IZMEĐU FESTIVALA I PROCENATA

(jedan pogled na bh feminističku scenu)

Tekst pokušava odgovoriti na pitanje zbog čega su feminizam

i feministički aktivizam sve manje popularni u BiH i gube
podršku i ljudi koji u konceptu ravnopravnosti ne nalaze ništa
sporno; propituje da li je to zbog medijski najvidljivijih
manifestacija feminističkog aktivizma, ili zbog globalne krize
feminizma i njegovog dominatnog oblika koji onemogućava
neku društveno produktivniju akciju; predlaže 'povratak u
prošlost' feminizma na ovim prostorima, te integraciju koja bi
mogla da predstavlja 'izlaz iz krize'.

Ovakav feminizam nema što ponuditi mladim djevojkama.

Đurđa Knežević

Stiče se utisak da je u zadnje vrijeme u bosanskohercegovačkoj javnosti sve više prisutan

svojevrsni antifeminizam. Kad to kažem, ne mislim, naravno, na postojanje nekog masovnijeg
pokreta koji se definiše u suprotnosti u odnosu na feminizam, nego mislim na individualne
nastupe i kritike feminizma koje ne dolaze sa uobičajenih patrijarhalnih pozicija moći, niti su
povezane sa tradicionalnim rodnim obrazcima. Antifeminizam koji ne znači uobičajene
seksističke i šovinističke ispade stereotipnih patrijarhalaca, nego se vezuje za osobe s kojima se
ne bi na prvu povezao: žene sa izgrađenom karijerom i statusom u društvu i nerijeko mlađu,
obrazovanu populaciju, oba spola. Tako se nerijetko može naići na žene koje imaju neku javnu
funkciju, a koje izričito tvrde da nisu feministkinje, kao da u tom označitelju ima nešto
uvredljivo. Mlađa se obrazovana populacija, oba spola, koja nema nikakav problem sa
konceptom jednakopravnosti, kritički i posprdno odnosi prema određenim manifestacijama
feminizma u domaćoj javnosti, što je naročito vidljivo na socijalnim mrežama. Česti su statusi u
kojima se ismijava određena akcija, koristi termin 'đenderuša' i 'đenderiziranje' ili se pežorativno
odnosi prema feminizmu, en general. Ono što mene zanima u ovom tekstu i na što želim pokušati
odgovoriti, jeste, da li za to ima opravdanja? Da li prije nego što se, a priori, svako ovakvo
očitovanje označi za mizoginiju ili poveže sa odsustvom obrazovanja iz područja Ženskih studija,
danas u manifestiranju feminističkog aktivizma i kolanju riječi 'feministički' i 'feminizam' u bh
javnosti, postoji nešto što s razlogom odbija žene i muškarce?

U medijima se izrazi feminizam i ženska prava najviše vezuje za feminističke festivale, talk
showe u kojima gostuju žene koje se definišu kao feministkinje, ili se aktiviraju pred izbore i u
vezi su sa postotkom žena u političkom životu. U sva tri slučaja imaju eksluzivistički karakter,
nerijetko i klasni, te onemogućavaju identifikaciju velikom broju žena. Tako su feministički
festivali povezani sa većim centrima i zbog svog se programa koji je umjetničkog ili teorijskog
karaktera obraćaju samo određenoj, malobrojnoj publici i poruka koju odašilju nema puno veze
sa širim socijalnim slojem i potrebama i interesima različitih žena. Rasprave o prisustvu žena u
politici se uglavnom svode na pretresanje kvota uz zanemarivanje ideološkog opredjeljenja žene
ili stranke kojoj pripada, a zanemaruje se i činjenica da je često određena žena manipulisana i
postavljena na poziciju, samo da bi zadovoljila potrebnu kvotu. U tv emisijama i ženskim
novinama se uspješne žene sa ostvarenom karijerom predstavlju kao uzor drugim ženama, pri
1
čemu je model uspješne žene, obično žena koja uspijeva da stigne sve i pomiri tradicionalnu
ulogu majke i supruge, sa ulogom poduzetnice ili neke druge karijerno ostvarene žene. Takav
model zanemaruje druge ženske identitete, a često ima i klasnu dimenziju, jer su uspješne žene,
obično i žene boljeg imovinskog stanja koje onda govore o svom bogatom društvenom životu i
putovanjima. S druge strane, najveći procenat nezaposlenog stanovništa u BiH čine upravo žene
od kojih mnoge žive na granici siromaštva i koje mogu osjećati otpor prema takvoj medijskoj
reprezentaciji, a koje su same medijski posve nevidljive.

