Jorge Luis Borges je argentinski pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog vijeka.

Najpoznatiji je po
kratkim pričama, ali bio je i pjesnik i esejist. Već sa 9 godina Borhes je započeo svoj spisateljski rad
prevodeći "Srećnog princa" Oskara Vajlda. Osnovno obrazovanje je stekao najvećim dijelom u kući, od
roditelja i bake, Engleskinje. Njegov otac Jorge Guillermo Borges bio je advokat i učitelj psihologije, koji
je također imao literarne težnje. U toku Prvog svjetskog rata godine se njegova porodica seli u Pariz, a
potom u Ženevu. Borhes u Francuskoj uči jezik i priprema maturu, sa posebnim interesovanjem za
filozofiju i velike pisce 19. vijeka. Nakon Prvog svjetskog rata sa porodicom odlazi u Španiju i tu počinje
njegov aktivniji spisateljski rad. Po povratku u Buenos Aires, započinje karijeru pisca objavljujući poeziju i
eseje u mnogim književnim časopisima u čijem osnivanju i radu aktivno učestvuje. Objavljuje knjigu priča
‚‚Opšta istorija besčašća'', a zatim i zbirku eseja ‚‚Istorija večnosti''. Posle očeve smrti, doživljava tešku
povredu glave, te zbog trovanja krvi lebdi između života i smrti. U bolnici provodi nekoliko nedelja i u
neviđenom kreativnom nadahnuću piše nekoliko svojih najpoznatijih priča koje se pojavljuju u zbirci
‚‚Bašta sa stazama koje se račvaju.'' Kasnije slede zbirke priča ‚‚Maštarije'', ‚‚Alef'', a još kasnije knjiga
poezije i kratke proze ‚‚Tvorac''. Suprostavljao se diktaturi tadašnjeg Argentinskog predsjedika Juana
Perona, te je kao predsjednik Udruženja argentinskih pisaca predvodio intelektualce u borbi protiv
peronističkog režima. Poslije protjerivanja Perona iz zemlje, preuzima katedru engleske književnosti na
Univerzitetu u Buenos Airesu, postaje član Argentinske akademije za književnost i direktor Nacionalne
biblioteke. U to vrijeme i sam rapidno gubi vid i govori o veličanstvenoj Božijoj ironiji da mu istom
trenutku podari 800.000 knjiga i totalni mrak. Znajući da mu se bliži kraj, vratio se u Ženevu da umre i
bude sahranjen daleko od Buenos Airesa, nadajući se da će u smrti moći da zaboravi samog sebe.
Dvadeseti vek je dao mnoge literarne heroje, ali jedan od najvoljenijih je svakako bio Horhe Luis Borhes.
On spada u onu retku kategoriju pisaca posle kojih više ništa nije isto, koji su poput Kafke i Beketa,
napravili veliki zaokret u književnim tokovima, zaobišavši do svoga vremena ustaljene konvencije u
pisanju Najznačajnija djela[uredi | uredi izvor]
 Univerzalna historija beščašća (1935),
 Historija vječnosti (1936),
 Maštarije (1944),
 Alef (1949),
 Druga istraživanja (1952),
 Drugi, isti (1964),
 Pohvala sjenke (1969),
 Brodijev izveštaj (1970),
 Pješčana knjiga (1975),
 Historija noći (1977),
 Lozinka (1981),
 Atlas (1984).

O djelu:
Alef je pripovetka argentinskog pisca Horhea Luisa Borhesa, objavljena u časopisu Jug 1945, i kao
jedna od kratkih priča u okviru kolekcije Alef i druge priče 1949.[1]
Ovo delo predstavlja bezbroj mogućih tumačenja, među kojima je i čitanje
iz egzistencijalističkog ugla, zasnovano na ideji o nemogućnosti čoveka da se suoči sa večnošću
(što je prisutno u mnogim borhesovim pripovetkama) i na njegovom razumevanu i tumačenju
preegzistencijalista, kao što su Seren Kjerkegor, Franc Kafka i Artur Šopenhauer.
