TEORIJE SOCIJALNE PEDAGOGIJE

Uobičajeno je da se teorije procjenjuju na temelju 4 komponenta:

1. Koliko su jednostavne,odnosno složene 2. Do koje se mjere mogu testirati 3. Koja je vrijednost neke teorije 4. Koliko je
pojedina teorija logički konzistentna i koherentna

Teorije ne nastaju same po sebi, one su posljedica načina na koje autori percipiraju i tumače činjenice koje se promatraju i nastoje
objasnit teorijom.

Davison i Neal u djelu psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja posebno obrađuju biološku
paradigmu,psihoanalitkičku,paradigme učenja i kognitivnu paradigmu,naglašavajući kako su poremećaji u ponašanju previše
heterogeni da bi se na odgovarajući način objasnili ili tretirali bilo kojom od njih. Svrha teorija soc pedagogije mogla bi se opisati
kao nastojanje usmjereno utvrđivanju potreba djece i mladih s poremećajim au ponašanju za određenom intervencijom društva.

Suvremena teorijska poimanja odgoja

Odgoj u užem smislu podrazumjeva socijalne radnje kojima ljudima pokušavaju sklop psihičkih dispozicija drugih ljudi trajno
poboljšati psihičkim i sociokulturnim sredstvima te sačuvati njihove komopnente koje su ocijenjene kao vrijedne.

V.Vujčić,promatrajući odgoj u povijesnom slijedu zapaža 3 funkcije odgoja:

1.prilagođavanje ili adaptiranje osobe na dano okruženje 2.osposobljavanje osobe za prilagođavanje na promjene u društvu
3.osposobljavanje osobe za stvaranje promjena u društvu ili za mjenjanje društvene stvarnosti.

Odgoj je dosljedno dvosmjerna komunikacija- od odgajnika do odgojitelja i obrnuto.

Odgoj je poseban međuljudski odnos,komunikacijski odnos primanja i davanja,ispunjen određenim sadržajima koji potiču
ostvarivanje postavljenog cilja i zadaća odgoja.

Odgoj je vrlo složen,kompleksan,slojevit i dugotrajan proces,pri čemu se rabe brojn i raznovrsni oblici,metode,načini i sredstva,a
ostvaruje se tijekom cijeloga života.

Odgoj se temelji na stvaralačkoj suradnji između odgojitelja i odgajnika.

Odgoj obuhvaća skup druš i individualnih procesa životne zbilje.

Odgojni proces se uvijek zbiva u određenoj odgojnoj sredini.

Odgojna sredina obuhvaća fizičko,socijalno,kulturn,psihološko,tehničko,vjersko i dr.okruženje u kojemu se razvija

pojedinac.Među najvažnije odgojne sredine ubrajamo:obitelj,predškolske ustanove,škole,sredine za provođenje slobodnog
vremena,vršnjačke skupine...

Odgojitelji će birati između različitih odgojnih metoda:1.metoda proučavanja-u odgojnom radu nastojimo da odgajnici shvate i
prihvate pozitivne i općedruštvene vrijednosti čovjeka. 2.metoda uvjeravanja-prevladava emocionalna komponenta na temelju
koje se određeni procesi,stavovi i vrijednosti prihvaćaju ili odbijaju. 3.metoda navikavanja-navikavanje je aktivno djelovanje koje
omogućuj da se sustavnim radom i vježbanjem stvori poželjno ponašanje i usmjeren je na voljno-djelatno područje. 4.metoda
sprječavanja-ima dvostruku zadaću: slabljenje negativnih i poticanje pozitivnih odgojnih stimulansa,odvikavanje od nepovoljnih
uvjerenja i navika te formiranje povoljnih uvjeta za razvoj novih uvjerenja i navika.

Sastavnice teorija socijalne pedagogije

Iz nedvojbene složenosti fenimena koji su u žarištu zanmanja socijalne pedagogij proizilaze svojevrsne zakonitosti koje svaka
teorija socijalne oedagogije utemeljena u reultatima znanstvenih istraživanja nužno uključuje u svoj sadržaj.

U vezi teorije soc.pedagogije odgoj osoba s poremećajima uključuje 3 relativno samostalna podsustava:

Prvi podsustav čine nositelji odgojnog procesa,a njegova je osnovna funkcija transformiranje definiranih ciljeva i ostalih ulaznih i
izlaznih informacija konkretne aktivnosti.

Drugi podsustav čini kontrolirani odgojni proces koji se odnosi naa proces čije se odvijanje ili čiji se shodi kontroliraju odgojnim
aktivnostima koje su poduzeli njegovi nositelji.

Treći podsustav čine informacije,odnsn skup podataka o stanju kontroliranog procesa,a koje nositeljima odgoja omogućavaju
suprotstavljanje entropijskim utjecajma.

Sastavnice teorija socijalne pedagogije jesu sve relevantne teorije iz znanstvenih disciplina srodnih socijalnoj pedagogiji,ali i
teorije proizašle iz specifičnog socijalnopedagoškog djelovanja,odnosno:
1
-teorije primarne prevencije poremećaja u ponašanju,teorije detekcije i dijagnosticiranja poremećaja u ponašanju,teorije ranih
intervencija prema rizičnim ponašanjima,terije tretmana poremećaja u ponašanju,teorije naknadnog staranja o djeci,mladima i
odraslim osobama s poremećajim u ponašanju.

POJMOVNA ODREĐENJA POREMEĆAJA U PONAŠANJU DJECE I MLADIH

Među brojnim definicijama ponašanja upućujući na uporabu termina akt, ističe one definicije koje ga opisujukao psihološku
jedinicu u neprekidnom djelovanju između živog organizma i njegove okoline, jedinicu psihološke aktivnosti, konkretan slučaj
onoga što jedan organizam ili jedna osoba čini te skup ponašanja s odlukom jedinstva koje određuje vrsta učinka na vanjski svijet.

W. Glasser ponašanje definira kao način na koji netko vlada sobom. Tu definiciju argumentira stajalištem teorije izbora da postoje
četiri nedjeljive komponente ponašanja koje zajedno čine način na koji netko vlada sobom. Prva komponenta je aktivnost (šetanje,
govorenje, jedenje i sl.), druga je komponenta mišljenje, treća osjećaji (emocije), a četvrta je komponenta fiziologija. Cijelokupno
ponašanje - cjelokupno zato što se uvijek sastoji od četiri komponente: aktivnosti, mišljenja, osjećaja i fiziologije, koja je uvijek
povezana sa svim našim aktivnostima, mislima i osjećajima. Četiri spomenute komponente ponašanja međusobno su povezane, pa
promjena u jednoj komponenti ponašanja izaziva promjene u cjelokupnom ponašanju. Teza teorije izbora kazuje da svako naše
ponašanje je naš najbolji izbor u trenutku kada odabiremo kako ćemo zadovoljiti jednu potrebu ili više osnovnih potreba:

potrebu za preživljavanjem, koja je karakteristična za sva živa bića

potrebu za ljubavlju i pripadanjem, koja se odnosi na postizanje i zadržavanje vjerovanja da drugi do kojih nam je stalo o nama
brinu dovoljno, tako da će nam dati i primiti od nas ljubav, a mi se slažemo, da je važno

potrebu za slobodom, što se odnosi na postizanje i zadržavanje vjerovanja da možemo raditi i misliti a da nas drugi ne
ograničavaju, sve dok znatno ne interferiramo s njihovim nastojanjem da imaju istu slobodu koju mi želimo

potrebu za zabavom, koja je bitna jer zabavljajući se najbolje učimo, a da bismo postigli i zadržali vjerovanje da se zabavljamo,
moramo se upustiti u neko ponašanje koje podrazumjeva uživanje i u kojem su smijeh i dobro raspoloženje prisutni u svih koji su
uključeni u tu situaciju.

Potrebom pronalaženja granice između normalnog i poremećenog. Sa socijalnog stajališta normalno je ono što odgovara nekim
socijalnim standardima. Pojam normalnosti ovisi o kulturi u kojoj se procjenjuje neko ponašanje, a koja onda uključuje i
procjenjivanje ponašanja.

Procjenjivanje ponašanja i poremećaja u ponašanju uključuje razmatranje osoba u njezinim društvenim odnosima, moramo uzeti u
obzir brojne biološke, psihološke i sociološke činitelje, među kojima su:

norma ponašanja, kao norma društvene reakcije

komponente ličnosti (intelekt, osjećaji, volja, motivi, stavovi i dr.)

trenutno stanje razvoja i zrelosti pojedinca

odgoj

Poremećaje u ponašanju možemo odrediti i kao izraz nedostatne psihosocijalne zrelosti neke osobe. Psihosocijalna zrelost
označuje stupanj do kojeg je dotična osoba stekla socijalne i socijalizirane oblike ponašanja koji su uobičajeni i koji se očekuju od
nje s obzirom na njezinu dob i socijalni položaj.

TERMINOLOŠKA PITANJA

U savremenoj literaturi i praksi pojam poremećaj u ponašanju označuje se treminima poput smetnje ponašanja, asocijalno i
antisocijalno ponašanje, društveno neprihvatljivo (neprilagođeno) ponašanje, devijantno ponašanje, delinkventno ponašanje,
nesocijaliziranost, nedovoljna socijalna integracija, opozicijsko ponašanje, poremećaji emocija i ponašanja,emocionalni
poremećaji i poremećaji ponašanja, poremećaji ponašanja, abnormalno ponašanje, psihosocijalne smetnje, disocijalno ponašanje,
djeca s teškoćama u odgoju i ponašanju, itd.

Društveno neprihvatljivo i/ili neprilagođeno ponašanje, neki ga rabe kao opći pojam za sve oblike devijacija u ponašanju mladih,
drugi kao tremin koji se odnosi samo na kršenje kazennopravnih odrdbi, a treći njime opisuju ponašanja koja označuju prethodni
stupanj ili predznak delinkventnog ponašanja. U svom osnovnom značenju termin se odnosi na neuspješnost neke osobe ili grupe
u prilagodbi (adaptaciji) na dane društvene prilike i uvjete.

Asocijalan označuje nesocijalnu, nedruževnu, protudruštvenu osobu, osobu koja ne voli društvo i zajednicu ili se ne obazire na
njih, koja nema nikakvih socijalnih osjećaja, nehumanu, sebičnu osobu.

2
Antisocijalno ponašanje jest ono ponašanje koje je u suprotnosti sa socijalnim i moralnim normama i štetno je za funkcioniranje
neke grupe ili društva. Obično izaziva spontanu i/ili organiziranu reakciju društva. Osobe koje se ponašaju antisocijalno
karakterizira nedostatak osjećaja krivnje i odgovornosti, nemogućnost učenja na osnovi socijalnog iskustva i nesklonost
odgađanju zadovoljenja potreba.

Delinkventno ponašanje (de-linque - pogriješiti, skriviti) je ponašanje koje se doživljava pogrešnim u nekom društvu, uključuje
povredu nekog zakonskog pravila i ima određene posljedice, koje uključuju progon od strane države, odgovaranje pred sudom i
mogućnost izricanja neke sankcije.

DEFINICIJE POREMEĆAJA U PONAŠANJU

Višestruka i višesmjerna etiološko-fenomenološka i dijalektičko-dinamička kompleksnostporemećaja u ponašanju praktično

onemogućuje konstrukciju njezine jednoznačne definicije i klasifikacije.

Prema prvoj definici pojam poremećaji u ponašanju je skupni naziv za sve one pojave biološke, psihološke i socijalne geneze koje
manje ili više pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnost i reaktivnost te neugodno ili štetno i opasno utječu na
druge pojedince i društvene organizacije - obitelj, dječije ustanove, škole, užu i širu zajednicu. Prema drugoj definiciji, poremećaji
u ponašanju jesu ona ponašanja koja se znatnije razlikuju od uobičajenog ponašanja većine mladih određene sredine, ponašanja
koja su štetna i/ili opasna kako za osobu koa se tako ponaša, tako i za njezinu širu okolinu te ponašanja koja iziskuju dodatnu
stručnu i/ili širu društvenu pomoć radi uspješne socijalne integracije takve osobe. Termin poremećaji u ponašanju čini ''znatnije
razlike od uobičajenog ponašanja većine mladih dotične sredine'', izveden iz pojma socijalne (društvene devijantnosti).

