Spoznaja Allaha, Put Ka Njemu I Ciscenje Duse I Srca

Spoznaja Allaha azze we dželle ,put ka njemu i čiščenje duše i srca 1.
dio
Priredio: Ersan Grahovac

Uvod: Sva hvala pripada samo Allahu dž.š.; neka je salevat i selam na povjerljiva
upućivača Muhammeda sallallahu ‘alejhi we sellem, na njegovu časnu porodicu, na
njegove ashabe, i na sve one koji se drže njegova sunneta, i njegovom stazom hode,
do Sudnjega dana. Kaže Uzvišeni:
„I nisam stvorio ni ljude ni džinne osim da Mi ibadet čine.“ (Ez-Zarijat, 56.) Kaže
Ibnul-Qajjim: „Kao što Allah ničemu nije sličan, tako i ljubav prema Njemu nije
slična drugoj ljubavi. Ljubav krunisana pokornošću jeste ubudijjet – ibadet radi
kojeg je Allah stvorio sva stvoenja. On se ogleda kroz ispoljavanje beskrajne
ljubavi koja uzrokuje totalnu poniznost. Ovakav ibadet dolikuje samo Allahu
Uzvišenom.“ (1)
„One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode
uputiti.“ (El-’Ankebut, 69.)
„I ja ne pravdam sebe, doista je duša sklona zlu…“ (Jusuf, 53.)
„I kunem se dušom koja sebe kori…“ (El-Qijame, 2.)
„I mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu njegova duša došaptava…“ (Qaf, 16.)
„A ti o dušo smirena, udji kod Gospodara Svoga zadovoljna, a i On tobom
zadovoljan…“ (El-Fedžr, 27.)
„Uspio je onaj ko je očisti, a propao je onaj ko je uprlja…“ (Sura Eš-Šems, 9-10.)
„Uspio je onaj ko se očisti…“ (El-E’alaa, 14.)
„On je Taj Koji je poslao poslanika neukima, da im ajete Njegove kazuje, i da ih

očisti i poduči Knjizi i mudrosti…“ (El-Džumu’a, 2).
„Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje, i da
vas očisti, i da vas Knjizi i mudrosti poduči i da vas, onome što niste znali,
nauči…“ (El-Beqara, 151.)
Značaj čišćenja i odgoja duše i srca
Da bismo spoznali Allaha Uzvišenog istinskom spoznajom i dostigli najviše stepene

te spoznaje, potrebno je dušu i srce očistiti, jer ka visinama ne putuju prljava
duša i srce zbog tereta prljavštine koja ih vuče dole.
„Doista Allahu pripadaju dvije vrste ubudijjeta (robovanja) od strane roba:

robovanje njegove nutrine i spoljašnje robovanje. Tako rob ima robovanje srca svog,
i robovanje jezika i dijelova tijela, i njegovo održavanje spoljašnjeg robovanja uz
lišavanje suštine unutarnjeg robovanja je nešto što ga ne približava Gospodaru
njegovom, nti mu garantuje nagradu i primanje djela. Ono što se želi jeste
testiranje srca i iskušavanje tajnosti nutrine, a djelo srce je duh robovanja i
njegova srž, pa kada se njega liši djelo tijela, biva poput mrtvoga tijela bez
duše. Namjera jeste djelo srca koje je kralj udova i koje je cilj naredbi i
zabrana, pa kako da sa njega, srca, spadne njegova obaveza a da uzima u obzir
obaveze njegovih podanika, vojske i sljedbenika, čije su obaveze propisane radi
njega i zbog njegovog boljitka? Zar je ovo išta drugo do supotnost stvari i
obrtanje suštine? Ono što se želi svim djelima, spoljašnjim i nutarnjim, to je
ustvari zbog dobrobiti srca, njegova savršenstva i stajanja s pokornošću pred
Gospodarem Njegovim, i kada pošalje svoje vojske i podanike, a sam bude odsutan od
svog služenja i robovanja, doista je takvo služenje najzaslužnije odbijanja i
prezira. Ovaj primjer izražava vrhunac poklapanja situacija. Da li su djela koja su
lišena srčanih radnji osim na mjestu površnih, slučajnih pokreta nemarnika za koje
u suštini nema niti nagrade, niti kazne. Kada su ovo vidjeli neki od onih koji vode
brigu o srcima, oni su se okrenuli od toga ka upućivanju svoje ambiicije ka
robovanju srca, i poništili su djela tijela. Kažu: Ono što se želi jeste istinsko
služenje srca, a udovi su inferiorni. Ove dvije skupine se u potpunosti poklapaju,
jedni ne obraćaju pažnju na ubudijet (robovanje) dijelova tijela, pa im je propao
ubudijet srca, a drugi ne obraćaju pažnju na ubudijet srca, pa im je propao
ubudijet tijela. A vjernici koji su spoznali Allaha i Njegovu naredbu, stoje pred
Njega sa suštinom ubudijeta, nutrinom i vanjštinom, dali su prednost srcima svojim
u služenju Allahu, a udove su učinili pratiocima srca njihovih, te je ostao i kralj
i vojske njegove u službi Obožavanog, i ovo je suština ubudijeta, robovanja. I
poznato je da je upravo to namjera Gospodara Uzvišenog Njegovim slanjem poslanika,
objavljivanjem knjiga i propisivanjem vjerozakona, a tvrdnja da je ovaj ubudijet
ostvaren iako mu nije pridružen ubudijet srca, pa to je od najneispravnijih i
najpokvarenijih tvrdnji. A Allah je Onaj Koji daje uspjeh. Ko razmisli o šerijatu,
njegovim izvorima i ograncima, znaće povezanost djela tijela sa djelima srca, i da
nema koristi bez njih, te da su srčane radnje obaveznije robu od djela tijela. Da
li se razlikuje vjernik od munafika osim po onome što je u srcu svakoga od njih, od
djela koja prave razliku izmedju njih, i da li je moguće da iko udje u islam osim
sa djelom srca prije djela tijela. A robovanje srca je veći od robovanja tijela, i
brojnije i trajnije, jer je obavezan u svakom vaktu, i zbog ovoga je iman
neprestana obaveza srca, a islam je s vremena na vrijeme obaveza tijela.(2) Tako je
ono što nosi iman – srce, a ono što nosi islam – tijelo, i ovo su sažete riječi po
ovom pitanju, a ako bih govorio opširno o tome ispala bi velika knjiga, ali samo
ukazujem išaretom ka tome. Poenta ovog pitanja jeste da djela tijela bivaju
ibadetom uz namjeru, nijjet…“ (Ibnul-Qajjim) (3)
„Čuvaj se zla svoje duše (nefsa), jer te nijedna nedaća nije snašla a da je nije
izazvala tvoja duša. Nikada s dušom nemoj sklapati mir! Tako mi Allaha, svoj nefs
nije počastio onaj ko dušu svoju nije ponizio i nije joj pokazao nikakve počasti,
niti ju je uzdigao onaj je ga nije prizemljio, niti ju je odgojio onaj ko je nije
salomio, niti ju je odmorio onaj ko je nije umorio, niti ju je osigurao onaj ko je
nije zastrašio, niti ju je obradovao onaj ko je nije rastužio…“ (Ibnul-Qajjim) (4)
„Čišćenje duše je teže od liječenja tijela i žešće, pa ko svoju dušu očisti raznim
vježbama, i borbom i osamom sa kojom nisu došli poslanici, on je poput bolesnika
koji sebe liječi po svom mišljenju, a gdje je njegovo mišljenje u odnosu na
mišljenje doktora? Poslanici su doktori srca, i nema puta ka njihovom čišćenju i
popravljanju osim njihovog puta, i na njihovim rukama, te sa čistim predavanjem i
pokornošću njima…“ (5)(Ibnul-Qajjim)
Kaže Ibn Abbas, r.a., o govoru Musa, a.s., faraonu: „Da li bi ti da se očistiš…“
(En-Nazi’at, 18.): „Sa čišćenjem se ovdje misli na čišćenje duše od ružnih osobina,
a najvažnije od svega toga jeste čišćenje duše od širka…“ (6)
Kod čovjeka: „Moraju ući u njegov govor: ubjedjenje srca i srčane radnje udruženi
sa njegovim potvrdjivanjem, poput ljubavi prema Allahu, straha od Njega, oslanjanja
na Njega i tome slično. Doista je ulazak srčanih radnji u iman preče od ulaska
djela tijela, po konsenzusu svih skupina…“ (Ibn Tejmijje) (7)
„A djelo srca, poput ljubavi prema Njemu, oslanjanja na Njega, srčano odazivanje i
vraćanje Njemu, strah od Njega, nada prema Njemu, iskrenost u ispovijedanju vjere
Njemu, sabur na Njegovim naredbama i od Njegovih zabrana i na Njegovim odredbama,
zadovoljstvo Njime, prijateljevanje radi Njega i neprijateljevanje u ime Njega,
poniznost, potčinjenost i skromnost prema Njemu, smirenost uz Njega, i druga djela
srca čija je obaveznost veća od obaveznosti djela tijela, i čija je preporučenost
draža Allahu, a djelo tijela bez njih je ili bez koristi ili sa malo koristi…“
(Ibnul-Qajjim) (8)
„Kod pobožnjaka je prisutna obuzetost vanjštinom, a zapostavljanje unutarnjeg

prečišćavanja, stagniranje, jer je robu preče da vrijeme koje provede u obuzetosti
vanjštinom iskoristi u nekom srčanom ili tjelesnom dobrom djelu, u povećanju
spoznaje ili u proširivanju konkretnog imana. To je zato što će ljudska duša biti
proživljena u liku svojih djela, spram spoznaje koju je dokučila i veličine svog
htijenja i volje, dok će tijelo biti proživljeno prema svojim djelima: lijepim i
ružnim. Kada se rob preseli s ovog svijeta, lično će ovo posvjedočiti. Spram
blizine njegovog srca Allahu Uzvišenom, rob će biti daleko od društva ljudi i
njihovih nastambi. A srazmjerno čistoći njegove unutrašnjosti, srca i htijenja, rob
će biti u Allahovoj zaštiti. Ključ uspjeha za roba i postizanja takvog stanja vezan
je za ispravnost tewhida, vjerovanja, za pravu spoznaju puta kojim se treba
kretati, zatim za ispravno htijenje ili volju roba, i, na kraju, za ispravna djela.
A ponajviše se čuvaj da ti ljudi svojim okretanjem i pažnjom prema tebi ne pokvare
namjeru i cilj kojem težiš. To bi bila najveća propast…“ (Ibnul-Qajjim) (9)
„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u

onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično
u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti
prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao
predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno
manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim)(10)
„Bogobojaznost jeste ustvari bogobojaznost srca, a ne bogobojaznost tijela i

organa. Uzvišeni je rekao: „Pa ko poštiva Allahove propise, znak je čestita
(bogobojazna) srca“, zatim u nastavku sure kaže: „Do Allaha neće doprijeti meso
njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša.“ (11) A Vjerovjesnik,
s.a.w.s., je rekao: „Bogobojaznost je ovdje“, pokazavši na prsa. (12) Razuman i
razborit rob svojom ispravnom odlukom, visokom ambicijom, nepokolebljivošću i s
malo dobra prevali mnogo više puta ka Allaha Uzvišenom od onoga koji ulaže mnogo
truda i napora i zamara se na tom putu, ali ne posjeduje ona srčana djela. To je
zato što ljubav i čvrsta odluka za postizanjem nečega otklanja tegobu i teret, te
putovanje čini ugodnijim. Napredovanje na putu ka Allahu i brže stizanje do cilja
postiže se visokom ambicijom, iskrenom težnjom i čvrstom odlukom. Onaj koji
posjeduje ambiciju (himmet), i pored malo djela, daleko je u prednosti ispred onoga
koji čini mnoga dobra djela, ali ne posjeduje ambiciju…“ (Ibnul-Qajjim) (13)
„Uzvišeni je rekao: „One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima
koji Nama vode uputiti.“ (14) Allah Uzvišeni je uvjetovao uputu borbom na Njegovom
putu; zbog toga su najupućeniji robovi upravo oni koji se najviše bore. Za roba je
najobaveznija borba – borba sa svojim strastima, borba sa egom, borba sa dušom i
borba sa dunjalukom. Ko bude u stalnoj borbi protiv ova četiri neprijatelja, Allah
će mu ukazati puteve Svoga zadovoljstva koje će ga dovesti do Njegovog Dženneta. S
druge strane, onaj ko zapostavi ovu borbu, propustit će onoliko upute koliko bude
zanemario tu borbu. Džunejd je, tumačeći ovaj ajet, rekao da je njegovo značenje:
Oni koji se pokajanjem budu borili protiv svojih strasti, Mi ćemo, sigurno,
putevima iskrenosti i predanosti Nama uputiti. Onaj ko ne savlada svoje unutarnje
neprijatelje ne može se boriti ni protiv stvarnih vanjskih neprijatelja. Ko savlada
svoje unutarnje neprijatelje savladat će i vanjske. A koga pobijede njegovi
unutarnji neprijatelji, pobijedit će ga i vanjski…“ (Ibnul-Qajjim) (15)
„Osnova svakog dobra, uz Allahovu podršku i Njegovo htijenje, jeste plemenitost,

veličina i čast duše, dok je osnova za svako zlo podlost, mizerija, malenkost i
pokvarenost duše. Uzvišeni je rekao: „Uspjet će samo onaj ko je očisti, a propao je
onaj ko je zaprlja.“ Ovo znači da će uspjeti samo onaj ko svoju dušu okiti,
oplemeni. Uveliča i odgoji u pokornosti Allahu Uzvišenom. A propast će onaj ko
svoju dušu obezvrijedi, omalovaži i ukalja grijesima i neposlušnošću prema Allahu
Svemoćnome. Časne duše nisu zadovoljne ničim drugim osim najvrednijim, najboljim i
za završnicu najzahvalnijim stvarima, dok niske i bezvrijedne duše kruže samo oko
nečisti i beznačajnog, baš kao što i muhe padaju samo na lešinu i izmet…
Časna i plemenita duša odbija činiti nasilje i nemoral, ili krasti i iznevjeravati,
jer je ona veća, uzvišenija i dostojnija od takvih djela. Medjutim, niska i
bezvrijedna duša nije takva, nego je puka suprotnost plemenitoj i časnoj duši.
Zapravo, sve vrijedno i plemenito teži ka onome što mu odgovara i što mu je ravno.
Na to upozorava i kur’anski ajet: „Reci: Svako postupa po nahodjenju svom!“ (16),
tj. onako kako mu odgovara i što je njemu dostojno. Svako se ponaša onako kako
dolikuje njegovom moralu i prirodi. Svaki čovjek radi po onome što je naučio, što
mu odgovara i kako je najvikao. Grešnik slijedi svoj način koji se odlikuje
okretanjem od Blagodavaoca i uzvraćanju grijesima na Njegove blagodati, dok vjernik
postupa na način kako to njemu i dolikuje: zahvaljuje Blagodavaocu, voli Ga, hvali,
stidi se pred Njim, trudi se da Mu udovolji i stalno je svjestan da ga Gospoda
njegov prati i vidi, te Ga stoga on hvali i veliča.“ (Ibnul-Qajjim) (17)
„Ko svojim srcem poštuje Allaha Uzvišenog i Njegovu veličinu, pa zbog toga bježi od
grijeha, Allah Uzvišeni u srce ljudi usadi poštovanje prema njemu i zaštiti ga od
njihovog ponižavanja.“
„Tabor Allahu pokornih je u strastima vidio prevaru i obmanu, pa su ih se klonili.

Obratili su se razumu za savjet, pa su savjet prihvatili. Srca su uposlili
razmišljanjem o cilju i svrsi njihovog stvaanja. Svoja su tijela uposlili činjenjem
dobrih djela koja su im naredjena. Svoje su vrijeme trošili na ono što će im
koristiti na ahiretu. Brzi prolazak dunjalučkog života preduhitrili su požurivanjem
činjenja dobra. Borave na dunjaluku, ali im srca putuju ka ahiretu. Nastanili su se
na ahiretu prije nego su u njega zagazili. Zaokupljeni su Allahom Uzvišenim i
pokornošću onoliko koliko osjećaju potrebe za Njime. Za ahiret se pripremaju
onoliko koliko će u njemu boraviti. Na ovo im je Allah Uzvišeni još u dunjalučkom
životu uzvratio blagodarjem iz Dženneta i njegovim mirisima: u srca im je ulio
smirenost, ljubav prema Njemu i čežnju za susretom sa Njim, a oslobodio ih je onoga
čime je napunio srca poklonika dunjaluku: od ljubavi prema dunjaluku, od briga za
njegovim nestankom i od tuge za njegovim prolaskom. Njima je bilo lahko ono što je
rasipnicima i ljubiteljima dunjalučkog sjaja bilo teško i trnovito. Oni su uživali
u onome što je neznalicama strano i nepoznato. Tijelima su bili na dunjaluku, a
dušama kod džennetskih kapija…“ (Ibnul-Qajjim) (18)
„Kupi svoju dušu danas; pijaca je još tu, cijena je poznata, a i novca imaš. Roba
je jeftina, ali će doći dan kada neće biti ni pijace, ni robe, niti će u tom danu
išta, bilo veliko ili malo, moći kupiti i nabaviti. „To će biti dan u kojem će vam
biti jasno da ste sami sebe obmanuli…“ (19) „Dan kad nevjernik bude prste svoje
grizao…“ (20)
Bilješke:
1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 17., Bemust, Sarajevo, 2006.
2-Tj. iman u srcu mora postojati neprekidno, dok za farzove i obaveze tijela, poput
namaza, posta itd., postoje odredjena vremena.
3-Vidjeti: Beda’iu-l-fewaid, 3/193., Bemust, Sarajevo, 2006.
4-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 395. , Bemust, Sarajevo, 2006.
5-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 2/328., Darul-kitabil-’arebijji, Bejrut, 1973.
6-Bilježi ga Bejheqi u Es-Sunenu-l-kubra, 4/96.
7-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 8/506.
8-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 1/114.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), u prijevodu Ismeta Purdića, 357.
10-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu
El-Iman, 5. Hadis je hasen.
11-El-Hadždž, 32. i 37.
12-Hadis bilježi Muslim, 2564.
14-El-‘Ankebut, 69.
16-Sura El-Isra’, 84.
19-Sura Et-Tegabun, 9.
20-Sura El-Furqan, 27.
Kraj prvog dijela
-----------------------------------------------------------------------------------
-----------
Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (2 dio)

„Ako neko usadi mladice spoznaje u zemlju svoga srca, iz njega će iznići drvo
ljubavi. A kada ono ojača, dat će plodove pokornosti, a zatim će to drvo u svako
vrijeme, dozvolom Gospodara svoga, davati dobre plodove…“ (Ibnul-Qajjim) (1)
„Njegovi znakovi svjedoče o istinitosti riječi Njegovih, a On preko Svojih znakova

svjedoči o istinitosti Poslanika, s.a.w.s. Allah je svjedok, i Njega sve svjedoči.
On ukazuje i sve na Njega ukazuje. On je dokaz Sam po Sebi. O tome su neki ljudi
koji su spoznali Allaha rekli: „Kako da tražim dokaz za Onoga Koji je dokaz svega
drugog? Kakav dokaz tražiti o Njegovom postojanju, kad je Njegovo postojanje
jasnije od svakog dokaza?“ Zato su poslanici govorili svojim narodima: „Zar se u
Allaha može sumnjati?“ (2) On je poznatiji od svega poznatog i jasniji od bilo
kojeg znaka ili dokaza. U zbilji su sve stvari preko Njega upoznate i otkrivene,
iako smo, kroz promatranje i dedukciju, kroz stvari i Njegovo djelovanje na njih,
upoznali Njega.“ (Ibnul-Qajjim) (3)
„Sva su Njegova imena lijepa, osobine savršene, a djela mudra, korisna, pravedna i
milostiva. Što se tiče ljepote Njegovog Uzvišenog Bića, to je ono što razum ne može
doseći, niti ga neko, osim Njega, može pojmiti. Stvorenja o Biću Njegovom imaju
samo jezičke izraze, pa oni kojima On počast ukaže preko njih dolaze do spoznaje i
otkrovenja. (…) Abdullah ibn Abbas, r.a., veli: „Svojim osobinama prekrio je Svoje
Biće, a osobine je prekrio Svojim djelima.“ Pa može li se i zamisliti Ljepota Koja
je prekrivena apsolutno savršenim svojstvima i skrivena iza opisa Veličine i
Uzvišenosti?! Kroz ova izlaganja možemo razumjeti neka značenja ljepote Bića
Njegovog, jer rob se, doista, spoznajom Njegovih djela uspinje na stepen
upoznavanja Njegovih osobina, a zatim se, upoznavajući Njegove osobine, podiže na
stepen upoznavanja Njegovog Bića. Kada rob primjeti neke ljepote Njegovih djela, to
mu postaje dokaz o ljepoti Njegovih osobina, a potom ljepotom Njegovim osobina
dokazuje ljepotu Njegovog Bića. (…) Ne postoji ništa što se, samo po sebi, voli i
hvali, osim Allaha Uzvišenog. Sve drugo čemu se poklanja ljubav i pažnja, ako nije
u sklopu ljubavi koja se Njemu Svevišnjem poklanja i ne voli se radi Njega, to je
bezvrijedna i ništavna ljubav. Ovo je suština Božanstvenosti, jer se samo Istiniti
Bog voli i hvali zbog Sebe Samoga. Ako na to još dodamo i Njegovo dobročinstvo
prema stvorenjima, Njegove blagodati, Njegovu blagost, oprost, nekažnjavanje zbog
grijeha, milost i dobrotu, obožavanje postaje još nužnije. Obaveza roba jeste da
zna da nema drugog boga osim Allaha, pa Ga zbog toga i zbog Njegovog Savršenstva,
voli i hvali. Takodjer treba znati da u stvarnosti ne postoji dobročinitelj koji
obasipa raznovrsne vidljive i nevidljive blagodati osim Allaha, pa Ga zbog Njegovog
dobročinstva i blagodati voli i zahvaljuje Mu se. Jednom riječju, obaveza je roba
da voli svoga Gospodara u oba slučaja, zbog Njegovog Savršenstva i zbog Njegovog
dobročinstva. Kao što Allah ničemu nije sličan, tako i ljubav prema Njemu nije
slična drugoj ljubavi. Kao što Allah ničemu nije sličan, tako i ljubav prema Njemu
nije slična drugoj ljubavi. Ljubav krunisana pokornošću jeste ubudijjet – ibadet
radi kojeg je Allah stvorio sva stvorenja. On se ogleda kroz ispoljavanje beskrajne
ljubavi koja uzrokuje totalnu poniznost. Ovakav ibadet dolikuje samo Allahu
Uzvišenom. Pripisivanje sudruga Allahu u ovome jeste mnogoboštvo koje On neće
oprostiti, a uz to ni sva druga djela neće uvažiti.“ (Ibnul-Qajjim) (4)
„Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga rob upozna,
neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja. Iscrpi je za
onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I kada Ga srce
roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje. Ako bi neko i
pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore bi to izričito
odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da vas zaboravi, al’
navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje navika, a
ne obaveza…“ (Ibnul-Qajjim) (5)
„Užitak dolazi s ljubavlju; raste kako raste ljubav, a slabi sa slabljenjem

ljubavi. Što je čežnja za stizanjem do Voljenoga veća i jača, slast pri susretu sa
njim potpunija je i snažnija. A ljubav i slast zajedno dolaze nakon pravog i
potpunog upoznavanja Voljenoga. I sve što je poznavanje Voljenoga veće i potpunije,
time je ljubav jača i izraženija. Pa ako znamo da se brojnost ahiretskih blagodati
i veličina uživanja vezuje za čovjekovu ljubav prema Allahu i njegovu spoznaju
Uzvišenoga, onda će onaj koji bolje poznaje Allaha Uzvišenog, Njegove osobine i
imena, više Ga i voljeti, a njegovo uživanje i slast prilikom susreta sa svojim
Gospodarom, prilikom gledanaj u Njegovo lice, prilikom slušanja Njegovog govora,
biti će veći i potpuniji. A ako bismo usporedili sve dunjalučke blagodati,
uživanja, slasti, radosti i sreću, to u odnosu na ahiretsko uživanje i slast ne
predstavlja ni koliko jedna kap u moru. Kako onda onaj ko ima razum može dati
prednost slabom kratkotrajnom uživanju, koje je pomućeno s bolima, nad velikim,
neprekidnim i vječnim užitkom? Rob će biti savršen i potpun u onolikoj mjeri koliko
je velika njegova spoznaja o Allahu Milostivom, i koliko pokazuje ljubavi prema
Njemu Uzvišenom. Najvrednije znanje jeste znanje o Allahu Svevišnjem, a
najplemenitija ljubav jeste ljubav prema Njemu i radi Njega. Veličina i trajnost
užitka uvjetovana je sa ovo dvoje: spoznajom i ljubavlju…“ (Ibnul-Qajjim) (6)
„Relaksacija srca i tijela jesu u pokoravanju Allahu. U tome je skrivena velika

imanska tajna, a to je da srce neće postići smirenost, spokoj i stabilnost osim po
uspostavljanju veze sa Gospodarom. Sve što se želi ili voli mimo Allaha zapravo se
želi i voli radi nečega mimo toga, a samo se Jedan voli i želi radi Sebe Samog. To
je ljubav prema Onome kod Koga je skončanje. Nemoguće je da kraj skončanje bude kod
dvojice, kao što je takodjer nemoguće da je nastanak stvorenja počeo od dvojice.
Onaj čija ljubav, želje, htijenje i pokornost skončaju kod nekog drugog mimo
Allaha, doista će mu to propasti i nestati u onom času kada mu je najpotrebnije. A
onaj čija ljubav, strah, nada i cilj bude Allah Uzvišeni, ostvarit će svoju vječnu
blagodat, slast, vedrinu i sreću.“ (Ibnul-Qajjim) (7)
„Život srca moguć je samo uz spominjanje Allaha, dž.š., i bez toga ono umire. Kada
jezik srca utone u spominjanje Allaha dž.š. ono shvati šta njegov Miljenik od njega
želi. Većinu svojih riječi i djela on posveti Njemu, a male blagodati koji mu Allah
dž.š. podari, on smatra velikim. On je potpuno predan Allahu dž.š. i u potpunosti
se klonio griješenja. Sve svoje biće on je poklonio svome Voljenom i sebi ništa
nije ostavio. Njegovo je srce ispunjeno veličanjem i uzdizanjem svoga Gospodara i
nastojanjem da se stekne Njegovo zadovoljstvo. Teško mu je da se strpi zbog daljine
susreta sa Njim, smiren je samo kada Njega spominje, za Njim žudi i Njemu čezne.
Sretan je samo kada Njega spominje, čuva Njegove granice i kada daje prednost
Njegovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom Njegovih robova. To je onaj koji istinski
voli svoga Gospodara.“ (Ibnul-Qajjim) (8)
„Ljubav je stablo u srcu čiji je korijen poniznost prema voljenom, njegovo je

stablo spoznaja voljenog, njegove su grane strahopoštovanje, njegovi su listovi
stid pred voljenim, njegov je plod pokornost, a spominjanje (zikr) tečnost koja to
stablo zalijeva. Ukoliko u ljubavi izostane samo jedna od ovih stvari, ona će biti
nepotpuna… Allah je Onaj koji istinski voli svoje robove, i oni vole Njega
istinskom ljubavlju.“ (Ibnul-Qajjim) (9)
„Postavilo se pitanje o ljubavi, pa neki učenjaci iznesoše svoje mišljenje. Džunejd

je bio najmladji medju okupljenim učenjacima, te mu rekoše: „O Iračanine, reci nam
šta ti misliš o ovome.“ On zavrtje glavom, oči mu se orosiše suzama, a zatim reče:
„Rob koji je napustio prohtjeve svoje duše, u stalnom je spomenu Gospodara svog,
doslovno ispunjava svoje obaveze prema Njemu, u Njega gleda svojim srcem, svjetlom
srca spalio je svoje prohtjeve, ispio je čisto piće iz pehara Njegove ljubavi, kada
nešto kaže, to je o Allahu, kada progovori, Njegove riječi koristi, ako se pokrene,
to je na osnovu Njegove naredbe, ako šuti, o Allahu misli, sve što radi u ime je
Njega, radi Njega i s Njegovom naredbom.“ Učenjaci zaplakaše i rekoše: „Na ovo se
nema šta dodati. Uzdigao te Allah, o vodjo mudraca.““ (Ibnul-Qajjim) (10)
„Što se tiče onoga za što se srce veže, pa to je svaka stvar, pored Allaha i
Njegovog Poslanika, s.a.w.s., koja zaokuplja pažnju srca, bilo da je riječ o
dunjalučkim užicima, vlasti, druženju s ljudima i slično. No, srce se ne može
osloboditi od ove tri najveće veze osim snažnim vezivanjem za Allaha Uzvišenog, jer
srce ne može ostaviti ono što voli i za čim čezne, osim da pronadje nešto vrednije
i bolje, što će više zavoljeti. I sve što se srce više veže za ono što voli, time
slabi njegova veza sa onim manje vrijednim od voljenoga. Ali i za suprotan slijed
stvari važi ista zakonitost. Vezivanje srca za ono što je vrijedno predstavlja
jačinu njegove želje za dosezanjem te vrijednosti, a to je pak uvjetovano veličinom
spoznaje srca date vrijednosti, veličinom vrijednosti i njenim kvalitetom u
poredjenju sa drugim stvarima…“ (Ibnul-Qajjim) (11)
„Da bi se nešto pohranilo u nečemu, prvo se mora isprazniti od onoga što ne

odgovara željenom pohranjivanju. Ovo se odnosi na materijalne i opipljive stvari,
ali takva zakonitost vlada i u onim apstraktnim nematerijalnim stvarima. Ako je
srce ispunjeno zabludom koju s ljubavlju prihvata i u nju čvrsto vjeruje, onda u
njemu nema mjesta i volje za istinskim i pravim uvjerenjem. Ako jezik priča o
nekorisnom, onda nema mogućnosti da govori o korisnom sve dok ne završi kazivanje o
onom prvom. U istoj su poziciji ruke i noge na čovjekovom tijelu: ako su obuzete
nekim poslovima koji nemaju veze sa ibadetima, ne mogu se predati pokornosti i
ibadetu sve dok ne prekinu onaj prvi posao. Takodjer, srce koje je obuzeto nekim
stvorenjem, njegovom ljubavlju, čežnjom za njim i uživanjem u njegovoj blizini, ne
može se predati Allahu Uzvišenom, voljeti Njega, čeznuti za Njime i radovati se
boravku u Njegovoj blizini, sve dok se ne oslobodi one prve veze. Jezik se ne može
predati zikru, a organi tijela pokornosti i služenju, sve dok se jezik ne oslobodi
spominjanja stvorenja, a organi od pokornosti i služenja stvorenjima. Ako srce bude
obuzeto stvorenjima i učenjem onoga što ne koristi, neće se moći obuzeti Allahom
Uzvišenim i učenjem Njegovih imena, osobina i propisa. Tajna uspjeha u pogledu
spomenutog jeste u tome da srce pomno sluša baš kao i uho, pa ako pored Allahovih
riječi sluša nešto drugo, onda niti će čuti Allahove riječi, niti će ih razumjei.
Ako ljubav srca nagne nekom stvorenju, onda u njemu neće ostati mjesta za ljubav
prema Allahu Uzvišenom. Ako srce spominje neko stvorenje, u njemu neće ostati
mjesta za zikr Allaha, isto kao u slučaju jezika. (…) Onaj ko traži Allaha
Uzvišenog i želi ahiretski život, neće pronaći pravi put do svog cilja sve dok
spram svog srca, jezika i tijela ne ispuni po dva uslova: da pažnju srca okrene i
koncetriše na svoj cilj i da mu spriječi osvrtanje i gledanje u nešto drugo pored
željenog cilja; da jezik uposli veličanjem Allaha i onim što će mu povećati
spoznaju o Uzvišenom i iman, a spriječi mu da govori o beskorisnom; da svoje tijelo
uposli izvršavanjem obaveza i pohvalnih djela, a spriječi mu činjenje grijeha i
povodjenje za strastima. U ovakvom stanju rob treba ostati sve dok ne sretne svoga
Gospodara, pa ga On, Uzvišeni, rastereti i oslobodi stega tih uvjeta, i s tjesnaca
puta kojim je hodio uvede ga u prostranost i ljepotu. Ako rob ne uspije ispuniti
oba dva uslova spram svojih organa i prepusti se prostranstvu strasti, po odlasku s
ovog svijeta uslijedit će taj strašni i tegobni tjesnac i pritvor, jer svaki čovjek
koji napusti dunjaluk, on – ili se rasterećuje stega i ograničavanja obaveza, ili
pak ulazi u vječni ahiretski pritvor i ograničenje…“ (Ibnul-Qajjim) (12)
„Priklanjanje i predavanje jeste i’tikaf srca, odnosno njegovog vezivanja za Allaha

