Professional Documents
Culture Documents
Aristotel - Nikomahova Etika
Aristotel - Nikomahova Etika
ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΟΥΣ
ΗΘΙΚΑ ΝΙΚΟΜΑΧΕΙΑ I ETIKA
Predložak grčkog teksta p r e m a izdanju:
Aristotelis
ETHICA NICOMACHEA
Recognivit brevique adnotatione critica instruxit I. Bywater
MCMLXX
1 »PREDMET« I »METODA«
VI VII
biui i ne biti i bićem koje ne nastaje po sebi nego po renju. Izbor adekvatnih sredstava za postizanje_ svrhe sva
drugome, bez obzira na strukturnu diferenciju na koju ki je put drukčiji i slobodan od svake reglementacije
je upozoreno već na početku (1094 a 1 sq) između unu I najposlije, činidba i razboritost što je vodi nikad ni
tarnje i izvanjske svrhe te identitetu i razlici djelatnosti je čuvstveno neangažirana, ona je dapače svagda raspo
i djela, pitanje se sada postavlja oštrije: u čemu se još ložena na stanovit način koji utječe kako na izbor sred
sastoji pobliža razlika među njima? stava tako i na predođbu cilja, jer raspoloženje djelatnika
djeluje doduše ne na matematički sud, ali svakako na ča-
4. Ta je razlika u »predmetu« pa tema praktične filo nidbeni, pa i na samo počelo što se nalazi u svrsi (1140
zofije nije ista kao i poietičke (tvorbene, stvaralačke): či b 14 sq.).
nidba se odnosi na ljude, tvorba na stvari, praksa je od
Zacijelo ima i drugih posebnih odlika činidbene spozna
nos među ljudima, proizvodnja je odnos prema stvarima.
je, ali ovo dostaje da se ukratko ocrta tema praktične fi
Ako je tako, onda još preostaje da se utvrdi što razliku
lozofije i pokaže njezina nesvodljivost kako na teoriju
je filozofsko znanje činidbe od znanja tvorbe? Jer ako
ili znanost, tako i na proizvodnju ili tehniku.
se mjesto praktičnoga znanja nalazi negdje između teo
retskoga i tehničkoga, pita se sada po čemu se ono razli 5. Govoreći tako iz različitih aspekata ο »predmetu« ili
kuje od ovoga posljednjeg? temi praktične filozofije, mi smo na taj način neizbježno
Ponajprije, čini se, po tome što se načini spoznaje činid već nešto saznali i ο njezinoj »metodi« — osebujnosti fi
be i tvorbe, razboritost (φρόνεσις) i umijeće (τέχνη) ni lozofskoga pristupa fenomenu prakse. No prije nego što
kako ne mogu zamijeniti, iako su svrhovito određeni i je Aristotel u glavnim crtama prikazao značenje froneze
uspostavljaju se odnosom svrha i izborom sredstava. Umi kao »organa« praktične filozofije, on je i ovdje morao
jeće se zacijelo dade reglementirati, obuhvatiti pravilima podvrći kritioi »intelektualizam« etike Sokrata i Platona
koja se mogu naučiti, uvijek se primijenjuju na isti način, i apstraktnu općenitost njezine glavne teze da je krepost
ali se s vremenom mogu i zaboraviti. Jer tu je riječ ο ne znanje, bez pobližeg određenja modela toga znanja i sta
čemu poput pravila silogizma: opće se pravilo naprosto novita kolebanja toga shvaćanja između krajnosti da se
primijenjuje na pojedinačan slučaj, npr. gradnja kuće, bit dobra može postići pojmom znanosti ili steći umije
pravljenje cipela, i to svaki put iznova, ista se tehnika mo ćem.
že bezbroj puta ponoviti. Naprotiv, razboritost se ne da Kritioi platonske metafizike dobra posvećeno je već u
naučiti ni iz knjige ni iz jednog postupka, pa ni odučiti, početnim poglavljima Nikomahove etike dosta mjesta, i
jer ako se ona zbiva kao promišljeni izbor sredstava za svugdje se Aristotel obara protiv ideje dobra kao trans-
postizanje svoje svrhe — dobra, onda je to dobro ne sa cendentnog principa po sebi i za sebe, koje u svom po-
mo za danas nego i za život u cijelosti (1139 a 25 sq.). sebitku i zasebitku tobože bitkuje prije i nezavisno od
Svrha dakle nije samo imanentna djelatnosti, nego je traj svakog konkretnog ljudskog dobra dostižnog u djelovanju.
na i od važnosti za cijeli ćudoredni bitak čovjeka kao do
Dobro po sebi (καθ'αύτό) i dobro uopće (καθόλου) kako
tične osobe.
to tvrde »pristaše ideja«, ima li toga u svijetu i -može li
Nadalje, odnos općega i pojedinačnog, svrhe i sredstva,
se ono susresti u čovječjem životu sada i ovdje? —· pita
razboritost kao činidbena spoznaja sveudilj prelama kroz
prizmu posebnosti konkretne situacije koja nikada nije se Aristotel, i odgovara niječno! Pri tome je veoma oba
potpuno ista u životu pojedinca i nikad se kao pojedina zriv i Platona kao svoga negdašnjeg učitelja ubraja u »na
čna ne ponavlja. Drugim riječima, upotrijebimo li moder ma drage ljude« koji su uveli ideje kao pralikove, iskon
niji termin, nema »apriornosti« ćudorednog znanja, pred ske oblike i uzore stvari, ali odmah dodaje kao mislilac:
viđanja konkretne situacije, razboritost se uči samo či ako je riječ ο istini treba odbaciti i ono što nam je bli-
neći ili djelujući svaki put u novim okolnostima i tako sko, »jer iako nam je oboje drago, treba dati prednost
izgrađuje u životnom procesu bez apsolutne perfekaije i istini« (1096 a 4 sq.).
konačnog završetka. Zato čovjek može i pogriješiti u svo Težište Aristotelove filozofske argumentacije leži u nje-
jim postupcima, u djelovanju nema majstora kao u tvo- govu modelu kategorijalnoga bitka, te bi dobro onda mo-
VIII IX
ralo imati toliko značenja koliko je kategorija, a tada je njegovo izlaganje samo ocrt (τύπος), nacrt ili obris teme,
nemoguće da bude jedno i opće, kakvo bi imalo biti kad a nikakvo »sistematsko izvođenje«, jer sam »predmet«
bi dobro bila ideja. Nasuprot takvoj apstraktnoj općeni ovdje to ne dopušta, pa stoga ni sama etika nije, ne može
tosti postoji samo ljudsko dobro za nas u konkretnom i ne mora biti »egzaktna znanost« poput matematike, niti
djelovanju, neposrednosti praktične situacije, pri čemu bi ona time što dobila, jer to, kako vidjesmo, protuslovi
se Aristotel na kraju poziva i na slična izvođenja drugdje, njezinoj biti, i zato njezino znanje nije »lakše« no »teže«
napose u Metafizici, .mjesta koja svakako nisu malobroj od znanja znanosti.
na. Nisu rijetki autori danas koji upravo spomenuto mje Za ilustraciju navest ćemo nekoliko primjera gdje ta
sto u Nikomahovoj etici smatraju najznačajnijim mjestom otvorenost problema izričito dolazi do riječi. Kad na sa
u cijeloj Aristotelovoj kritici Platona, a ujedno paradigma- mu početku Nikomahove etike naznačuje temu svojega pri
tičnim za kritiku svakog .statičkog platonizma. Da ga je kaza Aristotel odmah napominje kako »lijepe i pravedne
tradicija otprilike tako razumjela pokazuje i poslovica stvari koje istražuje državništvo (πολιτική)« »pokazuju
što svoj postanak duguje baš ovom mjestu: Amicus Plato, mnogo različitosti i nestalnosti« (1094 b 14.15), a »istu
sed imagis amica veritas! nestalnost imaju dobra . ..«. Imajući dakle posla s tak
6. Ako su »predmet i »metoda«, kako istraživanje na vim stvarima »valja se zadovoljiti da se istina označi na-
ziva novovjekovno (mišljenje, svagda komplementarni, on grubo i u ocrtu, i govoreći, dakle, ο stvarima što su po
najviše takve te polazeći od takvih — valja izvoditi d ta
da smo sada već mnogo bliži tome što tražimo. Ponajpri
kve zaključke. Stoga na isti način treba primiti i svaki
je, Aristotelov pristup praktičnoj filozofiji nije metoda u
od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana čovjeka da u sva
novovjekovno-dekartovskom smislu, ali ni u izvornom ari-
kom rodu traži onoliko točnosti koliko dopušta nara\' do
stotelovskom kao što slijedi iz onoga što nam je već po lične stvari; jednako je naime od matematika primati pu
znato ο biti teoretske ili znanstvene spoznaje. Naime phro- ke vjerojatnosti kao i od govornika zahtijevati stroge do
nesis nije ni znanost ni umijeće, a jedino je pri takvim kaze« (1194 b 15—27).
držanjima moguć naputak i reglementiranje, i ona je sa
ma »praktična znanost« — spoznaja konkretnog i pojedi Što je najviše dobro kao cilj istraživanja također će se
načnog. Za razliku od znanstvenog i tehničkog znanja od odrediti »barem u ocrtu« (1094 a 24), ο nevoljama koje
kojih svako ima svojevrsnu apriornost te se njihov »su mogu utjecati na blaženstvo u životu pojedinca »će mo
bjekt« i »objekt« mogu odvojiti kao dva heterogena mo žda dosta jati općenit ocrt« (1101 a 26—28), ο kreposti op
menta, pri spoznaji čovječjeg djelovanja gdje su spoznaja ćenito »izložismo njihov rod u ocrtu« (1114 b 26), kao što
se i »cijeli poučak ο činidbi /πεοί των πραkτών logos.
i spoznato identični, to nije moguće. Kao takva samo-spo-
mora izložiti u ocrtu a ne u točnim pojedinostima« (1104
Zrtaja i samo-znanje phronesis je partikularna i njezino
a 1—3: ουκ ακριβώς).
se znanje ne može odvojiti od djelovanja što ga ono vodi.
Štoviše, i neko znanje koje bi to praktično znanje uzelo Sličnih bi se mjesta našlo podosta i na drugim strani
za svoj predmet, poput Hegelove Fenomenologije što sva čama ovoga spisa gdje je pojam tvposa primijenjen na
ku svijest ponovo pretvara u predmet svijesti, ne bi se specifičan način s obzirom na praktične probleme, ali se
kao razboritost moglo odvojiti od djelovanja. Upravo za ta »metoda« u općenitijem vidu javlja i u drugim spisima,
to praktična filozofija u iskonskom smislu nikada ne mo u teoretskoj filozofiji, čak i u Metafizici kada se nešto
že biti neka metafizika ili »ontologija prakse« — nešto anticipira. Time se želi reći da je bit stvari općenito već
sebi samome protuslovno, pa niti »metafizika ćudoredno- poznata, spoznaja pojedinosti dotične stvari također već
sti« kako je zamišlja Kant shodno novovjekovnim pret uglavnom naznačena i donekle, osigurana, samo što nije
još dovršena nego je otvorena i upotpunjenje spoznaje tek
postavkama svoga mišljenja istražujući »praktični um«!
predstoji.
Nasuprot tome, kada Aristotel govori ο praksi, etici i
središnjim problemima toga područja kao što su npr. Iz dosad rečenoga jasno je da takav način spoznaje ne
blaženstvo, krepost, izbor itd., on uvijek naglašava da je može zadovoljiti zahtjeve znanosti, za koju nam je iz
X XI
joj »metodi« 4 , polazi dakle od onoga što se zove sensus
Druge analitike poznato da se uz silogistiku služi samo communis, a mi bismo rekli zdrava pamet, i tome se na
sebi svojstvenom metodom — apodeiktikom Kamo onda kon odgovarajućeg razmatranja opet vraća.
spada »spoznaja u ocrtu«, u koju to »metodu«, i javlja li Tako kad već u prvoj knjizi Nikomahove etike naba
se takav postupak istraživanja možda u samoga Aristote cuje pitanje najvišeg činidbenog dobra, Aristotel ne pro
la kao alternativa apodeiktici? pušta napomenuti: »Sto se tiče same riječi slažu se gotovo
Zacijelo; to je Topika što se razvila iz dijalektičkih ras svi, jer i svjetina i oni obrazovani kažu kako je to bla
ženstvo, pa poistovjećuju 'dobro živjeti' i 'dobro djelo
prava Platonove Akademije, ali ne samo kao naputak za
vati' s 'biti blaženim'« (1095 a 17—20).
držanje govora i pomoć retorici, kako mnogi površno
smatraju, nego kao svojevrsna alternativa apodiktiokoj No i drugom prilikom, kad u petoj knjizi Nikomahove
etike pristupa razmatranju pravednosti kao najveće kla
metodi teoretskih disciplina, svojstvena, čini se, ponajveć-
sične kreposti koja se gotovo izjednačuje sa samim bla
ma sadržajnoj i strukturalnoj određenosti praktične filo ženstvom, Aristotel opet nadovezuje na ono što se vidi
zofije3: »poznavanje s/tvari ο sebi samome« (1142 a 1). i čuje: »Vidimo kako svi govoreći ο pravednosti podrazu
Sudovi ο stvarima naime mogu biti apodiktički, dijalekti mijevaju ono stanje koje ih pripravlja da čine pravedna
čki i sofistički; poznato nam je iz logičkih spisa, i dok su djela...« (1129 a 6 sq.), i potom zaključuje: »Stoga nek
ovi posljednji varljivi :i lažni, a apodiktički strogi d nužni, to i nama bude kao opće polazište (τύπω ύηοηείσ&ω).
dijalektički sudovi u airistotelovskom smislu, saznajemo Ali isti način ne vrijedi za stanja kao i za znanost i spo
iz Topike, stoje negdje po sredini kao vjerojatni, te je zato sobnosti« (Ibid.).
i i moguć postupak prema kojem »o svakom postavljenom I na ovom je mjestu posve jasna alternativnost prakse i
problemu iz vjerojatnih stavova .možemo stvoriti zaklju teorije, hypoleptičkog postupka spoznaje ocrta, i metode
č k e . ..« (Top. I, 100 a: έξ ένδόξον). Vjerojatne ili »ugled izvođenja i dokazivanja u znanosti. Ostaje međutim otvo
ne« stavove susrećemo u znanstvenim raspravama i prije reno pitanje: ako se ovako hypoleptički polazi od nečega
porima, ali i u svagdašnjem životu ukoliko čovjek ugle poznatog što svi već nekako razumiju, makar tek na naj
dajući se na ono što je ugledno, mudro i na dobru glasu općenitiji i neoštar, vjerojatan način, zašto mu se onda
razboritim ponašanjem, teži svom dobru. Stoga praktična kasnije iskustvom stvari stečene ο bogatije i potpunije
filozofija nadovezuje na ono što se najčešće i obično go razumijevanje opet vraća? Kakav je to postupak kojim
vori i čini, pa odatle onda odgovarajućim postupkom stva se istražuju središnja pitanja etike? Poći od nepotpuna
ra i zaključke i ocrtava opće modele. razumijevanja stvari, njezina ocrta kojim se anticipira
7. Time dolazimo do još jedne bitne značajke istraživa dalji tijek izlaganja, i opet mu se poučen iskustvom ra
nja praktične filozofije koja nam je već i dosad mogla zumijevanja vratiti te tako polučiti tumačenje stvari, ni
pasti u oči. Naime, kada god se u Nikomahovoj etici poči je li to stari poznati put hermeneutike?
nje izlagati neki problem Aristotel nikad ne propušta ma Zacijelo. Dobar dio suvremenih interpretacija Aristo
kar kratko upozoriti na to što se ο tome općenito sma tela, usprkos znatnijih međusobnih odstupanja slaže se
tra, misli, drži, govori, jer njegovo daljnje izlaganje sa ipak u tome da je Aristotelova praktična filozofija, kako
stoji se u prihvaćanju ili nadovezivanju (ύπόλη\\'ΐς) na je prvenstveno izložena u Nikomahovoj etici, pravi obra
to šio ljudi govore kao na vjerojatno mnijenje, naslući- zac hermeneutike. Naime u praktičnoj filozofiji riječ je
vanje i pretpostavku, što će se u daljnjem prikazu i ο samospoznaji čovjeka i njegovim odnosima prema sebi
opravdati. Tako je praktična filozofija hypoleptička u svo-
4
Usp. Joachim Ritter, Metaphysik und Politik, Studien zu
3
Na to su već mnogi davno ukazali, među prvima Vico Aristoteles und Hegel; Frankfurt/Main 1977, S.64—66. Ova
i starija hermeneutika, zatim Gadamer, a u novije vrijeme knjiga ima zacijelo epohalno značenje za suvremeni pristup
i Otfried Hoffe: Ethik und Politik, Grundmodelle und -pro Aristotelu, i razumijevanje odnosa Aristotela i Hegela baš s
obzirom na praktičnu filozofiju.
bleme der praktischen Philosophie, Frankfurt/Main 1979, S.62
sq.
XIII
ΧΙI
lokupnog znanja i njegova pozivanja na sensus commu-
i drugima, i najzad nrema cijeloj zajednici. Struktura je nis na tragu humanističke tradicije (koji nije isto što i
praktične spoznaje dakle kružna, ona teži u svom istra consensuis gentium)8.
živanju 'tame što već nekako pretpostavlja kao polazište, Mogli bismo možda s naše strane dodati da model Ari
naime život kao dobar život (jHS ζην) u ćudorednoj i po stotelove kritike Platonove ideje dobra koja praksu ob
litičkoj zajednici. Naziva li taj krug netko »krugom prak jektivno svodi na teoriju još i danas aktualan i poučan u
tične filozofije«5, »hermeneutičkom hypolepsis« 6 ili »her- svjetlu diskusija i prijepora u filozofiji i znanosti našega
meneutičkom metodom« naprosto, u istinskom razumije stoljeća. Poznato novokantovsko razlikovanje nomotetičkih
vanju Aristotela i praktične filozofije ne igra više bitnu i ideografskih znanosti kao i Diltheyovo suprotstavljanje
ulogu, jer je više riječ ο nijansama slična suvremenog pri »objašnjenja« i »razumijevanja« kao specifičnih metodi
stupa. ka prirodnih i duhovnih znanosti kreće se u biti oko istog
Napokon, filozofska hermeneutika ne samo kao »meto problema mogućnosti spoznaje onoga što se mijenja s čo
da duhovnih znanosti« (moralnih, društvenih, humanih vječjim opstankom u svijetu i sitoga je povijesno. Heideg-
ili humanističkih), nego uzeta šire kao jedna od vladaju- gerova hermeneutika tubitka kao analitika egzistencije u-
oih suvremenih filozofskih orijentacija za koju je bitak čmila je epohalan prodor svojom »hermeneutičkom disku
čovjeka u povijesnom svijetu i njegovo razumijevanje ono sijom kartezijanske ontologije 'svijeta'« 9 ukazavši na za-
posljednje odakle filozofsko mišljenje polazi i kamo se palost novovjekovne metafizike u okoštalu »ontologiju
vraća, u Aristotelu prepoznaje svoga najvećeg učitelja, če stvari« (Dingontologie) svodeći cjelokupno biće u svijetu
mu je po svoj prilici najviše pridonio njezin eminentan na »prirodnu stvarnosnost« (Naturdinglichkeit), ali tek je
predstavnik Gadamer 7 . njegovim nastavljačima Gadameru i Ritteru pošlo za ru
8. Ispostavlja se najzad da je phronesis dugo traženi kom da pokažu koliko suvremeno filozofsko mišljenje
model praktičnoga znanja koje se ne razlikuje od teoret duguje Aristotelu baš kao utemeljitelju praktične filozo
skoga i njegove istine samo svojom vjerojatnošću, nego fije uopće, a napose etike i politike kao samostalnih disci
shodno svom hermeneutičkom značaju i svojim ishodi plina.
štem od konkretnog i pojedinačnog u vremenu od sada Odatle je vidljivo da status praktične filozofije danas
šnjosti prema budućnosti i natrag preko prošlosti ponovo jednako kao i »ontološka fundiranost« »društvenih i hu
u sadašnjost. Dakle kao neko kružno kretanje koje uvijek manističkih znanosti« može biti prijeporan i ostaje na
obuhvaća i nas, jer smo mi sami sa svojim mogućnostima izgled takav vjerojatno samo za filozofski naivne poziti-
i ono što se zbiljski zbiva nerazdvojno povezani. Stoga viste. Naprotiv, filozofski relevantne rasprave ο biti prak
je takvu znanju činidbe strana svaka dogmatičnost, apo- se i praktične spoznaje, metodi istraživanja, domašaju
diktičnost i apstraktna univerzalnost, jer su baš »konkret i važenju njezinih iskaza u »praktičnim« (moralnim, dru
ni uvjeti« ti na koje se ima primijeniti »opće pravilo«. Ga štvenim, duhovnim) znanostima pokazale su upravo pro
damer zato s pravom podsjeća na Vicovu borbu protiv tivno, otvorile niz novih pitanja i problema, ali se pri tom
.univerzalne pretenzije kartezijanskog matematiziranja cje- sveudilj potvrđuje da su obrisi stožernih rješenja antici
pirani već u Nikomahovoj etici. Ο tome rječito govore i
5
Usp. Hoffe, op. cit. SJ1.
8
6
Usp. Ritter, op. cit. S.64, 66. 9
Gadamer op. cit. S.17—20; prijevod str. 47—50.
7
Usp. Hans-Georg Gadamer, Wahrheit und Methode. Tu- Martin Heidegger, Sein und Zeit, 71953, Tubingen, S.95—
bingen 31972, naročito paragraf »Hermeneutička aktualnost —102, ali Descartesovo poimanje svijeta kao res extensa još
Aristotela«; prijevod S. Novakova Istina i Metoda, Sarajevo ne dokazuje da su tako mislili već Parmenid i Aristotel, kako
1978, str. 345-58. Ο drugim aspektima hermeneutičkog pro Heidegger u to doba svoje »I faze« vjeruje, predbacujući
blema usp. njegovu raspravu Hermeneutik als praktische Phi- ovom posljednjem da je glavni krivac za »vulgarni pojam
losophie u zborniku: Rehabilitierung der praktischen Philoso- vremena« u čemu ga tobože nekritički slijedi i Hegel! Usp.
phie, Band I, Herausgegeben von Manfred Riedel, Freiburg i S.420 i d.
Br. 1972, S.325—344.
XV
XIV
novije diskusije na tu temu, naime ο odnosu teorije i prak đuje i kao ciljnost. Dotle dok se govori ο čovjeku, sma
traju tako neki, sve je još nekako u redu, ah kad se te-
se između istaknutih predstavnika hermeneutike na jednoj
leološka struktura prenosi na ostalu prirodu izvan čovje
i kritike ideologije na drugoj strani 1 0 . Da ta diskusija nije ka, onda se postupa dogmatski i nekritički postulira svr
bila bez odjeka i među drugim pravcima suvremene fi sishodnost ondje gdje je ne može biti, jer je priroda to
lozofije pokazuje i novija literatura 1 1 , ali je p r i tom ka bože načelno kauzalno određena, a uzroci su nešto drugo
rakteristična skoro potpuna odsutnost aksiologije ili fi nego svrhe 1 2 !
lozofije vrijednosti: s današnje filozofske scene kao da Ostavimo li pri tom po strani zbrku koja se na taj na
je iščeznula! čin stvara unošenjem novovjekovnih shvaćanja u jasnu
Aristotelovu nauku ο četiri uzroka kamo jednako spada
causa efficiens i causa finalis, postavlja se pitanje kako
s time stoji u samoga Aristotela, i nadalje, ima li njegova
II E T I K A I POLITIKA praktična filozofija, napose etika, neku dublju »metafi
zičku pozadinu«, čvrst ontološki temelj, ili između ljud
ske i izvanljudske prirode zaista zjapi takav nepremostiv
1. Kada je riječ ο Aristotelovoj praktičnoj filozofiji ko jaz, kako smatraju ti kritičari?
ja se s obzirom na »predmet« postupno diferencira na Istina je upravo obratna: ne samo što praktična filozo
etiku, ekonomiku i politiku, obično se ove discipline poi fija i etika počivaju na solidnim ontološkim temeljima,
maju razdvojeno i gubi se iz vida njihovo bitno jedinstvo nego su štoviše središnji pojmovi praktične filozofije za
što proizlazi iz prirode sama djelovanja, domašaja prakse mišljeni analogno strukturi prirode i bitka uopće. Budući
i cilja činidbe. No još se češće zaboravlja da ta cjelina, a dakle da je sama priroda svrsishodna, nikakvo čudo što
prema tome i njezini dijelovi, bivaju razumljivi samo ako tako stoji i s čovjekom: i on ima svoje poradi čega (ού
se promatraju u sklopu cjelokupnosti Aristotelova mišlje £νεχα) i svoju svrhu (τέλος), pa tako i svaka njegova dje
nja kao nužne posljedice njegovih općih počela. Stvar je latnost svoju posebnu svrhu, što napokon ima svoj po
dakle u tome da se ponajprije uoči kako i zašto čovječje sljednji razlog u samoj izgradnji bitka!
djelovanje kao praksa ili činidba koja teži prema svom Bitak je uopće naime izgrađen dvodimenzionalno, kao
cilju odgovora temeljnim s t r u k t u r a m a Aristotelove on mogućnost (όνναμις, potentia) i kao zbiljnost (ενέργεια,
tologije, teoretske filozofije kako nara ona predleži u Ari actus), a priroda u cjelini nije ništa drugo nego nepreki
stotelovoj Fizici i Metafizici. dan proces, neprestano raznovrsno i mnogostruko obra
No i itu postoje neke stare predrasude. Govora li se tako ćanje mogućnosti u zbiljnost koja je svrha, a to se obra
ο teleološkoj strukturi prakse i tehnike dopušta se da te ćanje (μεταβολή) javlja kao kretanje (κίνησις), što po
djelatnosti, pa čak i sve djelatnosti kao takve, doista teže bliže istražuje Fizika, dok se Metafizika zadovoljava strikt
nekoj svrsi i mogu se stoga razumjeti samo kao svrsi nim opisom dvojakog načina bitka ili ontološkog moda
shodne (svršne), ih još bolje, budući da su čovječje ili liteta 13 . Je li baš svako kretanje beziznimno entelehijski
promišljene svrhe na djelu opravdano je shvate li se ove određeno obraćanjem mogućnosti u zbiljnost, ovdje nas
kao smišljeni ciljevi, jer se »svjesna svrsishodnost« odre- se dalje ne tiče.
Priroda (narav) shvaćena je tako kao bitak u pokretu
10 (kretanju) u skladu sa svojim iskonskim imenom (φύσις),
Hermeneutik und Ideologiekritik. Mit Beiträgen von Karl-
-Otto Apel, Claus von Bormann, Rüdiger Bubner, Hans-Georg
Gadamer, Hans Joachim Giegel, Jürgen Habermas, Frank 12
Tako otprilike novokantovci »tumače« i »kritiziraju« Ari
furt/Main 1971. stotela, navlastito Natorp i Nicolai Hartmann. Usp. njegovu
11
Ο tome svjedoči čak i analitički pristup problemu. Usp. knjigu: Teleologisches Denken, Berlin 1951.
G. H. von Wright, Explanation and Understanding, Ithaca 1971, 13
Met. IX. Usp. i našu knjigu Realni svijet; temelji ontolo
i prijevod A. Pavkovića, Objašnjenje i razumevanje, Beograd gije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 99—101.
1975.
Π NIKOMAHOVA ETIKA XVII
XVI
i to samo na onaj način kojd mu je kao biću svojstven —
jer ona se rađa, raste d razvija, pa tako i svako živo biće
činidbom. Jer pravo se djelovanje niože očitovati samo
kao mogućnost teži svojoj svrsi, naime svršetku ili sa
vršenstvu što potpunije zbiljnosti ili prisutnosti. Čovjek u polisu kao zajednici, izvan toga čovjek prestaje biti
je također živo biće pa i njegova priroda nosi u sebi opće čovjekom, ne može ispuniti svoju svrhu, dovesti do oz-
značajke bitka, mogućnosti kao životne težnje što se ti biljenja svoje sklonosti i mogućnosti. I ovdje se dakle
jekom cijela života kao svrhe ozbiljuju. Život svega živoga potvrđuje opća ontološka struktura prirode na specifičan
dakle, slijedi samo opće ustrojstvo prirode da postigne način »kao bitak zajednice, §M posve sigurno ndje nikakvo
svršetak, što nipošto ne znači prestanak ili konac života sklonište čopora ili horde, niti puko zajedništvo stanova
nego vlastito savršenstvo. Jer svrha cilj je, ikako Aristo nja, nego zavičaj slobodnih građana.
tel nebrojeno puta ističe, ono najbolje. Druga odredba glasi: čovjek je jedino živo biće koje
Pitanje je sada: kako se čovjek kao biće može ozbiljiti, ima um i govor (Pol. I, 2. 1253 a 9—10 λόγον δε μόνον
kako on ispunjava svrhu svoje prirode ili postiže ailj ži άνθρωπος έ'χει των ζφον), pri čemu odmah vidimo da
vota, jer je to isto? grčku riječ logos na suvremen jezik -moramo prevesti s
Svaki je život djelatnost, i ako priroda samo u djelat dvije naše: um i govor, jer logos na ovom mjestu znači
nosti (ispunjava svoju svrhu, ozbiljuje svoje mogućnosti oboje. Kad bismo irekld samo: umno, dli namjesto toga
i sklonosti, onda se čini da i čovjek tako ispunjava svoj samo: govorno biće, čini nam se da bi se time izgubio pu
život. Specifičnost je pak čovječjeg života u tome što je ni smisao Aristotelove odredbe iz koje se ne smije ispu
njegova djelatnost ozbiljenje njegove čovječje mogućno stiti mi ono »jedino«. Naime, malo niže Aristotel spomi
sti i sklonosti, ispunjenje njegova bitka u vlastitu cijelu, nje d druga živa bića što žive druževno i imajući glas ra
uopće činjenju, postupanju, djelovanju, i to je ono što zaznaju bol i ugodu, ali se samo govorom drugome može
se poima kao praksa ili činidba. priopćiti korisno i škodljivo, a tako i pravedno i nepra
2. No ako je praksa to što čovječji život posebno od vedno!
likuje i čime se on razlikuje od drugih živih bića, onda činjenica da čovjek jedini ima logos ukazuje zacijelo
se može treći da je ona ispunjenje njegove prirode ili bi na njegovu osebujnu prirodu koju karakterizira um što
ti. Koje su pak pobliže značajke čovjeka kao činidbenog se očituje u polisu, zajednici gdje se odjelovljuje praved
bića? nost i nepravednost, a da bi do toga došlo članovi te za
Dvije su takve odredbe što se kao stožerne i bitne ci jednice koji žive u njoj moraju moći međusobno djelo
tiraju u filozofiji i znanosti otkada se misao evropskoga vati što pak nije moguće bez uzajamne komunikacije.
Zapada upoznala s Aristotelovom baštinom. Tako je logos kao govor glasno smisleno očitovanje um-
Prva odredba glasi: Čovjek je po prirodi (naravi) »po ske prirode čovjeka što se ostvaruje u zajednici i na taj
litičko« biće (Eth. Nic. I, 5. 1097 b 11: φύσει πολιτιχόν; način zapravo »rezultat« njegove društvenosti ili zajed
Pol. I, 2. 1253 a 2: ζώον πολιτιχόν). Odredbu »političko« ničkog bitka. Nipošto obratno, kao da bi čovjek kao sa
zacijelo se ne smije shvatiti u novovjekovnom niti uopće mac već posjedovao logos i onda se naknadno još mogao
današnjem smislu, jer ona je mnogo dublja, bogatija i udruživati u zajednicu s drugima gdje bi uz put onda i
svestranija. To da je čovjek »po prirodi« političan zapra progovorio! U tom smislu ima opravdanja reći da je »lo
vo znači isto što i društven, zajedničan, te da baš na taj gička« narav čovjeka posljedak njegove »političke« nara
način ozbiljuje svoju svrhu što se udružuje u zajednicu vi. Govornost je čovjeka zacijelo ono što kao komunikaci
(πολιτεία) koja u Grčkoj toga doba predstavlja grad ja omogućuje zajedništvo, ali samo ondje gdje postoji po
(πόλις) i Siru okolinu, to je dakle grado-država mala po lis, u njemu se umska priroda čovjeka očovječuje kao
opsegu i pučanstvu, nešto poput naše Dubrovačke repu građanstvo i postiže svoj cilj u životu s drugim pojedin
blike. cima kao građanima. Tek ovdje napokon moguća je pra
Oznaka pak »po prirodi« govori nam ο tome da čovjek vednost i sloboda u širokom sklopu »političkih« ustanova
pojedinac samo u zajednici s drugima može postići svoju zajednice. Po tome se ljudska zajednica kao »politička«
pravu pojedinačnu prirodu, ispuniti svrhu svog života, i razlikuje od svake horde, čopora i druževnosti pčela i
II* XIX
XVIII
tom se prostoru međuljudskih odnosa konstituiraju poje
mrava, kao i od svake azijatske despotije. I to je prava
dine političke ustanove ili institucije te najzad sama jav
tema politike ili državništva gdje je znanje neodvojivo od
nost kao općinstvo, ukratko sav etički i politički život za
djelovanja, jer se unutarnja umska priroda čovjeka po
jednice. U tom smislu ispravno je reći da samo »političan«
sredstvom države kao ljudske zajednice i javno govorom
čovjek može biti i etičan, a ne obratno, a to se dvoje raz
potvrđuje kao opća.
dvaja i udaljuje samo onda kad se država kvari i zastra
3. Odavno je zapaženo i ukazano na okolnost da uvod
njuje. Da je dobro zajednice temelj za dobro pojedinca
na i završna poglavlja Nikomahove etike »zapravo« ras
morala je priznati čak i novovjekovna politička teorija,
pravljaju ο politici (u ranije naznačenu smislu) kao dr-
makar zaobilazno i protiv volje buržoaskog individualizma,
žavništvu i građanstvu, štoviše čak i nabacuju stožerne
oštro suprotstavljajući »privatnost« morala »javnosti« po
probleme njegove Politike. Za današnjeg čovjeka zacijelo
litike, čime je definitivno izgubljeno njihovo bitno je
iskrsava pitanje nije li na taj način etika »izigrana«, »uto
dinstvo 15 .
pljena« u politiku i žrtvovana nečemu što je njoj u biti
tobože strano, jer što se danas čini više međusobno uda Ne gubeći iz vida tu bitnu jedinstvenost praktično-filo-
ljeno i tuđe no etika i politika! . . . zofskog horizonta etike i politike, Aristotel više puta izri
jekom ističe da se tek na toj razini raspoznaje što je do
U biti stvari, međutim, nije tako, jer bilizinu i jedinstvo
bro i zlo kao takvo; jer to je također zadaća državništva:
etike i politike Aristotel je već upoznao u svoga učitelja
»Proučavanje užitka i bola pripada filozofu državništva,
Platona, a i životno ga je iskustvo tome bogato poučilo —
jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku po
poznanstvo s grčkim političkim životom njegova doba.
jedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uopće« (1152 b 1—4:
Ako se dakle s pravom ukazuje na činjenicu da je Aristotel
κακόν το d'ävaSbv απλώς Αίγομεν).
osnivač etike kao samostalne filozofske discipline, tome
valja dodati: zacijelo, ali samo u jedinstvu s politikom, Baš se zato govoreći i ο zakonima kao »umjetninama
jer to je zapravo jedna stvar14 i samo se iz perspektive toga državništva« (1181 b) i ograđuje od sofističke retorike koja
jedinstva uočava i njihova razlika. pokušava da politiku pretvori u tehniku. Sofisti naime ni
kad nisu ni dospjeli do toga da spoznaju što je državni
Utoliko više ne začuđuje da je etika kao nauka ο do štvo, jer im nedostaje praktično znanje što se postiže sa
bru u isti mah i nauka ο najvišem dobru koje se postiže mo etičkim i političkim iskustvom, a nikako samo pou
samo u državi, te je prema tome u tom smislu kao takva kom ο držanju govora.
već i politika. Zato politika ili državništvo i jest »najpo-
No nerazdvojnost politike i etike pokazuje se i na drugi
glavitija znanost što je zaista nadređena ostalima (Eth.
način, te se čini da važi i obratno: ne samo što je »poli
Nie. I. 1. 1094 a 26). Kao najviša svrha ona dakako uklju
tika« u izvornom i opisanom smislu etika, nego je i etika
čuje sve ostale svrhe » . . . pa iako je poželjno i dobro sa
ta koja obvezuje politiku. Kada se npr. u desetom poglav
mo za pojedinca, ljepše je i božanskoje postići ga narodu
lju osme knjige Nikomahove etike razmatraju različiti ob
i državama. Budući da je takav cilj našega istraživanja,
lici vladavine i izlaže poznata nauka ο tri vrste državnoga
ono je stanovito državništvo« (1094 b 11: μέ&οόος . . .
πολιτική).
Čini se po svemu da bi bilo gotovo neumjesno dokazivati 15
Tipične primjere takva poimanja pružaju Hobbes i Ma-
kako takvo razumijevanje odnosa etike i politike nije ni chiavelli. Hobbes polazi od načelne oprečnosti ljudske priro
najblaže procjenjivanje države nego poimanje same stva de i dobra države, moralnosti i politike, kako bi suverenu dao
ri: kao što je za nas prije pojedinac u svagdašnjem živo pravo da ih državnom silom pomiri u interesu građanskog
tu, tako je po sebi prije zajednica no pojedinac kao nje mira. Machiavelli pak, slično Hobbesu, smatra da su za odr
zin građanin, i samo ona otvara adekvatan prostor za sva žanje države dopuštena sva sredstva prihvaćajući tako ra
ko pojedinačno djelovanje, susret s drugim pojedincem scjep između morala i politike. Tek Hegel na Aristotelovu
na svim razinama od obitelji do države kao cjeline, i u tragu ponovo uspostavlja njihovo jedinstvo, a razdvojenost
čovjeka i građanina u građanskom društvu pokušava nadma
šiti u ćudorednosti države. Usp. Osnovne crte filozofije prava,
14 prijevod D. Grlića, Sarajevo 1964.
Usp. Ritter, op. cit., S.106—132.
XXI
XX
etička teorija nije mogla mimoići Aristotela, nego se na
poretka — monarhija, aristokracija i demokraciji, te nji
protiv svojski morala raspravljati s Nikomahovom eti
hovoj zastrani (1160 a 31 sq.), onda se ne čini ništa drugo
kom, kako s postavljanjem stožernih problema, tako i s
nego se istražuje kako prijateljstvo prerasta u zajedni
njenim skladnim normativnim sadržajem.
štvo analogno dijelovima državna zajedništva (κοινωνία
πολιτική) ostvarujući stanovite stupnjeve pravednosti. Pri lektiri i studiju ove etike mora se na svakom koraku
zadržati na umu i slijedeće. Sve što se tu govori ο etici
Iz tako shvaćena općeg jedinstva etike i politike u Ari
Ima u istu mah kognitivnu i normativnu funkciju, svaka
stotela slijedi da se ćudoredni bitak čovjeka može potvr
je definicija nekog etičkog pojma tematska i finalna ujed
diti samo u odnosu prema drugima, živoj komunikaciji
no, a pojmovi nisu određeni »supstancijalno« s obzirom na
i interakciji unutar društvenih ili »političkih« ustanova, a
neko dobro po sebi i za sebe, nego »relacionalno« u od
ne izvan njih u osami privacije, čistoj unutrašnjosti neke
nosu na dostižno djelovanje, ukoliko se naime idotični fe-
»moralnosti« izvan tih odnosa kao puki »osjećaj« i »glas
nomeni pokazuju i potvrđuju samo činom u interakciji
savjesti«, u nemoćnu apeliranju na nešto što baš nije da
i (komunikaciji, i nemoguće ih je stoga otkriti bilo kakvim
jest ali tobože »treba da« bude — nema mjesta »ptičjoj
pukim »motrenjem«.
perspektivi«!
Ako je priroda čovjeka tako shvaćena kao činidba što 2. Nikomahova etika započinje konstatacijom općeg
se ozbiljuje u zajednici polisa, onda i poznato sofistioko značaja kako svako umijeće, istraživanje, znanost, djelo
suprotstavljanje physisa i nomosa, prirode i zakona, gubi vanje i pothvat »teže nekom dobru« (1094 a 1:άγαθον
tlo pod nogama i nalazi svoje razrješenje u ethosu\ τ«νός) i odmah podsjeća na platonsku (misao da je »dobro
»Dvodimenzionalnost« praktične filozofije kao etike i ono čemu sve teži«. Zatim se ukazuje na različnost svrha
politike time biva razumljiva kao bitna pretpostavka svake već prema tome je li svrha imanentna djelatnosti ili je
od njih uzete za sebe, a isto tako i u uzajamnoj obvez to neko djelo izvan svrhe, po čemu se i razlikuju dvije
nosti. Tu bi bilo pravo mjesto da se progovori i ο ekono glavne djelatnosti, činidba i tvorba. Iz 'toga je konteksta
mici, ο razlikovanju ekonomike i hrematistike itd., ali također posve jasno da se pojam dobra gotovo izjednačuje
sve to na ovom mjestu zasad moramo ostaviti po strani. s pojmom svrhe, što je i razumljivo imaju li se u vidu
ontološki temelji Aristotelova mišljenja. Ovdje su pak po
srijedi pojmovi pomoću ;kojih se određuje tema praktične
i poietičke filozofije te najzad i same etike, jer ona je iz
nad svega nauka ο dobru kao svrsi ljudskih čina ili djela.