Kao osnovni kriterij za prepoznavanje postojanja poremećaja u ponašanju nameću se: odstupanja, štetnost i potreba za
intervencijom.

KLASIFIKACIJE I RAZINE POREMEĆAJA U PONAŠANJU

Skupine poremećaja u djece preškolske i školske dobi:
poremećaji u motornim kretanjima i navikama: motorni nemir, grickanje noktiju, sisanje palca, njihanje glavom, čupanje
kose,tikovi, stereotipije, govorne smetnje
vegetativni poremećaji (organski i tjelesni): mučnine, smetnje stolice, nekontrolirano mokrenje, smetnje hranom, spavanja,
glavobolje, alergije, astma
-poremećaji na afektivnom, osjećajnom području: agresija, plašljivost, fobije, tuga, plačljivost, sanjarenje, povučenost, mirno
dijete
-poremećaji u području rada: bespoticajnost, teškoće koncentracije, umor
poremećaji u socijalnom ponašanju: laganje, krađa, školski problemi, sklonost skitnji, besciljnom lutanju
Veća i učestalija odstupanja i poremećaji u razvoju s obzirom na norme uobičajenoga, intelektualnoga, emocionalnoga i
socijalnoga ponašanja:
poremećaji u ponašanju
neuroze
psihopatije
psihoze
Pri neurotskim poremećajima ostaje nedirnuta sposobnost procjene stvari, pa oboljela osoba često duboko i iskreno pati, ali to
njezina okolina katkad ne primjećuje jer ona ''funkcionira'' normalno. Pri psihozama najčešći su ovi karakteristični simptomi:
gubitak kontakta sa stvarnošću, od čega najviše pati okolina psihotične osobe ne go ona sama (okolina ne može oboljeloj osobi
dokazati nelogičnost nekih njezinih misli)
neprilagođene reakcije na ostale ljude i društvene norme
ako i postoji kontakt s realnošću, poremećeno je snalaženje u realnim situacijama: pojavljuju se halucinacije i deluzije
komunikacija s okolinom može biti potpuno poremećena zato što oboljela osoba katkad govori nerazumljivo, njezine su
rečenice nepovezane pa im je teško ili čak potpuno nemoguće shvatiti smisao
Poremećaji u ponašanju i osjećajima koji se pojavljuju u djetinjstvu i adolescenciji:
hiperkinetički poremećaj
poremećaji ophođenja
mješoviti poremećaji ophođenja i osjećaja
emocionalni poremećaji koji se pojavljuju osobito u djetinjstvu
poremećaji u socijalnom funkcioniranju s početkom specifičnim za djetinjstvo ili adolescenciju
tikovi
ostali poremećaji ponašanja i osjećaja koji se obično pojavljuju u djetinjstvu i adolescenciji
Djeca i mladi se mogu podjeliti u tri osnovne skupine:
1) socijalno neupadljiva, 2) socijalno upadiljiva 3) djeca i mladi zapriječeni u razvoju.

3
 Socijalno neupadljiva djeca i mladi jesu oni s kojima je normalno komuniciramo u svakodnevnom životu i koja nam ne
stvaraju nikakve velike poteškoće. Socijalno upadljiva djeca i mladi jesu oni koji manifestiraju poremećaje u ponašanju,
a skupinu djeca i mladi koji su zapriječeni u razvoju čine tjelesno i duhovno zapriječena djeca.
U organske poteškoće ubraja poteškoće kretanja, slušanja, gledanja, mišljenja, govora, socijalnog ponašanja, emocionalnosti i
nagona. One su po obilježjima opsežne, vrlo teške i dugoročne. Smetnje su u ponašanju: parcijalne, manje teške i prolazne.
Devijantna ponašanja djece i mladih mogu se svesti na jednu od ove tri razine:
Prva razina obuhvaća ponašanje koje uobičajeno nazivamo nediscipliniranim. Ponajprije je riječ o nepoštovanju ili remećenju
pisanih ili nepisanih pravila ponašanja u školskim prostorijama ili u školskim situacijama.
Drugu razinu prepoznajemo u tri različite varijanete: a) učestalo ponavljanje u istog djeteta jednog te istog oblika ponašanja s
prve razine, koji sam po sebi nije osobito zanimljiv, osim ako se učestalno ne ponavlja; b) naizmjenično pojavljivanje različitih
oblika ponašanja s prve razine, koji također sami po sebi ne bi bili zanimljivi da ih ne pokazuje jedno te isto dijete; c) pojava
jednog oblika ponašanja koji bilo po težini uzroka, uvijeta ili povoda koji su mu prethodili, bilo po težini samog fenomena
ponašanja ili po posljedicama takvog ponašanja, iziskuje dodatnu stručnu pažnju koja premašuje mogućnosti nastavnika ili drugih
stručnih radnika škole.
Treća razina odnosi se na najteže oblike devijantnog ponašanja koje ima obilježja antisocijalnoga ili pak autoagresivnoga.
Sa socijalnopedagoškog aspekta osobito je zanimljiva procjena psihosocijalne nesposobnosti, koja je sastavni dio Klasifikacije
MKB-10 (Svjetska zdravstvena organizacija). Ona se temelji na procjeni stupnja:
- održavanja relativno skladnih odnosa sa roditeljima, braćom, sestrama, učiteljima
- održavanje čistoće i urednosti u skladu sa dobnim i socijalnim normama
- obavljanja odgovarajućih kućanskih poslova
- mogućnosti izlaska iz kuće bez teškoća
- obavljanja školskih zadaća u skladu sa dobi i ineligencijom
- uspostavljanja uzajamnih odnosa sa vršnjacima što uključuje zajedničke aktivnosti
- sudjelovanja u nizu slobodnih aktivnosti i obavljanja plaćenih zadaća.

S time u vezi postoji devet razina socijalnog funkcioniranja:

- superiorno/dobro socijalno funkcionisanje u svim socijalnim područjima
- umjereno socijalno funkcionisanje
- laka socijalna nesposobnost
- umjerena socijalna nesposobnost u najmanje jednom ilu u dva područja
- ozbiljna socijalna nesposobnost
- ozbiljna i rubna socijalna nesposobnost u većini područja
- nesposobnost funkcioniranja u većini područja
- teža i rubna socijalna nesposobnost
- teška i rubna socijalna nesposobnost.

Jedna od najuobičajenijih socijalnopedagoških podjela poremećaja u ponašanju djece i mladih na dvije osnovne skupine:
1.eksternalizirani ili pretežito aktivni poremećaji u ponašanju koji se odnose na nedovoljno kontrolirana i na druge usmjerena
ponašanja
2.internalizirani ili pretežito pasivni poremećaji u ponašanju koji se odnose na ponašanja koja se pretjerano kontroliraju i
usmejerena su prema sebi.
Etiologija poremećaja u ponašanju

Povijesno se prvi vodeći opći pristupi u objašnjavanju poremećaja u ponašanju, shvaćenih kao kršenje društvenih normi, mogu
prepoznati u četiri škole. To su demonska, klasična, pozitivistička škola i škola kriticizma.

Demonološka je škola dominirala u davnoj prošlosti. Temeljila se na općem vjerovanju da su za poremećaje u ponašanju, kao i za
sve ostale zemaljske pojave, odgovorni nadnaravni činitelji. Za ponašanje neke osobe odgovorno je neko nadnaravno raspoloženje
(duh) koji osobu na to ponašanje može navesti u bilo koje vrijeme. Samim tim osobe se nisu samtrale odgovornim za svoje
ponašanje. Ipak, počinitelje krivičnih djela i nositelje “opasnih” ponašanja u prošlosti su često lišavali života kako bi ih na taj
način oslobodili opasnih duhova.

Potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća pojavljuje se klasična škola. To stajalište ponajviše naglašava utilitarnost, odnosno korisnost
nekog ponašanja, što znači da svakoj aktivnosti prethodi procjenjivanje njezinih mogučih učinaka. Protagonisti klasične škole
vjeruju u slobodnu volju pojedinca koji kao racionalna i inteligentna bića sami biraju sva ponašanja, pa i kriminalno ponašanje.
Posljedica takvog vjerovanja je stav prema kojemu počinitelje krivičnih djela treba strogo kažnjavati.

Potkraj 18. stoljeća pojavljuje se pozitivistička škola koja težište zanimanja sa samog ponašanja preusmjerava na nositelja
ponašanja. Najvažniji je doprinos te škole zamjena koncepta slobodne volje konceptom determinizma, odnosno vjerovanjem da
svaki čin uzrokuju neki prirodni činitelji. Pozitivisti su smatrali da je kažnjavanje smislena društvena reakcija na kriminalno
ponašanje, ali su se zalagali za prilagođavanje odabira kazne individualnim obilježjima pojedinih počinitelja kaznenih djela.
4
U 19. stoljeću razvila se škola kriticizma. Njezino je težište na pronalaženju činitelja okoline koji dovode do kriminalnog
ponašanja. Usmjerena je na objašnjenje učinaka neravnomjerne raspodjele društvene moći. Prema protagonistima te škole,
kriminalno ponašanje je odraz nejednakosti među ljudima i društvenim grupama, pri čemu manjina donosi pravila i norme, a
većina ih mora slijediti. Ova škola ponašanje ne opisuje kao dobro ili loše, već kao odgovor podređenih društvenih slojeva na
pravila koja su nametnuli nadređeni i moćniji društveni slojevi.

Cjelovitije teorije o postanku kriminala i devijantnog ponašanja kao oblika poremećaja u ponašanju, pojavljuju se tek u 19.
stoljeću. Teorije o postanku kriminala su: biološke, psihološke i sociološke teorije.

Biološke teorije naglašavaju tezu da je genetički ustroj nekih osoba razlog njihove sklonosti devijantnom ponašanju, tj. Da
genetički naslijeđene osobine stvaraju predispoziciju ili izravno utječu na razvoj devijantnosti. Predstavnik ove teorije je Cesare
Lombroso,koji je teorijski oblikovao ”rođenog zločinca”. On zaključuje da je zločin atavističan, da podrazumijeva vraćanje
primitivnim pretcima i da zločinci posjeduju tjelesna obilježja pomoću kojih se mogu prepoznati. Lombroso je zločince podijelio
na rođene, epileptičare, kriminaloide i zločince iz navike, a fizičke osobine koje ih karakterišu su: mala glava, razvijene kosti
jagodica i sljepoočnica, izbačena vilica, velike uši, rijetki zubi, otupjeli osjećaji, lijenost, razdražljivost.

Svim psihološkim teorijama zajedničko je shvaćanje prema kojemu su poremećaji u ponašanju pretežito rezultat djelovanja
različitih elemenata iz psihološke sfere ljudskog djelovanja. Kriminalno se ponašanje nastojalo objasniti nižom inteligencijom
delinkvenata, teškoćama u adaptaciji, niskom razinom tolerancije na frustraciju što je rezultiralo nastajanjem teorije
neprilagođenosti, teorije frustracije, teorije uvjetovanja, psihoanalitičke teorije devijantnosti i dr. Društveni utjecaji ne ostvaruju
svoje učinke na individualno ponašanje neposredno, mehanički, već posredstvom svojevrsnog psihičkog determinitma koji se
sastoji u tome što ličnost s nizom značajki svoje strukture na određeni način filtrira te utjecaje.

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća razvijala su se shvaćanja koja uzroke takvih ponašanja nalaze u vanjskim činteljima. Tako su
nastale monokauzalne sociološke teorije, među kojima su najvažnije teorija anomije E. Durkheima, teorija diferencijalne
asocijacije E. Sutherlanda i diferencijalne identifikacije D. Glassera, teorija potkultura i kontrakultura H. Mannheima i teorija
delinkventne subkulture A. Choena.