Uzvišenog, isto kao što postač, mu’tekif, priveže svoje tijelo za boravak u džamiji
u odredjenim danima mjeseca ramazana. Stvarnost ove vrste i’tikafa jeste da rob
priveže svoje srce za ljubav prema Allahu i Njegov zikr, veličajući Allaha
spominjanjem Njegove Uzvišenosti i Svetosti, zatim da svoje tijelo, kroz iskrenost
i dosljedno slijedjenje Sunneta, priveže za pokornost Uzvišenom. Ali onaj koji
svoje srce ne vezuje za Allaha Uzvišenog, vezuje ga za mnoge druge idole i kumire…
(…) Onaj koji čezne za ahiretskim životom i susretom sa Allahom Uzvišenim, on
zapravo putuje ka Allahu ma gdje da bio, a kada Ga sretne, kod Njega će odsjesti.
Sva briga ovog putnika je u tome kada će stići i okončati svoje putovanje. „A ti o
dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udji
medju robove Moje, i udji u Džennet Moj.“(13) Žena faraonova je molila: „Gospodaru
moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu.. (14)Tražila je da joj sagradi kuću kod
Njega, prije nego što je tražila da kuća bude u Džennetu, je se prvo traži komšija,
a potom podiže kuća…“ (Ibnul-Qajjim) (15)
„Najčistije, nasvjetlije, najuzvišenije, najplemenitije, najveće i najprostranije

stvorenje jeste ’Aršur-Rahman, Prijestolje Milostivog i zbog toga je bilo pogodno
da se nad njim Milostivi uzvisi. Sve što je neko stvorenje bliže ’Aršu, ono je
svjetlije, čistije i plemenitije u odnosu na ona stvorenja koja su udaljena od
’Arša. Zbog toga je Firdews najuzvišeniji, najbolji, nasvjetliji i najcjenjeniji
medju svih osam dženneta, zbog njegove blizine ’Aršu Milostivog, zapravo ’Arš je
pokrov Firdewsa. Sve što je udaljenije od ’Arša manje je i tamnije. Zato je Esfelu
safilin, najniža dubina (džehennemska provalija), najgore i najtjesnije mjesto
oslobodjeno svakog dobra. Allah Uzvišeni stvorio je srca i odredio je da se u njima
sabire spoznaja o Njemu, ljubav i čežnja za Njim. Srce je stoga prijestolje
najuzvišenijih i najplemenitijih osobina i ideala: spoznaje Allaha, ljubavi i
čežnje prema Njemu. Uzvišeni je rekao: „Onima koji u ahiret ne vjeruju rđavih su
osobina, a Allah najuzvišenije osobine ima, On je Silan i Mudar.“ (16) Takodjer je
rekao: „On je Taj Koji ni iz čega stvara i On će to ponovo učiniti. On je Uzvišen i
na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri!“ (17) A u drugom ajetu stoji: „Njemu
ništa nije slično!“ (18) To su te plemenite vrijednosti i dobre osobine koje
ovladaju srcem vjernika jer je srca njihovo prijestolje. (19)Ako srce nije
najčistije, najplemenitije, najsvjetlije i najudaljenije od svake pogani i nečisti,
onda ono nije podobno da njime ovladaju plemenite vrijednosti spoznaje, ljubavi i
čežnje. U tom slučaju srcem ovladaju bezvrijedne dunjalučke osobine: ljubav i
čežnja prema dunjaluku i vezivanje za njega. Tako srce, u tom slučaju, postaje
grubo, tijesno i tamno, daleko od sreće, uspjeha i savršenstva.
Po osobinama i vrijednostima koje ovladavaju srcem dolazimo do toga da imamo samo

dvije vrste srca. U prvu vrstu spada srce koje je poput ’Aršur-Rahmana, Prijestolja
Milostivog, koje je ispunjeno svjetlom, životom, radošću, srećom, vedrinom i
svekolikim dobrom. Sa druge strane, imamo srce koje je poput ’aršuš-šejtana,
šejtanskog prijestolja, a ono je ispunjeno tjeskobom, tamom, mrtvilom, tugom,
brigom i nesrećom. Takvo srce tuguje zbog onoga što je prošlo, brine se za onim što
će doći i izbezumljeno je onim što trenutno osjeća i proživljava. Et-Tirmizi je
zabilježio predanje od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., u kojem stoji: „Kada nur,
svjetlost, udje u srce ono se raširi i razvedri!“ Prisutni upitaše: „A kako ćemo to
prepoznati, o Allahov Poslaniče?“ On im reče: „Čežnjom za svijetom vječnosti,
sustezanjem od svijeta obmana i pripremom za dan smrti prije njegovog dolaska!“
Svjetlost koja ulazi u srce zapravo je trag plemenitih vrijednosti koje ovladavaju
srcem, i zbog toga se srce raširuje i razvedrava. Ali, ako se u srcu ne nadje
spoznaja Allaha, ljubav i čežnja prema Njemu, onda je unutar srca samo tama i
tjeskoba.
Godina je poput stabla voćke, mjeseci su poput stupaca stabla, dani su poput grana,
sati poput listova, a uzdasi čovjeka u tom vremenu su poput plodova. Čiji uzdasi
budu u pokornosti Allahu, plodovi njegovog stabla slatki su i ukusni, a čiji uzdasi
budu u griješenju, plodovi njegovog stabla gorki su. A nešto kasnije, u sezoni
ubiranja plodova, na dan susreta sa Gospodarem Pravednim, raspoznat će se kvalitet
plodova: da li su slatki ili gorki?!
Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno
stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i
ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski
plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku. Širk,
pripisivanje Allahu sudruga, laž i rijaluk, pretvaranje, takodjer predstavljaju
jedno stablo u srcu čovjeka. Njegovi plodovi na dunjaluku su: strah, briga, tuga,
tjeskoba u grudima, zatamnjenost srca, a njegovi ahiretski plodovi su: zeqqum i
neprekidna patnja. Allah Uzvišeni oba ova stabla spomenuo je u suri Ibrahim. (20)“
(Ibnul-Qajjim) (21)
„Ko upozna svoju dušu zapostavit će tuđe mahane i trudiće se da je popravi. Ko

spozna svog Gospodara odbacit će hirove svoje duše u zanosu za Njim!“ (22)
„Kako će onaj ko ne poznaje samoga sebe upoznati svoga Stvoritelja? Znaj da je

Allah Uzvišeni u tvojim grudima postavio prijestolje, ’arš, na koji se uzdiže
najuzvišenija vrijednost, a i Gospoda Svemoćni se, odvojen od stvorenja, Bićem
Svojim nad ’Aršom uzdigao. Najuzvišenija vrijednost predstavljena kroz spoznaju
Allaha, priznavanje Njegove jednoće i ljubavi prema Njemu Uzvišenom, uzdiže se na
prijestolje srca. Preko prijestolja prostrt je prekrivač zadovoljstva, a s desne i
lijeve strane prijestolja razgranate su rijeke Božijih šerijatskih naredbi. Ispred
prijestolja Allah je Uzvišeni otvorio džennetska vrata Svoje milosti, džennetska
vrata čežnje za Njegovim susretom i smirenosti u društvu Njegovom. Srce je ptom
napojio obilnom kišom Svojih riječi, što je u njemu probudilo i dalo da iznikne
mnogobrojno mirisno bilje i plodonosno drveće. Plodovi njihovi sve su sami ibadeti
i zikrovi Subhanallah, La ilahe illallah, elhamdulillah, Allahu ekber… Usred
srčanog vrta je učinio da bude drvo spoznaje, „…ono u svako doba koje Gospodar
njegov odredi plod svoj daje…“ (23) od ljubavi, priklanjanja Allahu,
strahopoštovanja, radosti i sreće zbog blizine Njegove. Učinio je da ka tom drvetu
teče ono što će ga napajati, od razmišljanja o Allahovim ajetima, njihovog
razumijevanja i primjene njihovih savjeta. I zakačio je u toj kući kandilj, kojeg
je upalio svjetlošću njegove spoznaje, vjerovanja i tewhida, koje svoju svjetlost
crpi sa „…drveta blagoslovljenog maslinovog, ni istočnog ni zapadnog, čije ulje
gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne.“ (24)Zatim je Allah Svevišnji ogradio vrt,
odnosno srce, da budu zaštićeni od svih mahana, bolesti i pokvarenjaka. Ko pokuša
uništiti vrt ne može mu naškoditi. Pored kuće i vrta postavljeni su meleki stražari
koji ih čuvaju dok je rob budan, kao i kada spava. Uzvišeni je podučio vlasnika
kuće i vrta ko se treba nastaniti u tim ljepotama, pa se vlasnik stalno brine o
uredjivanju i popravljanju svoga stanja i kuće koju nosi u grudima, bojeći se da
njegovu kuću ne napusti njen stanovnik. Divne li kuće i divna li stanovnika!
Slavljen neka je Allah, Gospodar svjetova! Kolika je samo razlika izmedju ove
lijepo uredjene kuće i kuće kojom je ovladala propast, pa je nastanjuju gmizavci i
insekti. U nju prolaznici odlažu smeće i nečist, a neki vrše i nuždu, jer kuća je
napuštena, niko u njoj ne živi niti je ko čuva. Ta kuća kao da je namijenjena i baš
odgovara za vršenje nužde; mračna je, ružnog mirisa, sva obrušena, puna smeća i
nečisti, i samo je nastanjuju oni kojima takvo što odgovara: ogavni gmizavci, crvi
i insekti. Šejtan sjedi na prijestolju te kuće, a preko prijestolja prostrt je
prekrivač neznanja. Oko prijestolja lepršaju prohtjevi krilima svojim, a sa lijeve
i desne strane granaju se rijeke strasti. Ispred prijestolja otvorena su vrata koja
u vrt poniženja, divljaštva, nezasite vezanosti za dunjaluk i nalaženja smiraja uz
njega, zuhda prema ahiretu. Vrt je napojen obilnom kišom neznanja, strasti, hirova,
širka i novotarija, te iz njega izniču trnoviti i gorki plodovi: razne vrste
nepokornosti Allahu i suprotstavljanja Njemu, inovirani načini zavodjenja,
zasljepljivanja, nasmijavanja i opuštanja, raznih ljubavnih pjesama i pjesama o
alkoholu, koji pozivaju na harame i odvraćaju od pokornosti Allahu. U sredini vrta
raste drvo neznanja i okretanja od Allaha. Ono u periodima određenim daje plodove
velikih grijeha, nepokornosti Allahu, zabave, igre, nemorala, povodljivosti kud
vjetar puhne i slijedjenja svake strasti. Od njegovih plodova je briga, tuga, bol i
patnja, ali ih rob ne primjećuje usljed zauzetosti duše igrom i zabavom. No, kada
se svijest i trezvenost povrate, rob osjeti teškoću bola, brige, tuge, kajanja i
tegobna života. Ka drvetu teku rijeke nade u dug život, povođenja za strastima i
obmane ovodunjalučkim prividnim sjajem, te se ono napaja tom vodom. Zatim je ta
kuća napuštena, ostavljena u tminama, otvorenih kapija i nezaštićene ograde, pa u
nju slobodno mogu ući svaki pokvarenjak i životinja, i može se odložiti smeće i
nečist. Slavljen neka je Onaj Koji u grudima roba podiže lijepu ili ružnu kuću!
Onaj koji prepozna kakvu kuću nosi u grudima, te sagleda sva ta bogatstva,
vrijednosti i mogućnosti koje su postavljene u toj kući, doista će lijepo živjeti i
okoristiti se time. Medjutim, onaj kome to znanje i spoznaja budu uskraćeni,
uništiće sebe i svoju sreću. A od Allaha Uzvišenog zavisi svaki uspjeh. (…) Vjernik
koji je spoznao svog Gospodara, arif, jeste poput mirisne voćke iz Dženneta. Kada
onaj koji teži ka Allahu, murid, osjeti njen miris, njegova duša osjeti želju za
džennetskim vrtovima. Srce zabljubljenika stoji ispred veličine i ljepote
Voljenoga, pa kada opazi Njegovo Veličanstvo, zastrepi pred Njim i slavi Ga, a kada
vidi Njegovu ljepotu, zavoli Ga i s čežnjom iščekuje dan kada će se s Njime
susresti…“ (Ibnul-Qajjim) (25)
„- Najgore čime rob može biti kažnjen jeste krutost srca i udaljenost od Allaha
Uzvišenog.
– Džehennemska vatra stvorena je radi rastapanja krutih srca.
– Najudaljenije srce od Allaha jeste kruto i okorjelo srce.
– Kada srce postane kruto, tada i oko presuši.
– Krutost srca nastaje kada se pretjera u nekoj od četiri stvari: jelu, piću,
govoru ili druženju sa ljudima.
– Kada tijelo oboli, više mu ne koriste hrana i piće, a tako je i sa srcem: kada ga
strasti shrvaju i bol mu nanesu, tada mu više ne koriste savjeti i upute.
– Ko želi sačuvati čistotu srca svojeg, neka mu Allah bude ispred njegovih strasti
i prohtjeva.
– Srca koja su čežnjom vezana za strasti, daleko su od Allaha onoliko koliko su
vezana za strasti.
– Srca su Allahove posude na Zemlji, pa Njemu najdraža srca jesu ona najčistija,
najčvršća i najmekša.
– Njihova srca zauzeta zauzeta su dunjalukom, a da su ih uposlili sjećanjem na
Allaha, razmišljanjem o ahiretu, ona bi doista doprla do značenja njegovih
objavljenih i vidljivih znakova, te bi se vratila svojim vlasnicima sa začuđujućim
mudrostima i zadivljujućim koristima.
– Ako srce bude nahranjeno sjećanjem na Allaha, napojeno razmišljanjem o Allahovim
znakovima i očišćeno od mahana i nedostataka, onda će dosegnuti najuzvišenije
stepene i bit će mu darovana mudrost.
– Nije svako ko je dosegao spoznaju i mudrost, i krenuo putem toga, od njenih
stvarnih vlasnika. Stvarni vlasnici spoznaje i mudrosti jesu oni koji su oživjeli
svoja srca suzbijanjem svojih prohtjeva. Medjutim, oni koji su umrtvili srce, a
oživjeli svoje prohtjeve, njihova spoznaja i mudrost ogoljene su na njihovim
jezicima.
– Propast srca jeste u njegovoj sigurnosti od Allaha i nemarnosti prema Njemu, a
život srca je u strahopoštovanju prema Allahu i sjećanju na Njega.
– Kada se srca odreknu dunjalučkih trpeza, onda budu pozvana, sa svim uglednicima,
za ahiretske trpeze. A u slučaju da se zadovolje dunjalučkim trpezama, onda im
promaknu ne bolje, ahiretske.
– Čežnja za Allahom i susretom sa Njim jeste miomirisni vjetrić koji odgoni
blistavu zavodljivost dunjaluka.
– Ko svoje srce nastani kod Allaha smirit će se i bit će u sigunom susjedstvu, dok
će onaj koji svoje srce prepusti ljudima zapasti u nevolje i brige.
– Allahova ljubav neće ući u sce koje voli dunjaluk, osim ako se uže provuče kroz
iglene uši.
– Kada Allah zavoli nekog roba, On ga odgaja za Sebe, izabire za Svoju ljubav i
čisti ga za pokornost Sebi. Allah njegovu misao uposli razmišljanjem o Njemu,
njegov jezik sjećanjem na Allaha, a njegovo tijelo podredi služenju Njegove vjere.
– Srce obolijeva kao što obolijeva i tijelo, a njegov lijek je u pokajanju i žurnom
činjenju dobra. Srce se prlja kao što se prlja i odgledalo, a čisti se i glača
veličanjem i slavljenjem Allaha. Srce može biti bez odjeće kao i tijelo, a odjeća i
ukras sca jeste bogobojaznost. Srce osjeća glad i žeđ poput tijela, a njegova hrana
i piće jesu spoznaja Allaha, ljubav prema Njemu, oslanjanje na Njega, pribjegavanje
Njemu, i stalna budnost u pokornosti Njemu Uzvišenom.“ (Ibnul-Qajjim) (26)
„Put koji vodi Allahu Svevišnjem ogleda se u neprikosnovenom pokoravanju i

povođenju za Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., suštinski i formalno, zatim u
zatvaranju oka srca od gledanja i okretanja preko nekom drugom pored Allaha
Svemoćnog. A od Allaha zavisi svaki uspjeh. Ko se Allahu preda i zbog obuzetosti
ibadetom zaboravi na sebe i svoje potrebe, Allah Uzvišeni preuzet će brigu o tom
robu. Ko se obuzme Allahom Uzvišenim, a zapostavi ljude, Allah Svemilosni preuzet
će sve njegove obaveze prema ljudima, dok onaj ko se obuzme samim sobom
zapostavljajući Allaha Uzvišenog, On će ga prepustiti samome sebi, kao što će i
onoga koji se zabavi ljudima, a zaboravi na Allaha Svevišnjeg, On prepustiti
ljudima.“ (27)
„Znak ispravne namjere i želje jeste da se rob interesira isključivo sticanjem

zadovoljstva svoga Gospodara, pripremom za dan kada će pred Njim stati, kajanjem za
vremenom koje nije utrošeno radi sticanja Njegovog zadovoljstva i tugovanjem za
nedosegnutošću Njegove blizine i uživanja u društvu Njegovom. Sve spomenuto može se
nadoknaditi i postići ako rob osvane i omrkne, a nema druge brige osim da udovolji
svome Gospodaru Plemenitom…“ (Ibnul-Qajjim) (28)
„Da je tvoja ljubav iskrena, osjećao bi se neugodno u društvu onih koji te ne

podsjećaju na Voljenoga. Čudno je to da tvrdiš da Ga voliš, a potreban ti je neko
ko će te na Njega podsjećati! Najmanje što ljubav sa sobom nosi jeste da ti ne
dopušta da zaboraviš na Voljenog! Kada zaljubljenik krene na put radi susreta sa
Voljenim, sa njim se zaputi i njegova vojska. Ljubav je na čelu vojske, nada
pjesmom predvodi vojsku, čežnja za susretom tjera je i požuruje, a strah ili
neizvjesnost drži vojsku na okupu. (…) Neki su ljudi svoja srca ispraznili od svega
dunjalučkog što ih zaokuplja, podižući u njima šatore ljubavi prema Milosnome, a
potom su obavezali oči da nad šatorima bdiju; pa ih čas čuvaju, a čas suzama
zalivaju…“ (Ibnul-Qajjim) (29)
Bilješke:
2-Sura Ibrahim, 10.
4-Vidjeti: Isto, 15-16.
7-Vidjeti: Isto, 8.
8-Vidjeti: Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi, 438.
12-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 386.
13-Sura El-Fedžr, 27-29.
14-Sura Et-Tahrim, 11.
16-Sura En-Nahl, 60.
17-Sura Er-Rum, 27.
18-Eš-Šura, 11.
19-Misli se na spoznaju Allaha, ljubav i čežnju prema Njemu, kako je to autor
ranije i pojasnio.
20-Rekao je Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao
lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u
svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje, a Allah ljudima navodi
primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu sa
površine zemlje opstanka nema…“ (Sura Ibrahim, 24-26.)
21-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233.
23-Sura Ibrahim, 24-26.
24-Sura En-Nur, 35.
29-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 417-418..
-----------------------------------------------------------------------------------
-------------------------
„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se

otkriva u ogrtaču dominantnosti, veličine i moći, od čega se glave robova povijaju
ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost rastapaju
se kao što se so rastapa u vodi. Drugom prilikom Allah Uzvišeni otkriva Se u
osobinama ljepote i savršenstva. Otkriva Se u savršenosti Svojih imena i ljepotih
Svojih osobina. Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga
rob upozna, neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja.
Iscrpi je za onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I
kada Ga srce roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje.
Ako bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore
bi to izričito odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da
vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu
postaje navika, a ne obaveza! Kada se Uzvišeni otkrije u osobinama milosti,
plemenitosti, blagosti i dobročinstva, kod roba se probude osjećaji nade i ojača
njegova ambicija. Tada rob, predvođen nadom, krene svom Gospodaru i sve što su
osjećaji nade jači, trud roba bolji je i veći. Sličan je rataru koji sve što se
više nada boljem rodu, više se trudi oko obrade usjeva, ali kada njegova nada
klone, nevoljan jeu obradi usjeva.
Kada se Svevišnji otkrije u osobinama pravednosti, srdžbe, ljutnje i Onoga Koji
strogo kažnjava, tada se ljudska duša, koja navraća na zlo, prene i splasne njena
pobuda za zabavom i nedopuštenim, oslabi njena snaga strasti i sdržbe, nestane
pomagača njene gluposti i bezbrižnosti, a obuzme je strah, uznemirenost i panika.
Kada se Gospodar Moćni otkrije u osobinama Onoga Koji naredjuje i zabranjuje, uzima
zavjete i oporučuje, šalje poslanike, objavljuje knjige i propisuje norme
ponašanja, u duši se probudi osjećaj za izvršavanjem Njegovih naloga, njihovim
prenošenjem i oporučivanjem drugim ljudima. Probudi se osjećaj uvjerenosti u
istinitost toga, te želja za ispunjavanjem naredjenog i ostavljanjem zabranjenog.
Kada se Milostivi otkrije u osobinama Onoga Koji sve čuje i sve vidi, kod roba se
pobudi osjećaj stida. Stidi se da ga njegov Gospodar vidi u onome što prezire, ili
da od njega čuje ono što ne voli, ili dau srcu svome pritaji ono što Ga rasrdđuje.
U takvom stanju pokreti roba, njegove riječi i misli, nisu zapostavljeni i
prepušteni volji strasti i naravi, nego bivaju uredjeni po šerijatskim nalozima.
Kada se Svemilosni otkrije u osobinama Opskrbitelja i OnogaKoji je dovoljan
zaštitnik i pomagač, Onoga Koji udovoljava sve ljudske potrebe, otklanja nedaće od
ljudi, pomaže i štiti Njemu odane, uz koje On stalno stoji, kod roba se pojavi
osjećaj tewekkula, iskrenog oslanjanja na Allaha, prepuštanja Njemu, zadovoljstva
uz Njega i zadovoljstva svim onim što odredjuje Svom robu. Tewekkul, oslanjanje na
Allaha, rađa se, u suštini, iz saznanja roba da mu je njegov Gospodar dovoljan, da
mu On najbolje odabie i dosuđuje, te iz povjerenja u Njega i zadovoljstva u ono što
On radi i odabire Svom robu. Kada se Allah otkrije u osobinama moći i veličine,
smirena duša roba dariva cijelu svoju poniznost Njegovoj Veličanstvenosti, svu
skrušenost Njegovoj moći, potpunu pokornost Njegovoj gordosti, i bogobojaznost srca
i tijela rob priklanja samo Njemu. Tada stanje smirenosti i dostojanstva obuzme
roba, ispuni njegovo srce, jezik i druge dijelove tijela i dojmi se u njegovoj
pojavi. Jednom riječju, Allah Uzvišeni otkriva Se Svojim robovima nekada kroz
osobine Božanstvenosti Njegove, uluhijjet, a nekada kroz osobine Njegovog
Gospodarstva, rububijjeta. Priznavanje Allahovih osobina Božanstvenosti kod roba
mora probuditi posebnu ljubav prema Allahu, čežnju za susretom sa Njim, smirenost i
radost uz Njega, zadovoljstvo u Njegovom služenju, natječanje u sticanju Njegove
blizine, želju za udobrovoljavanjem Njemu kroz pokornost, ustrajnost u Njegovom
veličanju i želju za udaljavanjem od ljudi radi osame sa Njim, da samo Allah, mimo
svega drugog, postane želja i cilj roba. A kada rob prizna osobine Njegovog
Gospodarstva, to mu nalaže da se pouzda u Njega, pokaže svoju ovisnost o Njemu, od
Njega pomoć traži, pred Njim se ponizi i Njemu pokori.“ (Ibnul-Qajjim) (1)
„Promatrač će u kur’anskoj retorici zapaziti kako Allah kori Svoje miljenike na

blag i dostojanstven način, ali, i pored ukora, On im prašta greške, prelazi preko
njihovih posrtaja, traži im ispirke, popravlja njihove mahane i manjkavosti, štiti
ih, brani i potpomaže. On im je zagarantovao svako dobro, izbavlja ih iz teških
muka i ispunjava Svoje obećanje prema njima. On im je istinski zaštitnik, pored
Kojeg nemaju drugog zaštitnika, i On ih protiv njihovih neprijatelja potpomaže.
Divan li je On zaštitnik i divan pomagač! Pa kada srca posvjedoče i u Kur’anu
upoznaju Savršeno Lijepog, Plemenitog, Milostivog i Veličanstvenog Vladara, Koji
ovako postupa, kako onda ga Ga ne zavole? Kako da se ne natječu u sticanju Njegove
blizine? Kako da ne utroše svoje uzdahe u dokazivanju pred Njim radi Njega? Kako da
im On ne bude draži od svega drugog, a Njegovo zadovoljstvo prioritetnije od
zadovoljstva svih stvorenja? Kako, onda, da srce ne ustraje u Njegovom veličanju i
spominjanju, a da ljubav i čežnja prema Njemu i smiraj uz Njega ne postanu hrana,
snaga i lijek srca? Ako pak rob to izgubi, srce se kvari i umire, i više mu život
ništa ne znači…“ (Ibnul-Qajjim) (2)
„Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Allahom Uzvišenim, da Mu se pokorava i da

ne posustaje služeći Mu, jer rob ovisi o svome Gospodaru, nego je zadivljujuće da
se Vladar svega mnogobrojnim blagodatima umiljava Svome robu i pokazuje mu Svoju
ljubav kroz razna dobročinstva, iako je On neovisan o Svome robu.
‫وكفى بك فخرا أنه لك رب‬ ‫كفى بك ع ّزا أنك له عبد‬
Dovoljno je časti za tebe da rob Njemu ti si,

I dovoljan ponos tebi je da On tvoj Gospodar je…
(Ibnul-Qajjim) (3)
Povezanost srčanih radnji sa djelima tijela
„Iman ima svoju vanjsku stranu i onu drugu, unutarnju, suštinsku. Vanjska dimenzija
imana jeste očitovanje vjerovanja jezikom i potvrda dobrim djelima. A njegova
suštinska strana je iskreno uvjerenje u srcu, ljubav i povodjenje. Vanjska
dimenzija nema svrhe i ne koristi bez suštine, iako su po izjavi vjerovanja
zaštićeni imetak i život izjavitelja. Isto tako, suština neće koristiti ako je ne
prati vanjska strana vjerovanja, osim kada vanjska dimenzija izostane zbog
nemogućnosti, prisile, velikog straha ili opasnosti po život. Ako djela ne prate
izjavljeno vjerovanje, a ne postoji nikakva zapreka za njihovo izvršavanje, to je
znak pokvarenosti i bezvrijednosti suštine koja je opustjela od imana. Oskudnost
dobrih djela upućuje na oskudnost i slabost imana, dok, na drugoj strani, isto
tako, brojnost djela i stabilna vanjština govori o stabilnosti i snazi suštine,
odnosno vjerovanja. Iman je srce islama i njegova srž, a jeqin, čvrsto uvjerenje,
jeste srce i srž imana. Zato kažemo da je svako djelo koje ne povećava snagu imana,
i dodatno ne učvršćuje jeqin, bezvrijedno, kao što je svaki iman koji ne podstiče
na činjenje dobrih djela takodjer bezvrijedan.“ (Ibnul-Qajjim) (4)
„Život je doista samo skup dana koji prolaze, a u njima čovjek sakuplja svoju
uštedjevinu za ahiret, na osnovu koje će zalužiti Džennet ili zaraditi Džehennem.
Ako se rob u životu opredijeli za put koji vodi njegovom Gospodaru, zalužit če i
doseći najveću sreću u ovome kratkom životnom periodu koji se vrijednosno ne može
ni usporediti sa vječnošću. Medjutim, ako u svome životu dadne prednost strastima,
užicima, odmoru, igri i zabavi, to će brzo proći, a uslijedit će vječna bol i
patnja nesnosna što je mnogo teže podnositi negoli odoliti onome što je Allah
Uzvišeni zabranio na dunjaluku, ili ustrajati na pokornosti Njemu Svevišnjem i
suzbiti pozive strasti radi Njega.“ (5)
„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u

onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično
u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti
prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao
predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno
manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim) (6)
„Kada čovjek svojim srcem povjeruje u Allaha i zavoli Ga, nužno je da se pokrene
tijelo kroz vanjski govor i djela, kao posljedica toga. Pa ono što se ispolji od
riječi i djela jeste posljedica onoga što je u srcu i iz njega proističe, na njega
ukazuje i njime je uzrokovano, isto kao što i govori i radnje tijela imaju uticaj
na ono što je u srcu. Tako svako od to dvoje ima uticaj na ono drugo, ali srce je
osnova, korijen, a tijelo je ogranak njegov, pa ogranak crpi iz osnove, a osnova se
učvršćuje i jača svojim ogrankom, kao kod drveta kojim se navodi primjer za riječ
imana, pa kaže Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao
lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u
svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje…“ (Sura Ibrahim, 24-26.) To
je riječ tewhida, i kada god korijen ojača, crpeći minerale i vodu, ojačaju i
njegovi ogranci, a ogranci, takodjer, kada se hrane kišom i vjetrom (7) to utiče na
korijen. Isto tako je imanu srcu a islam je spoljašnjost, pa pošto vanjske riječi i
djela proističu i utiču na unutarnje riječi i djela, unutarnje riječi i djela se
njima i dokazuju…“ (Ibn Tejmijje) (8)
„Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu

jedno stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i
ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski
plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku.“
(Ibnul-Qajjim) (9)
„Pravi put su: unutarnje (10) i vanjske stvari medju kojima postoji sklad. Zatim,
pravi put su unutarnje stvari u srcu, od ubjedjenja, želja i drugog, i vanjske
stvari od riječi i djela koja mogu biti ibadet, a mogu biti i adet, običaj, bilo u
hrani, odjeći, braku, stanovanju, sakupljanju, rastajanju, putu, boravku, jahanju
itd. Ove unutarnje u vanjske stvari posjeduju medjusobnu vezu i sklad, pa ono što
je u srcu od osjećanja i halova, stanja, iziskuje neke spoljašnje stvari, a ona
djela koja su vanjska iziskuju neka srčana osjećanja i stanja.“ (Ibn Tejmijje) (11)
„Djela srca neće biti potpuna osim djelima tijela, kao što duši nema opstanka osim
sa tijelom, tj. dok je na dunjaluku, i kao što značenja govora neće biti potpuna
osim zajedno sa izrazom i značenjem, i tako govor postaje govorom. (…) Nužno je da
postoji tjelesno djelo da bi se upotpunila i usavršila želja…“ (Ibn Tejmijje) (12)
„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do stvarnosti unutarnjeg vjerovanja ne

koristi mu sve dok se uz njega ne pronadje nešto od unutarnjeg vjerovanja, imana. I
svaka unutarnja stvarnost, suština, ma kakva bila, neće koristiti čovjeku ako ne
izvršava vanjske islamske propise. Makar se srce cijepalo od ljubavi ili straha,
ako uz ne slijedi izvršavanje islamskih obreda i šerijata, to čovjeka neće spasiti
od Vatre, kao što ni u slučaju da čovjek izvršava sve islamske obrede, ali u svojoj
nutrini nema suštinu vjerovanja, neće biti spašen vatre.“ (Ibnul-Qajjim) (13)
„Ako su manjkava vanjska djela koja su obavezna, to je zbog manjkavosti imana u

srcu, i ne može se zamisliti da sa potpunošću obaveznog imana, koji je u srcu ne
postoje obavezna vanjska djela. Ne, već je nužno da iz postojanja jednog, u
potpunosti, proistekne i postojanje drugog, u potpunosti, kao što je nužno da iz
manjkavosti jednog proistekne i manjkavost drugog.“ (Ibn Tejmijje) (14)
Bilješke:

6-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu
El-Iman, 5. Hadis je hasen.
7-Tj. vazduhom, kiseonikom.
8-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/542., Darul-wefa’, 2005.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233., Bemust, Sarajevo, 2006.
10-Tj. ezoterične, duhovne, nevidljive i nematerijalne radnje duše i srca.
11-Vidjeti: Iqtidau-s-siratil-musteqim, 92., tahqiq: Dr. Nasir El-’Aql, Daru
’alemi-l-kutub, Bejrut, 1999.
12-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 26/35.
13-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 173-174., Bemust, Sarajevo, 2006.
14-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/582., Darul-wefa’, 2005.
-----------------------------------------------------------------------------------
---------------------

„Hvala Allahu, Koji je ljubav učinio sredstvom pomoću kojeg stižemo do onoga koga
volimo. Pokornost i skrušenost postavio je kao dokaz iskrene ljubavi prema Njemu.
Njome je podstakao duše da teže različitim vrstama savršenstva s ciljem da ih traže
i postignu. Podario ju je i prijašnjim i potonjim generacijama kako bi postigle
svoje savršenstvo i svoju snagu podredile djelu, bile aktivne i težile boljem.
Ljubav je ta kojom je podstakao one odlučne i čvrstom voljom obdarene da radi nje
teže njenim najčasnijim ciljevima.“ (Ibnul-Qajjim) (1)
Jezici ne uspijevaju dosegnuti hvalu Njegovu koja priliči veličanstvu Njegovom.

