sam lud.
- Trebao bi otići i zatražiti lijekove, ako se ne možeš svladavati -
nije se predavala Sanelma. - U današnje doba postoje umirujuće
tablete, njih će ti liječnik zasigurno prepisati. Ako nemaš novaca,
mogu ti ja nešto posuditi.
- Mučno je odlaziti liječniku i tamo govoriti o sebi... - odvrati
Huttunen bezbojnim glasom.
I povuče svoju ruku.
Savjetnica ga nježno pogleda, pomiluje mu vlasi, te zaustavi dlan
na njegovome visokom i vrućem čelu. Mislila je, ako se sad zbliži s
mlinarom, zajamčeno bi se začelo dijete. Prvi put, pa bi već dobila
dijete... Sad nije bilo sigurno razdoblje. No postoji li ono uopće kod
žene? Bilo bi dovoljno da ju ovaj velik muškarac samo jedanput
dohvati, pa bi se već dogodilo... Dobila bi dijete. Dječaka... Nije htjela
na to ni misliti. Ponajprije bi joj rastao trbuh, pa bi već u jesen imala
poteškoća oko vožnje dvokolicom. Poljoprivredna udruga joj u tom
slučaju ne bi odobrila dopust. Srećom joj je otac pao u Zimskome ratu,
on tu sramotu ne bi podnio...
Živo si je u mislima ocrtavala, kakvo bi dijete rodila mlinaru... Bilo
bi veliko, s gustim vlasima i dugim nosom. Već bi pri rođenju bilo dugo
najmanje metar... Ne bi se usudila dati mu prsa, tome šašavom derištu,
koje je začeo luđak. Ne bi ni tepalo poput pristojne djece, već bi
odmah počelo zavijati kao otac. Ili bi, u najmanju ruku, stalno tulilo.
Uobičajene dječje stvari mu ne bi odgovarale, još u kolijevci bi mu se
moralo šivati gaćice s preklopom. Već u petoj bi dječaku počela rasti
brada, a u školi bi pri jutarnjoj pobožnosti urlao. Kad bi se učilo o
životinjama, oponašao bi sve moguće stvorove, pa bi ga učitelj
Tanhumaki morao izbaciti usred sata. Više ne bi mogla odlaziti
učiteljevoj ženi na kavu. Ostatak dana bi Huttunenov sin tjerao po selu
svoje nepodopštine, a sa zidova bi trgao izborne objave. Što bi pak još
navečer smišljao i izvodio sa svojim ocem... Uh, strašno!
- Ne... Sad ću poći - reče savjetnica. - I onako nisam trebala doći.
Možda me je netko ipak vidio.
Huttunen joj položi dlan na rame. Ostala je... Taj je čovjek imao
nešto toliko mirno i pouzdano u sebi, da se jednostavno nije mogla
odvojiti od njega. Najradije bi u toj svježoj i bijeloj odaji od jedrenine
provela cijeli dan, a i cijelu noć... Morala je misliti na to, kako su joj
luđaci inače odbojni. No ovaj ne. Mlinar je na nju djelovao privlačno, a
tu privlačnost nije mogla pojasniti razumom.
- Smatram strašnim... - napomene ona - ako te odvedu i odprave u
Oulu.
- No, toliko lud ipak nisam... - odvrati Huttunen.
Savjetnica iz udruge je šutjela. Po njenome mišljenju, Huttunen je
ipak bio toliko lud, da je to bilo sasvim dosta za Oulu. Više je nego
dovoljno slušala priče o ludome Kunnariju... Kad bi ipak mogla negdje
živjeti sama s njim, a da je pritom nikad ne vidi neki stranac! Njoj
osobno se ludilo Gunnara Huttunena činilo baš primjerenim, čak i
uveseljavajućim, te ga nije mogla koriti zbog toga. Što je već čovjek
kriv zbog svoje vlastite glave?! Ljudi iz sela to nisu shvaćali.
Sanelma Kayramo tad počne zamišljati, kako se vjenčavaju.
Gunnar bi ju vodio u crkvu, vjenčali bi ih u staroj župnoj bogomolji,
nova je za to bila prevelika i nelagodna. Sveti Mihael 15 bi bio
prikladan, do Svetoga Ivana 16 ne bi se više moglo dovršiti odjeću.
Gunnar bi si morao dati napraviti tamno odijelo, od onih kakvo bi
kasnije mogao oblačiti za sprovode. Znači, vjenčanje za Sv. Mihaela...
Dijete bi se rodilo prikladno, sljedećega proljeća. Proljetna su djeca
krasna, za njih u proljeće ima soka od povrća, kao zdrav nadomjestak
za mlijeko. Sad je savjetnica vidjela svoje dijete kao malenu,
predražesnu zarumenjenu djevojčicu...
U troje bi obitavali u crvenoj odaji u mlinu... Navečer bi djetešce
zaspalo od umirujućega mrmorenja vode u potoku. Nikad se ne bi
deralo. i Gunnar bi ga prematao i brinuo za njega. Kolijevku, koju bi
on napravio, premazali bi caklinastom svjetloplavom bojom.
Od svojega namještaja u Siponenovom podkrovlju, ponijela bi
zavjese i barem čvornatu komodu od brezovine. U odaju bi došla
svjetiljka s cvjetnim uzorkom na sjenilu, te ispod nje pleten stolac za
četiri osobe. Ili barem za dvije... Radio će morati smjestiti u prozor,
kako bi ga se moglo vidjeti izvana. U spavaonicu bezuvjetno mora doći
dvostruka postelja i sa svake strane noćni stolić. A jedan od njih sa
zrcalom. Svakoga bi tjedna, kao mlada kućanica, brisala podove i
istresala sagove. Kod trgovca Tervole bi za dijete kupili zvečku.
Pokatkad bi odlazili zajedno u kupovinu, a putem bi Gunnar gurao
dječja kolica. Bude li poželio ostati, kako bi ispio pivo i porazgovarao
o mlinarskim poslovima, ona doista ne bi imala ništa protiv toga. Na
povratku kući, mogla bi dio puta ići zajedno s učiteljevom ženom.
Ne, sve je to bilo nemoguće... Ako ubrzo ne napusti ovaj zaklon od
jedrenine, dobit će dijete, ludo dijete od ludoga čovjeka...
No nekako se nije mogla odlučiti na polazak. Ostala je s mlinarom
cijelu nedjelju, u mirisnome šatoru, sve do večeri. Bili su sretni,
razgovarali su o svemu mogućem, te se međusobno držali za ruke.
Huttunen je savjetnici milovao nožne listove... Tek kad je predvečer
zahladilo, otpratio ju je do glavne ceste, gdje se uspela na svoju
dvokolicu i odvezla do Siponenovih. Mlinar se okrenuo u suprotnome
smjeru, te je duboko zamišljen odšetao do svojega mlina na
Suukoskiju.
Bio je to dobar dan, razmišljao je. I volim savjetnicu iz udruge. U
crvenilu zalazećega sunca blistao je mlin toliko lijepo, da je Huttunen
poželio, od silne ljubavi i sreće, zaurlati iz sveg grla. No tad se prisjeti,
Sanelma Kayramo je od njega zatražila, neka porazgovara s
liječnikom Ervinenom. Izvuče svoju dvokolicu, dopuni zraka u
stražnju gumu i odveze se. Bilo je već skoro jedanaest, ali mlinar nije
bio pospan.
 10

Razigrani liječnik

Ervinen je stanovao odmah sučelice groblju, u staroj drvenoj kući

na kraju duge aleje obrubljene brezama. Kuća je pod istim krovom
udomljivala liječničku ordinaciju i samački stan. Kad je Huttunen
pokucao na vrata, otvorio mu je liječnik osobno. Bio je to mršav
dugajlija, negdje oko pedesete. Budući da je već bila kasna večer,
nosio je liječnik kućni haljetak i papuče.
- ...dan, doktore! - pozdravi Huttunen liječnika. - Dolazim na
pregled.
Ervinen uvede svojega pacijenta. Huttunen se osvrne po prostoriji.
Po zidovima su visjeli brojni prikazi iz lova. Na obrubu kamina stajale
su preparirane životinjske glave, a pod i dio zidova prekrivala su
životinjska krzna.
Vonjalo je po duhanu za lulu. Odaja je djelovala muški škrto, a
služila je kao dnevna soba, knjižnica i blagovaonica. Već odavno nije
bila očišćena, ali je Huttunenu djelovala udobno.
Mlinar pomiluje losovo krzno na stolcu, pa upita liječnika, je li
osobno oborio sve te životinje, čiji ostatci tako bogato ukrašavaju
prostoriju.
- Najveći sam dio osobno ustrijelio - odvrati liječnik. - No neki
primjerci potječu od mojega pokojnog oca. Primjerice, onaj ris tamo,
te ova kuna na kaminu. Te se u današnje vrijeme još jedva viđa, toliko
su postale rijetke. Ovdje na Sjeveru sam odstrijelio ptice i dakako
lisice. Osim toga sam, zajedno s općinskim tajnikom, oborio i nekoliko
losova.
Ervinen se zagrijao, pa počne pripovijedati o svojim lovačkim
pothvatima... Kako je tijekom rata u istočnoj Kareliji 17 zajedno sa
zapovjednikom bataljuna odstrijelio gotovo trideset sobova. Bio je
bataljunski liječnik, pa se zato mogao kretati donekle slobodno.
Pritom je i udičario, te je polučio bogat ulov.
 - Iz rijeke Anatti - pohvalio se - zajedno s bojnikom Kaarakkom
izvukao sam šesnaest lososa.
Huttunen spomene, kako je minule jeseni u mlinskome potoku
ulovio popriličan broj sivih pastrva i lipena. Znade li doktor, koliko su
ovi mnogobrojni u potocima, osobito u gornjemu toku?
Ervinen je živahno trčkarao sobom amo-tamo. Rijetko je imao
prigodu, razgovarati o lovu i ribolovu s čovjekom koji se nešto
razumio u to. Bilo je očigledno, mlinar je upućen u te vještine. Ervinen
napomene, koliko je prokleto zlo, što je na ušću rijeke Kemi
sagrađena brana Isohaara, pa to priječi selidbu lososa. Kako bi ipak
bilo lijepo, kad bi se u rijeci Kemi moglo loviti losose, pa ih peći na
otvorenoj vatri... Ali nacija zahtijeva struju... Kad se mora odlučivati
između malenoga zla i velike koristi, pobjeđuje dakako ovo drugo.
Ervinen donese dvije čaše s dugom nogom, uzevši ih iz ormara u
kutu, pa ih napuni bistrom tekućinom. Prinijevši svoju čašu usnici,
Huttunen nasluti, u njoj je čista žesta. Žestoka tekućina mu oštro
paleći poteče kroz dugo grlo, pa se polagano smjesti dolje u želucu.
Huttunen smjesta osjeti istinsku lagodnost, a prema liječniku
drugarstvo puno poštovanja. Ovaj je pak brbljao o lovu na zečeve i za
to prikladnim psima. Tad je još pokazao Huttunenu svoje lovno
oružje, koje je pokrivalo cijeli jedan zid. Bila je tu teška lovačka puška,
ukrašeni kratak karabin dobiven pregradnjom jedne japanske vojne
puške, malokalibarska puška i još dvije sačmarice.
- Ja imam tek jednu jednocijevnu rusku sačmaricu - primijeti
Huttunen skromno. - Ali sam zapravo namjerio sljedeće jeseni
pribaviti jednu trocijevku. Još sam zimus bio kod načelnika zbog
dozvole, ali mi ju nije dao. Rekao je, zapravo bi mi trebao oduzeti i
sačmaricu. Pojma nemam, zašto... Ali sam i onako više sklon
udičarenju.
Ervinen ponovno objesi svoje oružje na zid. Tad ispije svoju čašu i
zapita službeno:
- Što vas vodi k meni?
- No da... - započne Huttunen. - Ta svi ljudi govore, da sam lud... Što
ja znam.
Ervinen sjedne u svoj stolac za ljuljanje, koji je bio obložen
medvjeđim krznom, pa ispitivački promotri Huttunena. Tad kimne
glavom i rekne ljubazno:
 - To bi moglo biti točno. Ja sam tek običan liječnik opće prakse, ali
zasigurno ne griješim mnogo prosudbom da ste neurasteničar. 18
Huttunen se osjećao nelagodno. Bilo je toliko mučno, razgovarati o
tim pojedinostima. On je znao i priznavao da nije sasvim normalan,
znao je to oduvijek... Ali što se to, k vragu, tiče drugih ljudi?
Neurasteničar... Možda i jest. Pa što onda?
- Ima li protiv te bolesti tableta? - upita liječnika.
- Prepišite mi kutijicu toga, doktore, kako bi se smirili ljudi u selu.
Ervinen pomisli, kakav to dirljiv slučaj ima pred sobom... Čovjek iz
puka, koji pati od urođene živčane bolesti, lagane ali ipak zamjetljive...
Što je tu mogao učiniti kao liječnik? Baš ništa. Čovjek bi se trebao
oženiti i zaboraviti cijeli slučaj. Ali gdje će luđak uzeti ženu? Žene se i
inače pribojavaju tako visokoga čovjeka.
- Upitao bih vas, kao liječnik... - oglasi se Ervinen. - Ima li nešto u
tome, da običavate noću urlikati, osobito zimi?
- To se minule zime doista slučilo nekoliko puta... - prizna
Huttunen posramljeno.
- Što vas navodi na to? Jeste li na to prisiljeni, te ne možete
drukčije?
Huttunen bi najradije strugnuo, ali je Ervinen ponovio pitanje, pa
mu nije preostalo drugo, nego odgovoriti...
- To dolazi... - oklijevao je mlinar. - Pa, samo po sebi. Ponajprije
osjetim želju za tuljenjem. U glavi osjećam pritisak, koji jednostavno
mora van. Stvarna prisila to baš nije, jednostavno se dogodi, kad sam
sam. Donosi mi olakšanje, svaki put. Pomaže mi već i društvo
nekolicine ljudi.
Ervinen tad prijeđe na Huttunenovu naviku oponašanja životinja i
ljudi. Odakle ta dolazi, htio je čuti... Što smjera mlinar s takvim
postupcima?
- Pokatkad sam jednostavno toliko razuzdan - povjeri mu
Huttunen - da se želim šaliti. Ali to često, bez dvojbe, ispadne i
poprilično glupo... No najveći dio vremena sam ipak potišten, pa se to
sa zbijanjem šala ne događa često.
- A kad ste potišteni, poželite urlati? - osobito naglasi Ervinen.
- Da, tad mi pomaže.
- Imate li naviku, razgovarati sam sa sobom?
- U veselome raspoloženju mi se to kadikad dogodi - prizna
Huttunen.
Ervinen ode do svojega kutnoga ormara, izvadi odatle malenu
cjevčicu i uruči ju Huttunenu.
- Unutra su tablete - pojasni mu. - Trebate ih uzimati kad se
osjećate osobito potištenim. Ali morate pripaziti, da ih ne uzmete
previše. Jedna tableta dnevno je dovoljna.
Huttunen uzme cjevčicu.
- Potječu još iz ratnoga razdoblja - napomene liječnik. - U današnje
doba ih se više uopće ne može dobiti. Uzimajte ih samo u slučaju
nužde, jer su jako djelotvorne. Dakle, samo onda, kad osjetite osobito
jaku želju za urlanjem.
Huttunen spremi lijek u džep, pa ustane. Ervinen pak napomene,
kako još ne namjerava poći spavati, pa gost može mirne duše popiti i
drugu čašicu. I odmah dotoči žeste Huttunenu i sebi.
Pili su šuteći. No tad Ervinen ponovno započe o lovu. Ispričao je,
prije rata je jednom zgodom, tijekom kasne zime bio u lovu u Turtoli.
Uz sebe je imao dva karelijska psa goniča medvjeda, kako bi gonio te
zvijeri kojih je tada još bilo u tim predjelima. Od jednoga je tamošnjeg
seljaka kupio okružen medvjeđi brlog. Odvezli su se onamo konjskom
zapregom po putu za otpremu drva, pa su kilometar ispred odredišta
ostavili konja i ostatak puta prevalili na skijama. Pse su pritom vodili
na uzici.
- Nije zapravo za povjerovati - napomene liječnik - koliko je
napeto muškarcu poći po prvi put u lov na medvjeda. Uzbudljivije je
od rata.
- To dobro razumijem - reče Huttunen, srčući žestu.
Ervinen dotoči, prije nego je nastavio...
- Moji su psi bili doista izvrsni. Netom osjetiše vonj medvjeđega
brloga, već jurnuše naprijed. Snijeg je prštao na sve strane, kad su
nahrupili unutra. Tako je to izgledalo!
Ervinen se spusti na sve četiri i počne prikazivati, kako su njegovi
psi uplašili medvjeda u brlogu.
- Tad je prokleti medvjed izašao van... - usklikne liječnik. - Tja, nije
mu ni preostalo ništa drugo. Psi su ga smjesta zgrabili za stražnjicu,
tako su to oni radili!
Režeći od bijesa, Ervinen zarije zube u okrajak repa na
medvjeđemu krznu, što je bilo rasprostrto na stolcu za ljuljanje. Krzno
sklizne na pod. Liječnik ga je vukao i čupao zubima, sve dok mu se
usta ne napuniše dlakama.
- Pucati nisam mogao... - pojasni - kako ne bih pogodio pse.
Uzbuđeni liječnik ispljune dlake, napuni usput obje čaše, pa
nastavi svoju predstavu. Naizmjence je izigravao svoje pse i
pobješnjeloga medvjeda. I sve se više uživljavao u tu izvedbu, toliko
da mu je po čelu izbio znoj. Kad je napokon ustrijelio medvjeda, u
znak pobjede mu je duboko u ždrijelu odrezao jezik, te ga bacio psima
kao hranu. Kretnja ruke mu je pritom bila toliko divlja, da je srušio
pepepljaru sa stola... Ali to lovac nije zamijetio. Zabio je medvjedu
bodež u grlo i pustio da krv šumskoga kralja teče u snijeg. Tad se
prignuo iznad zamišljene medvjedove lešine, te počeo piti vruću krv
ubijene životinje. A budući da na raspolaganju nije bilo prave krvi,
sasuo si je čašu žeste u grlo. Na koncu je ustao i zarumenjenoga lica
sjeo natrag u stolac za ljuljanje.
Izvedba se toliko silno dojmila Huttunena, da više nije mogao
izdržati, već je skočio i počeo izigravati ždrala.
- Minuloga sam ljeta u Posiu 19 vidio jednoga ždrala u močvari -
pojasnio je Ervinenu. - Izgledao je, kao da se kočoperi uokolo! A
ovako je radio, hvatajući žabe iz trstika! I ovako ih je tada gutao!
Huttunen pokaže, kako je ždral nabadao žabe, istezao svoj dug
vrat i podizao noge, kričeči pritom visokim glasom.
Liječnik je zbunjeno promatrao predstavu. Nije shvaćao, što je to
obuzelo njegovoga pacijenta. Zar si to mlinar dopušta šalu s njim? Ili je
čovjek doista toliko lud, da iznebuha počinje izigravati ždrala, kojega
čak nije ni ustrijelio? Huttunenovi prodorni krikovi, kojima je
dočaravao ždralovo glasanje, srdili su Ervinena. Zaključio je, budalasti
mu se mlinar izruguje, na svoj vlastit, duševno bolestan način... Ostane
i strogo reče Huttunenu:
- Prestanite, čovječe! U svojemu stanu ne trpim takvu porugu.
Huttunen prestane kričati... Primiri se i reče tiho, kako nije imao ni
najmanju namjeru srditi liječnika. Htio je tek pokazati, kako se
ponašaju životinje u svojemu prirodnom okružju.
- I vi ste izigravali medvjeda, gospodine doktore - napomene
mlinar. - To je bila dobra izvedba.
Ervinen se razbjesni. On je tek živahno prikazao lov na medvjeda,
a to još nikako nije značilo, da ga se mora odmah oponašati ovako
uvredljivo i neukusno. U njegovoj kući nitko nema pravo izvoditi
nepodopštine.
- Gonite se van! - drekne liječnik.
Huttunen se zapanji. Liječnik se tako lako razbjesni? Neobično,
koliko su ljudi razdražljivi u posljednje vrijeme... Pokušao se ispričati,
ali Ervinen više nije htio ništa čuti. Tek je ukočeno pokazao kretnjom
ruke na vrata, nije uzeo novac za tablete, te je poluispijenu čašu žeste
uklonio iz mlinarovoga dosega.
Huttunen jurne van, zažarenih ušiju. Bio je prestrašen i
posramljen, pa potrči preko dvorišta u brezov drvored. Zaboravio je
čak svoju dvokolicu...
Liječnik je izašao pred kuću, htijući promatrati odstupanje svojega
pacijenta. Vidio je dugajliju kako trči prema groblju...
- Još se izruguje čovjeku, taj prokleti luđak! - podviknuo je za njim.
- Ionako ne razumije ni trunku o lovu. Neotesani klipan!
 11

Učinkovit lijek

Na groblju se Huttunen zaustavio. Bilo mu je zlo, duševno i

tjelesno. U želucu Ervinenova žesta, u glavi sjećanje na njegov bijes...
Zašto li se liječnik tek tako raspalio? Ozbiljno mu je ponudio piće, a
zatim se razbjesnio. Neuračunljiv čovjek, pomisli Huttunen, onako za
sebe.
Došlo mu je da pusti oduška svojoj muci i istjera je urlanjem i
zavijanjem. Ali kako bi se mogao odlučiti na to?
Iznenadno se prisjeti tableta što ih je dobio od Ervinena. Izvuče
cjevčicu iz džepa, odvrne zaklopac i istrese nekoliko malenih žutih
kuglica na dlan. Kako ono bijaše? Koliko treba uzeti...? Djeluju li uopće
te sićušne mrvice na zadovoljavajući način?
Ubaci polovicu pregršti u usta i sažvaće tablete unatoč njihovome
odvratnom okusu. Pa tu gnjusnu masu stjera niz jednjak...
- Fuj! - uzvikne pritom. - K vragu!
Ervinenove su tablete bile toliko gorke, da je Huttunen morao
odtrčati do slavine za vodu, kako bi se napio i isprao usta. Zatim se
naslonio na nadgrobni spomenik nekoga davno umrlog čovjeka po
imenu Raasakka... Čekao je da tablete počnu djelovati.
Skoro odmah se mlinaru započne vrtjeti u glavi. Jako sredstvo za
živce pomiješalo se s krvlju, već od ranije razigranom, zahvaljujući
ispijenoj Ervinenovoj žesti. Osjećaj odvratnosti iščezne... Huttunenu je
srce kucalo teško i ubrzano. Kroz glavu su mu se valjali pravi snopovi
teških misli, čelo mu se žarilo, a jezik se osušio.
U sebi osjeti snažan poticaj da se baci na posao... Tja, ove
nadgrobne ploče uokolo djelovale su nekako nedovršene...? Poput
loše isklesanih grumena i gromada, uz to još i nekako neuredno
porazmještene u okolici. Tu se mora uvesti sklada i reda! I vremešna
stabla po groblju su izrasla kako je koje zapalo. Bilo bi bolje, sva ih
porušiti i umjesto njih posaditi novo drveće, na prava mjesta.
Huttunena počne zabavljati malena stara drvena crkva sa svojim
crvenim zidovima, a nova velika ga čak potakne na smijeh.
Mlinar se smijao iz punoga grla, grohotao zbog svega uokolo:
nadgrobnih spomenika, drveća, crkvi, pa čak i grobne ograde.
Nekakav nadmoćan poticaj za djelovanjem potjera ga s groblja.
Prisjeti se, svoju je dvokolicu ostavio iza Ervinenove kuće... Potrči
tamo, hitajući toliko brzo, da su mu izbile suze na oči, a kapa mu odleti
s glave. Na dvorištu prekrivenom tucanikom ostadoše duboki tragovi,
na mjestu gdje je trkač zakočio i skrenuo iza kuće, kako bi uzeo svoju
dvokolicu. Ha! Evo ga! Tamo je...
Ervinen je sjedio ispred svojega kamina i pio žestu. U mislima se
bavio slučajem Huttunen. Bilo mu je sad pomalo žao, što je izgubio
prisebnost pred jednim običnim čovjekom iz puka... Nije li mlinar s
onom svojom šalom imao samo dobre namjere? Možda je smisao za
šalu toga jadnog momka doista bio toliko neukusan i budalast, da se
iskazao kroz taj nepodnošljiv oblik? Jedan liječnik ne bi smio nikad
izgubiti živce u nazočnosti pacijenta... Koliko je samo lako i
jednostavno liječnicima koji se bave životinjama! U takvim
slučajevima jednostavno ustvrde, pacijent je zaražen bjesnoćom ili
sipljiv, te ga se mora ubiti. Time bi slučaj bio riješen, seljak bi ubio
svojega konja ili kravu, a taj predstavnik carstva životinja nikad više
ne bi stvarao nevolje veterinaru... Ervinen neraspoloženo zatvori oči,
ali ih već tren kasnije prestrašeno ponovno raširi. Jer, iza kuće je
odjeknula mukla lomljava. I odmah zatim začuje se mlinarov glas...
Ervinen dograbi oružje sa zida, pritegne opasač svojega haljetka i
potrči iz kuće. I to toliko brzo, da je skoro izgubio papuče...
Huttunen dojuri iza ugla kuće, noseći svoju dvokolicu ispod
pazuha. Bio je potpuno izbezumljen... Izbuljene oči, pjena na ustima.
Kretnje su mu bile silovite, upravo prenaglašene.
- Jesi li možda pojeo tablete, glupane? - uzvikne Ervinen.
No mlinar ga gotovo i nije čuo...
- Smjesta u postelju, grom i pakao! - drekne liječnik.
Mlinar ga odgurne, zajedno s njegovim oružjem, pa naskoči na
svoju dvokolicu. Ervinen se pak obim rukama ovjesi za prtljažnik,
tako da mu je oružje palo na tlo. Huttunen je međutim već potjerao
dvokolicu... Lagani liječnik tu nije mogao mnogo izmijeniti! Nekih
dvadeset metara se Ervinen dao tako vući, no tad je morao ispustiti
okvir prtljažnika. Naime, spale su mu papuče s nogu, a tko već bos želi
zaustavljati poput medvjeda jakog vozača dvokolice, pa još po
dvorištu posipanom tucanikom?! Ervinen je još mogao čuti Huttunena
kako tutnji kroz brezovu aleju. Od tog mumljanja nije se moglo
razumjeti ni jednu jedinu razumnu riječ.
Urlajući iz petnih žila i bučeći, Huttunen protutnji središtem sela.
Obišao je skoro svaku kuću... Budio je ljude, pozdravljao ih, govorio,
smijao se, urlikao, lupao vratima i zalijetao se u zidove. Cijelo je
središte župe odjekivalo od mlinarovoga mahnitanja... Psi su zavijali,
žene jadikovale, a pastor se molio...
Ubrzo je zazvonio i telefon načelnika Jaatile... Netko mora doći
službeno i smiriti mlinara. Dok je još Jaatila razgovarao telefonom, u
dvorište uleti Huttunen na svojoj dvokolici. Zatim ustrči uz stube i
nogom tresne u vrata. Jaatila pođe pridošlici u susret.
Huttunen zatraži vode... Usta su mu se osušila. Načelnik ni ne
pomisli da mu ispuni tu želju, već donese svoju službenu palicu iz
spavaonice, pa oplete njome mlinara preko ušiju...
Udarac je bio toliko silovit, da je jadnik vidio sve zvijezde. Uhvatio
se za glavu, odteturao na dvoriše i nastavio svoj obilazak sela...
Načelnik nazove stražmeštra Portima, no ovaj je već sve znao...
- Telefon neprekidno zvoni već pola sata - izvijesti načelnika. -
Ljudi javljaju, Huttunen opet ima napad.
- Uhiti ga i strpaj u ćeliju - naloži načelnik. - Bezakonje u ovoj župi
potrajalo je već puno predugo.
Stražmeštar Portimo navuče čizme, napuni pištolj, te ponese lisice
i komad užeta. I zaputi se tražiti Huttunena. Bojao se, jer mlinaru, dok
je bio u ovakvome stanju, nije baš bilo uputno stati na put. Radne
obveze usamljenoga starog redarstvenika bijahu pokatkad neugodne i
teške...
“Molim te, dragi Bože...”, razmišljao je Portimo u duši, “učini da se
smiri... Tako bi bilo bolje za sve nas...”
Redarstveniku nije bilo teško otkriti kuda se kreće prekršitelj...
Odjeci u ljetnoj noći točno su obilježavali njegov put. Sa Siponenovoga
imanja začuje se silovita buka, što je stražmeštru bio znak, da je
Huttunen u međuvremenu prispio već i do tamo. I izgleda, mlinara
ovdje nisu dočekali nježnim rukama...
Na Siponenovom dvorištu je mnoštvo seljana skočilo mlinaru za
vrat... Bili su tu trgovac Tervola, učitelj Tanhumaki, pastor sa svojom
ženom, nekoliko nevažnih ljudi iz susjedstva, te dakako Siponen sa
svojim slugom. Siponenov pas je jurio i divljao uokolo između njih,
uvijek iznova pokušavajući dograbiti Huttunena za stražnjicu, jer je
bio obučen za lov na medvjede. Savjetnica iz poljoprivredne udruge
Sanelma Kayramo je užasnuta promatrala boj na noćnome dvorištu,
moleći se i jadajući. Oduzetu seljanku su ostavili na njenoj doživotnoj
bolesničkoj postelji, u samoći njene spavaće izbe, no ona to nije mogla
podnijeti. Skočila je s ležaja, znatiželjno i srdito... I, ne osvrćući se ni
najmanje na svoje smrtno teško stanje, odtapkala je do prozora, da bi
promatrala kako ljudi vani obuzdavaju ludoga mlinara sa Suukoskija...
Zajednički su uspjeli suzbiti Huttunenovo razigrano raspoloženje,
služeći se udarcima nogu i šakama. Kad je prispio stražmeštar
Portimo, hitro mu oduzeše gumenu palicu, te su tako izudarali
mlinara, da je zbilja loše prošao. Posljednjim je snagama dograbio
Launolu za nožni zglob, te ga stisnuo toliko žestoko, da je slugin
glasan uzvik bola nadjačao opću buku.
Pred brojčanom nadmoći protivnika i iscrpljen vlastitim
mahnitanjem, mlinar se na koncu ipak morao predati. Portimo mu
oko zglobova sklopi lisice, a učitelj i trgovac odvukoše svoj ulov do
kola s gumenim kotačima. Podignuše nesretnika na kola i tamo ga
svezaše. Tijekom vremena potrebnog za uprezanje konja, sjeo je
pastor na Huttunenovu glavu. Huttunen ga pak ugrize za stražnjicu, no
to nije izazvalo neke spomena vrijedne posljedice, barem ne za
pastoricu... Siponen se uspne na kola i prasne bičem po zraku. Tako
povezoše Huttunena u zatvor...
Kod groblja je prijevoz zaustavljen. Liječnik Ervinen je dotrčao
prema kolima. S puškom u ruci, povikao je:
- Stoj! Želim ispitati ovaj slučaj! - i kratko pogleda mlinara u oči. I
na licu mjesta iznese svoj nalaz... - Nedvojbeno lud.
Huttunen se zabulji u liječnika mahnitim pogledom, ali ga nije
prepoznao. Nije više ni vikao... Ervinen pretraži mlinarove džepove,
kako bi našao cjevčicu s tabletama. Hitro ju gurne u svoj džep, pa
obriše pjenu s bolesnikovih usnica.
- U ćeliji neka ostane svezan - naputi ih na koncu. - Ujutro ću
pripraviti papire za Oulu.
Konja udare u zadnjicu, pa se zaprega udalji prema redarstvenoj
postaji. Ervinen je još mogao vidjeti, kako je stražmeštar Portimo
izvukao vlastit rupčić, da bi uhićeniku obrisao čelo...
Vrativši se kući, liječnik Ervinen istrese pijesak iz svojih papuča, te
objesi pušku na zid. Cjevčicu s tabletama, koju je oduzeo Huttunenu,
pohrani ponovno u ormar u kutu sobe. Zamijetivši, koliko je malo
tableta ostalo, tužno potrese glavom. Otpije gutljaj medicinske žeste,
izravno iz staklenke, pa s papučama na nogama ode u postelju.
Gospođa Siponen je skuhala kavu trgovcu, liječniku i pastoru. Ovaj
posljednji je češkao Siponenovoga prekaljenog psa za lov na
medvjede. Seljanka se iznenadno prisjeti svoje neizlječive bolesti, pa
se svečano udari po prsima i klone na pod, da bi se zatim što jadnije
odvukla natrag u svoju spavaću izbu. Tako je počela jadikovati o
svojoj teškoj nevolji i jadu, koji ju doživotno vezuju za bolesničku
postelju...
Sanelma Kayramo cijele noći nije mogla zaspati. Plakala je u svoju
plahtu zbog njenoga Gunnara, koji joj je oduzeo nepojmljivu sudbinu.
U njenoj usamljenoj izbi tištali su ju zdvojnost i ljubavni jadi.
Huttunen je sputan zaspao u svojoj zatvorskoj ćeliji. Kad se ujutro
probudio, sjedio je svezan na stražnjem sjedalu osobnoga automobila,
uz stražmeštra Portima...
- Već smo prošli Simo, Kunnari - reče mu redarstvenik blago,
gotovo ispričavajući se.
 12

Odmljeven slučaj

Ustanova za živčane bolesti bila je veliko, mračno zdanje od

crvenih opeka. Izgledom je prije podsjećala na neku vojarnu ili zatvor,
nego na bolnicu.
- Zlosretno mjesto - primijeti stražmeštar Portimo, osmotrivši
građevinu. - Ali se zbog toga nemoj ljutiti na mene, Kunnari. Nedužan
sam u ovome, doveo sam te jedino po službenoj zadaći. Da sam ja
mogao ikako odlučivati, pustio bih te na slobodu.
Huttunena odvedoše u prijemnu službu i zavedoše u popis
bolesnika. Oduzeli su mu novac i sve osobne stvari, davši mu u
zamjenu bolničku odjeću. Tako je dobio izlizanu pidžamu, papuče i
kapu. Nogavice su mu bile prekratke, kao i rukavi na haljetku. Pojasa
nije bilo...
Kroz hodnike koji su odjekivali, odvedoše ga u veliku prostoriju,
koja je već udomljivala šest bolesnika. Pokazaše mu postelju, uz
napomenu da je to od sada njegovo mjesto. Vrata se zalupiše s muklim
treskom, a zatim se u bravi okrene težak ključ. Veza s vanjskim
svijetom bila je prekinuta... Huttunen spozna, doista je dospio u
ludnicu.
Prostorija je bila hladna i pusta. U njoj se nalazilo tek sedam
željeznih postelja i jedan stol, koji je vijcima bio pričvršćen za zid. Na
jednome od zidova bio je visok prozor, prekriven rešetkama. Moglo se
vidjeti, vanjski zidovi građevine debeli su skoro metar. Sobni zidovi su
mjestimice bili išarani pukotinama, koje su bile prekrivene vapnenim
naličom. Na stropu je visjela jarka svjetiljka bez štitnika.
Ostali bolesnici su ležali ili sjedili na svojim posteljama. I premda je
došao netko nov, jedva okrenuše glave... Huttunenu najbliži susjed bio
je neki drhtavi starac, koji je sklopljenih očiju sjedio na rubu ležaja,
mrmljajući nešto nerazumljivo pred sebe... Na sljedećoj postelji sjedio
je nešto mlađi, ćelav čovjek, koji je ukočeno buljio u sobni kut. Onaj
iza njega bio je još mlađi, neki mršavko koji je djelovao plačno, a izraz
lica mu se neprestance mijenjao. Na tren bi djelovao veselo, pa odmah
zatim tužno i zabrinuto. Nabrao bi čelo, no već tren kasnije bi mu se
ustreptale usnice razvukle u nesvjestan, tupav osmijeh.
Uz vrata je stajala jedna odvojena postelja, a na njoj je ležao
snažan čovjek, koji je djelovao sasvim zdravo. U ruci je držao knjigu i
čitao.
Otraga u sobi sjedila su još dva mračna lika, koji su po svemu
sudeći jedan u drugome našli društvo. Ukočeno su zurili jedan u
drugoga, plamenih očiju, ali nisu izgovarali ni riječ.
Sve u svemu, bilo je to neutješno, bezvoljno i otupjelo društvo.
Huttunen se pokuša upoznati s tim ljudima teško poremećenoga uma.
Nasmijao se, glasno pozdravio i upitao susjeda do sebe:
- No, kako je inače?
Ovaj ne odgovori. Čovjek koji je čitao, na postelji uz vrata, jedini je
odzdravio Huttunenu. Huttunen pokuša doznati kućne običaje,
raspitujući se odakle dolaze bolesnici u sobi. No sve je bilo uzalud. Ti
ljudi, okrenuti sebi i zatvoreni u sebe, nisu pokazivali ni najmanje
zanimanje za uspostavljanje ikakvoga odnosa. Huttunen uzdahne,
mireći se sa sudbinom, pa se zavali na postelji.
Predvečer uđe u sobu krupan i snažan njegovatelj. Rukave na
košulji je zavrnuo, kad da dolazi nadajući se šakanju.
- Jesi li ti taj... - odlučno zapita Huttunena - koji je dopremljen
jutros?
Huttunen potvrdi, napomenuvši kako se čudi, što ostali bolesnici
gotovo uopće ne razgovaraju s njim.
- To su sve takvi mračnjaci i mirni tipovi - odvrati njegovatelj. -
Kod nas novopridošle najčešće smještaju prvo u ovu sobu. Tako je
bolje, s onima nemirnima uvijek dolazi do sukoba.
Zatim je Huttunenu pojasnio, što se od njega očekuje u bolnici...
- Ponašat ćeš se uljudno i nećeš bjesniti - rekao mu je. - Jelo
dobivaš dvaput na dan. Jedanput tjedno je sauna. Pišati možeš kad god
želiš, tamo u udubini stoji čabar. Kad hoćeš srati, moraš to posebno
prijaviti.
U ponedjeljak dolazi liječnik.
Njegovatelj zatim ode, zaključavši vrata za sobom. Huttunen se
prisjeti, da je četvrtak. Liječnika će vidjeti tek u ponedjeljak, pa mu je
dakle preostajalo dosta vremena. Ervinenove tablete djelovale su još
uvijek, omogućavajući mu san, ali se zato nije mogao smiriti tijekom
noći.
Kasno navečer došao je njegovatelj još jedanput, zapovijedivši
bolesnicima odlazak u postelju. Ovi pokorno poslušaše. Ubrzo poslije
toga ugasila se jarka žarulja na stropu, jer ju je isključio njegovatelj
vani na hodniku. Huttunen je osluškivao kako spavaju njegovi
supatnici. Dvojica ili trojica njih su hrkali. Zrak u prostoriji bio je
zagušljiv, a u kutu bi s vremena na vrijeme netko pustio vjetar.
Huttunen je htio probuditi tog prdača, no tad se prisjeti, tamo otraga
spavaju ona dva mračna tipa.
- Ah, neka samo prde - tiho reče, kao za sebe.
- Jadni momci...
Huttunen zaključi, na mjestu poput ovoga mora svatko neizbježno
poludjeti, ako ubrzo ne izađe. Bilo je toliko grozno, ležati u mračnoj
sobi, okružen duševno poremećenim ljudima. Kakva korist može biti
od toga? Hoće li to uzništvo ikoga izliječiti? Sve je bilo ograničeno i
propisano, a ni o svojim najsitnijim tjelesnim potrebama nije se moglo
odlučivati samostalno. Čak se i pri odlasku na zahod dobivalo pratnju.
Njegovatelj bi pazio, da bolesnik ništa ne zamaže. Bijaše to
ponižavajuće.
Prvih nekoliko noći je Huttunen probdjeo. Znojio se u postelji,
okretao se, uzdisao... Osjećao je želju za urlanjem, ali mu je uspjelo da
se obuzda.
Danju je vrijeme bolje protjecalo. Huttunenu su ostali bolesnici već
i kratko odgovarali. Mladi mršavko, koji je naglo mijenjao izraze lica,
povremeno bi dolazio Huttunenu, kako bi mu objašnjavao sve
moguće. Govor jadnoga momka bio je toliko smušen, da Huttunen nije
shvaćao baš ništa. Na jadnikove riječi je tek kimao glavom i mrmljao u
znak potvrde:
- Da, da... Tako je to.
U blagovaonici vladahu buka i urlanje, no objedi su ipak unosili
promjenu u jednoličan dan. Mnogi su bolesnici jeli prstima,
razmazivali si kašu po licu, prevrtali su posuđe, te se smijali
maloumno, čak i kad bi ih grdili.
Bolesničku sobu je svakoga dana brisala neka mrzovoljna žena,
ukorijenjene navike da pacijente izgrdi na pasja kola. Bolesnike je
nazivala lijenčinama i nevaljalcima, prljavcima i zamazancima.
Okomila se i na Huttunena...
- Tako krupan momak - rekla mu je bijesno - pa nema ništa bolje
na umu, nego poludjeti!
U međuvremenu bi navraćao njegovatelj, kako bi bolesnicima
uručio lijekove. Dijelio bi tablete, pazeći da ih svi uzmu još pred njim.
Ako pak netko ne bi odmah progutao svoj obrok tableta, njegovatelj
bi zavrnuo rukave, bolesniku trzajem povukao vilicu i utisnuo mu
tablete u ždrijelo. Svi su redom morali uzimati lijekove, htjeli to ili ne.
Kad je Huttunen pak upitao, zašto i on ne dobiva lijek, njegovatelj tek
bijesno zareži...
- U ponedjeljak će ti liječnik nešto prepisati. Do tada se vladaj
uljudno, inače ćeš dospjeti nemirnima.
- A kako je tamo? - raspitivao se Huttunen.
- Pa, nemirno! Eto tako!
Njegovatelj zatrese svojom dlakavom šakom ispod Huttunenovoga
nosa. Tad se okrene i pođe. Huttunen se gnušao toga neuljudnog i
nasilnog tipa, koji je navečer naganjao i gurao bolesnike, ako poslije
njegovoga naloga ne bi smjesta pošli u postelju. Odlučio je, nakon što
u ponedjeljak porazgovara s liječnikom, pa će smjeti kući, za rastanak
dohvatiti tog neotesanca i s njim ulaštiti pod. No do tada je
preporučljivo zadržati mir.
U ponedjeljak predvedoše Huttunena liječniku. To je bio neki
bradat čovjek, koji je djelovao prljavo. Navika mu je bila da
neprestance stavlja i skida svoje naočale. I uvijek bi iznova izvlačio
prljavi rupčić iz džepa, pa bi njime brižljivo čistio stakla. Prvo bi
dahnuo u njih, a zatim bi ih u vječnost trljao da se osuše. Huttunen
utvrdi, bolnički je liječnik razdražljiv i neuredan čovjek, koji ostavlja
dojam ograničenosti.
Huttunen započne pripovijedati o odlasku kući... Liječnik je listao
po papirima, što su ležali ispred njega, pa reče osorno:
- Tek su vas dopremili. Ovdje se nikoga ne pušta odmah nakon
dolaska.
- Ali ja zapravo i nisam lud - pokuša pojasniti Huttunen, što je
moguće zdravijim i prisebnijim glasom.
- Jamačno da niste - suglasi se liječnik. - Tko bi to uopće i bio u
ovoj kući? Ja sam ovdje jedini poremećenoga uma, to se zna.
 Huttunen ispripovijedi da je mlinar, te ga hitno trebaju u
Suukoskiju. Sad po ljeti treba urediti i osposobiti mlin, kako bi na
jesen bio pripravan za rad.
- Zašto bi mlin trebao biti ispravan upravo na jesen? - upita
liječnik.
- Pa, gledajte, u Finskoj je jesen doba žetve - pojasni Huttunen. -
Seljaci tad donose svoje žito u mlin, na meljavu.
Liječnika je zabavljao mlinarov odgovor. Skinuo je naočale, očistio
ih i kimnuo s puno razumijevanja. Kad je napokon ponovno stavio
naočale na nos, reče poprilično osorno:
- Zasad ćemo se složiti, da ste do daljnjega odmljeli svoje.
Raspitivao se još, je li Huttunen bio u ratu. Dobivši potvrdan
odgovor, u oku mu bljesne iskra upućenoga znalca. Još je upitao, u
kojim se predjelima pacijent borio. Huttunen izvijesti, tijekom
Zimskoga rata bio je na Karelijskoj prevlaci, a pod kraj rata u Istočnoj
Kareliji.
- Na najistaknutijem položaju? - htio je još čuti liječnik.
- Da... Tako je.
- Je li bilo jako teško?
- Pa, s vremena na vrijeme.
Liječnik nešto zapiše u svoju bilježnicu. Napola za sebe,
promrmlja:
- Ratna psihoza... Kao što sam i mislio.
Huttunen pokuša proturiječiti... Tijekom rata nije imao nikakvih
živčanih smetnji, pojašnjavao je, a zapravo ih nema ni sada. No
liječnik mu tek nijemo odmahne, neka se udalji. Kad je pak Huttunen
ponovno počeo navaljivati da ga otpuste, liječnik podigne pogled sa
svojih papira i objavi:
- Ovi slučajevi ratne rastrojenosti su ozbiljni... Osobito kad
nastupaju toliko mnogo godina poslije stvarnih borbi. Tu je potreban
dulji postupak, ali ne brinite se... Već ćemo mi od vas napraviti
čovjeka.
Njegovatelji odvedoše Huttunena natrag na njegov odjel. I s
treskom zatvoriše vrata za njim.
Umoran, Huttunen sjedne na rub ležaja... Zaključi, život mu je
konačno i potpuno skrenuo u slijepu ulicu. Bio je uhvaćen, u ovoj
neljudskoj ustanovi, izručen samovolji jednoga ograničenog liječnika,
osuđen na neutješan život sa svojim turobnim supatnicima. Možda će
ga ovdje zadržati i godinama? Pa će čak i umrijeti između ovih
kamenih zidina? Njegovo jedino zadovoljstvo i zabava od sada su mu
frktava čistačica i nasilnički njegovatelj... Promjene u dnevnome kasu
unosili su jedino odlasci u nadzirani zahod i svinjski objedi u
zajedničkoj blagovaonici. Teško uzdišući, legne na postelju i zatvori
oči... Ali san nikako nije dolazio. Huttunen je osjećao pritisak u glavi,
tjeralo ga je da urla... Ali, kako se na to mogao odvažiti ovdje, pred
svim tim ljudima?
Nakon izvjesnoga vremena se trgne, jer se čovjek s one postelje uz
vrata došuljao k njemu.
- Pssst! - psiknuo je pridošlica. - Pravi se, kao da ništa ne čuješ.
Huttunen otvori oči i upitno pogleda čovjeka.
- Ja nisam lud - reče ovaj. - Ali to momci ovdje ne znaju.
Porazgovarajmo tamo prijeko uz prozor. Pođi ti prvi, ja ću za tobom.
Huttunen ode do zida s prozorom. Ubrzo je tiho prišao i
tajanstveni bolesnik s izdvojene postelje. Pogledao je kroz prozor, a
kad je progovorio, moglo se pomisliti da to priča onako za sebe...
- Kao što netom rekoh - začuje Huttunen - ja zapravo uopće nisam
lud. I vjerujem, nisi ni ti ništa luđi.
 13

