DIANA

WYNNE JONES

Howlov putujući dvorac

2
 Ova knjiga je za Stephena
Ideju za ovu knjigu dobila sam prilikom posjeta jednoj školi, od učenika koji je
zatražio da napišem knjigu po imenu Putujući dvorac.
Zapisala sam njegovo ime i spremila ga na tako sigurno mjesto da ga više nikad
nisam uspjela pronaći.
Htjela bih mu od sveg srca zahvaliti.

3
 Prvo poglavlje

U kojem Sophie priča sa šeširima

U zemlji Ingariji, gdje doista postoje čizme od sedam liga i plaštevi nevidljivosti,
prilično je nesretna okolnost biti rođen kao najstarija od tri sestre. Zna se da ćeš
prva doći na redu da doživiš neuspjeh, i to najteži, kada sve tri krenete tražiti sreću.
Sophie Hatter bila je najstarija od triju sestara. Nije čak bila ni dijete siromašnog
drvodjelje, što joj je još i moglo dati izvjesnih izgleda za uspjeh. Roditelji su joj bili
dobrostojeći vlasnici ženske klobučarnice u imućnu mjestu po imenu Market
Chipping. Istini za volju, majka im je umrla kad su Sophie bile dvije godine, a
njezinoj sestri Lettie tek jedna, nakon čega se njihov otac oženio svojom najmlađom
obrtničkom pomoćnicom, naočitom plavokosom djevojkom po imenu Fanny. Fanny
je nedugo zatim rodila treću sestru, kojoj su dali ime Martha. Time su Sophie i Lettie
trebale postati Ružne Sestre, ali zapravo su sve tri stasale u zaista naočite djevojke,
iako su svi govorili da je Lettie među njima najveća krasotica. Fanny je prema svima
trima bila jednako prijazna i ni najmanje nije bila pristrana prema Marthi.
Gospodin Hatter ponosio se svojim trima kćerima i sve ih poslao u najbolje škole
u mjestu, Sophie je bila najmarljivija. Silno je voljela čitati, pa je ubrzo shvatila
koliko je mala mogućnost da će imati zanimljivu budućnost. To ju je razočaralo, ali

4
svejedno je bila sretna dok se brinula za sestre i pripremala Marthu na potragu za
srećom kada za to dođe vrijeme. Kako je Fanny stalno imala posla u klobučarnici,
Sophie se brinula za mlađe sestre. Njih dvije često su se znale porječkati i počupati.
Lettie se nikako nije htjela pomiriti s time da će neizbježno proći najlošije u životu,
ne računajući Sophie.
„Nije pošteno!“ vikala je Lettie. „Zar Martha mora najbolje proći samo zato što se
rodila posljednja? Ja ću se udati za kneza, eto ti ga na!“
Na to bi joj Martha uvijek odgovorila da se ona pak uopće neće morati udavati, jer
će sama steći bezobrazno veliko bogatstvo.
Onda ih je Sophie morala razdvajati i krpati im odjeću. Bila je vrlo vješta s iglom
i koncem. S vremenom je počela i šiti novu odjeću sestrama. Za opravu boje
ciklame, koju je sašila za Lettie prigodom Prvog svibnja, godinu dana prije pravog
početka ove priče, Fanny je rekla da izgleda kao da je izrađena u najskupljoj
krojačnici u Kingsburyju.
Negdje u to vrijeme opet se počelo pričati o Vještici Pustošnici. Govorkalo se da
je zaprijetila smrću Kraljevoj kćeri i da je Kralj zapovijedio čarobnjaku Sulimanu,
svojem osobnom magičaru, da ode u Pustoš i razračuna se s Vješticom. A po svemu
sudeći, čarobnjak Suliman ne samo da se nije uspio razračunati s Vješticom već je
svoj odlazak platio glavom.
Kad se tako nekoliko mjeseci iza toga u brdima povrh Market Chippinga
odjednom pojavio visok, crn dvorac s četiri visoka, šiljasta tornja iz kojih su sukljali
oblaci crnog dima, svi su bili prilično uvjereni da se to Vještica doselila iz Pustoši ne
bi li opet ugnjetavala narod kao i prije pedeset godina. Ljudi su se zaista silno
prepali. Nitko nije izlazio sam, pogotovo noću. Situacija je bila to strašnija što
dvorac nikad nije ostajao na istom mjestu. Ponekad bi se vidio tek kao visoka, crna
mrlja na sjeverozapadnim visoravnima, ponekad se kočio na stijenama s istočne
strane, a ponekad je silazio skroz u podnožje brda i smještao se u papratištu tik iza
zadnjeg imanja na sjevernoj strani mjesta. Koji put ga se čak moglo vidjeti kako se
premješta dok mu prljavi, sivi naleti dima sukljaju iz tornjeva. Neko vrijeme svi su
bili sigurni da će se dvorac uskoro sasvim spustiti u dolinu, a gradonačelnik je već
htio pozvati Kralja u pomoć.
Ali dvorac je samo nastavio lutati brdima, a saznalo se da ne pripada Vještici nego
čarobnjaku Howlu, što je bilo već dovoljno loše. Iako po svemu sudeći nije htio sići
s brda, znalo se da Howla veseli skupljati mlade djevojke i isisavati im duše, ili im,
prema tvrdnjama drugih, jesti srca. Bio je to posve hladnokrvan i bešćutan
čarobnjak, od kojega nijedna mlada djevojka nije bila sigurna ako bi je na prepad

5
uhvatio samu. Sophie, Lettie i Martha su, kao i sve ostale djevojke u Market
Chippingu, dobile upozorenje da nikad ne izlaze same, što ih je jako ozlojedilo.
Pitale su se čemu čarobnjaku Howlu služe sve te silne duše koje je skupio.
Nedugo zatim snašle su ih ipak neodgodive brige, jer je gospodin Hatter
neočekivano preminuo upravo kad je Sophie dovoljno narasla da može napokon
prekinuti školovanje. Tada se pokazalo da se gospodin Hatter kćerima ponosio izvan
razumne mjere. Školarine koje im je plaćao bacile su klobučarnicu u velike dugove.
Nakon pogreba Fanny je sjela u dnevnu sobu njihove kuće, smještene odmah do
prodavaonice, i objasnila im kako stoje stvari.
„Sve ćete morati prekinuti školovanje, nažalost“, rekla je. „Računam uzduž i
poprijeko, s kraja i s početka, i ne uviđam drugi način da istodobno sačuvam
poslovanje i zbrinem sve vas tri doli da svaku od vas dadem na nauk u neki obrt koji
obećava. Nije mi praktično da sve tri ostanete u klobučarnici. Ne mogu si to priuštiti.
Zato sam donijela ovakvu odluku. Prvo Lettie—“
Lettie ju je pogledala prepuna zdravlja i ljepote koje čak ni tuga i crna odjeća nisu
mogle sakriti. „Htjela bih nastaviti s učenjem“, rekla je.
„I hoćeš, dušo“, rekla je Fanny. „Dogovorila sam ti nauk kod Cesarija, slastičara
na Sajmišnom trgu. Glasoviti su po tome što se za šegrte brinu kao za kraljeve i
kraljice, pa bi ti ondje trebalo biti vrlo lijepo, a i naučit ćeš koristan obrt. Gospođa
Cesari mi je dobar kupac i draga prijateljica, pa je pristala učiniti nam uslugu i
pronaći mjesto za tebe.“
Iz Lettiena osmijeha bilo je jasno da joj nimalo nije drago zbog toga, „Pa, hvala
ti“, rekla je. „Sva sreća da volim kuhati, zar ne?“
Fanny je vidljivo laknulo. Lettie je katkad znala biti neugodno svojeglava. „E sad,
Martha“, rekla je. „Znam da si premlada da počneš raditi, pa sam se sjetila nečega
što će ti pružiti dugotrajno, smireno naukovanje koje će ti biti od trajne koristi, ma
što odlučila raditi poslije toga. Znaš moju staru školsku kolegicu Annabel Fairfax?“
Martha je, onako vitka i plavokosa, uprla pogled svojih krupnih, sivih očiju u
Fanny gotovo jednako samouvjereno kao i Lettie. „Misliš na onu koja strahovito
puno priča“, rekla je. „Nije li ona vještica?“
„Da, s krasnom kućom i klijentima iz cijele doline Folding“, uljudno je dometnula
Fanny. „Dobra je to žena, Martha. Naučit će te svemu što zna i vjerojatno te upoznati
s uglednim ljudima koje poznaje u Kingsburyju. Bit ćeš posve spremna za život kad
se ona pobrine za tebe.“
„Draga je to gospođa“, složila se Martha. „U redu.“

6
 Dok je to Sophie slušala, stekla je dojam da je Fanny sve uredila baš kako treba.
Lettie, kao druga kći, nikad nije imala naročite izglede da postane netko i nešto, pa ju
je Fanny stavila negdje gdje će moći upoznati naočitog mladog šegrta i živjeti sretno
dovijeka. Martha, kojoj je bilo suđeno da ima sreće i uspjeha, dobit će vještičja
znanja i bogate prijatelje da joj u tome pomognu. Što se same Sophie tiče, nije
sumnjala što se njoj sprema. Nije se iznenadila kad joj je Fanny rekla; „A za tebe je,
draga moja Sophie, jedino pravo i pravedno rješenje da naslijediš klobučarnicu kad
se ja povučem, zato što si najstarija. Stoga sam te odlučila sama primiti na
šegrtovanje, da ti pružim priliku da izučiš obrt. Što kažeš na to?“
Sophie joj baš i nije mogla reći da se ionako nije nadala drugome nego
klobučarstvu. Pristojno se zahvalila Fanny.
„Znači, riješili smo!“ rekla je Fanny.
Sutradan je Sophie pomogla Marthi da spakira odjeću u kutiju, a dan poslije sve
su je zajedno ispratile dok je odlazila u dostavljačevim kolima, u kojima je izgledala
sitna, ukočena i uzrujana. Jer put za Gornji Folding, gdje je živjela gospođa Fairfax,
vodio je brdima pokraj putujućeg dvorca čarobnjaka Howla. Martha se, shvatljivo,
bojala.
„Bit će njoj dobro“, rekla je Lettie, koja uopće nije dala da joj se pomaže pri
pakiranju. Kad su dostavljačeva kola nestala s vidika, Lettie je strpala sve svoje
stvari u jastučnicu i dala susjedovu potrčku šest penija da ih tačkama odveze do
Cesarija na Sajmišni trg.
Lettie je marširala za tačkama u daleko boljem raspoloženju nego što je to Sophie
očekivala. Dapače, ostavljala je dojam da se rješava klobučarske prašine.
Potrčko se vratio s na brzinu napisanom porukom od Lettie, u kojoj javlja da je
stavila stvari u žensku spavaonicu i da joj je Cesarijeva slastičarnica jako simpatična.
Tjedan dana iza toga dostavljač je donio pismo od Marthe s porukom da je sigurno
stigla i da je gospođa Fairfax „duša od žene koja sve sprema s medom. Drži
košnice.“ Sophie dosta dugo iza toga nije primila nikakvih novih vijesti od sestara,
jer je sama počela šegrtovati istoga dana kad su Martha i Lettie otišle.
Sophie je, jasno, već sasvim dobro poznavala klobučarski obrt. Od najmanjih je
nogu trčala tamo-amo do velike radionice na drugoj strani dvorišta gdje su se šeširi
parili i oblikovali na kalupima, a cvjetovi, voćke i drugi uresi izrađivali od voska i
svile. Znala je ljude koji ondje rade. Većina je ondje bila još od djetinjstva njezina
oca. Znala je Bessie, jedinu preostalu pomoćnicu u trgovini. Znala je kupce koji su
dolazili po šešire i vozača kola koji je dovozio svježe ispletene slamnate šešire sa
sela da ih se uobliči na kalupima u radionici. Znala je druge dostavljače i način

7
izrade filca za zimske šešire. Od Fanny zaista nije više mogla nešto naročito naučiti,
izuzev možda kako najlakše nagnati kupca da kupi šešir.
„Postupno ih vodi do pravoga šešira, dušo“, rekla joj je Fanny. „Najprije im
pokaži one koji im neće posve odgovarati, da im razlika bude jasna čim stave pravi
šešir na glavu.“
Zapravo, Sophie nije često prodavala šešire. Nakon što je jedan dan promatrala
postupke u radionici i još jedan dan s Fanny obilazila trgovce tekstilom i svilom,
povjeren joj je posao ukrašavanja šešira. Sophie je dobila mjesto u maloj niši u dnu
prodavaonice, gdje je prišivala ruže na šeširiće i velove na velure, sve ih podstavljala
svilom i elegantno im resila vanjštinu voštanim voćem i vrpcama. Imala je dara za
taj posao. Imala je i dosta volje. Ali bilo joj je samotno i pomalo dosadno.
Zaposlenici u radionici bili su prestari i ne baš zabavni, a prema njoj su se osim toga
odnosili kao prema tuđinki koja će jednoga dana naslijediti cijelu tvrtku. Bessie je
prema njoj također bila takva. Uostalom, Bessie i nije imala drugih tema doli
pričanja o momku s imanjem za kojeg će se udati tjedan dana nakon proslave Prvog
svibnja. Sophie je prilično zavidjela Fanny, koja je mogla pobjeći na cjenkanje s
prodavačem svile kad god to poželi.
Najzanimljivije su joj bile priče kupaca. Nitko ne može kupiti šešir a da malo ne
trača. Sophie je sjedila u niši, šila i slušala kako gradonačelnik nikad ne jede zeleno
povrće i kako se dvorac čarobnjaka Howla opet premjestio na stijene, i što da vam
kažem, milostiva, šapat šapat šapat... Glasovi bi se uvijek prigušili pri razgovoru o
čarobnjaku Howlu, ali Sophie je razabrala da je prošli mjesec ulovio jednu djevojku
u dolini. „Modrobradi!“ izgovorilo bi se šaptom, a onda naglas dodalo kako je nova
frizura Jane Farrier zbilja prava sramota. Takva cura nikada ne bi mogla privući ni
čarobnjaka Howla, a kamoli poštenog čovjeka. Zatim bi se načas u strahu nešto
šapnulo o Vještici Pustošnici. Sophie je počela razmišljati o tome kako bi se
čarobnjak Howl i Vještica Pustošnica trebali zbližiti.
„Kao da su stvoreni jedno za drugo. Netko bi im trebao dogovoriti izlazak“,
povjerila se šeširu koji je upravo ukrašavala.
Ali potkraj mjeseca u trgovini se odjednom počelo pričati isključivo o Lettie. Kod
Cesarija je, po svemu sudeći, od jutra do večeri sve vrvjelo od gospode; svaki je
kupovao velike količine kolača i zahtijevao da ga posluži Lettie. Dobila je već deset
bračnih ponuda u vrijednosnom rasponu od gradonačelnikova sina do mlađahnog
pometača ulica, ali svaku je odbila uz napomenu da je još premlada da donese takvu
odluku.
„Rekla bih da joj je to pametno“, kazala je Sophie šeširiću koji je plisirala svilom.

8
 Fanny se obradovala toj vijesti. „Znala sam ja da će se ona snaći!“ sretno je
izjavila. Sophie je stekla dojam da je Fanny drago što Lettie više nije s njima.
„Lettie je loša za posao“, dodala je šeširiću dok je presavijala svilu boje vrganja.
„Na njoj bi čak i ti izgledao bajno, makar si staromodan i neupadljiv. Druge gospođe
očajavaju pri pogledu na Lettie.“
Sophie je svaki tjedan sve više pričala sa šeširima. Nije baš ni imala drugih
sugovornika. Fanny je cijele dane provodila u pregovorima s trgovcima ili
nastojanjima da poboljša prodaju, a Bessie je bila zauzeta služenjem kupaca i
pripovijedanjem o svojim svadbenim planovima svakome tko bi svratio. Sophie je
stekla naviku stavljati svaki šešir na stalak kad bi ga završila. Ondje je izgledao
gotovo kao glava bez tijela, a ona bi zastala da opiše šeširu kako bi ostatak njegove
prilike trebao izgledati. Malo je laskala šeširima, jer kupcima valja laskati.
„Zagonetno si zamaman“, kazala je jednom punom velova sa skrivenim
šljokicama. Širokom blijedožutom šeširu s ružama pod obodom rekla je: „Morat ćeš
se udati za bogataša!“ a jednom slamnatom i zelenom poput gusjenice, s kovrčastim
zelenim perom, kazala je: „Mlad si kao proljetni list.“ Ružičastim je šeširićima
govorila da su jedro očaravajući, a elegantnim šeširima s baršunastim obrubom da su
duhoviti. Plisiranom šeširiću boje vrganja kazala je: „Imaš zlatno srce, što će vidjeti
netko na uglednom položaju i zaljubiti se u tebe.“ To mu je rekla jer joj ga je bilo
žao. Taj šeširić izgledao je baš nespretno i neugledno.
Sutradan je u prodavaonicu došla Jane Farrier i kupila ga. ‘Kosa joj doista izgleda
pomalo čudno,’ pomislila je Sophie izvirivši iz svoje niše, ‘kao da ju je namotala oko
gomile žarača.’ Bilo joj je žao što je Jane izabrala taj šeširić. Ali tih dana kao da su
svi kupovali šešire i šeširiće. Možda je za to bilo zaslužno Fannyno trgovačko
umijeće, a možda pak dolazak proljeća, ali prodaja šešira nedvojbeno je rasla. Fanny
je počela sve češće s blagom primjesom žaljenja govoriti: „Mislim da nisam trebala
tako žuriti sa slanjem Marthe i Lettie na naukovanje. Mogle smo se sve skupa snaći s
ovakvom zaradom.“
Kako je travanj odmicao, kupaca je bilo toliko da je Sophie morala obući skromnu
sivu haljinu i pomoći u prodaji. Ali potražnja je bila takva da je naporno radila na
ukrašavanju šešira u stankama između posluživanja kupaca, a svake večeri nosila ih
je doma, u susjednu kuću, gdje je radila uz fenjer do sitnih noćnih sati ne bi li
sutradan imali što prodati. Šeširi zelene boje gusjenice poput onog koji je nosila
gradonačelnikova žena bili su vrlo traženi, kao i ružičasti šeširići. Zatim je, tjedan
dana prije Prvog svibnja, netko došao zatražiti jedan plisirani boje vrganja, poput
onog koji je nosila Jane Farrier kad je utekla s grofom od Catteracka.

9
 Te noći, dok je šila, Sophie je priznala sebi da joj je život prilično prazan. Umjesto
da priča sa šeširima, isprobavala je pred zrcalom svaki koji bi dovršila. Tu je
pogriješila. Nenapadna siva haljina nije dobro izgledala na Sophie, pogotovo kad su
joj oči bile upale od šivanja, a kako joj je kosa bila crvenkaste boje slame, uz nju nije
išla ni ružičasta ni zelena boja gusjenice. U plisiranom šeširiću boje vrganja izgledala
je pak jednom riječju grozno. „Kao prava usidjelica!“ rekla je Sophie. Nije da je
htjela uteći s grofom kao Jane Farrier, a nije ni snatrila o tome da će je prositi pola
grada, kao Lettie. Ali htjela je učiniti nešto - nije točno znala što - što će joj biti bar
malo zanimljivije od ukrašavanja šešira. Odlučila je sutra pronaći vremena da ode
porazgovarati s Lettie.
Ali nije otišla. Ili nije mogla naći vremena, ili nije mogla naći snage, ili joj se
razdaljina do Sajmišnog trga činila prevelikom, ili bi se prisjetila da je u opasnosti od
čarobnjaka Howla dok hoda sama - kako god bilo, posjet sestri činio joj se svaki dan
sve manje izvedivim. Sophie je sebe oduvijek smatrala gotovo jednako odlučnom
kao Lettie. Sad je počinjala shvaćati da ima stvari koje može učiniti samo kad joj
posve ponestane izgovora. „Pa to nema smisla!“ rekla je Sophie. „Sajmišni trg je
samo dvije ulice odavde. Ako potrčim—“ I zaklela se samoj sebi da će skoknuti do
Cesarija kad se klobučarnica zatvori Prvog svibnja.
U međuvremenu je u trgovinu stigla nova glasina. Kralj se posvađao s vlastitim
bratom, knezom Justinom, glasila je vijest, pa je knez otišao u progonstvo. Nitko nije
točno znao razlog svađe, ali knez je prije nekoliko mjeseci prerušen prošao upravo
kroz Market Chipping, a nitko ga nije prepoznao. Grofa of Catteracka Kralj je poslao
da pronađe kneza, ali je umjesto toga nabasao na Jane Farrier. Sophie se rastužila kad
je to čula. Zanimljive su sc stvari očito zbivale, ali uvijek nekom drugom. Svejedno,
bilo bi joj drago da vidi Lettie.
Stigao je Prvi svibnja. Blagdansko je slavlje od rane zore ispunilo ulice. Fanny je
rano izašla, ali Sophie je prvo morala završiti nekoliko šešira. Pjevala je pri radu. Na
koncu, radila je i Lettie. Cesari je na blagdane zatvarao tek u ponoć. „Kupit ću si
tamo kremšnitu“, odlučila je Sophie. „Ne pamtim kad sam je zadnji put okusila.“
Kroz izlog je vidjela kako ljudi prolaze u šarenoj odjeći, prodaju suvenire i hodaju na
štakama, pa ju je obuzelo istinsko uzbuđenje.
Ali kad je napokon prebacila sivu maramu preko sive haljine i izašla na ulicu,
Sophie nije osjetila uzbuđenje. Osjetila je zagušenje. Previše je ljudi hitalo oko nje,
previše ih se smijalo i vikalo, itekako ih je previše bučilo i tiskalo se. Sophie se
učinilo da se tijekom mjeseci sjedenja i šivanja pretvorila u staru ili bar napola
onemoćalu ženu. Zavila se čvršće u maramu i počela šuljati uz kuće, nastojeći da je
ne izgaze svečane cipele i ne izbubaju laktovi u širokim svilenim rukavima. Kad je

10
odnekud odozgo odjednom odjeknuo plotun prasaka, Sophie je pomislila da će se
onesvijestiti. Podigla je pogled i opazila da dvorac čarobnjaka Howla stoji na
obronku tik iznad grada, tako blizu da izgleda kao da sjedi na dimnjacima. Iz svih
četiriju tornjeva na dvorcu frcali su modri plamenovi i izbacivali modre vatrene
kugle koje su baš užasno praskale visoko na nebu. Izgleda da se čarobnjak Howl
ljutio na Prvi svibnja. Ili se to možda na svoj način nastojao pridružiti ostalima.
Sophie je bila u prevelikom strahu da bi je bilo briga. Htjela se vratiti kući, samo što
je tad već bila na pola puta do Cesarija. Pa je potrčala.
„Odakle mi uopće pomisao o tome da mi život bude zanimljiv?“ upitala se u trku.
„Ta umrla bih od straha. To mi je zato što sam najstarija između nas triju.“
Kad je stigla do Sajmišnog trga, postalo joj je još gore, ako je to uopće bilo
moguće. Većina gostionica nalazila se na trgu. Mladići puni piva šepirili su se tamo-
amo u grupama, vukući za sobom ogrtače i duge rukave i stupajući u čizmama s
kopčama kakve ni u snu ne bi obuli radnim danom, dovikujući primjedbe i salijećući
djevojke. Djevojke su pak pristojno šetale u paru, spremne za salijetanje. Sve je to
bilo savršeno uobičajeno za Prvi svibnja, ali Sophie se i toga plašila. A kad je Sophie
zapazio mladić u čudesnom modro-srebrnom kostimu i odlučio joj prići, Sophie je
šmugnula u vrata jednog dućana i pokušala se sakriti.
Mladić ju je iznenađeno pogledao. „Ma sve je u redu, mišiću sivi“, rekao joj je i
prilično se samilosno nasmijao. „Samo bih te častio pićem. Čemu toliki strah.“
Od samilosnog se pogleda Sophie postidjela do kostiju. A momak je pritom bio
tako naočit, koščata, profinjena lica - i star, ruku na srce; već u poodmaklim
dvadesetima - sa složenom plavokosom frizurom na glavi. Za njim su se vukli duži
rukavi no za bilo kim na trgu, puni narezanih rubova i srebrnih umetaka.
„O, ne, hvala lijepa, s dopuštenjem, gospodine“, promucala je Sophie. „Ja sam -
krenula sam upravo u posjet sestri.“
„Ako je tako, onda samo naprijed“, nasmijao se taj naočiti mladić. „Tko sam ja da
jednoj naočitoj gospođici branim posjetiti sestru? Mogu li vas otpratiti, kad ste već
tako plahi?“
To nije rekao posprdno, zbog čega se Sophie postidjela više nego ikad. „Ne. Ne,
hvala, gospodine!“ uspjela je izgovoriti, a onda je pobjegla pokraj njega. Još je i
nosio parfem. Miris zumbula ispratio ju je u bijegu. ‘Kako dična osoba!’ pomislila je
Sophie dok se probijala između stolića ispred Cesarijeve slastičarnice.
Za stolićima je bila gužva. Unutra je bila vreva kao na trgu. Sophie je smjesta
spazila Lettie u redu prodavačica za pultom, jer se skupina očito seoskih sinova

11
nalaktila pred njom da joj lakše dobacuje opaske. Zgodnija nego ikad i možda malo
mršavija, Lettie je pakirala kolače što je brže mogla, vješto zavrćući svaku vrećicu i
gledajući kupce ispod svojih laktova sa smiješkom i odgovorom za svačiji zapakirani
kolač. Svi su se slatko smijali. Sophie se morala probiti do pulta.
Lettie ju je opazila. Načas se sva stresla. Zatim su joj se oči i osmijeh raširili, te
joj je doviknula: „Sophie!“
„Možemo li popričati?“ povikala je Sophie. „Negdje drugdje“, dodala je pomalo
bespomoćno kad ju je nečiji krupni, dobro odjeveni lakat odgurnuo od pulta.
„Samo malo!“ viknula je Lettie odgovor. Obratila se djevojci do sebe i nešto joj
šapnula. Ova je kimnula, široko se osmjehnula i preuzela Lettieno mjesto.
„Morat ćete se zadovoljiti mnome“, rekla je svjetini. „Tko je na redu?“
„Ali ja bih s tobom pričao, Lettie!“ zaderao se jedan seoski sin.
„Pričaj s Carrie“, rekla mu je Lettie. „Popričala bih sa sestrom.“ Nitko se nije
naročito naljutio. Progurali su Sophie između sebe do kraja pulta, gdje je Lettie
držala poklopac pregrade podignut da može proći, i kazali joj da im ne zadrži Lettie
cijeli dan. Kad se Sophie provukla kroz prolaz, Lettie ju je primila za ruku i odvukla
u stražnju prostoriju slastičarnice, ispresijecanu drvenim policama dupke punim
poslaganih kolača. Lettie je postavila dva stolca. „Sjedni“, rekla je. Okrenula se
prema najbližoj polici, odsutno je pogledala, uzela jednu kremšnitu i pružila je
Sophie. „Dobro će ti doći“, rekla joj je.
Sophie se svalila na stolac i duboko udahnula sočni miris kolača. Osjetila se
mrvicu tužno. „O, Lettie!“ rekla je. „Tako mi je drago što te vidim!“
„Da, a meni je drago što sjediš“, rekla je Lettie. „Jer, znaš, ja nisam Lettie. Ja sam
Martha.“

12
 Drugo poglavlje

U kojem je Sophie primorana potražiti sreću

Š to?“ Sophie se zagledala u djevojku na stolcu prekoputa sebe. Izgledala je baš kao
Lettie. Nosila je drugu najbolju Lettienu haljinu, prekrasne plave nijanse koja joj je
savršeno pristajala. Imala je Lettienu tamnu kosu i plave oči.
„Ja sam Martha“, rekla joj je sestra. „Koga si ulovila kako škarama reže Lettiene
svilene gaće? Ja to nikad nisam kazala Lettie. Jesi li možda ti?“
„Nisam“, rekla je Sophie u priličnom šoku. Sad je razabirala da je ovo Martha.
Lettiena glava bila je nakrivljena na Marthin način, a i ruke su joj bile sklopljene oko
koljena baš kao Marthine, s palčevima koji se vrte. „Zašto?“
„Strašno sam se bojala što će biti kada dođeš u posjet,“ rekla je Martha, „jer sam
znala da ću ti morati priznati. Jako mi je laknulo što sam ti sad to priznala. Obećaj da
nikom nećeš reći. Znam da nećeš reći ako obećaš. Kad si tako časna.“
„Obećavam“, rekla je Sophie. „Ali zašto? Kako?“
„Lettie i ja smo to sredile“, rekla je Marta, vrteći palčevima, „zato što je Lettie
htjela naučiti vještičja znanja, a ja nisam. Lettie ima mozga i želi steći budućnost u
kojoj će joj on dobro doći - samo, probaj to reći majci! Majka je tako ljubomorna na
Lettie da ne želi priznati da ona uopće ima mozga!“

13
 Sophie nije vjerovala da je Fanny takva, ali prešla je preko toga. „Ali što je s
tobom?“
„Jedi taj kolač“, rekla je Martha. „Dobro mi je. O, da, znam i ja biti bistra. Za
samo dva tjedna kod gospođe Fairfax otkrila sam čaroliju koja nam je pomogla.
Ustajala sam noću i potajice čitala njezine knjige, i bilo mi je zapravo lako. Onda
sam je pitala smijem li posjetiti svoju obitelj, a gospođa Fairfax je pristala. Draga je
ona. Mislila je da mi nedostaje dom. Tako sam uzela čaroliju i došla ovamo, a Lettie
se vratila gospođi Fairfax u mome liku. Najteže je bilo prvi tjedan, kad nisam znala
sve što bih trebala znati. Bilo mi je grozno. Ali otkrila sam da sam ljudima draga -
bude to tako, znaš, ako su oni tebi dragi - a onda je sve krenulo kako treba. A
gospođa Fairfax nije izbacila Lettie, pa se i ona valjda snašla.“
Sophie je žvakala kremšnitu, ali nije joj baš osjećala okus. „Ali zbog čega si ti to
htjela?“
Martha se stala klatiti na stolcu i obasipati Lettieno lice širokim osmijesima, vrteći
palčevima veseli ružičasti vrtuljak. „Hoću se udati i izroditi desetero djece.“
„Nisi još u tim godinama!“ kazala je Sophie.
„Nisam sasvim“, složila se Martha. „Ali shvaćaš da moram početi prilično brzo
ako hoću imati vremena za desetero djece. A ovako imam vremena da pričekam i
vidim jesam li ja kao ja draga onome kojeg odaberem. Čarolija će se postupno
istrošiti, pa ću polako postajati sve sličnija sebi, znaš.“
Sophie je bila tako zaprepaštena da je pojela kolač do kraja i ne opazivši koje je
vrste bio. „Zašto desetero djece?“
„Zato što ih toliko hoću“, rekla je Martha.
„Pojma nisam imala!“
„Pa, nije imalo naročitog smisla da ti pričam o tome kad si tako odlučno
podržavala majku u nakani da me pošalje tražiti sreću“, rekla je Martha. „Smatrala si
da to majka ozbiljno misli. Mislila sam i ja tako, sve dok otac nije umro kad sam
shvatila da nas se ona samo hoće riješiti - smjestiti Lettie nekamo gdje će jamačno
upoznati mnoštvo muških i udati se, a mene poslati što dalje može! Tako sam se
razljutila da sam pomislila: Zašto ne? I razgovarala sam s Lettie, koja se ljutila isto
kao i ja, pa smo se dogovorile. Sad nam je dobro. Ali objema nam je žao tebe. Tako
si bistra i draga da je živa šteta što ćeš ostatak života provesti u onoj trgovini.
Razgovarale smo o tome, ali nije nam palo na pamet što da učinimo.“
„Ništa meni ne nedostaje“, usprotivila se Sophie. „Samo mi je malo dosadno.“

14
 „Ništa?“ uskliknula je Martha. „Da, dokazuješ da ti ništa ne nedostaje time što ne
dolaziš ovamo mjesecima, a onda se pojaviš u grozomornoj sivoj haljini i marami i
izgledaš kao da te čak i mene strah! Pa što to tebi majka radi?“
„Ništa“, smeteno je rekla Sophie. „Imale smo priličnu gužvu. Nemoj tako o
Fanny, Martha. Ona ti je ipak majka.“
„Jest, a ja sam joj dovoljno slična da je shvatim“, odvratila joj je Martha. „Zato
me i poslala tako daleko od sebe, ili je bar to pokušala. Majka zna da se ne mora biti
neuljudan prema nekome ako ga se želi izrabljivati. Zna kako si odgovorna. Zna da
si uvjerena da nećeš uspjeti u životu jer si tek najstarija sestra. Savršeno te smotala i
natjerala da crnčiš za nju. Kladim se da te i ne plaća.“
„Još sam na nauku“, usprotivila se Sophie.
„I ja sam, ali primam nadnicu. Cesarijevi znaju da je zaslužujem“, rekla je
Martha. „Ta klobučarnica okreće brdo novca u zadnje vrijeme, i to samo zahvaljujući
tebi! Ti si izradila onaj zeleni šešir zbog kojega gradonačelnikova žena izgleda kao
prekrasna učenica, zar ne?“
„Boje gusjenice. Ukrasila sam ga“, rekla je Sophie.
„I šeširić koji je nosila Jane Farrier kad je upoznala onog plemića“, nastavila je
Martha. „Genij si za šešire i odjeću, a majka to zna! Zapečatila si svoju sudbinu kad
si sašila Lettie onu opravu za prošli Prvi svibnja. Sada ti donosiš zaradu dok se ona
samo skita—“
„Ona kupuje materijale“, rekla je Sophie.
„Da kupuje!“ ciknula je Martha. „Za to joj treba pola jutra, uvrh glave. Vidjela
sam je, Sophie, i čula sam što se priča. Plaća si ona fijakere i novu odjeću od tvoje
zarade, odlazi u posjete vlastelinskim kućama u dolini! Kažu da će kupiti onu veliku
vilu dolje u Dnu Doline i nastaniti se kao prava dama. A gdje si onda ti?“
„Pa, Fanny je zaslužila malo ugode nakon što se tako namučila odgajajući nas“,
rekla je Sophie. „Ja ću onda valjda naslijediti klobučarnicu.“
„Kakva sudbina!“ uskliknula je Martha. „Slušaj—“
Ali u tom su se trenutku dvije prazne police za kolače razmaknule u dnu sobe, a
odnekud straga kroz njih je provirila šegrtova glava. „Učinilo mi se da ti čujem glas,
Lettie“, rekao je i uputio joj najprijazniji i najšarmantniji osmijeh. „Upravo smo
završili novu turu kolača. Reci im.“ Kovrčava i pomalo brašnjava glava opet se
izgubila. Sophie se momak učinio simpatičnim. Žarko je željela upitati Marthu je li
to taj kojeg si je odabrala, ali nije dobila priliku. Martha je žurno skočila na noge, ne

15
prestajući pričati.
„Moram reći curama da cijelu turu odnesu u prodavaonicu“, rekla je. „Pridrži mi
jednu stranu ovog pladnja.“ Izvadila je najbliži, pa joj je Sophie pomogla da ga
otegle kroz vrata u bučnu, natiskanu slastičarnicu. „Moraš nešto poduzeti u vezi svog
života, Sophie“, uspjela je usput promrmljati Martha. „Lettie je stalno govorila da ne
zna što će s tobom biti kad nas ne bude da ti ulijevamo bar malo samopoštovanja. S
pravom se brinula.“
U prodavaonici je gospođa Cesari pozamašnim rukama preuzela pladanj od njih i
viknula upute ostalima, pa je red pomoćnika otrčao da donese još. Sophie je
doviknula Marthi pozdrav i izgubila se u gužvi. Nije joj više htjela oduzimati
vrijeme. Uostalom, htjela je negdje nasamo razmisliti. Otrčala je kući. Sad je prštao
vatromet, fijučući s polja kraj rijeke gdje se nalazio Sajam i nadmećući se s plavim
praskanjem iz Howlova dvorca. Sophie se osjetila nemoćnijom nego ikad.
Razmišljala je i razmišljala gotovo cijeli idući tjedan, ali uspjela se samo zbuniti i
postati nezadovoljna. Stvari jednostavno nisu stajale onako kako je mislila. Lettie i
Martha su je zapanjile. Godinama ih je pogrešno shvaćala. Ali nije mogla vjerovati
da je Fanny onakva kakvom ju je Martha opisala.
Imala je puno vremena za razmišljanje, jer Bessie se očekivano udavala, pa je
Sophie uglavnom bila sama u klobučarnici. Fanny je doista često izbivala, zbog
skitnje ili čega već, a prodaja je jako opala iza Prvog svibnja. Nakon tri dana Sophie
je smogla hrabrost da upita Fanny: „Zar ne bih trebala primati nadnicu?“
„Naravno, dušice, kad toliko radiš!“ odgovorila joj je Fanny toplo, namještajući si
šešir s ukrasnim ružama pred zrcalom u trgovini. „Pobrinut ćemo se za to čim
večeras sredim račune.“ Zatim je izašla i vratila se tek nakon što je Sophie zaključala
prodavaonicu i odnijela šešire izrađene toga dana kući da ih ukrasi.
Sophie je isprva bilo krivo što je povjerovala Marthi, ali nakon što Fanny više nije
spomenula nadnicu ni te večeri, a ni u bilo kojoj drugoj prilici toga tjedna, Sophie je
stekla dojam da je Martha imala pravo.
„Možda me ona zaista izrabljuje,“ kazala je šeširu koji je resila crvenom svilom i
kiticom voštanih višanja, „ali netko to mora raditi, inače ne bi ni bilo šešira za
prodaju.“ Dovršila je taj šešir i prionula radu na jednom crno-bijelom, vrlo
mondenom, kad joj je na pamet pala posve nova pomisao. „Zar je uopće bitno ima li
šešira za prodaju?“ upitala ga je. Pogledala je šešire, posložene na stalcima ili
naslagane na hrpu prije ukrašavanja. „Kakve mi vajde od svih vas?“ upitala ih je.
„Nije baš da od vas imam bilo kakve koristi.“

16
 I samo joj je malo trebalo da ode od kuće i zaputi se u potragu za svojom srećom
kad se sjetila da je najstarija i da to nema smisla. Opet je uzela šešir i uzdahnula.
Sutradan ujutro još je bila nezadovoljna i sama u klobučarnici kad je onamo
uletjela neugledna mlada žena mašući plisiranim šeširićem boje vrganja, koji je
držala za vrpce. „Gledajte ovo!“ ciknula je bivša klijentica. „Rekli ste mi da je ovo
isti šeširić kakav je Jane Farrier nosila kad je upoznala grofa. A lagali ste. Ja ni živu
dušu nisam upoznala!“
„Ne čudi me“, rekla je Sophie prije nego što se uspjela obuzdati. „Ako ste tako
blesavi da taj šeširić nosite uz ovakvo lice, ne biste imali dovoljno mozga ni da
prepoznate Kralja u slučaju da vas glavom i bradom dođe zaprositi - ako se ne bi
pretvorio u kamen pri prvom pogledu na vas.“
Žena ju je ošinula pogledom. Zatim je bacila šeširić u Sophie i izjurila iz trgovine.
Sophie je pažljivo ugurala šeširić u koš za smeće, prilično zadihana. Pravilo glasi:
izgubi živce, pa ćeš izgubiti kupca. Upravo ga je dokazala. Nije joj bilo ugodno što
je razabrala koliko je pritom uživala.
Sophie nije imala vremena za oporavak. Začulo se kotrljanje kotača i klopotanje
kopita, i kočije su zasjenile izlog. Jeknulo je zvonce na vratima i u prodavaonicu je
ušla najdojmljivija dama koja im je ikada došla u kupovinu: ogrtač od samurovine
visio joj je s laktova, a dijamanti su žmirkali svud po njezinoj raskošnoj crnoj haljini.
Sophie je najprije ugledala damin široki šešir, s perjanicom od pravog nojevog perja
obojanog tako da odražava ružičaste, plave i zelene nijanse koje su treptale u
dijamantima, a da svejedno pritom izgleda crno. To je bio bogataški šešir. Damino
lice zračilo je pomno njegovanom ljepotom,-Kestenjaste smeđa kosa davala joj je
mladenački izgled, ali... Sophie je opazila mladića koji je ušao za damom, riđokosu
osobu blago bezlična izgleda, prilično dobro odjevenu, ali blijedu i očito uzrujanu.
Zagledao se u Sophie užasnutim očima, praktički je preklinjući. Bio je vidljivo mlađi
od dame. Sophie se zbunila.
„Gospođica Hatter?“ upitala ju je dama pjevnim, ali i zapovjedničkim glasom.
„Da“, rekla je Sophie. Mladić se još više uzrujao. Možda mu je dama bila majka.
„Čujem da prodajete najkrasnije šešire“, rekla je dama. „Pokažite mi ih.“
Sophie nije bila sigurna da joj može odgovoriti u ovakvom raspoloženju. Otišla je
po šešire i izložila ih. Nijedan od njih nije bio dostojan ove dame, ali osjećala je da je
mladić prati pogledom, pa joj je postalo neugodno. Što prije ova dama otkrije da
šeširi nisu za nju, to će prije ovaj čudni par otići. Prisjetila se Fannyna savjeta i
najprije pokazala najmanje prikladne šešire.

17
 Dama ih je smjesta počela odbacivati. „Jedar", rekla je ružičastom šeširiću, a
„Mlad“ onome zelene boje gusjenice. Onom sa šljokicama i velovima kazala je:
„Zagonetno zamaman. Baš izrazito banalno. Kakve još imate?“
Sophie je izvadila onaj mondeni crno-bijeli, jedini šešir koji je iole imao izgleda
da zainteresira ovu damu.
Dama ga je prezirno pogledala. „Ovaj nikom nije ni od kakve koristi. Gubim
vrijeme s vama, gospođice Hatter.“
„Samo zato što ste ušli ovamo i tražili vidjeti šešire“, kazala joj je Sophie. „Ovo je
samo mala trgovina u malom mjestu, madam. Zašto ste si uopće—“ mladić je iza
daminih leđa zinuo u čudu i pokušao je upozoriti pokretom ruke „—dali truda da
uđete ovamo?“ dovršila je Sophie, pitajući se o čemu je ovdje riječ.
„Uvijek si dadem truda kad se netko pokuša usprotiviti Vještici Pustošnici“, rekla
je dama. „Čula sam za vas, gospođice Hatter, i nije mi drago ni zbog vašeg
suparništva ni zbog vašeg držanja. Došla sam vas spriječiti. Evo.“ Učinila je pokret
kao da nešto baca i raširila ruku prema Sophienu licu.
„Hoćete reći da ste vi Vještica Pustošnica?“ zadrhtala je Sophie. Glas kao da joj je
postao nekako čudan, valjda od straha i zaprepaštenja.
„Jesam“, rekla je dama. „I nek’ ti ovo bude nauk da se ne pačaš u ono što je
moje.“
„Nisam se pačala, koliko znam. Zacijelo ste se zabunili“, zakreštala je Sophie.
Mladić je sada zurio u nju krajnje užasnuto, premda joj nije bilo jasno zbog čega.
„Nema zabune, gospođice Hatter“, rekla je Vještica. „Dođi, Gaston.“ Okrenula se
i moćno udaljila prema vratima trgovine. Dok joj ih je mladić udvorno otvarao,
okrenula se prema Sophie. „Usput, nećete nikom moći kazati da ste začarani“, rekla
joj je. Ulazna vrata zazvonila su poput pogrebnog zvona kad je otišla.
Sophie si je opipala lice, pitajući se u što je to mladić tako buljio. Osjetila je
meke, kožnate bore. Pogledala si je ruke. I one su bile naborane, a i ispijene, sa
širokim žilama i čvornatim zglobovima na nadlanici. Podigla si je sive skute uz noge
i ugledala žgoljave, oronule gležnjeve i stopala od kojih su joj cipele bile sasvim
kvrgave. To su bile noge osobe od devedesetak godina, po svemu sudeći prave.
Sophie je otišla do zrcala, otkrivši da mora šepati. Lice u odrazu bilo je posve
smireno, jer je takvo i očekivala. To je bilo lice mršave starice, suho i smećkasto,
okruženo sijedim vlasima. Vlastite su je oči, žute i vodnjikave, dosta tragično
promatrale iz odraza.

18
 „Ništa ti ne brini, stara moja“, rekla je Sophie licu. „Izgledaš mi sasvim zdrava.
Uostalom, ovakav izgled ti daleko više pristaje.“
Razmislila je, posve smireno, o novonastalom stanju. Kao da joj je sve postalo
mirno i daleko. Nije se čak ni naročito ljutila na Vješticu Pustošnicu.
‘Pa, naravno da ću joj morati vratiti istom mjerom kada dobijem priliku,’ rekla je
samoj sebi, ‘ali dotad, ako već Lettie i Martha podnose da izgledaju jedna poput
druge, mogu i ja podnijeti da izgledam ovako. Ali ne mogu ovdje ostati. Fanny bi
dobila mlade. Da vidim. Ova siva haljina sasvim mi priliči, ali trebat će mi i marama,
a i nešto hrane.“
Odšepala je do ulaza u klobučarnicu i pažljivo postavila pločicu ZATVORENO.
Zglobovi su joj škripali pri hodu. Morala se kretati pognuto i sporo. Ali laknulo joj je
kad je otkrila da je posve zdrava starica. Nije se osjećala ni staro ni bolesno, samo
ukočeno. Odšepala je po maramu i omotala je oko glave i ramena, kao što to stare
žene već čine. Zatim je šepajući otišla u kuću, gdje je u torbicu spremila nekoliko
novčića i zavežljaj kruha i sira. Izašla je, zaključala kuću za sobom, pažljivo sakrila
ključ na uobičajeno mjesto i odšepala niz ulicu, iznenađena time koliko je i dalje
smirena.
Ipak, upitala se bi li se trebala oprostiti s Marthom. Ali nije joj se svidjela
pomisao da je Martha možda ne bi prepoznala. Bilo je najbolje da samo ode. Sophie
je odlučila napisati pismo objema sestrama kada stigne onamo kamo već ide, pa se
nastavila gegati dalje, poljem na kojemu je prije stajao Sajam, pa preko mosta i
seoskim stazama iza njega. Bio je topao proljetni dan. Sophie je otkrila da to što je
stara baba ne znači da ne može uživati u prizorima i mirisima gloginja u živicama,
iako joj je vid pomalo mutan. Leđa su je počela boljeti. Šepala je prilično čvrsto, ali
trebao joj je štap. Počela je po živicama uz put tražiti nekakav prikladan kolac.
Očito joj oči nisu bile dobre kao nekad. Kao da je ugledala štap otprilike milju
daleko, ali kad je došla do njega i povukla ga, ispostavilo se da je to donji kraj starog
strašila koje je netko bacio u živicu, Sophie je osovila strašilo. Imalo je lice od
sušene repe. Sophie se supatnički sažalila nad njim. Umjesto da ga rastavi i izvadi
mu štap, postavila ga je između dviju grana u živici, tako da dično može stajati iznad
gloga dok mu podrapani rukavi na rukama od štapova lelujaju nad grmljem.
„Eto“, rekla je. Iznenadio ju je vlastiti prepukli starački glas, pa je prepuklo
starački zahihotala. „Ni ti ni ja nismo nešto naročito, zar ne, prijatelju? Možda se još
i vratiš u svoje polje ako te ostavim tu gdje te se vidi.“ Opet je pošla uz stazu, ali
onda joj je nešto palo na pamet pa se okrenula. „E, da nisam bila osuđena na
neuspjeh zbog svojeg položaja u obitelji,“ kazala je strašilu, „još bi ti oživio i pružio

19
mi pomoć u nalaženju sreće. Ali neka ti je svejedno sa srećom.“
Opet je zahihotala kad je nastavila. Možda je već malo bila pošandrcala, ali tako
to sa starim ženama često biva.
Pronašla je štap nakon otprilike sat vremena, kad je sjela uz rub puta da otpočine i
pojede malo kruha i sira. Začula je nešto iz živice iza sebe: tiho, prigušeno cviljenje,
a zatim trzanje koje je streslo mnoge latice sa živice. Sophie je otpuzala na koščatim
koljenima i provirila kroz lišće, cvijeće i trnje u unutrašnjost živice, gdje je otkrila
žgoljavog sivog psa. Nije se mogao izvući, jer mu se čvrst štap nekako uspio zaplesti
u uzicu oko vrata. Štap se zaglavio između dviju grana grma tako da se pas jedva
mogao pomaknuti. Mahnito je zakolutao očima prema Sophienu radoznalu licu.
Dok je bila mala, Sophie se plašila svih pasa. Čak se i kao starica prilično prepala
dvaju redova bijelih očnjaka u otvorenim čeljustima životinje. Ali kazala je sebi:
‘Kakva sam sada, baš i nema smisla da se brinem’ i potražila škare u džepu sa
šivaćim priborom. Gurnula je škare u grmlje i stala rezati uzicu na pasjem vratu.
Pas je jako divljao. Odmaknuo se od nje i zarežao. Ali Sophie je samo hrabro
rezala dalje. „Umrijet ćeš od gladi ili gušenja, prijatelju,“ rekla je psu prepuklim
staračkim glasom, „ako mi ne daš da te oslobodim. Zapravo, mislim da te netko već
pokušao ugušiti. Možda zbog toga tako i divljaš.“ Uzica je bila prilično čvrsto
vezana psu oko vrata, a štap je bio naopako zavrnut u nju. Trebalo je dosta dugo
rezati prije nego što je uzica popustila i pas se uspio izvući ispod štapa.
„Hoćeš li malo kruha i sira?“ upitala ga je tada Sophie. Ali pas je samo zarežao na
nju, progurao se kroz suprotnu stranu živice i šmugnuo. „Eto ti zahvalnosti!“ rekla je
Sophie trljajući izgrebane ruke. „Ali i nehotice si mi ostavio dar.“ Izvukla je iz živice
štap koji je bio zarobio psa i otkrila da je to pravi štap za hodanje, dobro izblanjan i
ojačan željezom na vrhu. Sophie je pojela obrok kruha i sira i nastavila dalje. Staza
je bivala sve strmija, pa joj je štap bio od velike pomoći. A sad je imala i kome
pričati. Sophie je srčanije koračala dalje i čavrljala sa štapom. Napokon, stari ljudi
često pričaju sami sa sobom.
„To su već dva susreta,“ rekla je, „a ni od jednog nisam dobila nikakve čarobne
hvale. Ipak, dobar si ti štap. Ne bunim se ja. Ali sigurno ću doživjeti i treći susret,
čaroban ili ne. Zapravo, zahtijevam ga. Pitam se kakav će biti.“
Treći se susret zbio potkraj popodneva, kad je Sophie već prilično zamakla u brda.
Stazom je s brda prema njoj naišao nekakav seoski svat. ‘Pastir’, pomislila je Sophie,
‘što se vraća kući nakon što se pobrinuo za ovce.’ Bio je to naočit momak od
četrdesetak godina. ‘Nebesa!’ pomislila je Sophie. ‘Još jutros bih ga doživjela kao
starca. Kako li se samo čovjeku promijeni točka gledišta!“

20
 Kad je pastir opazio da Sophie mrmlja sebi u bradu, dosta je oprezno prešao na
suprotnu stranu staze i vrlo srdačno joj doviknuo: „Dobra vam večer, majko! Kamo
ste to pošli?“
„Majko?“ rekla je Sophie. „Nisam ti ja majka, mladiću!“
„Tako se to kaže“, rekao je pastir, obilazeći je tik uz živicu prekoputa. „Htio sam
vam samo postaviti pristojno pitanje, kad već hodate u brda u smiraj dana. Nećete se
vratiti u Gornji Folding prije nego što padne noć, zar ne?“
Sophie to nije bila uzela u obzir. Stala je na putu i mućnula glavom. „Zapravo,
nije ni bitno“, rekla je, napola za sebe. „Ne može se sitničariti kad putuješ u potrazi
za srećom.“
„Zar zaista, majko?“ upitao ju je pastir. Sad se uspio provući nasuprot mjestu gdje
je Sophie stajala, zbog čega mu je vidljivo laknulo. „Onda vam želim svaku sreću,
majko, pod uvjetom da vam sreća ni na koji način nije vezana uz bacanje čarolija na
stoku poštenog svijeta.“ I dugim je koracima produžio putom, gotovo trčeći, ali ne
sasvim.
Sophie ga je ispratila prezirnim pogledom. „Smatrao me vješticom!“ rekla je
štapu. Došlo joj je da počne vikati svakojake gadosti i isprepada pastira, ali to joj se
učinilo pomalo neljubaznim. Nastavila se tako penjati i usput gunđati. Uskoro je
glogova živica ustupila mjesto golim obroncima, a zemlja iza njih pretvorila se u
pobrđe puno vrijeska, na koji su se nastavljale mnoge strmine prekrivene žutom,
šuštavom travom. Sophie je mrko išla dalje. Sad su je čvornata stopala već boljela,
kao i leđa, a i koljena. Toliko se umorila da više nije mogla ni gunđati, pa je samo
uporno hodala, uspuhana, sve dok sunce nije sasvim zapalo. I Sophie je u jednom
trenutku posve jasno shvatila da više ne može ići ni koraka dalje.
Svalila se na kamen pokraj puta i počela pitati što će sada. „Jedina sreća koja mi
pada na pamet je udoban naslonjač!“ zadihano je rekla.
Pokazalo se da kamen leži na podbrežju s kojeg je Sophie imala predivan pogled
na put koji je prevalila. Gotovo se cijela dolina sterala pod njom pod zalazećim
suncem, puna polja, zidova i živica, riječnih zavoja i krasnih bogataških ljetnikovaca
što blistaju pod lugovima, sve do modra gorja sasvim u daljini. Tik pod njom ležao je
Market Chipping. Sophie je mogla odozgo vidjeti sve dobro poznate ulice u mjestu.
Razabrala je Sajmišni trg i Cesarijevu slastičarnicu. Mogla je baciti kamen u dimnjak
kuće pokraj klobučarnice.
„Kako je još uvijek blizu!“ kazala je obeshrabreno Sophie svome štapu. „Koliko
sam se nahodala samo da se popnem nad vlastiti krov!“

21
 Na kamenu je postalo hladno kad je sunce zašlo. Neugodan je vjetar stao puhati
odasvud kamo bi se Sophie okrenula da ga izbjegne. Sad joj više nije bilo tako
nebitno što će provesti noć u brdima. Shvatila je da sve više misli o udobnu
naslonjaču pokraj kamina, a i o mraku i divljim životinjama. Ali ako sad krene
natrag u Market Chipping, neće stići onamo prije ponoći. Izaći će joj na isto ako
produži dalje. Uzdahnula je i s mukom ustala. Bilo joj je grozno. Svaka ju je kost
boljela.
„Nikad mi prije nije bilo jasno što sve starci moraju trpjeti!“ soptala je dok se
naporno penjala. „Ipak, nemam dojam da će me vukovi pojesti. Sve mi se čini da
sam im itekako presuha i prežilava. Bar me to tješi.“
Noć se sada brzo spuštala i vrištine su bile sivoplave. Vjetar je postao oštriji.
Dahtanje i škriputanje Sophienih udova tako joj je glasno odjekivalo u ušima da joj
je trebalo neko vrijeme da shvati kako dio struganja i otpuhivanja uopće ne potječe
od nje. Podigla je mutan pogled.
Dvorac čarobnjaka Howla rondao je i skakao po obroncima prema njoj. Crni je
dim u oblacima sukljao iza njegovih crnih zidina. Izgledao je visoko, tanko, teško,
ružno i doista vrlo zlokobno. Sophie se oslonila o štap i stala ga promatrati. Nije se
naročito prepala. Upitala se kako li se kreće. Ali glavna joj je pomisao bila da sav taj
dim zacijelo znači da se negdje unutar tih visokih crnih zidova nalazi pozamašan
kamin.
„Pa, zašto da ne?“ rekla je štapu. „Nije baš izgledno da će čarobnjak Howl htjeti
moju dušu staviti u zbirku. On uzima samo mlade djevojke.“
Podigla je štap i nabusito njime mahnula prema dvorcu.
„Stoj!“ graknula je.
Dvorac se poslušno zaustavio uz buku i štropot dvadesetak metara dalje od nje.
Sophie mu je bila itekako zahvalna na tome kad je šepavo krenula prema njemu.