Umovi su nesposobni da zahvate suštinu ljepote Njegove. Oči klonu pred gledanjem
slave Lica Njegovog. On nije stvorenjima dodijelio nikakav put da Ga spoznaju,
izuzev spoznaje nesposobnosti spoznaje Njega. On podiže zastor s očiju srca,
rastjeruje oblake sumnji iz vjerovanja i najunutarnjijih misli, istjeruje smutnju
dvoumljenja iz srca i tajnih misli, proširuje grudi potvrdom znanja istinitog.
Neka je Allahov potpuni blagoslov i neprekidni mir na Poslanika i Vjerovjesnika

Muhammeda, čiji put vodi uvjerenju u Njegovu Jednoću i utoćistu u Ljepoti Njegove
podrške; na Poslanika kome je spoznaja najvrijedniji kapital, razum osnova načina
života, ljubav u svemu temelj, čežnja lađa koja ga morem života nosi, spominjanje
Allaha saputnik, zadovoljstvo Njegovo zarada i plijen, ovisnost o Njemu ponos,
robovanje Njemu zanimanje, istina lijek, pokornost samoobračunavanje, doprinos na
putu dobra narav, a radost oka u namazu, svjedoka, učitelja i poslanika svim
ljudima. Neka Allah Uzvišeni blagoslovi njega i porodicu njegovu, najbliže njemu po
osvjedočenju i spoznaji, drugove njegove bliske njemu po iskustvu i osjećanju i sve
njegove sljedbenike do Kijametskog dana.
Jedna od osnovnih svojstava duše ljudskog bića jeste suptilno svojstvo ljubavi.
Ljubav, kao širi pojam, obuhvata nebesa i zemlju koja je sazdao Uzvišeni Allah,
koji je izvor ljubavi, koome je ljubav jedno od Njegovih Uzvišenih svojstava, i
Jedini Koji se može voljeti savršenom ljubavlju čistom i uzvišenom od svake
manjkavosti. Puno je autora pisalo o temi ljubavi, razni filozofi, teolozi,
mistici, psiholozi, i svako je na nju gledao kroz svoje i kroz tuđa iskustva,
posmatrajući posljedice koje ljubav ima na čovjeka i okolinu, a koje mogu biti
nekada izvor harmonije i sreće, a nekada uzrok katastrofe i nesreće. Neki su otišli
do obale mora, koje se zove ljubav, neki su zakoračili u to more i uplašeni
pobegli, dok su neki zaplovili morem ljubavi, u njemu su srca njihova poput riba
postala i ako bi bez nje ostala, ubrzo bi smrt doživila. Od ovih zadnjih su neki
postali u moru ljubavi utopljenici, dok su drugi postali istinski zaljubljenici.
Učenjaci prvih generacije i oni koji ih u dobru slijede od potonjih su od onih koji
su osjetili šta znači suština ljubavi i prema kome ona mora biti usmjerena da
čovjek ne bi postao utopljenik kojeg ljubav proguta i u propast baca, već
zaljubljenik kog ljubav do najviših prostranstava duha i spoznaje uznosi.
Razvrstali su uzroke ljubavi, i po svakom od tih uzroka detaljno objasnili šta se
to treba voljeti u apsolutnom smislu i šta je to što uopšte i zaslužuje biti
voljeno, a šta ne. Kako se postiže savršena ljubav i sreća, a kako izbjegava ona
manjkava i prolazna ljubav koja izaziva boli i nelagode u biću čovjeka. Kako se
sačuvati od svih negativnih posljedica koje ljubav može donijeti ljudskoj duši i
kako je dovesti do savršenstva i savršene harmonije. Uradili su to postpuno i
razumljivo, ubirajući mirisne cvjetove sa staze kojom kroče oni što su Istinu
spoznali, spravljajući djelotovorne lijekove za ljudske duše i srca. To su uradili
i veliki učenjaci i zaljubljenici u Istinu, poput prijašnjih – Hasan El-Basri (2),
Fudajl ibn Ijjad (3), Abdullah ibn Mubarek (4), Sirri Es-Seqati (5), Džunejd El-
Bagdadi (6), Ebu Talib El-Mekki (7), Sehl ibn Abdullah Et-Tusteri (8), Haris El-
Muhasibi, Eš-Šibli, Zun-Nun El-Misri, Jahja ibn Muaz Er-Razi, Ebu Sulejman Ed-
Darrani (9), Jusuf ibn Esbat (10), Huzejfe ibnu-l-Mer’aši (11), Ma’ruf El-Kerhi
(12), ’Amr ibn Osman El-Mekki (13) i dr., i potonjih poput AbdulQadira Džejlanija,
Šejha Hammada, Ebul Bejana, Ibn Tejmijje, Ibnul Qajjima El-Džewzijja i drugih, samo
su neki od onih koji su istinski spoznali Allaha Uzvišenog i Njemu se predali, a od
kojih ćemo se, inšaAllah, ovdje okoristiti.
4.1. Smisao ljubavi i stvaranja
Najbolja definicija ljubavi na koju sam naisao jeste Ibnul Qajjimova definicija
gdje kaže: „Sve kretnje, bilo u višim ili nižin svjetovima, rezultat su volje i
ljubavi. S njom i radi nje se pokreće ovaj kosmos. Ona je osnovni razlog djela i
njihov cilj. S njom i radi nje stvoreni su svjetovi. U kosmosu se ne desi ni jedan
pokret, a da nije rezultat volje i ljubavi koja je njegov uzrok i cilj. Suština
ljubavi jeste kretanje duše onog koji voli prema svom voljenom. Ljubav je ustvari
neprestano kretanje. Vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna
predanost i pokornost voljenom. Ljubav je istina s kojom, i radi koje su stvorena
nebesa i Zemlja, ovaj i onaj svijet (…) Istina s kojom i radi koje su stvorena sva
stvorenja jeste obožavanje samo Allaha dž.s. a to je vrhunac ljubavi prema Njemu.
To je skrušenost, poniznost i pridržavanje svih Njegovih naredbi i zabrana,
smatranje istinitom Njegove nagrade i kazne. Radi ovoga je Allah dž.š. slao
poslanike, i objavio knjige, stvorio Džennet i Džehennem, nebesa i Zemlju.“ (14)
Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: „Allah dž.š. navodi kao primjer put bez
krivina, a sa strana tog puta su dva zida. Na zidovima se nalaze mnogobrojna
otvorena vrata, a na vratima se nalaze zastori. Na kraju puta se nalazi glasnik
koji govori: „O ljudi, krenite ovim putem i nemojte oklijevati.“ Iznad puta se
nalazi drugi glasnik koji, kada neko htjedne da zaviri kroz vrata, kaže: „Teško
tebi, ne zaviruj, jer ako to uradis, ući ćes kroz vrata.“ Ovaj put je Islam,
zastori na vratima su Allahove dž.š. granice, otvorena vrata su Allahove dž.š.
zabrane, glasnik na kraju puta je Allahova dž.š. Knjiga, a glasnik iznad puta jeste
opominjač koji se nalazi u srcu svakog vjernika.“ (15)
„Da nije ljubavi ne bi se spojilo brdo s brdom i rodilo dolinu. Da nije ljubavi ne
bi se ptica skrasila uz pticu i sagradila gnijezdo. Da nije ljubavi ne bi nebesa
plakala da oplode Zemlju, niti bi se razvili plodovi proljeća. Da nije ljubavi ne
bi ni svijeta bilo.“ (Ali Et-Tantawi)
Svrha stvorenja koja slobodnu volju imaju jeste da dostignu stepen ljubavi prema
Stvoritelju, te tako ostvare suštinu i cilj svoga postojanja. Onaj koji istinski
voli, svom Voljenom pokoran je, i samo na taj način će osjetiti potpunu slast
ljubavi i svrhu svoga bitisanja, ostvariti harmoniju u sebi i oko sebe je širiti,
bivajući konstruktivni element društva, a ne destruktivni. Zato kaže Allah u
Kur’anu : „Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da Mi ibadet čine.“ (16)
Ibadet jeste termin koji označava obožavanje, kao najviši stupanj ljubavi, uz
pokornost koja iz njega slijedi, jer vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost,
skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Pravi i potpuni vjernik
dostiže svrhu bitisanja na ovome svijetu, on je taj koji najpotpunije, od svih
drugih ljudi koji nisu na tom stupnju, izvrsava ono zbog čega je stvoren. To je
zato što je on spoznao svrhu života na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha života
da samo Allahu ibadet činimo, da se Njemu u potpunosti predamo, svojom nutrinom i
vanštinom, što iziskuje da Mu se potpuno pokorimo u onome u čemu nam je naredio da
Mu se pokovaramo, a da izbegnemo ono što nam je naredio da izbjegavamo, ali i da ta
pokornost bude ispunjena ljubavlju kao njenim pokretacem, najvišim stepenom
ljubavi, obožavanjem. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu
od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija
vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija
vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu
pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom
i u nasoj duši, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna
ili ne, onda kada uspemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u
nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo
svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno.
„Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da mi ibadet čine.“ Kaže Gazali: „Drugim
riječima: Mi smo stvorili srce, dali mu vlast i vojsku te mu dušu učinili jahalicom
da na njoj prelazi put od Zemlje do najviših visina. Pa ako želi pravilno da
iskoristi ovu blagodat, u svojoj državi treba da treba da zaposjedne mjesto
vladara, da se usmjeri i zaputi ka božanskoj prisutnosti, da budući svijet smatra
svojom domovinom i mjestom gdje će se nastaniti, da mu duša bude jahalica, da mu
ovaj svijet bude usputno boravište, da mu ruke i noge budu sluge, da mu razum bude
ministar, da mu strast bude radna snaga, da mu srdžba bude policija i da mu
osjetila budu komunikacioni sistem, tako što bi svako čulo pratilo i prikupljalo
podatke iz zasebne oblasti za koju je osposobljeno… Ako ti neki od pomenutih organa
tvoje države bude neposlušan i ne bude dobro obavljao svoju funkciju, kao što su
strast ili srdžba, ti treba da se boriš protiv njih, ali ne i da ih ubijaš, jer su
ti potrebni za funkcionisanje države. Ako tako budes postupao, ispunićeš svoju
obavezu spram, ukazane blagodati i zaslužićeš da budes nagrađen, kad za to dodje
vrijeme. A ako ne budeš tako postupao, bićeš nesretan i zaslužićeš da budeš
kažnjen.“ (17)
Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obožavanje Allaha,

kao što već rekoh, znači, prije svega, čovjekovo oslobođenje od obožavanja
materije, strasti, požuda, položaja… Ljudska duša odvojena iz svijeta gdje je Allah
prvobitno stvorio duše, odvojene iz svoje domovine, zaogrnute materijalnim
ogrtačem, tijelom, koje je sredstvo preko kojeg duše operiraju u pojavnome svijetu.
U njima su ostavljeni putokazi, čista neiskvarena priroda koja osjeća Ko je njen
Stvoritelj i Ko je Taj kome sve njene težnje usmjerene moraju biti. Izvori ljudske
percepcije i razum su dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i
uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili
Uputa. Iz toga zaključujemo da nije lijepo ono što mi kažemo da je lijepo nego ono
što Allah kaže da je lijepo, niti je ružno ono što mi kažemo da je ružno već ono
što Bog kaže da je ružno, niti je pravedno ono što mi mislimo da je pravedno već
ono što Bog kaže da je pravedno. To je zato što naš razum kao i čula nam ne daju
vjernu sliku onoga što posmatramo ili o njemu mislimo već na njih ima mnogo uticaja
(od rođenja pa do sad) i nemoguće je da budu apsolutno objektivni. A apsolutno
objektivno može procjenjivati samo onaj koji je i sam Apsolutno Savršen i iznad
svega stvorenog i na Kojeg ne utiču spoljni uticaji a On utiče na sve. Naše se
mišljenje o pravednom, lijepom, ružnom mijenja pod raznim uticajima, i poklapa se
sa onim što Uzvišeni kaže srazmerno tome koliko su nam srca (ne)zaprljana tokom
ovog života.
Navešćemo jedan primjer putokaza u našoj duši. Nama nije potrebno da vidimo vodu da
bismo vjerovali da ona postoji, već je dovoljno da osjetimo žeđ za vodom i da
automatski znamo da ona postoji. Mi u sebi osjećamo žeđ za apsolutnom (savršenom)
pravdom. Ako žeđ za vodom ukazuje na postojanje vode, onda žeđ za savršenom pravdom
ukazuje na postojanje te pravde. Međutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom
svijetu, onda mora doći dan i čas kada će mjerila pravde biti uspostavljena, kada
će računi biti polagani i poravnati. Ali, odkud ta žeđ u nama? Da li može žeđ za
nečim savršenim poticati od nečega što je i samo nesavršeno, od nas, ili je izvor
toga onaj koji je sam Savršen? On je to utisnuo u našu dušu još na rođenju da nam
bude putokaz, kao što umjetnik utisne svoj pečat u djelo koje uradi, da bi na
autora ukazao. Znači izvor je Apsolutno Savršeno Pravedni. To je samo jedan od
primjera putokaza koji na Njega ukazuju. Putokazi u duši ukazuju na Njega,
Stvoritelja, i postoji čežnja za povratak Njemu, koja se vremenom može ugušiti
usljed utjecaja tijela na dušu, i pokoravanja duše tjelesnim prohtjevima. Svaki
čovjek zdravog razuma i prirode zna da je stvoren i Njegov Stvoritelj mu je ostavio
putokaze u duši preko kojih će doći do spoznaje Onog Istinskog Voljenog, bivajući
vođen Uputom koju je On spustio preko svoje posljednje Objave. Kada čovjek očisti
svoju unutrašnjost i njome prostruje vjetrovi ljubavi, njegova duša ispušta zvuk
čežnje za Voljenim koji ju je stvorio u njenom prvom staništu, i teži za povratkom
Njemu. To je smisao cijeloga života. Onaj ko je iskren u svojoj ljubavi, on je i
savršeno pokoran Voljenom, jer taj voli ono što Voljeni voli, želi ono što Voljeni
želi i radi ono što je Voljeni, Koji najbolje zna šta je dobro, naredio da radi.
Tako se ostvaruje gorespomenuta savršena harmonija unutar i oko vjernika

zaljubljenika, koji je spoznao i okusio ljubav prema Onome koji Jedini zaslužuje da
bude voljen. To je svrha ibadeta koji je svrha našeg stvaranja od strane
Stvoritelja. Kada zavoli Njega, onda će sve ostalo voljeti radi Njega i On će biti
uzrokom ljubavi prema stvorenjima. Bolje rečeno, sve ljubavi arifa (onog koji je
spoznao Allaha) koje su usmjerene prema stvorenjima su ustvari odsjaji ljubavi koja
je usmjerena prema Stvoritelju, i on voli onoga koga Allah voli i to zato što ga
Allah voli. To je ljubav prema stvorenjima u ime Allaha, koja slijedi iz one
savršene ljubavi prema Allahu, i koja je uopšte najispravnija i najiskrenija ljubav
prema stvorenom, bez očekivanja ičega zauzvrat od tog stvorenja.
Ljubav prema nekom stvorenju traje onoliko koliko uzrok te ljubavi opstoji. Pa ako
neko nekog voli radi koristi koju od njega ima, onda će ga on voljeti dokle je god
uzrok njegove ljubavi prisutan. Ali ako je uzrok ljubavi prema stvorenom Onaj koji
je Vječan, onda je i ljubav vjernika prema stvorenom takva, te je zato to
najiskreniji vid ljubavi prema stvorenom i samo oni koji su se takvom ljubavlju
međusobno voljeli na Sudnjem danu će biti prijatelji kao i na dunjaluku, a oni koji
su se voljeli iz drugačijih pobuda ili interesa, na Sudnjem danu će neprijatelji
jedni drugima biti.
Koliko je samo čista i veličanstvena ljubav radi Allaha možemo vidjeti iz sljedećih
predaja:
Rekao je Allahov Poslanik, s.a.w.s.: „Allah Uzvišeni će na Sudnjem Danu reći: ’Gdje
su oni koji su se radi Veličanstva Mojeg voljeli? Danas ću ih smjestiti u Svoj
hlad, na dan kada neće biti drugog hlada osim Mojeg.’“ (18) I rekao je Allah
Uzvišeni: „Oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli imat će minbere od
svjetlosti na kojima će im pozavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ (19)
„Slavljen neka je Onaj Koji je Svojom moći učinio srca sklonim da vole, onako kako
je On htio i kada je to htio. S ljubavlju je stvorio stvorenja shodno mudrosti
Njegovoj. Među stvorenjima ju je podijelio po vrstama i kategorijama i detaljno je
pojasnio. Voljenog je pridodao onome ko ga voli, bez obzira griješio ovaj u svojoj
ljubav ili ne, i tom ga je ljubavlju učinio sretnim ili upropaštenim. Shodno
ljubavi, ljudi se dijele na one koji vole Milostivog, na one koji vole idole, vatru
i križ, svoju domovinu i braću, žene i djecu, trgovinu, vjeru, pjesme i na one koji
vole Kur’an. Allah Uzvišeni odlikovao je one koji vole Njega, Njegovu Knjigu i
Poslanika, s.a.w.s., nad ostalim koji vole nešto drugo. S ljubavlju i zbog ljubavi
stvorena su nebesa i Zemlja i ostala stvorenja. Radi nje se galaksije pokreću koje
svemirom kruže, i zbog njeg su kretanja dostigla svoj vrhunac. Radi nje je spojen
početak sa krajem, i ljubav je ta koja je duše podstakla da traže svoj cilj i
postignu ono što žele. S njom, a ne sa nečim drugim, ostvarile su nade svoje i
živjele ugodnim životom, i okusile slast vjere kada su postale zadovoljne da im
Allah bude Gospodar, Islam vjera, a Muhammed, s.a.w.s., Poslanik.“ (Ibnul-Qajjim)
(20)
„Ljubav prouzrokuje kretanje duše i stvara u njoj jaku želju za nečim. Duša je,
poput vatre, u svojoj osnovi stvorena pokretljivom. Ljubav je njeno prirodno
kretanje, tako da onaj ko zavoli nešto, u toj ljubavi nalazi slast i odmor za
dušu.“ (Ibnul-Qajjim) (21)
„Ljubav prema Njemu i u ime Njega jeste potpuna ljubav i jedna od njenih nužnih
propratnih pojava, a ne njen nedostatak. Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav
prema svemu što on voli kao i ljubav prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i
dovesti u okrilje zadovoljsta voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu
pomoći na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i što će mu osigurani Njegovu
ljubav i blizinu?“ (Ibnul-Qajjim) (22)
Ljubav prema Allahu jeste apsolutna, a ljubav prema stvorenjima relativna. Sve
ljubavi prema onome što je stvoreno su kao rijeke i rječice koje izviru iz
nepresušnog vrela ljubavi prema Stvoritelju Uzvišenom čije je korito srce vjernika…
Gazali nam govori da probuđeno srce ne može ni za trenutak zanemariti posmatranje
Njegovoj djela, da ne razmišlja kako i na čemu počiva Njegovo Uzvišeno Biće. Sve
ljubavi su samo sjene ljubavi prema Allahu, a pravi vjernik može voljeti samo Njega
jer sve ostalo voli radi Njega, i Njegovo zadovoljstvo vjernikom će se prosuti kao
milost na njega u vidu dozvole gledanja u Njega u Džennetu. Zbog toga je nužno da
se spozna da sve stvari svjedoče i pokazuju trag Njegove Moći te trag odsjaja
svjetla Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz svega toga izbija odsjaj ljepote koja je
od Njega, tako da se u svemu On pokazuje svojim stvaranjem i mudrošću…
„Pošto smo sve ovo objasnili, znamo da je ljubav koju je Allah naredio i sve radi
nje stvorio – ljubav prema Njemu, Onome Koji nema druga, i ona podrazumijeva
robovanje samo Njemu. Postoji više vrsta ljubavi po kvantitetu i kvalitetu, a
najviše spomena je bilo o ljubavi prema Uzvišenom Allahu, o onome što je vezano za
Njega, poput ibadeta, pokajanja, skrušenosti.“ (Ibnu-l-Qajjim (23)
Kaže Gazali: „Znaj da Istinska ljubav i iskreni odnosi pripadaju samo Allahu
Uzvišenom, a s pravom se može reći da je ona pravi i krajnji cilj svih stepeni. A
svrha svih odgoja i čišćenja nije nista drugo do odgoj i cišćenje od svega što
smeta i utiče na ljubav prema Allahu Uzvišenom.“ (24) To je uvođenje u vrt
zaljubljenih i šetalište čežnjom ispunjenih…
Bilješke:
1-Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Rewdatu-l-muhibbin we nuzhetu-l-muštaqin, str. 3., Darul-
kutubil-’ilmijjeh, Bejrut, 1403. h.g.-1983. Pored izvornog djela Rewdatu-l-
muhibbin, korišćen je i sažetak ovog djela Itihafu-l-’ašiqin, šejha Raida ibn
Sabrija, Aman, Jordan.
2-Ebū Seid El-Hasan ibn El-Hasan El-Basri. Očevo mu je ime Jesar El-Basri, bio je
od zarobljenika Mejsana pri osvajanju Perzije i rob Zejdu ibn Sabitu r.a. Rođen je
u predžadnjoj godini hilafeta Omera r.a. u Medini. Preselio je u Basru nakon
pogibije Osmana r.a. Vidio je Osmana i Aliju i sreo Talhu i Aišu (radijallahu
‘anuhuma). Prenosi od ashaba popout: Ebū Bekra Es-Sekafija, Enesa ibn Malika,
Semure ibn Džunduba (radijallahu ‘anhum). Bio je imam svoga vremena i ostalih
vremena, preteča u znanju, zuhdu, mudrosti i ibadetu, a njegov govor je bio
najsličniji govoru vjerovjesnika. Umro je u Redžebu 110. h.g., rahimehullah.
Vidjeti: Ahmed Ferid, Min e’alami-s-selef, 1/139., Daru-l-iman, prvo izdanje, 1418.
h.g.-1998.
3-Fudajl ibn ’Ijad, Ebu Ali Et-Temimi El-Jerbu’i El-Merwezi, šejh Harema, bio je
imam rabbanijj, odgojen i koji odgaja, pobožan i postojan u vjeri, velikan islama.
Živio je u Mekki, i umro je 187. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Tezkiretu-l-huffaz,
1/245.
4-Abdullah ibn Mubarek ibn Wadih Et-Temimi, veliki učenjak, pobožnjak, zahid i
mudžahid od prvih generacija. Jedne godine bi išao u džihad a sljedeće bi išao na
hadždž. Vidjeti: Ahmed Ferid, Min e’alami-s-selef, 2/5., Daru-l-iman, prvo izdanje,
1418. h.g.-1998.
5-Sirri Es-Seqati, veliki učenjak, pobožnjak, zahid i mudrac kojeg islamski
učenjaci puno citiraju kada su u pitanju teme vezane za put ka Allahu. Vidjeti:
Ibnu-l-Qajjim, Medaridzu-s-salikin, Rewdatu-l-muhibbin i dr.
6-Ebu-l-Qasim Džunejd ibn Muhammed El-Bagdadi’, jedan od islamskih velikana i
velikih poznavaoca vjere. Rodio se, živio i umro u Bagdadu. Ibnu-l-Esir o njemu
kaže da je bio imam vremena u kojem je živio. Učenjaci ga ubrajaju u prvog čovjeka
svog sufijskog pravca, zato što je svoj pravac uskladio sa Kur’anom i Sunnetom i
nije zastupao iskrivljenja vjerovanja. Svoje je principe štitio od pretjerivanja i
izbjegavao je sve ono što se kosi sa Šerijatom. Jedna od njegovih izreka jeste:
„Naš put je regulisan Kur’anom i Sunnetom“, i „Onoga ko ne nauči Kur’an napamet i
ne ovlada fikhom ne treba slijediti.“ Umro je ovaj prvak islama 297. h.g. Vidjeti:
Ibnu-l-Esir, Rewdatu-n-nazirin, Ibn Hallikan, Wefejatu-l-e’ajan, 1/117.; Ebu
Nu’ajm, Hiljetu-l-ewlija’, 10/255.; El-Hatib El-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 7/241.
7-Ebu Talib El-Mekki, Muhamemd ibn Ali ibn ’Atijjeh, veliki pobožnjak iz prvih
generacija, puno je spominjao Allaha, bio je zahid, dobar čovjek i sa puno ibadeta
i prenosio je hadise od više selefa. Napisao je djelo Qutu-l-qulub, za koje Ibn
Tejmijje kaže: „Što se tiče knjige Qutu-l-qulub, i knjige Ihja’ koja slijedi ono
što ovaj spominje od djela srca, poput sabura, zahvalnosti, ljubavi, tewekkula,
tewhida i tome slično, Ebu Talib je učeniji u hadisu i predajama, i govoru učenjaka
o djelima srca od sufija i drugih mimo njih, nego Ebu Hamid El-Gazali, i njegov je
govor tačniji i precizniji, i dalji od novotarije, s tim da u Qutu-l-qulub ima
slabih i apokrifnih hadisa, i mnogih odbačenih stvari.“ Odrastao u Mekki a umro u
Bagdadu 386. h.g. Vidjeti: Ibn Hallikan, Wefejatu-l-e’ajan, 4/303.; Ibn Kesir, El-
bidaje we-n-nihaje, 11/365., Daru ihjai-t-turasi-l-’arebijji, 1408. h.g.-1988. i
Medžmu’u-l-fetawa, 10/551-552.
8-Sehl ibn Abdillah Et-Tusteri, bio je zahid, imao je veoma lijepe i poučne vazove,
i napisao je knjigu o pokuđenosti ilmu-l-kelama, puno je volio da uči i podučava
hadis, i umro je 283. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijeru e’alami-n-nubela’, 13/330.
9-Ebu Sulejman Ed-Darrani, Abdurrahman ibn Ahmed El-’Ansi, zahid svog vremena i
sljedbenik Sunneta, umro je 205. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijeru e’lami-n-nubela’,
10/182.
10-Jusuf ibn Esbat je imam, zahid, pobožnjak, od velikana šejhova, imao je veoma
lijepa predavanja i mudrosti, bio je od onih koji bdiju na Allahovim granicama.
Umro je 195. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijeru e’alami-n-nubela’, 9/169., i Ibn
Hadžer, Tehzibu-t-tehzib, 11/358.
11-Huzejfe ibn Qatade El-Mer’aši, bio je od skromnih i poniznih pobožnjaka, družio
se sa Sufjanom Es-Sewrijem i od njega slušao nauku. Vidjeti: Ebu Nu’ajm, Hiljetu-l-
ewlija’, 8/267.
12-Ma’ruf El-Kerhi, Ebu Mahfuz ibn Fejruz, od roditelja kršćana, a on je primio
Islam. Bio je poznat po tome što je bio dobar daija pa su mu se ljudi odazivali
masovno. Umro je u Bagdadu 200. h.g. Vidjeti: Ibn Hallikan, Wefejatu-l-e’ajan,
5/231.
13-Ebu Abdullah, ’Amr ibn Osman ibn Kureb od stanovnika Mekke, koji se zatim
preselio u Bagdad gdje je ostao do svoje smrti. Bio je veliki pobožnjak i mudrac,
ima napisana djela o tesawwufu, umro je 291. h.g. Vidjeti: Ebu Abdurrahman Es-
Sulemi, Tabeqatu-s-sufijje, 200., i Tarihu Bagdad, 12/233.
14-Vidjeti: Ibnul Qajjim El Džewzijje, Rewdadu-l-muhibbin, 59.,
15-Hadis je Sahih, biljezi ga Ahmed u Musnedu.
16-Kur’an, 51:56
17-Vidjeti: Ebu Hamid El-Gazali, Ihja’u ’ulumiddin.
18-Hadis je sahih, bilježi Muslim pod brojem 2566.
19-Hadis kudsi, bilježi Ahmed u Musnedu, 5/239., Tirmizi u Sunenu, 4/597., Ibn
Hibban u Sahihu, 2/338 i drugi. Kaže Tirmizi: „Ovaj hadis je hasen-sahih.“
20-Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Rewdatu-l-muhibbin we nuzhetu-l-muštaqin, str. 3-4.,
Darul-kutubil-’ilmijjeh, Bejrut, 1403. h.g.-1983. Pored izvornog djela Rewdatu-l-
21-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
23-Vidjeti: Šejtanove zamke, 229
24-Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-mehabbeh.
-----------------------------------------------------------------------------------
---

