BIOGRAFIJA MARIJE MONTESSORI 

Marija Montessori bila je liječnica ,izuzetna

odgajateljica i učiteljica,radila je kao pomoćna
liječnica u općim te na psihijatrijskoj klinici .Postala
je specijalista za dječije bolesti i okončala studije
diplomom doktor medicine i hirurgije.Počela je
proučavati načine rada i učenja slaboumne
djece.Odgoj djeteta započinje njegovim rođenjem i
mora biti oslobođeno svakog nasilja .Montessori je
razvila pedagošku metodu koja je potpuno
drugačija ,u njezinom središtu je dijete ,a cilje je
ostvarivanje svih njegovih prirodnih potencijala u
neovisnij i odgovornoj osobi.Montesssori pedagogija
se temelji na znanstvenom promatranju spoznajnog
učenja djece na poticanju vlastitog djelovanja
djeteta i njegove sposobnosti na poštovanje
djetetove ličnosti .Tjelesni rast djeteta određen je
primarnim zakonitostima razvoja, a za to je potrebno
hrana, njega, prostor,za umni i duševni razvoj
trebaju mu okolina i ljudi ispunjeni ljubavlju 
Montessori je tražila da se djetetom bavimo na
temelju spoznaje jer je radeći sa djecom uočila
nedostatke tjelesne brige i njege i zahtjevala
davanje duhovne hrane ,hrane za njihov upijajući
um. Omogućavati djetetu da doživi rano iskustva jer
je to prijeko potrebno za normalni razvoj.Rano
iskustvo odlučujući utuče na građu mozga , i opšteg
njegovog djelovanja.Razdoblje od 3.-5.godine
Montessori je nazvala razdoblje prilagođavanja . Sve
ono što dijete okružuje oblikuje njegov um, dijete se
prilagođava okolini u kojoj se nalazi .Montessori je
poseban oblik uma koje dijete posjeduje nazvala
upijajući um .To je nesvjesni oblik uma koji
posjeduje stvaralačku snagu . Nakon rođenja dijete
se ne može samostalno kretati niti tražiti hranu i u
preživljavanju potrebna mu je pomoć.U tom
razdoblju dijete upija potpune dojmove nesvjesno
bez razlikovanja , i odrasli ima samo indirektan
pristup umu djeteta .Dijete ne smije biti sputavano u
spontanoj aktivnosti ,kako bi samo naučilu upravljati
svojom djelatnošću. 
Dijete u razdoblje od 3.-6.godina razvija umjetničke
sposobnosti i sposobnosti doživljavanja umjetničkih
sadržaja.Dijete mora razviti sposobnosti
koncentracije,odražavanja,usmjerenosti,ustrajnosti i
vještinu upravljanja pokretima, volju. 