22
 Treće poglavlje

U kojem Sophie ulazi u dvorac i sklapa pogodbu

P red Sophie su stajala velika crna vrata u crnom zidu, pa je pošla do njih, žustro
šepajući. Izbliza je dvorac bio ružniji nego ikad. Bio je uvelike previsok za svoje
razmjere i ne baš pravilna oblika. Koliko je Sophie uspjela razabrati u sve većem
mraku, bio je sazdan od pozamašnih crnih blokova sličnih ugljenu, a, kao i kod
ugljena, svaki je blok bio drugog oblika i veličine. Kad se približila, otkrila je da iz
tih blokova izlazi studen, ali Sophie se toga uopće nije prepala. Samo je mislila o
naslonjačima i kaminima, pa je željno pružila ruku prema vratima.
Ruka im se nije mogla približiti. Neki nevidljivi zid zaustavio ju je na dva pedlja
od vratnica. Sophie ga je ozlojeđeno ubola prstom. Kada od toga nije imala koristi,
ubola ga je štapom. Zid se izgleda sterao cijelom dužinom vrata, odozgo koliko je
god mogla dosegnuti štapom i naniže sve do paprati koja je virila pod pragom.
„Otvaraj!“ zakreštala je Sophie na njega. To uopće nije utjecalo na zid.
„Dobro onda“, rekla je Sophie. „Naći ću ti ja stražnji ulaz.“ Odšepala je do lijevog
ugla zida jer joj je bio najbliži, a i stajao je nešto niže. Ali nije mogla zaobići ugao.
Nevidljivi zid opet ju je zaustavio čim je došla u razinu nepravilnih crnih ugaonih
kamena. Tada je Sophie promrmljala jednu riječ koju je naučila od Marthe, riječ koju
ni starice ni mlade djevojke ne bi trebale znati, te odšepala uzbrdo i suprotno od

23
kazaljke na satu do desnoga ugla dvorca. Ondje nije bilo prepreke. Zašla je za taj
ugao i žustro krenula šepavim koracima prema drugim velikim crnim vratima na
sredini te strane dvorca.
I ispred tih vrata stajala je prepreka.
Sophie ju je prijeko pogledala. „Da znate da je to vrlo neprijazno!“ rekla je.
Crni je dim u oblacima sukljao sa zidina. Sophie je zakašljala. Sad je već bila
ljuta. Bila je stara i krhka, smrzavala se i sve ju je boljelo. Padala je noć, a dvorac je
samo tu stajao i dimio se na nju. „Čut će mene još Howl zbog ovog!“ rekla je i ljutito
se uputila prema idućem uglu. Ni ondje nije bilo prepreke - oko dvorca se očito
moralo ići u smjeru suprotnom od kazaljke na satu - ali ondje su, ne baš na sredini
idućega zida, stajala treća vrata. Ova su bila mnogo manja i neuglednija.
„Stražnja vrata, napokon!“ rekla je Sophie.
Dvorac se počeo opet kretati kad se Sophie približila stražnjim vratima. Zemlja je
podrhtavala. Zid se tresao i krčkao, a vrata su se stala bočno udaljavati od nje.
„E, da ne bi!“ viknula je Sophie. Potrčala je za vratima i silovito ih udarila
štapom. „Otvaraj!“ zaderala se.
Vrata su se raskrilila prema unutra, ne prekidajući bočno udaljavanje. Žestoko
šepajući, Sophie je uspjela podići jednu nogu na prag. Zatim je skakutala i mučila se
i opet skakutala, a krupni su se crni blokovi trzali i trljali dok je dvorac dobivao na
brzini po neravnu obronku. Sophie se nije začudila što dvorac izgleda tako nahereno.
Čudila se tek tome što se na licu mjesta ne raspadne.
„Glupa li odnosa prema građevini!“ promrmljala je kad je uspjela uskočiti. Morala
je ispustiti štap i primiti se za otvorene vratnice da ne bi smjesta opet ispala.
Kad je počela dolaziti do daha, shvatila je da pred njom stoji netko tko također
drži vrata. Bio je za glavu viši od Sophie, ali smjesta je razabrala da je puko dijete,
tek mrvu stariji od Marthe. Očito je pokušavao zatvoriti vrata pred Sophie i gurnuti
je iz tople fenjerom osvijetljene prostorije niskog stropa iza sebe natrag u noć.
„Da se nisi drznuo zatvoriti mi vrata pred nosom, dečko!“ rekla je.
„Nisam ni htio, ali vi ih držite otvorenima!“ usprotivio se. „Što hoćete?“
Sophie je pogledala ono što se dalo vidjeti iza dečka. S greda su visjele brojne,
vjerojatno čarobnjačke stvari - vijenci luka, snopovi ljekovita bilja i svežnjevi
čudnog korijenja. Bilo je i nedvojbeno čarobnjačkih predmeta, poput knjiga uvezanih
u kožu, iskrivljenih boca i jedne stare, smećkaste i iscerene ljudske lubanje. S druge
strane dečka stajao je kamin s rešetkom, gdje je gorjela vatrica. Plamen je bio mnogo

24
manji nego što bi se reklo prema dimu izvana, ali ovo je očito ipak bila tek stražnja
soba u dvorcu. Za Sophie je bilo puno važnije to što je vatra već prerasla u rumeni,
jarki žar kojemu modri plamičci plešu po cjepanicama, a do vatre je na najtoplijem
mjestu stajao niski naslonjač s jastučićem.
Sophie je odgurnula dečka i bacila se na taj naslonjač. „Srećo! Našla sam te!“
rekla je i udobno se namjestila. Pravo blaženstvo. Vatrica joj je utoplila bolna mjesta,
naslonjač joj je podupro leđa, i znala je da će onaj tko je sad pokuša izbaciti biti
primoran posegnuti za iznimnom i krajnje nasilnom magijom.
Dečko je zatvorio vrata. Zatim je podigao Sophien štap i pristojno ga stavio uz
naslonjač da joj bude pri ruci. Sophie je shvatila da nema ni najmanje naznake da se
dvorac kreće obronkom: ni tračka rondanja, ni najsitnijeg drmanja. Baš čudno!
„Reci čarobnjaku Howlu“, rekla je dečku, „da će mu se ovaj dvorac raspasti do
kraja ako nastavi ovako putovati.“
„Dvorac je začaran da se ne raspadne“, rekao je dečko. „Ali, nažalost, Howl
trenutačno nije ovdje.“
To je bila dobra vijest za Sophie. „Kad se vraća?“ upitala je pomalo uplašeno.
„Vjerojatno tek sutra, kako stvari stoje“, rekao je dečko. „Zašto ste došli? Možda
vam ja mogu pomoći. Ja sam Howlov šegrt Michael.“
Ovo je bila najbolja vijest dotad. „Žalim, samo mi čarobnjak može pomoći“, brzo
je i odsječno rekla Sophie. To je valjda i bilo točno. „Pričekat ću, ako ne smetam.“
Bilo je očito da Michaelu ipak smeta. Stao se pomalo bespomoćno motati oko nje.
Da mu jasno dade do znanja kako nema namjeru dopustiti da je izbaci jedan obični
šegrt, Sophie je zažmirila i počela se praviti da spava. „Reci mu da se zovem
Sophie“, promrmljala je. „Stara Sophie“, dodala je, za svaki slučaj.
„Onda ćete vjerojatno morati čekati cijelu noć“, rekao je Michael. Budući da je
Sophie upravo to i htjela, pravila se da ga ne čuje. Zapravo, gotovo sigurno je
smjesta zadrijemala. Strašno se umorila od onog silnog hodanja. Trenutak zatim
Michael je digao ruke od nje i vratio se poslu kojim se prije bavio, za radnom
klupom na kojoj je stajao fenjer.
‘Znači, imat ću krov nad glavom cijelu noć, makar i pod donekle lažnom izlikom’,
pomislila je Sophie sneno. Kad je Howl već tako opak, vjerojatno je i zaslužio da mu
se ovako nametne. Ali kanila se pokupiti odavde dobrano prije nego što se Howl
vrati i počne prigovarati.
Pospano je i prijetvorno pogledala prema šegrtu. Prilično se iznenadila vidjevši da

25
je to tako drag, pristojan dečko. Na kraju krajeva, tako je nepristojno i nasilno ušla
ovamo, a Michael joj nije ni riječju prigovorio. Možda ga Howl tjera na ropsku
poslušnost. Ali Michael se nije doimao kao rob. Bio je visok, tamnokos dečko
ugodnih, otvorenih crta lica, odjeven krajnje pristojno. Zapravo, da ga nije u tom
trenutku vidjela kako lijeva zelenu tekućinu iz iskrivljene plosnate boce na crni prah
u izvijenoj staklenci, Sophie bi pretpostavila da je taj dečko sin nekog imućnog
zemljoposjednika. Baš čudno!
‘Jasno, tamo gdje su čarobnjaci u igri, stvari su nužno čudne’, pomislila je Sophie.
A ova kuhinja, ili radionica, bila je prekrasno udobna i vrlo spokojna. Sophie je
ubrzo čvrsto zaspala i zahrkala.
Nije se probudila kad je s klupe sijevnuo bljesak s potmulim praskom, popraćen
smjesta progutanom Michaelovom psovkom. Nije se razbudila kad je Michael,
cuclajući opržene prste, odložio čaroliju za večeras i izvadio kruh i sir iz smočnice.
Nije se prenula kad joj je Michael uz štropot srušio štap na pod dok je pružao ruku
preko nje da stavi novu cjepanicu na vatru, a ni kad je Michael, pogledavši u
Sophiena otvorena usta, kazao prema kaminu: „Ima sve zube. To nije Vještica
Pustošnica, je li?“
„Ne bih joj dao da uđe da jest“, odgovorio mu je kamin.
Michael je slegnuo ramenima, uviđavno digao Sophien štap i vratio ga. Onda je
jednako ljubazno stavio cjepanicu na vatru i otišao na počinak negdje na katu.
Usred noći Sophie se probudila zbog nečijeg hrkanja. Prenula se, uspravila i
prilično ozlojeđeno shvatila da je to ona sama hrkala. Imala je dojam da je usnula na
samo trenutak-dva, ali u tim je trenucima Michael očito iščezao i odnio fenjer.
Čarobnjački šegrti takve vještine zacijelo nauče u prvih tjedan dana naukovanja. A
za sobom je ostavio vrlo slabu vatru. Neugodno je siktala i praskala. Hladan je
propuh puhao Sophie u leđa. Sjetila se da se nalazi u čarobnjakovu dvorcu, te,
nelagodno jasno, da negdje iza nje na radnoj klupi leži mrtvačka lubanja.
Stresla se i okrenula ukočeni starački vrat, ali iza nje se nalazila samo tama. „Da
to malo rasvijetlimo, može?" rekla je. Prepukli starački glas nije joj bio glasniji od
pucketanja vatre. Sophie se iznenadila. Očekivala je da će riječi odjeknuti svim
odajama dvorca. Ipak, pokraj nje se nalazila košara s cjepanicama. Ispružila je
škriputavu ruku i bacila jednu na vatru, iz koje su zelene i modre iskrice prsnule u
dimnjak. Prevalila je i drugu cjepanicu i sjela natrag, ne bez pokojeg plahog pogleda
iza sebe, prema mjestu gdje je plavoljubičasta svjetlost plamena plesala na uglačanoj
smeđoj kosti lubanje. Soba je bila posve mala. U njoj su bili samo Sophie i lubanja.
‘On je s objema nogama u grobu, a ja samo s jednom', utješila se. Okrenula se

26
vatri, koja je sad plamsala modro i zeleno. „Zacijelo ima soli u tom drvetu“,
promrmljala je Sophie. Smjestila se udobnije, stavivši čvornate noge na ogradicu
kamina a glavu u kut naslona, te počela promatrati šarene plamičke i sneno
razmišljati što da učini ujutro. Ali malo se zanijela zamišljanjem lica u plamenu.
„Bilo bi to usko modro lice,“ promrsila je, „vrlo dugo i tanahno, s tankim plavim
nosom. Ali kovrčasti zeleni plamičci na vrhu jamačno su ti kosa. Što bi bilo da
pričekam Howla? Čarobnjaci valjda mogu ukinuti čarolije. A ti ljubičasti plamenovi
pri dnu tvore usta - opake zube imaš, prikane. Dva zelena plamena čuperka tvore ti
obrve...“ Za divno čudo, jedini narančasti plamenovi u vatri nalazili su se ispod
zelenih plamenih obrva, baš kao oči, a u sredini svakog od njih nalazio se sićušan
ljubičasti odsjaj. Sophie je gotovo mogla zamisliti da je oni gledaju poput zjenica. „S
druge strane,“ nastavila je Sophie promatrajući narančaste plamenove, „kad bi Howl
skinuo čaroliju s mene, pojeo bi mi srce prije nego što bih se stigla snaći.“
„Zar ne želiš da ti pojede srce?“ upitala ju je vatra.
Nije bilo sumnje da je to kazala vatra. Sophie je vidjela kako se ljubičasta usta
pomiču dok su dopirale riječi. Glas je bio gotovo prepukao kao i njezin, pun
pljuckanja i stenjanja zapaljenog drveta. „Naravno da ne želim“, odgovorila je
Sophie. „Što si ti?“
„Demon vatre“, odgovorila su joj ljubičasta usta. U glasu im je bilo više stenjanja
nego pljuckanja kad su dodala: „Ugovorom sam vezan za ovo ognjište. Ne mogu se
udaljiti odavde.“ Zatim je glas vatre postao odsječan i pucketav. „A što si ti?“ upitala
ju je. „Vidim da si začarana.“
To je prenulo Sophie iz snatrenja. „Pa ti to vidiš!“ uskliknula je. „Možeš li skinuti
čaroliju s mene?“
Lelujavo modro lice demona vatre uzbibalo se, uzbuktalo, ušutjelo dok su mu
narančaste oči odmjeravale Sophie od glave do pete. „Čarolija je snažna“, napokon
je rekao. „Imam dojam da potječe od Vještice Pustošnice.“
„Tako je“, rekla je Sophie.
„Ali, čini mi se da nije samo o tome riječ“, zapucketao je demon. „Opažam dva
sloja. A ti, naravno, ništa nećeš moći reći o tome nikome tko za čaroliju otprije ne
zna.“ Još jedanput se zagledao u Sophie. „Morat ću je proučiti“, rekao je.
„Koliko će ti vremena trebati za to?“ upitala ga je Sophie.
„Možda će potrajati“, rekao je demon. Zatim je dodao blagim, nagovarajućim
treptajem: „Što kažeš na to da se nagodimo? Raskinut ću ti čaroliju ako pristaneš
raskinuti ugovor koji me obvezuje.“

27
 Sophie je oprezno pogledala tanko modro lice demona. Imalo je izrazito lukav
izraz dok je iznosilo prijedlog. Sve što je bila pročitala upozoravalo je na iznimnu
opasnost od sklapanja pogodbi s demonima. A nije bilo sumnje da ovaj ovdje izgleda
iznimno zlo. Od dugih ljubičastih zuba nadalje. „Je li taj tvoj prijedlog sasvim
pošten?“ priupitala ga je.
„Pa, ne baš sasvim“, priznao je demon. „Ali zar želiš ostati ovdje do smrti? Ta ti je
čarolija skratila život za šezdesetak godina, koliko se ja razumijem u te stvari.“
Ovo je bila ružna pomisao o kojoj je Sophie dosad nastojala ne razmišljati. Da, to
je dosta mijenjalo na stvari. „Taj ugovor koji te obvezuje“, rekla je. „Sklopio si ga s
čarobnjakom Howlom, zar ne?“
„Jasna stvar“, rekao je demon. Glas mu je opet počeo malo stenjati. „Pričvršćen
sam za ovo ognjište, s kojeg se ne mogu ni za pedalj mrdnuti. Prisiljen sam ovdje
obavljati pretežit dio magijskih poslova. Moram se brinuti za dvorac, održavati ga u
pokretu i izvoditi većinu scenskih trikova kojima plašimo narod, kao i sve ostalo što
Howl poželi. Howl baš i nema srca, znaš.“
Sophie je već sasvim dobro znala da Howl nema srca. S druge strane, demon je
bez imalo sumnje bio vrlo prepreden. „Zar ti nemaš nikakve koristi od tog ugovora?“
upitala ga je.
„Ne bih ga sklopio da nemam“, rekao je demon i tužno zatitrao. „Ali ne bih se
odlučio na to da sam znao kako će mi biti. Izrabljuje me.“
Usprkos oprezu, Sophie je obuzelo snažno suosjećanje prema demonu. Sjetila se
kako je sama pravila šešire za Fanny dok je Fanny odlazila u skitnju. „U redu“, rekla
je. „Kako glase uvjeti tog ugovora? Kako da ga raskinem?“
Na modrom licu demona pojavio se haran ljubičast osmijeh. „Pristaješ na
pogodbu?“
„Ako ti pristaneš raskinuti moju čaroliju“, rekla je Sophie s odvažnim dojmom da
je upravo kazala nešto od presudnog značaja.
„Dogovoreno!“ viknuo je demon, a dugo mu je lice radosno skočilo uz dimnjak.
„Raskinut ću tvoju čaroliju istog trenutka kada ti raskineš moj ugovor!“
„Onda mi reci kako da ti raskinem ugovor“, rekla je Sophie.
Narančaste su oči zasjale prema njoj i pogledale u stranu. „Ne smijem. Ugovor
kaže da ni čarobnjak ni ja ne smijemo reći koji je njegov temeljni uvjet.“
Sophie je shvatila da ju je nasamario. Zaustila je da kaže demonu da u tom slučaju
može ostati sjediti u kaminu do sudnjega dana, što se nje tiče.

28
 Demon je shvatio što je naumila. „Ne brzaj!“ zapucketao je. „Moći ćeš otkriti o
čemu je riječ ako budeš držala otvorene oči i uši. Preklinjem te, pokušaj. Ugovor
dugoročno ne koristi ni jednom od nas. A ja se držim dane riječi. Činjenica da se ne
mogu ni mrdnuti odavde dokazuje da je se držim!“
Počeo je uslužno skakati po cjepanicama, sav uzbuđen. Sophie je opet obuzelo
snažno suosjećanje. „Ali ako već moram držati otvorene oči i uši, to znači da ću
trebati ostati ovdje, u Howlovu dvorcu!“ prigovorila je.
„Otprilike mjesec dana, ne više. Ne zaboravi da i ja moram proučiti tvoju
čaroliju“, molećivo je kazao demon.
„Ali kakav izgovor uopće mogu naći da ostanem?“ upitala ga je Sophie.
„Smislit ćemo nešto. Howl je prilično nesposoban za većinu poslova. Zapravo,“
rekao je demon otrovno prosiktavši, „tako je obuzet samim sobom da najveći dio
vremena ne vidi dalje od nosa. Možemo ga prevariti - samo prvo pristani ostati.“
„U redu, onda“, rekla je Sophie. „Ostat ću. Smisli sad ispriku.“
Zavalila se u naslonjač dok je demon razmišljao. Mislio je naglas, tihim,
pucketavim i titravim šuškanjem koje je podsjetilo Sophie na njezino pričanje štapu
dok se penjala ovamo. Pri razmišljanju je buktao tako zadovoljnim i moćnim
plamenom da je opet zadrijemala. Činilo joj se da demon iznosi pokoju zamisao.
Sjećala se da je niječno odmahnula glavom na prijedlog da se predstavi kao Howlova
davno nestala pratetka, te na pokoji još nategnutiji, ali sjećanje joj nije bilo sasvim
bistro. Demon je naposljetku počeo pjevušiti nježnu, treperavu pjesmicu. Nije bila na
nekom jeziku koji bi Sophie mogla prepoznati - ili je bar mislila da je tako, sve dok u
njoj nije nekoliko puta jasno čula riječ „protvanj“ - a zvučala je vrlo pospano. Sophie
je čvrsto zaspala, s blagom sumnjom da on to sad na nju baca čini, a i obmane, ali
nije naročito marila. Uskoro će se riješiti čarolije...

29
 Četvrto poglavlje

U kojem Sophie otkriva više čudnih stvari

K ad se Sophie probudila, oblijevala ju je svjetlost dana. Budući da se nije sjećala

ni jednog prozora na dvorcu, najprije je pomislila da je to zaspala pri
ukrašavanju šešira i sanjala svoj odlazak od kuće. Vatra pred njom svela se na
rumeno ugljevlje i bijeli pepeo, što ju je uvjerilo da je zacijelo sanjala demona vatre.
Ali već ju je prvi pokret uvjerio da neke stvari nije sanjala. Cijelo joj je tijelo počelo
oštro krckati.
„Au!“ podviknula je. „Sve me boli!“ Glas koji je jauknuo bio je slab, prepukao i
piskutav. Dotaknula je lice čvornatim rukama i napipala bore. Tada je shvatila da je
cijeli jučerašnji dan provela u šoku. Bila je istinski ljuta na Vješticu Pustošnicu zato
što joj je ovo učinila, strahovito, nemjerljivo ljuta. „Upadati samo tako u trgovine i
pretvarati ljude u starce!“ viknula je. „Ma, što bih ja samo njoj napravila!“
Od bijesa je skočila uz salvu krckanja i škripe i odšepala do neočekivanog
prozora. Nalazio se iznad radne klupe. Posve se zaprepastila kad je otkrila da se s
njega pruža pogled na neki lučki grad. Vidjela je strmu, nepopločenu ulicu duž koje
su stajale kućice prilično siromašna izgleda, te jarbole kako vire ponad krovova. Iza
jarbola opazila je ljeskanje mora, nešto što nikad prije u životu nije vidjela.

30
 „Ma gdje li sam ja to?“ upitala je Sophie lubanju što je ležala na klupi. „Ne
očekujem da ćeš mi na to odgovoriti, prijatelju“, brzo je dodala, prisjetivši se da je
ovo čarobnjakov dvorac, a onda se okrenula da promotri sobicu.
Bila je omanja, s teškim crnim gredama na stropu. Bila je zapanjujuće prljava pri
danjem svjetlu. Kamene podne ploče bile su prljave i masne, ogradica kamina bila je
zasuta pepelom, a sa stropa su visjele prašne trake paučine. Lubanju je prekrivao sloj
prašine. Sophie ju je usput obrisala i otišla virnuti u sudoper pokraj radne klupe.
Stresla se od ružičaste i sive sluzi u njemu i bijele sline što je kapala iz slavine nad
njim. Howl očito nije mario u kakvoj mu bijedi sluge žive.
Ostatak dvorca jamačno se nalazio iza jednih od četiriju niskih crnih vrata u sobi.
Sophie je otvorila najbliža, u stražnjem zidu iza klupe. Iza njih je bila povelika
kupaonica. U nekim revijama samo se u dvorcu može naći kupaonica puna raskoši,
poput kućnog zahoda, kabine za tuširanje, goleme kade s nogama u obliku kandži i
zrcala na svakom zidu. Ali ova je bila još prljavija od sobice. Sophie se zgadila nad
zahodskom školjkom, lecnula od boje kade, zgrozila nad zelenim korovom koji je
rastao u tuš kadi i s lakoćom izbjegla pogled na svoju smežuranu priliku u zrcalima,
jer su im stakla prekrivali mjehurići i kapljice nekih bezimenih tvari. Same su
bezimene tvari bile natrpane na vrlo veliku policu nad kadom. Nalazile su se u
staklenkama, kutijama, crijevima i stotinama izlizanih smeđih paketića i papirnatih
vrećica. Na najvećoj staklenci stajao je natpis. Iskrivljenim slovima je pisalo
GRAŠAK ZA SUŠENJE. Sophie se zapitala bi li prvo slovo trebalo biti P. Uzela je
nasumce jedan paketić. Na njemu je pak bilo napisano KOŽA i brzo ga je vratila na
mjesto. Na drugoj je staklenci istim rukopisom pisalo OČI. Na jednoj je tubi stajalo
ZA RASPAD.
„Očito djeluje“, promrmljala je Sophie kad je pogledala u umivaonik i stresla se.
Kad je odvrnula modrozelenu, možda mjedenu slavinu, iz nje je potekla voda i sprala
djelić raspada. Sophie je isplahnula ruke i lice u vodi ne dotičući umivaonik, ali nije
se odvažila upotrijebiti GRAŠAK ZA SUŠENJE. Obrisala je vodu skutom i pošla do
idućih crnih vrata.
Vodila su na klimave drvene stube. Sophie je čula da se gore netko miče i brzo
zatvorila vrata. Ionako su očito vodila samo na nekakvu mansardu. Odšepala je do
idućih vrata. Sad se već kretala bez naročitih poteškoća. Bila je zdrava starica, kao
što je jučer otkrila.
Treća su vrata vodila na bijedno dvorište s visokim zidovima od cigle. U njemu su
bile visoko naslagane cjepanice i zbrda-zdola nabacane gomile starog željeza,
kotača, kotlova, metalnih kućišta i žice, naslaganih gotovo do vrha zidova. Sophie je

31
zatvorila i ta vrata, prilično zbunjena, jer joj to dvorište nekako uopće nije pristajalo
uz dvorac. Iznad ciglenih zidova nije se mogao vidjeti ni djelić dvorca. Nad njima je
bilo samo nebo. Sophie je mogla samo pretpostaviti da se taj dio nalazi s druge
strane, kamo sinoć nije mogla prići zbog nevidljive prepreke.
Otvorila je četvrta vrata i zatekla samo ostavu za metle, na kojima su visjela dva
elegantna, ali prašna baršunasta plašta. Sophie ih je ponovno zatvorila, polako.
Jedina su se preostala vrata nalazila u zidu s prozorom, ona vrata kroz koja je jučer
navečer ušla. Odšepala je do njih i oprezno ih otvorila.
Načas je samo stajala i promatrala planinski krajolik u polaganu kretanju, gledala
kako paprat klizi pod vratima, osjećala kako joj vjetar mrsi pramenove kose i slušala
rondanje i struganje krupnih crnih kamena pri kretanju dvorca. Onda je zatvorila
vrata i prišla prozoru. Kroz njega se opet vidio onaj lučki grad. Nije to bila nikakva
slika. Prekoputa je jedna žena otvorila vrata da izmete prašinu na ulicu. Iza te kuće
sivkasto se platneno jedro odsječnim trzajima uzdizalo uz jarbol, preplašivši jato
galebova koji su počeli kružiti nad svjetlucavim morem.
„Nije mi jasno“, kazala je Sophie ljudskoj lubanji. Zatim je, budući da se plamen
već gotovo ugasio, izašla po par cjepanica, stavila ih na vatru i počistila dio pepela.
Zeleni su plamičci, mali i vitičasti, liznuli između cjepanica i uzdigli se u
duguljasto modro lice s plamenom zelenom kosom. „Dobro jutro“, rekao je demon
vatre. „Ne zaboravi na našu pogodbu.“
Znači, ništa od svega toga nije bio san. Sophie nije bila naročito sklona plaču, ali
prilično je dugo samo sjedila u naslonjaču i zurila u mutnog i nestalnog demona
vatre, te nije naročito marila što čuje da se Michael budi, sve dok nije stao pokraj nje
smetenog i pomalo iznurenog izraza lica.
„Još si tu“, rekao je. „Nešto nije u redu?“
Sophie je šmrcnula. „Stara sam“, započela je.
Ali bilo je baš onako kako je Vještica rekla, a demon vatre pretpostavio. Michael
je vedro rekao: „Pa, svima nama to s vremenom dođe. Jesi li za doručak?“
Sophie je otkrila da je doista vrlo zdrava starica. Nakon što je jučer ručala samo
kruh i sir, sad je umirala od gladi. „Jesam!“ rekla je, a kad je Michael otišao do
smočnice, skočila je na noge i preko ramena mu pogledala čega ima za jelo.
„Nažalost, imamo samo kruha i sira“, rekao je Michael prilično ukočeno.
„Ali tu ti je puna košara jaja!“ rekla je Sophie. „A zar ono nije slanina? Što kažeš
na topli napitak uz jelo? Gdje ti je kuhalo?“

32
 „Nemamo ga“, rekao je Michael. „Howl jedini zna kuhati.“
„Znam ja kuhati“, rekla je Sophie. „Skini onu tavu s kuke pa ćeš vidjeti.“
Dohvatila je veliku crnu tavu što je visjela na zidu u smočnici, iako ju je Michael
pokušao spriječiti. „Ne razumiješ“, rekao je Michael. „Stvar je u Calciferu, demonu
vatre. On jedino pred Howlom saginje glavu da se na njemu kuha.“
Sophie se okrenula i pogledala demona vatre. Ovaj je zločesto zaplamsao prema
njoj. „Ne dam da me se izrabljuje“, rekao je.
„Hoćeš reći“, rekla je Sophie Michaelu, „da si ne možeš priuštiti topli napitak ako
Howla nema?“ Michael je postiđeno kimnuo glavom. „Onda on tebe izrabljuje!“
rekla je Sophie. „Daj to amo.“ Istrgnuta je tavu iz Michaelovih zgrčenih prstiju, na
nju bacila slaninu, stavila kuhaču koja joj se zatekla pri ruci u košaru s jajima i sa
svime time odmarširala do kamina. „Slušaj, Calcifere,“ rekla je, „dosta je bilo tih
gluposti. Sagni glavu.“
„Ne možeš me prisiliti!“ zapucketao je demon vatre.
„Nego što da mogu!“ prepuklo mu je uzvratila Sophie, žestinom kojom je često
znala zaustaviti obje svoje sestre usred svađe. „Ako nećeš, zalit ću te vodom. Ili ću
uzeti mašice i oduzeti ti obje cjepanice“, dodala je dok se krckavo spuštala na
koljena pred ognjištem. Zatim mu je šapnula: „Ili mogu prekršiti našu pogodbu, ili
reći Howlu za nju, zar ne?“
„O, bestraga!“ procijedio je Calcifer. „Zašto si je pustio ovamo, Michael?“
Nadureno je spustio modro lice prema naprijed tako da se od njega sad mogao vidjeti
samo obruč kovrčastih zelenih plamičaka što plešu po cjepanicama.
„Hvala“, rekla je Sophie i navalila tešku tavu na zeleni obruč da Calcifer ne bi
odjednom opet podigao glavu.
„Da ti bar slanina izgori“, rekao je Calcifer prigušeno pod tavom.
Sophie je bacila narezanu slaninu u tavu. Bila je dobra i vruća. Slanina je počela
cvrčati, a ona je morala skutom obaviti ruku da može primiti dršku. Vrata su se
otvorila, ali nije to zamijetila zbog cvrčanja. „Ne pričaj koješta“, rekla je Calciferu.
„I ne mrdaj, jer hoću razbiti jaja.“
„O, zdravo, Howl“, rekao je Michael bespomoćno.
Sophie se na to okrenula, dosta brzo. Zablenula se. Visoki mladić u pomodnom
modro-srebrnom odijelu koji je upravo ušao, zastao je odlažući gitaru u kut.
Odmaknuo si je plave pramenove s prilično radoznalih očiju zelene boje stakla i
uzvratio joj začuđen pogled. Dugo, uglato lice bilo mu je zbunjeno.

33
 „Tko si, tako ti svega, ti?“ rekao je Howl. „Gdje smo li se mi to već vidjeli?“
„Potpuna sam neznanka“, smjesta je slagala. Napokon, Howl ju je prije toga
susreo tek toliko dugo da je stigne prozvati mišićem, tako da je to bilo gotovo točno.
Trebala je zahvaliti zvijezdama na tome što mu je taj put tako sretno umakla, valjda,
ali zapravo joj je glavna pomisao bila: ‘Ajme meni! Čarobnjak Howl je tek dijete od
dvadeset i nešto ljeta, ma koliko opak bio! Stvari stoje tako drugačije kad si star',
zaključila je u sebi dok je okretala slaninu u tavi. I umrla bi prije nego što bi
dopustila da ovaj neumjesno odjeveni dečko sazna kako je ona ista ona djevojka nad
kojom se sažalio Prvog svibnja. Srca i duše nemaju veze s time, Howl nikad neće
saznati.
„Kaže da se zove Sophie“, rekao je Michael. „Stigla je sinoć.“
„Kako je natjerala Calcifera da se sagne?“ rekao je Howl.
„Silom!“ oglasio se Calcifer jadnim, prigušenim glasom ispod uzavrele tave.
„Ne mogu to mnogi“, zamišljeno je rekao Howl. Stavio je gitaru uza zid u kutu i
prišao ognjištu. Miris zumbula pomiješao se s mirisom slanine kad je čvrsto gurnuo
Sophie u stranu. „Calcifer ne voli da na njemu kuha nitko osim mene“, rekao je,
kleknuo i omotao jedan dugački rukav oko dlana da može primiti tavu. „Dodaj mi
još dva nareska slanine i šest jaja, molim te, i reci zbog čega si došla.“
Sophie se zagledala u plavi dragulj obješen na Howlovu uhu i počela mu dodavati
jaje za jajetom. „Zbog čega sam došla, mladiću?“ ponovila je. Bilo je to očito nakon
što je vidjela već i djelić dvorca. „Došla sam jer sam ja tvoja nova čistačica,
naravno.“
„Zaista?“ rekao je Howl, razbijajući jaja jednom rukom i bacajući ljuske među
cjepanice, gdje ih je Calcifer po svemu sudeći jeo uz silno režanje i mljackanje. „Tko
to kaže?“
„Ja to kažem“, rekla je Sophie, ponizno dodavši: „Mogu očistiti prljavštinu iz ove
nastambe sve ako i ne mogu iščistiti opačine iz tebe, mladiću.“
„Howl nije opak“, rekao je Michael.
„Nego što da jesam“, usprotivio se Howl. „Zaboravljaš koliko sam upravo sada
opak, Michael.“ Pokazao je bradom prema Sophie. „Ako ti je tako stalo da budeš od
koristi, dobra moja ženo, nađi noževe i vilice i napravi mjesta na klupi.“
Pod klupom su stajali visoki stolci. Michael ih je vadio da se na njih može sjesti i
gurao u stranu sve stvari s radne plohe da načini mjesta za noževe i vilice koje je
izvadio iz bočne ladice. Sophie mu je otišla pomoći. Nije očekivala da joj Howl

34
ukaže dobrodošlicu, jasno, ali dosad joj čak nije ni pristao dati da ostane iza doručka.
Kako Michaelu očito nije trebala pomoć, Sophie se odvukla do štapa i spremila ga
polako i teatralno u ostavu za metle. Kad ni time nije uspjela privući Howlovu
pozornost, rekla je: „Uzmi me na probni rok od mjesec dana, ako hoćeš.“
Čarobnjak Howl kazao je tek: „Tanjure, molim, Michael,“ i ustao sa zadimljenom
tavom u ruci. Calcifer je buknuo od olakšanja i razgorio se visoko u dimnjak.
Sophie je opet pokušala nagnati čarobnjaka da se izjasni. „Ako vam budem
mjesec dana čistila,“ rekla je, „zanima me gdje je ostatak dvorca. Mogu pronaći
jedino ovu sobu ovdje i kupaonicu.“
Na njezino iznenađenje i Michael i čarobnjak prasnuli su u smijeh.
Tek kad je doručak bio pri kraju, Sophie je otkrila zašto su se nasmijali. Howla
nije bilo samo teško natjerati da se očituje. Kao da mu je bilo teško odgovoriti na
bilo kakvo pitanje. Sophie je odustala od njega i umjesto toga upitala Michaela.
„Kaži joj“, rekao mu je Howl. „Da nas prestane gnjaviti.“
„Ne postoji ostatak dvorca,“ rekao je Michael, „izuzev toga što si vidjela i dviju
spavaćih soba na katu.“
„Što?“ zgranula se Sophie.
Howl i Michael opet su prasnuli u smijeh. „Howl i Calcifer izumili su dvorac,“
objasnio joj je Michael, „a Calcifer ga drži u pogonu. Unutrašnjost mu je zapravo tek
Howlova stara kuća u Porthavenu, koja je ujedno i jedini njegov stvarni dio.“
„Ali Porthaven je miljama daleko, pokraj mora!“ rekla je Sophie. „Pa to je prava
sramota! Što vam znači taj golemi, ružni dvorac koji hara brdima i tjera smrtni strah
u kosti svima u Market Chippingu?“
Howl je slegnuo ramenima. „Kako si ti samo blagoglagoljiva starica! Došao sam
do onog stadija svoje karijere kada moram ostavljati dojam na svakoga svojom silom
i opakošću. Ne mogu dopustiti da Kralj ima dobro mišljenje o meni. A prošle godine
sam uvrijedio jednu vrlo moćnu osobu, kojoj se sada moram kloniti s puta.“
Sophie se čudila ovakvu načinu sklanjanja s nečijeg puta, ali pretpostavila je da
čarobnjaci imaju drugačija mjerila nego obični ljudi. A ubrzo je otkrila da dvorac
ima i drugih osebujnosti. Nakon što su objedovali, Michael je baš slagao tanjure u
sluzavi sudoper kraj klupe kad se s vrata začulo glasno, šuplje kucanje.
Calcifer se raspirio. „Vrata iz Kingsburyja!“
Howl, koji je upravo bio krenuo u kupaonicu, otišao je umjesto toga do ulaznih
vrata. Iznad njih, na dovratniku, nalazila se četvrtasta drvena kvaka s mrljom boje na

35
svakoj strani. Trenutačno je prema dolje bila okrenuta zelena mrlja, ali Howl je
okrenuo kvaku tako da crvena pokazuje nadolje prije nego što će otvoriti vrata.
Vani je stajao svat s ukočenom bijelom perikom na glavi i širokim šeširom povrh
nje. Bio je odjeven u nijanse cinobera, purpura i zlata, te u zraku držao štapić urešen
vrpcama, sličan mladom svibanjskom stupu. Poklonio se. Mirisi klinčića i narančina
cvata zapahnuli su sobicu.
„Njegovo veličanstvo Kralj iskazuje svoju zahvalnost i šalje isplatu za dvije tisuće
pari čizama od sedam liga“, rekao je taj svat.
Iza njega Sophie je opazila kočiju gdje čeka na ulici punoj otmjenih kuća s
mnoštvom oličenih rezbarija, a iza njih kule i tornjeve i kupole, divotu kakvu je prije
jedva i zamisliti mogla. Bilo joj je krivo što je svatu na ulazu trebalo tako malo
vremena da uruči dugačku, svilenu, zveckavu vreću, a Howlu da je preuzme, uzvrati
mu naklonom i zatvori vrata. Howl je okrenuo četvrtastu kvaku natrag, tako da
zelena mrlja opet pokazuje nadolje, i spremio dugačku vreću u džep. Sophie je
opazila da Michael prati vreću pogledom punim hitnje i brige.
Howl je zatim otišao ravno u kupaonicu, doviknuvši: „Treba mi ovdje vruće vode,
Calcifere!“ i još se dugo, dugo nije vratio.
Sophie nije mogla obuzdati radoznalost. „Tko li je to samo bio na vratima?“
upitala je Michaela. „Ili da radije kažem gdje li je to samo bio?“
„Ta vrata se otvaraju na Kingsbury,“ rekao je Michael, „gdje živi Kralj. Mislim da
je taj čovjek bio kancelarov pisar. A,“ dodao je zabrinuto Calciferu, „bilo bi mi zaista
drago da nije dao sav taj novac Howlu.“
„Hoće li mi Howl dati da ostanem ovdje?“ upitala ga je Sophie.
„Ako i hoće, nikad ga nećeš natjerati da se izjasni“, odgovorio joj je Michael. „On
se mrzi izjašnjavati o bilo čemu.“

36
 Peto poglavlje

U kojem se prekomjerno pere

J edino mi preostaje’, zaključila je Sophie, ‘da se dokažem Howlu kao izvrsna

čistačica, kao pravi zgoditak.’ Zavezala je staru krpu oko čupave sijede kose,
podvrnula rukave na mršavim staračkim rukama i opasala se starim stolnjakom iz
ostave za metle kao pregačom. Prilično joj je laknulo na pomisao da joj valja očistiti
samo četiri prostorije, a ne cijeli dvorac. Uzela je vjedro i brezovu metlu i prionula
na posao.
„Što to radiš?“ kriknuli su Michael i Calcifer užasnuto uglas.
„Čistim“, čvrsto im je odvratila Sophie. „Ovaj nered je živa sramota.“
Calcifer je rekao: „Nije potrebno“, a Michael je progunđao: „Howl će te izbaciti!“
ali Sophie ih je obojicu prečula. Stali su se dizati oblaci prašine.
Usred toga začulo se drugačije kucanje s ulaznih vrata. Calcifer je buknuo,
viknuo: „Vrata iz Porthavena!“ i snažno, cvrčavo kišući izbacio rumene iskre u
oblake prašine.
Michael je ustao od radne klupe i otišao na ulaz. Sophie je zaškiljila kroz prašinu
koju je nadigla i opazila da ovaj put Michael okreće četvrtastu kvaku nad vratima
tako da prema dolje pokazuje strana s plavom mrljom. Zatim je otvorio vrata na

37
ulicu koja se vidjela s prozora.
Ondje je stajala jedna djevojčica. „Molim lijepo, gospodine Fisher,“ rekla je,
„došla sam po onu čaroliju za svoju mati.“
„Sigurnosnu čaroliju za tatinu barku, zar ne?“ rekao je Michael. „Samo trenutak.“
Vratio se za klupu i odvagnuo prašak iz jedne staklenke s police u papirnati tuljac. Za
to je vrijeme djevojčica škiljila prema Sophie jednako radoznalo kao i Sophie prema
njoj. Michael je smotao tuljac oko praška i vratio se kazavši: „Reci joj da ga pospe
cijelom dužinom barke. Trajat će sve do povratka, čak i ako bude oluje.“
Djevojka je uzela tuljac i pružila novčić. „Zar to sada s vračem radi i vještica?“
upitala je.
„Ne“, rekao je Michael.
„Misliš na mene?“ oglasila se Sophie. „O, da, dijete. Ja sam ti najbolja i
najurednija vještica u Ingariji.“
Michael je zatvorio vrata s izmučenim izrazom lica, „Cijeli Porthaven će to sada
čuti. Howlu možda neće biti drago.“ Okrenuo je kvaku tako da je zelena mrlja opet
bila dolje.
Sophie se smijuljila bez imalo kajanja. Vjerojatno je pustila da joj ta brezova
metla stvašta utuvi u glavu. Ali Howl će joj možda odobriti ostanak budu li svi
vjerovali da ona radi za njega. Čudno je to bilo. Kao mala, Sophie bi umrla od
sramote zbog ovakva ponašanja. Kao stara, nije je bilo briga što će reći ili učiniti.
Silno joj je laknulo od toga.
Radoznalo je prišla Michaelu kad je podigao kamen na ognjištu i pod njega sakrio
novčić koji mu je dala djevojčica. „Što to radiš?“
„Calcifer i ja nastojimo sačuvati nešto novca“, rekao je Michael s priličnom
krivnjom u glasu. „Inače Howl spiska svaki novčić koji zaradimo,“
„Rasipnik jedan ništavni!“ zapucketao je Calcifer. „Potrošit će Kraljev novac brže
nego što ću ja spaliti cjepanicu. Nema u njega pameti.“
Sophie je počela prskati vodu iz sudopera da se prašina slegne, a Calcifer se brže-
bolje skutrio uz dimnjak. Zatim je iznova pomela pod. Mela je prema vratima ne bi li
bolje pogledala četvrtastu kvaku nad njima. Četvrta strana, ona koju dosad nije
vidjela u uporabi, nosila je mrlju crne boje. Pitajući se kamo to vodi, Sophie je stala
snažnim pokretima mesti paučinu s greda. Michael je prostenjao, a Calcifer je opet
kihnuo.
Upravo je tada iz kupaonice izašao Howl u oblačku mirisne pare. Prekrasno se

38
dotjerao. Kao da su mu čak i srebrni umeci i vezovi na odijelu postali sjajniji. Bacio
je pogled i ustuknuo natrag u kupaonicu, zaštitivši glavu modro-srebrnim rukavom.
„Stani, ženo!“ rekao je. „Ostavi te sirote pauke na miru!“
„Ta paučina je sramota“, izjavila je Sophie, skidajući je u snopovima sa stropa.
„Onda je skini i ostavi pauke“, rekao je Howl.
Vjerojatno je na neki opaki način blizak paucima, pomislila je Sophie. „Samo će
isplesti nove paučine“, rekla je.
„I ubijati muhe, što je vrlo korisno“, rekao je Howl. „Pričekaj malo s tom metlom
da mogu proći vlastitom sobom, molim te.“
Sophie se naslonila na metlu i pogledala kako Howl prolazi sobicom i uzima
gitaru. Kad se latio zasuna na vratima, rekla je: „Ako crvena mrlja vodi u Kingsbury,
a plava u Porthaven, kamo li se onda stiže s crnom mrljom?“
„Kako si ti samo znatiželjna!“ rekao je Howl. „To vodi u moju privatnu izbu, a
neću ti reći gdje je.“ Otvorio je vrata na široku vrištinu u pokretu i brda.
„Kad se vraćaš, Howl?“ upitao je Michael s blagim očajavanjem.
Howl se pravio da ga ne čuje. Rekao je Sophie: „Nećeš ubiti ni jednog jedinog
pauka dok me ne bude bilo.“ I vrata su se zalupila za njim. Michael je značajno
pogledao Calcifera i uzdahnuo. Calcifer je zapucketao zločestim smijehom.
Budući da nitko nije objasnio kamo je to Howl otišao, Sophie je zaključila da je
opet pošao u lov na mlade djevojke i prionula na posao marljivije nego ikad. Nije se
usudila nauditi nijednom pauku nakon onoga što joj je Howl rekao. Stoga je metlom
uzela lupati po gredama i vikati: „Van, pauci! Proć!“ Pauci su stali bježati kojekuda
da spase živu glavu, a paučina je padala u snopovima. Zatim je, jasno, morala opet
pomesti pod. Nakon toga je kleknula i oribala ga.
„Molim te, prestani!“ rekao je Michael i sjeo na stubište da joj se makne s puta.
Calcifer se skutrio u pozadini ograde i promrsio: „Sad tako želim da bar nikad
nisam sklopio onu pogodbu s tobom!“
Sophie je samo žustro ribala. „Bit ćete svi skupa puno sretniji kad sve bude
uredno i čisto“, rekla je.
„Ali ja sam sada nesretan!“ usprotivio se Michael.
Howl se vratio tek kasno navečer. Dotad se Sophie tako već umorila od metenja i
ribanja da se jedva mogla pomaknuti. Zgureno je sjedila u naslonjaču i sve ju je
boljelo. Michael je primio Howla za dugi rukav i odvukao ga u kupaonicu, gdje ga je

39
Sophie čula kako mu uzbuđenim šaptom istresa gomilu prigovora. Izraze poput
„užasna stara babetina“ i „ni riječi da posluša!“ bilo je sasvim lako čuti, iako je
Calcifer rigao: „Howl, zaustavi je! Obojici će nam doći glave!“
Ali kad ga je Michael pustio, Howl je rekao samo: „Jesi li ubila kojeg pauka?“
„Jasno da nisam!“ brecnula se Sophie. Bila je živčana od bolova. „Čim me vide,
pobjegnu da spase živu glavu. Što su oni? Sve one cure kojima si pojeo srca?“
Howl se nasmijao. „Ne, samo obični pauci“, rekao je i sneno otišao na kat.
Michael je uzdahnuo. Otišao je u ostavu za metle i čeprkao po njoj sve dok nije
našao stari krevet na sklapanje, slamaricu i nekoliko plahti, što je stavio u
nadsvođeni prostor pod stubama. „Bolje tu spavaj noćas“, rekao je Sophie.
„Zar to znači da mi Howl dopušta da ostanem?“ upitala ga je Sophie.
„Nemam pojma!“ srdito je rekao Michael. „Howl nikad ne daje nedvosmislene
izjave. Ovdje sam proveo šest mjeseci prije nego što je primijetio da tu živim i
imenovao me šegrtom. Samo sam htio reći da je krevet udobniji od naslonjača.“
„Onda ti najljepša hvala“, zahvalno mu je rekla Sophie. Krevet je doista bio
udobniji od naslonjača, a kad se Calcifer noću potužio da je gladan, Sophie je lako
mogla odšepati do njega i dati mu još jednu cjepanicu.
Idućih je dana Sophie nemilice čistila dvorac. Bilo joj je zaista ugodno. Govorila
je sebi da traži tragove dok je prala prozor, čistila sluzavi sudoper i Michaela tjerala
da očisti sve s radne klupe i polica kako bi ih mogla oribati. Sve je izvadila iz ormara
i skinula s greda, pa je i njih očistila. Ljudska je lubanja, učinilo joj se, počela
izgledati napaćeno kao i Michael. Tako ju je često premještala. Zatim je pribila staru
plahtu za grede odmah do kamina i natjerala Calcifera da sagne glavu da može
očetkati dimnjak. Calciferu se to gadilo. Zlobno je hihotao kad je Sophie otkrila da je
čađa prekrila cijelu sobu, pa je sad mora ispočetka očistiti. U tome je ležao Sophien
problem. Bila je nemilosrdna, ali ne i metodična. Ali imala je neke metodičnosti u toj
nemilosrdnosti: računala je da ne može tako temeljito čistiti a da prije ili poslije ne
naiđe na Howlovu skrivenu zbirku djevojačkih duša ili sažvakanih srdaca - ili pak
nešto što će objasniti Calciferov ugovor. Dimnjak pod Calciferovom stražom učinio
joj se kao dobro skrovište. Ali u njemu nije bilo ničeg do silne čađe, koju je Sophie
spremila u vreće u dvorištu. To dvorište joj je bilo visoko na popisu mogućih mjesta
za skrivanje.
Kad god bi Howl ušao, Michael i Calcifer glasno su se žalili na Sophie. Ali Howla
nije bilo naročito briga. Nije zapažao ni novonastali red. A nije ni zamijetio da je
smočnica postala vrlo dobro popunjena tortama, pekmezom i pokojom salatom.

40
 Jer, kako je Michael prorekao, glas se pročuo Porthavenom. Ljudi su dolazili na
vrata i tražili Sophie. Zvali su je gospođa Vještica u Porthavenu i mađam Vračica u
Kingsburyju. Glas se pročuo i prijestolnicom, lako su ljudi koji su dolazili na vrata iz
Kingsburyja bili bolje odjeveni od onih iz Porthavena, ni u jednom od tih dvaju
gradova nitko nije htio posjetiti jednu tako moćnu osobu bez neke izlike. Stoga je
Sophie stalno morala prekidati rad da kimne glavom i nasmiješi se i uzme dar, ili da
natjera Michaela da nekome na brzinu složi čaroliju. Poneki su darovi bili zgodni -
slike, niske školjki i korisne pregače. Sophie se svakodnevno služila pregačama, a
školjke i slike povješala je po svojoj izbici pod stubištem, gdje je ugođaj uskoro
postao zaista domaći.
Sophie je znala da će joj to nedostajati nakon što je Howl izbaci. Počela se sve
više plašiti da će do toga doći. Znala je da je on neće moći dovijeka zanemarivati.
Zatim je pospremila kupaonicu. Na to su joj otišli dani, jer je Howl ondje ostajao
tako dugo svaki dan prije nego što će izaći. Čim bi otišao, ostavljajući je punu pare i
mirisnih čarolija, Sophie bi ušla. „Da mi sad vidimo taj ugovor!“ promrsila bi prema
kadi, ali glavna joj je meta, jasno, bila polica s paketićima, staklenkama i crijevima.
Sve ih je skinula odande, pod izgovorom da će oribati policu, i najveći dio dana
provela pažljivo ih pregledavajući da vidi jesu li one s natpisima KOŽA, OČI i
KOSA zapravo komadi djevojaka. Koliko je razabrala, to su samo bile kreme, puderi
i boje. Ako su to nekad i bile djevojke, zaključila je Sophie, onda je Howl na njih
istisnuo sadržaj crijeva ZA RASPAD i tako ih temeljito rastočio u sudoperu da ni
traga od njih nije ostalo. Ali nadala se da je to samo zapakirana kozmetika.
Vratila je stvari na policu i ribala dalje. Te noći, dok je sva bolna sjedila u
naslonjaču, Calcifer je prigovorio da je zbog nje isušio cijeli jedan izvor vrele vode.
„Gdje su ti vreli izvori?“ upitala ga je Sophie. Sve ju je zanimalo tih dana.
„Uglavnom pod Porthavenskim močvarama“, rekao je Calcifer. „Ali ako ovako
nastaviš, morat ću početi pribavljati vruću vodu iz Pustoši. Kada ćeš više prestati
čistiti i otkriti kako da mi se raskine ugovor?“
„U svoje vrijeme“, rekla je Sophie. „Kako da iskamčim uvjete od Howla ako ga
nikad nema doma? Zar on uvijek ovoliko izbiva?“
„Samo dok snubi“, rekao je Calcifer.
Kad je kupaonica bila čista i sjajna, Sophie je oribala stubište i odmorište na katu.
Zatim je prešla na Michaelovu sobicu sprijeda. Michael, koji se već natmureno
pomirio sa Sophie kao sa svojevrsnom prirodnom nepogodom, ojađeno je kriknuo i
dotrčao na kat da spasi svoje najveće vrednote. Nalazile su se u staroj kutiji pod

41
malim krevetom koji su izgrizli crvi. Kad je užurbano ponio kutiju na sigurno,
Sophie je opazila plavu vrpcu i licitarsku ružu u njoj, povrh nekakvih pisama.
‘Znači, Michael ima dragu!’ kazala je sebi, raskrilila prozor - i on je gledao na onu
ulicu u Porthavenu - i prevalila mu posteljinu preko daske da se prozrači. Imajući u
vidu kako je znatiželjna postala u posljednje vrijeme, Sophie se prilično začudila
sebi što nije upitala Michaela tko je ta cura i kako je skriva od Howla.
Pomela je takvu količinu prašine i smeća iz Michaelove sobe da je gotovo ugušila
Calcifera u nastojanju da sve to spali.
„Glave ćeš mi doći! Nemaš srca baš kao ni Howl!“ gušio se Calcifer. Samo mu se
još vidjela zelena kosa i modri komadić izduljena čela.
Michael je stavio svoju dragocjenu kutiju u ladicu na klupi i zaključao je. „Da nas
bar Howl počne slušati!“ rekao je. „Zašto mu toliko dugo treba za tu djevojku?“
Sutradan je Sophie pokušala prionuti na čišćenje dvorišta. Ali tog je dana u
Porthavenu padala kiša, bubnjajući o okno i rominjajući niz dimnjak, zbog čega je
Calcifer ozlojeđeno siktao. Dvorišni se dio također nalazio u kući u Porthavenu, pa
je ondje lijevalo kao iz kabla kad je Sophie otvorila vrata. Prekrila je pregačom glavu
i malo pronjuškala, a prije nego što se previše smočila, pronašla je vjedro kreča i
veliku ličilačku četku. Odnijela ih je unutra i bacila se na zidove. U ostavi za metle
pronašla je stare ljestve, pa je obijelila i strop između greda. Još je dva dana kišilo u
Porthavenu, no kad je Howl otvorio vrata s kvakom namještenom tako da zelena
mrlja pokazuje prema dolje i iskoračio na obronak, ondje je sjalo sunce, a veliki su
oblaci hitali iznad vriština brže nego što se dvorac mogao kretati. Sophie je obijelila
svoju izbu, stubište, odmorište i Michaelovu sobu.
„Što se tu dogodilo?“ upitao je Howl po dolasku trećega dana. „Puno je svjetlije.“
„Sophie“, promrsio je Michael sumorno.
„Mogao sam si misliti“, rekao je Howl i izgubio se u kupaonici.
„Zamijetio je!“ šapnuo je Michael Calciferu. „Cura mu zacijelo napokon
popušta!“
Sutradan je u Porthavenu još rominjalo. Sophie je zavezala maramu, podvrnula
rukave i opasala se pregačom. Uzela je brezovu metlu, vjedro i sapun, pa je, čim je
Howl izašao, poput vremešnog anđela osvete prionula na čišćenje Howlove sobe.
Ostavila ju je za kraj iz straha od onoga što bi mogla pronaći. Nije se prije usudila
ni virnuti u nju. ‘A to je smiješno’, pomislila je gegajući se na kat. Sad joj je već bilo
jasno da Calcifer izvodi svu snažnu magiju u dvorcu, a Michael svu šarlatansku, dok

42
se Howl skita, lovi djevojke i izrabljuje ovu dvojicu baš kao što je Fanny nju
izrabljivala. Sophie se nikad nije naročito bojala Howla. Sad je prema njemu osjećala
isključivo prezir.
Stigla je na odmorište i zatekla Howla gdje stoji na vratima svoje sobe. Lijeno se
naslonio jednom rukom na vratnicu da joj prepriječi put.
„E, nećeš“, rekao je posve pristojno. „Hoću da bude prljava, hvala lijepa.“
Sophie je zinula prema njemu. „Odakle si se stvorio? Vidjela sam kako izlaziš.“
„Tako sam i htio“, rekao je Howl. „Dala si sve najgore od sebe s Calciferom i
sirotim Michaelom. Moglo se pretpostaviti da ćeš se danas okomiti na mene. Što god
da ti je Calcifer rekao, ja jesam čarobnjak, da znaš. Zar si mislila da ne znam čarati?“
To je poljuljalo sve Sophiene pretpostavke. Ali radije bi umrla nego da to prizna.
„Zna se da si čarobnjak, mladiću“, oštro je rekla. „Ali svejedno nikad nisam bila u
gorem ćumezu od tvoga dvorca.“ Pogledala je iza Howlova modro-srebrnog rukava
u sobu. Tepih je bio pun otpadaka kao ptičje gnijezdo. Vidjela je zguljene zidove i
policu punu knjiga, nekih prilično čudnovatih. Nije bilo ni traga hrpi sažvakanih
srdaca, ali ona su jamačno bila iza ili ispod postelje s baldahinom. Zastori su joj bili
sivobijeli od prašine, pa se nije dalo vidjeti na što gleda prozor.
Howl joj je stavio rukav pred nos. „A, ne može. Ne guraj nos posvuda."
„Ne guram nos posvuda!“ usprotivila se Sophie. „Ta soba—!“
„Da, guraš nos posvuda“, rekao je Howl. „Stravično si znatiželjna, užasno
nametljiva i grozomorno uredna stara žena. Saberi se. Sve si nas pretvorila u žrtve.“
„Ali ovo je svinjac“, rekla je Sophie. „Ne mogu biti drugačija nego što jesam!“
„Nego što da možeš“, rekao je Howl. „A meni se moja soba sviđa takva kakva je.
Moraš mi priznati pravo da živim u svinjcu ako tako želim. Idi sad u prizemlje i nađi
si neki drugi posao. Molim te. Mrzim se prepirati.“
Sophie nije imala druge nego da odšepa dolje, dok joj je vjedro zveckalo uz bok.
Bila je malo potresena i prilično iznenađena time što ju Howl nije smjesta izbacio iz
dvorca. Ali budući da nije, sjetila se što bi smjesta trebala učiniti. Otvorila je vrata
pokraj stubišta, otkrila da je kišica gotovo sasvim prestala i izašla u dvorište, gdje je
žustro počela pretraživati hrpe raskvašenog smeća.
Začuo se metalni prasak i Howl se opet pojavio, blago zateturavši, nasred velike
ploče od zahrđala željeza koju se Sophie upravo spremala premjestiti.
„Nemoj ni ovdje“, rekao je. „Prava si pokora, znaš? Ostavi ovo dvorište na miru.
Znam točno gdje mi što stoji u njemu, a neću moći pronaći stvari koje mi trebaju za

43
prijevozne čarolije ako ih pospremiš.“
‘Znači, tu negdje je zacijelo svežanj duša ili kutija sažvakanih srdaca’, pomislila
je Sophie. Baš joj je pomrsio račune. „Spremanje mi je posao!“ viknula je na Howla.
„Onda si moraš pronaći novi smisao života“, rekao je Howl. Načas se činilo da će
i on izgubiti živce. Čudnim je, blijedim očima gotovo probadao Sophie. Ali uspio se
suzdržati i reći: „Idi samo unutra, starice jedna nemoguće revna, i nađi si neku drugu
razbibrigu prije nego što se razljutim. Mrzim se ljutiti.“
Sophie je prekrižila mršave ruke. Nije voljela da je probadaju oči slične pikulama.
„Pa jasno da se mrziš ljutiti!“ odvratila mu je. „Ne voliš ništa što bi moglo biti
neugodno, zar ne? Samo voliš sve izbjegavati, u tome i jest stvar! Izbjegavaš sve što
ti se ne mili!“
Howl joj je uputio usiljen smiješak. „Dobro, onda“, rekao je, „Sada oboje znamo
koje su mane onog drugog. Vrati se sada u kuću. Hajde. Natrag.“ Krenuo je na
Sophie, mašući joj prema vratima. Jedan rukav mu je u zamahu zapeo za hrđavi
metal i podrapao se kad ga je cimnuo. „Prokletstvo!“ rekao je Howl, primivši
razderane modro-srebrne krajeve. „Gledaj što sam učinio zbog tebe!“
„Mogu ti to zašiti“, rekla je Sophie.
Howl joj je uputio još jedan staklast pogled. „Eto ti ga na“, rekao je. „Kako samo
voliš služiti!“ Nježno je primio raspor na rukavu desnom rukom i provukao ga
između prstiju. Kad mu je modro-srebrna tkanina prošla kroz njih, na njoj nije bilo ni
traga poderotini. „Evo“, rekao je. „Jasno?“
Sophie je odhramala natrag u dvorac, prilično obuzdana. Čarobnjacima očito nije
nužno postupati na uobičajeni način. Howl joj je pokazao da je zaista čarobnjak
vrijedan poštovanja. „Zašto me nije izbacio?“ rekla je, napola sebi u bradu, a napola
Michaelu.
„Pojma nemam“, rekao je Michael. „Ali mislim da se ravna po Calciferu. Ljudi
koji ovamo uđu uglavnom ili ne zamijete Calcifera, ili ga se nasmrt prepadnu.“

44
 Šesto poglavlje

U kojem Howl putem zelene sluzi pokazuje kako mu je

H owl nije izašao ni toga, a ni idućih nekoliko dana. Sophie je samo mirno sjedila
u naslonjaču uz ognjište, klonila ga se i razmišljala. Shvatila je da je, ma koliko
da je to Howl zasluživao, iskaljivala svoje osjećaje na dvorcu, dok se zapravo ljutila
na Vješticu Pustošnicu. I malo joj je smetala pomisao da se ovdje nalazi pod lažnom
izlikom. Howl možda misli da je Calciferu draga, ali Sophie je znala da je Calcifer
samo ugrabio priliku da s njom sklopi pogodbu. Sophie je imala dojam da je dobrano
iznevjerila Calcifera.
To raspoloženje nije potrajalo. Sophie je otkrila hrpu Michaelove odjeće koju je
trebalo pokrpati. Izvadila je naprstak, škare i konac iz džepa sa šivaćim priborom i
prionula na posao. Navečer je već bila tako dobre volje da je zajedno s Calciferom
zapjevala njegovu luckastu pjesmicu o protvanima.
„Godi ti rad?“ rekao je Howl sarkastično.
„Treba mi više posla“, rekla je Sophie.
„Trebalo bi pokrpati moje staro odijelo, ako ti se baš radi“, rekao je Howl.
Howl joj je time vjerojatno dao do znanja da više nije srdit. Sophie je laknulo. Tog
je jutra bila gotovo u strahu.

45
 Bilo je jasno da Howl još nije zaveo djevojku koju snubi. Sophie je slušala kako
mu Michael postavlja prilično očita pitanja o tome, a Howl vješto izbjegava odgovor
na svako od njih. „Baš izbjegava“, promrsila je Sophie paru Michaelovih čarapa.
„Ne može si priznati vlastitu zloću.“ Gledala je kako si Howl stalno traži posla ne bi
li sakrio razočaranje. To je Sophie sasvim dobro mogla shvatiti.
Za klupom je Howl radio dosta marljivije i brže od Michaela, slažući čarolije
stručno, ali i površno. Izraz Michaelova lica odavao je da su čarolije uglavnom
neobične, a i teško izvodive. Ali Howl bi ostavio čaroliju napola dovršenu, skočio u
svoju sobu da se pobrine za nešto skriveno - i bez sumnje zlokobno - te netom iza
toga otrčao u dvorište da se ondje pozabavi nekom ovećom čarolijom. Sophie bi
odškrinula vrata i prilično se iznenadila vidjevši gdje otmjeni čarobnjak kleči u blatu,
sa dugim rukavima zavezanim iza leđa da mu ne smetaju, dok brižno prenosi klupko
masne kovine na nekakav poseban okvir.
Čarolija je bila za Kralja. Posjetio ih je još jedan prekomjerno odjeveni i
namirisani glasnik s pismom i dugim, dugim govorom u kojem je postavio pitanje bi
li Howl ikako mogao naći vremena, koje mu jamačno treba za druge korisne zadaće,
da svoj moćan i genijalan um posveti maloj nedaći s kojom se suočilo njegovo
kraljevsko veličanstvo - drugim riječima, načinu na koji bi vojska mogla u teškim
kolima prijeći močvarno i kamenito tlo. Howl je dao izvanredno pristojan i
slatkorječiv odgovor. Odbio je. Ali glasnik je zatim još pola sata govorio, nakon čega
su se on i Howl poklonili jedan drugome, a Howl je pristao izraditi čaroliju.
„Ovo je pomalo zlokobno“, rekao je Howl Michaelu kad je glasnik otišao. „Zašto
se Suliman morao izgubiti u Pustoši? Kralj ga sad očito kani zamijeniti mnome.“
„Nije bio domišljat poput tebe, po svemu sudeći“, rekao je Michael.
„Odviše sam strpljiv i odviše pristojan“, mračno je rekao Howl. „Trebao sam mu
naplatiti još bezobrazniji iznos.“
Howl je bio jednako strpljiv i pristojan prema klijentima iz Porthavena, ali, kako
je to Michael žalosno objasnio, nevolja je bila u tome što Howl njima ne naplaćuje
dovoljno. To je bilo nakon što je Howl sat vremena slušao razloge zbog kojih mu
jedna pomorčeva žena zasad ne može platiti ni penija, a onda je jednom kapetanu još
obećao dati čaroliju za dobar vjetar gotovo besplatno. Howl je izbjegao raspravu o
Michaelovoj tezi tako što mu je dao lekciju iz čaranja.
Sophie je prišivala gumbe na Michaelove košulje i slušala kako Howl obrađuje
čaroliju s Michaelom. „Znam da sam ja površan,“ govorio mu je, „ali nema potrebe
da me oponašaš. Uvijek je prvo pažljivo do kraja pročitaj. Svojim će ti oblikom
štošta reći, je li samoostvarujuća, ili samootkrivajuća, ili obično zaklinjanje, bajanje

46
ili pak mješavina djelovanja i govora. Nakon što to odrediš, opet je prođi i razaberi
koji su dijelovi doslovni, a koji su uvršteni kao zagonetka. Već polako prelaziš na
one moćnije. Otkrit ćeš da svaka čarolija moći sadrži barem jednu namjernu
pogrešku ili tajnu ne bi li se spriječile nesreće. Njih moraš uočiti. Uzmi tako ovu
čaroliju...“
Dok je tako slušala Michaelove nesigurne odgovore na Howlova pitanja i gledala
kako Howl zapisuje bilješke na papir čudnim, neiscrpnim perom, Sophie je shvatila
da i sama može štošta naučiti. Sinulo joj je da ako je Martha mogla otkriti čaroliju da
se zamijeni s Lettie kod gospođe Fairfax, onda bi i ona sama mogla nešto slično
izvesti ovdje. Uz malo sreće, možda joj Calcifer neće ni trebati.
Kad se Howl uvjerio da je Michael posve zaboravio koliko je masno ili pak
mršavo naplaćivao ljudima u Porthavenu, izveo ga je na dvorište da mu pomogne
oko Kraljeve čarolije. Sophie je škripavo ustala i odšepala do klupe. Čarolija je bila
posve jasna, ali Howlove načrčkane bilješke bile su joj nečitljive. „Nikad nisam
vidjela takav rukopis!“ mrzovoljno je kazala ljudskoj lubanji. „Piše li on to perom ili
žaračem?“ Temeljito je pregledala svaki komad papira na klupi i provjerila po
prašcima i tekućinama u izvijenim staklenkama. „Da, priznajmo“, rekla je lubanji.
„Njuškam. Zato sam dolično i nagrađena. Mogu otkriti lijek za pošast i suzbiti
grčeviti kašalj, suspregnuti vjetar i ukloniti malje s lica. Da je Martha pronašla sve
ovo, i danas bi bila kod gospođe Fairfax.“
Sophie je stekla dojam da je Howl pomno provjerio sve što je premjestila kad se
vratio iz dvorišta. Ali to je očito bilo samo zbog nespokoja. Nakon toga kao da više
nije znao što bi sa sobom. Sophie ga je čula kako cijelu noć landra gore-dolje.
Sutradan ujutro proveo je samo sat vremena u kupaonici. Nestrpljivo je pričekao da
Michael obuče svoje najljepše baršunasto odijelo boje šljive za posjet palači u
Kingsburyju, nakon čega su njih dvojica umotali glomaznu čaroliju u zlaćani papir.
Čarolija je očito bila iznenađujuće laka za svoju veličinu. Michael ju je s lakoćom
sam nosio u naručju. Howl mu je okrenuo kvaku nad vratima s crvenom mrljom
naniže i poslao ga na ulicu punu oličenih kuća.
„Očekuju je“, rekao je Howl. „Nećeš trebati čekati više od cijelog jutra. Reci im
da bi se i dijete snašlo s njom. Pokaži im. A kad se vratiš, dat ću ti jednu čaroliju
moći da joj se posvetiš. Doviđenja.“
Zatvorio je vrata i opet počeo landrati sobicom. „Svrbe me stopala“, odjednom je
rekao. „Idem se prošetati brdima. Reci Michaelu da ga čarolija koju sam mu obećao
čeka na klupi. A evo i tebi posla.“
Sophie je shvatila da joj je u krilo niotkuda palo sivo-purpurno odijelo, raskošno

47
poput onog modro-srebrnog. Howl je za to vrijeme uzeo svoju gitaru iz kuta,
okrenuo kvaku zelenom mrljom nadolje i izašao na vjetrovitu vrištinu povrh Market
Chippinga.
„Njega svrbe stopala!“ progunđao je Calcifer. Dolje, nad Porthavenom, ležala je
magla. Calcifer se prigušio među cjepanicama, nelagodno se izmičući amo-tamo ne
bi li izbjegao kapanje iz dimnjaka. „A što on misli, kako je meni, kad sam ovako
ograđen u kamin?“
„Onda mi moraš dati bar neizravni naputak kako da ti raskinem ugovor“, rekla je
Sophie dok je tresla sivo-purpurno odijelo. „Tako mi svega, baš si ti jedno krasno
odijelo, makar pomalo iznošeno! Skrojeno za hvatanje cura, je l’ tako?“
„Dao sam ti naputak!“ zacvrljio je Calcifer.
„Onda mi ga moraš opet dati. Nisam ga primijetila“, odvratila mu je Sophie,
odložila odijelo i odšepala do vrata.
„Ako ti dadem naputak i još ti kažem da je to naputak, onda je to podatak, a njega
ti ne smijem dati“, rekao je Calcifer. „Što si sad naumila?“
„Nešto što se nisam usuđivala dok obojica ne odu“, rekla je Sophie. Okrenula je
četvrtastu kvaku nad vratima crnom mrljom naniže. Zatim je otvorila vrata.
Vani je bilo ništavilo. Nije bilo ni crno, ni sivo, ni bijelo. Nije bilo ni gusto ni
prozirno. Nije se micalo. Nije se moglo ni namirisali ni opipati. Kad je Sophie vrlo
oprezno u to ispružila prst, nije osjetila ni toplinu ni hladnoću. Nije osjetila ništa.
Ondje se nalazilo baš potpuno i sveobuhvatno ništa.
„Što li je sad ovo?“ upitala je Calcifera.
Calcifer se zainteresirao jednako kao i Sophie. Modro je lice nagnuo sasvim preko
ograde ne bi li vidio kroz vrata. Zaboravio je na maglu. „Ne znam“, prošaptao je.
„Samo ga održavam. Znam jedino to da se nalazi na onoj strani dvorca koju nitko ne
može zaobići. Nekako mi se čini da je prilično daleko odavde.“
„Meni se čini da je s druge strane Mjeseca!“ rekla je Sophie. Zatvorila je vrata i
okrenula kvaku zelenom mrljom nadolje. Na trenutak nije znala što bi dalje, a onda
je šepavo pošla prema stubama.
„Zaključao ju je“, rekao je Calcifer. „Rekao mi je da ti to kažem kreneš li opet
njuškati,“
„A, tako“, rekla je Sophie. „Što mu je tamo gore?“
„Pojma nemam“, rekao je Calcifer. „Ništa ne znam o tome što je gore. Da samo
znaš kako me to jedi! Ne mogu zapravo ništa vidjeti izvan dvorca. Tek toliko da

48
vidim u kojem smjeru idem.“
Sophie je, jednako ojađena, sjela i prihvatila se krpanja sivo-purpurnog odijela.
Michael se vratio nedugo potom.
„Kralj me smjesta primio“, rekao je. „On je—“ Promotrio je sobicu. Pogled mu je
pao na prazni kut, gdje je inače stajala gitara, „O, ne!“ rekao je. „Ne opet ta
prijateljica! Mislio sam da se zaljubila u njega i da je sve to već danima gotovo. Ma
zašto toliko oklijeva?“
Calcifer je zločesto siknuo. „Krivo tumačiš znakove. Kako nema srca, Howlu ne
ide baš lako s tom damom. Odlučio ju je pustiti nekoliko dana na miru da vidi hoće li
mu to biti od koristi. To je sve.“
„Bestraga!“ rekao je Michael. „To zacijelo sluti na nevolju. A ja se već ponadao
da je Howl opet gotovo sasvim pri sebi!“
Sophie je silovito spustila odijelo u krilo. „Ma zbilja!“ rekla je. „Kako vas nije
sram takvim tonom razgovarati o jednoj takvoj istinskoj pokvarenosti! Calcifera
valjda ne mogu kriviti, ipak, s obzirom da je on zlobni demon. Ali ti, Michael—!“
„Ne bih rekao da sam zloban“, usprotivio se Calcifer.
„Ali ja to ne shvaćam olako, ako to želiš reći!“ kazao je Michael. „Da znaš kako
smo se samo namučili zato što se Howl stalno tako zaljubljuje! Imali smo sudske
tužbe, prosce naoružane mačevima, majke s valjcima za tijesto, očeve i stričeve s
batinama. I strine. Strine su strašne. Napadaju ukosnicama. Ali najgore je kad sama
djevojka otkrije gdje Howl stanuje, pa se pojavi na vratima sva uplakana i ojađena.
Howl onda izađe na stražnja vrata, a Calcifer i ja moramo izaći na kraj sa svima
njima skupa.“
„Mrzim te nesretne“, rekao je Calcifer. „Suze po meni. Draže su mi kad su ljute.“
„Čekajte samo malo“, rekla je Sophie i stegnula čvornate šake u crvenom satenu.
„Što to Howl radi s tim nesretnicama? Rekli su mi da im jede srca i siše duše.“
Michael se nelagodno nasmijao. „Onda zacijelo dolaziš iz Market Chippinga.
Howl me poslao onamo da mu ocrnim ime odmah nakon što smo ondje postavili
dvorac. Ja sam - ovaj - pronio takve glasine. Strine obično govore takve stvari.
Istinite su samo u prenesenom smislu.“
„Howl je vrlo izbirljiv“, rekao je Calcifer. „Djevojka ga zanima samo dok se ne
zaljubi u njega. Onda mu se više ne da truditi oko nje.“
„Ali ne može se smiriti dok ju ne natjera da se zaljubi“, brzo je pridodao Michael.
„Dotad je posve neshvatljiv. Uvijek jedva čekam kad će se djevojka napokon

49
zaljubiti u njega. Nakon toga sve bude bolje.“
„Sve dok mu ne uđu u trag“, rekao je Calcifer.
„Čovjek bi pomislio da je dovoljno bistar da im se predstavi lažnim imenom“,
rekla je Sophie prezirno. Prezirom je htjela prikriti činjenicu da je ispala blesava.
„O, uvijek bude tako“, rekao je Michael. „Obožava se lažno predstavljati i
izigravati nešto što nije. Čak i kad se ne udvara. Zar nisi zamijetila da je u
Porthavenu vrač Jenkin, u Kingsburyju čarobnjak Pendragon, dok je u dvorcu pak
grozni Howl?“
Sophie to nije zamijetila, zbog čega se osjetila još blesavije. A osjećaj da je ispala
blesava samo ju je razljutio. „Pa, ja i dalje mislim da je baš opako samo tako ići po
svijetu i slamati srca siroticama“, rekla je. „To je bezdušno i besmisleno.“
„Takav ti je on“, rekao je Calcifer.
Michael je privukao omanji tronožac kaminu, sjeo na njega dok je Sophie šila i
počeo joj pripovijedati o Howlovim zavodničkim uspjesima i ponekim nevoljama
koje su izbile zbog njih. Sophie je mrmljala otmjenome odijelu. I dalje se osjećala
vrlo blesavo. „Znači, odijelo, jelo si srca, a? Zašto se strine izražavaju tako čudno
kad govore o nećakinjama? Vjerojatno si se i njima samima svidjelo, drago moje
odijelo. Kako bi ti bilo da te spopadne razjarena strina, a?“ Dok joj je Michael pričao
priču o jednoj konkretnoj strini, Sophie je shvatila da je vjerojatno još i bilo dobro
što su glasine o Howlu takvim riječima stigle u Market Chipping. Mogla si je
zamisliti kako bi odlučnoj djevojci poput Lettie u suprotnom Howl mogao postati
itekako zanimljiv, što bi je dovelo do silnog razočaranja.
Netom nakon što je Michael predložio ručak, a Calcifer to po običaju popratio
uzdisajem, Howl je širom otvorio vrata i ušao, mrzovoljniji nego ikad.
„Bi li nešto pojeo?“ upitala ga je Sophie.
„Ne“, rekao je Howl. „Vruću vodu u kupaonicu, Calcifere.“ Zlovoljno je načas
zastao na vratima kupaonice. „Sophie, da nisi možda kojim slučajem pospremila
policu s čarolijama ovdje unutra?“
Sophie se osjetila blesavije nego ikad dosad. Ništa je ne bi natjeralo da prizna
kako je sve te paketiće i staklenke pomno pregledala u potrazi za komadima
djevojaka. „Nisam je ni pipnula“, čestito mu je odgovorila i otišla po tavu.
„Nadam se da nisi“, rekao je Michael plaho, a vrata kupaonice su se zalupila.
Dok je Sophie pržila ručak, iznutra su počeli dopirati zvuci ispiranja i izlijevanja.
„Troši puno vruće vode“, rekao je Calcifer ispod tave. „Mislim da si boji kosu.