Multikauzalne etiološke teorije PUP-a:

Teorija privrženosti

U 50. i 60.-im godinama 20. stoljeća britanski psihoanalitičar John Bowlby razvio je teoriju privrženosti kako bi objasnio razvojne
fenomene i psihopatologiju koja nije dovoljno objašnjena dotadašnjim psihološkim teorijama. Teorija privrženosti počiva na tezi
da su ljudska bića rođena sa predispozicijom za ostvarivanjem odnosa privrženosti. Privrženost jest trajna emotivna veza koju
karakterizira tendencija traženja i zadržavanja bliskosti sa specifičnom osobom, posebno u stresnim situacijama. Teorija
privrženosti važna je za razumijevanje etiologije poremećaja u ponašanju jer u razumijevanju različitih odstupanja u psihološkom
i socijalnom funkcionisanju neke osobe presudno značenje imaju upravu međuljudski odnosi. Većina poremećaja u ponašanju
nastaje zbog određenih značajki socijalnog konteksta i međuljudskih odnosa sa skrbnicima, vršnjacima i ostalim osobama koje
imaju važnu ulogu u procesu rasta i razvoja djece i mladih. S obzirom na djetetov osjećaj sigurnosti i sigurnost koju mu pruža
osoba koja se o njemu brine možemo razlikovati: 1) sigurnu privrženost, 2) anksiozno izbjegavanje privrženosti (djeca svoje
roditelje doživljavaju kao odbojne), 3) anksiozna privrženost ( ponašanje roditelja nepouzdano s obzirom na djetetove potrebe).
PREDMET soc. ped. je pronalaženje zakonitosti sveukupnih (bioloških, socijalnih, pedagoških i psiholoških)
pretpostavki odgojnog procesa osoba s poremećajima u ponašanju, usmjerenoga njihovoj socijalnoj integraciji

O D N O S S O C I J A L N E P E D A G O G I J E I S R O D N I H Z N A N S T V E N I H DISCIPLINA-povezanost
sa filozofijom, psihologijom, pedagogijom, sociologijom, socijalnim radom, socijalnom politikom i
medicinskim znanostima-povezanost sa filozofijom àobje se discipline bave pitanjima o čovjeku i
njegovojsudbini, bave se etikom i etičkim načelima-povezanost sa sociologijom àoslanja se na sociološke
teorije koje objašnjavajupojavu negativnih društvenih devijacija-povezanost sa psihologijom àsoc.ped. se
najviše se zanima za specifične socijalno-psihološke probleme, za razvojnu psihologiju i poremećaje ličnosti-
povezanost sa pedagogijom àvrlo je povezana sa specijalnom pedagogijom jer objepripadaju sustavu
edukacijsko rehabilitacijskih znanosti ; razlika je što se specijalnaviše usmjerava na obrazovanje osoba s
teškoćama, a socijalna pedagogija se time nebavi-razlika između socijalne pedagogije i socijalnog rada àu
5
njihovom predmetu: soc.ra d se ba vi huma niz acij om uvjeta života širih sloj eva sta novni štva, a soc.
ped. odgojem osoba s poremećajima u ponašanju

Teorija akcije

Teorija akcije temelji se na radovima Maxa Webera o socijalnom djelovanju, a operira na razini individualnih misli i akcije.
Weber smatra da socijalno djelovanje može biti ciljano, racionalno, vrijednosno racionalno, afektivno i tradicionalno. Ciljano
racionalno djelovanje vrsta je djelovanja pri kojemu je pojedinac svjestan ciljeva i sredstava kojima se služi te posljedica koje
mogu nastupiti, a pri tome ne djeluje ni emociolano, ni afektivno, ni tradicionalno. Vrijednosno racionalno djelovanje spaja u sebi
racionalno i vrijednosno suđenje, pri čemu se polazi od svjesne vjere u apsolutnu vrijednost jednog ponašanja. Afektivno
ponašanje nalazi se izvan granica svjesnoga i uključuje širok spektar djelovanje, od nekontrolirane akcije do sublimacije kao
svjsnog oslobađanja od unutarnjih tenzija. Tradicionalno ponašanje može biti misaono orijentirano, ali je češće slično
instinktivnom proživljavanju. Jedan od važnih predstavnika teorije akcije je Talcott Parsons. Osnovne postavke ove teorije po
njemu su:
- socijalne aktivnosti ljudi proizlaze iz njihove svijesti o samima sebi i o drugima te o ostalim vanjskim situacijama
- kao subjekti, ljudi djeluju nastojeći postići svoje namjere, potrebe, težnje, ciljeve, zadaće ili svrhe
- da bi to postigli, služe se odgovarajućim sredstvima, tehnikama, procedurama, metodama i instrumentima
- njihovi smjerovi akcija ograničeni su neprilagodljivim uvjetima i okolnostima
- primjenjujući htijenje ili prosudbu, oni izabiru, procjenjuju i evalviraju ono što su učininili, što upravo rade ili će učiniti
- da bi se donijela odluka, primjenjuju se standardi, pravila i moralna načela
- svako proučavanje društvenih odnova zahtijeva da istraživač upotrebljava razumijevajuće subjektivne tehnike
istraživanja.
Osnovni element u Parsonovoj teoriji akcije jest jedinica djelovanja koja je definirana na temelju četiri komponente. Prvo ona
pretpoostavlja postojanje jedne osobe. Drugo, jedinica djelovanja uključuje jedan cilj ili buduće stanje prema kojemu se usmjerava
djelovanje. Treće, djelovanje se odvija u situaciji koja uključuje dva elementa: stvari koje pojedinac ne može kontrolirati i one
koje pojedinac može kontrolirati. Četvrto, norme i vrijednosti služe oblikovanju akterova izbora sredstava za postizanje ciljeva. U
svjetlu teorije akcije devijanstnost i poremećaji u ponašanju zapravo su odraz neuspjeha širega socijalnog sustava da na
odgovarajući način socijaliziraju pojedine osobe.

Funkcionalistička teorija

Posrijedi je vrlo složen i ne sasvim jedinstven i usaglašen sistem teorijskog mišljenja čija je osnovna premisa sadržana u ideji o
funkcionalnom jedinstvu društva, o društvu kao organskoj cjelini skladno povezanih dijelova. Društvo, socijalni sistem, sastoji se
od dijelova koji su skladno integrirani i koji djeluju s dovoljnim stupnjem unutarnje harmonije i usklađenosti. Elementi sistema
objašnjavaju se s obzirom na to koju ulogu imaju u zadovoljenju potreba cjeline. Središnju ulogu u tome ima zajednički sistem
vrijednosti, odnosno suglasnost volja. Prema tom pristupu, osoba je dio sistema, pasivan proizvod sistema, a ne aktivni sudionik
koji mijenja sistem. Funkcionalisti, drže da osobe s disfunkciolanim ponašanjem nisu proizvod dane socijalne strukture, već da su
patološke ličnosti, inficirane nekom vrstom izuzetne bolesti. Ta bolest može biti rezultat:

a) neuspjeha procesa socijalizacije

b) psihičkih povreda kao proizvoda teškoća djelovanja u skladu s pravilima koja ptežavaju zadovoljenje nekih osobnih psihičkih
potreba i

c) trauma koje nastaju kada je pojedinac izložen konfliktnim normama.

Funkcionalizam, za devijacije u ponašanju odgovornima smatra osobu koja se tako ponaša. Kasniji radovi ipak dokazuju da je
kriminalitet funkcionalno povezan s brojnim pojavama u sklopu užih sistema društvene organizacije.

Teorija značenja

Autor teorije značenja je Chartes Morris. Kao osnovno obilježje ljudskog ponašanja on ističe niz reakcija kojima orgnizam teži
ciljevima, odnosno objektima kojima zadovoljava potrebe. Ponašanje je uvijek određeno ciljem kojemu teži, bilo da je
individualno ili grupno. Stimulatori ponašanja najprije su dani u vanjskom svijetu, u sredini čiji su objekti izbori i posjeduju
fizičku energiju koja djeluje na receptore živog organizma. To djelovanje ne može uvijek i u svim slučajevima izazvati akciju.
Morris smatra da ponašanje, odgovara prirodi sredine koja djeluje na organizam i da u toj sredini taj isti organizam zadovoljava
svoje potrebe. Socijalna struktura nikad ase ne sastoji od samih ljudskih bića već od njihovih zamisli, predodžbi i pojmova koji se
mogu istražiti sve do međupovezanosti, pri čemu povezanost strukture egzistira samo kroz čovjekove ideje. PUP specifičan su
odgovor na iskustvo stečeno u percepciji znakova iz soc prostora.
6
Ekološko-sustavna teorija

Bronfenbrenner smatra da postoje dva socijalna činitelja koja su nužna za razvoj čovjeka : 1) jedna ili više odraslih osoba dijete
moraju bezuvjetno voljeti, 2) odrasli moraju podržavati dijete u njegovu razvoju i sa njim provoditi vrijeme u porodičnom domu,
ali i u drugim socijalnim okruženjima. Dijete koje uključuje različite sustave čini ontogenetsku razinu sustava, nalazi se u središtu
koncentričnih krugova i okruženo je individuumima i grupama individuuma koji tvore njegov mikrosustav, mezosustav,
egzosustav ili makrosustav. Prva razina u ekološkom prostoru djeteta jest tzv. mikrosustav. On u procesu razvoja djeteta ima
najneposredniji i najraniji utjecaj, a uključuje obitelj i ostale osobe koje u razvoju djeteta imaju važnu ulogu. Međuljudski odnosi
na toj razini su dvosmjerni što znači da su ponašanja osoba uključenih u odnos, međusobno uzajamno povezana.

Druga razina sustava je mezosustav, a važan je zbog veze između djetetova mikrosustava i širega socijalnog okruženja. On
uključuje susjedstvo i dostupnost službi za brigu o djetetu, koje su važne za socijalizaciju i dugoročan razvoj djeteta. Mezosustav
je usko vezan za egzosustav, koji uključuje socijalne institucije koje olakšavaju ili otežavaju djelovanja mikrosustava.
Mikrosustavi, mezosustavi i egzosustavi okruženi su makrosustavom kao najglobalnijom razinom ekološkog prostora. Uključuje
sustave kulturnih i socijalnih vrijednosti, globalne promjene u društvu itd. Ekološke-sustavne teorije uzimaju u obzir okolnost da
su sve razine ili sustavi u međusobnoj interakciji, koja se zbiva razmjenom informacija ili komunikacijom. Svaki se sustav sastoji
od svojih podstustava i ima svoje granice.

Multikauzalna, dijalektička i dinamička priroda PUP-a

Poremećaji u ponašanju povezani su sa brojnim društvenim i nedruštvenim pojavama. Potrebno je razgraničiti pojmove uzrok,
uvjet i povod ponašanja. Pojam uzroka, određuje se kao najustaljeniji uvjet, kao dovoljan, nužan uvjet, kao ekonomičan izraz za
kompleks uvjeta, kao dinamičan uvjet koji proizvodi neku pojavu. Uvjet se obično određuje kao činitelj, odnosno činitelji koji
nisu dovoljni da proizvedu neku pojavu, već samo omogućavaju djelovanje uzroka, a pojam povod podrazumijeva element ili
elemente koji neposredno izazivaju “eksploziju” pojave. Svaka pojava ovisi o većem broju drugih pojava i samo nekritički pristup
jednoj pojavi u etiologiji poremećaja u ponašanju može nametnui značenje uzorka. Primjereniji je pristup koji u obzir uzima
okolnost da u društvenoj stvarnosti:
- jedna pojava u različitom spletu drugih pojava i okolnosti može izazvati različite posljedice
- iste posljedice mogu biti rezultat različitih činitelja
- jedna posljedica može nastati zbog djelovanja obilja uvjeta različite prirode.