Montessori je tražila da seu odgoju djeteta vodi

računa o ljudskim sklonostima 
Ona je isticala : 
• sklonost orjentaciji-ova sklonost izražena je u
svakom ljudskom biću jer svi žele da znaju gdje se
nalaze u kojem prostoru,u kojem vremenu se odvija
njihovo bivanje 
• Sklonost redu:red daje osjećaj sigurnosti i stalnosti
koje je bitno za razvoj samosvijesti 
• Sklonost istraživanju:sve sto prima osjetima dijete
upija umom 
• Sklonost komuniciranja:bivanje u dodiru sa
okolinom živom i neživom razmjenjivanje doživljenog
razmjenjivanje misli i osjećanja neophodno je za
održavanje života. 
• Sklonost djelovanju-
tjelesno,umno,duševno,djelovanjeodnosno izazivanje
promjena i opažanje njihova učinka na nivou
neuropsihičkih aktivnosti. 
• Sklonost rukovanju-rukovanje predmetima je dod
izuzetnog značaja za razvoj djeteta i vodi do
usmjeravanja pozornosti. 
• Sklonost mišljenju-je bitna ljudska osobina
postignuće cjelovitog sistema kore velikog mozga
temeljna je za razlikovanje i uspoređivanje. 
• Sklonost radu-oduševljenje i užitak u radu od
odlučujućeg su značaja za razvoj djeteta i odgovornu
osobu. 
• Sklonost ponavljanju-ona je promatrala djecu koja
su ponavljala dugo neke djelatnosti od koje ih se nije
moglo odvratiti uobičajen način ,poticanje sve dok
nije samo os sebe ne bih prestalo. 
• Sklonost tačnosću i preciznošću-unutarnji poriv
prema postizanju očekivanog učinka djeluje snažno
ako se učinak bolje podupre sa očekivanjem. 
• Sklonost usavršavanju-unutarnji poticaj primjetan
je na svim područijima kod svih ljudskih bića ako
imaju primjerene mogućnosti razvoja 
Grupa djece u Montessori vrtiću sastavljaju se što je
moguće raznovrsnije .U obzir se uzima razvojna dob
djeteta u gruboj i finoj spretnosti ,
potretljivosti,osjetljivosti,i percepciji, razumjevanju
govora izražavanju kao i sposobnosti
druženja.Okolini koja je primjerena potrebama
djeteta i nudi sve što djetetu treba
tjelesnu,umnu,duhovnu,duševnu prilagodbu
Montessori zove primjerena okolina.Primjerena
okolina je na određen način struktuirana okolina u
određenom redu.Primjenjena okolina u Montessori
vrtiću ispunjena je priborom koji mami dijete na
rukovanje.Montessori pribor izrađen je prema
strogim pravilima tako da potiče razvoj djeteta u
osobu. 
Prostor u Montessori vrtićima se uređuje po
estetskim kriterijima –stvarnim slikama,prirodnih
ljepota,zavičaja djece,slikama iz života.Prostor je
ukrašen biljkama za koje odgajatelj i djeca brinu. 
Montessori pribor je poseban didaktički pribor koji
može biti izrađen od raznog materijala-drvo,metal... 
Pribor se nalazi uvijek na istom mjestu i uvijek u
istom obliku mora biti čist. 
Odrasla osoba je uzor djeci i oni se ugledaju na
njeno nastupanje izgled, gestiku, mimiku ,izbor riječi
glas Montessor odgajatelji moraju razviti sposobnost
indirektnog vođenja,dopustiti djetetu da samo gradi
svoju ličnost,samo odlučuje i postaje
neovisno.Montessori odgajatelj mora biti
vedrar,veseo i dobro raspoložen osoba nježna
suzdržljiva pažljiva u govoru i kretanjimamirna
strpljivaali najvažnija osobina je dosljednost. 
U Montessori pedagogiji dijete ne
griješi.M.Montessori kaže da dijete čini greške dok
ne dostigne pravi stupanj svoga razvoja. 
Montessori vježbe za dob od 3do 6 godina 
Pribor za vježbe izložen je na posebnih mjestom tako
da dijete sve što mu treba može uzeti
samo.Trogodišnje dijete treba konkretan predmet na
