Professional Documents
Culture Documents
Stiven King-Dr Sleep PDF
Stiven King-Dr Sleep PDF
ZLOSREĆNI BROJEVI
7 koji čuju ostatak iz snova. Ali ne, plač je bio u sobi, s njima. Abi
je ležala u kolevci ispod svog šrekmobila, razrogačenih očiju,
obraza crvenih od plača, stežući sićušne pesnice i zavijajući iz sveg
glasa.
Promena pelena je nije smirila, niti su u tome uspele grudi, niti ono
što im je izgledalo kao beskonačno šetkanje gore-dole niz hodnik i
najmanje hiljadu stihova uspavanke Točkovi na autobusu.
Naposletku, sada izuzetno uplašena - Abi joj je bila prvo dete, a Lusi
je bila na ivici nervnog sloma - pozvala je Končetu u Bostonu. Mada
je bilo dva sata izjutra, momo se javila pošle drugog signala. Imala je
osamdeset pet godina, a san joj je bio tanak kao i njena koža.
Pomnije je slušala plač svoje praunuke nego Lusino zbunjeno
prepričavanje svih uobičajenih sredstava koje su isprobali, a zatim
postavila relevantna pitanja. „Ima li groznicu? Vuče li se za uvo?
Trza li nogama kao da mora da obavi merda?"
„Ne“, odgovorila joj je Lusi, „ništa od toga. Malo je toplija od
plakanja, ali mislim da nema groznicu. Momo, šta da radim?"
Četa, koja je sada sedela za stolom, nije oklevala. „Daj joj još
petnaestak minuta fore. Ako ne prestane da plače i ne počne da
sisa, odnesi je u bolnicu."
„Šta? U Brigam i vimins?" Zbunjena i uzrujana, to je bilo sve što je
mogla da smisli. Tu se porodila. „To je dvesta pedeset kilometara
odavde."
„Ne, ne. U Bridžton. S druge strane granice, u Mejnu. On je malo
bliže od CHN-a.“
„Jesi li sigurna?"
„Upravo gledam na računaru!"
Abra nije prestala da plače. Plakanje je bilo monotono, izluđujuće,
zastrašujuće. Kad su stigli u bolnicu u Bridžtonu, bilo je petnaest do
četiri, a Abra je i dalje plakala kao kiša. Vožnja akjurom na nju je
obično delovala bolje od pilula za spavanje, ali ne i tog jutra. Dejvid
je pomislio na aneurizmu mozga i rekao sebi da je sišao s uma.
Bebe nemaju moždane udare... zar ne?
„Dejvi?“, upitala je jedva čujno Lusi kad su se dovezli do znaka na
kojem je pisalo PARKING SAMO ZA HITNE SLUČAJEVE. „Bebe
nemaju moždane udare ili infarkte... zar ne?"
„Ne, siguran sam da nemaju."
Međutim, tad mu je na pamet pala nova ideja. Pretpostavimo da je
malena nekako progutala zihernadlu, i da joj se otvorila u stomaku?
To je glupo, mi koristimo pelene za jednokratnu upotrebu, nikad nije
bila ni blizu zihernadle.
Nešto drugo, onda. Ukosnica iz Lusine kose. Zalutala kopča koja joj
je upala u kolevku. A možda čak, neka im je Bog u pomoči,
odlomljeno parče plastike sa Šreka, Magareta ili princeze Fione.
„Dejvi? O čemu razmišljaš?"
„Ni o čemu.“
Šrekmobil je bio čitav. Bio je siguran u to.
Skoro siguran.
Abra je nastavila da vrišti.
KAŠIKE
PRAVI ČVOR
4 Do osam sati uveče, već je bio mrkli mrak. U devet, Pravi čvor
se okupio u izletničkom području auto-kampa Kozi. Rouz Šešir
stigla je poslednja, noseći kanister. Kad su ga ugledali, začuo se tihi
alavi žamor. Znala je kako se osećaju. I sama je bila gladna kao vuk.
Popela se na jedan od izletničkih stolova i redom ih osmotrila,
jednog za drugim. „Mi smo Pravi čvor."
„Mi smo Pravi čvor!", odgovorili su. Lica su im bila dostojanstvena,
a oči lakome i gladne. „Ono što je vezano nikad se ne može
razvezati!“
„Mi smo Pravi čvor, i mi istrajavamo."
„Mi istrajavamo/“
„Mi smo izabrani. Mi smo srečnici."
„Mi smo izabrani i mi smo srečnici!“
„Oni stvaraju; mi uzimamo."
„Mi uzimamo što oni stvaraju/“
„Uzmite ovo i dobro ga upotrebite."
„Dobro ćemo ga upotrebiti!“
Nekad, početkom poslednje decenije XX veka, u Enidu u Oklahomi
živeo je dečak po imenu Ričard Gejlsvorti. Kunem se da to dete
može da mi čita misli, govorila je ponekad njegova mati. Ljudi bi se
na to nasmešili, ali ona se nije šalila. A možda ne samo njene misli.
Ričard je dobijao petice na kontrolnim zadacima za koje uopšte nije
učio. Znao je kada će se njegov otac vratiti kući u dobrom
raspoloženju, a kada će se vratiti kipteći od besa zbog problema u
vodoinstalaterskoj kompaniji koju je posedovao. Dečak je jedanput
molio majku da mu dozvoli da igra lutriju Izaberi šest, jer se kleo da
zna dobitne brojeve. Gospođa Gejlsvorti mu nije dopustila - bili su
dobri baptisti - ali se kasnije i te kako kajala. Nije izvučeno svih šest
brojeva koje je Ričard zapisao na tabli s podsetnicima u kuhinji, ali
pet jeste. Njena religiozna ubeđenja koštala su ih sedamdeset
hiljada dolara. Preklinjala je dečaka da ne kaže ocu, a Ričard je
obećao da neće. Bio je dobar dečak, divan dečak.
