MAX WEBER O KAUZALNOJ ANALIZI, INTERPRETACIJI I USPOREDBI

FRITZ RINGER

Metodološko pisanje Maxa Webera nudi modele singularne kauzalne analize koja
pretpostavlja osnovne elemente moderne anglo-američke filozofije društvenih i kulturnih
znanosti. Model točno prikazuje važne korake i dimenzije kauzalnog shavaćanja u tim
disciplinama. Weberov povjesni značaj je upravo u tom metodološkom pisanju koje je
artikulacija o obliku singularne kauzalne analize za koju je dokazano da se može primjeniti na
interpretativna objašnjenja postupaka. Samim time je Weber je prepoznao inetrpretaciju
ljudskog ponašanja kao subkategoriju kauzalne analize. Ringer piše daj je Weber prema toma
kauzalist, a ne pozitivistili neo-idealist.

Na Webera su važan intelektualni utjecaj imali Carl Menger, Georg Simmel, a osobito
Johannes von Kries, fiziolog i statističar. Weber je naslijedio od Johannes von Kriesa shemu
objektivne vjerojatnosti i odgovarajuće uzročnosti, na temelju koje je Weber eksplicitno
koncipirao interpretaciju radnji i uvjerenja kao podvrstu singularne kauzalne analize. Ta
shema je Weberu omogućila ujedinjen pristup kulturnim i društvenim znanostima.

Weber se oslanjao na ideju objektivne vjerojatnosti, ali je inzistirao i na ulozi

protučinjeničnog rasuđivanja u kauzalnoj analizi. Tvrdio je da ne možemo procijeniti
kauzalnu važnost navodne presudne odluke o privatnosti bez da pokušamo zamisliti što bi se
dogodilo da ona ne postoji. Za procjenu stupnja do kojeg je određeni uzrok efektivno
ostvaren, moramo ga hipotetski usporediti sa ishodom koji slijedi nakon alternativne
mogućnosti. Smisao protučinjeničnog rasuđivanja za Webera je razvrstavanje zasnovano na
pretpostavci i rangiranje mogućih uzroka. Takvo razmišljanje se smatra osobito dinamičnim.

Kauzalna analiza prema Weberu je potpuno apstraktna. Kauzalni trenuci nisu naprosto
dobiveni iz iz iskustva, oni su konstrukti. Što se ultimativno može zaključiti iz Weberovog
formuliranja je trijadna shema kauzalne analize koja se fokusira na proces koji se može
očekivati u odsutnosti uzroka, intervenirajući uzrok i promijenjeni slijed događaja koji je
posljedica tog uzroka.

Weberov prikaz ljudskog djelovanja se pruža na široki spektar motiva i ponašanja.

Sociologija je opisana kao generalizirana disciplina koja traži pravilnosti, a ne povijesna.
Razlika između njih je više stvar naglašavanja nego principa. Povijest i sociologija su zasebne
znanosti koje nisu podvrgnute jedna drugoj.

Što najviše karatkerizira Weberove kasnije radove je njegov naglasak na

komparativnoj analizi. Ova ekstenzija Weberove analitičke taktike je apsolutno konzistentna
sa njegovom trijadnom shemom singularne kauzalne analize i interpretativnim metodološkim
individualizmom.

Jasna Novak