koji će se usmjeriti i o njemu tačno govoriti.Govorom
se pridonosi razumjevanje i suosjećanje.Različiti
ponuđeni pribori potiču dijete na
razgovor,imenovanje i opisivanje na slaganje riječi
uz pomoć slova i uvježbavanje pisanja. 
Započinje se slikama koje služe za obogaćivanje
rječnika djeteta,a grupiraju se prema pojmovima koji
se nalaze u okolini čovjeka. 
Pribor za govor odnosno pisanje i čitanje bit će
različit ovisno o kulturi.Prema Montessori
najpovoljnija dob za učenje ,pisanje je oko četvrte
godine,kad je razvoj govora u punom
jeku.Montessori matematički pribor omogućuje
djetetu da brojevne veličine konkretno-osjetilno
spozna dođe do najviših matematičkih
apstrakcija.Veličine se pokazuju konkretno,osjećaju
se vidom i opipom ,potom se uvode
simboli,brojevi,povezuju se brojevi i konkretne
veličine i uvježbavaju se aritmetičke operacije.Svaki
Montessori odgajatelj mora voditi računa da za svoju
grupu pripremi pribor za kozmetički
odgoj.Kozmetički odgoj nudi prekrasnu mogućnost
razvijanja tolerancije za druge kulture.Ovim odgojem
želi se potaknuti čitava ličnost djeteta na
istraživanje.To istraživanje koje započinje
iskušavanjem fizičkeprirode stvari i svemira ,vodit će
dijete do otkrivanje međuovisnosti unutar reda
stvari.Predočava mu se svemir,zemlja,biljke,životinje
i vrhunac stvaranja čovjek.Predodžba ovisnosti
međusobne povezanosti stvari, središnja je u
kozmetičkom odgoju ,naglašeno je još
razumjevanje ,prihvaćanje ,poštovanje, čovjeka bez
obzira na rasu,vjeru ili etičku pripadnost. 
Dijete može pri ulasku u vrtić pokazivati odstupanje
u ponašnja,zauzimanju odbrambenog stava ne mogu
zadovoljiti svoje prirodne sklonosti. 
Kako je Marija Montessori se posebno pozabavila
mogućnostima ispravljanje poremećanja poremećaja
karaktera djece u razdoblju od 3.do 5. godina. 
Ako su razvojne potrebe djece tokom tog razdoblja
bile zanemarene njihov um je prazan,taj izgladnjeli
um je prazan taj izgladnjeli um je prema Mariji
Montessori glavni uzrok mnogih bolsti.Normalizacija
je psihički pojava prema kojoj se može odmjeravati
kvalitet Montessori ustanova.Utvrdila je da do
normalizacije dolazi uvijek poslije rukovanja nekim
predmetom poslije rada koji je praćen umom
koncentracijom.Da bi došlo do koncentracije okolina
mora sadržavati poticaj koji su primjereni za
izazivanje pozornosti .Ako dijete prolazi bez uživanja
s predmeta na predmet čak i kada pravilno koristi
neće doći do iščežnjavanja poremećaja.Montessori
pedagogija nije širom svijeta primjenljiva samo u
radu sa zdravom djecom nego i sa djecom
teškoćama u razvoju .Neke teškoće nestaju samom
primjenom Montessori pedagoških načela ,odnosno
uklanjanje prisile. 
Montessori terapijom potiče se samostalnost
društvenost spoznajni i tjelesni razvoj djece sa
teškoćama u razvoju.Njome se želi spriječiti
poremećaj koji nastaje zbog primarno organskih
uzrokovani teškoća.Montessori terapija provodi se ili
individualno za pojedinu dijetes teškoćama u razvoju
ili sa grupom sa više djece s različitim teškoćama
istovremeno.Zdravom djetetu za ulazak u vrtić ne
treba nikakva priprema jer imaju
skustvo,opažanj,oponašanje i pokušaje ispitivanja
pravila granica i imaju izvjesnu sigurnost u sebe u
odnosu prema okolini.Dijete sa poteškoćama u
razvoju mnogi su putevi te samostalnosti
zatvorene .Cilj Montessori zdravstvene pedagogije je
podučiti svu djecu međusobnom uticanju jedni na
druge. 