Dva meseca ili tu negde nakon dobitka premije bez tiketa, gospođa
Gejlsvorti je pronađena upucana u svojoj kuhinji, a dobri i divni
dečak je nestao. Telo mu je odavno istrulilo ispod zaparložene njive
na napuštenoj farmi, ali kad je Rouzi Šešir otvorila ventil na
srebrnkastom kanisteru, dečakova esencija - njegova para - izašla je
u oblačiću svetlucave srebrnkaste izmaglice. Podigla se oko tri stope
iznad kanistera i raširila po polju. Pravi čvor je stajao i gledao u nju
sa nestrpljivim izrazima na licima. Većina ih je drhtala. Nekoliko ih je
i otvoreno zaplakalo.
„Nahranite se i istrajte" reče Rouz, a zatim podiže ruke u vazduh,
sve dok joj se rašireni prsti nisu našli tik ispod pljosnate ravni
izmaglice. Magla je istog trena počela da tone, poprimajući oblik
kišobrana dok se spuštala na one koji su čekali ispod. Kada im je
obavila glave, počeli su duboko da je udišu. To je trajalo punih pet
minuta, tokom kojih je nekoliko članova Čvora počelo da
hiperventilira i padaju na zemlju.
Rouz je osetila kako joj se telo nadima, a um izoštrava. Svaki
aromatični miris te prolećne noći obznanio je svoje prisustvo. Znala
je da joj jedva vidljive linije oko očiju i usta iščezavaju. Sede vlasi u
njenoj kosi počele su da tamne. Kasnije u toku noći, Vrana će doći u
njenu prikolicu i goreće u postelji kao buktinja.
Udisali su Ričarda Gejlsvortija sve dok nije nestao - zaista i potpuno
nestao. Bela izmaglica se istanjila, a potom iščezla. Oni koji su se
onesvestili uspravili su se u sedeći položaj i pogledali oko sebe,
smešeči se. Dedica Flik je zgrabio Peti Zutać, Berijevu ženu, i
živahno zaigrao žigu s njom.
„Puštaj me, magarče matori!“, brecnula se, ali kroz smeh.
Zmijski Ujed Endi i Ćutljiva Sari su se žvalavile, a Endine ruke bile
su duboko u Sarinoj kosi mišje boje.
Rouz je skočila sa stola na zemlju i okrenula se ka Vrani. Spojio je
palac i kažiprst u krug, kezeći joj se.
Sve je kul, govorio je taj kez, a sve jeste bilo u redu. Za sada. No,
uprkos euforiji, Rouz je pomislila na kanistere u svom sefu. Sada je
bilo trideset osam praznih, umesto trideset sedam. Bili su jedan
korak bliže zidu.
UVRNUTI RADIO
JESTE LI ME VIDELI?
5 Vrata sobice, koju je njen tata koristio kao radnu prostoriju, bila
su otvorena, a kad je Abra stala pored sudopere, da natoči
čašu vode i iz usta ispere kiselkasto-čokoladni ukus „orea“, čula je
postojano kuckanje na tastaturi. To je bilo dobro. Kada bi se kucanje
usporilo ili potpuno prestalo, imao je sklonost da bude natmuren i
mrzovoljan. Takođe, postojale su veće šanse da je primeti. Danas
nije želela da bude primećena.
„Aba-Du, jesi li to ti?" zapevušio je otac.
Obično bi ga zamolila da je ne zove tim bebećim imenom, ali ne
danas. „Aha, ja sam."
„Sve u redu u školi?"
Postojano klik-klik-klik je utihnulo. Molim te nemoj da dođeš ovamo,
pomolila se. Nemoj da dođeš i vidiš me i upitaš me zbog čega sam
bleda ili tako nešto.
„Aha. Kako napreduje knjiga?"
„Imam sjajan dan", kazao je. „Pišem o čarlstonu i crnoj guzi. Vo-do-
di-o-do.“ Šta god to značilo. Ono što je bilo važno, međutim, beše to
što je klik-klik-klik ponovo počelo. Hvala bogu!
„Super", rekla je, ispirajući čašu i stavljajući je na stalak za ceđenje
posuđa. „Odoh na sprat da radim domaći."
„To je moja devojka. Razmišljaj o Harvardu 2018.“
„Važi, tata." A možda i hoće. Bilo šta, samo da ne razmišlja o
Bankertonu u Ajovi 2011.
8
(Abra)
Kada je Dejvid osetio kako kuća podrhtava i video da se luster
u njegovoj radnoj sobi njiše na lancu, prva pomisao bila mu je
ABRINA TEORIJA
RELATIVITETA
GLASOVI NAŠIH
MRTVIH PRIJATELJA
STAKLENI ORNAMENTI
9 Abra je podesila alarm na svom ajpedu jer sutra nije bio samo
školski dan, već i jedan od njenih dana za spremanje doručka -
kajgana s pečurkama, ljutim papričicama i sirom, to je bio plan. Ali to
nije bio alarm o kome je Den pričao. Zažmurila je i fokusirala se,
nabravši veđe. Jedna ruka joj se iskrala ispod ćebeta i počela da trlja
usne. Ono što je radila bilo je pipavo, ali možda će vredeti.
Alarmi su fini i korisni, ali ako žena sa šeširom dođe tražeći je,
zamka će biti možda još bolja.
Nakon pet minuta ili tako nešto, bore na njenom čelu su nestale, a
šaka joj je pala sa usana. Prevrnula se na bok i navukla jorgan do
brade. Kad je zaspala, zamišljala je kako u punoj ratničkoj odeždi
jaše na belom pastuvu. Gospodin Vini Pu na noćnoj lampi gledao je
sa svog mesta na komodi, kao što je to radio još od vremena kada je
Abra imala četiri godine, bacajući prigušenu svetlost na njen levi
obraz. To i kosa su bili jedini delovi njenog tela koji su se i dalje
videli.
U snovima je galopirala po prostranim poljima ispod četiri milijarde
zvezda.
