Nastavnik – profesija i/ili poziv

Prije nego sam krenula pisati ovu zadaću, pokušala sam se prisjetit svojih starih učitelja,
učiteljica, profesora i profesorica. Bilo je tu svega. Bilo je profesora kod kojih se pod satom
trčalo po učionicama i gađalo narančama, bilo je profesora kod kojih se spavalo na satu, bilo
je profesora kod kojih je bila takva tišina da se čulo vlastito disanje, bilo je profesora kod
kojih se svaki ispit prepisivao te se sa sata odlazilo s 0 naučenih informacija, bilo je pak onih
kod kojih je vladao strah i trepet, a bilo je i onih kod kojih nije vladao strah i trepet, a opet su
nas uspjeli na satu držati zainteresiranim. Inače, išla sam u sportski razred u kojem je bilo 20
dečki i 4 cure, pa je možda i to imalo nekakav utjecaj na profesorski odnos i stav prema
nama. U ovoj zadaći konkretno ću pričati o profeosorima iz osnovne i srednje škole.

Profesor. Tako jednostavna riječ za jednu osobu koja može imati ogromno značenje. Profesor
može biti samo profesor. Samo osoba koju viđamo jednom u tjednu i ne znači nam ništa.
Osoba koja će doći na sat, održati prezentaciju 45 minuta i otići sa sata. Ali profesor nam
može biti i trener, pedagog, prijatelj, savjetnik, roditelj... Ovisi o tome kako će se profesor
postaviti prema učenicima i kako će se učenici postaviti prema profesoru. Moje mišljenje je
da je jako bitan prvi dojam. Prvi ulazak u neki razred, prvo definiranje pravila i obaveza.
Nakon što u početku uspiješ pridobiti poštovanje od učenika, dalje će sve biti lakše.

Kao i u svakom zanimanju i poslu, neki zaposlenici su bolji, a neki lošiji. Za neke se može reći
da su oni rođeni za taj posao. Za neke se pak može smatrati da nikad neće biti dobri u tome
što rade. Neki će na početku biti loši, ali s vremenom će naučit i postati bolji. Makar nisu bili
rođeni za taj posao, oni će svojim radom dostići tu razinu. Ja sam oduvijek znala da me
zanima sport. Znala sam da ću ovaj fakultet upisati od malih nogu. Isto tako smatram da ljudi
koji rade kao profesori, su prije nego su to postali, osjeti nekakav poziv, nagon ili privlačnost
prema tom poslu. Možda vole predavati pred skupinom ljudi, možda znaju svoje znanje
prenesti na druge, možda vole rad s djecom ili mlađima od sebe, možda žele svojim
predmetom zainteresirati druge... Takve nastavnike nije teško prepoznati. Lako je primjetiti
tko svoj predmet predaje sa žarom u očima, tko želi da učenici nešto zaista nauče i tko voli
svoj posao. S druge strane, vjerujem i u to da postoje osobe koje nisu osjetile taj „poziv“ za
posao nastavnika. One se sigurno ne mogu predavati s takvim žarom kao što to mogu ranije
spomenuti profesori. Ali opet, mogu se svojim radom dovesti do jako dobre razine. Kao
osoba koja je nedavno završila školu, mogu reći da je današnje društvo tj. učenike jako teško
zainteresirati za bilo kakvu vrstu rada, pogotovo u školi. Škole su na neki način postale
ustanove u kojima je druženje s prijateljima u prvom planu, a satovi i učenje je zanemareno.
Ukoliko profesor nema to „nešto svoje“, nešto novo i inovativno, odnosna nešto s čim može
doprijeti do dubine učenika, jako teško da će ga učenici smatrati dobrim profesorom. Svatko
od nas može doći pred grupu ljudi i održati 45 – minutnu prezentaciju. Ali ne može svatko to
napraviti na ispravan i dobar način.

Već ranije sam spomenula da profesor mora biti i prijatelj, predagog, trener, roditelj ili nešto
slično. Po meni je to jako važno. Smatram da profesor nebi samo trebao biti osoba koju
viđamo jednom ili dva puta kroz tjedan, već osoba koja nam stoji na raspolaganju kada
trebamo neku pomoć. Po meni je to ogromna profesorska vrlina. Moj razrednik iz srednje
škole je bio takav profesor. Često je znao s nama otići na piće i tad bismo pričali o svemu.
Pomagao nam je kod izbora fakulteta i kod rješavanja nekih problema s drugim profesorima.
Često se crvenio pred drugima radi nas, često nas je izvlačio iz problema ali uvijek bi nam
oprostio. Bio je moj najdraži profesor, a prije svega jako dobra osoba.

Većina profesora su roditelji. Imaju svoju djecu i vjerojatno znaju kroz šta sve smo prošli ili
kroz što prolazimo. Trebali bi s obzirom na to razumjeti i učenike. Ako nekad povise svoj glas,
ako brbljaju ili ako ne nauče za ispit. Trebaju imati dozu empatije prema svakom od svojih
učenika, jer ipak su i oni nekad davno sjedili u našim klupama.

Profesorski posao nije lagan. Zapravo, niti jedan posao nije lagan. Sve ovisi o nama. O tome
kako ćemo mi pristupiti svojem poslu. O tome da li je naš posao poziv ili profesija – to ovisi o
nama 

Gabrijela Bađun