U ovoj kratkoj priči, koja je postala gotovo kultna, može se prepoznati ceo njegov opus, jer se ova
može kvalifikovati kao paradigmatska priča ogromne Borhesove biblioteke, dok, pritom, ironično
napaja igru rečima i, kako realnom, tako izmišljenom erudicijom. Ovo poslednje se može nazreti,
npr. u uvodnim epigrafima, u kojima su citirani Tomas Hobs i Vilijem Šekspir, i
u postskriptama iz 1943. u kojima se vrši moguće istraživanje o drugim Alefima, citirajući istorijske
autore, kao npr. Pedra Enrikesa Urenju, Ričarda Frensisa Bartona, Lusijana de
Samosatu i Abenhalduna ili Ibn Halduna.
Ovo delo predstavlja bezbroj mogućih tumačenja, među kojima je i čitanje
iz egzistencijalističkog ugla, zasnovano na ideji o nemogućnosti čoveka da se suoči sa večnošću
(što je prisutno u mnogim borhesovim pripovetkama) i na njegovom razumevanu i tumačenju
preegzistencijalista, kao što su Seren Kjerkegor, Franc Kafka i Artur Šopenhauer.
Iako su priče u Alefu ispunjene filozofskim zagonetkama i gotovo natprirodnim
neobičnostima, one nam dočaravaju izgrađenije ljudske karaktere, možda i više nego ostale
Borhesove pripovedačke knjige. Čak se ni pitanja besmrtnosti, večnosti, vremena i
beskonačnosti ne gube u čistoj apstrakciji, već zadiru u zaplet i sintaksu ispitujući granice
jezika i izrecivosti.

Kratak sardzaj: Radnja priče Alef započinje 1943.. Borges (pripovjedač) obavještava
čitatelja o svojoj ljubavi prema Beatriz Viterbo, koja je (kažu nam) umrla 1929. Borges je
počeo posjećivati Beatrizinog oca i rođak Carlos Argentino Daneri, svakog tridesetog aprila
na- Beatrizin rođendan. Te su se posjete događali svake godine, a Borges se postupno
priklonio Beatrizinu ocu i rođaku do te mjere da su ga počeli zvati na večeru.Na kraju jedne
takve večere (u nedjelju, 30. aprila1941.), Daneri je govorio Borgesu o temama kao što su
"veličanje modernog čovjeka" i ideja da je, u ovom trenutku, "stvarno putovanje bilo
suvišno", budući da moderni čovjek uživa na brojne načine i da doživljava svjetske užitke ne
napuštajući svoj dom. Smatrajući svog domaćina budalom, ali ne želeći ga uvrijediti, Borges
mu predlaže da svoja zapažanja zabilježi kako bi buduce generacije mogle citati o tome;
Daneri objašnjava da je to već počeo raditi, a zatim pokazuje Borgesu pjesmu na kojoj radi
godinama. Pjesma se zvala Zemlja, tom pjesmom je pokušao da izrazi esencijalne
vrijednosti kopletne planete kroz stihove Pričitao je dio pjesme Borgesu i phvalio svoje
pjesničke sposobnosti; Borges, međutim, pjesmu smatra nezanimljivom i čak misli da su
Danerijevi razlozi zbog kojih se treba diviti njegovoj pjesmi zapravo više umjetnički od same
pjesme.Dvije sedmice kasnije, Daneri telefonira Borgesa i traži od njega da se nađu u
salonu Zunina i Zungrija, smještenom pored njegove kuće. Nakon što mu pročita neke
dodatne fragmente pjesme i ispriča svoj plan da objavi neke od njegovih početnih pjesama,
Daneri zamoli Borgesa za uslugu: hoće li upotrijebiti svoj utjecaj pisca kako bi kontaktirao
kolegu autora Alvara Meliana Lafinura i zamoliti ga da napiše Uvod? ? Borges se slaže, ali
na putu kući misli da neće učiniti ništa, dijelom zbog vlastite lijenosti, a dijelom i zbog toga
što je Danerija proglasio budalom.Borges očekuje da će ga Daneri ponovno nazvati i biti ljut
zbog ne učinjene usluge , ali Daneri to nikad ne čini. Prolaze mjeseci dok jednog dana u
listopadu Daneri ne telefonira pripovjedaču i požali se da Zunino i Zungri planiraju proširiti
svoj salon - i pritom srušiti njegovu kuću. To se čini dovoljnim razlogom za zabrinutost, ali