I I I ETIKA I SLOBODA No etika ne pita samo ο bilo kakvu dobru, jer to na
svoj način pita i ekonomika kao nauka ο korisnim dobri
1. Aristotelova etika, kako vidjesmo, današnjem čovjeku ma za ljudske potrebe, niti samo uspoređuje različita do
postaje pristupačna i razumljiva samo ukoliko se on pret bra u nekom redoslijedu jer bi je to odvelo u lošu bes
hodno upozna s pojmom praktične filozofije, te shvati ne konačnost, nego se naprotiv odmah pita ο najvišem dobru
razdvojno jedinstvo etike i »politike«. Među Aristotelo (1094 a 23: τό άριστον) u ovome svijetu, čemu sve teži
vim spisima posvećenim praktičnoj filozofiji Ističe se na i radi čega jest sve ostalo, za čim čovjek najviše žudi radi
prvom mjestu Nikomahova etika i dosad je bila riječ ο dobra samoga. Nema sumnje da je taj pojam u Aristotela
njezinu općem filozofskom značenju kao svojevrsnoj sin stvoren svojevrsnim okretanjem perspektive Platonove
tezi grčkog ćudoređa i političkog života što su koncentri ideje dobra ti onostranosti u ovostranost, s neba na Zem-
čno ogleda u filozofskom poimanju čovjeka, ο čemu ne lju i u skladu s time bogat značenjima. to je ono čestito
posredno ništa ne govori teoretska filozofija. No ta knjiga i pravo, valjano i plemenito, lijepo i prikladno i skladno,
i kao filozofska etika u kojoj predleži izvanredan primjer pa se stoga u etici »dobro« i »lijepo« najčešće javljaju kao
utemeljivanja i razradbe te discipline već više od dva tisuć sinonimi.
ljeća u evropskoj duhovnoj povijesti služi kao uzvišen Kad je tako općenito odredio temu etike (makar se u
obrazac i m u d r i uzor svake prave etike. Nijedna (kasnija ovom kontekstu više spominje »politika«), Aristotel su-
XXII XXIII
kladno perspektivi praktične filozofije upozoruje da neis 4. Pojam blaženstva kao najvišeg dobra i samosvrhe
kusni ljudi kao npr. mladići nisu prikladni slušači toga također se distancira od nekih naizgled bliskih pojmova
nauka (1095 a), jer im nedostaje životno iskustvo, i više kao ŠJO je užitak ili naslada (1095 b 16: ηδονή), te se
puta ističe kako »tu nije svrha znanje nego djelovanje« ovdje ne propovijeda nikakav »hedonizam«. Pored spome
(1095 a 5: ού γνώσις άλλα πραξις). Ukoliko se dakle us nutih shvaćanja blaženstva kao užitka, bogatstva i časti
postavlja etičko znanje ono ne polazi od apstraktnih prin kao nižih spominju se zatim još dva načina života koji
cipa nego od etičkog iskustva djelovanja kao svoje pod će se kasnije ispostaviti kao najviši: »politički« (βίος ττολλ-
loge, a zatim mu se vraća kako bi ga vodilo i sveudilj se τικός) i misaoni ili promatrački (βίος θεωρητικός; 1095
potvrđivalo u djelovanju, otkriva dakle poznatu nam već b 19). Prije no što će dati svoju odredbu blaženstva, Ari
strukturu hermeneutičkoga kruga. stotel će se jednako tako distancirati od Platonove ideje
dobra po sebi d za sebe negdje s onu stranu ovozemaljskog
3. Najviše dobro kao svrha i cilj čovječjeg djelovanja
života, te naznačiti razliku u dobrima u različitim djelat
zacijelo traži i pobližu odredbu, i Aristotel je nalazi na
tragu »javnoga mnijenja« gdje se svi slažu oko riječi, ali nostima kao što su npr. liječništvo, voj skovodstvo itd. Ta
ne i oko njezina značenja. Svi naime smatraju da je to ko je konačno raščišćen put za sklop nekoliko međusobno
blaženstvo (1095 a 19: ευδαιμονία, što dolazi od riječi εϋ i povezanih odredaba od kojih svaka ističe po jedan od bit
δαίμων — dobar ili blag duh), i što se često pogrešno na nih aspekata blaženstva:
ziva »srećom« tj. onim što iznenada su-sreće, dok se bla a) Kao praktično dobro blaženstvo je najviše dobro, jer
ženstvo u pravu smislu, kako će se vidjeti, postiže samo se njega uvijek bira radi njega samoga, a nikada radi dru
dugotrajnom vježbom i navadom: »dobro živjeti« ili »do gog (1097 b). Ono je krajnja svrha.
bro djelovati« cio ljudski vijek. Oko toga što je blažen b) Blaženstvo je samodostatno (1097 b 7) i ono život čini
stvo ljudi se razilaze, jer za jedne je to užitak, za druge poželjnim budući da mu ništa ne nedostaje.
bogatstvo, za treće čast, itd.
c) Blaženstvo je zadaća čovjeka kao čovjeka (1097 b 25),
Polazeći od toga »što se govori« i uzimajući to u ob
zir onoliko koliko treba Aristotel ne ostaje pri tome nego a budući da je čovjek razumno biće, ono je djelatnost
traži prikladnu filozofsku odredbu pojma blaženstva. Pri duše prema razumu.
tom ne »silazi« od načela k stvari nego se »uspinje« k d) Kao najviše ljudsko dobro blaženstvo je djelatnost
njemu uzimajući na znanje što je nama »poznato« i traži duše prema kreposti (1097 b).
da onaj tko to kani razumjeti mora biti ne samo bistra Kad je dakle bjelodano kakva sve značenja može imati
glava nego i »prikladno odgojena ponašanja« (1095 b 5), »dobro« i pokazano da ideja dobra u supstancijalnom smi
jer tu je počelo činjenica praktičnog iskustva. slu nije prikladna za etiku, preostaje da se dobro pojmi
Drugim riječima, etičko znanje ili teorija već pretpo kao čovjeku dostižna najviša svrha djelatnosti. Tako shva
stavlja etičku praksu, i tko sam nije dobar čovjek_i pri ćeno dobro kao energeia duše zapravo je njezina postojana
kladno se ne ponaša nikada neće moći ništa razumjeti ni težnja prema svrsi, i na taj je način taj pojam određen
naučiti iz etike. Najprije on mora slobodno nakaniti da
relacionalno u skladu s općom strukturom čovječjeg bit
bude dobrim čovjekom, da bi djelatnim iskustvom bivao
sve bolji. Lošu čovjeku stoga etika ne može značiti baš ka i bitka uopće kao kretanja od mogućnosti prema zbilj
ništa do prazne igre riječima, iz knjige se također ne nosti. Kao glavni pojam etike dobro se u daljnjem poi
može naprosto naučiti da se bude dobrim, ali činjenica manju određuje kao krepost (αρετή), što izvorno znači
da je netko loš čovjek nipošto nikome ne priječi da može vrsnoća, vrlina, izvrsnost, hrabrost, krasota, čast, pleme
npr. dobro naučiti matematiku ili fiziku, jer teoretsko je nitost, jakost. Ona je zacijelo ljudska sposobnost, no Ari
znanje lišeno svake obveznosti prema drugim ljudima. stotel je ipak naziva i nečim božanskim (1099 b 11 sq.)!
Naprotiv ,kognitivno i normativno na području etike sa Kakva je to zapravo sposobnost uzeta pobliže, ako nije
činjava jednu nedjeljivu cjelinu,i to se ispostavlja odmah samo neka slučajna i pomjenljiva kob nego djelatnost,
odredbom same teme istraživanja. čini se postojanija i od znanstvene spoznaje, i traje cijela
XXIV XXV
života uz prikladnu dastatnost vanjskih dobara ili nepo- U duhu tradicije grčkoga načina života i starih oa koje
trebitost? Dosad je ο njoj bila riječ samo u glavnim se valja ugledati Aristotel smatra da bi to mogla biti sre
crtama. dina kao jednakost između suviška i manjka, jer sve ono
5. Ako je blaženstvo djelatnost duše prema 'kreposti, a što je prikladno i skladno te razmjerno u naravi, to je li
sama je duša sastavljena od razumskoga i nerazumskog jepo i dobno u ljudskom životu. U svemu se naime očituje
dijela, u tom nerazumskom dijelu uz hranidbeno-raslinski sumjernost ili simetrija — od likova biljaka i životinja
opet ima jedan dio koji se doduše opire razumu i bori do razmjera oblika ljudskoga tijela i proporcija umjetnina
protiv njega, ali na neki način i sudjeluje u njemu. To u djelima kiparstva i graditeljstva. No kad je riječ ο či
je onaj žudni dio duše ili nagon koji je najdjelotvorniji u nidbi kao ljudskoj djelatnosti, onda to neće moći biti na
snu (1102 b 5), a na javi potiče čovjeka na djelatnost tkao prosto matematički razmjer kao što je to slučaj npr. s
poriv i u kreposna je čovjeka podređen razumu da ga aritmetičkom proporcijom ili sredinom »same stvari«
ovaj obuzdava i vodi. Današnjim jezikom rečeno to je ono (1106 a 36), nego će se tu morati uzeti u obzir i nas same
što zovemo voljom, a bez njezina poticaja kao pokretne te zadovoljiti uvjet da to bude sredina prema nama ili za
snage nema djelatnosti! nas, — po mjeri čovjeka !
Shodno toj dvostrukoj naravi duše i kreposti se dijele 6. Na temelju svega toga čini se da su napokon stečeni
te imogu biti razumske i ćudoredne (1103 a 5: διανοητικός elementi za glavnu odredbu etičke ili ćudoredne kreposti
. . . ·ή9ικάς), pa su tako npr. mudrost razboritost ra šilo nosi dinamiku međuljudskih odnosa: »Dakle, krepost
zumske (ninske) krepostima plemenitost i umjerenost ćudo je stanje s izbornom (ίξις προαιρετική) zapravo srednost u
redne. Na taj se način tako zamišljenim pojmom kreposti odnosu prema nama (προς ημάς), a određena načelom,
osigurava i čuva jedinstvo duše kao volje i razuma, inte naime onim kojim bi je odredio razborit čovjek. Ona je
gritet osobe i nerazdvojnost etike i znanosti, što se u no srednost između obaju poroka (δύο κακιών), onoga prema
vome vijeiku postepeno gubilo sve do romantičkog »pro- suvišku i onoga prema manjku . . . Otuda, prema bivstvu
tivništva duše i duha« (L. Klages) i zakašnjelog spašava (ούσίαν) te odredbi koja govori što je ona u biti (τό τι fjv
nja izgubljene »savjesti« znanstvenika u našim danima . . . είναι), krepost je srednost (μεσότηζ), ali prema najboljem
Pitanje je sada: kako se te kreposti mogu steći kao i pravednom, ona je krajnost« (ακρότης; 1106 b 36 — 1107
stanja, jer se nitko ne rađa krepostan ni poročan nego to a 8).
tek postaje djelatnim životom. Dok se razumske kreposti To je možda najznačajnija odredba Nikomahove etike,
stječu i dobivaju poukom za što treba iskustva i vreme jer se u njoj plastično poput reljefa nalazi zgusnuta cijela
na, ćudoredne se kreposti stječu navikom ili običajem u Aristotelova etička nauka.
prilog čemu Aristotel navodi i etimologiju riječi ^θος — Pokušajmo ovdje svratiti našu pozornost samo na naj
ćudoređe šio se razvila iz riječi έθος — običaj, navada važnije momente te čuvene odredbe kreposti:
(1103 a 17), pa se tako vježbanjem stekla navada a narav
ili ćud čovjeka dobila svoj red, što i mi izražavamo našim a) Krepost je «izborno stanje« znači da bez izbora koji
riječima: ćudoređe, ćudorednost, djelorednost. Učitelj ću- je prema samom pojmu slobodan, nema ćudorednosti.
dorednosti nije prema tome naprosto vlastita ćud nego Ona je svagda ponajprije alternativna mogućnost da u
ćudoredni poredak ljudske zajednice, običaji su i navade ljudskim stvarima nešto bude ili ne bude, može se iza
postali pravila ponašanja, ili modernije rečeno, to su brati jedno ali isto tako i drugo, jer mogućnost bez alter
norme djelovanja. native i nije nikakva mogućnost nego lišenost mogućnosti.
Kreposti se dakle ponajprije ne stječu rođenjem niti b) Krepost je srednost za nas ili prema nama znači da
se uče poput teoretskoga znanja, jer — kako to Aristotel je ona uvijek prikladna konkretnoj situaciji djelovanja
opetuje — etika se ne proučava da bi se naprosto znalo i karakteristična za svakog pojedinca, jer na području
što je krepost, nego zato da bismo postali dobri (1103 b 2). praktičnoga istina je pojedinačnost.
No kako i na koji način to pobliže postići, lima li možda c) Krepost je srednost između obaju poroka, manjka i
neko načelo kreposti? suviška, kao skladnost i potpunost analogno općoj sime-
XXVI XXVII
trlji u prirodi i umjetnosti znači pravu mjeru, nešto čemu (1112 b 13), jer kao što ni liječnik ne promišlja ο tome
se ništa ne može dodati ni oduzeti a da se ono ne ugrozi da li će liječiti nego kako će i čime liječiti da bi postigao
u svom bitku. dobru svrhu — zdravlje, tako ni čovjek kada djeluje. Oda
d) Krepost je prema bivstvu i biti, dakle u ontološkom tle je jednom za svagda apsolutno jasno da dobro kao
pogledu, srednost, ali u etičkom smislu vrhunac ili kraj svrha promišljajem bira ne bilo kakva nego samo svrsi
nost dobrote i pravednosti. shodna tj. dobra sredstva, svrha kao cilj odlučuje ο sred
stvima i oni se nipošto nikada ne mogu odvajati, a upravo
Pri pobližem razmatranju međutim ispostavlja se da se je to u novovjekovnu shvaćanju palo u zaborav, kako to
taj »model« ne može primijeniti na svaku djelatnost i sta egzemplarno pokazuje npr. Machiavelli 17 .
nje, jer su neka od njih već po svom pojmu -— poroci i No premda su promišljaj i izbor međusobno veoma
nevaljalštine kao npr. krađa i umorstvo, ali to zacijelo bliski, promišljaj ipak prethodi izboru ili odluci, i čim je
ne može staviti u pitanje opravdanost temeljnog modela nešto promišljeno odmah je već izabrano i slijedi kao či
i pojma ćudoredne kreposti. To među ostalim pokazuje nidba. Tako je izbor počelo činidbe kao promišljena žud
i provizoran katalog najpoznatijih kreposti te odgovara nja koja već raspolaže sredstvima za postizanje svrhe.
jućih poroka u sedmom poglavlju druge knjige gdje se kao Dragocjena Aristotelova razmatranja ο izboru i promiš
prva navodi hrabrost (ανδρεία) kao srednost između stra ljaju kao komplementarnim momentima tj. jedinstvu cilja
ha i drskosti, zatim spominje umjerenost σωφροσύνη) i sredstava prisutnom u onome što bismo mi danas na
kao srednost između škrtosti i rasipnosti, — dakle dvije zvali voljnom odlukom, uvode nas u središnje zbivanje ću-
»kardinalne« platqnske kreposti. Tome slijede darežlji dorednosti kao slobode. Pokazuje se da je sloboda odgo
vost, velikodušnost, blagoćudnost, prijateljstvo itd., ali
vorna činidba u izboru ili izabrani čin, d zapravo je isto
začudo izostaje pravednost kojoj je kasnije posvećena ci
kažemo 11 sloboda je izbor ili izbor je sloboda, jer pod
jela peta knjiga. Ο razumskim se krepostima raspravlja
u šestoj knjizi, dok su ostale posvećene analizama poje prisilom nema ćudorodne slobode, ni izbora ni odgovor
dinih ćudorednih kreposti, navlastito raznim oblicima nosti. Sve što čovjek učini protuvoljno tj. ne prema vlas
prijateljstva. Filozofskoj oštrini, minucioznosti opisa i ana titu nego tuđom izboru, tuđoj a ne svojoj volji, ničim ga
litičkoj suptilnosti trezvene Aristotelove rasprave teško ne obvezuje i gubitak slobode ukida sam bitak ćudored-
se nalazi premca ti cijeloj filozofskoj literaturi, pa zato i nosti. Vlastita nakana ili odluka pojedinca ostaje posljed
nije čudo da su se tim stranicama vjekovima nadahnji nja instancija ćudoredne slobode, a promišljaj, ili mo
vala pokoljenja evropskih duhova od Cicerona do Goe- dernim riječima, savjest, nezamjenjiva. Stoga pojedinac
thea. samo slobodnom odlukom može prenijeti svoju volju na
drugoga ili zajednicu, i opet je, ako tako odluči, oduzeti.
7. Navedena glavna odredba kreposti na prvom mjestu U protivnom nestaje svako čvrsto tlo etike i politike, i
16
ističe da je krepost nakana ili izbor , a budući sve djelat čovjek prestaje biti osoba i postaje stvar, a čini se kao
nosti mogu biti voljne i protuvoljne, izbor je nešto voljno da novovjekovno iskustvo to obilno i potvrđuje . . .
što se tiče stvari u našoj moći (1112 a 30), a to su dobre
i loše stvari. Kao što do tih stvari ne možemo doći napro
sto znanjem niti ih polučiti pukom žudnjom, tako je za 17
Rascjep između svrhe i sredstava tu je potpun, čime eti
pravi izbor karakterističan moment promišljaju (βονλησις) ka i politika spada na tehniku lukava vladanja, ο čemu svje
ne ο svrhama nego ο sredstvima za postizanje tih svrha doče i slijedeći zapanjujući reci: »I napokon, u djelima svih
ljudi, a navlastito vladara, kod kojih nema priziva ni suda,
gleda se na svrhu. Neka dakle vladar pazi na to da pobjeđuje
16
Usp. ο tome pobliže značajna razmatranja Helmuta Kuh- i da održi državu; sredstva će se uvijek smatrati kao časna
na: Der Begriff der Proliairesis in der Nikomachischen Ethik i svatko će ih hvaliti, jer svjetina se zanosi prividom i uspje
u spomenici Die Gegenwart der Griechen im neueren Denken; hom same stvari; a na svijetu nema doli svjetine. . .« Usp.
Festschrift für H. G. Gadamer zum 60. Geburtstag, Tübingen Niccolo Machiavelli, II Principe, 1513; prijevod Iva Frangeša,
1960, S.123—141. Vladar, Zagreb 1952, str. 75, podcrtao D.P.
XXVIII XXIX
Samo je po .sebi razumljivo da (takav pojam ćudoredne 8. Veliku pozornosti posvetio je Aristotel i razmatranju
slobode -u Aristotela upravo kao izbor ima svoj filozofski pravednosti(),što je također nešto višeznačno,
prius i posterius, te nije dokraja razumljiv bez ontološ ali se pomnom filozofskom analizom ipak dade raščlaniti
kog pojma slobode na jednoj, i pojma političke slobode i pojmovno pobliže odrediti, pa će se pokazati da je ona
na drugoj strani. nešto najviše .među krepostima. Kao najznačajnija kla
U Metafizici tako čitamo: ». .. Slobodnim . . . nazivamo sična krepost ona je u općem smislu kao pravednost na
čovjeka koji živi radi sama sebe, a ne radi drugoga« (982 b prosto savršena krepost, jer okuplja sve ostale (1129 b 30).
26: ελεύθερος ό αντον ένεκα). Pravednost u posebnom smislu javlja se na dva načina:
Ukoliko je dakle čovjek samosvrha i podvrgnut je .samo kao pravednost u razdiobama npr. časti, i kao pravednost
svom vlastitom vodstvu, sluša samo sebe, on je u onto koja ispravlja i izjednačuje npr. u nagodbi (1130 b 30 sq).
loškom smislu slobodan, i zato ćudoredna sloboda ina tom Prva se zove diobena pravednost (όιανημητιχδν δίκαιον,
temelju gradi svoju .mogućnost izbora. iustitia distributiva) i ona se drži načela razdiobe prema
Na drugoj pak strani i politička je sloboda .tako za zasluzi, dok se druga zove izjeduačujuća pravednost
mišljena da tek ona dokraja i u potpunosti ozbiljuje ću (διορθωτικών δίκαιον, iustitia commutativa ili correotiva)
dorednu slobodu: »Slobodi pak kao prvo pripada da se nastupajući u ugovorima i izjednačujući strane ugovornice
naizmjence vlada i biva vladan« (Pol. VI, 2. 1317 b 1: u pravima što odatle proistječu. U skladu s poznatom grč
. . . τό εν μέρει άρχεσ&αι και άρχειν). Jer dobar se i kre- kom sklonošću za matematičko kao uzor simetrije, pomo
postan čovjek kao građanin jednako vlada kad je sam na ću matematičkog obrasca razjašnjava se i specifičnost obje
vlasti i kad stoji pod njom zato što je u oba slučaja kao vrste pravednosti. Ako je naime pravednost općenito raz
čovjek i kao građanin slobodan! mjer, diobena se pravednost pokazuje kao geometrijska
Tome se kao istini politike zacijelo ni danas ništa ne sredina, dok se izjednačujuća razumije kao aritmetička,
može dodati, uz jednu bitnu napomenu: grčki je čovjek — dakle obje kao različiti razmjeri.
kao građanin polisa potpuno bio slobodan, ali je ta slo Pita li se danas razlikujemo li i mi takve dvije vrste
boda imala i svoje naličje u tome što je bila omeđena gra pravednosti, odgovor će biti potvrdan, iako su izvorni ter
nicom grčkoga svijeta, naime bila je sazdana na ropstvu, mini zaboravljeni. Zar se i u naše doba ne ističe krilatica:
jer za robove i barbare nema polisa ni slobode, pa prema »Svakome prema zasluzi«, premda većina ljudi pravednost
tome ni čovještva ni građanstva. Aristotelovo opravdanje uopće u prvi mah razumije u drugom obliku, naime kao
ropstva u Politici zacijelo je i granica principa slobode u jednakost. No istinska se pravednost uopće polučuje sa
njegovu .mišljenju i protuslovi samom tom principu, jer mo tako da jedan oblik dopunjuje drugi, te diobena pra
kako je već i Hegel primijetio, princip slobode za svoje vednost svakome osigurava toliko koliko zaslužuje, a ni
ostvarenje bezuvjetno traži općenitost, a provedba toga pošto jednako koliko i ostalima, dakle nekome više a dru-
principa u svijetu ostat će povijesna zadaća slijedeće
epohe 1 8 .
Zanimljivo je kako Friedrich Engels nastavljajući tu Hege-
lovu misao sudi ο nužnosti ropstva kao podloge razvitka
18
Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte; Theo- grčke i evropske povijesti, pa i kasnijeg napretka: »Tek je
rie-Werkausgabe Band 12, Frankfurt/Main 1978, S.31; Filozofija ropstvo omogućilo diobu rada između ratarstva i industrije
povijesti; prijevod V. Sonncnfelda Zagreb 1951, str. 34—35: u većem razmjeru, a time i cvat staroga svijeta, helenstva.
»Tek je u Grcima sinula svijest ο slobodi, a zato su i bili Bez ropstva ne bi bilo grčke države, grčke umjetnosti i zna
slobodni, ali su oni kao i Rimljani, znali samo da su neki slo nosti; bez ropstva ne bi bilo rimskoga carstva. A bez helen
bodni, ne čovjek kao takav. To nisu znali čak ni Platon ni stva i rimskoga carstva kao temelja ni moderne Evrope. Ne
Aristotel. Zato su Grci imali ne samo robova, uz što im je treba nikad zaboraviti da cio naš ekonomski, politički i in
bio vezan život i bit njihove lijepe slobode, nego i sama nji telektualni razvitak ima za pretpostavku stanje u kojemu je
hova sloboda bila je dijelom samo slučajan, prolazan i ograni ropstvo bilo jednako nužno kao i opće priznato. U tom smi
čen cvijet, a dijelom ujedno tvrdo ropstvo onoga čovječno slu imamo pravo reći: bez antiknoga ropstva ne bi bilo ni
ga, humanog«. modernog socijalizma:! Usp. Anti-Dühring, Zagreb 1945, str. 187.
XXX XXXI
game manje. U protivnom, što bi inače imala da znači da Aristotelu je dakle dobro poznata, jer bez sumjerljivosti
našnja parola: »Svakome prema radu«? — ako ne sva ne bi moglo ni biti zajedništva ni polisa, a kako se ti po
kome različito u razmjeru s njegovim zalaganjem. slovi obavljaju s obzirom na ćudoredno dobro, čast i ljud
Druga pak vrsta pravednosti svagda jednako tretira sve sko dostojanstvo, ο tome vodi brigu etika. Kvantitativna
pojedince pred zakonom, i ukoliko se ona primjenjuje na jednakost stvari u razmjeni i ljudi u ekonomici dakako
sudu, sudac je »prepolovitelj« (1132 a 31: διχαστής), jer ne može nikada ukinuti njihovu kvalitativnu različitost,
svakoj strani daje jednako. Jednakost pred pravom samo oba se oblika pravednosti međusobno dopunjuju, a etika
se ne može svesti na ekonomiku.
je pak ishodište za postizanje prve vrste pravednosti, nai
me diobene, jer jednakost pruža prigodu ili šansu svakome 9. Iz dosadašnjih se izvođenja jasno može zaključiti da
da svojim djelovanjem stekne i zasluge koje će ga odli se pravednost sastoji u činidbi, štoviše da se pravednost
kovati i davati mu neku prednost pred ostalima, vrsnoću uopće ponajprije ozbiljuje u političkoj ili građanskoj pra
kojom se on razlikuje od ostalih, pa prema tome zaslužuje vednosti među slobodnim građanima u polisu, jer gdje
i različit a ne jednak postupak. Čemu bi se inače pojedinci nema slobodnih pojedinaca ondje ne može biti ni slobodne
javno isticali, slavili te primali odlikovanja i nagrade za zajednice (dakako uz već spomenutu povijesnu ograniče
svoje posebne zasluge?! nost grčkog načela politike).
Nadalje, ako je uzajamnost ono što je pravedno, onda Međutim ni ta politička pravednost nije posve jedno
je pravda tj. zakonska ili sudbena pravednost zadovoljena: stavna, jer se i ona pojavljuje na dva načina, naime kao
svakom činu slijedi i uzvraćaj prema razmjeru i tako prirodna (φνσιχόν) i kao zakonska (νομιχόν; 1134 b 18 sq),
uspostavlja jednakost. Ako dakle netko nešto počini, toliko kao što se još i danas razlikuje prirodno, i zakonsko ili
mora i pretrpjeti, jer tako se vrši pravda, i to je pravi pozitivno pravo. Ustanovivši tu razliku grčki su sofisti
izvor svakog kaznenog prava što ga izriče sudbeni pravo oboje međusobno oštro suprotstavljali, te i Aristotel pri
rijek: prestupnik zaslužuje kaznu! hvaća to razlikovanje ali nipošto kao apsolutno. Razumije
Izjednačujuća je pak pravednost kao »kvantitativna« ta se po sebi da je ono što je po prirodnom pravu jače i
kođer izvorom svake ekonomike, izvorom diobe rada me trajnije nego ono što je naprosto stvar konvencije ih do
đu građanima u državi i uvjet da npr. graditelj i postolar govora, kao što je to slučaj s pojedinim zakonskim propi
mogu razmjenjivati plodove svoje tvorbe (rada), dakle sima koji se od vremena do vremena mijenjaju — npr.
temelj uzajamnosti razmjene nužnih dobara među poje carinski ili prometni propisi — u skladu s dnevnim potre
dincima, radi čega se oni postepeno međusobno i udru bama zakonodavnog reguliranja ljudskih postupaka ili
žuju u zajednice u kojima obavljaju različite a ne iste po činidaba, te općim političkim ili ustavnim poretkom. No
slove, te svatko »prema svojim sposobnostima« čini svoje, ni prirodno pravo nije apsolutno, vječno i nepromjenljivo
naime ono za što je sposoban i najbolje odgovara njegovoj za sva vremena i sve narode: »sve je to promjenljivo,
prirodi. pa ipak je nešto po prirodi, a nešto nije po prirodi« (1134
Da bi najzad moglo doći do takve opće razmjene dobara b 30). U čemu je onda prava razlika prirodnog i zakon
za podmirenje nužnih potreba pronašlo se sredstvo koje skog prava?
sve izjednačuje i »zbog toga je uveden novac« (1133 a 20). Čini se u tome što prvo slijedi iz same »prirode stvari«,
Kao neka sredina novac omogućuje da se različiti učinci dok drugo tek zakonski regulira »samu stvar« i mijenja
izjednačuju i bivaju sumjerljivi kao npr. nekoliko kreveta svoja pravila prema potrebi i koristi. Npr. »po prirodi
i kuća, jer »nema nikakve razlike da li se pet kreveta raz stvari« nepravedno je krasiti i nekoga umoriti, i nema
mjenjuje za kuću ili pak novac vrijedan pet kreveta« (1133 toga zakonodavstva na svijetu koje bi ikada propisalo
19
b 28 sq) . »Kulturna uloga« razmjene i ekonomike uopće obratno, naime da je pravedno krasti i nekoga umoriti.
19
Kao veliki štovatelj Aristotela Marx rijetko propušta oda »što je otkrio odnos jednakosti u izrazu robnih vrijednosti«.
ti priznanje njegovu geniju, pa i na ovom mjestu, naime zato Kapital I, preveo M. Pijade, Zagreb 1947, str. 25.
XXXII
I I I NIKOMAHOVA ETIKA XXXIII
Pozitivno zakonodavstvo u raznim državama i različitim itd., dok je komičnu stranu sukoba prikazao nenadmašivi
razdobljima veoma raznovrsno regulira takve nepravedne Anistofan.
čine, prijestupe ili zločine, blago i oštro, od kažnjavanja Da zaključimo tu značajnu diskusiju ο položaju i zna
čenju prirodnoga prava, zadržimo na umu da ono za Ari
krađe odsijecanjem desne ruke do današnjeg ukidanja
stotela u prvom redu ima kritičku funkciju naspram sva
smrtne kazne u mnogim državama. koga zakonodavstva i pravnog pozitivizma.
No da sudac pravedno sudi i presudi potrebno je dvoje.
10. Napokon, još nešto ο krepostima uopće, i napose
Ponajprije to je sposobnost da opće pravilo ili zakon pri-
ο razumskim krepostima, jer ο njihovu rasporedu i redo
mjereno primijeni na pojedinačan slučaj; i drugo, da pri
slijedu zavisi i najbolji način života, posljednja svrha
tom bude nepristran, jer nepristranost {επιείκεια) je, čini etike. Prema poznatoj već razdiobi duše na razumnu i
se, ona krepost koja kao spona posreduje između »prirode nerazumnu, izbor ili razumna žudnja je pokretni uzrok
same stvari« i pozitivnog zakona, dakle između prirodnoga djelatnosti, i nema dobre činidbe »bez spoja mišljenja i
i zakonskog prava (1137 a 31 sq). Pri svemu tome zacijelo značaja« (1139 a 32 sq.). Imajući na svakom koraku u vi
ne treba nikad zaboraviti da u Aristotela ono što je »pra du jedinstvo teorije i prakse, Aristotel smatra da ukupno
vo« najvećim dijelom uopće nije kodificirano, ali se ipak ima »pet načina kojima duša postiže istinu . . . : umijeće,
sigurno znade što je to, jer se ono ravna prema običajima znanost, razboritost, mudrost, umnost« (1139 b 16), i to
i navikama polisa, bez obzira je li riječ ο pravednoj raz su zapravo te razumske kreposti. Budući da nam je u
mjeni i posudbi bez lihve, nasljeđivanju obiteljskog imet oentu već od ranije poznato što su umijeće i znanost, po
ka, obvezama djece i roditelja, pokopu i posmrtnoj po trebno je da ukratko upoznamo ostale tri — razboritost,
časti mrtvima, itd. umnost i mudrost, kako bismo ispravno shvatih njihovu
Sukob »staroga« prirodnog prava i »novoga« zakonskog posebnu ulogu u spajanju mišljenja i djelovanja.
ni u kom slučaju nije samo predmet jurisprudenoije nego, Razboritost je etički spoznajni organ, moć promišljanja
kao što vidimo, i Aristotelova tema etike, i ο tome se još stvari probitačnih za dobar život, činidbena sposobnost
i danas vode značajne filozofske diskusije 20 . No za razliku prema razumu u pogledu dobrih i loših stvari, ona je za
od Aristotelova poimanja prirodnog prava što je također pravo sama »dobra činidba« (1140 b 6: εύπραξία).
podložno promjeni, novovjekovna prirodopravna tradicija Um (νους) je sposobnost spoznaje počela iz kojih zna
ga za svoje potrebe smješta u neki transcendentni prostor nost zaključivanjem sve izvodi, jer ona svoja najviša po
gdje ga tobože »ni sam Bog ne može promijeniti« 2 1 . čela ne posjeduje sama nego ih dobiva od više, umske spo
U povijesti grčkoga svijeta pak, ο kojemu raspravlja znaje, a ova ta počela neposredno uviđa (1141 a 8).
Aristotel, došlo je do takva konflikta staroga i novoga ću Mudrost (σοφία) je najzad ona najviša spoznaja što nad-
doređa koji pruža i okvir za tragediju gdje sudbina nje mašuje i umnost jer u sebi sjedinjuje umijeće i znanost
zine junake neminovno odvodi u smrt. Kao primjeri naj (1141 a 7 sq.), a kao najpotpunija također umnost i zna
češće se navode Eshilove Eumenide, Sofoklova Antigona nost, naime moć izvođenja i prva počela ujedno, omogu
ćuje njihov spoj, i zato se tiče »najuzvišenijih stvari«.
Razboritost i mudrost na taj su način dva načina i stup
20
U tom je pogledu značajan pokušaj Lea Straussa, Natural nja spoznaje koji se međusobno znatno razlikuju. Budući
Right and History, Chicago 1953, i prijevod Prirodno pravo da se razboritost tiče ljudskih stvari a umnost najuzvi
i istorija, Sarajevo 1971, te živa diskusija što ju je on izazvao; šenijih, netko tko je razborit ne mora biti i mudrac, kao
ο tome usp. Gadamer, Istina i metoda, str. 352—354, 554—556; i obratno, te zato Tala i Anaksagoru možemo nazvati mu
zatim: Ritter, op. cit. S.133—183. drima, ali ne i razboritima (1141 b 5), jer oni nisu marili
21
Usp. Hugo Grotius, Ne iure belli et pacis, (1625), paragraf za ljudska nego samo za najuzvišenija dobra i mnogo bo-
10, 5. Slično i Spinoza. Da je »potreba« za prirodnim pravom žanskije stvari no što je čovjek.
u međunarodnim odnosima i danas veoma živa pokazuje i Naprotiv se razboritost može shvatiti kao nešto poput
primjer Ujedinjenih naroda i njihova Opća deklaracija ο pra đržavništva, premda im bit nije ista. Jer i državništvo se
vima čovjeka donesena zaključkom Generalne skupštine 1948.
XXXVI XXXVII
a) Na prvom mjestu valja spomenuti golem utjecaj što mena, ali je njezin temelj ontološki i etički u biti proma
ga je Aristotel izvršio ne samo na kršćansku metafiziku šen. Naime bijeg aksiologije od pozitivistički shvaćene
nego i etiku srednjega vijeka, što je vidljivo već iz same zbiljnosti kao čiste faktičnosti u neko vrijednosno carstvo
razdiobe kreposti u Tome Akvinskoga na teološke i kar idealnoga bitka i njezino spašavanje etičkih norma kao
dinalne. Na mjesto Aristotelovih dianoetičkih kreposti »ugroženih« hirovitošću subjektivna raspoloženja, samo
sada stupaju kršćanske: fides, spes i Caritas, dok kardi je uzvišena opsjena i negativno potvrđivanje pozitivističke
nalne obuhvaćaju nama poznate klasične kreposti: pru- puke faktičnosti lišene svakog ontološkog temelja mišlje
dentia, iustitia, fortitudo i temperantia22. nja i djelovanja. Ο toj je opsjeni već Nietzsche rekao što
b) Stanovit oblik nerazumijevanja Aristotelove etike ve je trebalo, ali se i ona također »vraća« kao potvrda nihi
zan je za ime Immanuela Kanta i njegovu Kritiku prak lizma.
tičnog uma što se oštro obara ha eudemomzam epikuro- d) Najveći stupanj (nerazumijevanja Aristotelove etike i
vaca d stoika te kulminira u antinomiji praktičnoga uma, etike uopće predleži u tzv. meta-etici pozitivističke i ana
sukobu između kreposti i blaženstva, što on pokušava litičke provenijencije što je slijedeći shvaćanja ο spoznaji
nadmašiti svojim rigorizmom dužnosti. No princip bla Carnapa i Ayera danas zastupaju npr. R. M. Hare i C. L.
ženstva kako ga shvaća Kant: »Ljubi samoga sebe iznad" Stevenson. U duhu pozitivističke teze da stavovi norma
svega, ali boga i svoga bližnjega radi sebe samoga« 23 , tivne etike nemaju teoretski smisao jer nisu znanstveni
prava je karikatura i ne nalazi se ni u epikurovaca i stoika, stavovi, smjera se na to da se »logički razjasne« riječi
a kamoli Aristotela. Jer eudaimonia izvorno znači isto što
kao što su »dobro«, »pravedno«, »dužno«, »pravednost«,
i eupraxia, naime uspio život, dobar čin, i nema nikakve
veze s nekim osobnim probitkom. »izjednačujuća pravednost« itd., kako bi se tobožnjim čiš
ćenjem jezika od svakojakih višeznačno9ti i nesporazuma
c) Još veći stupanj nerazumijevanja Aristotela prisutan »logički ispravno« govorilo, ali ne ο etici nego ο riječima
je u aksiologiji ili filozofiji vrijednosti (vrednota) od Her- i stavovima kojima se ona služi! Stevenson pri tom ide
manna Lotzea koji je započeo taj smjer u prošlome sto tako daleko da se čak poziva i na samu Nikomahovu
ljeću do Etike Nicolaia Hartmanna. Ponajprije on krat etiku25]
kim postupkom »eudemonizam« zajedno s »utilitarizmom«
smješta među stramputice ili krive putove etike govoreći Nema potrebe posebno dokazivati kako tu više nemamo
doduše, po uzoru na Kanta, ο epikurovcima i stoicima. posla ni s kakvom etikom nego s pozitivističkom semanti
Nerazumijovanje započinje kad on piše posebnu raspravu kom, kako sebe uostalom razumije i sama meta-etika.
ο »vrijednosnoj dimenziji Nikomahove etike«, a najveći Ostavljajući zasad ovdje po strani Hegelovu recepciju
nesporazum leži u samom temelju te »vrijednosne etike«, Aristotela, čini se da i ovih nekoliko primjera djelovanja
naime u pojmu vrijednosti za koje se tvrdi da su »Plato Nikomahove etike rječito svjedoči ο nekim mogućnostima
nove ideje«24, da vrijednosti pripadaju carstvu idealnoga njezina razumijevanja i nerazumijevanja, i ni izdaleka ne
bitka kao zaseban kosmos noetos. I to bi kao imalo biti iscrpljuje tu temu.
neka počast Aristotelu?! Ako je, naposlijetku, istina da Minervina sova počinje
svoj let tek u suton, kako veli Hegel, onda se to zaoijelo
Slično Schelerovu pokušaju vrijednosne etike, i Hart- lijepo potvrđuje i na primjeru Aristotelova mišljenja i
mannova etika često donosi više oštroumnih analiza feno djela. I ono je nastalo na zalazu jedne velike epohe, u
propasti polisa, raspada grčkoga svijeta, zamiranja tradi
S. th. 1—2 i 2—2. cije i autoriteta starih, kao neizbrisiv spomenik jedne uni
23
Kritika praktičnog uma, prev. V. Sonnenfcld, Zagreb 1956 verzalne etičke krize. Ali svaka kriza u povijesti ne mora
str. 97.
24
Nicolai Hartmann, Ethik, Berlin 21935, S.108. Usp. i našu
kritiku toga pseudoplatonizma: Realni svijet, Temelji onto 25
C. L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven, 1960,
logije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 90. p. 220—221.
XXXVIII XXXIX
ostaviti i velika svjedočanstva, pa možda je i ta okolnost NIKOMAHOVA ETIKA
pridonijela da je Nikomahova etika u kasnijim kriznim
razdobljima jednako kao i u pokušajima obnove uvijek
potvrđivala svoju teoretsku i praktičnu aktualnost.
Danilo Pejović
I.
1
Izvorno στρατηγία, vojskovodstvo, vojvodstvo,
znanost ο vođenju rata, za razliku od πολεμική, bojne,
vojne ili ratne službe, vojništva (o. p.)
1
što imaju svoju metu, zar ne bismo onda bolje ključke. Stoga na isti način treba primiti svaki
3 postigli ono što je prikladno? Ako je tako, onda od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana čovjeka
treba pokušati barem u ocrtu odrediti što je to, da u svakom rodu traži onoliko točnosti koliko
i kojim znanostima ili sposobnostima 1 ono pripa- 25 dopušta narav dotične stvari; jednako je, naime, 25
4 da. Činilo bi se da pripada najpoglavitijoj znano- od matematika primati puke vjerojatnosti kao i
5 sti što je zaista nadređena ostalima. Čini se da od govornika zahtijevati stroge dokaze.
6 je takvo državništvo, jer ono određuje koje zna
nosti treba naučavati u državama i koje tko tre- 1094 b 5 Svatko prikladno prosuđuje ono što zna, i u
ba učiti i dokle; vidimo kako su njemu podređene tome je dobar sudac. U čemu je tkogod obrazo
7 i najcjenjenije sposobnosti, kao vojskovodstvo, van u tome je takav, pa tako i onaj što je u sve
gospodarstvo, govorništvo; i budući se ono služi mu obrazovan. Stoga mladić nije prikladan slu- 1095 a
ostalim znanostima, te zakonom određuje što tre šatelj znanosti ο državi; neiskusan je u djelatno-
ba činiti a čega se treba kloniti, njegova bi svrha 5 stima što se zbivaju u životu, a od kojih ona po-
morala uključivati svrhe ostalih, pa i biti čovječje 6 laži i ο kojima govori; i kako se, uz to, povodi
8 dobro. Jer iako je ono isto i pojedincu i državi, za svojim strastima, slušat će uzalud i beskorisno,
svakako je nešto veće i savršenije postići i odr 7 jer tu nije svrha znanje, nego djelovanje. I ništa 5
žati dobro države; pa iako je poželjno i dobro sa ne znači da li je mlad po godištu ili je mladac po
mo za pojedinca, ljepše je i božanskije postići ga značaju; jer nedostatak nije u dobi, nego što pre
narodu i državama. Budući je takav cilj našeg 10 ma čuvstvu živi i teži za svima stvarima. Takvima
istraživanja, ono je stanovito državništvo. znanje biva nekorisno, kao i neuzdržnima; dočim
onima koji žele i djeluju prema načelu može biti 10
III. A izlagat će se primjereno razjasni li se prema od velike koristi znanje ο dotičnim stvarima.
predloženom gradivu, jer ne može se ista točnost
2 tražiti u svim raspravama, upravo kao što ne mo 8 To neka bude kao uvod, ο slušatelju, ο načinu
že ni u svim obrtničkim proizvodima. Lijepe i pouke, te ο onome što postavljamo kao zadaću.
pravedne stvari, koje istražuje znanost ο državi,
pokazuju mnogo različitosti i nestalnosti, te se 15 IV. Nastavljajući recimo, kad već svako znanje i 2
3 čini da bivaju samo po običaju, a ne po naravi 2 . pothvat 1 teže nekom dobru, što kažemo da je cilj 15
Istu nestalnost imaju i dobra, jer su mnogi zbog znanosti ο državi i koje je najviše od svih činid-
njih pretrpjeli štete; već su prije neki propali 2 benih dobara? Što se tiče same riječi slažu se go
4 zbog bogatstva, a drugi zbog hrabrosti. Govoreći tovo svi; jer i svjetina i oni obrazovani kažu ka
ο takvim stvarima i polazeći od njih valja se za ko je to blaženstvo, pa poistovjećuju 'dobro živ
dovoljiti da se istina označi nagrubo i u ocrtu; i 20 jeti' i 'dobro djelovati' s biti blaženim. Ali oko 20
govoreći, dakle, ο stvarima što su ponajviše takve toga što je blaženstvo oni se razilaze, i u tome
te polazeći od takvih — valja izvoditi i takve za- 3 se svjetina ne slaže s mudracima. Prvima je to
štogod jasno i bjelodano, kao užitak, bogatstvo
ili čast, samo što se razlikuju jedni od drugih,
1
Izvorno δύναμίς, riječ koja znači moć, sila, jakost, a često su to i jednomu različite stvari: zdravlje
vrsnoća, te vještina, mogućnost, moinost i sposob u bolesti, bogatstvo u oskudici. A svjesni svojega
nost (kao što smisao zahtijeva da se prevede u gor neznanja, dive se onima koji govore kako je to 25
njem slučaju; o. p.).