Inače, za organizovanje feminističkih festivala, prebrojavanje žena u politici i većinu 'ženskih'

aktivizama, u BiH je zaslužan nevladin sektor koji sam po sebi ima mnoga ograničenja i
nedostatke, što se onda odražava i na smisao akcija koje poduzima. Takav aktivizam se, pak, ne
može gledati odvojeno od dominantnog oblika feminizma, liberalnog feminizma, koji se u takvim
akcijama i ostvaruje, a on se ne može gledati odvojeno od svoje veze s kapitalizmom.
Spomenimo da jedna od njegovih najpoznatijih kritičarki, feministkinja Nancy Fraser u njemu
vidi sluškinju kapitalizma1 koja je potpomognula razvoj njegove neoliberalne faze, insistiranjem
na sudjelovanju žena na tržištu rada. Time su žene dvostruko eksploatisane i Fraser zapravo
ponavlja Engelsa koji je govorio o dvostrukoj opresiranosti žena (i u domaćoj i u javnoj sferi),
doprinijele su akumulaciji kapitala i potpomognule porast siromaštva. Također, ekonomske i
klasne razlike su zanemarene u korist kulturalno konstruisanog rodnog identiteta. Đurđa
Knežević kad govori o liberalnim feministkinjama2, naglašava kako se njihov aktivizam
uglavnom tiče legislativnih promjena ili utvđivanja ‘prava na jednake mogućnosti’, previđajući
stvarni uzrok problema. Upravo to imamo u BiH već dugi niz godina i više od decenije je npr.
prisutan Zakon o ravnopravnosti spolova, porodično nasilje je prepozato u Krivičnom zakonu,
žene su ostvarile status civilnih žrava rata; na nivou države postoji Agencija za ravnopravnost
spolova koja koordinira entitetskim gender centrima i sudjeluje u implementaciji Gender
akcionog plana, tako da danas u javnosti imamo sveprisutnu genderizaciju. Knežević dalje
nastavlja kako se djelovanje organizacija civilnog društva uglavnom svodi na pojedinačne
slučajeve diskriminacije i nasilja nad ženama, dok se socijalni, ekonomski i kulturni aspekti
ljudskih prava zanemaruju. Upravo je to slučaj i u BiH i Ženska mreža se, npr., periodično oglasi
osudom nekog individualnog čina nasilja ili seksizma u medijima, ali izostaju osude i solidarnost
sa većom skupinom žena čiji protesti imaju socijalni karakter. A takvih protesta, barem kod nas,
nikako ne manjka i svako malo se u javnosti pojavi vijest o novom štrajku žena, bivših radnica
nekog od umirućih, nekad socijalističkih, privatiziranih i danas umirućih preduzeća, tako da su
prilike bezbrojne. Zašto nema takvih vrsta solidarnost, dakle, prestaje biti misterij kad se stvari
postave u kontekst i NGO ženski sektor se, umjesto toga, da bi opstao na tržištu, prilagođava
zahtjevima donatora i unutar njega postaju sve bitnije menadžerske sposobnosti. U tom se smislu
može govoriti o feminizmu kao biznisu i referirati na Niru Yuval-Davie koja tvrdi da je
feminizam prestao biti društveni pokret i postao business obučenih stručnjakinja. Zlatiborka
Popov-Momčinović koja je analizirala ženski pokret u BiH 3, kaže da to vodi ka nedovoljnoj
otvorenosti prema ženama kao grupi en general, te prisvajanja gender procesa od strane

1
How feminism became capitalism's handmaiden - and how to reclaim it, 14.10.2013.
http://www.theguardian.com/commentisfree/2013/oct/14/feminism-capitalist-handmaiden-neoliberal>

2
Feminizam i klasna svijest, 1.12.2010. < http://h-alter.org/vijesti/feminizam-i-klasna-svijest>
3
Ženski pokret u BiH: Artikulacija jedne kontrakulture, Edicija Gender, Sarajevski otvoreni centar, 2013

2
određenih liderki. A kako je BiH složena zemlja, tj. međunarodni protektorat, i ovo je dodatno
problematičnije, jer se kroz političku agendu održava etnonacionalno prije svega ostalog i svaki
oblik kritike prema zapadnim normama, tumači kao odbacivanje same demokratije. Popov-
Momčinović zaključuje da takva birokratizacija jednostavno onemogućava društveni pokret koji
bi došao do suštine problema s kojim se žene suočavaju.