50
Usrdno se nadam da mu nisi dirala čarolije. Strahovito je ponosan na svoj izgled, ako
se ima u vidu da nije naročito lijep, a kosa mu je boje blata.“
„Ma, dosta više!“ brecnula se Sophie. „Sve sam vratila točno gdje je i bilo!“ Tako
se rasrdila da je prosula punu tavu jaja i slanine na Calcifera.
Calcifer ih je, jasno, posve ushićeno pojeo uz puno buktanja i mljackanja. Sophie
je ispržila novu porciju nad pljuckavim plamenom. Pojela ih je s Michaelom. Upravo
su pospremali posuđe, a Calcifer si je modrim jezikom oblizivao ljubičaste usne, kad
su se vrata kupaonice s treskom otvorila i iz njih je izletio Howl, jaučući u očaju.
„Gledajte vi ovo!“ viknuo je. „Ma gledajte vi ovo! Pa što li je samo ova sila kaosa
u ženskom obliku učinila s mojim čarolijama?“
Sophie i Michael okrenuli su se na peti i pogledali Howla. Kosa mu je bila mokra,
ali izuzev toga ni ona ni on nisu uspjeli opaziti nikakvu promjenu na njemu.
„Ako misliš na mene—“ zaustila je Sophie.
„Nego što da mislim na tebe! Gledaj!“ ciknuo je Howl. Svalio se na stolac i
prstom si stao upirati u mokru kosu. „Gledaj. Promatraj. Proučavaj. Kosa mi je
upropaštena! Izgledam kao tava slanine i jaja!“
Michael i Sophie plaho su se nagnuli nad Howlovu glavu. Bila je boje lana, kao i
inače, sve do korijena. Jedina je razlika možda bila u tračku, najmanjem tračku
crvene boje. Sophie se čak svidio. Pomalo ju je podsjetio na boju koju bi njezina
kosa trebala imati.
„Meni je baš zgodna“, rekla je.
„Zgodna!“ vrisnuo je Howl. „Nego što da ti je! Namjerno si to učinila. Nisi imala
mira sve dok i mene nisi ojadila. Gledaj je! Riđa je! Morat ću se skrivati dok mi opet
ne izrasle!“ Strastveno je raširio ruke. „Očaj!“ kriknuo je. „Muka! Užas!“
U sobici se smračilo. Golema, oblačna obličja pomalo ljudskog izgleda nadigla su
se iz svih četiriju kutova i urličući krenula na Sophie i Michaela. Urlikanje je
zazvučalo kao jezovito jaukanje, pa je prešlo u očajničko njakanje, a onda se opet
uzdiglo u vriskove boli i strave. Sophie je dlanovima začepila uši, ali vrištanje joj je
probilo ruke, sve glasnije i glasnije, svake sekunde sve groznije. Calcifer se brzo
skutrio iza ogradice i otplamsao pod najnižu cjepanicu. Michael je ščepao Sophie za
lakat i odvukao je do vrata. Okrenuo je kvaku plavom bojom nadolje, udarcem noge
otvorio vrata i izvukao ih oboje na ulicu u Porthavenu što je brže mogao.
Ondje vani buka je bila gotovo jednako užasna. Vrata su se otvarala u cijeloj ulici
i ljudi su istrčavali iz kuća s rukama na ušima.

51
 „Smijemo li ga ostaviti kad je u takvom stanju?“ nećkala se Sophie.
„Da“, rekao joj je Michael. „Ako misli da si ti za to kriva, onda nema dvojbe.“
Žurno su pošli kroz grad, progonjeni uzburkanim vrištanjem. S njima je pošla i
prilična svjetina. Premda je magla sad prerasla u gustu morsku kišicu, svi su se
zaputili na pristanište ili pješčane sprudova, gdje je buku nekako bilo lakše podnositi.
Nepregledna ju je siva pučina dijelom upila. Svi su se skutrili u smočene gomilice i
samo gledali mutno, bijelo obzorje i vlažne snasti usidrenog brodovlja dok je buka
prerastala u divovsko ridanje prepukla srca. Sophie je shvatila da prvi put u životu
izbliza vidi more. Šteta što je to nije u većoj mjeri moglo obradovati.
Ridanje se stišalo u silne ogorčene uzdahe, a zatim je prestalo. Ljudi su se počeli
oprezno vraćati u grad. Neki su stidljivo prišli Sophie.
„Da se nije nešto dogodilo sirotome Vraču, gospođo Vještice?“
„Danas je pomalo nesretan“, rekao je Michael. „Dođi. Mislim da se sad možemo
pokušati vratiti.“
Kad su krenuli kamenom obalom, nekoliko im je mornara s usidrenog brodovlja
uplašeno doviknulo pitanja. Zanimalo ih je znače li krici oluju ili pak zlu sreću.
„Nipošto“, doviknula im je Sophie odgovor. „Sve je sada prošlo.“
Ali nije. Vratili su se u čarobnjakovu kuću, koja je izvana izgledala kao obična,
mala i naherena nastamba koju Sophie ne bi ni prepoznala da Michael nije bio s
njom. Michael je s velikim oprezom otvorio trošna vratašca. Unutra je Howl i dalje
sjedio na stolcu. Bio je u pozi krajnjeg beznađa. I cijeloga ga je prekrivala gusta
zelena sluz.
Zelene je sluzi bilo u grozomornim, dramatičnim, silovitim količinama - i to na
pretek. Potpuno je prekrivala Howla. Obavijala mu je glavu i ramena ljepljivim
gvalama, taložila mu se na koljenima i nadlanicama, kapala mu gusto niz noge i
cijedila se sa stolca u žitkim nakupinama. Skupljala se u lokve i slinave barice
gotovo preko cijelog poda. Dugi su joj pipci već zadrli u ognjište. Bazdjela je.
„Spasite me!“ zavapio je Calcifer promuklim šaptom. Spao je na dva plamička što
su očajnički palucali. „Ta će me tvar ugasiti!“
Sophie je pridigla suknju i dugim koracima prišla Howlu što je bliže mogla - što
nije bilo naročito blizu. „Prekini!“ rekla mu je. „Smjesta to prekini! Ponašaš se kao
mala beba!“
Howl se nije ni pomaknuo ni odgovorio. Lice mu je piljilo kroz sluz, blijedo i
tragično i razrogačeno.

52
 „Što da radimo? Je li mrtav?“ upitao je Michael, vrpoljeći se na vratima.
‘Michael je drag dječak,’ pomislila je Sophie, ‘ali pomalo bespomoćan u nevolji.’
„Ne, jasna stvar da nije“, rekla je. „A da nije Calcifera, mogao bi se od jutra do sutra
ponašati kao hladetina od jegulja, što se mene tiče! Otvori mi kupaonicu.“
Dok se Michael probijao između lokava sluzi do kupaonice, Sophie je bacila
pregaču na ognjište da spriječi prilaženje te tvari Calciferu i dohvatila lopaticu.
Zagrabila je hrpe pepela i bacila ih na najveće bare sluzi. Strahovito je zašištala.
Sobica se ispunila parom i zasmrdjela gore no ikad. Sophie je podvrnula rukave,
prignula se da može dobro uhvatiti čarobnjakova sluzava koljena i stala gurati
Howla, skupa sa stolcem, prema kupaonici. Stopala su joj proklizivala i sklizala se
po sluzi, ali skliska slina je, naravno, olakšala i guranje stolca. Michael im je prišao i
uzeo vući Howla za sluzne rukave. Zajednički su ga odsklizali u kupaonicu. Kako se
Howl i dalje nije htio ni mrdnuti, gurnuli su ga pod tuš.
„Vruće vode, Calcifere!“ promrmljala je smrknuto Sophie. „Jako vruće.“
Trebalo je sat vremena da speru sluz s Howla. Trebalo je još sat vremena da
Michael nagovori Howla da ustane sa stolca i obuče suhu odjeću. Na svu sreću, sivo-
purpurno odijelo koje je Sophie netom bila pokrpala bilo je obješeno preko naslona
stolice, pa ga sluz nije dotakla. Modro-srebrno odijelo bilo je upropašteno. Sophie je
rekla Michaelu da ga stavi u kadu i namoči. Ona je za to vrijeme, mrmljajući i
gunđajući, otišla po još vruće vode. Okrenula je kvaku zelenom mrljom nadolje i
izmela svu sluz na obronak. Za dvorcem je ostao puževski trag na vrištinama, ali
tako se najlakše bilo riješiti sluzi. ‘Život u putujućem dvorcu ima izvjesnih
prednosti’, pomislila je Sophie dok je prala pod. Upitala se je li Howlova buka
dopirala i iz dvorca. Ako je tako, bilo joj je žao žitelja Market Chippinga.
Sophie je već bila umorna i ljuta. Znala je da se to Howl njoj svetio zelenom
slinom, pa nije bila spremna imati razumijevanja kad je Michael napokon iz
kupaonice za ruku izveo Howla, odjevenog u sivo i purpurno, i pažljivo ga posjeo u
naslonjač pokraj ognjišta.
„Ispao si sasvim blesav!“ proprštao je Calcifer. „Zar si se htio riješiti najvećeg
dijela svojih čarobnjačkih moći? Što te to spopalo?“
Howl ga je prečuo. Samo je sjedio, izgledao tragično i drhtao.
„Ne mogu ga natjerati da progovori!“ ojađeno je prošaptao Michael.
„Ma samo se duri“, rekla je Sophie. Martha i Lettie također su se voljele duriti. S
njima je znala izaći na kraj. S druge strane, prilično je rizično dati jednom
čarobnjaku po turu samo zato što je imao histeričan ispad zbog frizure. A Sophie je

53
ionako iz iskustva znala da je pravi razlog durenja rijetko kad onaj očiti. Rekla je
Calciferu da se makne kako bi na žaru mogla prigrijati lončić mlijeka. Zatim ga je
pretočila u šalicu i tutnula je Howlu u ruke. „Pij“, rekla je. „E sad, čemu onolika
halabuka? Je li stvar u toj mladoj dami kojoj stalno odlaziš u posjete?“
Howl je žalosno srknuo mlijeko. „Je“, rekao je. „Pustio sam je na miru da vidim
hoću li joj nedostajati, a pokazalo se da nisam. Nije bila sasvim sigurna čak ni pri
našem posljednjem susretu. A sad mi kaže da ima drugog.“
Zvučao je tako nesretno da se Sophie doista sažalila nad njim. Sad kad mu se kosa
osušila, zamijetila je s tračkom krivnje, zaista je bila gotovo ružičasta.
„To je najljepša djevojka koja je ikada živjela u ovim krajevima“, nastavio je
Howl turobno. „Ljubim je svim srcem, ali ona prezire moju duboku odanost i
sažalijeva drugoga. Kako može imati drugoga nakon što sam joj pružio toliko
pažnje? Obično se riješe svih ostalih čim se ja pojavim.“
Sophieno sažaljenje strelovito se smanjilo. Palo joj je na pamet da ako se Howl
tako lako može prekriti zelenom sluzi, onda bi mu trebalo biti jednako lako vratiti
pravu boju svojoj kosi. „Zašto onda nisi dao djevojci ljubavni napitak i riješio
stvar?“ upitala ga je.
„O, ne“, rekao je Howl. „Ne igra se to tako. To bi mi upropastilo svu radost.“
Sophie ga je sad još manje sažalijevala. Pa on to igra igru, je li? „Zar ti ta sirotica
nikad ne padne na pamet?“ brecnula se.
Howl je popio mlijeko do kraja i zagledao se u šalicu s nujnim osmijehom na licu.
„Stalno mi je ona na pameti“, rekao je. „Ljupka, ljupka Lettie Hatter.“
Sophie je potpuno izgubila sažaljenje, naglo i oštro. Umjesto sažaljenja ispunilo ju
je pozamašno strahovanje. ‘O, Martha!’ pomislila je. ‘Stvarno si pravoga odabrala!
Znači, nisi mi ono pričala ni o kome iz Cesarijeve slastičarnice!’

54
 Sedmo poglavlje

U kojem strašilo onemogući Sophie da napusti dvorac

S amo je izrazito težak napad bolova i grčeva spriječio Sophie da iste večeri ne
ode u Market Chipping. Ali kišica u Porthavenu prodrla joj je u kosti. Legla je u
izbu, bolovala i brinula se za Marthu. Možda nije tako strašno, pomislila je. Trebala
bi samo reći Marthi da taj udvarač oko kojega dvoji nije nitko drugi nego čarobnjak
Howl. Martha bi se prepala i pobjegla. Onda bi Marthi rekla da se Howla pak može
prepasti i natjerati u bijeg tako što će mu izjaviti ljubav, i još mu možda priprijetiti
strinama.
Sophie je još škriputala kad je sutradan ujutro ustala. „Prokleta da je ta Vještica
Pustošnica!“ promrmljala je štapu dok ga je uzimala, spremna za polazak. Čula je
kako Howl pjeva u kupaonici kao da se nikada u životu nije durio. Odšuljala se na
prstima do izlaznih vrata koliko su je šepave noge nosile.
Howl je, jasno, izašao iz kupaonice prije nego što je stigla izaći. Sophie ga je
kiselo pogledala. Bio je sav cakumpakum, nježno namirisan jabukovim cvatom.
Sunce se s prozora ljeskalo na njegovu sivo-purpurnom odijelu i stvaralo mu blagu
ružičastu aureolu oko kose.
„Mislim da ova boja sasvim pristaje mojoj kosi“, rekao je.
„Tako znači?“ progunđala je Sophie.

55
 „Ide uz ovo odijelo“, rekao je Howl. „Prilično si vješta švelja, je li? Nekako si mi
učinila odijelo otmjenijim.“
„Ha!“ rekla je Sophie.
Howl je zastao s rukom na kvaki iznad vrata. „Muče te grčevi i bolovi?“ upitao ju
je. „Ili te nešto rasrdilo?“
„Rasrdilo?“ rekla je Sophie. „Zbog čega da se srdim? Netko je samo napunio
dvorac trulom hladetinom, zaglušio sve živo u Porthavenu, isprepadao Calcifera na
mokro ime i slomio nekoliko stotina srdaca. Zašto bi me to trebalo srditi?“
Howl se nasmijao. „Ispričavam se“, rekao je i okrenuo kvaku crvenom mrljom
nadolje. „Kralj želi da ga danas posjetim. Vjerojatno ću se klanjati po palači do
navečer, ali mogu ti olakšati kostobolju kad se vratim. Ne zaboravi reći Michaelu da
sam mu ostavio onu čaroliju na klupi.“ Vedro se osmjehnuo Sophie i izašao među
tornjeve Kingsburyja.
„I misliš da si time sve popravio!“ zarežala je Sophie kad su se vrata zatvorila. Ali
smiješak ju je odobrovoljio. „Ako taj smiješak djeluje na mene, onda nije ni čudo da
sirota Martha ne zna gdje joj je glava!“ promrsila je.
„Treba mi još jedna cjepanica prije nego što odeš“, podsjetio ju je Calcifer.
Sophie je odšepala da baci još jednu cjepanicu preko ogradice. Onda je opet pošla
prema izlazu. Ali tada je Michael dotrčao s kata, zgrabio štrucu s klupe i otrčao
prema vratima. „Ne ljutiš se, je l’ tako?“ rekao je užurbano. „Donijet ću ti svježi kruh
kad se vratim. Moram danas riješiti nešto jako neodgodivo, ali vratit ću se do večeri.
Ako pomorski kapetan svrati po čaroliju za vjetar, eno je na kraju klupe, s jasnim
natpisom.“ Okrenuo je kvaku zelenom mrljom nadolje i iskočio na vjetroviti
obronak, čvrsto držeći kruh uz trbuh. „Vidimo se!“ doviknuo je dok je dvorac jezdio
dalje, a izlazna vrata su se zalupila.
„Bestraga!“ rekla je Sophie. „Calcifere, kako se izvana mogu otvoriti vrata ako u
dvorcu nema nikoga?“
„Ja ću ti ih otvoriti, ili će Michael. Howl to može sam“, rekao je Caleifer.
Znači, svi će moći ući nakon što Sophie ode. Nije uopće vjerovala da će se vratiti,
ali to nije kanila reći Calciferu. Pričekala je da se Michael dobrano udalji onamo
kamo već ide i opet pošla prema izlazu. Ovaj put ju je zaustavio Calcifer.
„Ako misliš dugo izbivati,“ rekao je, „ostavi mi pokoju cjepanicu na dohvat.“
„Možeš li sam uzimati cjepanice?“ upitala ga je Sophie, znatiželjna usprkos žurbi.
U odgovor je Calcifer ispružio modar plamen u obliku ruke, razgranate pri vrhu u

56
zelene plamičke slične prstima. Nije bila naročito duga, a nije baš ni izgledala
snažno. „Vidiš? Gotovo mogu dosegnuti ognjište“, ponosno je rekao.
Sophie je naslagala hrpu cjepanica pred ogradicom da Calcifer može dosegnuti
barem onu najvišu. „Ne smiješ ih zapaliti dok ih ne preneseš preko ogradice“,
upozorila ga je i još jedanput krenula prema izlazu.
Ovaj put je netko pokucao na vrata prije nego što je do njih stigla.
‘Dođu takvi dani’, pomislila je Sophie. ‘Zacijelo je onaj pomorski kapetan.’
Ispružila je ruku da okrene kvaku plavom mrljom nadolje.
„Ne, kucanje dolazi iz ulaza u dvorac“, rekao je Calcifer. „Ali ne znam točno—“
‘Znači da se Michael vratio iz nekog razloga’, pomislila je Sophie i otvorila vrata.
Glava od repe unijela joj se u lice. Osjetila je miris plijesni. Ocrtavajući se na
vedrom nebeskom svodu, jedna je otrcana ruka s batrljkom od štapa na vrhu
zamahnula i pokušala je ščepati. Bilo je to ono strašilo. Sastojalo se samo od štapova
i dronjaka, ali bilo je živo, i sad je pokušavalo ući.
„Calcifere!“ vrisnula je Sophie. „Potjeraj dvorac brže!“
Kameni blokovi oko vrata stali su strugati i škrgutati. Zelenosmeđa vriština u
pozadini odjednom je pojurila. Strašilova ruka od štapa lupala je po vratima, a zatim
strugala zid dvorca koji ga je pretekao. Zamahnulo je drugom rukom i nekako se
pokušalo uloviti za zidine. Htjelo je ući u dvorac kako god može.
Sophie je čvrsto zalupila vrata. ‘Eto,’ pomislila je, ‘svježeg dokaza o tome koliko
je glupo da najstarije dijete pokušava potražiti sreću!’ To je bilo ono strašilo koje je
uspravila u živici na putu u dvorac. Zbijala je šale s njime. Sada je, kao da mu je
šalama podarila zao život, došlo za njom skroz dovde i pokušalo joj ogrebati lice.
Skočila je na prozor da vidi pokušava li ono još ući u dvorac.
Jasno, ugledala je samo sunčan dan u Porthavenu, s tucet jedara što se dižu uz
tucet jarbola iza krovova prekoputa, te jato galebova što kruži plavim nebom.
„U tome ti je muka kad si na više mjesta u isto vrijeme!“ rekla je Sophie ljudskoj
lubanji što je ležala na klupi.
Zatim je u trenutku otkrila pravu poteškoću života u staračkom tijelu. Srce joj je
poskočilo i stalo štucati, a zatim kao da se pokušalo lupanjem probiti iz prsnog koša.
Zaboljelo ju je. Sva se stresla, a koljena su joj klecnula. Pomislila je da bi ovo lako
moglo značiti da umire. Jedva jedvice uspjela je stići do naslonjača pokraj ognjišta.
Sjela je, sva uspuhana, i primila se za prsa.
„Nešto nije u redu?“ upitao ju je Calcifer.

57
 „Da. Moje srce. Na vratima je bilo strašilo!“ promrmljala je Sophie.
„Kakve veze ima strašilo s tvojim srcem?“ upitao ju je Calcifer.
„Htjelo je ući ovamo. Strahovito sam se prepala. A moje srce - ali ti to ne možeš
shvatiti, luckasti mladi demončiću!“ rekla je sopćući Sophie. „Kad nemaš srce.“
„Nego što da imam“, rekao je Calcifer s jednakim ponosom kao kad je pokazao
ruku. „Dolje, u zažarenom dijelu, pod cjepanicama, i ne govori mi da sam mlad.
Stariji sam od tebe bar milijun godina! Mogu li sada smanjiti brzinu dvorca?“
„Samo ako je strašilo nestalo“, rekla je Sophie. „Je li?“
„Ne znam“, rekao je Calcifer. „Nije od krvi i mesa, shvaćaš. Rekao sam ti da ne
mogu baš dobro vidjeti što je vani.“
Sophie je ustala i opet se odvukla do vrata, osjećajući mučninu. Otvorila ih je
polako i oprezno. Hitali su pokraj zelenih strmina, stijena i ljubičastih kosina, pa joj
se zavrtjelo u glavi, ali čvrsto se primila za vratnice i nagnula da pogleda duž zida
prema vrištini s koje su upravo odlazili. Strašilo je bilo pedesetak metara otraga.
Skakutalo je s grma na grm vrijeska nekako zlokobno i odvažno, držeći lelujave ruke
od štapova pod kutom zbog ravnoteže na obronku. Za vrijeme dok ga je Sophie
promatrala, dvorac ga je ostavio još dalje za sobom. Bilo je sporo, ali ih je i dalje
slijedilo. Zatvorila je vrata.
„Još je tamo“, rekla je. „Skakuće za nama. Potjeraj brže dvorac.“
„Ali to mi sasvim mrsi računicu“, objasnio joj je Calcifer. „Kanio sam obići brda i
vratiti se ondje gdje je Michael izašao taman na vrijeme da ga navečer pokupim.“
„Onda potjeraj dvorac dvostruko brže i obiđi brda dvaput. Samo da se riješimo tog
užasnog stvora!“ rekla je Sophie.
„Koja tlaka!“ progunđao je Calcifer. Ali ubrzao je dvorac. Sophie je čak, prvi put,
osjetila kako ronda oko nje dok je skutreno sjedila u naslonjaču i pitala se umire li.
Nije htjela još umrijeti, barem dok ne popriča s Marthom.
Kako je dan odmicao, sve u dvorcu počelo se tresti od brzine. Boce su zveckale.
Lubanja je cvokotala na klupi. Sophie je čula kako u kupaonici stvari što su bile
složene na polici s pljuskom padaju u kadu gdje se još namakalo Howlovo modro-
srebrno odijelo. Osjetila se malo bolje. Opet se odvukla do vrata i pogledala van, dok
joj se kosa vijorila na vjetru. Zemlja je šibala ispod njih. Brda kao da su se polako
vrtjela dok je dvorac jurio preko njih. Struganje i rondanje gotovo ju je oglušilo, a
odostraga je sukljao dim u naletima. Ali strašilo je tada već bilo tek točkica na
udaljenom obronku. Kad je idući put pogledala, posve je nestalo s vidika.

58
 „Dobro je. Onda ću prestati za večeras“, rekao je Calcifer. „Baš je bilo naporno.“
Rondanje je uminulo. Stvari su se prestale tresti. Calcifer je zaspao, kako to već
vatre čine, skrivajući se pod cjepanicama sve dok se nisu pretvorile u ružičasto
ugljevlje prekriveno bijelim pepelom, s tek tračkom modrozelene boje duboko ispod.
Sophie se već osjećala posve čilo. Otišla je do kade i iz sluzave vode iščeprkala
bocu i šest paketića. Bili su posve mokri. Nije ih se usudila takvima ostaviti nakon
onoga jučer, pa ih je položila na pod i vrlo oprezno posula granulama po imenu
GRAŠAK ZA SUŠENJE. Osušili su se gotovo u trenutku. To ju je ohrabrilo. Sophie
je pustila vodu iz kade i iskušala GRAŠAK na Howlovu odijelu. I ono se osušilo. Još
je bilo puno zelenih mrlja, a i donekle se smanjilo, ali Sophie se razveselila otkrivši
da barem nešto može riješiti.
Bila je dovoljno dobre volje da se posveti pripravljanju večere. Zgurala je sve s
klupe na hrpu oko lubanje najednom kraju i počela sjeckati luk. „Tebi bar oči ne
suze, prijatelju“, kazala je lubanji. „Budi zahvalan na tome.“
Vrata su se naglo otvorila.
Sophie se tako prepala od pomisli da je to opet strašilo da se gotovo porezala. Ali
to je bio Michael. Upao je sav ozaren. Istresao je štrucu kruha, pitu i kutiju s
ružičastim i bijelim prugicama na nasjeckani luk. Zatim je primio Sophie oko
žgoljava struka i počeo plesati s njom po sobici.
„Sve je u redu! Sve je u redu!“ radosno je pritom vikao.
Sophie je skakutala i spoticala se da se spasi Michaelovih čizama. „Lakše, lakše!“
uspjela je izustiti, veselo nastojeći držati nož tako da se ni jedno od njih dvoje ne
poreže. „Što je to u redu?“
„Lettie me voli!“ viknuo je Michael, otplesavši s njom gotovo u kupaonicu, a
zatim gotovo u ognjište. „Nikad nije ni vidjela Howla! Sve je to bio nesporazum!“
Stao se vrtjeti s njom u mjestu nasred prostorije.
„Daj me više pusti dok se nismo porezali ovim nožem!“ ciknula je Sophie. „I
objasni mi to malo bolje, ako možeš.“
„Juu-pii!“ viknuo je Michael. Odvrtio se sa Sophie do naslonjača i spustio je u
njega, pa je počela loviti dah. „Sinoć sam poželio da si mu obojala kosu u modro!“
rekao je. „Sad me nije briga. Kad je Howl rekao ‘Lettie Hatter’, čak mi je došlo da
ga vlastoručno obojim u modro. Vidiš što sve govori. Znam da je imao namjeru
odbaciti tu djevojku, kao i sve ostale, čim je natjera da se zaljubi u njega. A kad sam
pomislio da se radi o mojoj Lettie, ma - Uglavnom, znaš da je rekao kako ima
drugoga, pa sam pomislio da sam to ja! Zato sam danas pobjegao u Market

59
Chipping. I sve je bilo kako treba! Howl zacijelo snubi neku drugu curu s istim
imenom. Lettie ga u životu nije vidjela.“
„Daj da to raščistimo“, rekla je Sophie ošamućeno. „Riječ je o onoj Lettie Hatter
koja radi u Cesarijevoj slastičarnici, zar ne?“
„Nego što!“ rekao je Michael slavodobitno. „Zaljubio sam se u nju čim je počela
ondje raditi, a gotovo da nisam povjerovao svojim ušima kad mi je rekla da i ona
voli mene. Ima stotine obožavatelja. Ne bih se iznenadio da je Howl jedan od njih.
Tako mi je laknulo! Donio sam ti kolač iz Cesarija da proslavimo. Kamo li sam ga
samo stavio? O, evo ga.“
Tutnuo je prugastu kutiju Sophie u naručje. Kriške luka pale su joj s nje u krilo.
„Koliko ti je godina, dijete?“ upitala ga je Sophie.
„Navršio sam petnaestu Prvoga svibnja“, rekao je Michael. „Calcifer je za tu
priliku pustio vatromet iz dvorca. Zar ne, Calcifere? O, zaspao je. Vjerojatno misliš
da sam premlad za zaruke - moram šegrtovati još tri godine, a Lettie još i više - ali
obećali smo se jedno drugome, a čekanje nam ne smeta.“
‘Znači da je Michael otprilike pravih godina za Marthu’, pomislila je Sophie. A
sad je već znala i da je on drag, pouzdan momak kojega čeka čarobnjačka karijera.
Blažena bila Martha! Kad se prisjetila onog kaotičnog Prvog svibnja, shvatila je da je
Michael bio u gomili onih koji su se tiskali oko pulta i vikali prema Marthi. Ali
Howl je bio vani, na Sajmišnom trgu.
„Jesi li siguran da ti tvoja Lettie nije lagala za Howla?“ sa strepnjom ga je upitala.
„Potpuno“, rekao je Michael. „Znam kad laže. Onda prestane vrtjeti palčevima.“
„Upravo tako!" rekla je Sophie i zahihotala se.
„Odakle ti to znaš?“ upitao ju je iznenađeno Michael.
„Zato što mi je ona ses-tr - eh - sestrina unuka,“ rekla je Sophie, „a kao mala nije
baš bila istinoljubiva. Ali prilično je mlada i - eh... Pa, recimo da će se mijenjati kako
bude rasla. Ona - eh - možda neće izgledati posve isto za godinu-dvije.“
„Neću ni ja“, rekao je Michael. „U našim se godinama ljudi stalno mijenjaju. To
nas ne brine. Bit će ona i dalje moja Lettie.“
‘Može se to i tako reći’, pomislila je Sophie. „Ali uzmimo da ti je rekla istinu“,
nastavila je sa strepnjom, „i da samo poznaje Howla pod lažnim imenom?“
„Ne brini, i toga sam se sjetio!“ rekao je Michael. „Opisao sam joj Howla - moraš
priznati da je prilično prepoznatljiv - i zaista nije vidjela ni njega ni onu njegovu

60
šugavu gitaru. Nisam joj čak morao ni reći da je ne zna svirati. Nikad joj na oči nije
izašao, a vrtila je palčevima cijelo vrijeme dok je nijekala da ga poznaje.“
„Kojeg li olakšanja!“ rekla je Sophie i ukočeno se zavalila u naslonjač. I zaista joj
je laknulo zbog Marthe. Ali nije joj sasvim laknulo, jer je Sophie sa sigurnošću znala
da je jedino druga Lettie Hatter u okrugu ona prava. Da je postojala neka druga,
netko bi već došao u klobučarnicu da to razglasi. I zvučalo joj je kao da je riječ o
onoj samovoljnoj Lettie, kad je čula da ne želi popustiti Howlu. Ali Sophie je brinulo
što je Lettie rekla Howlu svoje pravo ime. Možda se nećka oko njega, ali dovoljno
joj se sviđa da mu povjeri jednu tako važnu tajnu.
„Što si tako uplašena!“ nasmijao se Michael, oslonivši joj se na naslon. „Hajde,
pogledaj kakav sam ti to kolač donio.“
Kad je Sophie počela otvarati kutiju, sinulo joj je da ju je Michael isprva smatrao
prirodnom nepogodom, a sad mu je postala iskreno draga. Obuzela ju je takva milina
i zahvalnost da je odlučila kazati Michaelu cijelu istinu o Lettie i Marthi, a i o sebi.
Bilo bi, na koncu, ljudski da mu kaže u kakvu se to obitelj kani priženiti. Otvorila je
kutiju. Unutra je bila najslasnija Cesarijeva torta, prekrivena šlagom i trešnjama i
čokoladnim viticama. „O!“ rekla je Sophie.
Četvrtasta kvaka nad vratima okrenula se sama od sebe crnom mrljom naniže i
ušao je Howl. „Kako krasna torta! Ta mi je najdraža“, rekao je. „Odakle ti?“
„Pa - eh - svratio sam do Cesarija“, rekao je Michael krotkim, ukočenim tonom.
Sophie je pogledala prema Howlu. Nešto će uvijek iskrsnuti kad odluči kazati da je
začarana. Pa čak i čarobnjak, očito.
„Vrijedilo je potegnuti donde“, rekao je Howl, razgledavajući tortu. „Čujem da je
Cesari bolji od svih slastičarnica u Kingsburyju. Baš glupo što nikad nisam svratio
onamo. A vidim li ja to i pitu na klupi?“ Otišao je baciti pogled. „Pita s podnožjem
od sirovog luka. Ljudska lubanja ima ojađen izraz.“ Uzeo je lubanju i izbacio joj
kolutić luka iz očne duplje. „Vidim da si je Sophie opet dala truda. Zar je nisi mogao
obuzdati, prijatelju?“
Lubanja je zacvokotala prema njemu. Howl se prepao i žurno je stavio na stranu.
„Nešto se dogodilo?“ upitao ga je Michael. Očito je znao pročitati znakove.
„Dogodilo se“, rekao je Howl. „Moram naći nekoga da me ocrni pred Kraljem.“
„Zar nešto nije u redu s prijevoznom čarolijom?“ upitao ga je Michael.
„Ne. Posve je uspjela. U tome i jest nevolja“, rekao je Howl, živčano vrteći
kolutić luka oko prsta. „Kralj me sad želi nagnati da mu izvedem nešto drugo.

61
Calcifere, moramo biti jako oprezni, ili će me proglasiti kraljevim čarobnjakom.“
Calcifer mu nije odgovorio. Howl je otišao natrag do kamina i shvatio da to Calcifer
spava. „Probudi ga, Michael“, rekao je. „Moram se posavjetovati s njime.“
Michael je bacio dvije cjepanice na Calcifera i pozvao ga. Nije polučio nikakav
rezultat, izuzev tankog tračka dima.
„Calcifere!“ viknuo je Howl. Ni to nije pomoglo. Howl je zbunjeno pogledao
Michaela i dohvatio žarač, što Sophie dotad nije vidjela. „Oprosti, Calcifere“, rekao
je i stao nabadati ispod još cijelih cjepanica. „Probudi se!“
Gust oblak crnog dima pokuljao je uvis i stao. „Odlazi“, progunđao je Calcifer.
„Umoran sam.“
Howl se nato istinski zaprepastio. „Pa što mu je? Nikad prije nije bio ovakav!“
„Mislim da je to zbog strašila“, rekla je Sophie.
Howl se okrenuo na koljenima i upro pikuiasti pogled u nju. „Što si pak sad
učinila?“ Nastavio je zuriti dok mu je Sophie objašnjavala. „Strašilo?“ rekao je.
„Calcifer je pristao potjerati dvorac brže zbog jednog strašila? Draga Sophie, reci
mi, molim te, kako prisiljavaš demona vatre da te tako sluša. Baš bih htio znati!“
„Nisam ga prisilila“, rekla je Sophie. „Prepalo me, a on se sažalio nada mnom.“
„Ona se prepala, pa se Calcifer sažalio nad njome“, ponovio je Howl. „Dobra
moja Sophie, Calcifer se nikad ne sažalijeva ni nad kim. Uglavnom, nadam se da će
ti prijati sirov luk i hladna pita za večeru, jer si gotovo ugasila Calcifera.“
„Imamo i tortu“, rekao je Michael, ne bi li ih pomirio.
Hrana je Howlu donekle popravila raspoloženje, iako je stalno sa strepnjom
pogledavao prema cjepanicama koje nisu gorjele na ognjištu za vrijeme njihova
objeda. Pita je prijala hladna, a luk je bio baš ukusan kad ga je Sophie natopila
octom. Torta je bila izvanredna. Dok su je jeli, Michael se usudio pitati Howla što je
to Kralj htio od njega.
„Još ništa konkretno“, rekao mu je Howl tmurno. „Ali propitivao me o svome
bratu, što ne sluti na dobro. Izgleda da su se svojski posvađali prije nego što je knez
Justin ljutito otišao, pa se sad svašta priča. Kralj je očito htio da dobrovoljno odem u
potragu za njegovim bratom. A ja sam kao prava budala zatim rekao da ne mislim da
je čarobnjak Suliman mrtav, što je samo pogoršalo situaciju.“
„Zbog čega hoćeš izbjeći potragu za knezom?“ oštro ga je upitala Sophie. „Zar
misliš da ga ne bi mogao naći?“
„Pa ti baš znaš biti iz dna duše neugodna“, rekao je Howl. Još joj nije oprostio

62
zbog Calcifera. „Htio bih se izvući iz toga zato što znam da ga mogu naći, ako već
moraš znati. Justin je bio velik Sulimanov prijatelj, a svađa se zapodjenula zato što je
kazao Kralju da ga ide potražiti. Smatrao je da Kralj uopće nije smio poslati
Sulimana u Pustoš. E sad, čak i ti zacijelo znaš da u Pustoši živi izvjesna dama čije
prisustvo donosi silne nevolje. Prošle godine mi je obećala da će me živog ispržiti i
za mnom poslala kletvu, koju zasad izbjegavam samo zato što sam imao dovoljno
pameti da joj dadem lažno ime.“
Sophie se gotovo zadivila. „Hoćeš reći da si odbio Vješticu Pustošnicu?“
Howl si je odrezao još jednu krišku torte s tužnim i časnim izrazom lica. „Ne bih
to tako rekao. Priznajem da sam neko vrijeme držao da mi se ona sviđa. U nekim je
pogledima ona vrlo tužna, vrlo nevoljena dama. Svi muškarci u Ingariji ukočili su se
od straha zbog nje. Ti zacijelo znaš kakav je to osjećaj, draga moja Sophie.“
Sophie je zinula od krajnje uvrijeđenosti. Michael je brzo dodao: „Misliš da bismo
trebali premjestiti dvorac? Zbog toga si ga i izumio, zar ne?“
„To ovisi o Calciferu.“ Howl je opet pogledao preko ramena na cjepanice koje su
se jedva dimile. „Kad se sjetim da bi mi i Kralj i Vještica mogli biti za petama, dođe
mi da postavim dvorac na lijepu, mrku liticu tisuću milja odavde.“
Michaelu je očito bilo krivo što je išta rekao. Sophie je vidjela da misli kako je
tisuću milja grozna razdaljina od Marthe. „Ali, što će biti s tvojom Lettie Hatter“,
upitala je Howla, „ako digneš sidro i odeš?“
„To će tada već biti gotovo, sve mi se čini“, rekao je odsutno Howl. „Da mi je
samo znati kako da si skinem Kralja s vrata... ma znam!“ Podigao je vilicu s
rastopljenim zalogajem šlaga i torte, te njome pokazao na Sophie. „Ti mi možeš
ocrniti ime pred Kraljem. Možeš se predstaviti kao moja stara majka i srdačno se
zauzeti za svojeg plavookog sina.“ Uputio je Sophie osmijeh kojim je nedvojbeno
očarao Vješticu Pustošnicu, a vjerojatno i Lettie. Usmjerio ga je duž vilice, preko
šlaga i ravno Sophie u oči, zasljepljujuće. „Ako možeš prisiliti Calcifera, Kralj ti ne
bi trebao predstavljati ni najmanji problem.“
Sophie je samo zurila u zaslijepljenosti i ništa nije rekla. ‘Ovo je razlog’,
pomislila je, ‘zbog kojeg ću ja izmaknuti. Napustit ću ih. Šteta zbog Calciferova
ugovora. Ali puna mi je kapa Howla. Prvo zelena sluz, zatim probadanje pogledom
zbog nečega što je Calcifer učinio posve dragovoljno, a sad još i ovo! Sutra ću
šmugnuti u Gornji Folding da sve lijepo po redu ispričam Lettie.’

63
 Osmo poglavlje

U kojem Sophie napušta dvorac u više smjerova istodobno

S ophie je laknulo kad je sutradan ujutro Calcifer buknuo vedro i orno. Da joj nije
bila puna kapa Howla, gotovo bi je ganula radost kojom je dočekao Calcifera.
„Mislio sam da te sredila, plinska vrećo stara“, rekao je Howl i kleknuo uz kamin
dok su mu se rukavi vukli po pepelu.
„Samo sam bio umoran“, rekao je Calcifer. „Dvorac je nekako zapinjao. Nikad ga
prije nisam tako brzo potjerao.“
„Pa, ne daj joj da te opet na to prisili“, rekao je Howl. Ustao je i elegantno otro
pepeo sa sivo-purpurnog odijela. „Počni danas raditi na toj čaroliji, Michael. A ako
itko Kraljev dođe, reci mu da sam otišao po neodgodivom privatnom poslu do sutra.
Idem posjetiti Lettie, ali to mu ne morate reći.“ Uzeo je gitaru, okrenuo kvaku
zelenom mrljom nadolje i otvorio vrata prema širokim, oblačnim brdima.
Ondje je opet stajalo strašilo. Kad je Howl otvorio vrata, bacilo se bočno na njega
i zabilo mu lice od repe u prsa. Iz gitare je zabrenčalo grozno tvoing-oing. Sophie je
prigušeno ciknula od strave i primila se za naslonjač. Strašilo je ukočeno lamatalo
jednom rukom od štapa ne bi li se primilo za vrata. Bilo je jasno da vrlo jako gura

64
Howla, jer se ovaj snažno podbočio petama. Nije bilo sumnje da je stvor odlučio
pošto poto ući u dvorac.
Calcifer je nagnuo modro lice preko ogradice. Michael je kao ukopan stajao iza
njega. „Zaista postoji strašilo!“ zajednički su rekli.
„Ma nemojte! Otkud vam to?“ promrmljao je Howl. Odupro se jednom nogom o
dovratak i gurnuo strašilo. Tromo se strmoglavilo unatraške i palo s prigušenim
šušnjem u vrijesak nekoliko metara dalje. Smjesta se uspravilo i ponovno počelo
skakutati prema dvorcu. Howl je žurno odložio gitaru na prag i skočio pred ulaz da
ga dočeka. „E, nećeš, prijatelju“, rekao je ispruživši ruku. „Vrati se odakle si i
došao.“ Nastavio mu se približavati, i dalje s rukom pred sobom. Strašilo je malo
ustuknulo, skakućući polako i oprezno unatraške. Kad je Howl stao, stalo je i
strašilo, ustobočivši se jednom nogom u vrijesak i njišući otrcane ruke tamo-amo,
kao boksač koji čeka da mu se protivnik otvori. Dronjci koji su mu lelujali s ruku
izgledali su poput sulude imitacije Howlovih rukava.
„Znači, ne želiš otići?“ rekao je Howl. A repasta se glava polako okrenula lijevo-
desno: ‘Ne.’ „Nažalost, morat ćeš“, rekao je Howl. „Sophie te se plaši, a kad se ona
uplaši, tko zna za što je sve sposobna. Kad malo razmislim, i mene plašiš.“ Howl je
pomaknuo ruke, mučno, kao da podiže nešto jako teško, ispruživši ih napokon
sasvim iznad glave. Viknuo je neku neznanu riječ, koju je gotovo ugušio iznenadan
prasak groma. A strašilo je odletjelo nebu pod oblake. Letjelo je fijučući uvis i
unatrag, dok su mu dronjci vijorili, a ruke ojađeno lamatale, sve više i sve dalje, sve
dok nije postalo tek mrljica visoko na nebu, a zatim jedva vidljiva točkica u
oblacima, nakon čega je posve nestalo s vidika.
Howl je spustio ruke i vratio se na vrata, otirući lice nadlanicom. „Povlačim one
teške riječi, Sophie“, uspuhano je rekao. „Stvor je zaista strašan. Možda je jučer
cijeli dan kočio dvorac. Tjera ga najsnažnija magija koju sam dosad susreo. Što li je
to samo - jedini ostatak prethodne osobe kod koje si radila kao čistačica?“
Sophie je slabašno zahihotala. Srce joj se opet ćudljivo ponašalo.
Howl je shvatio da s njom nešto nije u redu. Preskočio je gitaru, upao u sobicu,
primio je za lakat i posjeo u naslonjač. „Samo polako!“ Tad se između Howla i
Calcifera nešto zbilo. Sophie je to osjetila, jer ju je Howl držao, a Calcifer se još
naginjao preko ogradice. Što god da je to bilo, srce joj je gotovo smjesta opet počelo
kucati kako treba. Howl je pogledao Calcifera, slegnuo ramenima i stao Michaelu
davati svu silu uputa o tome kako da natjera Sophie da miruje ostatak dana. Zatim je
uzeo gitaru i napokon otišao.
Sophie je prilegla i pravila se da joj je dvaput gore nego što joj je zaista bilo.

65
Morala je pustiti da se Howl izgubi s vidika. Šteta što i on ide u Gornji Folding, ali
ona će hodati toliko sporije od njega da će stići otprilike onda kad on krene natrag.
Najvažnije je da ga ne susretne putom. Ispod oka je gledala kako Michael postavlja
čaroliju i češka se po glavi nad njom. Pričekala je dok nije skinuo knjižurine u
kožnom uvezu s polica i počeo praviti bilješke, sav užurban i potišten. Kad joj se
učinio dovoljno obuzet poslom, Sophie je nekoliko puta promrsila: „Ovdje nema
zraka!“
Michael nije reagirao. „Uopće nema zraka“, rekla je Sophie, ustala i odvukla se do
vrata. „Svježi zrak.“ Otvorila je vrata i izašla. Calcifer joj je pritom uviđavno
zaustavio dvorac u mjestu. Sophie je iskoračila na vrijesak i pogledala oko sebe da
vidi gdje je. Brdska cesta za Gornji Folding izgledala je kao pješčana pruga kroz
vrištinu odmah niže od dvorca. Jasno, Calcifer nije htio Howlu otežati povratak.
Sophie se zaputila prema cesti. Bila je pomalo nujna. Nedostajat će joj Michael i
Calcifer.
Gotovo je stigla onamo kad je iza sebe začula povik. Michael je skokovito trčao
niz obronak prema njoj, a visoki crni dvorac glavinjao je za njim, usplahireno
ispuhujući oblačke dima iz svih četiriju tornjića.
„Što ti to radiš?“ rekao je Michael kad ju je sustigao. Sophie mu je u očima
vidjela da je uvjeren kako je pošandrcala zbog strašila.
„Sa mnom je sve potpuno u redu“, rekla je Sophie prezirno. „Jednostavno idem u
posjet drugoj unuci svoje sestre. I ona se zove Lettie Hatter. Je li ti sada jasno?“
„Gdje živi?“ uzbuđeno je upitao Michael, kao da misli da Sophie možda ne zna.
„U Gornjem Foldingu“, rekla je Sophie.
„Ali donde je više od deset milja!“ rekao je Michael. „Obećao sam Howlu da ću
se pobrinuti da se odmoriš. Ne mogu te pustiti. Rekao sam mu da te neću ispuštati iz
vida.“
Sophie to nije primila naročito dobronamjerno. Howlu je sada korisna jer bi htio
da posjeti Kralja. Jasno da joj ne želi dopustiti da napušta dvorac. „Ma!“ rekla je.
„Uostalom,“ rekao je Michael, polako shvaćajući situaciju, „i Howl je zacijelo
otišao u Gornji Folding.“
„Posve sam sigurna u to“, rekla je Sophie.
„Znači da strepiš za tu djevojku, ako ti je pranećaka“, rekao je Michael, napokon
kazavši što mu je na umu. „Tako znači! Ali ne mogu ti dati da odeš.“
„Svejedno idem“, rekla je Sophie.

66
 „Ali ako te Howl ondje vidi, razljutit će se“, nastavio je Michael, slažući si stvari
u glavi. „A budući da sam mu dao svoju riječ, naljutit će se na nas oboje. Trebala bi
se odmoriti.“ Zatim, kad ga je Sophie već gotovo bila spremna udariti, kliknuo je:
„Čekaj! Imamo par čizama od sedam liga u ostavi za metle!“
Primio je Sophie za žgoljavo staračko zapešće i odvukao je uzbrdo do dvorca koji
ih je čekao. Morala je skakutati da se ne bi zaplela u vrijesak. „Ali,“ zadihano je
rekla, „sedam liga iznosi dvadeset jednu milju! Stigla bih na pola puta do Porthavena
u dva koraka!“
„Ne, jedan korak iznosi deset i pol milja“, rekao je Michael. „Gotovo točnu
razdaljinu do Gornjeg Foldinga. Ako oboje uzmemo po jednu čizmu i pođemo
zajedno, neću te puštati iz vida, ti nećeš izvoditi ništa naporno, a još ćemo i stići
onamo prije Howla, pa neće ni znati da smo tamo bili. Krasna li rješenja svih naših
nevolja!“
Michael je bio tako ponosan na sebe da Sophie nije imala srca usprotiviti se.
Slegnula je ramenima i pomislila da bi za Michaela bilo bolje da otkrije kako postoje
dvije Lettie dok nisu opet promijenile izgled. Tako bi bilo poštenije. Ali kad je
Michael donio čizme iz ostave za metle, Sophie su obuzele sumnje. Dotad je mislila
da su to samo dva kožnata vjedra koja su nekako izgubila ručke i malo se sploštila.
„Treba staviti stopala u njih, skupa s cipelama“, objašnjavao joj je Michael dok je
nosio dva teška predmeta u obliku vjedra do vrata. „To su prototipovi čizama koje je
Howl izradio za Kraljevu vojsku. Uspjeli smo kasnije modele napraviti malo lakšima
i sličnijima čizmama.“ On i Sophie sjeli su na prag i stavili po jednu nogu u čizmu.
„Usmjeri se prema Gornjem Foldingu prije nego što spustiš čizmu“, upozorio ju je
Michael. On i Sophie ustali su na nogu u običnoj cipeli i pažljivo se okrenuli prema
Gornjem Foldingu. „Sada zakorakni“, rekao je Michael.
Fiju! Krajolik je trenutno prohujao pokraj njih tako brzo da su vidjeli samo mutnu
mrlju, sivozelenu mrlju ondje gdje je bila zemlja, a plavozelenu na mjestu neba.
Vihor prolaska raščupao je Sophienu kosu i povukao joj svaku boru na licu
unatrag tako silovito da je pomislila da će završiti s pola lica iza svakog uha.
Jurnjava je prestala naglo kao što je i počela. Sve je postalo mirno i sunčano.
Stajali su do koljena u zlaticama nasred središnjeg mjesnog polja u Gornjem
Foldingu. Jedna je obližnja krava zurila u njih. Iza nje, kućice sa slamnatim
krovovima kunjale su pod krošnjama. Nažalost, vjedrolika čizma bila je tako teška
da je Sophie zateturala pri dočeku.
„Ne spuštaj tu nogu!“ viknuo je Michael, prekasno.