Marija Montessori svoj odgijni metod zasniva na

samoodgoju i samopoučavanju,te prirodne snage se
aktiviraju ako su djeca okružena poticajem
sredine.Zadatak odgajatelja je da osigura
odgovarajući materijal koji će poticati samoaktivnost
djece.Djeca se slobodno kreću te tako biraju
materijal za igru ,djeca taj materijal moraju da
opipaju (razvoj osjeta ,posebno dodira i
sluha).Marija Montessori koristi raznovrstan materijal
za razvoj logičkog mišljenja i jako vodi računa o
individualizaciji djeteta.Materijal se upotrebljava iz
svakodnevnog života (za čišćenje,zakopčavanje
dugmadi,)te materijal za jezik i matematiku.Djeca
ponavljaju aktivnost više puta kako bih usavršili
motoriku ali samo dotle dok pokazuju interes. 
U Waldorf metodologiji nema planiranja ,realizovanja
tema ,razvojnih oblasti nego sve to određuju
godišnja doba .Svaki dan u sedmici ima svoj
karakter kojeg obilježavaju određene djelatnosti
kako sto su crtanje određenom tehnikom .Potencira
se umjetnost i religija dok se apsolutno negira TV,
računar i sva medija. Ujutro se djeca okupljaju u
zajedničkom krugu kako bi slušali pjesmice ili igrali
kolo. Waldorfska škola veliki značaj pridaje
oponašanju ili učenju po modelu.O dgajateljica i
pomoćnici obavljaju određenu aktivnost kao što je
kuhanje,šivanje odjeće za lutke,popravljanje
igrački.Djeca aktivno učestvuju u pripremanju
sadržaja za pojedine proslave .Ništa se ne uči
napamet. Waldorf metodologija koristi samo prirodne
materijale rijetko se upotrebljava i slikovnica . 
Step by Step metodologija se zasniva na uvjerenju
da djeca najbolje rastu kada se istinjski uključe u
svije vlastito učenje .Pažljivo isplanirano okruženje
ohrabruje djecu da istražuju,započinju i
stvaraju.Uloga odgajatelja je da postavi primjerene
ciljeve za individualnu djecu,da održavaju prirodnu
znatiželju djece i da njeguju kooperativno
učenje.Step by Step zastupa mišljenje da djeca
aktivno uče kroz igru i tako stiču nave informacije
prolaze kroz predvidive stadije razvoja
krozinterakciju sa drugim ,razvija emocije i
spozna.Step by Step obuhvata tri glavne tendencije
u obrazovanju djece: 
1.konstruktivizam 
2.razvojno primjerena praksa 
3.progresivno obrazovanje 
Konstruktivista vjeruje da se učenje javlja kada
dijete teži tome da osmisli svijet koji a okružuje .Ono
nastoji napraviti smisao od onaga što se dešava ili
izgraditi svoja vlastita razumijevanja
svijeta.Odgajatelj mora osigurati pribor
,materijal,podršku. 
Razvojna primjerenost se zasniv ana znanju o
dječijem razvoju ,svako dijete je jedinstveno i
individua .odgajatelj mora znati tipičan rast i razvoj
djeteta da bih mogao odrediti materijal i aktivnost u
učenju. 
Progresivno obrazovanje njeguje okruženje koje
potiče na učenje koje unapređuje
vještine,interesovanje ,individualnost djeteta i
priznaje značaj učenja djece u manjim grupama i
učenja djece jedni od drugih. 
Osnove tradicionalnog planiranja sačinjava šest
odgojno-obrazovnih područija .Kroz vlastitu
aktivnost i u kontaktu sa neposrednom stvarnosću
uz usmjeravanje odgajatelja koji pomažu da shvati
svoje iskustvo,dijete učii razvija se .Odgajatelj u
naprijed utvrđuje cilj ,zadatke ,sadržajusmjerenih
aktivnosti planira strukturu i tok .Djeca kroz ove
aktivnosti razvijaju svoje
tjelesne,intelektualne,estetske sposobnosti te
dobijaju znanje o svijetu i formiraju sliku
stvarnosti.Kraz usmjerenu aktivnost dječiji horizont
znanja se širi ,rječnik se usavršava ,formira se
osjećaj reda i discipline i navike grupnog rada.
Vi
ew
us
er'
s
pr
ofi
le 
- S
Back to top en
d
pri
va
te
m
es
sa
ge 
-

Antropozofija je nastala kao rezultat višegodišnjeg duhovnog istraživanja od strane njenog osnivača Rudolfa
Štajnera. Ono što je on u svetu uočio, prepoznao i spoznao, pretočio je u jedan pravac kojim je pružio mogućnost
i drugim ljudima da odgovore sebi na pitanja o čoveku, prirodi ljudskih bića i životu uopšte, a na koja prirodna
nauka, antropologija, kao i druge nauke nisu mogle da daju odgovor. Tom prilikom, antropozofija ne negira niti
umanjuje doprinos tada prevladavajućih materijalističkih shvatanja i naučnih postignuća, već želi dodati jednu
novu dimenziju tadašnjem pogledu na svet.