Stanodavac

Čovjeku je bilo oko četrdeset, imao je široko lice, te izgledao

svježe i jedro. Govorio je ljubazno i mirno...
- Ja sam Happola - predstavio se. - Ali ćemo odustati od rukovanja,
kako ovi luđaci otraga ne bi ništa zamijetili.
Huttunen mu ispripovijedi, kako je još prije nekoliko dana bio
sasvim običan mlinar. Pokušao je uvjeriti bolničkoga liječnika, neka
ga pusti natrag u njegov mlin, ali taj o tome nije htio ni čuti...
- Ja sam radio s nekretninama - uzvrati Happola.
- No rat mi je uništio poslove, jer sam morao u ovu ustanovu.
Poprilično je teško rješavati tekuće poslove odavde, iznutra. Da sam
bio slobodan, sve bi teklo mnogo bolje. Ali čim napunim deset godina
ovdje, okončat ću tu predstavu. Posjedujem kuću u Heinapaa, 20
možda si tamo uredim trgovinu ili radionicu.
Izvijestio je još, kuća mu je iznajmljena i novac od najma redovito
pritječe u banku. Njega ovdje u bolnici ne zapadaju nikakvi troškovi
boravka.
Happola ispripovijedi, još je 1938. u gradskoj četvrti Heinapaa,
ovdje u Ouluu, izgradio veliku kuću za iznajmljivanje. I već je tada
primio šest obitelji kao stanare. Tad je pak izbio rat, pa su ga poslali
na bojište... Sudjelovao je u cjelokupnome Zimskom ratu u
Soumussalmiju.
- Bijaše to pogibeljno doba - naglasi potom. - Mnogi muževi iz naše
postrojbe su pali. Tad sam odlučio, ako se rat ikad završi, ja više neću
poći ponovno na bojište.
Tijekom primirja je Happola uzeo nove stanare, umjesto onih što
poginuše. Poslovi su dobro napredovali, pa se čak namjeravao i
oženiti. No u kasnu zimu 1941. u Oulu stigoše njemački vojnici, pa
kako je proljeće sve više odmicalo, tako je i svijet sve više izgledao
vojnički. Happola je promišljao, kako bi mogao izbjeći ponovni
odlazak na bojište, ako dođe do nove provale rata.
- Započeo sam hramati i neprestance sam se žalio, kako su mi oči
jako popustile - pojasnio je Huttunenu. - No liječnik me nije ocijenio
nesposobnim za ratovanje... Netko mu je dojavio da sam zdrav...
Naime, nisam baš uvijek i posvuda mislio na to kako trebam hramati i
stiskati oči.
Tako Happola nije bio dodijeljen pričuvi. Stanje mu je postalo
pogibeljno, istančan nos poslovnoga čovjeka njušio je ratni vjetar...
- Tad sam se dosjetio, izigravati luđaka - pojasnio je. - Na početku
su se ljudi smijali i sve prihvaćali kao šalu. No ja sam ostao pri tome,
moja jedina misao bila je uvijek i neprestance, da ni u kojem slučaju
ne želim na bojište. Bijaše to poprilično naporno. Ne može svatko
izigravati luđaka, treba postupati mudro i biti dosljedan, kako bi ljudi
povjerovali...
Huttunena je to jako zanimalo.
- Koju vrstu ludila si izigravao? - upita poduzetnika. - Jesi li
započeo tuliti poput vuka?
- Neee... - odvrati ovaj. - Tako nešto luđaci ipak ne rade. Govorio
sam zbrkano. Ljudi su trebali misliti, obuzeo me strah od proganjanja.
Optuživao sam susjede, da su prijetili kako će mi zapaliti kuću. Ili sam
pričao, kako sam se u garaži pokušao ugušiti ispušnim plinovima...
Kad su mi pak liječnici htjeli dati tablete, tvrdio sam da me žele
otrovati. O tome sam pisao i u novinama. To je bila predstava! Zatim
sam potkazivao i prijavljivao ljude. Ispričao sam na redarstvu, kako
me određeni ravnatelj u banci pokušao otjerati u stečaj. Više od toga
nije bilo potrebno... Otpremili su me ovamo, s razvijenim zastavama.
Bilo je već i krajnje vrijeme, jer je tjedan dana kasnije Hitler napao
Rusiju, a nekoliko dana potom zaratili smo i mi Finci... No u mojoj
naprtnjači nije zveckalo posuđe za kuhanje!
Happola je cijelo ratno razdoblje proveo u duševnoj bolnici. Tamo
su ga ocijenili kao beznadan slučaj. Uz to je i dobio šest kilograma.
- S te strane se ovdje moglo izdržati - napomene Happola. - Ipak, tu
među luđacima, vrijeme protječe strašno sporo.
Kad je Finska potpisala primirje sa Sovjetskim savezom, Happola
je pokazao prve naznake ozdravljenja. No tad je izbio rat u Laponiji,
pa ga je duševna bolest ponovno obuzela punom snagom. Tek poslije
sloma Njemačke se Happoli počelo vraćati duševno zdravlje. Zatražio
je da ga puste iz bolnice, kako bi živio građanskim životom, kao i
drugi ljudi.
- Prokletstvo! Nisu me pustili van...! Liječnici su me lupkali po
ramenima i govorili: “Happola, Happola, sad samo mirno!”
Svoju je kuću dao prepisati na sestru, pribojavajući se da bi država
mogla zaplijeniti vlasništvo čovjeku koji je pod skrbništvom.
- Zašto ne pobjegneš? - upita Huttunen.
- Kamo bih pošao? Ne mogu se skriti u posao s nekretninama.
Prisiljen sam stanovati u Ouluu, jer ovdje imam svoju kuću. Ali što
misliš, što će se dogoditi, kad prođe deset godina od sklapanja mira?
Tad ću otići ravno glavnome liječniku i sve mu otkriti.
- Zašto ne pođeš odmah k njemu i ispričaš mu, da si tek izigravao
duševnoga bolesnika?
- O tome sam mnogo razmišljao posljednjih godina... Na žalost, nije
to moguće učiniti tek tako. Doduše, izašao bih odavde, no što bi mi to
vrijedilo, kad bi me odmah strpali u zatvor? Ovakvo pretvaranje je
naime ratni zločin, a to zastarijeva tek za deset godina.
Huttunen prizna, da je bilo razumno čekati toliko dugo, dok ne
zastari taj zločin izigravanja luđaka. Bilo bi strašno, preseliti izravno iz
ludnice u zatvor...
- Ali kako si mogao odavde voditi svoje poslove? - zanimalo je
Huttunena. - Prozori su prekriveni rešetkama, a vrata zaključana...
- Imam svoj vlastiti ključ, što sam ga prije nekoliko godina kupio
od jednoga njegovatelja. Ipak je sve to tegobno, jer ono što trebam
posvršavati, moram učiniti noću. Rijetko se kad može odavde
neopaženo nestati tijekom dana. Nekoliko puta godišnje sam prisiljen
utjerati zaostatke stanarine za stanove, no inače rješavam tekuća
pitanja noću. To je težak posao, snositi odgovornost za cijelu kuću,
osobito ako je čovjek još na glasu kao luđak.
- Nemoj se uzrujavati - tješio ga je Huttunen. - I mene smatraju
ludim.
- Neka sitnica ti ipak mora biti - odvrati Happola.
- No ja sam morao skoro deset godina izigravati luđaka. Drugi su u
ratu izgubili pet godina, a ja sam odsjedio skoro dvostruko dulje.
Uistinu to nije jednostavno.
Happola se neko vrijeme jadao o svojoj kobi, ali je ubrzo ponovno
sagledao svijetliju stranu svojega položaja.
 - Ono dobro u svemu tome - napomene - jest okolnost da se novac
nakupio u banci. Ovdje bolesnici nemaju nikakvih troškova. Kad
izađem, bit ću poprilično imućan čovjek.
Potajno je ponudio Huttunenu cigaretu. I ispripovijedio mu,
cigarete donosi iz grada, a s vremena na vrijeme, kad mu je ovdje
osobito dosadno, potajno ispija bocu žestice, skriven ispod pokrivača.
- Dovoditi žene ne vrijedi - napućivao je dalje Huttunena - jer te
smjesta uhvate. A žene ovdje unutra su toliko tupave, da radije držiš
prste podalje od njih.
Muškarci su pušili šuteći. Huttunen je razmišljao o Happolinoj
sudbini. Kako se činilo, iz ove ustanove nije vodio nikakav put van,
svejedno da li je netko došao dragovoljno ili su ga dopremili prisilno.
Happola je zatražio od Huttunena neka prisegne, da nikome neće
govoriti o njegovoj tajni. Huttunen ga upita, zar ga njegovi stanari ne
prijave, kad dolazi utjerivati zaostatke stanarine?
- To ne bi bilo dobro za njih - pojasni stanodavac.
- Tko samo pisne, tog smjesta potjeram na ulicu. Srećom u Ouluu
vlada takva nestašica stanova, da si nitko ne može dopustiti otvaranje
gubice. Stanarinu se mora platiti pravodobno, bio stanodavac lud ili
ne.
 14

Sve je znanstveno istraženo

Ivanje u duševnoj bolnici grada Oulua nije ni najmanje podsjećalo

na ljetnu svetkovinu svjetla i radosti... U odjelu nemirnih je doduše
cijelu noć vladalo uzbuđenje, vikalo se i bučilo... No to nije bila
svetkovina posvećena ljetnoj suncostaji, nego uobičajni svakonoćni
obred. Happola pojasni, bolnica nikad ne običava obilježavati
blagdane. Jedino za Božić pokazuje bolničko ravnateljstvo toliko
blagosti, da čak i u zatvorene odjele pušta malenu skupinu pripadnika
vjerske družbe, koji tamo izvode svoje neutješne pjesme. Ugođaj je
uvijek poprilično mračan, jer se zbor toliko boji zasužnjenih
bolesnika, da svoje napjeve izvodi što brže i, sigurnosti radi,
prijetećim tonom.
- No mi zapravo i nismo ovdje radi svetkovanja - zaključi Happola
krajnje podrugljivo.
U tjednu poslije Ivanja pozvali su Huttunena liječniku. Pratila su ga
dva njegovatelja.
Liječnik se u međuvremenu pozabavio Huttunenovim nalazima i
ostalim papirima. Po običaju se žustro bavio svojim naočalama, te
pokazao pacijentu neka se smjesti njemu sučelice.
- Vi sjednite tamo kod vrata - rekao je njegovateljima. - Za svaki
slučaj...
Tad objavi Huttunenu, da je proučio izvješće o bolesti i uputnicu
općinskoga liječnika Ervinena.
- To ne izgleda dobro... - napomenuo je. - Kao što sam utvrdio još
prošli put, vi očigledno patite od teške ratne psihoze, to jest
rastrojenosti. Bio sam u ratu, kao bojnik u zdravstvenoj službi, pa su
mi poznati takvi slučajevi.
Huttunen se usprotivi. Ne pati od ničega, rekao je, te traži da ga se
otpusti iz bolnice. Liječnik se ni ne potrudi razmotriti mlinarov
prigovor. Umjesto toga je tek listao Vojnoliječnički časopis. Huttunen
opazi, izdanje je iz 1941. godine... Liječnik pronađe članak s naslovom
“O ratnoj psihozi i neurozi, u ratu i poslije njega”.
- Ostavite se škiljenja - zareži na Huttunena. - To vas se ništa ne
tiče.
Pritom je žustro čistio svoje naočale.
- Sve to je znanstveno istraženo - reče tad važno. - Ovdje stoji, u
razdoblju između 1916. i 1918. je u engleskoj vojsci, što je ratovala u
flandrijskim močvarama, trećina vojnika bila trajno nesposobna za
službu na bojišnici, upravo zbog psihoza i neuroza. Značajno za ratne
psihoze i neuroze jest, da se osobito lako razvijaju kod osoba s
izvjesnim slabostima tjelesne građe, a obilježje im je i da izbijaju zbog
sve manjih i beznačajnijih povoda. Piše još ovdje, kako je u Finskoj za
novačenja godišta 1920. do 1939. utvrđeno nekih trinaest do šesnaest
tisuća ljudi s duševnim slabostima. A od njih je, izgleda, velik dio ipak
sudjelovao u ratu.
Liječnik podigne pogled i preko stola se zagleda Huttunenu u oči.
- Posljednji put ste mi priznali - napomene liječnik - da ste
sudjelovali u oba naša rata.
Huttunen kimne.
- Ali ne razumijem - dometne odmah - kako bi to bio dokaz za
moju duševnu bolest. Tamo je bilo i drugih osim mene.
Liječnik navede pacijentu i daljnje pojedinosti iz članka.
Njegovatelji počeše pušiti, kako bi im brže prolazilo vrijeme. I
Huttunen poželi cigaretu, ali je znao, bolesnicima nije dopušten ni
jedan jedini dim.
- Maloumnike vodi u ratu primitivan poticaj za samoodržanjem...
Toliko uzvišena nesebičnost i požrtvovnost, kakve vladaju u našoj
vojsci, ne povlače ga sa sobom, već na svaki način pokušava izmaknuti
poteškoćama i neugodnim doživljajima. Runebergov 21 tip “Sven
Dufva” 22 pritom je nedvojbeno rijetka iznimka.
Liječnik gadljivo odmjeri Huttunena. Potom nastavi listati, pročita
za sebe nekoliko podvučenih mjesta, pa nastavi glasno:
- Kod maloumnika se reakcija iskazuje kroz stanje smetenosti,
kojemu su obilježja djetinjasto brbljanje i pomućenje svijesti. Često je
maloumnik pritom i nečist, maže zidove svoje sobe vlastitim
izmetinama, jede ih i slično.
Tad se liječnik okrene prema njegovateljima, koji su otraga
razgovarali, pa ih upita, je li ovaj pacijent pokazao navedene značajke.
Stariji od njih dvojice ugasi svoju cigaretu u loncu s cvijećem koji je
stajao na prozorskoj dasci i objavi:
- Govno zasigurno još nikad nije jeo, koliko ja znam.
Huttunen počne odlučno prosvjedovati. Besramno je podmetati
mu takve odvratne stvari, rekao je. Pritom je uzbuđeno skočio sa
stolca, ali isti tren ustadoše i dvojica njegovatelja, pa proguta svoju
ogorčenost i ponovno sjedne...
- Počneš li ovdje bjesniti - napomene mlađi njegovatelj, onako
usput - tad ćemo te strpati u zatvoren odjel. Zar ne, doktore?
Liječnik kimne. I pogleda Huttunena strogo.
- Pokušajte se smiriti - reče mu. - Ja razumijem, da vam živci nisu u
redu.
Huttunen pomisli, kad bi bio slobodan, ova bi tri idiota posložio na
tlo... Liječnik pak nastavi navoditi pojedinosti iz članka, ali sad više
onako za sebe, nego njegovateljima ili pacijentu.
- Stanja šoka, koja nastupaju u svezi s jakim tjelesno-duševnim
potresima i uzbuđenjima, primjerice poslije eksplozije zrakoplovne
bombe ili teške granate, pri zatrpavanju ili borbi iz bliza, kad su veliki
napori povezani s izravnom smrtnom pogibelji, po svojim su
obilježjima često tjelesne kao i duševne vrste. Kao tjelesne pojave
javljaju se: smanjenje vida ili sluha, psihogena obamrlost i mlohavost
mišićja... Duševne pojavnosti su smetenost, zakočenost i gubitak
pamćenja, što može dovesti do stanja potpune potištenosti. Kod većine
prolazi to stanje šoka brzo, tek kratkotrajno ostavljajući jak umor,
nesanicu i sklonost užasavajućim prikazama. Kod nekih se ipak
očituje kao smislen način reagiranja, koji kasnije dolazi do izražaja u
teškim okolnostima ili zbivanjima.
Liječnik prekine čitanje. Podrobno osmotri Huttunena i primijeti,
više za sebe:
- Zar mlin ne tutnji slično kao bombarder?
- On ni izdaleka ne buči toliko - otpuhne Huttunen uvrijeđeno. - U
ratu nisam ni jedan jedini put dospio pod ruševine, ako ste to htjeli
reći.
- Stanja šoka - naglasi liječnik - često prati i potres mozga,
prouzročen tlakom zraka. Takav se potres liječi osobito dugo. I
zasigurno mogu ostati trajne posljedice. Tko je pokazao takvu
reakciju, nije podesan ni za službu na bojištu, a ni za bilo kakve druge
odgovorne zadaće. A zar mlinarov posao nije jako odgovoran? Meni
se čini, tu treba istodobno skrbiti za žito i za rad cjelokupnoga
postrojenja.
- Mlinarov posao... - promrmlja Huttunen - nije zahtjevniji od bilo
kojega drugog posla.
No liječnik se na to nije osvrtao, već je počeo čitati daljnji
podvučen odlomak u članku...
- Srazmjerno je česta pojava da pacijent, koji je reagirao šokom, pa
je od toga potpuno izliječen, poslije otpuštanja iz vojne službe reagira
neurozom, kad zapadne u novčane poteškoće ili druge sukobe. Tad
treba pretpostaviti, da su uzrok novome neurotičkom podražaju
njegova slabost građe i okolnosti neovisne o službi u ratu.
Liječnik odgurne časopis u stranu.
- Moj je nalaz čvrst - priopći. - Vi ste duševno bolestan čovjek,
manijsko-depresivna osoba, a uz sliku vaše bolesti idu živčana slabost
i neurastenija. Sve je to posljedica ratne psihoze.
Prekine izlaganje i obriše si naočale.
- Ja vas mogu razumjeti - nastavi tad. - Zasigurno vam je bilo teško.
Iz vaših papira proizlazi, da ste običavali urlati, osobito zimi i noću. tlz
to ste i oponašali razne životinje... Sve to se još mora pojasniti, osobito
vaša sklonost urlanju. Tijekom svojega liječničkog rada nisam još
naišao na pacijenta, koji bi osjećao toliku privrženost urlanju. Večina
se zadovoljava tek plakanjem ili cviljenjem.
Još se raspitao kod njegovatelja, je li pacijent urlao nakon što je
dopremljen u ustanovu?
- Do sada nismo čuli ništa - odgovoriše ovi. - Ali ako započne,
odmah ćemo vas točno izvijestiti.
- Pustite ga mirno neka urla - naputi ih liječnik.
- Naši zidovi to mogu podnijeti.
Zatim se okrene Huttunenu.
- Kao što ste čuli... - napomene mu - dobivate posebno odobrenje,
pa smijete urlati tu kod nas. Ipak se nadam, to ćete izbjegavati noću.
Inače biste mogli uznemiriti ostale pacijente.
- Neću to raditi ovdje - mrzovoljno reče Huttunen.
- Slobodno smijete pustiti glas - odvrati liječnik.
- Ja zastupam onu liječničku školu, koja smatra kako glasovno
izražavanje nekoga pacijenta mnogo toga razjašnjava o njegovoj
bolesti.
- Ja ne urlam. Nisam raspoložen za to.
- Ne biste li to mogli sad izvesti, makar kratko - nagovarao ga je
liječnik. - Tek za pokus? Bilo bi zanimljivo čuti, kako urlate, kad ste
raspoloženi za to.
- Ja nisam duševno poremećen - upozori ga Huttunen mirno. -
Možda sam tek pomalo osobenjak... Ako pak podrobnije pogledam
oko sebe, vidim uokolo mnogo neobičnije ljude.
Liječnik se ponovno prihvati odlučnoga čišćenja svojih naočala...
- Čini mi se - srdito dometne Huttunen - naočale su vam dovoljno
čiste. Morate li ih neprestance trljati?
Liječnik hitro smjesti naočale na nos.
- To je tek bezazlena navika - napomene. - Uobičajen postupak...
Zar to ne možete shvatiti!
I dade njegovateljima mig, neka izvedu pacijenta. Ovi smjesta
dohvatiše Huttunena za obje ruke, pa ga odvukoše na hodnik. Tamo
ga podbodoše u križa, kako bi išao brže... Kad prispješe u sobu,
prisiliše ga neka legne u postelju. Zatim zalupiše vrata i bijesno
okrenuše ključ.
 15

Urlik i bijeg

Tih dana Huttunen shvati, iz duševne bolnice neće izaći. I to

zasigurno ne sada, a možda i nikada. Pokušao je još jedanput
porazgovarati s liječnikom, ali ga ovaj nije više primio... Tek mu je
prepisao tablete, koje mu je nasilni njegovatelj silom trpao u gušu.
Huttunen je mislio na svoj crveni mlin u Suukoskiju... Na savjetnicu
Sanelmu Kayramo... A i na lijepo ljeto, od kojega je ovdje vidio tek
isječak, kroz prozor s rešetkama. Osjećao se beskrajno bijedno.
Pokušavao je razgovarati s ostalim pacijentima, ali maloumnici nisu
poimali ništa od onoga što im je kazivao. Jedino je mogao povremeno,
potajno popričati s Happolom.
Tako je prošlo nekoliko dana. Huttunenova potištenost je rasla.
Dan za danom ležao je mirno u postelji i mozgao, kako se to njegova
sudbina okrenula na zlo. Promatrao je rešetke ispred prozora, koje su
ga odvajale od svijeta, hladno i sigurno. Ni jedan ih čovjek nije mogao
svinuti svojom vlastitom snagom. A vrata su bila uvijek zaključana.
Huttunen je pokušao razraditi i mogućnosti bijega u blagovaonici, ali
tamo su bili stalno nazočni snažni njegovatelji, koji su nadzirali
dvoranu. Bilo je to bezizgledno. U najgoremu slučaju, razmišljao je,
ovu ustanovu neće više napustiti hodajući na vlastitim nogama. Tek
kad umre, iznijet će ga odavle, u mrtvačnicu... I tamo će na njegovo
tijelo navaliti neki osoran patolog sa sjekiricom, te će ga razuditi i
raskomadati na dijelove, prikladne za liječnička istraživanja...
Pokatkad se noću osjećao toliko tjeskobno i strašno, da je morao
ustajati iz postelje i po mračnoj sobi satima ići gore-dolje, kao što to
čine životinje u kavezima. Huttunen se osjećao poput zatočenika, koji
nije počinio nikakav zločin, poput osuđenika bez izrečene presude.
Nije trebao ništa ispaštati, pa se zato nije mogao ni nadati slobodi. I
općenito nije imao ništa, ni prava, ni obveza, ni izbora, ni mogućnosti.
Ostajale su mu jedino njegove vlastite misli i njegov trajno neobuzdan
nagon za slobodom, koji nije mogao zadovoljiti. Bio je uvjeren,
poludjet će u toj sobi, sa svim tim ravnodušnim maloumnicima...
Jednoga mu je dana onaj mršav mlad čovjek, koji je neprestance
mijenjao izraze lica, počeo pripovijedati o svojemu životu... Jadnik je
govorio vrlo smušeno i zbrkano, pa je Huttunen mogao slijediti
njegovo izlaganje tek s mnogo muke...
Bila je to strašna priča. Jadan je momak došao na svijet kao
vanbračno dijete maloumne majke. Bio je izložen gladi i
zlostavljanjima, u razdoblju dokle mu je sezalo sjećanje. Kad je majka
iz nekoga razloga prispjela u zatvor, dijete su za malo novaca prodali
nekome seljaku pijancu. Tamo je prekomjerno radio, morao služiti
pijanome seljaku i pokvarenomu slugi. A budući da je i onda bio jako
slabašan, uz sva ostala poniženja još su mu se i najokrutnije izrugivali.
Uskratili su mu školu i čak bolnicu, premda je dobio grižu, tifus i
najmanje dvaput upalu pluća... Kad je pak s petnaest iz ostave
kriomice uzeo komad slanine, seljak ga je izveo pred sud. Poslije toga
je završio u zatvoru. Dospio je u ćeliju nekome odvratnom,
višestrukom ubojici, koji ga je skoro punu godinu zlostavljao svakoga
dana. Kad je napokon pušten iz zatvora, cijelo se jedno ljeto skrivao u
nekoj suši, hraneći se poglavito bobicama, mravljim jajašcima i
žabama. Na jesen, pri dovoženju sijena, skrovište mu je otkriveno.
Nisu ga po drugi put strpali u zatvor, već su ga dopremili ovamo u
ustanovu za umobolne. Poslije toga mu je bilo srazmjerno dobro.
Plakao je... Huttunen ga pokuša tješiti, ali momak nije mogao
zaustaviti potok suza. Huttunen se ražalostio još više nego ranije.
Pitao se, zašto život mora biti toliko užasno težak...
Ubrzo je mršavko zaboravio cijelu svoju priču... Sjeo je na svoj
ležaj i učestalo mijenjao izraze lica. Sad bi mu crte bile vesele, da bi
već tren kasnije pokazivale nesigurnost i zatim strah. Huttunen si
navuče pokrivač preko ušiju, osjećajući da će doista poludjeti.
Tijekom dvije daljnje noći Huttunen uopće nije spavao. Po danu ne
bi ustajao iz postelje, a nije ni jeo ništa. Kad mu je pak predvečer
Happola krišom ponudio cigaretu, okrenuo se prema zidu. Kakva
korist od proklete cigarete, ako ne može spavati, a jelo mu se gadi?!
Noću bi Huttunen ponovno kružio prostorijom. Svi ostali bolesnici
su spavali i hrkali. Mračni tipovi otraga u kutu bi povremeno puštali
vjetrove. Mršavko je tiho plakao i jadikovao u snu. Huttunen je
osjećao nekakav pritisak u glavi, sljepoočice su ga boljele, grlo mu se
osušilo, a duh mu je bio potpuno zakočen. Počeo je cviljeti, tihim
glasom. Zvuci su dolazili tugaljivo i prigušeno iz njegovoga grla, da bi
zatim malo ojačali, dok napokon nije punom snagom izbio silan urlik.
Svi bolesnici u sobi poskočiše u svojim posteljama, pa se prestrašeno
stisnuše uz zid.
Huttunen je urlikao iz petnih žila, istjerujući glasom svu svoju
muku, nagon za slobodom, svoju usamljenost i jad. Izgledalo je, kao da
se od prodornoga urlanja u kamenim zidovima otvaraju pukotine, kao
da željezni ležajevi tutnje pod silinom toga glasa. Svjetiljka na stropu
se zanjihala, pa iznenadno plane. Tri njegovatelja upadnu u sobu i
odvedu Huttunena do njegove postelje.
Željezni okvir je zacvilio, kad su ga srušili na leđa i udarcima šaka
natjerali da se smiri.
Kad su njegovatelji otišli, a svjetiljka se ugasila, Happola priđe
Huttunenovoj postelji.
- Grom i pakao...! - prošapće. - Što sam se uplašio!
- Ne mogu više izdržati - umorno reče Huttunen.
- Posudi mi svoj ključ, nestat ću.
Happola ga je razumio. Ali primijeti, kako od bijega nema koristi,
jer će ga bolnica ubrzo vratiti. No Huttunen ostade pri svojoj odluci.
- Ako ubrzo ne izađem - rekao je - izgubit ću razum.
Happola se složi s njim. Znao je vrlo dobro, koliko je mučno ležati
zasužnjen u bolnici, ako čovjek čezne za slobodom.
Te noći sklopiše utanačenje. Happolin smisao za posao nije mu
dopuštao, da pripremi bijeg ne tražeći ništa za protuuslugu. Pojasnio
je mlinaru, kako je prikladna naknada šest vreća ječmenoga brašna.
Huttunen je tu cijenu smatrao primjerenom.
- Čim sve ponovno središ, poslat ćeš mi brašno na kolodvor u Oulu
- pojasnio je Happola. - To uopće nije hitno, ali platiti moraš. Na
koncu, tad sam i ja platio za ključ. A ni druge nisam izveo bez
naknade.
Tad ispriča, prije tri godine pomogao je jednoj maloumnoj ženi, da
izađe iz bolnice. Ta je pak kasnije postala najomiljenija bludnica u
obalskome području Botničkoga zaljeva...
- Bila je vrlo privlačna žena... - pojasni Happola.
- Premda ponešto nemirna. Sad boravi u Ouluu, ali radi u Raaheu i
Kokkoli. 23 Za ključ mi je platila valjano. Tako i ti misli na to, pa mi
pošalji brašno.
Ubrzo poslije toga je Happola imao nekakvoga posla u gradu. Ta je
noć Huttunenu bila prikladan trenutak za bijeg iz bolnice...
Kad su se svi u bolnici zavukli pod plahte i pokrivače, Happola
svojim ključem otvori sobna vrata... Bez glasa šuljali su se muškarci
kroz tihe hodnike velike zgrade, sve dok nisu prispjeli do kuhinje i
praonice iza nje. U ostavi potražiše Huttunenovu građansku odjeću.
Osobna imovina pacijenata čuvana je u kutijama od ljepenke.
Huttunenova je bila najviša u prvome redu, jer je mlinar spadao među
novima u bolnici. Navukavši vlastitu odjeću, pritegne pojas i provjeri
novčarku. Nešto novca je nestalo, ali za divno čudo dio je još bio tu. U
praznu kutiju od ljepenke ugura bolnički ogrtač, kapu i papuče, pa ju
odloži natrag na mjesto.
- Ti se nećeš presvući? - začuđeno upita svojega druga.
Happola se, naime, šuljao hodnikom u bolničkoj pidžami...
- Ljeti ova odjeća zadovoljava - pojasni stručnjak za nekretnine. -
Kad po danu obilazim gradom, to je nešto drugo. U ormaru za odjeću
u praonici imam modno odijelo, ali ga za noćnih izleta ne oblačim.
Pritom bih si tek nepotrebno kvario uglačane rubove.
Kroz sporedna vrata muškarci izađoše na škripav dvorišni šljunak.
Popeli su se na brežuljak obrastao borovima, na kojem je stajao
vodotoranj od crvenih opeka. Huttunen se okrene i pogleda natrag.
Dolje je mirovala golema, mračna građevina... Nigdje nije gorjelo
svjetlo, nitko nije slijedio bjegunce... Uteći iz ove kuće užasa bilo je
nepojmljivo lako...
Kroz prozor u podkrovlju ženskoga odjela, prodiralo je jednolično
jadikovanje. Neka nemirna pacijentica nije mogla zaspati...
Huttunen se naježi, začuvši tu neutješnu jadikovku.
I sam poželi zaurlati, kao neku vrstu odgovora toj nesretnici, koja
je tako sažaljivo tugovala zbog svojih nepoznatih jada. I upravo kad je
htio divlje zaurlati, začuje tih Happolin glas...
- To je Liisa Kastikainen... Ona tako jadikuje neprekidno već skoro
dvije godine. Na jesen će biti točno tri godine. Sjećam se još, kako je
dopremljena. Bila je stegnuta u pokrivače... Na početku su joj gurali
čep u usta, ali je to odjelni liječnik zabranio, jer su joj ispadali zubi.
Od vodotornja je vodila cesta u grad. Muškarci su tiho koračali
kroz sumračnu ljetnu noć. Ispred njih ležao je Oulu, bijeli grad
Sjevera.
 16

Blagoslovljen povrtnjak

U Heinapaau je stajala Happolina drvena dvokatnica. Nalič je

tijekom ratnih godina ispucao i oljuštio se, no inače je bila u doista
dobrom stanju. Pas u dvorištu je poznavao Happolu, pa je i Huttunena
pozdravio mahanjem repa... Happola izvuče svežanj ključeva i potraži
među njima pravi.
- No, što kažeš? - pohvali se na vratima. - Nema baš mnogo
neuračunljivih, koji znaju tako dobro računati! Ova je kuća bez
dugova, a k tomu još i novac leži u banci. Mogao bih odmah kupiti
automobil, samo kad bih dobio dozvolu. Već sam to jedanput pokušao,
preko inozemstva, ali se država pozvala na moju duševnu bolest.
U predvorju je bilo mnogo vrata. Na svakima je stajalo drugo ime...
- Sve stanari - napomene Happola. - A gore ih je još i više.
Happola otvori jedna vrata. U sobi su bile dvije postelje, stol i
nekoliko stolaca. U jednoj je postelji ležala sredovječna žena...
- Ah, stanodavac... - rekla je pospano. - Zar se mora ponovno...?
- Ne trebaš se svlačiti - odvrati Happola. - Tek sam doveo jednoga
druga. Ujutro mu pripravi zajutrak, inače ga ostavi na miru.
Žena ponovno legne i ubrzo zaspi. Happola pak započne kovati
osnove za Huttunenovu budućnost.
- Na tvojemu bih mjestu prodao mlin i otišao u Ameriku - predloži
mu. - Ako ti ne uspije otići u SAD, tad se skrasi u Španjolskoj. Jedan
moj poznanik, inače bojnik, otišao je tamo odmah poslije rata. Koliko
sam čuo, dobro mu je. Živi od uzgajanja karanfila... Spada li uz tvoj
mlin mnogo zemlje?
- Tek nekoliko hektara - pojasni Huttunen. - No mlin je u dobrome
stanju. Uz njega je i skoro sasvim nov stroj za rezanje krovnih daščica.
Zgradu sam čak i oličio, prije nego su me uhitili. To je mlin s dva
kamena, jedan za brašno i drugi za krupicu. Tek ga treba pokrenuti...
Vodosprema je s gornje strane potpuno obnovljena, a s donje
pokrpana. Postrojenje će godinama raditi bez popravaka.
Tako je Huttunen hvalio svoj mlin...
Happola nekoliko puta nazove, u razne dijelove okruga. Nudio je
Huttunenov mlin na prodaju, ali se nije našao kupac...
- Sklapati poslove u noćne sate, poprilično je teško - opravdavao se
mlinaru. - Ljudi ove struke izgleda svi spavaju. Morat ću preksutra
doći po danu, pa nastaviti s nazivanjem. U Kajaaniju 24 poznajem
jednoga direktora, kojega bi mlin možda zanimao. No sad moram
poći. Kad ujutro zamijete da si utekao, moram biti ispod pokrivača...
Happola još ponudi Huttunenu cigaretu za rastanak, pa nečujno
napustio sobu...
Huttunen se ogleda uokolo po prostoriji. Zaprljane tapete, na podu
sag od krpica, u kutu peć... Dimila je, to se moglo uočiti po crnima
mjestima povrh zaklopca. Na noćnome stoliću pokraj ženine postelje
ležali su uvijači za vlasi, a uz njih je stajala čaša i u njoj umjetno
zubalo.
Huttunen se svukao i legao u drugu postelju. Tad je još jedanput
ustao, kako bi ugasio svjetlo. Morao je zapravo mokriti, ali nije htio
htio buditi ženu i upitati ju, gdje je zahod. Do jutra je spavao
poprilično neudobno.
Probudio ga je šum vode. U istome trenutku mu se umnogostruči
potreba za mokrenjem. U sobi je gorjelo svjetlo, ali žene nije bilo tu.
Huttunen se obuče, pa je nemirno čekao, da se žena vrati sa zahoda.
Kad je ušla, toliko je hitro šmugnuo iz sobe, da nije imao vremena ni
za jutarnji pozdrav.
Žena je skuhala kavu i uz to ponudila kruh s maslacom i mlječno
pecivo. Huttunen joj ispriča kako je utekao iz ludnice.
- I mene je Happola izveo iz bolnice - odvrati ova. - Od tada mi više
ne da mira... Dvaput tjedno moram mu se prepustiti.
Počešljala se u međuvremenu, naličila si usnice i nataknula
naušnice. Odjevena je bila u tijesnu suknju i bijelu bluzu s naborima.
Bila je od onih bujnih, mekoputih žena... Ispripovijedila je Huttunenu,
kako za život mora zarađivati kao bludnica. Happola je tražio visoku
cijenu za ključ i stan... Inače bi morala ponovno u bolnicu.
No radije sam bludnica i na slobodi - dodala je - nego kao
luđakinja u bolnici. Umobolnica mi uvijek ostaje, kad me više nitko
neće htjeti. Za to ću uvijek biti dovoljno luda.
 Huttunen zahvali na kavi i namjeri poći.
- Želiš poći, a da me ne poševiš? - začudi se žena. - I to premda
znaš, tko sam i što sam?
Huttunen se od prepasti nakloni na vratima i izjuri van. Na
dvorištu je morao pomisliti na savjetnicu Sanelmu Kayramo, na
mirisno močvarno sijeno i prohladan šator na usamljenome otočiću s
johama. I na plah ženski glas, ruku koja ga blago dodiruje, meke vlasi
koje mu škakljucaju nos... Huttunen pođe prema kolodvoru. Usput je
kupio jednu razglednicu i poštansku marku.
Ušao je u vlak koji vozi prema sjeveru. Oulu, bijedan grad u
mlinarovom životu, ostao je iza njega. Na mostovima preko Tuire
izvadio je razglednicu i naslovio ju na duševnu bolnicu. Na poleđini je
ispisao velikim slovima:

Liječniku. Utekao sam. iz Vaše ludnice. Možda ste to već doznali.

Sad idem. prijeko u Švedsku i Norvešku, gdje za mnom neće
kukurijeknuti ni jedan pijevac. Osim toga, nisam lud. Možete čistiti
svoje naočale, dok ne pocrne. Huttunen.

U Kemiju, na kolodvoru, gurne razglednicu u poštansku uložnicu.