67
 Fijuknuo je još jedan zamućen korak, opet uz huk vjetra. Kad je prestalo, Sophie
se našla ravno dolje u dolini Folding, gotovo u Močvarnom Foldingu. „Ma, do
bijesa!“ rekla je i počela oprezno skakutati na cipeli da se okrene unatrag, a onda je
pokušala opet.
Fiju! Mutno. I opet se našla na polju u Gornjem Foldingu, teturajući prema
naprijed zbog težine čizme. Opazila je kako Michael priskače da je pridrži—
Fiju! Mutno. „Ma, bestraga!“ jauknula je Sophie. Opet se zatekla gore u brdima.
Izvitopereno crno obličje dvorca spokojno je putovalo u blizini. Calcifer se zabavljao
ispuhivanjem crnih kolutova dima iz jednog tornja. Sophie je stigla opaziti tek toliko
prije nego što joj se čizma zaplela u vrijesak, pa je opet zateturala.
Fiju! Fiju! Ovaj put je Sophie u brzom slijedu posjetila Sajmišni trg Market
Chippinga i vrt pred nekom vrlo otmjenom ladanjskom kućom. „Ti miša!“ ciknula
je. „Ti vrapca!“ Po jednu životinju za svako mjesto. I nastavila je dalje silinom
kretanja i još jedanput fijuknula sasvim na kraj te doline, u nekakvo polje. Krupan je
bik podigao nos s obručem iz trave i obzirno spustio rogove.
„Na odlasku sam, poštovano govedo!“ viknula je Sophie i grozničavo počela
skakutati da se okrene u suprotnom smjeru.
Fiju! Natrag pred ladanjsku kuću. Fiju! Na Sajmišni trg. Fiju! Eto opet dvorca.
Polako je stjecala vještinu. Fiju! Evo Gornjeg Foldinga - ali kako stati? Fiju!
„Ma, sto mu gromova!“ kriknula je Sophie, gotovo opet u Močvarnom Foldingu.
Ovaj put je vrlo oprezno odskakutala nalijevo ukrug i pomno zakoraknula. Fiju! I
na svu sreću čizma je sletjela u kravlju balegu, a ona se svalila na zemlju. Michael je
dotrčao do nje prije nego što se stigla pomaknuti i brzo joj izuo čizmu. „Hvala ti!“
viknula je Sophie uspuhano. „A ja već mislila da fijukanju nema kraja!“
Sophieno srce je blago lupalo dok su išli poljem do kuće gospođe Fairfax, ali tek
onako kao što srca lupaju kad naglo izvedu štošta. Bila je vrlo zahvalna na pomoći
koju su joj Howl i Calcifer pružili, kakva god da je bila.
„Lijepa kuća“, izjavio je Michael dok je skrivao čizme u živicu gospođe Fairfax.
Sophie se složila. Bila je to najveća kuća u selu. Imala je slamnati krov i bijele
zidove između crnih greda, a do trijema joj se, kao što se Sophie sjećala iz posjeta u
djetinjstvu, dolazilo vrtom prepunim cvijeća i pčelinjeg zujanja. Nad trijemom su se
kozja krv i bijela ruža penjačica nadmetali u davanju boljeg pojila pčelama. Tu dolje,
u Gornjem Foldingu, bilo je savršeno, vruće ljetno jutro.
Otvorila im je sama gospođa Fairfax. Bila je to jedna od onih punašnih, ugodnih

68
dama, bujne kose boje maslaca zavijene u punđu oko glave, koja čovjeku uljepša
život čim je ugleda. Sophie je osjetila najmanji tračak zavisti prema Lettie. Gospođa
Fairfax pogledala je Sophie, pa Michaela. Zadnji put je vidjela Sophie prije godinu
dana kao sedamnaestogodišnjakinju, pa nije bilo razloga da je sada prepozna kao
devedesetogodišnjakinju. „Dobro vam jutro“, pristojno je rekla.
Sophie je uzdahnula, Michael je rekao: „Ovo je pratetka Lettie Hatter. Doveo sam
je ovamo u posjet Lettie.“
„Ma, mislila sam si ja da mi je to lice odnekud poznato!“ uskliknula je gospođa
Fairfax. „Stvarno se vide obiteljske crte. Dajte, uđite. Lettie je trenutačno malo
zauzeta, ali poslužite se pogačicama i medom dok je čekate.“
Otvorila je ulazna vrata šire, da mogu ući. Istog trena krupan se škotski ovčar
progurao uz suknje gospode Fairfax, probio između Sophie i Michaela, te potrčao
preko najbliže cvjetne lijehe, trgajući stapke cvjetova na sve strane.
„Jao meni, zaustavite ga!“ zgranula se gospođa Fairfax i dala se u potjeru. „Neću
da mi baš sada bude vani!“
Lovili su ga navrat-nanos otprilike minutu, dok je pas trčao tamo-amo, nekako
nesretno cvileći, a gospođa Fairfax i Sophie trčale su za psom, preskakale lijehe i
smetale jedna drugoj, dok je Michael trčao za Sophie i vikao: „Stani! Pozlit će ti!“
Zatim je pas dugim skokovima zamaknuo za ugao kuće. Michael je shvatio da će
Sophie zaustaviti jedino ako zaustavi psa. Poprijeko je jurnuo kroz cvjetne lijehe,
šmugnuo iza kuće za psom i ščepao ga objema rukama za gustu dlaku upravo kad je
stigao otraga do voćnjaka.
Sophie je došepala onamo i zatekla Michaela kako odvlači psa unatraške i gleda u
nju s tako čudnim izrazima lica da je isprva pomislila kako je bolestan. Ali tako je
često trzao glavom prema voćnjaku da je shvatila da joj samo nešto želi dati do
znanja. Virnula je iza ugla kuće, očekujući da će ugledati roj pčela.
Ondje je bio Howl s Lettie. Bili su u gaju uglavnom jabukovih stabala u punom
cvatu, s redom pčelinjaka u daljini. Lettie je sjedila u bijeloj vrtnoj stolici. Howl je
klečao jednim koljenom na travi pred njom, držao je za prste jedne ruke i bio sav
plemenit i uljudan. Lettie mu se zaljubljeno osmjehivala. Ali najgore je još bilo, što
se Sophie ticalo, to što Lettie ni najmanje nije izgledala kao Martha. Imala je vlastiti,
posve prekrasni lik. Nosila je haljinu istih tonova ružičaste i bijele boje kao i gusti
jabukov cvat nad njom. Tamna joj je kosa u sjajnim kovrčama padala preko jednog
ramena, a oči su joj se caklile od privrženosti Howlu.
Sophie je vratila glavu iza ugla i shrvano pogledala Michaela s ovčarom koji je još

69
cvilio. „Zacijelo je ponio čaroliju za brzinu“, šapnuo je Michael, jednako shrvan.
Gospođa Fairfax ih je sustigla, teško dišući i nastojeći pričvrstiti pramen kose boje
maslaca koji joj se raspleo. „Sram te bilo!“ rekla je ljutitim šaptom ovčaru. „Bacit ću
čaroliju na tebe ako to ponoviš!“ Pas je zatreptao i skutrio se. Gospođa Fairfax
strogo je uprla prstom u njega. „U kuću! Da nisi više izlazio!“ Ovčar se izmaknuo iz
Michaelovih ruku i pokunjeno otišao natrag oko kuće. „Najljepša vam hvala“, rekla
je gospođa Fairfax Michaelu dok su svi skupa išli za njim. „Stalno pokušava ugristi
Lettiena posjetitelja. Ulazi!“ strogo je viknula u prednjem vrtu, jer ovčar kao da je
kanio obići kuću i doći u voćnjak iz suprotnog smjera. Pas joj je uputio žaloban
pogled preko ramena i snuždeno se uvukao u kuću preko trijema.
„Taj pas možda ima pravu namjeru“, rekla je Sophie. „Gospođo Fairfax, znate li
vi tko je Lettien posjetitelj?“
Gospođa Fairfax je zahihotala. „Čarobnjak Pendragon, ili Howl, ili kako se već
zove“, rekla je. „Ali Lettie i ja krijemo od njega da to znamo. Bilo mi je zabavno kad
se prvi put pojavio, kazavši da se zove Sylvester Oak, jer mi je bilo jasno da me
zaboravio, makar ja nisam zaboravila njega, premda mu je kosa bila crna dok je bio
učenik.“ Gospođa Fairfax sad je prekrižila ruke na prsima i stala posve uspravno,
spremna pričati cijeli dan, što je Sophie već često viđala. „Bio je posljednji učenik
moje bivše učiteljice, znate, prije nego što se povukla. Dok je gospodin Fairfax još
bio živ, bilo mu je drago kad sam nas oboje tu i tamo prenosila u Kingsbury da
pogledamo neku predstavu. Vrlo lako mogu prenijeti dvije osobe, ako ne brzam. A
ondje bih uvijek navratila do stare gospođe Pentstemmon. Ona voli održavati
poznanstvo sa starim učenicima. A jedanput nam je predstavila tog mladog Howla.
O, kako se samo ponosila njime. Bila je učiteljica i čarobnjaku Sulimanu, znate, a
rekla je da je Howl dvostruko bolji—“
„Ali, zar ne znate na kakvu je Howl glasu?“ prekinuo ju je Michael.
Ubaciti se u priču gospođe Fairfax bilo je donekle slično uskakivanju na uže za
preskakanje. Trebalo je izabrati pravi trenutak, ali kad bi se uspjelo, uspjelo bi se.
Gospođa Fairfax blago se okrenula i pogledala Michaela.
„To su uglavnom priče, ako mene pitate“, rekla je. Michael je zaustio reći da nisu,
ali sad je bio na užetu za preskakanje, koje se nastavilo obrtati. „I kažem ja tako
Lettie: ‘Ovo ti je prilika koju si čekala, srce.’ Znala sam da je Howl može podučiti
dvadeset puta bolje nego ja - jer, spremno to priznajem, Lettie je daleko bistrija od
mene, pa bi lako mogla završiti u istom rangu s Vješticom Pustošnicom, samo u
dobrom smislu. Lettie je dobra djevojka i draga mi je. Da gospođa Pentstemmon još
daje poduku, već sutra bih joj odvela Lettie. Ali nije tako. Pa sam joj rekla: ‘Lettie,

70
evo, udvara ti se čarobnjak Howl, a tebi ne bi bilo naodmet da se i sama zaljubiš u
njega i pustiš ga da ti bude učitelj. Skupa ćete daleko dogurati.’ Ne bih rekla da se to
Lettie isprva mililo, ali u posljednje vrijeme je nešto mekša, a danas mi se čini da sve
ide kao po loju.“
Tu je gospođa Fairfax zastala i uputila dobronamjeran osmijeh Michaelu, a Sophie
je iskoristila priliku da i sama uskoči na uže za preskakanje. „Ali netko mi je rekao
da se Lettie sviđa jedan drugi“, rekla je.
„Sažalijeva ga, bolje reći“, rekla je gospoda Fairfax. Spustila je glas. „Strahovito
je hendikepiran,“ značajno je prošaptala, „a to bi svakoj djevojci bilo previše. Tako
sam mu i rekla. I samoj mi ga je žao—“
Sophie je uspjela začuđeno kazati: „O?“
„—ali to je strahovito snažna čarolija. Jako je to tužno,“ motala je dalje gospođa
Fairfax. „Morala sam mu reći da osoba mojih sposobnosti nikako ne može raskinuti
nešto što je začarala Vještica Pustošnica. Howl bi mogao, ali jasno da on ne može
takvo što tražiti od Howla, zar ne?“
Nato je Michael, koji je stalno bojažljivo pogledavao prema uglu kuće da se Howl
ne pojavi i ne otkrije ih, uspio zakoračiti preko užeta za preskakanje i zaustaviti ga
rekavši: „Mislim da bismo trebali poći.“
„Sigurno ne želite ući da probate moj med?“ upitala ih je gospođa Fairfax. „Služi
mi u gotovo svim čarolijama, da znate.“ I opet je počela, ovaj put o svakojakim
magijskim osobinama meda. Michael i Sophie krenuli su znakovito puteljkom prema
vratima, a gospođa Fairfax pošla je za njima, i dalje pričajući i žalosno usput
izravnavajući biljke koje je pas iskrivio. Sophie je za to vrijeme mozgala kako da
otkrije odakle to gospođa Fairfax zna da je Lettie Lettie, ali tako da pritom ne pogodi
Michaela. Gospođa Fairfax zastala je da uzme daha dok je uspravljala visoku stapku
cvijeta vučike.
Sophie je odvažno iskoristila priliku. „Gospođo Fairfax, zar vi niste trebali
udomiti moju nećakinju Marthu?“
„Zločeste djevojke!“ rekla je gospođa Fairfax, nasmiješila se i odmahnula glavom
dok je izlazila iz zasada vučike. „Kao da ne bih znala prepoznati jednu od vlastitih
čarolija zasnovanih na medu! Ali, kao što sam joj tom prilikom rekla: ‘Ja nikoga
neću držati protiv njegove volje, a uvijek ću radije podučavati nekoga tko želi učiti.
Samo,’ rekla sam joj, ‘neću da ovdje bude nikakvih opsjena. Ili ćeš kod mene biti
onakva kakva jesi, ili nećeš uopće ostati sa mnom.’ I sve se vrlo sretno riješilo, kao
što vidite. Sigurni ste da ne želite ostati da sami popričate s njom?“

71
 „Bilo bi bolje da pođemo“, rekla je Sophie.
„Moramo se vratiti“, dodao je Michael, bacivši još jedan bojažljiv pogled prema
voćnjaku. Uzeo je čizme od sedam liga iz živice i stavio jednu na zemlju pred vrtnim
vratašcima za Sophie. „A ovaj put ću se držati za tebe“, rekao je.
Gospođa Fairfax nagnula se preko vratašaca dok je Sophie obuvala čizmu.
„Sedmoligašice“, rekla je. „Nećete vjerovati, ali već godinama nisam vidjela nijednu.
Vrlo korisna obuća za osobu vaših godina, gospođo, ovaj - Ne bi ni meni par takvih
bio naodmet u današnje vrijeme. Znači, od vas je Lettie naslijedila svoje vještičje
sposobnosti, je li? Jasno, to nije nužno obiteljska crta, ali često i—“
Michael je primio Sophie za nadlakticu i povukao je. Obje su se čizme spustile na
zemlju, a ostatak priče gospođe Fairfax iščeznuo je u fijuku i naletu zraka. Idućeg se
trenutka Michael morao oduprijeti nogama da se ne sudari s dvorcem. Vrata su bila
otvorena. Iznutra je Calcifer buktao: „Porthavenska vrata! Netko lupa na njih otkako
ste otišli.“

72
 Deveto poglavlje

U kojem Michael muku muči s jednom čarolijom

N a vratima je bio onaj pomorski kapetan, koji je napokon došao po čaroliju za

vjetar, a nimalo mu nije bilo drago što je morao čekati. „Ako propustim plimu,
momče,“ rekao je Michaelu, „morat ću porazgovarati s Vračem o tebi. Ne volim
lijene momke.“
Michael je, prema Sophienu mišljenju, bio preljubazan prema njemu, ali bila je
tako potištena da joj se nije dalo miješati. Nakon što je kapetan otišao, Michael je
stao za klupu i opet se počeo mrštiti nad svojom čarolijom, a Sophie je sjela i šutke si
počela krpati čarape. Imala je samo taj par, a čvornate su joj noge u njima napravile
goleme rupe. Upitala se bi li se usudila izrezati najmanje umrljane dijelove Howlova
upropaštenog modro-srebrnog odijela i od njih si sašiti novu suknju. Ali nije imala
baš toliko hrabrosti.
„Sophie,“ rekao je Michael, podigavši pogled s jedanaeste stranice bilježaka,
„koliko ti to nećakinja imaš?“
Sophie se i bojala da će Michael početi zapitkivati. „U mojim godinama, momče,“
rekla je, „više se i ne broji. Sve su tako slične. Te dvije Lettie mogle bi biti blizanke,
ako mene pitaš.“
„O, ne, baš i ne bi“, rekao je Michael, iznenadivši je. „Ta nećakinja u Gornjem

73
Foldingu nije zgodna kao moja Lettie.“ Podrapao je jedanaestu stranicu i priredio
dvanaestu. „Drago mi je da Howl nije vidio moju Lettie“, rekao je. Primio se rada na
trinaestoj stranici, a onda je i nju podrapao. „Bilo mi je jako smiješno kad je gospođa
Fairfax rekla da zna tko je Howl, a tebi?“
„Nije“, rekla je Sophie. To nije imalo veze s Lettienim osjećajima. Prisjetila se
Lettiena vedrog, očaranog lica pod jabukovim cvatom. „Pa valjda nije moguće“,
beznadno je upitala, „da se Howl ovaj put iskreno zaljubio?“
Calcifer je frknuo zelene iskre u dimnjak.
„I bojao sam se da ćeš pomisliti takvo što“, rekao je Michael. „Ali zavaravala bi
samu sebe, baš kao i gospođa Fairfax.“
„Odakle to znaš?“
Calcifer i Michael značajno su se pogledali. „Je li jutros propustio provesti barem
sat vremena u kupaonici?“ upitao ju je Michael.
„Bio je dva sata unutra“, rekao je Calcifer, „i stavljao čarolije na lice. Luda jedna
tašta!“
„Eto vidiš“, rekao je Michael. „Onog dana kad Howl to zaboravi učiniti, ja ću
povjerovati da se istinski zaljubio, i ni dan prije.“
Sophie se sjetila Howla na jednom koljenu u voćnjaku, namještenog tako da
izgleda što privlačnije, i znala je da imaju pravo. Došlo joj je da ode u kupaonicu i
izlije sve Howlove čarolije za ljepotu u zahod. Ali nije se baš usudila. Umjesto toga
otišla je šepavo po modro-srebrno odijelo, te ostatak dana iz njega izrezivala modre
trokutiće od kojih će sastaviti novu suknju.
Michael ju je sućutno potapšao po ramenu kad je došao baciti svih sedamnaest
stranica bilježaka na Calcifera. „Svi nekako pregrme svoju muku, znaš“, rekao je.
Tad je već bilo jasno da se Michael muči sa svojom čarolijom. Odustao je od
bilježaka i sastrugao malo čađi s dimnjaka. Calcifer se iskrivio i pogledao ga u čudu.
Michael je izvadio uvenuo korijen iz jedne vreće s grede i stavio ga na čađu. Zatim
je, nakon dosta razmišljanja, okrenuo kvaku plavom mrljom naniže i na dvadeset se
minuta izgubio u Porthavenu. Vratio se s velikom, vitičastom morskom školjkom i
pridodao je korijenu i čađi. Sve je skupa stavio pred ljudsku lubanju i stao puhati
tako da su se čađa i papirići razletjeli po cijeloj klupi.
„Što ti misliš, što on to radi?“ upitao je Calcifer Sophie.
Michael je odustao od puhanja i uzeo sve to, skupa s papirom, drobiti tučkom i
mužarom, bacajući tu i tamo pogled pun nade prema lubanji. Ništa se nije zbilo, pa je

74
pokušao pridodati različite sastojke iz vreća i staklenki.
„Krivo mi je što sam uhodio Howla", glasno je izjavio dok je potajno drobio treću
rundu sastojaka u zdjelici. „Možda je nepouzdan prema ženskom rodu, ali prema
meni je bio strahovito dobar. Primio me dok sam bio obično neželjeno siroče koje
mu je sjelo na prag u Porthavenu.“
„Kako se to zbilo?“ upitala ga je Sophie dok je izrezivala novi modri trokutić.
„Majka mi je umrla, a otac mi se utopio u oluji“, rekao je Michael. „A kada se
takvo što dogodi, nitko te ne želi. Morao sam otići iz naše kuće jer nisam mogao
plaćati stanarinu, pa sam pokušao živjeti na ulici, ali ljudi su me stalno tjerali s
pragova i iz barki sve dok nije bilo druge nego otići nekamo gdje me nitko neće
smetati. Howl je tada upravo bio skromno počeo kao vrač Jenkin. Ali svi su govorili
da u njegovoj kući žive đavoli, pa sam nekoliko noći samo spavao na njegovu pragu,
sve dok jednog jutra Howl nije otvorio vrata kad je pošao kupiti kruh, a ja sam mu
upao u sobu. Onda mi je rekao da ga mogu pričekati unutra dok ne kupi hranu. Ušao
sam, zatekao Calcifera i zapodjenuo razgovor, jer sam tad prvi put vidio jednog
demona.“
„O čemu ste razgovarali?“ upitala ga je Sophie, pitajući se je li Calcifer zatražio i
od Michaela da mu raskine ugovor.
„Ispričao mi je što ga muči i pokapao me. Zar ne?“ rekao je Calcifer. „Nije mu
uopće palo na pamet da bi i mene moglo štošta mučiti.“
„Ne bih rekao da te muči. Ti samo voliš prigovarati“, rekao je Michael. „Bio si
tog jutra vrlo ljubazan prema meni, a mislim da sam na Howla ostavio dojam. Ali
znaš kakav je on. Nije mi rekao da smijem ostati. Samo mi nije rekao da odem. Pa
sam htio biti od koristi gdje god sam mogao, tako da sam, na primjer, pazio na novac
da ga ne potroši do kraja čim ga dobije, i sve tako.“
Čarolija je šumno buknula i blago prasnula. Michael je uzdahnuo, otro čađu s
lubanje i pokušao s novim sastojcima. Sophie je počela spajati modre trokutiće
rasprostrte po podu oko svojih nogu.
„Pravio sam hrpu stvarno glupih grešaka u početku“, nastavio je Michael. „Howl
je bio strahovito uviđavan. Mislio sam da sam to prevladao. A mislim da sam stvarno
od pomoći s novcem. Howl kupuje izrazito skupu odjeću. Kaže da nitko neće
uposliti čarobnjaka koji izgleda kao da se u svojoj struci ne može obogatiti.“
„To je samo zato što voli odjeću“, rekao je Calcifer. Narančastim je očima prilično
značajno promatrao kako Sophie šije.
„Odijelo je bilo upropašteno“, rekla je Sophie.

75
 „Nije samo stvar u odjeći“, rekao je Michael. „Sjećaš se kad smo prošle zime spali
na zadnju cjepanicu za tebe, a Howl je otišao i kupio lubanju i tu glupu gitaru? Zbilja
me tad rasrdio. Rekao je da dobro izgledaju.“
„Kako ste se snašli oko cjepanica?“ upitala ga je Sophie.
„Howl ih je donio od dužnika“, rekao je Michael. „Bar je rekao da mu je dužnik, a
ja se nadam da nije lagao. I jeli smo morsku travu. Howl kaže da je zdrava.“
„Ukusno bilje“, promrmljao je Calcifer. „Suho i hrskavo.“
„Odurna mi je“, rekao je Michael, odsutno zureći u zdjelu s razdrobljenim
tvarima. „Ne znam - trebalo bi biti sedam sastojaka, osim ako nije riječ o sedam
procesa, ali ipak bih pokušao u pentagramu.“ Stavio je zdjelu na pod i oko nje
kredom iscrtao donekle pravilnu petokraku zvijezdu.
Prah je prasnuo lako silovito da su Sophieni trokutići odletjeli u ognjište. Michael
je promrsio kletvu i žurno izbrisao crte povučene kredom.
„Sophie,“ rekao je, „ne ide mi ova čarolija. Bi li mi možda pomogla, molim te?“
Baš kao dijete koje baki nosi domaću zadaću, pomislila je Sophie dok je skupljala
trokutiće i strpljivo ih opet slagala. „Da vidimo“, rekla je oprezno. „Ja ti ništa ne
znam o magiji, da znaš.“
Michael joj je marljivo tutnuo čudan, pomalo sjajan papir u ruku. Izgledao joj je
neobično, čak i za čaroliju. Bio je otisnut masnim slovima, ali ona su bila pomalo
siva i zamućena, a oko svih rubova nalazile su se sive mrlje slične oblacima oluje
koja se povlači. „Reci mi kako ti se čini“, rekao je Michael.
Sophie je pročitala:
„Padalicu ti ulovi,
Mandragori dijete začni,
Reci, kamo vrijeme plovi
I čim hoda Đavo mračni.
Sluh mi daj za poj sirena,
Protiv jala lijek iz trena
Kad je ura
Kad je bura
Što poštenje uvis gura.

76
 Odluči o čemu je tu riječ
Sam napiši drugu kiticu.“
Sophie se potpuno zbunila. Nikakvu sličnu čaroliju nije još susrela pri njuškanju.
Dvaput je iščitala tekst, pri čemu joj Michaelova uslužna pojašnjenja nisu baš bila od
pomoći. „Znaš da mi je Howl kazao kako napredne čarolije u sebi imaju zagonetku?
Pa, isprva sam smatrao da je svaki stih jedna zagonetka. Uzeo sam čađu s iskricama
kao zvijezdu padalicu, a morsku školjku za poj sirena. I mislio sam da bih se ja
mogao računati kao dijete, što bi riješilo mandragoru, i izradio sam popis proteklih
godina iz ljetopisa, ali nisam bio siguran - možda sam u tome pogriješio - a možda je
list kiselice lijek protiv jala? To mi prije nije palo na pamet - kako god bilo, ništa od
toga nema uspjeha!“
„Ne čudi me“, rekla je Sophie. „Meni to izgleda kao skup nemogućih zadataka.“
Ali Michael to nije htio čuti. Da je neki zadatak nemoguć, razborito je zamijetio,
nitko nikad ne bi mogao izvesti tu čaroliju. „A,“ dodao je, „tako me sram zbog toga
što sam uhodio Howla da sam mu se htio revanširati pravilnim izvođenjem ove
čarolije.“
„U redu“, rekla je Sophie. „Počnimo s ‘Odluči o čemu je tu riječ’. To bi trebalo
pokrenuti rješavanje, ako je donošenje odluke zapravo dio čarolije.“
Ali Michael nije htio ni odatle početi. „Ne“, rekao je. „Ovakve se čarolije
otkrivaju pri radu. U tome je značenje zadnjeg stiha. Kad napišeš drugu kiticu, sa
značenjem čarolije, onda će proraditi. Takve su vrlo napredne. Najprije nam valja
dokučiti prvu kiticu.“
Sophie je opet složila modre trokutiće na gomilicu. „Da pitamo Calcifera“,
predložila je, „Calcifere, tko—?“
Ali ni to joj Michael nije htio dopustiti. „Ne, prekini. Mislim da Calcifer ima veze
s čarolijom. Gledaj kako u njoj piše ‘reci’ i ‘daj’. Mislio sam ispočetka da to znači
kako trebam nešto dati lubanji, ali to nije upalilo, pa je zacijelo riječ o Calciferu.“
„Slobodno ti to riješi sam, ako misliš odbaciti sve što ti ja kažem!“ rekla je
Sophie. „Uostalom, Calcifer zacijelo zna čime sâm hoda!“
Calcifer se na to ozlojedio. „Ne hodam ja ničim. Ja sam demon, a ne đavao.“
Rekavši to, povukao se skroz pod cjepanice, gdje ga se čulo kako krcka i gunđa:
„Same besmislice!“ cijelo vrijeme dok su Sophie i Michael raspravljali o čaroliji.
Tad je već zagonetka obuzela Sophie. Spremila je modre trokutiće, latila se pera i
papira te počela zapisivati bilješke jednako obilno kao maloprije Michael. Ostatak
dana ona i Michael sjedili su i zurili u prazno, grickali vrškove pera za pisanje i

77
razmjenjivali moguća rješenja.
Na prosječnom listu sa Sophienim bilješkama pisalo je:
Je li češnjak lijek za zavist? Mogla bih izrezati zvijezdu od papira i pustiti
je da padne. Bismo li to mogli kazati Howlu? Howlu bi sirene bile draže
nego Calciferu. Ne smatraj da je Howl prožet poštenjem. Je li pak
Calcifer? Kamo to vrijeme uostalom plovi? Znači li to da jedan od ovih
suhih korijena zacijelo nosi plodove? Da ga zasadimo? Pokraj kiselice?
U morsku školjku? Đavo ima papke, kao i većina domaćih životinja
izuzev konja. Potkovati konja češnjem češnjaka? Bura ? Miris? Vihor
čizama od sedam liga? Je li Howl đavao? Papci u čizmama od sedam
milja? Sirene u čizmama?
Dok je Sophie to zapisivala, Michael se jednako beznadno pitao: „Da nije ‘bura’
možda nekakav kolotur? Što vješa poštena čovjeka? Samo, to bi bila crna magija.“
„Idemo mi večerati“, rekla je Sophie.
Objedovali su kruh i sir, i dalje gledajući u prazno. Sophie je napokon rekla:
„Michael, za ime svega, prestanimo pretpostavljati i samo učinimo to što piše. Gdje
se najlakše može uloviti padalicu? Vani na brdima?“
„Porthavenske močvare su ravnije“, rekao je Michael. „Možemo li ih uloviti?
Zvijezde padalice idu strašno brzo.“
„Možemo i mi, u čizmama od sedam liga“, prisjetila ga je Sophie.
Michael je poskočio, pun olakšanja i ushita. „Mislim da imaš rješenje!“ rekao je i
skočio po čizme. „Idemo, pa ćemo pokušati.“
Ovaj put je Sophie razborito uzela štap i maramu, jer je odavno pao mrak.
Michael je okretao kvaku plavom mrljom nadolje kad su se zbile dvije neobične
stvari. Zubi lubanje na klupi počeli su cvokotati. A Calcifer je buknuo sasvim do
dimnjaka. „Ne želim da idete!“ rekao je.
„Brzo ćemo se vratiti“, dobrohotno je rekao Michael.
Izašli su na ulicu u Porthavenu. Bila je vedra, mirisna noć. Međutim, čim su stigli
do kraja ulice, Michael se sjetio da je Sophie tog jutra bila bolesna, pa se počeo
brinuti oko utjecaja noćnog zraka na njezino zdravlje. Sophie mu je rekla da ne priča
gluposti. Koračala je odlučno uz pomoć štapa sve dok nisu ostavili obasjane prozore
iza sebe i noć je postala široka i vlažna i studena. Močvare su vonjale po soli i
zemlji. More je otraga svjetlucalo i blago mrmorilo. Sophie je osjećala, više nego što
je vidjela, milje i milje ravnice što se steru pred njima. Vidjela je jedino pruge nisko

78
položene plavičaste izmaglice i blijedo titranje močvarnih jezeraca, jednoga za
drugim, sve dok se nisu stopila u mutnu prugu na mjestu gdje je počinjala noć. Nebo
je bilo svugdje drugdje, još i veće. Mliječna je staza izgledala poput pruge izmaglice
što se podigla iz močvara, a bistre su zvijezde treperile kroz nju.
Michael i Sophie zastali su, svaki sa spremnom čizmom na tlu pred sobom, i
pričekali da se neka zvijezda pokrene.
Nakon otprilike sat vremena Sophie se morala početi pretvarati da ne drhti, kako
se Michael ne bi zabrinuo.
Pola sata iza toga Michael je rekao: „Svibanj nije pravo godišnje doba. Kolovoz
ili studeni su najbolji.“
Pola sata poslije toga zabrinuto je kazao: „Što točno znamo o mandragori?“
„Riješimo mi prvo ovaj dio prije nego što se posvetimo onome“, promrsila je
Sophie kroz stisnute zube, da joj ne bi zacvokotali.
Nešto kasnije Michael je rekao: „Vrati se ti kući, Sophie. Ipak je to moja čarolija.“
Sophie je zaustila da kaže kako je to baš dobar prijedlog, kad se jedna zvijezda
odlijepila od nebeskog svoda i stuštila se u bijeloj pruzi nebom. „Eno jedne!“
kriknula je Sophie umjesto toga.
Michael je tutnuo stopalo u svoju čizmu i krenuo. Sophie se poduprla štapom i
otisnula sekundu iza njega. Fiju! Pljus. Našla se daleko dolje u močvarama u
izmaglici, u praznini i mutnim titravim jezercima u svim smjerovima. Sophie je
zabila štap u zemlju i uspjela ostati u mjestu.
Michaelova čizma bila je tamno obličje odmah pokraj nje. Sam je Michael bio
pljuskajući zvuk sumanutog trčanja negdje ispred nje.
A tamo je bila zvijezda padalica. Sophie ju je vidjela kao malo, bijelo plameno
obličje što se bliži tlu na koji metar dalje od mračne Michaelove prilike u pokretu.
Sjajno se obličje sad spuštalo polako, i činilo se da bi ga Michael mogao uloviti.
Sophie je izvadila cipelu iz čizme. „Idemo, štapu!“ zakriještala je. „Odvedi me
onamo!“ I zašepala je punom brzinom, preskačući busenove i teturajući kroz jezerca,
očiju uperenih u to majušno bijelo svjetalce.
Kad ga je sustigla, Michael se tihim koracima šuljao za zvijezdom, ispruživši obje
ruke da je ulovi. Sophie je vidjela njegov obris nasuprot svjetlosti zvijezde. Zvijezda
je lebdjela u visini Michaelovih ruku, na samo korak-dva dalje. Bacala je prestrašene
poglede prema njemu. ‘Baš čudno!’ pomislila je Sophie. Bila je sazdana od
svjetlosti, obasjavala je travu i trsku i crna jezerca oko Michaela u bijelom krugu, a

79
ipak je imala krupne, uplašene oči koje zirkaju unatrag prema Michaelu, kao i malo,
šiljasto lice.
Sophie ju je prepala svojim dolaskom. Naglo se zanijela ustranu i kriknula reskim,
pucketavim glasom: „Što je sad? Što hoćete?“ Sophie je pokušala reći Michaelu:
‘Daj stani - prestravila se!’ Ali nije više imala daha da izgovori ni riječ.
„Samo te želim uloviti“, objasnio joj je Michael. „Neću ti ništa nažao.“
„Ne! Ne!“ zapucketala je zvijezda u očaju. „Ne može tako! Trebala bih umrijeti!“
„Ali mogao bih te spasiti ako mi daš da te ulovim“, rekao joj je Michael nježno.
„Ne!“ kriknula je zvijezda. „Radije bih umrla!“ Izmaknula se Michaelovim
prstima. Michael se bacio za njom, ali bila je prebrza. Bacila se u najbliže jezerce u
močvari, a crna je voda pljusnula u prasku bjeline na jedan jedini tren. Zatim se
začulo tiho, umiruće cvrljenje. Kad je Sophie došepala onamo, Michael je stajao i
gledao gdje zadnja svjetlost gasne u okrugloj grudici pod tamnom vodom.
„To je bilo tužno“, rekla je Sophie.
Michael je uzdahnuo. „Bilo je. Srce mi se nekako steglo zbog nje. Idemo kući.
Dosta mi je ove čarolije.“
Trebalo im je dvadeset minuta da pronađu čizme. Sophie je smatrala kako je
pravo čudo što su ih uopće našli.
„Znaš,“ rekao je Michael dok su se potišteno vukli mračnim ulicama Porthavena,
„jasno mi je da nikada neću uspjeti izvesti tu čaroliju. Prenapredna je za mene. Morat
ću pitati Howla. Mrzim se predavati, ali sad će mi Howl barem smisleno odgovoriti,
zato što mu je Lettie Hatter odlučila popustiti.“
Sophie se nimalo nije razvedrila zbog tih riječi.

80
 Deseto poglavlje

U kojem Calcifer obećava dati naputak Sophie

H owl se očito vratio dok su Sophie i Michael bili vani. Izašao je iz kupaonice
dok je Sophie pržila doručak na Calciferu i sav otmjen sjeo u naslonjač,
dotjeran, blistav i namirisan cvijetom kozje krvi.
„Draga moja Sophie“, rekao je. „Uvijek si nađeš posla. Jučer si mi bila marljiva,
zar ne, premda sam te upozorio? Zbog čega si pretvorila moje najbolje odijelo u
slagalicu? Samo te pitam onako prijateljski, znaš.“
„Natopio si ga hladetinom neki dan“, rekla je Sophie. „Prepravljam ga.“
„Mogu to i sâm“, rekao je Howl. „Mislio sam da sam ti pokazao. Mogu ti također
napraviti par čizama od sedam liga, ako mi kažeš koji broj nosiš. Nešto praktično,
možda od smeđe teleće kože. Čudo jedno kako čovjek može zakoraknuti punih deset
i pol milja a svejedno uvijek na kraju ugaziti u kravlju balegu.“
„Možda je bila bikovska“, rekla je Sophie. „Sve mi se čini da si na njima pronašao
i močvarno blato. Čovjeku u mojim godinama treba puno vježbe.“
„Znači, našla si si još više posla nego što sam mislio“, rekao je Howl. „Jer, kad
sam jučer slučajno načas odmaknuo pogled od ljupkog Lettiena lica, mogao bih se
zakleti da sam vidio tvoj dugi nos kako viri iza ugla kuće.“

81
 „Gospođa Fairfax je obiteljska prijateljica“, rekla je Sophie. „Kako sam mogla
znati da ćeš i ti ondje biti?“
„Nagonski, Sophie, eto kako“, rekao je Howl. „Ništa od tebe nije sigurno. Kad bih
se udvarao djevojci koja živi na santi leda usred oceana, prije ili kasnije - a
vjerojatno prije - pogledao bih uvis i ugledao te kako kružiš nebom na metli.
Zapravo, nakon svega ovoga razočarala bi me kad te ne bih ugledao.“
„Ideš li danas na santu leda?“ odvratila mu je Sophie. „Kako te Lettie jučer
gledala, nema razloga da joj se više vraćaš!“
„Nepravedna si prema meni, Sophie“, rekao je Howl. Zvučao je vrlo povrijeđeno.
Sophie ga je sumnjičavo pogledala iskosa. S crvenim draguljem obješenim na uhu,
Howlov profil izgledao je tužno i plemenito. „Godine će proći prije nego što ostavim
Lettie“, rekao je. „A danas, da znaš, opet idem u posjet Kralju. Jesi li sad sretna,
gospođo Njuškalo?“
Sophie nije znala da li da vjeruje ičemu što je rekao, iako je nakon doručka Howl
stvarno otišao u Kingsbury, okrenuvši kvaku crvenom mrljom naniže i mahnuvši
Michaelu da se makne kad je ovaj htio zatražiti savjet oko one zagonetne čarolije.
Kako nije imao drugih zadaća, i Michael je otišao. Rekao je da bi baš mogao svratiti
do Cesarijeve slastičarnice.
Sophie je ostala sama. Još uvijek nije zaista vjerovala u ono što je Howl rekao o
Lettie, ali i prije se znala prevariti u njemu, a zaključke o Howlovu ponašanju
donosila je ipak tek na temelju Michaelovih i Calciferovih riječi. Prikupila je sve
modre trokutiće tkanine i počela ih postiđeno prišivati natrag na srebrnu mrežicu,
jedini preostali dio odijela. Kad je netko pokucao na vrata, naglo se trgnula,
pomislivši da je to opet ono strašilo.
„Porthavenska vrata“, rekao je Calcifer i iscerio joj se ljubičastim plamičkom.
Onda ne bi smjelo biti nevolja. Sophie je došepala do vrata i otvorila ih, plavom
mrljom nadolje. Vani je bila konjska zaprega. Mlađahan kočijaš od pedesetak ljeta
upitao je gospođu Vješticu ima li sredstvo protiv stalnog gubljenja potkova.
„Vidjet ću“, rekla je Sophie. Odšepala je do ogradice. „Što ću sad?“ šapnula je.
„Žuti prašak, četvrta staklenka po redu s druge police“, došapnuo joj je Calcifer.
„Te čarolije uglavnom samo uvjeravaju. Ne djeluj nesigurno dok mu je daješ.“
Tako je Sophie isula žuti prašak u papirnati tuljac, kako je vidjela da to Michael
radi, vješto ga zavrnula i odšepala do vrata s njim. „Izvoli, mladiću“, rekla je. „To će
mu pribiti potkove čvršće nego stotinu najčvršćih čavlića. Čuješ me, konju? Idućih
godinu dana nećeš morati ići kovaču. Cijena je jedan peni, hvala lijepa.“

82
 Cijeli dan je vladala silna gužva. Sophie je morala odustati od šivanja i, uz
Calciferovu pomoć, prodati čaroliju za odčepljivanje odvoda, te jednu za prizivanje
ovaca, kao i jednu za izradu dobrog piva. Jedinu joj je nevolju donio kupac koji je
zalupao na vrata u Kingsburyju. Sophie ih je otvorila crvenom mrljom naniže i
zatekla momčića u skupoj odjeći, ne puno starijeg od Michaela, blijedog u licu i
oznojenog, kako krši ruke na pragu.
„Madam Vračice, smilujte mi se, molim vas!“ rekao je. „Sutra ujutro moram izaći
na dvoboj. Dajte mi neko jamstvo da ću pobijediti. Plaćam koliko god tražite!“
Sophie je pogledala Calcifera preko ramena, a Calcifer joj je uzvratio grimasama,
dajući joj do znanja da ničeg sličnog nemaju u zalihi. „To uopće ne bi bilo pošteno“,
strogo je rekla Sophie dečku. „Uostalom, dvoboji nisu u redu.“
„Onda mi dajte bar nešto da imam poštenu priliku!“ rekao je momak u očaju.
Sophie ga je odmjerila pogledom. Bio je vrlo sitan i očito silno prestrašen. Imao je
onaj beznadni izgled osobe koja uvijek i u svemu izvlači deblji kraj. „Vidjet ću što se
dade učiniti“, rekla mu je Sophie. Odšepala je do polica i pregledala staklenke. Jedna
crvena s natpisom PAPRIKA najviše je obećavala. Sophie je isula pozamašnu hrpicu
u papirnati tuljac. Postavila je ljudsku lubanju kraj njega. „Zbog toga što ti jamačno
znaš više o tome nego ja“, promrmljala joj je. Momčić je u strepnji virio kroz vrata i
promatrao. Sophie je uzela nož i izvela, ponadala se, mistične kretnje nad hrpicom
paprike. „Pošteno izvedi dvoboj“, promrsila je. „Pošteno. Jasno?“ Zamotala je tuljac
i odšepala do vrata s njim. „Baci ovo u zrak kada dvoboj počne,“ rekla je sitnome
momčiću, „pa ćeš imati iste izglede kao i tvoj suparnik. Nakon toga, samo o tebi
ovisi hoćeš li pobijediti ili ne.“
Sitni momčić bio joj je tako zahvalan da joj je pokušao dati zlatnik. Sophie ga nije
htjela uzeti, pa joj je umjesto toga dao novčić od dva penija i otišao sretno
zviždučući. „Osjećam se kao prevarant“, rekla je Sophie dok je spremala novac pod
kamen na ognjištu. „Ali baš bih voljela prisustvovati toj borbi!“
„I ja isto!“ rekao je Calcifer. „Kad ćeš me osloboditi da mogu ići na takve stvari?“
„Kada dobijem nekakav naputak o tom tvom ugovoru“, rekla je Sophie.
Michael se pojavio vedar krajem dana. Plaho je najprije pogledao je li se Howl
vratio kući, a onda je otišao do klupe i izvadio stvari da izgleda kako je marljivo
radio, a pritom je cijelo vrijeme veselo pjevušio.
„Zavidim ti zato što možeš cijeli taj put tako lako prepješačiti“, rekla je Sophie
dok je prišivala modri trokutić na srebrnu resu. „Kako je Ma - moja nećakinja?“

83
 Michael je veselo otišao od klupe i sjeo na tronožac kraj ognjišta da joj ispriča sve
što mu se danas dogodilo. Zatim je pitao Sophie kako je njoj bilo. Zbog toga, kad je
Howl ramenom otvorio vrata s naručjem punim zavežljaja, Michael uopće nije
izgledao marljivo. Valjao se na stolcu od smijeha zbog čarolije za dvoboj.
Howl je leđima zatvorio vrata i naslonio se na njih u tragičnom stavu. „Ma gledaj
kakvi ste!“ rekao je. „Propast me gleda u oči. Po cijeli dan dirinčim za sve vas skupa.
A nitko od vas, čak ni Calcifer, ne može se potruditi ni da me pozdravi!“
Michael je postiđeno skočio na noge, a Calcifer je rekao: „Ja nikad ne
pozdravljam.“
„Nešto nije u redu?“ upitala ga je Sophie.
„Tako je već bolje“, rekao je Howl. „Neki se bar pretvaraju da su me napokon
primijetili. Baš lijepo od tebe što pitaš, Sophie. Da, nešto nije u redu. Kralj me
službeno zatražio da mu pronađem brata - uz snažan naputak da ne bi bilo naodmet
da usput uništim Vješticu Pustošnicu - a vi tu sjedite i cerekate se!“
Sad je već bilo očito da je Howl spreman za ispuštanje zelene sluzi. Sophie je
žurno odložila šivanje. „Pripravit ću ti vrući prepečenac s maslacem“, rekla je.
„Zar samo to možeš učiniti kad prijeti tragedija?“ upitao ju je Howl. „Prepeći
kruh! Ne, ne ustaj. Nakrcao sam se stvarima za vas, što bi vas bar iz pristojnosti
trebalo zanimati. Evo.“ Istresao je kišu zavežljaja Sophie u krilo i pružio još jedan
Michaelu.
Sophie je zbunjeno počela odmotavati stvari: nekoliko pari svilenih čarapa, dva
zavežljaja s najljepšim kaputićima od batista, s volanima, čipkom i umecima od
satena, pa par čizama od antilopa, s elastičnim sarama golublje sive boje, a na kraju i
čipkastu maramu i haljinu od sive moare svile opšivenu čipkom, uzorka koji pristaje
uz maramu. Sophie je stručnim okom pogledala svaki predmet i zinula u čudu. Već je
samo čipka bila bajoslovno skupa. Zadivljeno je pogladila svilenu haljinu.
Michael je odmotao pristalo novo baršunasto odijelo. „Zacijelo si do zadnjeg
novčića potrošio sve što je ostalo u svilenoj vreći!“ rekao je nezahvalno. „Što će mi
sve ovo? Ti si taj kojemu treba novo odijelo.“
Howl je čizmom zakvačio ostatak modro-srebrnog odijela i tužno ga podigao.
Sophie je marljivo radila, ali i dalje se sastojalo više od rupa nego od odijela. „Kako
li sam samo nesebičan“, rekao je. „Ali ne mogu poslati tebe i Sophie u dronjcima da
mi ocrnite ime pred Kraljem. Kralj bi mogao pomisliti da ne pazim kako treba na
svoju staru majku. Pa, Sophie? Pristaju li ti čizme?“
Sophie je načas prestala zadivljeno gladiti svilu. „Jesi li ti to velikodušan,“ upitala

84
ga je, „ili si kukavica? Hvala najljepša, ali ne, neću.“
„Kako nezahvalno!“ uskliknuo je Howl i raširio ruke. „Hajde da opet pustim
zelenu sluz! A nakon toga ću morati premjestiti dvorac tisuću milja odavde, da nikad
više ne vidim svoju ljubljenu Lettie!“
Michael je molećivo pogledao Sophie. Silno se namrštila. Bilo joj je posve jasno
da sreća obiju njezinih sestara ovisi o tome hoće li ona pristati otići Kralju. Sa
zelenom slinom kao prijetnjom u pričuvi. „Još me nisi zamolio“, rekla je. „Samo si
rekao da ću to učiniti.“
Howl se osmjehnuo. „I učinit ćeš mi to, zar ne?“
„U redu. Kada bi htio da odem?“ rekla je Sophie.
„Sutra poslijepodne“, rekao je Howl. „Michael može otići kao tvoj lakaj. Kralj te
čeka.“ Sjeo je na tronožac i počeo vrlo razgovjetno i ozbiljno objašnjavati što sve
Sophie treba kazati. Sad kad se situacija razvijala prema Howlovu nahođenju,
zamijetila je Sophie, više nije bilo ni traga zelenosluzavoj ćudi. Došlo joj je da ga
ošamari. „Trebaš obaviti vrlo pipav posao,“ objasnio joj je Howl, „tako da mi Kralj
nastavi davati zadatke poput prijevoznih čarolija, ali ne i da mi povjeri ništa slično
pronalaženju njegova brata. Moraš mu reći kako sam razljutio Vješticu Pustošnicu i
objasniti mu da sam ti baš dobar sin, ali to trebaš izvesti tako da mu bude jasno kako
sam u stvari itekako beskoristan.“
Howl joj je sve podrobno objasnio. Sophie je prigrlila zavežljaje i pokušala sve to
zapamtiti, iako nije mogla izbjeći pomisao: ‘Da sam ja Kralj, ne bi mi uopće bilo
jasno što mi to ta stara želi reći!’
Michael se za to vrijeme motao oko Howlova lakta, ne bi li ga uspio pitati za onu
zbunjujuću čaroliju. Howl je stalno smišljao nove, istančane sitnice koje bi valjalo
kazati Kralju i mahao Michaelu da se makne. „Ne sada, Michael. I, Sophie, palo mi
je na pamet da bi ti dobro došlo malo prakse, kako te palača ne bi ošamutila. Ne bi
bilo dobro da se sva izbezumiš usred razgovora. Ne sad, Michael. Stoga sam
dogovorio da najprije posjetiš moju bivšu učiteljicu, gospođu Pentstemmon. Ona je
otmjena stara dama. Na neki način otmjenija i od Kralja. Tako da ćeš biti posve
vična svemu tome skupa kada na kraju dođeš u palaču.“
Sophie je već zažalila što je pristala. Laknulo joj je kad se Howl obratio Michaelu.
„Dobro, onda, Michael. Sad si ti na redu. O čemu se radi?“
Michael je mahnuo sjajnim sivim papirom i sav nesretan i užurban objasnio u
kojoj je mjeri izvođenje te čarolije nemoguće.

85
 Howl se blago zaprepastio kad je to čuo, ali onda je uzeo papir, rekao: „Dakle, što
te muči?“ i rasprostro ga. Zagledao se u tekst. Jedna obrva mu je skočila.
„Pokušao sam je riješiti kao zagonetku, a i doslovno“, rekao je Michael. „Ali
Sophie i ja nismo uspjeli uloviti zvijezdu padalicu—“
„Bogovi silni nebeski!“ zgranuo se Howl. Prasnuo je u smijeh, pa se zagrizao za
usnu da se spriječi. „Ali, Michael, nisam ti tu čaroliju ostavio. Gdje si je našao?“
„Na klupi, u hrpi stvari koje je Sophie naslagala oko lubanje“, rekao je Michael.
„To je bila jedina nova čarolija među njima, pa sam mislio—“
Howl je skočio i počeo kopati po stvarima na klupi. „Sophie opet udara“, rekao je.
Stvari su padale na sve strane dok je tražio. „Mogao sam i znati! Ne, tu one prave
čarolije nema.“ Potapšao je zamišljeno smeđe, sjajno tjeme lubanje. „Tvoje maslo,
prijatelju? Mogao bi ti lako biti odande. Za gitaru znam. Eh - draga Sophie—“
„Što?“ rekla je Sophie.
„Radoznala, stara, jogunasta Sophie“, rekao je Howl. „Imam li pravo kad kažem
da si okrenula moju kvaku crnom mrljom naniže i gurnula svoj dugi nos van?“
„Samo svoj prst“, rekla je ponosno Sophie.
„Ali otvorila si vrata“, rekao je Howl, „i kroz njih je zacijelo prošlo to što Michael
smatra čarolijom. Nije li vam palo na pamet da čarolije inače tako ne izgledaju?“
„Čarolije često izgledaju neobično“, rekao je Michael. „Što je to zapravo?“
Howl se posprdno nasmijao. „Odluči o čemu je tu riječ. Sam napiši drugu kiticu!
O, tako mi svega!“ rekao je i potrčao na kat. „Pokazat ću vam“, viknuo je u trku.
„Mislim da smo sinoć uzalud trčali po močvarama“, rekla je Sophie. Michael joj
je natmureno kimnuo. Sophie je vidjela da se osjeća blesavo. „Ja sam bila kriva“,
rekla je. „Ja sam otvorila vrata.“
„Što je bilo vani?“ upitao ju je Michael vrlo znatiželjno.
Ali tada se Howl strčao u prizemlje. „Izgleda da ipak nemam tu knjigu“, rekao je.
Sad je već bio ljut. „Michael, čujem li ja to da ste išli van u lov na padalicu?“
„Da, ali sva se prepala, pa je skočila u jezerce i utopila se“, rekao je Michael.
„Hvala nebesima na tome!“ rekao je Howl.
„Bilo je jako tužno“, rekla je Sophie.
„Tužno, je li?“ rekao je Howl, ljući nego ikad. „Ti si se toga sjetila, je li? Nego
što! Već te vidim gdje skakućeš po močvarama i potičeš ga! Da znaš, u životu nije

86
učinio veću glupost. Gorko bi zažalio da je kojim slučajem uspio uloviti tu zvijezdu!
A ti—“
Calcifer je sneno zatitrao uz dimnjak. „Zašto ih toliko gnjaviš?“ oštro ga je upitao.
„Pa i sam si ulovio jednu, zar ne?“
„Jesam, i da znaš da—!“ zaustio je Howl i pikulastim očima prodorno pogledao
Calcifera. Ali suzdržao se i umjesto toga okomio na Michaela. „Michael, obećaj mi
da više nikad nijednu nećeš pokušati uloviti.“
„Obećajem“, rekao je drage volje Michael. „Što je taj zapis, ako nije čarolija?“
Howl je pogledao sivi papir u svojoj ruci. „Ime mu je ‘Pjesma’ - a to i jest, valjda.
Ali ovdje nije cijela, a ne sjećam se ostatka.“ Ustao je i razmislio, kao da se sjetio
nečeg novog i očito vrlo zabrinjavajućeg. „Mislim da je iduća kitica bitna“, rekao je.
„Bolje da je odnesem i vidim—“ Prišao je vratima i okrenuo kvaku crnom mrljom
naniže. Onda je zastao. Pogledao je opet Michaela i Sophie, koji su, jasno, zajedno
zurili u kvaku. „U redu“, rekao je. „Znam da će se Sophie već nekako promigoljiti
ako je ne povedem, a to ne bi bilo pošteno prema Michaelu. Pođite sa mnom oboje,
pa da vas barem cijelo vrijeme mogu držati na oku.“
Otvorio je vrata u ništavilo i izašao u njega. Michael je pao sa stolca od žurbe da
mu se pridruži. Sophie je pobacala zavežljaje tamo-amo pred ognjište i sama
poskočivši. „Ne daj da koja iskra padne na njih!“ rekla je žurno Calciferu.
„Ako mi obećaš reći što je tamo“, rekao je Calcifer. „Dobila si onaj naputak,
usput.“
„Jesam li?“ rekla je Sophie. Previše se žurila da još i za to mari.

87
 Jedanaesto poglavlje

U kojem Howl odlazi u neobičnu zemlju ne bi li našao čaroliju

N ištavilo je, ipak, bilo tek palac duboko. Iza njega, u sivoj, kišnoj večeri,
betonski je put vodio do vrtnih vratašca. Howl i Michael čekali su je pred
njima. Iza njih je pak ležala ravna, očito tvrda cesta s kućama uz obje strane. Sophie
se osvrnula i pogledala odakle je to izašla, već drhtureći od kišice, te otkrila da
dvorac sad izgleda kao kuća od žute cigle s krupnim prozorima. Kao i sve ostale
kuće, bila je četvrtasta i nova, s ulaznim vratima od valovita stakla. Nikoga nije bilo
vani, između kuća. To je možda bilo zbog kiše, ali Sophie je imala dojam da je to
zapravo stoga što se, iako ima toliko kuća, ipak nalaze negdje na kraju grada.
„Strpljivo čekamo da ti dojadi njuškanje“, doviknuo joj je Howl. Sivo-purpurna
oprava bila mu je puna kapi kišice. Mahao je svežnjem čudnih ključeva, mahom
plosnatih i žutih, koji su nekako odgovarali kućama. Kad je Sophie došla putom,
rekao je: „Trebali bismo nositi odjeću koja ovdje pristaje.“ Uresi su mu se zamutili,
kao da su kapi na njemu odjednom isparile u maglu. Kad se magla razišla, odijelo je
i dalje bilo sivo-purpurno, ali posve drugačijeg oblika. Rukavi mu više nisu lamatali,
a cijeli je kroj odjeće bio komotniji. Izgledalo je iznošeno i otrcano.
Michaelov kaputić pretvorio se u podstavljeni odjevni predmet dug do pojasa.

88
Podigao je nogu, obuvenu u platnenu cipelu, i zagledao se u uske plave tuljce koji su
mu obavijali noge. „Jedva da mogu savinuti koljeno“, rekao je.
„Naviknut ćeš se“, rekao je Howl. „Idemo, Sophie.“
Na Sophieno iznenađenje, Howl ih je poveo natrag uz vrtni put prema žutoj kući.
Na leđima komotnog kaputića pisale su mu, opazila je, zagonetne riječi: VELŠKI
RAGBI. Michael je pošao za Howlom, hodajući kratkim kasom zbog tih nogavica.
Sophie se pogledala i opazila da su joj iznad čvornatih cipela noge sad dvostruko
više otkrivene. Inače, na njoj se nije nešto naročito promijenilo.
Howl je otključao vrata od valovita stakla jednim ključem. Do njih je na lancima
visjela drvena tabla. Rivendell, pročitala je Sophie, a onda ju je Howl gurnuo u
uredno, blistavo predvorje. U kući je očito bilo ljudi. Glasni su se glasovi čuli iza
najbližih vrata. Kad ih je Howl otvorio, Sophie je shvatila da glasovi dopiru iz
čarobnih šarenih slika što se miču na prednjoj strani velike, četvrtaste kutije.
„Howell!“ viknula je žena koja je ondje sjedila i plela.
Spustila je pletivo, pomalo srdita, ali dok je ustajala, jedna je djevojčica, koja je
dotad vrlo ozbiljno gledala čarobne slike podbočivši bradu rukama, skočila i bacila
se na Howla. „Ujko Howell!“ vrisnula je, skočila na Howla i obujmila ga nogama.
„Mari!“ oduševio se Howl zauzvrat. „Kako si mi, srećice? Znači, bila si dobra?“
On i djevojčica zapričali su se na nekom stranom jeziku, brzo i glasno. Sophie je
vidjela da su vrlo privrženi. Upitala se koji je to jezik. Zvučao je kao Calciferova
luckasta pjesmica o protvanjima, ali bilo je teško procijeniti. Između naleta stranog
brbljanja, Howl je uspio izustiti, kao da je trbuhozborac: „Ovo su moja nećakinja
Mari i moja sestra Megan Parry. Megan, ovo su Michael Fisher i Sophie - eh—“
„Hatter“, rekla je Sophie.
Megan se rukovala s oboma suzdržano i neprijazno. Bila je starija od Howla, ali
vrlo slična njemu, s istim dugim, uglatim licem, ali oči su joj bile plave i pune
strepnje, a kosa joj je bila dosta tamna. „Dosta više, Mari!“ rekla je glasom koji je
presjekao nerazumljivo brbljanje. „Howell, hoćeš li se zadržati?“
„Samo sam načas svratio“, rekao je Howl i spustio Mari na pod.
„Gareth još nije stigao“, rekla je Megan značajnim tonom.
„Baš šteta! Ne možemo ostati“, rekao je Howl, smješkajući se toplo i neiskreno.
„Samo sam te htio upoznati sa svojim prijateljima. I pitao bih te nešto što će ti
možda zvučati čudno. Da nije Neil slučajno ovih dana izgubio list papira sa zadaćom
iz engleskoga?“

89
 „Ma odakle ti samo to!“ uzviknula je Megan. „Posvuda ga je tražio prošli
četvrtak! Dobio je novu učiteljicu iz engleskoga, znaš, vrlo strogu, koja se ne brine
samo oko pravopisa. Utjerala im je strah u kosti oko donošenja zadaća na vrijeme.
Nije to naodmet Neilu, đavlu jednom lijenom! I tako ti on u četvrtak prevrne cijelu
kuću od poda do stropa i nađe jedino nekakav čudni starinski zapis—“
„Ah“, rekao je Howl. „Što je učinio s tim zapisom?“
„Rekla sam mu da ga preda toj svojoj gospođici Angorian“, rekla je Megan. „Da
joj bar jedanput pokaže da si je dao truda.“
„I, je li joj ga dao?“ upitao ju je Howl.
„Pojma nemam. Bolje pitaj Neila. Gore je, u prednjoj spavaćoj sobi, s onim
svojim aparatom“, rekla je Megan. „Ali ništa suvislo nećeš čuti od njega.“
„Idemo“, rekao je Howl Michaelu i Sophie, koji su zijali po blistavoj sobi u
smeđim i narančastim tonovima. Primio je Mari za ruku i poveo ih skupa na stubište.
Čak je i ono bilo presvučeno tepihom, ružičastim i zelenim. Tako povorka s Howlom
na čelu nije dala gotovo ni zvuka od sebe dok se pela na kat ružičasto-zelenim
hodnikom i ulazila u sobu s plavim i žutim tepihom. Ali Sophie nije vjerovala da bi
dva dječaka zgurena iznad raznih čarobnih kutija na velikom stolu kraj prozora
podigla pogled sve i da je ušla vojna limena glazba. Na glavnoj je čarobnoj kutiji bila
staklena ploha kao i na onoj u prizemlju, ali ova je prikazivala više zapisa i nacrta
nego slika. Sve su kutije rasle na dugim, mekim bijelim stapkama kojima je očito
korijen bio u zidu na jednoj strani prostorije.
„Neil!“ rekao je Howl.
„Ne prekidaj“, rekao je jedan dječak. „Izgubit će život.“
S obzirom da se ipak radilo o životu i smrti, Sophie i Michael ustuknuli su prema
vratima. Ali Howl je, ne hajući nimalo za to što će ubiti nećaka, otišao do zida i
iščupao stapke u korijenu. Slika na kutiji nestala je. Oba dječaka kazala su riječi
koje, po Sophienu mišljenju, čak ni Martha nije znala. Drugi se dječak okrenuo na
peti i viknuo: „Mari! Sad ćeš vidjeti svoga vraga!“
„Ovaj put nisam ja kriva. Eto ti ga na!“ uzvratila mu je Mari istom mjerom.
Neil se okrenuo još malo i kivno zagledao u Howla. „Kako je, Neil?“ rekao mu je
Howl srdačno.
„Tko ti je taj?“ upitao ga je drugi dječak.
„Moj ujak probisvijet“, rekao je Neil. Ljutito je pogledao Howla. Bio je taman, s
debelim obrvama, pa je dojmljivo sijevao očima, „Što bi ti? Vrati taj utikač tamo

90
gdje je bio.“
„Eto ti domaćeg gostoprimstva!“ rekao je Howl. „Vratit ću ga kada ti postavim
jedno pitanje, a ti mi na njega dadeš odgovor.“
Neil je uzdahnuo. „Ujko Howell, usred sam videoigrice.“
„Neke nove?“
Na licima obaju dječaka pojavio se nesretan izraz. „Ne, iste one koju sam dobio za
Božić“, rekao je Neil. „Bar bi ti trebao znati da mi roditelji stalno pričaju o bacanju
vremena i novca na beskorisne tričarije. Ne žele mi kupiti novu sve do mog
rođendana.“
„Onda je to lako“, rekao je Howl. „Neće ti smetati što si je prekinuo ako si je već
prije odigrao, a ja ću te podmititi nekom novom—“
„Zbilja?“ rekla su oba dječaka iskreno, a Neil je dodao: „Može li to biti jedna od
onih koje nitko drugi nema?“
„Može. Ali samo prvo ovo pogledaj i reci što je to“, rekao je Howl i pokazao
Neilu sjajni sivi papir.
Oba dječaka su ga pogledala. Neil je rekao: „Neka pjesma“, tonom kakvim bi
većina ljudi rekla: „Neki crknuti štakor.“
„To je ona koju nam je gospođica Angorian prošli tjedan dala za zadaću“, rekao je
drugi dječak. „Sjećam se da je pisalo ‘sirena’ i ‘bura’. Radi se o obalnoj straži.“
Sophie i Michael su zatreptali čuvši tu novu teoriju, pitajući se kako samo to
njima nije sinulo, a Neil je uzviknuo: „Hej! Pa to je ona zadaća koju sam još onda
izgubio. Gdje si je našao? Je li onaj čudni zapis koji sam našao tvoj? Gospođica
Angorian rekla je da je zanimljiv - na sreću po mene - i ponijela ga doma.“
„Hvala“, rekao je Howl. „Gdje ona stanuje?“
„U onom stanu iznad čajane gospođe Phillips. Na cesti za Cardiff“, rekao je Neil.
„Kad ćeš mi dati novi program?“
„Kad se sjetiš kako ide ostatak pjesme“, rekao je Howl.
„To nije pošteno!“ rekao je Neil. „Ne mogu se sjetiti ni ovog dijela koji si mi sad
pokazao. Samo se poigravaš mojim osjećajima—!“ Ušutio je kad se Howl glasno
nasmijao, prekopao povelikom džepu i pružio mu plosnati paketić. „Hvala!“ rekao je
Neil oduševljeno, pa se bez suvišnih riječi opet posvetio svojim čarobnim kutijama.
Howl je utaknuo snop korijenja natrag u zid, iscerio se i mahnuo Sophie i Michaelu
da izađu iz sobe. Oba dječaka hitro su počela poduzimati zagonetne radnje, u koje se

91
Mari nekako uspjela ugurati, promatrajući ih s palcem u ustima.
Howl je požurio prema ružičasto-zelenom stubištu, ali Michael i Sophie zajedno
su se zadržali kraj vrata sobe, pitajući se što se to upravo zbilo. Unutra je Neil naglas
čitao. „Nalazite se u začaranom dvorcu s četirima izlazima. Svaki vodi u drugu
dimenziju. U prvoj dimenziji dvorac stalno putuje i svakog bi trenutka mogao naići
na nekakvu opasnost...“
Dok je šepala prema stubištu, Sophie se upitala zašto joj to zvuči poznato. Zatekla
je Michaela kako stoji na pola puta, sav smeten. Howl se u dnu stuba svađao sa
sestrom.
„Kako to misliš da si prodala sve moje knjige?“ čula je kako Howl govori. „Jedna
od njih izrazito mi je potrebna. Nisu bile tvoje da ih smiješ prodati.“
„Ne upadaj mi stalno u riječ!“ odgovorila mu je Megan ispod glasa, bijesna.
„Slušaj me više! Rekla sam ti već da nisam skladište za tvoje stvari. Ti si sramota za
mene i Garetha, kad se tako smucaš u toj odjeći, umjesto da si kupiš pristojno odijelo
i bar jedanput u životu izgledaš uljuđeno, a ne da se družiš s bitangama i protuhama,
i još mi ih u kuću dovodiš! Što bi ti da se ja spustim na tvoju razinu? Sve si te silne
škole završio, a nisi ni pošten posao našao, samo gubiš dane, izgubio si tolike godine
na studiju, iznevjerio si tolike žrtve koje su drugi podnijeli za tebe, potratio si tolike
novce...“
Megan je bila ravna gospođi Fairfax. Jezik joj je pleo i pleo. Sophie je počinjala
shvaćati odakle Howlu navika izbjegavanja. Uz Megan čovjek je imao potrebu
potiho umaknuti kroz najbliža vrata. Nažalost, Howl je bio pritiješnjen uz stube, pri
čemu je još zapriječio put Sophie i Michaelu.
"... ni jedan jedini dan u životu nisi zasukao rukave, nikad nisi našao posao na koji
bih mogla biti ponosna, sramotiš i mene i Garetha, a onda još dolaziš ovamo da
bezočno razmaziš Mari“, mljela je Megan nemilice.
Sophie je odgurnula Michaela i pošla niz stube, držeći se što je otmjenije mogla.
„Dođi, Howl“, rekla je uzvišenim tonom. „Zaista moramo poći. Dok tu stojimo,
novcu otkucava vrijeme, a sluge ti vjerojatno prodaju zlatni pribor. Baš mi je drago
što smo se upoznale,“ rekla je sestri Megan u podnožju stuba, „ali sad se žurimo.
Howl je jako zauzet čovjek.“
Megan je progutala sitnu knedlu i zabuljila se u Sophie. Sophie joj je velikaški
kimnula i gurnula Howla prema ulaznim vratima od valovita stakla. Michael je bio
jarko rumen u licu. Sophie je to opazila kad se Howl okrenuo da upita Megan: „Je li
moj stari auto još u šupi, ili si i njega prodala?“

92
 „Kod tebe su jedini ključevi“, prgavo mu je odvratila Megan.
To su im bile jedine riječi pozdrava. Ulazna vrata zalupila su se, a Howl ih je
poveo do četvrtaste bijele zgrade na kraju ravne crne ceste. Howl ništa nije rekao o
Megan. Kazao je tek, dok je otključavao široka vrata na toj zgradi: „Valjda bi jedna
stroga učiteljica engleskoga morala imati primjerak te knjige.“
Sophie se nadala da će brzo zaboraviti ono što je uslijedilo, Vozili su se kočijom
bez konja koja je išla strahovito brzo, smrdeći i ričući i drmajući se dok je jezdila
najstrmijim cestama koje je Sophie u životu vidjela - tako strmim da se upitala kako
to da se kuće uz njih nisu već strmoglavile na dno obronka. Zažmirila je, primila se
za podrapanu sjedalicu i samo se nadala da će ovo brzo proći.
Na sreću, tako je i bilo. Stigli su na vodoravniju cestu s natisnutim kućama s obje
strane i stali uz široki izlog zastrt bijelom zavjesom, s natpisom: ČAJANA NE
RADI. Ali, usprkos toj prijetećoj obavijesti, kad je Howl pritisnuo gumbić na uskim
vratima pokraj izloga, gospođica Angorian otvorila im je vrata.
Svi su blenuli u nju. Za jednu strogu nastavnicu gospođica Angorian bila je
zapanjujuće mlada, vitka i naočita. Modrocrna kosa bujno joj je padala oko
maslinastosmeđeg, srcolikog lica s krupnim crnim očima. Strog je na njoj bio tek
izravan i bistar pogled tih pregolemih očiju, koje kao da su ih smjesta mogle
prozrijeti.
„Nije mi teško pretpostaviti da ste vi Howell Jenkins“, rekla je Howlu gospođica
Angorian. Imala je dubok, pjevan glas, a ipak dosta posprdan i samouvjeren.
Howl se na trenutak lecnuo. Zatim mu se uključio osmijeh. A to, pomislila je
Sophie, znači oproštaj od ugodnih sanja o Lettie i gospođi Fairfax. Jer gospođica
Angorian bila je upravo onakva dama u kakvu bi se čovjek poput Howla mogao
zaljubiti na licu mjesta. I ne samo Howl. I Michael je očarano gledao u nju. A iako su
sve kuće u okolici izgledale napušteno, Sophie nije sumnjala da su pune ljudi koji
itekako dobro znaju i Howla i gospođicu Angorian i sada sa zanimanjem gledaju što
će se zbiti. Osjećala je nevidljive poglede. Tako je to i u Market Chippingu.
„A vi ste zacijelo gospođica Angorian“, rekao je Howl. „Oprostite na smetnji, ali
prošli tjedan sam glupom greškom sa sobom ponio nećakovu domaću zadaću iz
engleskog, umjesto prilično važnog lista papira koji sam imao kod sebe. Koliko
shvaćam, Neil vam ga je dao kao dokaz da ne izbjegava učenje.“
„Tako je“, rekla je gospođica Angorian. „Uđite, onda, da ga uzmete.“
Sophie je bila sigurna da su se nevidljive oči u svim kućama zabuljile, a nevidljivi
vratovi izvinuli, kad su se Howl, Michael i ona progurali kroz vrata gospođice

93
Angorian i popeli stubama u njezinu sićušnu, asketski namještenu dnevnu sobu.
Gospođica Angorian uviđavno je rekla Sophie: „Biste li sjeli?“
Sophie se još tresla od one kočije bez konja. Drage volje je sjela na jedan od dva
naslonjača u prostoriji. Nije bio baš udoban. Soba gospođice Angorian nije bila
namještena za opuštanje, već za učenje. Iako su joj mnoge stvari tu bile čudne,
Sophie je prepoznavala zidove pune knjiga, hrpe papira na stolu i mape složene na
podu. Sjela je i gledala kako Michael krotko zuri, a Howl pušta šarm u pogon.
„Kako to da znate tko sam?“ upitao ju je Howl zavodnički.
„Znate i sami da se oko vas pletu mnoge glasine u mjestu“, rekla je gospođica
Angorian dok je predano pretraživala papire na stolu.
„A što su vam ti koji pletu glasine rekli o meni?“ upitao ju je Howl. Ležerno se
naslonio na rub stola i nastojao uloviti pogled gospođice Angorian.
„Da posve nepredvidivo nestajete i onda opet izlazite na vidjelo, kao prvo“, rekla
je gospođica Angorian.
„A što je drugo?“ Howl je slijedio pokrete gospođice Angorian s takvim izrazom
lica da je Sophie znala kako je još jedina prilika koju Lettie ima mogućnost da se
gospođica Angorian istog trenutka također zaljubi u Howla.
Ali gospođica Angorian nije bila takva. Rekla je: „Štošta, a malo što vama na
čast“, natjerala je Michaela da se zarumeni kad je njega, a zatim i Sophie pogledala
tako da im dade do znanja da oni te stvari ne bi trebali čuti. Ispružila je papir s
požutjelim rubovima prema Howlu. „Evo ga“, oštro je rekla. „Znate li što je to?“
„Pa naravno“, rekao je Howl.
„Onda mi kažite, molim vas“, rekla je gospođica Angorian.
Howl je uzeo papir. Došlo je do kraćeg koškanja kad je htio zajedno s njim uzeti i
ruku gospođice Angorian. Ona je odnijela pobjedu u koškanju i stavila ruke iza leđa.
Howl se milo nasmiješio i pružio papir Michaelu. „Ti joj kaži“, rekao mu je.
Michaelovo se rumeno lice ozarilo čim je ugledao list papira. „Pa to je čarolija! O,
pa znam kako se ova izvodi - služi za povećavanje, zar ne?“
„To sam i mislila“, rekla je gospođica Angorian prilično optužujućim tonom. „Baš
me zanima što ste radili s nečim takvim.“
„Gospođice Angorian,“ rekao je Howl, „ako ste čuli štošta o meni, zacijelo znate
da sam napisao doktorat o činima i čarolijama. Pa vi kao da me sumnjičite da se
bavim crnom magijom! Budite sigurni, u životu nisam izveo nikakvu čaroliju.“

94
Sophie se nije uspjela obuzdati da blago ne frkne na tako bezočnu laž. „Duše mi,“
dodao je Howl, usput uputivši Sophie namrgođen pogled, „ta mi čarolija služi
isključivo u znanstvene svrhe. Vrlo je stara i rijetka. Zato sam htio doći do nje.“
„Pa, došli ste do nje“, odsječno je rekla gospođica Angorian. „Prije nego što
odete, biste li mi zauzvrat dali moj list sa zadaćom? Preslike su skupe, znate.“
Howl je drage volje izvadio sivi papir i zadržao joj ga tik izvan dohvata. „Dakle,
ta pjesma“, rekao je. „Ne da mi mira. Besmislica, naravno! - ali ne mogu se sjetiti
kako ide dalje. Napisao ju je Walter Raleigh, zar ne?“
Gospođica Angorian probola ga je pogledom. „Nipošto. Autor joj je John Donne i
itekako je poznata. Imam je u knjizi, ako želite da vam osvježim pamćenje.“
„Molim vas“, rekao je Howl, a Sophie je iz pogleda kojim je ispratio gospođicu
Angorian dok je išla do zida punog knjiga shvatila da u tome leži pravi razlog zbog
kojeg je Howl došao u ovu čudnu zemlju gdje mu živi rodbina.
Ali Howl nije prezao od ubijanja dviju muha jednim udarcem. „Gospođice
Angorian,“ molećivo je rekao, prateći joj obline dok se protezala da uzme knjigu,
„biste li pristali predvečer otići sa mnom na ugodnu večeru?“
Gospođica Angorian okrenula se s velikom knjigom u ruci, sa strožim izrazom
lica nego ikad. „Ne bih“, rekla je. „Gospodine Jenkins, ne znam što se točno čuli o
meni, ali zacijelo znate da se još uvijek smatram zaručnicom Bena Sullivana—“
„Nikad čuo“, rekao je Howl.
„Moj zaručnik“, rekla je gospođica Angorian, „koji je nestao prije nekoliko
godina. E sad, želite li da vam pročitam tu pjesmu?“
„Samo dajte“, rekao je Howl bez imalo kajanja. „Glas vam je tako milozvučan.“
„Onda ću početi s drugom kiticom“, rekla je gospođica Angorian, „jer prvu
ionako držite u ruci.“ Čitala je vrlo ugodno, ne samo pjevno, već i tako da druga
kitica ima ritam kao prva, što po Sophienu mišljenju uopće nije bio slučaj:
„Rođen li si vida skritog,
Putuj dalje od svog zora;
Dana deset tisućitog
Sijeda starost doći mora.
Kad se vratiš, daj si truda,
Ispričaj mi sva ta čuda,

95
 Reci prije
Gdje se krije
Ta što lijepa a zla nije.
Nađeš li je—“
Howl je strahovito problijedio. Sophie je opazila da su mu grašci znoja izbili na
licu. „Hvala“, rekao je. „Bilo bi dosta. Ne morate se truditi oko ostatka. Čak je i
lijepa žena u zadnjem stihu zla, je li? Sad se sjećam. Baš sam blesav. John Donne, pa
jasno.“ Gospođica Angorian spustila je knjigu i zagledala se u njega. Neprirodno se
osmjehnuo. „Morali bismo poći. Sigurno se nećete predomisliti oko večere?“
„Neću“, rekla je gospođica Angorian. „Je li vam dobro, gospodine Jenkins?“
„Pucam od zdravlja“, rekao je Howl i potjerao Michaela i Sophie van, do one
grozne kočije bez konja. Nevidljivi promatrači u kućama zacijelo su pomislili da ih
gospođica Angorian to sad naganja sabljom, sudeći po brzini kojom ih je Howl
potrpao u vozilo i odvezao ga odande.
„Što je bilo?“ upitao je Michael dok je kočija ponovno urlala i škripala uzbrdo, a
Sophie se grčevito držala za rasparanu sjedalicu da preživi. Howl ga je prečuo. Stoga
je Michael pričekao da Howl zaključa vozilo u šupu, pa ga je upitao opet.
„Ma ništa“, rekao je Howl živahno, vodeći ih natrag u žutu kuću imenom
Rivendell. „Vještica Pustošnica sustigla me kletvom, to je sve. To se prije ili kasnije
moralo dogoditi.“ Nešto je računao ili zbrajao u glavi dok je otvarao vrtna vratašca.
„Deset tisućiti“, čula je Sophie kako mrmlja. „To bi bio otprilike prvi dan ljeta.“
„Što bi bio otprilike prvi dan ljeta?“
„Deset tisućiti dan moga života“, rekao je Howl. „A to je, gospođo Njuškalo,“
rekao je ulazeći u vrt Rivendella, „dan kad ću se morati vratiti Vještici Pustošnici.“
Sophie i Michael zastali su na putiću i zagledali se u Howlova leđa, zagonetno
obilježena natpisom VELŠKI RAGBI. „Budem li se klonio sirena,“ čuli su ga kako
mrmlja, „i čuvao se svakog dodira s mandragorom—“
Michael mu je doviknuo: „Moramo li natrag u tu kuću?“ a Sophie je pridodala:
„Što će ti Vještica onda učiniti?“
„Grozim se od pomisli“, rekao je Howl. „Ne moraš natrag unutra, Michael.“
Otvorio je vrata od valovita stakla. Iza njih je bila poznata sobica u dvorcu. Sneni
Calciferov plamen davao je zidovima blagu modrozelenu nijansu u polumraku. Howl
je zabacio duge rukave i nahranio Calcifera cjepanicom.