Najbolja definicija ljubavi na koju sam naišao jeste Ibnul Qajjimova definicija
gdje kaže: „Sve kretnje, bilo u višim ili nižin svjetovima, rezultat su volje i
ljubavi. S njom i radi nje se pokreće ovaj kosmos. Ona je osnovni razlog djela i
njihov cilj. S njom i radi nje stvoreni su svjetovi. U kosmosu se ne desi ni jedan
pokret, a da nije rezultat volje i ljubavi koja je njegov uzrok i cilj. Suština
ljubavi jeste kretanje duše onog koji voli prema svom voljenom. Ljubav je ustvari
neprestano kretanje. Vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna
predanost i pokornost voljenom. Ljubav je istina s kojom, i radi koje su stvorena
nebesa i Zemlja, ovaj i onaj svijet (…) Istina s kojom i radi koje su stvorena sva
stvorenja jeste obožavanje samo Allaha dž.s. a to je vrhunac ljubavi prema Njemu.
To je skrušenost, poniznost i pridržavanje svih Njegovih naredbi i zabrana,
smatranje istinitom Njegove nagrade i kazne. Radi ovoga je Allah dž.š. slao
poslanike, i objavio knjige, stvorio Džennet i Džehennem, nebesa i Zemlju.“ (1)
Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem je rekao: „Allah dž.š. navodi kao
primjer put bez krivina, a sa strana tog puta su dva zida. Na zidovima se nalaze
mnogobrojna otvorena vrata, a na vratima se nalaze zastori. Na kraju puta se nalazi
glasnik koji govori: „O ljudi, krenite ovim putem i nemojte oklijevati.“ Iznad puta
se nalazi drugi glasnik koji, kada neko htjedne da zaviri kroz vrata, kaže: „Teško
tebi, ne zaviruj, jer ako to uradis, ući ćes kroz vrata.“ Ovaj put je Islam,
zastori na vratima su Allahove dž.š. granice, otvorena vrata su Allahove dž.š.
zabrane, glasnik na kraju puta je Allahova dž.š. Knjiga, a glasnik iznad puta jeste
opominjač koji se nalazi u srcu svakog vjernika.“ (2)
„Da nije ljubavi ne bi se spojilo brdo s brdom i rodilo dolinu. Da nije ljubavi ne
bi se ptica skrasila uz pticu i sagradila gnijezdo. Da nije ljubavi ne bi nebesa
plakala da oplode Zemlju, niti bi se razvili plodovi proljeća. Da nije ljubavi ne
bi ni svijeta bilo.“ (Ali Et-Tantawi)
Svrha stvorenja koja slobodnu volju imaju jeste da dostignu stepen ljubavi prema
Stvoritelju, te tako ostvare suštinu i cilj svoga postojanja. Onaj koji istinski
voli, svom Voljenom pokoran je, i samo na taj način će osjetiti potpunu slast
ljubavi i svrhu svoga bitisanja, ostvariti harmoniju u sebi i oko sebe je širiti,
bivajući konstruktivni element društva, a ne destruktivni. Zato kaže Allah u
Kur’anu : „Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da Mi ibadet čine.“ (3) Ibadet
jeste termin koji označava obožavanje, kao najviši stupanj ljubavi, uz pokornost
koja iz njega slijedi, jer vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i
potpuna predanost i pokornost voljenom. Pravi i potpuni vjernik dostiže svrhu
bitisanja na ovome svijetu, on je taj koji najpotpunije, od svih drugih ljudi koji
nisu na tom stupnju, izvrsava ono zbog čega je stvoren. To je zato što je on
spoznao svrhu života na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha života da samo Allahu
ibadet činimo, da se Njemu u potpunosti predamo, svojom nutrinom i vanštinom, što
iziskuje da Mu se potpuno pokorimo u onome u čemu nam je naredio da Mu se
pokovaramo, a da izbegnemo ono što nam je naredio da izbjegavamo, ali i da ta
pokornost bude ispunjena ljubavlju kao njenim pokretacem, najvišim stepenom
ljubavi, obožavanjem. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu
od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija
vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija
vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu
pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom
i u nasoj duši, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna
ili ne, onda kada uspemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u
nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo
svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno.
„Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da mi ibadet čine.“ Kaže Gazali: „Drugim
riječima: Mi smo stvorili srce, dali mu vlast i vojsku te mu dušu učinili jahalicom
da na njoj prelazi put od Zemlje do najviših visina. Pa ako želi pravilno da
iskoristi ovu blagodat, u svojoj državi treba da treba da zaposjedne mjesto
vladara, da se usmjeri i zaputi ka božanskoj prisutnosti, da budući svijet smatra
svojom domovinom i mjestom gdje će se nastaniti, da mu duša bude jahalica, da mu
ovaj svijet bude usputno boravište, da mu ruke i noge budu sluge, da mu razum bude
miništar, da mu strast bude radna snaga, da mu srdžba bude poličija i da mu
osjetila budu komunikacioni sistem, tako što bi svako čulo pratilo i prikupljalo
podatke iz zasebne oblasti za koju je osposobljeno… Ako ti neki od pomenutih organa
tvoje države bude neposlušan i ne bude dobro obavljao svoju funkciju, kao što su
strast ili srdžba, ti treba da se boriš protiv njih, ali ne i da ih ubijaš, jer su
ti potrebni za funkcionisanje države. Ako tako budes postupao, ispunićeš svoju
obavezu spram, ukazane blagodati i zaslužićeš da budes nagrađen, kad za to dodje
vrijeme. A ako ne budeš tako postupao, bićeš nesretan i zaslužićeš da budeš
kažnjen.“ (4)
Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obožavanje Allaha,

kao što već rekoh, znači, prije svega, čovjekovo oslobođenje od obožavanja
materije, strasti, požuda, položaja… Ljudska duša odvojena iz svijeta gdje je Allah
prvobitno stvorio duše, odvojene iz svoje domovine, zaogrnute materijalnim
ogrtačem, tijelom, koje je sredstvo preko kojeg duše operiraju u pojavnome svijetu.
U njima su ostavljeni putokazi, čista neiskvarena priroda koja osjeća Ko je njen

Stvoritelj i Ko je Taj kome sve njene težnje usmjerene moraju biti. Izvori ljudske
percepcije i razum su dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i
uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili
Uputa. Iz toga zaključujemo da nije lijepo ono što mi kažemo da je lijepo nego ono
što Allah kaže da je lijepo, niti je ružno ono što mi kažemo da je ružno već ono
što Bog kaže da je ružno, niti je pravedno ono što mi mislimo da je pravedno već
ono što Bog kaže da je pravedno. To je zato što naš razum kao i čula nam ne daju
vjernu sliku onoga što posmatramo ili o njemu mislimo već na njih ima mnogo uticaja
(od rođenja pa do sad) i nemoguće je da budu apsolutno objektivni. A apsolutno
objektivno može procjenjivati samo onaj koji je i sam Apsolutno Savršen i iznad
svega stvorenog i na Kojeg ne utiču spoljni uticaji a On utiče na sve. Naše se
mišljenje o pravednom, lijepom, ružnom mijenja pod raznim uticajima, i poklapa se
sa onim što Uzvišeni kaže srazmerno tome koliko su nam srca (ne)zaprljana tokom
ovog života.
Navešćemo jedan primjer putokaza u našoj duši. Nama nije potrebno da vidimo vodu da
bismo vjerovali da ona postoji, već je dovoljno da osjetimo žeđ za vodom i da
automatski znamo da ona postoji. Mi u sebi osjećamo žeđ za apsolutnom (savršenom)
pravdom. Ako žeđ za vodom ukazuje na postojanje vode, onda žeđ za savršenom pravdom
ukazuje na postojanje te pravde. Međutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom
svijetu, onda mora doći dan i čas kada će mjerila pravde biti uspostavljena, kada
će računi biti polagani i poravnati. Ali, odkud ta žeđ u nama? Da li može žeđ za
nečim savršenim poticati od nečega što je i samo nesavršeno, od nas, ili je izvor
toga onaj koji je sam Savršen? On je to utisnuo u našu dušu još na rođenju da nam
bude putokaz, kao što umjetnik utisne svoj pečat u djelo koje uradi, da bi na
autora ukazao. Znači izvor je Apsolutno Savršeno Pravedni. To je samo jedan od
primjera putokaza koji na Njega ukazuju. Putokazi u duši ukazuju na Njega,
Stvoritelja, i postoji čežnja za povratak Njemu, koja se vremenom može ugušiti
usljed utjecaja tijela na dušu, i pokoravanja duše tjelesnim prohtjevima. Svaki
čovjek zdravog razuma i prirode zna da je stvoren i Njegov Stvoritelj mu je ostavio
putokaze u duši preko kojih će doći do spoznaje Onog Istinskog Voljenog, bivajući
vođen Uputom koju je On spustio preko svoje posljednje Objave. Kada čovjek očisti
svoju unutrašnjost i njome prostruje vjetrovi ljubavi, njegova duša ispušta zvuk
čežnje za Voljenim koji ju je stvorio u njenom prvom staništu, i teži za povratkom
Njemu. To je smisao cijeloga života. Onaj ko je iskren u svojoj ljubavi, on je i
savršeno pokoran Voljenom, jer taj voli ono što Voljeni voli, želi ono što Voljeni
želi i radi ono što je Voljeni, Koji najbolje zna šta je dobro, naredio da radi.
Tako se ostvaruje gorespomenuta savršena harmonija unutar i oko vjernika
zaljubljenika, koji je spoznao i okusio ljubav prema Onome koji Jedini zaslužuje da
bude voljen. To je svrha ibadeta koji je svrha našeg stvaranja od strane
Stvoritelja. Kada zavoli Njega, onda će sve ostalo voljeti radi Njega i On će biti
uzrokom ljubavi prema stvorenjima. Bolje rečeno, sve ljubavi arifa (onog koji je
spoznao Allaha) koje su usmjerene prema stvorenjima su ustvari odsjaji ljubavi koja
je usmjerena prema Stvoritelju, i on voli onoga koga Allah voli i to zato što ga
Allah voli. To je ljubav prema stvorenjima u ime Allaha, koja slijedi iz one
savršene ljubavi prema Allahu, i koja je uopšte najispravnija i najiskrenija ljubav
prema stvorenom, bez očekivanja ičega zauzvrat od tog stvorenja.
Ljubav prema nekom stvorenju traje onoliko koliko uzrok te ljubavi opstoji. Pa ako
neko nekog voli radi koristi koju od njega ima, onda će ga on voljeti dokle je god
uzrok njegove ljubavi prisutan. Ali ako je uzrok ljubavi prema stvorenom Onaj koji
je Vječan, onda je i ljubav vjernika prema stvorenom takva, te je zato to
najiskreniji vid ljubavi prema stvorenom i samo oni koji su se takvom ljubavlju
međusobno voljeli na Sudnjem danu će biti prijatelji kao i na dunjaluku, a oni koji
su se voljeli iz drugačijih pobuda ili interesa, na Sudnjem danu će neprijatelji
jedni drugima biti.
Koliko je samo čista i veličanstvena ljubav radi Allaha možemo vidjeti iz sljedećih
predaja:
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Allah Uzvišeni će na

Sudnjem Danu reći: ’Gdje su oni koji su se radi Veličanstva Mojeg voljeli? Danas ću
ih smjestiti u Svoj hlad, na dan kada neće biti drugog hlada osim Mojeg.’“ (5) I
rekao je Allah Uzvišeni: „Oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli imat će
minbere od svjetlosti na kojima će im pozavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ (6)
„Slavljen neka je Onaj Koji je Svojom moći učinio srca sklonim da vole, onako kako
je On htio i kada je to htio. S ljubavlju je stvorio stvorenja shodno mudrosti
Njegovoj. Među stvorenjima ju je podijelio po vrstama i kategorijama i detaljno je
pojasnio. Voljenog je pridodao onome ko ga voli, bez obzira griješio ovaj u svojoj
ljubav ili ne, i tom ga je ljubavlju učinio sretnim ili upropaštenim. Shodno
ljubavi, ljudi se dijele na one koji vole Milostivog, na one koji vole idole, vatru
i križ, svoju domovinu i braću, žene i djecu, trgovinu, vjeru, pjesme i na one koji
vole Kur’an. Allah Uzvišeni odlikovao je one koji vole Njega, Njegovu Knjigu i
Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, nad ostalim koji vole nešto drugo. S
ljubavlju i zbog ljubavi stvorena su nebesa i Zemlja i ostala stvorenja. Radi nje
se galaksije pokreću koje svemirom kruže, i zbog njeg su kretanja dostigla svoj
vrhunac. Radi nje je spojen početak sa krajem, i ljubav je ta koja je duše
podstakla da traže svoj cilj i postignu ono što žele. S njom, a ne sa nečim drugim,
ostvarile su nade svoje i živjele ugodnim životom, i okusile slast vjere kada su
postale zadovoljne da im Allah bude Gospodar, Islam vjera, a Muhammed, sallallahu
‘alejhi we sellem, Poslanik.“ (Ibnul-Qajjim) (7)
„Ljubav prouzrokuje kretanje duše i stvara u njoj jaku želju za nečim. Duša je,
poput vatre, u svojoj osnovi stvorena pokretljivom. Ljubav je njeno prirodno
kretanje, tako da onaj ko zavoli nešto, u toj ljubavi nalazi slast i odmor za
dušu.“ (Ibnul-Qajjim) (8)
„Ljubav prema Njemu i u ime Njega jeste potpuna ljubav i jedna od njenih nužnih
propratnih pojava, a ne njen nedostatak. Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav
prema svemu što on voli kao i ljubav prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i
dovesti u okrilje zadovoljsta voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu
pomoći na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i što će mu osigurani Njegovu
ljubav i blizinu?“ (Ibnul-Qajjim) (9)
Ljubav prema Allahu jeste apsolutna, a ljubav prema stvorenjima relativna. Sve
ljubavi prema onome što je stvoreno su kao rijeke i rječice koje izviru iz
nepresušnog vrela ljubavi prema Stvoritelju Uzvišenom čije je korito srce vjernika…
Gazali nam govori da probuđeno srce ne može ni za trenutak zanemariti posmatranje
Njegovoj djela, da ne razmišlja kako i na čemu počiva Njegovo Uzvišeno Biće. Sve
ljubavi su samo sjene ljubavi prema Allahu, a pravi vjernik može voljeti samo Njega
jer sve ostalo voli radi Njega, i Njegovo zadovoljstvo vjernikom će se prosuti kao
milost na njega u vidu dozvole gledanja u Njega u Džennetu. Zbog toga je nužno da
se spozna da sve stvari svjedoče i pokazuju trag Njegove Moći te trag odsjaja
svjetla Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz svega toga izbija odsjaj ljepote koja je
od Njega, tako da se u svemu On pokazuje svojim stvaranjem i mudrošću…
„Pošto smo sve ovo objasnili, znamo da je ljubav koju je Allah naredio i sve radi
nje stvorio – ljubav prema Njemu, Onome Koji nema druga, i ona podrazumijeva
robovanje samo Njemu. Postoji više vrsta ljubavi po kvantitetu i kvalitetu, a
najviše spomena je bilo o ljubavi prema Uzvišenom Allahu, o onome što je vezano za
Njega, poput ibadeta, pokajanja, skrušenosti.“ (Ibnu-l-Qajjim (10)
Kaže Gazali: „Znaj da Istinska ljubav i iskreni odnosi pripadaju samo Allahu
Uzvišenom, a s pravom se može reći da je ona pravi i krajnji cilj svih stepeni. A
svrha svih odgoja i čišćenja nije ništa drugo do odgoj i cišćenje od svega što
smeta i utiče na ljubav prema Allahu Uzvišenom.“ (11) To je uvođenje u vrt
zaljubljenih i šetalište čežnjom ispunjenih…
Greške u ljubavi
„Ljubav kad se pojavi, blista; slavljen neka je Onaj Ko joj svjetlost podari, lica
predivnog; Uzvišen neka je Onaj Koji je stvori. Ljepota joj prelazi granice mašte i
zbog toga onaj koji gleda-place… Ona može biti veoma bolna, ako je usmjerena prema
stvorenju mimo Allaha, jer je stvorenje manjkavo, i ono treba cilj relativne
ljubavi, za koju smo gore rekli da se osjeća prema stvorenom, a ne apsolutne. Tu
mnogi grijese, i njima ljubav usmjerena u pogresnom smjeru biva grobom, i to su
gorespomenuti utopljenici, dok su oni koji su svoju ljubav u apsolutnom smislu
usmjerili u pravom smjeru, istinski zaljubljenici i dobitnici u životu na ovom i na
budućem svijetu.
Kada se ljubav usmjeri u pravom smjeru, onda će sama posljedica toga biti ispravna
i iskrena ljubav prema stvorenjima je jedan od plodova takve ljubavi. Ako ljubav
usmjerena prema stvorenju zamagljuje ljubav koja se osjeća prema Stvoritelju, onda
se može reci da je to pogresno usmjerena ljubav neiskusnih zaljubljenika. Istinski
zaljubljenik, perfekcionist u ljubavi, sebi neće dozvoliti da njegova ljubav bude
manjkava, ni da uzrok njegove ljubavi bude manjkav. Znajući da je sve stvoreno
manjkavo, on usmjerava svoju ljubav prema Apsolutno Savršenom i Vječnom Voljenom
koji će nam zasigurno na nju uzvratiti i nikada nicije srce, ka Njemu usmjereno,
neće slomiti i Koji će tu ljubav upotpuniti i svjetloscu ispravnog usmjeravanja
pocastiti.
Objašnjava nam zaljubljenik Ibnu-l-Qajjim tri glavne vrste ljubavi:
„Postoje tri vrste ljubavi:
– Ljubav prema Allahu,

– Ljubav u ime Njega i
– Ljubav koja je pored Allaha usmjerena nekom drugom.“
Onda pojašnjava da ljubav mora biti usmjerena prema Allahu Uzvišenom, i da ljubav
prema stvorenjima mora biti zasnovana na ljubavi prema Onome koji je cilj u toj
ljubavi: „Ljubav prema„Ljubav prema Njemu i radi Njega jeste potpuna ljubav i jedna
od njenih nužnih propratnih pojava, a ne njen nedostatak.“ A zatim objašnjava kada
to ljubav prema nečemu drugom biva zasnovano na ljubavi prema Njemu Uzvišenom:
„Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav prema svemu što on voli kao i ljubav
prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i dovesti u okrilje zadovoljsta
voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu pomoći na putu stjecanja Allahovog
zadovoljstva i što će mu osigurani Njegovu ljubav i blizinu? (…) Postoji razlika
između ljubavi prema Allahu, koja je osnova, i ljubavi u ime Njega koja je
propratna pojava ljubavi prema Allahu Uzvišenom, i ljubavi koja je usmjerena prema
nekome drugom mimo Allaha.
Pripovijeda se da je Fudajl ibn Ijad posjetio svoju ćerku dok je bila bolesna pa ga
ona upita: „Oče, voliš li me?“ On joj odgovori: „Da.“ Ona reče: „La ilahe illallah,
bila sam uvjerena da me ne voliš. Vjerovala sam da mimo Allaha ne voliš nikoga
drugog. Voli samo Allaha, a prema meni osjećaj samilost, tj. neka tvoja ljubav
prema meni bude ustvari ljubav prema milosti koju je Allah usadio u srca roditelja,
a neka to ne bude ljubav prema nekome drugom mimo Allaha.““ (Ibnul-Qajjim) (12)
Ovako postavljene stvari predstavljaju ispravan redoslijed i ispravnu ljubav.

Ljubav se sva mora usmjeriti prema Allahu Svevišnjem, a stvorenja koja se vole
trebaju biti voljeni radi njega, u smislu da je ta ljubav prema njima propratna
pojava ljubavi prema Allahu koja biva ili zato što On to stvorenje voli ili pak
zato što je to nešto što će ga pomoći u sticanju Allahove ljubavi i dovesti u
okrilje zadovoljsta Voljenog. O tome će uskoro biti riječi.
Izvor svakog zla jeste ljubav koja je pogrešno usmjerena. Iz nje je mnogobostvo
nastalo, a iz njega svi ostali grijesi. Prvi kip i prvi predmet mnogoboštva jeste
Ego, a iz ljubavi prema njemu nastala je oholost koja je bila uzrokom da Iblis bude
proklet.
Ljudi pogrešno usmjeravaju svoju ljubav na taj način što zavole ono ka čemu ih neki
njihov hir ili strast privuče, te tako bivaju prevareni i gurnuti u bezdan
propasti. Upravo je zato pogrešno usmjerena ljubav izvor svakog zla, zato što
čovjek podredi svoje srce strastima, prohtjevima i hirovima, te predmetom ljubavi
učini ono prema čemu ga strasti, prohtjevi i hirovi guraju. A kada strast ovlada
srcem čovjeka, onda zlu kraja nema, onda se on spušta daleko ispod nivoa životinje,
jer strast je kao vatra, ako se pusti da bude vodilja, uništava sve pred sobom.
„U spletke i lukavstva spada i ono čime on, šejtan, iskušava zaljubljene. To je,
tako mi Allaha, velika smutnja i ogromno iskušenje koje čini duše robovima onih
koji nisu njihovi stvoritelji, ovladava srcima koja nisu ponižena od njihovih
voljenih, izaziva rat između ljubavi i tewhida, i poziva na prijateljstvo sa svakim
šejtanom prkosnim. Potom srce preobrazi u zaljubljenika strasti koje postanu
njegovim vladarem i zapovjednikom, uvećavajući tako patnju srca, puneći ga smutnjom
i isprečavajući se izmedju srca i zrelosti njegove. Onda ga od njegovih iskrenih
nakana udalji, a pozove ih na pijacu ljubaznosti pa ih proda za cijenu ništavnosti,
u zamjenu za visoka staništa Dženneta, dadne mu najniži oblik sreće i najgore
potrepštine… Ta srca utočiste nadju u ništavnim voljenim kojima njihov bol
udvostručava zadovoljstvo. Postići ovo znači postići štetu, jer kako samo brzo
voljeni postaje neprijatelj kad ga se pokušava otarasiti, isto kao da mu nije bio
voljeni. Ko na ovaj način uživa, nakon nekog vremena će iskusiti veliku bol,
naročito onog dana kada prijatelji jedni drugima postanu neprijatelji, što jedino
neće biti slučaj sa bogobojaznima. Žalostan li je zaljubljenik koji za šaku para
proda dušu i žudnju nekome drugom, a ne Onome Koga ponajprije treba voljeti. Otići
će njena slast, a ostati gorčina, iščeznut će ono što joj koristi, a ostat će ono
što joj šteti. Tako će otići njena radost, a ostati žalost, otići će njena sreća, a
ostati tuga. Takav zaljubljenik ima dvije tuge, jednu što je izgubio blizinu
Uzvišenog, Koga ponajprije treba voljeti i vječni užitak u tome, i tugu zbog kazne
koju će trpjeti u patnji bolnoj. Tek tada će prevareni shvatiti šta je izgubio, i
shvatit će da onaj koji je vladao njegovim srcem, svaki njegov prohtjev ili hir,
nije bio nikad njemu na usluzi.“ (13)
„Kao što Njemu ništa nije slično, tako nema ni ljubavi slične onoj koja se prema
Njemu osjeća, niti straha od nekog kao od Njega. Što se više bojimo stvorenja –
bježimo od njih, a što se više bojimo Allaha – bježimo ka Njemu. Što se stvorenja
tiče, bojimo se njihove nepravde i neprijateljstva, a što se Allaha tiče, bojimo se
Njegove pravde. Ista je stvar sa ljubavlju. Ljubav prema nekom drugom, ako nije
Allaha radi, kazna je i nesreća za onog koji vli. Tu je veća bol nego užitak, i sve
što je neko dalji od Allaha, bol i kazna će biti veći.“ (14)
Tako su govorili oni koji su spoznali istinsku ljubav, okusili je i željeli da to
sa drugim podijele. Strast je more po kojem lađa duše plovi, i ona je korisna dokle
god je za kormilom vjera i čist razum. Ali kada mora probije ladju, počne da je
plavi, potrebno je vremena da je mornari imana i savjesti poprave. Istina, kod
mnogih ljudi su ti mornari mrtvi, pa more strasti plavi lađu duše vukući je polako
na samo dno…
„Ako vlast i uprava budu pripadali razumu, strast će s njim sklopiti primirje i bit
će njegov sluga i sljedbenik. U slučaju da uprava pripadne strasti, razum će
postati njen zatočenik s kim će ona upravljati i suditi mu.“ (Ibnu-l-Qajjim) (15)
Pa teško čovjeku koji razum takav ima, potopljen u moru strasti.
Da li bi razborit i pametan čovjek prodao ljubav prema Uzvišenom Gospodaru u

zamjenu za ove druge ljubavi? Propalog zaljublenika u ovosvjetske strasti će ubiti
onaj koga on voli, a on mu rob, sluga ponizni. Ako ga predmet te njegove ljubavi
pozove, on će mu se odazvati. Ako bi zaljubleni upitan bio šta želi, odgovorio bi
da je to ono što voli krajnje što želi, i da se nikome ili ničemu drugom prikloniti
ne želi niti smiraj igdje drugo potražiti. On doličnim drži da plemenitost voljenoj
osobi poklanja te da je za cijenu nisku ne prodaje. Očite li zablude i propasti…
Umor i patnja čeka one duše koje su se povodile za niskim strastima i koje nije
obuzimala čežnja za onim, vječnim svijetom, i plamen želje za boravkom u njemu,
niti se klonila onoga što joj je sprečavalo stizanje do tih uživanja.
Većina zaljubljenih su šejtanova vojska, a kada u potpunosti pretjeraju sa svojom

ljubavlju, onda šejan postaje njihov vojnik koji ih nastoji što više upropastiti
uljepšavajući im razvrat i nemoral, i zbližavajući ih na tom putu.
Kaže pjesnik :
‫ركوب المعاصي يجتنبك عقابها‬ ‫…فال تك مبذاال لدينك واجتنب‬
“Ne upropaštavaj svoju vjeru i grijeha se kloni

pa će posljedice tih grijeha tebe da se klone.” (16)
Običavao je govoriti Ali ibn Ebi Talib:

‫طلبت منك فوق ما يكفيها‬ ‫إقدع النفس بالكفاف وإال‬
‫في الساعة التي أنت فيها‬ ‫…إنما طول عمرك ما عمرت‬
“Odgoj dušu svoju da se zadovolji samo onim što joj treba,
u suprotnom će od tebe tražiti i ono što joj ne treba.
Cijeli život koji ti je darovan

sastoji se od trenutaka koje trenutno provodiš.”
Jedan od prijašnjih učenjaka je rekao : „Ko u svom srcu bude imao opominjača, Allah
će mu povećati snagu i ponos. Poniznost u pokornosti Allahu je bolja od gordosti
prilikom činjenja grijeha.”
Kada biraš između dvije stvari, pogledaj koja je bliža tvojoj strasti pa je se
kloni. Vjernikova strast treba slijediti vjeru, a ne da bude slijeđena. Ko se
povodi za svojom strašću postaje njenim sljedbenikom, a ko se bude suprotstavio
svojoj strasti u onome s čime je došao Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we
sellem strast će postati njegovim sljedbenikom. Vjernikova strast slijedi njega,
dok licemjer i griješnik slijede strast…
Kaže Allah Uzvišeni : „A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast
svoju, a ne Allahovu uputu? Allah doista neće ukazati na pravi put narodu koji sam
sebi nepravdu čini.” (El-Qasas, 50.)
„Upitan je Ebul-Kasim El Džunejd ibn Muhammed El Bagdadi: „Kada će duša postići

vrhunac svoje sreće?” On rece :”Kada njena bolest postane njen lijek.” Upitase ga:
„A kada će njena bolest postati njenim lijekom ?” On odgovori :”Kada se bude
suprotstavljala svojim strastima.”“ (Ibnu-l-Qajjim) (17)
Bilješke:
1-Vidjeti: Ibnul Qajjim El Džewzijje, Rewdadu-l-muhibbin, 59.,
2-Hadis je Sahih, biljezi ga Ahmed u Musnedu.
3-Kur’an, 51:56
4-Vidjeti: Ebu Hamid El-Gazali, Ihja’u ’ulumiddin.
Hibban u Sahihu, 2/338 i drugi. Kaže Tirmizi: „Ovaj hadis je hasen-sahih.“
7-Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Rewdatu-l-muhibbin we nuzhetu-l-muštaqin, str. 3-4.,
Darul-kutubil-’ilmijjeh, Bejrut, 1403. h.g.-1983. Pored izvornog djela Rewdatu-l-
10-Vidjeti: Šejtanove zamke, 229
11-Vidjeti: Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-
mehabbeh.
12-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 321-322.
13-Vidjeti: Ibnu-l-Qajjim, Šejtanove zamke, 215-217.
14-Vidjeti: Šejtanove zamke, 294.
Iz serijala Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (5 dio)
-----------------------------------------------------------------------------------
---
Vidjeli smo kako treba usmjeriti ljubav kao i neke glavne plodove ljubavi u ime
Allaha, što ćemo ovdje detaljnije razraditi. Neki čovjek je upitao Allahovog
Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem o trenutku nastupanja Sudnjeg Dana, pa mu
reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „A šta si ti pripremio za
Sudnji Dan?“ Čovjek reče: „Ništa posebno, osim što neizmjerno volim Allaha i
Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem“ Allahov Poslanik, sallallahu
‘alejhi we sellem, mu reče: „Bićeš sa onima koje si volio…“ (1)
Na to kaže Ibnu-l-Qajjim: „Ova ljubav Allaha neminovno uzrokuje ljubav u ime Njega
pema nekome i podrazumijeva mržnju radi Njega.“
Ljubavi prema stvorenjima u ime Allaha i radi Allaha je najiskrenija ljubav i

najispravnija ljubav koja se može usmjeriti ka nekom stvorenju. To je odsjaj od
svjetlosti apsolutne ljubavi prema Allahu. Za tu vrstu ljubavi prema stvorenjima,
Allah Uzvišeni će na Sudnjem Danu reći: ’Gdje su oni koji su se radi Veličanstva
Mojeg voljeli? Danas ću ih smjestiti u Svoj hlad, na dan kada neće biti drugog
hlada osim Mojeg.’ (2)
Rekao je Allah Uzvišeni: „Oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli imat će
minbere od svjetlosti na kojima će im pozavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ (3)
Prenosi nam Allahov Poslanik od Allaha Uzvišenog: „Moja ljubav obavezna je prema
onima koji su se u Moje ime voljeli, radi Mene družili, radi Mene se posjećivali i
radi Mene jedni drugima poklone darivali.“ (4)
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Među Allahovim robovima ima
onih koji nisu ni vjerovjesnici ni šehidi a kojima će na Sudnjem danu zavidjeliti
vjerovjesnici i šehidi zbog visokih stepeni koje će imati kod Allaha.“ Rekoše: „O
Allahov Poslaniče, hoćeš li nam reći ko su ti ljudi?“ Allahov Poslanik, sallallahu
‘alejhi we sellem, reče: „To su oni koji su se radi Allaha Voljeli, a nisu bili
rodbinski vezani, niti radi imetka koji su jedni drugima darovali. Tako mi Allaha,
njihova su lica od svjetlosti, u svjetlu će boraviti i neće strahovati onda kada će
ostali ljudi biti tužni.“ Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem,
proučio sljedeći ajet: „I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju
Allahovi miljenici…“ (Junus, 62.) (5)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: „Jedan je čovjek krenuo u

posjetu svome bratu po vjeri iz susjednog mjesta, pa Allah posla meleka da ga
sačeka na putu. Kada naiđe, melek ga upita: ’Gdje si krenuo’. Čovjek reče: ’Želim
da posjetim svog brata po vjeri koji živi u ovom mjestu.’ Melek ga upita: ’Jesi li
mu krenuo radi neke ovosvjetske koristi?’ Čovjek odgovori: ’Ne, nego ga volim u ime
Allaha.’ Melek mu reče: ’Ja sam Allahov izaslanik koga je Allah poslao tebi da te
obavijestim da je i Allaha tebe zavolio kao što si ti u ime Njega zavolio svoga
brata po vjeri.’“ (6)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je

ruci moja duša nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati
sve dok se ne budete voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto, ukoliko budete
postupali po tome, zavoljet ćete se? Širite selam jedni drugima.“ (7)
Šta znači ljubav prema Allahu i uzroci ljubavi?
Ovdje će biti obrazlozeni uzroci koje dovode do ljubavi čovjeka prema nečemu i
dokazano da je po svakom tom uzroku, apsolutno jedini onaj koji zaslužuje ljubav
ustvari Allah Uzvišeni, i da je čovjekova kratkovidost i neznanje uzrokom što mu
spoznaja o tome promiče. Za razumijevanje ove teme, koja je obrađena u ovom
poglavlju, je prije svega potrebna spoznaja o suštini ljubavi kod samog sebe, kao i
spoznaja o uslovima i uzrocima ljubavi. Tek tada ćemo moći da razmatramo šta znači
ljubav prema Allahu. Kaže Ebu Hamid Muhammed El Gazali: „Prije svega treba reći da
je ljubav razumljiva tek nakon određene dostignute spoznaje i opažanja, jer čovjek
može da voli samo ono o čemu posjeduje izvjesno znanje. Zbog toga i jeste nemoguće
opisati nezivo ’tijelo’ ljubavi. Ljubav je jedna osobina darovana živim bićima i
vezana sa jednom sposobnošću posmatranja i opažanja. Stvari koje se opazju dijelom
su takve da su čovjeku po volji, da odgovaraju prirodi čovjekova opažanja i da za
njega predstavljaju radost; dijelom su takve da su suprotne radosti i izazivaju kod
čovjeka bol; i dijelom su takve da kod čovjeka ne izazivaju ni bol ni radost.
Čovjek voli sve ono što kod njega, prilikom opažanja i promatranja, izaziva radost
i zadovoljsto, a mrzi sve ono što kod njega izaziva bol. I konačno, čovjek ne
pokazuje ni ljubav ni mržnju prema onome što kod njega ne izaziva ni radost ni bol.
Prema tome, voli se ono što izaziva radost i sve što pruža osjećaj zadovoljstva.“
(8)
Zatim kaže Gazali: „Kad čovjek nešto voli, to znači da u njegovoj naravi postoji i
izvjesna sklonost prema toj stvari, a kad nešto mrzi, to znači da u njegovoj naravi
postoji neka odvratnost prema tome. Dakle, ljubav se sastoji iz sklonosti čovjekove
prirode prema onome što kod njega izaziva radost. Kada se ta sklonost učvrsti i
dobro ojača, onda prelazi u ljubavnu bol. Mržnja se sastoji u odvratnosti ljudske
prirode prema onome što u njemu izaziva bol i tugu. Kada ona dobro ojača, prelazi u
gadjenje. Ovo je prvo što čovjek mora znati o suštini ljubavi.
Drugo što mora znati je to da se ljubav, koja je ovisna o promatranju i znanju,