Smijuljio se na predodžbu, kako će ga tražiti po Švedskoj i Norveškoj.
Prije polaska vlaka još si je u kolodvorskoj gostionici kupio desetak
tvrdo skuhanih jaja.
S vlaka je sišao na postaji svoje župe. Nije pošao cestom prema
selu, nego je upopriječio kroz šume, ravno za Suukoski.
Mlinara obuze radost povratka vlastitome domu... Na ljetnome
suncu crveni je mlin stajao na svojemu mjestu. Huttunen ispita branu,
vodospremu, stroj za rezanje daščica i pogon. Sve je bilo ispravno. Sve
uokolo izražavalo je mlinaru dobrodošlicu u njegov dom. Potok je
mrmorio ispod mlina, poput veseloga druga.
Vrata na mlinu bila su zakovana. Mlinar ih otrgne tolikom snagom,
da su klinovi i drveni iveri zasuli dvorište.
U mlinskoj izbi je sve bilo isprevrtano uzduž i poprijeko. Čak je i
postelja bila zgužvana, ormar za posuđe razvaljen, a lonaca nije bilo.
Iz ostave su nestale sve živežne namirnice, a čak nije bilo ni vreće s
krumpirima, gdje ju je Huttunen ostavio.
Puške također više nije bilo na zidu. Je li ju zaplijenio načelnik? Ili
je ukradena?
U blagovaonici nije više bilo ni dvopeka. Gladan, Huttunen pojede
posljednja jaja iz Kemija, te k tomu popije vode, zagrabivši zaimačom.
Zatim se upusti u pregledavanje svoje imovine... Srdito utvrdi, sve
uporabljivo nestalo je netragom. Njegova putna škrinja, nedjeljno
odijelo, puška, nešto alata, veliki kotao, plahta s cvjetićima zajedno s
takvom presvlakom za jastuk, kao i sve jestivo... Huttunen se bijesno
baci na postelju, pa počne mozgati, tko bi mogao biti počinitelj tog
nedjela.
Iznenadno skoči s ležaja i potrči u kut sobe. Tamo rasklima
vanjsku zadnju debelu dasku oplate. Gurne ruku u otvor i počne
uznemireno rovati po ispuni. Ruka mu je ostavljala širok trag u
piljevini... Crte njegovoga lica odavale su napetost, pretapajući se
postupno u zdvajanje, ali se na koncu naglo razvedriše. Poskoči, uz
radostan poklik, držeći u ruci svoju prašnjavu štednu knjižicu.
Mlinar urlikne visokim i jasnim glasom, kao u ranija dobra
vremena. Preplaši se vlastitoga glasa, pa klizne do prozora, kako bi
provjerio, nije li ga netko čuo... Dvorište je bilo pusto, pa se mlinar
umiri. Očisti štednu knjižicu od drvnih strugotina, pa pogleda u nju.
Imao je još novaca... Inače bi mu, jamačno, predstojali mračni dani.
Ode do prozora i promotri povrtnjak, koji se za njegovoga boravka
u Ouluu počeo zelenjeti. Moglo se zamijetiti, netko ga je njegovao. Ni
jedna jedina vlat korova nije rasla između lijeha, prolazi su bili uredno
pograbljani, a sadnice njegovane. Huttunen shvati, Sanelma Kayramo
je za njegovoga izbivanja skrbila za nasade...
Pijan od sreće izleti van i podrobno pretraži povrtnjak. Na
putovima između gredica ugleda otiske malenoga ženskog stopala...
“Blagoslovljen povrtnjak”, pomisli Huttunen.
 17

Trgovac neće novac

Dva je dana mlinar Huttunen sjedio u svojoj izbi i kroz prozor

zurio u povrtnjak, što ga je uredio u sklopu poljoprivredne udruge.
Usrdno se nadao, savjetnica Sanelma Kayramo će se spustiti niz
obronak prema mlinu, vozeći se na svojoj dvokolici, kako bi pogledala
povrće.
Čekao je uzalud, ona nije došla. Huttunen je sumorno razmišljao,
koliko je to neodgovorno od nje, toliko dugo prepustiti nasad samome
sebi...
Prošlo je već podosta vremena, otkako je posljednji put valjano
jeo. Pomišljao je na gustu kašu u duševnoj bolnici, koju je bezvoljno
žlicom utiskivao u sebe. Sad mu od pomisli na taj ubogi obrok navali
slina u usta. A tek jaja iz kolodvorske gostionice u Kemiju! Tih bi sad
mogao progutati odjedanput čitavu košaru... Umjesto toga, morao se
zadovoljiti ispijanjem vode... Kao prilog uz to nameo si je iz podnih
pukotina nekoliko pregršti prošlogodišnjega brašna. No to nije
pomoglo protiv gladi, pogotovu jer je bilo toliko nečisto, da se
Huttunen stresao.
Navečer drugoga dana glad ga istjera iz njegove izbe. Provuče se
dolje u mlin i otvori podni zaklopac, pa kroz strojarnicu šmugne na
slobodu. Upopriječi kroz šumu, prema Tervolinoj trgovini. Bio je
toliko izgladnio, da više nije mogao ni dobro vidjeti. U vrbiku uz
rijeku, grane grmlja šibale su ga po licu, uči su mu suzile, a u grlu kao
da mu se uspela neka gruda. To nije bilo jelo, već gladna tuga.
Huttunen se ponajprije neko vrijeme šuljao oko Tervolinoga
posjeda, kako bi se uvjerio da ni na dvorištu niti u trgovini nema ljudi.
Ovjerivši se da je u kući jedino trgovac sa svojom obitelji, pokuca na
stražnja vrata... Tervola otvori. Ugledavši tko to želi ući, htio je zalupiti
vrata. No Huttunen je pravodobno gurnuo jedno stopalo između
dovratka i vratnog krila.
 - Ne možeš unutra - reče Tervola. - Trgovina je zatvorena.
Huttunen zamoli, neka mu dopusti porazgovarati s njim unutra, u
četiri oka. Tervola ga nevoljko uvede u trgovinu, ali ostavi otvorena
vrata u stan, kako bi njegova žena mogla sve čuti. Huttunen sjedne na
vreće s krumpirom, uzme iz sanduka staklenku svijetloga piva i
započne polagano piti. Zatim pobroji trgovcu svoje želje...
- Uzet ću kilogram trajne kobasice, zatim pola kilograma masti,
isto toliko maslaca, dva omota cigareta, a uz to kave, sladora, pola
mjere krumpira, duhana...
- Luđacima ništa ne prodajem - mrko odvrati Tervola.
Huttunen izvuče novac i pruži ga trgovcu.
- Platit ću dvostruko, što se mene tiče - reče mlinar. - No daj mi sad
stvari, umirem od gladi.
- Kao što već rekoh, trgovina je zatvorena. Neću ti ništa prodati,
trebao si ostati u Ouluu. Tvoj bijeg je zločinački postupak.
Tervola se neko vrijeme zamisli, prije nego je nastavio:
- Ovdje je bilo tako mirno, dok te nije bilo. Svi smo doista uživali.
Bolje ti je da se vratiš, od mene nećeš dobiti ništa.
Huttunen odloži praznu staklenku u sanduk i baci nekoliko
kovanica na pult.
- Bez jela ne odlazim odavde - reče zatim mirno. - Prokletstvo,
posljednji sam put jeo u četvrtak u Ouluu... Ili je to bila srijeda?
Odmahujući glavom, trgovac se povuče iza svojega pulta. No kad
mu je Huttunen prišao, predomisli se i započne hitro gomilati
naručene namirnice. Donio je slador i kavu s polica, potražio trajnu
kobasicu, mast i maslac, te iz škrinje uzeo brašna i krumpira. Natrpao
je sve to pred Huttunena, tresnuvši vrećice i omote na staklenu ploču
toliko snažno, da je cijela vitrina zazvečala. Na koncu baci na vrh još i
nekoliko kutija cigareta te omot žigica.
- Evo, uzmi! - reče bijesno. - Možeš sve to ukrasti!
Huttunen mu odmah ponudi novac, ali Tervola odbije.
- Ukradi, zgrabi sve! Neću uzeti novac od tebe, ali orobiti me
možeš. Kao star čovjek, teško se mogu braniti od jednoga luđaka.
Huttunen je već započeo slagati namirnice pod ruku. No sad
zastane, pogleda trgovca i odloži omote natrag na pult.
- Nisam još nikad nešto ukrao - srdito se okosi na Tervolu. - I neću
to učiniti ni sada. Ove stvari želim kupiti za novac.
 Ali trgovac nije htio uzeti novac. Odgurnuo je novčanice, premda
mu ih je mlinar pružao svaki put ponovno.
Tervola napuni još i dva kilograma krupice, te kilogram suhih
grožđica. Zatim baci i te vrećice na pult.
- Ukradi i to! - okosi se na mlinara.
Huttunen više nije mogao podnositi takav postupak... Silovito
dograbi kvaku zaključanih vrata trgovine. Vijci koji su držali bravu
poispadaju i zazveče udarajući o pod, dok si je mlinar probijao put na
slobodu.
Trgovac Tervola izađe na stube, jer je htio doznati, kamo je mlinar
odtrčao. Na dvorištu nije vidio nikoga, ali je iz šume začuo krckanje.
To je mogao biti samo Huttunen.
Trgovac ponovno uđe u trgovinu i brzo vrati svu robu na mjesto.
Zatim pođe u stan, kako bi nazvao redarstvo.
Stražmeštru Portimu je ispripovijedio, Huttunen je utekao iz
duševne bolnice. Bjegunac je bio kod njega u trgovini i htio na silu
kupiti robu, ali mu nije ništa dao.
- Novaca je imao, taj Kunnari - napomenuo je na kraju - ali sam ja
ostao tvrd i nisam ništa uzeo od njega. Upravo je odjurio u šumu.
Moraš ga pokušati naći i smjesta uhititi. Inače će ponovno početi ono
urlikanje.
Poslije razgovora stražmeštar Portimo uzdišući namakne službenu
kapu, pa se na dvokolici odveze do mlina na Suukoskiju.
Huttunen je pak gladan sjedio u mlinskoj izbi, glavu zabivši u
dlanove. Večer je već poprilično odmaknula. Uskoro će nastupiti i noć,
usamljena i gladna noć... A za jelo nije imao baš ništa... Ni mrvice...
Mlinar otpije vode iz zaimače, pa umorno sjedne na prozor.
Spusti li se sad savjetnica iz udruge Sanelma Kayramo na dvokolici
niz obronak, moglo bi sve opet poći na bolje.
I uistinu se netko pojavio na vidiku... No to je bio muškarac, neki
stariji čovjek. A kad je došao bliže, Huttunen odmah prepozna
stražmeštra Portima...
 18

Trojna zavjera

Redarstvenik nasloni svoju dvokolicu na zid i bučno priđe mlinu.

Pritom utvrdi, zakovana vanjska vrata su provaljena. Znači, mlinar je
vjerojatno kod kuće. Na stubama zazove oprezno:
- Ne boj se, Huttunene, to sam samo ja, stražmeštar!
Huttunen ga pozove neka sjedne. Portimo pak ponudi Huttunenu
cigaretu. Mlinaru je to bila prva cigareta poslije dugo vremena.
Duboko je uvlačio dim u pluća.
- U Ouluu - reče napokon - čovjeku oduzimaju čak i cigarete.
Portimo upita, jesu li ga u Ouluu već otpustili.
- Pobjegao sam - tiho prizna Huttunen.
- To je mislio već i Tervola, kad je netom nazvao... - napomene
Portimo. - Hoćeš li odmah poći sa mnom?
- Neću poći, pa makar me ustrijelio.
Portimo ga počne umirivati, napomenuvši kako ne može biti riječi
o pucanju. Trgovac je samo nazvao. Huttunen je htio čuti, je li o
njegovome bijegu već izviješten i načelnik? Portimo odvrati, iz Oulua
još nije došao nikakav upit, a načelnik ne zna ništa o tome da se
Huttunen vratio u svoju župu.
- Zašto me onda hoćeš uhititi? - upita mlinar. - Kad čak ni nemaš
službeni nalog?
- Uistinu, naloga nema - prizna Portimo. - Ali je trgovac nazvao...
Naime, kod njega imam otvoren račun još od prije tri mjeseca. Tako
nemam drugoga izbora, nego ga poslušati. S plaćom redarstvenika,
čovjek si ne može priuštiti da rasrdi trgovca. Naš mali studira u
Jyvaskylau, 25 na pedagoškome institutu, treba postati učitelj.
Prokleto je skupo školovati dijete, to ti kažem otvoreno. Zasigurno se
ne sjećaš Antera? On je svakoga ljeta sjedio kod tebe u mlinu.
Dugajlija, mršav momak.
- Ah taj, da... - prisjeti se Huttunen. - Ali, nešto drugo... Strahovito
sam gladan. U trgovini nisam dobio živežnih namirnica, premda sam
htio platiti novcem. A lopov nisam. Već su skoro tri dana, otkad sam
posljednji put pošteno jeo, a i to je bila tek prokleta kaša! Možeš si
misliti, koliko sam gladan!
Portimo obeća porazgovarati o tome sa svojom ženom. Ali to ne
smije postati stalno rješenje, napomene odmah. A ni jelo neće biti
doneseno u mlin, nego na neko drugo mjesto, primjerice u šumu...
- Krajnje je neugodno redarstveniku... - naglasi Portimo - pomagati
nekome bjeguncu. Zločincima nikako ne bih davao hrane, ali ti si
nešto drugo. Osim toga si i znanac.
Portimo mu ponudi još jednu cigaretu.
- Ne bi li bilo najpametnije, Kunnari - reče tad - kad bi prodao mlin
i pošao u Ameriku? Koliko sam čuo, tamo nije ništa osobito ako si lud,
u Americi takvi ljudi slobodno idu uokolo. Tamo te neće progoniti,
trebaš tek valjano raditi svoj posao.
- Ne razumijem engleski - potuži se Huttunen. - Ne mogu ni u
Švedsku, također zbog jezika... A u mojoj dobi jezike se više ne uči
tako brzo.
- Da, točno... - složi se stražmeštar. - Ali više ne možeš ostati ovdje
u mlinu. U najgorem slučaju, potražnica će doći sa sutrašnjom poštom.
Tad ću te morati uhititi i vratiti natrag u Oulu. I redarstvenik se mora
pridržavati zakona...
- Ali, kud bih mogao poći? - zajada mlinar.
Portimo započne razmišljati o mogućnostima... Ako bi Huttunen
pošao u šumu? Sad je ljeto, lijepo je vrijeme. Mlinar bi mogao obitavati
vani u divljini, a preko posrednika pokušavati prodati mlin. I zatim
poći u inozemstvo...
- Uzet ćeš jednostavno udžbenik za jezik - napomene Portimo - pa
ćeš tamo učiti. Kad naučiš jezik i prodaš mlin, preći ćeš rijeku Tornio
26 i otići u Švedsku, pa odatle u svijet.
Huttunen razmisli o toj osnovi. Bilo je točno, nije više mogao
stanovati u mlinskoj izbi... No bijeg u šume činio mu se ipak teškim.
Kako bi se tamo snašao?
- Za rata su bjegunci iz vojske također živjeli po šumama - žustro
dometne Portimo. - Neki čak i godinama. Što su oni mogli, možeš i ti.
Ako te uhvate, ne prijeti ti prijeki sud... Jednostavno će te ponovno
otpraviti u Oulu.
 Dok su oni tako razgovarali, večer se prometnula u noć. Portimo je
sjedio na prozoru, držeći dvorište na oku, kako ih ne bi iznenadio neki
uljez. No vani je sve bilo mirno.
Huttunen upita, tko je ispraznio njegovu ostavu s hranom i odnio
njegov pribor? Portimo izvijesti, on je zajedno s načelnikom,
sigurnosti radi, zaplijenio sjekiru i pušku. Namirnice je pak odnijela
pastorica i podijelila ih ženama u radionici.
- Zar je morala odmah uzeti i vreću s krumpirima? - srdito primijeti
Huttunen. - Krumpir bi se održao u ostavi!
- O krumpiru ne znam ništa - odvrati Portimo, raširivši ruke. -
Možda su mislili, ti ćeš u Ouluu ostati nekoliko godina...
- Ljudi božji, morao sam već grepsti brašno s poda! - zajada mlinar.
- Život luđaka može biti prokleto posran. Pritom čak ni nisam stvarno
lud. Tamo u Ouluu si mogao vidjeti takve.
Portimo se preplašeno trgne i pokaže van.
- Pogledaj, Kunnari... - reče tiho. - Tko to tamo čuči u povrtnjaku?
Huttunen jurne do prozora, toliko naglo da mu se stolac prevrnuo.
Tamo, na zemljištu učlanjenome u poljoprivrednu udrugu, netko je
nešto radio. Žena! Huttunen smjesta prepozna Sanelmu Kayramo, koja
je čučala uz ciklu i pljevila korov. Mlinar jurne kroz vrata i stušti se niz
stube, tako da je stopalima dodirnuo tek svaku petu.
Portimo je promatrao kroz prozor, kako Huttunen trči preko
gredice s repom do savjetnice, grabi je u naručaj i utiskuje joj poljubac
na usnice. Ona se u prvi mah strašno preplašila, no kad je prepoznala
pridošlicu, bacila mu se na prsa, prepuštajući se zagrljaju i milovanju.
Ubrzo se iz povrtnjaka začuo i žustar razgovor... Portimo tad
otvori prozor i sikne prema paru:
- Budite tihi! Netko bi vas mogao čuti, pa će poći i nazvati
redarstvo! Dođite smjesta unutra.
Njih dvoje uđoše, sretno zažarenih lica, pa se smjestiše u izbi. Dugo
je vladala tišina, sve dok redarstvenik ne pročisti grlo.
- S našim Kunnarijem stvari ne stoje osobito dobro... - primijeti
zatim. - Ili, što vi mislite, gospođice?
Savjetnica kimne glavom. Ustručavala se pred redarstvenikom.
- Upravo sam rekao Kunnariju - nastavi Portimo - da bi se trebao
skriti u šumu, za početak svakako barem do jeseni. Tad bi trebalo
vidjeti, kako će se sve odvijati.
 Savjetnica ponovno kimne i pogleda Huttunena, koji izgleda nije
imao nikakvih primjedbi. Portimo se nakašlje.
- Možemo li se složiti o tome, gospođice savjetnice... - rekao je,
trudeći se da mu glas zvuči strogo - da mi službeno ništa ne znamo o
ovome čovjeku? Meni je kao činovniku neprilično, pomagati nekome
u ovakvim prilikama... Time hoću reći, zatajimo pruženu pomoć.
Tako i odlučiše. Uz to uglaviše i da će savjetnica još iste noći
donijeti mlinaru jelo, koje će moći podići od Portimove žene. Zatim u
troje napustiše mlin. Huttunen ponese jedan pokrivač i kišni ogrtač, te
obuče gumene čizme. Za pojas je još zataknuo nož.
Na glavnoj cesti se Portimo oprosti od Huttunena rukovanjem.
- Pokušaj si to razjasniti, Kunnari - rekao mu je stražmeštar na
rastanku. - Tu se radi o sukobu okolnosti, a ne ljudi. Možeš mi
vjerovati, ja te neću loviti.
Nakon što je Portimo otišao, pođoše mlinar i savjetnica na otočić s
johama. Sanelma Kayramo je od Portimove žene donijela krumpira i
umaka u prijenosnoj posudi. Premda se jelo putem donekle ohladilo,
gladnome je mlinaru odlično prijalo. Jeo je šutke, gotovo pobožno. A
njegova velika jabučica na grlu pomicala se pritom gore-dolje. Prizor
je na savjetnicu djelovao toliko ganutljivo, da je čovjeku koji je jeo
položila ruku na rame, a drugom mu milovala kosu. Jesu li se među
vlasima pojavile sijede, otkako ga je posljednji put vidjela? U sumraku
šatora nije se to moglo točno utvrditi...
Savjetnica iz poljoprivredne udruge zatim isplahne posudu. Tad ju
Huttunen isprati do obale otoka, ali je nije slijedio preko potoka. A
kad je Sanelma Kayramo iščeznula između johinoga grmlja, oči mu se
ispune suzama.
Tužno se vrati u svoj šator, ispruži se na suho sijeno i pomisli, kako
je sad sasvim sam. Noć oko njega bila je potpuno bešumna... Nije se
glasala čak ni jedna jedina ptica.
 19

Pripreme za divljinu

Život mlinara Gunnara Huttunena je sad dospio na pogibeljnu

prekretnicu. Ostao je bez mlina, a i bez krova nad glavom. Izopćili su
ga iz ljudske zajednice, a i on se sam izopćio iz nje. Koliko će dugo
morati ostati podalje od ljudskih naselja? To se nije moglo reći.
Usamljen je sjedio uz potok i osluškivao pljuskanje matice, koja je
u prohladnoj ljetnoj noći donosila k njemu vodu iz nekoga dalekog
izvora, da bi je nezadrživo ponijela dalje prema rijeci i moru. Da je u
prsima imao neku bolnu oteklinu, razmišljao je, tad bi ga ostavili neka
živi mirno. I žalili bi ga, pomagali mu, skrbili za njega... No to što je u
duši bio drukčiji, nisu trpjeli, već su ga izgnali iz ljudske zajednice.
Radije je ipak birao usamljenost u divljini, nego sobu s rešetkama u
umobolnici, gdje su ga okruživale tek potištene i bezvoljne ljudske
olupine.
Siva pastrva ili lipen poskoči iz tamne vode. Huttunen se
prestrašeno trgne. Krug na vodi proširi se mimo njega, rasprši se i
proguta ga struja. Prođe mu kroz misli, kako u buduće više neće jesti
kruha i slanine, kao u doba kad je bio mlinar, već će mu temelj
prehrane biti ribe i divljač... Potopi ruku u studenu vodu, te zamisli da
je potočna pastrva, primjerak od najmanje jednoga kilograma. U mašti
je plivao uz struju, u plitkoj vodi munjevito zaobilazeći komade
stijena, da bi se potom kratko odmorio ispod jednoga mahovinom
obrasloga kamena. Lupao je repom, otvarao škrge, iskočio povrh
površine, da bi ponovno kliznuo u maticu, ubrzavajući kretanje
udarcima peraja. Brza voda šumila mu je u škrgama, dok je plivao uz
potok, obavijen noćnom tamom. No tad poželi zapaliti cigaretu, pa
ponajprije prekine taj svoj bitak u obličju ribe, te umjesto toga
započne razmišljati o svojemu životu.
Od svega se najviše bojao, da bi živeći kao odmetnik mogao
potpuno izgubiti razum. Nakon što je dugo mozgao o tome, bilo mu je
kao da mu se neki limeni obruč steže oko čela. Morao je žestoko
protresti glavom, prije nego je taj pritisak popustio.
Ostane, te odlomi nekoliko johinih izdanaka, a da i nije pravo znao
zašto to čini. Zatim ih baci u mračan potok i reče sebi samome:
- Pod tim okolnostima razum može doista potamniti...
Ozbiljan, uđe u svoj šator. Kroz glavu su mu se vrtložile sve
moguće misli i primisli, jedna neobičnija od druge. Zato nije nalazio
mira... Tek kad su jutarnje ptice započele svoj pjev, Huttunen kratko
zaspi. Pritom su ga morili toliko teški snovi, da je probudivši se, bio
okupan ledenim znojem...
Umio se u jutarnje svježemu potoku. Sunce je upravo izašlo.
Ponovno mu se javi glad, ali je bio bolje raspoložen. Bio je pun snage i
želje za djelovanjem. U mozgu su mu se rojile zamisli i osnove za
osamljenički, pustinjački život.
Za početak će mu Sanelma donositi hranu, no ona sa svojom
malenom plaćom ne bi mogla dulje hraniti odrasloga muškarca u
divljini. To mu je bilo sasvim jasno. Zato prione sastavljanju popisa
stvari, koje bi mu olakšale život u divljini. Redom je bilježio: sjekira,
lovački nož, naprtnjača, posuđe, odjeća... Sve to bilo mu je sad
potrebno.
Odluči poći u Suukoski, kako bi donio najnužniju opremu. Bilo je
još toliko rano ujutro, da bi ga jedva netko došao tražiti u mlinu. Trčao
je kroz šume, mimo putova, a kad je došao na odredište, zavuče se
ispod zgrade u strojarnicu i odatle se kroz otvor uspne gore u mlin.
Pošao je u svoju izbu, otvorio ormar i izvadio iz njega naprtnjaču.
Ta je bila srazmjerno nova. Koje li sreće, što ju je svojedobno
pribavio! Tijekom rata, a osobito za razdoblja odstupanja,
neprestance je proklinjao bijednu vojnu naprtnjaču. Bila je uvijek
puna stvari, pa je udarala o leđa i pritiskala lopatice, osobito pri
trčanju... Ništa se nije moglo spretno smjestiti u nju, a ipak je bila
vražje teška. Ova nova naprtnjača, naprotiv, bila je prostrana i udobno
je ležala ne leđima. Ispod širokih naramenica bila je podložena
debelim jastučićima od pusti, te je imala pritezni pojas za oko trbuha i
još dodatne priteznice za učvršćenje raznih predmeta. Bila je poput
orme i uprta za malenoga konja. Huttunen počne puniti naprtnjaču.
Lonac za kuhanje, kotlić za kavu, lim za pečenje, šalica, žlica,
vilica... Treba li još posuđa? U bočne džepove na naprtnjači nagura
dvije male posude sa sladorom i solju, kao i staklenku s otopinom
kamfora i vodicom za usta. Tome doda i praške protiv bolova. Tja,
drugih lijekova i onako nije imao...
Uzme i svoju krznenu kapu, pa ju čvrsto umota u jedan pokrivač.
Dohvati jednu staru košulju od flanela i raspara ju u komade za
zamatanje nogu. Dobio je po dva komada iz prednjega i stražnjeg
dijela. To je moralo biti dovoljno, uračuna li i vunene čarape, koje je
nosio na nogama. Čizme su srećom bile čitave, no unatoč tome bilo je
uputno ponijeti komade gume za zakrpe. Provjeri i sare čizama, s
pritajenim zadovoljstvom... Pri hodu nikako nije trljao nogu o nogu,
jer mu doista nisu bile u obliku slova X. To štedi čizme... Čovjek s X-
nogama troši dva para godišnje, čak i ako hoda sasvim malo.
- Brus i turpiju... - podsjeti glasno samoga sebe.
Oboje gurne u bočni pretinac naprtnjače. Iz ostave donese pilu,
skine držak, smota list pile, umota ga u papir i objesi postrance na
naprtnjaču. Zatim skine uže za sušenje rublja i namota ga. U mlinu na
Suukoskiju neko vrijeme neće biti posebnoga dana za veliko pranje
rublja...
Puna pregršt velikih klinova... Češalj, zrcalo, brijač, četkica i sapun.
Olovka i bilježnica s modrim četvorinama. Trebao je sve... Bi li ugurao
i nekoliko knjiga? Utvrdi da je sve knjige na svojoj polici pročitao već
po nekoliko puta, pa je bilo suvišno vući ih kroz šume. Radio?
Pretežak je... Sam uređaj bi još mogao ponijeti, ali je akumulator bio
doista prevelik teret.
Huttunen uključi radio. U jutarnjim je vijestima bilo riječi o ratu u
Koreji. Svakoga dana govore o tome, pomisli Huttunen. Seljacima se
taj rat jako sviđao... Neki od njih su se obogatili prodajom drva, jer je
rat potpaljivao potražnju. Ušljiva hrpa rezanoga drva i bijedan tovar
debala, pa bi već seljak priskrbio novac za traktor. Viittavaara i
Siponen su u proljeće prodali toliko mnogo drva, da su dobili dovoljno
novaca za više godina u naprijed. Rasrđen, Huttunen isključi radijski
prijemnik.
- Ljudi božji - promrmlja si u bradu - a Siponenenova je stara još
toliko bezobrazna, pa leži u postelji i izigrava oduzetost. Za tu
ženetinu ne bih mu platio ni prebit novčić.
Igla i konac, nekoliko puceta... I to je trebalo uzeti. Iz jednoga
starog školskog atlasa Huttunen istrgne stranicu sa sjevernim
predjelima. Šteta što nije posjedovao kompas...
Dva kompleta donjega rublja i dodatne gaće. Kožnate rukavice i
pusteni obojci. Krznena kapa je već bila zamotana. Huttunen još smota
jaknu od janjećega krzna, pa je zaveže na vrh naprtnjače.
- Tko zna... - reče za sebe - možda ću još i zimi sjediti vani u šumi...
Bila je to skupa jakna, pribavio ju je poslije rata u Kokkoli.
Blanja, dlijeto, klin i svrdlo debljine prsta... S tim je priborom
mogao od svakoga materijala izrezati držak.
Za što bi mu u šumi zapravo trebala blanja? Možda bi bilo
pametnije, ostaviti ju ovdje. Tad se dosjeti, morat će blanjati skije, ako
će i zimi još biti vani u šumi. Ponijeti skije sada ljeti, bilo je
neprikladno. Zamisli si odmah, kako usred ljeta hoda uokolo sa
skijama na ramenima...
- Ako bi me netko vidio - reče glasno - smatro bi me ludim.
Smjestio je blanju u naprtnjaču. Svijeće, žigice, dalekozor... Jedna
od leća je potamnila, nakon što se dalekozor navlažio u Syvariju, 27 no
kroz drugu se moglo gledati besprijekorno. Sad će imati vremena za
rastavljanje dalekozora, kako bi izglačao stakla. Da, još nožice i pribor
za udičarenje. Komad mreže, desetak leptirića i mamaca, uzica, udice,
varalice, komad olova... S tim će si sad morati pribavljati hranu.
Srećom, sve je imao na zalihi. Bilo je tu čak i mušica, minule zime ih je
svezao podosta...
Naprtnjača se toliko napunila, da ju je još jedva mogao podići na
ramena. Huttunen iskuša njenu težinu i pritom skoro klecne...
Odvuče naprtnjaču niz stube i dolje kroz otvor u šumu. Bilo je to
naporno i dobrano se oznojio od napora. Skrio je naprtnjaču u jedan
borik, pa se još jedanput vratio u svoj dom. Sjetio se, naime, kako bi
mu moglo biti korisno i cinčano vedro... Ono je doduše bilo poveliko,
ali ne i teško. S vedrom u ruci zastao je i razmišljao, nije li zaboravio
još nešto važno? Ne, kako se čini, imao je sve što mu treba. Pogleda u
vrt, domislivši se da bi mogao ponijeti i nekoliko komada mlade repe,
koje su upravo dostigle jestivu veličinu.
Ali se trgne! Na rubu njegovoga zemljišta stajala je skupina ljudi...
Desetak ili nešto više seljana u skupini je okružilo načelnika...
Huttunen pogodi, došli su ovamo, kako bi ga odveli... Munjevito se
sjuri niz stube. Vedro pritom udari u dovratak i zazveči... Huttunen se
uplaši, nije li se taj zvuk moglo čuti izvan mlina? Otvori zaklopac
prema strojarnici i provuče se unutra, noseći vedro u ruci. Istoga trena
netko istrgne vrata, a ljudi stupiše u mlin. Huttunen prepozna glas
stražmeštra Portima...
- Jučer u svakome slučaju nije bio ovdje - pojašnjavao je. - Možda
se skrio u šumi.
Ljudi su tapkali točno povrh Huttunenove glave, a zaklopac je
škripao pod njihovim koracima. Ostaci brašna sipili su kroz pukotine
između dasaka... Mlinar je u neudobnome položaju sjedio u uskoj
prostoriji, nadajući se kako nitko neće doći na ideju da pokrene mlin...
Kroz zid prema gornjemu toku rijeke, kapala mu je voda za vrat.
Izgleda, nešto je vode pritjecalo kroz dovod. I uhvati samoga sebe
kako razmišlja, da će ga na jesen morati valjano zabrtviti.
Po glasovima prepozna Viittavaaru, Siponena, trgovca Tervolu,
stražmeštra i načelnika. Bilo je tu još i nekoliko daljnjih seljana,
možda učitelj i Siponenov sluga Launola.
- No bio je ovdje - začuje Viittavaarin glas. - Pogledajte samo,
koliko je brižno pomeo brašnenu prašinu.
Ljudi se uspeše stubama. Dozivali su Huttunena.
- Nema ti smisla pužati otpor! - urlao je načelnik.
- Izlazi sasvim mirno, nas je više!
Pridošlice ubrzo utvrde, mlinska je izba prazna. Okrenuše se
razočarano.
- Ipak je još uredio mlin... - napomenuo je Viitavaara - prije nego je
poludio.
Ljudi izađoše iz mlina... Jedino je Viittavaara ostao unutra. Sudeći
po zvukovima, navlačio je pogonski remen. Huttunen je mogao čuti,
kako je krenuo ležaj gornjega mlinskog kamena.
- Hoćemo li pokrenuti mlin, pokusa radi? - dovikne Viittavaara
ostalima. - Možda će na jesen pripasti zajednici. Tad ćemo točno znati,
pa bismo mogli sami mljeti svoje žito.
Huttunen se ukoči. Misli li to Viittavaara ozbiljno, bit će on ovdje
dolje zgnječen... Pokrenuti mlin bilo je jednostavno... Trebalo je tek
zatvoriti ustavu prema stroju za rezanje krovne oplate, pa bi voda
koja juri kroz dovod navalila u strojarnicu i zavrtjela pogon. Prvo bi se
čulo škripu cinčanoga vedra, a zatim drobljenje kostiju...
Svim snagama se Huttunen uhvati za lopatice vodnoga stroja, te si
pred prsa utisne vedro, tako da ga je svinuo. Počne li se stroj doista
okretati, htio mu se oprijeti, koliko je god mogao. U mislima je
izračunavao, koliko stroj može razviti konjskih snaga, pri sadašnjemu
ljetnom vodostaju. Trebao je sad strahovito mnogo snage, želi li ostati
živ...
Vani začuje načelnika kako dovikuje, da sad nije vrijeme za
pokretanje luđakovoga mlina. U međuvremenu je netko ipak pošao do
ustave stroja za rezanje oplate, a po šumu vode Huttunen je mogao
zaključiti, upravo su zatvorili zavor. Prvi mlazovi štrcnuše u
strojarnicu i promočiše ga od glave do pete. Huttunen svim snagama
upre u lopatice. Zacrnilo mu se pred očima... Mislio je u sebi, vodnome
će kolu sučeliti svu svoju snagu i otpor. Radilo mu se o životu.
Voda uskoro navali svom žestinom iz dovoda u strojarnicu.
Huttunen se gotovo udavio u šumećoj struji, soptao je i čvrsto se
držao. Voda je silovito upirala o kolo, ali je Huttunen izdržao i
onemogućio čak i najmanje okretanje. Gorka mu se žuč nakupila u
ustima, te mu se činilo, žile će mu popucati u glavi... Ali nije popuštao...
Uzmakne li sad pred vodom, bilo bi to jednako dragovoljnoj predaji...
- Ne okreće se - uzvikne Viittavaara iznutra. - Zakočen je, taj
prokleti stroj.
Vani odjeknuše povici, koje Huttunen nije razumio. Tad se smanji
dotok vode i ubrzo sasvim presahne. Netko je otvorio ustavu prema
reznome stroju. Promočen do gole kože, Huttunen je mogao zaključiti,
pobijedio je svoj mlin. Drhtao je cijelim tijelom, od strahovitoga
naprezanja. Uši su mu bile pune vode, te mu je bilo toliko zlo da je
osjećao potrebu za povraćanje. Vedro između njegovih prsa i vodnoga
kola bilo je sasvim spljošteno...
- Idemo sad - začuje načelnikov uzvik u dvorištu.
- Po noći može doći Portimo i stražariti.
- Taj je zapriječio svoj mlin iz čiste zlobe - rekao je Siponen,
vrativši se s dovoda.
Tad ljudi napustiše mlinsku okućnicu...
Huttunen je još neko vrijeme ostao sjediti u strojarnici. Kad su se
svi glasovi udaljili, klizne van i iščezne u šumi, noseći ispod ruke
spljošteno vedro. Zabaci na leđa tešku naprtnjaču i krene u divljinu.
Voda je kapala s njega, bio je umoran, potpuno iscrpljen. No sad je
morao brzo nestati s ovoga područja. Zasigurno će ljudi pročešljati
šume iza mlina...
 20

Sjekira na vagi

Huttunen odvuče svoju naprtnjaču nekoliko kilometara daleko od

mlina. Tad se uspeo na malen brežuljak obrastao smrekama i tamo si
uredio privremen okol. Od suhih grana raspiri vatru, na kojoj je osušio
odjeću. Nakon što se ponovno odjenuo, udarcima je izravnao vedro.
Služio se pritom kamenom velikim poput šake, dok vedro ponovno
nije podsjećalo na raniji oblik. Huttunen se srdio, što nema kod sebe
sjekiru.
I okol je bilo teško urediti bez sjekire. S nožem čak nije mogao
srušiti ni stablo, kako bi došao do drva za vatru. A ni odrezati prutove
za zaštitni krov. U šumi je čovjek bez sjekire kao bez jedne ruke.
Huttunen ugasi vatru, odloži svoju naprtnjaču ispod jedne smreke i
prekrije ju granama. Stražmeštar je zaplijenio njegovu sjekiru, pa je
sad bilo vrijeme da ju vrati. Huttunen pođe u selo...
Posjetiti Portimovo dvorište bilo je bezopasno, jer stražmeštar nije
bio kod kuće. Negdje je predvodio lov na Huttunena... Žena mu je pak
upravo pošla u kupovinu, pa kad je sve ostalo mirno i napušteno,
Huttunen umiri psa i klizne u drvarnicu.
U drvarnici siromašnoga općinskog redarstvenika izgledalo je
tužno. U kutu je bila malena hrpa drva za loženje, zaliha za najviše dan
ili dva... Otraga uz zid ležala su neka tri prostorna metra cjepanica,
ispiljenih iz vlažnih stabala. Moralo bi ih se najhitnije usitniti, zaključi
mlinar, inače se neće osušiti prije nastupa zime. Uz vrata je ležala
neodređena hrpica grančica, koje je redarstvenik prikupio kod seljaka
u susjedstvu. Jer, on nije posjedovao vlastite šume. Siromaški, jadno i
kukavno...
Portimova sjekira bila je naslonjena na zid. Bio je to odvratan i
nezgrapan komad alata, zahrđao i iskrzane oštrice. Grub, bezobličan
držak bio je isušen i raskliman, a crvotočan drveni zatik se rasklimao.
Huttunen čvrsto nabije klin i izrezbari ga u vitkiji, spretniji oblik.
 Lučna pila jedva da je bila u nešto boljem stanju. Huttunen ju
iskuša na jednome panju za cijepanje... Bila je tupa i vukla na desno.
Sažalio se na redarstvenika i njegovo siromaštvo. U ovoj drvarnici nije
bilo ni suhoga drva za loženje niti jednoga jedinog valjanoga komada
alata. S jednom iznimkom, ipak... U panj za cijepanje bila je zabijena
sjekira, koju je Huttunen dobro poznavao. Jer, bila je njegova. Izvuče
ju, prijeđe prstom po oštrici, te utvrdi, još je oštra.
Zatim odluči, prije nego pođe, još će redarstveniku pripremiti malo
drva za loženje. Kao neku vrstu naknade za oduzimanje sjekire...
Zapravo je ta malena pomoć bila i njegova obveza... Jer, sad mora
Portimo danima kružiti šumama, kako bi tražio odbjegloga mlinara.
Nacijepao je veliku hrpu drva, pa cjepanice uredno naslaže uz zid.
Kad se domaćica vratila iz kupovine, Huttunen napusti drvarnicu i
nestane u šumi. Na ramenu mu se njihala svjetlucava sjekira...
Huttunen je slijedio telefonski vod. Tu se moglo lako kretati, jer je
postojala ugažena staza. Žice su, po svemu sudeći, vodile do trgovine...
Huttunen obiđe velikim lukom kroz šumu, pa se vrati na stazu iza
trgovine. Morao se prisjetiti, trgovac Tervola je upravo tim vodom
uzbunio vlasti protiv njega.
- Prokleti stupovi... - promrmlja.
Bijesno promotri telefonske stupove. Kroz zujanje žica, učini mu se
da čuje ulagujući trgovčev glas, kako od veletrgovca u Kemiju
naručuje robu: meso, kobasice, sir, kavu, cigarete... Huttunen osjeti
glad, od koje ga zahvati vrtoglavica. Zastane kod jednoga stupa i
pokusa radi prisloni sjekiru uz drvo, kao da želi odabrati mjesto za
udarac.
- Srušim li ga... - zaključi - kod Tervole više neće zvrjati telefon.
Sjekira je bila u toliko izazovnom položaju, da je doslovce pozivala
na udarac... Tako Huttunen nije mogao ništa drugo, nego zamahnuti!
Na udaljenosti do dva kilometra ptice prhnuše sa žica. Huttunen udari
ponovno i ponovno, žice su pjevale, cijeli je vod tutnjao. Ubrzo se
debeo stup započne ljuljati, a poslije nekoliko daljnjih udaraca začuje
se i prasak. Stup padne, izolatori prsnu, a krajevi žica s fijukom odlete
u šumu.
Huttunen obriše znoj s čela, pa promotri ishod svojih napora.
- Sad je kod trgovca telefon privremeno pokvaren... - zaključi
glasno.
 Huttunen nije bio čovjek, koji bi neki posao ostavljao nedovršen.
Rascijepao je stup na kraće komade od dva metra i uredno ih složio.
Tad je smotao žice u klupko i položio ga na cjepanice. Kad kasnije
dođu radnici telefonske službe, kako bi popravili vod, naći će polovicu
svojega posla već napravljenu. Trebat će tek nakrcati cjepanice i
postaviti nov stup.
Sad, nakon što je ušutkao trgovčev telefon, mogao je i trgovinu
počastiti svojim posjetom. Možda će mu Tervola prodati živežnih
namirnica, pogotovu kad je sretnim udesom imao uz sebe sjekiru.
Trgovina je bila posjećena poprilično dobro. Kad je Huttunen ušao
kroz vrata, noseći sjekiru, miran mrmor glasova prestane kao
odrezan. I prometne se u užasnut muk... Mnogi od kupaca htjedoše
strugnuti, premda još nisu ništa kupili.
Trgovac Tervola klisne u svoje privatne odaje. Moglo ga se čuti
kako žurno okreće brojčanik telefona, pozivajući vlasti. No vod je bio
prekinut... Nije mogao dobiti ni stražmeštra niti načelnika. Tervola se,
preplašen, vrati u trgovinu.
Huttunen odloži sjekiru na pult i pobroji robu, koju namjerava
kupiti:
- Cigarete, nekoliko limenki s mesom, kilogram soli, kobasica,
kruha...
Trgovac pripravno donese robu. Kad je vagao kobasice, Huttunen
iz šale dometne sjekiru uz utege na vagi.
- Pogledaj, trgovče... - primijeti - koliko je lagana...!
Pri Huttunenovoj je kupovini sjekira težila toliko, da je Tervola
račun valjano zaokružio na niži iznos... A kad se Huttunen okrenuo da
pođe, trgovac ga još upita, želi li i nešto drugo.
- Hvala, to bi bilo sve - odvrati Huttunen s vrata, za rastanak.
Zaklonjen u šumi, Huttunen je promatrao kako ljudi hitno
napuštaju trgovinu. Trčali su, što su brže mogli, prema kući
stražmeštra Portima. Huttunen bi rado pojeo svojih novokupljenih
kobasica, no sad je bilo preporučljivo žurno se vratiti u šumski okol.
Za jelo će i kasnije biti vremena...
 21

