1

Dr. Ivan Marković, Cesarizam i bizantinstvo, Zagreb 1891.

U predgovoru svojega djela Papino poglavarstvo štampano 1882. godine u Zagrebu,

ocjenjujući knjigu Dvije Poslanice profesora Frankija, dr Ivan Marković tom djelu je
priznavao veliku vrijednost i znamenitost, ali našao je dvije manjkavosti, koje bijahu:
predikat pravoslavna, kojim pisac postojano označuje kršćansku nesjedinjenu crkvu, te izjava,
koju je više puta ponovio, da istočna i zapadna crkva naizmjenice priznaje jedna drugoj
ortodoksiju u vjeri.
Ako su katolici pravoslavni, ne mogu biti pravoslavni jer ne pripadaju našoj crkvi,
premda pisac iskreno štuje protivno njihovo uvjerenje. Autor je čekao odgovor profesora
Frankija da bi ga možda drugačije uvjerio. Međutim, dr. Solojev se obratio i veli da se ne
može sumjati u pravoslavlje istočne crkve kao crkve: jer ona kao crkva nije nikada učila
bludnje. Ona uči samo ono što je u simbolima vjere (koji su njoj i Katoličkoj Crkvi
zajednički). A u suglasju sa zaključcima prvih sedam ekumenskih sabora. Pa onda naravno
slijedi da je ona pravoslavna , takvom je valja nazvati. Katolički i pravoslavni biskupi uče da
Isusova Crkva ne može biti bez nepogrešiva učiteljstva, i odatle izvode, da je vlast, koja uči
vjernike, obdarena darom nepogrešivosti. I neka nije sakupljena u sveopćem koncilu. I prije
sveopćih sabora Crkva je nepogrešivom presudom osudila krivovjerstva ebionita, marcionita,
Pavla Samosatskoga i druge dogmatičke zablude. Fra Ivan se pita: Ako hijerarhija Istočne
Crkve svoje vjernike uČi da Duh Sveti ishodi i izlazi iz Oca ili, unatoč florentinskome
dekretu, da Isus jedina glava Crkve, kada papa nije njezina vidljiva glava; pošto je takvo
uČenje nepravoslavno, kako priznaje i sami gospodin Solojev, zar odatle logiČno ne slijedi,
da sadašnja IstoČna Crkva ne ispovijeda pravo čistu i nepromjenjenu Isusovu nauku,
oglašenu u vjerovanjima i razrješenu u prvih sedam ekumenskih sabora? A oni vele da je
filioque zabluda, da nema za duše poslije smrti srednjega stanja između raja i pakla. Prema
teoriji grčko istoččne Crkve biskupi bez sveopćeg sabora ne mogu stvarati dogmatske
zaključke. Ali odatle ne slijedi da pojedini biskupe Istočne Crkve nisu se mogli udaljiti od
dogmatskih zaključaka prvih sedam sabora, ili opće evanđeoske istine. Ipak narod vjeruje i
ispovijeda one točke koje se ne podudaraju s učenjem Katoličke Crkve, prema učenju svojih
pastira.
Franki je pisao u svojim Poslanicama da nema nikakve razlike u vjeri jedne i druge
Crkve, i da se prava vjera jednako sačuvala i na istoku i na zapadu. Ali Marković dokaziva da
nije u svemu jednaka u dogmatičko učenje dviju Crkava; pa tako da ni vjera nije jedna
katolicima i istočnjacima. Stoga se osvrnuo na naziv pravoslavna Crkva. Pravoslavlje znači i
pravovjernost, pravoslavan isto što i pravovjeran. Zato jedino Katolička Crkva može biti i
jest pravoslavna i njoj su jedino sveti oci davali obilježje pravoslavne. To je nesumnjivo.
Samo što kršćani Istočne Crkve, dok ispovijedaju da je jedna sveta, katolička i apostolska
Crkva, vele, da je njihova Crkva katolička, apostolska a nipošto Rimska, koja priznaje papu
za vidljivu glavu Crkve i uči da Duh Sveti ishodi od Oca i od Sina i da se duše, poslije smrti,
u mukama čistilišta mogu očistiti, te se osloboditi od paklenih okova. I ako im vjera nije
pravoslavna, opet ih ne treba nazivati hereticima. Sveti Augustin ih zove zašlacima one koji
uporno ne brane svoju krivu misao, koja od njih ne potječe, već su je primili od zavedenih
roditelj, a pomnjivo traže istinu u namjeri da je prigrle kad je nađu.
Crkva je Isusovo kraljevstvo na zemlji koje nije od ovoga svijeta; ali je na svijetu
svojom hijerarhijom, koja je svakom očita, svojim simbolom, svojim zakonom i disciplinom.
Ovim kraljevstvom, koje Duh Božji oživljuje, Isus upravlja i vlada po hijerarhiji. Zato je on
povjerio hijerarhiji svoju vrhovnu vlast, da nastavi djelo njegovo, djelo otkupljenja svijeta i
ljude dovodi k vječnoj njegovoj svrsi na nebesima.
 2