Antropozofija, ili duhovna nauka kako se još naziva, nastala je na osnovu preciznih, fenomenoloških posmatranja
celokupnog ljudskog bića, što se odnosi i na  pedagogiju koja na njenim osnovama nastaje. Njen zadatak je da
obezbedi praktičnu koncepciju sveta – koncepciju koja razume prirodu i suštinu ljudskog života. Kao takva, ona
se bavi suštinskim pitanjima ljudske vrste, ali istovremeno može pomoći i svakom pojedincu u potrazi za
odgovorima na svakodnevna životna pitanja (Steiner, 1996).

Jedno od suštinskih pitanja antropozofije tiče se načina na koji ona sagledava ljudska bića. Ona postavlja zahtev
da se svakom ljudskom biću prilazi sveobuhvatno i da se svako biće može jedino sagledati u celini, koju čini
jedinstvo tela, duha i duše. Ove tri perspektive ljudskog bića se inače jedino mišlju mogu razdvojiti. U stvarnosti,
telo, duh i duša, uvek su međusobno povezani unutar ljudskog bića, ali se uvek mora imati u vidu njihovo
postojanje, te se u skladu sa tim i ophoditi u odnosu sa ljudskim bićem.

Iz ovog shvatanja dalje proizilazi i specifično posmatranje ljudskog života. Prema antropozofskom shvatanju,
pored fizičkog, čulno opažajnog sveta, postoji i duhovni svet koji se odvija paralelno sa njim, (u jedinstvu sa njim)
ali i pre i nakon njega. „Nešto duhovno dela u nama“ (Steiner, 1995:12), i ukoliko se iskreno promisli, i kao
rezultat opažanja i istraživanja, može se spoznati ta istina. Iako ljudi toga uglavnom nisu svesni i ne razmišljaju o
tome, u dubini njihove duše to stoji kao pretpostavka. Ono što se dešava u sferi duha, uglavnom ostaje
nesvesno, iako postoje potreba i pokušaji da se pređe taj prag, i da znanje o duhovnom svetu postane deo
svesnog. Svakako, postoji način da se dođe do te istine. Za to su potrebne osnovne konstruktivne snage koje
poseduje svaka ljudska duša, ali je potrebno pratiti i određene puteve koji do te spoznaje dovode. Na taj način,
onaj ko se bavi proučavanjem duhovnog sveta, može dostići stanje potpune svesti. To je stanje kada onaj ko
istražuje taj duhovni svet susreće nadčulni svet. Na taj način se javlja spoznaja da nas nadčulni svet uvek
okružuje, isto kao što nas čulni svet okružuje u običnom životu. Iako i sam Štajner (1995) priznaje da je to često
previše mutno i konfuzno, on ističe da ova pitanja i predstavljaju upravo najveće zagonetke čovečanstva, a koje
je antropozofija ipak uspela da odgonetne. Iz tog razloga, antropozofija želi da pomogne savremenom društvu da
pređe taj prag svesti i upozna ga sa nadčulnom dimenzijom, jer je između ostalog, takvo shvatanje od ključnog
značaja za razumevanje aktuelnih pedagoških potreba.