Dakle, pored globalne krize feminizma, tj. feminizama, povezanosti samog feminizma sa
neoliberalnim kapitalizmom i njegovih ograničenja koja su prisutna u svakom demokratskom
društvu, te 'biznisizacije' ženskog civilnog sektra, u BiH je, unutar aktivizma, dodatno prisutno
nametnuto održavanje dominantnog političkog modela. Logično je pitanje onda šta se uopće i
može očekivati od ženskog aktivizma u BiH? Potencijal za ozbiljniju društvenu kritiku, da ne
kažem promjenu, feministički pokret u obliku u kojem je prisutan, svakako nema, tako da su
njegova dostignuća u ekonomsko socijalnoj katastrofi koju svakodnevno živimo, zaista
marginalna i zanemarljiva. Stoga se odbacivanje feminizama i pojava antifeminizma i ne čini kao
nešto naročito iznenađujuće. Tome potpomažu i određene pojavnosti feminističkog aktivizma u
kojim dolazi do miješanja teorije i aktivizma i gdje treba postaviti pitanje da li neki performans u
kojem se, npr., propituje ženski domaći prostor treba zaista da posluži domaćicama koje u njemu
i provode većinu vremena, ili ,pak, da li je baš najbolji način da se pomogne nekoj, npr. radnici
koja radi u nekom supermarketu i koncept vikenda joj ništa ne znači, 'teorijskim osvještavanjem'
o njenoj eksploataciji?

Nemam nikakvu namjeru da predviđam budućnost feminizma u BiH, ili u svijetu, ali smatram da
bi za njega, pa time i za njegovu rastuću nepopularnost, bio koristan svojevrsni povratak u
prošlost. Naime, historija feminizma u BiH je puno bogatija i ide puno dalje u prošlost, nego što
se obično misli, tj. ona nikako ne počinje sa sedamdesetim i feminističkom konferencijom Drug-
ca, iako to korespondira sa drugim valom feminizma na Zapadu, pa se smatra za njegove početke
na ovim prostorima. U tom smislu je naročito značajna knjiga Zabilježene4 koja je promovisana u
septembru u Sarajevu, jer tretira zaboravljenu historiju žena i ženskih organizacija u BiH u 20.
vijeku. Žene su se okupljale spontano, iz potrebe i nužde da pomognu jedan drugoj i izbore se za
svoja prava i zaštite. Dakle, feminizam je u Jugoslaviji i BiH bio prisutan mnogo ranije, i iako su
na žene djelovali i sufražetski pokreti s početka vijeka, prvi val feminizma, ne mogu se ne
spomenuti žene koje su djelovale za vrijeme Drugog svjetskog rata unutar AFŽ-a (Antifašističko
vijeće žena, 1942-1953), jer to udruženje nije bilo feminističko u zapadnjačkom, ideološkom
smislu, iako su mu doprinosti bili znatni. Prisjetimo se da su Jugoslovenke dobile pravo glasa već
po okončanju rata, a izborile su se za pravo na abortus i razvod među prvim u Evropi. Međutim,
jugoslovenske feministkinje su bile socijalistkinje po ubjeđenju, pa su time i zanemarene u
zapadnjačkom čitanju feminizma. Svetlana Slapšak na jednom mjestu spominje kako su
balkanske feministkinje najgore prošle u 'feminističkom' smislu, nakon pada istočnog bloka i rata
na Balkanu i kako im se zbog zapadnjačkog čitanja feminizma i patronizirajućeg odnosa
zapadnjačkih feministkinja, zanemarila cjelokupna historija i doprinos. Sjećam se da je program
Ženskih studija, barem kad sam ga ja pohađala, početkom dvijehiljaditih, bio uređen po
zapadnjačkim normama i programu i ne sjećam se da sam se upoznala sa puno žena iz BiH i
Jugoslavije koje su zadužile feministički pokret, ili se istaknule u bilo kojem smislu. Zbog toga je
za mene sadržaj knjige Zabilježene bio otkrivajući na više načina i život žena koje se spominju

4
Zabilježene, Edicija Gender, Sarajevski otvoreni centar, 2014

3
me podsjetio na prvobitne ideje zbog kojih je feminizam kao pokret i nastao, a kojeg danas ima
samo u tragovima: solidarnost, borba protiv nepravde, siromaštva i diskriminacije.

Čini mi se da bi za feminizam kao pokret danas u BiH najbolje rješenje bila integracija
feminističkog socijalističkog naslijeđa koja bi onda dovela do redefinisanja ciljeva i aktivnosti.
Time bi se zadobio potencijal za društvenu promjenu i djelovanje na suštinu problema, a ne
saniranje pojedinačnih problema, od kojih su mnogi posljedica sistema unutar kojeg se djeluje,
što bi u svakom slučaju poboljšalo njegov imidž u društvu.