10 Rouz je nastavila da meditira do pola dva ujutru. Ostali
članovi Pravog čvora (sa izuzetkom Kecelje Eni i Velike Mo, koje su
pazile na Dedicu Flika) spavali su kao klade kad je odlučila da je
spremna. U jednoj ruci držala je fotografiju Anistona, ne naročito
impresivnog grada u Nju Hempširu, odštampanu na računaru. U
drugoj je držala kanister. Mada u njemu nije ostalo ništa osim
najslabijeg daška pare, uopšte nije sumnjala da će to biti dovoljno.
Stavila je prste na ventil, spremajući se da ga olabavi.
Mi smo Pravi čvor, i mi istrajavamo: Sabbatha hanti!
Mi smo izabrani: Lodsam hanti!
Mi smo srečnici: Cahanna risone hanti!
„Uzmi ovo i dobro to iskoristi, Rouzi devojko", kazala je. Kad je
odvrnula ventil, iz kanistera je pobegao kratak uzdah srebrnkaste
izmaglice. Udahnula je, pala natrag na jastuk i pustila da kanister
sklizne na tepih s tupim zvukom. Podigla je fotografiju glavne ulice
Anistona do očiju. Ruka i šaka joj nisu bile sasvim tu, zato se činilo
kao da fotografija lebdi u vazduhu. Nedaleko od te glavne ulice,
devojčica je verovatno živela u Ričland kort. Spavaće snom
pravednika, ali je negde u njenom umu bila i Rouz Šešir.
Pretpostavila je da devojčica ne zna kako ona izgleda (ništa više
nego što ona zna kako izgleda devojčica... makar ne još uvek), ali je
znala kako izgleda prisustvo Rouz Šešira. Takođe, znala je u šta je
Rouz gledala juče u Semovoj samoposluzi. To je bio njen marker,
njen ulaz.
Rouz je usredsređenim i sanjivim očima zurila u fotografiju
Anistona, ali ono što je zaista tražila u mislima bio je štand sa
mesom, gde je SVAKI KOMAD MESA KAUBOJSKI KOMAD
VRHUNSKOG KVALITETA. Tražila je samu sebe. I nakon kratke
potrage, našla se. Isprva tek čujni trag: zvuk muzike iz
supermarketa. A zatim kolica. Iza njih je sve i dalje bilo u mraku. To
je u redu; ostalo će doći. Pratila je muziku, sada odzvanjajuću i
daleku.
Svuda tama, tama, tama, a onda malo svetlosti... pa još malo. Evo
ga središnji prolaz između rafova, koji se pretvorio u hodnik, a ona je
znala da je skoro ušla. Puls joj se ubrzao.
Ležeći na krevetu, sklopila je oči tako da balavica, ako shvati šta se
dešava - što je malo verovatno, ali ne i nemoguće - ne vidi ništa.
Zastala je na nekoliko sekundi da se podseti šta su joj primarni
ciljevi: klinkino ime, tačan položaj, obim znanja, bilo ko kome je
možda kazala.
(zavrti se, svete)
Skupila je snagu i gurnula. Ovog puta osećaj okretanja nije bio
iznenađenje već nešto što je planirala i nad čime je imala potpunu
kontrolu. Na trenutak je i dalje bila u tom hodniku - cevovodu između
njihova dva uma - a onda se obrela u sobičku u kojem je devojčica s
kikama vozila bicikl i pevušila neku pesmicu. To je bio devojčicin san,
a Rouz ga je posmatrala. No, imala je pametnija posla od toga.
Zidovi prostorije nisu bili pravi zidovi, već ormani za dokumenta.
Mogla je da ih otvora po volji, pošto je sad bila unutra. Devojčica je
bezbedno sanjala u svojoj glavi, da ima pet godina i da vozi svoj prvi
bicikl. To je bilo veoma lepo. Samo ti nastavi da sanjaš, princezo.
Dete je prošlo pored nje, pevajući tra-la-la i ne videći ništa. Bicikl je
imao bočne pomoćne točkiće, ali su treperili, nestajali i vraćali se.
Pretpostavila je da princeza sanja dan kada je konačno naučila da
vozi bicikl bez njih. Uvek lep dan u životu deteta.
Uživaj u vožnji, draga, dok ja saznajem sve o tebi.
Pokrenuvši se sa samopouzdanjem, otvorila je jednu od fioka.
Istog trena kad je posegla rukom unutra, oglasio se alarm, toliko
glasan da od njega pucaju bubne opne, a bleštavo beli reflektori
obasjali su sobu, zasipajući je i toplotom i svetlošću. Prvi put posle
mnogo, mnogo godina, Rouz zvana Šešir, nekad davno Rouz
O’Hara iz Okruga Antrim u Severnoj Irskoj, bila je uhvaćena potpuno
spuštenog garda. Pre nego što je uspela da izvuče ruku, fioka se
zalupila uz tresak. Bol je bio strašan. Vrisnula je i trgla se unazad, ali
nije mogla da izvuče zarobljenu ruku.
Senka joj je skočila visoko na zid, ali bila je tu još jedna. Okrenula
je glavu i videla kako joj se devojčica približava. Samo što više nije
bila mala. Sada je bila devojka u kožnom grudnom oklopu sa
zmajem na grudima, kose uvezane plavom trakom. Bicikl je postao
beli pastuv. Beštijine oči su, poput očiju device-ratnice, blistale.
Devica-ratnica imala je i viteško turnirsko koplje.
(vratila si se, Den je rekao da hoćeš i stvarno jesi) A onda -
neverovatno za geakinju, pa čak i jednu s tolikom parom - iskazala je
uživanje.
(ODLIČNO)
Dete koje više nije bilo dete čekalo ju je u zasedi. Postavila je
klopku, nameravala je da je ubije... a s obzirom na njeno stanje
mentalne ranjivosti, verovatno je to i mogla.
Sakupivši svaku trunčicu snage, Rouz je uzvratila udarac, ne s
nekakvim kopljem iz stripova, već s ovnom za probijanje zidina, koji
je sa sobom nosio svu njenu snagu volje i godine iskustva.