razlikuje po predmetima i čulnim organima koja svrstavaju to opažanje u različite
klase. Svako čulo osjeća odredjenu vrstu stvari i pojava i stvara osjećaj
zadovoljstva opažajući samo neke, za njega specifične pojave i stvari. Iz toga
slijedi da su ove stvari i pojave bliske ljudskoj prirodi tako da ih zdrava i čista
čovjekova priroda voli. Vid posjeduje radost u gledanju i opažanju lijepih,
vidljivih stvari, lijepih oblika. Sluh ima radost u divnim i ritmičnim melodijama,
njuh u lijepim mirisim, ukus u jelima, a dodir u mehkim i nježnim stvarima. Pošto
sve ove stvari izazivaju radost opažanjem i čulima, čovjek ih zbog toga voli i
približava sebi… Radost koju pruža ovih pet čula, osim ljudi imaju i životinje. Kad
bi ljubav prema stvarima i pojavama bila ograničena sa ovih pet čula, tad bi se
moglo reći: „Allah se ne može opažati preko čula, i zato se ne može predstaviti u
mašti, onda se On ne može voljeti.“ Tada bi jadni čovjek izgubio onaj stepen nad
životinjama, koji mu je dat prego sestog čula, koje je svojstveno samo njemu. Ljudi
to čulo nazivaju razumom, svjetlošću, srcem, ili nekako drugačije, mada ono samo
nema nikakvu vezu sa imenima koja mu ljudi daju. “ (9)
Dalje kaže: „Unutarnji vid je jači od vanjskog, opažanje srcem je oštrije od

opažanja okom, ljepota gledanja stvari razumom je veća od ljepote vanjskih formi
tih stvari koju dobijamo čulom vida. Stoga je razumljivo da je srčana radost
uzvišena stvar. Kad je čovjek doživi, ona postaje tako silna kao da je doživljena
preko čula. Ona postaje savršenija i veća, a bliskost čovjekovoj zdravoj prirodi i
razumu postaje sve jača. Jer ljubav nije ništa drugo do približenje promatrane
stvari onome kome to promatranje pričinjava zadovoljstvo.“ (10)
Prema tome, ljubav prema Allahu dž.š. može negirati samo onaj koji se vratio na
stepen životinje i koji nije dosegao ni do čega izvan čulnog opažanja i saznanja.
Sada ćemo pristupiti razlaganju „uzroka i vrsta ljubavi“. Sada ćemo dokazati da se
svi uzroci ljubavi mogu naći skupa, u svojoj savršenosti, jedino kod Allaha
Uzvišenog, tako da je u stvarnosti samo Uzvišeni Allah vrijedan ljubavi.
Prvi uzrok ljubavi
„Prvo što svako zivo Biće voli je njegovo sopstveno Ja. Ova ljubav prema samom sebi
znači da u prirodi svakog zivog bića leži težnja za očuvanjem sopstvenog postojanja
i mržnja prema nestanku, nepotpunosti i poništenju samog sebe.“ (11) Jer po
prirodi, čovjek voli ono što mu se, kao zaljubljenom, daje. A šta bi čovjeku bilo
preče od samog sebe i od svog života i čemu bi se više protivio od nestanka,
nepotpunosti i od ponšstenja samog sebe? Zbog toga čovjek voli svoj život i želi da
ga očuva, a plaši se smrti i umiranja, ne samo iz straha što ne zna šta ga čeka
poslije smrti, niti iz straha od samrtnih muka. On se boji i kad bi umro bez bola i
kad na drugom svijetu ne bi imao ni nagrade ni kazne. Ni tada on ne bi rado umro,
jer gaji mržnju prema smrti. On voli smrt i nepostojanje samo onda kada u životu
prolazi kroz teške patnje. Jer koga snadju nevolje, taj voli da ga one prodju na
bilo koji način. I kada takav čovjek voli nepostojanje, on ga ipak ne voli zbog
samog sebe već zbog toga što to nepostojanje znači prestanak nevolja koje su ga
snašle. Inače, čovjek mrzi poništenje samog sebe i mrzi nepostojanje, a voli
održanje vlastitog postojanja. Zatim, čovjek voli sve ono što održava njegovo
postojanje kao i sve ono što njegovo postojanje unapredjuje i dovodi do
savršenstva. Jer nesavršenost je sve ono što savršenost kod sebe nema, i
nesavršenost nije ništa drugo do nepostojanje stvari koje nedostaju. Nepostojanje
je suprotno i omraženo, kako samom čovjekovom postojanju, tako i svim osobinama
koje vode do savršenosti njegovog postojanja. Čovjek voli svoje postojanje i
osobine koje dovode do njegovog savršenstva i ovo je jedno od urodjenih svojstava
čovjeka…
I tako, prvi predmet ljubavi i obožavanja je on sam, zatim njegovo zdravlje,

njegova imovina, djeca, rodbina i prijatelji. Čovjek voli svoje tijelo i svoje
zdravlje sve dok oni održavaju i usavršavaju njegovo postojanje. On voli imetak sve
dok je on sredstvo za održanje i poboljšanje njegovog života, a tako je i sa svim
drugim stvarima koje predstavljaju pomoćna sredstva za njegov bolji život. Jer
čovjek voli ove stvari, ne zbog njih samih, već zbog njihove povezanosti sa
vlastitim postojanjem, održanjem, poboljšanjem i usavršenjem svog života i
postojanja. On voli svog sina mada preko njega ne ostvaruje nikakvu dobit, već se,
naprotiv, zbog njega izlaže trudu i radu da bi mu njegov sin nadoknadio sve ono što
je u životu za njega žrtvovao, kao i da bi mu na neki način osigurao, kao njegov
potomak, produženje života. Pošto se čovjek ne može nadati da će vječno sačuvati
svoje postojanje, on želi da u životu pomogne onome koji će zauzeti njegovo mjesto
i koji uz to predstavlja jedan dio njega. Da nije ovog, on bi radije živio sam.
Život njegovog sina, u izvjesnom smislu, predstavlja produžetak njegovog vlastitog
života, ali i pored toga to nije njegov vlastiti život, već pomaže usavršavanju i
upotpunjenju vlastitog postojanja.
Isto tako se i ljubav prema rodbini svodi na ljubav prema vlastitoj savršenosti. On
osjeća svoje Ja kroz širenje i jačanje svoje ljubavi prema njima i ukrašava sebe
preko usavršavanja i poboljšavanja njihovog života. Jer, rodbina, imetak i druga
dobra su poput krila koja izdižu čovjekovu savršenost, a ljudska priroda voli sve
ono što održava i usavršava njeno postojanje…
Znači, rezimirano, prvi uzrok ljubavi čovjeka prema nečemu jeste ljubav prema sebi
i svemu onome što održava i usavršava njegovo postojanje, kao i mržnja prema
poništenju, nestanku i nepotpunosti, kao i prema svemu onome što ruši potpunost
njegovog postojanja. (…)
Razmotrimo sada ulogu Allaha dž.š. u ovom uzroku ljubavi. Sve ovo uslovljava ljubav
prema Allahu dž.š. u najvećem stepenu. Jer, ko je spoznao sebe i svog Gospodara,
taj sa sigurnošću zna da on ne postoji sam po sebi, već da je njegovo postojanje,
kao i sve što ga održava i upotpunjava, od Allaha, ka Allahu i kroz Allaha. Allah
dž.š. je Stvoritelj, Onaj koji čovjeku daje postojanje i održava ga i koji mu salje
sve no što će ga usavršiti i to preko datih savršenih svojstava i sredstava za
njihovo usavršavanje, kao i načina za upotrebu tih sredstava.“ (12)
On je Onaj koji je stvorio zakone kauzaliteta i sve zakone u prirodi, koji je

stvorio materiju i energiju, od najsitnijeg dijela atoma do cjelokupnog bitka koji
je stvoren, koji sve održava Svojom Moći, cjelokupnu harmoniju, zakone i čitavo
postojanje, te sve opstoji o Njemu, dok On opstoji sam po sebi, On je Apsolutno
Savršen u svakom smislu i neovisan od svega. Čovjek nema svog postojanja koje je od
njega samog. On bi bio čisto nepostojanje da mu Milostivi Allah nije poklonio
postojanje. I da mu On ne održava to postojanje, čovjek bi propao nakon zadobijenog
postojanja. Da mu Allah dž.š. iz Svoje Milosti nije poklonio i savršenost u
relativnom smislu (koja je svojstvena stvorenjima), on bi svojom nesavršenošću
uništio to svoje postojanje…
Ništa što je zaokruženo Vudžudom (sav bitak, sve što postoji mimo Allaha) ne
postoji samo po sebi niti je izvan Njegove moći, a još i da ima svojstva stalnosti
i života. Pa prema tome, ništa ne postoji ni samo po sebi niti postoji preko ičega
drugog osim preko Allaha… Kada arif voli, on zna da njegovo postojanje zavisi od
nekog drugog. On nužno voli Onog koji mu daje i održava postojanje te ga on
spoznaje kao svog Stvoritelja, Davatelja i Održavatelja svog postojanja, Onog koji
i opstoji Sam po Sebi i koji daje postojanje svemu drugom.
Kako bi mogli reći za nekog da je pametan, a da on voli samog sebe, a ne svoga

Gospodara o Kome ovisi njegovo postojanje? Ako neko voli hladovinu koja ga štiti od
usijanih sunčevih zraka, on ne može da ne voli drveće o kojem ovisi postojanje tog
hlada. Sve što ima postojanje stoji prema Allahovoj Moći u istom odnosu kao što je
hlad prema drveću ili svjetlost prema Suncu. Jer čitav svemir je trag djelovanja
Njegove Moći pa i postojanje svemira je posljedica Njegovog Postojanja, kao što je
i postojanje sunčevog svjetla posljedica postojanja Sunca ili kao što je postojanje
hlada posljedica postojanja drveća.
Ako čovjek ne voli svog Gospodara, to je zato, što nije spoznao ni sebe, ni Njega.
Ljubav je plod spoznaje i ne postoji ako ne postoji spoznaja. Ljubav je slaba kada
je spoznaja slaba, a jaka je kad je spoznaja jaka. Tako ni onaj koji nije spoznao
da hladovina koja ga štiti je posljedica postojanja drveća koje tu hladovinu pravi,
neće voljeti drvo već će misliti da hladovina opstoji sama o sebi…
Pa kad je ljubav prema samom sebi pridodno nužna, onda je isto tako prirodno nužna
i ljubav prema Onome Kome čovjek zahvaljuje na svom postojanju i njegovom
održavanju. Ovo važi samo za one koji su istinski spoznali. Ali kada kod čovjeka ne
postoji ova ljubav, razlog leži u tome što se on brine samo za sebe i svoje potrebe
i strasti koje su učinile da on zaboravi svog Gospodara i Stvoritelja i što nije
došao do istinske spoznaje. Ne posjeduje onaj unutarnji vid koji smo na početku
spomenuli, te je se spusti na razinu životinjskog percipiranja ovoga svijeta… Ovo
je svijet čula, u kojem se čovjek zabavlja i čni poslove koji ga vuku da postane
sličan životinjama, a ne nekom višem svijetu u kojem se ne može ni prići ako nije
dostigao sličnost sa melekima. U ovom svijetu čovjek vidi srazmjerno onoliko koliko
je njegova suština blizu melekima, a slijep je srazmjerno onoliko koliko pada u
dubine svijeta životinja.“ (13)
Vidjeli smo da po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje da
bude voljen.
Drugi uzrok ljubavi
Ovaj uzrok je ustvari ogranak prethodnog. Kaže Gazali: „Drugi uzrok ljubavi je
primanje dobročinstva. Čovjek je rob dobročinstva i srca su po prirodi takva da
vole onoga ko im čini dobro, a mrze onoga ko im čini zlo. Zbog ovog razloga čovjek
može voljeti i svog prijatelja koji sa njim nije krvno vezan, već je vezan nečim
drugim. Kada se ovo malo detaljnije istraži, tada se vidi da ova ljubav pripada
onom prvom uzroku ljubavi. Jer dobročinitelj svojim novcem, imanjem i sličnim
sredstvima doprinosi očuvanju savršenosti njegova opstojanja i time pruža kapital
koji omogućava opstanak. Razlika je samo u sljedećem: Na primjer čovjek voli udove
svog tijela zbog toga što usavršavaju njegovo postojanje i čovjek svoju postignutu
savršenost u životu materijalizuje i otjeljovljava u obliku djelova svoga tijela.
Ali dobročinitelj ne predstavlja savršenost koju čovjek želi, već je samo posrednik
do nje, kao što je ljekar posrednik za očuvanje zdravlja tjelesnih organa. Razlika
u ljubavi prema zdravlju i ljubavi prema ljekaru, koji je posrednik za zdravlje,
leži u tome da čovjek voli zdravlje samo po sebi (jer direktno, u relativnom
smislu, doprinosi upotpunjenju egzistencije čovjeka), dok ljekara ne voli kao
ljekara nego samo kao posrednika za očuvanje zdravlja (jer indirektno doprinosi
usavršavanju egzistencije čovjeka). Isto tako se vole znanje i učitelj, znanje samo
po sebi, a učitelj kao posrednik voljenog znanja. Na isti način se vole jelo i
novac, jelo samo po sebi, a novac kao sredstvo za dobijanje hrane. Razlika u ovoj
ljubavi je samo u tim nijansama, dok se inače (suštinski) sve ovo vraća na ljubav
čovjeka prema samom sebi….
Znači, drugi uzrok ljubavi je prirodna naklonost čovjeka prema svome

dobročinitelju, koji mu pomaže imetkom i ostalim dobrima, koji ga prijazno susreće,
pruža mu pomoć i pomaže protiv raznih neprijatnosti, njegovim neprijateljima i
zlikovcima zlo uzvraća i pomaže mu u svemu za čim on teži ili gdje vidi neku dobit,
kako za sebe i svoju djecu, tako i za rodbinu. Ovakav čovjek se nužno voli.“ (14)
Ovo upravo dokazuje da čovjek, ni po ovom uzroku, ne može, u apsolutnom smislu,

usmjeriti svoju ljubav (niko je istinski ne zaslužuje) osim ka Allahu Uzvišenom,
jer kad istinski spozna Istinitog, tada će biti uvjeren da je samo On njegov Jedini
Dobročinitelj. Kaže Allah u Kur’anu: „Ako vi budete brojali Allahove blagodati,
nećete ih nabrojati…“ (En-Nahl, 18)
„Uzmimo da ti neki čovjek pošalje sve svoje blago pa ti o tome počneš da

razmišljaš. Pomislit ćeš da to dobročinstvo dolazi od njega, a to je zabluda. Jer
to dobročinstvo dolazi od Onoga koji je iz Svoje Milosti dao tog čovjeka, pa mu dao
novac, moć, volju i potakao ga da ti taj novac pokloni. On je u njemu probudio
ljubav prema tebi, učinio je da ti izadje u susret i u srce mu ubacio vjerovanje da
njegova dunjalućka ili ahiretska sreća ovise o tome što će tebi učiniti
dobročinstvo. Da svega ovoga nema, ne bi ti taj čovjek dao ni zrno žita iz čitavog
svog bogatstva.“ (15)
Pa tako, pošto ništa ne opstoji samo o sebi već sve Allah održava, pošto je Allah
učinio da ova pobuda zagospodari njim i pošto je u njegovo srce ubacio
darežljivost, dao mu je volju, sposobnost da to uradi, želju da to uradi, mogućnost
da to uradi, svaki atom njegovog tijela Allah održava u postojanju sa svim svojim
dijelovima, sve zakone po kojima on postoji Allah održava svojom Moći i Mudrošću,
onda je Allah Taj Koji je Istinski i Jedini Dobročinitelj, i Koji je izvor svih
dobročinstava. Čovjekova ruka je samo sredstvo preko kojeg Allah čini dobročinstvo,
dok čovjek podliježe tom zakonu kojem se pokorava, slično vodi koja se pokorava
jednom zakonu i teče niz rečno korito. Zatim, čovjek ne može ništa učiniti, jer
čovjek nije stvorio u sebi ni volju, ni moć, niti život, niti želju, niti bilo šta,
već je sve to Allah stvorio, u čovjeka ugradio i održava sve, stvarajući svaki
čovjekov postupak. Allah je Taj Koji je čovjeku dao slobodnu volju u srcu i
mogućnost da tom voljom utiće na bilo šta, da je realizuje preko sredstava (svojim
tijelom) u materijalnom svijetu, Allah je Taj Koji je stvorio bit, formu,
mogućnost, cilj i povezao uzrok i posljedicu, i sve zakone stvorio i uskladio.
Čovjek je magacioner, koji nije vlasnik nećega, već sve za šta misli da posjeduje,
to mu je samo povjereno od strane Istinskog Vlasnika da time upravlja, data mu
mogućnost da time upravlja i mogućnost izbora i volje kako da time upravlja, te
istinski, čovjek ništa ne posjeduje, nijedan svoj atom, već mu je sve to dato i
svakog trena biva održavano u egzistenciji. Čovjek ne opstoji sam po sebi, jer nije
on birao da li će biti stvoren i ne upravlja prirodnim zakonima po kojima se tijelo
vlada, da može održavati sebe u životu. Ono što mu je, kao magacioneru određenih
dobara dato, Allahovom voljom udjeli ili uskrati, ali ništa bez Njegove Apsolutne
moći ne može uraditi. Magacioner ima korist od toga što će udijeliti, ima
mnogostruku od Allaha u zamjenu za to, dok Allah nikakve koristi niti štete nema od
strane stvorenja, ali ipak ih obasipa svojom milošću i Jedini je Istinski
Dobročinitelj. Ne mora značiti da u ono čime čovjek kao magacioner upravlja
označava samo nešto materijalno, već se to odnosi na apsolutno sve čime mu je Allah
dao mogućnost da raspolaže i odabira.
Kaže Gazali: „Suština pravog dobročinstva leži u tome da se ono stvara iz jedne
čiste, darovane dobrote. Davanje iz čiste dobrote znači poklanjanje bez trgovine i
dobitka, a to može jedino Allah Uzvišeni. On je razastro Svoja dobra svim
svjetovima zbog njihova dobra i zbog njih samih, a ne zbog koristi i dobiti koje bi
On za to trebao da dobije. On se uzvisio iznad svih koristoljublja. Zbog toga je
primjenjivanje izraza „dobrota i dobročinstvo“ na nekog drugog, a ne na Allaha
dž.š. ili laž ili alegorija. Kada bi primijenili izraz ove izraze na nekog drugog,
a ne na Njega, to bi bilo nezamislivo i nemoguće, kao što je nemoguće da crno može
biti ujedno i bijelo. Samo kod Njega su dobrota i dobročinstvo, pokloni i milost.
Pošto je u prirodi čovjeka usadjena ljubav prema dobročinitelju, zbog toga arif ne
smije da voli nikog sem Allaha Uzvišenog, jer ne postoji dobročinstvo izvan Njega.
Samo je Allah vrijedan ove ljubavi. Sve ostalo, van Njega, vrijedno ljubavi samo
kod onih koji ne znaju šta uopšte znači dobročinstvo i u čemu je njegova suština.“
(16)
Vidjeli smo da, i po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje
da bude voljen.
Treći uzrok ljubavi
Treći uzrok ljubavi jeste ljepota nečega. Kaže Gazali: „Znaj: Ko se nalazi u uskom
krugu predočavanja svijeta samo svojim čulima, tada on misli da ljepota nije ništa
drugo do skladnost tjelesne građe, ljepota tena, vitkosti stasa i ono što se inače
veliča od ljepota koja pripada čovjeku… Jer, ono što većina ljudi smatra ljepotom
je ljepota koja se može vidjeti okom, pa se oni ponajviše brinu za svoj izgled. A
misle da sve ono što se ne može vidjeti ili predstaviti kao oblik il kao boja, kao
i ono što ne zauzima prostor, ne može postići osobinu ljepote i zbog toga ne može
da donese radost posmatraču pa se ne može ni voljeti. To je očevidna zabluda…
Ljepota neke stvari se sastoji u tome da se ona na toj stvari pojavljuje,

srazmjerno svojoj suštini, sa najvećom savršenošću koja se može pojaviti na toj
stvari. Kada se ona pojavi u nečemu u svojoj najvećoj mogućoj savršenosti, onda je
to krajnji stepen ljepote. To je samo jednim dijelom moguća savršenost ljepote,
tako da ljepota učestvuje jednim dijelom ukoliko se pojavi na toj stvari
ograničenim dijelom cjelokupne ljepote…
Lijep konj je onaj koji u sebi objedinjuje sve osobine koje odgovaraju konju kao
biću, a to su izgled, građa, boja, lijep hod i dresura. Lijepo pismo je ono u kojem
je ujedinjeno sve ono što je neobično skladno za pismo, kao što je sklad slova,
paralelnost slova po visini, ravnost reda i lijepa poredanost. Tako za svaku stvar
jedne vrste postoji odgovarajuće savršenstvo koje u određenoj prilici, za drugu
vrstu, može da predstavlja u suštini direktnu suprotnost. I tako, za svaku stvar
postoji ljepota koja je savršena samo za tu vrstu. Čovjeka ne čini lijepim ono što
čini lijepim konja, pa tako ni pismo ne čini lijepim ono što čini lijepim glas, a
ista je stvar i sa posudom, odjećom itd…
Znaj da se ljepota nalazi i u stvarima koje se ne mogu primijetiti čulima. Kaže se:
„Raspoloženje je lijepo, ovo znanje je lijepo, ovo je lijep način života, ta vrlina
je lijepa“, čime se misli još i na učenost, zdrav razum, stid, hrabrost, pobožnost,
plemenitost i druge osobine. Nijednu od ovih osobina ne možemo percipirati nekim od
naših pet čula, već je to stvar svjetla unutarnjeg vida. Sve ove osobine mogu biti
predmet ljubavi, a nosioca ovih osobina može da voli svako onaj ko na njemu
primjeti ove osobine…
Dokaz za ovo je činjenica da je za ljudska, vjernička srca svojstvena prirodna,

urodjena ljubav prema Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, i njegovim ashabima
bez obzira što ih nisu vidjeli svojim očima niti percipirali sa svojih 5 čula. Ili
ako neko na primjer voli Imama Šafiju, zbog čega ga voli? On ga, ipak, nije vidio,
nije ga slušao niti percipirao nekim od svojih pet čula. Ljepota, koju je taj
čovjek našao u njemu i koja se pretvorila u obilje ljubavi, pokazuje unutarnji, a
ne vanjski lik, jer se vanjski lik Imama Šafije pretvorio u prah. On ga voli zbog
njegovih unutarnjih osobina, zbog njegovog imana, pobožnosti, učenosti, vladanja i
primjene izvornog vjerskog učenja, zbog toga što je ustao da podučava druge znanju
svetih zakona Šerijata i što je učinio mnogo dobra po čitavom svijetu. To su te
lijepe stvari čija se ljepota prikazuje preko svjetla unutarnjeg vida, a čula
nemaju u tome nikakvog udjela. Ljubav postoji sve dok postoje ove osobine, a
vanjska obličja mogu i da nestanu. Prema tome, ljubav jednog čovjeka nije
ograničena na onog koji njemu čini dobro, nego on voli takvog čovjeka čak i ako ga
nikad ne može za sebe iskoristiti. Jer svaka se ljepota voli. Svaka stvar i pojava
posjeduju unutarnji i vanjski lik, a oba ta lika mogu da zadobiju osobine ljepote.
Vanjski lik opažamo vanjskim vidom, a unutarnji lik unutarnjim vidom. Onaj koji ne
posjeduje unutarnji vid, uopšte ne može opažiti unutarnja obličja, niti pri tome
može da se raduje, a ni da ih voli, niti da ima sklonosti prema njima. Ko više
cijeni unutarnji vid od vanjskog čula, taj više voli unutarnje stvari od vanjskih.
Pošto ogromna razlika izmedju onoga koji voli umjetničku sliku na zidu zbog ljepote
njene vanjske forme i onog koji voli Allahovog Poslanika s.a.w.s zbog ljepote
njegovog unutarnjeg lika…
Kada srce voli svaku ljepotu koja se manifestuje, isto tako i srce voli svaku
ljepotu koju ono zapaža. A to zapažanje ljepote se događa poslanicima, arifima i
alimima, pobožnjacima i plemenitim ljudima. Ljubav prema ovim ljudima je moguća čak
i kad oni imaju ružan vanjski izgled. Ovim se misli na ljubav prema ljepoti
unutarnjeg lika. On se ne može opažati čulima, čulima se zapaža ljepota posljedica
i učinka koji iz njih proizilaze i koji na njega ukazuju, te na osnovu toga,
koristeći svoj unutarnji vid i razum, dolazi do spoznaje biti. Kada srce spozna ovu
ljepotu, ono postaje njoj sklono i voli njenog nosioca…
Unutarnja ljepota, koju ljudska srca po prirodi vole, počiva na tri stvari:
Prva je ljepota znanja, druga je ljepota moći, a treća je uzdizanje iznad mahana i
nedostataka i svih loših osobina. Posmatrajmo ove osobine s obzirom na Allaha dž.š.
i pogledajmo da li je neko drugi vrijedan ove ljubavi, i da li taj neko ima ove tri
osobine.
Što se tiče znanja, ne postoji čovjek zdrave pameti, a da ne zna da kompletno

znanje svih meleka i svih ljudi nije ništa u poredjenju sa Njegovim znanjem…
Kad bi se čitav svijet sakupio s ciljem da potpuno razumije Allahovu mudrost i

znanje, koje se nalazi u biću jednog mrava ili mušice, ne bi mogao razumjeti. I ovo
malo što ljudi razumiju i znaju, znaju preko Njega, koji im je to znanje dao od
Sebe…
Svo znanje živih bića je ograničeno, a Njegovo je neograničeno, bez obzira na šta
se odnosi. I konačno, znanje jednog živog bića potiče od Njega, jer svo znanje
inače dolazi od Njega, dok Njegovo znanje ne potiče od znanja stvorenja…
Znači, jedino Allah istinski zaslužuje da bude voljen, zbog te vrste ljepote koju
posjeduje, znanja, jer je on izvor sveg znanja i nema znanja koje o Njemu ne ovisi
i koje On ne poznaje.“ (17)
Što se tiče moći, sva stvorenja i posjeduju relativnu moć zato što im je Allah dao
tu relativnu moć stvorio, koja je namijenjena stvorenjima, a zatim je podario da je
posjeduju, i On je taj koji je održava u egzistenciji. Kaže Gazali: „Šta je moć
čitavog čovječanstva u odnosu na Njegovu moć? Nesposoban je čovjek da bez Njegove
moći, koju mu je On dao, otjera i mušicu od sebe, ma koliko mala moć tu bila
potrebna. Allahova moć je beskonačna. Nebesa i Zemlja i ono što je izmedju njih,
ljudi i džini, životinje i biljke, samo su tragovi Njegove moći. Pa kako onda
čovjek može voljeti moći nekog drugog, a ne Allaha dž.š.?!..
Što se tiče uzdizanja iznad mahana i oslobađanja od nedostataka, znamo da, ma

koliko se stvorenje trudilo da iskorijeni mahane, uvijek će biti u nečemu manjkavo
i sa mahanama. Od svakoga nedostatka je oslobodjen samo Onaj čije je znanje
beskonačno i kod koga tama neznanja nema pristupa, a čija je moć savršena. Nebo i
Zemlja počivaju u Njegovoj ruci i kada bi On sve uništio, Njegova Veličina i
Gospodstvo ne bi se ništa umanjilo. Kada bi u jednom trenutku htio da stvori što
hiljada novih svjetova, On bi to lahko učinio. Njegova veličina se tim stvaranjem
ne bi povećala, a niti bi bio moćniji nego što jest. On je slobodan od svih
nedostataka. Smrt i nestanak ne mogu doći do Njegovog Bića i Njegovih Svojstava, i
nikakav nedostatak se kod Njega ne nalazi. Pa prema tome, kada čovjek umjesto
Allaha dž.š. voli nekog drugog, on to čini iz velikog neznanja. Ljubav, o kojoj smo
ovdje govorili, potpunija je od ljubavi zbog dobročinstva, jer ova druga može da
raste i opada u zavisnosti da li se milodari povećavaju ili smanjuju. Kada ljubav
nastaje iz uzroka o kojem smo ovdje govorili, ona će se pokazati jedino savršena u
svim odnosima prema Allahu dž.š.“ (18)
Allah Uzvišeni je Apsolutno Sveznajući, Svemoćni i Savršeni, kome Ništa slično

nije… Njegova je Ljepota Apsolutna Ljepota i izvor svake druge ljepote. „Allah je
lijep i voli ljepotu.“
da bude voljen.
Četvrti uzrok ljubavi
„Četvrti uzrok ljubavi se sastoji u tome da čovjek voli nešto ili nekog zbog samoga
njega, a ne zbog njegovih dobara koja daje, niti zbog toga što očekuje od toga neku
korist za sebe, nego zato što predmet same ljubavi već predstavlja postignuto
dobro. To je ona prava velika ljubav na čijoj se trajnosti čovjek može
izgradjivati.“ Ako znamo da je Allah Jedini koji je Savršen u svakom pogledu,
Apsolutan i Jedini koji istinski opstoji sam po sebi i ni o čemu ne ovisi dok sve
ostalo uopšte i postoji samo zato što ga On održava u postojanju, onda je lahko
zaključiti da je On Jedini koji zaslužuje da bude voljen zbog Njega samog i Jedini
koji je apsolutni ideal i savršeni objekat naše ljubavi, koja je ispravna jedino
ako je primarno Njemu usmjerena, a prema svemu ostalom samo kroz Njega, preko Njega
tj. u ime Njega.
On je… Allah… Allah je doista Njegovo Veličanstveno ime koje Ga najbolje opisuje.
Riječ Allah nema množine niti dvojine, a On je doista Jedan, Jedini. To je ime
kojim Allah Sebe naziva u svojoj posljednjoj Objavi. To je ime tajne koja u sebi
sadrži sva imena, svojstva i djela… Obuhvata sve savršeno… Potpunih je obilježja…
To je vlastito ime Božijeg Bića koje je zaodjeveno tajnom… Sva ostala imena su u
korelaciji sa ovim Njegovim imenom, pa se za njih kaže da su Božija imena. Svako
ime ima neko značenje. Ali značenjima ovog veličanstvenog imena nema kraja. Ovo
ime lišava suprotnosti… Ono nema suprotnog značenja… Pojam nije moćan da predstavi
Njegovo Biće. Dostojan ljubavi obožavanja je samo Onaj Koji Svojim znanjem obuhvata
sve i Kojemu ne izmiče ni najveće ni najmanje na nebu ni na Zemlji. Slova i riječi
su nemoćne, a misli i značenja nesposobni da dostignu Njegovo nedostižno Biće.
Tu “gdje” više nije “gdje”.