Daneri dalje objašnjava da je pravi razlog što je bio toliko uzrujan taj što je u njegovu
podrumu bio Aleph. Aleph je, objašnjava, "jedna od tački u prostoru koja sadrži sve ostale
točke", a Aleph mu treba kako bi mu pomogao da sastavi pjesmu. Budući da je Aleph
"jedino mjesto na zemlji gdje su sva mjesta - gledano iz svakog ugla, svako stoji čisto, bez
zabune ili miješanja", njegov će gubitak značiti kraj Danerijeve pjesme. Borges kaže
Daneriju da će ga doći pogledati iako je bio uvjeren da je Daneri lud..Kad je tamo došao,
Borges je nježno razgovarao s Beatrizovim portretom dok ga Daneri nije prekinuo, pružajući
Borgesu čašu konjaka i vodeći ga do podruma, dajući mu upute da legne na pod u
podnožju stubišta i pogleda devetnaestu stepenicu. Daneri odlazi i zatvara vrata; Borges se
brine da je Daneri otrovao konjak, a zatim ga zatvorio u podrum da umre. Međutim, ti
strahovi nestaju nakon što Borges ugleda Alephs, tačku prostora koja nije veća od jednog
inča, ali koja sadrži čitav svemir.Borges zatim razbija naraciju opisujući "očaj" s kojim se
suočava koristeći jezik za preslikavanje iskustva viđenja Aleph. Budući da se
jezikrazumijesno sekventno ili uzastopno, čitatelj ne može u potpunosti shvatiti prirodu
gledanja Alefa, gdje se sve slike vide istovremeno ili simultano. Bez alata osim riječi,
Borges nastavlja i nudi selektivni popis nekih stvari koje je vidio u Alephu: more, London,
grozdovi, Škotlanđanka, konjske grive, vojske, tigrovi, Beatrizova " "pisma Daneriju i
njegovo lice.Daneri se vraća i pita Borgesa je li sve vidio, ali iz inata , Borges izbjegava
pitanje i savjetuje Danerija da pusti kuću da se sruši kako bi se mogao "maknuti iz pogubne
metropole" i živjeti na svježem zraku zemlje. Borges se boji da ga "više ni jedna stvar na
zemlji više neće iznenaditi; nakon nekoliko "neprospavanih noći", međutim, "posjećuje ga
još jednom zaborav".Priča se zatim vraća u sadašnjost (1. +mart1943.), gdje Borges
objašnjava da je Danerijeva kuća srušena i da je njegova pjesma objavljena s velikim
priznanjem, osvojivši Drugu nacionalnu nagradu za književnost. Nakon rasprave o
etimologiji riječi "aleph", Borges iznosi svoje uvjerenje da je Aleph kojeg je vidio u
Danerijevom podrumu "lažni Aleph". Ctirajucise autora i putnika kapetana Sir Richarda
Frana

Karakterizacija likova:
Pripovjedač/Borges
Piču Aleph "pripovijeda Borges, izmišljeni stand-in za autora, što mu omogućuje poticanje osjećaja
realizma. Poput autora, pripovjedač je argentinski književnik kojem se gade pretenciozni autori poput
Danerija. Pripovjedač je čovjek kojeg progoni uspomena na njegovu voljenu Beatriz; lišen i čezne za
njezinim društvom, svake godine na njezin rođendan posjećuje njezina oca i rođaka Danerija,
oplakujući tako njezinu smrt na dan njezina rođenja. , Borges posmatra fotografije Beatriz i (kao da
je to cijena koju treba platiti za takav posjet Beatrizinim slikama) podnosi glupe pontifikacije njezinog
rođaka.Kao racionalan i konvencionalan čovjek, pripovjedač je zbunjen pri pogledu na Alepha - i ljut
što bi budala poput Danerija trebala posjedovati nešto tako čudesno. Međutim, kao ljubomoran i
zloban čovjek, pripovjedač laže Danerija pretvarajući se da daje valjane savjete: zemlja i svježi zrak
"najveći su liječnici", kaže, nadajući se da će Daneri napustiti svoju kuću i dopustiti da Aleph bude
uništen s tim. Bez Aleph-a, iz naratora, Daneri neće moći završiti svoju pjesmu. Dodjeljivanje
Danerija druge državne nagrade za književnost, međutim, samo je još više naljutilo pripovjedača:
"Još jednom su tupost i zavist trijumfirali", jada se on.