(SKLANJAJ SE OD MENE, SKLANJAJ SE, JEBOTE, ŠTA GOD DA
MISLIŠ DA JESI, TI SI IPAK SAMO DEVOJČICA) Devojčicina
odrasla vizija same sebe - njen avatar - nastavila je da dolazi, ali se
štrecnula kad ju je pogodila Rouzina misao, a koplje se zarilo u zid
ormana za dokumenta tik levo od Rouz, umesto u njen bok, gde je
ciljalo.
Popišulja (Ona je samo obična popišulja, ponavljala je Rouz u sebi)
okrenula je konja i odstupila, a Rouz se posvetila fioci u kojoj joj je
bila zarobljena šaka. Ščepala ju je slobodnom rukom i povukla iz sve
snage, ignorišući bol. Fioka se isprva nije ni mrdnula. Onda je malo
popustila, a ona je uspela da izvuče zglob. Bio je izgreban i krvav.
Nešto drugo se dešavalo. U glavi je osetila lepršavi osećaj, kao da
unutra leti neka ptičica. Kakvo je sad ovo novo sranje?
Očekujući da joj se to prokleto koplje svakog časa zarije u leđa,
cimnula je ruku svom snagom. Ruka joj je izletela napolje, a ona je
stisnula prste u pesnicu taman na vreme. Da je sačekala samo
trenutak duže, fioka bi ih odsekla kada se uz tresak zatvorila. Nokti
su joj bolno pulsirali, a znala je da će, kad bude imala priliku da ih
pogleda, biti ljubičasti od podlivene krvi.
Okrenula se. Devojka je nestala. Soba je bila prazna. No, lepršavi
osećaj u glavi se nastavio. Štaviše, postajao je jači. Odjednom, bol u
ruci i zglobu više joj nije bio ni na kraj pameti. Ona nije bila jedina
koja se vozila na točku, i nije bilo bitno što su joj oči i dalje zatvorene
u stvarnom svetu, gde leži na svom francuskom krevetu.
Jebeno derište bilo je u drugoj sobi ispunjenoj ormanima s
dokumentima.
U njenoj sobi. U njenoj glavi.
Umesto da bude provalnik, Rouz je postala žrtva provale.
(IZLAZI ODATLE IZLAZI ODATLE IZLAZI ODATLE)
Lepršanje nije prestalo; ubrzalo se. Potisnula je paniku, pokušala
da se usredsredi i na jedvite jade nekako uspela. Taman dovoljno da
ponovo zavrti točak, iako je postao uvrnuto težak.
(zavrti se, svete)
Kad se zavrteo, osetila je kako joj se izluđujuće lepršanje u glavi
najpre smanjuje, a zatim u potpunosti prestaje kad je devojčica
zarotirana nazad odakle je došla.
Osim što to nije tačno, a situacija je kudikamo preozbiljna da bi se
upustila u luksuz samozavaravanja. Ti si došla k njoj. I ušetala pravo
u zamku. Zašto? Jer sije, uprkos svemu što si znala, potcenila.
Otvorila je oči, uspravila se u sedeči položaj i spustila noge preko
ivice ležaja na tepih. Stopalom je zgazila prazni kanister i iznervirano
ga šutnula. Majica, koju je obukla pre nego što je legla, bila joj je
kroz mokra i zaudarala je na znoj. Miris je bio u potpunosti
neprijatan. S nevericom je pogledala u šaku, izgrebanu, krvavu i
otečenu. Nokti su joj prelazili iz ljubičaste u crnu boju, a
pretpostavljala je da će joj najmanje dva otpasti.
„Ali nisam znala“, rekla je. „Nije bilo načina da znam.“ Mrzela je
cviljenje koje je čula u svom glasu. To je bio glas mrzovoljne starice.
„Ama baš nikakvog načina."
Morala je da izađe iz svog prokletog vozila. Možda je bilo najveće i
najluksuznije na svetu, ali joj je trenutno izgledalo teskobno poput
mrtvačkog sanduka. Pošla je prema vratima, pridržavajući se za
stvari radi ravnoteže. Pre nego što je izašla, bacila je pogled na sat
na instrument-tabli. Deset do dva. Sve se izdešavalo za svega
dvadeset minuta. Neverovatno.
Koliko je saznala pre nego što sam se oslobodila? Koliko mnogo
zna?
Nije postojao način da to zasigurno ustanovi, ali bi čak i malo
znanja bilo opasno. Moraju da srede to derište, i to uskoro.
Zakoračila je na bledu mesečevu svetlost i.desetak puta duboko
udahnula svež noćni vazduh. Počela je da se oseća malo bolje, malo
više nalik sebi, ali nije mogla da se otarasi onog lepršavog osećaja.
Osećaja da se u njoj nalazi neko drugi - i to ni manje ni više nego
geak - i pretura po njenoj privatnosti. Bol je bio loš, a iznenađenje što
je zarobljena na takav način bilo je još gore, ali je najgore od svega
bilo poniženje i skrnavljenje. Kao da joj je nešto ukradeno.
Platićeš mi za to, princezo. Upravo si se zajebavala sa pogrešnom
kučkom.
Oblik se kretao ka njoj. Rouz je sedela na gornjem stepeniku svoje
kuće na točkovima, ali je sada ustala, napeta, spremna za bilo šta.
Mračno obličje se onda približilo, a ona je uvidela da je to Vrana. Na
sebi je imao donji deo pidžame i papuče.
„Rouz, mislim da bi bilo bolje da...“ Naglo je zaćutao. „Šta ti se, kog
đavola, desilo s rukom?"
„Pusti sad moju jebenu ruku", brecnula se. „Šta radiš ovde u dva
izjutra? Pogotovo kad si znao da ću biti zauzeta?"
„Radi se o Dedici Fliku", rekao je. „Kecelja Eni kaže da umire."
JEDANAESTO POGLAVLJE
TOUMI 25
KLAUD GAP
VRANA
TRAMPA SVESTI
9 „Bili? Bili?"