Bankovna tajna

Cijeloga je dana iz daljine odjekivao lavež pasa, popraćen ljudskim

glasovima. Ti su zvuci jasno dopirali do Huttunenovoga okola... U selu
je proglašena uzbuna zbog mlinara što je utekao iz umobolnice. Kako
bi stekao bolji pregled nad tijekom zbivanja, Huttunen se na svojemu
brežuljku uzverao na jedan prastar bor, doista golemo stablo. Morao
se penjati dvaput, jer je prvi put zaboravio dalekozor, a golim okom
nije mogao razabrati što se zbiva u selu.
Kroz leću svojega jednocijevnog dvogleda zamijetio je, na selskim
se cestama odvija živahan promet. Psi su slobodno trčali uokolo, ljudi
su se na dvokolicama vozili amo-tamo. Na križanjima putova stajali su
seljaci s puškama o ramenu... Mnogi su vjerojatno bili i po šumama, ali
to Huttunen nije mogao uočiti sa svojega bora.
Sišao je ponovno na zemlju. Ugasio je okolsku vatru i za svaki
slučaj smjestio stvari u naprtnjaču. Savjetnica iz poljoprivredne
udruge je obećala, noću će doći na otočić s johama, kako bi se sreli.
Ako ne prestane uzbuna u selu, bila je opravdana bojazan, da se neće
usuditi izaći iz kuće.
U selu se sve smirilo tek u doba zalaska sunca. Pse su vezali, a
seljaci pođoše kući, kako bi jeli. Huttunen napusti svoj okol i pođe na
otok s johama.
Tamo utvrdi, tijekom dana je ovamo netko dolazio. Šatorsko krilo,
razapeto protiv komaraca, netragom je nestalo. Užad i potpornji
bijahu razbacani uokolo po grmlju. Huttunen prikupi kolce i smota
užad.
- Ljudi jednostavno sve ostavljaju ležati uokolo... - primijeti
nezadovoljno.
Pribojavao se, Sanelma Kayramo se neće usuditi doći na otok... No
ona se ipak pojavila. Zastrašeno je prešla most, koji je Huttunen
postavio, noseći košaru iz koje je virila staklenka s mlijekom.
Huttunen zagrli savjetnicu i započne jesti. Ona mu je pritom ispričala,
što se tijekom dana zbivalo u središtu sela...
Huttunena su sad tražili na temelju potjernice.
- Nisi smio provaliti sa sjekirom u trgovinu - prekori ga savjetnica.
- I još si svoju sjekiru odvagnuo kobasicom... Tervola će te zasigurno
optužiti zbog povrede kućnoga mira. Načelnik je iz Oulua dobio
službeni dopis, u kojemu stoji da si odatle utekao, te je izdana naredba
da te uhite. Načelnik je rekao, sad je sve krajnje službeno.
Huttunen okonča svoj objed. No savjetnica iz poljoprivredne
udruge nije još okončala svoje izvješće...
- I još si srušio jedan telefonski stup - nastavila je. - Morali su
posebno iz Kemija dovesti ljude za uklanjanje smetnji, a vod još uvijek
nije popravljen. Gospođica iz centrale mi je rekla, za uništavanje
telefonskoga voda može biti izrečena čak i kazna zatvora, ako je
telefonsko poduzeće loše raspoloženo.
Huttunen je dugo šutio i zurio u potok nad koji se spuštala tama.
Tad izvuče lisnicu, izvadi iz nje štednu knjižicu i uruči je savjetnici.
- Novac mi istječe... - napomene. - Bi li otišla i podignula sve što je
na ovome računu? Ne možeš još i mene ovdje vani hraniti od svoje
plaće, to bi bilo preskupo.
Iz svoje bilježnice s modrim četvorinama istrgne list i na njemu joj
napiše punomoć. Sanelma Kayramo također napiše svoje u dnu, a
zatim Huttunen načrčka i imena dva svjedoka: Jussi Lintu i Heikki
Hukka. 28 Oba su imala vrlo osoben rukopis... Huttunen napomene,
kako na računu nema osobito mnogo novca, no bude li živio štedljivo,
bit će dovoljno do jeseni i u najboljem slučaju čak do početka zime.
- Naumio sam udičariti... - pojasni savjetnici - kako bih se jeftinije
uzdržavao.
Ona ga zamoli, neka više ne dolazi na otok s johama. Njihovo je
sastajalište, naime, bilo otkriveno. Tijekom dana je Viittavaara donio u
selo jedreninu s Huttunenovoga šatora protiv komaraca, pa ju je
smotanu uručio načelniku. Predvečer su načelnikova i učiteljeva žena
prale rublje na potoku. Među rubljem je bio i Huttunenov šator protiv
komaraca, a savjetnica ga je kasnije vidjela kako se suši na užetu...
Kao novo sastajalište uglaviše križanje putova u močvari Reutu,
udaljeno pet kilometara od sela, na istočnoj obali rijeke Kemi.
Savjetnica iz poljoprivredne udruge obeća, tamo će doći dvokolicom
za tjedan dana. Za prvo vrijeme, dok još traje opća potraga za
Huttunenom, bilo bi pametnije ne sastajati se. Ljudi iz sela su i onako
držali Sanelmu Kayramo na oku...
- Trenutačno su okolnosti doista loše... - napomene savjetnica. - No
tu je i jedna dobra vijest, dragi Gunnar! Tvoj povrtnjak napreduje
sjajno. Već bi se moglo brati mrkvu, a repa je velika skoro poput
glave. Ja plijevim i gnojim vrt, ne trebaš se ni najmanje brinuti. Kad se
ljudi poslije svega smire, možeš si uzimati svježe povrće. Tako ćeš
dobivati vitamine. Ti ni ne znaš, koliko su važni ljudima. Osobito ovdje
vani, u šumi.
Savjetnica se ubrzo vrati u selo. I Huttunen otiđe s otočića obraslog
johama, te iščezne u noći.
Sljedećega jutra navrati pak Sanelma Kayramo Huhtamoinenu,
direktoru Zadružne banke. Ovaj ju zamoli neka sjedne. Skoro joj je
ponudio i cigaru, ali tad zatvori škrinjicu, te i on odustane od pušenja.
Savjetnica mu uruči Huttunenovu štednu knjižicu, zajedno s
punomoći.
- Mlinar Gunnar Huttunen me je nazvao iz Oulua - priopćila je
direktoru. - I povjerio mi da podignem sav njegov novac iz banke.
Rekao je, u bolničkome restoranu treba vlastit novac.
Bankovni direktor provjeri štednu knjižicu, kimne glavom i pročita
punomoć.
- Telefonom vam je Huttunen dostavio ove isprave? - upita
posjetiteljicu.
Savjetnica hitro pojasni, papiri su jutros stigli poštom. Donio ih je
listonoša Piittisjarvi... 29
Direktor tad započne govoriti očinski, gotovo poučno.
- Vi znate, draga gospođice - napomene - mi ovdje u banci radimo
pod pečatom bankovne tajne. Svojim namještenicima, dakle glavnome
knjigovođi Sailou i gospođici Kymalainen, neprestance sam najstrože
naglašavao, da je bankovna tajna nepovrediva. Ona obvezuje jače
nego Hipokratova 30 prisega. Po mojemu mišljenju, u bankarstvu
treba paziti na tri temeljna pravila. Prvo, dakle pod a), glasi da računi
moraju uvijek biti točno usklađeni do novčića. Pritom se ne smije
trpjeti nikakve pogrješke. Kao drugo, pod b), banka mora biti platežno
sposobna. Ona mora uvijek raspolagati sredstvima za isplate.
Neobuzdano davanje zajmova ne služi na čast ni nekoj velikoj
novčanoj ustanovi. Čak se ne smije podržavati ni proizvodnju i
gospodarstvo, ako se time i u najmanjoj mjeri ugrožava položaj banke.
I treće, dakle pod c), posljednje temeljno pravilo: banka treba skrbiti
za beuzvjetnu zaštitu bankovne tajne. Iz banke se ne smiju probiti
nikakve obavijesti o prilikama i poslovima štediša i ostalih stranaka.
Pogotovu ne bez strankine suglasnosti, ali ni ako takva suglasnost
postoji. Rekao bih, bankovnu se tajnu po njenoj strogosti može
potpuno usporediti s vojnom tajnom, a osobito sad u doba mira.
Sanelma Kayramo nikako nije shvaćala, zašto joj Huhtamoinen
drži predavanje o bankovnoj tajni...? Zapita ga, zar joj ne namjerava
isplatiti Huttunenovu ušteđevinu?
- Ta svi znaju - odvrati direktor - mlinar Gunnar Huttunen je
utekao iz duševne bolnice u Ouluu. Imam razloga za pretpostavku, da
ste vi, gospođice Kayramo, preuzeli skrb za njegove tekuće poslove,
budući da je zbog mnogo razloga zapriječen voditi ih osobno.
Uzme Huttunenovu štednu knjižicu i punomoć, pa ih zaključa u
oklopljen ormar.
- Moram vam priopćiti, gospođice Kayramo - nastavi tad - mi ne
možemo isplatiti potraživanje gospodina Huttunena. On je službeno
stavljen pod skrbništvo. Osim toga je i odbjegao. Vi zasigurno
razumijete, banka ne može tek tako isplatiti trećoj osobi novac
nekoga čovjeka, koji zbog duševne bolesti nije u stanju osobno
preuzeti isplatu. Uz to Huttunen nema ni adrese. Možda samo vi znate,
gdje se skrio. Ne pitam vas za njegovo boravište, ja nisam
redarstvenik. Ja sam službenik novčanoga sustava, pa me se cijeli
slučaj ne tiče u kriminalnom smislu. Vi zasigurno razumijete, što time
hoću reći?
- Ali to je ipak njegov novac - pokuša savjetnica potkrijepiti
zahtjev.
- U osnovi je to, dakako, Huttunenovo vlasništvo. To ne poričem.
Ali, kako rekoh, nikome ne isplaćujem novac bez službenoga
odobrenja. U ovome slučaju odlijevaju se sredstva izravno u šumu, da
se izrazim slikovito. Kamo bi to dovelo, draga gospođice, kad bi u
bankama vladao običaj, isplaćivanja ušteda i kamata u nekakve
močvare i pustare na visoravnima?
Savjetnica iz poljoprivredne udruge započne jecati.
- Kako ću to pojasniti Huttunenu? - promuca.
 Huhtamoinen ispiše poruku na listu papira:

Zadružna banka nije pripravna isplatiti Vaše vrijedno potraživanje

i pripadajuće kamate nekome drugom osim Vama osobno, a ni to bez
izričite suglasnosti vlasti. S dubokim poštovanjem, Vaš A. Huhtamoinen,
direktor banke.

- Ali, kao što sam naglasio - nastavi tad direktor - poštivat ću

bankovnu tajnu. Dođe li netko i upita me, uzmimo kao primjer
načelnika Jaatilu, kojim ste poslom danas dolazili, ja ću tek potresti
glavom i ostati nijem poput zida. Ako me pak vlasti pozovu da kažem,
gdje je gospodin Huttunen, šutjet ću, pa čak i ako ću znati gdje se
skriva. To ja podrazumijevam pod bankovnom tajnom. U osnovi
uzevši, ona je sveta. Redarstvu ću pojasniti, kako ste ovdje bili
raspitujući se oko zajma za... Recimo, nabavku šivaćega stroja?
- Imam već jedan... - jecala je Sanelma Kayramo neutješno.
- No, tad recimo, bili ste ovdje... Što se mene tiče, kako biste od
mene zatražili savjet, je li u današnje vrijeme pojedincima isplativo,
uložiti uštede u državne obveznice. Otvoreno rečeno, to nije
probitačno. Opća potražnja zbog Koreje je zašla u fazu, kad se
svakome tko ima novaca, može preporučiti neka ulaže u nekretnine.
Cijene zemljišta će uskoro osjetno porasti, za razliku od kamata na
državne obveznice. Sve dakako ovisi o tome, koliko će potrajati rat u
Koreji... Ali se ipak može poći od pretpostavke, da u Aziji još mnogo
mjeseci neće biti mira, a u svakome slučaju ne prije sljedećega ljeta.
Dopustite mi da vam to kažem. No sad sam govorio općenito, molim
vas oprostite mi, gospođice Kayramo.
Tako je savjetnica iz poljoprivredne udruge morala napustiti
banku neobavljenoga posla. Bila je blizu suza, no ipak se svladavala,
dok je mimo znatiželjnih namještenika išla prema vratima. Tek je vani
na poljskoj cesti zaustavila svoju dvokolicu, pa se isplakala obilno i
gorko. Banka je uzela novac njenoga dragog Gunnara, a do dana kad
dobiva plaću preostalo je još više od dva tjedna...
 22

Okol u močvari

Močvara Reutu protezala se skoro dva kilometra, kao veliko

glibište, beskrajna ravnica s oskudnim raslinjem. Tek su tu i tamo po
njoj svjetlucala tamna jezerca i bare. Duž njenoga zapadnog ruba
vijugala je rječica Sivakka, a iza nje se uzdizala šumovita uzvisina,
brdo Reutu.
Upravo je onamo Huttunen usmjerio svoje korake, u tu nedirnutu
divljinu, udaljenu nepuna dva kilometra od sela i oko kilometar od
najbliže glavne ceste. Huttunen je dovukao svoju naprtnjaču do ruba
močvare, na malenoj okuci rijeke Sivakka, gdje se brdo spuštalo
prema vodotoku. Ovdje, na ogranku brda, tlo je bilo čvrsto i obraslo
lišajem, no odmah iza rijeke prostirao se meki glib. Bilo je to izvrsno
okolište, pogodno, zaštićeno i lijepo. Daleko u močvari glasalo se
nekoliko ždralova. U pozadini, na vrhu brda, šumjeli su stogodišnji
golemi borovi, a u mirnoj rijeci bi povremeno poskočila siva pastrva
ili lipen.
Huttunen je odmah bio ushićen mjestom. Odloži svoj težak teret,
pa izabere jezičac na riječnoj okuci kao mjesto za svoje novo
obitavalište.
Tijekom dana koji su uslijedili, na jezičcu zemlje je izgradio čvršće
boravište. Na obronku je srušio nekoliko osušenih borova i odkotrljao
ih dolje do okolišta. Tamo ih je sjekirom očistio i usitnio na trupce
duge dva metra, tako da su bili pripravljeni za okolsku vatru, ako
nastupi hladna i maglovita noć.
Za boravak si je uredio zaklon. Nadsvodio ga je smrekovim
granama, koje je učvrstio s vrhovima prema dolje. Na to je još došao
sloj poput krljušti naslaganih grančica, te je nastao vodonepropusan
krov. Od mlade breze, debele poput nadkoljenice, odrezao je
prikladan kraj i položio ga pred ulaz u svoj zaklon, kao zaštitu od
naleta iskri s vatre. Pod u zaklonu prekrio je s dvadesetak centimetara
debelim slojem mahovine. Povrh mahovine razastro je mekane mlade
izdanke otkinute s manjih smreka, no pritom je odvojio najdeblje
grane, kako ga u snu ne bi bole u leđa.
Razmotao je lučnu pilu, izrezbario ručke na njoj, pa između njih
napeo komad užeta za rublje. Tad je ispod zaklona otpilio vrh jednoga
čvrstog bora, ostavljajući deblo do visine čovjeka. Na tom je stablu
napravio, od laganih smrekovih daščica, malenu kućicu s otvorom,
kroz koji je mogao ugurati svoju naprtnjaču. To mu je bilo spremište i
ostava, kamo je odložio hranu, posuđe i svoju naprtnjaču. Malo dalje,
bliže rijeci, poslagao je u krug poput glave veliko okruglo kamenje, za
buduće ognjište. Jedna savitljiva mlada breza služila je kao elastična
vješalica za kuhinjski lonac, koja se odterećena odmah uspravljala.
Nekih pedesetak metara od okola, upravo tamo gdje je započinjala
strmina brda Reutu, na mjestu s kojega se široku močvaru moglo
vidjeti s jednoga kraja na drugi, složio je Huttunen čvrst zahod,
između dva bora. Napravio ga je od dva brvna, gdje je jedno služilo
kao sjedalica, a drugo kao naslon za leđa. Ispod toga je iskopao
gotovo metar duboku jamu. Na njeno će dno od sada, jedanput ili
dvaput dnevno, padati odmetnikove izmetine... Huttunen je kasnije
običavao često dolaziti ovamo i bez povoda, pa bi sjedio na brvnima i
promatrao beskrajnu močvaru... Tamo su ponosno šetali ždralovi,
močvarne ptice su hitro prolijetale uokolo, te bi po pet ili čak i deset
sobova istodobno bježalo pred jatima insekata. Jednoga dana kao da
je na obzorju ugledao i medvjeda. Tamo se kretalo neko veliko sivo
biće, koje se povremeno uspravljalo i stajalo na dvije noge. Kad je pak
Huttunen svojim jednookim dvogledom počeo pretraživati daleku
močvaru, koja je treperila u ljetnoj vrućini, ugledao je samo ždralove,
ali ne i medvjeda. Je li velika životinja u međuvremenu otišla iz
močvare? Ili je uopće nije ni bilo?
U močvarnu livadu Huttunen zabije nekoliko kolaca za sušenje
mreža. Za prelaženje rijeke sastavio je spretno maleni splav od
borovih trupaca, koji je usidrio kolcem sučelice ognjištu. Tako mu je
istodobno služio i kao mostić za pristup rijeci.
Na koncu je još urezao kalendar na jedan bor sučelice svojemu
zaklonu. Na stablu je obilježio četvorinu širine dva i visine tri dlana,
koju je zatim oblanjao sasvim glatko, nalik ploči. Nožem ju je zatim
podijelio u vodoravna i uspravna polja. Svakoga jutra tamo će
zabilježiti nastupanje novoga dana... Nije više točno znao, kojega je
nadnevka započeo uređenje svojega okola, no prosuđivao je da to
bijaše negdje uoči polovice srpnja. Dane je brojao od Ivanja, koje je
još proveo u umobolnici, pa je za nadnevak utemeljenja okola urezao
na stablu oznaku XII, tj. dvanesti srpnja. Počele su zoriti borovnice, pa
je po tome mogao prosuđivati o tome koliko je mjesec odmakao.
Bio je to vedar i vruć srpanj. Pri udičarenju je ulov bio skromniji
nego li početkom proljeća ili u kolovozu. Plemenite su ribe sad bile
trome i plašljive, a noći previše svijetle i voda u potoku pretopla. Od
toga su hladnokrvne potočke pastrve postajale pospanima. Huttunen
je iskušao svoje mušice, ali su ih sive pastrve prezrele. S leptiricom je
uhvatio nekoliko štuka. Ispržene u užarenome pepelu dale su doista
valjan objed.
Kako bi uhvatio neku izdašniju ribu, trebao je mrežu. Potegnuo ju
je poprijeko kroz rijeku, pa je uzvodno pljuskao po vodi, te su ribe
bježeći uletjele izravno u mrežu. Pokatkad bi se u njoj koprcalo toliko
sivih pastrva i lipena, da je dio mogao nasoliti, ali nije za to imao
prikladne posude. Bio je zadovoljan, što je ipak odlučio ponijeti svoju
blanju. U jesen bi mogao od osušenih borova izrezati daske i od njih
izblanjati dijelove za bačve. Nekoliko malenih bačvica za zalihe,
napunjenih usoljenom ribom, mogle bi riješiti prehrambene nevolje
tijekom zime. U dobroj soli se potočna pastrva valjano drži, čak i ako
je riba utovljena.
Huttunen je uz to namjeravao za zimu sagraditi saunu i malenu
kolibu. Nije bio raspoložen tijekom zime drhtati i smrzavati se na
mrazu, ispod sadašnjega običnog zaklona.
- Od toga se navuče reumatizam... - napomenuo je poluglasno.
Kolibu je zamišljao malenu, površine najviše tri puta tri metra. Za
uređenje će dostajati jedan ležaj i stol, te možda u kutu još i ormar, a
na zidu jelenje rogovlje kao kuka za odjeću. Otraga u prostoriji će od
plosnatoga kamenja sazidati peć. U zid pokraj vrata doći će prozorski
otvor.
- Negdje moram pribaviti staklo za okno - zaključi naglas. - A uz to
i nekoliko metara limene cijevi za dimnjak. Krovnu ljepenku ne
trebam, dobra je i brezova kora, a zasigurno izdrži nekoliko godina...
Huttunen je iz svojega okola odlazio na duge šetnje po okolici.
Često bi se uspinjao na vrh brda Reutu, te bi odatle promatrao selo s
njegovim malenim kućicama i obje crkve, starom i novom, malenom i
velikom... Po vedrome vremenu i u pravo doba, mogao je kroz
modrinu ljetnoga dana na zapadnome obzorju zamijetiti dim, što se
dizao iz dimnjaka lokomotive koja je vukla brzi vlak. Vlak pritom
uopće nije mogao ni vidjeti niti čuti, no prema tome kako se dim
izvijao, mogao je zaključiti dolazi li iz Kemija ili Rovaniemija. Drugim
riječima, jesu li putnici krenuli u Laponiju ili su je netom vidjeli.
Po glibastim rubovima močvare Reutu, Huttunen je pobirao sočne
bobice zaostale od prošle jeseni. I na drugim grmovima su se već
uobličili pupoljci, te će se iz njih ubrzo razviti bobice. Te se godine
moglo očekivati dobar urod jestivih malih plodova. Dozrijelo je i
mnogo borovnica. Svakoga dana bi odmetnik nabrao po litru ili dvije
bobica, puneći ih u zdjelicu, napravljenu od brezove kore. Navečer,
poslije kave, bobice su mu prijale odlično.
Huttunen je uživao u ljetu i miru. Po lijepome vremenu bi se
pokatkad svukao do gola, penjao se na brdo i tamo sunčao. Smotavši
hlače i smjestivši ih pod glavu, ležao je na lišajem obraslim stijenama i
prepuštao puti neka preplane od sunca... Promatrao je oblake, koji su
neprestance mijenjali oblik, te je od njih zamišljao najneobičnije
likove životinja. Lagani južni vjetar zadržavao je komarce dolje u
močvari. Bilo je mirno, gotovo se moglo čuti kako se misli međusobno
pozdravljaju u Huttunenovoj glavi. Bilo ih je vrlo mnogo, ludih i
običnih, njihovo kruženje po njegovoj glavi nikako nije prestajalo.
A kad bi kišilo, ležao bi u svojemu zaklonu i gledao kako se teške
kapi cijede kroz krov od iglica. Vatra bi šištala, kad bi kapi pale u vruć
pepeo... Bilo je toplo i ugodno.
Poslije kiše bi ribe dobro grizle, pa Huttunen ne bi trebao ni
postavljati mrežu. Sive pastrve bi, naime, već uz samu obalu pohlepno
grabile njegove umjetne mušice...
Noću bi se Huttunen često budio, pa bi promatrao blijedo ljetno
nebo posipano zvijezdama, pjevušeći tiho za sebe. Ubrzo bi pjevušenje
preraslo u lagan cvilež, a zatim bi mu iz grla silovito izbio snažan i
divlji urlik, kao nekoć... To bi ga umirivalo. Urlajući, ne bi se više
osjećao usamljenim. Mogao je osluškivati svoj glas, koji je bio tuđ, jer
to bijaše glasanje zvijeri.
Kad bi za vrućih dana kružio nepošumljenom, beskrajnom
močvarom Reutu, pokatkad bi počeo oponašati životinje. I to
najrazličitije, one koje je svakoga dana vidio uokolo, promatrajući
njihovo ponašanje kroz dalekozor. Kaskao bi njišućim korakom,
poput soba koji bježi pred insektima, pa bi se zgrbio, puhao i grebao
po tlu. Drugom zgodom bi raširio ruke nalik krilima, pa bi se poput
divlje guske srdito uzvinuo u zrak, dižući se sve i više, dok ne bi
iščeznuo iza ruba šume. Odmah zatim vraćao bi se iz daljine kao druga
guska, ispružajući noge i slijećući u trskom obraslu baru, tako da bi
ustajala voda štrcala u vis. Kao ždral bi istezao vrat, kriještao i oštrim
pogledom tražio žabe i sitne močvarne glodavce kao i one štuke crnih
leđa, koje bi proljetna poplava nanijela u močvaru, pa bi tamo ostale u
rupama s ustajalom vodom.
Kad bi ždralovi ugledali dugonogo biće, koje se glasalo istim
krikovima kao i oni, prekinuli bi svoj lov. Ispružili bi duge vratove i
nakošenih glava promatrali uljeza, koji se zabunio k njima, ne
shvaćajući da izigrava ždrala njima, koji to doista jesu... Tad bi se
znalo dogoditi, da vođa jata visoko uzdigne kljun prema modrome
nebu i istisne dug, snažan krik kao odgovor. Huttunen bi se tek tad
pribrao, postao bi ponovno čovjek i odšetao natrag u svoj okol. Pušeći
bi ležao u sumraku svojega sjenovitog zaklona, razmišljajući kako bi
zapravo sve bilo dobro, ako bi život i dalje bio ovakav...
- Samo bi još Sanelma morala biti ovdje - napomenuo bi
poluglasno.
 23

Spriječen susret

Tjedan je proletio u dahu. Došla je i večer, za koju je Huttunen

dogovorio sastanak sa savjetnicom, na križanju puta u močvari.
Nestrpljivi odmetnik je na utanačeno mjesto došao mnogo ranije.
Mislio je na Sanelmino zdravo i bujno tijelo, na njene modre oči,
zlatne vlasi i mek, zvučan glas... Izvalio se pokraj poljske ceste, u sjenu
drveća. Vrijeme je prolazilo, komarci su ubadali, ali Huttunen to nije
zamjećivao... Toliko je uzbuđeno iščekivao susret.
Oko šest sati predvečer ugleda kako se uskom poljskom cestom
približava žena na dvokolici. Bila je to Sanelma Kayramo! Huttunen se
silno razveseli. Htio joj je potrčati u susret, ali se otrijezni i ostane u
zaštiti guštika. Dogovorili su da će se sresti u šumi, pa se tako nije
pokazao na cesti...
Savjetnica je stigla na križanje. Odložila je dvokolicu u rov pokraj
ceste i šmugnula u šumu. Ogledavajući se neodlučno i plaho, prešla je
nekih dvadeset metara. Tad je stala i počela čekati.
Upravo kad joj je Huttunen htio pritrčati i zagrliti ju, začuje kako je
u šumi krenula grana... Los? Sob? Ne, Viittavaara i Portimo! Dolazili
su, šuljajući se kroz šumu, vrebajući, sopćući i lica oblivenih znojem.
Legli su iza jednoga zemljanog humka, ne pokazujući se savjetnici. Po
svemu sudeći, slijedili su je od sela. Odmetnika su navukli u zasjedu, u
bijednu klopku.
Huttunen se povuče dublje u šumu, te se skrije iza jedne debele
smreke. Odatle je mogao čuti i promatrati sve što se zbivalo na
poljskoj cesti. Premda je drhtao od čežnje, nije mogao poći svojoj
voljenoj... Pratitelji su ležali sasvim blizu. Brisali su si znoj s lica i tukli
komarce. Bio je naporno trčati kroz šume i držati korak sa
savjetnicom, koja se ipak ravnom cestom vozila na dvokolici.
Je li Sanelma znala, da su je slijedili? Je li privoljela na suradnju sa
seljacima i redarstvom? Je li Sanelma Kayramo došla kao ptica
vabilica? Je li i ona htjela, da Huttunen bude uhvaćen i ponovno strpan
u umobolnicu, u ludnicu gdje vladaju crna bezvoljnost i tužna
besposlica...?
- Gunnar! Dragi Gunnar! - začuje savjetničin glas. - Ja sam, došla
sam!
Huttunen se nije usuđivao dati ni znaka o sebi i svojoj nazočnosti.
Nije se usuđivao čak ni disati... Vidio je, Viittavaara je ponio svoju
pušku. Zar su ga smatrali ubojicom, protiv kojega trebaju oružje...?
Stražmeštar Portimo je tek sjedio i hvatao dah. No i on je osmatrao
okolicu. Huttunen ostane miran na svojemu mjestu... Ležao je iza
smreke i grizao si usnice. Trgalo mu se srce, dok je slušao savjetničino
dozivanje:
- Gunnar...! Jadniče moj, gdje si?
Čekala je dugo, ali mučaljiva i mračna šuma nije odgovarala na
njeno dozivanje... Napokon odloži košaru za hranu u travu, prekrije ju
krpom i žalosno se vrati na poljsku cestu. Viittavaara je izgledao
razočarano. Nešto je žustro šaptao Portimu, no Huttunen nije razumio
što.
Suznih očiju savjetnica se uspne na dvokolicu. Huttunen bi
najradije bio zaurlao svom snagom, bijesno poput velikoga vuka,
najgroznijega vuka... Ipak je usta držao čvrsto zatvorena. Savjetnica se
odveze u smjeru sela, te ubrzo iščezne u nedostižnoj daljini.
Viittavaara i Portimo se nisu pokazali savjetnici, što uvjeri
Huttunena, ona nije sudjelovala u zavjeri. Nije ga izdala, nego mu je
čak donijela hrane, upravo kao što su utanačili prije tjedan dana.
Zažarenih očiju zurio je u košaru s hranom, koju je Sanelma Kayramo
ostavila za njega...
Čim se savjetnica izgubila iz vidokruga, jurne Viittavaara iz svojega
skrovišta, kako bi pregledao sadržaj u košari. Portimo ga je slijedio,
pa je i on nehotice pogledao unutra.
- Ljudi božji! - zaurla bijesno Viittavaara i istrese košaru. - Tu ima
kruha i slanine!
Huttunen ugleda bocu s mlijekom i nekoliko smotaka od
voštanoga papira... Miris svježega pšeničnog peciva stigao je čak do
njega...
- I kolača, prokletstvo!
Viittavaara rastrgne omote. Okazaše se dimljena slanina, komadi
kobasice, omot kave i kruh. Na dnu košare ležalo je i nekoliko
kilograma svježega povrča, repe, mrkve i cikle. Na koncu se pokazaše
i neveni, koje je Sanelma Kayramo povezala u dražesan stručak.
Viittavaara dograbi cvijeće i prijeteći potrese njime prema šumi.
- I cvijeće, prokletstvo! - zaurla ponovno. - Luđacima se nosi u
šumu čak i cvijeće! Što još reći na to?!
Portimo prikupi sve stvari i vrati ih natrag u košaru.
- Pusti to, Viittavaara... - reče pomirljivo. - Savjetnica je zasigurno
htjela tek obradovati Kunnarija. Mislim, sad bismo trebali poći.
Huttunen se zasigurno više neće pojaviti.
Viittavaara si odlomi komad mirisne kvasne pletenice i strpa ga u
široka usta. Nakon nekoliko zalogaja, primijeti žvačući:
- Ukusno! Ovakve poslastice donose šumskim razbojnicima. Kušaj i
ti, Portimo!
Portimo otkloni ponudu i ponovno zamota svježe ispečenu
pletenicu u papir. Odloži košaru na tlo i okrene se, namjerivši krenuti.
No Viittavaara uzme košaru i objesi je o rame...
Kad ga je pak Portimo pogledao krajnje začuđeno, seljak izjavi:
- Neka Kunnari gladuje. Ove poslatice neću ovdje ostaviti tom
momku.
Kako bi naglasio svoje riječi, Viittavaara zgnječi nevene o najbliže
drvo. Portimo je gledao na drugu stranu, a sasvim slučajno upravo
prema Huttunenu... Stajao je i dugo gledao u šumu. Pogledi odmetnika
i redarstvenika se sretnu. Portimo smeteno pročisti grlo, pa skrene
pogled. Pošao je do ceste i odatle pozvao Viittavaaru...
Ovaj je koračao za njim, ustiju punih kolača. Na trenutak je spustio
košaru, kako bi pušku objesio o rame, pa ju ponovno podigne. I ode
zajedno s Portimom prema selu. Huttunen je još čuo, kako Viittavaara
glasno govori, jedući pritom kolač. Portimo se gotovo uopće nije
osvrtao na njega, zaokupljen svojim mislima.
Huttunen se gladan i kao omamljen vrati u svoj okol. No tu ga
dočekalo još jedno zlokobno iznenađenje... Zamijetio je, splav više nije
na svojemu mjestu. Netko ju je odgurao motkom na drugu obalu i
tamo usidrio. Tko? I zašto? Je li netko ipak otkrio ovo zabačeno i na
izgled sigurno boravište? Jesu li seljani znali za njegov tajan okol?
Huttunen ode uzvodno do brzaka i tamo pregazi rijeku, kako bi
vratio svoj splav. Na smrekovim brvnima otkrije tragove ribe, utrobe i
srebrnih krljušti. Tad se smiri. Bio je to tek neki ribič, koji je naišao
slučajno i uporabio njegov splav. Gotovo se i nije moglo pretpostaviti,
da je taj gost uočio okol iza obalnoga grmlja... „
Huttunen usidri splav stotinjak metara nizvodno. Tad se vrati u
okol i pripravi si oskudan večernji obrok. Kao dodatak večeri pojeo je
zdjelicu slatkih borovnica. No misli mu nisu bile slatke... Osjećao je
nemoćan bijes prema seljanima iz njegove župe. Postali su njegovi
progonitelji, uznici, izvršni činovnici... Da se mogao boriti s njima
ravnopravno, čovjek protiv čovjeka, tad bi se sve sredilo. No sad je po
sili zakona bio u podređenome položaju, nezaštićen odmetnik, kojemu
je bilo zabranjeno svako opipljivo dobro, pa čak i hrana, a i ljubav...
Progonili su ga poput zločinca, otkidali mu kruh od usta, vrebajući čak
i njegovu djevojku kao da je uhoda.
Nakon što se smirio, odluči dan ili dva udičariti na gornjem toku
rijeke. S mrežom je ovdje uz okol hvatao još samo štuke. Uzdajući se u
bogatstvo ribe blizu izvora, opskrbi se s podosta crvenih mušica i
nekoliko sjajnih varalica. Umota soli i kruha, jer je namjeravao
tijekom predstojećih dana živjeti od ribe. Na koncu još zatakne sjekiru
za pojas.
Bilo mu je teško napustiti svoj lijep i dotjeran okol... No sad,
tijekom ljeta, morao je svaki slobodan trenutak uporabiti za lovljenje
ribe, kako bi bio opskrbljen za dolazeće razdoblje. Jer, tad će mu
najvjerojatnije biti još gore. Hodajući uz rijeku, sjeti se Viittavaare i
počasti ga kletvom:
- Prokleti gad!
 24

Noćni prepad

U načelnikovoj spavaonici okupilo se društvo na poker. Jaatila je

pozvao liječnika Ervinena i trgovca Tervolu na ugodnu mušku večer.
Ponajprije su se zadovoljili dosadnim šahom, no liječnik Ervinen je u
čaše za šeri ulio nekoliko valjanih gutljaja žeste, što je osjetno
popravilo raspoloženje. Tako odlučiše, ostatak večeri si zasladiti
pokerom.
Na vratima se pojavi služavka, odnosno dvorkinja, kako ju je
običavala nazivati načelnikova žena. Klecnula je nevoljko i priopćila,
neki čovjek želi k načelniku.
Jaatila nije želio prekinuti igru, pa zato ne pođe u svoj ured, nego
zapovijedi služavki, neka gosta uvede k njima. Upravo je imao tri
dame, točnije dvije na stolu i jednu pokrivenu. 31 Posljednja karta još
nije bila povučena. Već je znao, u ovom dijelu igre će nadmašiti
trgovca, ali bi prokleti liječnik mogao imati “tris”. 32 Načelnik ipak
toliko povisi ulog, da je Ervinen poblijedio. No liječnik je tek možda
izigravao nevoljkost, jer je bio stari lisac, što je načelnik dobro znao...
U tom trenutku uđe čovjek, koji je vonjao po dimu i ribljim
otpatcima. Načelnik upita, što ga dovodi ovamo, u ovaj kasni sat?
Čovjek ispriča, kako je lovio ribu u močvari Reutu, dakako na
državnome području.
- I, jeste li što ulovili? - upita načelnik rastreseno.
I izvuče posljednju kartu. Bila je karo šestica, dakle ne dama koja
mu je manjkala. No nije baš htio da se to primijeti. Nakon izvlačenja
posljednje karte je sa svoje dvije dame imao još uvijek najbolje
otvorene karte na stolu. Trgovac odustane, ali je Ervinen povećao
ulog i to osjetno. Računao je, izgleda na “skalu u boji”. 33 Liječnik je,
naime uložio iznos koji je odgovarao cijeni jedne valjane
malokalibarske puške.
- Da, jesam - reče čovjek, još uvijek stojeći na vratima.
 Sad je pak prišao toliko, da je mogao pratiti razvoj igre. Pogledao
je Ervinenu preko ramena, ali ni najmanjom promjenom izraza na licu
nije pokazao kakve karte ima liječnik. Načelnik pogleda čovjeka u oči,
podignuvši upitno obrve, ali pridošlica skrene pogled.
- Tako, tako... - primijeti načelnik.
I uloži iznos koji je odgovarao Ervinenovom.
Kad su karte otkrivene, pokaže se da je liječnik igrao bez pokrića.
Njegova je glavna karta bila ogoljeni pikov as. Hladna stvarnost bijaše
da cijeli ulog odlazi načelniku. Ovaj natoči žeste svima, osim
pridošlome ribiču. Njega je tek upitao, službenim glasom:
- No, što zapravo želite?
Čovjek ispriča, na rijeci Sivakki, na rubu močvare Reutu, našao je
novi splav od borovih trupaca.
- Začudio sam se - izvijesti ribič - tko li ju je samo sagradio? Kad
sam se potom malo osvrnuo uokolo, otkrio sam pravi okol, a i taj je
bio potpuno nov. Samo to sam vam htio ispričati, gospodine načelniče.
Tamo vani na rijeci, netko obitava u zaklonu.
Načelnik nije točno shvaćao, što on treba započeti s tim okolom.
- Cijelo to područje tamo vani... - napomene - puno je splavi i
zaklona. To vlasti ne zanima ni koliko je crno pod noktom.
Ribič se zbunjeno povuče natrag prema vratima, gdje reče, kao da
se ispričava...
- Mislio sam tek, možda je okol sagradio Kunnari Huttunen, ludi
mlinar... U selu sam naime dočuo, utekao je iz umobolnice i sad se
krije u šumi.
Ervinen smjesta pokaže zanimanje i pozove čovjeka natrag.
- Kako izgleda okol? - upita ga.
- Bio je sasvim nov i valjano sagrađen. Uz zaklon je tamo bila i
zaliha drva za više tjedana. A na jednome borovom stablu sam vidio
malenu ostavu. U šumi je bilo brvno kao nužnik, a na obali rijeke
splav, kao što već rekoh.
- Kako je sve to bilo izrađeno? - upita načelnik.
- Dakle, ta splav i sve ostalo?
- Kao da je djelo tesara. Čak je i brvno nužnika bilo posebno
izblanjano. Na obali su još stajali kolci za sušenje mreža, za jednu ili
dvije mreže.
- To je Huttunen - utvrdi Ervinen. - Mlinar je vještih ruku, čak i ako
mu motorika inače ne valja. Bit će najbolje, krenemo li odmah i
uhvatimo ga in flagranti. 34
Načelnik pozove stražmeštra Portima i zapovijedi mu, neka uzbuni
nekoliko ljudi i smjesta dođe s njima. Naoružani, napomenuo je.
Krenut će u dva automobila.
Pola sata kasnije okupila se u načelnikovome dvorištu skupina
ljudi. Uz Portima, tu su bili Siponen, Viittavaara, učitelj Tanhumaki, a
unovačen je čak i sluga Launola. Siponen, Viittavaara i Launola
sjedoše u liječnikovo vozilo, a ostali pođoše s načelnikom. Potkazivač
koji je vonjao po ribi, služio im je kao vodič...
Vozeći vrlo brzo usmjeriše prema močvari Reutu. Prispjevši do
križanja, iskrcaše se iz vozila. Bila je već večer, ali ne i jako mračno.
Načelnik okupi sve na prijavak i izdavanje naredbi.
- Huttunena moramo iznenaditi - pojasnio je. - Okol treba okružiti
sa svih strana i uništiti ga, a Huttunena uhititi. Vodit će nas ribič. Mora
se djelovati bešumno, kako lovinu ne bismo natjerali u bijeg...
- Smijemo li pucati na njega, ako potrči u šumu? - upita Siponen i
zanjiše svoju jednocijevku.
- Pokušat ćemo ga iznenaditi - naputi ih načelnik.
- Ali, ako napadne, može se pucati u nuždi. No prvo u noge, pa tek
tada u glavu ili trbuh.
Progonitelji prispješe na rijeku Sivakki prije ponoći. Tamo se
rasporediše u rijedak stroj i krenuše uzvodno obalom, prema mjestu
gdje je prema ribičevoj izjavi bio okol. Ubrzo prođoše pokraj splavi.
Premješten je nešto nizvodnije, utvrdi potkazivač.
Načelnik zapovijedi šaptom, dio ljudi treba poći kroz šumu i
došuljati se s druge strane okola. Ovi što ostaju s ove strane, trebaju se
razmjestiti i stražariti.
Obalu rijeke nisu osiguravali, pretpostavljajući kako ni Huttunen
ne bi bio toliko lud, te pojurio u rijeku, iza koje je čekala podmukla
močvara...
Opsadnici nečujno zauzeše svoja mjesta, zatvorivši krug oko okola.
Načelnik vabilom dade znak, pa ljudi započeše stezati obruč. Puzali su
i gmizali preko vlažnoga tla, te im se namočiše koljena... No okolnosti
su bile toliko napete, da se nitko nije tužio.
Za nekih pola sata se zatvorio obruč oko okola. Načelnik
zapovijedi munjevit prepad. Strahovito urlajući i bučeći, nahrupiše
naoružani ljudi iz noćne šume...
No okol je bio napušten. Nitko nije spavao u zaklonu, pothvat je
propao... Navalna postrojba okruži ribiča, izražavajući dvojbe o
vrijednosti njegove prijave. Čovjek reče, on ide kući, pa odmah potom
i nestane u šumi.
Viittavaara izvuče naprtnjaču iz kućice na deblu, pa isprazni njen
sadržaj. Pretražio je svaki predmet, kao da želi provjeriti, je li to
Huttunenovo vlasništvo. Portimo baci tek jedan pogled na stvari, pa
reče kratko i odlučno, naprtnjača je Kunnarijeva.
- Nosio ju je minule zime - pojasni odmah - kad smo dvaput išli na
brežuljak Puukko pucati na tetrijebe. Svaki put smo ih pogodili po pet-
šest. A pritom nismo imali ni psa sa sobom.
- Ti si, kao redarstvenik... - zareži na njega načelnik - doista biraš
neobične pratitelje za lov.
- Kunnari tad još nije bio utekao iz umobolnice - branio se
Portimo.
Načelnik naloži neka postave straže oko okola. Ljudi se tad
povukoše natrag u šumu. Nitko ne smije pušiti ni prošaptati makar i
riječ. Svi trebaju šutke ležati u šumi i čekati, dok se Huttunen ne vrati
u svoj okol. Vjerojatno ga je napustio tek privremeno... Ako ga
uvrebaju, mogli bi ga još uvijek iznenaditi.
Ljudi su cijelu noć ležali nepomično u šiblju, ali Huttunen nije
došao. Udova ukočenih od studeni i vlage, ujutro su se jedan po jedan
pojavljivali u okolu, gdje je ponovno vijećano o svemu.
- Nema više svrhe - napomene mrzovoljno Ervinen.
- Čovac je nanjušio stvar... Sad možda leži iza nekog drveta, motri
ovamo i još nas k tomu ismijava. Ja barem, ni u kojemu slučaju, neću
više ležati ovdje u vlažnoj močvari.
Launola užurbano podrži liječnika. No Siponen se rasrdi na
svojega slugu...
- Ti ćeš vrebati na Huttunena sve do Božića... - okosi se na njega -
ako ja to zapovijedim. Zato ti plaćam nadnicu, prokletniče jedan.
- Čak i ako je netko slučajno sluga - odvrati ovaj - to još ne znači da
mora raditi bilo što. Ovo ovdje se ne može uspoređivati s navažanjem
sijena ili cijepanjem drva. Podsjeća me više na rat oko jezera Syvarija.
Načelnik okonča prepirku, zaključivši kako je po svemu sudeći
besmisleno, čuvati okol i dalje. Mlinar je od nekuda dobio mig i drži se
podalje. Još naredi, neka unište okol. Ljudi se bez odlaganja, žustro
baciše na posao.
Viittavaara zabaci Huttunenovu naprtnjaču na ramena. Siponen
sruši zaklon i odvuče smrekove grančice u rijeku. Ervinen zajedno s
učiteljem rastavi kućicu na stablu, a drveni dijelovi završe u rijeci.
Launoli povjere neka uništi nužnik na uzvišici i zatrpa rupu. Prije toga
načelnik procijeni količinu Huttunenovih izmetina, jer se iz toga
moglo zaključiti koliko je dana mlinar boravio ovdje. Ljudi odkotrljaše
kamenje s ognjišta u rijeku, odrezaše vješalice i uništiše stalke za
sušenje mreža. Kako bi uništavanje bilo potpuno, odvezaše
Huttunenov splav i prepustiše ga matici. Jedino su pred kalendarom,
što ga je usamljenik urezao u stablo, nasilnici bili nemoćni. Posljednji
je zarez bio od prije dva dana, utvrdi načelnik, nakon što je kalendar
usporedio sa svojim.
- Bez opreme će Huttunen morati doći u selo - zaključi on. -
Pozivam sve nazočne, neka tijekom dolazećih dana budu krajnje
budni. Radi sigurnosti sela mora taj pogibeljan, duševno bolestan
čovjek, biti uhvaćen što prije i otpremljen natrag u ustanovu.
Nakon okončanoga uništavanja, ljudi krenuše natrag kući. Upravo
u to doba se Huttunen vraćao s gornjega toka rijeke u svoj okol,
noseći ulov težak desetak kilograma. Bio je zadovoljan, te je
namjeravao ponajprije skuhati jaku crnu kavu...
 25

