KULTURNI KAPITAL, OBITELJSKE STRATEGIJE I PLEMIĆKI IDENTITET U RANOJ

MODERNOJ HABSBURŠKOJ AUSTRIJI OD 1579. DO 1620. GODINE

KARIN J. MACHARDY

U ovom članku autor analizira obrazovne strategije obtelji plemstva koje je živjelo u
okolici Beča između 1579. i 1620. godine. Ovaj vremenski period koji se proteže od
protureformacije do vojnog sukoba Ferdinanda II. Habsburškog je zabilježio prvo značajno
povećanje polaznika fakulteta. Ovaj članak će se usredotočiti na mušku djecu plemstva i na
njihovo školovanje.

Održavanje i unapređenje položaja plemstva je bilo usko povezano sa održavanjem

društvenog poretka kako bi se osigurala dominacija plemstva na vrhu društvene strukture i u
političkom životu. To im je omogućilo zaštitu ekonomskih i drugih privilegija. Koncept
habitusa Pierre Bourdieua se može primjeniti na plemićke obitelji. Ukratko, plemićke obitelji
mogu svjesno razvijati strategije, uključujući i kak obrazovati svoju djecu, no one ne slijede
razloge i tradicije koji se mogu jednostavno svesti naekonomske faktore. Bilo je stoga
iznimno važno za elitu da osigura svojim sinovima trajni habitus koji je internalizirao
plemićku kulturu. Osobito u ovom slučaju, vještine za jačanje društvenih i simoličkih resursa
obitelji, koji su se onda mogli koristiti za materijalne svrhe. No, kako bi se održala društvena
podjela između plemstva i običnog puka bilo je esencijalno za plemstvo da redefiniraju
obrazovni sistem.

U šesnaestom stoljeću dječaci u dobi od sedam godina su bili slani u nove urbane
gimnazije ili latinske škole, koje su najčešće sponzorirale te škole koje su nastale na
habsburškim teritorijima. Protestantsko plemstvo je slalo svoje sinove u tzv. Protestantske
škole, dok su katolici preferirali Latinske škole. Plemstvo je sada smatralo da obrazovanje
sinova služi na čast obitelji. Kako je latinski bio potreban za sve više pozicije na dvoru, škole
su se fokusirale na učenje tog jezika i religijske strukture. Cilj obrazovanja je bio da se na prvi
pogled može prepoznati plemstvo, stoga su krajem šesnaestog stoljeća u škole uveli
mačevanje, glazbu i ples. Bilo je poželjno slati svoje sinove u mladoj dobi na dvor kao paževe
kako bi se naučili etiketu dvora.

Krajem šesnaestog stoljeća među austrijskim plemstvom količina koja je pohađala

sveučilište se povećala na jednu trećinu. No najčešće su mladi plemići putovali Europom, od
dvora do dvora učeći. U prosjeku su putovali godinu do dvije, a pohađali sveučilište samo u
kratkom periodu. Ubrzo je postalo jasno da obrazovanjem se obični puk može uzdići dobiti
pozicije na dvoru Habsburgovaca. To je dovelo do nezadovoljstva starog plemstva koje je
tražilo krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća od habsburškiv vladara da ne
preferiraju obrazovani obični puk te da strože reguliraju društvene razlike.

Razlike imeđu katoličkih i protestantskih plemićkih obitelji nis bile velike, no bilo je
poznato da su protestanti stavljali veći naglasak na učenje. Kako su krajem tog perioda
Habsburgovci počeli preferirati katolike, protestanti nisu imali više pristup sistemu
pokroviteljstva i ostalim beneficijama.
Jasna Novak