Bili Friman je pogledao u devojčicu koja uopšte nije zvučala
kao devojčica. Udvostručila se, vratila ujedno, a zatim opet
udvostručila. Prešao je dlanom preko lica. Očni kapci su mu bili teški
kao tuč, a misli kao da su mu nekako bile zalepljene skupa. Ništa
nije shvatao. Više nije bio dan, a svakako nisu bili u Abrinoj ulici. „Ko
to puca? I ko mi se to iskenjao u usta? Hriste!"
„Bili, moraš da se probudiš. Moraš da...“
Den je nameravao da kaže „moraš da voziš", ali Bili Friman nikuda
neće voziti. Bar ne još neko vreme. Oči su mu se ponovo sklapale, a
kapci su mu funkcionisali svaki za sebe. Den je Abrinim laktom
munuo starca u rebra i ponovo mu privukao pažnju. Barem za sada.
Svetlost farova preplavila je kabinu kamioneta kad se približilo još
jedno vozilo. Den je zadržao Abrin dah, ali je i on prošao, ne
usporivši. Možda žena sama u kolima, ili možda prodavač u žurbi da
stigne kući. Loš samarićanin, ko god bio, ali to je bilo dobro po njih.
Međutim, treća možda neće biti sreća. Žitelji ruralnih delova imaju
sklonost ka tome da budu komšijski nastrojeni. I lj ubopitlj ivi.
„Ostani budan", kazao je.
„Ko si ti?" Bili je pokušao da se usredsredi na klinku, ali to je bilo
nemoguće. „Jer mi svakako ne zvučiš kao Abra."
„Komplikovano je. Za sada samo daj sve od sebe da ostaneš
budan."
Den je izašao iz pikapa i obišao oko haube do suvozačeve strane,
zateturavši se nekoliko puta. Abrine noge, naizgled toliko duge onog
dana kad su se upoznali, bile su prokleto prekratke. Nadao se samo
da neće imati dovoljno vremena da se navikne na njih.
Vranina odeća ležala je na sedištu. Njegove platnene patike stajale
su na prostirci za noge, skupa s čarapama. Krv i parčići mozga, koji
su mu isprskali košulju, iščezli su, ali su ostavili vlažne mrlje. Den je
sakupio sve i, nakon trenutnog razmišljanja, uzeo i pištolj. Nije želeo
da ga se odrekne, ali ako ih policija zaustavi...
Odneo je zavežljaj do haube kamioneta i zakopao ga ispod
gomilice suvog lišća. Onda je zgrabio komad slomljene breze i
odneo je do groba. Posao nije bio nimalo lak s Abrinim rukama, ali je
ipak nekako uspeo.
Shvatio je da ne može tek tako da uđe u kabinu; morao je da se
uhvati za volan i uvuče unutra. A kada se našao za volanom, njena
stopala jedva da su dodirivala papučice. Sranje!
Bili je opet gromko zahrkao, a Den ga je ponovo ćušnuo laktom. Bili
je otvorio oči i pogledao oko sebe. „Gde smo? Da li me je onaj tip
drogirao?" Zatim: „Mislim da moram da nastavim da džonjam."
U nekom trenutku borbe za pištolj, borbe na život i smrt, Vranina
neotvorena flašica fante pala je na pod. Den se sagnuo, uzeo je, a
zatim zastao s Abrinim prstima na čepu, setivši se šta se dešava s
gaziranim osvežavajućim pićima kad se otvore nakon mućkanja.
Odnekud, Abra mu se obratila (oh, bogo moj)
i nasmešila, ali to nije bio ljutiti osmeh. Den je pomislio da je to
dobro.
10 Ne smeš me pustiti da zaspim, rekao je glas koji je dolazio iz
Denovih usta, pa se Džon zato isključio s auto-puta i parkirao na
najudaljenijem mestu od „Kolsa“. Tamo su Dejv i on šetkali Denovo
telo napred-nazad, držeći ga između sebe. Bio je poput pijanca na
kraju teške noći - glava bi mu s vremena na vreme klonula na grudi,
a potom se trznula gore. Obojica su ga naizmenično pitali šta se
desilo, šta se trenutno dešava i gde se dešava, ali je Abra samo
odmahivala Denovom glavom. „Vrana mi je dao injekciju pre nego
što me je pustio da odem u toalet. Sve ostalo mi je maglovito. A sad
pssst, moram da se koncentrišem.“
Na trećem širokom obilasku oko Džonovog saburbana, Denova
usta se razvukoše u kez, a iz njih se začuo kikot veoma sličan
Abrinom. Dejv je upitno pogledao u Džona preko tela teturavog
štićenika. Džon je slegnuo ramenima i zavrteo glavom. „Oh, bogo
moj“, reče Abra. „Sok!“
Den je nagnuo flašu fante i odvrnuo čep. Mlaz narandžaste
11 gazirane I tečnosti pod visokim pritiskom pogodio je Bilija
pravo u lice. Bili se nakašljao i zagrcnuo, trenutno potpuno
razbuđen.
„Isuse, mala! Zašto si to uradila?"
„Upalilo je, zar ne?“ Den mu je dodao flašu koja je i dalje šištala.
„Popij ostatak. Izvini, ali ne smeš ponovo da zaspiš, ma koliko to da
želiš."
Kad je Bili nagnuo flašu i iskapio ostatak, Den se nagnuo preko i
pronašao ručku za podešavanje sedišta. Povukao ju je jednom
šakom, a drugom cimnuo volan. Sedište se pomaklo napred. Nagli
pokret naterao je Bilija da se polije fantom po bradi (i da izusti frazu
koju odrasli obično ne koriste u blizini devojčica iz Nju Hempšira), ali
su Abrina stopala sada mogla da dosegnu papučice. Jedva. Den je
ubacio menjač u rikverc i polako krenuo unazad, usmeravajući pikap
prema drumu. Kada su se našli na asfaltu, uzdahnuo je od
olakšanja. Zaglavljivanje u jarku pored neprometnog auto-puta u
Vermontu ne bi im nimalo pomoglo.
„Znaš li šta radiš?", upita Bili.