Urlik i nove osnove

Prizor uništenoga okola ispuni Huttunena hladnim bijesom. Sve je

bio razbijeno i razoreno, a sva njegova imovina odnesena. Ništa nije
ostalo pošteđeno... Premda je potanko pretražio okolicu, nije našao ni
jedan jedini uporabljiv predmet. Splav je nestao, a čak su i brvno
nužnika raspilili i zatrpali rupu ispod njega...
Huttunen počne sipati strahovite kletve.
Sad mu je život ponovno zašao u slijepu ulicu. Znao je, bez valjane
okolske opreme, bez zaštite protiv okrutnosti života u divljini, ovdje
vani nema nikakve mogućnosti opstanka. Ostala mu je još samo
odjeća na tijelu, a uz to tek nekoliko varalica i mušica, te nož i
sjekira...
Odmetnik nasluti, to su seljaci i načelnik našli njegov okol i uništili
ga. Žestoko stisne držak sjekire, tako da mu pobijelješe zglobovi na
prstima, te se ubilački zagleda u blistavu oštricu.
Zapalio je vatru i ispekao nešto ribe, nataknuvši je na drvene
kolčiće. Objed je bio oskudan, jer je s naprtnjačom otišla i sol...
Potišteno je žvakao pougljenjenu, neslanu ribu.
Ostatak riba zakopa u pepeo i tad napusti to tužno mjesto. Sljedeću
je noć proveo na brdu Reutu, na stelji od smrekinih grančica. Usred
noći se probudio od studeni, pa se uspeo na najvišu stijenu i bijesno
pogledao u smjeru sela.
Selo je spavalo mirno i spokojno. U toplini svojih postelja tamo su
počivali ljudi, koji mu uništiše okol. Huttunen zaurla prijeteći, prvo
tiho, a zatim iz punoga grla, glasno i bezumno.
Mahnito urlanje u vedroj ljetnoj noći pronese se sve do središta
sela. Selski se psi probudiše i započeše lajati, preplašeno i
nakostriješenih dlaka na vratu. Postupno su se, jedan po jedan,
pridruživali lavežu i usklađivali glasove, sve do najmanjega pinča. 35
Lajali su i zavijali punom silinom, odgovarajući na Huttunenov urlik sa
stijena brda Reutu. I po susjednim selima odjekne pasji lavež. Mir je
ponovno zavladao tek pred jutro... Huttunen je tad već odavno spavao
na svojim smrekovim grančicama.
Nitko u selu nije mogao usnuti te noći. Mnogi su seljaci u čarapama
stajali ispred svojih kućnih vrata i osluškivali urlikanje. Tad bi se
vraćali u svoje izbe i govorili ženama:
- To je Kunnari, on tako urla.
Žene su uzdisale preplašeno i odgovarale:
- Trebalo ga je ostaviti na miru. Sad jadnik tuguje, što mu je još
ukradena i cjelokupna imovina.
Ujutro načelnik Jaatila nazove Siponena i naredi neka mu dovedu
savjetnicu Sanelmu Kayramo na saslušanje.
No od nje nije doznao ništa odlučujuće. Nije znala, gdje je sada
mlinar Gunnar Huttunen. Načelnik ju službeno opomene, neka više ne
štiti mlinara. To nije dopušteno, pojasnio joj je, jer Huttunenu treba
liječenje, a život u selu se mora vratiti u uobičajen tijek. Pritom je
zijevao i pio jaku kavu. Huttunenovo noćno bučenje i selski psi
onemogućili su san i najvišemu predstavniku vlasti.
Tijekom dana se načelnik Jaatila i stražmeštar Portimo odvezoše
na brdo Reutu, povevši sa sobom pse. Namjerili su potražiti
Huttunenove tragove. No životinje nikako nisu shvaćale da trebaju
uhvatiti Huttunenov miris, čak ni kad su im uporno davali da onjuše
dijelove njegove opreme. Umjesto toga su žustro lajali na vjevericu,
što je skakala po drveću na obronku. Načelnik Jaatila srdito zapuca iz
pištolja na životinjicu, premda mu vjeveričje krzno uopće nije moglo
poslužiti. Pogoditi sitnu divljač iz ručnoga oružja doista je teško...
Načelnik je morao pucati ponovno i ponovno... Ispraznio je cijeli
spremnik streljiva na to maleno biće, koje je bježalo sa stabla na
stablo, s psima za petama. Bijesan načelnik je trčao za njima, ali nije
uhvatio lovinu, jer je ostao bez streljiva. Na koncu je Portimo pogodio
vjevericu iz svoje puške, što je potaknulo neobuzdano veselje pasa.
Stražmeštar uruči maleno, krvavo krzneno klupko načelniku, no ovaj
ga nije htio zadržati, pa ga bijesno zavitla u grmlje.
Pse se teško moglo odvući iz šume. Načelnik se zaputi kući,
prepustivši Portimu neka domami kući razuzdane životinje. Došavši u
selo, morao je načelnik još i ljudima, što mu dođoše u susret,
pojašnjavati razloge pucnjave. Mrzovoljno se zatim povukao u svoj
ured.
Upravo su tad nazvali iz duševne bolnice u Ouluu. Pitali su, je li
rastrojeni pacijent, izvjesni Huttunen, već nađen? Načelnik zareži u
slušalicu, kako unatoč opetovanim pokušajima čovjek još nije mogao
biti uhvaćen.
- Kako ste to pustili luđaka da pobjegne, prokletstvo! - bjesnio je
Jaatila. - Vi ste zatvorena ustanova, sagrađena od opeka, pa tek tako
puštate momka da jednostavno išeta. Trebali biste bolje skrbiti za
svoje lude pacijente!
Iz Oulua se začuje suh odgovor, kako dotičan pacijent nije odatle,
nego potječe iz ove župe. A izgleda, tu su i u drugim zanimanjima, a ne
samo u mlinarskom, zaposleni luđaci. Hvatanje bjegunca je, pritom,
načelnikova zadaća. Ogorčena i besplodna rasprava o
odgovornostima potrajala je još neko vrijeme, sve dok načelnik nije
bijesno tresnuo slušalicu na mjesto.
Sljedeće noći Huttunen nije urlao, već je posjetio selo. Šuljao se
oko kuća i iz svojega povrtnjaka na Suukoskiju uzeo malo
korjenastoga povrća, repe i mrkve, kako bi utažio najgoru glad. U mlin
nije ulazio, bojeći se da netko tamo stražari.
Odvratna Siponenova psina se nije probudila, kad se Huttunen
došuljao do stražnje strane kuće. U izbi i glavnoj odaji ljudi su spavali,
ali je u podkrovlju gorjelo svjetlo... Savjetnica iz poljoprivredne
udruge je, znači, bila budna. Huttunen baci kamenčić na prozorsko
okno, te se iščekujući skrije iza grmova ribizla. Prozor se otvori, pa
Sanelma Kayramo proviri svojom kovrčavom glavom. Zaplakanih
očiju, pogleda u vrt. Huttunen istupi iz zaklona grmova i zašapće
svojoj dragoj:
- Jesi li donijela novac iz banke, draga Sanelma? Baci mi dolje
novčarku.
Ona žalosno potrese glavom i prošapće odgovor. No Huttunen to
nije razumio, pa mu dobaci malen list papira... Huttunen ga podigne i
započne čitati...:

...banka nije pripravna ...Vaše vrijedno potraživanje i pripadajuće

kamate ...S dubokim poštovanjem, Vaš A. Huhtamoinen, direktor banke.

Huttunen nije shvaćao. Jetko počne šaptati gore prema prozoru,

pitajući i dozivajući toliko, da se ispred kuće probudio Siponenov pas,
te je započeo sneno lajati. Sanelma Kayramo se preplaši, napiše
nekoliko riječi na komadić papira i baci ga dolje. Zapis je glasio:

Najdraži Gunnar. Naći ćemo se sutra u 18 sati, iza Viittavaarine

mljekare, u šumi.

Odmetnik se povuče natrag u šumu, kako bi promislio o svemu.

Seljak Siponen se probudio od lajanja svojega psa. U čarapama i
gaćama, s puškom u ruci, izašao je pred kuću. Pregledao je drvarnicu i
saunu, te je dugo osluškivao u tihu noć i zurio put šume, jednako kao i
njegov pas... Kad je ovaj napokon prestao kevtati, seljak se izdere na
njega i vrati se u kuću.
Huttunen u šumi pojede nekoliko komada repe, ostrugavši ih prije
toga nožem. Mozgao je, zašto za ime svijeta bankovni direktor nije
pristao izručiti novac Sanelmi? S kojim je pravom Huhtamoinen
postupio toliko podlo? Huttunena obuzme silan bijes. Zakopa
preostale repe u neku rupu u zemlji, pa brzo odtrči kroz šume do
banke.
Županijska se banka nalazila u prizemlju jedne kamene
dvokatnice. Na katu je stanovao direktor Huhtamoinen sa svojom
obitelji, a uz to vjerojatno još jedan bankovni namještenik. Naime, kat
je izgledao previše prostran za smještaj tek jedne obitelji... Huttunen
promotri građevinu. Tu unutra, u oklopljenoj škrinji, ležao je njegov
novac.
Htio je provaliti, kako bi uzeo svoje vlasništvo, ali shvati kako ne bi
mogao ući bez dinamita. Bit će bolje, posjeti li banku u uredovno
vrijeme. No to ipak ne bi trebao učiniti bez produljene ruke... Sjekira
je u ovome osobitom slučaju bila preblago sredstvo. Puška bi bila
prikladnija, kako bi na blagajni namirio svoje potraživanje.
Huttunen se prisjeti Ervinenove odlične zbirke oružja. Liječnik bi
se lako mogao odreći jedne puške... Ostalo bi mu još uvijek obilje
oružja za vlastite potrebe, pogotovu jer sad nije bila sezona lova.
Sljedeće večeri Huttunen se nađe sa savjetnicom, iza Viittavaarine
mljekare, u šumi. Bila je toliko prestravljena, da je doslovce drhtala.
Huttunen joj je šaputao ljubavne riječi u uho, zagrlio ju zaštitnički i
govorio joj umirujuće. Izvijestila ga je, što se strašnoga dogodilo
poslije njihovoga posljednjeg susreta. Zatim mu je još ponudila
novaca...
- Pusti to - otkloni on. - Ti imaš tek svoju malenu plaću. Sam ću
uzeti svoj novac.
Huttunen ju zamoli, neka kasno navečer nazove liječnika
Ervinena, te mu kaže, hitno ga trebaju u dvadeset kilometara
udaljenome Kantojarviju.
- Reci mu - naputio ju je - radi se o hitnome slučaju. Za porod
klještima Puukokumpuove služavke neophodan je liječnik.
Sanelma se začudila, zašto treba liječniku podvaliti takve laži?
- Želim izmamiti liječnika na neko vrijeme iz kuće... - pojasni joj
Huttunen. - Dok će biti u posjeti u udaljenome selu, mogu ja mirno ući
u njegovu kuću. Neodložno trebam nekoliko njegovih tableta. Drži ih
u ormaru pokraj kamina. Vidio sam, kad ih je prošli put izvadio.
Sanelma Kayramo shvati, mlinaru treba umirujuće sredstvo. Ipak
se bojala...
- Unatoč tomu, to je krađa - upozorila ga je. - I nije ispravno,
nazvati liječnika ne predstavljajući se. U Kantojarviju, osim toga, nema
nikakve rodilje, ta služavka uopće ne postoji.
Huttunen ju ipak nagovori, neka učini ono što ju je molio. Zar se
ovdje ne radi, barem posredno, o liječničkom postupku? Jer, on je
bolestan, na koncu konaca! To nitko ne može poricati. Jamačno, tu je u
pitanju izvjesno prekoračenje zakona, ali se radi o nuždi i nema
drugoga izbora. Glava mu više neće izdržati unutarnji pritisak... Pođe
li u neku ljekarnu, kako bi kupio lijekove, smjesta bi ga uhitili i prvim
prijevozom uznika otpremili u duševnu bolnicu. Zar nije tako?
Sanelma Kayramo tad obeća, još će iste večeri nazvati liječnika
Ervinena...
Pribojavala se ipak, liječnik bi joj mogao prepoznati glas, ali
Huttunen napomene kako žene uvijek znaju govoriti izmijenjeno. A na
koncu, i muškarci mogu govoriti na razičite načine.
- Onda dobro, nazvat ću ga - pristane Sanelma.
- O služavki radije ne bih ništa rekla, ali u Kantojarviju je trudna
neka Leena Lankinen. Reći ću, prijeti joj pobačaj.
Savjetnica još izvijesti o svojemu posjetu banci, zatim da ju je
načelnik ispitivao i što je pritom sve htio doznati, te kako joj je još i
zaprijetio.
 Huttunen se rasrdi...
- Vlast je sada doista otišla predaleko! - napomene.
- Zašto moraju dodijavati tebi, kad si nedužna...? Ti ipak nisi utekla
iz umobolnice, nisi učinila ništa. Neka barem žene ostave na miru. Zar
im nije dosta, što mene progone dan i noć?
Prije nego se rastadoše, savjetnica iz poljoprivredne udruge dade
Huttunenu jedan poljubac i četvrt kilograma dimljene slanine.
Huttunen ostane u šumi, pijan od sreće i zanosa, držeći u ruci omot
slasne slanine, a na usnicama osjećajući predivan okus vrućega
Sanelminog poljupca...
Kad se odvezla na svojoj dvokolici, dograbi on slaninu iz
voštanoga papira, pa navali na nju proždirući i kožu...
Toliko je bio izgladnio.
 26

Bankovna usluga

Huttunenov džepni sat je pokazivao osam. Vrebao je u šumi, iza

Ervinenove kuće. Ubrzo će se liječniku jako žuriti, jer će ga hitno
trebati u Kantojarviju zbog prijetećega pobačaja...
Netom poslije osam, Ervinen izleti žurno i razdraženo iz kuće. Na
nogama je imao gumene čizme, a u ruci je nosio svoju liječničku torbu.
Sanelma Kayramo ga je, znači, uzbunila. Ervinen pokrene motor
svojega automobila i hitro se odveze u smjeru Kantojarvija. Čim je
nestao s vidika, Huttunen izađe iz šume i pokuša otvoriti kućna vrata.
Bila su zaključana. Huttunen je morao upasti kroz podrumski prozor.
Unutra u kući potrči ponajprije u sobu s kaminom, kako bi si
izabrao valjano lovačko oružje. Imao je bogat izbor... Na zidu je visjela
jedna obična puška, uz nju jedna malokalibarska, pa puška za jelene,
zatim kratak karabin i kombinirana dvocijevka, s jednom cijevi za
sačmu i drugom za zrna. Huttunen se odluči za kratak karabin. U
pretincu pisaćega stola bilo je i obilje odgovarajućega streljiva.
Lagana puška je bila prikladna za sadašnje Huttunenove potrebe. Za
nuždu je njome mogao ubiti i jelena, ali istodobno nije bila ni preteška
za gađanje ptica.
Odluči ponijeti još i neke druge stvari, kao opremu. Zapravo nije
htio krasti... Liječniku će već nadoknaditi štetu, kad se za to ukaže
prigoda. Sad pak nužda nije poznavala zakona, jer je bez valjane
opreme vani u divljini bio izgubljen... Ovdje je sve bilo pri ruci, pa tko
bi ga onda mogao spriječiti, da uzme što mu treba? Načelnik i seljani,
na čelu s Ervinenom, oduzeli su mu sve... Sad je on tek činio isto, to je
bilo sve.
Ervinen je posjedovao izvrsnu naprtnjaču, bolju od one koju su
ukrali Huttunenu. Liječniku je i dolikovala bolja, nego običnome
mlinaru. Pribor za ribolov je također bio prikladan. Mušica je moglo
biti i više, ali je zato izbor varalica bio izvrstan. Opreme za boravak u
prirodi je bilo toliko, da bijaše teško birati. Huttunen nabije
naprtnjaču do vrha, pa iz spavaonice donese još i debeo pokrivač,
smota ga i pritegne povrh svega. Na zidu je visio i nov, jak dalekozor.
Uzme i njega. U njegov posjed prijeđe još i jedan kompas, te torba s
podrobnim zemljovidima okolice.
Kad je sve nužno bilo spravljeno, Huttunen još jedanput podrobno
zaokruži pogledom po prostoriji, kao što je uobičajeno prije odlaska iz
kuće, kako bi čovjek bio siguran da nije ništa zaboravio. Padne mu na
pamet, kako bi možda bilo uljudno, ostaviti poruku na stolu, s
obaviješću tko je ispraznio kuću i zašto. No tad se prisjeti temeljitoga
uništenja njegovoga vlastitog okola...
Bijesno odbaci pomisao o poruci.
- Tamo vani u močvari također nije nitko ostavio nikakvu bilješku
s isprikom - zaključi poluglasno. - Neka nadriliječnik jedanput na
svojoj koži osjeti, kako je to...! Zašto me je morao proglasiti ludim?
Huttunen napusti kuću istim putem kojim je i ušao. Bešumno
iščezne u šumi, zaobiđe selo i usmjeri prema rijeci Kemi. Bilo je
uputno, za predstojeću se noć povući na zapadnu stranu velike rijeke,
jer će ga zasigurno tražiti na području oko brda Reutu...
Rijeku Kemi na tom mjestu nije mogao prijeći javnom skelom, pa
si je odmetnik morao na obali potražiti čamac. Odveslao je na drugu
obalu i skrio čamac u gustiš na ušću jednoga potoka. Tad je zašao
nekoliko kilometara u unutrašnjost, sve do jedne guste smrekove
šume. Tamo je prenoćio, umotan u pokrivač doktora Ervinena. Ujutro
se vratio do čamca, ponijevši samo pušku i nekoliko pregršti streljiva.
- Sad je na redu banka - reče, gurnuvši čamac u rijeku.
Poput duha šuljao se kroz šume, te je neometan stigao do selske
novčarske kuće. Bilo je toliko rano ujutro, da banka još i nije bila
otvorena. Huttunen odluči, čekat će do početka uredovnoga vremena.
Brižno napuni oružje.
Čim je banka otvorila vrata, Huttunen uđe, s oružjem u ruci.
Namještenici se uplašiše, a glavni knjigovođa strjelovito šmugne u
stražnju sobu, kako bi dozvao direktora Huhtamoinena. Namještenica
što je ostala na blagajni, sjedila je blijedoga lica i smrtno preplašena.
Čovjek poremećenoga uma, koji dolazi u banku s puškom, pobuđuje
utemeljenu uznemirenost. Huttunen ipak nije pucao uokolo, već
mirno reče blagajnici:
 - Želim podići svoju ušteđevinu. Sve, zajedno s kamatama.
U dvoranu uleti direktor Huhtamoinen. Držao se potreseno,
pokušavajući posredovati...
- Vidi, vidi, gospodine Huttunen, vi ovdje... - pleo je jezikom. - Vaš
polog je tu, najbolje pohranjen. Ali, zapravo vam ga ne smijemo...
Huttunen počne puniti pušku.
- To je moj vlastiti novac - napomene i dalje mirno. - Drugi ne
želim, ali svoj ću uzeti.
- Ni u kojemu slučaju ne poričem... - zamuca Huhtamoinen
užasnuto - da ovdje imate štedni račun i na njemu novaca... Ali je
zaplijenjen. Općinski skrbnički odbor je prenio novac na svoj račun. Iz
Oulua su došli papiri, prema kojima ste u izvjesnoj mjeri stavljeni pod
skrbništvo... To znači, potrebna vam je suglasnost zemljoposjednika
Viittavaare, ako namjeravate podići svoj novac. Mogao bih i ja nazvati
Viittavaaru, možda će odobriti isplatu...
- Odavde nema telefoniranja - odvrati Huttunen.
- I onako biste nazvali načelnika. I što ima, prokleto bilo,
Viittavaara s mojim novcem? On zasigurno ima dovoljno i svojega.
Direktor pojasni, Viittavaara je predsjednik općinskoga
skrbničkog odbora... Zato u tom svojstvu odlučuje o novčanim
pitanjima osoba pod skrbništvom.
- Inače me se ta pitanja, vezana za štedni račun, uopće ne tiču -
usrdno ustvrdi Huhtamoinen.
- Sada ću, unatoč tome, podići svoj novac - bio je nepokolebljiv
Huttunen. - Gdje moram potpisati?
Uzdrhtala činovnica gurne jednu priznanicu preko stola, pa
Huttunen potpiše i unese nadnevak. Huhtamoinen izbroji novac na
stol. Mnogo nije bilo, ali će dostajati za nekoliko mjeseci.
Iz stražnje sobe se čulo glavnoga knjigovođu kako govori.
Huttunen pogleda, što taj čovjek tamo radi. I ugleda, ovaj telefonira.
- Sad nije prikladan trenutak za to... - reče mu.
Prestrašeni namještenik odloži slušalicu...
Završivši svoje bankovne poslove, Huttunen pojasni direktoru,
bude li ikad imao viška novaca, neće ih više pohraniti u novčanu
ustanovu. Radije će izabrati državne obveznice.
- Bankama - zaključio je - u kojima se bez oružja ne može doći do
svojega štednoga računa, ja ne vjerujem.
 Huhtamoinen pokuša ublažiti sve ovo što se dogodilo...
- Ovo ni u kojemu slučaju nije pogrješka banke - naglasio je. - Mi
tek moramo poštivati zakon i naloge vlasti, ma koliko to pokatkad bilo
neugodno i nesusretljivo... U ovome slučaju je jednostavno došlo do
previše nesporazuma. No nemojte izgubiti povjerenje u nas,
gospodine Huttunen. Osim toga, ovaj susret neću ni opisati kao pljačku
banke, zapravo je naš slučaj nešto sasvim drugo. Kad ovo bude
pojašnjeno jednoga dana, rado ću vas opet pozdraviti kod nas.
Dugogodišnju stranku u našoj banci smatramo prijateljem, u to
možete biti uvjereni. Mogu si čak pretpostaviti, da ćemo razgovarati o
zajmu za vas... Kasnije, u budućnosti, dakako.
Huttunen hitro izađe i nestane u šumi. U bankovnoj dvorani su svi
još neko vrijeme bili kao oduzeti od straha... Sve dok glavni
knjigovođa nije posegnuo za telefonom, kako bi nazvao načelnika.
Direktor osobno preuzme slušalicu, kako bi podnio prijavu. Pojasnio
je, mlinar Gunnar Huttunen je prije kratkoga vremena upao u banku s
oružjem u ruci.
- Opljačkao je banku - izjavi Huhtamoinen. - Plijen nije osobito
velik, njegov štedni ulog to upravo pokriva. Ali pljačka banke je
ozbiljan prekršaj... Vjerojatno ćeš odmah uzbuniti ljude, koji će poći za
njim u potjeru. Huttunen je upravo pobjegao u šumu.
 27

Susret u divljini

Odmetnik je trčao kroz šume prema rijeci Kemi. Skočio je u čamac

i najhitrije zaveslao preko snažne matice. Načelnik će zasigurno
pokrenuti veliku potragu, pa se sad nije smjelo gubiti vrijeme. Vijest o
Huttunenovom posjetu banci je već stigla na zapadnu obalu rijeke
Kemi, jer je na obali čekalo nekoliko automobila, koji su htjeli na
skelu. Na njoj je bilo i desetak ljudi s dvokolicama, a skoro svaki od
njih nosio je o ramenu oružje. Huttunen je veslao oko dvije stotine
metara daleko od njih.
- Hej, čovječe! - dovikivali su mu. - Dođi s nama prijeko u središte
sela! Kunnari Huttunen je orobio banku, a Ervinenu ukrao ribički
pribor i pušku!
Mlinar nije odgovarao, pa netko primijeti:
- Taj nas ne čuje... Viči glasnije!
Počeli su sa splavi vikati toliko glasno, da je Huttunen morao
prekinuti veslanje i odgovoriti... Navukao je kapu duboko na oči i
doviknuo im natrag:
- Moram na željezničku postaju... Doći ću odmah za vama!
Ljudi na splavi se s tim zadovoljiše, pa je Huttunen mogao uteći.
Uvukao je čamac u ušće potoka i potrčao u šumu. Sad je brzina bila
zbilja nužna. Srećom ga ljudi na skeli nisu poznavali...
Huttunen izvuče naprtnjaču iz grmlja. Nekoliko je trenutaka
proučavao Ervinenove zemljovide, pa zatim usmjeri prema pustim i
usamljenim šumama zapadno od rijeke Kemi. Kao odredište je izabrao
brežuljak Puukko, mimo kojega je tekao vrlo zavojit, malen potok
istoga imena. Udaljenost do tamo iznosila je deset kilometara. Mlinar
je smatrao, tamo će zasad biti siguran. Načelnik bi sa stotinama ljudi
morao pročešljavati šume, kako bi ga tamo pronašao. Osim toga,
potraga će se za prvo vrijeme usredotočiti na područje istočno od
rijeke Kemi, točnije na šume uz močvaru Reutu.
 Taj je dan Huttunen proveo na brežuljku Puukko.. Bila je to
uzvisina obrasla smrekama. Smreke su bile vitke, a njihovi vrhovi
oštri poput noževa. S vremena na vrijeme bi Huttunen usmjeravao
dalekozor preko prostrane blatne močvare prema istoku. Provjeravao
je, jesu li možda progonitelji našli njegov trag.
Više puta je prebrojio svoj novac. Dobio je točno u lipu iznos, koji
je godinama uplaćivao u banku, a k tomu i kamate. Tek kad se prilike
u šumama ponovno smire, moći će kupovati u susjednoj župi. Za sada
mu je bio od koristi Ervinenov ribički pribor, a što ga je sprječavalo da
za poboljšanje svojih objeda povremeno ne odstrijeli nekoliko ptica?
Pregledao je oružje, lijep karabin... Bila je to spretna naprava,
opremljena spremnikom za pet naboja, a k tomu još i s optičkim
tražilom. No sad ipak nije bilo uputno iskušavati oružje...
Jedan jedini hitac bi progonitelje, raspršene po šumi, smjesta
naveo na njegov trag.
Preedvečer se Huttunen strašno uplašio. Kroz dalekozor je
ugledao nekog čovjeka... Daleko otraga, iza prostrane močvare,
pojavio se neki malen čovjek. Kretao se pognuto, noseći očito nekakav
težak teret na leđima. Huttunen podesi dalekozor i usmjeri ga na lik u
močvari. Što taj čovjek vuče? Teret je bio nalik nekakvoj velikoj
posudi, nešto kao crna bačva. Udaljen je bio oko dva kilometra, pa se
nije moglo točnije prosuditi što on to nosi. U svakome slučaju, moglo
se lako uočiti, čovjeku se neobično žuri. Huttunen napuni oružje i
počne čekati. Ako je čovjek sam, kao što se čini, ne mora odmah
pobjeći. Za svaki slučaj, ipak skrije naprtnjaču, smjestivši je u grmlje
na obali potoka.
Čovjek se približavao, napola trčeći... Huttunen sad razabere,
čovjek nosi nekakvu čađavu posudu od najmanje petnaest litara
zapremine. U skladu s njegovim koracima, odjekivalo je prigušeno
zveckanje kovine i već stizalo do Huttunenovih ušiju. Uz to je, izgleda,
nosio motke i cijevi ispod ruke.
Kad se pridošlica primakao na puškomet, zastane i odloži teret.
Uzdahnuo je nekoliko puta, a zatim brzo odtrčao u smjeru odakle je
došao. Sad, kad više nije ništa nosio, trčao je munjevito. Bilo je jasno,
malenome se čovjeku prokleto žuri.
Huttunen se čudio, zašto je čovjek dovlačio tu crnu posudu ovamo,
usred močvare?! Čemu to mučenje?
 Žustar momak iščezne u šumi. Huttunen poželi otići i pogledati
crnu grdosiju, koju je uljez donio. No sve mu se to činilo pomalo
sumnjivim... Kako bi se moglo znati, zašto je ta naprava dopremljena
ovamo, s toliko napora? Možda je čovječuljak donio u močvaru
nekakvu golemu bombu, kao mamac i stupicu znatiželjnome
odmetniku? Okrutnost i pokvarenost ljudi su veliki, a njihov um
podmukao... Zato je bolje, drži li se u ovoj predstavi podalje, dok je to
god moguće.
Poslije izvjesnoga vremena pojavi se isti čovjek ponovno... Sad je
prtio drugi, možda još teži tovar. Zato se, znači, vratio. Još je prtljage
dovlačio ovamo, u nenastanjenu močvaru. Huttunen je kroz dalekozor
promatrao toga neobičnog djelatnika... Nova je posuda sjala i bila
manja od one prve. Bila je toliko teška, da čovjek, naprtivši je na leđa,
nije mogao trčati. No ipak se hitrim korakom približavao brežuljku
Puukko i onoj crnoj bačvi što ga je čekala u močvari.
Kad je čovjek došao bliže, Huttunen razabere, pridošlica nosi
posudu za mlijeko zapremine dvadeset litara. Zasigurno je bila puna,
jer su čovjekova stopala ostavljala duboke otiske u tlu. Prispjevši do
svoje prve posude, zbaci i ovu drugu s leđa. Udahne nekoliko puta, pa
naprti ono prvo, čađavo čudovište. Huttunen odloži dalekozor i
dohvati pušku, otkoči ju i počne čekati daljnji razvoj zbivanja. Po
svemu sudeći, čovjek je sa svojom bačvom namjerio upravo na isti
brežuljak, na kojemu je sjedio Huttunen i promatrao ga. Mlinar se
povuče iza smreka, držeći oružje pripravno za uporabu. Kako je
mogao znati, kakve to namjere ima prema njemu taj neobičan nosač
bačvi?
Kad je pridošlica prispio na brežuljak, Huttunen ga iznenadno
prepozna. Bio je to čovjek iz poštanske postaje, listonoša Piittisjarvi!
Poznat Huttunenu, kao i svim ostalim stanovnicima sela. Simpatičan
čovječuljak, ali zato strašan pijanac. Ali, nije rijetkost, da se neki
dobar čovjek uništava žesticom... Huttunen se obradova neizmjerno,
jer je dolazio čovjek, koji s tovarom zasigurno nije stizao po nalogu
načelnika Jaatile. Piittisjarviju je moglo biti oko pedeset, a taj je sitan i
veseo čovac bio udovac još od prije rata. Živio je jadno od svoje
skromne plaće, što ju je zarađivao kao listonoša, te nikad nije imao
novaca, ali zato se češće družio sa žesticom. Nerijetko bi dijelio pisma
pijan, ili bi nosio pakete strašno mamuran. Inače miran i blag, dok bi
bio trijezan, sasvim bi se izmijenio poslije druženja sa žesticom. Tad bi
poneki moćnici po župi mogli koješta čuti od njega. Žestica bi
podbadala Piittisjarvija, da obznanjuje istinu o ljudima, kojima je život
dao više nego njemu.
Teško sopćući, uspne se listonoša na brežuljak. Odloži čađavu
bačvu i uz nju spusti nekoliko komada cijevi. Pušio se od znoja poput
izmorenoga konja, a ruke su mu drhtale od teškoga napora. Djelovao
je slabački i oronulo, dok mu se znoj slijevao niz naborano čelo.
Obrisao je lice prljavim rukavima, pa na trenutak pritisne dlanom
prsa, na mjestu gdje se nalazilo srce. Iz vruće močvare ga je dopratilo
gusto jato komaraca. Od umora nije nalazio snage za rastjerivanje
malenih krvopija čak ni s lica... Okrene se i još jedanput vrati u
močvaru, kako bi donio ostavljenu posudu za mlijeko.
Dovukavši sav svoj zagonetan pribor na brežuljak, napokon se
smiri i sjedne na poklopac posude za mlijeko. Priuštio si je stanku za
pušenje. Bio je toliko iscrpljen, da je cigaretu zapalio tek iz trećega
pokušaja. Prve dvije žigice ugasnuše mu u drhtavim rukama...
- Prokletstvo... - zadahtao je.
Bio je mrtvo umoran i mrzovoljan, no to Huttunena nije uopće
začudilo. Dovlačiti takav teret Bog će ga znati odakle, pa preko
močvare do brežuljka, moglo bi oneraspoložiti čak i mnogo jačega i
čvršćega čovjeka. Huttunen istupi između smreka, držeći oružje u
ruci.
- Pozdravljam te, Piittisjarvi - reče pridošlici.
Listonoša se u prvi mah toliko prestravi, da mu je cigareta pala u
mahovinu. No, kad je prepoznao Huttunena, strah mu se raspline.
Umoran smiješak razvedri zgužvano lice malenoga čovjeka.
- Čovječe, Kunnari! - uzviknuo je. - I ti si ovdje!
Piittisjarvi podigne svoju cigaretu, pa zatim pruži Huttunenu punu
kutiju.
- Što te vodi ovamo na brežuljak Puukko? - upita ga mlinar. - I
kakve to uklete posude vučeš kroz divljinu?
- Zar ne prepoznaješ pecaru žestice? - odvrati pridošlica pitanjem.
Zatim Piittisjarvi još ispripovijedi, na obronku brda Reutu je na
stalnome mjestu uredio pecaru. Smjesa je već odkipjela, pa je danas
htio peći žesticu. No u šumi je već od ranoga jutra postalo nemirno.
Ljudi s puškama o ramenu kružili su okolicom. Psi su lajali, a ljudi su
dozivali Huttunena. I pucali su, upozorenja radi, te je sva okolica
odjekivala.
- Ti razumiješ - napomene listonoša - što sam odmah podbrusio
pete. Morao sam otpremiti pecaru. Cijeloga sam dana sve to vukao
kroz šumu, prvo do rijeke Kemi, pa čamcem na ovu stranu. Pritom mi
se prokleti čamac u onoj žurbi gotovo prevrnuo. I napokon sam sve
doteglio ovamo, sve skupa bijaše to ukleto trčkaranje, cijeloga dana.
Tamo prijeko, na istočnoj strani, nema čovjek više mira, to ti otvoreno
kažem. U cijelome svojem životu nisam morao toliko juriti.
Piittisjarvi duboko povuče dim iz cigarete. Pogleda svoju posudu s
kominom, kotao i cijevi, pa se sretno nasmiješi.
- Ali, sve sam spasio ispred kandži tih prokletih lajavaca! - pohvali
se. - U ratu, tijekom razdoblja povlačenja, našao sam se jednom
zgodom u sličnim okolnostima. Nekoliko drugova i ja ostadosmo s
jednom teškom strojnicom, kao posljednji na Karelijskoj prevlaci. Kad
je došao pokret, imali smo prokleto mnogo za tegljenje, usred pljuska
zrna iz svakovrsnoga oružja. No ovo s pecarom danas, bilo je još gore.
Sada sam po drugi put morao cijeloga dana bježati pred tipovima s
pucaljkama.
- Baš mi je žao - reče Huttunen. - Doista nisam htio, da se zbog
mene ovako užasno mučiš.
No srdačan čovječuljak odmahne velikodušno...
- Ništa ti ne brini, Kunnari! - reče raspoloženo.
- Nisi ti kriv, ta načelnik je priredio cijeli taj cirkus. Možeš mirne
duše uzeti još jednu cigaretu!
 28

Poslovno utanačenje

Još iste noći, zajednički sastaviše uređaje, u grmlju uz potok

Puukko. Piittisjarvi je upravo žudio da odmah započne s
proizvodnjom, jer je komina bila zrela, a njegova usta isušena. No noć
je bila mirna i vedra, pa bi stup dima otkrio položaj pecare. Tek
ujutro, kad se podigao lagan vjetrić, od suhoga drva su raspirili
ujednačenu vatru ispod kotla. Zatim su u kotao ulili kominu, koja je
snažno mirisala. Huttunen je s potoka donosio u posudi vodu za
hlađenje. Čim je isparena žesta dospjela u cijev, uhvatila se na hladnoj
stijenki i u podmetnutu je posudu počela kapati žestica.
Piittisjarvi kutlačom zahvati od ukapljene tekućine, pa gutne
pokusa radi. I odmah sretno razvuče lice, te doda zaimaču Huttunenu.
Ovaj ipak odbije..
- Od nedavno se suzdržavam od pića - pojasni listonoši.
- Ti si lud, kad prezireš žesticu - napomene ljubitelj kapljice.
Ali nakon kraćega premišljanja, spozna prednosti te suzdržljivosti
svojega sudruga, pa ga više nije nutkao.
- Tja, onda će više ostati za mene - zaključio je.
Huttunen je htio na obali loviti mušicama. Prije nego je pošao,
donio je zaposlenome listonoši još jednu posudu svježe vode za
hlađenje pecare.
Vrativši se s nekoliko sivih pastrva, zatekao je Piittisjarvija već
poprilično nalivenoga.
- Ti, kao trijezan - predloži listonoša - preuzmi odgovornost za
daljnju preradu. Tako će meni ostati vremena za nesmetano ispijanje.
Ponajprije Huttunen ipak isprži ribu na otvorenoj vatri ispod kotla.
Piittisjarvi je ponio soli i kruha, kao i komadić nasoljene slanine. Jeli
su crvenkasto, vruće meso pastrva, služeći se prstima, posipajući ga
solju i odgrizajući komade kruha. Huttunen prizna, već dugo nije
valjano jeo, točnije otkad su mu uništili okol na močvari Reutu.
Piitisjarvi je pak posljednji put objedovao prije dva dana, kad je bio u
poštanskome uredu, kako bi podigao novine i pisma. I uopće tijekom
ljeta ne bi stizao jesti, jer je neprestance morao raznositi pošiljke ili
peći žesticu...
- Zimi je mnogo bolje - pojasnio je mlinaru. - Tad nemam ovakvu
strku i hajku. Tad si svakoga dana pripremim nešto, premda sam
samac.
Piitisjarvi predloži Huttunenu probitačnu suradnju... Jedan neka
održava pecaru u pogonu, dok drugi služi kao listonoša. On mora tri
dana u tjednu raznositi pošiljke po selu u kojemu je postaja, te još u
dva susjedna sela. U međuvremenu ne bi stizao valjano prionuti
pečenju žestice, jer je ipak trebao i vremena za ispijanje. Kao
protuuslugu htio je Huttunenu osigurati sve poštanske usluge.
Huttunen upita začuđeno, kakve bi on to poštanske pošiljke trebao
dobivati ovdje vani u divljini?!
- No, naručit ćemo ti Sjeverne vijesti! - pojasni listonoša. - Dobit ćeš
svoj vlastiti poštanski pretinac, u šumi iza poštanske postaje. Ja ću ti
pak donositi tamo novine i pisma, kao i svim ostalim građanima. A i ti
možeš pisati pisma ljudima, ja ću ih otpremiti. Ta piši novoj savjetnici
iz poljoprivredne udruge, priča se da joj je mnogo stalo do tebe.
Huttunen promisli o tome. Uistinu bi morao pisati Sanelmi, to je
bila dobra zamisao. A novine nije više čitao, otkad su ga proljetos
otpremili u duševnu bolnicu.
Ljudi se suglasiše o suradnji. Još su se posavjetovali, za koje
razdoblje bi naručili Sjeverne vijesti. Godišnja bi pretplata vjerojatno
bila rasipanje novaca, zaključiše, jer za takvo nešto je život jednoga
odmetnika zasad previše nepostojan. Tako Huttunen plati listonoši
pretplatu za četvrt godine, a ovaj obeća donijeti novine, već pri
sljedećemu redovitom obilasku.
Huttunen je odmah htio napisati i nekoliko redaka Sanelmi
Kayramo... Bankovna priznanica u njegovoj novčarki mogla je
poslužiti kao list papira, ali nije imao nikakvu pisaljku. Tako je na
koncu morao list načrčkati čađavom drvenom trijeskom...
Naposljetku još raširi Ervinenove zemljovide ispred svojega
sudruga. Zajedno utanačiše, gdje će Huttunen podići čvrst okol i tamo
prebaciti pecaru. Složiše se da je podesno jedno maleno brdsko bilo,
neka tri kilometra uzvodno uz potok Puukko. Iza toga brdskog bila
širile su se močvare, a udolicom ispod njega tekao je potok. Huttunen
je to mjesto otkrio jutros pri ribolovu. Procijenio ga je sigurnijim od
ovoga brežuljka, na kojemu su sada pekli žesticu.
Zatim potražiše i mjesto, gdje će Piittisjarvi postaviti poštanski
pretinac. Huttunen će moći tamo podizati pošiljke triput tjedno.
Nedjeljama i kadikad preko tjedna, Piittisjarvi će dolaziti u okol da bi
lokao.
- Nedjeljom ću ti odmah ponijeti pošiljke - napomene listonoša. -
Tako nećeš morati posebno odlaziti do pretinca, po nedjeljne novine.
Huttunen zamoli listonošu, neka mu pribavi nešto soli, sladora,
kave i dimljene slanine. I dakako cigareta... Čovječuljku je zatim
uručio još i odgovarajući iznos novca.
Poslije jela je Piittisjarvi morao u selo, jer je ponovno bio dan za
raznošenje pošiljki. U potoku je umio svoje čađavo lice i zatim grgljao,
kako bi barem donekle uklonio vonj po žestici. Prije nego je pošao,
posavjetovao je Huttunena za slučaj, da se komina u bačvi pregrije ili
iz nekoga razloga prestane teći žestica.
- Najgore je - naglasi ljubitelj kapljice - pustiš li kominu da zagori.
To se meni slučilo ljeta 1939. Prethodne jeseni mi je umrla žena, pa
sam razmišljao, kako bih najbolje provodio vrijeme. No da, danima
sam morao strugati i ribati bačvu, prije nego je ponovno izgledala
kako treba. Svi iz društva koji su pili tu zagorenu žesticu, redom su se
razboljeli... Jedan je skoro i umro. Kad je poslije toga izbio Zimski rat,
taj je isti momak pao već prvoga tjedna. Što uopće reći o takvome
slučaju...
Piittisjarvi s povjerenjem prepusti Huttunenu pecaru, pa pođe
svojim putem. Poletnoga koraka upopriječio je močvarom, a stupajući
kroz šume je i veselo fićukao. Otišao je izravno u poštansku postaju,
gdje je ponajprije sredio Huttunenovu narudžbu za novine. Pritom je,
sigurnosti radi, pretplatu poslao na svoje vlastito ime.
Kad su navečer bile podijeljene sve pošiljke, donio je iz svojega
stana pilu, bat, pregršt klinova, te nekoliko kratkih dasaka i komad
osmoljene ljepenke. Sav taj pribor natrpao je u svoju službenu torbu,
pa se kroz selo odveze na dvokolici, prema nenastanjenim šumskim
područjima. Tamo je odložio svoje vozilo, pa je dalje pošao pješice, do
mjesta koje je s Huttunenom utanačio kao položaj za poštanski
pretinac. Izabrao je čvrst bor prikladne veličine, pa se bacio na posao.
 Iskusnome poštanskom službeniku je posao glatko išao od ruke.
Piittisjarvi od nekoliko letvica napravi kostur, u koji složi daščice.
Zatim pribije sandučić na drvo i nožem izreže odgovarajući komad
osmoljene ljepenke. Smjesti ljepenku na gornju stranu sandučića i
učvrsti ju, gdje je trebala poslužiti kao zaštitni krov.
- Namoče li se Sjeverne vijesti... - promrmlja pritom - nije to neka
velika šteta. Ali s vrijednosnim pošiljkama treba pripaziti.
S pojasa odreže dva komadića kože, dobivši tako šarke za
učvršćenje poklopca. Pojas je već mnogo puta poslužio za izradu
takvih spojnica... Piittisjarvi pritom tužno pomisli, kako je svoj pojas
kupio nekoć na zaručničkome posjetu Kemiju. Tad je još bio snažan
muškarac. Kad mu je pak preminula žena, morao je uvijek ponovno
bušiti nove i nove rupe u pojasu.
- Hilda je za života dobro skrbila za mene - reče poluglasno,
prisjećajući se žene.
Pritom se omršavjelome čovječuljku digne gruda u grlu.
Poštanski je pretinac sad bio gotov, osim ličenja. Piittisjarvi
razmisli, bi li bilo uopće mudro, obilježiti ga žutim naličom, kako je to
propisivao poštanski zakon? Ljeti bi to možda još i nekako prošlo, no
zimi bi blistavo žutilo moglo otkriti položaj pretinca. Piittisjarvi odluči
odustati od naliča, premda mu se vječno gadilo, ubacivati pošiljke u
sive ili neodržavane pretince. Tako je jednom zgodom, pomalo
supijan, zapeo za Siponenov bijedan pretinac.
- Ti bi si, kao veleposjednik - prekorio ga je - mogao ipak priuštiti
malo boje. Dok je ovakav, kao da ubacujem novine u škrinjicu za
izvaljivanje pilića! No svejedno, Nedjeljna, krunica za tvoju staru
može, što se mene tiče, ležati bilo gdje.
Na pretinac je ipak, s prednje strane, urezao poštansku trublju. I
ispod toga ime vlasnika: “Kunnari Huttunen”. Na koncu je ubacio i
primjerak Sjevernih vijesti, što ga je donio sa sobom. U neku ruku, kao
pokus. Sad može Kunnari doći i uzeti svoju poštu, pomislio je
zadovoljno.
 29