2
Izvorno su posrijedi izričaji νό/.<φ i φύσει, od kojih
prvi znači po običaju (more patrio) i u opreci je ili 1
protimbi prema drugom, koje nije po državnom za Izvorno προαίρεσις, veoma česta riječ, koja znači
konu, nego je prema naravnom načelu (o. p.). i izbor i pothvat i nakana (o. p.).
2 3
3 saoni život1. Mnoštvo je većinom, čini se, posve
nešto iznad njihova poimanja. Neki 1 su opet mi
ropsko izabravši život stoke, ali se i takvi done- 20
slili kako uz ta mnoga dobra postoji i neko drugo
kle opravdavaju zbog toga što mnogi koji su na
4 dobro po sebi, koje je svima tima uzrok da budu
dobra. Istraživati sva ta mnijenja bilo bi prilično 4 vlasti istih su čuvstava kao i SardanapaP. Obrazo-
isprazno; dosta je istražiti ona što su najuobiča vanici i djelatnici poistovjećuju dobro i čast, jer
jenija ili se čine potkrijepljena. to gotovo da i jest svrha državnog života. Nu to se
čini odveć površnim a da bi bilo ono što se traži,
5 Nemojmo previdjeti da se razlikuju dokazi koji 30 jer je više u onima koji časte negoli u čašćenomu,
polaze od samih načela i oni koji vode do načela. *> dok mi slutimo kako je dotično dobro nešto vlas- 25
I Platon je to s pravom postavljao i pitao treba li tito i što se teško oduzima. Uz to se čini da ljudi
postupak biti od načela ili do načela, kao što se teže za čašću kako bi se uvjerili da su dobri; tra
na trkalištu može trčati od sudaca do okretišta 1095 b že da ih časte oni koji su razboriti, i među koji-
ili obratno. Treba počinjati od poznatih stvari, ali 6 ma su poznati, a zbog kreposti. Očito je, dakle,
one su dvoznačne: jedno je 'poznate nama', drugo kako je takvima krepost bolja. I možda je pret- 30
'spoznatljive po sebi'. Mi vjerojatno trebamo po- postaviti da je prije ona negoli čast svrha građan
6 četi od onoga što je nama poznato. Stoga onaj tko skog života. Ali i to se čini ponešto nepotpunim;
želi slušati ο lijepim i pravednim stvarima, i uop- 5 jer čini se da onaj tko posjeduje krepost može
će ο znanosti ο državi, mora biti prikladno odgo- spavati ili pak ne činiti ništa cijeloga života, pa i
7 Jena ponašanja. Jer činjenica 2 je počelo, i ako je trpjeti najveće patnje i nevolje; a ο onome tko
to dostatno jasno, neće biti potrebe znati i raz tako živi nitko ne bi rekao da je blažen, ukoliko 1096 a
log3; takav već zna načela ili ih lako shvaća. Onaj ne bi branio svoju tvrdnju pošto-poto. Ali dosta
pak koji nema ni jedno od toga, nek čuje što kaže 7 ο tome; jer se dostatno pretresalo i u općenitim
Heziod: raspravama 3 . Treći je misaoni život, kojim ćemo
»Onaj je najbolji čovjek što sam prosuditi znade; 10 8 se pozabaviti u onome što slijedi.4 Život poslovna
Vrijedan je još i onaj što riječ posluša dobru. čovjeka je prisilan; a bogatstvo bjelodano nije 5
A tko ne misli ni sam niti u dušu prima dobro koje tražimo; ono je, naime, korisno samo
Ono što drugi zbore, taj je nevrijedan čovjek.« 4 radi nečega drugoga. Stoga bi čovjek radije kao
svrhe prihvatio ranije spomenute stvari, jer se
vole zbog njih samih. Ali je bjelodano da ni one
V. Nego nastavimo s mjesta s kojeg skrenusmo.
to nisu, iako su navođeni mnogi razlozi njima u 10
Sudeći po njihovim životima većina, i oni najpro-
prilog. Zato se ostavimo toga.
2 stiji, čini se poistovjećuju — i to ne bez razloga
— dobro i blaženstvo s nasladom; stoga i vole
život užitaka. Postoje, uglavnom, tri načina živo 1
ta: upravo spomenuti, zatim državni 5 i treće mi- Prema Pitagori, koji je tri vrste ljudi usporedio
s tri vrste posjetilaca javnih priredaba: trgovci, na
tjecatelji i gledatelji (s čime je izvorno u vezi 6
θεωρητικός βίος — doslovno 'promatrački život'. Otu
1
Misli se na Platona i njegove sljedbenike. da i nauk ο tri vrste života).
2 2
Izvorno το 8rt (doslovno da, zato što), ovdje: Posljednji asirski kralj, glasovit po svojem ra-
činjenica. skošju i mekoputnosti.
5
3
Izvorno το διότι (zašto); ovdje: razlog. Posrijedi su ili filozofovi popularniji sastavci ili
4 javna predavanja (izvorno τα eγκνκλια).
Heziod, Poslovi i dani, 291—4 (prev. A. Bazala). 4
To jest u X knjizi.
5
Grč. πολιτικός, to jest politički (život).
5
VI. Možda je bolje da istražimo Dobro uopće i raz- 4 ni u čemu razlikovati. Ako je tako, onda se kao
vidimo što ono znači, iako je takvo istraživanje 6 dobro neće razlikovati ni dobro po sebi i pojedi
tegotno zbog toga što su nama dragi ljudi uveli načna dobra. Isto tako, ono to neće biti ništa više
oblike. 1 Pa ipak je naime bolje, a i potrebno, radi jer je vječno, budući da ono što je dugovječno
obrane istine, odbaciti i ono što nam je blisko, 15 7 bijelo nije ništa bjelje od onoga što je tako tek
osobito kad smo ljubitelji mudrosti; jer iako nam jednodnevno. Čini se da su pitagorejci ο tome iz- 5
2 je oboje drago, treba dati prednost istini. Oni koji ložili vjerojatniji nauk postavivši Jedno na popis
uvedoše ovaj nauk nisu postavili pralikove (Ιδέας) dobara 1 , a za njima se očito poveo i Speusip. 2
u kojima su priznali prvašnje i potonje, zbog čega
i nisu razvili jedan oblik za sve brojeve. Ali 'do 8 Ali ο tome raspravljajmo drugdje; 3 navedenim
bro' se kaže i za 'štostvo' 2 i za kakvoću i za od tvrdnjama moglo bi se prigovoriti zbog toga što
nos, dočim ono sito je po sebi — ili bivstvo 5 — 20 platonici nisu govorili ο svakom dobru, i što je
prema naravi je prvotnije od odnosa (jer je on tako rečeno prema jednom Obliku samo ο onim 10
kao prirastak i pripadak bića), tako da za sve njih dobrima što su tražena i voljena sama po sebi,
3 ne može biti jedan zajednički Oblik. Uz to, 'do dok ona što tek proizvode takva, održavaju ih ili
bro' ima isto toliko značenja koliko i biće (kaže sprečavaju njihove opreke, nazivaju se dobrima
se, naime, i za bivstvo, kao ο Bogu i umu; i za 9 samo zbog njih i na drukčiji način. Jasno je onda
kakvoću, to jest ο krepostima; pa za kolikoću, ο 25 kako treba govoriti ο dvije vrste dobara: ο jed
onome što je umjereno; za odnos, ο korisnome; nima što su takva po sebi i ο drugima što su
za vrijeme, ο pravodobnome, te za mjesto, ο po takva po njima. Dakle, razdvojivši stvari koje su 15
godnome i slično), tako da bjelodano ne može biti dobra po sebi od onih koje su samo korisne, po-
štogod zajedničko, sveopće i jedno: tada se, naime, 10 gledajmo da li su takve samo po jednoj Ideji.
ne bi pridavalo svima tim kategorijama, nego sa- Koje bi stvari čovjek postavio kao dobre same po
4 mo jednoj. I zatim, kako ο stvarima što potpadaju sebi? Da li one za kojima se teži i kad su izdvo
pod jedan Oblik postoji i jedna znanost, postojala 30 jene, kao razboritost, vid, stanoviti užici i časti?
bi i jedna znanost ο svim tim dobrima. Postoje, I zaista, ako mi te i tražimo radi čega drugog, čov
međutim, mnoge znanosti čak i ο stvarima što jek bi ih ipak svrstao među dobra po sebi. Ili pak
idu u jednu kategoriju; kao na primjer pravodob- ništa drugo osim same Ideje dobra? Ali onda će 20
nost, kojom se u ratu bavi vojnička a u bolesti 11 cijeli Oblik biti isprazan. Ako su opet i sve spo
liječnička znanost; ili pak primjerenost, koja je menute stvari dobre po sebi, onda će se odredba
pri ishrani briga liječničke znanosti a pri naporu dobra pokazati posve istovjetnom u svima njima,
5 tjelovježbe. Mogao bi tkogod zapitati što li hoće upravo kao i bjeloće u snijegu i olovnome bjelilu.
reći kad kažu 'nešto samo po sebi', ako je već i Ali i časti i razboritosti i užitku odredbe su druk-
u čovjeku po sebi i u pojedinom čovjeku odredba 35
čovjeka jedna te ista, jer kao čovjek oni se neće 1096 b
1
Misli se na popis deset parova oprečnih načela:
1
konačno — beskonačno, parno — neparno, jedno —
Izvorno ιά είδη. Aristotelov ιό είδος prevodi se mnogo, desno — lijevo, muško — žensko, mirovanje
kao oblik (forma) jer je posrijedi kritika izvorne — gibanje, pravo — krivo, svjetlost — tmina, dobro
Platonove zamisli. —2 zlo, čctverokutnik — pravokutnik (prema H. R.).
2
Grč. xl έσΐί, ili bit, lat. quidditas, njem. Washeit Speusip, Platonov nećak i sljedbenik; njegov na
(p.p.) sljednik na čelu Akademije (o. p.).
3
3
Grč. oluCa (lat. substantia), njem. Wesen, engl. Usp. Metafizika. 986 22—6, 1028 21—4, 1072 30—
substance, hrv. 'sutnost', sućnost, bivstvo, sopstvo (p. p.) 1073 3, 1091 29—3, 13—1092 17.
7
čije i različite upravo što se tiče dobrote. Dakle, nosti, drugo u ratnoj vještini te slično u ostalima.
dobro nije nešto zajedničko u odnosu prema jed- 25 Što je onda dobro u svakoj od njih? Zacijelo ono
noj Ideji. radi čega se čini sve ostalo; to je zdravlje u liječ
ničkoj znanosti, pobjeda u ratnoj vještini, kuća
12 Ali kako su onda te stvari dobre? Zacijelo nisu u graditeljstvu — u svakome području drugo — 20
poput onih što su tek slučajno istog imena. Ili ali u svakoj djelatnosti i pothvatu to je svrha, jer
sva dobra proizlaze iz jednog ili pak pridonose radi nje svi čine sve. Stoga, ako postoji jedna
jednom, ili su prije jedno prema razmjeru? Nai svrha svih djelatnosti, bit će ona činidbeno do-
me, kao što je vid u tijelu, tako je um u duši, i 2 bro 1 , pa ako ih bude i više, biti će isto. Tako je
13 štogod drugo drugdje. Nu možda je bolje time 30 dokaz i drukčijim putem stigao do iste točke, ali
se sada ne baviti; podrobno istraživanje bilo bi moramo pokušati da to još više projasnimo. Bu-
primjerenije drugoj vrsti filozofije1. Isto je i što 3 dući je bjelodano da postoji više svrha, i od tih 25
se tiče te Ideje. Ako čak i postoji jedno Dobro mi jedne biramo radi drugih — kao bogatstvo,
koje se općenito pridaje drugima te biva zasebito svirale i uopće oruđa — jasno je da sve one nisu
i posebito, jasno je da takvo čovjeku nije ni ostva krajnje, dok je najviše dobro zacijelo nešto kraj
rivo ni dostižno. A sada se traži upravo takvo. nje. Stoga, ako postoji samo jedna krajnja svrha,
14 Moglo bi se komu činiti kako je bolje spoznati 35 ta će biti ono što tražimo; a ako ih je više, bit
takvo dobro radi dobara što su dostižna i ostva- 1Ö97 a 4 će to ona najkrajnjija 2 od njih. Ono što se traži 30
riva; jer imajući takvo kao nekakav obrazac, bo radi sebe samog nazivamo krajnjijim od onoga što
lje bismo znali stvari koje su nama dobre, a ako se traži radi čega drugog, i ono što se nikada ne
15 ih znamo, lakše ćemo ih postići. U tome razlogu traži radi čega drugog od onih stvari što se žele
ima neke vjerojatnoće, samo što se on ne slaže po sebi i radi drugog, dok ono što se traži samo
sa samim znanostima, jer iako sve one teže ne radi sebe samog, a nikada radi čega drugog, nazi
kakvu dobru i nastoje naknaditi njegov manjak, 5 vamo krajnjim u punome smislu.
zapostavljaju znanje ο tome Dobru. Međutim, nije
razložno da svi znalci 2 ne bi poznavali tako gole- 5 Smatra se da je blaženstvo takvo više od bilo
16 mo pomagalo i ne bi ga čak ni tražili. Teško je, čega drugog; njega uvijek biramo radi njega sa- 1097 b
isto tako, vidjeti što će u njego\ru umijeću koris mog, a nikada radi čega drugog; dočim čast, uži
titi tkalcu ili tesaru znanje ο tome dobru po sebi, tak, um, i sve kreposti biramo zaista i radi njih
ili kako će postati boljim liječnikom ili vojskovo- 10 samih (jer i kad od tih ne bi ništa proizašlo, ipak
đom onaj tko je promatrao tu Ideju. A čini se da bismo izabrali svaku od njih) ali i radi blažen
liječnik tako ne proučava ni zdravlje, nego ono stva, pretpostavljajući kako ćemo s pomoću njih
koje pripada čovjeku, zapravo ono određenog bo postati blaženi. Međutim, blaženstvo nitko ne bira 5
lesnika, jer liječi pojedinca. To nek je dosta ο radi tih stvari, a ni radi bilo čega drugog.
tome.
6 Čini se da isto proizlazi i prema samodostatno-
sti. Drži se, naime, da je krajnje dobro samodos
VII. Vratimo se opet traženomu dobru pitajući što 5 tatno. Samodostatnim ne nazivamo ono što do
je ono. Ovo se čini različitim u različitim djelat staje nekomu za sebe, tko živi osamljeničkim ži- 10
nostima i umijećima; jedno je u liječničkoj zna-
1
1
Misli se na metafiziku. Izvorno ιό πραχτον άγα&oν naime: ono dobro koje
2
Izvorno τεχνίτης, rukotvorac, umjetnik, obrtnik treba ostvariti činidbom.
2
ili uopće: svaki vičnik ili znalac (o. p.). Ili najsavršenija (to τελειότατον).
8 9
v o t o m , nego i za roditelje, djecu, ženu i u o p ć e taj je o p e t dijelom poslušan, d o k d i j e l o m posje
za prijatelje i s u g r a đ a n e , j e r je čovjek po n a r a v i duje d o t i č n o načelo i proizvodi m i s a o . K a k o je i
d r u š t v o v a n . 1 Nu t o m e se m o r a postaviti neka gra taj život dvoznačan, m o r a m o p o s t a v i t i da je život 5
n i c a : j e r p r o t e g n e li se to na p r a d j e d o v e i pra d j e l a t n o s t i o n o na što mislimo, j e r je to i glavniji
u n u k e te na prijatelje prijatelja, p r o d u ž i t će se u 14 s m i s a o nazivka. Dakle, a k o je čovjekova zadaća
b e s k o n a č n o s t . T i m e ć e m o se poslije pozabaviti. 2 d j e l a t n o s t d u š e p r e m a r a z u m u ili n e bez r a z u m a ,
Dakle, k a o s a m o d o s t a t n o o d r e đ u j e m o ono što i i k a ž e m o li k a k o je zadaća n e k o g p o j e d i n c a i
izdvojeno čini život poželjnim i bez ikakve osku- 15 vrsnog p o j e d i n c a ista u rodu, k a o u c i t a r a č a i
diče; a d r ž i m o k a k o je b l a ž e n s t v o u p r a v o t a k v o . vrsnog c i t a r a č a , i t a k o u o p ć e u svim slučajevima, 10
I s m a t r a m o ga j o š najpoželjnijom od svih stvari, dodavši njegovoj zadaći izvrsnost p r e m a vještini
a ne k a o n e š t o p r i b r o j a n o , j e r k a d bi o n o bilo — j e r je p o s a o c i t a r a č a c i t a r a t i , a o n o g a vrsnog
t a k o p r i b r o j a n o m e đ u ostalo, b j e l o d a n o b i posta da to v r s n o čini —; te a k o je t o m u t a k o (i a k o
jalo poželjnijim i po d o d a t k u n a j m a n j e g od doba p o s t a v i m o da je zadaća čovjeku n e k a k a v život,
ra, b u d u ć i d a p r i d o d a t a k p o s t a j e p r e t i č a k doba o n a k a v k o j i je djelatnost i č i n i d b e d u š e p r e m a
ra, a uvijek je poželjnije o n o veće od d o b a r a . 15 razumu, a v r s n u m u ž u da t a k o djeluje valjano 15
Stoga je b l a ž e n s t v o n e š t o k r a j n j e i s a m o d o s t a t n o , 20 i p r i k l a d n o , i a k o je svako djelo valjano izvedeno
b u d u ć i s v r h o m n a š i h čina. u k o l i k o je u s k l a d u sa svojstvenom izvrsnošću:
a k o je tako) o n d a je ljudsko d o b r o d j e l a t n o s t du
Ali i reći k a k o je b l a ž e n s t v o najviše d o b r o čini 6 še p r e m a k r e p o s t i , a a k o je više k r e p o s t i , u skla-
se u o b i č a j e n i m izjavkom, pa se traži jasnije tu 16 du s n a j b o l j o m i n a j s a v r š e n i j o m od njih. I valja
m a č e n j e što je o n o . Možda se do toga može doći još d o d a t i : u p o t p u n u životu. J e r j e d n a lasta ne
o d r e d i li se što je čovjekova zadaća. J e r kao što 25 čini proljeće, a ni j e d a n d a n . I s t o t a k o , j e d a n dan
je frulaču, ikiparu i s v a k o m u m j e t n i k u — a i ili m a l o v r e m e n a ne čine ni s r e t n i m ni b l a ž e n i m .
svugdje gdje postoji n e k a z a d a ć a i djelatnost —
d o b r o i vrsnoća, čini se, u d o t i č n o j zadaći, t a k o 17 N e k a to b u d e kao o c r t d o b r a ; isto t a k o p r v o η
bi bilo i čovjeku, a k o postoji kakva njegova za t r e b a t e k n a r i s a t i , a z a t i m i naslikati. Ono što je
daća. Z a r t e s a r i k o ž a r i m a j u nekakve zadaće i d o b r o o c r t a n o čini se da je s v a k o m u lako nasta
d j e l a t n o s t i , a čovjek ih n e m a , nego je r o đ e n bez viti i dovršiti, te da je vrijeme t a k v i m a d o b a r
z a d a ć e ? Ili pak, k a o što oko, r u k a , noga i u o p ć e 30 otkrivač i suradnik; otuda i nastadoše napreci u
svaki od dijelova b j e l o d a n o i m a svoju zadaću, i 18 u m i j e ć i m a , j e r svatko je k a d a r p r i d o d a t i o n o što 25
čovjek je i m a p o r e d svih t i h ? A što bi ona o n d a n e d o s t a j e . A t r e b a i m a t i na u m u i o n o što je prije
bila? S a m o življenje je, čini se, zajedničko i bilj rečeno 1 , pa ne tražiti t o č n o s t j e d n a k o u svemu,
k a m a , d o k mi t r a ž i m o o n o svojstveno s a m o čov nego u svakoj stvari p r e m a p r e d l o ž e n o m gradivu
j e k u ; stoga m o r a m o o d s t r a n i t i životnu h r a n i d b u 19 i u o n o l i k o j m j e r i koliko je p r i m j e r e n o d a t o m is
i r a s t e n j e . Slijedio bi z a t i m osjetilni život, ali i on 1098 a traživanju. T a k o t e s a r i z e m l j o m j e r (geometar)
se čini z a j e d n i č k i m i k o n j u i volu i svakoj živo različito t r a ž e pravi k u t : prvi tek o n o l i k o koliko 30
tinji. P r e o s t a j e djelatni život r a z u m s k o g dijela. A mu je k o r i s n o za posao, drugi opet i što je i ka
kav je, j e r je p r o u č a v a t e l j istine. T a k v i m nači
nom treba postupati i u ostalim stvarima, kako
1
Izvorno πολιτικών 6 αν&ρωπος, doslovno: čovjek je 20 nuzgredice ne bi p r e t e g n u l e n a d glavnim zadat
ono što je 'zajednično'; a u Politici (1253a 2) Aristotel k o m . I s t o tako, ne t r e b a j e d n a k o t r a ž i t i u z r o k u JQ98 b
dodaje u odredbi ζψον, pa je čovjek tako 'društvena'
ili 'državna' ili 'građanska' ili 'politička' životinja,
(o. p.).
2
Poglavlja X i XI i u IX knjizi X poglavlje. I I I . 1—4
11
10
griješili u cijelosti, nego su prije u pravu u jedno-
svima stvarima; u n e k i m a je posve d o s t a t n o izni 8 me od toga ili u većini stvari. Naša odredba je u 30
jeti činjenicu, k a o kod počela; činjenica je n a i m e skladu s onima koji kažu da je blaženstvo kre-
21 i p r v o t n a i počelo 1 . J e d n a počela s h v a ć a m o induk- 9 post i neka posebna krepost, jer krepost sadržava
22 čijom, d r u g a z a m j e d b o m , treča n e k a k v i m privik-
n u ć e m , a n e k a o p e t drukčije. Nu svaka m o r a m o 5 kreposnu djelatnost. Ali nije mala razlika postavi
istraživati u skladu s njihovom naravi, i m o r a m o li se najviše dobro u posjed ili u uporabu, u sta
23 se p o t r u d i t i o k o njihove točne o d r e d b e , b u d u ć i nje uma ili u djelovanje. Stanje, naime, može
da su od velike važnosti po ono što slijedi. Čini postojati bez ikakva dobra učinka — kao kad 1099 a
se da je s a m p o č e t a k više od polovice neke cje čovjek spava ili je kako drukčije nedjelatan —,
line, i rasvjetljava m n o g e stvari koje istražujemo. dok djelovanje ne može: takav će po nužnosti dje
lovati, i dobro djelovati. Kao što ni na olimpij
VIII. Stoga mi svoje počelo m o r a m o istražiti ne sa- 8 skim priredbama ne stječu vijenac oni najkrasniji
mo na temelju zaključka i naših postavaka, nego 10 i najsnažniji, nego oni što se natječu (jer od tih
i onoga što se ο n j e m u općenito govori. J e r a k o neki pobjeđuju), tako i oni koji djeluju s pravom 5
je postavak istinit, sve su činjenice u skladu s postaju dionicima krasota i dobrota u životu. A
2 njim; ako je lažan, činjenice su u b r z o u nesugla 10 njihov je život i sam po sebi ugodan. Jer ugoda
sju s njim. Dakle, d o b r a su podijeljena na troje 2 , je duševno iskustvo; svakomu je, naime, ugodno
pa su j e d n a nazvana izvanjskim, dok su druga ono čega se kaže da je ljubitelj, pa je tako konj
ona duše i ona tijela; ona koja se tiču duše nazi ugodan ljubitelju konja, prizor ljubitelju prizora, 10
vamo najizvrsnijim i n a j p o t p u n i j i m d o b r i m a , i 15 i na isti način pravedni čini ljubitelju pravedno
duševne čine i djelatnosti postavljamo kao d o b r a sti i općenito kreposna djela ljubitelju kreposti.
duše. Tako bi n a š stav bio p r i k l a d a n b a r e m pre 11 Većini ljudi ugode se sukobljavaju jedne s dru
ma tome mnijenju koje je drevno i s kojim se gima, jer nisu takve po naravi, dok su ljubitelji
3 slažu mislioci. A točno je i što se kaže da su ma ljepote ugodne one stvari koje su ugodne po
svrha svrhoviti čini i djelatnosti; j e r tako ona naravi; takva su i djela što su u skladu s krepo-
p r i p a d a d o b r i m a duše, a ne onim izvanjskim. S 12 šću, pa su ona ugodna i takvima a i sama po sebi.
4 tom se o d r e d b o m slaže i nazor da blažen čovjek 20 Njihovu životu ne treba stoga nikakva ugoda kao 15
i živi blaženo i blaženo čini; j e r već r e k o s m o da nekakav prišivak, nego on posjeduje ugodu u sebi
5 je blaženstvo d o b r o življenje i d o b r o činjenje. 9 samome. Uz to što je rečeno, nije ni dobar nitko
6 Isto tako, čini se, naša o d r e d b a sadržava sve tra tko ne uživa u lijepim djelima, jer nitko ne bi
žene sastojine blaženstva, j e r j e d n i m a je ono kre nazvao pravednim onoga tko ne uživa činiti pra
post, d r u g i m a razboritost, t r e ć i m a nekakva mu vedna djela, niti slobodoumnim onoga tko ne uži
drost, n e k i m a sve one ili j e d n a od njih, s u ž i t k o m 25
va u slobodoumnim činima, te isto tako i u dru- 20
ili ne bez užitka, d o k neki opet k t o m e p r i d o d a j u
13 gim slučajevima. Ako je tomu tako, onda su djela
7 i izvanjsko blagostanje. Neki od tih nazora pri
u skladu s krepošću doista ugodna sama po sebi.
padaju m n o š t v u i s t a r i m a , a neki nekolicini izvr-
snika. Nije vjerojatno da su ijedni od njih po- A uz to su i dobra i lijepa, i to oboje u najvišoj
mjeri, jer izvrsnik lijepo prosuđuje ο njima, pro-
14 suđuje onako kako već rekosmo. Dakle, blažen
1 stvo je i najbolje i najljepše i najugodnije, i ta
Posrijedi je višeznačnost nazivka αρχή: početak,
počelo, načelo. se svojstva ne razdvajaju kao prema delskome 25
2
Prema Platonu (Eutidem, 279 A—B, Filcb 48 Ε natpisu:
Zakoni, 743 E.).
13
12
naravi naravno i bivaju najbolje, a slično i one
»Najljepše je ono najpravednije, a najbolje 6 koje su prema umijeću i bilo kojem uzroku 1 , te
zdravlje; najviše one što su prema najboljem. 2 Prepustiti
Najugodnije steći ono što se žudi.«1 7 slučaju ono najviše i najljepše bilo bi odveć pro- 25
mašeno. Predmet istraživanja posve je jasan i po
Jer sva ona pripadaju najboljim djelatnostima, navedenoj odredbi, jer je već rečeno kako je bla
a njih, ili jednu najbolju od njih, nazivamo bla- 30 ženstvo nekakva djelatnost duše u skladu s kre-
15 ženstvom. Jednako se čini da blaženstvu trebaju pošću. Dočim od preostalih dobara jedna su nu
i izvanjska dobra, kao što rekosmo; nemoguće žno prisutna, dok druga po naravi pomažu i ko-
je, naime, ili nije lako činiti lijepa djela posve 8 riste kao oruđe. A to se slaže s onim što rekosmo
neopskrbljen. Mnogo se toga čini s pomoću pri- 1099 b u početku 5 : postavili smo kao najbolju svrhu zna
16 jateljä, bogatstva i državne moći; a postoje i stva nosti ο državi, koja se najviše trudi oko toga da
ri kojih lišenost pomućuje blaženstvo, kao dobro građani steknu stanovita svojstva, da postanu do- 30
podrijetlo, dobro potomstvo, ljepota; teško da bu 9 bri i sposobni činiti lijepa djela. I stoga je na
de blažen onaj tko je ružna lika, prosta podrije ravno što ne nazivamo blaženim ni vola, ni konja,
tla, samac i bezdjetan; a još teže ako su mu djeca ni koju drugu od životinja, jer ni jedna od njih
ili prijatelji posve loši, ili su pak bili dobri ali 5 10 ne može sudjelovati u takvoj djelatnosti. Zbog 1100 a
17 su umrli. I kao što već rekosmo, čini se da bla istoga razloga ni dijete nije blaženo; naime, zbog
ženstvu treba i takvo blagostanje. Stoga neki izje svoje dobi ono nije sposobno za takve djelatno
dnačuju blaženstvo s dobrom srećom, a drugi s sti; i kad su djeca nazvana takvima, onda je to
krepošću. zbog nade u blaženstvo. Naime, kao što rekosmo,
blaženstvo zahtijeva i potpunu krepost i potpun
IX. Otuda se i pita, da li je ono nešto što se može 10 11 život, jer u životu se događaju mnoge mijene i 5
naučiti, ili steći navikom ili kakvom drugom vje- 10 svakovrsne kobi, pa i onaj iz najvećeg blagostanja
2 žbom, ili pak po božanskoj promisli ili slučajem. može u starosti dopasti golemih nevolja, kao što
Stoga, ako ima ikakva dara od bogova ljudima, se priča ο Prijamu u trojanskim spjevovima. 4 A
razložno je da blaženstvo bude bogodano, osobito onoga što je pretrpio takvu kob i bijedno skon
3 jer je najbolje od svih ljudskih stvari. Nu to bi čao nitko ne naziva blaženim.
možda bilo primjerenije drugoj vrsti istraživanja. 2
Ali ako blaženstvo i nije od boga poslano, nego
se stječe krepošću, nekakvim učenjem i vježba- 15 X. Smije li se onda itko od ljudi nazvati blaženim 11
njem, ipak je bjelodano od najbožanskijih stvari; dok je živ, i mora li se — prema Solonu 5 — vi-
jer ono što je nadarje i svrha kreposti čini se 2 djeti kraj? Ako se pak mora tako postaviti, zar
nečim najboljim, božanskim i blaženim. Pa i po je čovjek blažen tek pošto umre? I nije li to po-
4 tome bit će ono zajedničko mnogima, jer ga svi
oni koji nisu zapriječeni prema kreposti mogu
5 steći nekakvim učenjem i marom. Nu ako je bo- 20 1
To jest: prema tvornom uzroku.
lje tako biti blaženim negoli slučajem, onda je 2
Naime prema umu.
i razložno da bude tako, jer stvari koje su prema 3
4
1094 a 27.
To jest u spjevovima ο Trojanskom ratu, kao u
1
Ilijadi (XXII, 37—38, XXIV 160) i kasnije ο Prijamo-
Natpis na ulazu u hram posvećen Titanki Leto voj smrti u Vergilija (Eneida, II 506—58), što potje
na Delosu. Dotične riječi se nalaze i u Teognida i u če iz izgubljenog djela Razorenje Troje.
Sofokla, ponešto izmijenjene. 5
2 Herodot, I, 32.
Misli se na prvu filozofiju, ili metafiziku.
14
sve besmisleno, osobito nama koji kažemo kako čovječji život i njih treba, dok su djelatnosti u
3 je blaženstvo nekakva djelatnost? Ali, ako i ne skladu s krepošću ono što određuje blaženstvo, 10
nazovemo mrtvaca blaženim (te ako Solon to i a one oprečne njoj — oprečno.
ne želi reći, nego da se tek takav može pouzdano 15
nazvati blaženim budući je tada napokon izvan 10 Tako našu odredbu potkrepljuje to što smo
zala i nevolja) i to je donekle prijeporno; vje pretresali. Naime, ni u kojim ljudskim činima
ruje se, naime, kako i za mrtvaca postoje i zlo nema toliko postojanosti kao u djelatnostima u-
i dobro, upravo kao i za živoga, ali koji ih ne sklađenim s krepošću; drži se kako su one posto
osjeća, poput časti i nečasti te uspjeha i nesreća janije i od znanstvenih spoznaja; a od tih opet
u djece i općenito u potomaka. Ali i to dovodi 20 one najcjenjenije su trajnije, jer blaženici najpot- 15
4 do teškoće. Ako je čovjek i živio blaženo sve do punije i najpostojanije žive u njima. To je, čini
starosti te tako i završio život, mnogih mijena 11 se, i razlog što ih ne zaboravljamo. Dakle, blažen
sudbine mogu dopasti njegovi potomci, od kojih će čovjek imati to traženo svojstvo,1 i bit će takav
neki budu dobri i postignu život kakav zaslužuju, 25 cijeloga života; naime, uvijek će — ili radije od
a drugi suprotno; ti, naravno, mogu biti svako svega — djelovati i umovati u skladu s krepošću,
vrsno udaljeni od svojih predaka. Bilo bi besmi- i podnosit će mijene kobi na najljepši način i u 20
5 sleno da s njima trpi mijene i mrtvac, te da biva svemu skladno, »budući istinski dobar te izvrstan
jednom blažen, drugi put bijedan; a bilo bi isto bez ikakva ukora.« 2
tako besmisleno ako barem za neko vrijeme sud
bina potomaka ne bi imala nikakva učinka na 30 12 Ali mnoge se stvari događaju slučajem, a razli
pretke. 1 kuju se veličinom i maloćom; male stvari dobre
kobi, kao i njezine opreke, očito je da nemaju
6 Ali moramo se vratiti na prijašnju teškoću; 2 prevage nad životom, nu krupni i mnogi događaji
7 možda će se prema njoj razriješiti ovo što sada što su na dobro učinit će život blaženijim (jer oni 25
pretresamo. Ako treba vidjeti kraj i tek tada na po naravi teže ukrasiti život, a njihova upotreba
zvati nekoga blaženim, ne zbog toga j e r jest bla može biti i lijepa i dostojna), dočim ako su na zlo,
žen, nego zato što prije bijaše — svakako će biti takvi će događaji pritijesniti i upropastiti blaže-
besmisleno ako kad jest blažen, ta mu se činje- 35 nost, budući da donose boli i priječe mnoge dje
nica ne može pripisati, jer žive ne želimo nazivati latnosti. Pa ipak i u takvim događajima zasvijetli 30
blaženim zbog mijena kobi, i jer pretpostavismo ] ]00 b ljepota, kad čovjek strpljivo podnosi mnoge i
da je blaženstvo nešto postojano i nikako nije po- goleme nevolje, ne zbog bešćutnosti, nego jer je
8 dložno mijeni, dok se kolo sreće često okreće i 13 plemenita značaja i veledušan. Ako su djelatnosti,
istim ljudima. Očito je, ako bismo slijedili čovje- 5 kao što rekosmo, ono što upravlja životom, onda
kovu kob, da bismo često istoga nazivali blaženim nitko od blaženika ne postaje bijednim, jer taj
i opet bijednim, prikazujući tako blaženika »kao nikad neće činiti mrska i prosta djela. Mi, naime,
9
3
kameleona, gradnju na pržini.« Ili nije uopće smatramo, kako onaj što je istinski dobar i raz- 35
ispravno pratiti mijene kobi? Jer uspjeh ili pro borit podnosi pristalo sve životne kobi i čini 1101 a
mašaj nije u tima, nego — kao što rekosmo — uvijek ono što je najljepše u danim okolnostima,
kao što dobar vojskovođa na vojno najbolji način
1
Riječ je ο popularnim vjerovanjima, a ne ο Ari
stotelovu stavu. 1
To jest: trajnost blaženstva.
2
Simonid (fr. 3). Isto mjesto navodi i Platon (Pro
2
1100 a 10.
3
Navod iz djela nepoznata pjesnika. tagora, 339 B).
16 2 NIKOMAHOVA ETIKA 17
ravna vojskom kojoj zapovijeda i kao što posto bilo od njegove opreke, ono je nešto slabašno i
lar od dane kože izrađuje najbolju obuću, te neznatno, ili po sebi ili njima samima; ili opet,
14 istim načinom i svi ostali obrtnici. Ako je tomu 5 ako nije, onda je toliko i takvo da niti može
tako, blažen čovjek nikad ne postaje bijedan, iako 6 učiniti blaženima one koji to nisu, niti može 5
ne biva ni posve blažen dopadne li prijamovske oduzeti blaženost onima koji jesu. Čini se, dakle,
kobi. Isto tako ne biva ni šaren ni promjenljiv, da na pokojnike donekle djeluju dobre ili zle ko
niti ga lako izbacuju iz blaženosti uobičajene ne bi prijatelja, ali ne ni tako ni toliko da blažene
volje, nego samo one goleme i mnoge, od kojih 10 učine neblaženima, niti pak štogod drugo.
neće za malo vremena ponovo steći blaženstvo; pa
ako ga uopće i stekne, onda tek nakon duga i XII. Pošto odgovorismo na ta pitanja, razmotrimo 12
potpuna vremena, pošto je u njemu polučio krup sada blaženstvo, da li je ono štogod što se hvali
ne i lijepe stvari. ili nešto što se časti, jer bjelodano je kako ono
2 ne pripada mogućnostima. 1 Naime, sve što se hva
15 Dakle, što priječi kazati kako je blaženik onaj li pohvaljuje se zbog nekakvog svojstva i neka
tko djeluje prema potpunoj kreposti i prikladno 15 kva odnosa prema nečemu. Mi hvalimo pravična
je opskrbljen izvanjskim dobrima, ne na bilo ko i hrabra čovjeka, te uopće dobra čovjeka i kre
je vrijeme, nego cijeloga života? Ili pak treba do post, zbog njihovih djelatnosti i djela, pa snažnog 15
dati, koji ima tako živjeti i u skladu s time umri i hitronogog i svakog drugog jer posjeduje neko
jeti? Jer budućnost je nama nevidna, dok blažen- 3 naravno svojstvo i odnosi se prema onome što je
16 stvo postavljamo kao svrhu i nešto u svemu ko dobro i valjano. A to bjelodano pokazuju i hvale
načno i potpuno. Ako je tako, blaženima ćemo upućene bogovima. Čini se smiješnim da se bo
nazvati one od živućih koji posjeduju i koji će 20 govi mjere našom mjerom, ali — kao što reko
posjedovati rečena svojstva, ali tek — blaženim smo — to je zbog toga što hvala sadržava odno-
ljudima. Ο tima stvarima nek je dosta toliko. 4 šaj prema nečemu. Ako pohvala pripada sporne- 20
nutima, bjelodano je da najboljima nije primje
XI. Pomisao da kobi potomaka i svih prijatelja rena pohvala, nego nešto veće i bolje, kao što se
uopće ne djeluju na čovjekovo blaženstvo čini se i pokazuje, jer bogove i one od ljudi koji su naj-
2 odveć nemilom i u opreci s prihvaćenim naukom; bogolikiji nazivamo sretnim i blaženim. Isto tako
nu budući su događaji koji se zbivaju mnogi i i s dobrima; nitko, naime, blaženstvo ne pohva- 25
obiluju svakovrsnim razlikama, te su nam neki ljuje kao pravdu, nego to stanje naziva blaženim,
bliži a neki dalji, — razlagati ο svakome pojedi- 25 kao nešto božanstvenije i bolje.
načno čini se preopširnim te i beskrajnim po
slom; pa će možda dostajati i općenit ocrt. Ako, 5 čini se da i Eudokso 2 bijaše u pravu zagovara
3 dakle, kao što neke čovjekove vlastite nevolje jući prvenstvo užitka; mnio je, naime, da to što
imaju težinu i prevagu nad životom, dok se dru- 30 se on — iako je dobro — ne hvali, pokazuje kako
ge čine neznatnima, tako i sve one u prijatelja, je bolji od onih stvari što su hvaljene; a takvi su
4 (dočim postoji razlika da li se patnje događaju i Bog i Dobro, jer se prema njima odnose sve 30
živima ili mrtvima, mnogo više nego da li su se 6 ostale stvari. Hvala se tiče kreposti, a prema njoj
5 u tragedijama bezakonja i strahote već dogodili
ili se tek počinjaju), mora se uzeti u obzir i ta
razlika, ili pak možda prije to što se dvoji: da li 35 1
Jer nije nešto što služi nekoj drugoj svrsi; nije
pokojnici uopće sudjeluju u kakvu dobru ili nje samo mogućnost dobra, nego je zbiljsko dobro.
govim oprekama. Čini se, naime, prema rečeno- 1101 b 2
Eudokso iz Knida, Platonov učenik, glasovit ma
me, ako do njih i dopire štogod, bilo od dobra tematik i zvjezdoznanac.