Carlos Daneri
Predstavljen u priči kao prvi rođak Borgesove voljene Beatriz, Daneri je opisan kao pompozan,
debeo čovjek koji voli zvuk vlastitog glasa. U početku ga Borges ne shvaća ozbiljn. Daneri se
oduševljava klišejima i pretjeranim izjavama o "modernom čovjeku", koje Borges odmah odbacuje.
Međutim, kako Borges (i čitatelj) saznaju, Daneri bilježi svoje misli u pjesmi pod nazivom Zemlja-
Zabrinut za svoju karijeru, Daneri traži da Borges zatraži predgovor svojoj pjesmi od drugog autora,
pa čak sugerira da se Borges ponudi kao "glasnogovornik" za "neporecive vrline" pjesme.Daneri je
parodija na pjesnika, satira na marku književne pretencioznosti koju je Borges očito smatrao
smiješnom (a opet i zabavnom). Činjenica da se budali popu danerija dodijelilo nešto tako divno
poput Aleph-a i da je dobio čast Nacionalne nagrade za književnost, sugerira neselektivnu prirodu
svemira, tako i sumnjiv ukus sudaca koji dodjeljuju književne nagrade. Danerijevo neugodno pismo
Borgesu, gdje se hvali, “Ti, čemerni moj druškane, pucaš od zavisti, ali moraš priznati — makar
prepukao! — da sam ovom prilikom svoj šešir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj turban,
najsjajnijim kalifom među svim rubinima”, formira čitateljev dojam o Daneriju kao čistoj suprotnosti
od inteligentnog pripovjedača.

Borges’s story, the most simply interpretation of the complex aleph is

infinity. The aleph represents the intangible and overwhelming idea of having
an infinite number of images, sounds, and observations impact you all at
once, which is the type of sensory overload that the character, Borges,
experiences when Daneri first shows him the aleph. Infinity is another
concept seen throughout Borges’s work, most notably in “The Library of
Babel”, where Borges describes a library composed of an infinite number of
hexagonal rooms, expanding endlessly in all directions. Even with this
slightly more concrete use of the infinite, it is still difficult for a reader to
process and relate to such an extreme and foreign concept, which adds an
element of mystery and exoticness to the otherwise simple story. The same
purpose is served by the infinity represented through the aleph in “The
Aleph”, except the concept becomes even more foreign and intangible to the
reader because of added complexity of the mystical and religious
background. While this added layer of complexity certainly enhances the
story line in many ways, it can also be distracting from the themes and
character interactions that are at the heart of the story and give real meaning
to the plot. The aleph provides an additional layer of complexity for the
reader to interpret, but the reader must also be able to look through the
concept of the aleph to find the real meaning, which is the jealousy and
spiteful mourning of the Borges character, who takes out his anger on his
companion Daneri and tries to discredit his work by denying the existence of
the aleph. It may seem that the aleph is the main focus of the story at first
glance, but after further contemplation, it is really a comment on the egotistic
and competitive behavior of two aspiring artists, the struggle to remember
and properly mourn those who have died, and dangers of seeking vengeance.
By refusing “with gentle firmness, to discuss the Aleph”, Borges believes he
hurting Daneri and his poem, but in reality, Daneri’s poem is still a success
and Borges is still left to mourn the death of Beatriz with no sense of relief.
Overall, the concept of the aleph, its inspiration and meaning within the story,
and Borges’s relation to and use of Judaism are all very thought-provoking
topics that can be interpreted in many ways. Just as the aleph itself represents
the infinite and the limitless, the interpretations of the aleph and its meaning
with the short story are also with limits