Tu “kod” više nije “kod”.
Tu zastaje pamet.
Tu zašute jezici.
Presahnu pera.
Prevrnu se listovi…
La ilahe illallah… Ne postoji božanstvo, ne postoji ništa što istinski zaslužuje da

bude obožavano, osim Allaha, Jednog, Jedinog…
da bude voljen.
Peti uzrok ljubavi
„Peti uzrok ljubavi je skriveno unutarnje srodstvo izmedju onoga koji voli i onoga
koji je voljen. Nekada se učvrsti ljubav izmedju dvojice ljudi, a da uzrok tome
nije ni ljepota, ni učinjeno dobro, već ta ljubav slijedi iz srodstva duha… Ovo je
jedan veoma čudnovat znak ljubavi…
Svaka stvar privlači sebi sličnu i svaka ličnost naginje ka onoj koja njoj sliči.
Ti vidiš kako se druže djeca sa djecom, odrasli sa odraslim, druže se ptica sa
pticama iste vrste dok se od drugih udaljuju. Tako će se i alim radije družiti sa
alimom nego sa zanatlijom, stolac radije sa stolarom nego sa seljakom. Dokaz za ovo
je iskustvo i tradicija. Ova srodnost, koja izaziva ljubav, može da postoji i u
jednom čistom vanjskom odnosu, kao što je dječaštvo koje povezuje jednog dječaka sa
njegovim drugom iz djetinjstva. Takodje srodnost može biti tajnovita, nutarnja i ne
može se lahko prozrijeti. Tako se ponekad mogu vidjeti dva čovjeka kako su nečim
povezana, a da ta veza nije prouzrokovana vanjskom ljepotom jednog, niti bilo koji
od njih očekuje bilo kakvu korist od drugog.
To je srodnost koju je Muhammed a.s. nagovijestio u hadisu: „Duše su mobilizirane

vojske, slične se spajaju, a različite se odbijaju.“ (19)I ovaj uzrok zahtijeva
ljubav prema Allahu dž.š. zbog jednog posebnog unutarnjeg srodstva, koje ne počiva
na vanjskoj sličnosti likova i formi već na unutarnjim srodnostima. Što se tiče
ovih stvari, neke od njih se smiju spomenuti u knjigama, dok o većini njih nije
dozvoljeno uopšte pisati, već moraju ostati pod plaštom ljubomore, sve dok putnik
na svom putu ne naiđe na njih pa oni ispune uslove daljeg napredovanja. Ono što se
smije kazati je to da rob treba da se približi svome Gospodaru i da mu sliči preko
sifata (svojstava) koje mu je Allah dao od sebe…“ (20)
Ovdje treba raznasniti da su Božija svojstva Apsolutno Savršena i onakva kakva su

svojstvena samo Allahu, a čovjekova svojstva, koja su po nazivu slična, su
relativna i onakva kakva su svojstvena čovjeku. Tako je Allah Plemenit i Milostiv,
apsolutno i onako kako je Njemu svojstveno, a i čovjek je plemenit, relativno i
onako kako je svojstveno čovjeku. U tom smislu se čovjek okiti Božijim svojstvima,
tj. okiti se plemenitošću koja je istog naziva kao Božija plemenitost koja je izvor
ljudske, ali je po svojoj prirodi, kakvoći i suštini relativna i onakva kakva
dolikuje (kakva je svojstvena) čovjeku i kakvom ju je Allah opisao. Allah je dao
čovjeku samo djelić plemenitosti i djelić milosti i djelić znanja.
„Ovo počiva na tome da čovjek savjesno nastoji da prihvati dobre osobine, odnosno
božanska svojstva, kao što su znanje, dobrota, prijaznost, činjenje dobra i
milosrđa, pozivanje na dobro, preporučivanje istine, uzdržavanje od ljutnje i
ostale vrline Uzvišenih Zakona. Sve ovo vodi približavanju Allahu, pa Mu na taj
način čovjek postaje sličan.“ (21) Tj. postaje Njemu blizak jer se okitio
svojstvima koja imaju ista imena kao Božija, i koja je Allah darovao čovjeku kao
blagodat, i ta sličnost se ogleda u nazivu a ne i u kakvoći. Tako je Allah iz Svoje
milosti dao i čovjeku da bude milostiv u relativnom smislu, iz svoje pleminosti mu
dao da bude plemenit, iz Svoje ljubavi mu dao da može voljeti…
Ovdje su se ljudi razišli u različite tabore. Zaboravili su činjenicu da se ovdje

misli na sličnost svojstava u smislu da čovjek ima jedno svojstvo poput
plemenitosti, praštanja, milosti, u suštini tog svojstva kakva dolikuje čovjeku, a
Allah ima to svojstvo u Apsolutnom smislu, u suštini kakva dolikuje samo Njemu.
Kratkovidi ljudi dakako smatraju da ne postoji nijedan oblik osim vanjskog, koji se
može opažati i shvatiti jedino čulima i pripisuju čovjekovu sličnost Allahu dž.š.
preko tijela i vanjskog lika. U tom smislu kaže Gazali: „Allah dž.š. je Uzvišen i
iznad je toga što budale govore.“ Oni kratkovidi su naginjali ka otjelovljenju
Allaha dž.š. u čovjeku (antropomofrizam). Drugi, oni koji su pretjerali,
prekoračili su granice srodstva, i tvrdili su da se u potpunosti poistovjećuju sa
Allahom i da Allah prebiva u čovjeku, tako da neki od njih rekli „Ja sam Allah“.
Kršćani su zalutali zbog nerazumijevanja licnosti Isa a.s. i tvrdili su da je on
Bog. Jedni od njih kazu „Čovjek se zaogrnuo Bogom“, a drugi „Čovjek i Bog su
jedno.“
Treba razgraničiti neke stvari, držati se sredine i ne zalaziti na klizave terene

gdje logička pravila, kojima se naš razum vlada, više ne važe i gdje su zakoni
drugačiji od zakona u pojavnom svijetu. O tom svijetu znamo onoliko koliko nam je
znanja prenio Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem od Svog Gospodara, a
dato nam je onoliko koliko treba da znamo.
Ovo je najveći i najjači uzrok ljubavi, čiju suštinu istinski spoznaju samo
rijetki.
„Učestvovanje ljudi u ovoj ljubavi predstavlja samo jedan sitni djelić apsolutne i
beskrajne ljubavi. Ne postoji čovjek koji ne posjeduje neku osobinu vrijednu
ljubavi, a da istu takvu osobinu ne traži ili ne nalazi i kod drugih ljudi. Jedino
je kod Allaha suprotno. On posjeduje sve ove osobine u najuzvišenijem stepenu
ljepote i savršenosti i u ovome nema druga, a niti se uopšte može zamisliti neko
Njemu sličan. Zato se ni ne može dati učešće nekom drugom u ljubavi prema Allahu.
Biti nesavršen, a učestvovati u božanskoj ljubavi, nije moguće, a niti je moguće
prisvajanje Njegovih svojstava.“ (22)
Ovdje postaje jasno da je sticanje božanskih sifata u onom smislu čovjeku

svojstvenom, a ne bukvalno sticanje Allahovih svojstava. Zajednički im je naziv,
ali ne i suština. Allah je Milostivi u smislu koji je svojstven Allahu i samo
Njemu, a čovjek je milostiv u relativnom smislu, svojstvenom čovjeku. Ovo
ponavljamo više puta jer je veoma bitno da bude zapamćeno. Zatim kaže Gazali: „Zato
je samo On vrijedan ljubavi, a ta vrijednost se ogleda u savršenosti ljubavi prema
Njemu. Zbog toga ni jednom živom biću ne pripada pravo prisvajanja u ljubavi… Ko
voli nešto izvan Njega, iz nekog svog razloga, ta je ljubav nepotpuna i na krivom
je mjestu. Što se tiče ljubavi prema Muhammedu sallallahu ‘alejhi we sellem, ona je
pohvalna sve dok ta ljubav nije nešto drugo do ljubav prema Allahu dž.š… Isto tako
je i sa ljubavi prema arifima i pobožnjacima. Jer čovjek voli onoga koga Voljeni
voli i šalje kao svog glasnika, kao i onog koji voli Voljenog. Sve ovo se vraća na
iskonski predmet ljubavi, Allaha Uzvišenog, i ne znači prelazak ljubavi sa Njega na
nekog drugog. Za ljude koji gledaju očima Istine, u stvarnosti, izvan Allaha ne
postoji nijedna voljena osoba ili predmet za njih, osim Njega, i ništa nije
vrijedno ljubavi.“ (23)
da bude voljen.
Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (6)
Bilješke:
1-Bilježe Buhari i Muslim.
Hibban u Sahihu, 2/338 i drugi. Kaže Tirmizi: „Ovaj hadis je hasen-sahih.“ Vidjeti:
Itihafu-l-’ašiqin, 444.
4-Bilježi Malik i Muwetta’u, 2/953-954., kaže Ibnu-l-Qajjim u djelu hašijetu-s-
sunen: „Lanac ovog hadisa je pouzdan.“
5-Bilježi Ebu Dawud u Sunenu, 3/288 pod brojem 3527, Bejheqi u Šu’abu-l-imanu,
6/486, i drugi i hadis je vjerodostojan.
6-Bilježi ga Muslim u svom Sahihu, 4/1988., br. 2567.
7-Bilježi ga Ebu Dawud u svom Sunenu, 4/332., Tirmizi u Džami’u-s-sunenu, 4/517., i
kaže da je hadis hasen.
9-Isto.
10-Isto.
11-Isto.
12-Isto.
13-Isto.
14-Isto.
15-Isto.
16-Isto.
17-Isto.
18-Isto.
19-Hadis je vjerodostojan
21-Isto.
22-Isto.
23-Isto.
-----------------------------------------------------------------------------------
--------------

Ljubav uopšteno, i ljubav prema Allahu posebno, ima svoja sastavna svojstva bez
kojih nije potpuna. Ovdje ćemo spomenuti neka od glavnih svojstava ljubavi vjenika
prema Savršenom Voljenom.
– Često spominjanje Voljenog i ustrajnost u tome
„Jedan od znakova ljubavi jeste često spominjanje voljenog i ustrajnost u tome. Ko

nešto voli često to spominje i srcem i dušom. Zbog toga je Allah Uzvišeni naredio
Svojim robovima da Ga spominju u svim situačijama. Naredio im je da Ga spominju čak
i kad su u najvećem strahu. Rekao je Uzvišeni: „O vjernici, kada se sa kakvom
skupinom sukobite postojani budite i Allaha spominjite da biste postigli ono što
želite“ (El-Enfal, 45.) Zaljubljenici se ponose spominjanjem Voljenog i u
situačijama koje su opasne po život. (…) Znak iskrene ljubavi jeste spominjanje
Voljenog i u dobru i u zlu. (…) Spominjanje koje ukazuje na iskrenost u ljubavi
jeste to da prvo čega se zaljubljeni sjeti, kada se probudi, bude Voljeni, kao i to
da On bude posljednje o čemu je razmišljao prije nego je zaspao, kao što pjesnik
veli:
‫وأول شيء أنت وقت هبوبي‬ ‫…آخر شيء أنت في كل هجعة‬
Ti si zadnje o čemu sam razmišljao prije nego sam zaspao

I prvo čega sam se sjetio kada sam se probudio.
Sjećanje na voljenog ne biva nakon što smo ga potpuno zaboravili, nego ga se
sjećamo snagom ljubavi naše duše. Moguće je da ga privremeno zaboravimo zbog neke
situacije ili događaja i kada to prođe mi ćemo opet razmišljati o voljenom. Najveći
stepen ljubavi jeste da čovjek svojim jezikom ne spominje osim voljnog, zatim da
svoje srce rezerviše samo za sjećanje na nejga, pa da i jezik i srce spominju samo
voljenog. Kao što je spominjanje jedan od rezultata ljubavi, isto tako je ljubav
jedan od rezultata spominjanja, i to je dvoje povezano uzročno-posljedičnom vezom.
Klica ljubavi zaliva se vodom zikra, a najbolji zikr jeste onaj čiji je rezultat
ljubav…“ (Ibnul-Qajjim) (1)
– Pokoravanje naredbama Voljenog i davanje prednosti Njegovim nad svojim željama
Jedan od znakova ljubavi jeste i pokoravanje naredbama voljenog i davanje prednosti

njegovim nad vlastitim željama, tako da se poistovijete želje voljenog sa željama
onoga koji voli. Ovo je istinsko i ispravno sjedinjenje, a ne tjelesno sjedinjenje,
kao što to tvrde ateisti koji se povode za kršćanima. Nema sjedinjenja osim u onome
što se želi, i ovo sjedinjenje je znak iskrene ljubavi, tako da ono što želi
voljeni i onaj koji voli bude jedno. Nije iskreni zaljubljenik onaj koji ima želju
koja se suprotstavlja onome što od njega želi voljeni njegov, već takav želi nešto
od svog voljenog, a nije onaj koji želi voljenog, a ako i bude želio voljenog, onda
ne želi ono što voljeni želi.
Zaljubljenici se dijele na tri vrste:

– Oni koji žele neku korist od Voljenog,
– Oni koji žele Voljenog i
– Oni koji žele ono što voljeni želi uz njihovu želju samog Voljenog i to je
najviši stepen ljubavi.
Ovo je naujzvišeniji vid zuhda, jer se odrekao vlastitih želja koje se

suprotstavljaju onome što Voljeni želi, i razlika između ovoga i zuhda od dunjaluka
je veća od razlike između neba i Zemlje.
Postoji pet vrsta zuhda:

– Zuhd u blagodatima dunjaluka,
– Zuhd u duši (2),
– Zuhd kada je u pitanju ugled i vlast,
– Zuhd od svega mimo Voljenog, i
– Zuhd od svake želje koja se razlikuje od onoga što Voljeni želi.
Ovo se postiže potpunim slijeđenjem voljenog Poslanika. Kaže Uzvišeni: „Reci: ’Ako
Allaha volite, mene slijedite, pa će Allah vas voljeti i grijehe vam oprostiti, a
Allah je Onaj Koji prašta i Samilostan je.“ (Alu ’Imran, 31.) Uzvišeni je učinio
slijeđenje Njegovog Poslanika uzrokom Njegove ljubavi, a da rob bude voljen od
Allaha jeste više od toga da on voli Allaha. Nije samo cilj da čovjek voli Allaha,
već je poenta da tebe Allah zavoli. Tako je pokornost Voljenom dokaz ljubavi prema
Njemu, kao što je rekao pjesnik:
‫هذا محال في القياس بديع‬ ‫تعصي اإلله وأنت تزعم حبه‬

‫إن المحب لمن يحب مطيع‬ ‫…لو كان حبك صادقا ألطعته‬
Nepokoran si Allahu, a tvrdiš da Ga voliš
To je nemoguće i po svim mjerilima nečuveno je
Da je tvoja ljubav iskrena pokoravao bi Mu se

Jer onaj koji voli svom voljenom pokoran je.“ (3)
„Jahja ibn Mu’az Er-Razi rekao je: ’Onaj ko tvrdi da voli Allaha Uzvišenog, a ne
čuva Njegove granice – nije iskren u svojoj ljubavi.’“ (Ibnu-l-Qajjim) (4)
– Potpuna predanost Voljenom i obuzetost Njime
„Allah Uzvišeni ne dopušta da rob osjeti slast Njegovog blada i darova, ljepotu
Njegovog društva i blizine, sreću i zadovoljstvo uz Njega, ako u srcu roba postoji
veza sa još nekim pored Allaha Uzvišenog, pa makar taj rob bio i pobožnjak, učenjak
i zahid. Naime, Allah Uzvišeno odbija da u srce koje nije samo Njemu predato, koje
svoju pažnju još nekome daje, spusti blago riznica Svojih. Allah Svevišnji spušta
blago riznica Svojih u ono srce koje uz Njega siromaštvo smatra bogatstvom, a
bogatstvo bez Njega siromaštvom, koje slavu bez Allaha smatra poniženjem, a uz
Njega i poniženje vidi kao slavu, koji uživanje bez Allaha doživljava kao patnju, a
patnju uz Njega osjeća kao uživanje.
Jednom riječju kazano, On darove Svoje daje onom srcu koje život vidi samo uz Njega
i sa Njim, a bez Njega život mu je poput smrti, ispunjen bolom, brigom, tugom i
čemerom. Ovakav će vjernik biti nagrađen s dva dženneta: dunjalučkim džennetom,
koji će brzo osjetiti, i onim ahiretskim Džennetom na Danu Sudnjem…“ (Ibnu-l-
Qajjim) (5)
„Zuhd dijelimo na više vrsta:
– Zuhd od harama, i on je obavezan za svakog pojedinca,

– Zuhd od sumnjivih stvari, i on može biti obavezan ako je sumnja velika, ili
pohvalan ako je sumnja mala, tj. šerijatskom bavljenje ovom vrstom zuhda bit će
spram veličine sumnjive stvari,
– Zuhd od svega bespotrebnog i suvišnog,
– Zuhd od govora, pogleda, traženja, susreta i drugih stvari koje čovjeku neće
donijeti nikakve koristi,
– Zuhd od druženja sa ljudima,
– Zuhd od svoga nefsa i svojih prohtjevima, odnosno radi Allaha čovjek zapostavi
svoj ego,
– Zuhd koji obuhvata i podrazumijeva sve prethodne vrste, a to je odricanje od
svega drugog što roba obuzima pored Allaha.“ (Ibnu-l-Qajjim) (6)
– Nestrpljenje u želji za susretom sa Voljenim
„Jedan od dokaza iskrene ljubavi jeste mala količina strpljenja kada je u pitanju
ponovni susret sa Voljenim, već se njegovo strpljenje pretvara u strpljenje na
pokornosti Voljenom i strpljenje u sustezanju od nepokornosti Njemu, i strpljenje u
poštovanju propisa Njegovih. Ovo je strpljenje zaljubljenika, a što se tiče onoga
ko je strpljiv od susreta sa Njim, on je nema ljubavi u njemu prema Njemu, i obuzet
ne nečim drugim mimo Njega. Pjesnik veli:
‫وعن الحبيب فإنه ال يحمد‬ ‫…والصبر يحمد في المواطن كلها‬
Strpljenje je pohvalno u svim situačijama

Ali kada se treba strpjeti od Voljenoga (7)– onda pohvalno nije.
Ko je strpljiv od susreta Voljenoga njegov sabur će ga odvesto do toga da izgubi

ono što traži. Rekli su neki zaljubljenici:
Kako je strpljenje lijepa osobina, ali u neviđenju lica tvojeg – onda nije
Kada bi se dan ili čas što me od Tebe dijele prodavali za dunjaluk cijeli – onda
skupo nije…“ (8)
– Obaranje pogleda iz poštovanja prema Voljenom
„Od znakova spoznaje jeste i poštovanje, jer što je spoznaja veća to su i

poštovanje i skušenost izraženiji, kao što Uzvišeni veli: „A Allaha se boje od
robova Njegovih – učeni.“ (El-Fatir, 28.) tj. oni koji su Ga spoznali. Allah
Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao je: „Ja najbolje od njih poznajem
Allaha i najskrušeniji sam pred Njim.“(9)“ (Ibnu-l-Qajjim) (10)
S obzirom da vjernik prema Allahu osjeća ljubav u njenom najuzvišenijem vidu –

obožavanju, uz spoznaju Njegova Veličanstva, Apsolutne Savršenosti i milosti, to
proizvodi u njegovom srcu osjećaj stahopoštovanja, stida, skrušenosti, poniznosti i
čežnje. Zato je od odlika vjernika koji je istinski zaljubljenik i svim svojim
bićem obožava Gospodara Svevišnjeg i Svemilosnog – spuštanje pogleda ka zemlji kada
Mu se obraća, što je znak strahopoštovanja, stida i osjećaja u srcu veličine
Allahove Uzvišenosti i Veličanstva i Apsolutne Savršenosti. Kaže Ibnu-l-Qajjim:
„Allah Uzvišeni ukazuje nam na savršenost odgoja Poslanika, sallallahu ‘alejhi we
sellem, kada je uzdignut u noći Isra’a i Mi’radža, pa kaže: „Pogled mu nije skrenuo
niti granicu prešao.“ (En-Nedžm, 17.) Ovo je vrhunac odgoja i poštovanja. Njegov
pogled nije lutao lijevo-desno i nije nastojao da vidi ono što mu njegov Gospodar
nije želio pokazati. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem,
žestoko zabranio klanjaču da gleda u pravcu neba dok obavlja namaz, prijeteći im da
mogu zbog toga izgubiti vid. Negledanje u pravcu nebesa prilikom obavljanja molitve
jeste vrhunac poštovanja prema Onome Kome se ta molitva upućuje. Klanjač je
obavezan da na namazu stoji skrušeno, pogleda oborenog prema zemlji. Da nije
Veličanstvo Gospodara svjetova, Uzvišenog, iznad Njegovog ’Arša, ne bi bilo razlike
da li je pogled upravljen prema nebu ili prema zemlji.“ (Ibnu-l-Qajjim) (11)
– Pomno i pažljivo slušanje riječi Voljenoga
Od odlika iskrene ljubavi prema Allahu jeste i: „Pomno i pažljivo slušanje govora
Voljenoga i posvjećivanje sluha Njemu u potpunosti tako da se njegov sluh i srce
ispune Njegovim govorom. Ako se i desi da se prilikom slušanja Voljenog okrene
prema nekom drugom, to je smao zbog pristojnosti, kao što veli pjesnik:
‫أن قد فهمت وعندكم عقلي‬ ‫…وأديم لحظ محدثي ليرى‬
Gledam u sagovornika da bi vidio da razumio sam ga,

ali kod vas se nalazi razum moj…
Ako bi i slušao govor nekog drugog to bi opet bilo ako bi tema njegova bila o
Voljenom, posebno ako to bude Njegovim govorom (12), jer onda to doživljava kao
razgovor sa Njim, kao što je neko rekao: „Nema ništa slađe za njih (13) i njihova
srca od slušanja govora njihovog Voljenog i u tome je vrhunac onoga što oni traže.“
Zbog ovoga je vjernicima nema ništa slađe od slušanja Kur’ana. U Sahihu je
preneseno od Ibn Mes’uda, r.a., da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu
‘alejhi we sellem: Uči mi, pa rekoh: Zar da ja tebi učim Kur’an a tebi je
objavljen? Reče: Ja doista volim da ga čujem od nekog drugog. Pa sam mu proučio od
početka sure En-Nisa’ dok nisam stigao do ajeta: „A šta će biti kada dovedemo
svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?“ (En-Nisa’,
41.) Allah Poslanik mu reče: Dosta je sad…, pa sam podigao glavu i vidio da su se
oči njegove ispunile suzama.“ (14) Veliki je broj onih koji su iz ljubavi prema
slušanju Kur’ana umirali kada bi čuli nekog kako ga uči tužnim glasom. To su oni
koje je ubila ljubav prema Kur’anu, a ne ljubav prema djevojkama i ženama.“ (Ibnu-
l-Qajjim) (15)
– Ljubav prema onome što je Voljeni pripisao Sebi iz počasti
Jedan od znakova ljubavi prema Allahu Uzvišenom jeste ljubav prema onome što je On
pripisao Sebi jer to nešto kod Njega ima veliki značaj, kao što je slučaj sa
Ka’bom, za koju se kaže da je to bejtullah – Allahova kuća, pripisujući je Sebi
zbog njenog značaja kod Njega Uzvišenog. Kaže Ibnu-l-Qajjim: „U tome leži tajna što
su srca velikog broja ljudi vezana za Ka’bu, tako da je onima koji je vole draže
boraviti kod nje nego u svojoj domovini sa bližnjim svojima. Putovanje, koje je u
osnovi vrsta patnje, njima predstavlja užitak kada putuju ka Ka’bi. Zbog nje se
izlažu opasnostima, putuju kroz pustinje i nenaseljena područja, podnose pri tome
umor i tegobe, ali i pored toga oni žurno kreću na putu prema njoj.
‫وإن بعدت لمسراك الطريق‬ ‫…نعم أسعى إليك على جفوني‬
Da, putujem ka tebi najbrže što mogu

Bez obzira koliko daljina do tebe velika bila.
Tajna ove ljubavi leži u tome što ju je Uzvišeni Gospodar Sebi pripisao u Njegovom
govoru: „I očisti Moju kuću za one koji će je obilaziti…“ (El-Hadždž, 26.) Pjesnik
veli:
‫وعلوت قدرا دون من لم ينسب‬ ‫…لما انتسبت إليك صرت معظما‬
Kada sam se nazvao tvojim, to me je uzdiglo

I postao sam ugledniji od onih koji se tebi ne pripisuju…
Sve što je vezano za Voljenog postaje također voljeno…“ (Ibnul-Qajjim) (16)
– Istinski zaljubljenik pruža sve od sebe kako bi stekao zadovoljstvo Voljenog
„Jedan od znakova ljubavi jeste i to da zaljubljeni pruža sve od sebe kako bi

stekao zadovoljstvo Voljenog, a što ne bi radio da u njegovom srcu nema ljubavi
prema Njemu. Zaljubljeni o ovom pitanju ima tri faze:
– Da to čini osjećajući napor i umor, i to se dešava u početku ljubavi,

– Kada njegova ljubav ojača, to čini dobrovoljno i iz zadovoljstva,
– A kada se ljubav čvrsto nastani u njegovom srcu, onda to čini ponizno i
tražeći od Voljenog, kao da on nešto uzima od Njega;
U tom stepenu ljubavi on će žrtvovati svoj život za onog koga voli, kao što su to
radili ashabi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, koji su ga u ratu štitili
tijelima svojim i životima svojim i pri tom ginuli. (…) Osobina onog ko voli jeste
požrtvovanost, a osobina onog ko se pretvara da voli jeste sebičnost…“ (Ibnu-l-
Qajjim) (17)
– Ljubomora radi Voljenog
„Onaj ko voli Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, zbog njih
će biti ljubomoran shodno veličini njegove ljubavi i poštovanja koje osjeća prema
njima. Ako u njegovom srcu nema ljubomore radi Allaha i Njegovog Poslanika,
sallallahu ‘alejhi we sellem, onda nema ni ljubavi prema njima, makar on i tvrdio
da voli Allaha i Njegova Poslanika. Također, lažov je onaj ko tvrdi od ljudi da
voli nekog, a ne smeta mu da vidi druge kako napadaju na svetost voljenog,
uznemiravaju ga i izazivaju njegovu ljutnju, ponižavaju njegovo pravo, ponižavajuga
i ismijavaju se sa njom, a njegovo srce, i pored toga, ostane mirno i hladno. Kako
neko može tvrditi da voli Allaha a nije ljubomoran na kršenje Njegovih zabrana niti
na neizvršavanje Njegovih naređenja. Najmanje što mora učiniti jeste da bude
ljubomoran na to da se povede za svojim prohtjevima ili šejtanom, pa da uradi neki
grijeh prema Allahu, i izađe iz granica pokornosti Allahu. Ako ljubomora iščezne iz
srca, nestat će i ljubavi, i na kraju – vjere u Allaha, makar i ostali neki njeni
tragovi u njegovom srcu. Ova vrsta ljubomore jeste ono što tjera vjernike u borbu
na Allahovom putu, na naređivanje dobra i zabranjivanje zla, i to je njegova
pokretačka snaga. Ako u vjernikovom srcu ne bude ljubomore, neće biti ni bobe, niti
zabranjivanja zla niti naređivanja dobra, jer sva ova djela on radi iz ljubomore
prema svome Gospodaru. Zato, Allah je učinio borbu na Njegovom putu dokazom ljubavi
prema Njemu…“ (Ibnu-l-Qajjim) (18)
– Želja za samoćom radi sjećanja na Voljenog

„Jedan od znakova ljubavi jeste i želja za samoćom i odvojenošću od ljudi jer je to
ono što učvršćuje ljubav u srcu. Ne postoji ništa slađe onome ko iskreno voli od
samoće i odvojenosti od ljudi. Kada čovjek nekoga iskreno zavoli, voli da bude
osamljen sa njim, tako da zamrzi svakog ko se postavi ispriječi između njega i
voljenog. To je tajna, a Allah najbolje zna, zbog koje je Allahov Poslanik,
sallallahu ‘alejhi we sellem, naredio da se onaj ko želi proći ispred klanjača
spriječi u tome, a ako ustraje u tome da se i udari. Poslanik, sallallahu ‘alejhi
we sellem, je rekao da kad bi onaj ko polazi ispred klanjača znao koliki je to
grijeh, radije bi sačekao četrdeset (19) nego prošao ispred njega. Bol zbog tog
prolaska može osjetiti samo skrušeno srce koje istinski voli Allaha Uzvišenog, koji
je ljubomoran da se neko postavi između njega i njegovog Gospodara. To je poput
slučaja da se neko ko je omražen kod nekog čovjeka postavi između njega i voljenog.
To je pitanje osjećajnosti i može ga nijekati samo onaj ko ne posjeduje tu osobinu.
(…) Teqijjuddin ibn Šukajr mi je pričao sljedeće: „Šejhul-Islam Ibn Tejmijje je
izašao jedno prilikom negdje, pa i ja krenuh za njim. Kada je stigao u neku
pustinju i udaljio se od ljudi, tako da ga niko nije mogao vidjeti, čuo sam ga kako
citira stih:
‫أحدث عنك القلب بالسر خاليا‬ ‫…وأخرج من بين البيوت لعلني‬
I odlazim daleko od naselja

Kako bih te se u samoći u srcu sjećao…
Osama i razmišljanje o Voljenom vrhunac je uživanja zaljubljenika. Kada se sjeti

Voljenog, on se odvoji od ljudi i u osami razmišlja o Njemu…“ (Ibnu-l-Qajjim) (20)
– Izbjegavanje svakog uzroka koji ga može udaljiti od Voljenog, i poduzimanje svega

što ga može približiti Njemu
„Jedan od znakova ljubavi jeste i izbjegavanje svega što ga može udaljiti od

voljenog i što ga može naljutiti, kao i činjenje svega što ga može njemu približiti
i čime može zaslužiti njegove pohvale… (Ibnu-l-Qajjim) (21)
– Usmjeravanje sve ljubavi prema Savršenom Voljenom
„Ljubav podrazumijeva usmjeravanje sve ljubavi prema Voljenom i ne pridruživanje

Njemu nikoga u toj ljubavi. To je rezultat iskrene ljubavi i jedno od njenih
pravila. Ako ljubav ojača u nečijem srcu, u njemu neće ostati prostora za ljubav
prema nekome drugom jedna poslovica kaže:
‫…ليس في القلب حبان وال في السماء ربان‬
U srcu ne postoje dvije ljubavi, niti na nebu mogu biti dva gospodara.
(…) Čovjek ne posjeduje dva srca pa da se jednim srcem pokorava Allahu, slijedi
Njegove naredbe i oslanja se na Njega, a da se drugim srcem pokorava nekom drugom.
Čovjek posjeduje samo jedno srce. Ako to srce ne rezerviše za oslanjanje, ljubav i
bogobojaznost samo prema Allahu Uzvišenom, sve će se to usmjeriti prema nekome
drugom. (…) Ono što se voli u ime Njega može biti mnogobrojno. Ljubav prema tome
neće odvraćati od ljubavi prema Allahu niti će ljubav prema njemu biti jednaka
ljubavi prema Allahu. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, volio je
svoje žene, najdraža među njima bila mu je A’iša. Volio je njenog oca Ebu Bekra,
Omera, r.a., volio je sve svoje ashabe, neke više neke manje. Ali, pored toga, sva
njegova ljubav bila je usmjerena prema Allahu, i sva je njena snaga bila okrenuta
prema Njemu Uzvišenom.“ (Ibnu-l-Qajjim) (22)
– Čuvanje pogleda od harama

Džerir ibn Abdullah, r.a., kaže: „Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu
‘alejhi we sellem, o iznenadnom pogledu, pa mi je naredio da oborim pogled.“ (23)
„Iznenadni pogled jeste onaj pogled koji se desi bez namjere onoga koji gleda i bez
želje u srcu za tim, i to je pogled za koji se neće odgovarati. Ako drugi put
namjeno pogleda, bit će griješan. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem,
je naredio zbog toga Džeriru da prilikom iznenadnog pogleda odmah obori pogled i da
ga ne ponavlja.“ (Ibnu-l-Qajjim) (24)
„Zar nisi znao da nema ništa pogubnije za čovjeka od njegovog oka i jezika? Većina
onih koji su propali, propali su zbog njih, i oni su uzrok većini stradanja. Tako
ti Allaha, koliko puta su čovjeka doveli na rub propasti i uništenja? Ko želi
živjeti sretnim životom neka obara svoj pogled i neka čuva svoj jezik od bestidnog
govora – to će ga sačuvati od nevolja koje dolaze kao posljedica haram pogleda i
nemoralnog govora. Istinoljubivi, sallallahu ‘alejhi we sellem, nas je obavijestio
da oči čine nemoral gledajući (…) Zar nisi čuo jednog pametnog čovjeka kako kaže:
’Ko pusti pogled da slobodno luta umorit će srce. Ko bude uporno gledao u haram,
njegova će tuga dugo potrajati, uzalud će traćiti vrijeme i oči će mu se orositi
suzama.’ Zar nisi čuo mudrog pjesnika kako kaže:
O oči, uživale ste u gledanju

I moje srce na rub propasti dovele
Prestanite mučiti mi srce

Jer sramota je za dva oka jedno srce napasti.“
(Ibnu-l-Qajjim) (25)
Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (7 dio)
Bilješke:
2-Tj. ustezanje od prohtjeva duše.
3-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 265-266.
7-Tj. od susreta za njim. Suprotno od strpljenja na neviđenju nepovratku Voljenom
jeste čežnja i izgaranje za susretom sa Voljenim, što je odlika iskrenih
zaljubljenika.
8-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 266.
9-Bilježe ga Buhari i Muslim u svojim Sahihima.
12-Tj. ako bude slušao govor o Allahu iz Kur’ana.
13-Tj. za istinske zaljubljenike.
14-Bilježi ga Buhari u svom Sahihu, 4/1643., 4306, 4762, 4768.
19- „Kada bi znao onaj ko prolazi ispred klanjača koliki grijeh čini, shvatio bi da
mu je bolje da sačeka četrdeset nego da prođe ispred njega.“ Ebu Nadr kaže: „Ne
znam da li je rekao četrdeset dana, mjeseci ili godina.“ Muttefequn ’alejhi.
23-Bilježi ga Muslim u Sahihu, 3/1699, pod brojem 2159.
24-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, .
-----------------------------------------------------------------------------------
----
Imam Ibnu-l-Qajjim navodi deset stvari koje mogu biti uzroci sticanja Allahove
ljubavi. 1. Učenje Kur’ana uz razmišljanje i razumijevanje njegovih značenja, šta
se njime želi reći, poput knjige koju čovjek nauči napamet i tumači je kako bi
shvatio šta je njen autor njome htio reći. 2. Približavanje Allahu nafilama poslije
farzova, jer to čovjeka dovodi na stepen voljenog nakon stepena zaljubljenika.
3. Stalni zikr u svakoj situaciji, jezikom, srcem, djelima i halom (stanjem).
Njegov udio u ljubavi je srazmjeran mjeri u kojoj čovjek čini taj zikr.
4. Davanje prednosti onome što On voli nad onim što ti voliš kada se probude
prohtjevi, i uspinjanje ka Njegovoj ljubavi, makar to uspinjanje bilo i teško.
5. Upoznavanje srca sa Njegovim imenima i svojstvima, razmišljanje o njima i

njihovo spoznavanje, uživanje u vrtovima te spoznaje. Onaj ko spozna Allaha putem
Njegovim imena i svojstava, taj ga je, bez ikakve sumnje, zavolio.
6. Posmatranje Njegovog dobročinstva i skrivenih i vidljivih blagodati, jer to vodi

ka ljubavi prema Njemu.
7. Ovo je od najzačudnijih uzroka: da srce bude u potpunosti ganuto pred Uzvišenim