18 2* 19
se čine lijepa djela; dok se hvalospjevi tiču po- 9 Neke su stvari ο tome dostatno iznesene drug
7 stignuća, kako tjelesnih tako i duševnih. 1 Ali po dje u raspravama, 1 i njima se treba poslužiti,
drobnija raspra ο tome svakako je primjerenija 35 10 naime da je duša dijelom razumna a dijelom
onima koji se posebni je pozabaviše hvalospjevi nerazumna. Da li su ti dijelovi odijeljeni kao dije
ma. Nama je jasno, na temelju onoga što je već lovi tijela ili bilo što djeljivo, ili su samo odred
rečeno, da je blaženstvo jedna od stvari koje su 1102 a bom razlučivi na dvoje dok su po naravi neraz- 30
8 časne i savršene. A čini se da je tako i zbog toga dvojivi (poput izdubljenja i ispupčenja na obod-
što je ono počelo; jer radi njega svi činimo sve 11 nici kruga) ne tiče se sadašnjeg pitanja. Od nera
ostalo, te držimo da je počelo i uzrok dobara zumne duše jedan je dio zajednički, to jest ra-
nešto časno i božansko. slinski, mislim uzrok hranidbe i rasta. Ta se moć
duše mora pretpostaviti kod svih stvorova što se
XIII. Budući je blaženstvo djelatnost duše prema sa- 13 hrane i kod zametaka, a isto i u odraslih bića. 1102 b
vršenoj kreposti, valja razvidjeti što je krepost; 12 Razložnije je tako negoli im pridati kakvu drugu
tako ćemo možda bolje uvidjeti i što je blažen- moć. Tako je ta krepost čini se zajednička i ne
2 stvo. Vjeruje se kako je istinski državnik onaj pripada samo čovjeku; i čini se da je taj dio, ili
tko se najviše potrudio upravo oko toga; jer želi moć, najdjelotvorniji u snu, dok se dobro i zlo 5
svoje sugrađane učiniti dobrim i poslušnim pre- u snu najmanje razaznaju (pa se otuda i kaže
3 ma zakonima. Primjer toga imamo u zakonodav- 10 kako se polovicom svojega života blaženici ništa
4 cima Krećana i Lakedemonaca 2 i sličnih koliko ih 13 ne razlikuju od bijednika). A to se događa posve
je bilo. Ako ovo razlaganje pripada znanosti ο naravno, jer san je nedjelatnost onoga svojstva
državi, jasno je da će istraživanje biti u skladu duše koje se naziva dobro ili loše, osim ako mož
5 s našom nakanom sa samog početka. A_bjelodano da u manjoj mjeri ne prodiru u dušu stanoviti
je kako je ljudska krepost ona koju treba razmo poticaji, 2 pa u tome smislu bivaju boljima snovi 10
triti, jer dobro koje smo tražili bilo je ljudsko 14 čestitih ljudi negoli slučajnika. Nego dosta ο to
6 dobro i blaženstvo ljudsko blaženstvo. Pod ljud- 15 me, i ostavimo hranidbeno svojstvo, jer ono po
skom krepošću ne podrazumijevamo onu tijela, svojoj naravi ne sudjeluje u ljudskoj kreposti.
nego onu duše, a i blaženstvo nazivamo djelatno-
7 šću duše. Ako je tomu tako, očito je kako držav 15 čini se da postoji i jedno drugo nerazumno na-
nik treba znati štogod ο duši kao što onaj tko ravsko svojstvo duše, koje ipak sudjeluje u razu
liječi oči mora znati i ο cijelome tijelu, i to još mu. Mi i u uzdržanih i u neuzdržanih ljudi hva
više zbog toga što je znanost ο državi i čašćenija 20 limo razumno načelo, 3 dio njihove duše koji ga 15
i bolja od liječničkog umijeća, a i među liječnici- posjeduje, jer ih potiče ispravno i na najbolja
8 ma oni najobrazovaniji uveliko se trude oko zna djela. Ali u njima se pokazuje i drugo naravsko
nja ο tijelu. Stoga državnik mora proučavati du svojstvo uz ono razumno, koje se bori i opire
šu, proučavati je radi dotičnog predmeta i onoli protiv razuma. I upravo kao što uzeti dijelovi
ko koliko dostaje za pitanja što se istražuju. Jer tijela — kad ih kanimo pokrenuti udesno — kre-
istraživati još pomnije bilo bi više negoli zahtije- 25
va naš zadatak. 1
Nije jasno tiče li se ovo Aristotelovih vlastitih
popularnih predavanja ili pak stavova drugih filo
1
široko uzeto, hvala (eπαινος; tiče se ocjene ka zofa.
kvoće, i poticaj je da se ona održi i poboljša; dok 2
Naime, preostaci dojmova od prijašnjih doživ
se hvalospjevom (eγκώμιον) nagrađuje ono što je već ljaja.
ostvareno. 3
Izvorno ιόν λoγον, što je ovdje u posebnijem zna
2
Aristotel, Politika (II, 6, 7). čenju: 'razumno načelo' ili 'načelo razuma' (o. p.).
20 21
ću se usuprot nalijevo, isto je tako i s dušom; 20
porivi neuzdržanika nagone ove u suprotnom
16 smjeru. Ali dok u tijelima vidimo ono što odvlači
usuprot, u duše toga ne vidimo. Pa ipak moramo
vjerovati da i u duši postoji nešto uza sam ra
zum, što mu se suprotstavlja i opire. Kakvo je
17 to drugo, nimalo nas se ne tiče. I kao što već 25
rekosmo, čini se da i to sudjeluje u razumu; da
kako, u uzdržana čovjeka ono je poslušno razu II.
mu, a vjerojatno je još poslušnije u razborita i
hrabra čovjeka; tu je, naime, sve u skladu s ra
zumom. K r e p o s t je, dakle, d v o s t r u k a : u m n a i ćudored
n a . U m n a k r e p o s t i m a u g l a v n o m i začetak i po- 15
18 Stoga se čini da je i to nerazumno dvostruko. r a s t po pouci, pa j o j stoga t r e b a iskustva i vre
Raslinski dio čini se da nema ništa zajedničko s m e n a ; dočim ć u d o r e d n a k r e p o s t nastaje po navi-
razumom, dok onaj požudni i uopće nagonski čaju, od čega joj potječe i s a m o ime, n a s t a l o
ipak nekako sudjeluje u njemu, tako što mu je 30 2 m a l o m izmjenom riječi običaj. 1 P r e m a t o m e je
podređen i poslušan, kao što kažemo 'imati ra b j e l o d a n o k a k o ni j e d n a od ć u d o r e d n i h k r e p o s t i
zuma' kad je riječ ο nečijem ocu ili prijateljima, ne nastaje u n a m a po naravi, j e r se ni j e d n a od
ali ne onako kao u matematici. 1 Da to nerazumno stvari koje su po naravi ne može preinačiti nava
19 nekako sluša razum, otkriva i opomena i svaki 1103 a d o m . Tako, na primjer, k a m e n , koji se po n a r a v i 20
prijekor i pobuda. Ako se pak mora reći da i to giba nadolje, ne m o ž e se n a v i k n u t i da se giba
ima razum, onda će biti dvostruko i ono što ima nagore, pa m a k a r ga t k o g o d na to privikavao
razum: jedan dio u pravom smislu i po sebi, a bacajući ga n a g o r e i deset tisuća p u t a ; niti se
drugi onako kao što je netko poslušan svojem oganj može naviknuti da gori nadolje, niti se bilo
ocu. koja od stvari što po n a r a v i imaju j e d a n n a č i n
3 m o g u priučiti na n e k i drugi. Dakle, k r e p o s t i ne
A i krepost se dijeli prema toj razlici; te jedne 5 n a s t a j u u n a m a ni po naravi ni protiv naravi,
kreposti nazivamo umnima a druge ćudoredni nego s m o mi po naravi načinjeni t a k o da ih pri
ma; mudrost, rasudnost i razboritost umne su m a m o , dok se one usavršavaju n a v a d o m . 25
kreposti, a plemenitost i umjerenost ćudoredne.
Kad, naime, govorimo ο nečijem značaju, ne ka 4 Od svih stvari koje i m a m o po naravi prvo stje
žemo kako je mudar ili rasudan, nego da je bla- č e m o njihove m o g u ć n o s t i , a poslije p o k a z u j e m o
goćudan ili umjeren. Ona hvalevrijedna od tih sta djelatnosti (kao što je b j e l o d a n o po sjetilima, j e r
nja nazivamo krepostima. 10 sjetila ne stječemo t i m e š t o često g l e d a m o ili če
sto slušamo, nego s m o ih d a p a č e imali prije nego
s m o ih upotrijebili, a n i s m o ih zadobili upora
b o m ) . Dočim k r e p o s t i stječemo prvo ih odjelov- 30
Ijujući, u p r a v o k a o i u ostalim umijećima. J e r
što god t r e b a učeći činiti to čineći u č i m o , kao što
1
Posrijedi je neprevediv izričaj s riječju λoγος, koja
inače ima mnoga značenja, dok je ovdje još sklop Έχειν 1
λόγον, koji znači: i imati razuma, i imati razbora, i Grčke riječi fj&og (značaj, ćudoredno svojstvo,
imati razloga, i uzeti u obzir, i biti odgovoran, i po ćud) i P&og (običaj, navada, navičaj) srodne su podri
ložiti račun, i objasniti, i obrazložiti. jetlom.
22 23
3 čelo i k a k o se o d n o s i p r e m a o s t a l i m k r e p o s t i m a .
g r a d e ć i p o s t a j e m o graditelji i citarajući c i t a r a č i ; Nu prije nek se p r i s t a n e na to da se cijeli pou
isto t a k o , čineći p r a v e d n a djela p o s t a j e m o pra- 1103 b čak ο činidbi m o r a izložiti u o c r t u a ne u t o č n i m 1104 a
vedni, čineći u m j e r e n a u m j e r e n i i čineći h r a b r a 1
p o j e d i n o s t i m a , k a o što r e k o s m o i u p o č e t k u , da
5 djela h r a b r i . Ο t o m e svjedoči o n o š t o se d o g a đ a takva izvješća t r e b a zahtijevati u s k l a d u s gradi
u d r ž a v a m a . Zakonodavci navikavajući ih čine vom. U s t v a r i m a koje se tiču ć u d o r e d n i h č i n a i
g r a đ a n e d o b r i m a , i to je želja s v a k o m u zakono p r o b i t a č n o s t i n e m a ničega čvrstoga k a o ni u pita-
davcu, te o n i koji toga ne p o l u č e p r o m a š e , i u 5 4 n j i m a zdravlja. B u d u ć i je t a k v o o p ć e n i t o izvješće, 5
t o m e s e razlikuje d o b a r u s t a v o d lošega. j o š je m a n j e t o č n o s t i u o n o m e ο p o j e d i n a č n i m
slučajevima; k a k o oni n e p o t p a d a j u n i p o d k a k v o
6 I dalje, po i s t i m u z r o c i m a i po i s t i m sredstvi znanje n i s t r u k o v n u p r e d a j u , m o r a j u uvijek s a m i
ma svaka k r e p o s t i n a s t a j e i p r o p a d a , a slično i djelatelji uvidjeti š t o j e p r i m j e r e n o prigodi, k a o
svako u m i j e ć e ; n a i m e , iz c i t a r a n j a p o s t a j u i d o b r i 5 u liječničkom i k o r m i l a r s k o m u m i j e ć u . Ali i a k o 10
i loši c i t a r a č i . A p r i m j e r e n o t o m e i graditelji i svi 10 j e n a š e s a d a š n j e izlaganje takvo, m o r a m o poku
ostali; p o d o b r o j gradnji p o s t a t ć e d o b r i gradite- šati pomoći u t o m e .
7 lji, a po lošoj loši. Ako ne bi bilo tako, n i t k o ne
bi t r e b a o učitelja, nego bi se svi r a đ a l i ili d o b r i 6 Prvo, dakle, t r e b a r a z m o t r i t i ovo: k a k o je na
ili loši. T a k o je i s k r e p o s t i m a ; po svojim č i n i m a rav tih stvari da ih u n i š t a v a m a n j a k i višak, k a o
u o d n o š a j i m a s d r u g i m l j u d i m a p o s t a j e m o pra- 15 što vidimo u slučaju snage i zdravlja (jer se k o d
v e d n i ili n e p r a v e d n i , a po svojim č i n i m a u pogi nevidljivih p r e d m e t a t r e b a poslužiti svjedočan
belji — n a v i k n u t i s t r a h o v a t i ili u z d a t i se, b i v a m o s t v o m onih vidljivih); n a i m e , i p r e t j e r a n a i m a n j - 15
h r a b r i ili strašljivi. I s t o je t a k o i sa željama i kava vježba u n i š t a v a snagu, j e d n a k o k a o što i
s r d ž b a m a : j e d n i ljudi p o s t a j u u m j e r e n i i blago- suvišno i m a n j k a v o jelo i pilo u n i š t a v a zdravlje,
ć u d n i , drugi n e o b u z d a n i i rasrdljivi, ponašajući
dok ga p r i m j e r e n a količina i s t v a r a i povećava i
se na j e d a n ili na drugi n a č i n u tim o k o l n o s t i m a . 20
7 održava. A t a k o je i s u m j e r e n o š ć u , h r a b r o š ć u i
J e d n o m riječju: iz j e d n a k i h d j e l a t n o s t i n a s t a j u i
ostalim k r e p o s t i m a . Onaj t k o od svega bježi i boji 20
8 j e d n a k a s t a n j a . Stoga djelatnosti m o r a j u i m a t i
se i n i č e m u se ne o p i r e p o s t a j e plašljivac; o n a j
s t a n o v i t u k a k v o ć u ; j e r njihovim r a z l i k a m a odgo
v a r a j u s u s l j e d n a stanja. N a i m e , nije mala razlika p a k tko se ničega ne boji i srlja u sve p o s t a j e
da li je t k o g o d od m l a d o s t i n a v i k n u o na ovakve d r z a k ; isto t a k o onaj t k o se u p u š t a u svaku na
ili o n a k v e običaje, nego je o n a velika, pa i cjelo sladu i ne susteže se ni od kakve p o s t a j e neobuz
k u p n a razlika. 25 d a n , d o k onaj t k o izbjegava sve užitke, p o p u t pri
p r o s t i h osoba, p o s t a j e neosjetljiv. Dakle, u m j e r e - 25
II. B u d u ć i s a d a š n j e istraživanje nije r a d i znanstve- 2 nost i h r a b r o s t u n i š t a v a j u i višak i m a n j a k , dok
ne spoznaje, k a o u d r u g i m g r a n a m a (jer ne prou ih s r e d n o s t održava.
č a v a m o k a k o b i s m o spoznali što j e k r e p o s t , nego
d a p o s t a n e m o dobri, inače n a m ona n e b i n i š t a 8 Ali ne bivaju od njih i zbog njih s a m o njihovi
koristila), n u ž n o je razvidjeti o n o što se tiče dje n a s t a n c i , p o r a s t i i p r e s t a n c i , nego će se i njihove
latnosti, n a i m e : k a k o ih t r e b a izvršiti, j e r — k a o djelatnosti odvijati u n j i m a ; t a k o je u svih vi
što r e k o s m o — o n e o d r e đ u j u susljedna stanja. 39 dljivijih p r i m j e r a , k a o u slučaju snage; o n a na- 30
2 Z a t i m , da t r e b a djelovati p r e m a p r a v o m načelu staje o b i l n o m h r a n o m i m n o g i m n a p o r i m a , što
z a j e d n i č k a je značajka i m o r a se p r e t p o s t a v i t i — 9 će opet najbolje u z m o ć i s n a ž a n čovjek. T a k o je
ο č e m u će se poslije govoriti: 1 i što je p r a v o na-
1094 b 11—27.
VI. 13.
25
24
lučuju. Stoga neki 1 i određuju kreposti kao sta
i s krepostima; postajemo umjereni ustežući se
nja neke bešćutnosti i smirenosti, iako ne postu- 25
od užitaka, a postavši takvima najbolje se uzma-
žemo ustezati od njih. Isto je i s hrabrošću: na- 35 paju i dobro, jer govore posve općenito, a ne
vilcavajući se prezirati strahote i oduprijeti im 1104 b 'kako treba' i 'kako ne treba' i 'kad treba ili ne
se, postajemo hrabri, a postavši takvi najbolje treba' i ostalo što se pridaje. Stoga se pretpostav
ćemo uzmoći oduprijeti se strahotama. lja da je krepost ona djelatnost koja teži najbo
ljemu što se tiče užitaka i bolova, dok je porok
suprotno tome.
Užitak ili bol koji prati djela treba uzeti kao
pokazatelj njihovih stanja. Onaj tko se usteže od 5
tjelesnih naslada i uživa u samome tome taj je I slijedeće nam može pokazati kako se dotične
umjeren; onaj kojemu je takvo što tegotno taj stvari bave istim. Budući da postoji troje koje 30
je neobuzdan; onaj opet tko izdržava strahote i se bira i troje koje se izbjegava — lijepo, kori
uživa, ili mu barem nije mučno, taj je hrabar; sno i ugodno, te njihove opreke: ružno, škodljivo
kojega to boli taj je strašljivac. Jer ćudoredna i bolno —, u odnosu prema tima dobar čovjek
krepost se bavi užicima i bolima. Naime, zbog 10 postupa ispravno, dok zao postupa pogrješno, a
užitka činimo ružne stvari, a zbog bola se uzdr osobito što se tiče užitka; on je, naime, zajedni
žavamo od lijepih. Stoga, kako Platon kaže,1 tre čki životinjama i prati sve predmete izbora; a i 35
bali bismo se već od djetinjstva odgajati tako da lijepo i korisno čine se ugodnim. To se usadilo u 1105 a
osjećamo radost i bol kako treba, jer to je pravi svima nama već od prvog djetinjstva; stoga je
odgoj. teško izbrisati to čuvstvo toliko ukorijenjeno u
životu. Zbog toga su nama, jednima manje drugi
I zatim, ako se kreposti bave djelatnostima i ma više, i mjerilo djelatnosti upravo užitak i bol.
čuvstvima, a svako čuvstvo i svaku djelatnost pra S toga razloga ο njima mora biti cijela rasprava, 5
te užitak i bol, onda će se zbog toga i krepost 15 jer nije od malena učinka na naše postupke da li
baviti užicima i bolovima. A to pokazuju i kazne ispravno ili pogrješno ćutimo ugodu ili bol.
koje se izvršavaju tima sredstvima; one su, nai
me, nekakav lijek, a lijekovi po svojoj naravi dje Uz to, teže je boriti se protiv užitaka negoli pro
luju s pomoću opreka. 2 I opet, kao što maloprije tiv strasti, kao što kaže Heraklit, 2 ali onim što
rekosmo, 3 svako stanje duše ima narav koja je je teže uvijek se bave i umijeće i krepost, jer i
suodnosna i zabavljena onim stvarima po kojima ono što je dobro bolje je ako je teže. Stoga je sav 10
naravno postaje boljom ili gorom; ali ljudi po posao i kreposti i državničkog umijeća baviti se
staju loši zbog užitaka i bolova, naime: težeći za 20 užicima i bolima, jer onaj tko se tima dobro služi
njima i izbjegavajući ih, bilo one koje ne treba bit će dobar, a tko loše loš.
ili kad ne treba ili kako ne treba, bilo kojim
drugim načinom kojim se te stvari načelno raz-
1
Vjerojatno se misli na Speusipa i njegove sljed
benike, iako se sloboda od strasti i čuvstava (bešćut
1
Zakoni 653 A, Država 401 E —402 A. nost, άπάOεια) kao ideal javlja tek u stoika.
2 2
Naime: contraria contrarias curantur, što je su Posrijedi je odlomak 85, koji glasi »Protiv thu-
protno geslu similia similibus curantur, koje vrijedi mos-a boriti se teško je; ono što poželi, to i po ci
za homeopatiju. Ovdje se misli na to kako se ognjica jenu duše kupuje«, gdje ključna riječ (Oνμός) znači
liječi hlađenjem, a prehlada toplinom (o. p.). duh, život, srce, a ovdje vjerojatno uzbuđenost ili
! strast.
a27—b3
27
26
N e k , dakle, b u d e k a k o j e r e č e n o , d a s e k r e p o s t činja t a k o k a k o bi ih činili p r a v e d n i i u m j e r e n i
bavi u ž i c i m a i b o l i m a , te da od p o s t u p a k a od 5 ljudi. P r a v o se stoga kaže k a k o p r a v e d a n čovjek
k o j i h n a s t a j e od t i h i r a s t e (a i p r o p a d a , a k o n i s u 15 postaje čineći p r a v e d n a djela, a u m j e r e n čineći 10
takvi) i da p o s t u p c i od kojih je n a s t a l a t v o r e i u m j e r e n a ; a k o takva s ä m n e počinja, n e m a n i
s a m u njezinu d j e l a t n o s t . n a j m a n j e vjerojatnoće d a i k a d p o s t a n e d o b a r .
1
Ili gramatička (pravila).
1
2
Ili gramatičari. Izvorno σπονδαίοι: izvrsni ili valjani (o. p.).
28 29
a dva m a l o , o n d a je b r o j šest s r e d i n a uzeto u sa
n u t i , a k a d se tiče k r e p o s t i i p o r o k a , ne kaže se 5
m o j stvari, j e r j e d n a k o p r e m a š u j e i biva p r e m a -
p o k r e n u t i , nego s m o u n e k a k v u s t a n j u .
7 šen. To je s r e d i n a p r e m a b r o j n o m ( a r i t m e t i č k o m ) 35
5 Zbog toga o n e i n i s u s p o s o b n o s t i . N a i m e , n a s r a z m j e r u ali u o d n o s u p r e m a n a m a n e ć e se u z e t i
n e nazivaju n i d o b r i m a n i l o š i m a n a p r o s t o zbog t a k o . Ako j e deset m i n a težine n e k o m u m n o g o
toga š t o m o ž e m o čuvstvovati, niti p a k n a s hvale pojesti, a dvije m i n e m a l o , o n d a uvježbavatelj na 1106 b
ili k u d e ; mi s m o s p o s o b n i po naravi, ali ni d o b r i rvalištu neće n a r u č i t i šest m i n a , j e r je i to m o ž d a
ni loši ne b i v a m o po naravi, ο č e m u s m o već p r i j e 10 n e k o m u previše ili p r e m a l o : p r e m a l o za Milona, 1
govorili. 1 8 za p o č e t n i k a u v j e ž b a m a previše. I s t o je t a k o i s 5
t r č a n j e m i rvanjem. S t o g a svaki znalac izbjegava
6 Dakle, a k o k r e p o s t i n i s u ni čuvstva ni sposob i suvišak i m a n j a k , nego traži i b i r a sredinu, ali
nosti, p r e o s t a j e da su stanja. I t a k o je r e č e n o n e s r e d i n u s a m e stvari, n e g o o n u u o d n o s u p r e m a
što j e k r e p o s t p o s v o j e m r o d u . nama.
30 31
13 t r a u s p j e h o m , što je oboje značajka k r e p o s t i . Sto t i č n i m a n e m a ni srednosti ni suviška ni manjka,
ga je i k r e p o s t n e k a k v a s r e d n o s t , b u d u ć i da teži već k a k o god se p o č i n e , p o g r j e š n e su. Općenito,
14 o n o m u š t o je po sredini. N a i m e , griješiti se m o ž e n a i m e , niti p o s t o j i s r e d n o s t suviška i manjka, niti
s v a k o v r s n o (jer zlo je n e o g r a n i č e n o , k a k o pitago- p a k suvišak ili m a n j a k s r e d n o s t i .
rejci p r e t p o s t a v l j a h u , dok je d o b r o ograničeno) a 30
u s p j e t i s a m o j e d n o v r s n o (zbog čega i jest j e d n o Ali nije d o s t a t n o s a m o to općenito iznijeti, nego
lako a d r u g o t e š k o — lako je p r o m a š i t i cilj, t e š k o t r e b a i prilagoditi p o j e d i n a č n i m slučajevima. Pri
je pogoditi ga); dakle, i zbog toga suvišak i r a s p r a v a m a ο p o s t u p c i m a , o p ć e n i t e izjave j e s u za-
m a n j a k z n a č a j k a su p o r o k a , a s r e d n o s t k r e p o s t i . jedničkije, ali su o n e p o j e d i n e istinitije. A budući
se p o s t u p c i tiču p o j e d i n i h slučajeva, m o r a se 3
»Ljudi su d o b r i j e d n i m n a č i n o m , zli svakovr- 35 n j i m a uskladiti. U z m i m o ih, dakle, s n a š e g popi
15 sno«. 1 Dakle, k r e p o s t je stanje s i z b o r o m , zapra- 0 sa. 1 Na p o d r u č j u s t r a h a i d r s k o s t i s r e d n o s t je
vo s r e d n o s t u o d n o s u p r e m a n a m a , a o d r e đ e n a 1107 ι h r a b r o s t ; od o n i h koji p r e t j e r u j u , onaj t k o je ta
n a č e l o m , n a i m e o n i m kojim bi je o d r e d i o razbo kav u n e u s t r a š i v o s t i n e m a i m e n a (mnoga su sta
r i t čovjek. Ona je s r e d n o s t i z m e đ u obaju p o r o k a , nja bezimena); onaj p a k t k o p r e t j e r u j e u drsko
16 onoga p r e m a suvišku i onoga p r e m a m a n j k u ; a i sti, taj je drzovit; onaj o p e t t k o p r e t j e r u j e u stra
zbog toga što p o r o c i ili ne dostižu ili p r e m a š u j u h u , d o k m u n e d o s t a j e d r s k o s t i , taj j e strašljiv.
p o t r e b n u m j e r u u čuvstvima i d j e l a t n o s t i m a , d o k 5 Š t o se tiče u ž i t a k a i bolova — ne svih, i m a n j e što
17 k r e p o s t i nalazi i izabire s r e d i n u . O t u d a , p r e m a se tiče bolova — s r e d n o s t je u m j e r e n o s t , suvišak
bivstvu te o d r e d b i koja govori što je o n a u biti, r a z u z d a n o s t . Ne n a l a z e se č e s t o oni što su m a n j
k r e p o s t je s r e d n o s t , ali p r e m a najboljem i pra kavi glede užitaka. Stoga takvi i ne dobiše ni
vednom, ona je krajnost. kakva imena, ali nek budu bešćutni. S t o se tiče
davanja i u z i m a n j a novca, srednost je darežlji
18 Nu svaka d j e l a t n o s t i svako čuvstvo ne d o p u š t a vost, a suvišak i m a n j a k — rasipnost i škrtost.
tu s r e d n o s t ; n e k e od tih stvari već po i m e n u U tima ljudi na oprečan način pretjeruju i manj
sadržavaju nevaljalost, kao zluradost, b e s t i d n o s t , \§ kaju; rasipnik pretjeruje u trošenju dok manjka
zavist, a m e đ u d j e l a t n o s t i m a : p r e l j u b , t a d b i n a , u u z i m a n j u , a škrtac pretjeruje u uzimanju i
u m o r s t v o . Sve su te i takve stvari već po i m e n u m a n j k a u t r o š e n j u . S a d a g o v o r i m o samo u ocrtu
u sebi nevaljale, a ne njihovi suvišci ili m a n j c i .
i poglavito, k a k o n a m i dostaje, dok će se poslije
Stoga se u o d n o s u p r e m a njima ne može n i k a d a
ο o v o m e p o t a n j e raspravljati. Što se tiče novaca
2
3 NIKOMAHOVA ETIKA 33
32
je malodušnost. I kao što rekosmo da se izdašnost tjeruje je hvastavost, i hvastavac je onaj tko je 25
odnosi prema darežljivosti, jer je ova u malim posjeduje; ona u kojoj se umanjuje ta je pod-
izdacima, tako postoji i slično stanje prema veli 13 rugljivost, a onaj tko je posjeduje — podruglji-
kodušnosti, koja se tiče velike časti, dok se ono vac. Sto se tiče ugodnosti, one u zabavi, srednji
tiče male. Naime, za čašću se može težiti i više je onaj tko je dosjetijiv, a samo je raspoloženje
nego što treba i manje; onaj tko u tim težnja dosjetljivost; suvišak je lakrdijaštvo i onaj tko ga
ma pretjeruje taj je častohlepan, a tko manjka posjeduje lakrdijaš; onaj komu toga manjka taj
nečastohlepan, dok je srednji bezimen. A bezime je nekakav prostak, a samo stanje je prostoća.
na su i raspoloženja, osim što se ono častohlep- Sto se tiče preostale ugodnosti, one u životu uop
nikovo naziva častohleplje. Otuda oni u krajno će, onaj tko je ugodan onako kako treba taj je
stima zahtijevaju srednje područje, pa i sami prijateljski i srednost je prijateljstvo; onaj tko
onog srednjeg nazivamo katkad častohlepnim a u tome pretjeruje, a bez ikakve svrhe, taj je pu-
katkad nečastohlepnim, i jednom hvalimo často zav; koji pak radi svoje koristi, taj je laskavac;
hlepnoga a drugi put nečastohlepnoga. S kojega onaj kojemu toga manjka i u svim je stvarima
razloga tako činimo govorit će se u onome što sli neugodan taj je svadljiv i zlovoljan.
jedi; 1 sada govorimo ο preostalima a prema po
stavljenom načinu. 14 Postoje srednosti i među čuvstveninama i čuv- 30
stvima. Tako stidljivost nije krepost, pa ipak
I u srdžbi postoji suvišak, manjak i srednost; se pohvaljuje stidljiv čovjek. A i u tome se je
iako su oni zapravo bezimeni, ipak — nazivajući dan naziva srednjim, a jedan pretjeranim, kao
srednju osobu blagoćudnom — nazovimo srednost što je smeten onaj tko se svega stidi; dočim
blagoćudnošću; od krajnosti nek onaj što pretje onaj kojemu toga manjka ili toga uopće nema
ruje bude rasrdljiv, i porok rasrdljivost, onaj pak 15 taj je bestidan, a onaj srednji je stidljiv. Pra- 35
koji je manjkav nerasrdljiv, i manjak nerasrdlji- vedna zlovolja je srednost između zavisti i zlu- 1108 b
vost. radosti; to su stanja što se tiču bola i užitka
zbog onoga što se dogodilo našim bližnjima.
Postoje i druge tri srednosti, među kojima ima Onaj tko je pravedno zlovoljan osjeća bol zbog
nekakve sličnosti, ali se ipak međusobno razliku nečijeg nezaslužena blagostanja; zavidnik pre
ju; sve se one tiču zajedništva u riječima i postup tjeruje u tome pa osjeća bol zbog svake dobre
cima, ali se razlikuju u tome što se jedna bavi kobi, dok zluradici toliko manjka da oćuti bol 1 , 5
istinom na tome području, ostale dvije ugodnošću, 16 te se dapače raduje. Nu o tome će biti prigode
od kojih jedna onom u zabavi, druga onom u da se raspravi drugdje .O pravednosti, budući da
svim životnim prigodama. Stoga se mora govoriti nije jednoznačna, razlučit ćemo — opisavši ostalo
i ο tima, kako bismo što bolje uvidjeli, da je u — dvije njezine vrste i razjasniti kako je svaka
svima stvarima srednost hvalevrijedna, dok kraj od niih srednost. 3 (A isto tako i ο razumskim
nosti nisu ni hvalevrijedne ni ispravne, nego pri 4
krepostima) . 10
jekorne. A i ta stanja većinom su bezimena, pa
ipak — kao i u ostalih — moramo pokušati iznaći
riječi radi jasnoće i boljega praćenja. Sto se tiče 1
Podrazumijeva se »zbog njihove zle kobi«.
istine srednji je onaj tko je istinit, i nek se sred 2
1115 a4.
nost zove istinitost; pretvornost u kojoj se pre- 3
Vidi 1129a 26—b 1.
4
Vidi VI knj. Međutim, neki komentatori drže da
ta rečenica nije Aristotelova, nego je nečiji pozniji
1
b 11—26, 1125 b 14—18. dometak (H. R.).
34 3* 35
8 oprečnijima. To je, dakle, jedan uzrok, što pot
VIII. Postoje tako tri raspoloženja, dva poroka (onaj 8 ječe od same stvari; drugi uzrok potječe od nas
prema suvišku i onaj prema manjku), a jedno kre samih; one stvari kojima naravnije težimo, te se
posti, naime srednosti, koja su na neki način sva čine oprečnije sredini. Tako, budući naravnije te- 15
2 međusobno suprotstavljena. Krajnosti su opreč- 15 zimo užicima, skloniji smo razuzdanosti negoli
ne srednjem stanju i jedna prema drugoj, a sred pristojnosti. I tako nazivamo oprečnijima one
nje stanje krajnostima; jer kao što je jednako veće stvari prema kojima imamo veću težnju; stoga je
prema manjem, a manje prema većem, tako i razuzdanost, koja je suvišak, oprečnija umjere
srednja stanja premašuju prema manjcima, dok nosti.
manjkaju prema suvišcima, i u čuvstvima i u pos
tupcima. Tako se hrabar čovjek čini drznikom pre
IX. Dakle, dostatno je rečeno da je ćudoredna kre- 9
ma strašljivcu, a strašljivac prema drzniku; isto 20
post srednost, i kojim načinom, te da je srednost
tako i umjeren čovjek Čini se razuzdanim prema
između dva poroka, onoga što je u suvišku i ono
bešćutnom, a bešćutan prema razuzdanom; da ga što je u manjku, a da je takva jer teži po-
režljiv čovjek prema škrcu rasipnik, a prema ra * goditi sredinu, i u čuvstvima i u djelatnostima.
sipniku škrtac. Otuda ljudi u krajnostima guraju Stoga je naporno biti valjan. Teško je, naime, 25
3 srednjega čovjeka jedan drugomu, pa strašljivac pronaći sredinu u svemu, kao što sredinu kruga
naziva hrabra čovjeka drznikom, a drznik straš- ne može naći svatko, nego samo znalac; tako se
ljivcem, i slično u ostalim slučajevima. Nu iako i srditi može svatko i lako, a isto i davati i tro
su sva ta stanja tako međusobno oprečna, naj- 25 šiti novac, ali učiniti to pravoj osobi, u pravoj
' veća je opreka između samih krajnosti, više ne mjeri, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na
goli prema sredini; one su, naime, udaljenije jed činom, niti može svatko niti je lako; zbog toga
na od druge nego od sredine, kao što je veliko 3 je dobro i rijetko i hvaljeno i lijepo. Zbog toga 30
od maloga i malo od velikoga negoli oboje od is- onaj tko cilja na sredinu prvo se mora odmaknuti
5 toga. Uz to, čini se kako sredina ima stanovite 30 od onoga što je oprečnije, kao što i Kalipsa sa
sličnosti s nekim krajnostima, kao što je u drs vjetuje:
kosti prema hrabrosti i u rasipnosti prema darež
ljivosti; dočim među krajnostima postoji najveća »Lađu okreni dalje od valova i dima onog«,1
nesličnost; naime, opreke se i određuju kao stva jer od krajnosti jedna je uvijek pogrešnija, a dru- 33
ri najviše udaljene jedne od drugih, tako te su 4 ga je manje takva; i budući je dakle krajnje teš
oprečnije one što su udaljenije. ko pogoditi sredinu, kao što kažu, drugi je naj
2
bolji način plovidbe izabrati ono manje od zala; 35
a to će najbolje biti onako kako opisujemo. 1109 b
6 A sredini je jednom oprečniji manjak, drugi put 35
opet suvišak, pa tako hrabrosti nije oprečnija 1109 a A treba razvidjeti i prema čemu smo sami sklo
drskost, koja je suvišak, nego strašljivost, koja niji; jer po naravi jedni težimo jednima a drugi
je manjak; dok umjerenosti nije oprečnija beš drugim stvarima, što će se razaznati po užitku i
ćutnost, koja je manjak, nego razuzdanost koja
7 je suvišak. To se događa zbog dva uzroka; jedan 5
1
potječe od same stvari; kad je jedna krajnost bli Odiseja (XII, 219; prijevod T. Maretić). Međutim
ža i sličnija sredini, onda mi radije sredini ne su te riječi nije rekla Kalipsa, nego Odisej navodeći Kir-
protstavljamo tu, nego drugu. Na primjer, bu kin savjet da plovi bliže Scili negoli Haribdi, kako bi
dući je drskost sličnija i bliža hrabrosti, dok je izbjegao veće zlo.
2
strašljivost nesličnija, suprotstavljamo radije ovu. Posrijedi je poslovičan izraz sa značenjem 'prio
Naime, stvari udaljenije od sredine čine se njoj 10 nuti uz vesla kad nastupi bezvjetarje' (prema H. R.).
37
36
5 bolu koje oćutimo. Sami se moramo otrgnuti pre
ma oprečnoj krajnosti; što se više odmaknemo od 5
pogrješke, stići ćemo u sredinu, kao što čine oni
koji ispravljaju iskrivljeno drvo.1
38 39
učinio ništa takvoga po sebi. Pri takvim činima tuvoljno njima je bolno, oni pak koji radi ugode
ljude katkada hvale, kad podnesu kakvu sramo- 20 i ljepote tima je ugodno; i besmisleno je okriv
tu ili muku radi čega velikog i lijepog; ako pak ljavati izvanjske čimbenike, a ne samog sebe što
štogod oprečno, kude ih, jer samo onaj tko je im lako postaje plijenom, pa lijepe čine pripisi
loš podnosi najveću sramotu bez ikakva lijepa ili vati sebi, a one sramotne ugodama. Dakle, prisilno
dolična cilja. U nekim opet zgodama izostaje po 12 je ono čemu je počelo izvana, dok sam prisilje- 15
hvala, ali se podaruje oprost, kad tkogod počini nik ne pridonosi ništa.
ono što ne treba pod prisilom što nadmašuje ljud
sku narav i nitko je ne bi izdržao. Pa ipak, mož- 25 13 Ono što je počinjeno u neznanju to je mimo- 2
da se na neke čine ne može prisiliti, nego prije voljno; 1 dok je protuvoljno samo ono što izaziva
treba umrijeti pretrpjevši i najveće grozote; jer bol i pokajanje; onaj tko počini štogod u nezna- 20
one stvari koje su Euripidova Alkmeona primo nju i počinjeno mu ništa ne zasmeta, voljno nije
rale da ubije vlastitu mater čine se besmislenim. 1 počinio, jer nije znao što čini, ali nije ni protu
Katkada je pak teško prosuditi što treba izabrati 30 voljno, jer nije oćutio bola. Stoga, onaj tko po
i po kakvu cijenu i što treba pretrpjeti i radi če čini nešto u neznanju a pokaje se, čini se pro-
ga, a još je teže ostati pri donesenim odlukama; tuvoljnim; onaj pak tko se ne kaje, kako je druk
jer uglavnom stvari koje se očekuju bolne su, a čiji, nek je mimovoljan; budući se, naime, razli
na što se primorava sramotno je, pa otuda biva kuje, bolje da ima vlastito ime.
da se pohvaljuju ili pokuđuju oni što su popus
tili prisili ili nisu. 14 Jedno je čini se djelovati s neznanja a drugo
počiniti štogod u neznanju; onaj tko je pijan ili 25
Koje, dakle, čine treba nazvati prisilnim? Uopće \\ rasirđen ne čini se da djeluje s neznanja, nego
rečeno, onda kad je uzrok u izvanjskim okolno zbog jedne od spomenutih stvari, i to ne znälice,
stima, i kad sam počinitelj tomu ništa ne prido već u neznanju. Naime, nijedan nevaljao čovjek
nosi; nu stvari koje su po sebi protuvoljne, ali ih ne zna što treba činiti a čega se treba uzdržavati,
valja izabrati u danom času i radi nečega, i koji i zbog te pogrješke ljudi i postaju nepravedni i
ma je počelo u počinitelju, po sebi su protuvolj 15 uopće loši; nu 'protuvoljno' jie svjetuje se reći 30
ne, a voljne u danom času i radi nečega. Te su ako tkogod ne poznaje stvari koje su korisne; jer
više nalik na voljne čine; jer djelatnosti pripadaju 5 nije neznanje u izboru uzrok protuvoljna čina,
pojedinostima, a ovdje su pojedinosti voljne. Ko nego uzrok nevaljalosti; niti pak neznanje općeni
je stvari radi kojih valja izabrati nije lako utvr toga načela (jer zbog toga se ljudi pokuđuju), ne
diti; jer postoje mnoge razlike u pojedinostima. go neznanje pojedinačnosti, okolnosti i predmeta
Ako bi tkogod rekao kako su ugodne i lijepe djelatnosti; u tima su, naime, i smilovanje i
stvari prisilne (budući da primoravaju izvana), 10 oprost, jer onaj tko ne poznaje koje od toga dje- 1111 a
njemu bi sve bile prisilne, jer radi tih stvari svi luje protuvoljno.
čine sve. Onima koji djeluju pod prisilom i pro-
16 Stoga možda nije zgorega odrediti kakve i ko
like su te pojedinačnosti: tko je, što čini, radi
1
Po grčkome mitu (a i u izgubljenom Euripidovu čega ili na komu djeluje, katkada i čime (kojim
komadu) podmićena ogrlicom, Erifila je svojega mu
ža Amfijaraja, kralja Argosa, nagovorila poći u po
hod sedmorice protiv Tebe. Znajući da će poginuti, 1
Izvorno οvχ έχονσιον (ηοη voluntarium) ' m i m o
obvezao je kletvom sinove da ga osvete (inače će ih voljno', za razliku od έκονσιον (voluntarium) 'volj
kazniti glad i neće imati potomaka). Njegov sin Alk- no' i άκαύσιον (involuntarium) 'protuvoljno', što su
meon je, izvršivši osvetu, ubio Erifilu. specifični Aristotelovi nazivci (o. p.).
40 41
o r u đ e m ) , i r a d i čega (kao š t o je spas), te k a k o 5 na k o j e se t r e b a s r d i t i a i o n i h k o j e t r e b a
17 (kao š t o je p o l a g a n o i silovito). Dakle, u k o l i k o ni žudjeti, k a o š t o su zdravlje i z n a n j e . Uz t o , 30
j e s u m a n u t , n i t k o n e b i m o g a o n e z n a t i sve t e 25 stvari koje su p r o t u v o l j n e čini se da su b o l n e ,
stvari, a i s t o t a k o b j e l o d a n o i s a m o g djelatelja. 26 dok su o n e s k l a d n e sa ž u d n j o m — u g o d n e . I
K a k o n e b i z n a o sebe s a m o g ? N u , čovjek m o ž e n e kakva je, što se tiče p r o t u v o l j n o s t i , r a z l i k a izme
z n a t i o n o š t o čini, k a o što ljudi k a ž u ' k a k o im se đu s r a č u n a t i h p o g r j e š a k a i o n i h p o č i n j e n i h u
u govoru o m a k n u l o ' , ili p a k ' k a k o n i s u znali da po 27 srdžbi? Izbjegavati t r e b a i j e d n e i d r u g e , ali se 1111 b
srijedi b i j a h u t a j n e ' (kao š t o E s h i l k a z a ο sveto- 10 čini da n e r a z u m n a Čuvstva nisu n i š t a m a n j e ljud
t a j s t v e n i m o b r e d i m a ) 1 , ili 'da ga je o t p u s t i o h o t e ć i ska, pa isto t a k o ni čovjekovi p o s t u p c i n a s t a l i u
s a m o p o k a z a t i k a k o radi', k a o o n a j s b o j n i m hita- srdžbi i žudnji. S t o g a bi bilo b e s m i s l e n o prika
lom. Ili o p e t m o ž e t k o g o d p o m i s l i t i k a k o je vlas zati ih kao p r o t u v o l j n e .
titi sin n e p r i j a t e l j , k a o o n o M e r o p a 2 , ili k a k o j e
o š t r o v r h o koplje s kuglicom, ili da je k a m e n plo- II. Pošto je r a z l u č e n o o n o što je voljno i o n o š t o 4
vućac, ili o p e t h o t e ć i spasiti u b i t i k o g a ljekarijom, je protuvoljno, valja n a m z a t i m p r e t r e s a t i ο iz- 5
ili p a k h t j e t i koga u h v a t i t i — k a o u o n i h koji se b o r u , j e r se čini p r i p a d n i j i m k r e p o s t i i za pro
18 r u k a m a rvaju — pa ga ozlijediti. N e z n a n j e se s u d b u značaja p r i m j e r e n i j i o d s a m i h p o s t u p a k a .