96
„Sustigla me, modroliki moj“, rekao mu je.
„Znam“, rekao je Calcifer. „Osjetio sam kad se primilo.“

97
 Dvanaesto poglavlje

U kojem Sophie postaje Howlova stara majka

S ophie nije vidjela naročitog smisla u ocrnjivanju Howlova imena pred Kraljem
sad kad ga je Vještica sustigla. Ali Howl je rekao da je to sad važnije nego ikad.
„Morat ću dati sve od sebe samo da pobjegnem Vještici“, rekao je. „Ne mogu
dopustiti da mi Kralj također bude za petama.“
Tako je sutradan Sophie obukla novu odjeću, u kojoj se osjećala lijepo, premda
malo ukočeno, te sjela i pričekala da se Michael spremi i da Howl bude gotov u
kupaonici. Dok je čekala, pričala je Calciferu o čudnovatoj zemlji gdje živi Howlova
rodbina. Tako barem nije mislila na Kralja.
Calcifer je bio vrlo radoznao. „Znao sam da je rodom iz stranog kraja“, rekao je.
„Ali ovo mi prije zvuči kao drugi svijet. Vještica se dobro sjetila odande poslati
kletvu. Baš je to bistro izvela. Takvoj se magiji divim, kad se uzme nešto što otprije
postoji i pretvori u kletvu. Nešto slično palo mi je na pamet dok ste je ti i Michael
neki dan čitali. Blesavi Howl rekao joj je previše toga o sebi.“
Sophie se zagledala u Calciferovo usko, modro lice. Nije se iznenadila otkrivši da
se Calcifer divi kletvi, kao što se nije iznenadila kad je rekao da je Howl blesav.
Stalno je vrijeđao Howla. Ali nikad joj nije bilo sasvim jasno mrzi li to Calcifer
stvarno Howla. Calcifer je ionako izgledao tako zlobno da je to bilo teško reći.

98
 Calcifer je narančastim očima pogledao u Sophie. „I ja se bojim“, rekao je. „Trpjet
ću muke s Howlom ako ga Vještica pronađe. Ne uspiješ li raskinuti ugovor prije
toga, neću ti uopće moći pomoći.“
Prije nego što mu je Sophie stigla postaviti novo pitanje, Howl je kročio iz
kupaonice u najboljem paradnom izdanju i ispunio sobicu mirisom ruža. Glasno je
pozvao Michaela, koji je strčao s kata u novom odijelu od plavog baršuna. Sophie je
ustala i uzela svoj pouzdani štap. Bilo je vrijeme da se krene.
„Izgledaš čudesno bogata i dostojanstvena!“ rekao joj je Michael.
„Služi mi na čast,“ rekao je Howl, „ako ne računamo taj grozni stari štap.“
„Ima ljudi“, rekla je Sophie, „koji su do srži samodopadni. Štap ide sa mnom.
Treba mi za moralnu podršku.“
Howl je zakolutao očima, ali nije ušao u raspravu.
Ovako dostojanstveni izašli su na ulice Kingsburyja. Sophie se, jasno, osvrnula da
vidi kako dvorac ovdje izgleda. Ugledala je velike dveri s lukovima sred kojih stoje
crna vratašca. Ostatak dvorca bio je prazan ožbukani zid između kamenih kuća s
isklesanim ukrasima.
„Kad te već zanima,“ rekao je Howl, „to je tek staja koja se ne koristi. Ovuda.“
Pošli su ulicama, izgledajući u najmanju ruku pristalo poput najotmjenijih
prolaznika. Vani nije bilo mnogo ljudi. Kingsbury je bio daleko na jugu, gdje je dan
bio nesnosno vruć. Kolnik je treperio. Sophie je otkrila još jednu manu starosti:
vrućina se teško podnosi. Kićene građevine lelujale su joj pred očima. To ju je
ljutilo, jer je htjela razgledati grad, ali uspjela je samo mutno opaziti zlatne kupole i
visoke kuće.
„Usput,“ rekao je Howl, „gospođa Pentstemmon zvat će te gospođom Pendragon.
Pendragon je prezime kojim se ovdje služim,“
„Da mi je znati zbog čega“, rekla je Sophie.
„Za svaki slučaj“, rekao je Howl. „A Pendragon je daleko ljepše prezime nego
Jenkins.“
„Ja se sasvim dobro snalazim s običnim imenom“, rekla je Sophie kad su skrenuli
u blaženo usku i sjenovitu ulicu.
„Ne možemo svi nositi ime ludog klobučara“, rekao je Howl.
Kuća gospođe Pentstemmon bila je skladna i visoka, smještena na kraju te uske
ulice. S obiju strana lijepog ulaza stajala su stabla naranača u vjedrima. Otvorio im je

99
postariji lakaj u crnom baršunu i odveo ih u prekrasno svježu dvoranu s crnim i
bijelim mramornim pločama, gdje je Michael potajice pokušao obrisati znoj s lica.
Howl, kome kao da nikad nije bilo vruće, odnosio se prema lakaju kao prema starom
prijatelju i zbijao šale s njim.
Lakaj ih je predao pažu u crvenom baršunu. Dok ih je dječak svečano vodio
uglačanim stubištem na kat, Sophie je počela shvaćati zbog čega je ovo dobra vježba
za izlazak pred Kralja. Činilo joj se da je već u palači. Kad ih je dječak uveo u
sjenoviti salon, bila je sigurna da ni palača ne bi mogla biti tako uglađena. U
prostoriji je sve bilo plavo, zlatno i bijelo, majušno i istančano. Gospođa
Pentstemmon bila je ipak najistančanija. Bila je visoka i vitka, a sjedila je posve
uspravno u plavo-zlatnoj, kićenoj stolici i ukočeno se rukom u rukavici od zlaćane
mreže podupirala o štap sa zlatnim vrhom. Nosila je svilu boje starog zlata, vrlo
uštogljena i staromodna kroja, s ukrasom na glavi boje starog zlata vrlo sličnim
kruni, privezanim velikom vrpcom boje starog zlata pod suhonjavim staračkim
licem. Bila je najistančanija i najstrašnija dama koju je Sophie u životu vidjela.
„Ah, dragi moj Howelle“, rekla je i ispružila ruku u zlaćanoj mrežici.
Howl se poklonio i poljubio mrežicu, kao što je očito i trebao. Izveo je to vrlo
skladno, ali straga baš nije izgledao otmjeno, jer je iza leđa drugom rukom mahnito
lamatao prema Michaelu. Nešto prekasno, Michael je shvatio da bi trebao stati uz
vrata pokraj paža. Užurbano se povukao onamo, itekako sretan da se može maknuti
što dalje od gospođe Pentstemmon.
„Gospođo Pentstemmon, izvolite upoznati moju staru majku“, rekao je Howl i
mahnuo prema Sophie. Budući da se Sophie osjećala posve isto kao i Michael, Howl
je i prema njoj morao malo mlatarati rukom.
„Očarana sam. Oduševljena“, rekla je gospođa Pentstemmon i ispružila zlaćanu
mrežicu prema Sophie. Sophie nije bila sigurna želi li gospođa Pentstemmon da joj i
ona poljubi ruku u mrežici, ali nije se mogla prisiliti da to pokuša. Radije je položila
vlastitu ruku na mrežicu. Ruka ispod nje na dodir je bila poput stare, hladne pandže.
Opipavši je, Sophie se iznenadila što je gospođa Pentstemmon još na životu.
„Ispričavam se što nisam ustala, gospođo Pendragon“, rekla je gospođa
Pentstemmon. „Nisam dobra zdravlja. Zbog toga sam bila primorana prestati
podučavati prije tri godine. Molim vas, sjednite, oboje.“
Nastojeći se ne tresti od živaca, Sophie je važno sjela u kićenu stolicu prekoputa
gospođe Pentstemmon, oslonivši se na svoj štap na, kako se nadala, podjednako
elegantan način.
Howl se skladno raskomotio na stolici do nje. Izgledao je kao da je sasvim u svom

100
elementu, na čemu mu je Sophie pozavidjela.
„Osamdeset šest mi je godina“, izjavila je gospođa Pentstemmon. „Koliko je
vama godina, draga moja gospođo Pendragon?“
„Devedeset“, rekla je Sophie prvi veliki broj koji joj je pao na pamet.
„Toliko?“ rekla je gospođa Pentstemmon uz mogući tračak plemenitaške zavisti.
„Kako ste samo sretni što se još uvijek tako okretno krećete.“
„O, da, ona je čudesno okretna“, složio se Howl. „Ponekad ju je teško zaustaviti.“
Gospođa Pentstemmon uputila mu je pogled iz kojeg je Sophie shvatila da je kao
učiteljica bila barem jednako stroga kao gospođica Angorian. „Razgovaram s tvojom
majkom“, rekla je. „Rekla bih da se ponosi tobom kao i ja. Mi smo dvije starice koje
su te zajedno oblikovale. Ti si, moglo bi si reći, naše zajedničko djelo.“
„Znači, nemate dojam da sam ja bar malo oblikovao sam sebe?“ upitao ju je
Howl. „Da sam dodao nekoliko osobnih pojedinosti?“
„Nekoliko, a te mi nisu posve po volji“, odvratila mu je gospođa Pentstemmon.
„Ali nisi došao da samo sjedimo i raspravljamo o tebi. Siđi u prizemlje i sjedni na
terasu, zajedno sa svojim pažem, a Hunch će vas poslužiti hladnim napitkom.
Hajde.“
Da se Sophie nije i sama tako plašila, možda bi se nasmijala izrazu Howlova lica.
Ovo očito uopće nije očekivao. Ali ustao je, jedva vidljivo slegnuo ramenima, blago
pogledom upozorio Sophie i potjerao Michaela da izađe prije njega. Gospođa
Pentstemmon vrlo je blago okrenula ukočeno tijelo prema njima i promotrila kako
odlaze. Zatim je kimnula pažu, koji je također šmugnuo iz prostorije. Nakon toga,
gospođa Pentstemmon opet se okrenula prema Sophie, a Sophie je obuzeo veći strah
nego ikad.
„Draži mi je crnokos“, izjavila je gospođa Pentstemmon. „Taj dečko postaje sve
gori.“
„Koji dečko? Michael?“ rekla je smeteno Sophie.
„Ma ne taj slugan“, rekla je gospođa Pentstemmon. „Ne izgleda mi dovoljno
bistar da bi me zanimao. Govorim o Howellu, gospođo Pendragon.“
„O“, rekla je Sophie, pitajući se zašto je gospođa Pentstemmon rekla tek da Howl
„postaje“ sve gori. Howl je svakako već odavno postao posve loš.
„Uzmite cijelu njegovu pojavu“, rekla je sveobuhvatno gospođa Pentstemmon,
„Pogledajte samo kakvu on to odjeću nosi.“

101
 „Doista, on uvijek jako pazi na svoj izgled“, složila se Sophie, upitavši se zašto se
služi tako blagim riječima.
„Oduvijek je pazio. I ja pazim na svoj izgled, u čemu ne vidim nikakve štete“,
rekla je gospođa Pentstemmon. „Ali kojim se povodom on šeće u začaranu odijelu?
To je zasljepljujuća čarolija privlačnosti, uperena na dame - vrlo dobro izvedena,
priznajem, a i jedva uočljiva čak i mom uvježbanom oku, jer je vjerojatno ušivena
zajedno s koncem - zbog čega će biti gotovo neodoljiv suprotnome spolu. To je znak
upuštanja u crnu magiju, što vas kao roditelja jamačno zabrinjava, gospođo
Pendragon.“
Sophie je s nelagodom razmislila o sivo-purpurnom odijelu. Pokrpala je šavove a
da ništa neobično nije zamijetila. Ali gospođa Pentstemmon bila je stručnjak za
magiju, a Sophie je bila stručnjak samo za odjeću.
Gospođa Pentstemmon položila je obje ruke u zlaćanoj mrežici na svoj štap,
prignula ukočeno tijelo i uvježbanim se i prodornim očima zagledala u Sophie.
Sophie se osjećala sve uzrujanije i nelagodnije.
„Život mi je gotovo na izmaku“, izjavila je gospođa Pentstemmon. „Već neko
vrijeme osjećam kako mi se smrt prikrada na prstima.“
„Ma, zacijelo nije baš tako“, rekla je Sophie, nastojeći zvučati suosjećajno. Bilo je
teško zvučati bilo kako dok gospođa Pentstemmon tako zuri u nju.
„Uvjeravam vas da jest tako“, rekla je gospođa Pentstemmon. „Zato sam vas tako
željela vidjeti, gospođo Pendragon. Howell mi je, znate, bio posljednji i daleko
najbolji učenik. Baš sam se kanila povući kad mi je došao iz strane zemlje. Držala
sam da sam obavila svoj posao nakon što sam izučila Benjamina Sullivana - koji
vam je vjerojatno poznatiji kao čarobnjak Suliman, pokoj mu duši! - i priskrbila mu
položaj Kraljevog čarobnjaka. Za divno čudo, on i Howell rodom su iz iste zemlje.
Zatim je došao Howell, a ja sam na prvi pogled vidjela da je dvostruko maštovitiji i
dvostruko sposobniji, i premda spremno priznajem da je imao karakternih mana,
znala sam da je na strani dobra. Dobra, gospođo Pendragon. Ali što je on sada?“
„Doista, što?“ rekla je Sophie.
„Nešto se s njim dogodilo“, rekla je gospođa Pentstemmon, zureći i dalje
prodorno u Sophie. „A ja sam čvrsto odlučila to popraviti prije svoje smrti.“
„Što mislite, što se dogodilo?“ Sophie ju je upitala s nelagodom.
„Valja mi to saznati od vas“, rekla je gospođa Pentstemmon. „Meni se čini da se s
njim dogodilo isto što i s Vješticom Pustošnicom. Kažu da nekoć nije bila opaka -
iako to znam samo po čuvenju, jer je starija i od vas i od mene, a svoju mladost

102
održava crnom magijom. Howellov je dar istog reda veličine kao i njezin. Čini se
kao da se ti iznimno sposobni ne mogu oduprijeti nekom dodatnom, opasnom dašku
domišljatosti, što u njima stvara pogubnu manjkavost i započinje polagano upadanje
u zlo. Imate li, kojim slučajem, pojma što bi to moglo biti?“
Sophie se prisjetila Calciferova glasa kako govori: ‘Ugovor dugoročno ne koristi
nijednom od nas.’ Blago je zadrhtala, usprkos vrućini dana što je dopirala kroz
otvorene prozore sjenovite, elegantne prostorije. „Da“, rekla je. „Sklopio je nekakav
ugovor sa svojim demonom vatre.“
Ruke gospođe Pentstemmon blago su se stresle na štapu. „To će biti to. Valja vam
raskinuti taj ugovor, gospođo Pendragon.“
„Bih ja, da znam kako“, rekla je Sophie.
„Zacijelo će vam majčinski osjećaji i snažan dar za magiju kazati kako“, rekla je
gospođa Pentstemmon. „Promatram ja vas, gospođo Pendragon, iako to možda niste
zamijetili—“
„O, zamijetila sam ja to, gospođo Pentstemmon“, rekla je Sophie.
„—i sviđa mi se vaš dar“, rekla je gospođa Pentstemmon. „Daje život stvarima,
kao tom štapu koji držite i s kojim ste očito razgovarali toliko da je postao ono što bi
laik nazvao čarobnim štapićem. Mislim da vam ne bi trebalo biti odviše teško
raskinuti taj ugovor.“
„Da, ali moram znati koji su mu uvjeti“, rekla je Sophie. „Je li vam to Howl rekao
da sam vještica? Jer, ako je tako—“
„Nije. Čemu takva skromnost? Pouzdajte se u moje iskustvo. Znam takve stvari“,
rekla je gospođa Pentstemmon. Zatim je, na Sophieno olakšanje, sklopila oči. Kao da
je netko ugasio snažan reflektor. „Ne znam, a ni ne želim znati, ništa o takvim
ugovorima“, rekla je. Štap joj se opet zatresao, kao da je zadrhtala. Usta su joj se
stisnula u crtu, dajući joj izraz kao da je neočekivano zagrizla ljutu papričicu. „Ali
sad mi je jasno“, rekla je, „što se zbilo s Vješticom. Sklopila je ugovor s demonom
vatre, a on ju je tijekom godina obuzeo. Ali demoni se mogu navesti na sklapanje
ugovora ako im čovjek ponudi nešto vrijedno, nešto što samo ljudi imaju. To i
čovjeku i demonu produži život, a čovjek može svojim čarobnim moćima pridati
demonove.“ Gospođa Pentstemmon otvorila je oči. „Teško mi je išta više reći vam o
tome,“ rekla je, „osim što vas mogu posavjetovati da pronađete što taj demon ima.
Sad se moram oprostiti s vama. Trebam malo otpočinuti.“
I kao čarolijom, što je vjerojatno i bio slučaj, vrata su se otvorila i ušao je paž da
izvede Sophie. Sophie je bila iznimno sretna što odlazi. Već se gotovo grčila od

103
nelagode. Dok su se vrata zatvarala, osvrnula se, pogledala ukočenu, uspravnu
priliku gospođe Pentstemmon i upitala se bi li joj uz nju bilo tako mučno da je zaista,
istinski Howlova stara majka. Sophie je imala dojam da bi. „Skidam kapu Howlu što
ju je trpio kao učiteljicu više od jednog dana!“ promrmljala je.
‘Madam?“ upitao ju je paž, pomislivši da se Sophie njemu obratila.
„Velim, idi polako niza stube da mogu držati korak“, rekla mu je Sophie. Koljena
su joj klecala. „Kako samo ta mlađarija trčkara“, dodala je.
Paž ju je polako i obazrivo sproveo uglačanim stubištem. Na pola puta Sophie se
dostatno oporavila od osobnosti gospođe Pentstemmon da počne razmišljati o nekim
stvarima koje je od nje zapravo čula. Kazala je da je Sophie vještica. Začudo, Sophie
je to prihvatila bez imalo sustezanja. ‘To objašnjava popularnost izvjesnih šešira’,
pomislila je. Možda je objašnjavalo i razlog zbog kojeg se Vještica Pustošnica
naljutila na nju. Sophie se činilo da to oduvijek zna. Ali držala je da ne dolikuje imati
dara za magiju kad si najstarije od troje djece. Lettie je bila daleko razboritija za
takve stvari.
Zatim se sjetila sivo-purpurnog odijela i gotovo se srušila od ludila. Ta upravo je
ona utkala čaroliju u njega. Začula je sebe kako mu mrmlja. „Skrojeno za hvatanje
cura!“, tako mu je rekla. I, naravno, tako je i postupilo. Očaralo je Lettie onoga dana
u voćnjaku. Jučer je, malo preobličeno, zacijelo imalo skrovitog učinka i na
gospođicu Angorian.
‘Jao meni!’ pomislila je Sophie. ‘Eto, udvostručila sam broj srdaca koja će on
slomiti! Moram nekako skinuti to odijelo s njega!’
Howl ju je, u tom odijelu, čekao s Michaelom u svježoj dvorani s crnim i bijelim
pločama. Michael je zabrinuto munuo Howla laktom kad se Sophie polako za pažem
spustila stubištem do njih.
Howl je imao tužan izraz. „Izgledaš mi malo potreseno“, rekao je. „Mislim da bi
bilo bolje da preskočimo posjet Kralju. Otići ću sam i ocrniti si ime dok te budem
ispričavao zbog nedolaska. Mogu mu reći da si se razboljela od mojih opačina. A to
bi moglo biti i točno, sudeći prema tvom izgledu.“
Sophie svakako nije željela ići pred Kralja. Ali sjetila se onoga što je Calcifer
rekao. Naloži li Kralj Howlu da ode u Pustoš, a Vještica ga ondje ulovi, propast će i
Sophiena prilika da vrati svoju mladost.
Odmahnula je glavom. „Nakon gospođe Pentstemmon“, rekla je, „kralj Ingarije
izgledat će mi poput najobičnijeg pučanina.“

104
 Trinaesto poglavlje

U kojem Sophie ocrnjuje Howlovo ime

S ophie je opet spopala teška mučnina kad su stigli do palače.

Mnogobrojne su je zlaćane kupole ošamutile. Do glavnog se ulaza trebalo
popeti golemim stubištem na kojem su vojnici u purpurnoj stražarskoj uniformi
stajali na svakoj šestoj stubi. ‘Siroti momci vjerojatno samo što ne padaju u nesvijest
od žege’, pomislila je Sophie dok se uspuhano penjala pokraj njih, omamljena
suncem.
Na vrhu stubišta pružali su se lukovi, dvorane, hodnici, predvorja, jedna za
drugima. Sophie im više ni broja nije znala. Pod svakim ih je lukom prekrasno
odjevena osoba s bijelim rukavicama - usprkos vrućini nekako i dalje bijelim -
upitala kojim poslom stižu i zatim ih odvela do sljedeće osobe pod sljedećim lukom.
„Gospođa Pendragon u posjet Kralju!“ odjeknuo bi povik dvoranama.
Na otprilike pola puta Howla su uljudno odvojili i kazali mu da pričeka. Michael i
Sophie nastavili su prelaziti od osobe do osobe. Odveli su ih na kat, gdje su
prekrasne osobe nosile plavo umjesto crvenog i nastavile ih predavati sve dok nisu
stigli u predvorje obloženo pločama u stotinu različitih boja drveta. Ondje su je
razdvojili od Michaela, koji je također morao pričekati. Sophie, koja sad već uopće
nije bila sigurna ne sanja li ona to neki čudan san, bila je odvedena kroz golema

105
dvokrilna vrata, a onda je povik odjeknuo: „Vaše Veličanstvo, u posjet vam je došla
gospođa Pendragon.“
I ondje je sjedio Kralj, ne na prijestolju, već na prilično običnoj stolici s tek malo
pozlate, na sredini poveće prostorije, odjeven mnogo skromnije od osoba koje su ga
služile. Bio je prilično sam, poput obične osobe. Dobro, sjedio je kraljevski, s
jednom nogom naprijed, a i bio je privlačan na debeljuškast, pomalo neodređen
način, ali Sophie je izgledao dosta mlađahno i mrvicu preoholo za jednog kralja.
Smatrala je da bi s takvim licem trebao biti manje siguran u sebe.
Rekao je: „Pa, zbog čega me majka čarobnjaka Howla htjela posjetiti?“
A Sophie je odjednom smela činjenica da eto stoji i razgovara s Kraljem. Činilo
joj se, shvatila je smućeno, kao da su taj čovjek koji tu sjedi i golema, bitna stvar
koja predstavlja kraljevu vlast dva odvojena pojma koja sasvim slučajno sjede na
istom mjestu. I otkrila je da je do posljednje riječi zaboravila sve one podrobne,
istančane stvari koje joj je Howl rekao da kaže. Ali morala je nešto već kazati.
„Poslao me da vam kažem da neće potražiti vašeg brata“, rekla je. „Vaše
Veličanstvo.“
Zagledala se u Kralja. Kralj se zagledao u nju. Sve je pošlo po krivu.
„Jeste li sigurni?“ upitao ju je Kralj. „Stekao sam dojam u razgovoru s njim da je
čarobnjak posve voljan.“
U Sophienoj glavi jedino je još ostao razlog zbog kojeg je došla, potreba da ocrni
Howlovo ime, pa je rekla: „Slagao vam je. Nije vas htio razljutiti. On vam stalno
izmiče, ako razumijete što želim reći, Veličanstvo.“
„I nada se da će izbjeći pronalaženje moga brata Justina“, rekao je Kralj. „Tako
dakle. Biste li sjeli, jer vidim da niste mladi, i objasnili mi čarobnjakove razloge?"
Još se jedna priprosta stolica nalazila podalje od Kralja. Sophie je škriputavo sjela
na nju i oslonila ruke o štap poput gospođe Pentstemmon, nadajući se da će se od
toga osjetiti bolje. Ali u glavi joj je i dalje tek vrvjela uzrujana praznina treme.
Uspjela se dosjetiti jedino ovoga: „Samo bi kukavica poslala staru majku da moli za
njega. Već iz toga vam je jasno kakav je, Veličanstvo.“
„Potez je neobičan“, ozbiljno je rekao Kralj. „Ali rekao sam mu da će dobiti
pozamašnu naknadu ako pristane.“
„Ma, briga njega za novac“, rekla je Sophie. „Ali umire od straha zbog Vještice
Pustošnice, znate. Bacila je na njega kletvu koja ga je upravo sustigla.“
„Onda ima sjajan razlog za strah“, rekao je Kralj i blago se stresao. „Ali recite mi

106
još ponešto, molim vas lijepo, o čarobnjaku.“
‘Još ponešto o Howlu?’ Sophie je grozničavo razmislila. ‘Moram mu ocrniti ime!’
U glavi joj je vladala takva praznina da joj se načas čak učinilo kako Howl uopće
nema mana. Baš blesavo! „Pa, prevrtljiv je, nepažljiv, sebičan i histeričan“, rekla je.
„Stalno imam dojam da uopće ne haje što će biti s drugima dokle god je njemu dobro
- ali onda otkrijem da se prema nekome ponio strahovito velikodušno. Onda
pomislim da je velikodušan samo onda kad mu to odgovara - pa otkrijem da sirotinji
naplaćuje manje. Ne znam, Veličanstvo. Sav je zbrkan.“
„Ja sam stekao dojam“, rekao je Kralj, „da je Howl nedosljedan, lukav mangup,
brz na riječima i oštrouman. Biste li se složili?“
„Kako ste to samo dobro rekli!“ kazala je Sophie posve iskreno. „Ali propustili ste
dodati da je silno tašt i—“
Sumnjičavo je pogledala Kralja preko obilja sagova. Iznenadilo ju je što je tako
iznimno spreman pomoći joj da ocrni Howlovo ime.
Kralj se smješkao. Imao je onaj blago nesiguran smiješak koji je pristajao uz
njegovu pojavu, a ne uz kralja koji bi trebao biti. „Hvala, gospođo Pendragon“, rekao
je. „Vaša me rječitost riješila silne brige. Čarobnjak je tako spremno pristao poći u
potragu za mojim bratom da sam pomislio kako sam se ipak odlučio za pogrešnoga.
Uplašio sam se da je on osoba koja se ili pravi važna, ili će učiniti bilo što za novac.
Ali sad ste mi pokazali da je on upravo taj kojega tražim.“
„Ma, do bijesa!“ zavapila je Sophie. „Poslao me da vam kažem da nije!“
„A to ste i učinili.“ Kralj je pomaknuo stolicu za palac bliže Sophie. „Dopustite mi
da budem jednako otvoren“, rekao je. „Gospođo Pendragon, jako bih htio da mi se
brat vrati. Nije stvar samo u tome što mi je drag i što žalim zbog naše svađe. Nije čak
ni u tome što izvjesni ljudi šire glasine da sam ga se ja to zapravo riješio - jer će
svatko tko nas obojicu poznaje znati da je to čista besmislica. Ne, gospođo
Pendragon. Stvar je u tome što je moj brat Justin izvrstan general, a kako nam se i
Visoki Norland i Strangija spremaju objaviti rat, ne mogu izaći na kraj sa situacijom
bez njega. Vještica je priprijetila i meni, znate. Sad kad se svi izvještaji slažu u tome
da je Justin doista otišao u Pustoš, siguran sam da je Vještica htjela da ostanem bez
njega upravo u trenutku kad mi je najpotrebniji. Mislim da je uhvatila čarobnjaka
Sulimana samo da namami Justina. A iz toga proizlazi kako mi je potreban prilično
bistar čarobnjak, koji ni od čega ne preza, da mi ga vrati.“
„Howl će jednostavno uteći“, upozorila je Sophie Kralja.
„Neće“, rekao je Kralj. „Nemam takav dojam. Činjenica da mi vas je poslao

107
govori tome u prilog. Tako je postupio ne bi li mi pokazao kako je tolika kukavica da
ga nije briga što mislim o njemu, zar ne, gospođo Pendragon?“
Sophie je kimnula. Silno se htjela prisjetiti svih onih Howlovih istančanih opaski.
Kralju bi bile jasne, sve i ako ih ona sama ne bi shvaćala.
„Tako ne postupaju oholi“, rekao je Kralj. „Ali nitko ne bi tako postupio, izuzev u
krajnjoj nuždi, što mi daje do znanja kako će čarobnjak Howl učiniti ono što tražim
od njega ako mu jasno pokažem kako mu se i krajnji postupak izjalovio.“
„Mislim da možda - eh - iz svega ovoga iščitavate potankosti kojih zapravo nema,
Veličanstvo", rekla je Sophie.
„Ne bih rekao.“ Kralj se osmjehnuo. Blago neodređene crte lica postale su mu
posve čvrste. Bio je siguran da je u pravu. „Recite čarobnjaku Howlu, gospođo
Pendragon, da od danas ima naslov Kraljevog čarobnjaka i naš kraljevski nalog da
nađe kneza Justina, živog ili mrtvog, do kraja godine. Smijete otići.“
Ispružio je ruku prema Sophie, baš kao i gospođa Pentstemmon, ali malo manje
kraljevski. Sophie se uprla o štap i ustala, pitajući se treba li poljubiti tu ruku ili ne.
Ali kako je prije imala potrebu podići štap i opaliti njime Kralja po glavi, primila je
Kraljevu ruku i samo škriputavo klecnula. Učinilo joj se da baš tako i treba. Kralj joj
se prijazno osmjehnuo dok je šepala prema dvostrukim vratima.
„Ma, bestraga!“ progunđala je sebi u bradu. Ne samo da je Howl upravo ovo htio
izbjeći, već će sada i premjestiti dvorac tisuću milja dalje. Lettie, Martha i Michael
bit će posve nesretni, a sigurno će biti i bujica zelene sluzi. „Tako to bude kad si
najstarija“, promrmljala je otvarajući teška vrata. „Uvijek izvučeš deblji kraj!“
A sad je još nešto pošlo po krivu. U ljutnji i razočaranju Sophie je nekako uspjela
izaći na kriva dvostruka vrata. Ovo je predvorje bilo posve okruženo zrcalima. U
njima je vidjela svoju sitnu, zgurenu, šepavu priliku u krasnoj sivoj haljini, veliko
mnoštvo ljudi u plavim dvorskim odorama i druge ljude u odijelima krasnima poput
Howlova, ali ne i Michaela. On ju je, jasno, čekao u predvorju obloženom pločama u
stotinu različitih boja drveta.
„Ma, do bijesa!“ rekla je Sophie.
Jedan je dvorjanin pritrčao k njoj i naklonio se. „Madam Vračice! Izvolite!“
Bio je to onaj sitan momčić prilično podlivenih očiju. Sophie je blenula u njega.
„O, tako mi svega!“ rekla je. „Znači da je čarolija upalila!"
„Nego što“, rekao je sitni dvorjanin prilično žalosno. „Razoružao sam ga dok je
kihao, pa me sada tuži. Ali najvažnije je—“ na licu mu se razvukao sretan osmijeh -

108
„to što mi se moja draga Jane vratila! Dobro, dakle, kako vam mogu pomoći?
Smatram se odgovornim za vašu sreću.“
„Nisam sigurna da možda nije upravo suprotno“, rekla je Sophie. „Niste li vi
slučajno grof od Catteracka?“
„Vama na službi“, rekao je sitni dvorjanin i opet se naklonio.
‘Jane Farrier bar je dva pedlja viša od njega!’ pomislila je Sophie. ‘Za sve sam to
sigurno ja kriva.’ „Da, možete mi pomoći“, rekla je i objasnila da traži Michaela.
Grof od Catteracka zajamčio joj je da će sa zadovoljstvom pronaći Michaela i
dovesti joj ga u glavno predvorje. Osobno je odveo Sophie do poslužitelja u
rukavicama i predao je uz silne naklone i osmijehe. Sophie je zatim pripala drugom
poslužitelju, pa trećem, baš kao i prije, te je na koncu šepavo sišla niz stube na
kojima su vojnici držali stražu.
Michaela ondje nije bilo. Nije bilo ni Howla, ali Sophie nije naročito laknulo zbog
toga. Pomislila je da je baš mogla i pretpostaviti kako će sve ovako ispasti! Grof od
Catteracka očito je čovjek koji nikad ništa ne može izvesti kako valja, a takva je i
ona. Vjerojatno je imala sreće što je uopće pronašla izlaz. Sad je već bila tako
umorna i postiđena, i bilo joj je tako vruće, da je odlučila ne čekati Michaela. Htjela
je sjesti u naslonjač uz ognjište i ispričati Calciferu kako je sve zabrljala.
Šepavo je sišla velikim ulaznim stubištem. Šepavo je prošla velikom avenijom.
Odhramala je još jednom pokraj tornjeva i kula i pozlaćenih krovova koji su se
kovitlali u vrtoglavu izobilju. I shvatila je da stvari stoje gore nego što je mislila.
Izgubila se. Nije imala blagog pojma kako da pronađe prerušenu staju s ulazom u
dvorac. Nasumično je skrenula u još jednu divnu glavnu ulicu, ali ni nju nije
prepoznala.
Više se nije znala ni vratiti u palaču. Pokušala je pitati prolaznike. Većinom su bili
iznureni žegom kao i ona. „Čarobnjak Pendragon?“ govorili su. „Tko je to?“
Sophie je beznadno šepala dalje. Došlo joj je da odustane, sjedne na idući prag i
tako prenoći, kad je prošla raskrižjem s uličicom u kojoj je bila kuća gospođe
Pentstemmon. ‘Ah!’ pomislila je. ‘Mogla bih otići pitati lakaja. On i Howl bili su
tako srdačni da zacijelo zna gdje Howl stanuje.’ I tako je skrenula u uličicu.
Vještica Pustošnica išla je tuda ravno prema njoj.
Teško je reći kako je Sophie prepoznala Vješticu. Lice joj je bilo drugačije.
Umjesto uredne kovrčave frizure kestenjaste boje imala je uzburkanu masu riđe kose
gotovo do struka, a na sebi je nosila lelujave tkanine bakrene i blijedožute boje.
Izgledala je vrlo svježe i ljupko. Sophie je smjesta shvatila tko je to. Gotovo je stala

109
u mjestu, ali se pribrala i produžila dalje.
‘Nema razloga da me prepozna', pomislila je Sophie. ‘Zacijelo sam tek jedna od
stotina ljudi koje je začarala.’ I Sophie je hrabro nastavila hramati, udarajući štapom
o popločeni kolnik i prisjećajući se, u slučaju nevolje, da joj je gospođa
Pentstemmon rekla kako je upravo taj štap sada postao moćan predmet.
Tu je opet pogriješila. Vještica je dolepršala uličicom do nje, vrteći suncobran, u
pratnji dvojice namrgođenih paževa u narančastom baršunu. Kad je došla do Sophie,
zastala je, a smećkasti je miris ispunio Sophiene nosnice. „Gle, pa to je gospođica
Hatter!“ rekla je Vještica i glasno se nasmijala. „Nikad nikome ne zaboravim lice,
pogotovo ako sam ga sama stvorila! Otkud vi ovdje, pa još u tako krasnoj odjeći?
Ako ste mislili otići u posjet onoj gospođi Pentstemmon, bolje da si prištedite trud.
Baba je mrtva.“
„Mrtva?“ rekla je Sophie. Dobila je šašavu potrebu da doda: ‘Ali, bila je živa prije
sat vremena!’ I suzdržala se, jer smrt je takva: ljudi jesu živi sve dok ne umru.
„Da. Mrtva“, rekla je Vještica. „Odbila mi je reći gdje je netko koga želim
pronaći. Rekla je: ‘Samo preko mene mrtve!’ pa sam je shvatila doslovce.“
‘Traži Howla!’ pomislila je Sophie. ‘Što ću sada?’ I da ju žega nije tako umorila,
Sophie vjerojatno ne bi mogla misliti od straha, jer vještica koja može ubiti gospođu
Pentstemmon, bez poteškoća bi sredila i Sophie, bila ona oboružana štapom ili ne. A
posumnja li načas da Sophie zna gdje se Howl nalazi, Sophie bi mogla stradati.
Možda je baš dobro što se Sophie ne sjeća gdje je ulaz u dvorac.
„Ne znam tu osobu koju ste usmrtili,“ rekla je, „ali to znači da ste pokvareni
ubojica.“
Ali Vještica ju je svejedno pomalo prozrela. Rekla je: „Ali, mislila sam da ste
rekli da namjeravate otići u posjet gospođi Pentstemmon?“
„Nisam“, rekla je Sophie. „To ste vi rekli. Ne moram je poznavati kako bih vam
rekla da ste pokvareni zato što ste je ubili.“
„Kamo onda idete?“ rekla je Vještica.
Sophie je došla u napast reći Vještici da gleda svoja posla. Ali time bi samo tražila
nevolje. Tako je rekla jedino što joj je još palo na pamet. „Posjetiti Kralja“, rekla je.
Vještica se nasmijala u nevjerici. „Ali hoće li vas Kralj primiti?“
„Hoće, jasno“, izjavila je Sophie, tresući se od strave i bijesa. „Imam ugovoreno.
Idem - idem mu podastrijeti molbu za bolje uvjete rada klobučara. Nisam digla ruke,
vidite, čak i nakon onoga što ste mi učinili.“

110
 „Onda idete u krivom smjeru“, rekla je Vještica. „Palača je iza vas.“
„O? Je li?“ rekla je Sophie. Nije morala hiniti iznenađenje. „Onda sam se zacijelo
okrenula. Baš se ne snalazim dobro u prostoru otkako ste me učinili ovakvom.“
Vještica se grohotom nasmijala, ne vjerujući joj ni riječi. „Pođite onda sa mnom“,
rekla je, „pa ću vam pokazati put do palače.“
Sophie nije imala druge doli da se okrene i počne hramati uz Vješticu, dok su dva
paža ozbiljno koračala iza njih dviju. Bijes i beznađe obuzeli su Sophie. Pogledala je
Vješticu gdje profinjeno leprša uz nju i sjetila se kako je gospođa Pentstemmon rekla
da je Vještica zapravo vrlo stara. ‘Nije pošteno!’ pomislila je Sophie, ali nije tu ništa
mogla.
„Zbog čega ste me pretvorili u ovo?“ oštro ju je upitala dok su hodale širokom i
veličanstvenom ulicom s vodoskokom na kraju.
„Zbog vas nisam mogla doći do nekih potrebnih podataka“, rekla je Vještica. „Na
kraju sam došla do njih, naravno.“ Sophie se prilično zbunila. Upitala se bi li bilo
vajde od toga da kaže kako je jamačno došlo do zabune, kad je Vještica dodala:
„Samo, sve mi se čini da niste imali pojma da je tako“ i nasmijala se, kao da je to
najsmješniji dio priče. „Jeste li čuli za zemlju po imenu Wales?“ upitala ju je.
„Nisam“, rekla je Sophie. „Je li ona pod morem?“
Vještici je ovo bilo smješnije od svega. „Trenutačno nije“, rekla je. „Odande
potječe čarobnjak Howl. Poznajete čarobnjaka Howla, zar ne?“
„Samo po čuvenju“, slagala je Sophie. „On jede djevojke. Pokvaren je kao i vi.“
Ali bilo joj je hladno, i to ne zbog vodoskoka pokraj kojeg su upravo prolazile. Iza
vodoskoka, prekoputa trga s ružičastim mramornim pločama, stajalo je kameno
stubište s palačom na vrhu.
„Evo. To vam je palača“, rekla je Vještica. „Sigurno možete sami prevaliti tolike
stube?“
„Mogu, ali ne zahvaljujući vama“, rekla je Sophie. „Vratite mi mladost, pa ću ih
prijeći trkom, čak i po ovoj vrućini.“
„To ne bi bilo ni upola tako smiješno“, rekla je Vještica. „Hajde, krenite. A
uspijete li nagovoriti Kralja da vas primi, podsjetite ga da me njegov djed potjerao u
Pustoš, na čemu mu zamjeram.“
Sophie je beznadno pogledala uz dugačko stubište. Ondje barem nije bilo nikoga
osim vojnika. Kakva je sreća danas tjera, ne bi je iznenadilo da opazi Michaela i
Howla kako silaze. Budući da je Vještica očito kanila ostati da se uvjeri kako se

111
popela, Sophie nije imala druge negoli da krene. Stala je šepati stubištem, pokraj
oznojenih vojnika, opet posve do ulaza u palaču, mrzeći Vješticu svakim korakom
sve više. Na vrhu se uspuhano okrenula. Vještica je još bila ondje, kao lepršava riđa
prilika u podnožju, s dvije majušne prilike u narančastom uza se, i čekala da vidi
kako će Sophie biti izbačena iz palače.
„Bestraga i ona!“ rekla je Sophie. Odšepala je do stražara na dverima. I dalje nije
imala sreće. U prostoru iza ulaza nije bilo ni traga od Michaela ili Howla. Morala je
stoga reći stražarima: „Nešto sam zaboravila kazati Kralju.“
Prepoznali su je. Pustili su je da uđe i primila ju je osoba u bijelim rukavicama.
Nije se ni snašla, a aparatura palače opet se pokrenula i počela je predavati od osobe
do osobe, baš kao i prošli put, sve dok nije stigla do istih onih dvostrukih vrata, a ista
osoba u plavom je najavila: „Gospođa Pendragon opet vam je došla u posjet, Vaše
Veličanstvo.“
‘Pa ovo je kao ružan san’, pomislila je Sophie ulazeći u istu onu poveću
prostoriju. Nije imala druge doli da opet počne blatiti Howlovo ime. Nevolja je bila
samo u tome što joj je nakon svega što se dogodilo, pa kad se tome opet pridoda još
trema, u glavi bila veća praznina nego ikad.
Kralj je sad stajao za velikim radnim stolom u kutu i s dosta strepnje pomicao
zastavice zemljovidom. Pogledao ju je i ljubazno rekao: „Čujem da ste mi nešto
zaboravili kazati.“
„Da“, rekla je Sophie. „Howl kaže da će potražiti kneza Justina samo ako mu
obećate dati svoju kći za nevjestu.“ ‘Odakle mi sad pak to u glavi?’ pomislila je.
‘Pogubit će nas oboje zbog tih mojih riječi!’
Kralj ju je zabrinuto pogledao. „Gospođo Pendragon, znajte da to nipošto ne
dolazi u obzir“, rekao je. „Shvaćam da ste zacijelo vrlo zabrinuti za sina kada to
predlažete, ali ne možete ga dovijeka držati uza svoje skute, znate, a ja sam već
čvrsto odlučio. Molim vas, dođite i sjednite ovamo. Izgledate mi umorno.“
Sophie se odvukla do niskog naslonjača koji joj je Kralj pokazao i svalila se u nj,
pitajući se kada će doći stražari da je uhite.
Kralj je neodređeno pogledao oko sebe. „Moja kći je maloprije bila ovdje“, rekao
je. Na Sophieno znatno iznenađenje, sagnuo se i pogledao pod stol. „Valeria“,
pozvao je. „Vallie, izađi odatle. Ovamo, tako treba.“
Začulo se neko šuškanje. Časak zatim princeza Valeria izgmizala je ispod radnog
stola i sjela s dobroćudnim smiješkom na licu. Imala je četiri zuba. Ali nije bila tako
velika da na cijeloj glavi ima i kosu. Imala je tek pojas bjelkastog paperja nad ušima.

112
Kad je spazila Sophie, osmjehnula se još više, ispružila ručicu koju je upravo bila
cuclala i primila se za Sophienu haljinu. Sophiena haljina zauzvrat je dobila sve širu
vlažnu mrlju kad se mala princeza osovila na noge uz njenu pomoć. Valeria se
zagledala u Sophieno lice i uputila mu prijazne riječi na nekom stranom jeziku koji
je očito razumjela samo ona.
„Oh“, rekla je Sophie, osjećajući se strahovito blesavo.
„Vrlo dobro shvaćam kako je roditeljima, gospođo Pendragon“, rekao je Kralj.

113
 Četrnaesto poglavlje

U kojem Kraljev čarobnjak dobiva prehladu

S ophie se u jednoj od Kraljevih četveroprežnih kočija odvezla natrag do ulaza u

dvorac iz Kingsburyja. Uz nju su bili i kočijaš, podvornik i lakaj. Pratili su ih
narednik i šestorica Kraljevih gardista, a sve zbog princeze Valerije. Bila se popela
Sophie u krilo. Dok je kočija prelazila kratak put nizbrdo, Sophiena je haljina još bila
prepuna vlažnih tragova Valerijine kraljevske milosti. Sophie se blago osmjehnula.
Pomislila je da Martha možda ipak ima pravo kad želi djecu, iako joj je deset Valeria
zvučalo malo pretjerano. Dok se Valeria pentrala po njoj u palači, Sophie se sjetila da
je čula Vješticu kako prijeti Valeriji, pa je iznenadila samu sebe kazavši princezi:
„Vještica ti neće nauditi. Ja joj to neću dati!“
Kralj to nije bio spomenuo. Ali naredio je da kraljevska kočija poveze Sophie.
Kočija i pratnja vrlo su se bučno zaustavili pred prerušenom stajom. Michael je
istrčao kroz vrata i zasmetao lakaju koji je pomagao Sophie da siđe, „Ta gdje si to
bila?“ rekao je. „Tako sam se zabrinuo! A Howl je strahovito pogođen—“
„Sigurna sam da se ljuti“, rekla je Sophie zabrinuto.
„Zato što je gospođa Pentstemmon umrla“, završio je Michael.
I Howl je izašao na vrata. Bio je blijed i potišten. U ruci je držao svitak s kojega

114
su visjeli crveni i plavi kraljevski pečati, a Sophie se osjetila krivom kad ga je uočila.
Howl je dao naredniku zlatnik i nije rekao ni riječi dok kočija i Gardisti nisu otišli
štropoćući natrag. Zatim je rekao: „Kako vidim, četiri konja i desetorica ljudi bila su
potrebna da se Kralj riješi jedne starice. Pa što si mu to učinila?“
Sophie je otišla za Howlom i Michaelom u sobicu, očekujući da će je zateći punu
zelene sluzi. Ali nije, a Calcifer je plamsao skroz do dimnjaka i široko se cerio onim
ljubičastim osmijehom, Sophie se svalila u naslonjač. „Mislim da je Kralju dojadilo
što dolazim da ti ocrnjujem ime. Bila sam dvaput“, rekla je. „Sve je ispalo krivo. I
srela sam Vješticu nakon što je ubila gospođu Pentstemmon! Koji dan!“
Dok je Sophie prepričavala dio svojih dogodovština, Howl se naslonio na dasku
iznad kamina i stao njihati svitak kao da bi njime htio nahraniti Calcifera. „Gle, pred
tobom je novi Kraljev čarobnjak“, rekao je. „Ime mi je jako osramoćeno.“ Zatim se
glasno nasmijao, na veliko Sophieno i Michaelovo iznenađenje. „A što li je tek
učinila grofu od Catteracka?“ zahihotao je. „Nisam te smio pustiti Kralju!“
„Ocrnila sam ti ime, nego što!“ usprotivila se Sophie.
„Znam. Ja sam se prevario u računu“, rekao je Howl. „E sad, kako ću na pogreb
sirote gospođe Pentstemmon a da Vještica ne sazna? Imaš li prijedlog, Calcifere?“
Bilo je očito da je vijest o gospođi Pentstemmon pogodila Howla više od svega
ostalog.
Michael je bio taj koji se brinuo zbog Vještice. Sutradan ujutro priznao je da je
cijele noći imao more. Sanjao je da ona ulazi na sve ulaze dvorca odjedanput. „Gdje
je Howl?“ upitao je prestrašeno.
Howl je izašao još u zoru, ostavivši kupaonicu punu mirisne pare, kao i inače.
Nije ponio gitaru, a kvaku je okrenuo zelenom mrljom naniže. Čak ni Calcifer nije
znao ništa više. „Ne otvaraj nikome“, rekao je Calcifer. „Vještica zna za sve ulaze
osim za porthavenski.“
To je tako prepalo Michaela da je donio nekoliko dasaka iz dvorišta i pričvrstio ih
poprijeko preko vratnica. Zatim je napokon prionuo na posao oko čarolije koju je
uspio donijeti od gospođice Angorian.
Nakon pola sata kvaka se naglo okrenula crnom mrljom nadolje. Vrata su se stala
tresti. Michael je zgrabio Sophie. „Ne boj se“, rekao joj je plaho. „Ja ću te čuvati.“
Vrata su se neko vrijeme snažno tresla. Zatim su prestala. Michael tek što je sa
silnim olakšanjem pustio Sophie kad je došlo do snažnog praska. Podne daske su
zaklopotale. Calcifer se skutrio podno ogradice, a Michael je šmugnuo u ostavu za
metle, ostavivši Sophie da stoji nasred sobe kad su se vrata silovito otvorila i na

115
njima se pojavio Howl.
„Malo si pretjerala, Sophie!“ rekao je. „Ipak ja ovdje stanujem.“ Bio je mokar do
kože. Sivo-purpurno odijelo bilo mu je crnosmeđe. S rukava i vrhova kose kapala
mu je voda.
Sophie je pogledala kvaku, koja je još uvijek bila okrenuta crnom mrljom prema
dolje. ‘Gospođica Angorian’, pomislila je. ‘A otišao joj je u posjet u tom začaranom
odijelu.’ „Gdje si bio?“ upitala ga je.
Howl je kihnuo. „Stajao sam na kiši. Ne tiče te se“, rekao je promuklo. „Zbog
čega su ti bile potrebne te daske?“
„Ja sam ih stavio“, rekao je Michael, izvlačeći se iz ostave za metle. „Vještica—“
„Očito smatrate da ja ne znam što radim“, rekao je Howl razdraženo. „Toliko sam
čarolija za navođenje na krivi trag razbacao da nas većina uopće ne bi mogla naći.
Čak i Vještici dajem tri dana. Calcifere, treba mi neki topli napitak.“
Calcifer se baš bio uspinjao među cjepanicama, ali kad je Howl prišao kaminu,
opet se sakrio pod njih. „Ne prilazi mi takav! Sav si mokar!“ prosiktao je.
„Sophie“, rekao je molećivo Howl.
Sophie je bešćutno prekrižila ruke. „Što je s Lettie?“ upitala ga je.
„Sav sam mokar“, rekao je Howl. „Trebao bih popiti nešto toplo.“
„A ja te pitam: što je s Lettie Hatter?“ ponovila je Sophie.
„Do bijesa i ti, onda!“ rekao je Howl. Otresao se. Voda se slila s njega u pravilan
krug na podu. Howl je iskoračio iz njega blistavo suhe kose i odijela sive i purpurne
boje, ni najmanje vlažnog, te otišao po tavicu. „Svijet je pun žena tvrda srca,
Michael“, rekao je. „Mogu ti ih bez razmišljanja poimence navesti tri.“
„A jedna od njih je gospođica Angorian?“ upitala ga je Sophie.
Howl joj nije odgovorio. Napadno je ignorirao Sophie ostatak prijepodneva, dok
je s Michaelom i Calciferom raspravljao o premještanju dvorca. ‘Howl zbilja kani
podviti rep, baš kao što je i upozorio Kralja’, pomislila je Sophie dok je sjedila i
spajala trokutiće modro-srebrnog odijela koncem. Znala je da što prije mora izvući
Howla iz tog sivo-purpurnog odijela.
„Ne bih rekao da treba premjestiti ulaz iz Porthavena“, rekao je Howl. Stvorio si
je rupčić iz zraka i ispuhao nos, zatulivši tako da je Calcifer nelagodno zatreptao.
„Ali hoću da se putujući dvorac premjesti vrlo daleko od svih mjesta gdje je prije
bio, te da se ulaz iz Kingsburyja zatvori.“

116
 Netko je tada pokucao na vrata. Sophie je zapazila da je Howl skočio i pogledao
oko sebe jednako uplašeno kao i Michael. Nijedan od njih nije otišao otvoriti.
‘Kukavice!’ prezrivo je pomislila Sophie. Upitala se zašto se jučer uopće tako
potrudila oko Howla. „Očito mi se pomutila pamet!“ promrmljala je modro-
srebrnom odijelu.
„Što ćemo s ulazom na koji vodi crna mrlja?“ upitao je Michael nakon što je
osoba na vratima očito otišla.
„Ostaje“, rekao je Howl i stvorio si još jedan rupčić odlučnim trzajem ruke.
‘Nego što!’ pomislila je Sophie. ‘Taj vodi do gospođice Angorian! Sirota Lettie!’
Već prije podneva Howl je stvarao po dva-tri rupčića odjedanput. Sophie je
zapazila da su to zapravo samo kvadrati mekog papira.
Stalno je kihao. Promuknuo je. Nedugo zatim stvarao je po pet-šest rupčića.
Pepeo bačenih rupčića u hrpicama je okruživao Calcifera.
„Ma, zašto se uvijek vratim s prehladom kad odem u Wales!“ graknuo je Howl i
stvorio si cijeli snop rupčića.
Sophie je frknula.
„Nešto si rekla?“ graknuo je Howl.
„Nisam, ali mislila sam si da oni koji od svega bježe zaslužuju svaku prehladu
koja ih snađe“, rekla je Sophie. „Ljudi koji od Kralja dobiju neki zadatak, pa ne
prionu na njega, već se odu udvarati po kiši, ne mogu kriviti nikoga do sebe.“
„Ne znaš ti sasvim kako stoje stvari, gospođo Solipamet“, rekao je Howl. „Da ti
napišem popis prije nego što idući put izađem? Tražio sam kneza Justina. Ne bavim
se jedino udvaranjem kad sam vani.“
„Kad si ga to tražio?“ upitala ga je Sophie.
„O, kako ti uši lepeću, a nosina njuška!“ graknuo je Howl. „Tražio sam ga odmah
nakon što je nestao, naravno. Zanimalo me zbog čega je knez Justin naišao u ovaj
kraj, kad svi znaju da je Suliman bio otišao u Pustoš. Netko mu je zacijelo prodao
beskorisnu čaroliju za pronalaženje, jer je otišao ravno u dolinu Folding i kupio novu
od gospođe Fairfax. A to ga je vodilo natrag ovuda, posve razumljivo, pa je svratio
do dvorca, a Michael mu je prodao još jednu čaroliju za pronalaženje, kao i čaroliju
za prerušavanje—“
Michael je stavio ruku na usta. „Onaj čovjek u zelenoj uniformi bio je knez
Justin?"