Isus hoće da mu Crkva bude slobodna i neovisna te apostoli i njihovi nasljednici pod
Petrovim poglavarstvom, mogu svakome pokazati. mi smo poslani umjesto Isusa, i Bog kroz
nas govori.
Sveti oci ističu neovisnost crkvene vlasti prema svjetovnoj: "Zar je ikada, govori sv.
Atanazije, crkvena naredba postala valjanom po caru? Do sada je bilo mnogo sabora, silu
zakona Crkva je proglasila; ali tako što oci nigda caru ne kazaše".
Sv. Grgur Nazijanski veli: "I vas je zakon Isusov podvrgao mojoj vlasti i mojemu
sudu, vi knezovi i vladari, jer i mi svećenici carujemo: pače naša je vlast izvrsnija i
savršenija".
Na žalost povijest starijega i novoga vremena uči nas, da politička vlast često i rado
seže za duhovnom vlašću i napada na Crkvu. Kome je materijalna sila u ruci,ako njime strasti
zavladaju, ne želi znati za zakon Božji, ni za crkvena pravila; pa hoće Crkvi nametnuti svoj
jaram i staviti je pod svoju vlast. Uzrok tomu je, što svjetova vlast, osjećajući, da je od nje
jaČa duhovna vlast, u ovoj krivo vidi svojega suparnika.
Opisuje kako je Konstantin, utemeljitelj istočnog cesaropapizma. Konstantin je htio
da se i katolički svijet zadovolji arijevom vjeroispoviješću, zapovijedi aleksandrijskome
biskupu Atanaziju da primi Arija u crkvenu zajednicu. Atanazije, koji je bio branič vjere i
crkvene neovisnosti, nije se htio pokoriti se carskoj samovolji. No cesarizam ne trpi otpore.
Car piše Atanaziju: "Ja želim da da primiš u crkveno zajedništo sve one, koji to pitaju. Budeš
li im se i najmanje protivio, lišit ću te biskupske stolice i bit ćeš izagnan iz domovine."
Car je prognao Atanazija, a k sebi zove Arija.
Poslije smrti Konstantina, tri njegova sina podijeliše carstvo među sobom. Prvenca
Konstantina zapade Španjolska, Galija...; drugorođenome Konstanciju Azija, Egipat; a
najmlađemu Konstantu Italija, Siciija, Afrika i Ilirik. Mladi Konstantin vrati Atanazija iz
progonstva hvaleći njegove vrline preporučavajući ga aleksandrijskom narodu da ga prihvati
kao biskupa. Konstantin II nije se dugo zadržao na prijestolju. Brat Konstant ga je ubio na
prijevaru. Konstant iza toga prisvoji bratovu državu i time je carstvo podijeljeno na istočno i
zapadno. 350. godine poginuo je od razbojničkoga noža Konstant. Konstancije postade
gospodarom cijeloga carstva. Arijanstvo okruži sav carski dvor. Teoligiziranje postade
dvorska zabava. Za 24 godine svojega carevanja, Konstancije se puno uplitao u teološka i
crkveno pitanja. Sazivao je sabore, bavio se dogmatičkim prepirkama, izmjenjivao formule
vjere. Za njega se razvija cesarizam i bizantinstvo. On daruje Carigradu svećenike,
dobrotvorne zavode; poklanja crkvi svete Sofije skupocijene zaklade , posuđe od zlata i
srebra... No u isto vrijeme progoni katoličke biskupe i zamjenjuje ih arijancima. Šalje u
sužanjstvo carigradskog biskupa Pavla, Ćirila Jeruzalemskoga, papu Liberija i druge. Na
milanskom saboru 355. godine gdje se skupilo više od 300 zapadih biskupa, Konstancije
htjede na silu osuditi Atanazija, branitelja pravoslavlja, i da budu primljeni u crkvenu
zajednicu heretici. Carski ljudi daju biskupima napisanu carsku zapovijed i poziva ih da
potpišu. Biskupi to ne htjedoše.Neki su zato platili glavom, a neki prognani u sužanjstvo.
Konstancije je želio papu Liberija pridobiti pod svoj utjecaj. Papa je bio otet i doveden caru u
Milan. Papa je bio pripravan sve podnijeti prije nego li se nazvati arijanac. Zato je bio
prognana u trački grad Bereju, a zatim je izabrao antipapu Feliksa II. Katolici nisu smjeli ni
pisnuti protiv arijanaca, ni braniti svoju vjeru. Strah i užas svuda zavladaše. Biskupi,
svećenici, svjetovnjaci bijahu prinuđeni da se odreknu zajedništva s Atanazijem i da priznaju
arijansko vjerovanje.