„Da. Radim to već godinama... iako je prošlo dosta vremena otkako
mi je država Florida oduzela vozačku dozvolu. U to vreme sam bio u
drugoj državi, ali postoji ta sitnica po imenu reciprocitet. Uzrok
propasti putujućih pijanaca uzduž i popreko ove naše velike zemlje."
„Ti si Den."
„Kriv po svim tačkama optužnice", rekao je, škiljeći preko volana.
Poželeo je da ima neku knjigu na koju bi mogao da sedne, ali budući
da nije, jednostavno će morati da se snađe. Ubacio je u prvu i
krenuo.
„Kako si ušao u nju?“
„Ne pitaj."
Vrana je rekao nešto (ili je to samo pomislio, Den nije znao šta
tačno od toga) o putevima do kampova, a otprilike sedam kilometara
niz drum 108, naišli su na putić s rustičnim drvenim znakom
zakucanim na stablo bora: BOBOVO I DOTINO SREČNO MESTO.
Ako to nije bio put do kampa, onda ne zna šta je. Den je skrenuo i
uključio duga svetla, a Abrine ruke bile su zahvalne na servo volanu.
Četvrt kilometra dalje, drum je blokirao težak lanac s okačenim
znakom, manje rustičnim: ZABRANJEN ULAZ. Lanac je bio dobar.
To je značilo da Bob i Doti nisu odlučili da provedu vikend na svom
srećnom mestu, a četvrt kilometra udaljenosti od auto-puta bilo je
dovoljno da im pruži kakvu-takvu privatnost. Postojao je još jedan
bonus: odvodni kanal iz koga je curkala voda.
Den je isključio svetla i motor, a zatim se okrenuo Biliju. „Vidiš li taj
odvodni kanal? Idi i operi sok s lica. Dobro se ispljuskaj. Moraš biti
budan koliko gpd je to moguće."
„Pa budan sam", reče mu Bili.
„Ne dovoljno. Pokušaj da ne isprskaš košulju. A kad završiš,
očešljaj se. Moraćeš da izađeš u javnost."
„Gde smo?"
„U Vermontu."
„Gde je tip koji me je kidnapovao?"
„Mrtav."
„Srećan mu jebeni put!", uzviknu Bili. Onda, nakon sekunde-dve
razmišljanja, pitao je: „Šta je s njegovim telom? Gde je?"
Izvrsno pitanje, ali ne pitanje na koje je Den želeo da odgovori.
Želeo je samo da sve ovo privede kraju. Bilo je iscrpljujuće i
dezorijentišuće na hiljadu načina. „Nestalo je. To je zaista sve što
treba da znaš."
„Ali..."
„Ne sad. Umij se, a zatim se nekoliko puta prošetaj ovim putićem.
Maši rukama, diši duboko i razbudi se što više možeš."
„Glava me užasno boli."
Den nije bio iznenađen. „Kad se vratiš, devojčica će verovatno
ponovo biti devojčica, što znači da ćeš ti morati da voziš. Ako se
osećaš dovoljno trezveno da zvučiš uverljivo, odvezi se u sledeći
grad gde postoji motel i uzmi sobu. Putuješ s unukom, razumeš?"
„Aha", reče Bili. „Moja unuka. Abi Friman."
„Kad se smestite, pozovi me na mobilni."
„Jer ćeš biti... gde god da ste."
„Tako je."
„Ovo je sjebano do neba, druže."
„Da“, reče Den. „Svakako jeste. Naš posao je da to sada
razjebemo."
„U redu. Kako se uopšte zove sledeći grad?“
„Nemam pojma. Ne želim da doživite saobraćajku, Bili. Ako ne
možeš da se opasuljiš dovoljno da pređeš trideset-četrdeset
kilometara i zatim se prijaviš u motel a da neki tip na recepciji ne
pozove pandure, moraćete da provedete noć u kabini ovog
kamioneta. Neće vam biti udobno, ali bi trebalo da bude bezbedno."
Bili je otvorio vrata na suvozačevoj strani. „Daj mi desetak minuta.
Moći ću da prođem kao trezan. Radio sam to i ranije." Namignuo je
devojčici za volanom. „Radim za Kejsija Kingslija. Zakletog
neprijatelja pića, sećaš se?“
Den ga je posmatrao kako odlazi do odvodnog kanala i spušta se
na kolena, a zatim je sklopio Abrine oči.
Na parkiralištu kraj tržnog centra, Abra je zatvorila Denove.
(Abra)
(ovde sam)
(jesi li budna)
(aha, kao)
(moramo ponovo da zavrtimo točak, možeš li da mipomogneš)
Ovog puta je mogla.
12 „Pustite me“, reče Den. Njegov glas je ponovo bio njegov.
„Dobro sam. Mislim."
Džon i Dejv su ga pustili, spremni da ga ponovo zgrabe ako se
zatetura, ali nije. Ipak, jeste se detaljno ispipao: kosu, lice, grudi,
noge. Onda je klimnuo. „Uh“, kazao je. „Ovde sam.“ Osvrnuo se
unaokolo. „A gde tačno?"
„Tržni centar Foks Ran“, reče mu Džon. „Stotinak kilometara od
Bostona."
„Okej, hajde da se vratimo na put."
„Abra", reče Dejv. „Šta je s Abrom?"
„Abra je dobro. Ponovo je tamo gde joj je i mesto."
„Mesto joj je kod kuće", reče Dejv, i to s mnogo više od tračka
srdžbe u glasu. „U njenoj sobi. Da četuje s drugaricama ili sluša onu
glupavu klinačku grupu na svom ajpodu."
„S Bilijem je. Bili će se brinuti o njoj."
„Šta je s onim tipom koji ju je kidnapovao? Vranom?"
Den je zastao pored zadnjih vrata saburbana. „Više ne moraš da se
brineš zbog njega. Osoba zbog koje sada moramo da se brinemo je
Rouz."