Allahom, a to ne mogu opisati riječi i izrazi. (1)
8. Osamljivanje sa Njim u vremenu kada se On spušta, kako bi Ga dozivao, učio

Njegove riječi i srcem stajao pred Njim uz poštivanje roba prema svom Gospodaru, a
zatim zavšiti sve to traženjem oprosta i kajanjem.
9. Druženje sa onima koji iskreno vole Allaha, ubiranje najboljih plodova njihovog
govora, kao što se ubiraju najbolji plodovi, i da ne govoriš osim kada govor bude
korisniji i znaš da će ti poboljšati tvoje stanje i koristiti drugome.
10. Udaljavanje od svega onoga što se isprečava između čovjekovog srca i Allaha,
azze we dželle.
Ovih deset stvari su komentarisali mnogi učenjaci, a kod nas je prevedena knjiga
„Deset stvari koje vode Allahovoj ljubavi“, pa bi bilo korisno obratiti se na nju.
4.6. Savršena ljubav i svojstva istinskih zaljubljenika
Ovo je poglavlje o onima koji se odriču manje vrijednih ljubavi u želji da postignu
onu najvredniju. Ovdje će više biti govora o savršenoj ljubavi, ljubavi prema
Allahu, plodovima spoznaje i halovima zaljubljenika.
„Ovo poglavlje odnosi se samo na plemenite i vrijedne duše koje se ne zadovoljavaju

nečim što je manje vrijedno i koje ne mijenjaju ono što je bolje za ono što je
gore, poput onog ko na svoju štetu trguje. Njih ne zavarava prividna ljepota koja u
sebi kije mnogo manjkavosti… (…) Duša u kojoj je urođeno da stalno stremi ne
zadovoljava se ničim drugim osim najvrednijim. Allah Uzvišeni je ukorio narod koji
je zamijenio jednu hranu onom koja je manje vrijedna od nje. Rekao im je: „Zar
želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore?” (El Beqara, 61.)“ (Ibnu-
l-Qajjim) (2)
„Osnov svega jeste želja za Allahom, nastojanje da se postigne Njegovo
zadovoljstvo i da Mu se približi na različite propisane načine, čežnja za susretom
i stajanjem pred Njim. Ako kod roba ne bude postojala želja za ovim, onda će on
čeznuti za Džennetom i njegovim blagodatima i svemu onome što je Allah pripremio
Svojim dobrim robovima. Ako kod roba ne bude ni ovih ambičija, onda će biti
prisutna bojazan da će njegovo prebivalište biti vatra i kazna koju je Allah
pripremio onima koji su Mu nepokorni. Ako ni to ne bude prisutno u njegovom srcu,
neka zna da je stvoren da u ognju gori, a ne da u blagodatima boravi. Ove visoke
stepene, nakon Allahove odredbe i pomoći, čovjek neće moći postići nićim drugim
osim suprotstavljanjem prohtjevima svoje duše.“ (Ibnu-l-Qajjim) (3)
„Ne postoji ništa slađe za srce i dušu od Allahove ljubavi, okretanja Njemu,
obožavanju samo Njega, radosti i čežnji za susretom sa Njim i za gledanjem u
Njegovo Lice. Trun ovih uživanja ne može se ni porediti s tjelesnim uživanjem
veličine planine.“ (Ibnul-Qajjim) (4)
„Najveća blagodat na ovom svijetu jeste spoznaja Allaha Uzvišenog i ljubav prema
Njemu, a najveća blagodat na onom svijetu jeste gledanje u Njegovo Lice i slušanje
Njegovog govora bez posrednika.“ (Ibnul-Qajjim) (5)
Ibnu-l-Qajjim navodi riječi jednog od zaljubljenika: „Tako mi Allaha, ponekada u

srcu osjetim takvu slast, pa pomislim ako stanovnici Dženneta uživaju poput mene,
onda žive ugodnim životom.“ (Ibnul-Qajjim) (6)
„Jedan mudri čovjek veli: ’Ljubav prema drugima odvratila im je srca od ljubavi
prema Allahu Uzvišenom. Da su se oslobodili te ljubavi, njihove bi se duše uzdigle
u nebesko kraljevstvo, i tako bi ostvarili mnogo koristi.’“ (Ibnul-Qajjim) (7)
„El-Hawwas je rekao: ’Ostavili ste ljubav prema Allahu i svu svoju ljubav ste
poklonili jedni drugima. Da ste zavoljeli Allaha Uzvišenog čuda biste vidjeli.’“
(Ibnul-Qajjim) (8)
„Želja za Allahom dž.š., za postizanjem nagrade gledanja u Njegovo lice i čežnja za

susretom sa Njim temelj je onoga što ima svaki vjernik, pokretač njegovih djela i
ono što njegov život čini lijepim i ugodnim. To je osnova njegove sreće, uspjeha,
uživanja i zadovoljstva. To je ono radi čega je stvoren i što mu je naredjeno da
čini, radi toga su objavljene knjige, poslani poslanici. Srce čovjeka neće biti
zdravo niti će osjećati zadovoljstvo ako njegova najveća želja i stremljenja ne
budu usmjereni prema Allahu dž.š., Jednom i Jedinom, tako da će On biti jedina
njegova želja i nada, kao što kaže Uzvišeni: “A trebalo bi da se zadovolje onim što
im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: „Dovoljan nam je Allah, Allah će nam
dati iz obilja svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.” (Et-Tewba, 59.)“
(Ibnu-l-Qajjim) (9)
Navodi Ibnu-l-Qajjim: „Džunejd prenosi da je Haris El-Muhasibi rekao: „Ljubav je da

u potpunosti težis prema nekome, da mu daješ prednost i nad samim sobom, svojim
životom i imetkom, i da ga podržavaš i javno i tajno i da nakon toga smatraš da je
tvoja ljubav prema njemu nedovoljna.“
Neki kažu: „Ljubav je plamen u srcu koji spali sve osim želja voljenog.“, a neki
kažu: „To je ulaganje krajnjeg napora s ciljem postizanja zadovoljstva voljene
osobe.“ Ljubav neće biti ispravna sve dok se ne podudara sa željama Voljenog. U
jednom hadisi kudsiju stoji: „Robe, Ja te volim zbog toga što je to tvoje pravo kod
Mene, pa voli i ti Mene zbog prava kojeg imam kod tebe.“ Abdullah ibn Mubarek veli:
„Ko bude posjedovao ljubav, a ne bude posjedovao bogobojaznost srazmjernu toj
ljubavi, on je obmanut.“
Jahja ibn Mu’az Er-Razi je rekao: „Atom ljubavi mi je draži od sedamdeset godina
ibadeta bez ljubavi.“
„Srce zaljubljenika stoji ispred veličine i ljepote Voljenoga, pa kada opazi
Njegovo veličanstvo – zastrepi pred Njim i slavi Ga, a kada vidi Njegovu ljepotu –
zavoli ga i s čežnjom iščekuje dan kada će se sa Njime sresti.“ (Ibnu-l-Qajjim)
(10)
Ebu Bekr El-Kettani pripovijeda: „U Mekki je za vrijeme hadždža postavljeno pitanje
o ljubavi, pa neki učenjaci iznesoše svoja mišljenja. Džunejd je bio najmladji među
okupljenim učenjacima, te mu rekoše: „O Iračanine, reci nam šta ti misliš o ovome.“
On zavrtje glavom, oči mu se orosiše suzama, a zatim reče:
‫عبد ذاهب عن نفسه متصل بذكر ربه قائم بأداء حقوقه ناظر إليه بقلبه أحرق قلبه أنوار هويته وصفا شربه من كأس وده فإن تكلم‬
‫…فبالله وإن نطق فمن الله وإن تحرك فبأمر الله وإن سكت فمع الله فهو بالله ولله ومع الله‬
„Rob koji je napustio prohtjeve svoje duše, u stalnom je spomenu Gospodara svog,
doslovno ispunjava svoje obaveze prema Njemu, u Njega gleda srcem svojim, nurom
srčanim spalio je prohtjeve svoje, čisto piće iz pehara Njegove ljubavi ispio je…
kada nešto kaže, o Allahu to je, kada progovori, Njegove riječi koristi, ako se
pokrene, to je na osnovu naredbe Njegove, ako šuti, o Allahu misli. Sve što radi u
ime je Njega, radi Njega i s Njegovom naredbom.“ Učenjaci zaplakaše i rekoše: „Na
ovo se nema šta dodati. Uzdigao te Allah, o vođo mudraca.““ (Ibnu-l-Qajjim) (11)
„Simnun je rekao: ’Oni koji vole Allaha postigli su dunjalučki i ahiretskih ugled.
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: „Čovjek će biti sa onim
koga voli“, a oni su bili sa Allahom na ovom svijetu, i sa Njim će biti na onom
svijetu…’“ (Ibnu-l-Qajjim) (12)
„Kažu neki arifi: ’Kako su jadni stanovnici dunjaluka. Napustili su ga a da nisu

probali niti osjetili njegove najbolje blagodati.’ Neko upita: ’Koje blagodati?’
Reče: ’Ljubav prema Allahu, spominjanje Njega u samoći, čežnja za susretom sa Njim,
poznavanje značenja Njegovih imena i osobina…’
A kaže drugi: ’Doista postoje momenti kada srce insana igra i svo treperi od
radosti. Ja često kažem sebi da ako će se ljudi stalno tako osjećati onda kada uđu
Allahovom milošću u Njegov Dženet, onda su njihovi životi tamo zaista neopisivi.’
I kaže drugi: ’Tako mi Allaha, nema nikakva dobra u dunjaluku osim uz ljubav prema
Njemu i pokornost Njemu, niti u Džennetu osim uz gledanje i posmatranje Njega.’
Kaže Ebu-l-Husejn El-Werraq: ’Život srca je u spominjanju Onoga Koji ne umire, a

življenje koje nešto vrijedi jeste život sa Njim, i ništa drugo.’ (…)
Kaže drugi: ’Onaj ko nađe radost u služenju Allaha, ostale stvari se obraduju
služenju njemu, i kome je radost oka uz Allaha, svako drugi nalazi radost oka svog
u pogledu ka njemu.’
– Od znakova zdravlja srca je da se ne umara od zikra Gospodara svog, da mu ne

dosadi služenje Njemu, da ne bude prisan osim sa Njim ili sa onim ko mu ukazuje na
Njega, ili ga opominje Njime, ili ga podsjeća na ovu stvar;
– I od znakova zdravlja srca jeste da, kada propusti svoj vird (13), osjeti zbog
gubitka veći bol nego što dunjalučar pati zbog gubitka imetka svog;
– I od znakova zdravlja srca je da ono čezne za služenjem Njemu, kao što gladni
čezne za hranom i vodom;
– I od znakova zdravlja srca je njegova briga bude jedna, i da bude radi Allaha;
– I od znakova zdravlja srca je da, kada uđe u namaz, od njega ode briga i tuga za
dunjalukom i teško mu bude kada namaz mora završiti. U namazu nalazi svoj odmor i
uživanje, radost oka svog i sreću svoju…
– I od znakova zdravlja srca je da je škrtiji kada je u pitanju njegovo vrijeme i
njegovo traćenje nego što su najveće škrtice škrti za imetkom svojim;
– I od tih znakova je da njegova briga za ispravnošću djela bude veća kod njega od
samog djela, pa da teži iskrenosti u djelu (ihlas), savjetuje to djelo (nasihat),
slijeđenjem Poslanika u djelu (mutabe’a) i dobročinstvu (ihsan), i da pored toga
smatra da je Allah blagodaran prema njemu, a da on nedovoljno radi na poštovanju
Allahovog prava kod njega.“ (14)
„Jedan od onih koji su iskreno voljeli Allaha Uzvišenog rekao je: ’Ljubav prema
Njemu Uzvišenom odvratila je srca od ljubavi prema svemu drugom. Ona na ovom
svijetu ne osjećaju drugu slast osim slasti ljubavi prema Allahu, niti se nadaju na
onom svijetu većoj nagradi od gledanja u lice Onoga Koga su voljeli…’
Jedan od prijašnjih učenjaka veli: ’Svaki čovjek ima dva oka na licu kojima gleda
stvari na ovom svijetu, i dva oka u srcu kojima gleda ahiretske stvari. Kada Allah
Uzvišeni želi Svome robu hajr, otvori mu oči srca i on doživi u njemu slast i
osjeti blagodati koje prije nije mogao ni zamisliti, a koje mu je obećao Onaj Koji
samo istinu govori.“ Zatim je proučio ajet: „Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su
im na srcima katanci?“ (Muhammed, 24.) „Da osim crnila na srcu ne postoji druga
kazna za one koji su drugima mimo Allaha dali prednost u ljubavi, to bi im bilo
dovoljno.’
Jedan mudrac je rekao: „Željezo koje se ne upotrebljava prkrije hrža i na kraju ga

potpuno uništi. Isti je slučaj sa srcem. Ako se ne koristi i upotrebljava za ljubav
prema Allahu i ne čezne za Njim, i ne spominje Ga, njime ovlada neznanje koje ga
usmrti i potpuno upropasti.“ (Ibnul-Qajjim) (15)
Voljeti Allaha iznad svega drugog, uspostaviti lijep odnos sa Njim, sjećati Ga se
stalno i spominjati Njegovo ime, naći svoj smiraj i odmor u tome, voljeti samo
Njega, bojati se samo Njega, nadati se i pouzdati se samo u Njega; sve činiti samo
u Njegovo ime i zarad njegovog zadovoljstva i nagrade – to je Džennet na dunjaluku
i to je blagoslov sa kojim se ništa ne može porediti. To je ono što raduje srca
onih koji odišu ljubavlju prema Allahu i smisao života koji učeni poznaju, a
kraljevi zavide. Kako se njihova srca raduju Allahu, tako se i drugi raduju njima.
Jer ko god nadje radost svoga srca u pokornosti Allahu, zna obradovati i srca
drugih ljudi; a ko to ne uspije, ne nalazi ništa na dunjaluku osim nemira. O ovome
svjedoče oni čija su srca živa i osjećajna. Ali oni čija su srca mrtva i slijepa
samo druge mogu udaljiti od Allaha.
Istinski zaljubljenici ne žele da do Voljenog budu tjerani bičevma straha, već da

ka Njemu lete na krilima čežnje. Biće zaljubljenika je u potpunosti ispunjeno
ljubavlju, toliko jako da je zasjenilo sva ostala čula. Bilo je primjera u
povijesti islama na kojima to možemo uočiti, kao što je primjer velikog učenjaka i
pravnika Ebu Hanife. Mi znamo da istinski zaljubljenik, kada razgovara sa onim koga
voli ne vidi ništa i nikog oko sebe i totalno je predan tom razgovoru. Ebu Hanife
kada je bio u namazu, razgovoru sa Allahom Uzvišenim, zmija je došla do njega, pa
su je prisutni ubili i izbacili napolje uz veliku galamu. Kada je Ebu Hanife
zavrsio sa namazom, prisutni su ga upitali zašto se nije zaštitio od zmije, život
mu je bio u opasnosti. Kaže on: „Koje zmije?” „Pa zar nisi čuo kad smo je ubili i
izbacili?“ Kaže : „Nisam.”
Takodjer je bilo zaljubljenika koji bi imali gangrenu, pa bi im noga trebala biti

amputirana, te su im nudili alkohol kako ne bi osjetili bolove. Oni su govorili da
im odsječu nogu dok su u namazu, jer tada ne osjećaju bolove zato što je svo
njihovo biće ispunjeno ljubavlju i nema mjesta za bol.
Istinska i savršena ljubav o kojoj ovdje govorimo je ugodan sabesjednik i drag

prijatelj. To je vladar koji je blag. Njegove su tajne skrivene, a naredbe se brzo
sprovode. On posjeduje i tijela i duše, srce i njihove skrivene misli, umove i
njihova promišljanja. Njemu se mora bespogovorno pokoravati, jer posjeduje takvu
vlast da oduzima vid i srca čini slijepim. (16) Ako bude upućena nekom drugom mimo
Allaha, onaj kojeg je ljubav obuzela biva marioneta u rukama voljene osobe, koja to
može zloupotrijebiti, i postaje slijep na njene mahane. Ali ako je upućena Allahu,
ljubav biva za zaljubljenika poput vazduha, čak i neophodnija od toga. Allah ne
samo da mu ne oduzima vid, već mu daje novu vrstu vida, pored onog fizičkog, dobija
i srčani vid, kojim može razlikovati dobro od lošeg, iskrenog od licemjera, kojim
vidi ono što većina ljudi ne može vidjeti.
Ljubav napada srca i uzbuđuje duše. Njena vatra bukti u utrobi. Ostali su joj
dijelovi tijela sluge. Srce zaljubljenog zanešeno je, krv mu uzburkano kola. Zato
je Gazali je govorio o ljubavi prema Njemu, koja je odvratila njegovo srce od
ljubavi prema svemu drugom. On i ostali arifi na ovom svijetu ne osjećaše nikakvu
drugu slast osim slasti ljubavi prema Allahu koja im je biće ispunila, niti se
nadaše na onom svijetu većoj nagradi od gledanja u lice Onoga Koga su voljeli. Ako
se srce ne koristi i ne upotrebljava za ljubav prema Allahu, ne čezne za Njim i ne
spominje Ga, ono propada. Umjesto zaljubljenik ono postaje utopljenik. Ljubav
usmjerena u pravom smjeru, ka istinskom Voljenom, izoštrava um, odnosi brige,
podstiče na pristojno ponašanje i ukrašava čovjeka najljepšim moralnim osobinama.
Ljubav je iskušenje bogobojaznih i ispit pobožnjaka. Ona je mjerilo uma i
oštroumnosti. Ona je svojstvo plemenitih. Ona je dušin saputnik i razumov
sagovornik. Ona osvaja osjećanja, pa tijelo postaje njen sluga. Ta savršena ljubav
čini kukavicu hrabrim, škrca darežljivim, glupog oštroumnim, mucavog govornikom,
neodlučnog odlučnim. Njoj se pokoravaju kraljevi i vitezovi. Ona poziva na lijepo
ponašanje. Ona je mjerilo uma i oštroumnosti, rezultira vrhunskim umovanjem i moći
razmišljanja. Čini čovjeka ambicioznim i ukrašava ga pozitivnim moralnim osobinama.
Ona je ugodan drug i odan prijatelj. U duše unosi radosti i sreću koje smiruju
srca.
„U srcu ne mogu postojati dvije ovakve ljubavi kao što na nebu ne mogu biti dva
Gospodara. Osnova mnogoboštva, koje Allah neće oprostiti, jeste pridruživanje nekog
drugog u ljubavi koju zaslužuje samo Allah. Mnogobozački Arapi prije Islama nisu
vjerovali da su njihovi kipovi sa Allahom u stvaranju nebesa i Zemlje, nego su ih
izravnali s Allahom u ovoj vrsti ljubavi, zbog kojih su prijateljevali i mrzili i
pripisali im stepen božanstva. Najveća nepravda jeste voljeti nekoga ljubavlju
kojom se samo On Uzvišeni voli.“ (Ibnu-l-Qajjim) (17)
Ova ljubav neće biti uzrokom slomljenog srca, niti boli u grudima. Zaljubljenih se
divi osobinama Voljenog i veliča Ga, osjećajući tragove veličanstvenog
manifestiranja Njegove moći na svome srcu.
Kaže Imam Gazali: „Divljenje i zaprepašćenost na tragovima Njegove Veličanstvenosti

zadnja je granica razuma kod razumnih. Posmatranje, divljenje i zapanjenost su
početak puta za putnika ka Allahu koji želi osjetiti Njegovu blizinu i ljepotu.
Njega spoznati znači čitav mu se predati i Njime biti preokupiran…“ (18)
Također kaže: „Svrha svih odgoja i čišćenja nije ništa drugo do odgoj i čišćenje od
svega što smeta i utiče na Uzvišenu ljubav prema Allahu dž.š. Četvrtina kruga
uništavajućih prljavih stvari pripada smetnji ovoj čistoj ljubavi, a spasonosne
stvari o kojima smo govorili su: pokajanje, strpljenje, povlačenje od svijeta,
strah i drugo. To su preduslovi da se plodovi i posljedice te ljubavi, poput čežnje
i odanosti koji iz nje slijede, nađu i stope kod tebe. Najpotpunije savršenstvo
koje čovjek može postići je to da ljubav prema Allahu ispuni njegovo srce tako da
se ona uzvisi iznad svega što postoji, a kada to nije moguće, onda da makar
pretegne sve ostale stvari…“ (19)
Uistinu, kada bi srca ljudi mogla zamisliti kakve su im sve nagrade pripremljene na
ahiretu (životu na budućem svijetu), ne bi životu na ovom svijetu pridavali nikakav
značaj niti bi mu se radovali, radi njega samog. Njihova bi sreća bila i na ovome
svijetu, ali kao posljedica ljubavi koja im je oplemenila srce i usavršila
prefinjene osjećaje, pa u svakom atomu oko sebe vide odraz Allahove moći, što im
samo još više povećava ljubav prema Njemu.
Odavno su rekli zaljubljenici da onaj ko bude nastojao da postigne Allahovo
zadovoljstvo, On će ga izbaviti iz svake nevolje i bit će njegov Zaštitnik u svemu,
otklonit će od njega nevolje koje on sam nije u stanju da otkloni i čuvat će ga
poput Svoga bespomoćnog miljenika i od svake nevolje ga zaštiti. Ko dadne prednost
Allahovom zadovoljstvu, On će mu dati prednost nad ostalim stvorenjima. Ko se bude
žrtvovao radi Allaha dž.š., On će mu pomoći i onda kada on ne bude u stanju sebi da
pomogne. Ko istinski spozna Allaha, neće mu biti ništa draže od Njega niti će i za
čim više žudjeti mimo Njega, osim za onim što će mu pomoći da se što više približi
svome Stvoritelju na putu ka Njemu…
Gdje je mjesto straha i nade, a gdje ljubavi, šta je bolje i veće od toga?
‫…الخوف يبعدك عن معصيته والرجاء يخرجك إلى طاعته والحب يسوقك إليه‬
Kaže Ibnul Qajjim: „Strah od Njega udaljava te od griješenja prema Njemu, nada u
Njegovu milost podstiče te na pokornost prema Njemu, a ljubav prema Njemu vodi te
Njemu.“ (Ibnu-l-Qajjim) (20)
„Imanske vrijednosti ne gube prelaskom iz jednog oblika u drugi, već se niza

ugradjuje u višu, kao što se Islam (koji prvi ulazi u srce) ugradjuje u Iman (koji
dolazi kao veći stepen po onom redoslijedu Islam, Iman i najveći stupanj – Ihsan,
dobročinstvo), ali u njemu ne nestaje, a zatim se Iman ugradjuje u Ihsan, koji je
od njega veći stepen, ali time ne nestaje. Strah i nada ugradjuju se u ljubav, ali
ne nestaju zbog toga. I najpotpunije je vjere onaj koji u sebi ima i strah i nadu i
ljubav koja obuhvata ona dva stepena prije nje i koja je najuzvišenija. Ljudi koji
to postignu su Ewlijaullah (Allahovi stićenici). Znači, srce je poput ptice, čija
je glava ljubav, a krila – strah i nada. Ako ostane bez glave, umire, a ako izgubi
neko krilo onda postaje lahak plijen dunjalučkim zvjerima i napastima koje se
otjelovljuju u raznim vrstama strasti, prohtjeva, hirova, te drugih vodiča ka
bezdanu Džehennema…“(Ibnu-l-Qajjim) (21)
Kaže jedan pjesnik:
U znaku je tri pitanja

moj život cio,
bijah sirov, postah zreo
onda sagorio.
Kada kaže sirov, misli na period kada je njegova duša jos bila na pocetku tog
duhovnog uzdizanja ka Voljenom, kada je bila puna manjkavosti i mahana. Zatim
dolazi period mudžahede, borbe sa samim sobom, u kojem se čovjek raznim sredstvima
koja su propisana Objavom i praksom Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, bori
da otkloni sve svoje mahane iz duše, ispravi manjkavosti, očisti srce koje zatim
počinje se njegovo srce u potpunosti ispuni uzvišenom ljubavlju prema Gospodaru da
spali i njegovo sopstveno Ja, i njegova volja slijedi isključivo Allahovu volju.
Zatim dolazi kraj puta, gdje postiže stepen na kojem sva njegova ljubav bude ljubav
prema Allahu i radi Njega.
Navodi Ibnu-l-Qajim: „Jahja ibn Mu’az Er-Razi je rekao: ’Onaj ko je istinski
spoznao Allaha, napušta ovaj svijet, a da se nije zasitio dvije stvari: plakanja
nad samim sobom i čežnje za susretom s Allahom Uzvišenim.’
I neki govore: ’Onaj ko je spoznao Allaha Uzvišenog spominje Ga u osami i povučen
je od ljudi, u potpunoj je zavisnosti od milosti Allaha, pa ga je On učinio
neovisnim od ostalih stvorenja, ponizan je pred Allahom, pa ga je On učinio
ponosnim pred ostalim stvorenjima.’
Zun-Nun El Misri, je rekao: ’Za sve postoji kazna, a kazna za arifa, onoga ko je
spoznao Allaha, jeste da prestane spominjati Allaha dž.š.’ Ukratko rečeno, život
srca moguć je samo uz spominjanje Allaha, dž.š., i bez toga ono umire. Kada jezik
srca utone u spominjanje Allaha dž.š. ono shvati šta njegov Miljenik od njega želi.
Većinu svojih riječi i djela on posveti Njemu, a male blagodati koji mu Allah dž.š.
podari, on smatra velikim. On je potpuno predan Allahu dž.š. i u potpunosti se
kloni griješenja. Sve svoje biće on je poklonio svome Voljenom i sebi ništa nije
ostavio. Njegovo je srce ispunjeno veličanjem i uzdizanjem svoga Gospodara i
nastojanjem da se stekne Njegovo zadovoljstvo. Teško mu je da se strpi zbog daljine
susreta sa Njim, smiren je samo kada Njega spominje, za Njim žudi i Njemu čezne.
Sretan je samo kada Njega spominje, čuva Njegove granice i kada daje prednost
Njegovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom Njegovih robova. To je onaj koji istinski
voli svoga Gospodara.“ (Ibnul-Qajjim) (22)
„Ljubav je stablo u srcu čiji je korijen poniznost prema Voljenom, njegovo je
stablo spoznaja Voljenog, njegove su grane strahopoštovanje, njegovi su listovi
stid pred Voljenim, njegov je plod pokornost, a spominjanje (zikr) tečnost koja to
stablo zalijeva. Ukoliko u ljubavi izostane samo jedna od ovih stvari, ona će biti
nepotpuna. Allah Uzvišeni opisao je Sebe rekavši da voli Svoje robove vjernike, i
da oni Njega vole. Obavijestio nas je da je njihova ljubav prema Allahu najveća
moguća ljubav. Opisao je Sebe riječima El-Wedud (pun ljubavi) i da je omiljen kod
Svojih robova. El-Wudd je istinska ljubav i On istinski voli Svoje robove vjenike,
i oni vole Njega istinskom i iskrenom ljubavlju.“ (Ibnu-l-Qajjim) (23)
„Spoznaja Njega vrhunac je svih spoznaja, želja za Njegovim Licem kraj je svih
stremljenja. Robovati Mu najplemenitije je djelo, a stalno mu zahvaljivati Njegovim
imenima i svojstvima najplemenitije su riječi. To je osnov čistoće milleta
Ibrahimovog… Uzvišeni je Svom Poslaniku rekao: „Poslije smo tebi objavili: ’Slijedi
millet Ibrahimov, vjeru pravu, a on nije bio od onih koji Allahu nekog drugog
pridružuju…“ (24) A Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je oporučio svojim
drugovima da ujutru govore: „Osvanuli smo na iskonskoj prirodi islama, na riječi
iskrenosti, na vjeri našeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, i
na milletu našeg oca Ibrahima, koji je bio pravi musliman, i nije Allahu nikog
pridruživao.“ (25)“ (26)
Kaže Ibnul Qajjim: „Život srca moguć je samo uz spominjanje Allaha, dž,s, i bez
toga ono umire. Kada jezik srce utone u spominjanje Allaha d.z.s. ono shvati šta
njegov Miljenik od njega želi. Većinu svojih riječi i djela on posveti Njemu, a
male blagodati koji mu Allah dž.š. podari, on smatra velikim.“ (Ibnul-Qajjim) (27)
Kaže šejhu-l-islam Ibnu-l-Qajjim El-Džewzijje u knjizi Medaridžu-s-Salikin o svom
učitelju:
“Uistinu sam bio svjedokom kod Ibn Tejmijje, Allah posvetio njegovu dušu, jedne
stvari što kod drugih nisam vidio, a često bi govorio: ’Ja nemam ništa, niti je od
mene šta, niti u meni ima išta…’ I često bi davao primjer ovom strofom:
‫وهكذا كان أبي وجدي‬ ‫أنا المكدى وابن المكدى‬
“Ja sam prosjak, i sin prosjakov
A takav je bio moj otac i otac njegov…”
A kada bi ga neko u lice pohvalio, rekao bi: ’Tako mi Allaha Uzvišenog, ja,
uistinu, sada obnavljam svoj islam sve vrijeme i još uvijek se nisam pokorio dobrom
pokornošću.’ I pred kraj svog života poslao mi je tefsirsko pravilo pisano
svojeručno, a na poleđini ovi stihovi, njegovi i svojeručni :
Ja sam siromah pred Gospodarem svih stvorenja

Ja sam jadničak u većini svojih stanja
Ja sam duši svojoj nepravedan, i ona mene gazi

A dobrota, ako bi nam došla, od Njega dolazi
Ne mogu joj biti od koristi nimalo

Niti otkloniti ono što bi joj štetilo
Ja nemam mimo Njega zaštitnika koji me pazi

Niti zagovornika kada me griješenje zarazi
Osim s dozvolom Milostivog, našeg Stvoritelja

Kao što u ajetima piše za zagovoritelja
A ništa pored Njega ne posjedujem (28)
Niti u nekim svojim sitnicama učestvujem
Niti On pomagača, da se pomogne, ima

Kao što to rade vladari u državama
A opis lični i vječni mi je siromaštvo

Kao što je Njegov opis lični bogastvo
Ovo je situacija sviju i stvorenoga svega

I svako Mu je rob koji će doći pred Njega
A ko god je za nečim mimo Stvoritelja u potrazi

Pa taj je neznalica, nepravedan, mušrik koji se uobrazi
Hvala je Allahu koliko je u svemirskoj stazi