Eitološkim činiteljima poremećaja u ponašanju opravdano je smatrati samo one veze i uvjete koji su dinamička jezgra
determinizma kao opće uvjetovanosti, a pod čijim djelovanjem nastaje nova pojava-poremećaji u ponašanju. Pritom je etiološki
činitelj shvaćen kao zbir uvjeta koji mogu proizvesti određenu posljedicu, prepoznatljivu u poremećajima u ponašanju neke osobe.
Samo dinamički kompleks međusobno povezanih i kongruentnih činitelja može, ako je zadovoljen određeni intenzitet njegova
djelovanja, dovesti do razvoja poremećaja u ponašanju kao individualne i društvene pojave. Osnovni su rizični činitelji u djetetovu
primarnom okruženju za pojavljivanje poremećaja u ponašanju : obiteljska povijest osobnih problema jednog ili oba roditelja,
ozbiljni roditeljski sukobi ili sukobi između roditelja i djeteta, loša komunikacija. Osnovni činitelji rizika u školi uključuju nisku
motivaciju za školu i loše školsko postignuće, sukobe sa učiteljima, nisku školsku kulturu. Rizični činitelji u grupi vršnjaka su:
antisocijalna i asocijalna ponašanja prijetelja, rizična ponašanja tokom slobodnog vremena. Crte ličnosti koje povećavaju rizik od
emocionalnih poremećaja ili poremećaja u ponašanju odnose se na oštećenja u kognitivno-emocionalnim vještinama, kao što su
loša kontrola ega, nerealistično samopouzdanje. Navedenim činiteljima rizika M.Ajduković dodaje psihofiziološke i neurološke
činitelje, koji uključuju i dio genetičkog nasljeđa, kognitivne poteškoće, kao što je npr. Niža inteligencija, slabija koncentracija,
hiperaktivnost, impulzivnost i dr.
Konceptualni okvir za cjelovitije razumijevanje etiologije poremećaja u ponašanju uzevši u obzir koncept rizika i otpornosti
ponudili su R.M.Burt, G.Recnick i R.E.Novik. Oni govore o ranim činiteljima rizika, zaštitnim činiteljima. Prema preporukama
navedenik autora, procjena rizika za djecu od 10. do 15. godine izgleda ovako:
- visok rizik: ako su izložena bilo kojem riziku iz dotadašnjeg života, imaju minimalan stupanj zaštitnih činitelja ili
pozitivnog ponašanja i pokazuju jedan ili više sustavnih pokazivača
- umjeren rizik: ako su izložena bilo kojem riziku iz dotadašnjeg života ili pokazuju jedan ili više sustavnih pokazivača, ali
za koje posjeduju neke zaštitne činitelje ili pozitivna ponašanja koji utječu na neke negativne utjecaje
- nizak rizik: ne žive i nisu živjeli u negativno aspektiranim životnim uvjetima, ne pokazuju sustavne pokazivače, imaju
odgovarajući stupanj zaštitnih činitelja i pozitivnih ponašanja.
Učinak rizičnih činitelja mogu smanjiti, tj. Ublažiti činitelji zaštite i otpornost djece i mladih. Spominju se tri tipa otpornosti: 1)
nadilaženje vjerovatnosti (odnosi se na pozitivan razvojni ishod uprkos statusu visokog rizika), 2) zadržavanje kompetencije pod
stresom (odnosi se na sposobnost djeteta da se suoči sa kroničnim situacijskim i interpersonalnim stresom) i 3) uspješna
prilagodba (odnosi se na uspješnu prilagodbu djeteta nakon traumatskog iskustva). Među činiteljima zaštite ističu se:
- stabilan emocionalni odnos barem sa jednim roditeljen ili sa drugom važnom osobom
- socijalna podrška unutar i izvan obitelji
- emocionalno pozitivna, otvorena i podržavajuća klima u školi
- dostupnost socijalnih modela koji potiču konstruktivno suočavanje
- ravnoteža između zahtjeva za postignućem i socijalne odgovornosti
- kognitivna kompetentnost
- obilježja temperamenta koja pridonose djelotvornom suočavanju
7
- doživljaj osobne djelotvornosti koji odgovara pozitivnom samopoimanju i samopouzdanju
- aktivno suočavanje sa stresorima
- osjećaj smisla, strukture i značenja tijekom osobnog razvoja
Da bi se razvila dugotrajna otpornost kod djece iz visokorizičnih okruženja, potrebni su: emocionalna briga i toplina, otvorenost i
prihvatanje, usmjerenost prema postignuću, te razvoj odgovarajućih normi i vrijednosti.

FENOMENOLOGIJA POREMEĆAJA U PONAŠANJU

Biološko shvatanje sazrijevanja svodi se na evolucionističko stajalište da je živo biće u konstantnom razvoju, pritom se svaka faza
precizno nastavlja na prethodnu fazu, ključ je toga ciklusa kontinuirana promjena, a kraj- zreli individuum.
Sazrijevanje je progresivna integracija iskustva u promjenjivu, ali razumno stabilnu strukturu koja odražava svoju stabilnost i
identitet čak i kada se suoči s radikalnim, unutarnjim ili vanjskim promjenama u okruženju.
Stajališta raznih autora o problemu zrelosti uvjetovno se mogu razvrstati na fenotipski pristup, koji teži opisu zrele ličnosti,
odnosno nabrajanju obilježja ponašanja takvih osoba, na genotipski pristup koji se ogleda u stvaranju “tipova”, odnosno u
nabrajanju općih ili genotipskih crta zrele ličnosti, te na razvojni pristup koji, koji proučava način na koji osoba manifestira
svojstva zrelosti u različitim razvojnim fazama. Svima je zajednički stav da su pojedini aspekti zrelosti međusobno ovisni te da svi
zajedno čine zrelu, odnosno nezrelu ličnost.
Zrelost je interakcijski pojam, tj. rezultanta uzajamnog prožimanja potencijala koje posjeduje ljudsko biće i utjecaja sredine na
njega, katkad manifestiranih u obliku poticaja, kad što zabrane, a pokatkad standarda ili norme. Isprepletenost sazrijevanja i
poremećaja u ponašanju pozorno oslikavaju laganje, krađa i varanje.
Složenost definiranja i određivanja granice prihvatljivog, odnosno neprihvatljivog ponašanja djece i mladih možemo prepoznati i
u brojnim drugim situacijima socijalnog funkcionisanja. C.Wenar među činitelje bitne za dobrobit djece koji ako izostanu, znatno
narušavaju očekivanu putanju biološko-psihosocijalnog sazrijevanja djeteta i znakovi su mogućega nepovoljnog tijeka rasta i
razvoja, pa i pojave poremećaja u ponašanju, osobito ubraja:
- skupinu činitelja koji dijete povezuju s ljudskim okruženjem
- inicijativu ili samopouzdanu otvorenost
- sakokontrolu, a osobito kontrolu agresije
- spoznaja, koja podrazumijeva razumijevanje fizičke i socijalne okoline, ali i samoga sebe.
Žižak, Koller-Trbović i Jeđud izvršile su podjelu na dvije velike skupine ponašanja: eksternalizirane (pretežito aktivne) i
internalizirane (pretežito pasivne), podjela s obzirom na sredine u kojima se manifestira ponašanje te podjela na
poremećaje u ponašanju u užem i širem smislu.
Podjela poremećaja u ponašanju s obzirom na to radi li se o eksternaliziranim ili internaliziranim ponašanjima:
- eksternalizirana ponašanja: markiranje, krađa, ubojstvo, oružane pljačke, hiperaktivnost, trgovina ljudima, tučnjave, svađe,
agresivnost, kršenje pravila
- internalizirana ponašanja: depresija, povučenost, zatvaranje u sebe
- ostala ponašanja: ovisnost, pripadnost sektama, dvoličnost, neurednost.
Uzelac među oblike ponašanja koji su neuobičejeni za djecu osnovnoškolske dobi i znače negativne devijacije ubraja:
- ponašanja tipična za školsku sredinu: napuštanje nastave, izostanci, prekidi u školovanju
- ovisnička ponašanja: konzumiranje opojnih droga, uzimanje tableta
- pretežito aktivni oblici ponašanja: prkos, verbalna agresivnost, laganje, napuštanje kruga obitelji, skitnja, varanje i sl.
- pretežito pasivni oblici ponašanja: plašljivost, povučenost, nezainteresovanost.
G.C.Davison i J.M.Neale razlikuju poremećaje nedovoljno kontroliranog ponašanja i poremećaje pretjerano kontroliranog
ponašanja. Među poremećaje pretjerano kontroliranog ponašanja svrstavaju strahove u djetinjstvu, socijalnu povučenost i
depresiju u djetinjstvu i adolescenciji, a među poremećaje nedovoljno kontroliranog ponašanja pomanjkanje pažnje, hiperaktivni
poremećaj i poremećaj u ponašanju.
M. i T. Košiček pretežito pasivnim oblicima poremećaja u ponašanju smatraju plašljivost, povučenost, potištenost,
nesamostalnost, a pretežito aktivnim poremećajima u ponašanju razdražljivost, drskost, prkos, nametljivost, laganje, bježanje od
kuće i sa nastave. Iako su aktivni oblici poremećaja u ponašanju češći kod dječaka, a pasivni oblici kod djevojčica, učestalost
manifestiranja pojedinih ponašanja djevojčica i dječaka zavisi od dobi.

Pretežito pasivni (internalizirani) poremećaji u ponašanju

Plašljivost
Plašljivost je u djetinjstvu normalna pojava, a o poremećajima u ponašanju govorimo ako osjećaj straha ili uplašenosti nije
razmjeran uzroku ili ako s objektom straha nije ni u kakvom odnosu. S jedne strane radi se o poremećaju adaptacije, a sa druge
strane o pretjeranoj reakciji na prethodne konflikte i neodgovarajućem stavu prema poznatim situacijama.
Uzelac plašljivost definira kao ponašanje u kojemu se porepoznaje uznemirenost, bljedilo, kočenje, zbunjenost, što nije izazvano
neposrednim objektivnim okolnostima. Plašljivost je znak da se dijete ili mlada osoba osjeća nesigurno te da je njihovo
samopouzdanje vrlo slabo.
Među mogućim etiološkim činiteljima plašljivosti posebno mjesto zauzima tzv. Autoritativni odgojni stil roditelja. Mnogi autori
istuču da djeca postanu plašljiva i zbog emocionalno hladnog odgojnog pristupa, jer nedovoljna emocionalna prihvaćenost izaziva
8
u djetetu osjećaj ugroženosti, koji se očituje u obliku tjeskobe. U socijalnopedagoškom tretmanu plašljivih osoba u središte se
stavlja sustavno ohrabrivanje i osamostaljivanje, češće izlaganje situacijama koje takvim osobama omoguću afirmaciju. Izostanak
socijalnopedagoškog tretmana plašljivosti može dovesti do razvoja različitih vrsta fobija i paničnih strahova koji iziskuju
psihijatrijsko liječenje. Fobije podrazumijevaju neurotsko stvaranje simptoma straha različitog stupnja, povezanoga sa različitim
predmetima, situacijama, obično bez realne podloge i povoda.
Paničan strah oblik je intezivnog straha od iznenadne opasnosti. Znakovi napadaja panike su: brzo lupanje srca, gubljenje daha,
bol u prsima, crvenjenje, drhtanje ruku, smetenost.

Povučenost
Povučenost označuje ponašanje djeteta ili mlade osobe koja je pretežito tiha, mirna, osamljena, često mašta, igru napušta
nezadovoljna, nema stalne prijatelje. Povučenost je česta popratna pojava plašljivosti, a odraz je osobne nesigurnosti i
nepovjerenja u druge.
Usamljenost- usamljenje osobe najčešće se opisuju kao introvertirane, sramežljive, niskog samopoštovanja, nesretne, depresivne,
pesimistične. Usamljenost nije isto samoća, samoća je pojava prekomjerne izoliranosti djeteta od društva vršnjaka koju dijete
samo odabire, a u nekim slučajevima može postati i obilježje njegove ličnosti.
P. Vodak i A. Šulc razlikuju dva tipa usamljenosti, 1.oblik obuhvaća individualnu nesposobnost prilagođavanja društvu zbog
cijelog niza osobnih obilježja, 2.oblik usamljenosti obuhvaća zametljiv osjećajni otpor prema socijaliziranom životu.
K.Lacković-Grgin, Z.Penezić i I.Sorić faktorskom su analizom utvrdili da iskustvo usamljenosti obuhvaća osjećajnu, društvenu,
aktivnu, misaonu i tjelesnu komponentu ponašanja te da sve te komponente zajedno čine jedinstven doživljaj usamljenosti.
Slijedom rezultata tog istraživanja, usamljenost obuhvaća:
- osjećajnu bol, tj. bolno iskustvo koje podjednako doživljavaju osobe svih dobi
- interpersonalnu izoliranost, tj. osjećaj nepripadanja, nepovezanosti sa drugima
- povlačenje, tj. svojevoljno povlačenje od drugih u vrijeme usamljenosti
- socijalnu neadekvatnost, tj. nesigurnost, nesposobnost
- tjelesne manifestacije, jer postoje indicije da su usamljenje osobe podlžnije tjelesnim bolestima.
Etiološki činitelji povučenosti vrlo su različiti. Moguće je da je ono posljedica fizičkih bolesti, nedovoljne mentalne razvijenosti i
drugih organskih oštećenja. Budući da se povučenost očituje u krugu vršnjaka, povučena djeca često postaju žrtve nasilničkog
ponašanja svojih vršnjaka. U tom slučaju ih prepoznajemo na osnovu idućih znakova:
- primarni znakovi u školi: druga ih djeca zadirkuju, rugaju im se, ponižavaju ih, prijete im, smiju se na njihov račun i sl.
- Sekundarni znakovi u školi: isključena iz skupine vršnjaka za vrijeme odmora, čini se da nemaju niti jednog prijatelja u
razredu, doimaju se nesigurnima
- Primarni znakovi kod kuće: dolaze iz škole u poderanoj odjeći, imaju ozljede, modrice, ogrebotine koje se ne mogu
objasniti
- Sekundarni znakovi kod kuće: ne dovode kući društvo iz razreda ili druge vršnjake, poslije škole ne provode vrijeme u
kućama vršnjaka ili na igralištu, imaju nemiran san, gube interesovanje za školu.