Motel „Kruna“ nalazi se s druge strane granice Savezne Države
13 Njujork, u Kraunsvilu. To je bilo trošno mesto s treperavim
znakom na kome je pisalo IM MO SL BODNE SOBE i MN GO
K BLOV KIH KAN LA! Na tridesetak parking mesta bila su parkirana
svega četiri vozila. Čovek na recepciji bio je planina sala, s konjskim
repom koji mu je padao sve do polovine leđa. Provukao je Bilijevu
viza karticu kroz aparat i dao mu ključeve od dve sobe, ne skidajući
oči s televizora, gde su se dve žene na crvenom kauču marljivo
žvalavile.
„Jesu li povezane?“, upit Bili. A zatim, gledajući u žene: „Sobe,
mislim."
„Da, da, sve su povezane, samo otvorite vrata.“
„Hvala."
Dovezao se do soba broj 23 i 24 i parkirao kamionet. Abra je ležala
sklupčana na sedištu glave naslonjene na jednu ruku, duboko
usnula. Bili je otključao sobe, uključio svetio, i otvorio vrata između
soba. Smeštaj je bio čemeran, ali ne i očajan. Sada je želeo samo
da se oboje smeste i da legne da spava. Po mogućstvu, sledećih
deset sati. Retko kad se osećao matoro, a večeras se osećao
prastaro.
Abra se probudila kad ju je spustio na krevet. „Gde smo?“
„U Kraunsvilu, u Njujorku. Bezbedni smo. Biću u susednoj sobi."
„Želim svog tatu. I želim Dena.“
„Uskoro.“ Nadao se da nije slagao.
Oči su joj se zatvorile, a zatim polako otvorile. „Pričala sam s tom
ženom.
S tom gadurom.“
„Jesi li?“ Bili nije imao pojma o čemu Abra govori.
„Ona zna šta smo uradili. Osetila je to. I bolelo je.“ U Abrinim očima
je na tren zasjala britka svetlost. Bili je mislio da je to kao tračak
sunca na kraju hladnog i oblačnog februarskog dana. „Drago mi je
zbog toga."
„Spavaj, zlato."
Hladna zimska svetlost i dalje je isijavala s njenog bledog i
umornog lica. „Zna da dolazim po nju."
Palo mu je na pamet da joj skloni kosu sa očiju, ali šta ako ga
ujede? To je verovatno bila budalasta pomisao, ali... ta svetlost u
njenim očima. Njegova majka je ponekad tako izgledala, tik pre nego
što bi izgubila živce i istamburala jedno od svoje dece. „Osećaćeš se
bolje ujutru. Voleo bih da možemo da se vratimo još večeras -
siguran sam da i tvoj tata isto želi - ali nisam u stanju da vozim.
Jedva sam i ovoliko izdržao a da ne završim u jarku pored puta."
„Volela bih da mogu da razgovaram s mamom i tatom."
Bilijevi mama i tata - nikada kandidati za roditelje godine, čak ni u
najboljem izdanju - odavno su bili mrtvi, a trenutno je želeo samo da
spava. Čežnjivo je pogledao kroz otvorena vrata, ka krevetu u drugoj
sobi. Ubrzo, ali ne još. Izvadio je mobilni i otvorio ga. Telefon na
drugom kraju veze je dvaput zazvonio, a onda je pričao s Denom.
Posle nekoliko trenutaka, pružio je telefon Abri. „Tvoj tata. Pričaj do
mile volje."
Abra je zgrabila telefon. „Tata? Tatice?" Suze joj ispuniše oči. „Da,
ja... prestani, tata, dobro sam. Toliko sam pospana da jedva mogu..."
Oči su joj se razrogačile kada joj je misao pala na pamet. „Jesi li ti
dobro?"
Zaćutala je i slušala. Bilijeve oči su se sklopile, a on ih je s mukom
naglo otvorio. Devojčica je plakala kao kiša, a njemu je donekle bilo
drago zbog toga. Suze su utulile onu svetlost u njenim očima.
Vratila mu je telefon. „Den. Hoće ponovo da priča s tobom."
Uzeo je mobilni i poslušao. Onda je rekao: „Abra, Den želi da zna
da li misliš da ima i drugih loših momaka, nekih koji su dovoljno blizu
da stignu ovamo večeras."
„Ne. Mislim da je Vrana trebalo da se sretne s nekima, ali su još
prilično daleko. A ne mogu da skontaju gde smo“ - silovito je zevnula
- „bez njega koji bi im to rekao. Reci Denu da smo bezbedni. I reci
mu da se potrudi da moj tata to shvati."
Bili je preneo poruku. Kad je prekinuo vezu, Abra je ležala
sklupčana na krevetu, kolena priljubljenih uz grudi, i tiho hrkala. Bili
ju je pokrio ćebetom iz ormana, a zatim otišao do spoljašnjih vrata i
navukao rezu. Razmislio je, a potom postavio stolicu ispod brave, zlu
ne trebalo. Bolje sprečiti, nego lečiti, voleo je da kaže njegov otac.
14 Rouz je otvorila tajni pregradak ispod poda i izvadila jedan
kanister. I dalje klečeći između prednjih sedišta ertkruzera, otpečatila
ga je i stavila usta na grlić koji je šištao. Vilica joj se oklembesila sve
do grudi, a dno njene glave postalo je tamna rupa iz koje je štrčao
jedan jedini zub. Njene oči, inače blago iskošene nagore, iskrvarile
su nadole i smračile se. Lice joj je postalo žalobna maska smrti,
ispod koje se jasno videla lobanja.
Uzela je paru.
Kad je završila, vratila je kanister na mesto i sela za volan kuće na
točkovima, gledajući pravo ispred sebe. Nemoj da se trudiš da
dolaziš po mene, Rouz - jer ja dolazim po tebe. To joj je kazala. To
se usudila da kaže njoj, Rouz O’Hari, Rouz Šeširu. Nije samo jaka,
dakle; već jaka i osvetoljubiva. Besna!
„Samo dođi, draga", kazala je. „I ostani besna. Što si ljuća, to ćeš
biti bezumnija. Dođi da se vidiš sa svojom tetkom Rouz."