15 2 I z b o r se čini n e č i m voljnim, ali nije isto š t o i
m o ž e t i c a t i svih t i h o k o l n o s t i djelovanja; i o n a j to, j e r je 'voljno' o n o šire; n a i m e , voljno je za
t k o ne p o z n a j e bilo koju od njih čini se da je po j e d n i č k o djeci i o s t a l i m životinjama, a izbor nije;
s t u p i o p r o t u v o l j n o , i p o s e b i c e u o n i m a najvažni mi časovite p o s t u p k e n a z i v a m o voljnima, ali ne i
j i m ; a najvažnijima se čine o n e o k o l n o s t i s a m e 3 izabranim. Oni š t o kažu k a k o je izbor ž u d n j a ili 10
19 d j e l a t n o s t i i svrhe. Uz to, da bi se n e k a djelat srdžba ili želja ili k a k v o mnijenje ne čini se da
n o s t , zbog toga neznanja, nazvala p r o t u v o l j n o m , 20 p r a v o kazuju. J e r izbor nije zajednički i n e r a z u m
ona mora biti s bolom i u pokajanju. n i m stvorovima, ali j e s u žudnja i s r d ž b a . Neuz-
20 B u d u ć i je p r o t u v o l j n o o n o š t o se zbiva p o d pri- 3 4 držan čovjek djeluje žudeći, ali ne i birajući, d o k
silom i zbog neznanja, voljnim bi se činilo o n o uzdržan o p e t djeluje p r e m a izboru, a ne p r e m a
č e m u je p o č e l o u s a m o m e počinitelju, koji zna sve 5 žudnji. Zatim, ž u d n j a je o p r e č n a izboru, ali nije 15
21 p o j e d i n o s t i svoje d j e l a t n o s t i . I s t o t a k o nije umjes žudnja žudnji. Ž u d n j a se tiče ugode i bola; izbor
n o reći d a s u p r o t u v o l j n i čini u z r o k o v a n i s r d ž b o m 6 opet ni ugode ni bola. A izbor je j o š m a n j e srdž-
22 ili ž u d n j o m . 3 T a k o p a k , p r v o , ni j e d n o od d r u g i h 25 7 ba; j e r p o s t u p c i u s r d ž b i n a j m a n j e su p r e m a iz
živih bića ne bd djelovalo voljno, a ne bi ni b o r u . I s t o t a k o nije ni želja, iako joj se čini bli- 20
djeca; i d r u g o : z a r n i š t a voljno ne č i n i m o k a d zim; n a i m e , izbor se ne tiče n e m o g u ć n o s t i , pa a k o
23 s m o u s r d ž b i ili sa ž u d n j o m ? Ili m o ž d a lije bi tkogod r e k a o da ih izabire, činio bi se sulu
pe s t v a r i č i n i m o voljno, a r u ž n e p r o t u v o l j n o ? d i m ; dočim p o s t o j i želja za n e m o g u ć i m s t v a r i m a ,
24 Ili je to smiješno, j e r im je u z r o k j e d a n ? 8 k a o za b e s m r t n o š ć u . Uz to, želja se tiče i s t v a r i
Jednako je besmisleno nazvati protuvoljnim o n e koje n i k a k o s a m želitelj n e počinja, k a o d a pobi
stvari koje t r e b a žudjeti; -ima, n a i m e , s t v a r i jedi kakav g l u m a c ili n a t j e c a t e l j ; a n i t k o ne b i r a
takve stvari, nego o n e ο k o j i m a misli da m o g u biti 25
9 po n j e m u s a m o m e . I dalje, želja se više tiče svr
1
Bio je optužen da razotkriva Eleuzinske misterije, he, a izbor s r e d s t a v a koja služe svrsi, k a o š t o je
ali ga je Areopag oslobodio krivnje. k a d želimo biti zdravi, a i z a b i r e m o o n o po č e m u
2
Lik u izgubljenom Euripidovu komadu (Cresphon- ć e m o biti zdravi, i želimo biti blaženi i k a ž e m o
tes). da j e s m o , ali je n e p r i k l a d n o reći ' k a k o i z a b i r e m o
3
Vidi Platon, Zakoni, 863 B. da b u d e m o takvi'; u o p ć e se čini da se izbor tiče
42 43
10 onih stvari koje su u našoj moći. Isto tako, izbor 30 misija, kao ο samom svemiru ili kako su nesu-
nije ni mnijenje, jer se ono tiče svih stvari, ništa mjerni prijekutnica (dijagonala) i stranica četve-
manje onih vječnih i nemogućih kao i onih što su 4 rokuta, ali isto tako ni ο stvarima što su u gi
u našoj moći. Ono se razlučuje po istini i laži, banju, i uvijek na isti način, bilo po nužnosti bilo
a ne po lošem i dobrom, dočim izbor više upravo po naravi bilo zbog kojega drugog uzroka, poput
11 prema tima. Nitko i ne kaže da je izbor istovje suncostaja i Sunčevih ishoda; a ni ο onima što se 25
tan s mnijenjem uopće; ali nije ni s pojedinim 1112 b 5 događaju sad ovako sad onako, poput suša ili
mnijenjem; jer izabirući dobre ili loše stvari mi 6 kiša; ni ο onome što se dogodi slučajem, kakav
smo stanovita značaja, a ne po svojim mnijenji- je nalazak blaga. Nu ne promišlja se ni ο svim
12 ma. Izabiremo prihvatiti ili izbjeći koju od dotič ljudskim stvarima, kao što nitko od Lakedemo-
nih stvari, dok mnijemo što je koja stvar, komu naca ne promišlja ο tome kako bi Skiti najbolje
je prikladna i kako; i zaista ne mnijemo da li upravljali državom; jer ni jedna od tih stvari ne
13 štogod prihvaćamo ili izbjegavamo. Izbor se po- 5 7 biva po nama samima. Promišljamo ο onim stva- 30
hvaljuje prije zbog onoga što treba učiniti nego rima koje su nama u moći i koje su ostvarive;
zbog toga što je ispravan po sebi; a mnijenje zbog a te i jesu koje su ostale. Narav, nužnost i slu
sklada s istinom. Izabiremo one stvari ο kojima čajnost čini se da su uzroci, te još um, i sve što
najbolje znamo da su dobre, a mnijemo ο stva- je po čovjeku. Svi ljudi promišljaju ο onim stva-
14 rima koje zacijelo ne znamo; i čini se kako nisu 8 rima koje sami mogu počiniti. A nema promiš
isti ljudi što izabiru najbolje i mniju ο njima naj- 10 ljanja ni ο točnim i neodvisnim znanostima, kao 1112 b
15 bolje, nego neki i bolje mniju, ali zbog poroka ο slovima (jer ne dvoumimo kako ih treba pisati),
izabiru ono što ne treba. I nije važno ako mnije nego promišljamo ο onim stvarima koje bivaju
nje prethodi izboru ili ga prati; naime, to i ne po nama, i ne uvijek istim načinom, kao ο zdrav
razmatramo, nego je li izbor isto što i kakvo mni- stvenim i novčanim poslovima i više ο kormilar-
16 jenje. Dakle, što je izbor i kakva je stvar, budući skoj nego ο tjelovježbenoj vještini, ukoliko je 5
da nije ni jedna od onih navedenih? Čini se nečim 9 manje razrađena, te jednako i ο ostalima, i više
voljnim, ali sve što je voljno nije i izabirano. Da 10 što se tiče umijeća nego znanosti, jer ο prvima
17 li je ono što je unaprijed promišljeno? Jer izbor 15 više dvoumimo. Dakle, promišljanje se tiče stvari
biva po razboru i razumu. I samo ime čini se koje se tako uopće događaju, a nejasno je kakve
naznačuje 'ono što treba izabrati prije drugih će ispasti, i gdje su stvari neodređene. Stoga, kad
stvari.' 1 je posrijedi štogod krupno, pozivamo druge da 10
nas svjetuju 1 , ne vjerujući da bismo sami uzmogli
III. Promišlja li se ο svemu i može li se ο svemu 5 primjereno odlučiti.
2 promišljati, ili pak ο nekim stvarima nema pro
mišljanja? Isto tako, predmetom promišljanja ne 20 11 Mi ne promišljamo ο svrhama, nego ο sredstvi
treba nazvati ono što bi smislio tkogod sumanut ma radi tih svrha. Jer niti liječnik promišlja da
3 ili pomaman, nego ono ο čemu bi promislio onaj li će liječiti, niti govornik da li će uvjeravati, niti
tko ima pameti. Ο vječnim stvarima nitko ne pro-
1
Izvorno »uzimamo druge kao svjetnike«, gdje grč.
1 σύμβουλος, znači savjetnik, upravo kao što i βουλενω
Sama grčka riječ προαίρεσις znači i nakana i od (koje ovdje prevodimo kao promišljam) znači svje
luka i svrha i volja, a najčešće izbor (kako se ovdje tlijem, vijećam, smišljam, promišljam, i u oba slu
redovito i prevodi), dok je korijensko značenje 'bira čaja — prema sebi samome i prema drugima — su
nje nečega prije ili radije nego čega drugog', što is sreće se stapanje i prelijevanje značenja svjetovati
tiče i sam Aristotel (o. p.). se i promišljati, uz — odlučivati (o. p.).
44 45
počelo u sebe sama, u d i o ' koji n j i m e upravlja,
državnik hoće li uspostaviti zakonitost, niti bilo
18 a koji je onaj što izabire. Vidi se to i u s t a r i m
tko drugi ο samoj svrsi. Nego, postavivši svrhu 15
d r ž a v n i m načelima, koja p r e d o č i H o m e r : kraljevi
razmatraju kako i čime da je postignu. Ako se
s u objavljivali p u k u o n o š t o več b i j a h u izabrali.
čini da se može postići s pomoću više sredstava,
razmatraju kojim od njih najlakše i najbolje; ako 19 B u d u ć i je b i r a n o — a po n a m a s a m i m a — o n o
se pak postiže samo jednim, razmatraju kako će što promislivši žudimo, i i z b o r će b i t i p r o m i š l j e n a 10
se ona njime postići, a zatim kojim drugim ovo ž u d n j a za s t v a r i m a koje su u n a š o j m o ć i . J e r su
sredstvo, sve dok ne stignu do prvog uzroka, koji deći p o š t o s m o promislili, ž u d i m o u s k l a d u s pro-
je posljednji u samom iznalaženju. Čini se da pro- 20 20 mišljanjem. Neka to u o c r t u b u d e izbor, te kojih
12 mišljatelj istražuje i razlučuje na rečeni način kao se stvari tiče i da je ο s r e d s t v i m a r a d i svrhe.
da je posrijedi geometrički lik1 (a svako istraži
vanje i nije promišljanje — kao u matematici — IV. Već je rečeno 2 , k a k o je želja r a d i n e k e svrhe; 6
ali svako promišljanje jest istraživanje), i ono što n u d o k s e j e d n i m a čini d a j e r a d i d o b r a , drugi
je posljednje u razludžbi (analizi) prvo je u posta- m a j e r a d i p r i v i d n a d o b r a . O n i m a koji kažu k a k o
13 janju. Ako, zatim, naiđu na nemoguće, odustaju 2 je d o b r o o n o što se želi d o g a đ a se, a k o t k o g o d
— kao kad treba novaca a ne mogu se nabaviti —; 25 ne izabere pravo, da o n o š t o želi nije željeno (jer
nu ako se čini moguće, pokušavaju djelovati. Mo a k o će biti željeno, m o r a b i t i i d o b r o , d o k bijaše
guće su one stvari što se mogu postići po nama 3 loše, a k o se t a k o zbilo), a o n i m a š t o kažu k a k o 20
samima, a i one što su po našim prijateljima ne j e željeno p r i v i d n o d o b r o n i š t a nije p o n a r a v i že
kako su po nama, jer je samo počelo u nama. I ljeno, nego s a m o k a k o se s v a k o m u čini, pa je ta
14 pokatkad se istražuju oruđa, pokatkada njihova k o različito različitim l j u d i m a , te, a k o s e t a k o
poraba, a slično i u preostalima: katkada kojim 30 4 zadesi, i o n o o p r e č n o . Ako se te s t v a r i ne dopa
15 sredstvom, katkada kako ili s pomoću koga. Da daju, m o ž d a valja reći da o p ć e n i t o i p r e m a istini
kle, kao što je rečeno, čini se da je čovjek počelo o n o željeno je i d o b r o , ali s v a k o m u pojedince
djelatnosti; i dok promišljanje biva ο stvarima o n o p r i v i d n o ; pa je v a l j a n u čovjeku željeno pre- 25
koje ima učiniti, djelatnosti su radi nečega dru- ma istini, a l o š e m u p r e m a slučaju, k a o što je i s
16 gog. Dakle, ne promišlja se ο svrsi, nego ο sred tijelima: stvari koje su p r e m a istini z d r a v e takve
stvima radi svrhe. Isto tako ono se ne tiče poje s u o n i m a d o b r a zdravlja, d o k s u t o b o l e s n i c i m a
dinosti, kao je li to kruh i da li je pečen kako 1113 a n e k e d r u g e ; a slično je i s g o r k i m i slatkim, top
treba, jer to pripada sjetilnom opažanju. Bude li lim i t e š k i m i sa svime d r u g i m ; j e r valjan čov
se naime uvijek promišljalo, otići će se u besko j e k p r o s u đ u j e i s p r a v n o sve stvari, i i s t i n a mu se 30
načno. 5 p o k a z u j e u svakoj p o j e d i n o j . J e r svako s t a n j e
i m a vlastite lijepe i u g o d n e stvari, i valjda se va
17 Promišlja se ο onome istom što se i izabire, ljan čovjek najviše i razlikuje po t o m e što vidi
osim što je izabrano već određeno; naime, iza i s t i n u u svakoj od p o j e d i n i h stvari, b u d u ć i njiho
brano je prosudbom promišljanja. Jer svatko pre- 5 v i m p r a v i l o m i m j e r i l o m . U većine o b m a n a čini
staje istraživati kako će djelovati, čim je vratio se n a s t a j e zbog ugode, j e r i a k o to nije, čini se
6 d o b r o m . I stoga izabiru o n o u g o d n o k a o d o b r o , u 13 b
a bol izbjegavaju k a o zlo.
1
Riječ je ο rješavanju geometrijskog zadatka. Prvo
se pretpostavi stanoviti geometrički lik, a zatim se
istražuje što mu odgovara, sve dok se ne dođe do 1
lika koji se može izraditi, pri čemu je posljednji ko To jest: razumni dio duše.
2
rak u analizi prvi u procesu rješavanja. 1111 b 26.
47
46
»
V. Dakle, budući je svrha ono željeno, a sredstva 7 u samome čovjeku; naime: mogao je ne opiti se,
svrhe ono ο čemu se promišlja i što se izabire, i pijanstvo je uzrok neznanja. Isto tako kažnja
djelatnosti koje se toga tiču bit će prema izboru 5 vaju one koji ne znaju štogod u zakonima, koje
2 i voljne. Provedbe kreposti tiču se sredstava. Sto treba znati i koje nije teško, a isto tako i u osta-
ga je krepost u našoj moći, upravo kao i porok. 9 lim stvarima, gdje se čini da ne znaju iz nehata, 1114 a
Jer u kojim stvarima od nas ovisi djelovati u ti i u njihovoj je moći da ne budu neupućeni, jer su
ma od nas ovisi i ne djelovati, i gdje možemo sposobni potruditi se.
odustati tu možemo i pristati; pa tako, ako je u
našoj moći činiti ono što je lijepo, u našoj će 10 Ali čovjek je možda takav da se ne trudi. Pa
moći biti i ne činiti ono što je ružno, te ako je ipak, ljudi postaju takvima svojom krivicom ži
u našoj moći ne učiniti ono što je lijepo, isto će 10 veći raspušteno, te postaju nepravedni i razuzdani 5
tako biti u našoj moći učiniti ono što je ružno. provodeći se u varanju ili pijančenju i sličnome;
3 Dakle, ako od nas ovisi činiti lijepe i ružne stvari, naime, takvima ih čine njihovi pojedinačni po
a isto tako i ne činiti ih —-i rekosmo da to znači li stupci. To se vidi po onima što se vježbaju za
biti dobar ili loš — onda je u našoj moći da bu- kakvo natjecanje ili pothvat; ti se neprestance tru-
4 derao čestiti ili nevaljali. Izreka kako 'nitko nije 12 de. Stoga ne znati kako po djelovanju u pojedinim
hotimice opak, niti je nehotice blažen' 1 čini se 15 stvarima nastaju ćudoredna stanja značajka je 10
dijelom lažna a dijelom istinita; jer nitko nije ne- 13 tupa čovjeka. A besmisleno je postaviti da nepra
5 hotice blažen, ali nevaljalost je voljna. Inače se vedan čovjek ne želi biti nepravedan ili razuzda-
mora oprovrći upravo rečeno, te poreći da je čov- nik razuzdan. I ako tkogod ne neznalice čini
6 jek počelo ili roditelj svojih čina kao i svoje djece. ono po čemu će biti nepravedan, onda on biva ho-
Nu ako su te stvari bjelodane i ne možemo čine, 20 14 timice nepravedan, ali ne znači da će — ushtjedne
kojima su počela u nama, svoditi ni na kakva li — prestati da bude nepravedan i postati pra- 15
druga počela, onda su dotični u našoj moći i vedan, upravo kao ni bolesnik zdrav; čak ako se
voljni. dogodilo i da hotimice boluje, živeći neuzdržljivo
i ne slušajući liječnike. Dakle, nekoć je mogao
7 Ο tima čini se svjedoče i posebnici u vlastitim ne biti bolestan, ali kad je to jednom propušteno,
postupcima i sami zakonodavci: oni vrše kaznu i više ne, kao što se ne može natrag vratiti već ba
odmazdu nad počiniteljima opačina (osim onih čen kamen, iako u čovjekovoj moći bijaše i po
učinjenih pod prisilom ili u neznanju, gdje sami dići ga i baciti, jer počelo (čina) bilo je u nje
nisu krivi), dok časte one koji počinjaju lijepa 25 mu. Tako isto, nepravednu i razuzdanu čovjeku
djela, kao da hoće jedne potaknuti a druge spri u početku bijaše moguće da ne postanu takvi, i
ječiti. Dočim nitko ne pobuđuje da se počinjaju stoga su hotimično takvi; a postavši takvima nije 20
moguće da ne budu takvi.
stvari koje ne ovise ο nama i koje nisu voljne,
jer ništa ne koristi nagovarati da komu ne bude
toplo, da ga ne boli, da ne gladuje ili bilo što 15 I nisu samo nedostaci duše voljni, nego u nekih
drugo slično, jer ćemo te osjećati unatoč tome. i oni tjelesni, zbog kojih ih i korimo. Jer nitko ne
8 Zapravo, čovjeka kažnjavaju zbog njegova nezna- 30 kori one koji su ružni po naravi, nego one što su
nja, ako se čini da je kriv za to neznanje, kao što takvi zbog nevježbanja i nemara. Isto tako i kad
2
se pijancima kazna udvostručuje , jer je počelo je netko slab i bogalj. Nitko ne bi korio onoga
što je slijep od naravi, od bolesti ili od udarca,
nego bi ga prije žalio, dok bi svatko pokudio ono
1
Izreka je vjerojatno Solonova. ga što je oslijepio od opijanja vinom ili slične
2 16 razuzdanosti. Dakle, što se tiče tjelesnih nedosta-
Prema Pitakovu zakonu.
4 NIKOMAHOVA ETIKA 49
48
taka, k o r e n a s zbog o n i h koji su u n a š o j moći, nja, d a o n i m d j e l a t n o s t i m a k o j i m a s u n a s t a l e
a ne zbog o n i h koji nisu. Ako je t o m u t a k o , i š t o t i m a se i p r o m i č u po sebi s a m i m a , da su u n a š o j
se tiče o s t a l i h n e d o s t a t a k a k o r i t će n a s zbog o n i h 30 m o ć i i voljne, i to t a k o k a k o nalaže i s p r a v n o na-
17 koji su u n a š o j moći. Nu, m o ž e t k o g o d reći k a k o 22 čelo. Ali d j e l a t n o s t i n i s u j e d n a k o voljne k a o i sta- 30
svi ljudi teže p r i v i d n o m u d o b r u , s a m o š t o n e m a j u nja; djelatnosti su u n a š o j m o ć i od p o č e t k a sve
vlasti n a d t i m prividom 1 , n e g o k a k a v j e t k o takva do kraja, j e r z n a m o p o j e d i n o s t i ; a od s t a n j a sa
m u s e s v r h a pričinja. Stoga, a k o j e s v a t k o n e k a k o 1114 b mo početak, j e r n a s t a v a k u p o j e d i n o s t i m a nije 1115 a
o d g o v o r a n za svoje ( ć u d o r e d n o ) stanje, o n d a će poznat, kao ni u bolesti, ali b u d u ć i da bijaše u
n e k a k o biti o d g o v o r a n i za privid; a k o p a k nije, n a š o j moći p o s l u ž i t i se n j i m a o v a k o ili o n a k o ,
o n d a n i t k o nije kriv za svoje zlodjelo, nego to zbog toga su i s t a n j a voljna.
čini zbog n e p o z n a v a n j a svrhe, m n i j u ć i k a k o će ti
ma p o s t u p c i m a postići o n o š t o mu je najbolje, a 23 Nego, v r a ć a j u ć i se o p e t p o j e d i n i m k r e p o s t i m a , 9
težnja svrsi ne biva po v l a s t i t o m e izboru, nego r e c i m o koje su, čega se t i č u i k a k o . O d m a h će 5
se t r e b a r o d i t i k a o s n e k i m v i d o m k o j i m se is biti j a s n o i k o l i k o ih i m a . I to p r v o ο h r a b r o s t i .
p r a v n o p r o s u đ u j e i izabire d o b r o p r e m a istini,
i po n a r a v i je s p o s o b a n t k o je t i m e lijepo nada VI. Već j e p o k a z a n o 1 k a k o j e o n a s r e d n o s t i z m e đ u
r e n . To je ipak i najveće i najljepše, n e š t o š t o 2 s t r a h a i d r s k o s t i . B j e l o d a n o je da se s t r a š i m o
se od drugoga ne može ni d o b i t i ni n a u č i t i , nego 10 s t r a h o t a , a o n e su, o p ć e n i t o r e č e n o , zla; zbog toga
k a k o se t k o s t i m e r o d i o t a k o će i i m a t i ; i biti 3 se s t r a h i o d r e đ u j e Icao iščekivanje zla. Mi se, 10
d o b r o i lijepo t a k o d a r o v i t b i t će s a v r š e n a i istin n a i m e , b o j i m o svih zala, k a o š t o su s r a m o t a , siro
ska n a r a v n a s p o s o b n o s t . Ako je to istinito, k a k o m a š t v o , bolest, n e i m a n j e prijatelja, s m r t , ali se
18 će k r e p o s t biti više voljna negoli p o r o k ? J e r jed čini k a k o se h r a b r a čovjeka ne tiče sve t o ; n e k i h
n a k o obojici, i d o b r o m u i lošemu, s v r h a se poka od tih stvari i t r e b a se b o j a t i i lijepo je, d o k je
zuje i postavlja po naravi, ili bilo k o j i m d r u g i m 15 r u ž n o ne b o j a t i dh se, k a o n p r . s r a m o t e ; o n a j
n a č i n o m , i bilo što činili, ljudi čine povezujući to t k o je se boji s m j e r a n je i p r i s t o j a n , o n a j t k o je
19 s n j o m . Dakle, bilo da se svrha, pa kakva god da se ne boji taj je b e s r a m a n . Nu i takvoga neki, u 15
je, ne p o k a z u j e p o j e d i n c u po naravi, nego štogod p r e n e s e n o m značenju, nazivaju h r a b r i m , j e r i m a
i od njega ovisi, bilo da s v r h a j e s t n a r a v n a , bu n e š t o slično h r a b r o m u , j e r je i h r a b a r čovjek ne-
dući da valjan čovjek ostale stvari čini voljno, 4 bojazan. I s t o se t a k o ne t r e b a b o j a t i ni siromaš
k r e p o s t je voljna, te će i p o r o k biti n i š t a m a n j e tva ni bolesti, n i t i u o p ć e o n o g a što nije od opa
voljan. N a i m e , i u loša čovjeka ima isto toliko 20 čine i nije po s a m o m e čovjeku. Ali i onaj t k o je
onoga š t o je do njega u njegovim d j e l a t n o s t i m a , n e b o j a z a n u t i m a nije h r a b a r . Pa i p a k i ο takvo
20 a k o i ne u s a m o j svrsi. Stoga, k a o š t o je r e č e n o , m e k a ž e m o d a j e h r a b a r p r e m a sličnosti; j e r n e k i 20
a k o s u k r e p o s t i voljne (pa a k o s m o s a m i n e k a k o koji su plašljivi u r a t n i m pogibeljima darežljivi
s u o d g o v o r n i za svoja stanja, i p r e m a t o m e kakvi 5 su i bez s t r a h a p o d n o s e g u b i t a k novca. I s t o t a k o
već j e s m o t a k v u s v r h u i p o s t a v l j a m o ) , i p o r o c i 25 nije strašljivac o n a j t k o se boji nasilja p r e m a
će biti voljni, j e r je p o s r i j e d i isto. djeci i ženi ili zavisti ili čega sličnog; niti je o p e t
h r a b a r ako se ne plaši bičevanja koje o č e k u j e .
21 Dakle, š t o se tiče k r e p o s t i o p ć e n i t o izložismo 8 6 Po k o j i m a je o n d a s t r a h o t a m a h r a b a r ? Da li po
njihov r o d u o c r t u : da su s r e d n o s t i i da su sta- o n i m n a j v e ć i m a ? J e r od njega nije n i t k o izdržlji- 25
viji p r e d g r o z o t a m a . A s m r t je n a j s t r a š n i j a od
VIII. Dakle, hrabrost je nešto takvo, ali se tim ime g Čini se i da je iskustvo stanovitih pojedinosti
nom naziva i pet ostalih vrsta. Prva je građanska hrabrost; otuda je Sokrat mislio da je hrabrost
hrabrost, koja je i najviše nalik zbiljskoj hrabro znanje. 2 To svojstvo različiti ljudi pokazuju u raz- 5
sti. Građani 2 čini se podnose pogibelji i zbog za ličitim pogibeljima, a ratnici plaćenici u onim
konskih kazni i zbog grdila i zbog počasti; stoga 20 ratnima. Čini se, naime, da u ratu postoje i mno
se najhrabrijima čine oni narodi među kojima su ge lažne pogibelji, koje ti najbolje uviđaju, te se
2 strašljivci nečasni a hrabri muževi čaščeni. Takve η oni čine hrabrima, budući da ostali ne znaju što
i Homer pokazuje, kao ono Diomeda i Hektora: je posrijedi. Zbog iskustva su sposobni najviše
»Prvi će na me ruglo Polidamas odmah oborit.« 3 nauditi a sami ne trpjeti gubitka, jer su kadri
Dok Diomed kaže: služiti se oružjem, a i imaju takvo koje će biti 10
najdjelotvornije i za napadaj i za obranu; stoga
»Jerbo će Hektor riječ med Trojcima kazati 25 g se bore kao naoružanici s nenaoružanima i kao
jednoć: uvježbani natjecatelji s nevježama, jer i na tak
'Tidejev sin je bježeći od mene .. .'«4 vim natjecanjima ne bore se najbolje oni najhrab
3 A to je najsličnije hrabrosti koju smo ranije izlo riji, nego koji su najsnažniji i imaju najbolja ti-
žili5, jer nastaje zbog kreposti; zbog srama i u žud 9 jela. Ali vojnici plaćenici postaju strašljivci kad 15
nji za onim što je lijepo (naime: za čašću) te u iz- pogibelj postane pregolema te kad su nadmašeni
4 bjegavanju pogrde, koja je ružna. Mogao bi tkogod mnoštvom i bojnom opremom; oni prvi bježe, dok
svrstati tu i one koje na to primoravaju njihovi za- 39 vojnici građani ostajući umiru, kao što se i dogo
povjednici; ali ti su gori, jer ne postupaju tako dilo kod Hermesova hrama. 3 Ovima je sramotno
zbog srama nego zbog straha, i ne izbjegavaju bježati i radije izabiru i smrt negoli takav spas; 20
ono što je sramotno, nego ono što je bolno; te, oni su se prvi od početka izlagali pogibelji vje
naime, prisiljavaju njihovi gospodari, kao što čini rujući da su jači, a kad spoznaju pravo stanje,
Hektor: bježe bojeći se smrti više negoli sramote. Dočim
»Koga li opazim što drži se dalje od boja. 10 hrabar čovjek nije takav.
Taj će jedva umaći psima.« 6 35
54 55
I gnjev se svrstava kao hrabrost. Drži se da su 15 se čini svojstvom hrabrijeg čovjeka biti neustra
hrabri oni što djeluju zbog gnjeva, poput zvijeri 25 šiv i neuznemiren više u nenadanim uzbunama
što jure na one koji ih raniše, jer su i hrabri ljudi negoli u onim predviđenim; takav čin više proiz
razgnjevljeni. Gnjev je, naime, najrevniji smuti u lazi iz ćudorednog stanja, jer je manje po pri
pogibelj, pa je otuda i u Homera 'i snagu gnjevu pravi. Naime, predviđane stvari mogu se birati
pridoda', 'te srdžbu i gnjev probudi', 'i ljutu prema proračunu i pravilu, a one iznenadne pre- 20
srdžbu na nosnice potjera' i 'uzavre mu krv.' 1 Svi ma stanju značaja.
ti izrijeci čini se označuju buđenje i navalu gnje-
H va. Međutim, hrabri ljudi djeluju zbog onoga što 30 16 Hrabrima se čine i oni koji su takvi neznalice
je lijepo, a gnjev im pomaže; zvijeri opet zbog i nisu daleko od onih samopouzdanih, ali su od
bola; tako čine jer su ili ranjene ili preplašene, jer njih utoliko gori što nemaju dostojanstva, koje
ako su u šumi (ili pak u močvari), one i ne pri ti imaju. Stoga samopouzdani izdržavaju neko
laze. Stoga nije hrabrost puko srljanje u pogibelj, vrijeme; dočim ovi prevareni — kad spoznaju ka- 25
izazvano bolom i gnjevom, ne predviđajući opasno ko je drukčije negoli predmnijevahu — daju se u
sti, jer onda bi bili hrabri i izgladnjeli magarci, 35 bijeg, kao što se dogodilo Argivcima kad se ono
kad ni pod udarcima ne ostavljaju krmivo. A i pre dohvatiše s Lakedemoncima misleći da su Sikio-
ljubnici zbog požude počinjaju mnoge drskosti. 1117 a njani. 1
12 (Dakle, nisu hrabri oni koje bol ili gnjev nagoni
na pogibelji). I još najnaravnijom čini se ona koja 17 Tako je, dakle, rečeno i ο onima koji jesu
je zbog gnjeva, te se uzima kao hrabrost ako ima hrabri i ο onima koji se čine hrabrima.
izbor i cilj. I ljudi kad se srde ćute bol, a kad se 5
svete ugodu. Koji se tako bore borbeni su, ali nisu IX. Iako se hrabrost bavi smjelošću i strahom, ne 12
hrabri; oni toga ne čine radi ljepote, niti kako tiče se obojega podjednako, nego više strahota;
načelo nalaže, nego zbog strasti; pa ipak imaju jer onaj tko je pri takvima neuznemiren i ponaša 30
nešto blizo hrabrosti. se prema njima onako kako treba taj je više hra
bar od onoga što je takav prema stvarima koje
13 Ali ni oni samopouzdani nisu hrabri; budući su 2 ulijevaju smjelost. Naime, kao što je rečeno, 2 zbog
često i mnogo pobjeđivali, oni se osmjeljuju u 10 toga što podnose stvari koje su bolne i nazivaju se
pogibeljima; takvi su nalik na hrabre, jer su i hrabrima. Stoga hrabrost uključuje bol, i s pra
jedni i drugi smioni; nu hrabri su smioni zbog vom se pohvaljuje; jer teže je podnijeti stvari
2
onoga što je već prije rečeno , a ovi zbog toga 3 koje su bolne negoli odustati od ugoda. Pa ipak 35
što mniju kako su najjači i ne mogu ništa pre- bi se moglo činiti kako je svrha hrabrosti ugodna, 1117 b
4
* trpjeti. Tako se isto ponašaju i pijanci, jer pos ali je prikrivena popratnim okolnostima, kao što
taju samopouzdani. A kad im se ne dogodi tako, 15 biva i u natjecateljskim borbama; jer šakačima
onda bježe; dok značajka hrabroga bijaše izdr je svrha ugodna, vijenac i počasti; dok je bolno
žati stvari koje čovjeku jesu i čine se strahotama, primati udarce budući su ljudi od mesa, i to vri
i što je lijepo učiniti, a sramotno ne učiniti. Stoga jeđa, uza sav napor. I kako su takve stvari mno- 5
ge, sam cilj, jer je malen, čini se da nema u sebi
4 ničega ugodnog. Ako je tako i sa hrabrošću, smrt
1
Posrijedi su netočni navodi iz Homerova djela
(vidi Ilijada, XIV, 151; XVI 529 i Odiseja XXIV 318),
osim posljednjeg izričaja, koji se i ne nalazi u Ho 1
Riječ je ο bitki na Dugome Zidu kod Korinta, 392
mera, nego u Teokrita (XX, 15). pr. Kr. (Ksenofon, Hellenica, IV, 4.10.).
2
1115 b 11—24. 2
1115b 7—13.
56 57
što p r e t j e r a n o uživaju u glazbi ili u g l u m i ne na
i rane hrabromu će biti bolne unatoč vlastite vo
zivamo r a z u z d a n i m , k a o n i u m j e r e n i m o n e koji
lje, ali on će ih podnijeti jer je lijepo učiniti tako,
5 to čine k a k o t r e b a . A slično je i s o n i m a što se
a ružno ne učiniti. I što više posjeduje potpunu
tiču m i r i s a , o s i m p r i p a d n o . 1 One š t o uživaju u 10
5 krepost te što je blaženiji, više će ga boljeti zbog 10
vonjevima j a b u k a , r u ž a ili kadiva ne n a z i v a m o ra
smrti; jer takvomu je najdragocjenije živjeti, i on
z u z d a n i m , n e g o prije o n e što uživaju u m i r i s u
6 znälice gubi najveće od dobara, što nanosi bol.
p o m a s t i ili s l a s n a zalogaja; r a z u z d a n i c i uživaju u
Nu on nije ništa manje hrabar, dapače je i još
više, jer izabire ono što je lijepo u ratu naprama 6 t i m a j e r ih p o d s j e ć a j u na ž u đ e n e stvari. Može se
svemu tome. Dakle, pri svima krepostima djelo- 15 vidjeti k a k o i ostali, k a d su gladni, uživaju u mi
vanje ne pruža ugodu, osim ukoliko se njime ne r i s i m a j e s t v i n a . Nu uživati u t i m a svojstvo je 15
dosegne svrha. Međutim, ništa ne priječi da naj r a z u z d a n a čovjeka; n j e m u s u o n e ž u đ e v i n e .
bolji vojnici i ne budu takvi, nego oni što su
slabije hrabri, te nemaju nikakva drugog dobra, 7 A u d r u g i h životinja n e m a t a k v a u ž i t k a s po
m o ć u sjetila, o s i m p r i p a d n o . Psi ne uživaju u vo
jer oni su pripravni na pogibelji i prodaju vla
njevima zečeva, nego u j e d e n j u , d o k je vonj s a m o
stiti život za malen dobitak. Nek je toliko dosta
obavijestio sjetila; isto t a k o ni lav u m u k u vola, 20
7 ο hrabrosti. Iz rečenoga nije teško, u ocrtu, do- 20
nego u j e d e n j u ; o n j e p o m u k a n j u o ć u t i o d a j e
kućiti što je ona.
vol blizu, pa se čini da uživa u s a m o m e glasu;
isto t a k o ni zbog toga š t o vidi ili » k a d a n o divlju
X. Nakon hrabrosti govorimo ο umjerenosti; jer 13 g kozu il j e l e n a r o g a t o g nađe«, 2 nego š t o će mu to
te se čine krepostima nerazumskih dijelova duše. biti jestivo. Dakle, u m j e r e n o s t i r a z u z d a n o s t tiču
Rekli smo, 1 da je umjerenost srednost u odnosu 25 se o n i h u ž i t a k a koji su zajednički i o s t a l i m živo- 25
prema užicima, jer se manje i na drugi način bavi t i n j a m a , te se o t u d a č i n e r o p s k i m i zvjerskim.
bolovima; a među tima se pojavljuje i razuzda- 9 Takvi su o p i p i o k u s . Nu o k u s se tu, čini se, ko
2 nost. Odredimo sada kojih se užitaka one tiču. risti m a l o ili n i k a k o ; p o s a o j e o k u s a p r o s u d b a
Valja razlučiti one duševne od tjelesnih. Tako o k u s n i n a , k a o š t o č i n e kušači vinä i začiniteljd
častoljublje i ljubav za znanjem; pri obojem čo jela; ali j e d v a da uživaju u t o m e , ili b a r e m ne
vjek uživa u onome što ljubi, a koje se ništa ne razuzdanici, nego u slasti, k o j a sva n a s t a j e po 30
doimlje tijela, nego prije uma; one koji se bave 30 o p i p u , i p r i j e l u i p r i pilu i u o n o m e š t o se zove
takvim užicima ne nazivaju ni umjerenim ni ra 10 spolna naslada. Stoga i jest nekakav sladokusac5
zuzdanim. A isto tako ni ostali koji se bave uži poželio d a m u v r a t p o s t a n e dulji o d ždralova, š t o
cima što nisu tjelesni; one koji ljube priče ili su znači da je uživao u s a m o m e o p i p u . Stoga je sje- jj
sami radi govorljivci, te provode dane raspreda tilo uz koje je v e z a n a r a z u z d a n o s t o n o što je naj
jući ο događajima, nazivamo pričljivcima ali ne više z a j e d n i č k o ; a čini se da je s p r a v o m u k o r n o ,
razuzdanicima, kao ni one što žale zbog gubitka 35 j e r n a m p r i p a d a n e k a o ljudima, nego k a o životi-
3 novaca ili prijatelja. Dakle, umjerenost se tiče 1118 a 11 n j a m a . Uživati u t i m s t v a r i m a i najviše ih ljubiti
tjelesnih užitaka, ali ne ni svih tih. Oni Što uži — životinjski j e . Tu se izuzimaju n e k i najprista-
vaju u viđevinama, kao što su boje, risarije i sli- liji užici o p i p o m , p o p u t o n i h š t o n a s t a j u u vjež- 5
karije, ne nazivaju se ni umjerenim ni razuzda
nim, čini se, međutim, mogućim da se i u tima 5
4 uživa i onako kako treba i previše i premalo. Isto 1
je tako i sa stvarima koje se tiču slušanja; one Naime, po asocijaciji, iako je izvorno kατα
σνμβεβηχόζ (per accidens).
2
Ilijada, I I I , 24. (Prijevod Τ. Maretić).
3
Filoksen; Atenej (XII, 8).
1107 b 4—6.
59
58
baonicama trljanjem i grijanjem, jer se opip ra naziva u m j e r e n i m j e r m u n e p r i č i n j a v a bol n i izo
zuzdana čovjeka ne tiče cijelog tijela, nego samo stanak ugode ni uzdržnost p r e m a njoj.
nekih dijelova.
6 Dakle, r a z u z d a n i k želi sve u ž i t k e ili o n e naju- 1119 a
godnije, i željom je gonjen da ih i z a b e r e prije
XI. Od želja jedne se čine zajedničkim, a druge za- svega ostalog; stoga ćuti bol i k a d ne dolazi do
sebničkim i pridošlim; tako je želja za hranom njih i d o k ih želi, j e r želju p r a t i b o l ; a čini se
naravna: svatko komu nedostaje želi je, bilo kao 10 7 b e s m i s l e n i m ćutjeti bol zbog u ž i t k a . Malo i m a 5
jelo bilo kao pilo, a katkada i oboje, te puteni ljudi koji su m a n j k a v i š t o se tiče u ž i t a k a i koji
sulog, kako Homer reče, 1 kad je čovjek mlad i u uživaju m a n j e nego t r e b a ; n a i m e , t a k v a bešćut
2 punoj snazi. Nu svatko ne želi takvu hranu ili n o s t nije l j u d s k a . J e r i o s t a l e životinje r a z l i k u j u
ljubav, niti uvijek isto. Otuda se takva žudnja jestvine, pa u j e d n i m a uživaju, a u d r u g i m a n e ; i
čini našom vlastitom. Samo postoji u tome i ne a k o i m a koga k o m u n i š t a nije u g o d n o i j e d n o m u
što naravno; jer različitim ljudima jesu ugodne s e n i č i m n e razlikuje o d d r u g o g a , taj m o r a b i t i
različite stvari, a neke su svima ugodnije od onih d a l e k o od ljudskog; t a k a v i nije s t e k a o i m e n a , 10
3 nasumičnih. U naravnim željama malo ljudi gri- 15 8 j e r j e d v a da p o s t o j i . U m j e r e n je čovjek po sre
jesi, i samo u jednome, po suvišku; jer jesti i piti dini m e đ u t i m a ; niti on uživa u o n i m a u k o j i m a
čega god se čovjek dočepa, sve dok se ne pretrpa, r a z u z d a n i k najviše uživa, nego s u m u prije t a k v e
znači premašiti količinu koja je naravna; naime, s t v a r i m r s k e , niti u o p ć e u o n o m e u č e m u ne tre
naravna želja je t e k dopuna manjka. Zbog toga ba, n i t i p a k ž e s t o k o u bilo č e m u , n i t i o p e t ć u t i
se takvi i nazivaju proždrljivcima, jer pune t r b u h bol i žudi k a d ih n e m a ; ili to čini u m j e r e n o : n i t i 15
više nego je potrebno. Takvi postaju oni što su 20 više nego t r e b a niti o n d a k a d ne t r e b a , i t a k o
4 odveć ropski. A što se tiče zasebničkih 2 užitaka, dalje s a svime t i m ; d o č i m o n e u g o d n o s t i k o j e
tu mnogi mnogovrsno griješe. Jer, dok se ljudi p r i d o n o s e zdravlju ili d o b r o m e s t a n j u željet će
nazivaju ljubiteljima takvih-i-onakvih stvari bilo u m j e r e n o i k a k o t r e b a , a isto t a k o i o s t a l e u g o d e
zbog užitka u onome što ne treba, bilo što to čine k o j e t i m a n e s m e t a j u ili n i s u o p r e č n e o n o m e š t o
više od većine, bilo onako kako ne treba, — ra- je lijepo ili n i s u previše za njegov i m u t a k . Onaj
zuzdanici pretjeruju u svemu tome: i uživaju u ^5 t k o t o z a n e m a r u j e ljubi t e u ž i t k e više nego š t o
onim stvarima u kojima ne treba (budući su mr vrijede; d o č i m u m j e r e n čovjek nije takav, nego
ske), a ako u kojima i treba uživati, oni uživaju k a k o nalaže i s p r a v n o n a č e l o . 20
i više negoli treba i više nego što većina čini.
