SAN JUNIPERO ILI DRUGO IME ZA RAJ

Prošle sedmice smo na portalu prenijeli da je jedna epizoda Black Mirror, San
Junipero, nominovana za dva Emmyja. Uz tu vijest, ukratko je prepričana
radnja spomenute epizode, uz informaciju da je iskorištena i za najavu pete
sezone serije Orange is the New Black.
Svi oni koji su barem djelimično upoznati sa ove dvije serije, znaju da se radi
o serijama koje na prvu nemaju baš ništa zajedničko. Prva je britanska sci-fi
serija smještena u blisku budućnost koja nam predstavlja distopijsku viziju
te iste budućnosti što je najčešće posljedica razvoja tehnologije. Drugim
riječima, serija postavlja ozbiljna pitanja o stvarnom napretku koji nam ta
tehnologija donosi. Druga je žanrovski drama smještena u ženski zatvor u
sadašnjosti i s tehnologijom nema nikakve veze. I jedna i druga su veoma
kvalitetna i inteligentna ostvarenja u okvirima svojim formalnih zadatosti i
opredjeljenja. Međutim, ono što ipak povezuje OTNB i ovu epizodu Black
Mirror jesu kompleksni ženski likovi i emotivno-seksualni odnosi koji se
uspostavljaju među njima. O seriji Orange is the New Black, njenim formalno
stilskim karakteristikama, te protagonistkinjama i njihovoj evoluciji, pisala
sam početkom prošle godine, osvrnuvši se na, tada aktuelnu, treću sezonu.
Ovaj put mi preostaje da se djelimično osvrnem na drugu seriju, tj. njenu
epizodu, San Junipero.
Svaka epizoda Black Mirror, naročito zadnja, treća sezona, ekstremno je
inteligentna urađena i predstavlja priču za sebe. Međutim, iako su neke od
epizoda intelektualno zahtjevne, one ni u jednom momentu ne prestaju biti
zabavne i napete. To ovu seriju čini unikatnom, a njenom autoru Charlie
Brookeru osigurava kultni status. Pri tome je treća sezona najobimnija do
sada i ukupno sadrži šest epizoda od kojih je svaka malo remek djelo. Iako,
moram priznati da mi se nakon odgledane sezone upravo epizoda San
Junipero izdvojila kao favorit. Uopće me ne čudi da je nominovana za
nagrade, kao ni to da su je iskoristili za najavu cijele sljedeće sezone OTNB.
Radi se naprosto o genijalnoj epizodi o kojoj se može pričati na više načina i
kojoj možemo različito pristupiti. To može biti prvenstveno impresionistički i
emotivno, a može i više racionalno sa svim intelektualnim implikacijama koje
podrazumijeva. U nastavku ću pokušati da je predstavim na što jezgrovitiji
način.
Zamislimo ne tako daleku budućnost u kojoj je tehnologija još više
uznapredovala nego danas. To nije teško obzirom da se ona razvija
nevjerovatno brzinom i čak se i mi koji smo u tridesetim godinama dobro
sjećamo vremena prije interneta. Jer nije davno bilo, iako se čini tako. U toj
bliskoj budućnosti ljudi mogu da uživaju u virtualnoj stvarnosti u još većoj
mjeri nego mi danas. Mogu da direktno učestvuju u njoj, osjećajući pri tome
sve tjelesne senzacije kao da su u realnosti.
Nakon toga zamislimo realnost staračkog doma/bolnice u budućnosti. On je
luksuzan i komforan, smješten u prirodi i iz njega se pruža predivan pogled.

1
Ali i pored toga, u njemu i dalje caruju starost, smrt, tuga i bol. U njemu su
smješteni starci na samrti i starci u posljednjim fazama terminalnih bolesti.
Upravo je tim starcima u našoj bliskoj budućnosti omogućeno da jedan dan
u sedmici uživaju u virtualnoj stvarnosti San Junipera smještenog u godinu
prema njihovom odabiru.
Šta je San Junipero? San Junipero možemo posmatrati simbolički, on može
biti metafora mladosti, zdravlja i sreće, a može biti i stvarno primorsko
mjesto koje živi ljetnu sezonu i u kojem je svaki dan zabava. Tu su svi mladi
i zdravi i žive samo jedno – provod. San Junipero možemo posjetiti u različito
doba i odabrati različitu deceniju, ali zanimljivo je da naše protagonistice
najčešće odabiru osamdesete godine, tačnije 1987. godinu. Osamdesete
godine su inače generacijama koje su rođene poslije ili su tada bili djeca,
obavijene zlatnim pokrovom idealizirane nostalgije. Junakinje epizode su
starice i umiru u stvarnosti, jedna od raka, druga od nametnute eutanazije,
ali se u virtualnosti upoznaju upravo na vrhuncu svoje mladosti i između
njih se uspostavlja emotivna veza.
Radnja je veoma inteligentno osmišljena i majstorski vođena pa mi do
polovine uopće ni ne znamo da se radi o virtualnoj stvarnosti, ali se priča
odvija glatko i bez te informacije. Pratimo susret i upoznavanje dvije djevojke
u noćnom baru 1987. godine i ta dimenzije nam je dovoljna da se uživimo, a
odlična gluma Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis da nas priča ponese.
Tek u drugoj polovini otkrivamo da su dvije djevojke zapravo starice na
umoru i saznajemo pozadinu San Junipera. A fora sa Juniperom je da ga
možemo posjetiti kao 'turisti' ili se možemo u njega preseliti vječno, ali tek
nakon smrti. Treba istaći da je ova epizoda za razliku od drugih iz Black
Mirror koje su uglavnom distopijske i ostavljaju nas o osjećajem beznađa,
gotovo utopijska. Ona govori o svijetu koji je moguć i nakon smrti i o ljubavi
koja se rađa i kad mislimo da to više nije moguće.
Brojne su implikacije, inspiracije i pitanja koja proizlaze iz takve vizije
svijeta. Pjesma koja predstavlja zaštitni znak epizode je hit Belinde Carlisle iz
osamdesetih: Heaven is a Place on Earth, a u priči se problematizira i pitanje
samog raja. Jedna od dvije glavne protagonistice nije sigurna da li da život
nakon smrti nastavi u virtualnom raju San Junipera ili pak da umre i možda
ode u pravi raj. Tako u jednom momentu kaže da bi, ako se odluči i za
Junipero, bila ''uploaded to the cloud'', a to zvuči baš poput raja. Bilo kako
bilo, ako možemo govoriti o virtualnom, zemaljskom, religijskom ili intimnom
raju, zašto onda ne mi mogli i o serijskom. San Junipero u tom smislu
predstavlja upravo jednu epizodu iz raja. Najtoplije preporuke svih
sretnicama koje je još nisu pogledale!