117
 „Tako je, ali nisam ti to prije rekao“, rekao je Howl, „jer je Kralj mogao pomisliti
da si trebao biti pametniji i prodati mu opet beskorisnu. Postupio sam savjesno.
Savjesno. Primijetite tu riječ, gospođo Njuškalo. Bio sam savjestan.“ Howl je stvorio
još jedan snop rupčića. Dok je puhao nos, strogo je pogledao Sophie očima koje su
sad bile krvave i vodnjikave. Zatim je ustao. „Razbolio sam se“, izjavio je. „Idem u
krevet, gdje ću možda umrijeti.“ Odvukao se shrvan do stubišta. „Sahranite me uz
gospođu Pentstemmon“, graknuo je penjući se prema postelji.
Sophie je prionula na šivanje jače nego ikad. Sad je imala priliku skinuti s Howla
to sivo-purpurno odijelo dok nije nanijelo još više štete srcu gospođice Angorian -
osim ako, jasno, Howl ne legne odjeven, što ju ne bi iznenadilo. ‘Znači, Howl je
zacijelo tražio kneza Justina kad je otišao u Gornji Folding i upoznao Lettie. Sirota
Lettie!’ pomislila je Sophie dok je brzim, sićušnim šavovima prišivala pedeset sedmi
modri trokutić. Preostalo ih je još samo četrdesetak.
Uskoro se začuo Howlov glas kako slabašno viče: „Pomozite mi! Neka mi netko
dođe! Umirem tu gore od nemara!“
Sophie je frknula. Michael je prestao raditi na novoj čaroliji i potrčao na kat, pa
natrag u prizemlje. Zavladala je prilična strka. Dok je Sophie uspjela prišiti deset
novih modrih trokutića, Michael je trkom odnio na kat limun i med, željenu knjigu,
sirup protiv kašlja, žličicu za uzimanje sirupa protiv kašlja, pa kapi za nos, pastile za
grlo, tekućinu za grgljanje, pero, papir, još tri knjige i otopinu vrbove kore. Uz to su
nekakvi ljudi stalno kucali na vrata, od čega se Sophie trzala, a Calcifer je nelagodno
titrao. Kad im nitko ne bi otvorio vrata, poneki su nastavljali svom snagom lupati o
njih još barem pet minuta, s pravom smatrajući kako ih se zanemaruje.
Tad se već Sophie počela brinuti zbog modro-srebrnog odijela. Postajalo je sve
manje. Nije moguće sašiti toliki broj trokutića, a da šavovi ne oduzmu dosta tkanine.
„Michael“, rekla je kad je momak opet strčao u prizemlje jer se Howlu svidjelo
užinati sendvič sa slaninom. „Michael, postoji li način da se nekako poveća mala
odjeća?“
„O, da“, rekao je Michael. „Baš tome služi moja nova čarolija - budem li je imao
prilike završiti. Traži šest narezaka slanine u sendviču. Bi li zamolila Calcifera?“
Sophie i Calcifer rječito su se pogledali. „Ne bih rekao da je na samrti“, rekao je
Calcifer.
„Nahranit ću te kožicom ako se sagneš“, rekla je Sophie i odložila šivaći pribor.
Calcifera je bilo lakše podmititi nego prisiliti.
Užinali su sendviče sa slaninom, ali Michael je morao otrčati na kat usred jela.

118
Sišao je s viješću da Howl sada traži od njega da ode u Market Chipping po nekakve
stvari potrebne za premještanje dvorca.
„Ali Vještica - zar to nije opasno?“ upitala je Sophie.
Michael je polizao mast od slanine s prstiju i uronio u ostavu za metle. Izašao je s
jednim od onih prašnih baršunastih plašteva prebačenim na pleća. Zapravo, ogrnut
plaštem izašao je zdepast čovjek s crvenom bradom. Ta si je osoba liznula prste i
Michaelovim glasom rekla: „Howl smatra da ću ovakav biti sasvim siguran. Ne
samo da prerušava, već i navodi na krivi trag. Pitam se hoće li me Lettie prepoznati.“
Zdepasti je čovjek otvorio vrata zelenom mrljom naniže i iskočio na obronke koji su
se sporo kretali podno dvorca.
Zavladao je mir. Calcifer se skrasio i spokojno zapucketao. Howl je očito shvatio
da Sophie ne kani trčati gore-dolje zbog njega. Na katu se sve smirilo. Sophie je
ustala i oprezno odšepala do ostave za metle. Ovo joj je bila prilika da ode do Lettie,
koja je sad već zacijelo bila jako nesretna. Sophie je bila prilično sigurna da joj Howl
nije prišao ni blizu još od onog dana u voćnjaku. Moglo bi biti nekakve koristi od
toga da joj Sophie kaže kako je njezinu zaljubljenost izazvalo začarano odijelo. U
svakom slučaju, bila je dužna kazati Lettie kako stvari stoje.
Čizme od sedam liga nisu bile u ostavi. Sophie isprva nije mogla vjerovati svojim
očima. Sve je izvadila. A unutra nije bilo ničega do običnih vjedara, metli i onog
drugog baršunastog plašta. „Do bijesa!“ viknula je Sophie. Bilo je jasno kako se
Howl pobrinuo da ga ona više nikad i nikamo ne uhodi.
Vraćala je stvari u ostavu kad je netko pokucao na vrata. Sophie se, kao i uvijek,
trgla i ponadala da će otići. Ali ova je osoba bila tvrdoglavija od većine. Tko god
bio, samo je kucao i kucao - ili se možda bacao na vrata, jer se čulo ravnomjerno
dum, dum, dum prije nego uobičajeno kuc, kuc. Nije prestalo ni nakon pet minuta.
Sophie je pogledala nestabilne zelene plamičke, jedini dio Calcifera dostupan
pogledu. „Da nije Vještica?“
„Nije“, rekao je Calcifer prigušeno kroz cjepanice. „Dopire s vrata na dvorcu.
Netko valjda trči uz njega. Krećemo se dosta brzo.“
„Da nije strašilo?“ upitala ga je Sophie, a grudi su joj se stegle od same pomisli.
„Od krvi je i mesa“, rekao je Calcifer. Modro lice izašlo mu je pod dimnjak sa
zbunjenim izrazom. „Nisam siguran što bi to moglo biti, samo znam da žarko želi
ući. Ne bih rekao da ima neke zle namjere.“
Kako se dum, dum nastavljalo, prožimajući Sophie nelagodnim osjećajem žurbe,
odlučila je otvoriti vrata i prekinuti ga. Uostalom, zanimalo ju je o čemu se radi. Još

119
je držala onaj drugi baršunasti plašt izvađen iz ostave, pa se ogrnula njime i pošla do
vrata. Calcifer se zabuljio. Zatim je, prvi put otkako ga je upoznala, svojevoljno
sagnuo glavu. Ispod zelenih plamenih vitica dopro je posprdan, pucketav smijeh.
Pitajući se u što ju je to plašt pretvorio, Sophie je otvorila vrata.
Golem, žgoljav hrt skočio je s obronka među škriputave crne blokove dvorca i
sletio usred sobice. Sophie je zbacila plašt i ustuknula u hipu. Uz pse joj nikad nije
bilo ugodno, a hrtovi nemaju prijazan izgled. Ovaj se namjestio između vrata i nje,
prodorno je promatrajući. Sophie je čeznutljivo pogledala putujuće stijene i vrištine
vani, pitajući se bi li bilo kakve koristi od toga da pozove Howla u pomoć.
Pas je izvinuo već povijena leđa i nekako se uspio osoviti na tanke stražnje noge.
Tako je postao visok gotovo kao i Sophie. Kruto je ispružio prednje noge i opet se
trznuo uvis. A onda, kad je Sophie zaustila da pozove Howla, stvor je uložio očito
silan napor i izvio se u obličje čovjeka u zgužvanom smeđem odijelu. Imao je riđu
kosu i blijedo, nesretno lice.
„Došao iz Gornjeg Foldinga!“ promumljao je taj pas-čovjek. „Voli Lettie - Lettie
me šalje - Lettie plače - jako nesretna - šalje me vama - kaže da ostanem—“ Počeo
se grčiti i smanjivati prije nego što je sve uspio reći. Pasjim je glasom zatulio od
očaja i jada. „Ne reci čarobnjaku!“ zacvilio je i skvrčio se opet okružen crvenkastom
kovrčavom dlakom u psa. U drugačijeg psa. Ovaj put je bio crveni seter. Crveni je
seter stao mahati čupavim repom i uslužno zuriti u Sophie molećivim, nesretnim
očima.
„Jao meni“, rekla je Sophie i zatvorila vrata. „Nije tebi lako, prijatelju. Ti si bio
onaj ovčar, zar ne? Sad mi je jasno što je to gospođa Fairfax htjela reći. Ta Vještica
traži da joj se stane na rep, baš traži! Ali zbog čega te Lettie poslala ovamo? Ako ne
želiš da kažem čarobnjaku Howlu—“
Pas je tiho zarežao na to ime. Ali također je mahnuo repom i umilno pogledao.
„U redu. Neću mu reći“, obećala mu je Sophie. Pas se obradovao. Odskakutao je
do kamina, uputio Calciferu pomalo nepovjerljiv izraz i sklupčao se uz ogradicu kao
žgoljava crvena grudica. „Calcifere, što ti kažeš?“ upitala je Sophie.
„Taj pas je začaran čovjek“, rekao je nepotrebno Calcifer.
„Znam, ali možeš li skinuti čaroliju s njega?“ upitala ga je Sophie. Pretpostavila je
da je Lettie zacijelo čula, kao i toliki drugi ljudi, da za Howla sad radi vještica. A
učinilo joj se da bi bilo pametno pretvoriti psa opet u čovjeka i poslati ga natrag u
Gornji Folding prije nego što Howl izađe iz postelje i zatekne ga ovdje.
„Ne. Morao bih biti povezan s Howlom“, rekao je Calcifer.

120
 „Onda ću pokušati sama“, rekla je Sophie. Sirota Lettie! Srce joj se slomilo zbog
Howla, a jedini koji je još voli izgleda uglavnom kao pas! Sophie je stavila ruku na
meku, oblu glavu psa. „Opet budi čovjek koji jesi“, rekla je. To je još dosta puta
ponovila, ali uspjela je jedino baciti psa u dubok san. Stao je hrkati i trzati se uz
Sophiene noge.
Tada su s kata počeli dopirati nekakvi jauci i stenjanje. Sophie ih je prečula i
nastavila šaptati psu. Onda se začuo glasan, hripav kašalj, pa se stišao u jaukanje.
Sophie je i to prečula. Snažno kihanje uslijedilo je za kašljem, svaki put zatresavši
prozor i sva vrata. Sophie je to već teže mogla prečuti, ali ipak je nekako uspjela.
Puuut-puuuuut! ispuhnuo se nos kao fagot u tunelu. Opet se začuo kašalj, pomiješan
s jaucima. Kihanje se miješalo s jaukanjem i kašljem, a glasanje se uzdiglo do
vrhunca u kojem je Howl nekako uspio kašljati, stenjati, ispuhivati nos, kihati i tiho
zapomagati, sve u isti mah. Vrata su se tresla, stropne grede drmale, a Calciferu se
jedna cjepanica skotrljala na ploče pred ognjištem.
„Dobro više, shvatila sam!“ rekla je Sophie i bacila cjepanicu natrag iza ogradice.
„Samo još čekam zelenu sluz. Calcifere, pazi da taj pas ostane tu.“ Pa se popela
stubama, glasno gunđajući: „Mislim zbilja, ti čarobnjaci! Kao da se nitko nikad još
nije prehladio! Pa, što ti je?“ upitala ga je kad je šepavo prošla kroz vrata spavaće
sobe i stala na prljavi tepih.
„Umirem od dosade“, rekao je ogorčeno Howl. „Ili možda samo umirem.“
Ležao je pridignut prljavim sivim jastucima i izgledao dosta bijedno, pokriven
pokrivačem od krpica koje su možda nekoć bile šarene, ali sad su zbog prašine sve
bile iste boje. Njegovi ljubimci pauci marljivo su tkali po baldahinu nad njim.
Sophie mu je opipala čelo. „Pa jesi malo vruć.“
„U bunilu sam“, rekao je Howl. „Točkice mi se vrte pred očima.“
„To su samo pauci“, rekla je Sophie. „Zašto se ne bi izliječio čarolijom?“
„Zato što nema lijeka za prehladu“, rekao je Howl shrvano. „U glavi mi se sve vrti
li vrti - ili mi se to možda glava vrti li vrti po svemu. Misli mi se stalno vraćaju na
postavke Vještičine kletve. Nije mi bilo jasno da me može na taj način razotkriti.
Ružno je kada te razotkriju, čak i ako jesam sam sebi kriv za sve ono što se dosad
pokazalo točnim. Samo čekam da se ostvare i sve ostale.“
Sophie se sjetila zagonetnih stihova. „Koje to? Odgovor na pitanje kamo vrijeme
plovi?“
„Ma, znam to“, rekao je Howl. „Znam za vlastito, a i za svačije. Nikamo ne plovi,
stalno je tu, kao što je oduvijek i bilo. Mogao bih otići na svoje krštenje da budem

121
zla vila, ako hoću. Možda sam to i učinio, pa me to muči. Ne, čekam još samo tri
stvari: sirene, mandragoru i buru što poštenje uvis gura. A sijed ću valjda postati,
samo što ne kanim skinuti čaroliju da to provjerim. Preostalo je samo oko tri tjedna
da se ostvare, a Vještica će me ščepati odmah nakon toga. Ali godišnjica ragbijaškog
kluba je na prvi dan ljeta, pa ću barem stići na nju. Sve ostalo se dogodilo jako
davno.“
„Hoćeš reći, zvijezda padalica i ona skrivena žena što lijepa a zla nije?“ rekla je
Sophie. „Ne čudi me, s obzirom na tvoje ponašanje. Gospođa Pentstemmon mi je
rekla da postaješ sve gori. Bila je u pravu, zar ne?“
„Moram joj otići na pogreb, pa makar me to ubilo“, rekao je Howl tužno.
„Gospođa Pentstemmon uvijek je o meni imala mnogo bolje mišljenje nego što
zaslužujem. Zaslijepio sam je svojim čarima.“ Suze su mu navrle na oči. Sophie nije
imala pojma plače li on to, ili mu je to samo od prehlade. Ali zamijetila je da opet
izmiče.
„Mislila sam na to kako stalno ostavljaš djevojke odmah nakon što ih natjeraš da
se zaljube u tebe“, rekla je. „Zbog čega to radiš?“
Howl je drhtavom rukom pokazao uvis u baldahin. „Zbog toga ti ja volim pauke.
‘Ne uspiješ li svaki put isprva, pokušaj, pokušaj, pokušaj opet.’ Ja stalno
pokušavam“, rekao je vrlo tužno. „Ali to sam si sâm skrivio jednom pogodbom prije
nekoliko godina iako da sada znam da više nikad nijednu neću moći istinski
zavoljeti.“
Sad su Howlu iz očiju sigurno tekle suze. Sophie se zabrinula. „De, ne plači—“
Iz hodnika se začulo tapkanje. Sophie se osvrnula i ugledala kako se pas-čovjek u
pravilnom polukrugu šulja pred vratima. Ispružila je ruku i zgrabila ga za busen
crvene dlake, pomislivši kako je zacijelo došao ugristi Howla. Ali pas joj se samo
naslonio na noge tako da je morala zateturati i nasloniti se na zguljeni zid.
„Što ti je to?“ rekao je Howl.
„Moj novi pas“, rekla je Sophie pridržavajući se za kovrčavu dlaku. Tu kraj zida
mogla je vidjeti kroz prozor spavaće sobe. Trebalo se vidjeti dvorište, ali umjesto
toga pružao se pogled na uredan, četvrtast vrt s dječjom metalnom ljuljačkom u
sredini. Zalazeće sunce oblijevalo je rumenilom i plavetnilom kapi kiše što su rosile
ljuljačku. Dok je Sophie stajala i gledala, Howlova nećakinja Mari istrčala je na
mokri travnjak. Za Mari došla je Howlova sestra Megan. Očito je vikala na Mari da
ne sjeda na mokru ljuljačku, ali nije se čuo nikakav zvuk. „Je li to ta zemlja po
imenu Wales?“ upitala je Sophie.

122
 Howl se nasmijao i lupio po pokrivaču. Prašina se digla poput dima.
„Do bijesa i taj pas!“ graknuo je. „Okladio sam se sa samim sobom da ću te
uspjeti spriječiti da pogledaš kroz prozor dokle god budeš bila u sobi!“
„Tako znači?“ rekla je Sophie i pustila psa, u nadi da će snažno ugristi Howla. Ali
pas se samo nastavio naslanjati na nju, gurajući je sad prema vratima. „Znači, svo
ono silno prenemaganje bilo je samo igra, je li?“ rekla je. „Mogla sam si i misliti!“
Howl se svalio na sive jastuke s povrijeđenim izrazom nepravedno optuženoga.
„Ponekad mi zvučiš“, rekao je razočarano, „baš kao Megan.“
„Ponekad mi je jasno“, odvratila mu je Sophie i potjerala psa da prvi izađe iz
sobe, „zašto je Megan takva.“ I glasno je zalupila vrata za paucima, prašinom i
vrtom.

123
 Petnaesto poglavlje

U kojem Howl prerušen odlazi na pogreb

P as-čovjek mlohavo se sklupčao pod Sophienim nogama kad se opet latila igle.
Možda se nadao da će ona uspjeti skinuti čaroliju s njega bude li ostao u njezinoj
blizini. Kad je u sobu banuo krupan čovjek crvene brade s kutijom punom stvari,
skinuo crveni plašt od baršuna i postao Michael, još uvijek s kutijom punom stvari u
naručju, čovjek-pas je ustao i počeo mahati repom. Dao je Michaelu da ga pomiluje i
protrlja mu uši.
„Nadam se da će ostati“, rekao je Michael. „Oduvijek si želim psa.“
Howl je čuo Michaela. Sišao je umotan u smeđi pokrivač od krpica s kreveta.
Sophie je prestala šivati i pažljivo primila psa. Ali pas je bio ljubazan i prema
Howlu. Nije se bunio kad je Howl pružio ruku ispod pokrivača i pomilovao ga.
„Pa?“ graknuo je Howl, šireći oblake prašine dok je stvarao nove rupčiće.
„Sve sam nabavio“, rekao je Michael. „I baš mi se posrećilo, Howl. Dolje u
Market Chippingu prodaje se jedna prazna trgovina. Nekad je bila klobučarnica.
Misliš li da bismo mogli onamo premjestiti ulaz u dvorac?“
Howl je sjeo na visoki stolac kao rimski senator u togi i razmislio. „Ovisi o
cijeni“, rekao je. „Čak mi dođe da onamo premjestim ulaz iz Porthavena. To neće

124
biti lako, jer će se Calcifer morati preseliti. Porthaven je mjesto gdje se Calcifer
zaista nalazi. Što ti kažeš na to, Calcifere?“
„Trebat će puno pažnje i truda da me se preseli“, rekao je Calcifer. Problijedio je
za nekoliko nijansi od te pomisli. „Bolje me ostavi tu gdje jesam.“
‘Znači, Fanny prodaje trgovinu’, pomislila je Sophie dok su ostala trojica
nastavljala razgovor o selidbi. ‘I toliko o savjesti koju Howl navodno ima!’ Ali misli
joj je najviše zaokupljalo zbunjujuće ponašanje psa. Premda mu je Sophie mnogo
puta rekla da ne može skinuti čaroliju s njega, nije pokazivao nikakvu namjeru da
ode. Nije htio ugristi Howla. Te noći i idućeg jutra dao je Michaelu da ga odvede na
trčanje po Porthavenskim močvarama. Kao da mu je namjera bila postati članom
domaćinstva.
„Samo, ja bih na tvom mjestu za svaki slučaj bila u Gornjem Foldingu, da ulovim
Lettie kad je treba tješiti“, rekla mu je Sophie.
Howl je sutradan cijeli dan lijegao i ustajao. Dok je bio u krevetu, Michael je
morao trkom ići gore-dolje. Dok je bio na nogama, Michael je morao trčati posvuda,
mjeriti s njim dvorac i stavljati metalne potpornje na svaki kut u kući.
Howl se nastavljao pokazivati u stankama, umotan u pokrivač i oblake prašine, da
postavlja pitanja i priopćuje odluke, uglavnom na Sophieno znanje i ravnanje.
„Sophie, budući da si ti obijelila sve oznake koje smo načinili pri stvaranju
dvorca, možda mi možeš reći gdje su stajale oznake u Michaelovoj sobi?“
„Ne“, rekla je Sophie dok je prišivala sedamdeseti modri trokutić. „Ne bih znala.“
Howl je tužno kihnuo i povukao se. Nedugo zatim opet se pojavio. „Sophie, kad
bih uzeo tu bivšu klobučarnicu, što bismo ondje prodavali?“
Sophie je shvatila da joj je šešira bilo dosta za cijeli život. „Ne šešire“, rekla je.
„Možeš kupiti prodavaonicu, ali ne moraš i obrt, znaš.“
„Mućni tom svojom đavolskom glavom o tom pitanju“, rekao je Howl. „Ili čak
porazmisli, ako znaš kako.“ Zatim je odmarširao natrag na kat.
Pet minuta poslije opet je sišao. „Sophie, je li ti neki od ostalih ulaza posebno
drag? Gdje bi htjela da živimo?“
Sophie je otkrila da je smjesta pomislila na kuću gospođe Fairfax. „Voljela bih
lijepu kuću s puno cvijeća“, rekla je.
„Tako dakle“, graknuo je Howl i opet odmarširao.
Kad se idući put pojavio, bio je odjeven. To mu je bilo već treći put toga dana, pa

125
Sophie nije obraćala pažnju na to sve dok nije odjenuo onaj isti baršunasti plašt kao i
Michael, postavši blijedi crvenobradi čovjek s velikim rupčićem u koji je stalno
kašljucao. Tada je shvatila da se Howl sprema izaći. „Samo ćeš se još više
prehladiti“, rekla mu je.
„Umrijet ću, a onda će vam svima biti žao“, rekao je crvenobradi i izašao kroz
vrata, okrenuvši kvaku zelenom mrljom nadolje.
Idućih sat vremena Michael je mogao u miru raditi na svojoj čaroliji. Sophie je
prišila osamdeset četvrti modri trokutić. Onda se crvenobradi vratio. Skinuo je
baršunasti plašt i postao Howl, kašljući gore nego prije i, ako je to uopće bilo
moguće, sažalijevajući samoga sebe više nego ikad.
„Uzeo sam prodavaonicu“, rekao je Michaelu. „Ima korisnu radionicu u dvorištu i
kuću sa strane, pa sam uzeo sve skupa. Samo ne znam čime ću sve to platiti.“
„Možda nagradom za pronalaženje kneza Justina?“ upitao ga je Michael.
„Zaboravljaš“, graknuo je Howl, „da je cijela svrha ovog poduhvata u tome da ne
odem u potragu za knezom Justinom. Trebamo se izgubiti.“ I kašljucajući se vratio
gore u krevet, gdje je uskoro opet počeo kihati upomoć tako da su se grede tresle.
Michael je morao pustiti čaroliju i otrčati na kat. I Sophie bi otišla, da joj se pas-
čovjek nije ispriječio na putu kad je pokušala. Opet se čudno ponio. Nije mu bilo
milo da Sophie na bilo koji način pomaže Howlu. Sophie je to smatrala prilično
razumljivim. Prionula je na osamdeset peti trokutić.
Michael je veselo sišao i opet se latio čarolije. Bio je tako sretan da je uz Calcifera
pjevao pjesmicu o protvanima i čavrljao s lubanjom kao Sophie pri radu. „Živjet
ćemo u Market Chippingu“, rekao je lubanji. „Mogu svaki dan odlaziti svojoj
Lettie.“
„Zbog toga si kazao Howlu za prodavaonicu?“ upitala ga je Sophie dok je umetala
konac u iglu. Sad je već bila na osamdeset devetome trokutiću.
„Da“, rekao je veselo Michael. „Lettie mi ju je spomenula kad smo se pitali
hoćemo li uspjeti ikada više biti zajedno. Rekao sam joj—“
Prekinuo ga je Howl, koji se opet dovukao s kata u pokrivaču. „Jamčim vam da
mi je ovo zadnji dolazak“, graknuo je. „Zaboravio sam reći da je sahrana gospođe
Pentstemmon sutra na njezinom imanju u blizini Porthavena, pa mi treba očistiti ovo
odijelo.“ Izvadio je sivo-purpurno odijelo ispod pokrivača i bacio ga Sophie u krilo.
„Uređuješ mi krivo odijelo“, rekao je Sophie. „Ovo ovdje mi se sviđa, ali nemam
snage da ga sâm očistim.“

126
 „Ne moraš ići na pogreb, zar ne?“ upitao ga je Michael ustrašeno.
„Ne pada mi na pamet da ne odem“, rekao je Howl. „Gospođa Pentstemmon
pretvorila me u čarobnjaka kakav sam danas. Moram joj odati počast.“
„Ali prehlada ti se pogoršala“, rekao je Michael.
„Sâm si ju je pogoršao“, rekla je Sophie, „jer je ustajao i trčao po kući.“
Howl je smjesta namjestio najuzvišeniji izraz lica. „Neće mi biti ništa“, graknuo
je, „dokle god me ne pogodi vjetar s pučine. Vjetrovito je, znate, tamo na imanju
Pentstemmonovih. Sva stabla su svijena, a zavjetrine nema miljama unaokolo.“
Sophie je znala da samo traži suosjećanje. Frknula je.
„A što ćemo s vješticom?“
Howl je bolećivo zakašljao. „Idem prerušen, vjerojatno također u truplo“, rekao je
i odvukao se natrag prema stubištu.
„Onda ti treba mrtvački pokrov, a ne odijelo“, dobacila mu je Sophie. Howl se
šutke povukao na kat, a Sophie se nije bunila. Sad joj je u rukama bilo čarobno
odijelo, a takva se prilika ne propušta. Uzela je škare i izrezala sivo-purpurno odijelo
u sedam nepravilnih komada. To bi trebalo spriječiti Howla da ga obuče. Zatim je
prionula na šivanje posljednjih trokutića modro-srebrnog odijela, uglavnom sitnijih
komada oko vrata. Sad je doista bilo majušno. Činilo joj se da bi moglo biti za broj
premalo čak i pažu gospođe Pentstemmon.
„Michael“, rekla je. „Požuri s tom čarolijom. Prijeko je potrebna.“
„Samo što nisam“, rekao je Michael.
Pola sata iza toga precrtao je stavke na svom popisu i rekao kako smatra da je
spreman. Došao je do Sophie sa sićušnom zdjelom u kojoj se na dnu nalazila vrlo
mala količina zelenog praška. „Gdje da ga stavim?“
„Ovamo“, rekla je Sophie i prerezala zadnje končiće. Odgurnula je usnulog psa-
čovjeka i pažljivo prostrla na pod odijelo dječje veličine. Michael je, s jednakom
pažnjom, nagnuo zdjelicu i posuo praškom svaki pedalj odijelca.
Oboje su pričekali s velikom strepnjom.
Prošao je trenutak. Michael je odahnuo. Odijelo se blago počelo širiti. Promatrali
su kako se širi i širi, sve dok se jednim krajem nije nagužvalo uz psa-čovjeka, pa ga
je Sophie morala odvući dalje da mu dade prostora.
Nakon otprilike pet minuta složili su se da je odijelo opet otprilike Howlove
veličine. Michael ga je podigao i pažljivo istresao višak praška preko ogradice.

127
Calcifer je buknuo i huknuo. Pas-čovjek trznuo se u snu.
„Pazi!“ rekao je Calcifer. „To je bilo snažno.“
Sophie je uzela odijelo i odšepala na prstima gore u Howlovu sobu. Spavao je na
svojim sivim jastucima, dok su pauci marljivo pleli nove mreže oko njega. Izgledao
je plemenito i tužno u snu. Sophie je šepavo prišla staroj škrinji pokraj prozora da u
nju spremi odijelo, nastojeći se uvjeriti da se uopće nije povećalo otkako ga je uzela.
„Ipak, ako te spriječi da odeš na pogreb, neće biti štete“, promrmljala je i pogledala
kroz prozor.
Sunce je nisko sjalo nad urednim vrtom. Ondje je stajao krupan, taman čovjek, i
zaigrano dobacivao crvenu loptu Howlovu nećaku Neilu, koji je stajao s palicom u
ruci i izrazom strpljive patnje na licu. Sophie je shvatila da je to Neilov otac.
„Opet njuškaš“, Howl je odjednom rekao iza nje. Sophie se posramljeno okrenula
i otkrila da je Howl bio tek u polusnu. Možda je čak pomislio da je dan jučerašnji, jer
je rekao: „‘Protiv jala lijek iz trena’ - sve je to vrijeme otplovilo. Volim Wales, ali on
ne voli mene. Megan je puna jala, jer je ugledna, a ja nisam.“ Zatim se još malo
razbudio i upitao: „Što ti to radiš?“
„Samo ti spremam odijelo“, rekla je Sophie i brzo odšepala odande.
Howl je zatim zacijelo zaspao. Te noći više nije izlazio. Nije bilo znaka da se budi
kad su Sophie i Michael sutradan ujutro ustali. Pazili su da mu ne smetaju. Oboje su
smatrali da nije pametno otići na pogreb gospođe Pentstemmon. Michael se iskrao na
obronke da odvede psa-čovjeka na trčanje. Sophie je potiho spremila doručak,
nadajući se da će ga Howl prespavati. Od Howla još uvijek nije bilo ni traga kad se
Michael vratio. Pas-čovjek umirao je od gladi. Sophie i Michael tražili su po
smočnici neku hranu za psa kad su čuli Howla gdje polako silazi.
„Sophie“, rekao je Howlov glas srdito.
Stajao je na vratima stubišta i pridržavao ih rukom koja se posve gubila u golemu
modro-srebrnu rukavu. Stopala su mu, na najdonjoj stubi, stajala u gornjem dijelu
divovskog modro-srebrnog kaputa. Howlova druga ruka nije bila ni blizu drugog
ogromnog rukava. Sophie je vidjela kako obris te ruke kretnjama nadima veliku
čipku ovratnika. Iza Howla je stubište bilo puno modro-srebrnog odijela, koje se
vuklo otraga sve do njegove sobe.
„Ajme meni!“ rekao je Michael. „Howl, ja sam kriv što—“
„Ti si kriv? Koješta!“ rekao je Howl. „S drugog brda se vidi da je ovo Sophieno
djelo. A odijela ima nekoliko milja. Draga moja Sophie, gdje mi je drugo odijelo?“

128
 Sophie je brzo prikupila komadiće sivo-purpurnog odijela iz ostave za metle, gdje
ih je bila sakrila.
Howl ih je pogledao. „Pa, to je već nešto“, rekao je. „Očekivao sam da će biti tako
sitno da se neće ni vidjeti. Daj mi to, svih sedam komada.“ Sophie mu je pružila
smotuljak sive i purpurne tkanine. Howl je, nakon kraće potrage, uspio pronaći ruku
u mnogostrukim naborima modro-srebrnog rukava i provući je kroz procjep između
dva silna šava. Istrgnuo joj je smotuljak iz ruke. „Sad ću se“, rekao je, „spremiti za
pogreb. Molim vas da se oboje suzdržite od baš svega za to vrijeme. Vidim da je
Sophie trenutačno u svom elementu, a htio bih da ova sobica bude svoje uobičajene
veličine kad se u nju vratim.“
Dostojanstveno je odgacao u kupaonicu u modro-srebrnom odijelu. Ostatak
modro-srebrnog odijela pošao je za njim, vukući se korak po korak stubištem i
šušteći po podu. Kad je Howl stigao u kupaonicu, kaput se uglavnom spustio u
prizemlje, a hlače su se mogle zapaziti na vrhu stuba. Howl je pritvorio vrata
kupaonice i nastavio uvlačiti odijelo ruku po ruku. Sophie, Michael i pas-čovjek
promatrali su kako metar za metrom modre ili srebrne tkanine prelazi podom, tu i
tamo ukrašen srebrnim pucetom veličine mlinskog kamena i golemim, pravilnim
šavovima sličnim užadi na jedrima. Možda ga je bilo gotovo milju.
„Mislim da mi ta čarolija nije sasvim uspjela“, rekao je Michael kad je posljednji
golemi narezani rub nestao iza vrata kupaonice.
„A to ti je itekako dao do znanja!“ rekao je Calcifer. „Još jednu cjepanicu,
molim.“
Michael je dao Calciferu cjepanicu. Sophie je nahranila psa-čovjeka. Ali ni on ni
ona nisu se usudili učiniti mnogo više od toga da samo čekaju i doručkuju kruh i
med, sve dok Howl nije izašao iz kupaonice.
Izašao je za dva sata, iz pare čarolija s mirisom verbena. Bio je sav u crnom.
Odijelo mu je bilo crno, čizme su mu bile crne, čak mu je i kosa bila modrocrna,
onakve vrane boje kao u gospođice Angorian. Naušnica mu je bila privjesak boje
ahata. Sophie se upitala nije li mu kosa crna u čast gospođe Pentstemmon. Složila se
s gospođom Pentstemmon da Howlu dobro pristaje crna kosa. Zelene staklaste oči
bolje su mu išle uz nju. Ali baš se pitala od kojeg je to odijela napravio ovo crno.
Howl si je stvorio crni rupčić i useknuo se. Prozori su se zatresli. Uzeo je s klupe
komad kruha s medom i pozvao psa-čovjeka. Pas-čovjek se nećkao. „Samo priđi da
te vidim“, graknuo je Howl. Još je bio jako prehlađen. „Dođi amo, psiću.“ Dok je pas
nevoljko puzao do sredine sobe, Howl je dodao: „Nećeš naći moje drugo odijelo u
kupaonici, gospođo Njuškalo. Više mi nećeš taknuti ni komad odjeće.“

129
 Sophie se prestala šuljati prema kupaonici i ostala gledati kako Howl naizmjence
obilazi psa-čovjeka, jede kruh s medom i ispuhuje nos.
„Kako ti se sviđa ova krinka?“ rekao je. Bacio je crni rupčić na Calcifera i počeo
se spuštati na ruke i koljena. Gotovo istog trenutka kad se pomaknuo, nestao je. Kad
je dotaknuo pod, bio je kovrčavi crveni seter, baš kao i pas-čovjek.
Pas-čovjek se posve prenerazio, a nagon ga je nadvladao. Nakostriješio se, uši su
mu se spustile i zarežao je. Howl ga je oponašao - ili se jednako osjećao. Dva su se
istovjetna psa stala obilaziti, zureći, režeći, napinjući se i spremajući se za borbu.
Sophie je ulovila za rep onoga koji je valjda bio pas-čovjek. Michael je ščepao
onoga koji je valjda bio Howl. Howl si je vrlo brzo vratio stari izgled. Sophie je
otkrila da pred njom stoji visoka osoba u crnom, pa je pustila leđa Howlova kaputa.
Pas-čovjek sjeo je Michaelu pod noge i tragično se zabuljio u prazno.
„Dobro je“, rekao je Howl. „Ako mogu prevariti drugog psa, onda ću prevariti i
sve ostale. Nitko na pogrebu neće zamijetiti nekog lutalicu kako diže nogu uz grobni
kamen.“ Otišao je do vrata i okrenuo kvaku plavom mrljom nadolje.
„Samo malo“, rekla je Sophie. „Ako ideš na pogreb kao crveni seter, zašto si se
tako namučio da se sav zacrniš?“
Howl je podigao bradu i poprimio plemenit izraz. „Iz poštovanja prema gospođi
Pentstemmon“, rekao je i otvorio vrata. „Voljela je kad čovjek misli na svaku
sitnicu.“ Izašao je na porthavensku ulicu.

130
 Šesnaesto poglavlje

U kojem su na djelu svakojake vradžbine

P rošlo je nekoliko sati. Michael i Sophie odlučili su i sami objedovati. Sophie je

prišla Calciferu s tavom.
„Zar ne možete bar jedanput jesti kruh i sir?“ potužio se Calcifer.
Svejedno je pognuo glavu. Sophie je upravo stavljala tavu na kovrčave zelene
plamičke kad se niotkud začuo promukli Howlov glas.
„Čuvaj se, Calcifere! Pronašla me!“
Calcifer se naglo uspravio. Tava je odletjela Sophie u krilo. „Samo malo!“ riknuo
je Calcifer i blistavo zaplamsao uz dimnjak. Učas se raspršio u desetak
modrogorućih lica, kao da ga netko silovito trese, te počeo plamsati i glasno, grleno
fijukati.
„Zacijelo su stupili u borbu“, šapnuo je Michael.
Sophie si je pocuclala oprljeni prst i drugom rukom počela skupljati nareske
slanine sa suknje, zureći u Calcifera. Bacakao se tamo-amo po kaminu. Zamućeno
mu je lice u naletima postajalo tamnomodro, pa nebeskoplavo, pa gotovo bijelo.
Jednog trena imao je niz narančastih očiju, a drugog redove zvjezdano srebrnkastih.

131
Nikad prije nije mogla ni zamisliti takvo što.
Nešto ih je preletjelo s pucnjem i udarom od kojih se sve u sobici zatreslo. Za
njim je naišlo nešto drugo, s dugim, reskim režanjem. Calcifer je u naletu postao
gotovo modrocrn, a Sophiena koža je zabridjela od povratnog vala magije.
Michael je dotrčao do prozora. „Vrlo su blizu!“
I Sophie je odšepala do prozora. Čarobna oluja obuzela je valjda polovicu stvari u
sobi. Lubanja je cvokotala tako snažno da se kretala u krug. Paketići su poskakivali.
Prašci su podrhtavali u staklenkama. S police je pala knjiga i otvorila se na podu,
bjesomučno se listajući. Jedan kraj sobice ispunio se mirisnom parom iz kupaonice:
na drugom je Howlova gitara raštimano zavijala. A Calcifer se bacakao mahnitije
nego ikad prije.
Michael je stavio lubanju u sudoper da od cvokotanja ne bi pala na pod, otvorio
prozor i nagnuo se da bolje vidi. Ma koliko da se upinjao, zbivanje mu je ostajalo
izvan vidika. Ljudi u kućama prekoputa bili su na vratima i prozorima, prstiju
uperenih otprilike točno iznad njihovih glava. Sophie i Michael pritrčali su ostavi za
metle, uzeli svaki po jedan baršunasti plašt i ogrnuli se. Sophie je dobila onaj što
pretvara nositelja u čovjeka crvene brade. Sad je shvatila zašto je Calcifer prasnuo u
smijeh kad je obukla onaj drugi. Michael se pretvorio u konja. Ali sad nije bilo
vremena za smijeh. Sophie je otvorila vrata i izjurila na ulicu. Za njom je istrčao pas-
čovjek, iznenađujuće miran s obzirom na okolnosti. Michael je dokasao za njima uz
topot nepostojećih kopita, a Calcifer je ostao plamsati iz modrog u bijelo za njima.
Ulica je bila puna ljudi podignutih pogleda. Nitko nije stigao zapaziti da, recimo,
konji izlaze iz kuća. Sophie i Michael također su pogledali uvis i vidjeli da se tik
iznad vrhova dimnjaka kovitla i komeša golem oblak. Bio je crn i silovito se vrtio.
Tamnu su mu nutrinu parali bijeli bljeskovi, ne baš slični svjetlosti. Ali netom nakon
što su Michael i Sophie izašli, čarobni je čvor poprimio oblik maglovita klupka
razjarenih zmija. Zatim se raspolovio i zavrištao poput obračuna nebrojenih mačaka.
Jedan je dio glasno zatulio i pohitao preko krovova prema moru, a drugi je zaurlao i
nadao se u potjeru za njim.
Neki su se nato povukli u kuće. Sophie i Michael pridružili su se trku hrabrijih
strmim uličicama do molova. Ondje su svi zaključili da se najbolji vidik pruža sa
zavoja pristanišnog zida. I Sophie je zašepala prema njemu, ali nije bilo potrebe da
ide dalje od zaklona kućice lučkog kapetana. Dva su oblaka lebdjela u zraku malo
dalje nad pučinom, na suprotnoj strani pristanišnog zida, jedina dva oblaka na
vedrom plavom nebu. Bili su vrlo uočljivi. Jednako je uočljiva bila tamna mrlja
uzburkanog mora između oblaka, puna moćnih valova s krestama. Jedan se nesretni

132
brod zatekao u tom nevremenu. Jarboli su mu se bacakali naprijed-natrag. Vidjelo se
da ga more zapljuskuje sa svih strana. Posada je očajnički nastojala skupiti jedra, ali
barem se jedno podrapalo u sive uskovitlane krpe.
„Zar ih nije briga za taj brod!“ rekao je netko zgroženo.
Zatim su olujni vjetar i valovi udarili o pristanišni zid. Pjena ga je prekrila, a
hrabri koji su ondje stajali hrpimice su pobjegli prema molovima, gdje su se usidrene
barke propinjale i strugale na vezu. Nad svim tim silovito su vrištali visoki, pjevni
glasovi. Sophie je provirila iza kućice u vjetar, prema izvoru vrištanja, i otkrila da
razularena magija nije pogodila samo more i taj nesretni brod. Brojne mokre,
vijugave gospe kovrčave zelenosmeđe kose izvlačile su se na pristanišni zid, vrišteći
i dugim, mokrim rukama prihvaćajući nove dame koje su također vrištale u
uzburkanu moru. Svaka je umjesto nogu imala riblji rep.
„Do bijesa!“ rekla je Sophie. „Sirene iz kletve!“ To je značilo da se sada još samo
dvije nemoguće stvari trebaju ostvariti.
Pogledala je ona dva oblaka. Howl je klečao na lijevome, mnogo veći i bliži nego
što je očekivala. Još je bio sav u crnini. Tipično za njega, piljio je preko ramena u
prestrašene sirene. Nije ih uopće gledao kao da se sjetio da one spadaju u kletvu.
„Nemoj smetnuti Vješticu s uma!“ viknuo je konj pokraj Sophie.
Vještica se naglo ukazala. Stajala je na desnome oblaku u uskovitlanoj opravi boje
plamena i raspuhanoj crvenoj kosi, ruku podignutih da baci nove čini. Kad se Howl
okrenuo i pogledao je, spustila je ruke. Howlov oblak buknuo je u mlaz ružičaste
vatre. Zasuo je cijelo pristanište žegom, a kameni zid se počeo pušiti.
„Sve je u redu!“ zinuo je konj u čudu.
Howl se nalazio dolje, na brodu koji se ljuljao i tonuo. Sad je bio tek majušna crna
prilika naslonjena na propeti glavni jarbol. Drsko je mahnuo Vještici da joj dade do
znanja da ga je promašila. Vještica ga je opazila čim je mahnuo. Oblak, Vještica i
sve ostalo u trenutku su postali crvena ptica što se obrušava na brod.
Brod je nestao. Sirene su pjevno ispustile žaloban vrisak. Ondje gdje je bio brod,
sad se vidjela samo tmurno uzburkana voda. Ali ptica se obrušavala tako brzo da nije
mogla stati. Zaletjela se u more s golemim pljuskom.
Svi su se na molovima obradovali. „Znao sam da to zapravo nije bio pravi brod!“
rekao je netko iza Sophie.
„Da, zacijelo je to bila obmana“, rekao je konj mudro. „Bio je premali.“
Kao dokaz da se brod nalazio mnogo bliže nego što se činilo, valovi stvoreni

133
pljuskom pogodili su pristanišni zid još dok je Michael govorio. Sedmometarsko
zeleno vodeno brdo glatko je i ukoso prešlo zidom, spralo u luku sirene koje su
vrištale, bočno zavaljalo svaku usidrenu barku i uskovitlano udarilo o kućicu lučkog
kapetana. Iz konjskog se boka ispružila ruka i odvukla Sophie natrag prema molu.
Sophie je otpuhivala i spoticala se u zelenoj vodi do koljena. Pas-čovjek skakutao je
uz njih, mokar do ušiju.
Netom su stigli do mola, a barke u luci se smirile i uspravile, kad se drugo vodeno
brdo prevalilo preko pristanišnog zida. Iz glatke stranice vala izletjelo je čudovište,
dugo, crno stvorenje s pandžama, napola mačka a napola morski lav. Potrčalo je po
zidu prema molu. Još jedno je iskočilo iz vala kad je udario u luku, također dugo i
nisko, ali s više ljusaka, i pohitalo za prvim čudovištem.
Svi su shvatili da borba još nije gotova i počeli brzo gacati unatraške prema
kolibama i kućama pokraj mola. Sophie je pala preko nekog užeta, a onda i preko
nečijeg praga. Iz konja se pružila ruka i podigla je na noge dok su dva čudovišta
jurila onuda u pljusku slane vode. Još jedan se val izvio nad pristanišni zid, a i iz
njega su izletjela dva čudovišta. Bila su istovjetna prvima dvama, osim što je ono
ljuskavo bilo bliže onome mačkastome. A i iz idućeg su plimnog vala iskočila još
dva, i još bliža.
„Što se to zbiva?“ ciknula je Sophie kad je taj treći par protrčao pokraj njih tako
da su se svi kameni u molu stresli.
„To su opsjene“, oglasio se Michael iz konja. „Bar neka od njih. Oboje nastoje
namamiti ono drugo da se dade u potjeru za krivim čudovištem.“
„Koji je koji?“ rekla je Sophie.
„Pojma nemam!“ rekao je konj.
Nekima u svjetini čudovišta su bila prestravična. Mnogi su otišli kući. Drugi su
skočili među uzburkane barke da ih odgurnu od mola. Sophie i Michael prišli su
nepokolebljivim promatračima koji su krenuli ulicama Porthavena za čudovištima.
Prvo su slijedili rijeku morske vode, zatim goleme, mokre otiske pandži i napokon
bijele rezove i ogrebotine na mjestima gdje su pandže stvorova zaderale kameni
kolnik. Mnoštvo je za njima otišlo iz grada i sasvim do onih močvara gdje su Sophie
i Michael lovili zvijezdu padalicu.
Sad je svih šest stvorenja bilo tek crne točkice što se skokovito gube u daljini.
Gomila se raširila u nepravilnu vrstu na obali. Zurili su i nadali se još nečemu, ali
pritom se i bojali onoga što bi mogli vidjeti. Uskoro se vidjela jedino prazna
močvara. Sve je utihnulo. Povelik broj ljudi spremao se otići kad su, jasno, svi ostali

134
viknuli: „Gle!“ Kugla blijede vatre lijeno se zakotrljala u daljini. Zacijelo je bila
ogromna. Prasak koji ju je popratio stigao je do promatrača tek kad se kugla
pretvorila u stup uzbibanog dima. Svi su se u vrsti lecnuli od tupe grmljavine.
Gledali su kako se dim raspršuje sve dok se nije stopio s močvarnom izmaglicom.
Nakon toga su nastavili promatrati. Ali zavladao je samo mir i tišina. Vjetar je micao
močvarno bilje, a ptice su se polako usudile opet oglasiti.
„Izgleda da su sredili jedno drugoga“, rekli su ljudi. Svjetina se polako razdvojila
u zasebne prilike žurno se vraćajući poslovima koje su ostavili nedovršene.
Sophie i Michael pričekali su do samoga kraja, kad je bilo jasno da je sve zaista
gotovo. Zatim su polako krenuli natrag u Porthaven. Nije im bilo do priče. Samo je
pas-čovjek djelovao sretno. Skakutao je pokraj njih tako prpošno da je Sophie bila
sigurna kako je Howl gotov. Bio je tako pun životne radosti da je, kad su zašli u
ulicu gdje je stajala Howlova kuća, a ondje se slučajno zatekla neka mačka, veselo
zalajao i jurnuo za njom. Lovio ju je u visokim skokovima i niskim startovima sve
do ulaza u dvorac, gdje se okrenula i oštro ga pogledala.
„Marš!“ mijauknula je. „Samo mi još to treba!“
Pas je postiđeno ustuknuo.
Michael je otoptao do vrata. „Howl!“ viknuo je.
Mačka se smanjila na veličinu mačeta s vrlo nesretnim izrazom lica. „A vas dvoje
izgledate besmisleno!“ reklo je mače. „Otvorite mi vrata. Na izmaku sam snaga.“
Sophie je otvorila vrata i mače se uvuklo u sobicu. Dovuklo se do ognjišta, gdje je
Calcifer spao na puko modro titranje, i s naporom podiglo prednje šape na sjedalo
naslonjača. Zatim je dosta polako izraslo u Howla, presavijenog od muke.
„Jesi li ubio Vješticu?“ željno ga je upitao Michael, skinuvši plašt i također
poprimivši vlastiti lik.
„Nisam“, rekao je Howl. Okrenuo se i svalio u naslonjač, odista umoran. „Sve to,
pa još i prehlada!“ graknuo je. „Sophie, za ime svega, daj skini tu groznu crvenu
bradu i nađi mi bocu rakije u smočnici - osim ako je nisi popila, ili pretvorila u
terpentin, jasno.“
Sophie je skinula ogrtač i pronašla rakiju i čašu. Howl je ispio jednu čašu kao da
je voda. Zatim je natočio još jednu, ali, umjesto da je popije, oprezno ju je izlio na
Calcifera. Calcifer je buknuo i zapucketao i malo živnuo. Howl si je natočio treću
čašu, zavalio se i počeo pijuckati. „Ne buljite tako u mene!“ rekao je. „Ne znam tko
je odnio pobjedu. Vrlo je teško probiti se do Vještice. Stalno se oslanja na svog
demona vatre i drži se podalje, izvan opasnosti. Ali mislim da smo joj dali razloga da

135
se zamisli, a, Calcifere?“
„Star je“, slabašno je zacvrljio Calcifer ispod cjepanica. „Jači sam od njega, ali on
zna stvari koje i ne slutim. Zajedno su već sto godina. I gotovo me ubio!“ Malo je
cvrljio, pa se još malo podigao nad cjepanice da progunđa: „Mogao si me upozoriti!“
„I jesam, varalico stara!“ rekao je umorno Howl. „Znaš sve što i ja.“
Dok je Howl onako zavaljen pijuckao rakiju, Howl je pronašao kruha i kobasica
da objeduju. Svi su živnuli od hrane, osim možda psa-čovjeka, koji se primirio sad
kad se Howl ipak vratio. Calcifer je počeo plamsati, opet modar kao i obično.
„Ne može tako!“ rekao je Howl. Podigao se na noge. „Pamet u glavu, Michael.
Vještica zna da smo u Porthavenu. Ne samo da sad moramo premjestiti dvorac i ulaz
iz Kingsburyja, nego sam prisiljen premjestiti Calcifera u kuću pokraj te
klobučarnice.“
„Premjestiti mene?“ pucnuo je Calcifer. Postao je azuran od strepnje.
„Tako je“, rekao je Howl. „Imaš izbor između Market Chippinga i Vještice.
Nemoj mi sad još i ti zadavati glavobolje.“
„Jao meni!“ jauknuo je Calcifer i skutrio se na samom dnu ogradice.

136
 Sedamnaesto poglavlje

U kojem se putujući dvorac seli

H owl je prionuo na posao marljivo kao da se upravo tjedan dana odmarao. Da ga

Sophie prije sat vremena nije vidjela kako vodi iscrpljujuću magijsku bitku, ne
bi vjerovala da je to moguće. On i Michael trčali su posvuda, dovikivali si mjere i
kredom stavljali čudne oznake svuda gdje su prije postavili metalne potpornje. Kao
da su morali zacrtati svaki kutak, uključujući dvorište. Sophiena izba pod stubama i
prostor čudna oblika na stropu kupaonice prilično su ih namučili. Sophie i psa-
čovjeka gurali su amo, pa tamo, pa sasvim u stranu, da bi Michael mogao
četveronoške iscrtati petokraku zvijezdu u krugu na podu.
Nakon što je to završio, Michael si je otirao prašinu i kredu s koljena kad je Howl
utrčao s mrljama vapna svuda po crnini. Opet je gurnuo Sophie i psa-čovjeka u
stranu kako bi mogao četveronoške bilježiti znakove po zvijezdi i krugu i oko njih.
Sophie i pas-čovjek otišli su sjesti na stubište. Pas-čovjek se tresao. Takva mu magija
očito nije bila po volji.
Howl i Michael istrčali su u dvorište. Howl je dotrčao natrag u sobicu. „Sophie!“
viknuo je. „Brzo! Što ćemo prodavati u toj trgovini?“
„Cvijeće“, rekla je Sophie, opet pomislivši na gospođu Fairfax.
„Savršeno“, rekao je Howl i požurio na vrata s lončićem boje i malim kistom.

137
Umočio je kist u boju i pažljivo preko plave mrlje naslikao žutu. Opet je umočio.
Sad je kist bio ljubičast. Prebojao je njime zelenu mrlju. Na treće je umakanje boja
bila narančasta, pa je njome oličio crvenu mrlju. Howl nije dirao crnu mrlju.
Okrenuo se, a vrh rukava upao mu je s kistom u lončić boje. „Bestraga!“ rekao je
Howl dok ga je izvlačio. Namočeni vršak rukava bio je svih duginih boja. Howl ga je
protresao, pa je opet postao crn.
„Koje ti je to odijelo, zapravo?“ upitala ga je Sophie.
„Zaboravio sam. Ne prekidaj me. Upravo slijedi najteži dio“, rekao je Howl i
otrčao natrag do klupe s lončićem boje. Uzeo je malu staklenku punu praška.
„Michael! Gdje mi je srebrna lopata?“
Michael je dotrčao iz dvorišta s velikom, sjajnom kopačom u ruci. Drška joj je
bila drvena, ali oštrica je zaista izgledala posve srebrna. „Sve je spremno!“ rekao je.
Howl je oslonio lopatu na koljeno da bi joj mogao kredom iscrtati znak i na dršci i
na oštrici. Posuo ju je crvenim praškom iz staklenke. Pažljivo je na svaki vršak
zvijezde stavio prstohvat tih zrnaca i ostatak istresao na sredinu. „Odmakni se,
Michael“, rekao je. „Svi se maknite podalje. Jesi li spreman, Calcifere?“
Calcifer se pomolio između cjepanica u dugom plamenu modre vatre. „Spreman
sam koliko to mogu biti“, rekao je. „Znaš da me ovo može ubiti, zar ne?“
„Gledaj na to s vedrije strane“, rekao je Howl. „Moglo bi ubiti mene. Čvrsto se
držite. Jedan, dva, tri.“ Zario je lopatu u ogradicu, vrlo pomno i polako, držeći je
vodoravno i usporedo s rešetkama. Na trenutak ju je oprezno umetao pod Calcifera.
Zatim ju je podigao, još pomnije i pažljivije. Michael je očito susprezao dah. „Uspio
sam!“ rekao je Howl. Cjepanice su se rasule u stranu. Nisu gorjele. Howl je ustao i
okrenuo se, noseći Calcifera u lopati.
Soba se ispunila dimom. Pas-čovjek je zastenjao i stresao se. Howl je zakašljao.
Nije mu bilo lako držati lopatu ravnom. Sophiene oči su zasuzile i bilo joj je teško
dobro vidjeti, ali, koliko je mogla razabrati, Calcifer - kao što joj je i rekao - nije
imao stopala, a ni noge. Bio je tek dugo, šiljasto lice ukorijenjeno u blago žareću
crnu grudu. Na prednjoj strani crne grude nalazio se utor, što je na prvi pogled
izgledalo kao da Calcifer kleči na sićušnim, presavijenim nogama. Ali Sophie je
vidjela da nije tako kad se gruda blago zanjihala, otkrivši da je odozdo obla. Calcifer
se očito osjećao strahovito nesigurno. Narančaste oči izbečile su mu se od straha i
stalno je pružao slabašne plamičke u obliku ruku na obje strane, u beskorisnom
pokušaju da se primi za rubove lopate.
„Neće još dugo!" stisnuta je grla rekao Howl, nastojeći zvučati umirujuće. Ali

138
morao je čvrsto zatvoriti usta i na trenutak stati, susprežući kašalj. Lopata se
zanjihala, a Calcifer se prestravio. Howl se oporavio. Dugim, opreznim korakom
ušao je u krug nacrtan kredom, a onda još jednim u sredinu petokrake zvijezde.
Ondje se, držeći lopatu ispruženo i vodoravno, polako okrenuo oko sebe, izveo tako
puni krug, a Calcifer se okrenuo zajedno s njime, nebeskoplav i razrogačen od
panike.
Bilo je kao da se cijela sobica okrenula s njima. Pas-čovjek čučnuo je blizu
Sophie. Michael je zateturao. Sophie je dobila dojam da se njihov djelić svijeta
otkvačio i sad se ljulja i pleše u krugu, tako da čovjeku dođe muka. Nije krivila
Calcifera što je u takvu strahu. Sve se i dalje ljuljalo i njihalo kad je Howl istim
dugim, opreznim koracima izašao iz zvijezde, pa iz kruga. Kleknuo je uz ognjište,
iznimno oprezno gurnuo Calcifera natrag u ogradicu i naslagao cjepanice oko njega.
Calcifer je klonuo, sa zelenim plamenovima odozgora. Howl se oslonio o lopatu i
zakašljao.
Sobica se zanjihala i smirila. Načas, dok je još posvuda bilo dima, Sophie je u
čudu opazila dobro poznate obrise salona svoje rodne kuće. Prepoznala ga je, iako je
na podu bio goli parket, a na zidovima nije bilo nijedne slike. Sobica u dvorcu
nekako se ugurala u prostor salona, poguravši ga tu, povukavši ga tamo, spustivši mu
strop da se poklopi s njezinim stropnim gredama. Naposljetku su se dvije prostorije
stopile i opet pretvorile u sobicu u dvorcu, osim što je ona sad bila mrvicu viša i
četvrtastija nego prije.
„Jesi li gotov, Calcifere?“ zakašljao je Howl.
„Mislim da jesam“, rekao je Calcifer i uzdigao se prema dimnjaku. Vožnja na
lopati nije mu vidljivo naškodila. „Ipak, bolje provjeri kako je ispalo.“
Howl se osovio na noge uz pomoć lopate i otvorio vrata žutom mrljom nadolje.
Vani se nalazila ista ona ulica u Market Chippingu koju je Sophie znala cijeli život.
Poznati su ljudi prolazili njome navečer, u šetnji prije večere, što je mnogima ljeti
bio običaj. Howl je kimnuo glavom Calciferu, zatvorio vrata, okrenuo kvaku
narančastom mrljom nadolje i opet ih otvorio.
Sad se pred vratima zavojito sterao široki, zarasli prilazni put sred drveća vrlo
dojmljivo obasjanog zalazećim suncem sa strane. U daljini je stajao kameni ulaz s
visokim lukom urešenim kipovima. „Gdje je ovo?“ upitao je Howl.
„To je prazno gospodsko zdanje na kraju doline“, rekao je Calcifer kao da se treba
opravdati. „Rekao si mi da nađem neku lijepu kuću, a ova je baš krasna.“
„Ne sumnjam u to“, rekao je Howl. „Samo se nadam da se pravi vlasnici neće

139
ljutiti.“ Zatvorio je vrata i okrenuo kvaku tako da je ljubičasta mrlja pokazala
nadolje. „A sad, putujući dvorac“, rekao je i opet otvorio vrata.
Vani je bio gotovo sumrak. Topao vjetar pun raznih miomirisa puhnuo je kroz
vrata. Sophie je vidjela da prolaze pokraj niza tamnih listova sred kojih su cvali
krupni ljubičasti cvjetovi. Polako su se okrenuli i ugledali blijede grmove bijelih
ljiljana i odsjaj zalaska sunca na vodi iza njih. Tako su rajski mirisali da je Sophie
bila na pola puta do vrata prije nego što je shvatila da je krenula.
„Ne, tvoj dugi nos tek sutra može onamo“, rekao je Howl i naglo zatvorio vrata.
„Taj kraj se nalazi točno na rubu Pustoši. Svaka čast, Calcifere. Savršeno. Lijepa
kuća s obiljem cvijeća, kao što sam tražio.“ Odbacio je lopatu i otišao leći. A zacijelo
je i bio umoran. Nije zapomagao, nije vikao, a gotovo da nije ni kašljao.
Sophie i Michael bili su također umorni. Michael se svalio u naslonjač i počeo
milovati psa-čovjeka, zureći u prazno. Sophie se smjestila na tronožac, osjećajući se
čudno. Preselili su se. Bilo je kao da se nalaze na istom mjestu, a u isti mah i na
nekom drugom, što ju je bunilo. I zašto je putujući dvorac sad na rubu Pustoši? Vuče
li to kletva Howla prema Vještici? Ili se to Howl izmaknuo tako jako da je izveo
puni krug, došao samom sebi iza leđa i tako postao, kako bi to većina ljudi rekla,
pošten?
Sophie je pogledala Michaela da vidi što on misli. Michael je spavao, kao i pas-
čovjek. Sophie je stoga pogledala Calcifera, koji je sneno treperio među užarenim
cjepanicama, gotovo sklopljenih narančastih očiju. Sjetila se kako je Calcifer bio u
naletima gotovo bijel, bijelih očiju, i kako je ustrašeno zurio dok se ljuljao na lopati.
Podsjetio ju je na nešto. Cijeli njegov oblik učinio joj se poznatim.
„Calcifere,“ rekla je, „jesi li ti ikad bio zvijezda padalica?“
Calcifer je otvorio jedno narančasto oko i pogledao je. „Jasno“, rekao je. „Mogu ti
više reći o tome, sad kad si to sama shvatila. Ugovor mi to dopušta.“
„A Howl te ulovio?“ upitala ga je Sophie.
„Prije pet godina,“ rekao je Calcifer, „tamo u Porthavenskim močvarama, netom
nakon što se pojavio kao vrač Jenkin. Lovio me u čizmama od sedam liga. Silno me
prestrašio. A ionako sam bio u strahu, jer kad padaš, znaš da ćeš umrijeti. Bio sam
spreman na sve, samo da ne umrem. Kad je Howl predložio da će me održati na
životu onako kao što ljudi ostaju na životu, na licu mjesta predložio sam mu da
sklopimo ugovor. Ni on ni ja nismo imali pojma u što se to upuštamo. Bio sam mu
zahvalan, a Howl mi je to ponudio samo zato što se sažalio nada mnom.“
„Baš kao i Michaelu“, rekla je Sophie.