Potištenost
Potištenost je poremećaj u ponašanju koji prethodi depresiji, odnosno osjećaju beznađa i očaja, koji blaže i kratkotrajnije, a
ponekad i dugotrajnije i intenzivnije, prevlada nad drugim osjećajima pojedinca.
M.Lebedina-Manzoni navodi da je depresivnost emocionalno stanje koje karakteriše doživljaj tuge, neraspoloženja i sl.
Potištenost kao preteča depresivnosti, česta je pratilja plašljivosti i povučenosti.
Među stresne situacije koje mogu pogodovati razvoju potištenosti i depresije kod
djece i mladih autori osobito ubrajaju: smrt roditelja, rastavu braka itd.
Dosadašnja iskustva i Nuključimo u odgovarajući tretman, sve snažnije utječe na
socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj djeteta. Jedna od mogućih krajnjih
posljedica izostanka odgovarajuće stručne reakcije na manifestiranje potištenosti
i depresije jeste pokušaj ili izvršenje samoubojstva. Među motivima suicidalnog
ponašanja osobito se ističu: traženje pomoći, bijeg iz teške situacije, dokaz ljubav
itd. Kao znakove upozorenja na mogući pokušaj samoubojstva autori ( Žitnik i Maglica) navode:
- Verbalne znakove upozorenja
- Pisanje o smrti ili samoubojstvu
- Promjene u ponašanju (agresivno ponašanje, uzimanje alkohola ili droga...)
- Emocionalne znakove
- Kasne znakove upozorenja (pisanje oporuke, bijes, ljutnja, rizična ponašanja)
9
Nemarnost i lijenost
Nemarnost označuje pasivno ponašanje i nedovoljno odgovoran odnos prema radnim zadaćama, u čemu se prepoznaje nedostatak
radnih navika. Nemarnost ne podrazumijeva potpunu neaktivnost i pasivnost, nego samo izbjegavanje rada kao prisilne i
modelima određene korisne djelatnosti te zanemarivanje rada u korist igre.
S druge strane lijenost se definira kao nedostatak želje za bilo kakvom aktivnošću ili radom. Izrazito lijene osobe, koje se odbijaju
baviti bilo kakvih aktivnostima, ne uspijevaju ništa naučiti, niti razviti neku vještinu ili talent, a njihovo samopouzdanje postaje
sve labavije. Najčešći motiv nemarnosti i lijenosti je nesamostalnost i osjećaj bespomoćnosti, odnosno hronični osjećaj nemoći u
određenoj situaciji. Očekivanje neuspjeha, ako se na njega pravovremeno ne djeluje, počinje interferirati sa učenjem,
postignućem, a na kraju sa uspjehom u životu, što može voditi ponašanju koje E.Jensen naziva naučenom bespomoćnošću.
Simptomi naučene bespomoćnosti su: apatija, bezvoljnost, percipirani nedostatak kontrole nad okolinom i okolnostima.
Nemarnost najviše eskalira u školskoj dobi, jer se u školi djeca prvi put susreću sa ozbiljnijim zahtjevima. U adolescenciji
nemarnost često progredira u bezvoljnost, ravnodušnost prema osnovnim vrijednostima života, što vodi u usvajanje antisocijalnih
modela ponašanja. Razvoju nemarnosti i lijenosti najviše pridnosi pretjerano maženje i popustljivost roditelja prema djetetu što
rezultira razmaženošću.

Neurotski uvjetovani- pretežito pasivni (internalizirani) oblici poremećaja u ponašanju

Neuroze su psihosomatske smetnje, poremećaj pažnje, psihoze i druge psihičke smetnje. Ti su poremećaji često popraćeni i
rastesenošću, plačljivošću i nezainteresiranošću. Neuroze su najčešći psihički poremećaji u dječjoj dobi. U njihovu nastajanju
odlučujuću ulogu imaju egzogeni činitelji, osobito odgojni. Znakovi neuroze često su:
- Sisanje prsta
- Grickanje noktiju
- Povećana ceremonijalnost
- Mucanje
- Tepanje
- Tikovi (mogu biti posljedica organskih oštećenja)
- Hipohondrična jadikovanja (ponašanje koje odražava neosnovani strah od bolesti)
- Poremećaji prehrane
- Enureze i enkopreze (nemogućnost potpunog nadzora mokraćnih i probavnih organa)
- Poremećaji sna (nesanica, noćni strah)
- Drugi poremećaji (neuroze dišnih organa, histerične neuroze i dr.)

Pomanjkanje (deficit) pažnje

Pomanjkanje ili deficit pažnje najčešći je dijagnosticirani poremećaj u ponašanju učenika. Za to stanje svojstvena je impulzivnost i
neorijentiranost u vremenu, a mnogi ga autori povezuju i sa poremećajima stabilnosti, odnosno smanjenom ili povećanom
razdražljivošću.
Među dijagnostičkim kriterijima za deficit pažnje autori ističu ove kriterije:
- Simptomi ili ponašanja javljaju se prije sedme godine
- Simptomi ili ponašanja traju najmanje šest mjeseci
- Razina je smetnji teža i češća nego što predviđaju norme za određenu dob
- Ponašanja izazivaju stvarni hendikep najmanje u dva područja života pojedinca
Na deficit pažnje mogu uputiti ovakva ponašanja: loše računanje napamet, loše plniranje budućih događaja, rijetko završavanje
započetog rada, nedostatak strpljenja itd.
Važno je poštovati sve postavke socijalnopedagoške profesije, osobito one koje se odnose na etičnost i poštovanje tih načela
socijalnopedagoške profesije:
- Načela proporcionalnosti, koje podrazumijeva primjenu socijalnopedagoške intervencije koja je razmjerna razini rizičnosti
ponašanja djece i maloljetnika
- Načela nediskriminacije, koje podrazumijeva dostupnost intervencija svoj djeci i mladim osobama, bez obzira na spol, rasu,
jezik, boju kože itd.
- Načelo učinkovitosti, koje podrazumijeva postizanje planiranih ciljeva i pravovremenu primjenu
- Načela namjmanje moguće intervencije, koje podrazumijeva da je intervencija usklađena s potrebama, a prisila je na
najmanjoj mogućoj razini.

Pretežito aktivni (eksternalizirani) poremećaji u ponašanju. Nediscipliniranost (nepoštovanje pravila i autoriteta)

Nedisciplinirano ponašanje obuhvaća manifestacije ponašanja koje su više ili manje povezane sa nepriznavanjem odgojnog
autoriteta ili uz aktivno suprostavljanje autoritetu. Radi se o pasivnoj ili aktivnoj neposlušnosti koja može biti rezultat otpora ili
neprihvaćanja svih ili nekih autoriteta. Taj poremećaj obično postaje uočljiv do osme godine života, a najkasnije do rane
adolescencije. Od odgojnih činitelja, nediscipliniranosti pridonose:
- Zahtjevni odgojitelji : svojim zahtjevima premašuju mogućnosti djeteta

10
 - Popustljivi odgojitelji: djetetu dopuštaju da radi što želi, bez ograničenja
- Neodlučni odgojitelji: nisu dosljedni, postavljaju međusobno suprotne zahtjeve
- Nejedinstveni odgojitelji: ne mogu se dogovoriti o odgojnim zahtjevima prema djetetu.
Nediscipliniranost sa stajališta dužine razvoja i učvršćivanja kao trajnog modela ponašanja uobičajeno dijelimo na dva stupnja: a)
nefiksirana nedisciplina (bez dugog razvoja, s razmjerno dobrom prognozom) i b) fiksirana nedisciplina (s rigidnim oblicima i
ozbiljnim društvenim posljedicama). Nediscipliniranost se kreće na kontinuumu od nepoštovanja ili remećenja pisanih ili
nepisanih pravila ponašanja lakše etiologije do poremećaja s prkošenjem i suprostavljanjem.
Deskriptivne fenomenološke analize prkosnoga ponašanja najčešće operiraju s dvije glavne skupine oblika: 1) otvorenim prkosom
i 2) prikrivenim prkosom. Otvoreni prkos prepoznajemo u nizu ponašanja, kao što su otvoreno odbijanje udovoljavanju zahtjeva,
galama, uporan plač, napadaji bijesa. Prikriveni je prkos smješten u ponašanje koje opažamo kao površno obavljanje zadaća ili
njihovo sustavno izbjegavanje, nekontrolirano mokrenje, regresivno ponašanje. Koller- Trbović navodi ove kriterije za utvrđivanje
prkosnoga ponašanja:
- Model negativističkog, prkosnog, neposlušnog ponašanja prema autoritetima koji traje najmanje šest mjeseci i čija je
značajka česta pojava najmanje četiriju od ovih načina ponašanja: često se razbjesne, često se svađaju sa odraslima, često se
aktivno suprostavljaju, često namjerno čine ono što će smetati drugim ljudima, često se brzo uzrujavaju, često su srditi,
često su zlobni
- Smetnje moraju dovesti do znatnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja
- Ako se smetnje pojavljuju tijekom psihotičnog poremećaja ili poremećaja raspoloženja, ili su zadovoljeni drugi kriteriji za
poremećaj u ponašanju, nije posrijedi prkosno ponašanje.

Laganje
Prvi oblici laganja najčešće se pojavaljuju u ranom djetinjstvu. Laganje podrazumijeva postojanje namjere i svijesti o samom
djelu. Lažima dijete nastoji postići izravnu ili neizravnu korist, a laganje može biti motivirano oponašanjem odraslih osoba.
P.Vodak i A.Šulc razlikuju dječju laž, zablude i neistine. Dječje zablude vezane su za nedostatak mogućnosti za proces
uopćavanja i nesposobnost razlikovanja fikcije od stvarnosti.. Dječje neistine pojavljuju se u razdoblju tzv. naivnog realizma, tj. u
mlađoj školskoj dobi, a odnose se na nepravilne, netačne i nelogične stavove i doživljavanja bića, stvari i pojava.
Razlikujemo ove vrste laži:
- Obrambenu laž: podrazumijeva potrebu djeteta da se obrani od zahtjeva sredine
- Laž iz navike: posrijedi je odgojna etiologija, a može biti i patologija
- Laž u kojoj prevladavaju agresivne tendencije: bezobzirno laganje radi postizanja koristi
- Laž iz mašte: dolazi do izražaja u društvu vršnjaka, radi postizanja prestiža u društvu
- Laž kao simptom bolesnih stanja: postoji ako su ispunjeni ovi kriteriji: a) namjera stjecanja izravne ili neizravne koristi
relativno je mala, b) pojavljuje se sustavnost bez utjecaja primjera iz dječje sredine, c) laže se bez objektivnih razloga, d)
jasno je izražena povezanost sa drugim simptomima bolesti i e) emocionalna komponenta ponašanja kadšto je pretjerano, a
katkad je premalo izražena. Jedini način odvikavanja od laganja je kreiranje odgojnih sredina u kojima je laganje
nepotrebno i suvišno ponašanje.