Za ono što je od Njega, i što li će tek da dolazi…“ (29)
Navodi Ibnu-l-Qajjim u knjizi Medaridžus-salikin da, kada su ibn Tejmijju smjestili

u zatvor u Kairu, njegov sluga mu je rekao: „O moj Šejhu, ovo je mjesto na kome
moraš biti strpljiv.“, međutim Ibn Tejmijje mu je odgovorio: „Ovo je mjesto na kom
se moram zahvaljivati, jer, kada bi se sa moga srca skinula sva ona radost i
zahvalnost Allahu Uzvišenom, mogla bi se podijeliti na sve stanovnike Egipta tako
da svi budu sretni.“ Takodjer kaže Ibnu-l-Qajjim u istoj knjizi: „Čuo sam jedne
prilike Šejhul-Islama Ibn Tejmiju, neka je Allahova milost na njega, kako kaže:
„Doista, ima Džennet i na dunjaluku, ko god ne uđe u njega, neće ući ni u onaj na
ahiretu.” (30)
A jedne druge prilike mi je rekao: „A kako mi mogu nauditi moji neprijatelji? U

mojim grudima i srcu leži moj Džennet i bašča u njemu. Ako ja putujem, putuju i oni
sa mnom i nikada me ne napuštaju. Ako me bace u tamnicu, pa to je meni osama sa
mojim Gospodarem. Ako me ubiju, to je moj šehadet. A ako me protjeraju, to je moja
hidžra!” Dok je bio u zatvoru, govorio bi: „Ne bih više zahvaljivao Allahu s.w.t
na ovome blagoslovu ni da imam istu ovu tvrđavu u kojoj sam zatvoren svu od
zlata” ; ili: „Nikada im se ne mogu odužiti za dobro koje mi je dato u ovoj
tamnici.” U istoj toj tamnici bi na sedždi molio Allaha Uzvišenog ovim riječima: „O
Allahu, pomozi mi da Ti što više zahvaljujem, da Te što češće spominjem i sjećam Te
se i da Ti na najbolji način robujem.” Jednom mi je također rekao: „Istinski
zatvorenik je onaj čije je srce Allah zatvorio i učinio slijepim pa zapečatio; a
istinski zarobljenik je onaj čije je srce zarobila njegova strast!” Nakon što je
ušao u tvrđavu i našao se u zatvorskom krugu, bacio je pogled na njene zidine pa se
sjetio ovoga: „A među njima će biti postavljen bedem, i na njemu kapija. Unutar
bedema je milost, a izvana kazna.” Allah najbolje zna, ali ja nisam vidio da je
neko imao bolji život od njega. Uprkos potješkoćama i životu bez imalo udobnosti i
luksuza; uprkos zastrašivanjima i represiji, Ibn Tejmijje je živio čistije i
jednostavnije neko bilo ko drugi. Bio je najvelikodušniji čovjek koga sam ikada
upoznao; čovjek najčvršće volje i najsrdačnije duše; insan čije je lice uvijek
odavalo osjećaj blaženstva i smirenosti. Kad god bi nas obuzimao strah i sumnja i
kada bi nam ponestajalo razboritosti u rasuđivanju, išli bi kod njega. Ne bismo
stigli ni da ga dobro pogledamo a ni da ga saslusamo i taj strah i sumnja bi već
ustupili mjesto olakšanju, ponovnoj snazi, pouzdanju u Allaha i smiraju. Pa neka je
hvaljen i slavljen Onaj koji svojim iskrenim robovima daje da posvjedoče o Njegovom
Džennetu i prije nego što se susretnu sa Njime, Koji im otvara Džennetske kapije
primajuci im dobročinstva i daje im da osjete nešto od Džennetskog osvježenja,
blagog vjetra milosti njegove i njegovog mirisa – da bi takvi robovi zudjeli za
Džennetom i pohitali mu u susret svom svojom snagom. Jedne prilike smo klanjali
sabah namaz, pa je Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje ostao da sjedi na svome mjestu i ja
sam ostao da sjedim iza njega. Ostao je da sjedi na tome mjestu i da spominje
Allaha sve do podne namaza. Kada je bilo pred podne namaz, okrenuo se i vidio me da
sjedim iza njega, pa je rekao : „Ovo je moja hrana, da nisam jeo spala bi moja
snaga i ne bih mogao izdržati.“ »
Oni koji vole Allaha postigli su i ovodunjalucki i ahiretski ugled. Allahov

Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem rekao je : »Čovjek će biti s onim koga voli.“
Oni su bili sa Allahom na ovom svijetu i s Njim će biti i na onom svijetu. Allah je
Onaj koji istinski voli svoje robove, i oni vole Njega istinskom ljubavlju.“ (31)
„Kada Allah zavoli nekog svog roba, pozove Džibrila a.s. i kaže mu: „Ja volim tog i
tog Svog roba, pa ga i ti voli.“ Poslije toga zavoli ga i Džibril a.s. koji zatim
medju stanovnicima nebesa razglasi: „Allah dž.š. je zavolio tog i tog čovjeka, pa
ga i vi volite“, pa ga zavole i svi stanovici nebesa. Zatim mu Allah dž.š. podari
lijep prijem medju stanovnicima Zemlje.“ (32)
Jedna od najboljih dova koje se mogu uputiti Allahu dž.š. jeste dova u kojoj se
moli za Allahovu ljubav, ljubav prema onima koji Njega vole i ljubav prema djelima
kojima se postiže Njegova ljubav. Tom prilikom je najbolje reći:
‫ اللهم ما رزقتني مما أحب فاجعله قوة لي فيما تحب و‬,‫اللهم إني أسألك حبك وحب من يحبك وحب عمل يقربني إلى حبك‬
‫ اللهم اجعل حبك أحب إلي من أهلي ومالي ومن الماء البارد على‬,‫ما زويت عني مما أحب فاجعله فراغا لي فيما تحب‬
‫ اللهم حببني إليك وإلى مالئكتك وأنبيائك ورسلك وعبادك الصالحين واجعلني ممن يحبك و يحب مالئكتك وأنبياءك ورسلك‬,‫الظمأ‬
‫ اللهم‬,‫ اللهم اجعلني أحبك بقلبي كله وأرضيك بجهدي كله‬,‫ اللهم أحي قلبي بحبك واجعلني لك كما تحب‬,‫وعبادك الصالحين‬
‫… اجعل حبي كله لك وسعيي كله في مرضاتك‬
„Allahu moj, ja Te molim za Tvoju ljubav, ljubav prema onima koji Tebe vole i
ljubav prema djelima koja će mi priskrbiti Tvoju ljubav. Allahu moj, ljubav koju si
mi podario usmjeri prema onome što Ti volis, ono što si mi uskratio što ja volim
nadomjesti mi onime što Ti volis. Allahu moj, učini da mi ljubav prema Tebi bude
draza od ljubavi prema porodici, imetku, i od hladne vode kada sam veoma zedan.
Allahu moj, učini da me Ti volis, Tvoji meleki, vjerovjesnici i poslanici i Tvoji
dobri robovi. Učini me od onih koji Te vole i koji vole Tvoje meleke, vjerovjesnike
i poslanike i Tvoje dobre robove. Allahu moj, ozivi moje srce ljubavlju prema Tebi
i učini me onakvim kakvim ces Ti biti zadovoljan. Allahu moj, učini da Te svim
srcem volim i da krajnjim naporom nastojim da Te učinim zadovoljnim mnome. Allahu
moj, učini da sva moja ljubav bude usmjerena prema Tebi i da svaki postupak koji
uradim bude s ciljem radi zadovoljstva Tvojeg…“ (33)
Bilješke:
1-Bukvalan prevod Ibnu-l-Qajjimovih riječi inkisaru-l-qalb – ‫ – انكسار القلب‬jeste
slomljenost srca, što ukazuje na vrhunac skušenosti, pokonosti, potčinjenosti i
poniznosti kao posljedice apsolutne srčane predanosti i obožavanja svim bićem. Ovo
je najuzvišeniji osjećaj u srcu vjernika.
13-Dnevni ibadet kojim rob obožava svog Gospodara, poput jutarnjih i večernjih
zikrova, i raznih drugih nafila.
14-Vidjeti: Igasetu-l-lehfan, 72-73., tahqiq: Šejh Muhammed Hamid El-Feqi,
Mektebetu-l-me’arif, Rijad, pvo izdanje, 1408. h.g.-1988.
19-Isto.
21-Vidjeti: Ibnu-l-Qajjim, Knjiga uputa za strpljive i zahvalne, 23., prevod:
Fahrudin Smajlović, Sarajevo, 2005.
24-En-Nahl, 123.
25-Bilježe ga Ahmed, ibn Ebi Šejbe i Ibnu Sunni, hadis je hasen.
28-Tj. ja ništa ne posjedujem, sve Allah posjeduje.
29-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 525.
30-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 454.
31-Isto.
32-Hadis bilježi Muslim u Sahihu.
33Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 418.
Iz serijala Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (8 dio)
-----------------------------------------------------------------------------------
--------------
Ono čemu svaki istinski zaljubljenik u Allaha teži jeste susret sa svojim Voljenim
i slast gledanja u Njegovo Plemenito lice, što je najveća slast u ahiretskom
Džennetu za one koji su već na dunjaluku kušali slatke plodove ljubavi i čežnje za
Njim, ostvarujući džennet u prsima svojim.
Abdu-l-Wahid ibn Zejd prednosi da je Hasan El-Basri rekao: „Kada bi pobožnjaci

znali da neće vidjeti vidjeti Allaha na ahiretu, njihove bi duše od tuge
izgorjele…“ (1)
„Neki je čovjek stao pred Šiblija i upitao ga: ’Koje je strpljenje najteže
strpljivima?’
– Strpljenje u ime Allaha. – odgovori on.
– Ne. – reče čovjek koji je upitao.
– Strpljenje radi Allaha. – reče Šibli.
– Ne. – reče čovjek.
– Strpljenje koje u iskušenjima koje daje Allah. – reče Šibli.
– Ne. – odgovori čovjek.
– Pa koje je strpljenje onda najteže. – upita ga Šibli.
– Strpljenje (u čekanju za susretom sa Allahom i na udaljenosti) od Allaha…
Nakon tih riječi Šibli tako jako uzdahnu da mu je duša gotovo napustila tijelo…“
(Ibnu-l-Qajjim) (2)
„Jedan od znakova iskrene ljubavi jeste i to da zaljubljenik ne može biti u
potpunosti sretan osim u društvu voljenog i dok je god od njega odvojen njegovu
dušu nastanjuje nemir.“ (Ibnu-l-Qajjim) (3)
„Džunejd prenosi da je čuo Sirrija (Es-Seqatija) kako govori: ’Čežnja za Voljenim
je najveći stepen koji arif može postići ukoliko ga istinski ostvari. A kada
dostigne taj stepen, zaboravit će sve što ga odvraća od Onoga za Kim čezne.“ (Ibnu-
l-Qajjim) (4)
Kaže Ibnul Qajjim: “Upitan je Džunejd: ’Zbog čega onaj koji voli plače kada se
susretne s voljenim?”, pa odgovori: To je zbog silne sreće i ljubavi i velike
čežnje za njom.” (Ibnu-l-Qajjim) (5)
„Neki zaljubljenici su rekli: ’Srca onih koji čeznu obasjana su Allahovim svjetlom.
Kada se njihova čežnja ustalasa, obasja prostor između neba i Zemlje. Allah
Uzvišeni ih pokaže Svojim melekima i kaže: Ovo su oni koji čeznu za susretom sa
Mnom. Uzimam vas za svjedoke da Ja još više čeznem za njima.’“ (Ibnu-l-Qajjim) (6)
„Voljeti Njega je užitak, život, sreća duše, snaga srca, svjetlo uma, zjenica oka,
izgradnja naše nutrine. Za zdrava srca, dobre duše i pametne glave ništa nije
slađe, ukusnije, prirodnije, sretnije i bolje od ljubavi prema Njemu, naklonosti
prema Njemu i žudnje za susretom sa Njim. Slast koju vjernik tako osjeća u srcu
svom iznad je svake druge slasti. Uživanje koje tako osjeća potpunije je od bilo
kojeg drugog, i ta slast je veća od svake druge. Neki, koji su to postigli, govore:
– Uistinu se dešava da srca tako ustreptaju, pa ako stanovnici Dženneta budu
osjećali isto – bit će im zaista dobro…
– Srce u nekim trenucima doživi takvu ustreptalost zbog naklonosti prema Allahu…
– Ubogi nemarnici odlaze sa ovoga svijeta ne okusivši ono što je na njemu
najbolje…
– Kada bi kraljevi i njihovi sinovi znali šta mi imamo, navalili bi na nas
sabljama…
Ponalaženje i kušanje rečenog zavisi od snage ljubavi, znanja o ljepoti Voljenog i
blizine Njemu. Sve što je ljubav savršenija, znanje o Voljenom potpunije i
udaljenost od Njega manja – slast, užitak i sreća jači su. Onaj ko najbolje zna
Njegova Imena i Osobine, ko Njega najviše želi i voli, ko Mu je najbliži – u srcu
će osjetiti slast koja se ne može iskazati i koja se može znati samo kušanjem. Kada
to srce okusi, ne može više voljeti nikoga drugog do Njega, niti nečemu naklonjeno
biti. Sve što više voli Allaha to Mu se jače pokorava, poniznije je prema Njemu i
slobodnije je od robovanja drugom.
Srce se raduje, dobro čini, uživa i smiruje samo obožavajući svog Gospodara, voleći
ga i predajući se Njemu. Da ima sve slasti stvorenja ne bi se smirilo, smao bi mu
se siromaštvo i briga povećali. (…) U srcu svakog vjernika je ljubav prema Allahu
Uzvišenom, ono nalazi mir u spominjanju Allaha, uživanje u spoznaji Allaha, slast i
sreću u razmišljanju o Njemu, žudi za susretom sa Njim, razdragano je Njegovom
blizinom… (7)
Pošto je Allah Uzvišeni znao da srca onih koji za Njim čeznu neće se smiriti osim
kada se sa Njim susretnu, odredio je rok za susret sa Njim kako bi im se srca
smirila. Uzvišeni je rekao: “Onaj ko se bude susretu Allaha bude nadao – pa doista
je Dan obećani blizu…” (El-‘Ankebut, 5.)
‫إصبر لعلك تلقى من تحب غدا‬ ‫يامن شكى شوقه من طول فرقته‬
‫عساك تلقى على نار الغرام هدى‬ ‫…وسر إليه بنار الشوق مجتهدا‬
‫المحب الصادق كلما قرب من محبوبه زاد شوقا إليه‬
Iskreni zaljubljenik – kada god se približu svom Voljenom – poveća se njegova
čežnja ka Njemu…“ (8)
„Jedno od Njegovih lijepih imena jeste i El-Džemil, savršeno Lijepi, i On je preči
da bude opisan ovim imenom od bilo čega drugog za što se kaže da je lijepo, jer sva
ljepota koja postoji u ovom svemiru jeste od tragova Njegovog savršenog stvaranja.
On posjeduje ljepotu Bića, ljepotu osobina, ljepotu djela i ljepotu imena. Sva
Njegova imena su lijepa, a sve njegova svojstva su savršena, i sva Njegova djela su
lijepa. Ljudi na ovom svijetu nisu u stanju gledati u Njegovu Uzvišenost i Ljepotu.
Kada u edenskim perivojima ugledaju Lice Njegovo, zaboravit će sve ostale blagodati
u kojima uživaju i neće se osvrtati ni na šta drugo. Da ispred Njegovog Lica ne
postoji zastor od svjetlosti, blistavost Lica Njegovog spalila bi svva stvorenja do
kojih Njegov Pogled…“ (Ibnu-l-Qajjim) (9)
„Kada Allahu na Sudnjem Danu Njegovi robovi budu polagali račune, Zemlja će zasjati
svjetlošću Njegovom kao što kaže: „I Zemlja će svjetlošću Gospodaa svoga zasjati i
Knjiga će se postaviti…“ (10) Abdullah ibn Mes’ud, tumačeći ajet: ’Allah je
svjetlost nebesa i Zemlje’, kaže: „Izvor svjetlosti nebesa i Zemlje jeste svjetlost
Lica Njegovog.““ (Ibnu-l-Qajjim) (11)
Pošto spoznaja Allaha Uzvišenog i istinska predanost Allahu Voljenom i

Savršenom svim srcem, dušom i bićem daje čovjeku džennet ljubavi i čežnje prsima na
ovom svijetu i slast susreta sa Voljenim i gledanja u Njegovo Plemenito lice na
ahiretu, najobuhvatnija molitva koja sadrži sve to jesu riječi Poslanika
plemenitom, sallallahu ‘alejhi we sellem:
‫…وأسألك لذة النظر إلى وجهك والشوق إلى لقائك‬

Allahu moj, molim te da mi podariš slast gledanja u Lice Tvoje, i čežnju za
susretom sa Tobom… (12)
„Da je iko umro od sreće umrli bi stanovnici Dženneta…“ (Ibnu-l-Qajjim) (13)
6. Poglavlje o raznovrsnim mudrostima i koristima
Navodi princ arifa, Ibnu-l-Qajjim, qadessallahu ruhahu:

„Jahja ibn Mu’az Er-Razi je rekao: ’Pobožnost je čuvanje tajni i odstranjivanje
iz srca svega drugog osim Allaha Uzvišenog.’
Sehl ibn Abdullah (Et-Tusteri) kaže: ’Svakog trenutka Allah Uzvišeni gleda u
srca Svojih robova. U čijem srcu nađe želju za nekim drugim mimo Njega, prepusti to
srce Iblisu da ovlada njime.’
Također je rekao: ’Ko se svojim srcem Allahu približi – iz njega sve mimo Njega
udalji. Ko bude Allahovo zadovoljstvo tražio – Allah će ga zadovoljnim učiniti.
Čije srce o Allahu bude razmišljalo – On će njegove ostale organe sačuvati…’
Također je rekao: ’Nemoguće je da srce koje je osjetilo slast čvrstog jekina
bude naklono prema nekom drugom mimo Allaha Uzvišenog. Nemoguće je da u srce uđe
svjetlo dok u tom srcu bude nešto čime Allah Uzvišeni nije zadovoljan.’ (…)
Salim ibn Mejmun je rekao: ’Okrenuli ste se od Allaha i svu svoju pažnju jedni
drugima poklonili. Da ste se prema Njemu okrenuli – čuda bi vidjeli!’ (…)
Rekao je (Fudajl ibn Ijad): ’Ko ti garantuje da nisi počinio djelo koje Allah ne
voli, pa ti je zbog toga zatvorio vrata oprosta, a ti se, i ne znajući to, i dalje
smiješ?’“ (Ibnu-l-Qajjim) (14)
„Svijeća Allahove pomoći zasvijetlit će u svijećnjaku poniznosti. (…)
Piće strasti je slatko, ali se njime lahko davi. Kada vrabac vidi zrno u zubima
zamke – lahko se odriče slasti jela. (…)
Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje, od tebe traži u zajam samo jedno zrno – a
ti si Mu ga uskratio. On je stvorio sedam mora, od tebe traži samo jednu suzu, no
tvoje oči su ostale suhe!
Bezobzirno i slobodno gledanje u srce urezuje sliku viđenoga. Srce je ustvari

Ka’ba, a Onaj Koga treba obožavati ne dopušta da oko Ka’be budu poređani idoli i
kipovi…
Spoznaja je sag na koji staje samo Allahu bliski rob, a ljubav je pjesma koju
pjeva samo zaljubljeni željan društva Voljenoga. (…)
Subhanallah, tvoja vanština okićena je odjećom bogobojaznosti, ali tvoja je

nutrina poput zemljanog vrča u kojem se nalazi vino strasti. Kada god ugladiš i
namjestiš vanštinu, ispod odjeće zaudara smrad vina; od tebe se udalje
istinoljubivi, a okruže te grešnici i pokvarenjaci.
Dok se predaješ ibadetu u kutku džamije, prilazi ti lopov strasti i vidi da ga

ne odgoniš. On će biti uz tebe pokušavajući da te odvrati od dobra sve dok te ne
izvede iz džamije. (…)
Nije čudo da vjernici Njega Uzvišenog vole: I koji Njega vole; već je prava
divota da On, Uzvišeni, voli njih: koje On voli! (15) Nije čudno da siromah posjak
voli dobročinitelja koji mu udjeljuje, ali je čudno da dobročinitelj voli tog
siromaha! (…)
‫إذا أنت لم ترحل بزاد من التقى‬ ‫وأبصرت يوم الحشر من قد تزودا‬

‫ندمت على أن ال تكون كمثله‬ ‫وأنك لم ترصد كما كان أرصدا‬
Ako odeš bez prtljaga; prave vjere i imana

Na mahšeru ćeš ugledati one koji prtljag nose
Zažalit ćeš zašto i ti nisi spreman kao oni
Zašto nisi ulagao i štedio kao mnogi(…)
Mladice osame daju plodove dobrog društva.
Udalji se od onoga što neće vječno trajati, a potraži društvo u onome što se od
tebe neće nikada odvojiti. (…)
Ako iz usta neprijatelja tvog izađe nepromišljena riječ, nemoj na nju istom
riječu uzvraćati da se ne bi razmnožila, jer potomstvo rasprave i svađe jeste
pogrdno potomstvo! (…)
Kada se zvijezda ambicije pojavi u tminama noći nemarnosti, a zatim se pojavi i

mjesec odlučnosti, tada zemlja zablista svjetlom Gospodara svoga. (…)
Kome je data snaga i spremnost za ispoljavanje ljubavi pema Allahu Uzvišenom,

za okretanje Njemu i vezivanje srce, on uživa u korišćenju svoje snage u tome. A
svi drugi užici koji nastaju korišćenjem snage i spremnosti, pored ovog užitka,
bezvrijedni su i kratkotrajni.
Ljudi na dunjaluku pate onoliko koliko su vezani za dunjaluk.
Visoka ambicija roba stalno kruži oko tri stvari:

– Oko spoznaje neke nove osobine Uzvišenog, kako bi se dodatno povećala njegova
ljubav prema Stvoritelju njegovom;
– Oko primjećivanja Njegovih blagodati, kako bi rob dodatno zahvaljivao
Uzvišenom i više Mu se pokoravao;
– Oko prisjećanja grijeha koje je rob počinio kako bi se rob opet pokajao i
dodatno pokazao strahopoštovanje prema svom Stvoritelju.
Ali, ako se ambicija roba priveže za nešto drugo pored ovoga troga, onda doista
samo kruži po dolinama opasnosti i šejtanskog nagovaranja. (…)
Rob ima svog Gospodara Kome će se vratiti i kuću u koju će se nastaniti. Zato treba
steći zadovoljstvo Gospodara pije nego što Mu se vrati, i urediti svoju kuću prije
nego što se u nju nastani. (…)
Najbolja zarada na dunjaluku jeste uposliti svoju dušu cijelo vrijeme u onome
što će joj najviše koristiti na ahiretu.
Kada ti nešto na um padne pokušaj to odbaciti od sebe, jer ako ne uspiješ to će

postati razmišljanje. Zatim pokušaj odbaciti to razmišljanje, jer, ako u tome ne
uspiješ, ono će postati čežnja. Potom se bori protiv te čežnje, jer ako u tome ne
uspiješ, ona će postati nakana i čvrsta odluka. Nakon toga bori se potiv te nakane
i odluke, jer ako ne uspiješ, one će se pretvoriti u djelo. A ako i djelo ne mogneš
odbaciti od sebe, ono će prerasti u običaj, pa će ti biti veoma teško osloboditi ga
se. (…)
Najmanje što ljubav sa sobom nosi jeste da ti ne dopušta da zaboraviš na

Voljenoga! (…)
Kada zaljubljenik stigne do Voljenog, biva obasut raznim darovima, kao

iskušenje da li će se tome zadiviti i okrenuti, pa da to bude nagrada za njegovu
ljubav, ili će se okrenuti Onome Koji ga darovima obasipa. (…)
Kada se u srce spusti vrelina, oko iščekuje oblake kiše. (…)(16)

Džennet će biti zadovoljan da te prihvati ako izvršiš svoje obaveze, Džehennem će
te se proći ako se suzdržiš od grijeha, a ljubav neće biti tobom zadovoljna sve dok
za nju ne žrtvuješ nefs svoj. (17)“ (18)
„Govorili su nekim pobožnjacima: ’Dokle ćete umarati svoje duše?’ A oni su

odgovorili: ’Mi im samo odmora tražimo’…“ (19)
Allah Uzvišeni naredio je duši da posti kada su u pitanju Njegove zabrane, a da

njen iftar bude prilikom susreta sa Njim na Sudnjem Danu. Obavijestio ju je da je
većina dana posta i sustezanja pošla i da se dan susreta primakao i njeno se
iščekivanje neće odužiti, kao što je pjesnik mudro rekao:
‫و يذهب هذا كله و يزول‬ ‫فما هي إال ساعة ثم تنقضي‬
A ovaj je svjet samo jedan tren što brzo će proći

I sve će ovo odjednom nestati i propast mu doći.
Allah Uzvišeni stvorio ju je radi nečega što je veličanstveno, i odredio joj težak
zadatak. U Džennetu joj je pripremio velike blagodati koje oko nije vidjelo, uho
nije čulo, niti ih je iko mogao zamisliti. Njegova mudrost je htjela da duša može
stići do tih blagodati samo teškim i trnovitim putem, i da bi do njih stigla, mora
preći preko mosta ispunjenog naporom i trudom. Okružio je te blagodati
neugodnostima, čuvajući ih tako od duša ispunjenih niskim prohtjevima, koje su
sklone manjim vrijednostima i otpacima. Uputio je prema tim blagodatima duše koje
streme ka višim ciljevima i uzvišenijem smislu. Teret stizanja do njih ponijela su
leđa odlučnih koji su se zaputili prema uzvišenim ciljevima. Oni su se odazvali
glasniku kada ih je pozvao: ‫ – حي على الفالح‬Požurite na spas…“ (Ibnu-l-Qajjim) (20)
Pitali su Džunejda šta je to sabur, pa je rekao: „To je kušanje gorkova bez da se i

namrštiš.“ (21)
„Čovjek treba znati da ga je Allah stvorio za beskraj i vječnost, za moć bez

nemoći, za sigurnost bez straha, za bogatstvo bez siromaštva, za slasti bez bola,
za savršenstvo bez mahana… Na ovom prolaznm i kratkotrajnom svijetu iskušava ga,
svijetu gdje se neprestano smjenjuju snaga i nemoć, sigurnost i strahovi. Isto su
tako i bogatstvo, slasti, radost, sreća i uživanje na ovom svijetu izmiješani sa
svojim suprotnostima. Sve je ovo kratkotrajno i nestalno. Većina stvorenja ovdje
pravi veliku grešku: oni traže uživanje, vječnost, moć, vlast i položaj na
pogrešnom mjestu, tako da im je to promaklo na pravom mjestu…“ (Ibnu-l-Qajjim) (22)
‫…و آخر دعوانا أن الحمد لله رب العالمين‬

I naša posljednja dova jeste: Hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova…
Bilješke:
9-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 451. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we
sellem: „Njegov zastor je svjetlost, kada bi ga otklonio, blistavost Lica Njegovog
spalila bi sva stvorenja do kojih Njegov pogled dopire.“ Bilježi Muslim u Sahihu,
1/161., br. 179. Kaže En-Newewi u komentaru ovog hadisa: „Ono što se želi reći u
riječima: ’Sve dokle Njegov pogled dopire od njegovih’ jeste da su to sva
stvorenja, zato što Njegov pogled, Uzvišen je i Veličanstven On, obuhvata sve što
postoji.“ Šerhu-n-newewi li sahihi-l-muslim, Kitabu-l-iman.
10- Ez-Zumer, 69.
12-Bilježi ga En-Nesai u El-Kubra, 1/387. br. 1228. i u El-Mudžteba, Ibn Hibban u
Sahihu, Bezzar u Musnedu, Lalikai u Usulu i’tiqadi ehli sunne, Ibn Ebi Asim u djelu
Es-Sunne, i drugi, a Hakim u Mustedreku kaže da je vjerodostojan (1/524-525.).
13-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 428. To je ustvari dio hadisa kojeg bilježi Tirmizi
u kojem se kaže: „Da je iko umro od sreće, umrli bi stanovnici Dženneta, a da je
iko umro od tuge, umri li stanovnici Vatre.“
14-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 439-442..
15-Sura El-Ma’ida, 54.
16-Tj. kada se u srce spusti toplina i razbuktalost imana, to u oku izmamljuje
suze…
17-Dok ne žrtvuješ svoj Ja kao kurban pred Voljenim.
19-Vidjeti: Navedeno djelo, 431.
21-Vidjeti: Knjiga uputa za strpljive i zahvalne, 23.
22-Vidjeti: Knjiga uputa za strpljive i zahvalne, 86.
Kraj serijala
-----------------------------------------------------------------------------------
-------------------

Spoznaja Allaha, Put Ka Njemu I Ciscenje Duse I Srca

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Spoznaja Allaha, Put Ka Njemu I Ciscenje Duse I Srca

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Spoznaja Allaha azze we dželle ,put ka njemu i čiščenje duše i srca 1.

Priredio: Ersan Grahovac

„On je Taj Koji je poslao poslanika neukima, da im ajete Njegove kazuje, i da ih

Značaj čišćenja i odgoja duše i srca

Da bismo spoznali Allaha Uzvišenog istinskom spoznajom i dostigli najviše stepene

„Doista Allahu pripadaju dvije vrste ubudijjeta (robovanja) od strane roba:

„Kod pobožnjaka je prisutna obuzetost vanjštinom, a zapostavljanje unutarnjeg

„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u

„Bogobojaznost jeste ustvari bogobojaznost srca, a ne bogobojaznost tijela i

„Osnova svakog dobra, uz Allahovu podršku i Njegovo htijenje, jeste plemenitost,

„Tabor Allahu pokornih je u strastima vidio prevaru i obmanu, pa su ih se klonili.

Priredio: Ersan Grahovac

„Njegovi znakovi svjedoče o istinitosti riječi Njegovih, a On preko Svojih znakova

„Užitak dolazi s ljubavlju; raste kako raste ljubav, a slabi sa slabljenjem

„Relaksacija srca i tijela jesu u pokoravanju Allahu. U tome je skrivena velika

„Ljubav je stablo u srcu čiji je korijen poniznost prema voljenom, njegovo je

„Postavilo se pitanje o ljubavi, pa neki učenjaci iznesoše svoje mišljenje. Džunejd

„Da bi se nešto pohranilo u nečemu, prvo se mora isprazniti od onoga što ne

„Priklanjanje i predavanje jeste i’tikaf srca, odnosno njegovog vezivanja za Allaha

„Najčistije, nasvjetlije, najuzvišenije, najplemenitije, najveće i najprostranije

Po osobinama i vrijednostima koje ovladavaju srcem dolazimo do toga da imamo samo

„Ko upozna svoju dušu zapostavit će tuđe mahane i trudiće se da je popravi. Ko

„Kako će onaj ko ne poznaje samoga sebe upoznati svoga Stvoritelja? Znaj da je

„Put koji vodi Allahu Svevišnjem ogleda se u neprikosnovenom pokoravanju i

„Znak ispravne namjere i želje jeste da se rob interesira isključivo sticanjem

„Da je tvoja ljubav iskrena, osjećao bi se neugodno u društvu onih koji te ne

Priredio: Ersan Grahovac

„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se

„Promatrač će u kur’anskoj retorici zapaziti kako Allah kori Svoje miljenike na

„Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Allahom Uzvišenim, da Mu se pokorava i da

Dovoljno je časti za tebe da rob Njemu ti si,

Povezanost srčanih radnji sa djelima tijela

„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u

„Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu

„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do stvarnosti unutarnjeg vjerovanja ne

„Ako su manjkava vanjska djela koja su obavezna, to je zbog manjkavosti imana u

1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 49-52.

Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (4 dio)

Priredio: Ersan Grahovac

Jezici ne uspijevaju dosegnuti hvalu Njegovu koja priliči veličanstvu Njegovom.

Neka je Allahov potpuni blagoslov i neprekidni mir na Poslanika i Vjerovjesnika

4.1. Smisao ljubavi i stvaranja

Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obožavanje Allaha,

Tako se ostvaruje gorespomenuta savršena harmonija unutar i oko vjernika

Priredio: Ersan Grahovac

Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obožavanje Allaha,

U njima su ostavljeni putokazi, čista neiskvarena priroda koja osjeća Ko je njen

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Allah Uzvišeni će na

Objašnjava nam zaljubljenik Ibnu-l-Qajjim tri glavne vrste ljubavi:

„Postoje tri vrste ljubavi:

– Ljubav prema Allahu,

Ovako postavljene stvari predstavljaju ispravan redoslijed i ispravnu ljubav.

Pa teško čovjeku koji razum takav ima, potopljen u moru strasti.

Da li bi razborit i pametan čovjek prodao ljubav prema Uzvišenom Gospodaru u

Većina zaljubljenih su šejtanova vojska, a kada u potpunosti pretjeraju sa svojom

‫ركوب المعاصي يجتنبك عقابها‬ ‫…فال تك مبذاال لدينك واجتنب‬

“Ne upropaštavaj svoju vjeru i grijeha se kloni

Običavao je govoriti Ali ibn Ebi Talib:

Cijeli život koji ti je darovan

„Upitan je Ebul-Kasim El Džunejd ibn Muhammed El Bagdadi: „Kada će duša postići

Iz serijala Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (5 dio)

Priredio: Ersan Grahovac

Ljubavi prema stvorenjima u ime Allaha i radi Allaha je najiskrenija ljubav i