XII. R a z u z d a n o s t se više čini v o l j n o m negoli straš- 15
5 Dakle, očito je da je pretjeranost u užicima ljivost. J e d n a biva zbog užitka, d r u g a zbog bola,
razuzdanost i zaslužuje ukor. š t o se pak tiče bo 2 te j e d n a bira, a d r u g a izbjegava. N a i m e , bol izvr
lova, ne kaže se, kao pri hrabrosti, da je umje će i r a z a r a n a r a v o n o m u u koga je, d o k u ž i t a k ne
ren onaj tko izdrži a razuzdan onaj tko to ne čini n i š t a takvoga. Stoga je r a z u z d a n o s t voljnija.
učini, nego se čovjek naziva razuzdanikom zbog 30 O t u d a je i više za p o g r d u ; j e r se je lakše i navik- 25
toga što ga boli više negoli treba kad ne postigne n u t i na te stvari; n a i m e , u životu i m a m n o g o
užitke (pa mu užitak nanosi i bol) dok se čovjek u g o d n i n a i p r i v i k n u ć a na njih su nepogibeljna,
3 d o k je posve o p r e č n o sa s t r a h o t a m a . Nu činilo bi
se k a k o strašljivost nije j e d n a k o voljna k a o nje
1
Ilijada, XXIV, 130: ». . . Dobro bi bilo obljubiti zini p o j e d i n a č n i slučajevi; o n a s a m a j e b e z b o l n a ,
kakovu ženu« (prijevod T. Maretić). d o k oni toliko b o l o m s m u ć u j u ljude, t e t i odba
2
Ili: pojedinačnih, nekima svojstvenih (užitaka). c u j u o r u ž j e i s r a m o t e se d r u g i m n a č i n i m a ; stoga 30
60 61
4 se i čine prisilnima. Nasuprot tome, u razuzdani-
ka su pojedinačni čini voljni (jer pri tome on i
želi i žudi), ali u cijelosti je manje tako; jer nitko
ne želi biti razuzdan.
1
Ista riječ (avaXtv&tQla) znači i škrtost, a nedarež-
ljiv (άνελεύ&εροξ) i škrt, ali kako bi se zadržala
korijenska povezanost grozda riječi (έλεν&εριότης,
1
Izvorno ακολασία znači 'nekažnjenost' prema gla έλευθε'ριος — darežljivost, darežljiv) prevodi se neda-
golu κολάζω — 'koriti', 'kažnjavati', što se vjerojatno režljivost, nedarežljiv, pri čemu se podrazumijeva i
prvo odnosilo na djecu pa zatim i na odrasle. uključena škrtoća (o. p.)·
2
2
Ili žudnja uopće (eπι&νμία), dok sam nazivak zna Izvorno &σωτο5 znači 'koji se ne može spasiti', 'koji
či i potuda, čeznuće, prohtjev, nagon (o. p.). je propao.'
62 63
kom se stvari najbolje koristi onaj tko posjeduje neće davati ni bilo kojima, k a k o bi i m a o što d a t i
krepost prema njoj. Tako će se i bogatstvom naj 18 o n i m a kojima treba, k a d t r e b a i gdje je to lijepo.
bolje koristiti onaj tko posjeduje krepost prema Značajka je darežljivca da veoma p r e t j e r u j e u 5
7 novcu. A takav je darežljiv čovjek. Korišćenje davanju, tako te m a l o ostavlja za sebe samoga;
novca čini se da je trošenje i davanje, a uzimanje j e r svojstvo je darežljiva čovjeka ne obzirati se
i čuvanje njegovo stjecanje. Stoga je više značaj 19 na sebe. Naime, darežljivost se naziva p r e m a imu
ka darežljiva čovjeka davati onima kojima treba tku; j e r darežljivost nije u množini darova, nego
negoli uzimati odakle treba i ne uzimati odakle 10 u stanju samog davatelja, po k o j e m daje p r e m a
ne treba. Naime, po krepost je značajnije dobro svojem i m u t k u . Stoga n i š t a ne priječi da b u d e
učiniti negoli da nam se dobro učini, i više činiti darežljiviji onaj tko m a n j e daje, a k o i od manje- 10
8 lijepa djela negoli ne činiti ružna; jasno je kako 20 ga daje. Čini se kako su darežljiviji oni što n i s u
davanje prate dobri čini i lijepa djela, dok pri s a m i stjecali, nego su baštinili imutak, j e r nisu
manje znači da nam je učinjeno dobro ili barem iskusili oskudice i j e r svi više vole vlastita djela,
nečinjenje ružnoga. I zahvalnost se upućuje ono 15 k a o roditelji i pjesnici. Bogatiti se nije lako da
mu tko daje, ne onomu tko ne prima; a isto tako režljivu čovjeku, j e r nije k a d a r p r i m a t i ni čuvati, 15
više i pohvala. I lakše je ne primiti negoli dati; nego samo trošiti, i j e r n o v a c ne cijeni zbog njega
9 jer manje je obično davati vlastito negoli ne uzi- 21 samoga, nego radi davanja. Stoga se i o p t u ž u j e
10 mati tuđe. Davatelji se nazivaju darežljivim; oni sreća, j e r oni koji su najdostojniji da se o b o g a t e
pak koji ne primaju ne pohvaljuju se zbog dare i m a j u najmanje. Nu t a k o se ne zbiva bezrazložno,
žljivosti, nego prije zbog pravednosti; dočim one 20 j e r — kao i u svemu o s t a l o m e — novaca ne može
11 koji primaju uopće ne hvale. Od svih kreposnih 22 i m a t i onaj tko se o k o njih ne t r u d i . I p a k dare- 20
ljudi najviše vole darežljivce, jer su na korist žljivac neće davati o n i m a k o j i m a ne treba, ni ka
zbog svojega davanja. da ne treba, i tako dalje; tada, naime, ne bi dje
lovao u skladu s darežljivošću, i potrošivši na ta
12 Djelatnosti u skladu s krepošću Lijepe su i po- 2 kve ne bi imao što trošiti na o n e na koje t r e b a .
duzimaju se radi Lijepoga. Dakle, i darežljivac će 23 K a o što je već rečeno, darežljiv je onaj tko troši
davati radi lijepoga, i ispravno: onima kojima 25 p r e m a svojem i m u t k u i na o n e na koje t r e b a ; t k o
treba, koliko i kada treba, te sve ostalo što prati u t o m e pretjeruje taj je rasipnik. Stoga samovla-
13 ispravno davanje; i to s ugodom ili bez bola, jer d a r e ne nazivamo r a s i p n i c i m a ; čini se k a k o se
što god je u skladu sa krepošću ugodno je i bez- 25
14 bolno, a još je najmanje bolno. Onaj pak tko obilje njihova bogatstva lako ne p r e m a š u j e da-
daje onima kojima ne treba, ili ne radi lijepoga 24 vanjem i trošenjem. B u d u ć i je darežljivost sred-
nego zbog nekog drugog uzroka, neće se nazvati n o s t između davanja i u z i m a n j a novaca, darežlji
darežljivim nego nekako drukčije. Isto i onaj tko vac će i davati i trošiti na o n e na koje t r e b a i ko
to čini s bolom; tomu je više do novca negoli do 30 liko treba, j e d n a k o u sitnim kao i u k r u p n i m stva
15 lijepa djela, što nije značajka darežljiva čovjeka. r i m a , i to s užitkom, dok će u z i m a t i o d a k l e t r e b a ™
Darežljiv neće ni uzeti odakle ne treba, jer takvo i onoliko koliko treba. A b u d u ć i je k r e p o s t sred-
uzimanje nije svojstveno onomu tko inače ne ci- nost između obojega, oboje će činiti o n a k o k a k o
16 jeni novce. Ali neće ni iskati, jer nije značajka t r e b a ; naime, p r i k l a d n o davanje p r a t i isto takvo
17 dobročinitelja da olako i sam prima dobročinstva. uzimanje, a ono što nije takvo u opreci je s t i m e ;
On će uzeti odakle treba, kao od vlastitog imutka, 1120 b dakle, o n o što slijedi j e d n o za d r u g i m nalaze
i ne kao nešto lijepo, nego kao nužno, da bi imao se zajedno u istom čovjeku, a ono što je n j i m a
što dati. A neće zanemarivati ni svoje vlastito, 25 o p r e č n o , bjelodano ne. Dogodi li se te p o t r o š i 1121 a
želeći tim imutkom pripomoći drugima. Isto tako, o p r e č n o o n o m u što t r e b a i što je lijepo, ćutjet
će bol; ali u m j e r e n o i o n a k o k a k o treba, j e r zna-
64 5 NIKOMAHOVA ETIKA 65
čaj ka je k r e p o s t i ć u t j e t i i u g o d u i bol zbog onoga čini se da je m n o g o bolji od nedarežljivca i zbog
26 š t o t r e b a i o n a k o k a k o t r e b a . Uz t o , s darežljiv- već rečenoga i j e r prvi k o r i s t i m n o g i m a , a d r u g i
27 c e m je l a k o poslovati k a d su p o s r i j e d i novci; 5 n i k o m u , t e n i sebi s a m o m u .
njega m o g u o b m a n u t i , j e r on ne cijeni novce, i
više m u s m e t a a k o nije p o t r o š i o o n o š t o t r e b a 33 Ali većina r a s i p n i k a , k a k o je već r e č e n o , i uzi- 30
nego š t o g a boli a k o j e p o t r o š i o n e š t o što n e m a j u o d a k l e ne t r e b a , i p r e m a t o m e su nevaljali.
t r e b a , i ne slaže se s o n o m S i m o n i d o v o m izre 34 P o s t a j u p o h l e p n i zbog t o g a š t o žele t r o š i t i a l a k o
kom.1 t o učiniti n e m o g u , j e r i m s e i m e t a k b r z o r a s t o č i .
P r i m o r a n i su, dakle, n a m a k n u t i s r e d s t v a o d dru-
2° M e đ u t i m , r a s i p n i k griješi i u t i m s t v a r i m a ; niti 3 gud. K a k o se u j e d n o n i š t a ne o b z i r u na o n o š t o 1121 b
uživa u o n i m a u k o j i m a t r e b a , n i t i k a k o treba, je lijepo, u z i m a j u b e z o b z i r c e i o d s v a k u d a . Oni žu
a n i t i ć u t i bol, š t o će o p e t biti j a s n i j e k a k o bu- de davati, a n i m a l o se ne obziru ni na ' k a k o ' ni
2" d e m o išli dalje. Već r e k o s m o , 2 k a k o su r a s i p n o s t 10 35 na 'otkud'. S t o g a njihova davanja i n i s u darežlji
i nedarežljivost suvišci i m a n j c i , i to u dvjema va; j e r n i s u ( ć u d o r e d n o ) lijepa, niti j e s u zbog to
s t v a r i m a : u d a v a n j u i u z i m a n j u ; n a i m e , trošenje ga, niti o n a k o k a k o t r e b a ; nego k a t k a d a oboga
p o d r a z u m i j e v a m o p o d d a v a n j e m . Dakle, r a s i p n o s t ćuju o n e koji bi t r e b a l i biti s i r o m a š n i , d o k Iju- 5
pretjeruje u davanju i neuzimanju, dok manjka d i m a s m j e r n a značaja n i š t a ne daju, a m n o g o
u u z i m a n j u ; nedarežljivost o p e t m a n j k a u dava daju l a s k a v c i m a ili o n i m a š t o im pribavljaju ka
nju, a p r e t j e r u j e u u z i m a n j u , o s i m u s i t n i c a m a . 15 kvu n a s l a d u . Z a t o m n o g i od njih i j e s u razuzda-
nici; lako t r o š e i r a s i p n i su u svojim r a z u z d a n o -
Svojstva k o j a p r i p a d a j u r a s i p n o s t i ne nalaze se s t i m a , i b u d u ć i ne žive u s k l a d u s o n i m š t o je
30 č e s t o s p o j e n a ; nije l a k o da s v i m a d a j e o n a j koji lijepo, o d a j u se u ž i c i m a .
n i o t k u d a n e u z i m a ; z a s e b n i c i koji d a j u u b r z o
i s c r p e svoj i m u t a k , a takvi se i p o k a z u j u da su 36 Dakle, r a s i p n i k će se i z m e t n u t i u to, b u d e li 10
31 rasipnici. Pa ipak, t a k a v bi se, ne u m a l o m e , činio bez stege i p o u k e ; a posveti li mu se p o z o r n o s t ,
b o l j i m od nedarežljivoga. L a k o je izlječiv i zre- 20 37 stići će do s r e d n j e g i p o t r e b n o g s t a n j a . D o č i m
lim d o b o m i n e i m a š t i n o m , i m o ž e stići do sredi nedarežljivost je neizlječiva (jer se čini da s t a r o s t
ne. N a i m e , on i m a z n a č a j k e darežljivca: i daje i i svaka n e m o ć čine ljude nedarežljivima), a uz to
n e uzima, i a k o n i j e d n o n e čini n i k a k o t r e b a n i je čovjeku p r i r o đ e n i j a od r a s i p n o s t i ; ljudi su ve- 15
d o b r o . Stoga, k a d bi se k a k o n a v i k n u o ili n e k a k o 38 ć i n o m l a k o m i j i na n o v a c negoli š t o su p o d a š n i .
d r u k č i j e izmijenio, b i o bi darežljiv; t a d će davati Ona se i p r o t e ž e na šire p o d r u č j e , i m n o g o l i k a j e ;
o n i m a k o j i m a t r e b a i n e ć e u z i m a t i o d a k l e n e tre čini se, n a i m e , d a p o s t o j e m n o g e v r s t e nedarežlji-
b a . Zbog toga se i ne čini da je loša značaja; j e r 25 vosti.
nije svojstvo ni nevaljalca ni p r o s t a k a pretjeri
vati u d a v a n j u i n e u z i m a n j u , nego t e k l u c k a s t a B u d u ć i je o n a dvoguba, k a o m a n j a k u d a v a n j u
čovjeka. Onaj t k o j e t a k v i m n a č i n o m r a s i p n i k i kao višak u u z i m a n j u , ne s u s r e ć e se cjelovita
u svima l j u d i m a , nego se k a t k a d a dijeli, pa j e d n i
p r e t j e r u j u u u z i m a n j u , d o k je u d r u g i h m a n j a k 20
1 39 u davanju. Oni što se nazivaju i m e n i m a k a o š k r t i ,
Vjerojatno je posrijedi Simonidu pripisivana izre tvrdi, s k u p i — svi p o d b a c u j u u davanju, ali za
ka, prema kojoj je na pitanje da li je bolje biti
bogat ili mudar, Simonid odgovorio kako je bolje t u đ i m n e ž u d e n i t i žele u z i m a t i ; j e d n i s u takvi
biti bogat, jer vidi kako se mudri motaju oko pra zbog s t a n o v i t e p r i s t o j n o s t i i o p r e z n o s t i p r e m a
gova bogataša. (Vidi Retorika, 1391a 8). o n o m e što je s r a m o t n o (jer neki se čine, ili ba
2
1119 b 27. r e m govore, k a k o i m u t a k čuvaju zbog toga da 25
66 5* 67
j e d n o m n e b i bili p r i m o r a n i u č i n i t i štogod s r a m se tiče n o v a c a ; s a m o š t o se, za r a z l i k u od darežlji- 20
n o ; t i m a p r i p a d a c j e p i d l a k a 1 i s v a t k o t k o je ta vosti, n e p r o t e ž e n a sve d j e l a t n o s t i o k o novca,
kav; a s a m naziv dolazi o t u d a š t o p r e t j e r u j e ne nego s a m o na o n e koje se tiču t r o š e n j a ; a u t o m e
dajući n i k o m u n i š t a ) ; d r u g i s e o p e t zbog s t r a h a svojom v e l i č i n o m p r e m a š u j e darežljivost. Jer, k a o
uzdržavaju od t u đ e g a , k a k o nije lako u z i m a t i tu š t o n a z n a č u j e i s a m o ime, 1 o n a je t r o š e n j e koje
đe a da drugi i tvoje ne u z m u ; stoga se n j i m a 30 2 dolikuje po veličini. Nu veličina je uvijek p r e m a
40 sviđa da ne u z i m a j u i da ne daju. Oni o p e t š t o n e č e m u ; nije isti i z d a t a k o p r e m i t i t r o v e s l a r k u i
p r e t j e r u j u u u z i m a n j u ti u z i m a j u o d s v a k u d a i p r e d v o d i t i s v e t o p o s l a n i š t v o . Doličnost je uvijek 25
sve, p o p u t o n i h š t o s e bave n e d o l i č n i m o b r t i m a : 3 p r e m a vršitelju, p r i g o d i i stvari. Onaj t k o u ma
svodnici i svi takvi, te lihvari s m a l i m p o s u d b a lim i u m j e r e n i m s t v a r i m a t r o š i p r e m a p o t r e b i
ma uz velik d o b i t a k . Dakle, svi ti u z i m a j u o d a k l e 1122 a ne naziva se i z d a š n i m , k a o ni o n a j š t o kaza »po
41 ne t r e b a i o n o l i k o koliko ne t r e b a . T i m a je bje- često s k i t n i c u darivah«, 2 nego s a m o o n a j t k o j e
42 l o d a n o zajednička g n u s o b n a p o h l e p a za d o b i t k o m . t a k a v u velikim s t v a r i m a . J e r i z d a š a n čovjek je
Svi o n i p r i h v a ć a j u s r a m o t u r a d i d o b i t k a , i to još 4 darežljiv, a darežljiv nije n u ž n o i izdašan. M a n j a k
n e z n a t n a . One p a k š t o s t j e č u velike d o b i t k e oda u d o t i č n o m e s t a n j u naziva se sitničavost, suvišak 30
kle ne t r e b a i k a k o ne t r e b a — k a o s a m o s i l n i k e 5 p r o s t a š t v o i n e u k u s n o s t i slično, a ne p r e t j e r u j e
š t o plijene gradove i p l j a č k a j u h r a m o v e — , n e se veličinom u o n o m e š t o t r e b a , nego se r a z m e ć e
43 n a z i v a m o n e d o l i č n i m nego r a d i j e o p a k i m , bezbož- u č e m u ne t r e b a i k a k o ne t r e b a . Ali ο t o m e ć e m o
n i m i n e p r a v e d n i m . I p a k , k o c k a r , r u h o k r a d i c a 2 ili poslije govoriti. 3
r a z b o j n i k p r i p a d a j u n e d o l i č n i m a zbog svoje gnu-
s o b n e p o h l e p e za d o b i t k o m . I j e d a n i drugi r a d i 5 I z d a š n i k je n a l i k na vičnika. On u z m a ž e uvidje
d o b i t k a djeluju i p r i h v a ć a j u s r a m o t u , te se j e d a n 10 ti d o l i č n o s t te i velike svote p o t r o š i t i p r i k l a d n o .
r a d i dobiti izlaže i najvećim pogibeljima, d o k se 6 K a o š t o u p o č e t k u r e k o s m o , 4 d o t i č n o stanje se 35
drugi okorišćuje na p r i j a t e l j i m a , k o j i m a bi tre o d r e đ u j e d j e l a t n o s t i m a i svojim p r e d m e t o m . Ra- 1122 b
b a o davati. Dakle, b u d u ć i se i j e d n i i drugi h o ć e shodi u i z d a š n a čovjeka su i veliki i dolični. A
o k o r i s t i t i o d a k l e n e t r e b a , g n u s o b n i s u pohlepni- takvi su i u č i n c i ; t a k o će irashodak biti velik i
ci za d o b i t k o m . I stoga su sva takva u z i m a n j a dolikovati u č i n k u ; n a i m e , d a u č i n a k b u d e vrije
nedolična. d a n r a s h o t k a , a r a s h o d a k u č i n k a , ili da ga i pre- 5
7 m a š i . Dakle, i z d a š n i k će t r o š i t i te svote r a d i ono
44 S p r a v o m se nedarežljivost s u p r o t s t a v l j a darež ga š t o je lijepo, koje je z a j e d n i č k a z n a č a j k a kre-
ljivosti; o n a je veće zlo od r a s i p n o s t i ; i ljudi više 15 8 p o s t i m a ; a i r a d o i š i r o k e r u k e , j e r je p o t a n k o
griješe u o d n o s u p r e m a njoj negoli p r e m a opi- 9 r a č u n a n j e sitničavo. I više će se o b z i r a t i na to
45 sanoj r a s i p n o s t i . Stoga n e k je toliko d o s t a ο da k a k o d a m u u č i n a k b u d e š t o ljepši i doličniji
režljivosti i njojzi o p r e č n i m p o r o c i m a . nego n a t o k o l i k o stoji i d a b u d e p o š t o m a n j o j
10 cijeni. Stoga je n u ž n o da izdašnik b u d e i dare- 10
žljiv. I darežljivac će t r o š i t i š t o t r e b a i k a k o tre
II. S a d a bi se činilo p r i m j e r e n i m r a s p r a v l j a t i ο 4 ba; d o č i m u t i m a s t v a r i m a , k o j i m a se bavi i da·
izdašnosti. N a i m e , i o n a je čini se k r e p o s t koja
1
1 Izvorno μεγαλοπρέπεια doslovno 'ono što dolikuje
Izvorno κνμινοπρίστης, znači »onaj tko siječe i ku- veliku ili plemenitu mužu'.
minovo zrno«, čemu najviše odgovara naše »cjepi 2
Riječi Odiseja prerušenog u prosjaka (Odiseja,
dlaka«, što znači i veoma škrt čovjek, »koji daje kao
da dlaku cijepa« (o. p.). XVII, 420).
3
2
Izvorno λωποδύτης, »onaj tko krade odjeću dok se 1123a 19—33.
4
ljudi kupaju.« 1103b 21—23.
68 69
i ljudima, niti u h r a m u niti u grobnici. I b u d u ć i 10
režljivost, izdašnik p o k a z u j e svoju veličinu, pa će
je svaki od r a s h o d a k a velik u svojem r o d u , a
s istim r a s h o t k o m postići izdašniji u č i n a k . J e r
s v a k a k o je najizdašniji o n a j koji je velik u veli-
nije ista k r e p o s t p o s j e d a i u č i n k a . N a j v r e d n i j i je 15
18 k o m e , n a i m e : svota što je velika u d a n i m sluča
onaj posjed koji se najviše cijeni, k a o zlato, a
jevima, i da se razlikuje o n o veliko u u č i n k u od
u č i n a k onaj koji je velik i lijep (i njegovo p r o m a
o n o g a što je veliko u r a s h o n k u — j e r najljepša
t r a n j e je divno, k a o što je i izdašnost divna);
l o p t a ili staklenica izdašna je k a o dječji dar, dok 15
k r e p o s t učinka, izdašnost, u njegovoj je veličini.
11 Od r a s h o d a k a p o s t o j e o n i koje n a z i v a m o č a s n i m , 5 19 je cijena t o m u malena i n e z n a t n a —, zbog toga
k a o oni koji se tiču bogova, zavjetnine, g r a đ e v i n e 20 je značajka izdašnika da u č i n i i z d a š n o što god u
i žrtve, i sve š t o se o d n o s i na b o ž a n s t v o , a i svi bilo k o j e m r o d u učini (što je u č i n a k koji se l a k o
p o s t u p c i iz poželjnog častoljublja na z a j e d n i č k u ne premašuje) te da to bude dostojno rashotka.
korist, k a o k a d ljudi k a n e sjajno o p r e m i t i z b o r
ili t r o v e s l a r k u ili p r i r e d i t i gozbu s v o j e m g r a d u . 20 Dakle, takav je i z d a š a n čovjek; o n a j p a k t k o 6
12 Nu, k a k o je r e č e n o , 1 u s v e m u t o m e valja se oba- p r e t j e r u j e i p r o s t je, k a k o je rečeno, 1 p r e t j e r u j e
zrijeti i na činitelja: t k o je on i kakvoga je imut- 25 trošeći više nego je p o t r e b n o . T a k a v troši m n o g o 20
13 ka; t r o š a k t r e b a biti d o s t o j a n toga, i t r e b a doli na sitnice i n e s k l a d n o se r a z m e ć e , k a o k a d pri
kovati ne s a m o u č i n k u , nego i tvoritelju. O t u d a jateljski o b j e d 2 p r i r e d i k a o svadbu, ili o p r e m a j u
s i r o m a h n e m o ž e biti i z d a š a n . O n n e m a o d čega ći zbor za k o m e d i j u izvede ga p r i n a s t u p u u gri-
dolično trošiti velike svote; o n a j t k o to p o k u š a v a mizu, k a o što čine Megarani. 3 Sve će on činiti ne
lud je, j e r t r o š i više nego je i s p r a v n o i p o t r e b n o , r a d i onoga što je lijepo, nego r a z m e ć u ć i se svo
d o k je u s k l a d u s k r e p o š ć u s a m o o n o š t o je j i m b o g a t s t v o m i misleći k a k o mu se zbog toga 25
14 ispravno. T a k a v t r o š a k dolikuje o n i m a koji i m a j u dive, i o n d j e gdje t r e b a p o t r o š i t i m n o g o t r o š i
s čime početi, bilo da su i m u ć n i s a m i po sebi, 30 21 malo, a gdje t r e b a m a l o — m n o g o . Dočim sitni-
bilo po p r e c i m a ili po vezama, te p l e m e n i t i m a i čavac pokazuje m a n j a k u svemu, te potrošivši i
15 u g l e d n i m a i sličnima; j e r u svima je t i m a i ve najveće svote zbog sitnice p o k v a r i o n o što je li
ličina i čast. Dakle, i z d a š n i k je najviše takav, i j e p o , i što god čini oklijeva i gleda k a k o da što
izdašnost je u takvim r a s h o t c i m a , k a k o je već m a n j e p o t r o š i , a i to žali i j o š misli k a k o sve 30
rečeno, 2 j e r su i najveći i najčasniji. A od zaseb- 35 22 čini u većoj mjeri negoli t r e b a . Dakle, t a k v a
ničkih r a s h o d a k a takvi su oni što se događaju 1123 b stanja j e s u poroci, ali n e n a n o s e s r a m o t u , j e r niti
u j e d a n p u t , k a o svadba ili štogod slično, ili o n o su š t e t n a bližnjemu, niti su odveć n e p o d o b n a .
što se tiče cijeloga g r a d a ili ljudi koji su u časti,
ili ugošćivanje i o t p r a v l j a n j e t u đ i n a c a , te darovi III. Već i p r e m a s a m o m i m e n u se čini k a k o se 7
i uzdarja. N a i m e , izdašnik ne t r o š i na sebe sa velikodušnost 4 bavi velikim s t v a r i m a ; i p r v o će-
mog, nego na zajedničke stvari, a u d a r o v i m a i m a 5
16 n e š t o nalik na zavjetnine. I z d a š n i k će i vlastiti
1
d o m o p r e m i t i k a k o dolikuje njegovu b o g a t s t v u 1122 a 31—33.
(jer i d o m je n e k a k a v u r e s ) i više će p o t r o š i t i na 2
Izvorno je posrijedi riječ ερανιστής, što znači su
ona djela što su d u g o t r a j n i j a (budući da su ta i dionik u privatnoj gozbi, ili u onoj što je kao uza
najljepša) i u svima s t v a r i m a o n a k o k a k o je do- jamna potpora, koja je mogla biti i kao pomoć si
17 lično. N a i m e , nisu iste stvari p r i m j e r e n e b o z i m a romasima, te u stranačke i državne svrhe.
3
Takva bi odjeća pristajala za kraj, u triumfalnoj
povorci, a ne za početak komada; inače su komedi
je u Megari bile glasovite po grubom lakrdijašenju.
4
1
1122 a 24. Izvorno μεγαλοψυχία, plemenitost duše ili veliko-
2
1122 b 19. dušnost.
71
70
13 kodušnika. Ohol čovjek pretjeruje u odnosu pre- 25
2 mo razvidjeti ο kojima. Tu nije važno osvrćemo 35
ma sebi, ali ne premašuje zahtjev velikodušna
3 li se na samo stanje ili onoga koji je u takvu 1123 b 14 čovjeka. I tako, velikodušan čovjek, budući je
stanju. Dakle, čini se da je velikodušan onaj tko vrijedan najvećih stvari, m o r a biti i najbolji; uvi
misli kako je dostojan velikih stvari, a zbiljski jek je bolji dostojan većeg, a najbolji najvećeg.
je takav; tko se opet bez zasluga smatra takvim Stoga istinski velikodušniik mora biti dobar. I
lud je, a nitko od onih koji su kreposni nije ni čini se da je značajka velikodušna čovjeka: veli- 30
lud ni nerazborit. Dakle, kako rekosmo, takav je
15 čina u svakoj kreposti. Stoga nikako ne bi pri
4 velikodušan čovjek. Onaj tko je dostojan malih 5
stajalo velikodušniku bježati s poprišta miašući
5 stvari i sam sebe smatra takvim taj je umjeren,
rukama ili pak nanositi nepravdu; jer radi čega
a nije velikodušan; jer velikodušnost je u veliči
da počini sramotu onaj kojemu ništa nije veliko?
ni, kao što je ljepota u stasitosti, pa sitni ljudi
Razmotrivši pojedince, posve bi nam se smiješ
6 mogu biti ugodni i skladni, ali ne i lijepi. Onaj
nim pokazao onaj velikodušan čovjek ikoji nije i
7 pak tko sebe smatra dostojnim velikih stvari, a
dobar. Naime, budući loš, ne bi bio ni dostojan
nije ih vrijedan, taj je ohol; nu nije ohol svatko jo
časti, jer čast je nagrada kreposti, i podjeljuje se 35
tko sebe smatra dostojnim većih stvari nego što
jest. Onaj tko sebe smatra dostojnim tmanjih 16 dobrima. Dakle, velikodušnost se čini kao neka- 1124 a
stvari nego što jest taj je malodušan, 1 bilo da su kav ures krepostima; čini ih većima, a ne nastaje
te velike ili umjerene, bilo da su one zaista ma bez njih. Stoga je teško biti u istinu velikodušan;
lene, ali ih on smatra još manjim. A još najviše 17 toga nema bez ćudoredne čestitosti. 1 Dakle, veli-
bi takvim bio onaj tko jest vrijedan velikih stva kodušnik se poglavito bavi stvarima koje su ča- 5
ri, jer što bi onda tek učinio da nije dostojan sne i nečasne. Njemu će umjereno goditi časti
8 takvih? Dakle, velikodušan čovjek je krajnost po koje su velike i podjeljuju ih valjani ljudi, ili kao
veličini, ali je po ispravnosti sredina; on sebe ono što mu i pripada ili kao ono manje od toga,
9 smatra dostojnim prema zasluzi, dok ostali u to- 15 jer nema časti što je dostojna savršene kreposti,
me ili pretjeruju ili podbacuju. pa ipak on će ih primiti, budući da ti nemaju
ništa veće da mu podijele. Dočim posve će pre- 10
Ako dakle on, budući vrijedan, smatra sebe zreti čast od prostih ljudi i zbog sitnica, jer nije
ono čega je on dostojan; isto tako i ono što je
vrijednim i to ponajviše najvećih stvari, osobito
10 nečasno, jer se takvo što njemu i ne može isprav-
se mora baviti jednom. Vrijednošću se nazivaju
izvanjska dobra, a najveće od tih rekli bismo da 18 no pridati. I tako, kako je rečeno, 2 velikodušniku
je ono koje prinosimo bogovima, čemu najviše je najviše do časti, ali on će se umjereno ponijeti
i prema bogatstvu i vlasti te kakva god ga sreća
teže izvrsnici i što je nagrada za najljepša djela.
Takva je čast; ona je najveće od izvanjskih do ili nesreća dopadne, pa niti će se odviše veseliti 15
bara. Stoga je velikodušan čovjek onakav kakav 20 zbog dobre niti će ga previše boljeti zbog zle
treba biti prema stvarima koje su časne i ne kobi. Jer on se ni prema časti ne ponaša kao da
11 je ona nešto najveće. Naime, i vlast i bogatstvo
časne. A i bez dokazivanja bjelodano je da se
su poželjni radi časti — ili barem oni koji ih
velikodušni ljudi bave čašću, jer sebe najviše i posjeduju žele da ih časte zbog njih — dok nje-
smatraju dostojnima časti, u skladu sa svojim
12 zaslugama. Dočim malodušnik je u manjku i pre
ma vlastitim zaslugama i prema zahtjevima veli- 1
Izvorno καλοκαγαθία, klasičan sklad ljepote i do
brote, tjelesne i ćudoredne izvrsnosti, plemenitosti i
1
čestitosti značaja (o. p.).
Izvorno μικρόψυχος — čovjek sitne ili proste duše; 2
1123 b 15—22.
malodušnik.
72 73
mu k o j e m u je i čast n e š t o znalo, i o s t a l e su s t v a r i čega Tetida 1 nije s p o m e n u l a vlastite d o b r e uslu
takve. Stoga se takvi ljudi čine prezirateljima. 1 ge Zeusu, n i t i L a k e d e m o n c i svoje Atenjanima, ne-
26 go o n e koje od n j i h primiše. 2 I s t o je t a k o zna
19 Čini se da i s r e t n e o k o l n o s t i p r i d o n o s e veliko- 8 čajka v e l i k o d u š n i k a da ni od koga ili r i j e t k o ka
d u š n o s t i . N a i m e , ljudi p l e m e n i t a p o d r i j e t l a , koji d a traži štogod, d o k r a d o p o m a ž e d r u g i m a , u z t o
su na vlasti ili u b o g a t s t v u s m a t r a j u se d o s t o j n i m je u z n o s i t p r e m a o n i m a š t o su na vlasti ili u bo
č a s t i ; ti su u p r e m o ć i , a š t o god je p r e m o ć n o u gatstvu, d o k j e u m j e r e n p r e m a l j u d i m a srednjeg
k a k v u d o b r u to je i d o s t o j n i j e časti. Stoga i te stanja; nadvisivati p r v e i teško je i uzvišeno, a dru- 20
stvari čine ljude velikodušnijim, j e r ih č a s t e ge lako, i u z n o s i t i se n a d p r v i m a nije n e p l e m e n i t o ,
u p r a v o zbog njih; ali p r e m a istini s a m o d o b r a d o k j e p r o s t a č k i p o n a š a t i s e t a k o p r e m a ponizni
20 čovjeka t r e b a častiti. O n a j p a k koji je u obo- 25 m a , u p r a v o k a o r a z m e t a t i s e s n a g o m n a d nejaki-
j e m p r e m o ć a n , s m a t r a t će se i d o s t o j n i j i m č a s t i . 27 m a . I s t o t a k o , on se ne povodi za o p ć i m častohlep
N u o n i koji p o s j e d u j u t a k v a d o b r a bez k r e p o s t i ljem, ili za o n i m u č e m u ostali p r e d n j a č e ; nego
n i t i s p r a v o m sebe s m a t r a j u d o s t o j n i m velikih je n e r a d i n i oklijeva, o s i m o n d j e gdje je p o s r i j e d i
stvari, niti se i s p r a v n o nazivaju v e l i k o d u š n i m a , velika čast ili djelo, i čovjek je od m a l o djela, 25
21 j e r toga n e m a bez p o t p u n e k r e p o s t i . Ali oni koji 28 ali od o n i h velikih i glasovitih. I n u ž n o je takav
p o s j e d u j u takva d o b r a p o s t a j u i preziratelji i obi- 30 o t v o r e n u m r ž n j i i o t v o r e n u ljubavi (jer skriva
jesnici. J e r bez k r e p o s t i nije lako p o d n o s i t i skla nje je z n a č a j k a strašljivca, kao i m a r i t i m a n j e
d n o s r e t n e o k o l n o s t i života; i ne uzmogavši pod- 1124 b za i s t i n u negoli za j a v n o mnijenje), te o t v o r e n o i
nositi ih, a m n i j u ć i k a k o n a d m a š u j u ostale, t a k v i govori i djeluje (i u govoru je s l o b o d a n j e r je pre-
d r u g e ljude p r e z i r u i s a m i čine š t o god im se ziratelj, te govori istinu, o s i m k a d se podrugljivo 30
svidi. Oni o p o n a š a j u v e l i k o d u š n i k a , a nisu ni nalik 29 p r e t v a r a p r e d s v j e t i n o m ) ; uz to, u o d n o s u p r e m a
na n j , i p o n a š a j u se t a k o gdje god u z m o g n u . Sto d r u g o m e ne m o ž e živjeti d r u k č i j e nego k a o prija- 1125 a
ga ne djeluju u s k l a d u s k r e p o š ć u , a p r e z i r u os- telj, j e r d r u g o je r o p s k o , zbog toga su svi laskavci
22 tale ljude. J e r v e l i k o d u š n i k p r a v i č n o p r e z i r e (bu- 5 30 podložnici i p o n i z n i c i laskavci. Nije ni divitelj;
dući da i p r o c j e n j u j e istinski), dok većina to čini n j e m u n i š t a nije veliko. Nije ni z l o p a m t i l o ; dugo
23 n a s u m c e . On se ne izlaže s i t n i m pogiblima, n i t i p a m t i t i nije z n a č a j k a velikodušnika, o s o b i t o zla
je u o p ć e ljubitelj pogibelji, zbog toga š t o m a l o 31 djela, nego je više sklon ne obzirati se na njih.
stvari cijeni; ali i ne u s t u k n e p r e d velikom opas N e r a d je govoriti ο čovjeku; neće govoriti ni ο 5
nošću, i kad se z a t e k n e u pogibelji, ne obzire se sebi ni ο d r u g o m e ; niti mu je stalo da njega hva
na vlastiti život, ne s m a t r a j u ć i da je vrijedno živ- le, niti p a k da se d r u g i k u d e ; a nije ni hvalitelj;
24 j e t i pod bilo koju cijenu. S a m je s k l o n d o b r o či zbog toga nije ni k u d i t e l j , ni p r e m a neprijatelji-
niti, ali se s r a m i p r i m a t i d o b r o č i n s t v a , j e r p r v o 10 32 ma, o s i m k a d k a n i uvrijediti. Što se tiče nemi
je značajka n a d m o ć n i k a , a d r u g o p o d l o ž n i k a . I novnih stvari ili s i t n i c a on je još n a j m a n j e onaj 10
sklon je u z v r a t i t i većim d o b r o č i n s t v o m , t a k o će t k o se j a d a ili t r a ž i k a k v u p o m o ć ; o k o toga se
n j e m u dugovati i p o s t a t i p r i m a t e l j e m onaj š t o 33 trsi s a m o o n a j k o m u jest do toga. On je o n a j š t o
25 mu je izvorno p o m a g a o . Čini se da se takvi sjećaju će r a d i j e p o s j e d o v a t i lijepe i n e k o r i s n e stvari ne-
svakog d o b r a koje su učinili, ali ne i onog koje
su primili (jer je onaj t k o p r i m a d o b r o niži od
onoga koji ga daje, a v e l i k o d u š n i k želi nadvisi 1
vati), pa p r v o r a d o slušaju, a d r u g o n e r a d o , zbog 15 Vidi Ilijada (I, 503).
2
Posrijedi je Kalistenovo izvješće ο molbi za po
moć protiv Tebanaca (369 pr. n. e.) ali se tu Aristo
1
Izvorno υπερόπτης, oholica, obijesnik, preziratelj telove riječi ne slažu sa Ksenofonovim (Hellenica,
(o. p.). Vi. V 33).