Veza sa svijetom

Osamljenik je ponovno morao uređivati okol. Odvukao je

cjelokupnu svoju opremu do niskoga, pješčanoga bila na potoku
Puukko. Zatim je tamo dopremio i Piittisjarvijevo postrojenje za
proizvodnju žestice. Mjesto je nazvao “Okolski brežuljak”. Ponajprije
si je podigao zaklon, a tek je potom postavio listonošino postrojenje. U
obronku obraslom lišajevima izdubio si je ognjište, a malo dalje i
ostavu u zemlji, u koju je pohranio svoju opremu: naprtnjaču, pribor
za ribolov, pušku... Tad se bacio na pečenje žestice.
Pri prvome pokušaju se u posudu nacijedilo nekih desetak litara
smrdljive brije. Prepeče li tekućinu još jedanput, prosudi Huttunen,
ostat će ipak još oko sedam litara. Znao je, Piittisjarvi si ne bi davao
truda oko daljnjega oplemenjivanja, te bi žesticu pio ovakvu kakva je
sad. No sad je cijeli postupak preuzeo čovjek koji ne pije i odlučno teži
ostvarenju postavljenoga cilja. Huttunen prekuha žesticu još jednaput.
Dobio je dobrih šest litara bistre žeste, prozirne poput jesenjega leda i
jake poput Ervinenove kapljice. Kušao je gutljaj, pa mu žesta oprlji
nepce. Huttunen zgađeno ispljune paklenu tekućinu.
- Radije neću opet piti - promrmlja. - Inače ću ponovno
pomahnitati.
Posudu sa žesticom je pohranio u neku rupu u močvari, pa je
rastavio uređaje i skrio ih između stabala. Zatim je zabacio karabin na
rame, uzeo ribički pribor i pošao popuniti svoje pričuve hrane. Uz
pomoć kompasa pošao je na sjeverozapad, u one puste šume, gdje je
minule zime sa stražmeštrom Portimom pucao na ptice. Rado se
sjećao toga lovačkog izleta... Ulov im je bio bogat, iako nisu imali psa.
Portimo je svojega blijedosivog psa ostavio kod kuće, jer je više bio za
lov na medvjede, pa nije bio osobito vješt u plašenju ptica. Huttunen
pomisli, da je kojim slučajem ovo ljeto prošlo uobičajeno, tad ne bi
ovuda stupao sam... Uz njega bi išao stražmeštar Portimo, kao društvo
u lovu. No sad je redarstvenik imao drugoga posla, k tomu i više nego
dosta.
- Portimo će propustiti nabolje ljetno doba, progoneći mene -
promrmlja sjetno. - Zasigurno je zlo, kad nekoga sile da progoni
svojega druga.
Huttunen je izabrao pravo područje. Ulovio je više ptica, a na
povratku je uzvodno na rijeci izvukao nekoliko kilograma ribe. Prije
nego se vratio u okol, nabrao je i zdjelicu borovnica.
Život je bio smiren, ali usamljenički. U prvo vrijeme Huttunen nije
morao odlaziti u potragu za hranom... Ptice su očišćene utrobe visjele
na drveću, a riba je bila usoljena i pohranjena u posude izrađene od
brezove kore. Njih je strpao u ledenu rupu u močvari. Odlučio je,
razonode radi poći i pogledati, ima li pošte. Je li se Piittisjarvi sjetio
naručiti novine?
Poštanski pretinac je stajao na utanačenome mjestu u šumi, blizu
poštanske postaje. Huttunen prvo obiđe područje, kako bi se uvjerio,
da nitko ne vreba u zasjedi niti mu ne prijeti prepad. No šuma je ostala
pusta i mirna, pa se odvaži prići svojemu poštanskom sandučiću. Na
njemu je bilo njegovo ime!
Vruća radost obuzme usamljenoga čovjeka... Sad je imao dodirnu
točku sa svijetom, taj neoličen, nezgrapan sandučić na borovome
stablu. Piittisjarvi je održao dano obećanje...
No je li bilo unutra i pošiljaka za njega? Odmetnik se pribojavao to
provjeriti. Nađe li pretinac prazan, ovako osamljenome bi mu
razočaranje bilo još teže i gorče.
Kad je naposljetku ipak otvorio sandučić, iznenadio se. Unutra su
ležale dvoje novine i jedno debelo pismo. Ženskim rukopisom je bilo
naslovljeno na njega osobno... Huttunen je poznavao rukopis! Pisala
mu je savjetnica Sanelma Kayramo...
Povukao se nekoliko stotina metara u gustu smrekovu šumu, pa je
tamo otvorio pošiljku. Bilo je to lijepo ljubavno pismo... Čitajući ga,
lice mu se žarilo od sreće. U glavi mu je šumjelo toliko snažno, da mu
se retci rasplinuše pred suzama ovlaženim očima... Ruka mu je
drhtala, srce je tuklo poput bata. Najradije bi glasno zaurlao, od silne
radosti i sreće.
Uz pismo je bila priložena i malena tiskana sveščića, na kojoj se
kočio naslov:
 Dopisna akademija 36 Društva za pučko obrazovanje
Trgovački odjel
Sanelma Kayramo je uz svoje pismo priložila svezak jedne dopisne
akademije, moleći dragoga primatelja, neka knjižicu “ne baci, nego je
prouči i zatim se odluči za početak dopisnoga školovanja”. Sad ima
dovoljno vremena, a čovjek se u životu ne smije nikad zaustaviti. Ne,
on neprestance mora raditi na sebi i svojemu razvoju, pa čak i kad je
usred neprilika i poteškoća. Samo tako može svaki Finac postići sreću
i uspjeh, što na koncu doprinosi dobrobiti cijele domovine.
Huttunen odjuri u svoj okol, prispjevši tamo već za sat i pol... I to
premda su močvarni putovi do njegovoga odredišta bili dugi više od
deset kilometara. Bacio se na svoju stelju u zaklonu, pa je još jednom
pročitao ljubavno pismo Sanelme Kayramo... Pročitao ga je zatim više
puta, sve dok sadržaj nije znao naizust. Tek se tad smirio, toliko da je
mogao zaviriti u novine.
U njima su bile vijesti o ratu u Koreji. Daleko u azijskim
močvarama vođen je složen sukob, koji se tijekom ljeta izgleda
pretvorio u položajni rat. Huttunen se prisjeti, minule zime su
naizmjence pobjeđivali Amerikanci, zatim Koreanci pa Kinezi... Sad se
bojišnica ustalila na 38. zemljopisnoj usporednici, a Sovjetski savez je
preporučivao pregovore o primirju. Novine su donosile snimak
vojnoga džipa krcatog časnicima, a u pozadini se vidjelo teško oružje i
visoka brda. Prema potpisu ispod slike, postrojbe Ujedinjenih naroda
neprestance obilaze opskrbne pravce, kako bi izbjegle zasjede. No
povrh blatobrana na džipu ipak je lepršao plamenac SAD-a. Huttunen
poželi, da zaraćene strane okončaju svoj sukob. Čim nastupi mir, u
Finskoj će cijena drva pasti do dna. To bi pak značilo, veleposjednici
se više, a osobito Siponen i Viittavaara, ne bi mogli bogatiti na krvi
Koreanaca.
Našao je i prvu malenu vijest o Olimpijskim igrama. Kako se čini,
trebale bi biti održane predstojećega ljeta u Helsinkiju. Huttunen je
svojedobno, uz pomoć motke od jasikovine, skakao 3,90 metara u vis,
pa je razmišljao da se javi na natjecanja. No tad je izbio Zimski rat, pa
je Olimpijada u Helsinkiju morala biti otkazana zbog borbi. Sad pak
Huttunen više nije imao nikakve mogućnosti za odlazak na Olimpijske
igre, iako je rat minuo... Čim bi izašao iz šume, smjesta bi ga uhitili.
Novine su još pisale, Sovjeti namjeravaju po prvi put nastupiti na
igrama. Zašto ne, pomisli Huttunen, oni zasigurno imaju jake bacače
kladiva. U svakome slučaju, ručne su granate na Syvariju doista
daleko dobacivali, koliko se sjećao.
- U maratonu će možda osvojiti odličja - razmišljao je dalje naglas.
- Ali u vožnji dvokolice je finski izvidnik brži. Ako na Olimpijadi uopće
bude utrka na dvokolicama.
Pročitavši novine, proučio je i sveščiću dopisne akademije. Tamo
su na mnogo načina slavljene prednosti dopisnoga školovanja. Pisalo
je doslovce: “marljiv i sposoban poslovan muškarac ili žena mogu brže
i s manje napora polučiti dobar položaj, nego uposleni u većini drugih
zanimanja”.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti poziv mlinara. Točno, lakše se
može zaraditi svoj kruh u trgovini, nego okretanjem prastaroga mlina
na Suukoskiju. Tamo čak ni svake godine nije bilo dovoljno žita za
meljavu, kad bi primjerice noćni mrazovi uništili prinose... Za nuždu
se mogao prehranjivati strojem za rezanje krovnih daščica, no njega
se nije moglo proširiti... Novac za podizanje pilane pak nije
posjedovao. Sad se govorilo o novim, električnim mlinovima, gdje se
moglo mljeti žito i kad vlasnik nije imao udjel na nekome brzaku. S
obzirom na to, promjena zanimanja bi bila sasvim primjerena. No kad
je odmetnik promislio o svojim prilikama, počeo je dvojiti, bi li uopće
mogao naći mjesto u trgovini, kad je slobodan poput ptice, pa čak ne
može ni pokrenuti svoj mlin.
S druge strane, učenje je zasigurno koristan način za provođenje
vremena. Škola je priopćavala, kako se tečajeve završava isključivo
dopisnim putem. “Pravo sudjelovanja ima svaki građanin sa
završenom osnovnom školom, neovisno o boravištu, dobi i svojemu
raspoloživom vremenu. Uz pretpostavku redovite dostave poštom u
mjesto boravka, sudionik može učiti uvijek kad za to ima volje i kad se
može osloboditi svojih ostalih obveza.”
Takvo učenje se činilo kao stvoreno za Huttunenove sadašnje
životne prilike. Kakva je razlika i što je to uopće važno, uči li u šumi ili
u mlinu? Piittisjarvi mu donosi poštanske pošiljke u šumu, a gospodi u
dopisnoj akademiji ne treba o tome ništa priopćavati.
Za večeru Huttunen pojede polovicu terijeba s brusnicama. Zatim
se baci na svoju postelju od grančica, odloživši karabin na dohvat
ruke. Prije nego je zaspao, pročita još jednaput savjetničino pismo...
 Možda ipak ponovno dođu bolja vremena, ako Sanelma piše
ovoliko vruća pisma? Tako je pomislio Huttunen, ispunjen nadom,
prije nego je zaspao na iglicama što su mirisale na smolu.
 30

Gozba u pustari

U nedjelju je odmetnik dobio posjet. Listonoša Piittisjarvi i

savjetnica Kayramo pojaviše se u okolu. Prvi je kaskao čovječuljak, s
teškom naprtnjačom na ramenima i okružen gustim rojem komaraca.
Iza njega je stupala savjetnica, uspravna i rumenih obraza. Oboje
bijahu umorni od dugoga puta, a savjetnica čak i blizu nesvjestici. No
ugledavši Huttunena, umor joj nestane kao vjetrom odnesen. Poleti k
njemu i baci mu se oko vrata. Mlinar se veselio toliko neobuzdano, da
jednostavno nije mogao drugo, nego zaurlati od sreće.
Piittisjarvi je nestrpljivo čekao, dok ne završiše sva ta grljenja i
urlanje. Tad pročisti grlo i zapita, poluslužbeno...
- Jesi li dobro pekao, Kunnari?
Huttunen ga odvede do rupe u močvari, gdje iz studene dubine
izvuče posudu sa žesticom. Otvori poklopac i ponudi Piittisjarviju
neka omiriše. Listonoša gurne svoju malenu glavu u posudu, te se već
tren kasnije začuje radostan povik. Zatim zahvalno pojasni, Huttunenu
je donio ponešto, štoviše stvari gotovo jednako važne za život.
- Dođi sa mnom! - pozvao je mlinara.
Vratiše se u okol, gdje je Sanelma Kayramo u međuvremenu
pristavila vodu za kavu. Piittisjarvi isprazni svoju naprtnjaču na pod
od iglica u zaklonu. Na svjetlu dana pojavi se mnogo korisnoga... Bilo
je tu mnogo soli i sladora, omot kave, po jedna vrećica brašna i
krupice, kilogram slanine, dva kilograma maslaca, te na kraju radosno
iznenađenje: glavica kelja, više svežanja mrkve, korabica, mahuna,
cikle, celera, cvjetače i nekoliko kilograma mladoga krumpira!
Huttunen nježno pogleda Sanelmu Kayramo... Smješkala se plaho i
sretno.
- Imaj ipak na umu, Gunnare - rekla je - da si skuhaš povrće... Ovo
ovdje je najukusnije naribano. Sve je iz tvojega vlastitog povrtnjaka,
osim kelja i celera.
 - Kako da vam oboma - zahvalim... - promuca Huttunen.
Pogleda Piittisjarvijev slabašan lik i veliku hrpu stvari, koju je
dovukao od sela dovde.
- Zasigurno te stajalo mnogo znoja - reče listonoši - dok si sve to
donio ovamo...
Ovaj se o svojim naporima, međutim, izjasni muški...
- Ah, što je jedna naprtnjača... - rekao je, odmahnuvši rukom. - I to
malo povrća... Prisjeti se samo onoga dana, kad sam nosio ukletu kacu
s kominom, s istočne strane na brežuljak Puukko... To je bila muka za
usamljenoga čovjeka. Da se nije radilo o mojoj vlastitoj pecari, mirne
duše bih sve to ostavio na brdu Reutu, dok se načelnik ne bi
spotaknuo preko toga... Vjeruješ li?
U bočnome pretincu naprtnjače našlo se još listovnoga papira i
omotnica, olovaka i jedna gumica za brisanje, zatim šiljilo, ravnalo,
bilježnice i nekoliko knjiga, te više lekcija dopisne akademije.
Huttunen rječito zahvali svojim gostima, za sve što su donijeli, pa to
pohrani u vlastitu naprtnjaču.
Došla je i pošta... Tu su bile Sjeverne vijesti, kao i račun iz
željezarije u Kemiju. Odnosio se na pogonski remen naručen još
proljetos. Poprilično skupa stvar, zaključi Huttunen i baci račun u
vatru.
- Vas zaljubljene ću sad malo ostaviti same... - predloži Piittisjarvi.
Izigravao je tankočutnost, no je htio strugnuti do svoje bačvice sa
žesticom. Ipak, zakuhala je voda za kavu, pa se listonoša morao još
strpjeti. Sanelma Kayramo otvori omot s kavom i obilato nasipa iz
njega Plavokose Johanne 37 u kotlić. Piittisjarvi posrče svoju kavu dok
je još bila kipuća, te nije zatražio da mu dotoče. Dok je napuštao
zaklon, usta su mu se pušila od popijene vruće kave... Onako u hodu,
odlazeći, još obeća, tijekom nekoliko predstojećih sati na njega ne
treba računati.
- Radite, što god želite - rekao je. - Ja vas pritom neću gledati.
Bila je to sretna nedjelja. Svjež ljetni vjetar potjerao je komarce
dolje u močvaru. Sunce je sjalo, potok Puukko je žuborio uspavljujuće,
snažni mirisi močvare visjeli su u zraku. Savjetnica iz poljoprivredne
udruge i odmetnik su razgovarali bez prekida, osmišljavajući
Huttunenov daljnji život, uzdisali su, ljubili se. Huttunen bi otišao i
dalje, ali se Sanelma Kayramo opirala. Huttunen shvati, bojala se
trudnoće i rađanja djeteta, koje bi možda od prvoga dana bilo
poremećenoga duha.
Rekla je ipak, htjela bi se udati za njega, dakako kasnije, kad se sve
razjasni. Ali na dobivanje djeteta nije mogla još ni pomisliti.
Razmišljala je Huttunenu roditi dijete, kasnije, kad bude izliječen... I
zasigurno će učiniti sve, da se to ostvari. Tad bi si mogli priuštiti čitavu
hrpu djece! Ali ako ne bude izliječen, tad bi joj to bilo previše rizično.
- Mogli bismo u tom slučaju posvojiti dijete, ili čak i dva - ponudila
je rješenje Sanelma. - Izabrat ćemo si zdravu dojenčad, njih se može
odmah ponijeti iz rodilišta u Kemiju. Čak ni ne treba majkama platiti
za njih, jer su toliko siromašne da i onako ne bi mogle prehranjivati
svoju djecu.
Huttunen pokuša shvatiti. Dakako, bilo bi doista strašno, ako bi
neko ljudsko biće od rođenja slovilo kao ludo...
Zatim je Huttunen naveo razgovor na zamisao da proda svoj mlin.
Dosjetio se u svezi toga pisati Happoli u Oulu. Možda posredniku ipak
uspije ostvariti prodaju... Sad je već bilo kasno ljeto, možda su ga u
međuvremenu pustili iz ustanove. I minulo je već više od deset godina
od izbijanja nastavka rata, a kao što se Huttunen prisjećao, Happola se
odmah početkom rata dao otpraviti u umobolnicu.
Huttunen je Sanelmi kazivao u pero, a ona je zapisivala. Happola je
u tom poslu dobio slobodne ruke. Naposljetku su pismo zatvorili i
nalijepili marku.
Predvečer je upriličen objed. Sanelma Kayramo je skuhala juhu od
povrća. Kruščići s maslacom, posluženi uz juhu, bili su obloženi
slaninom i svježom salatom. U pliticama od brezove kore posluži
savjetnica još i zaslađene bobice pomiješane s nasjeckanom repom.
Uistinu slasno, pohvališe muškarci izbor jela. Prava gozba! Sanelma
Kayramo radosno porumeni, ponovno i ponovno si mičući tvrdoglave
uvojke s čela. Huttunen nije mogao odvratiti pogleda s nje... Bio je
toliko zaljubljen, da su mu udovi treperili. Bilo mu je teško ostati
mirno sjediti, najradije bi bio od silne ljubavi pošao kružiti oko vatre.
Poslije objeda gosti moraše krenuti, jer je put bio dalek, a
Piittisjarvi čestito pijan. Huttunen ih je otpratio. Srećom, nisu imali
mnogo prtljage. Sanelma Kayramo se umorila na posljednjemu dijelu
puta. Nije bila naučena na ovako duge šetnje po pustari. Umorio se i
Piittisjarvi premda iz drugih razloga... Na koncu je Huttunen stupao
između njih, kako bi ih podupirao.
Piittisjarvi je neprestrance pričao i smijao se, dok se savjetnica
srdačno oslanjala na Huttunena... Tako dođoše do glavne ceste, gdje
se Huttunen i Sanelma Kayramo nježno pozdraviše. Tko zna, kad će se
ponovno sresti? Oboje obećaše, marljivo će pisati jedno drugome.
Piittisjarvi pak obeća otpremati pisma bez naplate poštarine.
- Zašto pošiljke prvo odnositi na poštu... - napomenuo je - pa ih
tamo posebno žigosati? Možete si uštedjeti lizanje poštanskih
vrijednosnica, ja to neću udarati na veliko zvono... Zažmirit ću na
jedno oko! Pošta neće odmah upasti u stečaj, ako ne nalijepiš marku
na omotnicu, Kunnari.
Ostavši sam, Huttunen pođe do rijeke Kemi, tamo kriomice uzme
čamac i odvesla na istočnu obalu. Kroz šume ode do brda Reutu i tamo
ostade čekati da se spusti noć.
Oko ponoći započne urlati. Jadikovao je toliko visokim i
prodornim glasom, da ga se zasigurno moglo čuti u selu. Poslije
nekoga vremena zastane, pa si pripali cigaretu. Pretpostavljao je, ako
se ovo najnovije urlikanje čuje u središtu sela, tad će ga tražiti ovdje
na brdu Reutu i uz rijeki Sivakki.
- Moram si urlanjem osigurati uzmak - pomisli naglas.
Dopušivši, započne ponovno urlati. Urlikao je optužujuće,
otegnuto i dugo, pa zatim prijeteći i muklim glasom, kao životinja
stjerana u tjesnac. Od toga je ostao bez daha, ali je istodobno osjetio i
olakšanje. Zapravo je bilo zabavno, jer se danima morao odricati tog
zadovoljstva.
Nakon što je dovoljno urlao, zamukne i počne osluškivati odjek.
Psi po selima su začuli zov, pa su cviljeli u zboru. U selu ove noći neće
zaspati više ni jedna jedina duša...
Poslije urlatorskoga nastupa, Huttunen otiđe s brda Reutu.
U svoj okol zapadno od rijeke Kemi prispio je tek u ranim
jutarnjim satima. Iscrpljen se zavalio na ležaj u svojemu zaklonu,
pomislivši pritom, kakav li je ovo život? Dvaput je ukrao isti čamac,
veslao preko rijeke Kemi i natrag, a čemu sve to?
- Cijelu noć na nogama - zaključi - a sve to tek radi malo urlanja...
 31

Učenje za drugoga

Vrijeme je postalo kišovito i prohladno. Usamljenički život na

pustari, u zaklonu, zadavao je Huttunenu briga. Noću je bilo studeno i
maglovito, po danu pak smrtno dosadno. Jedina dobra strana
promjene vremena bijaše okolnost, da su ribe sad dobro grizle. Počelo
je najbolje razdoblje za kasnojesenski ribolov. No Huttunen se ipak
morao suzdržavati, jer nije imao bačvica, u koje bi usolio višak ulova.
Kiše su potrajale, pa je krov od iglica na zaklonu počeo propuštati
vodu. Kako bi ga poboljšao, Huttunen je otkinuo velike komade
brezove kore s debelih stabala, pa ih je poput krljušti složio povrh
grančica, nalik krovnoj oblozi na štagljevima. Kiša sad više nije kapala
u zaklon. Huttunen je počeo i preko dana ostavljati upaljenu vatru
ispred ulaza u zaklon, pa mu je boravak postao ugodniji. No vrijeme je
prolazilo strašno polagano. Tek puko razmišljanje, osobito na dulje
staze, nije uopće bilo zabavno. A osobito zato, jer su mu na pamet
poglavito padale kojekakve ludorije.
Huttunen je tako napokon uzeo knjige i lekcije dopisne akademije,
što mu ih je donijela savjetnica iz poljoprivredne udruge. Ponajprije je
posegnuo za djelom o liječništvu, koje je napisao H. Fabritius. Naslov
je bio: Nervoze i živčane bolesti... U najavi na prijeklopu, djelo je
slavljeno kao najznačajnija knjiga koja je s tog područja napisana u
Finskoj. Huttunen se zainteresira, pa potraži pojašnjenje svoje vlastite
duševne bolesti. Na prvi se pogled činilo, na njega bi se moglo
primijeniti brojne opise bolesti. Primjerice, mnogo je poznatoga
otkrio u poglavlju “Preosjetljivi i lagano razdražljivi”. No zato je
ocijenio za njega neprimjerenim poglavlje u kojemu su razmatrane
razdražljivošću prouzročene smetnje na spolnim organima. Njegovi su
spolni organi bili bez mane! Jedina zapreka zadovoljavanju njegovoga
spolnog nagona bijaše strah Sanelme Kayramo od dobivanja ludoga
djeteta...
 U nastavku knjige predstavljeni su bolesnici koji su patili od
“Prisilnih predodžbi ili tzv. prisilnih neuroza odnosno psihastenija.” 38
Huttunen je morao priznati, kod njega su također nastupali ovdje
opisani simptomi... Unatoč tome, nije sebe smatrao pravim
psihasteničarom. Sve u svemu, knjiga nije ispunila njegova očekivanja,
da će u njoj naći pojašnjenje svoje bolesti... No djelo je inače bila
zanimljivo, čak i zabavno. Osobito su mu se svidjeli opisi psihopata. 39
A najviše ga je ipak zabavio slučaj broj 14:
“Muškarac srednje dobi, koji nikad nije odlazio iz Njemačke,
putovao je uokolo po zemlji i držao predavanja. Pričao je, da se rodio
u Pretoriji, glavnome gradu južnoafričke države Transvaal. Tijekom
burskoga rata počinio je bajkovita junačka djela, a među ostalim
sudjelovao u četrdesetdvije bitke. A za svoje zasluge da je od
predsjednika Krügera dobio naslov baruna. Na svojim je priredbama s
predavanjima prodavao razglednice, na kojima je bio prikazan u
vojnoj odori (sl. 3).”
Uvršten snimak prikazivao je nekog čovjeka u sjajnoj časničkoj
odori. Čovjek je djelovao privlačno, te se odmah svidio Huttunenu. No
ubrzo se rasrdio, pročitavši kako su Nijemci postupali s tim svojim
sunarodnjakom. U knjizi je, naime, pisalo: “Redarstvo je upozoreno na
tog čovjeka, pa ga je radi liječničkih pregleda poslalo u jednu duševnu
bolnicu. Tamo je svrstan među psihopate tipa lažljivaca i pustolova.”
Autor Fabritius je taj slučaj razmotrio s finskoga gledišta. Zaključio
je kako se tog čovjeka “još ne može žigosati kao kriminalca, ali u
sređenome društvu nije dopušteno držati javna predavanja, čiji se
sadržaj temelji na izmišljotinama, pa čak i ako su doista napeta i po
svemu sudeći se sviđaju slušateljstvu”.
Huttunen rasrđeno odbaci knjigu. Mogao si je predočiti, kakva je
iskustva taj jadnik tada stekao u njemačkoj duševnoj bolnici...
Tamošnje ustanove te vrste, bile su zasigurno još mračnije i tmurnije
od umobolnice u Ouluu. A i ova je već bila pravi pakao zatočeništva...
Tijekom dana što uslijediše, Huttunen se marljivo posvetio učenju.
Proradio je zadaće u dopisnoj lekciji za pisano izražavanje, te pročitao
izvatke iz glavnih i sporednih rečenica. I nije se mogao čudom načuditi
svemu tome, a osobito usporednim i zavisnim rečenicama, za koje su
bili dati ovakvi primjeri:
“S obiljem uspijevamo, u oskudici štedimo.”
 “Idemo na izlet i ostajemo cijeli dan.”
“Poći ćemo, samo ako bude toplo.”
Sadržaj rečenica zanimao je odmetnika više nego njihova
gramatička građa. Mislio je na svoje vlastite izlete, pa je srdito utvrdio,
kako je cijeloga ljeta bio prisiljen odlaziti na izlete, čak i kad je bilo
hladno. Za to je poskrbio načelnik Jaatila.
Huttunen se zatim upoznao s izgovaranjem glasa ang. Zabavljalo
ga je, što se odrasli ljudi upuštaju u postavljanje pravila za takve
sitnice, razumljive i jasne same po sebi. Više razumijevanja pokazao je
za odlomak o grlenom izgovaranju ili aspiraciji. 40 Neko je vrijeme
glasno govorio bez aspiracije, pa se svojim vlastitim rečenicama
morao toliko smijati, da su mu navrle suze. Srećom, nitko ga nije
slušao.
Trgovačka struka i pravo zanimali su Huttunena više nego pisano
izražavanje. Prvo je pročitao knjigu koju je pribavila Sanelma
Kayramo, a napisali su ju I. V. Kaitila i Esa Kaitila. Jesu li njih dvoje bili
u srodstvu? Možda bračni par? Sadržaj je bio poprilično suhoparan, no
činjenice su bile jasne i prikazane u lako pojmljivome obliku. Za
rješavanje zadaća priloženih u lekciji, Huttunen je trebao samo
sadržaj prvih dvadeset stranica, no budući da su dani bili kišni,
proradio je cijelu knjigu od početka do kraja. Tad se bacio odgovarati
na pitanja što ih je postavila dopisna akademija.
U jednome od zadataka se tražilo usporediti trgovinu na veliko i
maloprodaju. Huttunen je morao pomisliti na trgovca Tervolu. Iza
svojega pravog odgovora, dopisao je dodatak: “Ovdje u našemu selu
trgovac u maloprodaji Tervola, prodaje životne namirnice duševno
bolesnima, samo ako mu se priprijeti sjekirom. U veletrgovini bi se
lakše dobilo robu, nego kod njega.”
Zanimljivo je bilo i pitanje, zašto Finska banka ne plaća kamate na
uložen novac. Oslanjajući se na dvoje Kaitila, Huttunen u odgovoru
opiše Finsku banku kao središnju novčarsku ustanovu. Prvobitno je
htio dodati i napomenu o bankovnome direktoru Huhtamoinenu, koji
nekim strankama ne samo što ne isplaćuje kamate, nego im čak
uskraćuje i ušteđevinu. Dakle, svojevoljno postupa poput Finske
banke. No kasnije je odustao od toga. Koga u Društvu za pučko
obrazovanje zanimaju njegovi osobni novčani poslovi? Najvažniji je
bio studij, a ne Huhtamoinenovi bankovni postupci.
 Što je rembours? 41 Što je obveznica?
Huttunenu se izrazi trgovačke struke učiniše napetima i
zabavnima, te su mu se dobro urezivali u pamćenje. Srdio se, što nije u
mlađim godinama izučavao trgovinu. Studij je bio začuđujuće
jednostavan, a osim toga i, sasvim sigurno, beskrajno probitačan.
Kad bi neki platežno sposoban trgovac počeo urlati, vjerojatno bi
mu to lakše oprostili nego jednome mlinaru... Svejedno, zaključi
Huttunen, i u njegovoj sadašnjoj dobi nije još prekasno da se dobro
uputi u ta znanja.
Huttunen se već u naprijed veselio danu, kad će mu dopisna
akademija poslati svjedodžbu o završetku trgovačke škole... Do Božića
bi to mogao ostvariti, ima li se na umu koliko mu je lako bilo učiti.
Poslije toga ga više nitko neće moći smatrati beskorisnim luđakom.
Načelniku će platiti nešto novaca, kao naknadu za urlanje, a zatim će,
tko zna, jednoga dana možda dobiti i vođenje knjigovodstva nekoga
veletrgovačkog skladišta! Usput bi mogao i voditi mlin, ako ga mjesto
u kojem će raditi bude imalo.
Tad se dosjeti, zapravo mu neće poslati svjedodžbu. Podloge za
tečaj su, iz predostrožnosti, bile naručene na ime listonoše
Piittisjarvija... Jasno, listonoša će dobiti i svjedodžbu! Huttunenu će tek
ostati novostečene spoznaje, a te nisu osobito vrijedile bez službene
potvrde.
S druge strane, gleda li se to s Piittisjarvijevoga motrišta, taj će od
ovoga studija imati osjetne koristi. Čovječuljak nije trebao učiniti ništa
drugo, osim raznositi pisma i lokati žesticu, dok mu istodobno drugi
pribavlja svjedodžbu trgovačke škole na pladnju. Kad bi Piittisjarvi
bio dosjetljiv, mogao bi prije ili kasnije postati upravitelj poštanskoga
ureda u selu. Ovaj sadašnji zasigurno nema trgovačku školu...
Huttunen pokuša zamisliti Piittisjarvija kao upravitelja pošte. Sjedio
bi, s naočalama na nosu, iza velikoga pisaćeg stola, te bi povremeno
udarao službeni pečat na vrijednosne pošiljke.
Odmetnik se veselio toj predodžbi, pa prione ponavljati učenje
Kaitile i Kaitile.
Svejedno je, pomisli Huttunen, tko će napredovati od nas dvojice,
Piittisjarvi ili ja... I provjeri svoje znanje rediskontiranja. 42
U petak je donekle zatoplilo, bilo je oblačno i čak donekle tmurno,
ali ipak bez kiše. Huttunen natrpa svoje ispunjene lekcije u omotnice i
nalijepi vrijednosnice, a napiše i pismo savjetnici iz poljoprivredne
udruge. Zatim sve to složi i ponese do svoje osobne šumske pošte.
Tamo će ga dočekati nekoliko brojeva Sjevernih vijesti, razmišljao
je usput, pa će saznati novosti. A možda bude i više od toga... Nekoliko
redaka od Sanelme Kayramo?
Huttunen prispije do poštanskoga pretinca predvečer. Približavao
se oprezno i pozorno osmatrajući, ali nije bilo nikakve zasjede.
Pretinac je, nedvojebeno, ostao tajnom.
U sandučiću su bile novine i toliko željeno pismo od Sanelme.
Pismo je sadržavalo brojne, vatrene ljubavne riječi, kao i brojne
novosti... Ponovno je mnoštvo ljudi obilazilo područje istočno od
rijeke Kemi, javljala je Sanelma, tražeći Huttunena. Načelnik je pak
bjesnio i ružno izgrdio stražmeštra Portima, jer mu tijekom cijeloga
ljeta nije uspjelo uhititi Huttunena.
U Sjevernim vijestima su bila najavljena okružna natjecanja u lakoj
atletici. Trebala su se održati predstojeće nedjelje na športskome
igralištu ovdje u središtu sela. Pokrajinski poglavar je osobno preuzeo
visoko pokroviteljstvo, jer je istodobno polazio na službeno
nadzorničko putovanje u ove i susjedne predjele. Novine su donosile
također i raspored natjecanja, kao i cjelokupnoga poglavarovog
obilaska.
Huttunen odluči sudjelovati kao gledatelj. Možda bi mogao
osmatrati s nekoga višeg brežuljka? Popeo bi se tamo na drvo i sve
pratio kroz Ervinenov dalekozor. Najave na igralištu neće se čuti
daleko, ali što je to važno? Glavno bi bilo, vidjeti natjecanja i
pokrajinskoga poglavara.
“A ne moram ni plaćati ulaznicu...”, zaključi još Huttunen u sebi.
 32