Bježanje iz škole, od kuće i drugih odgojnih sredina

Različiti oblici bježanja pripadaju ponašanjima koja se ubrajaju među prve ozbiljne simptome poremećaja u cjelovitom ponašanju
djece i mladih. O bježanju iz škole kao o manifestaciji ozbiljnih poremećaja u ponašanju govorimo kada dijete ili mlada osoba to
radi izrazito često i kada takvo ponašanje znatno interferira sa zadovoljavanjem propisanih školskih obaveza. Oblici bježanja iz
škole su: kašnjenje na nastavu, napuštanje nastave prije njenog završetka i sl. U fenomenološkom smislu razlikujemo
individualno bježanje i bježanje u skupini.
P.Vodak i A.Šulc prema stanju svijesti bježanje razvrstavaju na: a) bježanja pri punoj svijesti (uz ozbiljnu odgojnu zapuštenost),
b) bježanja pri poremećenoj svijesti (trenutne reakcije), i c) bježanja utemeljena na poremećajima mišljenja.
Ovisno o funkcionalnosti, različiti tipovi otpora prema školi mogu se klasificirati kao:
- Izbjegavanje stimulusa koji pobuđuje negativne emocije ili situacije vezane uz školsko okruženje
- Bijeg od socijalnih, averzivnih ili evalvacijskih situacija
- Privlačenje pozornosti i
- Pozitivno potkrjepljenje.
Postoji i bježanje koje je posljedica školske fobije, koja obično počinje naglo, a popraćena je bijesom, ljutnjom i nastaje kao
posljedica neobjašnjivog straha od mogućih školskih situacija.
Pojava bježanja od kuće , označuje nedopušteno i svojevoljno udaljavanje djeteta iz obitelji i to na relativno dulje vrijeme.
Razlikuju se dvije veće skupine etioloških elemenata bježanja od kuće: dugotrajno promašen odgoj i akutni ili hronični
konflikt. Uzelac i Ricijaš etiološke elemente bježanja iz kuće nalaze u uvjetima obiteljskog okruženja, zanemarivanju djeteta ili
su posrijedi devijantne obitelji koje potiču skitnju djeteta. Skitnja se dijeli na elementarnu koja je posljedica prirodnih nepogoda
i strukturalnu koja je posljedica nezaposlenosti.

Hiperaktivnost

11
Hiperaktivnost (pomanjkanje pažnje) je razvojni poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja koji se očituje kao razvojno
neodgovarajući stupanj nepažnje, pretjerane aktivnosti i impulzivnosti, a otežava organizaciju ponašanja s obzirom na budućnost.
Da bi simptomi hiperaktivnosti zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s
obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj. Najčešće se spominju ova obilježja hiperaktivne djece
- Motorički nemir ruku i nogu
- Teško sjedi mirno kada se to zahtijeva
- Pozornost lako narušena vanjskim podražajima
- Ima problema čekati da dođe na red u igrama
- Često mu izleti odgovor na pitanje prije nego se do kraja domisli
- Teško slijedi upute
- Teško zadržava pozornost na zadaći ili aktivnosti
- Često prelazi s jedne nedovršene aktivnosti na drugu
- Ne može se igrati tiho i mirno
- Često previše govori
- Često upada u riječ
- Često djeluje kao da ne slušta što mu se govori
- Često gubi stvari nužne za zadaće ili aktivnosti u školi ili kod kuće
- Često se bavi fizički opasnim aktivnostima te ne uviđa moguće posljedice
Hiperaktivnost će se dijagnosticirati kada se u ponašanju djeteta uoči šest ili više opisanih obilježja, ako simptomi traju najmanje
šest mjeseci i nisu konzistentni s razvojnim stupnjem djeteta. I.Prvčić i M.Rister naglašavaju ove komponente nužne u procesu
odgoja:
- razvoj pozitivnog samopoštovanja djeteta
- pružanje rutine, strukture i predvidivosti (jasan raspored aktivnosti)
- jasna komunikacija popraćena jednostavnim, pozitivnim, sažetim i konzistentnim uputama
- realistična očekivanja
- poštovanje potreba djeteta
- razumijevanje specifičnog načina funkcionisanja hiperaktivne djece
- dogovaranje pravila ponašanja.

Agresivno ponašanje
Agresivno ponašanje obuhvaća širok raspon specifičnih ponašanja kojima je zajedničko obilježje moguće nanošenje štete ili
povrede drugim osobama ili stvarima te namjera da se nanese šteta. Razlikuju se tri vrste agresije: fizička, psihološka i socijalna.
Verbalna i fizička agresivnost ubrajaju se u direktne, a socijalna u indirektne agresivnosti. Često se pojmovi agresivnoga i
nasilničkoga ponašanja ne razgraničavaju.
Prema D.Olweusu nasilništvo je poseban oblik agresivnosti, pri čemu se dominantni pojedinac ponaša agresivno prema manje
dominantnom pojedincu. Agresivno ponašanje često upućuje na agresivnost kao obilježje ličnosti neke osobe koje dovodi do
agresivnog ponašanja.
Razlikujemo dvije razine manifestiranja agresije kao obilježja ličnosti. Prva je razina lateralna tendencija za agresijom, do koje
dolazi u provocirajućim situacijama, a druga je razina manifestna agresija. M. Žužul izdvaja četiri oblika dječje agresivnosti:
- instrumentalnu ili specifičnu agresiju usmjerenu dobivanju određenih objekata
- hostilnu ili “zadirkujuću” agresiju, usmjerenu provociranju određenih osoba
- defenzivnu ili reaktivnu agresiju, izazvanu akcijom drugih
- agresivnu igru, nanošenje osljeda drugima, a nastala kao rezultat fizičke igre.
Agresivno ponašanje često se vezuje za delinkvento ponašanje ili kriminal. M. Žužul obrazlaže dvije vrste odnosa agresivnosti i
kriminaliteta. U slučaju prve vrste agresivnost se kao obilježje ličnosti pojavljuje kao više ili manje izravan uzrok kriminalnog
ponašanja. U slučaju druge vrste koja je česta agresivnost utječe na način na koji će izvršiti neko djelo. U socijalnopdagoškom
tretmanu važno je pomoći djeci ili mladima agresivnog ponašanja da promijene svoje neprijateljsko i negativno ponašanje, te stav
prema vlastitom okruženju.

Delinkventno ponašanje- primjer krađe

P. Vodak i A. Šulc motive krađa djece i mladih vezuju uz ove činitelje:
- nagon za posjedovanjem
- zadovoljavanje prehrambenih, odjevnih i drugih osnovnih potreba
- slučajan interes
- emocionalni motiv
- potreba za avanturizmom
- tzv. Lakomi motivi: stjecanje imovinske koristi primaran je motiv krađe
- psihička bolest.

12
Uzelac krađu definira kao svako, potajno uzimanje neke pokretne stvari koja pripada nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, i to bez
obzira na motiv otuđenja, bez obzira na to da li je oštećeni prijavio krađu i bez obzira na to je li predmet u međuvremenu vraćen.
Samo činjenje kaznenih djela može, ali ne mora, upućivati na dugotrajno ugrožen razvoj djece i maloljetnika. U tom je pogledu
prihvaćena kategorizacija maloljetnih delinkvenata L. Steinbergera na: a) nesocijalizirane delinkvente (maloljetnici iz
nefunkcionalnih obitelji čiji su problemi počeli prije adolescencije, b) socijalizirane delinkvente (poremećaji u ponašanju se
javljaju u adolescenciji, nisu primjećeni problemi u porodici).

Ostali pretežito aktivni (eksternalizirani) oblici ponašanja

Nametljivost- poprima oblik težeg poremećaja u ponašanju kada je odraz sustavnog stava prema okolini i kada ozbiljnije remeti
funkcioniranje neke socijalne sredine i same osobe koja ga manifestira (hvalisanje, upadanje u riječ, neprestano zapitkivanje), a
može biti posljedica razmaženosti.
Prosjačenje- se odnosi na ponašanje koje uključuje traženje ili moljenje novca, hrane ili drugih predmeta od poznatih, ali
uglavnom od nepoznatih osoba. Može biti klasično prosjačenje koje nije organizovano,a pojedinci prose radi svog opstanka i
profesionalno prosjačenje kao oblik organizovanog načina prošnje.
Pojava druženja sa osobama asocijalnog ponašanja- podrazumijeva kretanje maloljetnika u skupini vršnjaka ili drugih osoba
koje su u socijalnom prostoru, nositelji kojega su oni koji su se izdvojili, koji su se distancirali od ideala i konvencija ostalog
društva, alkoholičari, skitnice, besposličari, naromani i slične skupine.

Uzimanje psihoaktivnih tvari

Razvoj ovisnosti o psihoaktivnim sredstvima ovisi o tri činitelja:
- o obilježjima ličnosti i iskustvu osobe koja uzima drogu
- o prirodi širega i aktualnoga sociokulturnog miljea uzimatelja
- o farmakološkim učincima psihoaktivnih tvari, o količini droge, o učestalosti uzimanja i načinu unošenja u organizam.
Motive koje će neku mladu osobu nagnati na posezanje za drogama M. Powell nalazi u osjećaju otuđenosti, pritisku vršnjačkih
grupa, emocionalnim oštećenjima i sl.
Na osnovu prihvaćenosti pojedinog sredstva ovisnosti u nekoj sredini stvaraju se i različiti kulturni, moralni pa i pravni sudovi o
tom sredstvu. Prema stupnu te prihvaćenosti Z. Lacković razlikuje tri skupine sredstava:
- socijalno prihvaćena sredstva ovisnosti: alkohol, kofein
- socijalno neprihvaćena sredstva ovisnosti: od lakših ka težim drogama
- sredstva ovisnosti o kojima nema jasnih moralnih stajališta: različiti lijekovi.
Teorijski pozadinu uspješnih socijalnopedagoških programa prevencije ovisnosti najčešće čine model otpornosti i model razvojnih
prednosti.

Poremećaji tijeka školovanja- završni etiološko-fenomenološki kompleks ozbiljnog upozorenja

Među poremećajima tijeka školovanja spominju se i ponavljanje razreda i napuštanje školovanja. Ponavljanje razreda najčešća
je posljedica uzastopnih i kontinuiranih niskih školskih postignuća, odnosno akademskog neuspjeha. To je rezultat složenih,
medusobno povezanih biološko-psihosocijalnih činitelja, pri čemu se ističu sposobnosti i obiteljske prilike učenika. U nastajanju
ozbiljnih akademskih teškoća najčešće su četiri faze: rani akademski problemi, ponavljanje razreda, prebacivanje u posebne
programe i napuštanje škole ili završavanje škole sa niskom razinom akademskog postignuća.
Napuštanje školovanja- završni je čin procesa školovanja i znači odustajanje mlade osobe od ulaganja napora radi postizanja
minimuma kvalifikacije nužne za ulzak na tržište rada. Napuštanje škole često upućuje i na dugotrajno izostajanje očekivanih
učinaka odgojno-obrazovnog procesa. Neka istraživanja upućuju na veću povezanost delinkventnog ponašanja i napuštanja škole,
a sa druge strane u nekim slučajevima napuštanje škole znači sprječavanje daljneg delinkventnog ponašanja maloljetnika.

