Problem „Filioque“

Filioque problem je teološki problem koji izričuje da li Duh Sveti, treća božanska
osoba, proizlazi iz Oca i Sina ili iz Oca po Sinu. Izričaj je postao sporan kad je na
Zapadu i formalno umetnut u tekst Carigradskog creda. Prvi put je ubačen u sinodi
u Bragi 675. god, a 1013. je izazvao oštra protivljenja na Istoku.
Ta rasprava i danas dijeli koncepciju shvaćanja Trojstva Istok i Zapad. Istok je
uvijek naglašavao dinamiku božanskog života očitovana u poslanju Duha Svetoga,
a Oca se naglašava kao počelo svega. Zapad shvaća Trojstvo kao jedinstvo osoba
koje imaju jednu božansku narav i 3 osobe razumijevaju kao distinktne
subzistencije koje nose božansku narav. Zato za Zapad ostaje oasnost od
triteizma, dok za Istok subordinacionizma.
Kada Bog misli sebe i sebe spoznaje, u njemu se rađa vječna Riječ – Sin, a upravo
iz međusobne ljubavi Oca i Sina proizlazi i Duh Sveti. Ostaje jasno da je Otac
početak svega i Zapad to priznaje, ali nadodaje da je poslanje Duha Svetog
zajedničko djelovanje Oca i Sina. Otac je Sinu predao sve u trenutku rađanja pa
tako i u trenutku proizlaska Duha, Otac dao Duhu božansku narav. Dva termina
opisuju proizlaženje: tamquam a buno principio označuje proizlaženje Duha iz
jednog počela jednim nadisanjem (et unica spiratione). Zato je Otac iskon izlaženja
Duha ( principium non de principio), a Sin kroz snagu komunikacije od Oca tj.
počelo od počela (principium de principio). Zato Zapad kroz augustinski nauk o
Trojstvu neće vidjeti ništa drugo u formulaciji Filioque nego preciziranje nauka o
istobitnosti.
Ono što je u početku djelilo Istok i Zapad jeste umetnuti izričaj „Filioque“ u credo i
time teološku formulu pretvorio u dogmatsku. Istok je navodio 3 ekumenski sabor
u Efezu 431. god. koji je potvrdio tekst Nicejsko-carigradskog Vjerovanja i zabranio
u njega stavljati druga vjerovanja i formulacije. Zapad se opravdavao da još uvijek
sabor u Efezu nije za opću Crkvu bilo priznato Vjerovanje, jer se to dogodilo na
Kalcedonskom saboru 451. god. Istok je priznavao kasnije taj umetak gledajući po
tekstovima Ivana Damašćanskog i Grgura Niškog, ali je taj umetak kasnije uzeo
maha u kasnijim prepirkama Istoka i Zapada koji je rezultiralo raskolom.
Ono što jeste zanimljivo je razlika prikazivanja Trojstva u ikonama istoka i slikama
Zapada. Na ikonama Istoka možemo vidjeti Trojstvo u zajedništvu jedan do
drugoga, dokle će Zapad prikazivati trokut ili zatvoreni krug kao oznaku savršene
ljubavi između trojstvenih osoba u jednosti božanskog bića.