140
 „Što kažeš?“ rekao je Michael, prenuvši se iz sna. „Sophie, da bar nismo na
samom rubu Pustoši. Nisam znao da ćemo ovamo doći. Ovdje je opasno.“
„U čarobnjakovoj kući je uvijek opasno“, rekao je Calcifer sjetno.
Sutradan ujutro kvaka je stajala crnom mrljom nadolje, a Sophie se jako rasrdila
otkrivši da se vrata ne daju otvoriti bez obzira na položaj kvake. Htjela je vidjeti to
cvijeće, bila ondje Vještica ili ne. Stoga je iskalila nestrpljenje tako što je uzela
vjedro vode i stala ribati znakove nacrtane kredom na podu.
Howl je baš tada ušao. „Rad, rad, rad“, rekao je i prekoračio Sophie dok je ribala.
Izgledao je pomalo čudno. Odijelo mu je još bilo zagasitocrno, ali kosi je vratio
svijetlu boju. Izgledala je bijela naspram crnine. Sophie je bacila pogled na njega i
sjetila se kletve. Možda je i Howlu bila na umu. Izvadio je lubanju iz sudopera i
žalosno je primio jednom rukom. „Jao, jadni Yorick!“ rekao je. „Čula je sirene, pa je
zaključila da je nešto trulo u državi Danskoj. Dobio sam vječnu prehladu, ali na svu
sreću strahovito sam nepošten. U to se uzdam.“ Nemoćno se nakašljao. Ali prehlada
mu je prolazila, pa nije zvučao naročito uvjerljivo.
Sophie je pogledala psa-čovjeka, koji je sjedio i izgledao tužno kao i Howl.
Uzvratio joj je jednako značajnim pogledom. „Trebao bi se ti vratiti Lettie“,
promrmljala je. „A, što je?“ upitala je Howla. „Ne ide ti kako treba s gospođicom
Angorian?“
„Ne ide mi nikako“, rekao je Howl. „Srce Lily Angorian je kao kuhani kamen.“
Vratio je lubanju u sudoper i pozvao Michaela. „Jelo! Rad!“ viknuo je.
Nakon doručka izvadili su sve iz ostave za metle. Zatim su Michael i Howl pošli
probiti rupu u njezinu bočnom zidu. Prašina je stala letjeti kroz vrata ostave i
odjekivalo je čudno lupanje. Na kraju su obojica pozvali Sophie. Sophie je došla,
značajno noseći metlu. A ondje gdje je prije stajao zid sad je bio prolaz prema
stubištu koje je oduvijek spajalo prodavaonicu i kuću. Howl joj je mahnuo da dođe i
vidi trgovinu. Bila je prazna i puna odjeka. Pod joj je sad bio prekriven crnim i
bijelim pločama, kao predvorje gospođe Pentstemmon, a na policama gdje su nekoć
bili šeširi sad je stajala vaza s ružama od voštene svile i kiticom jagorčine iznad njih.
Sophie je shvatila da bi se trebala diviti, pa je uspjela ne kazati ništa.
„Našao sam cvijeće otraga u radionici“, rekao je Howl. „Dođi da je vidiš izvana.“
Otvorio je ulazna vrata i začulo se isto ono zvonce koje je Sophie slušala cijeli
život. Sophie je odšepala na praznu ulicu u praskozorje. Pročelje prodavaonice bilo
je svježe oličeno u zeleno i žuto. Vitičastim slovima iznad izloga je pisalo: H.
JENKINS - DNEVNO SVJEŽE CVIJEĆE.

141
 „Predomislio si se u vezi običnih imena, je li?“ primijetila je Sophie.
„Samo u svrhu prerušavanja“, rekao je Howl. „Draže mi je Pendragon.“
„A odakle nam svježe cvijeće?“ upitala ga je Sophie. „Ne možeš napisati takvo što
i onda prodavati voštane ruže sa šešira.“
„Pričekaj pa ćeš vidjeti“, rekao je Howl i poveo je natrag u prodavaonicu.
Izašli su kroz kuću na dvorište koje je Sophie znala cijeli život. Sad je bilo upola
manje, jer mu je dvorište iz Howlova putujućeg dvorca zauzelo jednu stranu. Sophie
je preko ciglenih zidova Howlova dvorišta pogledala svoju staru kuću. Izgledala joj
je neobično zbog novog prozora koji je pripadao Howlovoj spavaćoj sobi, a Sophie
se osjetila još neobičnije kad je shvatila da Howlov prozor ne gleda na prizor koji
ona sada promatra. Vidjela je prozor vlastite stare spavaće sobe, gore iznad trgovine.
I to joj je bilo čudno, jer sad nije znala kako bi do nje stigla.
Dok je Sophie šepala za Howlom natrag u kuću i po stubama do ostave za metle,
shvatila je da je vrlo loše volje. Pogled na staru kuću u ovakvu stanju prožeo ju je
svakojakim neugodnim osjećajima. „Mislim da je sve to jako lijepo“, rekla je.
„Zaista?“ rekao je Howl hladno. Povrijedila ga je. ‘Tako voli da ga se hvali’,
pomislila je Sophie i uzdahnula kad je Howl otišao na ulaz u dvorac i okrenuo kvaku
ljubičastom mrljom nadolje. S druge strane, nije imala dojam da je bilo kada hvalila
Howla, baš kao ni Calcifer, pa se upitala zašto bi sada počela.
Vrata su se otvorila. Krupni grmovi prepuni cvijeća polako su klizili iza njih, pa
stali da Sophie može sići među njih. Između grmlja u svim su smjerovima vodili
prolazi s dugom, jarkozelenom travom. Howl i Sophie pošli su najbližim, otirući
usput latice sa sebe. Premda visok, crn i izobličen, dvorac ovdje nije izgledao
neprilično, sve i ako su mu oni čudnovati oblačići dima sukljali iz jednog ili drugog
tornja. Magija je ovdje bila na djelu. Sophie je to znala. I dvorac je nekako pristajao.
Zrak je bio vruć i sparan, prepun mirisa cvijeća, kojeg je bilo na tisuće. Sophie je
gotovo rekla da je miris podsjeća na kupaonicu nakon što je Howl bio u njoj, ali se
suzdržala. Tu je doista bilo čudesno. Između grmlja krcatog ljubičastim, crvenim i
bijelim cvjetovima, rosna je trava bila puna manjeg cvijeća: ružičastog sa samo tri
latice, divovskih maćuhica, divljeg plamenca, vučike svih boja, narančastih ljiljana,
visokih bijelih ljiljana, perunika i nebrojenih drugih. Bilo je puzavaca na kojima su
rasli cvjetovi veliki poput šešira, različaka, makova i biljaka čudnih oblika i još
čudnijih boja listova. Iako nije izgledalo kao Sophien cvjetnjak iz snova poput vrta
gospođe Fairfax, prošla ju je mrzovolja i postala je sretna.
„Vidiš“, rekao je Howl. Zamahnuo je rukom i crnim rukavom uplašio nekoliko

142
stotina modrih leptira što su sc gostili grmom žutih ruža. „Možemo svako jutro brati
naramke ruža i prodavati ih u Market Chippingu dok su još rosne.“
Na kraju tog zelenog prolaza trava je postala gnjecava. Široke su orhideje rasle
pod grmljem. Howl i Sophie odjednom su naišli na jezerce prepuno lopoča koje se
isparavalo. Dvorac je skrenuo u stranu, obišao jezerce i zaplovio drugim putom, duž
kojega je raslo drugačije cvijeće.
„Ako dođeš ovamo sama, ponesi štap da prvo provjeriš zemlju“, rekao je Howl.
„Puna je izvora i bara. I ne idi dalje onuda.“
Pokazao joj je prema jugoistoku, gdje je sunce bilo užareni bijeli disk u izmaglici.
„Ono tamo ti je Pustoš - vrlo vruća i jalova i prožeta Vješticom.“
„Tko je stvorio ovo cvijeće, točno na rubu Pustoši?“ upitala ga je Sophie.
„Čarobnjak Suliman je to započeo prije godinu dana“, rekao je Howl i okrenuo se
prema dvorcu. „Mislim da je namjeravao postići da Pustoš procvate i tako se riješiti
Vještice. Doveo je vruće izvore na površinu i postavio prve zasade. Išlo mu je
sasvim dobro, a onda ga je Vještica ulovila.“
„Gospođa Pentstemmon ga je nekako drugačije nazvala“, rekla je Sophie. „Bio je
rodom iz istog kraja kao i ti, zar ne?“
„Više-manje“, rekao je Howl. „Samo, nikad ga nisam upoznao. Nekoliko mjeseci
nakon njega došao sam i pokušao iznova tu nešto učiniti. Mislio sam da bi tako
trebalo. Tako se zbilo da sam upoznao Vješticu. Njoj se to nije svidjelo.“
„Zašto?“ rekla je Sophie.
Dvorac ih je čekao. „Ona sebe doživljava kao cvijet“, rekao je Howl i otvorio
vrata. „Kao samotnu orhideju što cvate u Pustoši. Jadna je, ruku na srce.“
Sophie je još jedanput pogledala gomile cvijeća dok je išla unutra za Howlom. Tu
je raslo na tisuće ruža. „Neće li Vještica otkriti da si ovdje?“
„Pokušao sam učiniti potez koji najmanje očekuje“, rekao je Howl.
„A nastojiš li ti pronaći kneza Justina?“ upitala ga je Sophie. Ali Howl je izbjegao
odgovor tako što je otrčao kroz ostavu za metle, glasno dozivajući Michaela.

143
 Osamnaesto poglavlje

U kojem se opet javljaju strašilo i gospođica Angorian

S utradan su otvorili cvjećarnicu. Kao što je Howl i kazao, posao nije mogao biti
lakši. Svaki dan su samo trebali rano ujutro otvoriti vrata ljubičastom mrljom
prema nadolje i izaći u gustu zelenu izmaglicu na branje cvijeća. Uskoro im je to
postala navika. Sophie bi uzela štap i vrtne škare i pošla cvjetnjakom, čavrljajući sa
štapom i provjeravajući njime je li tlo vlažno, ili pak privlačeći izboje najviših i
najljepših ruža. Michael je ponio jedan svoj izum kojim se jako ponosio, oveću
limenu kadicu punu vode koja je lebdjela u zraku i pratila Michaela kamo god bi
pošao među grmljem. S njima je išao i pas-čovjek. Uživao je dok je trčao rosnim
zelenim prolazima, lovio leptire ili pokušavao uhvatiti sićušne šarene ptice što su
pile nektar. Dok je jurcao, Sophie je brala naramke dugih perunika ili ljiljana, ili
papratnog narančastog cvijeća, ili grane plavog hibiskusa, a Michael je punio kadicu
orhidejama, ružama, zvjezdastim bijelim cvjetićima i onim sjajnima boje cinobera,
ili bilo kojim drugim koji bi ga privukli. Svima su ti sati prijali.
Zatim bi, prije nego što bi među grmljem postalo prevruće, dnevnu berbu cvijeća
odnijeli natrag u dućan i složili je u niz svakojakih vrčeva i vjedara koje je Howl
iščeprkao u dvorištu. Dva su vjedra bila zapravo čizme od sedam liga. ‘Nema boljeg

144
dokaza da se Howl posve prestao zanimati za Lettie’, pomislila je Sophie dok je
postavljala bukete gladiola u njih. Više ga nije bilo briga hoće li ih Sophie
upotrijebiti ili ne.
Howla gotovo nikad nije bilo za vrijeme berbe. A kvaka bi uvijek bila okrenuta
crnom mrljom naniže. Obično bi se vratio na kasni doručak, zanijet, još u crnini.
Nikad nije htio reći Sophie koje je to odijelo pretvorio u crno. Rekao bi tek: „U
koroti sam zbog gospođe Pentstemmon.“ A kad bi ga Sophie ili Michael upitali zašto
ga nikad nema u to vrijeme, Howl bi namjestio uvrijeđen izraz lica i rekao: „Kad
hoćeš razgovarati s učiteljicom, moraš je uloviti prije početka nastave.“ Zatim bi se
izgubio u kupaonici na iduća dva sata.
U međuvremenu bi se Sophie i Michael lijepo odjenuli i otvorili trgovinu. Howl je
zahtijevao lijepu odjeću. Rekao je da će privući kupce. Sophie je zahtijevala da svi
nose pregače. A nakon prvih nekoliko dana, kad su žitelji Market Chippinga samo
virkali kroz izlog i ustručavali se svratiti, prodavaonica je postala omiljena. Pročulo
se da kod Jenkinsa ima cvijeća kakva nitko nikad još nije vidio. Ljudi koje je Sophie
cijeli život znala dolazili su i kupovali naramke cvijeća. Nitko je nije prepoznao, pa
se osjećala vrlo čudno. Svi su mislili da je ona Howlova stara majka. Ali Sophie je
dojadilo biti Howlova stara majka. „Ja sam mu strina“, rekla je gospođi Cesari.
Prozvali su je strina Jenkins.
Po dolasku u trgovinu, u crnoj pregači koja mu je išla uz odijelo, Howl bi obično
zatekao priličnu gužvu. Uz njega je gužva bivala još veća. Tad je Sophie postala
uvjerena da je to crno odijelo zapravo ono začarano sivo-purpurno. Svaka dama koju
bi Howl poslužio uvijek je otišla s barem dvostruko više cvijeća nego što je tražila.
Howl ih je uglavnom svojim čarima uspijevao nagovoriti da kupe deseterostruko
više. Uskoro je Sophie uočavala dame kako vire kroz izlog i odlučuju ne ući u
cvjećarnicu ako bi ondje zapazile Howla. Nije ih krivila. Ako vam samo treba ruža
za zapučak, ne želite da vas netko navede na kupnju triju tuceta orhideja. Zato kad je
Howl počeo provoditi duge sate u dvorišnoj radionici, Sophie ga nije od toga
odgovarala.
„Postavljam obrambene mjere protiv Vještice, prije nego što me stigneš upitati“,
rekao je. „Kad završim, neće biti nikakve mogućnosti da uđe u bilo koji dio ovog
prostora.“
Ponekad nisu znali što bi s uvelim cvijećem. Sophie nije mogla podnijeti da vene
preko noći. Otkrila je da joj može ostati prilično svježe ako razgovara s njime.
Nakon toga je stalno razgovarala s cvijećem. Michael joj je izradio čaroliju za
ishranu biljaka, pa ju je uzela isprobavati u vjedrima u sudoperu i kantama u izbi

145
gdje je nekoć ukrašavala šešire. Otkrila je da neke biljke danima može održati
svježima. Stoga je, jasno, obavljala daljnje pokuse. Donijela je pepeo iz dvorišta i u
njega svašta posadila uz marljivo mrmljanje. Tako je uzgojila mornarski plavu ružu,
što ju je jako obradovalo. Pupoljci su joj bili crni kao ugljen, a cvjetovi su joj se
otvarali sve plavlji i plavlji dok nisu postali gotovo iste one modre boje kao i
Calcifer. Sophie se tako oduševila da je uzela korijenje iz svih vreća obješenih s
greda i pokušala s njima. Kazala je sebi da u životu nije bila sretnija.
To nije bilo točno. Nešto nije bilo u redu, a Sophie nije shvaćala u čemu je stvar.
Ponekad je mislila da je to stoga što je nitko u Market Chippingu ne prepoznaje. Nije
se usudila otići do Marthc, iz straha da je ni Martha neće prepoznati. Iz istog tog
razloga nije se usudila ni istresti cvijeće iz čizama od sedam liga i otići do Lettie.
Jednostavno joj je bila nesnosna pomisao da je i jedna sestra vidi kao staricu.
Michael je cijelo vrijeme odlazio do Marthe s buketima složenima od cvijeća koje
bi im preteklo. Ponekad je Sophie mislila da ju to muči. Michael je bio tako dobre
volje, a ona je sve češće ostajala sama u trgovini. Ali nije baš ni u tome bila stvar,
Sophie je voljela sama prodavati cvijeće.
Ponekad je držala da je nevolja u Calciferu. Calciferu je bilo dosadno. Nije imao
drugog posla doli da drži dvorac u blagom pokretu po travnjaku i oko raznih jezeraca
i bara, i da se brine da svako jutro stignu na novo mjesto, s novim cvijećem. Modro
bi mu se lice nagnulo preko ogradice kad god bi Sophie i Michael ušli s ubranim
cvijećem. „Da bar vidim što je tamo vani“, rekao bi. Sophie mu je donosila mirisno
lišće za potpalu, pa je sobica zamirisala snažno kao kupaonica, ali Calcifer je rekao
da mu zapravo nedostaje društvo. Odlazili su u trgovinu i ondje provodili cijele dane,
a on je ostajao sam.
Tako je Sophie nagnala Michaela da sam poslužuje u prodavaonici barem sat
vremena svakog jutra dok je ona razgovarala s Calciferom. Izmišljala je igre
pogađanja da se Calcifer ima čime baviti dok ona radi. Ali Calcifer je i dalje bio
nezadovoljan. „Kad ćeš mi raskinuti ugovor s Howlom?“ sve češće ju je pitao.
A Sophie je smirivala Calcifera. „Radim na tome“, rekla bi mu. „Samo što
nisam.“ To nije baš bilo točno. Sophie više nije razmišljala o tome, osim kad bi je on
podsjetio. Kad je sastavila ono što je kazala gospođa Pentstemmon sa svime što su
joj rekli Howl i Calcifer, shvatila je da ima dosta čvrste i prilično strašne predodžbe
o tom ugovoru. Bila je uvjerena da bi njegovo raskidanje dokrajčilo i Howla i
Calcifera. Howl to možda zaslužuje, ali ne i Calcifer. A kako je Howl očito davao
sve od sebe ne bi li umaknuo ostatku Vještičine kletve, Sophie nije htjela učiniti
ništa što bi odmoglo.

146
 Sophie bi ponekad pomislila da je stvar samo u tome što je pas-čovjek muči. Bilo
je to jedno tako tugaljivo stvorenje. Izgledao je veselo samo dok je svako jutro jurio
zelenim prolazima između grmlja. Ostatak dana tmurno se vukao za Sophie i duboko
uzdisao. Kako Sophie ni njemu nikako nije mogla pomoći, bilo joj je baš drago kad
su dani počeli bivati sve topliji s približavanjem prvog dana ljeta, pa je pas-čovjek
počeo sve više ležati u sjenovitim dijelovima dvorišta i dahtati.
Za to vrijeme je korijenje koje je Sophie posadila postalo vrlo zanimljivo. Luk je
postao stabalce palme sa sitnim plodovima što su mirisali po luku. Drugi je korijen
izrastao u nekakav ružičasti suncokret. Samo je jedan sporo rastao. Kad su mu
napokon proklijala dva okrugla zelena lista, Sophie je jedva čekala da vidi u što će
izrasti. Sutradan joj se činilo da bi to mogla biti orhideja. Imala je šiljaste listove s
purpurnim pjegama, a iz sredine joj je rasla duga peteljka s ovećim pupoljkom. Dan
nakon toga Sophie je ostavila svježe cvijeće u limenoj kanti i požurila do izbe da vidi
kako biljčica napreduje.
Pupoljak se otvorio u ružičasti cvijet sličan orhideji koja je prošla kroz tijesak za
rublje. Bio je plosnat i spojen s peteljkom tik ispod obla vrška. Četiri su mu latice
rasle iz odeblje ružičaste sredine, dvije okrenute nadolje i još dvije na sredini što su
virile u stranu. Dok ga je Sophie promatrala, snažan miris proljetnog cvijeća
upozorio ju je da je Howl ušao u prostoriju i stao iza nje.
„Što li je to?“ rekao je. „Ako si očekivala ultraljubičastu ljubičicu ili infracrveni
geranij, prevarila si se, gospođo Luda Prirodoslovko.“
„Meni to izgleda kao splošteni beba-cvijet“, rekao je Michael, došavši da vidi.
Imao je pravo. Howl je načas prestrašeno pogledao prema Michaelu i podigao
cvijet u tegli. Istresao ga je iz lonca sebi u ruku, te pažljivo uzeo razdvajati bijelo,
končasto korijenje od pepela i ostataka čarolije za gnojenje, sve dok nije razotkrio
smeđi, račvasti korijen iz kojega je Sophie uzgojila cvijet.
„Mogao sam si i misliti“, rekao je. „To je gomolj mandragore. Sophie opet udara.
Zbilja imaš dara, je l' tako, Sophie?“ Pažljivo je vratio biljku u teglu, predao je
Sophie i udaljio se, poprilično blijed u licu.
Znači, sada se kletva ispunila gotovo potpuno, pomislila je Sophie dok je išla
složiti svježe cvijeće u izlogu. Gomolj mandragore dobio je djetešce. Tako je ostalo
još samo jedno: bura što poštenje uvis gura. ‘Ako se to odnosi na Howlovo poštenje,’
pomislila je Sophie, ‘sva je prilika da se kletva nikad neće ispuniti.’ Držala je da
Howlu tako i treba kad se svako jutro ide udvarati gospođici Angorian u začaranu
odijelu, ali ipak su je prožimali strah i krivnja. Složila je snop bijelih ljiljana u jednu
čizmu od sedam liga. Uvukla se u izlog da ih stavi kako treba, te začula pravilno

147
klak, klak, klak izvana s ulice. Nije to bio zvuk konjskih kopita. To se čulo udaranje
štapa po kamenim pločama.
Sophieno srce ponašalo se čudno čak i prije no što se usudila pogledati kroz
prozor. Ulicom je, nego što, stizalo strašilo, skakućući polako i odlučno sredinom
kolnika. Dronjci što su mu visjeli s ispruženih ruku bili su rjeđi i sivlji, a repa što mu
je tvorila lice sasušila se u odlučan izraz, kao da je strašilo skakalo još otkako ga je
Howl odbacio u zrak sve dok nije uspjelo doskakutati natrag.
Nije se samo Sophie prepala. Nekoliko ljudi što su u taj rani sat bili na ulici
bježali su od strašila koliko su ih noge nosile. Ali strašilo nije marilo za njih. Skakalo
je dalje.
Sophie je sakrila lice da je ne opazi. „Nema nas!“ rekla mu je oštrim šaptom. „Ne
znaš da smo ovdje! Ne možeš nas naći. Brže skači dalje!“
Klak, klak skakanje štapa usporilo se kad se strašilo približilo cvjećarnici. Sophie
je došlo da iz petnih žila pozove Howla, ali kao da nije mogla reći ništa drugo doli
uzastopce ponavljati: „Nema nas. Smjesta idi dalje!"
A skakutanje se ubrzalo, baš kao što mu je i rekla, pa je strašilo odskakutalo
pokraj cvjećarnice i udaljilo se kroz Market Chipping. Sophie je pomislila da će joj
pozliti. Ali izgleda da je samo zadržavala dah. Duboko je udahnula i osjetila kako se
trese od olakšanja. Ako se strašilo vrati, opet će ga moći natjerati da ode.
Howl je već bio vani kad je Sophie ušla u sobicu. „Bio je strahovito uznemiren“,
rekao je Michael. Sophie je pogledala vrata. Kvaka je bila okrenuta crnom mrljom
prema dolje. ‘Nije baš bio tako uznemiren!’ pomislila je.
I Michael je tog jutra izašao do Cesarijeve slastičarnice, pa je Sophie ostala sama
u prodavaonici. Bilo je jako vruće. Cvijeće se sušilo usprkos čarolijama, a vrlo se
mali broj ljudi zanimao za kupnju. Zbog toga, mandragore i strašila, svi su Sophieni
osjećaji dostigli točku pucanja. Posve se snuždila.
‘Možda to ona kletva vreba ne bi li snašla Howla,’ uzdahnula je prema cvijeću,
‘ali ja bih rekla da je to zato što sam najstarija, zaista. Ma gledajte me samo! Krenula
sam potražiti sreću i završila točno ondje odakle sam i počela, a k tome sam još i
stara kao gorje!’
Nato je pas-čovjek ispružio sjajnu crvenu njušku kroz dvorišna vrata i zacvilio.
Sophie je uzdahnula. Nikad ni sat vremena ne bi prošlo a da je to stvorenje ne
potraži. „Da, još sam ovdje“, rekla je. „Gdje si mislio da ću biti?“
Pas je ušao u dućan. Sjeo je i kruto ispružio šape preda se. Sophie je shvatila da se
on to pokušava pretvoriti u čovjeka. Siroto stvorenje. Pokušala je biti ljubazna prema

148
njemu jer mu je, naposljetku, bilo gore nego njoj.
„Više se potrudi“, rekla je. „Življe malo. Možeš postati čovjek ako to želiš.“
Pas se ispružio, izravnao leđa i počeo se upinjati i upinjati. A baš kad je Sophie
bila sigurna da će morati odustati ili se prevrnuti unatraške, uspio je ustati na stražnje
noge i istegnuti se u nesretnog crvenokosog čovjeka.
„Zavidim - Howlu“, promumljao je. „Ide mu - tako lako. Bio sam - pas u živici - ti
si mi pomogla. Rekao Lettie - znam te - čuvat ću. Bio sam - tu prije u—“ Počeo se
opet svijati u psa pa je zatulio od muke. „S Vješticom u trgovini!“ jauknuo je i pao
prema naprijed na ruke, zaodjenuvši se pritom obiljem sive i bijele dlake.
Sophie se zagledala u krupnog, čupavog psa koji je sad stajao pred njom. „Bio si s
Vješticom!“ rekla je. Sad se sjetila. Onaj uzrujani riđi mladić koji je užasnuto gledao
u nju. „Onda znaš tko sam, a i da sam začarana. Zna li to i Lettie?“
Krupna, čupava glava je kimnula.
„I zvala te Gaston“, sjetila se Sophie. „O, prijatelju, kako ti je otežala život! Imati
tako bujnu dlaku po ovakvom vremenu! Bolje idi nekamo gdje je hladnije.“
Pas je opet kimnuo i ogorčeno se odvukao u dvorište.
„Ali zašto te Lettie poslala?“ upitala se Sophie. Bila je posve shrvana i uzrujana
ovim otkrićem. Popela se stubama i prošla kroz ostavu da popriča s Calciferom.
Calcifer joj nije naročito pomogao. „Nema nikakve veze koliko ljudi zna da si
začarana“, rekao je. „Psu to nije naročito pomoglo, zar ne?“
„Nije, ali—“ zaustila je Sophie, ali upravo tada ulazna vrata dvorca su škljocnula i
otvorila se. Sophie i Calcifer su pogledali prema njima. Vidjeli su da kvaka još stoji
crnom mrljom nadolje, pa su očekivali da će se na vratima pojaviti Howl. Bilo je
teško reći tko se od njih dvoje više zaprepastio kad se ispostavilo da osoba koja se s
priličnim oprezom provlačila kroz vrata nije nitko drugi doli gospođica Angorian.
Gospođica Angorian zaprepastila se koliko i oni. „O, ispričavam se!“ rekla je.
„Mislila sam da bi tu mogao biti gospodin Jenkins.“
„Vani je“, rekla je suzdržano Sophie i upitala se kamo li je to Howl otišao, ako ne
u posjet gospođici Angorian.
Gospođica Angorian pustila je vrata, koja je bila ščepala od iznenađenja. Ostavila
ih je da se otvorena njišu s pogledom u ništavilo i molećivo prišla Sophie. Sophie je
shvatila da je i sama ustala i sad joj prilazi. Izgledalo je kao da želi stati na put
gospođici Angorian. „Molim vas,“ rekla je gospođica Angorian, „nemojte kazati
gospodinu Jenkinsu da sam bila. Da vam pravo kažem, poticala sam ga samo zato što

149
sam se nadala saznati štogod o svome zaručniku - Benu Sullivanu, znate. Sigurna
sam da je Ben nestao na istom onom mjestu kamo i gospodin Jenkins stalno odlazi.
Samo što se Ben nije vratio.“
„Ovdje nema nikakvog gospodina Sullivana“, rekla je Sophie. I pomislila je: ‘Pa
to je ime čarobnjaka Sulimana! Ni riječi joj ne vjerujem!’
„Ma, znam da nema“, rekla je gospođica Angorian. „Ali ovo mi mjesto djeluje
prikladno. Bih li smjela malo razgledati, tek toliko da steknem određeni pojam o
životu kojim Ben danas živi?“ Zataknula si je ravnu crnu kosu iza uha i pokušala ući
dublje u sobicu. Sophie joj se ispriječila. To je prisililo gospođicu Angorian da se
molećivo na prstima udalji u stranu, prema radnoj klupi. „Kako je tu sve krasno i
starinsko!“ rekla je dok je razgledavala boce i staklenke. „Kakvo krasno starinsko
mjestašce!“ rekla je kad je pogledala kroz prozor.
„Zove se Market Chipping“, rekla je Sophie, zaobišla gospođicu Angorian i
potjerala je natrag prema vratima.
„A što je na katu?“ upitala je gospođica Angorian, pokazavši na otvorena vrata
stubišta.
„Howlova privatna soba“, rekla je Sophie čvrsto, tjerajući gospođicu Angorian da
hoda unatraške pred njom.
„A što je iza ovih drugih otvorenih vrata?“ upitala je gospođica Angorian.
„Cvjećarnica“, rekla je Sophie. ‘Njuškalo jedno drsko!’ pomislila je.
Sad je gospođica Angorian već morala ili ustuknuti na naslonjač ili natrag kroz
vrata. Zagledala se zbunjeno i namršteno u Calcifera, kao da joj nije jasno što to vidi,
a Calcifer je također samo šutke zurio u nju. Sophie je laknulo što se tako neprijazno
ponaša kad je to vidjela. Samo oni koji shvaćaju Calcifera bili su zaista dobrodošli u
Howlovu kuću.
Ali sad je gospođica Angorian šmugnula oko naslonjača i opazila Howlovu gitaru
naslonjenu na zid u kutu. Zinula je u čudu, zgrabila je i okrenula se, privinuvši je
vlasnički uza se. „Odakle vam?“ oštro je upitala Sophie dubokim, pogođenim
glasom. „Ben je imao istu ovakvu gitaru! Možda je ova baš Benova!“
„Čula sam da ju je Howl kupio prošle zime“, rekla je Sophie. I opet je krenula
prema gospođici Angorian, ne bi li je izvukla iz kuta i po tjerala kroz vrata.
„Nešto se dogodilo Benu!“ rekla je gospođica Angorian zagrcnuto. „On se nikad
ne bi rastao od svoje gitare! Gdje je? Znam da ne može biti mrtav. Znala bih u srcu
da je tako!“

150
 Sophie se upitala bi li rekla gospođici Angorian da je Vještica ulovila čarobnjaka
Sulimana. Pogledala je ljudsku lubanju. Došlo joj je da mahne njome u lice
gospođici Angorian i kaže joj da je pripadala čarobnjaku Sulimanu. Ali lubanja je
ležala u sudoperu, skrivena iza kante ukrasnih listova i ljiljana, a znala je i da će, ako
ode po nju, gospođica Angorian opet pobjeći u sobicu. Uostalom, ne bi bilo baš
ljudski da to učini.
„Smijem li ponijeti ovu gitaru?“ rekla je gospođica Angorian prepuklim glasom,
privijajući je uza se. „Da me podsjeća na Bena.“
Grcaji u glasu gospođice Angorian išli su Sophie na živce. „Ne“, rekla je. „Nema
potrebe da se tako vezujete uz nju. Nemate dokaza da je bila njegova.“ Došepala je
do gospođice Angorian i primila gitaru za vrat. Gospođica Angorian pogledala ju je
razrogačenim, potresenim očima. Sophie je potegnula gitaru. Gospođica Angorian ju
nije puštala. Gitara je počela grozno, raštimano brenčati. Sophie ju je istrgla iz
naručja gospođice Angorian. „Pa što vam je došlo“, rekla je. „Nemate prava ulaziti u
tuđe dvorce i uzimati tuđe gitare. Rekla sam vam da gospodin Sullivan nije ovdje.
Idite sada natrag u Wales. Hajde.“ I gitarom je izgurala gospođicu Angorian
unatraške kroz vrata.
Gospođica Angorian ustuknula je u ništavilo i već nestala do polovice. „Strogi
ste“, rekla je prijekorno.
„Da, jesam!“ rekla je Sophie i zalupila joj vrata pred nosom. Okrenula je kvaku
narančastom mrljom prema dolje da se gospođica Angorian ne bi mogla vratiti i
bacila gitaru natrag u kut uz nagli akord. „I da se nisi usudio reći Howlu da je došla!“
rekla je nepotrebno Calciferu. „Kladim se da je došla vidjeti Howla. Sve ostalo je
samo bezočno lagala. Čarobnjak Suliman se ovdje nastanio prije mnogo godina.
Vjerojatno je došao ne bi li utekao od njezina nepodnošljivog grcajućeg glasa!“
Calcifer je zahihotao. „Nikad nisam vidio da je netko tako brzo otjeran!“ rekao je.
Nato se Sophie osjetila i neljubaznom i krivom. Naposljetku, sama je na prilično
sličan način ušla u dvorac, a bila je i dvaput radoznalija od gospođice Angorian.
„Tja!“ rekla je.
Odmarširala je u kupaonicu i zagledala se u svoje osušeno staračko lice u
zrcalima. Uzela je paketić s natpisom KOŽA, a onda ga bacila natrag. Čak i dok je
bilo mlado i svježe, lice joj se nije baš moglo mjeriti s licem gospođice Angorian, to
joj je bar bilo jasno. „Tja!“ rekla je. „Ma!“ Brzo je odšepala natrag i izvadila listove i
ljiljane iz sudopera. Šepavo ih je odnijela, dok su kapali, do cvjećarnice, gdje ih je
tutnula u kantu s hranjivom čarolijom. „Budite sunovrati!“ rekla im je ljutitim,
srditim, graktavim glasom. „Budite sunovrati u lipnju, sunce vam vaše!“

151
 Pas-čovjek provirio je čupavim licem iza dvorišnih vrata. Kad je vidio kakve je
Sophie volje, brzo se opet izgubio. Kad je Michael minutu zatim veselo došao s
velikom pitom, Sophie ga je tako prostrijelila pogledom da se smjesta sjetio kako ga
je Howl zamolio da izradi jednu čaroliju, pa je pobjegao kroz ostavu za metle.
„Tja!“ zarežala je Sophie za njim. Opet se sagnula nad kantu. „Budite sunovrati!
Budite sunovrati!“ graknula je. Nije joj bilo lakše od toga što je znala da se blesavo
ponaša.

152
 Devetnaesto poglavlje

U kojem Sophie otrovom za korov pokazuje kako joj je

H owl je otvorio vrata prodavaonice potkraj dana i ušao plesnim korakom,

zviždučući. Očito je prebolio vijest o mandragori. Sophie nije nimalo laknulo
zato što je otkrila da naposljetku ipak nije bio u Walesu. Uputila mu je svoj najljući
pogled.
„Tako mi svega!“ rekao je Howl. „Pa ovo me gotovo okamenilo! Što je bilo?“
Sophie je samo zarežala: „Koje to odijelo nosiš?“
Howl je pogledao crninu na sebi. „Zar je to bitno?“
„Da!“ prasnula je Sophie. „I ne pričaj mi o nekakvoj koroti! Koje je to zapravo?“
Howl je slegnuo ramenima i podigao jedan dugački rukav kao da ni sam nije
siguran. Zbunjeno se zagledao u njega. Crna mu se boja stala povlačiti od ramena do
šiljatog, obješenog vrha. Rame i vrh rukava postali su smeđi, a onda sivi, dok je
šiljati vrh sve više poprimao boju tinte, sve dok Howl na sebi nije imao crno odijelo
s jednim modro-srebrnim rukavom, čiji vrh kao da je bio umočen u katran. „Ovo“,
rekao je i pustio da mu se crnilo opet proširi cijelim ramenom.
Sophie se nekako rasrdila više nego ikad. Progunđala je nerazumljivo, ali vrlo
ljutito.

153
 „Sophie!“ rekao je Howl glasom punim smijeha i dobrog raspoloženja.
Pas-čovjek je otvorio dvorišna vrata i ušao u sobicu. Nikad nije dopuštao Howlu
da predugo priča sa Sophie.
Howl se zagledao u njega. „Sad imaš i staroengleskog ovčara“, rekao je, kao da
mu je drago promijeniti temu. „Neće ti biti lako hraniti dva psa.“
„Imam samo jednog psa“, rekla je Sophie prijekorno. „Začaran je.“
„Je li?“ rekao je Howl i prišao psu brzinom koja je odavala koliko mu je drago
udaljiti se od Sophie. To je, jasno, bilo zadnje što je pas-čovjek htio. Ustuknuo je.
Howl je skočio i ščepao ga objeručke za čupavu dlaku prije nego što je uspio stići do
vrata. „Pa i jest!“ rekao je i kleknuo da pogleda ovčara u očice pod gustim šiškama.
„Sophie,“ rekao je, „pa zbog čega mi to nisi rekla? Ovaj pas je čovjek! I u groznom
je stanju!“ Howl se okrenuo na koljenu, ne puštajući psa. Sophie je pogledala Howla
u pikulaste oči i shvatila da se on sada ljuti, zaista ljuti.
Neka. Sophie je bila raspoložena za svađu. „Mogao si to i sam primijetiti“, rekla
je i uzvratila mu pogled, izazivajući Howla da ispusti zelene sluzi koliko mu drago.
„A pas ionako nije htio da—“
Howl je nije htio saslušati od ljutnje. Ustao je i odvukao psa popločenim podom.
„I primijetio bih ga da mi druge stvari nisu bile na pameti“, rekao je. „Dođi. Hoću da
te Calcifer dobro pogleda.“ Pas se odupro sa sve četiri čupave noge. Howl ga je stao
potezati, upirući se i kližući. „Michael!“ viknuo je.
U tom je poviku bilo prizvuka zbog kojeg je Michael došao trkom.
A jesi li ti znao da je ovaj pas zapravo čovjek? upitao ga je Howl dok su on i
Michael odvlačili nevoljku grdosiju od psa po stubama.
„Nije valjda!“ rekao je Michael zgranuto i iznenađeno.
„Onda ne krivim tebe, nego jedino Sophie“, rekao je Howl i odvukao psa kroz
ostavu za metle. „Za ovakve stvari uvijek je Sophie kriva! Ali ti si znao, zar ne,
Calcifere?“ kazao je dok su njih dvojica dovlačili psa pred ognjište.
Calcifer je ustuknuo i leđima se skutrio uz dimnjak. „Nisi me pitao“, rekao je.
„Moram li te pitati?“ rekao je Howl. „U redu, trebao sam to sâm primijetiti! Ali
gadiš mi se, Calcifere! Kad pogledaš kako se Vještica odnosi prema svom demonu
vatre, ti živiš odurno lakim životom, a ja zauzvrat tražim samo da mi govoriš ono što
moram znati. Sad si me već drugi put iznevjerio! Pomozi mi sada da ovom stvorenju
smjesta vratimo stvarni izgled!“
Calcifer je imao čudno boležljivu nijansu modre. „U redu“, rekao je nadureno.

154
 Pas-čovjek je pokušao pobjeći, ali Howl je podmetnuo rame pod njegova prsa i
gurnuo ga, tako da se htio-ne htio osovio na stražnje noge. Zatim su ga Howl i
Michael pridržavali u tom položaju. „Zbog čega se to blesavo stvorenje odupire?“
promrmljao je Howl. „To je vjerojatno opet neka psina Vještice Pustošnice, je l’
tako?“
„Jest. Čarolija ima više slojeva“, rekao je Calcifer.
„Skinimo bar pasji sloj s njega“, rekao je Howl.
Calcifer je buknuo u gusti, jarki modri plamen. Sophie, koja je za svaki slučaj to
gledala s vrata ostave za metle, vidjela je gdje se lik čupava psa gubi u čovječjem
liku. Istopio se opet u psa, pa u čovjeka, zamutio, pa uobličio. Na kraju su Howl i
Michael svaki za ruku držali riđokosa čovjeka u zgužvanom smeđem odijelu. Sophie
se nije čudila što ga nije prepoznala. S izuzetkom uzrujana izraza, lice mu gotovo i
nije imalo osobnosti.
„E sad, tko si ti, prijatelju?“ upitao ga je Howl.
Čovjek je podigao ruke i drhtavo si opipao lice. „Ja - nisam siguran.“
Calcifer je rekao: „Ime na koje se zadnji put odazvao bilo je Percival,“
Čovjek je pogledao Calcifera kao da bi volio da on to ne zna. „Je li?“ rekao je.
„Onda ćemo te zasad zvati Percival“, rekao je Howl. Okrenuo je bivšeg psa na
peti i posjeo ga u naslonjač. „Sjedni, odmori se i ispričaj nam sve čega se sjećaš.
Djeluješ mi kao da te Vještica dosta dugo držala.“
„Jest“, rekao je Percival i opet si protrljao lice. „Skinula mi je glavu. Sjećam se -
sjećam se da sam bio na polici i gledao ostatak svoga tijela.“
Michael se zaprepastio. „Ali to bi te ubilo!“ rekao je u nevjerici.
„Ne nužno“, rekao je Howl. „Nisi još došao do takvih vradžbina, ali ja bih mogao
uzeti koji god dio tebe hoću a da ti ostatak i dalje bude na životu, ako pristupim
postupku na pravi način.“ Namrštio se na bivšeg psa. „Ali nisam siguran da je
Vještica ovoga zatim sastavila kako treba.“
Calcifer, koji je očito nastojao dokazati da marljivo radi za Howla, rekao je: „Ovaj
čovjek je nepotpun, a ima u sebi i dijelova nekog drugog čovjeka.“
Percival je izgledao nesretniji nego ikad.
„Ne straši ga, Calcifere“, rekao je Howl. „Zacijelo mu je i bez toga sasvim teško.
Znaš li zašto ti je Vještica skinula glavu, prijatelju?“ upitao je Percivala.
„Ne“, rekao je Percival. „Ne sjećam se ničega.“

155
 Sophie je znala da to ne može biti istina. Prilično je glasno frknula.
Michaelu je odjednom sinula iznimno uzbudljiva ideja. Nagnuo se prema
Percivalu i upitao ga: „Jesu li te ikada zvali Justin - ili Vaša Kraljevska Visosti?“
Sophie je opet frknula. Znala je da to nema smisla čak i prije nego što je Percival
rekao: „Ne. Vještica me zvala Gaston, ali ne zovem se tako.“
„Ne unosi mu se u lice, Michael“, rekao je Howl. „I ne tjeraj Sophie da više frkće.
Kakve je volje, idući put će frktanjem srušiti dvorac.“
Iako je to davalo do znanja da se Howl više ne ljuti, Sophie je shvatila da je ljuća
nego ikad. Tvrdim je koracima otišla u cvjećarnicu, gdje je uz silno lupanje počela
zatvarati trgovinu i spremati stvari preko noći. Otišla je pogledati sunovrate.
Doživjeli su grozomornu preobrazbu. Sad su bili mokri, smeđi i obješeni, a vjedro u
koje ih je stavila bilo je puno tekućine najotrovnijeg smrada koji je u životu osjetila.
„Ma, do bijesa i sve!“ viknula je Sophie.
„Što je sad bilo?“ rekao je Howl ušavši u trgovinu. Sagnuo se nad vjedro i onjušio
tekućinu. „To ti je vrlo djelotvoran otrov za korov. A da ga isprobaš na korovu što
raste na prilaznom putu pred gospodskim zdanjem?“
„I hoću“, rekla je Sophie. „Baš mi dođe da nešto zatrem!“ Dizala je buku sve dok
nije našla kantu za zalijevanje, pa je s kantom i vjedrom odmarširala u dvorac i svom
silom otvorila vrata, narančastom mrljom prema dolje, na prilazni put do zdanja.
Percival ju je uplašeno pogledao. Dali su mu gitaru, onako kao što se bebi da je
zvečka, te je sjedio i parao uši zvrndanjem.
„Idi s njom, Percivale“, rekao je Howl. „Kakve je volje, pobit će i sve drveće.“
Tako je Percival odložio gitaru i pažljivo uzeo vjedro iz Sophiene ruke. Sophie je
izašla u zlaćanu ljetnu večer na kraju doline. Dotad su svi imali previše posla da bi
naročito marili za zdanje. Bilo je mnogo velebnije nego što je Sophie mislila. Imalo
je terasu punu korova s kipovima po rubu i stubištem do prilaznog puta. Kad se
Sophie osvrnula - pod izlikom dovikivanja Percivalu da požuri - vidjela je da je kuća
vrlo velika, s još kipova uzduž krova i u redovima prozora. Ali bila je oronula.
Zelena se plijesan spuštala oljuštenim zidom sa svakog okna. Mnogi su prozori bili
razbijeni, a kapci koji su pokraj njih trebali rasklopljeni stajati uza zid bili su sivi,
popucali i obješeni nakoso.
„Ha!“ rekla je Sophie. „Mislim da je Howl barem mogao dati kući domaći izgled.
Ali ne! Nema on vremena, jer se smuca po Walesu! Što čekaš, Percivale! Natoči toga
u kantu i onda pođi za mnom.“

156
 Percival ju je krotko poslušao. Nije ga uopće bilo zabavno kinjiti. Sophie je imala
dojam da ga je zato Howl i poslao s njom. Frknula je i iskalila bijes na korovu. Što
god bio taj zatornik sunovrata, bio je snažan. Korov na putu usahnuo je od prvih
kapi. Jednako je prošla i trava uz rubove puta, dok se Sophie nije malo smirila.
Večer ju je opuštala. Svježi je zrak puhao s dalekih brda, a mali lugovi posađeni
uz prilazni put veličanstveno su šuštali na povjetarcu.
Sophie je pobila korov do četvrtine puta. „Sjećaš se ti puno bolje nego što
priznaješ“, optužila je Percivala dok je punila kantu. „Što je Vještica zbilja tražila od
tebe? Zašto te onaj put povela u dućan sa sobom?“
„Htjela je saznati više o Howlu“, rekao je Percival.
„O Howlu?“ rekla je Sophie. „Ali nisi ga poznavao, zar ne?“
„Nisam, ali očito sam nešto znao. Imalo je neke veze s kletvom koju je bacila na
njega,“ objasnio joj je Percival, „ali nemam pojma o čemu se radilo. Izvela je to,
znaš, nakon što smo ušli u trgovinu. Bilo mi je krivo zbog toga. Nastojao sam je
spriječiti da sazna, jer kletva je ružna stvar, a to sam izveo razmišljanjem o Lettie.
Lettie mi se naprosto našla u glavi. Ne znam kako sam znao za nju, jer Lettie mi je
rekla da me nikad prije nije vidjela kad sam došao u Gornji Folding. Ali znao sam
sve o njoj - dovoljno da, kad me Vještica natjerala da joj ispričam sve što znam o
Lettie, kažem da radi u klobučarnici u Market Chippingu. Tako je Vještica otišla
onamo da nas oboje nauči pameti. A ti si bila tamo. Pomislila je da si ti Lettie. Ja
sam se užasnuo, jer nisam znao da Lettie ima sestru.“
Sophie je uzela kantu i stala obilato tamaniti korov, zamišljajući da je to Vještica.
„A u psa te pretvorila odmah nakon toga?“
„Odmah nakon što smo izašli iz grada“, rekao je Percival. „Čim sam joj rekao što
je htjela saznati, otvorila je vrata kočije i rekla: Trči. Pozvat ću te kad mi budeš
trebao.’ I potrčao sam, jer sam osjetio da me nekakva čarolija goni. Sustigla me baš
kad sam dospio do jedne farme, a žitelji su vidjeli da se pretvaram u psa i pomislili
da sam vukodlak, pa su me pokušali ubiti. Morao sam jednoga ugristi da pobjegnem.
Ali nisam se mogao riješiti štapa, koji se zapleo u živicu kad sam se pokušao
provući.“
Sophie je potrovala korov duž još jednog zavoja prilaznog puta dok je slušala.
„Zatim si otišao do gospođe Fairfax?“
„Da. Tražio sam Lettie. Obje su bile vrlo ljubazne prema meni,“ rekao je Percival,
„premda me nikad prije nisu vidjele. A čarobnjak Howl im je stalno dolazio u posjet
da se udvara Lettie. Ona ga nije htjela, pa me zamolila da ga ugrizem kako bi ga se

157
riješila, sve dok je Howl odjednom nije počeo pitati za tebe i—“
Sophie je zamalo potrovala vlastite cipele. Budući da se tlo pušilo ondje gdje ga je
zalila tekućina, vjerojatno je imala sreće. „Što?“
„Rekao je: ‘Znam jednu Sophie, koja ti malo sliči.’ A Lettie je bez razmišljanja
rekla: To mi je sestra’“, rekao je Percival. „I onda se silno zabrinula, pogotovo zato
što ju je Howl nastavio zapitkivati o sestri. Lettie je rekla da joj je došlo da si odgrize
jezik. Onomad kad si svratila, bila je ljubazna prema Howlu ne bi li saznala odakle te
zna. Howl je rekao da si starica. A gospođa Fairfax je rekla da te vidjela. Lettie je
plakala i plakala. Rekla je: ‘Nešto se užasno zbilo sa Sophie! Što je najgore, zacijelo
misli da je sigurna od Howla. U Sophie je tako veliko srce da neće vidjeti kako u
Howla srca uopće nema!’ I bila je tako tužna da sam uspio postati čovjek taman
toliko da stignem reći da idem pripaziti na tebe.“
Sophie je prolila otrov za korov u širokom, zadimljenom luku. „Do bijesa i Lettie!
Baš je to lijepo od nje, i volim je svim srcem zbog toga. Ja se cijelo ovo vrijeme u
jednakoj mjeri brinem za nju. Ali ne treba mi pas čuvar!“
„Da, treba ti“, rekao je Percival. „Ili ti je barem trebao. Jako sam zakasnio.“
Sophie se okrenula skupa s otrovom za korov. Percival je morao skočiti u travu i
pronaći spas za najbližim stablom. Trava je usahnula u širokom smeđem potezu za
njim dok je bježao. „Nosite se svi skupa!“ viknula je Sophie. „Dosta mi vas je više!“
Bacila je zadimljenu kantu nasred puta i odmarširala kroz korov prema kamenom
ulazu. „Zakasnio!“ usput je mrmljala. „Kakve li besmislice! Howl ne samo da nema
srca, nego je nemoguć! Uostalom,“ dodala je, „ja jesam starica.“
Ali nije mogla poreći da nešto nije kako treba još otkako se putujući dvorac
preselio, a možda čak i prije toga. A to je očito imalo nekakve veze sa zagonetnim
razlogom koji je sprečavao Sophie da izađe pred obje svoje sestre.
„I sve što sam rekla Kralju je istina!“ nastavila je. Naumila je samostalno prevaliti
sedam liga i nikad se ne vratiti. Pa neka si misle! Koga briga što se sirota gospođa
Pentstemmon uzdala da će Sophie spasiti Howla od kvarenja! Sophie je ionako bila
osuđena na neuspjeh. Tako to mora biti kad si najstarija. A gospođa Pentstemmon
ionako je mislila da je Sophie Howlova stara, odana majka. Nije li? Ili, je li? Sophie
je s nelagodom shvatila da je jedna dama s okom tako oštrim da može opaziti čini
ušivene u odijelo zacijelo još lakše mogla uočiti snažniju magiju Vještičine čarolije.
„Ma, bestraga i to sivo-purpurno odijelo!“ rekla je Sophie. „Odbijam vjerovati da
sam baš ja raskrinkana zbog njega!“ Samo, ono modro-srebrno odijelo očito je imalo
posve isti učinak. Tvrdo je otkoračala još malo dalje. „Nema veze,“ rekla je s

158
velikim olakšanjem, „ionako Howlu nisam draga!“
Ta smirujuća pomisao dostajala bi Sophie da nastavi hodati cijelu noć da je nije
iznenada obuzela poznata nelagoda. Začula je jedva čujno tok, tok, tok. Oštro je
pogledala pod nisko položenim suncem. A onuda je, cestom što je vijugala iza
kamenog ulaza, izdaleka nailazila jedna prilika s ispruženim rukama. Hop, hop, hop.
Sophie je podigla suknje, okrenula se na peti i šmugnula putom kojim je stigla.
Prašina i šljunak frcali su oko nje u oblacima. Percival je nujno stajao na putu kraj
vjedra i kante za zalijevanje. Sophie ga je ščepala i odvukla iza najbližeg drveća.
„Nešto nije u redu?“ rekao je.
„Tiho! Opet ono opako strašilo“, procijedila je Sophie. Zažmirila je. „Nema nas“,
rekla je. „Ne možeš nas naći. Odlazi. Odlazi brzo, brzo, brzo!“
„Ali zašto—?“ rekao je Percival.
„Šuti! Nema nas, nema nas, nema nas!“ očajnički je rekla Sophie. Otvorila je
jedno oko. Strašilo je već bilo gotovo na ulazu. Stajalo je u mjestu i neodlučno se
njihalo. „Tako je“, rekla je Sophie. „Nema nas. Odlazi brzo. Dvostruko brže,
trostruko brže, deseterostruko brže. Odlazi!“
I strašilo se nesigurno okrenulo na štapu i počelo skakutati niz cestu. Nakon prvih
par skokova nastavilo je golemim odskocima, sve brže i brže, baš kao što mu je
Sophie i rekla. Sophie se jedva usuđivala disati. Pustila je Percivalov rukav tek kad
je strašilo nestalo s vidika.
„Što nije u redu s njim?“ upitao ju je Percival. „Zašto ga tjeraš?“
Sophie se stresla. Budući da je strašilo sad bilo na cesti, nije se usuđivala otići.
Uzela je kantu za zalijevanje i uputila se čvrstim korakom natrag u zdanje. Putom joj
je za oko zapelo neko lelujanje. Pogledala je prema građevini. To su lelujale duge
bijele zavjese s otvorenog francuskog prozora iza kipova na terasi. Kipovi su sad bili
od čistog bijelog kamena, a na većini prozora vidjele su se zavjese, kao i stakla.
Kapci su sad stajali kako treba pokraj njih, svježe oličeni bijelom bojom. Nijedna
zelena mrlja i nijedna pukotina na žbuci nisu sad kvarili novo, blijedožuto pročelje
kuće. Ulazna vrata bila su remek-djelo crne boje i zlatnih vitica oslikanih oko
pozlaćena lava s alkom u ustima kao zvekirom.
„Ha!“ rekla je Sophie.
Oduprla se iskušenju da prođe kroz otvoreni prozor i razgleda promjene. Howl je
očito htio da tako postupi. Odmarširala je ravno do ulaznih vrata, primila zlatnu
kvaku i otvorila vrata tako da su tresnula. Howl i Michael bili su za klupom i

159
užurbano raščlanjivali neku čaroliju. Dijelom je zacijelo pomogla pri preinaci zdanja,
ali ostatak je, kao što je Sophie dobro znala, jamačno bila nekakva prislušna čarolija.
Kad je Sophie upala, obojica su uplašeno pogledala prema njoj. Calcifer se smjesta
sakrio pod cjepanice.
„Ostani iza mene, Michael“, rekao je Howl.
„Prisluškuješ!“ viknula je Sophie. „Njuškaš!“
„Što je bilo?“ rekao je Howl. „Hoćeš li da i kapci budu crno-zlatni?“
„Bezobrazni jedan—“ zamucnula je Sophie. „Nisi samo to čuo! Ti si - ti si -
koliko dugo već znaš da me - da sam—?“
„Začarana?“ rekao je Howl. „Pa, da vidimo—“
„Ja sam mu rekao“, kazao je Michael i plaho pogledao Howla. „Moja Lettie—“
„Ti!“ vrisnula je Sophie.
„I ona druga Lettie se izbrbljala“, brzo je rekao Howl. „Znaš da je. A gospođa
Fairfax svašta mi je ispričala onaj dan. Jedno vrijeme mi se činilo da mi svi to žele
reći. Čak i Calcifer - nakon što sam ga upitao. Ali zar zaista misliš da ne znam
vlastiti posao dovoljno dobro da ne primijetim jednu tako snažnu čaroliju kad se
nađe preda mnom? Nekoliko puta pokušao sam je skinuti s tebe dok nisi gledala. Ali
nijedanput nisam imao uspjeha. Odveo sam te gospođi Pentstemmon u nadi da će
njoj možda nešto poći za rukom, ali očito nije. Zaključio sam da voliš biti
prerušena.“
„Prerušena!“ viknula je Sophie.
Howl joj se nasmijao. „Vjerojatno je tako jer sama to izvodiš“, rekao je. „Koja ste
vi čudna obitelj! Da nije i tebi ime Lettie?“
To je bilo previše za Sophie. Percival se baš tada plaho uvukao u sobicu s napola
punim vjedrom otrova za korov. Sophie je ispustila kantu, istrgnula mu vjedro iz
ruke i bacila ga na Howla. Howl se sagnuo. Michael se izmaknuo vjedru. Otrov za
korov pljusnuo je u mlazu prštećeg zelenog plamena od poda do stropa. Vjedro je
tresnulo u sudoper, gdje je svo preostalo cvijeće smjesta usahnulo.
„Au!“ rekao je Calcifer ispod cjepanica. „To je bilo žestoko.“
Howl je pažljivo izvukao lubanju ispod zadimljenih smeđih ostataka cvijeća i
obrisao je o rukav. „Nego što da je bilo žestoko“, rekao je. „Sophie ništa ne radi
polovično.“ Kad ju je Howl obrisao, lubanja je postala blistavo bijela, kao nova, a na
rukavu se stvorila blijeda mrlja modre i srebrne boje. Howl je stavio lubanju na
klupu i žalosno si pogledao rukav.

160
 Sophie je gotovo došlo da opet odmaršira iz dvorca i ode cestom. Ali ondje se
nalazilo ono strašilo. Stoga se samo svalila u naslonjač i jako se nadurila. ‘Neću više
ni jedne jedine riječi prozboriti ni s jednim od njih!’ pomislila je.
„Sophie,“ rekao je Howl, „dao sam sve od sebe. Zar nisi primijetila da te u zadnje
vrijeme manje muče bolovi i grčevi? Ili ti možda i oni prijaju?“ Sophie nije ništa
rekla na to. Howl je odustao od nje i obratio se Percivalu. „Drago mi je što vidim da
ipak imaš nešto mozga“, rekao je. „Zabrinuo sam se zbog tebe.“
„Zaista se ne sjećam baš dobro“, rekao je Percival. Ali prestao se ponašati kao
malouman. Uzeo je gitaru i ugodio je. Za koji trenutak već je zvučala puno bolje.
„Sad se zna što je moja prava muka“, rekao je Howl tragično. „Rođen sam kao
Velšanin lišen sluha. Jesi li sve ispričao Sophie? Ili zbilja znaš što je to Vještica
htjela saznati?“
„Htjela je doznati više o Walesu“, rekao je Percival.
„I mislio sam da se o tome radi“, rekao je trijezno Howl. „A, što sad.“ Otišao je u
kupaonicu i dva sata nije izašao. Za to vrijeme je Percival polako i zamišljeno
odsvirao niz melodija na gitari, kao da sam sebe podučava, dok je Michael puzao po
podu s krpom koja se pušila ne bi li obrisao otrov za korov. Sophie je samo šutke
sjedila u naslonjaču. Calcifer bi svako toliko izvirio i pogledao je, a onda se opet
sakrio pod cjepanice.
Howl je izašao iz kupaonice sjajnocrna odijela i sjajnobijele kose, u oblaku pare s
mirisom gorčice. „Možda se dosta kasno vratim“, rekao je Michaelu, „Nakon ponoći
započinje prvi dan ljeta, a Vještica će vrlo vjerojatno nešto pokušati. Drži zato sve
obrambene mjere na djelu i imaj na umu sve što sam ti rekao, molim te.“
„U redu“, rekao je Michael dok je stavljao zadimljene ostatke krpe u sudoper.
Howl se obratio Percivalu. „Mislim da znam što te zadesilo“, rekao je. „Dobrano
ću se namučiti da te sredim, ali pokušat ću sutra, nakon što se vratim.“ Howl je
otišao do vrata i zastao s rukom na kvaki. „Sophie, još uvijek ne razgovaraš sa
mnom?“ rekao je ogorčeno.
Sophie je znala da bi Howl mogao zvučati nesretno i u raju, ako bi mu to
odgovaralo. I upravo ju je iskoristio da više sazna od Percivala. „Ne!“ zarežala je.
Howl je uzdahnuo i izašao. Sophie je opazila da je kvaka okrenuta crnom mrljom
prema dolje. ‘E sad je dosta!’ pomislila je. ‘Pa neka sutra i jest prvi dan ljeta!
Odlazim odavde.’