74 75
goli one korisne i uporabljive, jer je to više zna ji i srednost i suvišak i manjak, tako i u želje za
34 čajka samodostatna čovjeka. Čini se da je svoj čašću: ili više nego treba ili manje, i odakle tre-
stvo velikodušna čovjeka sporo kretanje, dubok 3 ba i onako kako treba. Korimo častohlepnika što
glas i smiren govor, jer nije žurljiv onaj tko se 15 teži za čašću više nego treba i odakle ne treba,
trsi oko male stvari, niti je razdražljiv tko ništa a nečastohlepnika jer ne želi da ga časte ni zbog 10
ne smatra velikim, dok kriještav glas i žurljive 4 lijepih stvari. Katkada opet častohlepnika hvali
kretnje nastaju upravo zbog toga. mo kao muževna i ljubitelja ljepote, a nečasto
hlepnika kao uzdržana i umjerena, kao što re
35 Dakle, takav je velikodušnik; tko je u manjku 9 kosmo pri prvoj raspravi. 1 Budući je višeznačno
prema njemu taj je malodušnik, dok je onaj u kaže li se kako je tkogod ljubitelj nečega, bjelo
suvišku oholica. Nu ni takvi se ne smatraju loši dano je da se častohleplje ne tiče uvijek iste stva
ma (jer oni ne čine zla), nego su zabludjeli. Jer ri, nego hvaleći koga podrazumijevamo kako je 15
malodušnik iako je dostojan dobara, lišava se to tomu do časti više negoli većini, a koreći ga kako
ga čega je vrijedan, a čini se kako ima nešto loše 20 je ljubi više negoli treba. A kako je tu srednost
u sebi zbog toga što se ne smatra dostojnim do bezimena, čini se krajnosti je svojataju kao da je
bara i ne poznaje sebe samog; inače bi težio za 5 prazna; ali gdje je suvišak i manjak tu je i sre
stvarima kojih je dostojan, budući da su one do dina; naime, časti se teži i više nego treba i ma
bre. Takvi se ljudi i ne čine luckastim, nego vi nje, pa postoji dakle i ono kako treba; stoga se
še neusudljivim. Ali takvo mnijenje čini se da pohvaljuje samo stanje, jer je bezimena srednost 20
ih čini gorim; pojedini ljudi teže onim stvarima u odnosu prema časti. Prema častohleplju ona se
kojih su vrijedni, dok ovi odustaju od lijepih 25 čini nečastohlepljem, a prema nečastohleplju kao
djela i postupaka, a isto tako i od izvanjskih do častohleplje; dočim prema jednom i drugom, čini
36 bara, smatrajući sebe nedostojnima. Dočim, oni 6 se nekako kao oboje. A čini se da je tako i što
oholi su ludi i ne poznaju sebe same, što je bje se tiče ostalih kreposti. Samo što ovdje kao da
lodano; jer iako nisu vrijedni, takvi se upuštaju su krajnosti opreke zbog toga što se sredina ne 25
u časne pothvate, a zatim se sramotno razotkri imenuje.
vaju; ti se gizdaju odjećom i vanjskim držanjem 30
i sličnim i žele objelodaniti svoju dobru sreću te V. Blagoćudnost je srednost u odnosu prema srdž- 11
govore ο njoj kao da će zbog nje biti čašćeni. bi; budući je sredina bezimena, a gotovo su takve
37 Međutim, više od oholosti velikodušnosti je op- i krajnosti, smještamo blagoćudnost u sredinu,
38 rečnija malodušnost, jer je i češća i gora. Dakle, iako ona više naginje manjku, koji je bezimen.
kako je rečeno, velikodušnost se bavi čašću na- 35 Suvišak bi se mogao nazvati rasrdljivost. Samo
veliko. 2 čuvstvo je srdžba, a izazivaju je mnoge i razli-
3 čite stvari. Pohvaljuje se onaj tko se srdi na ono 30
IV. Čini se kako i što se tiče časti, kao što je re što treba, na one koje treba, kako treba, kad tre
1125
1
čeno u početku, ima nekakva krepost, koja je u ba i koliko vremena treba; takav će biti blagoću-
10
istom odnosu prema velikodušnosti kao darežlji dan, jer se blagoćudnost pohvaljuje. Blagoćudan
vost prema izdašnosti. Naime, ni jedna se ne bavi čovjek teži biti neuznemiren i ne povodi se za
onim što je veliko, nego nas obje upućuju kako čuvstvom, nego se srdi samo onako kako načelo
treba u odnosu prema umjerenim i malim stvari- nalaže, naime na takav način, na takve stvari i na 35
2 ma; i kao što u uzimanju i davanju novaca posto- 4 takvo vrijeme; i čini se da više griješi prema 1126
1
1
Ib. 24—27. 1107 b 33
76 77
manjku. Jer čovjek blage ćudi nije sklon osveti, 13 Ono što smo prije rekli' jasno je i iz ovoga što
5 nego je prije sklon oprostiti. Međutim, manjak se sad govorimo: naime, nije lako odrediti kako, na
kudi, bio on nekakva rasrdljivost ili pak štogod koga, zbog čega i koliko vremena se treba srditi,
drugo. Naime, oni što se ne srde na one stvari i dokle tkogod čini pravo ili griješi. Onaj tko na- 35
na koje se treba srditi smatraju se ludima, kao i čini manji prijestup, bilo prema više bilo prema
oni koji toga ne čine onako kako treba, kad treba 5 manje, taj se ne pokuđuje; jer katkad hvalimo
6 i na ljude na koje treba. Čini se da takav niti one manjkave i nazivamo ih blagoćudnima, kat
išta osjeća niti pak ćuti bol, i kako se ne rasr- kad opet one rasrđene nazivamo muževnima, bu- 1126 b
đuje, nije kadar ni obraniti se, a otrpjeti uvredu dući su uzmožni vladati. Stoga nije lako pravilom
nama nanesenu i prezir prema našincima nedvoj odrediti koliko i kako treba prestupiti da bi se
beno je ropski. tkogod pokudio; tu prosudba ovisi ο pojedinom
14 slučaju i poimanju. Ali jasno je barem to da
7 Suvišak se zapravo javlja u svima tima (srditi je srednje stanje hvalevrijedno, kad se srdimo na 5
se, naime, može na one na koje ne treba, zbog one na koje treba, na ono zbog čega treba, kako
čega ne treba, više nego treba, prebrzo ili odviše 10 treba i tako dalje, dok su suvišci i manjci pokud-
dugo vremena), samo što se sve to ne javlja u ni, pomalo ako su u maloj mjeri, više ako su u
istoj osobi. Zapravo ne bi ni moglo biti; jer zlo povećoj, a veoma mnogo ako su u velikoj. Bjelo-
razara i sebe samo, i bude li potpuno, postaje ne- 15 dano je dakle da se treba držati srednjeg stanja.
8 podnošljivo. Dakle, rasrdljivci se brzo rasrde i Nek je toliko dostatno što se tiče stanja koja su 10
na one na koje ne treba i zbog čega ne treba i u odnosu prema srdžbi.
više nego treba, ali se brzo i prestaju srditi, što
je njihova najbolja značajka. To im se događa jer 15 VI. U druženjima, suživotu i uzajamnoj izmjeni ri- 12
ne zadržavaju svoju srdžbu, nego zbog svoje na- ječi i djela jedni se ljudi čine ugodljivim: kako
9 gle ćudi odmah uzvraćaju, a zatim se prestanu bi bili na ugodu, takvi sve hvale, nikad se ne su
srditi. Po suvišku su i goropadnici nagle ćudi i protstavljaju, nego mniju kako im je dužnost ne
10 srde se na sve i u svakoj prigodi; otuda im i ime. 1 2 nanositi bol onima koje susreću; dočim oni koji
Ogorčenici su neprimirljivi, i srde se dugo vreme su oprečni tima (svemu se suprotstavljaju i ni- 15
na, jer potiskuju svoj gnjev. Nakon odmazde malo se ne obziru hoće li koga povrijediti) nazi-
gnjev prestaje; s kaznom nestaje srdžbe, te mje- 20 3 vaju se zlovoljnim i svadljivim. Jasno je da su na
sto bola nastaje užitak. Ne dođe li do toga, teret vedena stanja pokudna i da je pohvalna sredina
im ostaje, i kako se ne pokazuje, nitko ih od toga između njih, koja će čovjeka osposobiti za ono
i ne odgovara, a treba vremena da se srdžba u što treba i kako treba, a isto tako i što da ne
sebi probavi. Takvi su ljudi najveća smetnja i se- 25 4 podnosi. Tomu nije nadjenuto nikakvo ime, ali
bi samima i svojim najmilijima. Mučnima nazi- najviše je nalik na prijateljstvo. Jer onaj tko je 20
11 vamo one koji se srde na one stvari na koje ne u skladu sa srednjim stanjem uvelike je poput
treba, više nego treba i duže vremena, i ne smi onoga na kojeg mislimo kad kažemo prijatelj,
ruju se bez odmazde ili kazne. 5 podrazumijevajući i naklonost. Nu to se stanje
razlikuje od prijateljstva utoliko što je dotičnik
12 Dočim blagoćudnosti više suprotstavljamo su bez čuvstva i naklonosti prema onima s kojima
višak; češće je, a i ljudskije, tražiti odmazdu, ali 30 se druži; jer takav ne prima svaku pojedinu stvar
je s mučnim ljudima gore zajednički živjeti. kako treba ni iz ljubavi ni iz mržnje, nego jer je
1
Izvorno άκρόχοΛοι — oni koji se lako žeste, raz
dražljive!, prgavci, goropadnici (o. p.).
1
1109 b 14—26
78 79
stanovita značaja. Jednako će se ponašati prema 25 p o s t i srednosti, u v i d i m o li da je t a k o u svim slu
neznancima i znancima, te pouzdanicima i tuđin- čajevima. Gore s m o govorili ο o n i m a koji u druš
cima, osim što će u svakom pojedinom slučaju t v o v n o m životu družeći se s d r u g i m a pričinjavaju
biti onakav kako je prikladno; jer ne dolikuje užitak i bol; sad g o v o r i m o ο o n i m a koji pokazuju
jednako se brinuti za svojake i za tuđina, niti je i s t i n u i laž j e d n a k o u riječima i djelatnostima te
6 jednako pravo nanositi im bol. Dakle, općenito je 2 u p r e t v a r a n j u . Misli se k a k o je hvastavac onaj 20
rečeno da će se on družiti onako kako treba, i u t k o s e p r e t v a r a d a p o s j e d u j e štovana svojstva,
odnosu prema onome što je lijepo i korisno na- kojih ili u o p ć e n e m a ili p a k k a o da ih posjeduje
7 stojat će ne nanositi bol ili će pričinjati ugodu. 30 3 više nego š t o ih ima, d o k podrugljivac o p e t ili
Čini se, naime, da je zaokupljen užicima i bolovi 4 niječe ona svojstva koja i m a ili ih u m a n j u j e , a
ma koji nastaju u društvovnom životu; i gdje god čovjek sredine, koji je iskren, drži se istine i u
mu nije lijepo ili je štetno pružiti užitak, on će životu i u riječi te priznaje o n o što ima, pa niti
odbiti i radije će izabrati da nanese bol; pa ako uvećava niti u m a n j u j e . I svaki od njih, dalje, mo- 25
bi njegov pristanak počinitelju nanio sramotu, i 5 že djelovati r a d i kakvog ( p r e d m e t a ) ili bez njega.
to ne malu, ili štetu, a prigovor tek malo bola, 35 Ali svaki od njih o n a k o govori, djeluje i živi ka
8 on neće pristati, nego će se suprotstaviti. Razli kav s a m jest, u k o l i k o ne djeluje r a d i čega dru-
čito će se družiti s odličnicima i s prosječnicima, 6 gog. Ali laž je s a m a po sebi loša i p o k u d n a , d o k
pa s onima što su više ili manje znanci, te isto 1127 a je i s t i n a lijepa i hvalevrijedna. T a k o je onaj t k o
tako prema svim ostalim razlikama, podjeljujući je istinit — k a o čovjek s r e d i n e — hvalevrijedan, 30
svakom pojedinom onako kako priliči, izabravši d o k su oba lažljivca p o k u d n i , a osobito hvastavac.
radi sebe samog da pruži užitak a pazeći se da
drugima ne pričini bol, ali će se voditi posljecima, 7 Govorimo, dakle, ο s v a k o m e od njih, a prvo ο
kad su oni važniji, naime onim što je lijepo i ko i s t i n i t o m e . Ne govorimo ο o n o m e t k o je istinit u
risno. Isto tako, radi velikog budućeg užitka na- 5 svojim ugovorima, niti u s t v a r i m a što se protežu
nijet će i malo bola. na n e p r a v e d n o s t i p r a v e d n o s t (jer to bi p r i p a d a l o 1127 b
d r u g o j kreposti), nego ο o n o m e t k o i ondje gdje
9 Dakle, takav je čovjek sredine, ali nema imena; n i š t a nije u p i t a n j u istinit je i u riječi i u životu,
od ljudi koji pričinjaju ugodu onaj što samo teži 8 j e r mu je takvo stanje značaja. I taj bi bio čes
biti ugodan, bez ikakva drugog cilja, taj je ugod- tit. J e r t k o je istinoljubiv, te je istinit i o n d j e
ljiv; onaj opet tko je takav radi kakve koristi u gdje ništa nije u p i t a n j u , j o š će više biti istinit
smislu novca ili onoga do čega se dolazi novcem, o n d j e gdje štogod j e s t u p i t a n j u . Izbjegavat će laž 5
taj je laskavac; onaj pak tko se svemu suprot k a o o n o što je ružno, b u d u ć i da je izbjegava već
stavlja već je rečeno 1 da je zlovoljan i svadljiv. 10 9 zbog nje s a m e . Stoga je t a k a v hvalevrijedan. Ako
A krajnosti se čine uzajamno oprečne zbog toga u njega i m a ikakva o t k l o n a , više je sklon umanji
što je sredina bezimena. vanju istine, j e r mu se to čini prikladnijim, zbog
toga š t o su pretjerivanja d o s a d n a .
VII. Gotovo je isto i sa srednošću između hvasta- 13
10 O n a j t k o se p r e t v a r a da p o s j e d u j e više nego š t o
vosti (i podrugljivosti); i ona je bezimena. Neće
biti zgorega pozabaviti se i tima. Bolje ćemo spoz- 15 ima, ne r a d i čega posebnog, čini se lošim (inače
nati ono što se tiče samog značaja, budemo li raz- ne bi uživao u laži), ali je i p a k više i s p r a z a n ne- 10
lagali pojedince, d uvjerit ćemo se kako su kre- 11 goli o p a k ; a k o je takav r a d i nečega, radi slave ili
časti, ne t r e b a ga (kao hvastavca) odviše k u d i t i ;
t k o to p a k čini r a d i novca, ili onoga što je za no-
ne
1
1125 b 14—16. 12 vac, taj je već s r a m o t n i j i (jer postaje se hvas-
6 NIKOMAHOVA ETIKA 81
80
tavac po sposobnosti, nego po izboru; po stanju ruju u šali čini se da su lakrdijaši i prostaci, koji 5
značaja i po tome što je takav čovjek biva hvas- nastoje biti smiješni pod svaku cijenu, i više se
tavac); kao što je netko lažljivac jer uživa u sa- 15 trse oko toga da izazovu smijeh negoli da kažu
moj laži, a drugi jer želi slave ili dobitka. Oni štogod umjesno i ne povrijede onoga s kojim se
13 što se hvastaju radi slave pretvaraju se u onim šale; dok oni što niti sami umiju izreći štogod ša
svojstvima kojima se stječe slava ili čestitanje; ljivo, niti pak podnijeti to od drugih, smatraju se
koji to čine radi dobitka pretvaraju se u onim neotesanim i neugodnim. Oni koji se umjesno
svojstvima što su na korist njihovim bližnjima, šale nazivaju se dosjetljivim, naime okretnim 1 ; 10
a lako se ne otkrivaju da su nepostojeća, kao moć jer te se dosjetke smatraju gibanjima njihova zna
proroštva, mudrost, liječničko umijeće. Zbog toga 20 čaja, pa kao što se tijela prosuđuju po kretnjama
se većina ljudi pretvara i hvasta kako ima dotična 4 tako i značajevi. Budući se ono što je smiješno
svojstva; naime, u njima se nalazi ono što je već nalazi na samome površju i kako većina uživa u
rečeno. zabavi i šali i više negoli treba, čak se i lakrdijaši
nazivaju dosjetljivima, jer su zabavljači, ali da se
ti razlikuju, i to ne malo, jasno je iz onoga što
14 Podrugljivci, koji umanjuju stvari, čini se da su
je rečeno.
ugodnijeg značaja. Naime, smatra se da oni ne
govore tako radi dobitka, nego kako bi izbjegli
razmetanje; ti još najviše niječu ona svojstva ko- 25 5 Srednjem stanju pripada tankoćutnost. Značaj- 15
15 ja su u javnoj časti, kao što je činio Sokrat 1 . ka je tankoćutna čovjeka govoriti i slušati one
Oni koji (prijetvorno) niječu sitna i bjelodana stvari što dolikuju uljudnu i plemenitu čovjeku;
svojstva nazivaju se opsjenarima i još više zaslu postoje stvari što takvomu pristaje govoriti i slu
žuju prezir; katkad se to čini hvastavošću, poput šati u šah; i šala plemenita čovjeka razlikuje se 20
lakonske odjeće 2 ; jer hvastavo je pretjerivanje od onoga tko je ropske naravi, upravo kao i šala
6 obrazovana od one neobrazovana čovjeka. To se
16 kao i preveliko umanjivanje. Oni pak koji se umje
može vidjeti i u staroj i novoj komediji; piscima
reno služe podrugljivošću, i izruguju se onim 30
prve smiješno je bila sama besramnost u govoru,
stvarima što nisu odveć obične i bjelodane, doi-
7 onima druge više tek natuknuće. A to je ne mala 25
17 maju se ugodno. Dakle čini se da je hvastavac
razlika što se tiče uljudnosti. Bismo li onda ono
oprečan istinitu čovjeku, jer on je onaj gori (od
ga tko se umjesno šali odredili kao čovjeka koji
podrugljivca).
govori ono što nije nedolično plemenitoj osobi,
ili što ne nanosi bola slušatelju, nego ga čak i
VIII. Budući da u životu postoji i odmor, te u nje- 14 zabavlja? Ili je pak takvo što neodredivo, jer su
mu dokolica radi zabave, čini se da i tu ima dru jednima jedne a drugima druge stvari ili mrske
govanja koje je prikladno, te stvari koje treba 11 8 ili ugodne? Naime, iste takve šale on će i slušati;
reći i kako ih reći, a isto i u slušanju. I nas će se 9 jer kakve podnosi slušati, takve čini se i sam zbija.
ticati kakvi su ti s kojima govorimo ili koje slu- Sve šale on neće zbijati; jer šaljenje je i nekakvo
2 samo. A bjelodano je kako i tu postoji suvišak i pogrđivanje, te neke pogrde zakonodavci zabra
3 manjak naprama sredini. Dakle, oni što pretje- njuju; pa je tako možda trebalo zabraniti i neke 30
10 šale. Onaj tko je uljudan i plemenit bit će dakle
opisanoga raspoloženja, postupajući kao da je za-
1
Niječući vlastitu mudrost; vidi Platon Obrana So-
kratova (20 D—23 D). 1
2
Ili Aristotel smatra afektiranom jednostavnu Dok riječ ευτράπελος znači duhovnu gipkost,
spartansku nošnju u Ateni, ili pak cilja na one koji εϋτροποξ znači tjelesnu snalažljivost, otuda: 'dosjet
su afektirali oponašajući 'lakonske' običaje u Ateni. ljiv i okretan'.
6* 83
82
kon sam sebi. Takav je čovjek sredine, pa nazvao 7 što je loše. Stidljivost je nešto čestito samo uz
se tankoćutnim ili dosjetljivim. Dočim lakrdijaš uvjet: 'ako bi učinio štogod takvo, stidio bi se.' 30
ne može odoljeti onome što je smiješno, pa niti A to ne vrijedi za kreposti. Iako je besramnost,
štedi sebe ni ikoga drugog ako će nasmijati, go- 35 i kad se tkogod ne zastiđuje što počinja sramotna
voreći one stvari koje uljudan čovjek ne bi ni djela, nešto loše, ne proizlazi iz toga kako je ne-
rekao, a neke od njih ni slušao. Neotesanac je 1128 b 8 što čestito stidjeti se počinjene sramote; isto ta
opet posve nekoristan u takvim druženjima; sam ko ni uzdržnost nije krepost, nego nekakva mje
11 ne pridonosi ništa, a sve mu je mrsko. Pa ipak šavina, ali ο tome će se raspravljati poslije. 1 A 35
se čini kako su odmor i zabava nužni u životu. sada govorimo ο pnavednostii.
84
Edited by Foxit Reader
Copyright(C) by Foxit Software Company,2005-2007
For Evaluation Only.
amer
ν.
š t o se tiče pravednosti i nepravednosti valja 1129 a
razvidjeti: kakvim se djelatnostima one bave, te
koja je srednost pravednost, i kojim je krajnosti
ma po sredini ono što je pravedno. Naše će se is-
2 traživanje odvijati istim načinom kao i u porethod- 5
n i m raspravama.
1
Izvorno ύποχείμενον, lat. subjectum ili substru-
tum, naime: podmet, podloga, osnov (o. p.).
87
Ako je d o b a r u s t r o j u č v r s t i n i m e s a , n u ž n o je da 12 B u d u ć i se p r o t u z a k o n i t čovjek p o k a z a o nepra- 3
loš u s t r o j b u d e u m l o h a v o s t i m e s a a o n o što je vednim a zakonit pravednim, bjelodano je k a k o
6 zdravo m o r a s t v a r a t i č v r s t i n u u m e s u . I u većini su sve z a k o n i t e s t v a r i n e k a k o i p r a v e d n e , j e r sve
slijedi, a k o s e j e d n a o d o p r e k a govori višeznačno, s t v a r i koje s u p o s t a v l j e n e z a k o n o d a v s t v o m , t e s u
o n d a se i d r u g a govori višeznačno, n a i m e : a k o je i zakonite, te kažemo da je svaka pojedina od njih
takvo ' p r a v e d n o ' , o n d a je t a k v o i ' n e p r a v e d n o ' . 25 13 i p r a v e d n a . Z a k o n i p r o p i s u j u ο svim s t v a r i m a ,
težeći z a j e d n i č k o m p r o b i t k u , ili za sve ili za o n e 15
7 Čini se k a k o se i p r a v e d n o s t i n e p r a v e d n o s t go- 2 najbolje ili za m o ć n i k e ( p r e m a kreposti) ili što
vore v i š e z n a č n o , n u b u d u ć i d a s u o n e s r o d n e , nji g o d slično; t a k o d a n a j e d a n n a č i n p r a v e d n i m na
hova se i s t o i m e n o s t skriva i nije o n a k o j a s n a k a o zivamo sve s t v a r i k o j e t v o r e i čuvaju b l a ž e n s t v o i
o n d j e gdje su značenja u d a l j e n i j a (jer t a d a je raz 14 njegove sastavine u d r ž a v n o m zajedništvu. Uz to
lika p r e m a v a n j s k o m o b l i k u golema), k a o k a d s e n a m zakon n a l a ž e č i n i t i djela odvažna m u ž a — 20
i s t o i m e n o k a ž e ' k l j u č " i za k o s t ispod šije u ži n a i m e : n e n a p u š t a t i b o j n i položaj, n e bježati i n e
votinja i za o n o č i m e se z a t v a r a j u v r a t a . Pogle- 30 o d b a c i v a t i o r u ž j e — , t e o n a u m j e r e n a čovjeka —
d a j m o k o l i k o s t r u k o s e kaže d a j e t k o g o d nepra- n a i m e : ne p o č i n i t i p r e l j u b a i ne p o d a v a t i se po
8 vedan. Ćini se da je n e p r a v e d a n i o n a j t k o je pro h o t i — , p a o n a b l a g o ć u d n a čovjeka — n a i m e : n e
t u z a k o n i t i t k o je p o h l e p a n i t k o je ' n e j e d n a k ' 2 te t u ć i koga, niti klevetati, a slično i š t o se tiče os
je očito da će pravedan biti onaj tko je zakonit talih k r e p o s t i i ć u d o r e d n i h nevaljalosti, n a r e đ u j u
i ' j e d n a k ' . T a k o je p r a v e d n o o n o š t o je z a k o n i t o i ći j e d n e stvari a z a b r a n j u j u ć i druge, i to i s p r a v n o
jednako, a nepravedno o n o što je protuzakonito o n a j z a k o n koji j e i s p r a v n o u t e m e l j e n , d o č i m
i nejednako. m a n j e t a k o a k o j e z a k o n sastavljen n a b r z u r u k u .
9 B u d u ć i je p o h l e p n i k n e p r a v e d a n , t r s i t će se o k o 1129 b 15 Dakle, t a k v a je p r a v e d n o s t s a v r š e n a k r e p o s t , 25
d o b a r a , n e o k o svih, nego o k o o n i h što p r i p a d a j u ali ne uopće, nego u o d n o s u p r e m a n e k o m u dru
d o b r o j ili lošoj sreći, koja su u o p ć e uvijek d o b r a , g o m . Zbog toga se p r a v e d n o s t često i čini najve
ali n i s u uvijek takva i p o j e d i n c u . Ta d o b r a ljudi ć o m k r e p o s t i , »te ni V e č e r n i c a ni Danica nije ta
žude i h r l e za njima, a ne bi toga smjeli činiti, ne ko divna« 1 i p o s l o v i č n o k a ž e m o »u p r a v e d n o s t i su
g o b i t r e b a l i žudjeti d a d o b r a š t o s u u o p ć e takva s k u p l j e n e sve kreposti.« 2 I ova je u p o t p u n o s t i 30
b u d u d o b r a i njima, te i z a b r a t i o n a š t o su n j i m a 5 s a v r š e n a k r e p o s t , j e r j e p o r a b a savršene k r e p o s t i
10 s a m i m a d o b r a . N e p r a v e d a n čovjek ne izabire uvi S a v r š e n a j e j e r o n a j t k o j e i m a može s e t o m kre-
jek više, n e g o i m a n j e , a od s t v a r i k o j e su u o p ć e p o š ć u poslužiti u o d n o s u p r e m a d r u g o m e ; n a i m e ,
loše, ali k a k o se m a n j e zlo čini n e k a k v i m d o b r o m , m n o g i se m o g u poslužiti k r e p o š ć u u v l a s t i t i m
a p o h l e p a ide za d o b r o m , zbog toga se i s m a t r a s t v a r i m a , ali ne m o g u u o d n o š a j i m a p r e m a dru-
11 p o h l e p n i m . On je i n e p r a v i č a n ; j e r to ovo obuhva- 10 16 g o m u . Zbog toga se s m a t r a valjanom o n a Bijan- 1130 a
3
ća i z a j e d n i č k o im je. tova »vladavina m u ž a ć e pokazati«; j e r o n a j t k o
17 vlada već je u o d n o š a j u p r e m a d r u g o m u i u za
j e d n i š t v u . Zbog toga se p r a v e d n o s t i j e d i n a od
1
Grčki χλείς, lat. clavicula, hrv. ključica ili ključ
na kost, j e r u grčkom ista riječ znači i dotičnu kost
i ključ za vrata. 1
Preostatak iz izgubljenog Euripidova komada Me·
2
Izvorno ανισος — nejednak, ali i 'neravnopravan', lanippe (fr. 490).
'nepravičan' i 'pristran', a ίσος 'jednak', ravnopravan, 2
Ta se izreka pripisuje i Teognidu i Fokilidu.
pravičan, nepristran. Zadržava se prijevod nejednak 3
— jednak, da se očuva etimologijska povezanost Vidi Sofoklo, Antigona (175). Bijant je inače je
(o. p.). dan od glasovite Sedmorice mudraca.
88 89
k r e p o s t i čini d a j e d o b r o drugoga 1 , j e r s e usmje- 6 voj nevaljalosti, n e g o n e p r a v e d n o s t i . S t o g a je bje
ruje p r e m a d r u g o m u ; o n a djeluje n a k o r i s t dru- l o d a n o k a k o u z a sveopću n e p r a v e d n o s t p o s t o j i i
18 gomu, bilo v l a d a r u bilo s u d i o n i k u . Najgori je o n a j 5 n e k a koja je to dijelom, i s t o i m e n a s n j o m , j e r joj
t k o se služi o p a č i n o m i p r e m a sebi s a m o m e i pre je o d r e d b a u i s t o m r o d u ; o b j e m a je m o g u ć n o s t u
m a prijateljima, d o k najbolji nije o n a j t k o pri o d n o š a j u p r e m a d r u g o m čovjeku, ali j e d n a se ba- 1130 b
mjenjuje k r e p o s t p r e m a sebi, nego p r e m a drugo- vi č a š ć u ili n o v c e m ili s i g u r n o š ć u ili o n i m š t o
19 m e , j e r to je težak p o s a o . S t o g a p r a v e d n o s t nije o b u h v a ć a sve to ( k a d a b i s m o i m a l i j e d n o ime) a
dio k r e p o s t i , nego je cijela k r e p o s t , d o k o p r e č n a r a d i u ž i t k a zbog d o b i t k a , d o k s e d r u g a bavi svim
n e p r a v e d n o s t nije dio p o r o k a , n e g o je cijeli p o r o k . o n i m s t v a r i m a k o j i m a i v r s t a n čovjek. 5
20 Iz toga što je r e č e n o j a s n o je u č e m u se razlikuju 10
k r e p o s t i p r a v e d n o s t : o n e su isto, ali njihova b i t 7 B j e l o d a n o je d a k l e da p o s t o j i više p r a v e d n o s t i , 5
nije ista; nego o n o što je p r a v e d n o s t u o d n o š a j u i d a p o s t o j i j e d n a različita o d c j e l o k u p n e k r e p o s t i .
p r e m a d r u g o m u t o j e k r e p o s t n a p r o s t o k a o ne 8 I valja istražiti k o j a je i k a k v a j e . O n o š t o je ne
kakvo stanje. p r a v e d n o r a z l u č e n o je na p r o t u z a k o n i t o i nejed
n a k o , a o n o š t o je p r a v e d n o na z a k o n i t o i jed
n a k o . P r e m a p r o t u z a k o n i t o m e j e već p r i j e opisa-
II. N u m i ovdje i s t r a ž u j e m o p r a v e d n o s t k a o dio 4 9 ni s m i s a o n e p r a v e d n o s t i . B u d u ć i da n e j e d n a k o i 10
k r e p o s t i . N a i m e , postoji i takva, k a o š t o k a ž e m o . 15 p r o t u z a k o n i t o n i s u j e d n o t e isto, n e g o s e razli
A isto je i s n e p r a v e d n o š ć u k a o dijelom. k u j u k a o dio od cjeline (jer sve š t o je n e j e d n a k o
jest i p r o t u z a k o n i t o , ali sve š t o je p r o t u z a k o n i t o
2 T o m u je d o k a z ovo: o n a j t k o djelujući p o č i n j a nije i n e j e d n a k o ) , o n o š t o je n e p r a v e d n o i nepra
ostala ć u d o r e d n a nevaljalstva čini n e p r a v e d n o , ali vednost nisu u t o m e s m i s l u isto, nego su različiti
ne hlepi ni za ikakvim d o b i t k o m — k a o onaj š t o o d p r e đ a š n j e g , o d n o s e ć i s e p r e m a n j i m a k a o dije
o d b a c u j e štit zbog strašljivosti ili r u ž n o govori lovi p r e m a c j e l i n a m a ; j e r d o t i č n a j e n e p r a v e d n o s t
zbog o s o r n o s t i ili ne p o m a ž e n o v c i m a zbog škrto dio sveopće n e p r a v e d n o s t i , a i s t o t a k o i praved- 15
sti; a k a d hlepi za d o b i t k o m , č e s t o ne p o k a z u j e 20 n o s t sveopće p r a v e d n o s t i . T a k o t e s e m o r a govo
ni j e d a n od t i h p o r o k a , i j o š m a n j e sve njih, ali riti i ο p r a v e d n o s t i k a o dijelu i ο n e p r a v e d n o s t i
3 ipak n e k a k v u o p a č i n u (jer ga k u d i m o ) i nepraved k a o dijelu, a isto t a k o i ο o n o m e š t o je p r a v e d n o
nost. Postoji, dakle, n e k a d r u g a n e p r a v e d n o s t ko i o n o m e što je n e p r a v e d n o .
ja je dio o n e sveopće, i o n o n e p r a v e d n o koje je
dio sveopće n e p r a v e d n o g , š t o znači p r o t u z a k o n i - 10 Dakle, sad na s t r a n u s o n o m p r a v e d n o š ć u što
4 tog. Ako tkogod počinja p r e l j u b r a d i d o b i t k a i je u s k l a d u s c j e l o k u p n o m k r e p o š ć u i s t a k v o m
time z a r a đ u j e , a d r u g i t r o š i na to i š t e t u j e zbog 25 n e p r a v e d n o š ć u , b u d u ć i d a j e j e d n a o d njih po-
požude, ovaj bi više bio r a z u z d a n negoli pohle r a b a c j e l o k u p n e k r e p o s t i p r e m a d r u g o m u , a dru
pan, a prvi n e p r a v e d a n , ali ne r a z u z d a n , i bjelo ga takvog p o r o k a . I j a s n o je k a k o t r e b a razlučiti 20
dano je k a k o je takav zbog p o č i n j e n o g a r a d i do- o n o što je p r a v e d n o i o n o što je n e p r a v e d n o u
5 bitka. Uz to, dok se svi ostali n e p r a v e d n i čini pri o d n o š a j u p r e m a n j i m a ; j e r gotovo većina stvari
pisuju uvijek nekoj ć u d o r e d n o j nevaljalosti — postavljenih z a k o n o m n a l a ž u s e p r e m a cjelokup
npr.: a k o je tkogod počinio p r e l j u b , o n d a raz- 30 noj k r e p o s t i ; n a i m e , z a k o n n a r e đ u j e živjeti p r e m a
uzdanosti, a k o je n a p u s t i o 'subojnika', strašlji svakoj k r e p o s t i a z a b r a n j u j e živjeti p r e m a bilo
vosti, a k o je koga u d a r i o , r a s r đ e n o s t i ; ali a k o se
11 kojoj nevaljalosti. Činovi s u k l a d n i s c j e l o k u p n o m 25
svojim č i n o m okoristio, ne p r i p i s u j e se to nikak-
k r e p o š ć u istovjetni su s o d r e d b a m a k o j e se zako
n o m postavljaju a r a d i o d g o j a na k o r i s t zajed
1
ništva. S t o se p a k tiče o d g o j a svakog p o j e d i n c a .
Platon, Država (343 C).
90 91
po kojem postaje naprosto dobar čovjek, valja sredina mora to biti od nekih stvari (koje su više
poslije odrediti da li je to stvar državništva ili i manje), kao jednako uključuje dvoje, kao pra-
čega drugog, jer nije baš isto biti dobar čovjek 5 vedno tiče se nekih ljudi. Dakle, ono što je pra
i dobar građanin u bilo kojoj državi 1 . vedno nužno je barem četvero: dvije su osobe
kojima je ono pravedno i dvije su stvari u koji-
12 Od pravednosti koja je u dijelu, te od onoga 30 6 ma se očituje. I ista će jednakost biti u jednima 20
što je isto tako pravedno, jedna je vrsta ono što je i u drugima; kako se odnose jedne stvari u jed
u razdiobama 2 časti ili novaca ili ostalih stvari nima tako i druge u drugima; ne budu li jednaki,
što su razdjeljive među dionicima državnog za neće imati jednake dijelove, a otuda nastaju su
jedništva (jer u tima jedan prema drugomu može kobi i žalbe kad imaju i dijele nejednake dije-
biti nejednak ili jednak), a druga je vrsta ono što 7 love jednaki ili nejednaki jednake dijelove. To je
13 ispravlja u uzajamnim ugovorima. To opet ima 1131 a jasno i po načelu.dodjele prema zasluzi. Svi se, 25
dva dijela, jer od ugovora jedni su voljni a drugi naime, slažu kako ono što je pravedno pri razdio
protuvoljni; voljni su poput prodaje, kupnje, zaj bama treba biti prema zasluzi, samo što u tome
ma uz kamate, jamčevine, beskamatne posudbe, svi ne podrazumijevaju istu vrstu zasluge, nego
pologa i najmovine (koji se nazivaju voljnima, jer je ona demokratima slobodnjaštvo, oligarhicima
je započetak takvih ugovora voljan); oni protu- 5 bogatstvo ili pak plemenito podrijetlo, a aristo
voljni opet ili su potajni, kao tadbina, preljub, kratima izvrsnost.
trovanje, svodništvo, primarna robova, ubojstvo
iz potaje, krivo svjedočanstvo, ili su nasilni, kao 8 Dakle, ono što je pravedno nekakav je razmjer. 1
tvorni napadaj, prisilno uhićenje, ubojstvo, gra A razmjer nije svojstven samo broju sastavljenu 30
bež, unakaženje, sramoćenje, zlostava. od jedinica nego i broju uopće. Jer razmjernost
je jednakost omjera, i sadrži najmanje četiri čla-
9 na. Jasno je da se odijeljeni razmjer sastoji od
III. Budući je nepravedan čovjek nejednak i nepra- 5 četiri člana, ali isto tako i neprekidni razmjer, 2
vedan čin nejednak, bjelodano je kako postoji i jer se služi jednim članom kao da su dva i navodi
2 neka sredina nejednakoga. A to je ono jednako, ga dvaput, na primjer: kao što je A naprama Β
jer u kojoj god djelatnosti postoji više i manje, tako je Β naprama C; dakle, tu se Β navodi dva- 1131 b
3 postoji i ovo jednako. Dakle, ako je nepravedno put, pa ako se Β postavi dvaput, bit će četiri
nejednako, ono pravedno je jednako, kao što se 10 člana razmjera; a i ono što je pravedno sadrži
svima čini da jest, čak i bez dokaza. A budući da najmanje četiri člana, i omjer je isti između pr
je jednako sredina, d ono će pravedno biti sre vog i drugog para, jer postoji slična dioba između
dina. Ono što je jednako podrazumijeva najmanje 11 osoba i stvari. I kao što se A odnosi prema Β 5
4 dvoje. Stoga je nužno da pravedno bude i sred- 15 tako će se C odnositi prema D, te izmjenice, kao
nje i jednako i prema nečemu i nekima; a kao što se A odnosi prema C, tako će se Β odnositi
prema D. Stoga je cjelina u istome odnosu prema
1
Ο tome raspravlja Politika (III). Naime, u stano
vitu obliku vladavine ćudoredno ispravan čovjek ne 1
mora biti dobar državljanin, jer je posrijedi izopa Izvorno ανάλογος (lat. proportionalis), razmjeran,
čena vlast. podudaran, naličan u brojidbenom i pojmovnom
2 smislu.
Ili 'diobena pravednost' (iustitia distributiva), za 2
razliku od 'onoga što je pravedno(st) prema ugovo Odijeljeni (diskretni) razmjer sadrži nepovezane
rima' (iustitia commutativa), ili poravnavajuća, na članove, jer su različiti, a neprekidni (kontinuirani)
ime: razdjeljujuća i izjednačujuća (p. p). sadrži jedan zajednički član.
93
92
cjelini; 1 tako se razdiobom udvojuje, i kad se tako opisanim razmjerom; jer i kad dođe do diobe 30
zajedničkog posjeda, ona će biti u omjeru prema
12 pridaju, onda se udvaja pravedno. Stoga je spa- 7
uzajamnim ulozima; a nepravedno, koje je opre
janje člana A i C te Β i D ono što je pravedno 10
ka tomu pravednom, ono je što remeti razmjer.
u razdiobi, 2 i što je tu pravedno to je sredina,
dok je nepravedno ono što remeti razmjer; raz 3 Ono što je pravedno u tim ugovorima nešto je
mjerno je sredina, i ono što je pravedno jest ra- jednako, a ono nepravedno — nejednako, ali ne
13 zmjerno. Matematici takav razmjer nazivaju geo prema dotičnom razmjeru, nego prema aritmeti- 1132 a
metrijskim, jer se u geometrijskom razmjeru cje čkom. 1 I tu uopće nije važno da li je dobar
lina odnosi prema cjelini kao bilo koji dio pre- čovjek uskratio lošem ili pak loš dobromu, ni da
14 ma odgovarajućem dijelu. Ali taj razmjer nije ne- 15 li je preljub počinio dobar ili loš, nego se zakon
prekidan, jer nam pojedini član ne može pred osvrće samo na razliku u šteti, i postupa s dotič-
stavljati i osobu i stvar. 3 nicima kao s jednakima, ako je jedan nanio ne
pravdu a drugomu je nanesena, i ako je jedan 5
Dakle, ono što je pravedno to je razmjerno, dok 4 pričinio štetu a drugomu je pričinjena. A budući
ono što je nepravedno remeti razmjer. I otuda da je to nepravedno i ono nejednako, sudac na
jedan član biva prevelik, drugi premalen, što se stoji izjednačiti. Ako je jedan ranjen a drugi je
u djelima i događa; tko čini nepravdu ima odviše ranio, ili je jedan ubio a drugi je ubijen, onda
dobra, a onaj komu se čini nepravda premalo su trpljenje i djelovanje nejednako razdijeljeni,
15 dobra, š t o se tiče zla posve je suprotno; manje 20 pa sudac nastoji kaznom izjednačiti, oduzimajući
16 zlo naprama većem zlu smatra se kao dobro, i jer 5 od dobitka. Tako se općenito kaže u tim slučaje- 10
je bolje izabrati manje zlo negoli veće, ono što vima, čak ako samo ime i nije prikladno, kao
valja izabrati je dobro, a ono što je više takvo, reći 'dobitak' za onoga koji ranjava a 'gubitak'
17 još je veće dobro. Dakle, takva je jedna vrsta 6 ranjenomu; ali kad se odmjerava pretrpljeno, ka
onoga što je pravedno. že se za jedno gubitak a za drugo dobitak. Stoga
je ono jednako sredina između više i manje, dok 15
su dobitak i gubitak više ili manje na suprotan
IV. Preostalo pravedno je ono što ispravlja,4 a koje 25 način; više dobra a manje zla je dobitak, dok je
se javlja i u voljnim i u protuvoljnim ugovorima. opreka tomu gubitak; a sredina između njih je
2 Ta vrsta pravednog drukčijeg je oblika od onog
prethodnog. Djelidbeno pravedno — a pri razdio
bi zajedničkog imutka — uvijek je u skladu s 1
Ono 'pravedno koje ispravlja' (ili takva — izjed-
načujuća ili poravnavajuća pravednost) ne tiče se sa
1
me kazne, nego je ispravljanje onoga što je krivo
Osoba A i stvar C prema osobi Β i stvari D. učinjeno, obično nadoknadom štete; stoga je takva
2
Distributivna (diobena) pravednost se sastoji u pravednost stvar građanskih, a ne kaznenih sudova.
diobi razdjeljive časti ili nagrade na dijelove koji se Sud dotične stranke uzima kao jednake (jer pravni
međusobno odnose kao zasluge osoba koje imaju sud nije ćudoredni sud), i uzima se kao da je nepra
sudjelovati. Ako A (prva osoba) : Β (druga osoba: : C vedan čin donio isti dobitak počinitelju kao i gubitak
(prvi dio) : D (drugi dio), onda (alternando) A : C : : oštećenomu; to dovodi A u položaj A + C, a Β u po
Β: D, i stoga (componendo) A + C : B + D : : A : B ložaj Β — C. Sudac ima zadaću pronaći aritmetičku
Sto znači da uspostavljeni položaj odgovara odno sredinu između tih, a to postiže prenoseći C od A na
snim zaslugama stranaka (prema D. R.). B. Tako (jer se A uzima kao = B) dobivamo aritme
3
Izvorno φ xai δ (i osoba i dio). tički razmjer:
4
Izvorno όιορ&ωτιχόν δίκαιον, naime: 'ispravljačka (A + C) — (A + C —C) = (A + C — O — (B — C)
ili poravnavajuća pravednost' (iustitia correctiva seu (A + C) — (B — C + C) = (B — C + C) — (B — C)
commutativa), p. p. (prema D. R.).
94 95
ono jednako, ο kojem je kazano 1 da je pravedno; 12 dužine AA' BB' CC' jednake; nek se od AA' odu
tako te će ono pravedno koje ispravlja biti sre zme odsječak AE, a nek se dužini CC doda od
dina između gubitka i dobitka. Stoga kad se lju- sječak CD, tako da cijela dužina DCC' premašuje
7 di spore, pribjegavaju sucu; ići sucu znači ići ono EA' odsječkom CD i CF; stoga premašuje dužinu
mu što je pravedno, jer svojstvo je suca da bude 20 BB' odsječkom CD.1 (To se primjenjuje i na osta
živa pravednost; te traže suca kao sredinu, pa se la umijeća; ona bi prestala postojati kad ne bi 10
suci negdje i zovu posredovatelji, 2 uvjereni da ako i onaj što je pretrpio primio, i onoliko i onako,
dobiju sredinu, dobit će ono što je pravedno. Da- 13 upravo kao i onaj što je počinio). 2 Ta imena, i
8 kle, ono što je pravedno neka je sredina, ako je gubitak i dobitak, potekla su s područja voljne
naime i sudac takav. Sudac izjednačuje; kao da 25 razmjene; naime, imati tu više od svojega vlasti
je neka crta nejednako podijeljena, pa je on tog naziva se dobivati, a imati manje od svojeg
uzeo veći odsječak što prelazi polovicu i dodao izvornog dijela naziva se gubiti, kako već jest pri
ga manjem odsječku. Kad je cjelina podijeljena 14 kupnji i prodaji te ostalim poslovima koje je za- 15
na dvije polovice, tad kažu kako imaju svoje — kon dopustio; ali kad ne dobiju ni više ni manje
9 kad dobiju jednako. A ono što je jednako sredi nego ono što im samima pripada, kažu kako ima
na je između većega i manjega prema aritmeti ju svoje vlastito, pa niti su na gubitku niti na
čkom razmjeru. Zbog toga se i naziva pravedno 30 dobitku. Dakle, u protuvoljnim poslovima, 3 ono
(δίχαιον), jer je prepolovljeno (δ i χα), kao da bi ga pravedno je sredina između nekakvog dobitka i
tkogod nazvao δίχαιον; a sudac (διχαστής) zapra nekakvog gubitka, to jest: posjedovati isto i prije 20
vo je prepolovitelj (διχαστής).3 Jer kad se jednom i poslije.