1.Pojam socijalne pedagogije prvi put se spominje u 19. stoljeću u Njemačkoj kao sinonim za tzv. koletivnu pedagogiju
koja je bila suprotnost tzv. individualnoj pedagogiji.
2.Za širu primjenu pojma socijalna pedagogija zaslužan je Friedrich Adolph Wilhelm Diesterweg.
3.On daje zaključak, da se cjelokupni život čovjeka odvija pod utjecajem njegove okoline i svijeta koji ga okružuje. Kao što je
pojedinac upućen na zajednicu, tako je i zajednica upućena na pojedinca. Naime, pojedinac je i tvorac i nositelj zajednice, koja je
ujedno okruženje u kojemu on može ostvariti svoja prava. Pojedinac i zajednica međusobno su neraskidivo i izvorno ovisni.
Pojedinac postoji samo u zajednici, zajednica ne postoji izvan pojedinca, a zajednica omogućuje pojedincu odgoj i obrazovanje.
Natorp smatra da je odgoj uvjetovan životom u zajednici i obrnuto- oblikovanje života u zajednici uvjetovano je odgojemi.
4.Socijalna je pedagogija znanstvena disciplina koja pomoću determinanti biološko-psihosocijalnih činjenica i situacija
nastoji objasniti proces odgoja osoba s poremećajima u ponašanju, uključivši i prevenciju samog fenomena.
5. Predmet socijalne pedagogije odnosi se na samo jedan dio deprivilegiranih, depriviranih i socijalno isključenih osoba, i to u
dinamičnom odnosu sa njihovim socijalnim i odgojnim potrebama. Usmjeren je na razumijevanje sustava socijalno devijantnih
osoba, njihovog socijalnog okruženja i odgojnih potreba pojedinca i društvenih grupa, a u svrhu njihove socijalne integracije.
6.Integracija- podrazumijeva organiziranje dijelova u cjelinu koja harmonično djeluje u postojanju zajedničkih ciljeva, odnosno
koja sadrži sklad između pojednačnih i zajedničkih ciljeva
13
7. Koncepti:
psihoanalitički koncept,
humanistički koncept,
ego-psihologija i teorije samopoimanja,
koncept teorije komunikacje i sustavna paradigma,
model učenja ponašanja,
kognitivni modeli,
grupno-dinamička paradigma,
tematski centrirana interakcija i
integrativni modeli nastali u području socijalnopedagoških intervencija.
9. V. Vujčić zapaža tri funkcije odgoja:

- prilagođavanje osobe na dano okruženje,

- osposobljavanje osobe za prilagođavanje na promjene u društvu i

- osposobljavanje osobe za stvaranje promjena u društvu ili za mijenjanje društvene stvarnosti.

10.Tretman- je postupak, postupanje, ponašanje, obrada, način prilaženja nekom pitanju ili problemu. Moguća su četiri značenja
pojma tretman: pobrinuti se, odnositi se prema kome, podvrgnuti nekoj akciji i pružiti zadovoljstvo.

Tretman osoba sa poremećajima u ponašanju se definira kao kompleksan sustav akcija usmjerenih na postizanje nekih pozitivnih
promjena kod djece i mladih kojima su prethodno dijagnosticirani poremećaji u ponašanju.

11. Socijalna politika i socijalni rad

Mjerama socijalne politike provodi se određena socijalna kontrola pojedinih segmenata društvenih aktivnosti. Uz socijalnu
politiku vezuju se i pojmovi socijalna skrb i socijalna zaštita. Svrha socijalnog rada je promicaje socijalne dobrobiti pojedinaca,
društvenih grupa i zajednica. Socijalna politika neke države uvjetuje područje rada socijalnih pedagoga, ona određuje socijalna
prava koja pripadaju osobama sa poremećajima u ponašanju i uvjete njihovog ostvarivanja.

KOMPETENCIJE S. PEDAGOGA
 PROFESIONALNA ZNANJA
- spoznaje o djeci (razvoj, potrebe, teškoće)
 PROFESIONALNE VJEŠTINE 
- kognitivne, međuljudske, socijalne sposobnosti
OSOBNOST 
- iskustva, talenti
9 CJELINA KOMPETENCIJASPOSOBNOST INTERVENIRANJA
- djelovanje u konkretnoj situaciji
SPOSOBNOST EVALUACIJE
- planiranje organiziranje, pronalaženje odgovora
SPOSOBNOST PRONALAŽENJA RIJEŠENJA
- dijalog među pedagozima
SPOSOBNOST KREIRANJA PROFESIONALNOG ODNOSA
- s osobama koje imaju PUP
SOCIJALNE I KOMUNIKACIJSKE SPOSOBNOSTIORGANIZACIJSKE SPOSOBNOSTI
- planiranje i primjena aktivnosti
SPOSOBNOST DJELOVANJA U ZAJEDNICISPOSOBNOST OSOBNOG RAZVOJA
- cjeloživotno učenje i usavršavanje
SPOSOBNOSTI PROIZAŠLE IZ PROFESIONALNE PRAKSE
- teorija znanja i metodičke kompetencije
PUP DJECE I MLADIH
Glasser:- ponašanje: način na koji netko vlada sobomODGOJNA ZAPUŠTENOST- o d g o j n a u g r o ž e n o s t -
o d g o j n a   z a n e m a r e n o s t - m a l o l j e t n i č k o p r i j e s t u p n i š t v o PRIJESTUPNIČKO PONAŠANJE-
14
svako društveno neprihvatljivo ponašanje mladih- p o n a š a n j e k o j i m   s e   k r š i   z a k o n POREMEĆAJI
LIČNOSTIDEVIJANTNO / NEPRILAGOĐENO ponašanje (neprilagođeno društvu )ASOCIJALNO PONAŠANJE (indiferentnost prema
normama i zakonima)ANTISOCIJALNO PONAŠANJE (u suprotnosti s normama i zakonima, štetno)RIZIČNO PONAŠANJE (izloženost
siromaštvu, zlostavljanju, neuspjehu)
DEFINICIJE PUP
D.W.Winnicot – normalno dijete- dijete zna koristiti sva sredstva kako bi se obranilo od tjeskobe i sukobaPoremećaji u ponašanju:-biološke /
psihološke / socijalne geneze koje nepovoljno djeluju na pojedinca i društvo-ponašanja koja se znatno razlikuju od
uobičajenog, koja su štetnaKriteriji za prepoznavanje PUP: odstupanje, štetnost, potreba za intervencijomKriteriji za kategorizaciju PUP:
trajanje, intenzitet / težina , socijalno / kulturno stanje
TIPOVI I RAZINE PUP
Kosiček: 4 RAZINE PSIHIČKIH POREMEĆAJA1) PUP2) neurotske smetnje3) nedovoljna mentalna razvijenost4) psihičke smetnje i
psihozePetz: 3 SKUPINE PSIHIČKIH POREMEĆAJA
NEUROZE
: okolina ne vidi patnju osobe
PSIHOZE
: gubitak kontakta sa stvarnošću
PSIHOPATSKA STANJA-
 psihopatska ličnost, normalna inteligencija
VRSTE PUPhiperkinetički
- smetnje aktivnosti i pažljivosti
poremećaji ophođenja
- nedruštvenost, prkosnost
poremećaji ophođenja i osjećaja
- poremećaji depresivnog tipa
emocionalni poremećaji
- anksioznost, fobije-poremećaji u socijalnom funkcioniranju - t i k o v i motoričkiglasovni-
o s t a l i   p o r e m e ć a j i   p o n a š a n j a uzimanje hranebrzopletost
NEORGANSKA ENUREZA -nehotično mokrenje
NEORGANSKA ENKOMPREZA- nehotična defekacija
H.Giesecke – 3 skupine djece i mladih :1) socijalno neupadljiva2)socijalno upadljiva (manifestiraju PUP)3) djeca i mladi zapriječeni u razvoju
(tjelesno i duhovno )R.Winkel – PUP: organske poteškoće, smetnje u ponašanju, ugrožena stanjaS.Uzelac – 3 razine devijantnog ponašanja:1)
nedisciplinirano ponašanje2) antisocijalno ponašanje- učestalo ponavljanje istog oblika ponašanja- naizmjenično pojavljivanje različitih oblika
ponašanja3) autodestruktivno ponašanje
RAZINE SOCIJALNOG FUNKCIONIRANJA
DOBRO SOCIJALNO FUNKCIONIRANJE (dobri međuljudski odnosi)UMJERENO SOCIJALNO FUNKCIONIRANJE (teškoće u 1-
2 područja djelovanja)LAKA SOC. NESPOSOBNOSTUMJERENA SOC. NESPOSOBNOSTOZBILJNA SOC. NESPOSOBNOST (bez
prijatelja, nesposobnost odlaska u školu)RUBNA SOC. NESPOSOBNOST (neodržavanje higijene)TEŠKA SOC. NESPOSOBNOST
(nedostatak komunikacije, (auto)destruktivnost )
PUP:
EKSTERNALIZIRANI (aktivni)-nedovoljno kontrolirana  ponašanja
-usmjerena na druge (prkos, hiperaktivnost)INTERNALIZIRANI (pasivni)-ponašanja koja se pretjerano kontroliraju
-usmjerena prema sebi (plašljivost, povučenost, nemarnost )
ETIOLOGIJA PUP
1)
demonološka škola
- za PUP odgovorni natprirodni činitelji2)
klasična škola
- vjera u slobodnu volju pojedinca3)
pozitivistička škola
- sve je uzrokovano prirodnim činiteljima- determinizam4)
škola kriticizma
- kriminalnost – posljedica društvene nejednakosti
TEORIJE NASTANKA PUP (19.stoljeća)
BIOLOŠKE TEORIJE
(genetske osobine uvjetuju razvoj devijantnosti) b)
PSIHOLOŠKE TEORIJE
(kriminalno ponašanje : niži IQ, teškoće u prilagodbi)c)
SOCIOLOŠKE TEORIJE
(uzroci devijantnog ponašanja – u vanjskim faktorima)
ETIOLOŠKE TEORIJE PUPTEORIJA PRIVRŽENOSTI
John Bowlby (50-te, 60-te)-ljudska bića imaju predispoziciju za privrženost-međuljudski odnosi su temelj
sprečavanja razvoja PUPOsjećaj sigurnosti:
-sigurna privrženost (povjerenje prema ljudima, čvrsti i dosljedni roditelji)
-anksiozno izbjegavanje privrženosti (roditelji nedosljedni i ne razumiju potrebe djeteta)
15
-anksiozna privrženost (odbojni roditelji koji ne surađuju)
TEORIJA AKCIJE
Max Weber – socijalno djelovanje:CILJANO, RACIONALNO (pojedinac svjestan ciljeva i posljedica)VRIJEDNOSNO RACIONALNO
(pojedinac djeluje bez obzira na uspjeh)AFEKTIVNO (pojedinac djeluje iz osobne potrebe)TRADICIONALNO (instinktivno
preživljavanje)Talcott Parsons – osnovni element JEDINICA DJELOVANJA na temelju 4 komponente:- p o s t o j a n j e   j e d n e o s o b e -
cilj prema kojem se usmjerava djelovanje-uvjeti (na koje pojedinac ne  može utjecati)-sredstva (  pojedinac
može utjecati)norme i vrijednosti
à
oblikovanje izboradevijantnost – posljedica lošeg djelovanja sustava
FUNKCIONALISTIČKA TEORIJA
Robert Merton
à
funkcionalno jedinstvo društva- z a j e d n i č k i s u s t a v v r i j e d n o s t i - o s o b a   j e   d i o   s u s t a v a -osobe s
disfunkcionalnim ponašanjem su posljedica lošeg djelovanja društva (sustava)-svatko je odgovoran za svoje devijacije
u ponašanju
TEORIJA ZNAČENJA
Charles Morris-ljudsko ponašanje: niz reakcija kojima pojedinac teži ciljevima-ponašanje je određeno
vanjskim faktorima
EKOLOŠKO – SUSTAVNA TEORIJA
1. Bloomova taksonomija odgojnih zadataka i ciljeva

Bloom je postavio ciljeve i zadatke odgojne pedagogije: -kognitivno područje(obrazovno- znanje, shvaćanje, primjena, analiza,
sinteza, vrednovanje).afektivno područje(odgojno),psihomotoričko područje.

2. Faktor socijalizacije

Socijalizacija je proces aktivnog uključivanja u društveni život. Traje tijekom cijelog života. Faktor je nosilac procesa koji na nas
utječe pozitivno i negativno. Najvažniji su faktori obitelj i škola. Vrlo je važan razgovor sa djetetom, posebno iskren, otvoren,
povjerljiv, prijateljski.