161
 Dvadeseto poglavlje

U kojem Sophie snalaze nove teškoće pri odlasku iz dvorca

O svanuo je prvi dan ljeta. Otprilike u istom času Howl je banuo na vrata s
takvom bukom da je Sophie iskočila iz svoje izbe, uvjerena da mu je Vještica
za petama.
„Tako su obzirni prema meni da uvijek igraju bez mene!“ zaurlao je Howl. Sophie
je razabrala da on to samo pokušava pjevati Calciferovu pjesmicu o protvanima, pa
je opet legla, nakon čega se Howl spotaknuo preko naslonjača i nogom zakvačio
tronožac tako da je odletio preko sobe. Zatim se pokušao popeti na kat kroz ostavu
za metle, pa kroz dvorište. To ga je malo zbunilo. Ali napokon je pronašao stube, sve
osim najdonje, i srušio se licem na njih. Cijeli se dvorac zatresao.
„Što je bilo?“ upitala ga je Sophie, gurnuvši glavu kroz ogradu stubišta.
„Godišnjica ragbijaškog kluba“ odgovorio joj je Howl s frfljavim dostojanstvom.
„Nisi znala da sam nekoć letio na krilu za svoj faks, je l’ tako, gospođo Nos?“
„Ako si nastojao letjeti, zacijelo si zaboravio kako se to radi“, rekla je Sophie.
„Rođen sam vida skritog“, rekao je Howl, „i putovao dalje od svog zora. Bio sam
gotovo u krevetu kad si me ti spriječila. Znam kamo vrijeme plovi i čim hoda Đavo
mračni.“

162
 „Idi u krevet, blesane“, rekao je Calcifer pospano. „Pijan si.“
„Tko, ja?“ rekao je Howl. „Ma uvjeravam vas, bilo boji, da zan trijezan ko letva.“
Ustao je i odvukao se na kat, pipajući po zidu kao da bi mu mogao pobjeći ako ne
bude u doticaju s njime. Vrata spavaće sobe ipak su mu uspjela pobjeći. „Koja
bezočna laž!“ izjavio je Howl kad je udario u zid. „Spasit će me moje blistavo
nepoštenje.“ Udario je u zid još nekoliko puta, na nekoliko različitih mjesta, prije
nego što je otkrio vrata svoje sobe i probio se kroz njih. Sophie je čula kako gore
tetura i govori da mu se krevet izmiče.
„Zbilja je nemoguć!“ rekla je Sophie i odlučila smjesta otići.
Na nesreću, buka koju je Howl stvorio probudila je Michaela, a i Percivala, koji je
spavao na podu u Michaelovoj sobi. Michael je sišao i rekao Sophie da su se tako
razbudili da bi baš i mogli otići u berbu cvijeća za slavljeničke vijence dok još nije
vruće. Sophie nije bilo krivo što posljednji put odlazi ondje gdje raste cvijeće.
Prekrivala ga je topla, mliječna izmaglica, puna mirisa i prikrivenih boja. Sophie je
tvrdo koračala, iskušavala gnjecavo tlo štapom i osluškivala cvrkut i zvižduke tisuća
ptica s istinskim žaljenjem. Pomilovala je vlažan satenski ljiljan i opipala mu čupavi
ljubičasti cvijet dugih, praškastih prašnika. Osvrnula se i pogledala visoki crni
dvorac gdje gazi u izmaglici iza njih. Uzdahnula je.
„Donio je velika poboljšanja“, primijetio je Percival dok je stavljao naramak
hibiskusa u Michaelovu lebdeću kadicu.
„Tko to?“ rekao je Michael.
„Howl“, rekao je Percival. „Prije je tu bilo samo grmlje, i to omanje i suhonjavo.“
„Sjetio si se da si ovdje već bio?“ upitao ga je Michael uzbuđeno. Nikako još nije
htio odustati od ideje da bi Percival možda mogao biti knez Justin.
„Mislim da sam bio tu s Vješticom“, rekao je Percival nesigurno.
Nabrali su dvije pune kadice cvijeća. Sophie je zapazila da je Michael, kad su se
drugi put vratili, nekoliko puta okrenuo kvaku nad vratima. To je zacijelo imalo
nekakve veze s izmicanjem Vještici. Zatim je, jasno, trebalo isplesti slavljeničke
vijence. To je potrajalo. Sophie je namjeravala predati posao Michaelu i Percivalu,
ali Michael je bio odviše zauzet postavljanjem dovitljivih pitanja Percivalu, dok je
Percival radio vrlo sporo. Sophie je znala zašto je Michael uzbuđen. Percival je ipak
nečim zračio, kao da očekuje da će se nešto uskoro zbiti. Sophie se zbog toga upitala
koliku to moć Vještica još ima nada njim. Morala je sama isplesti najveći dio
vijenaca. Ako je i mislila ostati i pomoći Howlu protiv vještice, sad ju je prošla volja.
Howl, koji je zamahom ruke mogao isplesti sve vijence koji su im trebali, sada je

163
hrkao tako glasno da ga je čula skroz iz cvjećarnice.
Tako su dugo pleli vijence da nisu bili gotovi kad je došlo vrijeme da otvore
trgovinu. Michael im je donio kruha i meda, pa su u isti mah objedovali i posluživali
silnu prvu navalu kupaca. Premda je prvi dan ljeta, što se blagdana tiče, osvanuo u
Market Chippingu siv i prohladan, navratilo im je pola mjesta u svečanoj odjeći da
kupi cvijeće i vijence za slavlje. Na ulici se stvorila uobičajena graja. Toliko je ljudi
došlo u cvjećarnicu da se bližilo podne kad se Sophie napokon iskrala stubištem i
prošla kroz ostavu za metle. ‘Zaradili smo toliko novca,’ pomislila je Sophie dok se
šuljala i spremala nešto hrane i svoju staru odjeću u svežanj, ‘da će se Michaelova
zaliha pod kamenom na ognjištu udeseterostručiti.’
„Jesi li došla popričati sa mnom?“ upitao ju je Calcifer.
„Samo časak“, rekla je Sophie i prešla sobicu sa svežnjem na leđima. Nije htjela
da Calcifer digne dreku zbog tog svog ugovora.
Ispružila je ruku da skine štap s naslonjača kad je netko pokucao na vrata. Sophie
je zastala s ispruženom rukom i upitno pogledala Calcifer a.
„Kuca na vratima zdanja“, rekao je Calcifer. „Od krvi je i mesa, bezopasan.“
Opet se začulo kucanje. ‘Uvijek bude tako kad pokušam otići!’ pomislila je
Sophie. Okrenula je kvaku narančastom mrljom nadolje i otvorila vrata.
Na prilaznom putu iza kipova stajala je kočija s pristalim parom upregnutih konja.
Sophie ju je opazila iza tjelesine vrlo krupna lakaja koji je bio kucao.
„Gospođa Sacheverell Smith došla je u posjet novim žiteljima“, rekao je lakaj.
‘Silne li neprilike!’ pomislila je Sophie. ‘Sve je to zbog Howlove nove boje i
zavjesa.’ „Nema nas do—“ zaustila je. Ali gospođa Sacheverell Smith odgurnula je
lakaja i ušla.
„Pričekaj pokraj kočije, Theobalde“, rekla je lakaju dok je ulazila u sobicu pokraj
Sophie i sklapala suncobran.
To je bila Fanny - Fanny u bajnom i bogatom izdanju, sva u blijedožutoj svili.
Nosila je svileni šešir blijedožute nijanse urešen ružama, koji je Sophie itekako
dobro pamtila. Sjetila se što je rekla tom šeširu kad ga je ukrašavala: „Morat ćeš se
udati za bogataša.“ A sudeći prema njezinom izgledu, bilo je jasno da je Fanny
upravo to i učinila.
„Ajme meni!“ rekla je Fanny kad je pogledala oko sebe. „Zacijelo je došlo do
neke zabune. Ovo su prostorije za služinčad!“
„Znate - eh - nismo se još sasvim uselili, madam“, rekla je Sophie, upitavši se što

164
bi Fanny rekla kad bi znala da se stara klobučarnica nalazi odmah iza ostave za
metle.
Fanny se okrenula i blenula u Sophie. „Sophie!“ uskliknula je. „O, tako mi svega,
dijete, pa što je bilo s tobom? Izgledaš kao da ti je devedeset ljeta! Da se nisi jako
razboljela?“ I, na Sophieno iznenađenje, Fanny je odbacila šešir i suncobran i sve
svoje gospodsko držanje, čvrsto zagrlila Sophie i zaplakala. „Ma, nisam znala što se
s tobom dogodilo!“ rekla je suzno. „Bila sam do Marthe i poslala po Lettie, ali ništa
mi nisu znale reći. Zamijenile su se, ludice jedne, jesi li znala? Ali nijedna pojma
nije imala o tebi! Raspisala sam nagradu, još uvijek je na snazi. I evo te gdje radiš
kao služavka, a mogla bi živjeti u obilju navrh brda uz mene i gospodina Smitha!“
Sophie je shvatila da i sama plače. Smjesta je bacila svežanj i odvela Fanny do
naslonjača. Privukla je tronožac i sjela uz Fanny, držeći je za ruku. Sad su se već
obje smijale kroz plač. Iz dna duše bile su sretne što se opet vide.
„Duga je to priča“, rekla je Sophie nakon što ju je Fanny pet puta upitala što se to
s njom dogodilo. „Kad sam se pogledala u zrcalu i vidjela da ovako izgledam, tako
sam se prenerazila da sam nekako samo odlutala—“
„Previše si radila“, rekla je ojađeno Fanny. „Kako sam samo krivila sebe!“
„Nije baš zato“, rekla je Sophie. „I ne brini se, jer primio me čarobnjak Howl—“
„Čarobnjak Howl!“ uskliknula je Fanny. „Taj strašni, strašni zlikovac! Je li ti on to
učinio? Gdje je samo? Daj da mu ja pokažem!“
Dohvatila je suncobran i postala tako ratoborna da ju je Sophie morala zadržati u
naslonjaču. Sophie nije htjela ni zamisliti kako bi Howl mogao reagirati da ga Fanny
probudi ubodom suncobrana. „Ne, ne!“ rekla je. „Howl je bio vrlo ljubazan prema
meni.“ A to je bila istina, shvatila je Sophie. Howl je dosta čudno iskazivao
ljubaznost, ali ako se uzme u obzir kakve mu je sve muke Sophie priuštila, zaista je
bio vrlo dobar prema njoj.
„Ali kažu da jede žive žene!“ rekla je Fanny, i dalje pokušavajući ustati.
Sophie je primila suncobran kojim je mahala. „Ne jede ih, uvjeravam te“, rekla je.
„Slušaj što ti govorim. On uopće nije zao!“ Na te je riječi načas doprlo siktanje kroz
ogradicu kamina, odakle ih je Calcifer promatrao s priličnim zanimanjem. „Nije!“
rekla je Sophie, Calciferu koliko i Fanny. „Cijelo vrijeme otkako sam ovdje, nisam
ga vidjela da stvara jednu jedinu zlu čaroliju!“ To je također bilo točno, znala je.
„Onda ti moram vjerovati,“ rekla je Fanny, opustivši se, „premda sam sigurna da
si ti zaslužna ako se počeo popravljati. Uvijek si znala s ljudima, Sophie. Mogla si
prekinuti Marthu dok je radila scene kad ja nisam znala što bih s njom. I oduvijek

165
tvrdim da je isključivo zahvaljujući tebi Lettie mogla postići da bude po njenom
svaki drugi put, a ne svaki put! Ali trebala si mi reći gdje si, dušo!“
Sophie je znala da je trebala. Bila je posve prihvatila Marthino gledište o Fanny, a
trebala je biti pametnija. Postidjela se.
Fanny je jedva čekala da ispriča Sophie sve o gospodinu Sacheverell Smithu.
Uzbuđeno je započela naširoko opisivati kako je upoznala gospodina Smitha baš
onaj tjedan kad je Sophie otišla i udala se za njega prije isteka tog tjedna. Sophie ju
je promatrala dok je govorila. Posve je drugačijim očima gledala na Fanny kao
starica. Bila je dama, još uvijek mlada i naočita, a klobučarnica ju je zamarala baš
kao što je zamarala i Sophie. Ali nije odustajala, već je davala sve od sebe i trgovini i
trima djevojkama - sve dok gospodin Hatter nije preminuo. Onda se odjednom
prepala da je postala takva kakva je sada Sophie: stara, bez razloga, a i bez ikakvih
postignuća.
„A onda, kad te više nije bilo da naslijediš prodavaonicu, nije bilo razloga da je ne
prodam“, upravo je govorila Fanny kad se iz ostave za metle začuo štropot.
Pojavio se Michael i rekao: „Zatvorili smo trgovinu. I gledaj tko nam je došao!“
Držao je Marthu za ruku.
Martha je bila vitkija i ljepša i opet je gotovo sličila samoj sebi. Pustila je
Michaela i potrčala prema Sophie, viknuvši: „Sophie, trebala si mi reći!“ kad ju je
primila u zagrljaj. Zatim je zagrlila i Fanny, baš kao da nikad nije rekla sve ono o
njoj.
Ali to nije bilo sve. Lettie i gospođa Fairfax ušli su kroz ostavu za Marthom,
zajednički noseći košaru, a za njima i Percival, živahniji nego što ga je Sophie ikad
vidjela. „Došli smo u praskozorje linijskom kočijom“, rekla je gospođa Fairfax, „i
donijele - Tako mi svega! Pa to je Fanny!“ Pustila je svoju ručku košare i otrčala
zagrliti Fanny. Lettie je pustila svoju i otrčala zagrliti Sophie.
Zapravo, nastalo je takvo opće grljenje i klicanje i vikanje da je Sophie pomislila
kako je pravo čudo što se Howl nije probudio. Ali čula ga je kako hrče čak i uza svo
to vikanje. ‘Morat ću večeras otići', pomislila je. Bilo joj je tako drago što ih sve vidi
da nije htjela prije toga misliti o odlasku.
Lettie je bila vrlo privržena Percivalu. Dok je Michael nosio košaru do klupe i
vadio hladnu piletinu, boce vina i medenjake iz nje, Lettie je držala Percivala za
lakat na vlasnički način koji se Sophie nije baš sviđao i tjerala ga da joj priča sve
čega se sjeća. Percival se nije baš bunio. Lettie je izgledala tako ljupko da mu to
Sophie nije mogla uzeti za zlo.

166
 „Samo je došao i stalno se pretvarao prvo u čovjeka pa u razne pse i uvjeravao me
da me poznaje“, Lettie je rekla Sophie. „Znala sam da ga nikad prije nisam vidjela,
ali to nije bilo bitno.“ Potapšala je Percivala po ramenu kao da je još uvijek pas.
„Ali s knezom Justinom si se upoznala?“ upitala ju je Sophie.
„O, da“, rekla je Lettie nehajno. „Znaš, bio je prerušen u zelenu uniformu, ali bilo
je očito da je to on. Bio je tako uglađen i uljudan, čak i kad su ga srdile čarolije za
pronalaženje. Morala sam mu izraditi dva kompleta, jer su stalno pokazivali da se
čarobnjak Suliman nalazi negdje između nas i Market Chippinga, a on se kleo da to
ne može biti točno. A cijelo vrijeme dok sam ih pravila, stalno me prekidao, nazivao
‘slatkom damicom’ onako podrugljivo i pitao tko sam, gdje žive moji i koliko mi je
godina. Da znaš da je bio drzak! Radije bih se odlučila za čarobnjaka Howla, a znaš
što o njemu mislim!“
Sad su se već svi razmilili, jeli piletinu i pijuckali vino. Calcifer se nekako stidio.
Stišao se do zelenih plamičaka i nitko ga, po svemu sudeći, nije primjećivao. Sophie
ga je htjela upoznati s Lettie. Pokušala ga je namamiti da izađe.
„Je li to zaista taj demon koji rukovodi Howlovim životom?“ rekla je Lettie,
pogledavši s priličnom nevjericom u zelene plamičke.
Sophie je pogledala prema Lettie da joj potvrdi kako je Calcifer stvaran i ugledala
gdje na vratima stoji gospođica Angorian, sva stidljiva i plaha. „O, oprostite. Došla
sam u krivo vrijeme, zar ne?“ rekla je gospođica Angorian. „Samo sam htjela
popričati s Howellom.“ Sophie je ustala, ne znajući što bi. Bilo ju je sram što je
prošli put onako grubo otjerala gospođicu Angorian. To je bilo samo zato što se
Howl udvarao gospođici Angorian. S druge strane, nije joj zato ni morala biti draga.
Michael je ispravio Sophienu nedoumicu pozdravivši gospođicu Angorian s
ozarenim osmijehom i pokličem dobrodošlice. „Howl je malo prilegao“, rekao je.
„Dođite i pričekajte ga uz čašu vina.“
„Baš si uljudan“, rekla je gospođica Angorian.
Ali bilo je jasno da gospođica Angorian nije sretna. Odbila je vino i počela
uzrujano hodati, grickajući pileći batak. Sobica je bila puna ljudi koji su se vrlo
dobro poznavali, dok je ona bila neznanac.
Fanny nije pomogla kađ je prekinula srdačno čavrljanje s gospođom Fairfax i
rekla joj: „Kakva čudnovata odjeća!“
Ni Martha nije pomogla. Vidjela je kako je srdačno Michael pozdravio gospođicu
Angorian, pa se pobrinula da Michael ne razgovara ni sa kim osim s njom i Sophie.
A Lettie je zanemarila gospođicu Angorian i otišla sjesti na stube s Percivalom.

167
 Gospođica Angorian prilično je brzo odlučila da joj je dosta. Sophie ju je ugledala
gdje pokušava otvoriti vrata. Pritrčala joj je, vrlo postiđena. Napokon, gospođica
Angorian zacijelo gaji vrlo snažne osjećaje prema Howlu kad je uopće došla ovamo.
„Molim vas, nemojte još ići“, rekla je Sophie. „Idem ja probuditi Howla.“
„O, ne, nipošto nemojte“, rekla je gospođica Angorian i plaho se osmjehnula.
„Imam slobodan dan, pa ću vrlo rado pričekati. Mislila sam otići u razgledavanje
okućnice. Ovdje unutra je baš zagušljivo, uz tu čudnu zelenkastu vatricu.“
Sophie je zaključila kako bi to bio savršen način da se riješi gospođice Angorian,
a da je se ujedno i ne riješi. Ljubazno joj je otvorila vrata. Iz nekog razloga - možda
vezanog uz obrambene mjere koje je Howl povjerio Michaelu - kvaka se okrenula
ljubičastom mrljom prema dolje. Vani je sunce žarko sjalo kroz izmaglicu na
putujuće grmove crvenog i ljubičastog cvijeća.
„Kakvi prekrasni rododendroni!“ uskliknula je gospođica Angorian najmaznijim i
najganutljivijim glasom. „Moram ih vidjeti!“ Željno je skočila u močvarnu travu.
„Nemojte samo ići na jugoistok“, doviknula je Sophie za njom.
Dvorac je jezdio bočno. Gospođica Angorian uronila je svoje lijepo lice u busen
bijelih cvjetova. „Neću se uopće udaljavati“, rekla je.
„Ajme meni!“ rekla je Fanny, prišavši Sophie straga. „Pa gdje mi je kočija?“
Sophie joj je objasnila najbolje što je mogla. Ali Fanny se tako zabrinula da je
Sophie morala okrenuti kvaku narančastom mrljom prema dolje i otvoriti vrata da joj
pokaže prilazni put zdanju za puno oblačnijeg vremena, gdje su lakaj i kočijaš sjedili
na krovu kočije, jeli hladne kobasice i kartali se. Tek tada je Fanny povjerovala da
joj kočiju nisu odnijele neke tajanstvene sile. Sophie se trudila objasniti, a da i sama
nije točno znala, kako se jedna vrata mogu otvarati na više različitih mjesta, kad je
Calcifer buknuo povrh svojih cjepanica uz silnu riku.
„Howl!“ riknuo je, ispunivši dimnjak modrim plamenom. „Howl! Howell Jenkins,
Vještica je pronašla obitelj tvoje sestre!“
Odozgo su se začula dva snažna udarca o pod. Vrata Howlove sobe lupila su o zid
i Howl je strčao u prizemlje. Lettie i Percival skočili su mu s puta. Fanny je slabašno
ciknula kad ga je ugledala. Howlu je kosa izgledala kao plast sijena, a oko očiju je
imao crvene kolobare. „Udarila me bočno, gdje sam slab, gadura!“ viknuo je u trku
kroz sobu, dok su mu crni rukavi vijorili. „I bojao sam se da hoće! Hvala ti,
Calcifere!“ Odgurnuo je Fanny u stranu i širom otvorio vrata.
Sophie je čula kako su se vrata zalupila za Howlom dok je šepala na kat. Znala je

168
da je znatiželjna, ali morala je vidjeti što će se zbiti. Dok je šepala kroz Howlovu
spavaću sobu, začula je kako je svi ostali slijede.
„Kakva prljava soba!“ uskliknula je Fanny.
Sophie je pogledala kroz prozor. U urednom vrtu padala je kišica. Kapljice su
optakale ljuljačku. Valovita griva Vještičine crvene kose bila ih je puna. Stajala je
naslonjena na ljuljačku, visoka i silna u crvenim haljama, pozivajući i opet
pozivajući rukom. Howlova nećakinja Mari sporo je išla mokrim travnjakom prema
Vještici. Nije izgledala kao da joj želi prići, ali ni kao da ima izbora. Iza nje, Howlov
se nećak Neil još sporije vukao prema Vještici, strijeljajući je najopakijim
pogledima. A Howlova sestra Megan bila je iza svoje dvoje djece. Sophie je vidjela
kako Megan pokazuje rukama i otvara i zatvara usta. Očito je govorila Vještici što
misli o njoj, ali i ona je neodoljivo prilazila Vještici.
Howl je istrčao na travnjak. Nije se trudio preinačiti odjeću. Nije se trudio izvesti
bilo što magično. Samo je pojurio ravno na Vješticu. Vještica je posegnula prema
Mari, ali Mari je još bila predaleko. Howl je prvi stigao do Mari, stavio je iza sebe i
nasrnuo. A Vještica se dala u bijeg. Bježala je kao mačka od psa, preko travnjaka i
uredne ograde, u vrtlogu halja boje plamena, dok je Howl poput goniča bio na korak-
dva iza nje i sustizao je. Vještica se izgubila preko ograde u crvenom kovitlacu.
Howl je nastavio za njom u crnom kovitlacu s rukavima do zemlje. Zatim su oboje
nestali s vidika iza ograde.
„Nadam se da će je uloviti“, rekla je Martha. „Djevojčica se rasplakala.“
Dolje, u vrtu, Megan je obgrlila Mari i povela oba djeteta u kuću. Nije se moglo
znati što je bilo s Howlom i Vješticom. Lettie, Percival, Martha i Michael vratili su
se u prizemlje. Fanny i gospođa Fairfax ostale su u mjestu zgrožene nad neredom u
Howlovoj sobi.
„Gledaj samo te pauke!“ rekla je gospođa Fairfax.
„I prašinu na tim zavjesama!“ rekla je Fanny. „Annabel, opazila sam neke metle u
onom prolazu kojim si došla.“
„Idemo po njih“, rekla je gospođa Fairfax. „Pričvrstit ću ti tu haljinu pribadačama,
Fanny, pa ćemo na posao. Ne mogu vidjeti sobu u takvu stanju!“
‘O, siroti Howl!“ pomislila je Sophie. ‘A tako voli svoje pauke!’ Zadržala se na
stubama, pitajući se kako bi spriječila gospođu Fairfax i Fanny.
Odozdo se začuo Michael: „Sophie! Mi ćemo u obilazak zdanja. Ideš s nama?“
Upravo joj je takvo što trebalo da odvrati dvije dame od spremanja. Sophie je

169
pozvala Fanny i brzo odšepala u prizemlje. Lettie i Percival već su otvarali vrata.
Lettie nije bila pazila kad je ono Sophie objašnjavala Fanny na koji način kvaka
djeluje. A bilo je jasno da ni Percival ništa ne shvaća. Sophie je vidjela da ih
greškom otvaraju ljubičastom mrljom naniže. Otvorili su ih dok je Sophie prilazila
da to ispravi.
Strašilo se nadvilo nad ulazom, s cvjetnjacima iza sebe.
„Zatvarajte!“ vrisnula je Sophie. Shvatila je što se zbilo. Zapravo je sinoć
pomogla strašilu kad mu je rekla da ide deseterostruko brže. Samo je pohitalo do
ulaza u dvorac i pokušalo ući. Ali onamo je otišla gospođica Angorian, Sophie se
upitala leži li ona možda u grmlju, obamrla od nesvjestice. „Ne, nemojte“, rekla je
slabo.
Nitko ionako nije mario za nju. Lettie se grčevito primila za Marthu, s licem boje
Fannyne haljine. Percival je stajao i zijevao u čudu, a Michael je nastojao dosegnuti
lubanju, koja je tako jako cvokotala zubima da je prijetila pasti s klupe i sa sobom
povući i vinsku bocu. A lubanja je nekako čudno djelovala i na gitaru. Ispuštala je
duge, brujne akorde: Noumm Harrummm! Noumm Harrummm!
Calcifer je opet zaplamsao u dimnjak. „Stvor je progovorio“, rekao je Sophie.
„Kaže da nema zle namjere. Mislim da ne laže. Čeka tvoje dopuštenje da uđe.“
Nedvojbeno, strašilo je samo stajalo pred njima. Nije se, kao prije, pokušavalo
probiti unutra. A Calcifer mu je zacijelo povjerovao. Zaustavio je dvorac. Sophie je
pogledala lice od repe i dronjke nošene vjetrom. Ipak nije izgledalo tako strašno.
Jednom davno je čak pokazala suosjećanje prema njemu. Imala je čak dojam da joj
je dobro došlo kao izlika da ne ode iz dvorca, jer je zapravo htjela ostati. Sad to više
nije imalo smisla. Sophie je ionako morala otići: Howlu je bila draža gospođica
Angorian.
„Molim te, uđi“, rekla je, pomalo kreštavo.
„Ahmmnng!“ rekla je gitara. Strašilo je banulo u sobicu jednim moćnim bočnim
skokom. Ostalo se njihati na svojoj jedinoj nozi kao da nešto traži. Miris cvijeća koje
je unijelo sa sobom nije mogao prikriti njegov smrad prašine i trule repe.
Lubanja je opet zacvokotala pod Michaelovim prstima. Strašilo se obradovalo,
okrenulo oko svoje osi i bočno palo prema njemu. Michael je pokušao spasiti
lubanju, a onda se žurno izmaknuo. Jer, kad je strašilo palo na klupu, prasnuo je
šištavi udar snažne magije i lubanja se stopila sa strašilovom glavom od repe.
Nekako je ušla u repu i ispunila je. Sad su se na repi jasno ocrtavale prilično koščate
crte lica. Nevolja je bila samo u tome što se lice našlo na stražnjoj strani strašila.

170
Ukrutivši se, strašilo se uzvrpoljilo, nesigurno osovilo na nogu i onda hitro okrenulo
na suprotnu stranu, tako da mu se tijelo našlo pod koščatim licem od repe. Polako je
spustilo ispružene ruke na bok.
„Sad mogu govoriti“, reklo je pomalo mljackavim glasom.
„Mogla bih se onesvijestiti“, izjavila je Fanny sa stubišta.
„Koješta“, rekla je gospođa Fairfax, zaustavivši se iza Fanny. „Taj ti je stvor samo
čarobnjački Golem. Mora učiniti to po što je poslan. Oni su ti posve bezopasni.“
Lettie je svejedno izgledala kao da će se onesvijestiti. Ali jedino se onesvijestio
Percival. Vrlo se tiho skljokao na pod i sklupčao kao da spava. Usprkos silnu strahu,
Lettie mu je pritrčala, ali smjesta je ustuknula kad je strašilo još jedanput poskočilo i
ustobočilo se pred Percivalom.
„Ovo je jedan od dijelova koje sam dužan pronaći“, reklo je mljackavim glasom.
Okrenulo se na štapu prema Sophie. „Moram ti zahvaliti“, reklo je. „Lubanja mi je
bila vrlo daleko i snaga me izdala prije nego što sam uspio doći do nje. Ležao bih
dovijeka u onoj živici da nisi došla i govorom mi podarila život.“ Okrenulo se prema
gospođi Fairfax, a zatim i prema Lettie. „Hvala i vama dvjema“, reklo je.
„Tko te poslao? Što si to dužan učiniti?“ rekla je Sophie.
Strašilo se neodlučno okrenulo. „Više od ovoga“, reklo je. „Neki dijelovi još
nedostaju.“ Svi su pričekali, većinom nijemi od straha, dok se strašilo okretalo amo-
tamo, kao da razmišlja.
„Čiji je dio Percival?“ upitala ga je Sophie.
„Pustimo ga da se sabere“, rekao je Calcifer. „Nitko ga još nije tražio da se obj—“
Naglo je ušutio i smanjio se na jedva vidljiv zeleni plamičak. Michael i Sophie
prestrašeno su se pogledali.
Zatim je progovorio nov glas, naizgled niotkuda. Bio je pojačan i mutan, kao da
govori iz kutije, ali nedvojbeno je pripadao Vještici. „Michael Fisher,“ rekla je, „kaži
svome učitelju Howlu da je nasjeo na moju varku. Sada držim ženu po imenu Lily
Angorian u svojoj utvrdi u Pustoši. Reci mu da ću je pustiti jedino ako on osobno
dođe po nju. Je li to jasno, Michael Fisher?“
Strašilo se naglo okrenulo i počelo skakati prema otvorenim vratima.
„O, ne!“ jauknuo je Michael. „Zaustavite ga! Vještica ga je zacijelo poslala tako
da sama može ući ovamo!“

171
 Dvadeset prvo poglavlje

U kojem se jedan ugovor ispunjava pred svjedocima

V ećina je potrčala za strašilom. Sophie je potrčala u suprotnom smjeru, kroz

ostavu za metle pa u trgovinu, dohvativši usput svoj štap.
„Ja sam kriva!“ promrsila je. „Genijalna sam kad treba nešto pokvariti! Mogla
sam zadržati gospođicu Angorian u sobi. Samo sam trebala biti pristojna prema toj
sirotici! Howl mi je možda štošta oprostio, ali neće tako lako prijeći preko ovog!“
U cvjećarnici je izvadila čizme od sedam liga iz izloga i istresla hibiskus, ruže i
vodu iz njih na pod. Otključala je vrata trgovine i izvukla vlažne čizme u gužvu na
pločniku. „Ispričavam se“, rekla je raznim čizmama i predugim rukavima što su joj
izlazili na put. Pogledom je potražila sunce, koje se nije lako zapažalo na oblačnu,
sivu nebu. „Da vidimo. Jugoistok. Tamo. Ispričavam se, ispričavam se“, rekla je,
raščistivši omanji prostor za čizme u blagdanskoj gomili.
Spustila ih je tako da pokazuju u pravom smjeru. Zatim ih je obula i počela
koračati.
Fiju-fiju, fiju-fiju, fiju-fiju, fiju-fiju, fiju-fiju, fiju-fiju, fiju-fiju. Tako je brzo išla,
još mutnije i zadihanije u objema čizmama nego onomad u jednoj. Sophie je između

172
dugih dvostrukih koraka časovito zapažala stvari: zdanje u dnu doline gdje blista
među drvećem s Fannynom kočijom pred ulazom, pa paprat na obronku, pa rječicu
što se slijeva u zelenu dolinu, pa istu tu rijeku gdje klizi mnogo širom dolinom, pa
istu tu dolinu što je sad tako široka da djeluje beskonačno i plavo u daljini, a na
samom kraju stoji grozd tornjeva koji je možda Kingsbury, pa ravnicu gdje se opet
sužava pred planinama, pa planinu što joj je pod čizmom bila tako strma da se
spotaknula usprkos štapu i nabasala do ruba duboka klanca punog plave izmaglice, s
krošnjama na samom dnu, tako da je morala opet zakoraknuti ili pasti.
I našla se na prhkom žutom pijesku. Zabila je štap i oprezno pogledala oko sebe.
Iza njezinog desnog ramena, koju milju dalje, bijela je, sparna izmaglica gotovo
zakrivala planine kroz koje je upravo doletjela. Pod izmaglicom se vidjela pruga
tamnog zelenila. Sophie je kimnula. Iako nije mogla vidjeti putujući dvorac s tolike
daljine, bila je sigurna da izmaglica označava ono mjesto puno cvijeća. Još jedanput
je zakoračila s oprezom. Fiju. Bilo je strahovito vruće. Glinenožuti pijesak, treperav
od vreline, sad se sterao u svim smjerovima. Stijene su bile raštrkane po njemu.
Jedino raslinje bilo je rijetko, osušeno sivo grmlje. Planine su izgledale poput oblaka
što se nadvijaju nad obzorjem.
„Ako je ovo Pustoš,“ rekla je Sophie, dok joj se znoj cijedio niz sve bore, „onda
žalim Vješticu što mora ovdje živjeti."
Još jedanput je zakoraknula. Vihor kretanja uopće je nije rashladio. Stijene i
grmlje bili su isti, ali pijesak je bio sivlji, a planine kao da su potonule na nebu.
Sophie je virnula kroz ustreptali sivi odsjaj pred sobom, gdje joj se činilo da vidi
nešto prilično više od stijene. Pošla je još korak dalje.
Građevina kao da je bila sazdana od sivožute prašine Pustoši. Sophie se isprva
upitala nije li to nekakav čudan mravinjak. Ali kad mu se približila, vidjela je da to
prije izgleda kao da su se tisuće hrapavih, žutih tegli za cvijeće nekako stalile u
šiljastu hrpu. Široko se osmjehnula. Putujući dvorac često joj je izgledao kao
dimnjak iznutra. Ova građevina doista je bila tek zbirka tuljaca za dimnjake. Morala
je biti djelo demona vatre.
Dok se Sophie uspuhano penjala uzvisinom, odjednom više uopće nije sumnjala
kako je ovo Vještičina utvrda. Dvije male prilike u narančastom izašle su iz tamnog
otvora u dnu, stale i pričekale je. Prepoznala je ona dva Vještičina paža. Premda joj
je bilo jako vruće i jedva je još imala daha, pokušala im se pristojno obratiti, da im
pokaže da joj oni nisu neprijatelji. „Dobar dan“, rekla je.
Samo su je nadureno pogledali. Jedan se naklonio i ispružio ruku, pokazavši joj
tamni luk iskrivljena oblika među izvijenim stupovima dimnjaka. Sophie je slegnula

173
ramenima i ušla za njim. Drugi je paž pošao za njima. A ulaz je, jasno, iščeznuo čim
je prošla. Sophie je opet slegnula ramenima. Morat će se na povratku pozabaviti tom
poteškoćom.
Presložila si je čipkastu maramu, popravila uneređene suknje i krenula. Bilo je
gotovo kao da prolazi vratima dvorca s kvakom okrenutom crnom mrljom naniže.
Nastupio je trenutak ništavila, a nakon njega mutno svjetlo. Svjetlost je dopirala iz
zelenkastožutih plamenova što su gorjeli i treperili svuda unaokolo, ali nekako
sjenovito, bez topline i s vrlo malo svjetla. Kad ih je Sophie pogledala, plamenovi joj
nikad ne bi bili u vidokrugu, nego uvijek sa strane. Ali tako to biva s magijom.
Sophie je opet slegnula ramenima i nastavila ići za pažem ovuda i onuda između
tanahnih stupova iste one dimnjačke vrste kakve je bio i ostatak građevine.
Napokon su je paževi doveli do svojevrsne središnje odaje. Ili je to možda bio tek
prostor između stupova. Sophie se već posve zbunila. Utvrda se činila golemom,
iako je sumnjala da je to privid, baš kao i kod dvorca. Vještica ju je ondje čekala. I
opet, bilo je teško reći kako ju je Sophie prepoznala - osim što to nije mogao biti
nitko drugi. Vještica je sad bila divovski visoka i mršava, a kosa joj je bila svijetla,
uvijena u pletenicu sličnu užetu prebačenu preko koščatog ramena. Nosila je bijelu
haljinu. Sophie joj je smjesta prišla, priprijetivši štapom, a Vještica je ustuknula.
„Ne dam da mi se prijeti!“ rekla je Vještica umornim i krhkim glasom.
„Predaj mi gospođicu Angorian, pa ti se neće“, rekla je Sophie. „Povest ću je sa
sobom i otići odavde.“
Vještica je ustuknula još dalje, izvodeći pokrete objema rukama. A oba su se paža
pretopila u ljepljive narančaste mjehure koji su se digli u zrak i poletjeli prema
Sophie. „Bljak! Bježite!“ viknula je Sophie i stala ih tući štapom. Narančasti mjehuri
nisu marili za njezin štap. Izbjegavali su ga i vrludali oko njega, a zatim šmugnuli iza
Sophie.
Upravo je pomislila kako ih je nadvladala kad je shvatila da su je prilijepili za
jedan stup dimnjaka. Ljepljiva narančasta tvar zaplela joj se među gležnjeve i vrlo je
bolno počupala za kosu kad se pokušala pomaknuti.
„Gotovo mi je draža zelena sluz!“ rekla je Sophie. „Nadam se da to nisu bili pravi
dječaci.“
„Samo emanacije“, rekla je Vještica.
„Pusti me“, rekla je Sophie.
„Neću“, rekla je vještica. Okrenula se i naizgled posve zanemarila Sophie.

174
 Sophie se pobojala da je, kao i obično, sve uprskala. Ljepljiva je tvar postajala
svakog trena sve čvršća i sve gipkija. Kad se pokušala pomaknuti, naglo ju je pribila
natrag uz keramički stup. „Gdje je gospođica Angorian?“ upitala je.
„Nećeš je naći“, rekla je Vještica. „Pričekat ćemo dok Howl ne dođe.“
„Neće on doći“, rekla je Sophie. „Prepametan je. A tvoja se kletva ionako još nije
sasvim ispunila.“
„Ispunit će se“, rekla je Vještica s blagim osmijehom. „Zato što si nasjela na našu
obmanu i došla ovamo. Howl će barem ovaj put morati biti pošten.“ Vještica je
izvela još jedan pokret rukom, ovaj put prema tmurnim plamenovima, i svojevrsno je
prijestolje na kotačićima izašlo između dvaju stupova i dokoturalo se do Vještice. U
njemu je sjedio čovjek odjeven u zelenu uniformu i duge, ulaštene čizme. Sophie je
isprva pomislila da spava, pa mu je glava pala na bok i zato se ne vidi. Ali Vještica je
opet izvela gestu. Čovjek je sjeo uspravno. A na ramenima mu uopće nije bilo glave.
Sophie je shvatila da se pred njom nalazi sve što je preostalo od kneza Justina.
„Da sam Fanny,“ rekla je Sophie, „izjavila bih da ću se onesvijestiti. Smjesta mu
vrati glavu kamo spada! Užasno izgleda ovakav!“
„Riješila sam se obiju glava još prije nekoliko mjeseci“, rekla je Vještica.
„Prodala sam lubanju čarobnjaka Sulimana istovremeno kad i njegovu gitaru. Glava
kneza Justina hoda nekuda zajedno s njegovim ostacima. Ovo tijelo je savršena
mješavina kneza Justina i čarobnjaka Sulimana. Još samo čeka Howlovu glavu da od
njega nastane naše savršeno ljudsko biće. Kada dobijemo Howlovu glavu, dobit
ćemo novoga Kralja Ingarije, uz kojega ću ja vladati kao Kraljica.“
„Ti nisi pri sebi!“ rekla je Sophie. „Nemaš nikakvog prava praviti slagalice od
ljudi! A ionako ne bih rekla da će te Howlova glava slušati. Naći će već načina da
izmakne.“
„Howl će slušati sve što mu kažemo“, rekla je Vještica s prepredenim,
tajanstvenim smiješkom. „Upravljat ćemo njegovim demonom vatre.“
Sophie je shvatila da je zaista u silnom strahu. Znala je da je sada sve uprskala.
„Gdje je gospođica Angorian?“ upitala je i mahnula štapom.
Vještici nije prijalo Sophieno mahanje štapom. Ustuknula je. „Jako sam umorna“,
rekla je. „Stalno mi kvarite planove. Prvo čarobnjak Suliman nije htio prići ni blizu
Pustoši, pa sam morala zaprijetiti princezi Valeriji ne bih li natjerala Kralja da ga
pošalje naredbom. A nakon što je došao, uzgajao je drveće. Zatim Kralj nije
mjesecima htio dopustiti knezu Justinu da pođe za Sulimanom, a kad je i pošao,
blesava budala otišla je iz nekog razloga nekamo na sjever, pa sam se morala

175
poslužiti svim svojim umijećima da ga dovedem amo. Howl mi je zadao još i više
nevolja. Jedanput se izvukao. Morala sam se poslužiti kletvom da ga dovučem, a dok
sam otkrivala ono što mi treba o njemu da bacim kletvu, ti si zadrla u ostatak
Sulimanova mozga i priuštila mi nove nevolje. A sad, kad sam te dovela amo, mašeš
tim svojim štapom i svađaš se. Jako sam se namučila da do ovoga dođe i ne
dopuštam prepirku o tome.“ Okrenula se i odlutala u tminu.
Sophie je ostala gledati za visokom bijelom prilikom što se udaljava između
mutnih plamenova. ‘Očito su je godine sustigle!’ pomislila je. ‘Luda je! Moram se
osloboditi i nekako spasiti gospođicu Angorian od nje!’ Prisjetivši se da se
narančasta tvar klonila njezina štapa, baš kao i Vještica, Sophie je dosegnula štapom
iza ramena i počela mrdati njime naprijed-natrag po mjestu gdje su se doticali
keramički stup i narančasta tvar. „Miči se odatle!“ rekla je. „Puštaj me!“ Kosa ju je
bolno čupala, ali rastegnuti narančasti komadići počeli su otpadati sa strane. Sophie
je počela jače mrdati stapom.
Uspjela si je osloboditi glavu i ramena kad se začuo potmuli tutanj. Blijedi
plamenovi su zadrhtali, a stup iza Sophie se zatresao. Zatim se, uz prasak poput pada
tisuću servisa za čaj na kat niže, razletio komad zida utvrde. Zasljepljujuća svjetlost
sinula je kroz dugu, nazubljenu rupu, a zatim je kroz nju uskočila jedna prilika.
Sophie se željno okrenula u nadi da je to Howl. Ali crni je obris imao samo jednu
nogu. Bilo je to opet ono strašilo.
Vještica je ljutito urliknula i potrčala prema njemu, ispruživši koščate ruke, dok
joj se plavokosa pletenica zavijorila. Strašilo je skočilo na nju. Začuo se još jedan
silovit prasak i oboje ih je obavio oblak magije, poput onoga nad Porthavenom dok
je trajala borba između Howla i Vještice. Oblak se nalazio samo koji metar daleko i
bacakao se amo-tamo medu keramičkim stupovima. A i pukotina u zidu bila je sad
dosta blizu. Kao što je Sophie i mislila, utvrda nije zapravo bila naročito velika. Kad
god bi oblak s vrištanjem prešao preko zasljepljujuće bijelog otvora, kroz njega je
vidjela dvije žgoljave prilike kako vode borbu u njegovoj sredini. Zurila je, ali nije
prestajala mrdati štapom iza leđa.
Oslobodila se cijela izuzev nogu kad je oblak opet prohujao preko svjetlosnog
otvora. Sophie je spazila kako još netko uskače kroz procjep iza oblaka. Taj je imao
duge, lepršave rukave. Bio je to Howl. Sophie mu je jasno vidjela obris. Prekrižio je
ruke i počeo promatrati razvoj bitke. Načas se činilo kako će pustiti da Vještica i
strašilo samo nastave. Onda su dugi rukavi zalepetali kad je Howl podigao ruke.
Preko vrištanja i tutnjave, Howlov glas izviknuo je jednu čudnu, dugu riječ, koju je
popratila grmljavina. Strašilo i Vještica su se lecnuli. Udari zvuka odjeknuli su oko
keramičkih stupova, stvarajući odjek za odjekom, a svaki odjek odnosio je sa sobom

176
dio oblaka magije. Nestajao je u pramenovima i gubio se u mutnim vrtlozima. Kad je
od njega ostala tek najrjeđa bijela maglica, visoka prilika s pletenicom počela je
teturati. Vještica kao da se urušavala, tanja i bjelja nego ikad. Napokon, kad se
maglica posve raspršila, svalila se na pod uz blagi štropot. Dok je milijun tihih
odjeka zamiralo, Howl i strašilo ostali su licem u lice nad hrpom kostiju.
‘Dobro je!’ pomislila je Sophie. Oslobodila si je noge udarcima štapa i otišla do
bezglave prilike na prijestolju. Počinjala joj je ići na živce.
„Ne, prijatelju“, rekao je Howl strašilu. Bilo je skočilo posred kostiju i stalo ih
posvuda razbacivati nogom. „Ne, nećeš joj tu naći srce. Vjerojatno je kod njezina
demona vatre. Mislim da taj već odavno vodi glavnu riječ kod njih dvoje. Što je
tužno, zapravo.“ Dok je Sophie skidala maramu i pristojno prekrivala bezglava
ramena kneza Justina, Howl je rekao: „Mislim da je ostatak toga što tražiš ondje.“
Pošao je prema prijestolju, a strašilo je skakutalo uz njega. „To je baš tebi slično!“
rekao je Sophie. „Polomim si vrat da stignem ovamo na vrijeme, a onda te zateknem
kako spokojno spremaš!“
Sophie ga je pogledala. Kako se i bojala, oštra crno-bijela dnevna svjetlost što je
prodrla kroz srušeni zid otkrivala je da se Howl nije potrudio ni obrijati ni počešljati.
Oči su mu još bile podlivene, a crni rukavi poderani na više mjesta. Između Howla i
strašila nije bilo naročite razlike. ‘Ajme meni!’ pomislila je Sophie. ‘Očito jako voli
gospođicu Angorian.’ „Došla sam po gospođicu Angorian“, objasnila mu je.
„A ja mislio da bar jedanput nećeš srljati kojekuda ako sredim da ti obitelj dođe u
posjet!“ rekao je zgroženo Howl. „Ali ne—“
Nato je strašilo skočilo pred Sophie. „Šalje me čarobnjak Suliman“, reklo je
mljackavim glasom. „Čuvao sam mu grmlje od ptica u Pustoši kad ga je Vještica
ulovila. Svu magiju koju je mogao odvojiti bacio je na mene i naredio da mu
priteknem u pomoć. Ali Vještica ga je tad već bila raskomadala, a komadi su mu bili
na različitim mjestima. Zadatak mi je bio težak. Da nisi došla i opet me govorom
vratila u život, ne bih ga ispunio.“
Odgovaralo je na Sophiena potpitanja prije nego što su se oboje užurbano udaljili
odande.
„Znači, kad je knez Justin naručio čarolije za pronalaženje, zacijelo su stalno
pokazivale na tebe“, rekla je. „Zbog čega?“
„Na mene ili na njegovu lubanju“, reklo je strašilo. „Među nama rečeno, to mu je
bio najbolji dio.“
„A Percival je složen od čarobnjaka Sulimana i kneza Justina?“ upitala ga je

177
Sophie. Nije bila sigurna da će se ta vijest svidjeti Lettie.
Strašilo je kimnulo koščatim licem od repe. „Oba su mi dijela kazala da Vještica i
njezin demon vatre više nisu zajedno i da sam u stanju poraziti Vješticu dok je
sama", reklo je. „Hvala ti što si mi dala brzinu deset puta veću od prijašnje.“
Howl mu je mahnuo da priđe. „Ponesi to tijelo u dvorac“, rekao mu je. „Ondje ću
te srediti. Sophie i ja moramo se vratiti prije nego što taj demon vatre nađe načina da
prodre kroz moje obrambene mjere.“ Primio je Sophie za mršavo zapešće. „Idemo.
Gdje su ti one čizme od sedam liga?"
Sophie se lecnula. „Ali, gospođica Angorian—!“
„Zar ne shvaćaš?“ rekao je Howl i povukao je. „Gospođica Angorian je demon
vatre. Ako uspije prodrijeti u dvorac, onda je Calcifer gotov, a s njim i ja!“
Sophie je prekrila usta objema rukama. „Znala sam da sam sve uprskala!“ rekla
je. „I to već po drugi put. Ali ona - on je izašao.“
„O, nebesa!“ prostenjao je Howl. „Je li išta taknuo?“
„Gitaru“, priznala je Sophie.
„Onda je još unutra“, rekao je Howl. „Hajde!" Povukao je Sophie do razbijenoga
zida. „Oprezno idi za nama“, doviknuo je strašilu. „Morat ću podići vihor! Nema
vremena za čizme", rekao je Sophie dok su preko oštrih rubova izlazili na jarku
sunčevu svjetlost. „Samo trči. I nastavi trčati, inače te neću moći pokrenuti.“
Sophie si je pripomogla štapom i uspjela šepavo potrčati, spotičući se među
stijenama. Howl je trčao uz nju i vukao je. Nadigao se vihor, fijučući, pa urlajući,
vruć i prašnjav, a sivi se pijesak podigao oko njih u oluji što je zveckala udarajući o
keramičku utvrdu. Zatim više nisu trčali, već lamatali nogama prema naprijed u
nekakvom usporenom kretanju. Kamenito tlo hitalo je pod njima. Prašina i
kamenčići tutnjili su oko njih i visoko nad njima, i strujali daleko unatrag. Bilo je
vrlo bučno i nimalo udobno, ali Pustoš se strelovito gubila pod njima.
„Nije Calcifer kriv!“ viknula je Sophie. „Rekla sam mu da ti ne kaže."
„Ionako mi ne bi rekao“, doviknuo joj je Howl. „Znao sam da nikad ne bi odao
drugog demona vatre. Uvijek mi je on bio najslabija točka.“
„Mislila sam da je to Wales!“ vrisnula je Sophie.
„Ne! Njega sam namjerno ostavio!“ zaderao se Howl. „Znao sam da ću biti
dovoljno bijesan da je spriječim ako išta pokuša ondje. Morao sam joj ostaviti
mogućnost prilaza, shvaćaš? Jedina izgledna prilika da dođem do kneza Justina bila
mi je da iskoristim tu kletvu koju je bacila na mene kako bih došao do nje.“

178
 „Znači, kanio si spasiti kneza!“ viknula je Sophie. „Zbog čega si se onda pravio
da bježiš? Ne bi li nasamario Vješticu?“
„Ne bih rekao!“ viknuo je Howl. „Ja sam kukavica. Mogu se natjerati da izvedem
nešto što me ovoliko plaši samo ako se uvjerim da to ne radim!“
‘Ajme meni!’ pomislila je Sophie, gledajući u uskomešanu prašinu oko sebe. ‘Pa
on je iskren! A ovo je bura. Posljednji djelić kletve se obistinio!’
Vruća prašina udarala ju je munjevito, a Howlov stisak ju je bolio. „Samo trči!“
kriknuo je Howl. „Ozlijedit ćeš se pri ovolikoj brzini!“ Sophie je zinula u čudu i
natjerala noge da opet potrče. Sada je jasno vidjela planine, s potezom zelenila u
podnožju, gdje je bilo ono rascvalo grmlje. Premda se žuti pijesak stalno komešao
pred njima, činilo se da planine rastu, a zeleni je potez hitao prema njima i već je bio
visok kao živica. „Imao sam slabe točke sa svih strana!“ doviknuo je Howl. „Uzdao
sam se u to da će Suliman biti na životu. Onda, kad sam vidio da je od njega preostao
najvjerojatnije jedino Percival, morao sam otići i napiti se. A onda mi ti odeš i
izvedeš upravo ono je Vještica željela!“
„Najstarija sam!“ ciknula je Sophie. „Osuđena sam na neuspjeh!“
„Koješta!“ viknuo joj je Howl. „Samo nikad ne staneš da razmisliš!“ Howl je išao
sve sporije. Prašina se u gustim oblacima podigla oko njih. Sophie je samo znala da
je grmlje blizu jer je čula hučanje i šuštanje prašnog vjetra u krošnjama. Prošli su
naglo kroz drveće, još se krećući tako brzo da je Howl morao naglo skrenuti i povući
Sophie u dugi trk tik nad površinom jezera. „I imaš previše suosjećanja“, dodao je uz
šljapkanje po vodi i prskanje pijeska po lišću lopoča. „Uzdao sam se u to da zbog
ljubomore nećeš dati tom demonu da priđe ni blizu dvorcu.“
Dospjeli su na sparnu obalu polaganim trkom. Grmlje s obiju strana zelenoga
prolaza lamatalo je i nadimalo se dok su prolazili, bacajući ptice i latice u burni
kovitlac iza njih. Dvorac je hitro jezdio prolazom prema njima, a dim mu je strujao
unatrag na vjetru. Howl je usporio tek toliko da može u trku otvoriti vrata, a onda je
banuo u sobicu zajedno sa Sophie.
„Michael!“ viknuo je.
„Nisam ja pustio strašilo da uđe!“ rekao je Michael postiđeno.
Sve je izgledalo uobičajeno. Sophie je s iznenađenjem otkrila da je zapravo vrlo
kratko izbivala. Netko je izvukao njezin krevet ispod stubišta i Percival je ležao na
njemu, i dalje u nesvijesti. Lettie, Martha i Michael okupili su se oko njega. Odozgo
je Sophie čula glasove gospođe Fairfax i Fanny, zajedno sa zlokobnim zvukovima
metenja i lupanja, što je davalo do znanja da Howlovim paucima nije lako.

179
 Howl je pustio Sophie i bacio se prema gitari. Prije nego što ju je uspio taknuti, iz
nje je dopro dug, pjevan bum. Žice su se raspršile. Iverje je zasulo Howla. Bio je
primoran ustuknuti, držeći jedan podrapan rukav preko lica.
A gospođica Angorian odjednom je stajala pokraj ognjišta s osmijehom na licu.
Howl je imao pravo. Zacijelo je bila u gitari cijelo vrijeme i čekala priliku.
„Tvoja Vještica je mrtva“, rekao joj je Howl.
„Ma baš šteta!“ rekla je gospođica Angorian posve ravnodušno. „Sada si mogu
sazdati novo, mnogo bolje ljudsko biće. Kletva je ispunjena. Sad se mogu dočepati
tvog srca.“ I posegnula je preko ogradice i izvukla Calcifera iz kamina. Calcifer je
teturao povrh njezine stisnute šake i izgledao prestravljeno. „Ne mičite se“, upozorila
ih je gospođica Angorian.
Nitko se nije usudio ni mrdnuti. Howl je stajao mirnije od svih. „Pomagajte!“
rekao je Calcifer slabašnim glasom.
„Nitko ti ne može pomoći“, rekla je gospođica Angorian. „Ti ćeš pomoći meni da
upravljamo mojim novim ljudskim bićem. Da ti pokažem. Moram te samo čvršće
stisnuti.“ Stisnula je ruku s Calciferom tako da su joj zglobovi postali blijedožuti.
I Howl i Calcifer su vrisnuli. Calcifer se stao bacakati amo-tamo od patnje.
Howlovo lice postalo je modrikasto. Svalio se na pod poput oborena stabla, te ostao
ležati onesviješten kao i Percival. Sophie je imala dojam da ne diše.
Gospođica Angorian se zaprepastila. Blenula je u Howla. „Pravi se“, rekla je.
„Ne, ne pravi se!“ vrisnuo je Calcifer, izvijen u usukano, spiralno obličje. „Srce
mu je zapravo vrlo meko! Pusti me!“
Sophie je podigla štap, polako i blago. Ovaj put je prvo načas razmislila. „Štapu“,
rekla mu je tiho. „Prebij gospođicu Angorian, ali nemoj nauditi nikom drugom.“
Zatim je zamahnula štapom i svom snagom odalamila gospođicu Angorian po
stisnutoj pesnici.
Gospođica Angorian ispustila je siktav jauk poput mokre cjepanice u plamenu i
ispustila Calcifera. Siroti se Calcifer bespomoćno zakotrljao po podu, bukteći na sve
strane po pločama i hučeći od strave. Gospođica Angorian podigla je nogu da ga
zgazi. Sophie je morala ispustiti štap i baciti se prema Calciferu da ga spasi. Štap je,
na njezino iznenađenje, još jedanput sam udario gospođicu Angorian, i još jedanput,
i još jedanput. ‘Ali naravno da je tako!’ pomislila je Sophie. Govorom je udahnula
tom štapu život. Gospođa Pentstemmon joj je to objasnila.
Gospođica Angorian siktala je i teturala. Sophie je ustala s Calciferom u ruci i

180
otkrila da štap mlati po gospođici Angorian i dimi se od njezine vreline. Za razliku
od nje, Calcifer nije bio naročito vruć. Bio je mliječnomodar od šoka. Sophie je
osjećala kako joj tamna gruda Howlova srca vrlo slabašno kuca između prstiju. To
što je držala moralo je biti Howlovo srce. Predao ga je Calciferu temeljem njihova
ugovora, kako bi Calcifer ostao na životu. Zacijelo se zažalio nad Calciferom, ali,
ipak, kakvu li je to samo ludost učinio!
Fanny i gospođa Fairfax izjurile su kroz stubišna vrata s metlama u ruci. Kad ih je
ugledala, gospođica Angorian očito je povjerovala da je pretrpjela neuspjeh. Potrčala
je prema vratima, a Sophien štap još je lebdio nad njom i devetao je.
„Zaustavite je!“ viknula je Sophie. „Ne puštajte je da izađe! Čuvajte sva vrata!“
Svi su potrčali da je poslušaju. Gospođa Fairfax ispriječila se pred ostavom za
metle s podignutom metlom. Fanny je stala pred stubište. Lettie je skočila na noge i
postavila se pred dvorišna vrata, dok je Martha stala pred kupaonicu. Michael je
potrčao na ulazna vrata dvorca. Ali i Percival je skočio s kreveta i otrčao na ulaz.
Lice mu je bilo bijelo, a oči zatvorene, ali trčao je još i brže od Michaela. Prvi je
stigao do vrata i otvorio ih.
Kako je Calcifer onemoćao, dvorac se prestao kretati. Gospođica Angorian vidjela
je da grmlje vani nepomično stoji u izmaglici i potrčala k vratima neljudskom
brzinom. Prije nego što je došla do njih, na njima se ispriječilo strašilo. Nadvilo se s
knezom Justinom prebačenim preko ramena, još prekrivenim Sophienom čipkastom
maramom. Raširilo je ruke preko ulaznih vrata, prepriječivši put. Gospođica
Angorian ustuknula je od njega.
Štap koji ju je tukao sada je planuo. Metalni mu se vršak usijao. Sophie je shvatila
da neće još dugo potrajati. Na svu sreću, gospođica Angorian tako ga je mrzila da je
primila Michaela i dovukla ga pred njega. Štapu je bilo rečeno da ne naudi Michaelu.
Zastao je zapaljen u zraku. Martha je doskočila i pokušala odvući Michaela. Štap je
morao i nju izbjeći. Sophie je zabrljala, kao i obično.
Nije smjela gubiti vrijeme.
„Calcifere,“ rekla je Sophie, „morat ću ti raskinuti ugovor. Hoće li te to ubiti?“
„Ubilo bi me da ga bilo tko drugi raskine“, rekao je promuklo Calcifer. „Zato i
jesam baš tebe zatražio. Bilo mi je jasno da ti možeš govorom udahnuti život
stvarima. Vidi što si učinila sa strašilom i lubanjom.“
„Živi onda još tisuću godina!“ rekla je Sophie i još to iskreno poželjela, ako
slučajno sam govor ne bude bio dostatan. To ju je jako brinulo. Primila je Calcifera i
pažljivo ga otkinula od crne grude, baš kao što bi otkinula uvenuli pupoljak s

181
peteljke. Calcifer se nesputano vinuo u zrak i zastao joj pokraj ramena kao modra
kapljica.
„Tako sam lak!“ rekao je. Zatim je shvatio što se zbilo. „Slobodan sam!“ uzviknuo
je. Jurnuo je prema kaminu, bacio se uvis u njega i nestao s vidika. „Slobodan sam!“
čula je Sophie njegov daleki povik kad je izletio kroz dimnjak na vrhu klobučarnicc.
Sophie se okrenula prema Howlu s gotovo mrtvom crnom grudom u ruci, usprkos
žurbi sva u nedoumici. Morala je ovo izvesti kako treba, a nije bila sigurna da zna što
i kako. „Pa, nema mi druge“, rekla je. Kleknula je pokraj How!a, pažljivo mu stavila
crnu grudu na grudi, malo lijevo od sredine, gdje je osjećala vlastito srce kad ju je
mučilo, i gurnula. „Uđi“, kazala mu je. „Uđi u njega i proradi!“ I gurala je i gurala.
Srce je počelo prodirati i pritom kucati sve snažnije. Sophie je nastojala ne mariti za
plamenove i koškanje na vratima, već ga gurati postojano i čvrsto. Kosa joj je stalno
smetala. Padala joj je preko lica u crvenkastim, svijetlim pramenovima, ali trudila se
ne mariti ni za njih. Gurala je.
Srce je ušlo. Čim se izgubilo, Howl se promeškoljio. Glasno je prostenjao i
prevalio se na lice. „Zubi mu paklenih!“ rekao je. „Kako sam mamuran!“
„Nisi, samo si udario glavom o pod“, rekla je Sophie.
Howl se nespretno osovio na ruke i koljena. „Ne mogu se zadržavati“, rekao je.
„Moram ići spasiti onu blesavu Sophie.“
„Tu sam!“ rekla je Sophie i prodrmala mu rame. „Ali tu ti je i gospođica
Angorian! Ustaj i riješi je se nekako! Brzo!“
Cijeli je štap sada gorio. Marthi se kosa osmuđila. A gospođici Angorian sinulo je
da je strašilo zapaljivo. Okretala se tako da lebdeći štap dospije između vratnica.
‘Kao i obično,’ pomislila je Sophie, ‘nisam promislila što radim!’
Howlu je dostajao jedan pogled. Žurno je ustao. Ispružio je jednu ruku i izrekao
rečenicu punu onih riječi što se gube u udarima groma. Žbuka je pala sa stropa. Sve
je zadrhtalo. Ali štap je nestao, a Howl je uzmaknuo s tvrdom i crnom stvarčicom u
ruci. To je mogao biti grumen spaljenog drveta, osim što je bio istog oblika kao i ona
stvar koju je Sophie upravo gurnula Howlu u grudi. Gospođica Angorian zacviljela
je poput smočene vatre i molećivo ispružila ruke.
„Ne bi išlo, nažalost“, rekao je Howl. „Imala si priliku. Kako se čini, ti si također
nastojala doći do novog srca. Kanila si uzeti moje i pustiti Calcifera da umre, zar
ne?“ Stavio je crnu stvarčicu između dlanova i snažno sklopio ruke. Vještičino staro
srce izmrvilo se u crni pijesak, pa čađu, pa ni u što. Dok se drobilo, gospođica
Angorian je iščezavala. Kad je Howl otvorio ruke, u njima nije bilo ničega, a u isti

182
mah ni na vratima više nije bilo gospođice Angorian.
Dogodilo se još nešto. U trenutku kad je gospođica Angorian nestala, više nije
bilo ni strašila. Da se Sophie potrudila pogledati, vidjela bi gdje na vratima stoje dva
visoka muškarca i smiješe se jedan drugomu. Onaj s koščatim licem bio je riđokos.
Onaj u zelenoj uniformi imao je nejasnije crte lica i čipkastu maramu prebačenu
preko epoleta. Ali Howl se baš tada okrenuo prema Sophie. „Sivo ti zbilja ne stoji“,
rekao je. „Uvjeren sam u to otkad sam te prvi put vidio.“
„Calcifera više nema“, rekla je Sophie. „Morala sam raskinuti vaš ugovor.“
Howl se pomalo snuždio, ali rekao je: „Obojica smo se nadali da će tako biti. Ni
on ni ja nismo htjeli završiti kao Vještica i gospođica Angorian. Bi li rekla da ti je
kosa riđa?“
„Ima boju crvenog zlata“, rekla je Sophie. Nije opažala nikakvu naročitu
promjenu na Howlu sad kad mu se vratilo srce, osim što su mu možda oči bile dublje
boje - sličnije očima nego pikulama. „Za razliku od nekih“, rekla je, „boja moje kose
je prirodna.“
„Nikad nisam shvaćao zašto je ljudima tako bitno da stvari budu prirodne“, rekao
je Howl, a Sophie je tada znala da se gotovo uopće nije promijenio.
Da je Sophie bilo čemu drugom mogla posvetiti pozornost, vidjela bi gdje se knez
Justin i čarobnjak Suliman rukuju i oduševljeno tapšu po leđima. „Trebao bih se
smjesta vratiti svome bratu Kralju“, rekao je knez Justin. Prišao je Fanny, kao
najizglednijoj kandidatkinji, i duboko se, dvorski naklonio pred njom. „Obraćam li
se glavarici ove kuće?“
„Eh - nije baš tako“, rekla je Fanny, nastojeći sakriti metlu iza leđa. „Glavarica
ove kuće je Sophie.“
„Ili će barem to uskoro postati“, rekla je gospođa Fairfax, radosno ozarena.
Howl je rekao Sophie: „Cijelo vrijeme sam se pitao hoće li se ispostaviti da si ti
ona ljupka djevojka koju sam upoznao Prvog svibnja. Zašto si se tada tako bojala?“
Da je Sophie iole marila, vidjela bi kako čarobnjak Suliman prilazi Lettie. Sad kad
je imao svoj pravi lik, bilo je jasno da je čarobnjak Suliman barem jednako čvrste
ćudi kao i Lettie. Lettie je izgledala vrlo smeteno kad se Suliman koščata lica nadvio
nad nju. „Izgleda da sam imao kneževe uspomene o tebi, a nijednu svoju“, rekao je.
„Ništa zato“, rekla je hrabro Lettie. „Dogodio se nesporazum.“
„Ali nije!“ usprotivio se čarobnjak Suliman. „Dopuštaš li mi da te barem uzmem
za učenicu?“ Lettie je na to jarko porumenjela i nije znala što bi mu rekla.

183
 Sophie je smatrala da je to Lettien problem. Imala je ona svoj. Howl je rekao:
„Mislim da bismo trebali sretno živjeti dovijeka“, a zvučalo je kao da to i misli.
Sophie je znala da bi sretan život dovijeka s Howlom bio itekako burniji nego što je
to i u jednoj priči, iako je čvrsto odlučila da bi vrijedilo pokušati. „Bila bi to zacijelo
čista jeza“, dodao je Howl.
„A ti ćeš me izrabljivati“, rekla je Sophie.
„A ti ćeš mi onda izrezati sva odijela da me naučiš pameti“, rekao je Howl.
Da su Sophie ili Howl mogli mariti za bilo što drugo, možda bi opazili da se i
knez Justin i čarobnjak Suliman i gospođa Fairfax u isti mah pokušavaju obratiti
Howlu, te da Fanny, Martha i Lettie vuku Sophie za rukave, dok Michael poteže
Howla za kaput.
„Nikad nikog nisam vidjela da tako vješto rabi moćne riječi“, rekla je gospođa
Fairfax. „Ja ne bih znala što ću s tim stvorenjem. Kao što često kažem...“
„Sophie“, rekla je Lettie. „Trebam tvoj savjet.“
„Čarobnjače Howl,“ rekao je čarobnjak Suliman, „moram vam se ispričati zbog
toga što sam vas tako često pokušavao ugristi. U svom prirodnom obliku ne bi mi ni
na kraj pameti bilo zariti zube u zemljaka.“
„Sophie, mislim da je ovaj gospodin knez“, rekla je Fanny.
„Gospodine,“ rekao je knez Justin, „držim da vam dugujem zahvalnost zbog toga
što ste me spasili od Vještice.“
„Sophie,“ rekla je Martha, „više nisi začarana! Čuješ li me?“
Ali Sophie i Howl držali su se za ruke i smiješili i smiješili i nikako nisu mogli
prestati. „Ne smetajte mi sada“, rekao je Howl. „Sve sam to učinio za novac.“
„Lažeš!“ rekla je Sophie.
„Kažem ti“, viknuo je Michael, „da se Calcifer vratio!“
To je uspjelo privući Howlovu pozornost, a i Sophienu. Pogledali su u kamin gdje
je, nego što, poznato modro lice treperilo među cjepanicama.
„Nisi se morao vratiti“, rekao je Howl.
„Ne smeta mi, sve dok smijem dolaziti i odlaziti“, rekao je Calcifer. „Uostalom,
tamo u Market Chippingu upravo pada kiša.“

184