Poziv na bogoslužje

Huttunen napusti svoj okol na brežuljku već rano ujutro. Htio je

stići u selo prije nego ljudi ustanu. Po običaju uzme na obali rijeke
Kemi čamac i odvesla na drugu stranu. Selo je spavalo... Bilo je
studeno, gotovo već jesenji ugođaj, te još uvijek mračno. Huttunen
započne tražiti prikladnu uzvišicu, s koje bi mogao pratiti lakoatletska
nadmetanja, a da ga ne otkriju.
Blizu sela uzdizala su se dva veća brežuljka. No nisu bila prikladna
za promatračnicu, jer se s jednoga vidjelo samo daščanu oplatu na
tornju nove crkve, a s drugoga je pogled zastirao okrugao vatrogasni
toranj. Treća je mogućnost bila promatrati natjecanja s brda Reutu, no
udaljenost je bila prevelika... Čak ni s jakim Ervinenovim dalekozorom
ne bi se moglo razabirati pojedinosti.
Najbolji pregled bi Huttunen imao s tornja vatrogasnoga društva.
No tamo se uspinjati bilo je presmiono, jer je cestar imao stan u
prizemlju zgrade. Kao posljednja mogućnost preostao je zvonik nove
crkve... Ako tamo pokuša?
Huttunen klizne preko pustoga groblja i pokuša ući kroz crkvena
vrata. Sva su bila zaključana. Iza sakristije su jedna vrata vodila u
podrum. No i ta su bila zaključana. Ali se zato prozor pokraj njih dao
gurnuti prema unutra... Huttunen upuže u podrum i zatvori prozorska
krila iza sebe.
U mračnoj, pustoj podzemnoj prostoriji, vonjalo je po plijesni.
Huttunen zapali žigicu, pa u njenome svjetlu ugleda veliku odaju što je
umjesto poda imala golu zemlju. Jesu li ovdje čuvali vino za svete
obrede? Može li se naići na prastare mrtvačke kosti? No premda je
kresnuo više žigica, nije otkrio ni vinske staklenke niti jedan jedini
kostur... Umjesto toga, zamijetio je tek hrpicu pljesnivih opeka, te uz
njih građevinska kolica i mješalicu za beton. Podrum služi, znači, kao
skladište građevinskoga materijala. A teško da su i ovdje ikad
pokapani ljudi, jer je crkva potjecala s početka dvadesetoga stoljeća.
Iz podruma su vodile stube u crkvu. Vrata na gornjem kraju
stubišta bila su otvorena, pa Huttunen dospije u sakristiju. Odatle je
neometan ušao u golemu crkvenu prostoriju, sa zidovima prekrivenim
drvenom oplatom, te oličenu modrosivkastom bojom. Čak se i ovako u
polumraku moglo vidjeti, koliko je nalič bio dotrajao. Veliki dijelovi
naliča su se odvojili sa zida i otpali... Umišljeni seljaci iz župe su
svojedobno sagradili ovako veliku crkvu, a njihovi sinovi više nisu
mogli održavati građevinu. Je li manjkalo vjere ili novaca, to Huttunen
nije mogao prosuditi.
Nije se mogao uzdržati, da se ne uspne na propovjedaonicu.
Zauzeo je svećeničko držanje, pa silovito zaurla. Od visokih crkvenih
zidova zagrmi mu takav odjek, da se preplašio i brzo sišao s
propovjedaonice. Uspeo se na galeriju. Iza orgulja je zavojito stubište
vodilo u zvonik. Imalo je sedam punih krugova, prije nego je
završavalo u odajici za zvonjenje. Prostorija je bila malena,
šesterokutna izba posred koje su visjela dva zvona, veće i manje.
Okrugli prozori omogućavali su vidik na sve strane, no na njima nije
bilo stakla. Sasvim jasno, zaključi Huttunen, inače se zvonjavu ne bi
čulo dovoljno daleko. Kad je Huttunen provirio kroz jedan otvor i
pogledao dolje, od visine mu se zavrtjelo u glavi...
Sa zvonika je pucao očaravajući pogled na selo i brdske prijevoje u
modroj daljini. Najbolje se pak vidjelo športsko igralište. Ležalo je kao
na dlanu, izravno pred očima promatrača. Jednim se pogledom moglo
pratiti natjecanja u svim granama natjecanja. Huttunen nije mogao
naći bolje mjesto za promatranje. Uzme dalekozor i izoštri sliku. Što
se njega tiče, natjecanja su mogla započeti...
Napokon se razdanilo... Bilo je već skoro deset. Za nešto više od
sata započet će priredba. Huttunen prouči raspored, što ga je istrgnuo
iz Sjevernih vijesti. Odmah poslije poglavarovoga govora, trebala su
započeti natjecanja. Završnica su bile utrke na 3000 metara, na 400
metara s preponama i 100 metara. Huttunenova je disciplina bilo
trčanje na 400 metara s preponama. U njoj je tijekom rata na Syvariju
osvojio divizijsko prvenstvo. Za to je dobio pet dana posebnoga
dopusta, koji je proveo u Sortavali. Na tom su mu izletu nestale
sprinterice, no zato je zaradio mnoštvo odvratih ušiju.
S groblja dopriješe glasovi do njega... Dolazili su, izgleda, pastor i
crkvenjak. Tek se sad Huttunen dosjeti, danas je nedjelja i doba za
službu božju... No, svejedno... Sjedi ovdje na sigurnome i zaštićen u
zvoniku, dolje u crkvi nema nikakvoga posla. Pjevanje će čuti do gore,
a za razonodu može se i on pridružiti pjesmi. Odmah poslije
bogoslužja, kao vrhunac dana, uslijedit će športska natjecanja.
Dolje u crkvi odjekivali su glasovi, lupala su vrata, škripale su
podne daske. Crkvenjak je izveo nekoliko zvukova na orguljama. Tad
se začulo, kao da netko kreće uz stubište prema vrhu zvonika...! Zar je
to možda dolazio pastor? Što je on, za ime svijeta, imao tražiti u
zvoniku? Huttunen stane uz vrh stuba i počne osluškivati. Nema
dvojbe, netko se uspinjao ovamo...
Iznenadno Huttunen shvati! Crkveni je sluga, sasvim jasno, htio
zazvoniti poziv na bogoslužje.
Okolnosti su bile vrlo nepovoljne. U malenoj izbi Huttunen se
nigdje nije mogao skriti. Koraci na stubama su se bližili. Skočiti kroz
prozor bilo je nezamislivo.
Bio je to sluga Launola. On je to došao po strmim stubama... Kad je,
ništa ne sluteći, htio ući u izbu sa zvonima, Huttunen ga tresne šakom
po glavi.
Launola je gotovo pao natrag niz stubište, no Huttunen ga je uspio
spasiti od pogibli. Uhvatio je slugu i dovukao ga ispod zvona. Launola
je bio onesviješten, ali je disao dobro. Srce mu je tuklo u prsima, dakle
nije se dogodilo nikakvo posebno zlo. Huttunen mu njegovim vlastitim
pojasom sveže ruke na leđima. Tad slugi izvuče košulju i sveže ju
preko njegovih usta. Nakon što je čovjeka onemogućio da govori i
kreće se, uspravio ga je, kako bi uz prozor dobio svježega zraka. Od
jutarnjega vjetra sluga ubrzo dođe ponovno k sebi.
- Ti, prokletniče, služiš ovdje? - izdere se Huttunen bijesno na
njega.
Sluga je užasnuto zurio u mlinara i kimnuo glavom,
- Gdje je pravi zvonar?
Na Launolinom licu pojavi se patnički izraz.
- Htio si zazvoniti, ha?
Launola ponovno kimne.
Huttunen izvuče svoju džepnu uru. Bilo je doista krajnje vrijeme za
zvonjavu. Launola se ni u kojemu slučaju ne smije prihvatiti toga. On
bi, jamačno, zazvonio na uzbunu, pa bi posjetitelji bogoslužja dotrčali
u zvonik, kako bi vidjeli kakva to pogibao prijeti zvonarovome
zamjeniku. Huttunen zaključi, ne preostaje mu ništa drugo, nego da
ove nedjelje vlastitim rukama pokrene crkvena zvona...
Pokuša se prisjetiti, kako su i kojom brzinom obično tukla zvona?
Da, polagano... No to je bilo sve, što je mogao dozvati iz sjećanja. Jesu
li imala neki poseban zvuk? O tome nije imao ni pojma. Najbolje će
biti, bude li zvonio ujednačeno, s istim razmakom između udaraca
klatna.
Huttunen posegne za užetom manjega zvona i snažno povuče.
Zvono se zanjiše, malo se preokrene prema gore i zatim vrati u
ishodišni položaj. Huttunen povuče ponovno, pa se zvono uzdigne
ovaj put do vodoravnoga položaja, te na povratku zatutnji, da mu je
skoro puknuo bubnjić. Drugom rukom povuče uže velikoga zvona.
Ovo zatutnji još silnije. Huttunen je nastavio naizmjence potezati
užeta, pa je odjekivala doista raskošna zvonjava. Zaključi pritom,
sasvim mu dobro uspijeva, donekle prikladno pozivati bogobojazan
puk u crkvu.
Huttunen sad počno premišljati, koliko dugo zapravo mora zvoniti,
da bi ispunio zadaću? Deset minuta ili dulje? Zvoniti je bilo neizmjerno
naporno, a uz to je morao na oku držati i slugu Launolu, koje je
pripravan na bijeg sjedio ispred jednoga prozorskog otvora.
Huttunen je potezao užeta, znoječi se, a crkva je odjekivala od
snažnoga zvuka što je izvirao iz zvona. Mogao si je zamisliti, da se te
paklene zvuke moglo čuti daleko, sve do najudaljenijega sela. Baš
dobro, što neće još i Rovaniemi svjedočiti, kako u ovoj pobožnoj župi
kršćane zovu na pjevanje.
Huttunen uspije letimično pogledati na svoju džepnu uru.
Pokazivala je minutu do deset. Odluči prestati sa zvonjavom točno u
deset. Tako je uobičajeno, prosudio je, napokon je i pastor morao doći
na red sa svojim udjelom. Uši su mu bile već potpuno zaglušene od
satanske tutnjave.
Točno u deset ispusti užeta iz ruku. Manje zvono odjekne još
dvaput, ono veće jedanput. Izbom u zvoniku zavlada božanska tišina.
Poslije nekoga vremena se dolje iz crkve začuje pobožno pjevanje.
Kršćanski puk nije u Huttunenovoj zvonjavi zamijetio ništa neobično.
Od pastorove se propovijedi gore u zvoniku nije moglo razumjeti
baš ništa. No kad je odjeknula završna pjesma, nije ni Huttunen
izdržao, a da se ne pridruži. Bogoslužje je završilo, pa ljudi napustiše
crkvu, kako bi izravno odbrzali na športsko igralište. Te nedjelje nitko
nije prikupljao milodare, jer je crkvenjak bio bolestan, a njegov je
zamjenik sjedio svezan u izbi na vrhu zvonika. Izgleda, nitko od
članova župe nije požalio zbog te okolnosti i propusta. Huttunena
nešto probode u prsima... Jer, on bijaše kriv, što djeca u nekoj dalekoj
neznabožačkoj zemlji neće dobiti misionarski prilog ove župe.
Postane li ikad imućan trgovac, odluči na prečac, nadomijestit će župi
i misionarima nastalu štetu.
Iz zvučnika na športskome igralištu odjeknuše pozivi. Huttunen
stane pred prozorski otvor i podigne Ervinenov dalekozor. Ugleda
natjecatelje u športskoj odjeći za vježbanje, te uokolo stotine
gledatelja. Na jednoj strani igrališta, u blizini vrata, daskama je bio
napravljen svojevrstan odjeljak, u kojemu su bili nanizani stolci. U
prvome je redu sjedio pokrajinski poglavar, a oko njega moćnici iz
župe. Bili su tu načelnik Jaatila, predsjednik općinskoga povjerenstva,
liječnik Ervinen, pastor i nekoliko seljaka. A među njima Viittavaara i
Siponen. Prvi je na počasno mjesto doveo i svoju ženu, dok je drugi
počastio priredbu samo osobno.
Huttunen pokuša pronaći dalekozorom i savjetnicu Sanelmu
Kayramo. Sustavno je pretraživao redove promatrača. Napokon ju
uoči... Stajala je izvan igrališta, na malenoj uzvišici obrasloj
crnogoricom, nedaleko groblja. Tamo je bila cijela skupina mladih
žena, odjevena u šarene suknje i sa sjajnim rubcima na glavi.
Ugledavši Sanelmu, Huttunen se toliko razveseli, da joj je gotovo
zaurlao pozdrav odozgor sa zvonika.
Pokrajinski poglavar je uzeo riječ. Zvučnici su bili postavljeni tako,
da se u zvoniku zapravo moglo čuti dva govora... Zvučalo je, kao da
poglavar oponaša samoga sebe. Govornik je naglasio uzvišen utjecaj
športa na ćudoređe, te je potaknuo građane neka iskoriste svaku
prigodu za športsko natjecanje. Ukazao je i na plaćanje ratne štete, na
što je Finska bila obvezana, pa je njeno namirivanje bio velik športski
uspjeh jedne cijele nacije.
- Zakasni li vlak s isporukama u sklopu namire ratne štete -
opisivao je - pa dođe na državnu granicu makar i samo jednu jedinu
desetinku sekunde prekasno, primatelj odmah zahtijeva velike
novčane kazne. Neka to mladeži u našoj zemlji bude očigledan
primjer, kako se do ciljne vrpce ne smije stići prekasno.
Poglavar još ukaže na Olimpijske igre, koje bi trebale biti održane
sljedećega ljeta u Helsinkiju. Izrazio je nadu, da će na njima
sudjelovati i športaši iz ove župe, te će mnoga zlatna i srebrna odličja
donijeti kući u Laponiju.
Poslije govora uslijediše natjecanja. Sluga Launola dopuže do
Huttunena i znacima mu pokaže, on bi također htio promatrati.
Premda ga Huttunen nije mogao smisliti, ipak mu je napravio mjesta
uz prozor. Tako je nesretan crkvenjakov zamjenik mogao zahvalno
pratiti bacačke discipline. Upravo je bacao koplje neki čovjek iz
Kantojarvija. Sprava je doletjela u poglavarov odjeljak, pa je športaš
smjesta isključen, iako je trenutačno vodio s do tada najboljim
izbačajem.
U skoku s motkom rabili su nove, suvremene bambusove motke.
Huttunen je očekivao odgovarajući ishod, no pobjednik je s naporom
preskočio samo 345 centimetara. Kad mu je poslije natjecanja
uručivana srebrna žlica, Huttunen nije mogao izdržati, te je uzviknuo
sa zvonika:
- Šmokljan!
Uzvik propara nebo povrh športskoga igrališta. Gledatelji i počasni
gosti se zapiljiše u oblake, odakle je po svemu sudeći došao povik. I
upravo u tom trenutku doletješe s groblja dvije vrane, odvratno
grakćući. Poglavar i ostatak gledateljstva ponovno usmjeriše
pozornost na športska nadmetanja...
Utrku na 400 metara s preponama, Huttunen je pratio s osobitom
napetošću. Pojavila su se samo tri sudionika, te uz njih snimatelj iz
Sjevernih vijesti. Taj je trčao pokraj športaša, ogrtača uskovitlanog na
vjetru, no predano snimajući utrku. Huttunen zaključi, teško
nadmetanje je na koncu dobio snimatelj. Jer, pred ciljnom je
ravninom, na posljednoj zapreci, vodeći trkač ozlijedio koljeno.
Ozljeda je bila toliko teška, da su ga odmah morali odnijeti liječniku
Ervinenu, u počasni odjeljak. Ervinen se uljudno naklonio poglavaru,
zatim svukao natjecatelju donji dio odijela za vježbanje, pa ga rubom
dlana udario po koljenu. Bolan krik propara zrak.
Tako su Huttunen i sluga Launola pratili natjecanja, od početka do
kraja. No Huttunenov je dalekozor ipak bio više usmjeren na
savjetnicu Sanelmu Kayramo, nego na pobjednike natjecanja. To se
može i shvatiti, jer su joj zlatne vlasi toliko dražesno lepršale na
kasnoljetnome vjetru.
 33

Nema milosti za luđake

Poslije službenoga dijela priredbe, poglavar je bio gost kod

načelnika Jaatile. Za njega je zagrijana sauna, na obali rijeke Kemi. Na
trijemu su posluženi ukusni zalogajčići, a uz to je bilo i kave. U
poglavarovoj pratnji bili su, osim načelnika, još i liječnik Ervinen,
pastor, predsjednik općinskoga povjerenstva i bankovni direktor
Huhtamoinen. Učitelja su izostavili, umjesto njega je bio pozvan
Viittavaara, koji je ipak posjedovao ugledno imanje, a i obogatio se
zahvaljujući potražnji prouzročenoj ratom u Koreji.
Razgovori su se vrtjeli oko rata u Koreji, Olimpijskih igara, ratnoj
šteti, industrijalizaciji Laponije, kao i o iskrčivanju šuma, koje je
započelo i na državnim zemljištima.
- Naš će se narod ponovno uzdići - ustvrdi pokajinski poglavar,
izlazeći nag iz studene vode rijeke Kemi.
Kad je uzvišeno društvo napustilo saunu, pa se povuklo u
naćelnikovu sobu, otvorena je mala staklenka konjaka. Piće je
rastočeno u čaše, pa ih nazočni podigoše u znak zdravice. Ostalo je na
jednoj jedinoj čaši, jer je za nevolju upravo poglavar bio borac za
suzdržavanje od pića...
- Ah, da, sad o nečemu drugom... - napomene ugledan predstavnik
pokrajinske vlasti. - Sve gore do Rovaniemija se priča, ovdje u župi
imate nekakvoga duševno bolesnoga čovjeka, koji se protivi
bolničkome liječenju u Ouluu. Kažu još, on navečer iz vlastitoga
zadovoljstva urla poput vuka.
Načelnik si bučno pročisti grlo.
- Ah, takvih luđaka ima posvuda... - odvrati na izgled nemarno. - U
svakome selu.
Nastojao je umanjiti značaj tog slučaja.
Ali zato započeše Ervinen i Viittavaara, lica zarumenjenih od
konjaka, izvješćivati poglavara o postupcima mlinara Gunnara
Huttunena... Potanko su pobrojali i opisali njegova djela, tvrdeći kako
je opasan, ima oružje te cijelo selo drži u strahu i užasu. Tom se
čovjeku ne može stati na kraj, zaključiše jednoglasno.
Načelnik je sve to pokušavao ublažiti.
- Mlinar sam po sebi nije opasan - pojasnio je.
- Nego tek priglup i pomalo lud. Uopće se ne isplati, uzimati ga
ozbiljno. Nakon svega, opisao bih ga kao dobroćudnoga luđaka... On je
doduše nemiran, ali bezopasan i po prirodi doista podnošljiv čovjek.
No poglavar je već dovoljno čuo o tom slučaju...
- Ne dolazi u obzir - naglasio je - da na mojemu području slobodno
po šumama trčkara naoružan, poremećen čovjek. I koji je još k tomu,
po svemu sudeći, vrlo opasan. Načelniče Jaatila! Morate pojačati
potragu. Tog se čovjeka neodložno mora smjestiti u bolnicu. Za
pojedince poput njega postoje posebne državne ustanove.
Upravo u tom trenutku odjekne iz daljine, iz smjera brda Reutu,
tužno zavijanje. Prozor je bio odškrinut, no poglavar ga sasvim otvori
i počne pozorno osluškivati. Lice mu se razvedrilo od napetosti.
- Vuk? - rekao je. - Zar to nije vučje dozivanje?
Načelnik također priđe prozoru, hineći kao da i on osluškuje...
- Da, jamačno... - reče tad, istodobno pokušavajući zatvoriti prozor.
- Nekakva usamljena životinja, koja je možda došla preko granice. Sad
ljeti je potpuno bezopasna.
Pokrajinski poglavar nije dopuštao da se prozor zatvori.
- Ovo mi je prva prigoda - napomenuo je - da mogu čuti urlik
jednoga pravog, divljeg vuka. To je jedno od najčudesnijih iskustava u
mojemu životu! Načelniče, natočite iznimno još malo konjaka!
Ervinen prekine to oduševljenje, primijetivši podrugljivo:
- Nije to nikakav vuk...! Ta poznajem glas svojega pacijenta. To je
mlinar Huttunen, on to urla.
Javi se i Viittavaara...
- Upravo tako zavija, svaki put - pojasni. - To je Huttunen, nikako
običan vuk. Ti si ga i sam prepoznao, Jaatila.
Načelnik morade priznati, sluh mu sad također bolje razlučuje... Pa
je to možda ipak Huttunen, koji tamo urla.
Pokrajinski poglavar se razbjesni.
- Sve mi je to nepojmljivo! - dreknuo je. - Dopušta se tom čovjeku
da utjeruje strah ljudima, kako ga volja?! Zašto odmah ne krenete i
uhitite ga?
Načelnik pojasni, u ovo doba bez snijega, nije tako jednostavno
pronaći mlinara. Potrebno je mnogo ljudi, pasa tragača, sreće... U župi
imaju samo jednoga jedinog redarstvenika, stražmeštra Portima. A on
nije dorastao svojoj zadaći, pa je dopustio već više puta da mlinar
umakne. Tog Huttunena treba sad jednostavno ostaviti, neka urla...
Kasnije tijekom jeseni, odmah poslije prvoga snijega, obećao je još
načelnik, on će osobno okončati to urlikanje i zavijanje. Trenutačno se
ne može učiniti baš ništa.
Pokrajinski poglavar, međutim, nije dijelio to mišljenje.
- Pobrinut ću se za to... - najavio je - da iz pogranične postrojbe u
Rovaniemiju pošalju izvidnike i pse tragače. Jednoga jedinog čovjeka
se može naći u šumi, u to sam siguran. Ako vi, načelniče Jaatila,
nemate dovoljno ljudi i pasa, osobno ću poskrbiti za tu stranu cijeloga
slučaja.
Zatvoriše prozor. Poglavaru natočiše još kave. Načelnik Jaatila je
uvrijeđeno sjedio u svojemu stolcu. Njegov način provođenja vlasti je
netom bio oštro kritiziran. Krivi su za to bili brbljavi liječnik Ervinen i
budalasti seljak Viittavaara... I dakako, glavni vrag osobno, taj
Huttunen.
Poslije nekoga vremena, načelnik predloži pokrajinskome
poglavaru, s mlinarom Gunnarom Huttunenom bi trebalo započeti
neku vrst mirovnih pregovora, težeći nagodbi.
- Ne bi li se čovjeka moglo... - predložio je - na neki način
pomilovati? Moglo bi mu se poslati poruku, da može izaći iz šume, te
da zbog njegovih ranijih prekršaja neće biti podignuta optužnica. I da
neće biti odmah otpremljen u bolnicu... Siguran sam, pojavit će se i
smiriti. Moglo bi se od njega zahtijevati pismenu izjavu, da nikad više
neće urlati. Ovdašnja savjetnica za poljodjelstvo je nagovijestila, da
održava vezu s tim čovjekom. Time bi ovaj žalostan slučaj bio skinut s
dnevnoga reda.
Pokrajinski poglavar razmisli o prijedlogu, ali dođe do
nepovoljnoga zaključka.
- Ne - reče odlučno. - To neću dopustiti. Zločinca bi se još moglo
pomilovati, za to nema zapreke, ali kako pomilovati duševnoga
bolesnika? Takvo nešto ne spada pod moć redovite vlasti. Slučaj je
prost i jednostavan, čovjeka treba prvom povoljnom zgodom
otpremiti u duševnu bolnicu, gdje mu je trajno mjesto. Ne dopuštam
da u šumama mojega područja neki čovjek urla.
U predvorju zabučaše glasovi. Tad uđe služavka i priopći
načelniku, neki Launola želi razgovarati s njim. Jaatila pođe za njom u
predvorje. Pokrajinski poglavar začuje, kako se u uzbuđenome
razgovoru spominje ime mlinara Huttunena. I odmah pozove
načelnika i slugu Launolu u radnu sobu.
- Ispričajte, mladi čovječe - reče pridošlici - što znate o tom
mlinaru Huttunenu?
Launola se nakloni i započne napomenom da je preuzeo
zamjenjivati crkvenjaka, dok je ovaj bolestan.
- Čovjek ima proširenje pluća - pojasni sluga - pa leži u postelji, jer
mu ne pomaže nikakav lijek... I jer nema novaca za nekoga drugog
liječnika... Hm... Ehm... Osim za liječnika Ervinena.
- Prijeđi na stvar, Launola - okosi se Ervinen na njega. - Zabaljena
crkvenjakova pluća ne zanimaju poglavara.
Launola tad ispripovijedi, ujutro se popeo u crkveni zvonik, kako
bi zazvonio za bogoslužje. U tornju je Huttunen vrebao na njega.
- Kunnari me je nokautirao udarcem - priopćio je - te me tako
svezao da nisam mogao uteći ni vikati. Potom je on zvonio, a poslije
bogoslužja smo gledali športska natjecanja. I gospodina poglavara
smo vidjeli tamo.
Launola je još opisao, kako je cijeloga dana bio Huttunenov
zatočenik. Tek je predvečer Huttunen s njim napustio izbu sa zvonima
na vrhu tornja, pa ga je zatvorio u crkveni podrum. Odatle je upravo
uspio pobjeći kroz prozor.
- To je sve, što sam htio reći - zaključi Launola. Slugu pustiše neka
ode. Kad se vrata zatvoriše za njim, poglavar reče strogo:
- Budući da taj čovjek ustrajava s takvim ponašanjem, pa još
pokazuje ovakvu drskost po danu, treba ga najhitnije uhititi. A u
slučaju potrebe, i uz pomoć vojske. Može li se zamisliti gori vjerski
zločin? Luđak zvoni u božjemu domu!
Pokrajinski poglavar ponovno otvori prozor. Svi počeše
osluškivati, šutke. Ali je na brdu Reutu sve ostalo mirno. Huttunen je
upravo bio na putu u svoj okol na zapadnoj obali rijeke...
 34

Prodaja mlina

Prošlo je nekoliko dana, a tad se pojavi u okolu znanac... Happola

iz Oulua! Huttunen je ležao ispod svojega zaklona i čitao iz udžbenika
o trgovini, kad prhnuše zlosretne šojke s krova, pa ga preplašiše pri
čitanju. S puškom u ruci čekao je pridošlicu. No tad ugleda svojega
sudruga iz bolnice...
- Kako možeš već biti ovdje? - upita ga odmah, umjesto pozdrava.
- Ta pisao si! - odvrati Happola. - Uopće nije bilo jednostavno, doći
do tvojega novog boravišta doista je nezgodno. No ti si u svojemu
pismu sve poprilično točno opisao. Jedino poštanski pretinac nisam
uspio naći, ni uz najbolju volju.
Happola je djelovao živahno i zadovoljno. Na sebi je imao kožnatu
jaknu i hlače koje se uvlači u čizme. Otraga je na hlačama imao
našiven kožnat podložak. Čizme su mu bile nove i sa sarama. Huttunen
objesi iznad vatre kotlić za kavu, pa nareže svojemu sudrugu kruha i
slanine.
Poslije prve šalice kave prijeđe Happola na stvaran razlog svojega
dolaska. Izvijestio je, prije dva dana je otišao iz Oulua, te je prenoćio u
Kemiju i zatim pogledao mlin na Suukoskiju.
- Jučer i danas sam - izvijesti on Huttunena - njuškao po tvojemu
mlinu.
- No, kako ti se sviđa? - upita mlinar napeto. - Dobro je sređen, zar
ne?
Happola prizna, mlin je donekle ispravan... Gledano površno,
dakako. Zgrada je svježe oličena. Brana je djelovala čvrsto. I vodna
kola su uporabljiva. Glede pogonskoga remena nije toliko siguran.
Huttunen napomene, upravo je proljetos naručio nov remen, za
mlinsko kamenje. Taj leži nepodignut na željezničkoj postaji, tek treba
platiti račun u željezariji u Kemiju.
- Ja ti ne razumijem mnogo o mlinovima - reče Happola. - No
kamenovi za krupicu su mi djelovali novijima od onih za brašno. A
kao što znaš, uporaba kamenova za krupicu se danas gotovo i ne
isplati.
- Ali mlinski će kamenovi - ustvrdi Huttunen - zasigurno služiti još
nekoliko godina.
- Najveći nedostatak mlina je ipak - nastavljao je Happola - što su
najdonji trupci i grede na zgradi poprilično natruli. Na južnoj se strani
mora izmijeniti najmanje tri sloga trupaca. Isti je nedostatak na
donjemu kraju dovodnoga oluka. Provjerio sam trupce i grede nožem,
pa je vršak ovoliko ušao, premda sam pritisnuo lijevom rukom.
I Happola pokaže koliko se zabio nož, otprilike pedalj.
Huttunen prizna, na zidu prema vodnome kolu morat će se,
tijekom predstojećih godina, doista obnoviti nekoliko slogova trupaca.
No budući da mlin počiva na stupovlju, ugradba novih trupaca i greda
nije nikakva poteškoća.
- Podigneš li polugom trupce - pojasni Huttunen - sve do visine
stupa, pa ispod izmijeniš natrulo drvo, trebaš poslije toga tek spustiti
zgradu na mjesto. I sve je gotovo. Bilo koji tesar napravit će ti to za
dan-dva.
- No to će ipak utjecati na cijenu - naglasi Happola. - I moraš imati
na umu, ja uopće ne trebam mlin, jer nisam u poslu sa žitaricama.
Unatoč tome Happola ponudi otkup mlina. Cijena je bila neznatna,
za taj bi iznos Huttunen mogao pribaviti tek malenu kućicu i dva-tri
radna konja s opremom i kolima... Unatoč tome bio je prisiljen
prihvatiti cijenu, jer ovdje vani u pustari nije mogao očekivati bolje
ponude. Muškarci potvrdiše utanačenje rukovanjem, pa je time sve
bilo uglavljeno. Happola obeća poslati novac, čim bilježnik ovjeri
ugovor. Još je napomenuo, isprave će srediti čim se vrati u grad.
- Slučajno poznajem jednoga bilježnika u Kemiju - reče još
Happola. - Morao bih se tek raspitati nije li možda mlin opterećen
dugovima, premda ti dakako vjerujem, ne radi se o tome.
Izgledao je jako zadovoljan tom prvom kupovinom mlina u
svojemu životu.
Muškarci se prisjetiše svojih zajedničkih dana u bolnici. Huttunen
je htio čuti, kako je Happoli uspjelo izaći iz umobolnice.
Happolino se lice smrkne, čim je razgovor došao na to.
- Prokletstvo! - uzviknuo je. - Ta me šala koštala nekoliko godina
života... Posljednjih pet sam proveo u umobolnici potpuno
nepotrebno.
Ispripovijedio je, poslije isteka deset godina otišao je ravno
liječniku i objavio, sad je doista sasvim zdrav. Iznio je i cijelu priču. U
prvi mah ga nisu potpuno shvatili, ali napokon, poslije otkrivanja
njegovoga dvostrukog života u gradu, povjerovali su mu potpuno.
Nevoljko su ga proglasili zdravim, no za otpuštanje iz umobolnice su
mu postavili zapreke.
- Kad se nisu dosjetili ničega drugog - navede poduzetnik -
namjestili su u bolnici jednoga gospodarskog stručnjaka. On je rekao,
bolnica ne hrani zdrave ljude zabadava. Tresnuo mi je na stol račun,
rekavši pritom, ako ne platim neću izaći. Tad su me strpali u samicu, u
ćeliju za nemirne bolesnike, te mi još i zaprijetili luđačkom košuljom,
ako ne izrigam lovu.
Raspitivao se, s kojim mu pravom zahtijevaju plaćanje za pet
posljednjih godina u bolnici, i to za smještaj, hranu i liječničku skrb.
Na to su mu rekli, zapravo ima osnova da mu zaračunaju troškove
svih deset godina, no potraživanje za hranu i smještaj tijekom prvih
pet godina je zastarjelo. Tako je napokon bio prisiljen izbrojiti novac
za primljenu njegu.
- Račun je bio prava svinjarija... - nastavio je Happola. - Odvratan
tip, taj gospodarski stručnjak. Za hranu su određene cijene gotovo kao
u gostionici, s podnevnim i večernjim obrokom i svim mogućim
liječenjima. A stanarina! Kao da sam boravio pet godina u hotelu!
Cijeli je iznos, uz to, morao biti plaćen odjedanput. Kad sam izašao, iz
istih sam stopa otišao jednome odvjetniku... Cijeli će slučaj ove zime
doći pred pokrajinski sud. Ali platiti sam morao, unatoč svemu, pa
sam to i učinio.
Happola je bio bijesan. Iskalio se na bolničkome jelu.
- Kašu sam jeo deset dugih godina. Ti si ju odbio, ali ja sam ju jeo...
I po kojoj cijeni, prokletstvo!
- Ta žderačina doista nije mnogo vrijedila - složi se Huttunen.
Još se dobro prisjećao glavnoga jela u ustanovi, guste kaše od
zobenih pahuljica. Kaša je bila ugrušana i kod izdavanja najčešće već
hladna. Često je u njoj bilo i dijelova klasja...
- Tako pljačkaju čovjeka u jednoj državnoj ustanovi - požali se
Happola. - Ali srećom, rat u Koreji još nije završio. U Kiiminki 43 sam
prodao šumu sa šesnaest hektara. S tim sam novcem platio bolnički
račun. I još je preteklo toliko, da ti mogu pomoči oko tvojega mlina.
Imam u Kajaaniju kupca za mlin, dakle ne kupujem ga da bi stajao.
- A kako su naši zajednički supatnici iz bolničke sobe? - upita
Huttunen.
Happola odmahne glavom.
- Kao i uvijek... - odvrati. - Jedino je Rahkonen umro početkom
srpnja. To je bio onaj, koji bi od jutra do večeri sjedio u kutu,
nabranoga čela. Jedne večeri je jednostavno umro. Nije ništa rekao,
tek se prevrnuo. I to je bilo sve. Umjesto njega su nekoliko dana
kasnije dopremili jednoga, što je bio malo bodriji. Od onih, što se
neprestance smiju svemu. A mršavko, sjećaš li ga se još? Jadan dječak,
vrlo mu je teško palo što si utekao. Tjednima je pitao, kad ćeš se opet
vratiti... Zatim i ona čistačica, koja je uvijek vikala uokolo! Premjestili
su je na ženski odjel, pa je tamo proklinjala lude žene, dok je jednoga
dana nisu pretukle. Pritom su joj slomile jednu nogu, pa sad leži u
ubožnici. Žene su ju toliko temeljito sredile, da se neće vratiti prije
Božića. Kod nas je poslije toga čistio neki muškarac. Neki lijen
prostak. Ne govori ništa, ali ni ne radi ništa.
- A liječnik?
- Trlja još uvijek svoje naočale, kao i ranije - izvijesti Happola. - Taj
je doista pobjesnio, kad sam mu rekao da sam zdrav, pa zbogom!
Započeo je kriještati i vikati, te se nije smirio dok nisu došli
njegovatelji i priprijetili da će ga strpati u luđačku košulju. Bio mu je
to težak zalogaj. No to je i razumljivo... Liječi nekog tipa deset dugih
godina, kao navodnoga luđaka, da bi ovaj iznenadno došao i rekao da
je zdrav.
- Liječnik je i sam živčani bolesnik - ustvrdi Huttunen.
- To bi se doista moglo reći... - složi se Happola.
- Najluđi liječnik u Finskoj.
Huttunen pokaže svojemu drugu okol, opremu koju je pribavio od
Ervinena, pušku i Piittisjarvijevu pecaru žestice. Ispripovijedio mu je i
o svojoj sudbini, te svemu što se zbivalo. Uzimajući u obzir trenutačne
okolnosti, napomenuo je gostu, može smatrati da zasad živi sasvim
dobro. No za dulje vrijeme takav pustinjački život ipak nije nikako
prihvatljiv. Zimi će biti vrlo teško opstati. Kad padne snijeg, vlasti bi
mogle otkriti njegov okol. Mislio se povući dublje u pustaru, gdje bi si
sagradio kolibu. No ponajprije si mora stvoriti novčanu podlogu.
- Takav pustinjački život je poprilično težak - zaključi Huttunen.
Potom je još ispripovijedio o svojoj trgovačkoj izobrazbi. Pokazao
je lekcije za učenje, primljene od dopisne akademije, te govorio rabeći
stručne izraze iz poslovnoga svijeta. Happola je to slušao sa
zanimanjem.
- Kad ti ne bi bio službeno lud - napomenuo je - bili bismo dobar
dvojac. Ja sam cijeloga života radio u trgovini. Veletrgovina bi me
zanimala... Završi ti tu trgovačku školu, pa ćemo vidjeti što dalje.
Mogli bismo u Ouluu ili Kemiju otvoriti veletrgovačku poslovnicu. Ja
bih putovao radi poslova, a ti bi sređivao papirne gnjavaže i tekuće
poslove.
Huttunen posluži svojega posjetitelja usoljenim potočnim
pastrvama. Poslije jela ga je još otpratio do glavne ceste. Rastajući se,
Happola se oprosti s njim rukovanjem.
- Odmah sutra ću ti poslati nešto napismeno o kupovini mlina... -
napomenuo je. - Novac ćeš dobiti, čim isprave budu gotove, glede toga
možeš biti bezbrižan.
Huttunen se zadovoljno vrati u okol. Osjećao je ponovno, poslije
dugoga vremena, barem nekakav dašak sigurnosti. Po prvi put poslije
više mjeseci, budućnost mu se ukazivala u nešto jasnijemu svjetlu.
Napredovao je s učenjem... Možda će uskoro moći otputovati sa
Sanelmom Kayramo u inozemstvo i tamo započeti nov život!
 35

Neugodne novosti

Sljedećega je tjedna Piittisjarvi ponovno dovukao u odmetnikov

okol povrća i poštu. Savjetnica je u pismu upozoravala Huttunena
neka više ne urla, jer je pokrajinski poglavar osobno priprijetio, poslat
će vojsku neka ga uhiti, ako ne prestanu urlanje i nedjela. Na koncu
pisma je pojasnila, Huttunena ljubi bolno i vatreno, istodobno ističući
značaj učenja o trgovini. Preporučila je i da poslano povrće nariba ili
jede kao salatu.
Došlo je još jedno važno pismo, od Happole. Huttunen ga otvori
pobjednički. Sad je prodaja mlina bila riješena, trebao je tek potpisati
isprave i od Happole podići novac.
No užasno se razočarao, pročitavši poruku. Priopćavala mu je,
Happola uopće ne može kupiti mlin, jer ga je zaplijenio društveni
odbor. Huttunen je proglašen neuračunljivim, pa time nema više
nikakvo pravo otuđiti ili založiti svoju imovinu... Pismo je završavalo:
“Pod tim okolnostima, dakle, neće biti ništa od našega posla.
Pokušaj opozvati zabranu raspolaganja, tad ću zasigurno kupiti Tvoj
mlin. Ostani čvrst. Happola.”
Huttunen posegne za karabinom, gurne cijev u usta i htjede se
smjesta ustrijeliti. Piittisjarvi pokuša smiriti svojega druga...
- Bilo bi doista suludo - rekao je Huttunenu - ako bi se sad ubio. To
bi se gospodi u selu doista svidjelo.
Huttunen promisli o njegovim riječima i zaključi, listonoša ima
pravo.
- Spalit ću taj prokleti mlin - rekao je odlučno.
- Tad ga više neće biti.
Zabacio je pušku na rame i smjesta krenuo u selo. Piittisjarvi je
pokušavao držati korak s njim, ali je zaostao već na polovici močvare
Puukko. Huttunen iščezne u šumi... Listonoša je razmišljao, ako se
Huttunen ovako raspoložen pojavi u selu, tek će tad doći do prave
nevolje.
- K tomu još i s pucaljkom... - promrmljao je zabrinuto.
Bilo je poslijepodne... Tlo se u močvari ugibalo pod stopalima, a
blato je štrcalo, dok je odmetnik trčao prema glavnoj cesti. Prošao je
mimo sela sa željezničkom postajom, zatim odveslao na drugu obalu
rijeke Kemi, pa poprijeko kroz šumu odjurio do Suukoskija. Usput je
obim rukama trgao komade brezove kore sa stabala. Do mlina je
stigao okupan znojem. Otrgnuo je zakovana vrata i jurnuo uz stube.
Iz drvene škrinje pokraj peći zagrabio je pun naramak suhoga
triješća. Snažnim je kretnjama narezao klupko strugotina. Tad je sve
odnio dolje, pa je između kamenova za krupicu i brašno, doneseno
poslagao za potpaljivanje vatre. Cjepanice je poslagao rahlo, te je
između nagurao strugotine i komade kore. Zatim je iz džepa izvukao
žigice... Kresnuo je jednu, ali je bio toliko uzbuđen, da mu se ugasila u
rukama, uzdrhtalim od bijesa.
Ogledao se uokolo... U tome je mlinu sve bilo poznato i pouzdano.
Kamenje, zidni trupci, škrinje, spremnik za brašno... Kao da su svojega
gospodara i vlasnika preklinjali za milost, nijemo mu stavljajući do
znanja: ne spaljivati!
Huttunen ne pokuša ponovno. Prikupi sav pribor, zabaci pušku na
rame i napusti mlin. Sveže drvo i strugotine baci na prtljažnik svoje
dvokolice, pa skoči na sedlo poput izvidnika koji kreće na juriš.
- Prokletstvo, spalit ću cijelo selo! - objavi on muklim glasom.
Kundak puške lupao je o okvir dvokolice, dok se Huttunen vozio
kroz središte sela. Viittavaarino imanje proleti u hipu, zatim
Siponenovo, pa trgovina. Tamo je Huttunen usporio, namjerivši
potpaliti Tervolin poslovni prostor... Ipak zaključi, taj je plijen previše
sitan. Njegov je bijes težio većoj osveti. Zastao je tek ispred
vatrogasnoga spremišta. Možda da tu započne?
No pogled mu odluta prema groblju s novom crkvom, najvećom
zgradom u župi... I odmah se dosjeti!
- Spalim li to - promrmlja - tad će napokon naučiti svoje!
Odveze se preko groblja do glavnog ulaza u crkvu. Oko crkve je
bilo sve tiho i pusto, a vrata je zatekao nezaključana. Huttunen unese
drvo i strugotine. Odluči složiti drva za vatru ispred samoga oltara.
Kundak je bučno lupao po podnim daskama, dok je Huttunen klečeći
slagao drva. Odjek je odzvanjao prostranom crkvenom lađom.
 Kad je hrpica drva bila složena, Huttunen ustane i počne opipavati
džepove, tražeći žigice. Bijesan i željan osvete ogleda se po praznoj
crkvi. Pritom mu pogled padne na sliku iznad otlara, koja je
prikazivala raspetoga Isusa. Huttunen šakom priprijeti slici.
- I ti si mi neki mudrijaš! - uzvikne. - Zašto si me morao napraviti
ludim?
Činilo mu se, kao da ga Isus gleda oštro u oči. Patnički izraz na licu
Otkupitelja pretvori se prvo u čuđenje, pa zatim u popustljivu i
strpljivu dobrotu. Otvorio je usta i započeo govoriti. Golema crkvena
prostorija ponovno muklo odjekne, kad je rekao pustinjaku:
- Ne huli, Huttunene... Tvoj razum zapravo ne bi smio biti oštećen.
U dopisnoj akademiji su ti dali dobre ocjene. Pametniji si od
Viittavaare i Siponena zajedno... A i od pastora ove župe, koji je ipak
mogao svoj um izoštriti i obrazovati studijem na akademiji. Taj mi je
čovjek uvijek bio odbojan, on je napokon beznačajan čovjek, odvratan
i običan pop.
Huttunen je slušao zapanjeno...! Zar je potpuno obolio i poludio,
kad mu govori već i slika s oltara?
Isus pak nastavi blaže, ali ipak čujnim glasom:
- Svatko od nas treba nositi svoj križ, Huttunene... Ti kao i ja.
Huttunen prikupi svu svoju odvažnost...
- Ali, u mojemu je slučaju - odvrati Isusu - sve to ipak otišlo malo
predaleko! Ovaj ukleti lov traje sad već skoro pola godine! Već
tjednima se moram smrzavati tamo vani u pustoši, a prije toga sam
morao čučati u Ouluu, u umobolnici... Zar i manje od toga nije
dovoljno?
Isus kimne sućutno. Ali tad ukaže na svoja vlastita životna
iskustva...
- Tvoje su tegobe sitne, Huttunene, uspoređene s onim što su meni
svojedobno učinili ljudi....
Isusovo se lice smrkne, dok je razmišljao o prošlosti.
- Cijeloga života su me progonili... — nastavi tad.
- I napokon su me živoga pribili na križ. Pritom sam trebao nešto i
podnijeti, Huttunene... Ti si ne možeš ni zamisliti, kako strahovito boli,
kad nekome zabiju debele bakarne klinove kroz dlanove i stopala.
Otisnuli su mi trnovu krunu na čelo i zatim podignuli križ. Najgore je
bilo visjeti na križu... Ni jedan čovjek, koji nije bio raspet, ne može ni
zamisliti te patnje.
Isus pogleda Huttunena ozbiljno.
- Ja sam čovjek, koji je za života mnogo propatio.
Huttunen spusti pogled i počne se zbunjeno poigravati s omotom
žigica. Nije točno znao, što bi odgovorio Isusu...
- Ali, ako si ti, Huttunene - ponovno se javi Isus - najozbiljnije
odlučio spaliti crkvu, tad to i učini, koliko se mene tiče. Ova zgrada mi
se i onako nije sviđala, od samoga početka. Meni je milija stara crkva,
tamo prijeko na brežuljku. Gradnja ove ovdje bila je obična
preuzetnost. No ipak nemoj zapaliti vatru ovdje ispred samoga oltara.
Pođi radije u sakristiju ili predvorje, vatra će se proširiti i odatle, s
obzirom na to koliko je zgrada suha. I mogao bi još ukloniti pušku...
Nije primjereno, ulaziti ovamo s puškom o ramenu i noseći naramak
drva za potpalu. Unatoč svemu, ovo je ipak crkva.
Huttunen se pomalo zbunjeno prigne pred Isusovom slikom,
prikupi svoje drvo za potpalu i odnese ga u predvorje. Tamo hitro
potpali vatru. Strugotina i komadi kore planu veselo i poletno. Gust
oblak dima počne se skupljati u predvorju i crkvenoj lađi.
Ubrzo je predvorje bilo toliko ispunjeno dimom, da je Huttunen
morao otvoriti velika ulazna vrata. On se pak pipajući kroz dim, vrati
u crkvu. Tamo je sjeo na jednu klupu i trljao si oči. Nikad ne bi
pomislio, da ovako malena vatra može stvoriti toliko gust oblak dima.
Vjerojatno je uzrok bila okolnost, što u crkvi nije bilo propuha.
Oblak dima pokulja kroz glavna crkvena vrata i počne se mimo
vatrogasnoga tornja vući prema selu. Zveckajući vedrima, gasitelji su
već hitali prema crkvi. Istodobno je Huttunen pokušavao raspiriti
vatru u predvorju. Puhao je u pougljenjeno drvo, tako da se ražarilo i
plamenovi ponovno izbiše. Dim ga je sve više tjerao na povlačenje u
unutrašnjost crkve. Vani su se mogli čuti uzvici gasitelja. Oblak dima je
u crkvi postao gušći, kad su pridošli ljudi počeli bacati vodu u
predvorje. Vatra je počela šištati, a plamenovi ugasnuše.
Huttunen nije mogao vidjeti gasitelje, no sudeći prema glasovima,
bili su vrlo brojni. Sad je morao pobjeći, jer toliko ljudi nije mogao
zaustaviti čak ni s oružjem u ruci. Duboko udahne zrak, protrči kroz
predvorje, kroz šištavu vatru i izravno na svjež zrak. Pušku je imao na
ramenu, a dlanove ispred suznih očiju. Ljudi prestravljeno uzmaknu.
Ubrzo je mogao ponovno vidjeti, pa je našao put prema groblju.
Skakao je preko nadgrobnih spomenika, prebacio se preko živice i
odbrzao u šumu.
Stigao je i načelnik Jaatila. Mogao je utvrditi, gašenje vatre je bilo
uspješno. Kad ga izvijestiše, da je mlinar Gunnar Huttunen pokušao
spaliti crkvu, načelnik objavi odlučno:
- Sutra odmah ujutro počinje velika potjera. Telefonom ću iz
Rovaniemija pozvati vojnike i pse tragače.
 36