3. Moralni aspekti agresije

AGRESIJA-društveno neprihvatljivo ponašanje s namjerom da se nanese šteta ljudima ili imovini. Uzroci agresije su mnogo nasilja
na televiziji, nesređene obiteljske prilike, itd. Način agresije (izražavanja srdžbe) bitno se mijenja tijekom procesa emocionalnog
sazrijevanja. Mala djeca 2-3 god. Udarat će odrasle, drugu djecu, stvari ili sebe. Kasnije će se sve više izražavati u vikanju,
tvrdoglavosti ili grubom govoru. Na početku školovanja započinje verbalna agresija (ruganje, svađanje...) a među starijom
djecom socijalna agresija (isključenje, ignoriranje...) kao i indirektna agresija (ogovaranje...). većina djece je neutralna –ne vrše
nasilje ali nemaju ni negativan stav prema njemu. Kad vide da druga djeca nisu kažnjena zbog svoje agresivnosti, stvaraju
pozitivan stav prema tome.

4. Hiperaktivnost i osobine hiperaktivne osobe

Hiperaktivnost je poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću, tj. razvojni poremećaj samokontrole.
Karakteristična ponašanja: dijete počinje raditi prije nego što je dobio upute i shvatilo, radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške,
stalno je u pokretu i sve dodiruje, prelazi sa jedne aktivnosti na drugu i rijetko završava započete zadatke, krivo tumači
jeddnostavne izjave, lako pada, neprestalno baca predmete ili mu oni padaju iz ruke, lako se povodi za drugom djecom koja
puno pričaju i prave buku, često prekida razgovore, itd.

5. Glavna klasifikacija odgoja (TIMER) –odgojna područja.

Prema bitnim određenjima čovjeka postoji pet fundamentalnih odgojnih područja(1) tjelesni- svrha mu je pravilan tjelesni rast i
razvitak, unapređivanje zdravlja i podizanje opće tjelesne sposobnosti; pretpostavka je za ostala odgojna područja. (2)
intelektualni-njegovanje intelekta, razvijanje intelektualnih snaga i sposobnosti; oblikovanje čovjeka kao razumnog ljudskog bića.
(3) moralni-odnos između etike i morala; temeljna vrijednost ovog područja je dobrota. (4)estetski- uočavanje, doživljavanje,
vrednovanje i stvaranje lijepog pretpostavlja odgovarajuće sposobnosti koje su pedagoški zadane. (5) radni- sve što je čovjek
ostvario u povijesti, ostvario je u procesu rada. Da ga nije pronašao i usavršio, ne bi bilo ni čovjeka ni njegove civilizacije.

6. Kriteriji i vrijednosti unapređivanja

Potrebno je razvijati: komunikaciju, socijalizaciju, sustav adekvatnih vrijednosti, autoritet (kvalitativne vrijednosti), snagu
identiteta ličnosti, kompetenciju, argumentiranu kritičnost, odgovornost prema sebi i drugima.

7. Odnos komunikacije i socijalizacije

16
SOCIJALIZACIJA- aktivno uključivanje u društveni život. To je proces putem kojeg provodimo samospoznaju pojedinca do njegove
pune socijalne odgovornosti. Općenito, to smatramo sustavnim procesom socijane prilagodbe osobe na uobičajne društvene
norme ponašanja, djelovanja i prihvaćanja obveza i odgovornosti koje pojedinca vodi do punoljetnosti i društvene
ravnopravnosti. Socijalizacija je jedna od temeljnih funkcija sustava odgoja i obrazovanja koja je usmjerena na oblikovanje
učenikove pozitivne osobnosti. Ona pretpostavlja KOMUNIKACIJU- uspostavljanje odnosa u društvu. Komunikacija je proces
slanja ili primanja određenih poruka koje je netko poslao nekome sa namjerom da prenese jasan i razumljiv sadržaj; može biti
verbalna, neverbalna, pisana slovima, brojkama, šiframa, simbolima... Smisao komunikacije je točno i jednostavno prenošenje
poruke između dva subjekta za što je potrebno mnoštvo preduvjeta bez obzira na to kakvim se sredstvom komunikacije služe.

8. Odnos asertivnosti i sramežljivosti

ASERTIVNOST-oblik ponašanja koji određujemo kao borbu za svoja prava. Asertivnost jednako je agresivnost plus sebičnost; obje
su komponente negativne
/(-)+(-)=+ / iz čega proizlazi da je asertivnost dobar lijek protiv sramežljivosti.

9. Odnos znanja, umijeća i navika

ZNANJE-ono što stječemo učenjem, sistematično složeno informacije. To je rezultat obrazovanja, uvijek je otvorena za nove
informacije, obogaćuje se učenjem i time jača mentalna kondicija. Znanje pojedinca obuhvaća poznavanje i razumijevanje, tj.
spoznaje koje je usvojio.
UMIJEĆE- ostvarujemo tijekom odgoja i obrazovanja na dva načina. Jedna vrsta vještina ostvaruje se predmetima pomoću kojih
uvježbavanjem pomažemo učenicima da steknu vještine pisanja, crtanja, skakanja, plivanja, itd. a u akademskim znanjima
(matematika, fizika, logika) vještina se postiže visokom razinom usvojenosti osnovnog znanja koje smo potom sposobni
primjenjivati u rješavanju praktičnih primjera, povezivati s drugim vrstima znanja koja su komplementarna već usvojenom
znanju.
NAVIKA- automatizirano umijeće, stječe se bez naše volje. To je stečena veza između određene situacije i određenog ponašanja.

10. 4 vrste rođenja da bi se formirala ličnost

1. BIOLOŠKO- nakon 9 mjeseci trudnoće;

2. CEREBRALNO- do 1. god života kada svi mentalni sklopovi dolaze na svoje mjesto, dolazi do hodanja, govora, kontroliranja
stolice, itd.
3. PERSONALNO- od 3-5 god.života. Dolazi do formiranja identiteta;
4. SOCIJALNO- oko 15. god. života kada do izražaja dolazi afektivna komponenta.

11. Odnos ciljeva i odgoja

Postoji samo jedan cilj, a mnogo je putova realizacije tog cilja. Odgoj je jedan od putova realizacije - proces pozitivnog formiranja
ličnosti. Cilj odgoja na razini je društvene vrijednosti određene zajednice, ne smije proturječiti općem odgojnom idealu ali uzima
u obzir realne prilike, potrebe i mogućnosti u osposobljavanju suvremenog čovjeka. Odgojni zadaci konkretiziraju cilj, raščlanjuju
ga na više elemenata koji se posebno ostvaruju, a ostvarivanjem svih tih sastavnica, svih zadataka, ostvarujemo i cilj odgoja.
Stoga zadataka uvijek ima više.

12. Konkretizacija pedagoške znanosti

Usvajanjem sustava znanja, formiranje umijeća i navika, ovladavanje kulturom rada, oblikovanje temeljnih psihofizičkih
sposobnosti, oblikovanje pozitivnih osobina ličnosti. Zadaci pedagogije su: obrazovni, odgojni i funkcionalni.

13. Razlozi delikventnog ponašanja

1. OBJEKTIVNI- ekonomski (neimaština, nedaće)

2. SUBJEKTIVNI- pitanje ličnosti, kao pokloni umjesto vremena i razumijevanja, bavljenje vlastitom karijerom, vanbračna djeca
(mogu biti zanemarena a to može biti i ne mora biti značajno), velike obitelji, pedagogizacija u obitelji (jedinstvenost odgojnog
djelovanja), socijalizacija-resocijalizacija (povratak u život iz odgojne ustanove, doma).
3. ORGANSKI POREMEĆAJI
4. POREMEĆAJI U PONAŠANJU- agresivnost/prikrivena/, društvena akcija/potreba za isticanjem i nametanjem/;uzrok nikada nije
samo jedan /biološki faktori-nasljeđene osobine, psihološki faktori i socijalni utjecaji, emocionalna nestabilnost, konfliktno
ponašanje, kulturološki i socijalni uvjeti- grupna delikvencija, mentalno- emocionalno, pasivno- otuđenost, senzorno- slabija
mogućnost percepcije, sociopatski tretman roditelja- tjelesno kažnjavanje i/ili ignoriranje, zlostavljanje među vršnjacima- na
ulici, u školi, zlostavljanje u obitelji/.

17
14. Etape znanstvenog istraživanja

(1) PRIKUPLJANJE empirijskih i znanstvenih informacija o nekom problemu; (2) sustavno, cjelovito i objektivno PROUČAVANJE tih
informacija; (3) ANALIZIRANJE neke pojave,...; (4) IZUČAVANJE problema, tema, informacija u njihovoj vremenskoj dimenziji u
skladu s drugim činiteljima; (5) ZAKLJUČIVANJE, donošenje odluka o razvoju, uzrocima, svojstvima i posljedicama djelovanja
informacija i njihove primjene u praksi.

15. Empatija i emocionalna inteligencija

EMPATIJA je sposobnost uživljavanja u tuđe probleme, (tako da se identificira sa sobom u takvom stanju, na taj način se bolje
shvati kako je toj osobi), ona je jedna od komponenata emocionalne inteligencije. Prema senzualističkoj teoriji to je jedna od
temeljnih značajki koje treba posjedovati učitelj da bi mogao pristupiti, razumijeti i komunicirati sa učenicima. Neki zastupnici
empatičkih značajki kod učitelja naglašavaju da se za učitelja treba roditi, a ne školovati. 
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA je složeniji pojam. To je skup emocionalnih osobina važnih za uspješnost pojedinca: empatija,
samosvladavanje, izražavanje i shvaćanje vlastitih osjećaja, neovisnost, prilagodljivost, upornost, poštivanje, ljubaznost...

16. Mišljenje- govor prema Rubinstenu

MIŠLJENJE- introvertirani govor i introspekcijski govor (pričanje u sebi); GOVOR- ekstrovertirano mišljenje (pričanje na glas).

17. Odnos kreativnoati i nadarenosti

NADARENOST je svojevrstan sklop osobina (sposobnosti, motivacije i kreativnosti) koji omogućuje pojedincu da postiže izrazito
natprosječan rezultat u nekom području ljudske djelatnosti, stječe se rođenjem. Prema definiciji, u nadarenu se ubrajaju ona
djeca čiji kvocijent inteligencije prelazi 130. Za njih je karakterističan vrlo brz intelektualni razvoj, koji uz to i duže traje. U
rješavanju problema i općoj adaptaciji ta se djeca snalaze bolje od ostale. Dakle, među darovite se prije svega ubrajaju oni
pojedinci koji posjeduju izražene kognitivne vještine: verbalne sposobnosti i sposobnosti zaključivanja. 
KREATIVNOST ili stvaralaštvo je sposobnost stvaranja novih i društveno korisnih tvorevina ( rješavanja problema, proizvoda) u
umjetnosti, znanosti i tehnologiji, novih za pojedinca što za druge ne mora biti novost. Ona se razvija tijekom života. Kreativne
osobe ne zadovoljavaju se normalnim stvarima već uvijek traže nešto dodatno, radi im mašta.

18. Područja emocionalne inteligencije

Postoji 6 komponenti: 1-razumijevanje vlastitih emocija, 2-mogucnost upravljanja vlastitim emocijama, 3-sposobnost motiviranja
samog sebe, 4-sposobnost prepoznavanja emocija u drugima ili empatija, 5-mogućnost uspostavljanja emotivnih veza, 6-znanje
o ispravnom korištenju socijalnih vjestina, pregovaranje, rješavanje problema, suradnja, umijeće slušanja.

19. Vrste zrelosti i vrste inteligencije

ZRELOST- biološka (u pubertetu), psihološka (to ne znači da što smo stariji, to smo zreliji), profesionalna-završetak školovanja,
ekonomska-primanje plaće i odnos prema novcu, socijalna- objedinjuje sve vrste. INTELIGENCIJA-emocionalna(sposobnost za
upoznavanje vlastitih emocija, sposobnost upravljanja emocijama, sposobnost motiviranja samog sebe, sposobnost empatije),
apstraktna (sposobnost rješavanja problema i snalaženja u novim situacijama), socijalna (razvoj vlastite ličnosti ali ne na štetu
drugih), praktična(sposobnost rješavanja konkretnih problema), duhovna (objedinjuje apstraktnu i emocionalnu
inteligenciju).ispit

18