Fra Ivan opisuje veliku borbu Grgura VII s njemačkim carem Henrikom IV. Papa je
želio izvojevati Crkvi potpunu slobodu. I Isusova zaručnica ne smije biti robinja svjetovne
vlasti. Henrik III (1039 - 1056) već bijaše mnogo zla Crkvi učinio. U sutrijskoj sinodi (20.
12. 1046) svrgnuo je zakonitog papu Grgura VI, pa mu dade za nasljednika svoga biskupa
 3

Svitgera, koji se prozva Kelment II, a kad ovaj umre (9. 10. 1047), on je želio izabrati
drugoga Njemca, Damaza II, te za Damazom trećega Njemca, Leona IX (1048 - 1054), a za
Leonom četvrtoga Njemca svojega rođaka Viktora II (1054 - 1057). Sve su to bile časne
osobe; ali nije časno što ih je carska volja na Petrovu stolicu uznosila. Za Henrika IV počne
borba o investituri, o pravu imenovanja crkvenih časti. U staro doba birala je biskupe
pokrajinska sinoda, saslušavši glas svećenstva i puka. Kasnije, kad su vladari imenovali
biskupe svjetovnim velikašima, vladari prisvojiše pravo potvrđivanja njihovih biskupa, a
također i opata, jer su i ove izjednačavali s barunima i vitezima. To je povuklo za sobom
zapuštanje ćudorednosti; ljudi bez nauka i bez zvanja imenovahu se crkvenim častima, i
simonija prodaja crkvenih časti zavladala je svugdje: Grgur VII je želio uništiti svjetovnu
investituru: jer je ona značila ovisnost Crkve o svjetovnoj vlasti. Crkva je Božje djelo, Bogom
ustanovljena, i njome trebaju upravljati oni, kojima je božanstveni utemeljitelj to pravo
ostavio. I pobijedio je jer uza nj je bilo pravo i pomoć Božja.
U drugoj polovici 18. st. u Austriji je car Josip II htio preurediti Crkvu po
Febronijevoj nauci, koja duhovnu crkvenu vlast podvrgava svjetovnoj, a crkvu podlaže kralju.
Više stotina samostana bilo je ukinuto, a imanje im zaplijenjeno u korist države. Redovnicima
bi zabranjen kontakt s Rimom, priznavanj stranih starješina i primanje novaka. Svaki spis koji
bi iz rimske kurije ili od samoga pape došao, za sve spise pastirske brige biskupa država je
imala pravo kontrole. Biskupi su trebali obavijestiti vladu i dobiti od nje dopuštenje ako hoće
bilo što u Rim pisati. Bila im je dignuta vlast podijeljivanja redova za neka vremena. Za
kanoničko pohođenje svoje biskupije trebali su pitati vladino dopuštenje. Car je raspuštao
bratovštine, ukidao svetkovine, formirao procesije. Napokon je odredio koliko svijeća ima
goriti za službu Božju. Papa Pio VI (1775 - 1779), po svojem je nunciju više puta govorio
caru da pomoge Crkvi u Austriji. Ali sve to bijaše uzalud i on sam pođe u Beč. Car bijaše
nepopustljiv. Iza papina odlaska on izdaje naredbu, kojom je digao pravo Svetoj stolici
imenovanja lombardskih biskupa. Drugom naredbom premješta granice biskupije. Trećom
ukida biskupska sjemeništa, stvara centralna sjemeništa za pokrajine; daje naredbe da se neke
ikone svetih uklone iz crkve, ukida velike ženidbene smetnje. Ovakva politika se zove
cesarizam. To jest državna je vlast kao Bog, izvor svakog prava, a osobe, kojima je vlast u
ruci kao da bi bili bogovi. Cesarizam ne želi znati za druge zakone, osim onih koje sam
stvara, ne osvrćući se ni malo na Boga, na nauk crkve, na ćudorednost, na objektivno dobro.
Carigradski cesarizam iznosi nam pred oči osim neizmjerne oholosti, sve mane, sve
zloće što ih možeš zamisliti u najnižim slojevima ljudskog društva. lukavstvo, pretvaranje,
licemjerje, pakost, nemoralne spletke - sve je to najuže spojeno sa carigradskim cesarizmom -
bizantinstvo. Ljudi su se naučili udvoravati, ulizivati se grebati za častima, prezirati sve što
grčko nije.
Robovanje državnoj vlasti, združeno s najvećim licemjerstvom, te precjenjiivanje svega što je
grčko (carstvo, crkva, obreda, jezika).