Progon počinje

Ujutro se na željezničkoj postaji zaustavio teretni vlak, što je bilo

neobično. Na njegovome su kraju bila kola za stoku, na kojima se
otvoriše dvostruka vrata. I van iskoči pola voda pograničnih izvidnika
s kacigama na glavama. Sa sobom su imali veliki šator, poljsku kuhinju
i dva psa tragača, tlz to je svaki čovjek bio naoružan strojnicom.
Narednici su urlali, a izvidnici se postaviše u redove. Zapovjednik
postrojbe, čvrst poručnik, podnese prijavak.
- Dobro došli, moja gospodo! - odvrati načelnik Jaatila. - Pred vama
je teška i pogibeljna zadaća, ali se uzdam u vas i ponajprije u pse.
Načelnik ponudi poručniku cigaretu. Narednici su izvikivali
zapovijedi, pa se izvidnici prestrojiše za pokret. Uz tutnjavu koraka
postrojba se usmjeri prema obali rijeke, gdje ih je čekala skela.
Viittavaarinoga konja upregnuše u top 44 za vojnički grah. Psi tragači i
poručnik povezoše načelnika u automobilu. Životinje su nosile brnjice
i bile su zasad bezopasne. Bili su to veliki ovčarski psi, gustoga krzna,
a djelovali su neveselo i razdraženo. Poručnik potrepće jednoga psa i
ponosno pojasni načelniku:
- Ovaj se zove Pogranični vrag, a drugi je Blessie. Dečki ne poznaju
šalu.
Četvoronožni “dečki” ničim nisu prokomentirali ovu pohvalu.
S pristana skele vojnici se strojevim korakom zaputiše do
športskoga igrališta u središtu sela. Tu se već okupila skupina
mještana, opremljenih pucaljkama i naprtnjačama. Pribroji li se žene i
djecu, što stajahu uokolo, na igralištu je bilo više ljudi nego na
okružnome športskom natjecanju.
Načelnik je putem razglasa potjernicima izdao upute. Ljudima je
podijeljena hrana, a uz to i zemljovidi. Seljaci se svrstaše u skupine od
po deset ljudi. Sunce je sjalo blistavo, vrijeme je bilo prikladno za
veliku potjeru. Seljaci dobiše sačmu za svoje pucaljke, a pogranični
izvidnici napuniše spremnike svojih ubojitih strojnica.
- Stvar može ispasti usrano - primijeti jedan izvidnik.
- Ja smatram lov na jednoga čovjeka boljim, nego gašenje
šumskoga požara - odvrati njegov drug iz stroja. - Prošli put za Ivanje
trajalo je to neprekidno dva tjedna... Kad smo završili, svaki je od nas
imao na licu sloj čađe debeo dva centimetra.
- U ratu sam nekoliko puta hvatao padobrance... Te luđake izvući
iz šume, vjerojatno je nešto slično ovome.
Poručnik zapovijedi ljudima, neka začepe i poslušaju načelnikove
naputke.
- Naglašavam još jedanput - zaključio je Jaatila svoj govor - čovjek
kojega tražite je naoružan i krajnje pogibeljan. Ne preda li se odmah
na prvi poziv, treba posegnuti za silom. Vi zasigurno razumijete, što
time mislim.
Tad se okrene poručniku.
- Onako između nas... - reče mu. - Zapravo možete tog Huttunena
ustrijeliti, čim se pokaže.
- Razumijem - bio je kratak, sažet, vojnički odgovor.
Potjernici se podijeliše u dvije skupine. Dvadeset seljana treba
preuzeti šume istočno od rijeke Kemi, dok će glavnina biti skelom
prebačena na drugu obalu, kako bi pročešljala divljinu na zapadnoj
obali. Načelnik je pak kod željezničke postaje uredio zapovjednički
stožer.
Kad je listonoša Piittisjarvi doznao o potrazi, uplašio se za svoju
pecaru. Provezao se na dvokolici mimo postrojbe za potragu i pohitao
do Huttunenovoga poštanskog pretinca. Dvokolicu je skrio u šumi, pa
žurno nastavio pješice, kako bi spasio svoje postrojenje i istodobno
opomenuo Huttunena. Prispjevši u okol, zatekao ga je praznog.
Prigušeno je dozivao Huttunena, ali odgovora nije bilo. Odmetnik je,
izgleda, bio negdje na rijeci, jer u okolu nije bilo njegove puške ni
ribičkoga pribora.
Piittisjarvi rastavi svoj pogon za pripravu žestice, pa dijelove skrije
ispod starih smreka. Iz rupe u močvari izvuče svoju posudu za žesticu,
u kojoj je još bilo dobrih pet litara brije.
Na Huttunenovoj naprtnjači je ostavio upozoravajuću poruku:

“ Vojnici te traže posvuda, Huttunene. Briši što prije! Piittisjarvi. ”

 Listonoša naprti posudu na leđa i žurno napusti okol. Procjenjivao
je, stići će do glavne ceste prije nego potjernici prispiju na to područje.
No sad se tražila brzina, nije bilo vremena čak ni za cigaretu. U
najboljem slučaju, mogao si je priuštiti po gutljaj iz posude, a i to tek s
vremena na vrijeme.
Bilo je to već drugi put ovoga ljeta, da je Piittisjarvi morao
spašavati i otpremati svoju pecaru. Ako je prošli put morao trčati i
žuriti, ovo sad je bila prava jurnjava. Listonoša je trčao preko mekanih
močvara i kroz guste šume, s jednom jedinom misli u glavi: mora stići
na drugu stranu glavne ceste, prije nego ovo područje postane
nesigurno zbog nazočnosti vojnika.
No pogranični izvidnici su brzo i uvježbano oblikovali lančani
stroj. Kretali su se bešumno kroz šumu, pa im je malen i oznojen
listonoša uletio ravno u ruke. Pas tragač je zaurlao i zasigurno bi
čovječuljka rastrgao na komade, da nije priskočio njegov vodič i
stavio mu brnjicu. Piittisjarvija i njegovu posudu sa žesticom
dopremiše u načelnikov zapovjedni stožer u selu kod željezničke
postaje. Jaatila ga je kratko preslušao, pa ga je Portimo mogao
smjestiti u zatvor. Žestica je hladnokrvno izlivena na tlo. Listonoši
navališe suze u oči.
Popodne graničari nađoše Huttunenov okol. Uništiše ga i donesoše
načelniku poruku, što ju je ostavio Piittisjarvi... Jaatila smjesta otpraši
u zatvorsku ćeliju, pa tamo počasti listonošu sočnim udarcima
odgojne palice, ispunjene olovom. Piittisjarvi je plakao i jadikovao,
molio milost, ali uzalud. Načelnik je zahtijevao obavijesti o Huttunenu,
ali je Piittisjarvi šutio. Pokazaše mu Huttunenovu prijepisku, od
lekcija dopisne akademije do ljubavnih pisama i posljednje Happoline
obavijesti. Na koji su način pošiljke dospjele u bjegunčeve ruke?
Sav zelen i modar od udaraca, Piittisjarvi ipak ostade hrabar...
- Možeš me i zatući - rekao je - ali prijatelja neću odati.
Listonoša je ustrajao, premda ga je načelnik ponovno isprebijao.
Kad je pak načelnik bijesan napustio ćeliju, doviknuo je Piittisjarvi za
njim:
- Takvome psetu neću odati poštanske tajne!
Načelnik dade pozvati Sanelmu Kayramo i podvrgne ju oštrom
ispitivanju. No nije priznala ništa, premda joj je načelnik priprijetio
progonom saveza poljoprivrednih udruga i pokrajinskoga poglavara.
Zaplakala je i preklinjala za milost prema Huttunenu... Još je rekla,
ako mu daju prigodu da sve pojasni, doći će dragovoljno iz šume.
Načelnik zapamti te riječi... No istodobno se prijezirno okosi na
savjetnicu.
- Hoćete li da vam kažam, što mislim o ženama, koje štite luđake?
One su gore od kurvi!
U okolu na potoku Puukko su pse nahuškali na Huttunenov trag.
Šibajući repovima, pojurili su i poveli vojnike uzvodno. Huttunenovi
su tragovi bili još svježi, psi su se uzbudili i bučno su se probijali kroz
grmlje. Pritom su režali i lajali, premda su im to njihovi vodiči
zabranjivali.
Huttunen je udičario mušicama na potoku Puukko, na rubu jedne
močvare. Ulovio je nekoliko lipena i upravo pomišljao na povratak u
okol. Zapalio je cigaretu i potišteno se zagledao u vodu, koja je sporo
protjecala. Radilo se o večeri... Huttunen odluči, pisat će Sanelmi
Kayramo... Mora ju izvijestiti o posljednjim događajima. Sad, kad se
mlin više ne može prodati, zasigurno bi bilo najmudrije napustiti ovo
područje i povući se dalje prema sjeveru. I tamo si, duboko u pustoši,
sagraditi kolibicu, pa u njoj prezimiti. Mora si istesati skije i napraviti
bačve, prikupiti bobica i odstrijeliti ptica. Možda bi bilo dobro za zimu
još i ustrijeliti jednoga jelena, pa meso osušiti na dimu.
Oštro odmetnikovo uho tad začuje pseći lavež, negdje dolje uz
potok. Oslušnuvši pozornije, mogao je razabrati i tihe muške glasove.
Podigne dalekozor i pogledom počne istraživati drugu obalu močvare.
U svjetlu večernjega sunca zamijeti vojnike pod kacigama, u sivim
odorama... Dva velika psa trčala su uzduž obale prema njemu. Nasluti,
taj lov nema nikakav drugi cilj osim njega. Napuni pušku, ostavi
ribički pribor i ulov na obali, pa istoga trena počne bježati. Odredište
mu je bio malen brežuljak na drugoj strani močvare.
Psi ubrzo stigoše do mjesta gdje je Huttunen udičario, pa navališe
na ribu. Huttunen podigne pušku i tražilo usmjeri na jednu životinju. I
pritisne okidač... Pas tragač zacvili i klone mrtav na tlo. Izvidnici se
smjesta baciše u zaklon. Drugi pas potrči preko močvare prema
brežuljku, gdje je Huttunen vrebao s karabinom uz obraz.
Kad se pas približio na pedeset metara, Huttunen ustrijeli i njega.
Pas je pao na bok i ostao ležati. Pogranični izvidnici se razmjestiše u
lančani stroj, pa jurnuše na Huttunenov brežuljak. Jedan od njih je iz
svoje strojnice ispalio kratak slijed hitaca.
Huttunen pobježe prema sjeveru. Trčao je, najbrže što je mogao,
pomislivši kako će se njegovi progonitelji morati prokleto namučiti,
žele li ga uhvatiti živog.
Cijele su noći vojnici jurili po dviljini, ali nisu našli ni najmanji
Huttunenov trag. Pred jutro su svi ljudi povučeni u okol, kamo je
Viittavaara svojim ljetnim sanjkama dovukao poljsku kuhinju. Nakon
što je podignut zajednički šator, umorni vojnici i seljaci se smjestiše,
kako bi jeli i odspavali.
Mrtvim psima tragačima svezaše noge i objesiše ih na motku.
Četvorici ljudi je naređeno neka trupla odnesu u selo. Kad je umorna
povorka prispjela u načenikov zapovjedni stožer, Jaatila frkne,
gledajući pse...
- Trebaju li možda trupla biti pokopana na groblju? - upitao je
podrugljivo.
Pogranični poručnik je bio srdit.
- Ostavi se izrugivanja - rekao je. - Ipak smo našli luđakov okol.
Poručnik zapovijedi neka pokopaju pse. Pogranični izvidnici
iskopaše jamu uz jedno račvište putova, pokraj transformatorske
stanice. Blizu tog mjesta bila je kuća seljaka Rastija, gdje je upravo
započinjala večernja molitva. Odjek tihoga pjevanja dopirao je do
mjesta gdje su vojnici kopali. Poručnik prokune.
- Završite to brzo! - uzviknuo je. - Ovi još pjevaju psalme! Kakvoga
li prokletog kraja...
Unutra u kući je govorio svjetovni propovjednik Leskela i molio za
Huttunena:
- Dragi Bože, uzmi mlinara Huttunena što prije na nebo, ili dopusti
da padne u ruke vojnicima. U ime krvi i mesa Isusa Krista, amen!
 37

Zasjeda

Tri su dana i tri noći vojnici i župljani pročešljavali divljinu, ali bez
ikakvoga uspjeha. Tad se seljaci šutke vratiše na svoja imanja,
objesiše puške na zid i posvetiše se svojemu poslu. Pogranični
izvidnici srušiše svoj šator, te dadoše poljsku kuhinju otpremiti na
željezničku postaju, gdje svoju opremu ukrcaše u kola za stoku. Bez i
najmanje pozornosti ili buke, kola su spojena na teretni vlak što je
odlazio prema sjeveru. Parnjača je zapištala, pa se vojnici odvezoše...
Na veliku potragu je još podsjećao samo urušen zemljani humak u
selu pokraj željezničke postaje, uz račvište putova, pokraj
transformatoske stanice. Ispod zemlje počivala su dva hrabra vojnička
psa. Malena su djeca te jeseni nekako stekla naviku, svake nedjelje
dolaziti na grob tih pasa, gdje bi pjevala cionske psalme, one iste koje
je propovjednik Leskela prigodno davao pjevati u domovima njihovih
roditelja, za uobičajenih kućnih pobožnosti.
Jedanput na dan bi načelnik Jaatila odlazio u zatvorsku ćeliju, kako
bi listonošu Piittisjarvija počastio obrokom batina. No taj je trud bio
uzaludan. Žilavi listonoša je hrabro i odvažno podnosio udarce,
pozivajući se na nepovredivost poštanske tajne.
Budući da se Huttunena nije moglo uhvatiti silom, načelnik se
domisli lukavštini. Pozove savjetnicu Sanelmu Kayramo i priopći joj,
vlasti su sad odlučile pomilovati Huttunena. No taj mora, prije toga,
izaći iz šume.
- Odmah trebamo poći u ćeliju listonoši Piittisjarviju - rekao je
užurbano - pa mu povjeriti neka Huttunenu dostavi moje pomilovanje,
u kojemu je sve to službeno potvrđeno. Prisižem vam, sablazni vašega
mlinara neće imati nikakvih posljedica. Bit će mu odmjerena malena
novčana kazna, inače ništa drugo.
Načelnik tad sastavi dopis Gunnaru Huttunenu. Savjetnica još
dodatno dopiše pisamce, u kojem je zamolila mlinara, neka dođe u
selo i preda se vlastima. Sve što se dogodilo, bit će mu oprošteno.
Zatim smjesta pođoše zajedno Piittisjarviju, kako bi ga potaknuli
neka dostavi pismo.
Piittisjarvi se ponajprije bojao stupice. Ali kad je načelnik ispod
dopisa o pomilovanju utisnuo službeni pečat i omotnicu osigurao
pečatnim voskom, listonoša je naposljetku povjerovao u pobjedu
prava i pravednosti. Obećao je, isporučit će pošiljku... Tek je
zahtijevao da to učini osobno, kako nitko ne bi doznao, kamo ju je
odnio.
Načelnik je pripravno pristao na taj uvjet. Ubrzo je u ćeliju
donesen i velik pladanj s loncem iz kojega se pušio složenac.
Piittisjarvi je dobio i omot cigareta, a poslije objeda je iz sela došla
maserka, kako bi mu u leđa utrljala liniment. 45 Jer, načelnikova
odgojna palica ispunjena olovom ostavila je za sobom crne, žareče
masnice... Navečer, kad se spustila tama, otvorena su vrata ćelije, pa je
Piittisjarvi smio izaći na slobodu, kako bi isporučio povjerene mu
pošiljke...
Načelnik je za Piittisjarvija osigurao jako uhođenje. Pošao je
osobno, povevši slugu Launolu i Viittavaaru. Slijedili su listonošu do
poštanske postaje, pa zatim bešumno kroz šumu, kad je pošao prema
Huttunenovome poštanskom pretincu. Piittisjarvi je zirkao uokolo,
provjeravajući je li sam, ali nije zamijetio svoje pratitelje. Pa je odnio
pisma do sandučića i, ništa ne sluteći, vratio se na glavnu cestu.
Čim je na taj način otkrio položaj poštanskoga pretinca, listonošu
odmah uhitiše. Bez i najmanjega obzira ga odvukoše u zatvorsku
ćeliju, a pritom nije pomagao nikakav prosvjed. Batina ovaj put ipak
nije dobio, jer je načelnik žurio da pođe vrebati uz poštanski sandučić.
Dan i pol su načelnik i ostali ljudi nadzirali odmetnikov poštanski
sandučić, prije nego se klopka zatvorila... Krajnje izgladnjeli Huttunen
se pojavio oko pet ujutro, kako bi pogledao ima li što u pretincu. Sluga
Launola, koji je tad stražario, dojavi to odmah načelniku.
Huttunen se približavao vrlo oprezno, no budući da je šuma
izgledala pusta i napuštena, napokon se usudio otvoriti sandučić.
Pročitao je više puta pisma što ih je dobio od načelnika i savjetnice.
Kad je shvatio čudesne ponude, smirio se i pribrao. I premda je bio
smrtno iscrpljen, činilo mu se kako iz pisama izrastaju nova volja za
životom i nova snaga. Pošao je u klopku.... Izvidnici su mogli navaliti.
 Huttunen je spremio pisma i pošao prema glavnoj cesti. Usmjerio
se k riječnoj obali, no jedva je prešao nekoliko koraka, kad ga
progonitelji zgrabiše s obje strane... Odmetnik je bio potpuno zatečen,
te se nije stigao snaći, a već je bio srušen na zemlju. Smjesta su mu
svezali ruke i noge. Načelnik ga je nekoliko puta žestoko opleo
odgojnom palicom po leđima, tako da su mu zapucketale lopatice.
Viittavaara dovede svojega konja, pa je ubrzo cesta zatutnjala pod
kopitima staroga ždrijepca. Huttunen je vezan ležao u kolima, a
načelnik i Viittaavara su sjedili na njemu i tjerali konja. Kad su stigli do
skele, konju je gubica bila zapjenjena, te se sav pušio od jurnjave u
propanj. Huttunen je ležao nepomično, tužno gledao u nebo i nije
rekao ni riječ.
Vijest o uhićenju odbjegloga mlinara već je telefonom obišla selo...
Kad je skela prispjela na drugu obalu, tamo je već čekalo natiskano
mnoštvo. Seljani su, odahnuvši i s pobjedničkim osjećajem, zurili u
svezan, pogibeljan teret na kolima. Dovikivali su Huttunenu, je li još
uvijek raspoložen za urlanje ili zvonjenje crkvenim zvonima? Ili, je li
ponovno došao potpaliti crkvu ili opljačkati banku, ovaj put kako
treba, s konjem i kolima?
Takhumaki, ravnatelj pučke škole, donio je kameru. Zaustavio je
konja, kako bi napravio snimak. Napravio si je mjesta u mnoštvu, pa
zamolio načelnika neka uzme uzde u ruke, kako bi se na fotografiji
moglo vidjeti konja, načelnika, kola i svezanoga uhićenika. Huttunen
okrene lice na stranu, ali mu smjesta priđe sluga Launola i silom
pritisne glavu, kako bi bila pod pravim kutom za snimanje. Kad je
zaslon škljocnuo, Huttunen zatvori oči. Poslije svečanosti načelnik
preda uzde Viittavaaari, koji udari konja po zadnjici. Kola krenu i
odvezu Huttunena do zatvora, gdje ga odnesoše u ćeliju.
Načelnik zapovijedi Portimu neka i on uđe u ćeliju, gdje je morao
sjesti pokraj Huttunena, na betonsku klupu. Zatim je načelnik lisicama
svezao obojicu, sklopivši ih oko Portimove lijeve i Huttunenove desne
ruke. Tek poslije toga, odvezao je užad s Huttunenovih ruku i nogu.
Ostavio ih je obojicu u ćeliji, međusobno povezanih rukama, pa je na
odlasku još jednaput provirio kroz otvor i rekao Portimu:
- Ostat ćeš ovdje i paziti na luđaka.
Zaklopac se zatvorio, a načelnikovi se koraci udaljiše prema
njegovome uredu...
 Portimo i Huttunen ostadoše sami...
- Tako smo opet na istome, Kunnari - tužno reče redarstvenik.
- Nevolje se eto događaju... - odvrati mlinar bezbojnim glasom.
Ujutro načelnik naloži neka uhićenika i njegovoga čuvara dopreme
u ured. Nazočni su bili još i Siponen, Viittavaara i Ervinen. Načelnik
uruči Portimu liječnikov dopis. Bila je to Huttunenova uputnica za
duševnu bolnicu u Ouluu. Uz to mu je predao i popratne isprave za
vožnju željeznicom. Portimo preuzme isprave. Pritom se ipak nije
mogao uzdržati od primjedbe...
- Čak i jedan načelnik bi trebao održati svoju riječ - napomenuo je.
- Pogrješno je, Kunnarija ponovno otpremiti u Oulu.
- Mir! - drekne načelnik. - Obećanja data duševno poremećenima
ne obvezuju vlasti. Ti pak začepi usta, Portimo, brini se za svoj posao.
Vlak polazi u jedanaest, a prije toga će Huttunen dobiti nešto za jelo.
Putovat ćete u kolima provodnika vlaka, a ti si Portimo odgovoran za
ovoga čovjeka.
Ervinen pogleda Huttunena podrugljivo.
- Ovo je bilo dugo i veselo ljeto, Huttunene - rekao je uhićeniku. -
Ali sad je prošlo... Kao liječnik, mogu ti prisegnuti, nikad više nećeš
imati prilike u ovoj župi izvoditi svoje psine i ludorije. Na uputnici
piše, da si neizlječivo duševno bolestan, sve do smrti. Urlanju je za
uvijek došao kraj, Huttunene.
Huttunen iznenadno počne režati i pokazivati zube. Spustio je
glavu i toliko se mračno zapiljio u ljude nazočne u prostoriji, da su
seljaci i liječnik uzmaknuli, a načelnik je izvukao pištolj iz pretinca u
pisaćem stolu. Portimo je počeo umirujuće govoriti Huttunenu, pa ga
je s mukom uspio smiriti. No još dugo je mlinar režao, poput vuka
stjeranog u tjesnac. Oči su mu se žarile od prigušenoga bijesa.
Obojica su automobilom odvezeni do Portimove kuće. Tamo je
Huttunen dobio svoj posljednji obrok. Portimova je žena ispekla ribu.
Uz to je iznijela hladno kiselo mlijeko i svježe ispečene lepinje s
pravim maslacom. No koncu je još bilo i kolača sa sirom i jajima.
Huttunen i Portimo su jeli jedan uz drugoga, prvi lijevom, a drugi
desnom rukom. Načelnik je nestrpljivo pratio odvijanje objeda.
- No, brže, brže! - rekao je. - Idemo!
Zatim se okrenuo domaćici...
- Zašto posebno pečete kolač s jajima - upitao je - za duševno
poremećenoga uhićenika? Taj ste si trud mogli prištedjeti. Moramo
uhvatiti vlak. Ta priča mora biti skinuta s dnevnoga reda, što je brže
moguće.
Tad je ušla savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo.
Plakala je cijelu noć... Bez riječi priđe Huttunenu i položi mu dlan na
ramena. Zatim se okrene načelniku i odmjeri ga strašnim pogledom.
- A ja luda... - rekla je slomljenim glasom - vjerovala sam jednome
izdajniku.
Načelnik pročisti grlo, nastojeći da to zvuči službeno... No
djelovalo je zbunjeno. Požurivao je na polazak. Portimo i Huttunen
ustanu. Mlinar svojom ljevicom stisne Sanelmin dlan, pogleda ju u oči i
pođe za Portimom iz kuće.
Vani se Portimo oprosti od svoje žene. Zatim je poveo Huttunena
do dvorišne zgrade i zviždukom dozvao svojega psa. Pas obučen za
lov na medvjede, blijedo-sivoga krzna, cvileči dotrči svojemu
gospodaru, skoči na njega i poliže mu lice. Polizao je i Huttunenove
obraze, jer se i on mogao prignuti, zbog lisica...
- Gospode Bože! - frkne načelnik razdraženo. - Zar se moraju
opraštati još i od svojih živina!
Portimo i Huttunen sjednu u automobil. Vrata se zalupiše, pa
vozilo krene. Automobil je usmjerio ravno do skele, gdje su već stigli
oni najbrži na dvokolicama. Na željezničkoj postaji čekalo je veliko
mnoštvo... Cijela je župa htjela vidjeti, kako otpremaju Huttunena na
posljednje putovanje u Oulu.
Načelnik se raspita kod predstojnika postaje, je li vlak točan.
Odgovor je bio potvrdan...
- I zašto onda nije tu? - upita Jaatila.
- Sasvim na minutu točno - odvrati željeznički činovnik - vlakovi ne
dolaze nikad.
Tad je vlak ipak ušao u stanicu. Teška parnjača se zaustavi.
Huttunena i Portima odvedu do provodnikovih kola, gdje obojica
istodobno uđu. I već se parnjača oglasila žviždukom, pa vlak trgne.
Huttunen je stajao na otvorenim vratima, a iza njega se moglo vidjeti
obrise stražemeštra Portima. Vlak se odkotrlja mimo okupljene
svjetine. Huttunen otvori usta, pa iz njih provali silovit urlik... Kraj
toga je fićukanje vlaka zvučalo poput bijednoga, jadnog piskutanja.
Gledateljstvo se prestravi...
 Provodnikova kola su prošla mimo promatrača, te su još mogli
vidjeti kako se na njima zatvaraju vrata. Skretnice na kraju postaje
zaškripješe i vlak se udalji. Tek kad je potpuno utihnulo klopotanje
kotača, mnoštvo se počne razilaziti. Odvojeno od ostalih otišla je s
postaje Portimova žena, podupirući savjetnicu Sanelmu Kayramo.
Savjetnica iz poljoprivredne udruge je plakala.
Načelnik se uspeo u automobil i odvezao. Predstojnik željezničke
postaje smota svoju zelenu zastavicu i promrmlja:
- Ovdje je bilo više ljudi, nego prošli put na dočeku pokrajinskoga
poglavara.
 38

Vuk i pas

Saznalo se, Huttunen i Portimo se nikad nisu pojavili u duševnoj

bolnici u Ouluu. Načelnik Jaatila ih je dao potjernicom tražiti po cijelo]
zemlji, no njihov nestanak nije nikad bio pojašnjen. Čak ni Interpol
nije mogao podastrijeti nikakve podatke o toj dvojici...
Te je jeseni savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo,
uselila kod Portimove žene kao podstanarka. Njih su dvije započele
voditi zajedničko kućanstvo, pa su zahvaljujući povoljnoj ponudi
povrća donekle izlazile na kraj. Za najteže muške poslove dolazio je u
kuću Piittisjarvi, koji je sad imao obilje vremena, jer su mu oduzeli
službu listonoše.
U listopadu je utekao sivi Portimov pas i iščeznuo u šumama. Kad
je stigla zima, nađoše njegove tragove u močvari Reutu. Tamo vani on
nije bio sam, već mu se pridružio jedan velik vuk. Sudeći po
tragovima, bio je to usamljen mužjak. U mraznim i jasnim noćima, s
brda Reutu dopiralo je žalosno vučje zavijanje i urlanje, a pokatkad bi
se uz to čulo i tužan lavež Portimovoga psa za lov na medvjede.
Po selu se pričalo, vuk i pas noću dolaze sve do kuća. Neki su
kazivali, savjetnica iz poljoprivredne udruge i redarstvenikova žena ih
potajno hrane...
Prije Božića se utvrdilo, vuk i pas su upali u Siponenov kokošinjac.
Svih dvadeset kokoši bilo je mrtvo...
Kad je Viittavaara tijekom korizmenoga tjedna zaklao utovljenu
svinju, pa ju ofurenu objesio na gredu u štaglju, ova je nestala tijekom
noći. U štaglju su nađeni svježi tragovi jednoga vuka i jednoga psa...
Zaklana svinja nije nikad nađena.
Te zime dva čupava druga iznenadiše načelnika Jaatilu i liječnika
Ervinena na jednome jezercu u močvari Reutu. Njih su dvojica pošli
udičariti kroz rupu na ledu, kad su iznenadno vuk i pas navalili na njih
iz šume. Načelnik i liječnik bi loše prošli, da im nije uspjelo uzverati se
na borove pokraj jezerceta. Vladao je oštar mraz. Strahovito režeči,
vuk i pas su držali tu dvojicu dan i pol zatočene na drveću. Požderali
su im hranu iz naprtnjača i odkotrljali termosice u rupu na ledu.
Načelniku se ruka kojom tuče smrznula sve do lakta, a liječniku nos.
Najvjerojatnije bi i skončali na injem prekrivenim borovima, da ih
napokon neki dobroćudan šumski radnik nije oslobodio iz njihovoga
jadnog položaja.
Seljanka Siponen je uobičajila, svake nedjelje odlaziti u crkvu.
Budući da je još uvijek tvrdila da je uzeta, morao je sluga Launola
svaki put uprezati konja. Seljanku bi nosili iz sanjki u crkvu, pa bi je
smjestili sprijeda na klupu. Tamo je zahtijevala mjesta kao za pet
običnih posjetitelja bogoslužja, no to je sirotoj nepokretnoj ženi bilo
omogućeno, bez ičijega prosvjeda.
Tijekom jedne od tih vožnji u crkvu, mršav vuk i kudrav pas napali
su sanjke na ledu rijeke Kemi. Konj se uplašio i slomio rudo, pa se
sanjke prevrnuše. Sluga Launola je gromko proklinjao na leđima
kljuseta. Debela seljanka je ležala u snijegu, izložena čupavim
napadačima. Ona tu nesreću ne bi preživjela, da na svojim tustim
batovima nije odjurila i sklonila se u sigurnost skelarove kućice...
Tragovi bijega sirote uzete žene, što ostadoše utisnuti u snijeg i led na
rijeci Kemi, pobudiše opće divljenje. Osobito su bili ushićeni krugovi
što su se zanimali za šport.
Muškarci iz župe su pokušavali svim mogućim sredstvima ubiti
vuka i psa... Ali im nikad nisu ušli u trag. Obje su životinje bile previše
lukave i drske. Bile su i međusobno dobro uigrane, pa su činile divalj i
zastrašujući dvojac.
Kad bi pak noću, pri jakome mrazu, s brda Reutu dopiralo do sela
prodorno vučje urlanje, ljudi bi odmahivali glavama i govorili:
- Tja, Huttunen je zvučao nekako prirodnije.

KRAJ

www.balkandownload.org
obrada BD book tim
janja i volter
 O piscu i djelu

Arto Paasilinna

Urlajući mlinar
Arto Paasilinna (Kittila, Laponija, 1942.) zasjao je na finskome
književnom nebu prije tridesetak godina novelom Starac Alpi, lovac
na medvjede. Za razliku od većine ostalih književnika, Arto Paasilinna
nikad nije studirao književnost. Kao momak radio je u laponskim
šumama, no nije dugo ostao drvosječom. Završio je neku večernju
školu i zaposlio se u lokalnim novinama. Čini se da je tada pronašao
pravi posao za sebe. Kasnije je surađivao i u najpoznatijim helsinškim
časopisima.
Prema svojedobnim istraživanjima, finski se književnici dijele u
dvije skupine. Prvi su oni čija djela tiskaju uvaženi literarni časopisi, a
drugi su oni koje Finci čitaju. Arto Paasilinna je u skupini pisaca o
kojima nitko ne piše eseje, ali koje ljudi uvelike čitaju. Dosad je
napisao skoro 40 romana. Djela su mu prevedena na 20-ak jezika, a
najčešće su prožeta humorom. Samo u Finskoj tiskano ih je više od
milijun primjeraka.
Arto Paasilinna običava svoj književni rad započeti 1. rujna svake
godine. Na dan redovito natipka 5 do 7 stranica teksta. Tako do konca
godine završava sirov rukopis. U veljači piše novu inačicu, a početkom
svibnja rukopis je spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u pismohrane i
knjižnice te mnogo putuje. Paasilinna često stvara u Portugalu. Ne zna
portugalski, a ni ne smeta ga nepoznat jezik.
Premda piše brzo i pokatkad zabavno, Paasilinna nije puk
zabavljač. Njegov je humor britak i najčešće zajedljiv. Često se obara
na birokraciju. Takva je knjiga npr. Godina zeca, 46 jedno od njegovih
najpoznatijih i najprevođenijih djela. Prije nego što se latio tog
rukopisa, autor je prodao čamac, unajmio ladanjsku kuću i osluškivao
ptičji poj. Prije dva desetljeća je Godina zeca prevedena na francuski.
Knjiga se kiselila dvije godine u ladici francuskog nakladnika, da bi
kasnije postala bestseller. Francuzi su mu dosad preveli četiri romana.
A na sajmu knjiga u Bordeauxu Godina zeca dobila je veliku nagradu.
Autor je za istu knjigu dobio i talijansku književnu nagradu Giuseppe
Acerbi.
Nakon toga "otkrili" su ga i u drugim zemljama. Tako mu je veći
broj romana preveden na engleski, njemački i ostale jezike. Prvijenac
na hrvatskome jeziku bila je spomenuta Godina zeca, dok je Urlajući
mlinar drugi roman preveden na naš jezik. obrada ßä‫ן‬ʞãñdö:wñ.lô.ãd.
Treba ipak reći, Urlajući mlinar mu je zapravo najpoznatije djelo.
U njemu ocrtava sraz okoštale seljačke sredine s pridošlicom, koji se
baš ne uklapa u njihov ustaljen način života. Na izgled malene razlike
buknu u silovit sukob, u kojemu nitko ne ostaje pošteđen. Ljudske
sudbine, na izgled toliko jednostavne, počinju se ispreplitati i
komplicirati, da bi se pokazalo zaleđe zbivanja, pravi odnosi i naravi
ljudi... Unatoč dramatičnoj priči, Paasilinna neprestance zadržava svoj
osobit smisao za humor, ma koliko taj pokatkad bio jedak i gorak. Po
svom običaju, priču završava izletom koji pomalo prelazi granicu
mogućega, donekle u skladu s tajanstvenom prošlošću svoje
domovine, na neki način pretapajući želje u stvarnost.
Nadamo se da će hrvatski čitatelji povoljno ocijeniti i ovo drugo
djelo nama malo poznatoga, ali u svijetu popularnoga pisca.

D. Balagović, S. A. Szabo
1⇒ suu znači ušće, a koski brzac; prema tome, “brzaci kod ušća”.

2⇒ Kemi - rijeka koja iz jugoistočne Laponije teče u krajnji

sjeveroistočni kut Botničkoga zaljeva. Finci rijeke nazivaju s
dodatkom “joki”, što i znači “rijeka", pa tako na zemljivodima stoji
npr. Kemijoki. Na ušću rijeke Kemi je i istoimeni grad Kemi.

3⇒ Laponija - pokrajina na sjeveru Skandinavskoga poluotoka,

zahvaća Finsku, Norvešku i Švedsku.

4⇒ Tervola - mjestašce južno od rijeke Kemi; Paasilinna se i na taj

način šali u svojoj pripovijesti, dajući ljudima imena mjesta s područja
gdje se priopovijetka zbiva. Tako je još nazvao stražmeštra Portimo,
listonošu Piittisjarvi... - kao što će se kasnije vidjeti.

5⇒ Satakunta, Laitila, Kiikoinen - mjesta na jugozapadu Finske,

sjeverno od Turkua.

6⇒ leming - sjevernjačka životinja nalik poljskome mišu.

7⇒ Portimo - mjestašce južno od rijeke Kemi; još jedan lik kojemu je

Paasilinna dao ime prema jednome od mjesta s područja gdje se
priopovijetka zbiva. No bit će ih još takvih...

8⇒ izgovara se (približno) Sonelmo Kejreme.

9⇒ Riihimaki - izgovara se Riihimeki; gradić 70-ak km sjeverno od

Helsinkija.

10⇒ A i O - prvo i posljednje slovo grčkoga alfabeta; mi običavamo

reći alfa i omega.

11⇒ zasićena žuta boja koja pomalo vuče na smeđe; no to je

istodobno i naziv za vrstu željeznoga oksida takve boje, rudu od koje
se boju i dobiva. Boja može vući i na crveno.

12⇒ Oulu - veći grad u sjeveroistočnome kutu Botničkoga zaljeva,

središte istoimene pokrajine.
13⇒ Kemi - gradić u Laponiji, u sjeveroistočnom kutu Botničkoga
zaljeva,
Liedakalle - mjesto blizu Kemija.

14⇒ Rovaniemi - grad u unutrašnjosti Laponije, stotinjak kilometara

sjeveristočno od završetka Botničkog zaljeva.

15⇒ Sv. Mihael - 29. rujna; Miholje

16⇒ Sv. Ivan - 26. lipnja; Ivanje

17⇒ Karelija - pokrajina na granici Finske i Rusije. Često poprište

međusobnih sukoba, danas je podijeljena između te dvije zemlje.

18⇒ rastrojenost, koja može nastupiti zbog raznih uzroka.

19⇒ Posio - selo stotinjak kilometara jugoistočno od grada

Rovaniemija, a isto toliko i istočno od obale Botničkoga zaljeva.

20⇒ Heinapaa - (čita se, približno: Heinepee) gradska četvrt u Ouluu.

21⇒ Runeberg, Johan Ludwig - (1804-1877) finsko-švedski pjesnik,

autor nacionalne finske himne.

22⇒ Sven Dufva - junak iz jedne od Priča zastavnika Fanricha Stahla,

iz pera J. L. Runeberga.

23⇒ Raahe, Kokkola - lučki gradovi na finskoj obali Botničkoga

zaljeva, južno od Oulua.

24⇒ Kajaani - grad u pokrajini Oulu, nepunih 200 km jugoistočno od

Oulua.

25⇒ Jyvaskyla - (čit. Jiveskile) grad u središnjoj Finskoj, oko 300 km

sjeverno od Helsinkija.

26⇒ Tornio - rijeka na samome dnu Botničkoga zaljeva, istodobno i

granica između Švedske i Finske. Na ušću rijeke (Tornionjoki) leži
istoimeni grad Tornio.
27⇒ Syvari - jezersko područje 20-ak km sjeverozapadno od grada
Kuhmo, u istočnome dijelu pokrajine Oulu, blizu ruske granice.

28⇒ Lintu - (fin.) ptica

Hukka - (fin.) vuk

29⇒ Piittisjarvi - mjestašce jugozapadno od rijeke Kemi; još jedan lik

nazvan po imu mjesta s područja gdje se pripovijetka zbiva

30⇒ Hipokrat - grčki liječnik s otoka Kosa (V-IV. st. pr.Kr.); po njemu
je nazvana liječnička prisega. Prema tome, u ovome slučaju: liječnička
prisega o djelovanju i tajenje podataka o bolesniku i njegovoj bolesti.

31⇒ poker se igra na više načina; jedan od njih je da su dvije ili tri
karte otvorene na stolu, dok su preostale okrenute licem na dolje.

32⇒ Tris - slog karata u pokeru, tj. tri iste (npr. tri asa, tri kralja, tri
dame itd.).

33⇒ skala u boji - slog karata u pokeru, svih pet iste boje nanizanih po
redu, npr. desetka, dečko, dama, kralj, as.

34⇒ in flagranti (lat.) - na djelu.

35⇒ pinč - vrsta malenoga (uglavnom kućnog) psa.

36⇒ akademija - izvorno škola koju je utemeljio starogrčki mudroslov

Platon; u današnjem smislu visokoškolska ustanova ili udruga najviših
znanstvenih i umjetničkih stručnjaka, a tek se rjeđe rabi i za naziv
srednje škole. Dakako, ovdje je to dopisna škola, no kao što je to
slučaj i kod nas, obrazovne ustanove rabe bombastične nazive kako bi
privukle polaznike. Zato je ostavljeno Dopisna akademija, a ne škola,
jer je tako i u izvorniku.

37⇒ Plavokosa Johanna - marka pučke kave u Finskoj.

38⇒ psihastenija - živčana bolest koju obilježava krajnja neodlučnost,

nesigurnost, potištenost, utučenost, sklonost neobičnim zamislima i
umišljanjima...

39⇒ psihopat - duševno rastrojen čovjek, umobolnik.

40⇒ aspiracija - izgovaranje suglasnika s dodatnim prizvukom “h",

primjerice ph, dh, kh i sl.

41⇒ isplata (franc.)

42⇒ prodavanje nedospjelih mjenica s odbijanjem pripadajućih

kamata.

43⇒ Kiiminki - selo 20-ak km sjeveroistočno od grada Oulua, na

istoimenoj rijeci.

44⇒ u izvorniku stoji “Gulaschkanone”, tj. gulaš-top ili top za gulaš;

izvrstan izraz, koji se na žalost ne može prikladno prevesti na
hrvatski. Ipak, da bi se barem malo očuvalo tu dozu humora,
prevedeno je “top za vojnički grah", a ne tek “poljska kuhinja”. Naime,
kod nas pojam vojničkoga kuhanja nije gulaš, nego grah.

45⇒ liniment - mazilo, tekući lijek što se utrljava u kožu; sadrži

sapune, masna ulja ili masti, te druge ljekovite tvari otopljene u žesti
ili eteru.

46⇒ objavljeno u izdanju Naklade Szabo A3 data; Književni krug

POVRH DUGE, Kolo 1, Knjiga 2, Zagreb 1999.