Začuo se prasak. Spustila je pogled i videla da je slomila donju
polovinu upravljača ertkruzera. Para joj je dala snagu. Šake su joj
krvarile. Bacila je nazubljeni plastični luk u stranu, podigla dlanove
do lica i počela da ih liže.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
ONO ŠTO JE
ZABORAVLJENO
6 vrata naglo otvorila a u sobu kao furija uletela Lusi Stoun. Iza
nje su išli njen muž i pedijatar njene kćerke, ali ne preblizu; kao
da su se plašili da ih ne opeku strah, bes i zbunjena jarost koje su je
okruživali u pucketavoj auri, toliko snažnoj da je bila bezmalo vidljiva.
Ščepala je Đena za rame, a njeni nokti su mu se kao kandže zarili u
meso ispod košulje. „Sklanjaj se od nje. Ne poznaješ je. S njom
nemaš ništa više posla nego s mojom kćer...“
„Stišaj glas", reče Den ne okrenuvši se. „U prisustvu si smrti."
Bes koji je ključao u njoj istog trena je splasnuo, olabavivši joj
zglobove. Klonula je na krevet pored Dena i pogledala u voštanu
masku koja je sada bila lice njene babe. Onda je pogledala u
ispijenog i neobrijanog muškarca koji je sedeo i držao mrtve šake,
koje su još uvek stezale brojanicu. Neprimećene, suze su potekle niz
Lusine obraze u bistrim velikim kapima.
„Ne razumem ni polovinu onoga što pokušavaju da mi kažu. Samo
to da je Abra kidnapovana, ali da je sada dobro - navodno - i da je u
motelu s nekim čovekom po imenu Bili, i da oboje spavaju.“
„Sve je to istina“, reče joj Den.
„Onda me poštedi moralizatorskih izjava, moliću lepo. Žaliću za
mojom momo nakon što vidim Abru. Nakon što je zagrlim. Za sada,
želim da znam... želim...“ Zaćutala je, gledajući u Dena, zatim u
svoju mrtvu baku, pa ponovo u njega. Njen muž stajao je pored nje.
Džon je zatvorio vrata sobe broj 9 i naslonio se na njih. „Zoveš se
Torens? Den Torens?“
„Da.“
Ponovo taj spori pogled od nepomičnog profila njene bake do
čoveka koji je bio prisutan kada je umrla. „Ko si ti, gospodine
Torense?"
Den je pustio Četine šake i uzeo Lusine. „Hodaj sa mnom. Ne
daleko. Samo do drugog kraja sobe."
Ustala je bez protesta, i dalje mu gledajući u lice. Odveo ju je do
vrata kupatila, trenutno otvorenih. Uključio je svetlost i pokazao na
ogledalo iznad umivaonika, gde su njihova lica bila uokvirena, kao
na fotografiji. Viđena na takav način, nije bilo mnogo sumnje. U
stvari, nimalo.
Kazao je: „Moj otac je bio i tvoj otac, Lusi. Ja sam ti polubrat.“
Nakon što su obavestili glavnu medicinsku sestru da se desila smrt
KUČKA OD DEVOJKE
PUT NA ZAPAD
LJUDI-DUHIĆI
4
tobom."
zatvorenih očiju.
„Ovo je suludo", reče mu Bili. „Trebalo bi da ostanem s
ČVORIŠTE TOČKA
KROV SVETA
Bangor, Mejn
1⇒ Voltonovi su TV serija o životu američke seoske porodice, koja
se prikazivala na CBS-u od 1971. do 1982. (Prim. prev.) 2⇒ Džo Difi,
američki kantri pevač. (Prim. prev.) 3⇒ Izreka koja se koristi u
južnijim delovima SAD, kada istovremeno sija sunce i pada kiša (ili
sneg). Prema verovanju, đavo je ljut jer je Bog stvorio tako divan
dan, zato tuče svoju ženu, a od njenih suza nastaje kiša. (Prim.
prev.) 4⇒ NOAA, skr. od National Oceanic and Atmospheric
Administration - američki meteorološki zavod. (Prim. prev.) 5⇒
Glavni junak iz serije detektivskih romana Džona Sandforda. (Prim.
prev) 6⇒ E. A. Po, San u snu, u prepevu Kolje Mićevića. (Prim.
prev.) 7⇒ Bostonski univerzitet. (Prim. prev.)
8⇒ Engl, sleep - san. (Prim, kor.)
9⇒ Vilijam Vordsvort, Oda o nagoveštajima besmrtnosti
krozsećanja na rano detinjstvo, prevod Jelene Stakić (Prim. prev.)
10⇒ YMCA, Young Men’s Christian Association - Hrišćanska
zajednica mladih. (Prim. prev.) 11⇒ Sabatska godina, plaćen odmor
u trajanju od godinu dana svake sedme godine, koji imaju profesori
američkih univerziteta. (Prim. prev.) 12⇒ Čester Malester
(Zlostavljač), lik iz stripa objavljivanog u časopisu Hasler. (Prim.
prev.) 12a⇒ Tako je neobično da je teško i izreći. (lat.) 13⇒ Purdah,
stari persijski, a kasnije i muslimanski običaj, da se žene skrivaju od
očiju javnosti nošenjem posebne odeće, kao i fizičko izolovanje u
kući, paravanima i zavesama. (Prim. prev.) 14⇒ V. Šekspir, Mletački
trgovac, prevod Velimira Živojinovića. (Prim. prev.) 15⇒ Protagonista
istoimene priče Vašingtona Irvinga. (Prim. prev.) 16⇒ Hladne tačke
su oblasti sa znatno nižom temperaturom u odnosu na okolinu, na
kojima lovci na duhove tragaju za paranormalnim aktivnostima.
(Prim. prev.) 17⇒ Iz Hamleta. (Prim. prev.)
18⇒ Iz Julija Cezara. (Prim. prev.) 19⇒ V. Šekspir: Ričard Treći, u
prevodu Velimira Živojinovića. (Prim. prev.)