Iskustva o ljudskom biću koja duhovna nauka nudi, od velikog su značaja za  vaspitno-obrazovni proces. Znanja
o ljudskoj prirodi i problemi obrazovanja intimno su povezani. „Ni jednom segmentu društvenog života duhovna
istraživanja ne koriste više nego što je to u obrazovanju, jer nadčulna znanja mogu obezbediti praktična uputstva
u ovoj oblasti“ (Steiner, 1996:51). Kako prema shvatanju antropozofa vaspitanje i obrazovanje imaju zadatak da
se postave svesno u skladu sa ljudskim razvojem, moraju se poznavati karakteristike razvojnih perioda kroz koje
dete prolazi, a koje proizilaze iz učenja antropozofije o ljudskim bićima. Duhovna istraživanja, na osnovu kojih je
razvijena antropozofija, pokazala su da je priroda ljudskih bića četvorostruka, odnosno da je čine četiri bića koja
su okarakterisana kao fizičko biće, eterično biće, astralno biće i ego. Svako od ovih bića predstavlja specifičan
fizički i psihički sklop ličnosti koji se razvija u različitim periodima života ali i na različite načine. “Ono što je
naročito važno u umetnosti vaspitanja jeste poznavanje članova ljudskog bića i specifičnosti njihovih razvoja.
Moramo znati koji deo ljudskog bića zahteva posebnu negu na određenom uzrastu, i kako sa njim pravilno
postupati“ (Steiner, 1996:17). Antropozofija je dala odgovore na ta pitanja (u ovom radu biće obuhvaćeni nešto
kasnije) i time pomogla praktičarima u vaspitanju i obrazovanju da biće koje se razvija „čitaju kao knjigu koja im
govori šta je potrebno da se uradi u obrazovanju“ (Steiner, 1997:34).

Sve dosad rečeno o shvatanjima duhovne nauke govori u prilog tome da ona predstavlja stvari koje se ne mogu
uporediti ni sa čim u spoljašnjem svetu, stvari koje se ne mogu uočiti ukoliko se posmatraju jedino čulima. Te
stvari mogu se razumeti samo ukoliko se otkriju sopstvenim duhom, tvrdi Rudolf Štajner (1997). Iz tog razloga
antropozofija postavlja zahtev da se sposobnost rasuđivanja, inače zapostavljena u tadašnjem intelektualistički
usmerenom obrazovanju, ponovo razvije i aktivira. Zbog toga vaspitanje i obrazovanje zasnovano na
antropozofiji mora imati za cilj da ove snage stalno postiče i ojačava. Sama duhovna nauka podrazumeva stalnu
unutrašnju aktivnost, i samostalnim unutrašnjim vežbanjem može se prevazići apstraktna duhovnost koja se
javlja u materijalističkim shvatanjima. Jer, jedino se samovežbanjem može obnoviti celokupna duševna i duhovna
građa ljudskog bića.

I u načinu na koji antropozofija shvata prirodu ljudskog bića, leži vrlo značajna veza između nje i pedagogije.
Naime, antropozofi smatraju da su ljudska bića po svojoj prirodi u osnovi dobra. Međutim, neophodno je
„probuditi snage u njima kako bi ostali dobri... jer mogu se iskvariti ukoliko u njima ne probudimo snage koje će
im omogućiti da održe svoje vrednosti“ (Steiner, 2001:241). Dakle, u životu svakog pojedinca neophodna je
stalna nega i stalno vođenje ka dobroti. A glavnu ulogu u tom zadatku ima upravo pedagogija.

Ono čemu antropozofija stalno teži, i što stalno ističe, jeste njena aktuelnost, životnost i primenljivost. „Duhovna
nauka je realistična, a ne siva teorija; to je nešto za sam život“ (Steiner, 1996:22). Ne rukovodeći se pukim
apstrakcijama i univerzalijama u svojim shvatanjima, ona ističe potrebu za stalnom praktičnošću: „Suočavamo se
sa realnošću, ne sa teorijom koja se može naučiti i upamtiti jednom za uvek... mi se bavimo nečim što mora biti
deo tekućeg životnog toka“ (Steiner, 2007:90). Isto se odnosi i na pedagogiju gde se teži da duhovno-naučni
uvidi uvek obezbede potporu vaspitanju i obrazovanju koje ni kom slučaju ne sme dobiti oblik apstraktnog
programa, već takvo koje će se izdići iz same prirode deteta.

Deo teksta završnog rada Dragane Tošić (VALDORFSKA PEDAGOGIJA – KARAKTERISTIKE I KRITIKA) na
odeljenju za pedagogiju i andragogoiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Beograd, septembar 2011.