10 od dva jednaka dijela4 oduzme nešto i doda dru V. Nekima se čini kako je uzajamnost naprosto ono 8
gomu, onda ovaj premašuje prvog dvaput toliko; što je pravedno, kao što rekoše pitagorejci, 4 jer
jer kad bi se oduzelo, ali ne bi dodalo, ovaj bi su pravedno odredili naprosto kao uzvraćanje ono-
premašivao samo jednom toliko. Stoga premašu- 1132 2 ga što je tko učinio;' ali takva se uzajamnost ne
je i sredinu za jednom toliko, a sredina za jed slaže ni s diobenom ni s ispravljačkom pravedno-
nom toliko onaj dio kojemu je toliko oduzeto. 3 šću — iako bi ljudi htjeli da upravo to znači i 25
11 Tako ćemo znati što treba oduzeti od onoga koji Radamantovo pravedno:
ima više i što moramo dodati onome koji ima
manje; ono čime ga sredina premašuje treba do 1
dati onome koji ima manje, dok od najvećeg tre Taj Aristotelov dijagram izgleda (prema D. Ros-
ba oduzeti ono čime premašuje sredinu. Neka su 5 su) ovako:
A Ε V
Β B'
D C F C'
2
Umetak je sumnjiv i nije u cijelosti jasan (a ja
vlja se i malo dalje: 1133 a 13—16), ali vjerojatno
znači da svaka strana mora dati i primiti isto. Uz
mogućnost da je posrijedi proizvoditelj i trošitelj
(prema
3
H. R.).
4
To jest što se tiče gubitnika.
Sto je bilo u skladu s njihovim okvirnim mate
matičkim
5
svjetonazorom.
Posrijedi je odmazda, jer ono što je tko učinio
to će mu se i vratiti, pučko načelo »milo za drago«;
lat. Lex talionis (ο. ρ.).
96 7 NIKOMAHOVA ETIKA 97
»Pretrpi li čovjek ono što počini, pravda je nešto njegova učinka, i mora mu za uzvrat dati
4 izvršena«,1 — jer se to na mnogo mjesta ne slaže. nešto od svojega. Ako prvo postoji jednakost pre- 10
Udari li koga onaj što ima vlast, udarac mu se ma razmjeru, a zatim nastupi uzajamnost, doći će
ne smije uzvratiti; a udari li tkogod onoga što do opisanog. Ako pak ne, nema jednakosti učinka,
ima vlast, ne samo što će mu se vratiti udarac i ne nastaje razmjena; naime, ništa ne priječi da
5 nego će još biti i kažnjen. Uz to se uvelike razli- 30 učinak jednoga bude bolji od drugoga; stoga se
kuje ono što je voljno od onoga što je protu- 9 oni moraju izjednačiti. (To se primjenjuje i na
6 voljno. Ali u zajedništvima na temelju razmjene ostala umijeća; ona bi prestala postojati kad ne 15
povezuje upravo takva pravednost, to jest: uza bi i onaj što je pretrpio primio, i onoliko i ona
jamnost prema razmjeru, a ne prema pukoj je ko, upravo kao i onaj što je počinio). 1 Radi takve
dnakosti. Jer razmjeran uzvraćaj održava zajed razmjene ne udružuju se dva liječnika, nego lije
ništvo države. Ljudi traže uzvratiti zlo zlim, pa čnik i seljak, i općenito različiti ljudi a ne isti,
ako to ne mogu, čini im se da su u ropstvu; ili 1133 a 10 ali te treba izjednačiti. Stoga sve stvari trebaju
pak dobro dobrim, te ako to ne mogu, nema ni- biti nekako uporedive da bi došlo do razmjene.
7 kakva uzvraćaja, a uzvraćanje je ono što ih drži Zbog toga je i uveden novac, koji je postao ne- 20
na okupu. Zbog toga i podižu na istaknutu mje kakvom sredinom; 2 naime, on sve mjeri, pa i su-
stu hram Haritama 2 radi promaknuća uzvraćaja, višak i manjak, te tako i koliko je cipela jednako
jer je on značajka zahvalnosti, budući da dobro kući ili hrani. Kao što se graditelj odnosi prema
činitelju treba uzvratiti uslugu i drugi put je sam postolaru, tako se moraju cipele odnositi prema
prvi učiniti. dotičnoj kući ili stanovitoj količini hrane. 3 Jer,
ne bude li tako, neće biti ni razmjene ni zajed
8 Uzvraćaj prema razmjeru postiže se unakrsnim 5 ništva. Naime, do toga neće doći ako nekako ne
spajanjem. 3 Nek je A graditelj, Β postolar, C ku 11 budu ujednačeni. Dakle, kako je rečeno 4 , sve stva- 25
ća, D cipela. Graditelj mora dobiti od postolara ri treba izmjeriti prema jednom. A to jedno u
istinu je potrebnost, koja sve povezuje; jer kad
1
Heziod, fr. 174 Rzach (fr. 286 Merkelbach i West). ne bi ljudi trebali ništa jedni od drugih, ili ne bi
2
Grčki Χάριτες (lat. Gratiae), božice društvovne trebali jednako, onda ili ne bi bilo nikakve raz
miline,
3
milosti i zahvalnosti. mjene ili ne iste; a po sporazumu novac je postao
Ta vrsta uzajamnosti naziva se i 'dijagonalnom zamjena potrebnosti; i otuda mu ime novac, jer 30
spregom', a oprimjeruje se na slijedeći način. A i Β nije po naravi nego je po običaju,5 i u našoj je
su različiti obrtnici i različitih su stupnjeva vrijedno moći da mu mijenjamo vrijednost, ili ga učinimo
sti. I njihovi će proizvodi biti nejednake vrijednosti,
naime: ako A = nB, C (ono što načini A za jedan 12 bezvrijednim. Dakle, do uzajamnosti će doći kad
sat) bit će vrijedno η puta toliko koliko D (što Β se tako izjednače da kao što je seljak naprama
načini za sat). Do ispravne razmjene će doći ako A
dobije nD a Β dobije 1C, to jest ako A dadne ono 1
što mu treba sat da načini u razmjenu za ono za što Ova je rečenica, koja se već javila i ranije
Β treba η sati da načini. Ili, ako jedna kuća vrijedi (1132 b 9—11) vjerojatno umetak nekog ranijeg izda
η cipela, onda dobivamo vača Aristotelova teksta, pokušaj da smjesti izdvoje
nu primjedbu.
2
To jest: sredstvo razmjene.
3
unakrsni spoj, s rezultatima A + nD, Β + C, koji su Posrijedi je omjer i razmjer uzajamnih potreba,
u aritmetičkom razmjeru, naime: razlika među paro ali iz navedenog nije jasno kako se izračunava.
4
vima ostaje ista; i graditelj i postolar su nakon raz 1. 19.
5
mjene bogatiji za jednak iznos nego prije pothvata Grčka riječ za novac (νόμισμα) istog je korijena
(prema D. R. i H. R.). kao i riječ 'običaj' ili 'zakon' (νόμος).
98 7* 99
postolaru, i učinak postolarev je naprama selja- je polovica B, ako je kuća vrijedna pet mina ili
kovu. Ali se ne smiju svoditi na obrazac razmje- 1133 b jednako tome; krevet C je jedna desetina B; onda 25
ra izvrši vši razmjenu (jer učine li drukčije, jedna je jasno koliko je kreveta jednako kući, to jest:
će krajnost imati obje pretjeranosti),' nego dok 16 pet. Bjelodano je da se razmjena tako odvijala
još svatko ima svoje. U takvu su stanju jednaki prije postanka novca, jer nema nikakve razlike
i udružljivi, jer se ta jednakost može na njih da li se pet kreveta razmjenjuje za kuću ili pak
primijeniti. Nek je seljak A, hrana C, postolar B, novac vrijedan pet kreveta.
a D njegov učinak kad je izjednačen. Kad ne bi 5
bilo takve uzajamnosti, ne bi bilo nikakva zaje- 17 Sad je rečeno, što je ono nepravedno i što je 9
13 dništva. Da je potrebnost ono jedno koje sve ono pravedno. Budući je to dvoje razlučeno, ja- 30
povezuje bjelodano je po tome što kad ljudi ne sno je da je pravedna činidba sredina između na
trebaju jedni druge — bilo obje strane bilo samo nošenja nepravde i podnošenja nepravde, jer je
jedna — onda ne vrše razmjenu (kao kad tkogod dno je imati previše a drugo je imati premalo.
treba ono što sam ima, kao kad se dopušta izvoz Pravednost jest stanovita srednost, ali ne onim
žita u razmjenu za vino).2 Dakle, to se mora načinom kojim su ostale kreposti, nego zbog toga
14 izjednačiti. Što se pak tiče buduće razmjene — 10 što se odnosi prema sredini, dok se nepravednost
ako nam sada nešto ne treba, a što ćemo ipak odnosi prema krajnostima. I pravednost je ono 1134 a
imati kad nam ustreba — novac nam je kao ne prema čemu se ο pravednome kaže da po izboru
kakav jamac; naime, onaj tko donese novac mora čini ono što je pravedno i dijeli, bilo između se
to dobiti. I s novcem se događa isto; ne može be i drugoga bilo između drugih, ne tako da od
uvijek biti jednake vrijednosti, ali teži biti posto poželjnoga daje sebi više a bližnjemu manje —
janijim. Zbog toga sve mora imati određenu čije- 15 i obrnuto s onim što je škodljivo —, nego sva
nu, jer će tako dolaziti uvijek do razmjene, a s komu jednako prema razmjeru, te isto tako pri
njome i do zajedništva. Stoga novac, kao mjerilo, 18 diobi između drugih. Dočim nepravednost se ta- 5
čini stvari sumjernim i tako ih izjednačuje; jer ko odnosi prema nepravednome; a ono je suvišak
da nema razmjene, ne bi bilo zajedništva, i niti i manjak onoga što je korisno ili škodljivo, u
bi bilo razmjene da nema jednakosti, niti pak opreci prema razmjeru. Zbog toga je nepraved
jednakosti da nema sumjernosti. U samoj istini nost suvišak i manjak, tako što dovodi do suviška
nemoguće je da toliko različite stvari budu su- i manjka, u vlastitom slučaju do suviška onoga
mjerne, ali u odnosu prema potrebnosti postaju što je općenito korisno a do manjka onoga što
15 dostatno takvima. Dakle, mora postojati štogod 20 je škodljivo, dok što se tiče drugih to je u čije- 10
jedno, i to na temelju dogovora (a zbog toga se losti isto, ali je oprečno razmjeru, pa bilo u ko
i naziva novcem)/ i to je ono što sve stvari čini jem smjeru. Pri nepravednoj činidbi imati manje
sumjernim, jer sve se stvari odmjeravaju nov znači podnositi nepravdu, a imati više — nanositi
cem. Nek je A kuća, Β deset mina, C krevet. A
4
je.
100 101
se tako neće ništa razlikovati? Može se tkogod od onoga što je općenito dobro, ukoliko mu to
puteno združiti s nekom ženom znajući tko je nije prema zasluzi, i stoga se trudi radi drugih,
ona, ali da uzrok čina ne bude u njegovu izboru 20 pa zato — kao što je prije rečeno — ljudi i kažu 5
2 nego u čuvstvu. Dakle, on čini nepravedno, a nije 7 da je pravednost 'dobro drugoga'),' dakle: njemu
nepravedan, odnosno: nije netko tat iako je treba dati nekakvu nagradu, to jest čast i do
ukrao, i nije preljubnik iako je počinio preljub; stojanstvo; oni kojima nisu dosta takve nagrade
slično i u ostalim slučajevima. 1 postaju samosilnici.
3 Već je prije rečeno kako se uzajamnost odnosi 8 Ono što je pravedno u gospodara i u oca nije
4 prema onome što je pravedno; nu ne smije se istovjetno s time, iako je nalik na nj, jer nema 10
zaboraviti kako je ono što tražimo: i ono što je 25 nepravde naprosto prema onome što je vlastito,
uopće pravedno i ono što je građanima prave 9 nego pokretna imovina 2 i dijete, dok ne dosegne
dno. 2 A to se postiže ondje gdje ljudi — koji su punoljetnost i ne osamostali se, kao da su dio
slobodni i jednaki (bilo prema razmjeru bilo pre samog čovjeka, a nitko ne izabire nauditi sa
ma broju) — zajednički žive radi samodostatno- momu sebi, te stoga i nema nepravde prema sebi
sti. Stoga, ondje gdje nije tako, među ljudima samome. Zato tu nema ni nepravednog ni praved
nema onoga što je građanski pravedno, 3 ali po nog u građanskom 5 smislu. J e r takvo što — kako
stoji nekakva pravednost i prema sličnosti. Ono 30 vidjesmo — biva prema zakonu, i među onima
što je pravedno postoji ondje gdje je zakon među koji se po naravi podvrgavaju zakonu, te među
ljudima. A zakon je ondje gdje je i nepravda me kojima postoji jednakost da vladaju i da se njima
đu ljudima, jer pravda je prosudba pravednog i vlada. Stoga više postoji ono što je pravedno pre- 15
nepravednog. I među kojima je nepravda među ma vlastitoj ženi negoli prema djeci i robovima;
tima je i nepravedna činidba (ali među kojima to je, naime, ono pravedno u kućanstvu, ali i
jest nepravedna činidba nije među svima i sama ono je različito od onoga što je pravedno u smi
nepravda), a ona je kad čovjek sebi uzima pre slu građanstva.
više onih stvari koje su općenito dobre, a prema·
5 lo onih koje su općenito loše. Zbog toga ne dopu- 35 VII. Od onoga što je građanski pravedno jedno je
štamo da vlada čovjek, nego načelo," jer on to 1134 b prirodno, 4 drugo je zakonsko'; prirodno je ono što
čini poradi sebe i postaje samosilnik. Naime, onaj svugdje ima istu moć, a ne da se nekomu čini
tko vlada čuvar je onoga što je pravedno, a ako ovako a drugomu onako; zakonsko je ono pri 20
6 onoga što je pravedno, onda i onoga što je jedna kojem u početku nije bilo važno je li ovako ili
ko. I kako se čini da nema više nego mu pripada, onako, ali kad je jednom postavljeno, onda je
ako je pravedan (jer sam sebi ne podjeljuje više
1
1
Cijelome tome odlomku nije tu mjesto; ο dotič 1130a 3.
2
nome se raspravlja u VIII pogl. Izvorno, ιό χτήμα, što je ovdje i 'rob' kao 'pokret
2
Posrijedi je izvorno πολιτικός, što se prije svega na svojina'.
3
odnosi na grad, ali i na državu, pa i na svako zajed Grčki ιό πολιτιχόν znači sve ono što se tiče gra
ništvo, koje u ovome slučaju predstavlja zajednica đanskog, zajedničkog, državnog i društvovnog. Zadr
punopravnih građana. žati taj grecizam u prijevodu značilo bi možda uci
3
Izvorno: politički pravedno (το πολιτικον δίκαιον) jepiti u Aristotelov tekst današnje značenje koje on
4 nema (o. p.).
U izvorniku stoji λόγος, ali bi po smislu bolje od 4
Ili: naravno (grč. ιό φνσικόν).
govaralo da je νόμος, što hrvatska riječ »načelo« do 5
nekle i sadržava. Ili: pozitivno (*& νομιν,δν).
102 103
važno, kao: hoće li se ratni zarobljenik otkuplji Kasnije ce se razvidjeti 1 ο svakom pojedinom
vati za jednu minu, i hoće li se kao žrtva prino od tih, kakva im je narav i koliko ih je vrsta te
siti jedna koza a ne dvije ovce, te zakonske odred čime se bave.
be za brojne pojedinosti, npr. žrtva u počast
2 Braside, 1 i različite pučke odluke. Nekima se čini VIII· Budući su pravedne i nepravedne stvari kak- 15
kako su sve odredbe takve, jer ono što je po na vini ih opisasmo, čovjek čini ono što je neprave
ravi nepromjenljivo je i svugdje ima istu moć, 25 dno ili ono što je pravedno kad god hotimice po
kao što oganj jednako gori i ovdje i u Perziji, dok čini takvo što; ako pak počini nehotice, niti čini
vide kako su promjenljive stvari koje su prave- ono što je nepravedno niti ono što je pravedno
3 dne. To u tome smislu nije tako, ali u stanovito osim prema pripatku; 2 jer počinja stvari s kojima
me i jest; ili možda u bogova nije nikako tako, se slučajno dogodilo da budu pravedne ili nepra-
dok u nas nešto jest takvo i po naravi, ali sve 2 vedne. Dakle, nepravedan i pravedan čin određu
je to promjenljivo, pa ipak nešto je po naravi, a je se voljnošću i protuvoljnošću, jer kad je volj- 20
Λ nešto nije po naravi. A jasno je koja je po naravi 30 no, osuđuje se, te je istodobno i nepravedan čin;
od stvari, što mogu biti drukčije, i koja opet nije, tako da će biti i onoga što jest nepravedno, ali
nego je zakonska i dogovorna, ako su obje je nije i nepravedan čin, ukoliko nije prisutna i
dnako promjenljive. Ista će razlika odgovarati i 3 voljnost. Voljnošću nazivam, kao što je i prije
svim drugim slučajevima. Po naravi, desnica je rečeno 3 , kad tkogod počini neku od stvari koje su
snažnija, pa ipak je moguće da svi postanu u obje mu u moći — i to znälice a ne neznalice — (bilo
5 ruke vješti kao u desnici. Stvari koje su pravedne 35 što se tiče koga, bilo čega, bilo koje svrhe), kao
prema dogovoru i prema koristi nalik su na mje- 1135 a kad koga udari, čime i radi čega, i to ne ni jedno 25
re; naime: nisu svugdje iste vinske i žitne mjere, od toga ni prema pripatku, ni na silu (na primjer:
nego su u veleprodaji veće, a u maloprodaji ma kad tkogod uzme nečiju ruku i njome udari dru
nje. Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje goga, onda onaj kojega je ruka ne djeluje voljno,
su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer jer čin nije u njegovoj moći). Udareni može biti
nisu isti ni državni ustavi, ali ipak svugdje po udaračev otac, i udarac može znati kako je po
stoji samo jedan koji je najbolji prema naravi. srijedi čovjek ili tkogod od nazočnika, ali i ne
znati da mu je dotičnik vlastiti otac; slično se
6 Od stvari koje su pravedne i zakonske svaka se 5
može razlikovati i što se tiče svrhe i cjelokupnog 30
odnosi kao općenitost prema posebnosti, jer iz
postupka. Dakle, ono što se počinja neznalice, ili
vršeni čini su mnogi, a svaki od njih je jedno, iako ne neznalice ali ne ni u vlastitoj moći, ili pak
7 budući da je općenitost. I razlikuje se neprave pod prisilom — to je protuvoljno. Naime, mnoge
dan čin i ono što je nepravedno te pravedan čin od stvari što se zbivaju po naravi i činimo i trpi
i ono što je pravedno; naime, nešto je nepravedno mo znälice, pa ipak ni jednu od njih ni voljno ni
ili po naravi ili po odredbi; a samo to, kad se protuvoljno; kakvi su na primjer starenje i umi- 1135 b
počini, nepravedan je čin, dok prije nego se po- 10
čini, još nije to, nego je nepravedno. Isto je i s
pravednim činom (δικαίωμα); iako se općenito ra 1
dije kaže pravedan postupak (δικαιοπράγημα), i U ovome djelu toga nema, ali je možda riječ ili
pravedan čin za ispravak nepravde. ο zamišljenom ili ο izgubljenom djelu ο zakonima
(prema D. R.).
Grč. κατά σνμβεβηχύς (lat. per accidens) znači i
2
104 105
4 ranje. Isto tako što se tiče nepravednih i praved na nužno zlonamjerna, ukoliko ne čine tako zbog 30
nih postupaka postoje i oni prema pripatku. Vra zaboravnosti 1 ; nego slažući se oko samog čana,
ti li tako tkogod povjereni mu zalog protuvoljno spore se oko toga na čijoj je strani ono pravedno
i zbog straha, ο tome se ne može reći nd da čini 5 (dok onaj tko je naumice naškodio nije u nezna
pravedno niti pak nepravedno, nego samo prema nju) tako te jedan mnije kako mu je nanesena
pripatku. Slično i ο onome tko pod prisilom i nepravda, dok se drugi ne slaže.
protuvoljno ne vrati povjereni zalog, mora se re
ći kako samo prema pripatku počinja nepravdu 11 Ako pak tkogod naškodi po izboru, počinja ne- 1136 a
5 i ono što je nepravedno. Od voljnih čina jedne pravdu; i već prema takvoj činidbi nepravde ne
izvršavamo po izboru, a druge ne po izboru; po 10 pravedan je taj koji čini nepravedno, ukoliko
izboru činimo ono ο čemu smo promislili, a bez narušava razmjer ili jednakost. Isto tako počinja
6 izbora ono ο čemu nismo promišljali. U uzajam pravedno djelo, samo ako hotimice djeluje.
nu druženju postoje tri vrste štete; one pričinjene
u neznanju su pogrješke: kad su i osoba i čin i 12 Od protuvoljnih čina jedni su oprostivi, a drugi 5
sredstvo i cilj drukčiji negoli je počinitelj pretpo nisu oprostivi. Kad ljudi pogriješe ne samo ne
stavljao; naime, kad je počinitelj mislio ili da ne znajući nego i zbog neznanja, pogrješke su opro-
udara nikoga, ili ne time, ili ne toga, ili ne radi stive; one pak koje se ne počinjaju zbog nezna
te svrhe, nego je ishod drukčiji od onoga kakvo nja, nego — iako ne znajući — ipak zbog strasti,
je zamišljao; kao što je kad nije kanio raniti, što nije ni naravna ni čovječna, te nisu oprostive.
nego tek bocnuti, ili su pak osoba i sredstvo
7 drukčiji nego je pretpostavljao. Kad šteta (ili po- 15
IX. Mogao bi tkogod dvojiti (ako je primjereno od- 11
vreda) nastaje suprotno očekivanju, posrijedi je
ređeno podnošenje i nanošenje nepravde) stoji li
nesretan slučaj. Ukoliko pak nije neočekivan, ali
je bez zle nakane, onda je posrijedi pogrješka (jer doista ono što Euripid reče, govoreći neobično:
on griješi kad je uzrok krivnje u njemu, dočim
»Majku svoju ubih, ukratko rečeno.
kad je uzrok izvan njega, nesretan je slučaj).
'Hotice nju voljnu, dl nevoljnu i sam nehotice?'« 2
8 Kad čovjek djeluje znälice, ali ne i promišljeno,
posrijedi je nepravedan čin, kao kad počinja što Da li je istinski moguće hotimice podnositi ne- 15
god zbog srdžbe i ostalih strasti, koje se nužno 20
pravdu, ili je naprotiv svako podnošenje neprav
ili naravno događaju ljudima. Oni koji tako ško
de protuvoljno, upravo kao što je svako nanoše
de i griješe postupaju nepravedno i njihovi su
nje nepravde voljno? I je li svako podnošenje
postupci nepravedna djela, ali ne znači da su sa
mi po tome ni nepravedni, ni opaki, jer tu šteta 2 nepravde ili jedno ili drugo (kao što je svako
nanošenje nepravde voljno), ili je pak jednom
ne nastaje zbog zlonamjernosti. Nu kad tako biva voljno, a drugi put protuvoljno? A slično i kad se
9 po izboru, čovjek je i nepravedan i zlonamjeran. 25
S pravom se stoga čini izvršeni u srdžbi ne pro
suđuju kao oni s promišljajem, jer uzrok nije u 1
onome što djeluje iz srdžbe, nego u onome koji Tužitelj ako lažno optužuje, a okrivljenik ako
poriče istinitu optužbu (D. R.).
10 ga je rasrdio. Uz to, ne spori se oko toga da li 2
se dotično dogodilo ili nije, nego oko onoga što Stih iz izgubljenog Euripidova komada Alkmeon.
Erifila, Alkmeonova majka (kriva za s m r t njegova
je pravedno; naime, bjelodana nepravda izaziva oca Amfijaraja) mogla je zbog grižnje savjesti i säma
srdžbu. Jer tu se ne spori oko onoga što se do poželjeti da bude kažnjena smrću, što je sin — osve
godilo, kao pri ugovorima, gdje je jedna od stra- ćujući oca — i učinio.
106 107
s nekim postupa pravedno; naime, svaka je pra- 20 stotinu volova vrijedno za ono od devet volova«1
vedna činidba voljna; tako te je razložno posta — s njime se ne postupa nepravedno, jer u nje
viti istu opreku u obojem, to jest: da je i nepra govoj je moći darivati, dok nije u njegovoj moći
vedno i pravedno postupanje ili voljno ili protu- da se s njime nepravedno postupa; za to je po
voljno. Ali činilo bi se besmislenim čak i pri pra treban onaj tko nanosi nepravdu. Stoga, što se ti-
vednu postupanju, da ono uvijek bude voljno, 8 če podnošenja onoga što je nepravedno jasno je
3 jer s nekima se postupa pravedno i protiv njihove da ono nije voljno.
volje. Isto tako mogao bi tkogod dvojiti: da li se
sa svakim što je pretrpio ono nepravedno i pos Od onoga što poduzesmo istražiti preostaje još 12
dvoje: čini li ono što je nepravedno onaj tko po
tupa nepravedno, ili pak isto onako kako je s na
djeljuje više negoli je pripadno ili onaj tko to
nošenjem tako je i s podnošenjem onoga što je
posjeduje, i da li može čovjek sam sebi nanijeti
nepravedno. Naime, moguće je prema pripatku 25
9 nepravdu. Ako je od rečenog moguće prvo, i ne
dioništvo onoga što je pravedno u oba slučaja,
a jasno je da je slično i s onim što je nepraved pravdu počinja onaj tko podjeljuje a ne onaj što
no; jer nije isto počiniti ono što je nepravedno posjeduje preveliki dio, onda ako tkogod podijeli
i postupati nepravedno, niti je pak pretrpjeti ono drugomu više nego sebi — znalice i hotimice —
što je nepravedno isto s nepravednim postupkom, taj postupa nepravedno sam sa sobom, kao što 20
a slično je i u slučaju pravedne činidbe i praved čini se i čine skromnici, jer čestit je čovjek uvi
na postupka; jer nemoguće je podnijeti neprav jek sklon uzeti manje nego mu pripada. Ili pak
du a da tkogod ne počini nepravdu ili pak isku- 30 ni to nije tako jednostavno? Jer takav možda do
siti pravdu a da tkogod ne počini ono što je pra- biva veći dio kakva drugog dobra, kao glasovitosti
4 vedno. Ako počiniti nepravdu naprosto znači ško ili naprosto ćudoredne ljepote. I to se razrješuje
diti nekomu hotimice, pri čemu hotimični poči prema odredbi nepravedne činidbe, jer taj ne trpi
nitelj zna i 'osobu i sredstvo i način', i ako neuz- ništa protiv svoje volje, tako te se tu s njime i
držanik hotimice škodi sebi samomu, onda bi on i ne postupa nepravedno, pa ako već trpi, onda sa
hotimice podnosio nepravdu i moguće bi samo mo štetu.
mu sebi nanosio nepravdu. A i to je ono što je u
dvojbi: može li čovjek sam sebi nanositi neprav- 10 Jasno je dakle kako nepravdu počinja onaj koji 25
5 du. Zbog vlastite neuzdržnosti čovjeku može ho- 1136 b podjeljuje, a ne uvijek onaj tko ima prevelik
timice biti nauđeno od drugoga koji postupa ho dio; jer ne počinja ono što je nepravedno onaj
timice, tako te bi bilo moguće da se hotimice pos kojemu pripada ono što jest nepravedno, nego
tupa s čovjekom nepravedno. Ili mu pak sama onaj tko takvo što počinja hotimice, naime onaj
odredba nije ispravna, nego onomu »škoditi zna u kojemu je samo počelo činidbe, a ono je u
jući i osobu i sredstvo i način« treba dodati još 11 podjelitelju, ne u primatelju. Uz to, budući se
6 i »protiv volje dotičnoga«? Dakle, čovjeku se ho- 5 »činiti« govori mnogovrsno, tako te i nežive stva- 30
timice škodi i on trpi nepravdu, ali nitko se hoti ri, ruka i rob ukućanin mogu ubiti po nalogu, i
mice ne izlaže nepravednu postupku; naime, nitko onaj tko »čini« što je nepravedno ne mora i po
toga ne želi, ne čak ni neuzdržanik, nego on djeluje činjali nepravdu.
nasuprot želji; jer nitko ne želi ono što ne smatra
da je valjano, dok neuzdržanik čini one stvari ko-
7 je i sam smatra da ne bi trebao činiti. Onaj pak 1
Homer, Ilijada (VI, 235—36), doslovan prijevod.
tko daje svoje vlastito, kao što Homer kaže kako 10 Glaukovo ponašanje tu je predstavljeno kao nenor
Glauko dade Diomedu »oružje zlatno za mjedeno, malno.
108 109
12 Ako je dotičnik odlučio 1 neznalice, on ne poči- skrenuvši uteći na bilo koju stranu. 1 Ali postupiti
nja nepravdu prema onome što je zakonski pra plašijivački i činiti ono što je nepravedno ne sa
vedno, i tu ni njegova odluka nije nepravedna, stoji se samo u takvim činima (osim prema pri-
ali jest nepravedna u drugom smislu; jedno je, patku), nego u njihovoj činidbi zbog stanovita
naime, zakonska pravednost, a drugo prvotna pra stanja značaja, upravo kao što ni liječenje ni oz
vednost; ako je pak znälice odlučio nepravedno, 1137 a dravljenje nije u rezanju ili nerezanju tkiva, ili
onda sam hlepi za većim dijelom bilo zahvalnosti u davanju i nedavanju lijekova, nego u porabi na 25
13 bilo odmazde. Onaj tko je zbog toga nepravedno svojstven način.
odlučio, ima više negoli mu pripada, upravo kao
da ima udjela u nepravednoj činidbi; jer ako i 17 Pravednine se zbivaju među onima što sudje
nepravedno podijeli zemlju, ne dobije za uzvrat luju u dobrima uopće, te ih imaju ili previše ili
zemlju, nego novac. premalo. Nekim bićima, kakva su bogovi, ne mo
že biti suviška u dobrima, dočim drugima — oni
14 Ljudi mniju kako je u njihovoj moći činiti ono 13 ma što su neizlječivo opaki — ni jedan djelić nije
što je nepravedno, te stoga misle kako je lako biti 5 od koristi, nego su im sva na štetu, a ostalim su
pravedan. Nu nije tako. Puteno se združiti sa su donekle korisna; stoga ono što je pravedno nešto 30
sjedom, raniti bližnjega, tutnuti novac radi mita je ljudsko.
komu u ruku — i jest lako i ovisi od nas, ali
učiniti to u stanovitu stanju značaja niti je lako X. Sada nam valja reći koju ο nepristranosti 2 i 14
15 niti je u našoj moći. Isto tako se misli kako nije onome Što je nepristrano, te kako se nepristranost
nikakva golema mudrost poznavati pravednine i odnosi prema pravednosti i ono što je nepristra
nepravednine, jer nije teško shvaćati stvari ο ko- 10 no prema onome što je pravedno. Pošto te poj
jima govore zakoni (samo što te stvari nisu i pra move razgledamo, pokazuje se da niti su posve
vedne, osim prema pripatku); ali kako treba pra istovjetni niti su po rodu različiti; te katkada 35
vednine provoditi i kako podjeljivati, teži je po hvalimo ono što je nepristrano i takvoga muža,
sao spoznati negoli znati što je dobro po zdravlje; tako da hvaleći prenosimo taj pojam na druge 1137 b
samo, iako je i tu lako znati što su med, vino, stvari mjesto onoga što je 'dobro' hoteći reći ka
kihavac2, te žeženje i siječenje tkiva, znati kako, ko ono što je nepristranije to je i bolje; a katkad
komu i kada sve to porazdijeliti poradi zdravlja, 15 opet — držeći se razloga — čini nam se nepri
16 posao je za koji treba biti liječnik. Zbog toga se kladnim da se ono što je nepristrano pohvaljuje,
misli kako je pravedan čovjek kadar isto tako či ako je različito od onoga što je pravedno; naime,
niti i ono što je nepravedno, te da bi ništa manje, ako su različiti, onda ili ono što je pravedno nije
nego dapače više mogao počiniti svako od nepra valjano ili ono što je nepristrano nije pravedno;
vednih djela: d puteno se združiti sa ženom i raniti a ako je oboje valjano, onda su isto.
koga, dok bi hrabar muž mogao odbaciti štit i 20
1
Naime: prema lijevom ili desnom boku bojnog
reda, jer bi bijeg u pozadinu bio odveć zamjetljiv
1
U izvorniku je višeznačnica κρίνω, s temeljnim (Η. Τ.).
značenjima: odlučiti, odijeliti, prosuditi, presuditi;
2
I ή επιείκεια još je jedna grčka višeznačnica, jer
ovdje je »odlučiti« u smislu sudske dodjele, dosude, uz značenje nepristranost (za koje smo se iz prak
osude (o. p.). tičnih razloga odlučili) znači još: pristojnost, česti
2
Grč. έλλέβορος, lat. veratrum album, biljni lijek tost, doličnost, pravičnost, blagost, čovječnost. Slu
koji su drevni liječnici upotrebljivali protiv slabo- žeći se tim pojmom Aristotel podrazumijeva i ta zna
umnosti, za čišćenje i bljuvanje. čenja (o. p.).
110 111
2 Stoga pri tim raspravama ο onome što je nepri- 5 tesarsko mjerilo prilagođuje obliku samog kame
strano nastaje gotovo dvoumlje, iako su sve one na i nije kruto, a tako se i posebna odluka prilago
na stanovit način ispravne i među njima nema đuje samim postupcima.
nikakve opreke, jer ono što je nepristrano, iako
je bolje od jedne vrste onoga što je pravedno, 8 Dakle, jasno je što je nepristrano, te da je pra
ipak je i pravedno, te nije bolje od onoga što je vedno i bolje od jedne vrste pravednoga. A iz toga
pravedno kao zbog toga što je nekog drugog ro je jasno i tko je nepristran čovjek; onaj tko iza
da. Dakle, isto su ono što je pravedno i ono što 10 bire i počinjava takva djela i koji ne nastoji neo- 35
je nepristrano, pa iako je oboje valjano, ipak je pravdano oko vlastitih prava, nego je sklon uzeti 1138 a
3 bolje ono što je nepristrano. Nu do dvoumlja do manje negoli mu pripada, iako je zakon na njego
vodi to što ono koje je nepristrano jest praved voj strani, — takav je nepristran, a takvo stanje
no, ali ne prema zakonu, nego je popravak onoga je nepristranost, koje je neka vrsta pravednosti,
4 što je zakonski pravedno. Uzrok je tomu što je a ne neko posve drukčije stanje.
svaki zakon općenit, a ο nekim se stvarima ne mo- 15
že ispravno izreći ništa općenito. Stoga u onim XI. Može li čovjek samomu sebi učiniti ono što je 15
slučajevima gdje je nužno govoriti općenito, a nepravedno ili ne može, bjelodano je prema ono
gdje se to ne može ispravno, zakon uzima u ob me što je rečeno. Naime, od pravednina jedne su 5
zir većinu slučajeva, znajući pri tome kako se iz one koje sam zakon nalaže prema bilo kojoj kre
laže pogrješkama. Pa ipak u tome nije ništa manje posti, pa tako zakon ne dopušta čovjeku ubiti sa
ispravan; jer pogrješka nije ni u zakonu ni u za- mog sebe, a ono što ne dopušta to zabranjuje.
5 konodavcu, nego u naravi samog predmeta. Tak 2 Kad tkogod protiv zakona i hotimice nanosi štetu
va je, naime, sama tvar ljudskih postupaka. Da- 20 (i ne u odmazdi), čini ono što je nepravedno; ho
kle, kada zakon govori općenito, a iskrsne slu timice počinja nedjelo onaj koji zna i koga i či
čaj koji se ne slaže s općenitošću, onda je isprav me; onaj tko u gnjevu hotimice sebi prereze grk
no (ondje gdje je zakonodavac načinio propust ljan, čini to usuprot ispravnom načelu, što zakon 10
te pogriješio govoreći uprošćeno) ispraviti taj pro ne dopušta, te stoga čini ono što je nepravedno.
pust, dodajući ono što bi rekao i säm zakonoda 3 Ali prema komu? Svakako ne prema sebi, već
vac da je prisutan i što bi i säm, da je znao, bio prema državi. On to hotimice trpi, a nikomu se
6 unio u taj zakon. Zbog toga ono što je nepristrano hotimice (naime: po vlastitoj volji) ne nanosi ne
jest pravedno, i bolje je od jedne vrste onoga što pravda. Zbog toga država i kažnjava, te onaj tko
je pravedno, ali ne i od onoga što je uopće pra samog sebe uništava dopada stanovite uskrate
vedno, nego samo od one pogrješke nastale zbog 25 1
građanskih prava , kao onaj tko nanosi štetu dr
uopćenosti. A to je i narav onoga što je nepri žavi.
strano: popravak zakona ondje gdje je štogod pro
pustio zbog svoje općenitosti. I to je i razlog za 4 U slučaju kad onaj tko počinja nepravdu samo
što se sve ne određuje zakonom, jer je ο nekim čini ono što je nepravedno, ali nije u cijelosti ne- 15
stvarima nemoguće postaviti zakon, pa je potreb- valjao, ne može učiniti samomu sebi ono što je
7 na posebna odluka. Naime, stvar koja je neodre nepravedno (naime: ovo je različito od onog pre-
đena ima i neodređeno mjerilo, kao što je ono 30 đašnjeg; postoji smisao po kojem je nepravednik
olovno mjerilo u lezbijskom graditeljstvu 1 ; to se
1
1
Pretpostavlja se da je kamen na Lezbosu bio te Samoubojici se odsijecala desna ruka i pokapala
že obradiv, pa se mekano olovno mjerilo lakše prila odvojeno od trupla, a u nekim slučajevima i njegovi
gođivalo potrebnom obliku. su potomci gubili građanska prava.
1
1136 b2—14.
8* 115
114
VI.
1
1106a 26.
2
Upotrijebljena prispodoba je složena, jer se pod
razumijeva i tetiva na luku i struna na glazbalu.
3
1103 a 3.
4
Izvorno #θος (lat. mos, consuetudo), značaj, obi
čaj, ćudoređe, narav. A dotično mjesto jedni prevode
kao 'ćudoredna krepost', drugi (kao D. Ross) i 'kre
post značaja'.
117
vili o ć u d o r e d n i m k r e p o s t i m a , pa s a d g o v o r i m o 4 Dakle, počelo djelatnosti je izbor — odakle nje
ο o n i m p r e o s t a l i m a , k a z u j u ć i p r v o koju ο d u š i . gov tvorni, ali ne i svršni uzrok — a izbora je žud
1
5 Već prije r e k o s m o k a k o p o s t o j e dva dijela d u š e , nja i razum, ali radi nečega. Zbog toga nema iz
j e d a n koji je r a z u m a n i d r u g i koji je n e r a z u m a n . 5 bora bez u m a i mišljenja, niti bez ćudorednoga
S a d na isti n a č i n valja razlučiti i u dijelu k o j i stanja; jer dobra činidba i njezina opreka u dje
j e r a z u m a n . N e k s e p r e t p o s t a v i d a i m a dva dijela latnosti ne postoje bez spoja mišljenja i značaja.
u t o m e koji je r a z u m a n — j e d a n k o j i m p r o m a 5 Samo mišljenje ne pokreće ništa, nego ono koje 35
t r a m o ona od bića kojima počela ne mogu biti je radi nečega i djelatno je; to, naime, upravlja 1139 b
d r u k č i j a , i d r u g i za o n a k o j a se m o g u m i j e n j a t i . i tvorbenim mišljenjem, jer tko god štogod tvori
N a p r a m a s t v a r i m a š t o s u r o d o m različite, odgova taj tvori radi nečega, i tvorba biva ne radi svrhe
r a j u i dijelovi d u š e r o d o m različiti već po s a m o j uopće (nego samo prema nečemu ili nekomu odre
n a r a v i , j e r im je po n e k a k v o j sličnosti i s r o d n o - 10 đenom), ali samo djelo biva; jer dobra činidba je
6 sti i p r i s u t n a spoznaja. N e k se j e d a n od tih dije svrha, i žudnja njoj teži. Stoga je izbor ili požud
lova zove z n a n s t v e n i , a d r u g i r a s u d b e n i . N a i m e , ni um ili razumska žudnja, a takvo počelo je čov-
p r o m i š l j a t i i r a s u đ i v a t i je isto, ali n i t k o ne p r o 6 jek. Uz to, ne izabire se ništa od onoga što se već 5
mišlja ο o n i m s t v a r i m a k o j e n e m o g u b i t i d r u k dogodilo, pa tako nitko ne izabire da je opusto
čije. S t o g a je r a s u d b e n o j e d a n dio o n o g dijela ko- šio Troju; jer nitko ne promišlja ο onome što se
7 ji je r a z u m a n . T r e b a i s t r a ž i t i k o j e je najbolje sta- 15 dogodilo, nego ο onome što je buduće i koje je
nje svakoga od njih, j e r o n o je i k r e p o s t s v a k o m u . moguće; dok ono što se već dogodilo, ne može da
se nije dogodilo; ispravno stoga kaže Agaton:
II. K r e p o s t n e k e s t v a r i o d n o s n a j e p r e m a svojstve »Jer samo ovo ne može ni bog: 10
n o m dijelu. U d u š i p o s t o j i t r o j e koje g o s p o d a r i
Učiniti nenastalim ono što je postalo.« 1
2 d j e l a t n o š ć u i i s t i n o m : sjetilo, u m , ž u d n j a . Od tih
sjetilo nije počelo n i k a k v e d j e l a t n o s t i , što je bje Dakle, istina je posao oba razumska dijela. A ona
l o d a n o u zvijeri, k o j e p o s j e d u j u sjetilo, ali ne njihova stanja pri kojima najbolje stižu do istine
maju dioništva u djelatnosti. 20 same su kreposti obaju tih dijelova.
1
1102a 26—8. 1
Fr. 5. Nauck.
118 119
toga je vječan, jer stvari koje su uopće po nuž
nosti sve su vječne; a vječne stvari su i nenastale biti, i kojima je počelo u tvorcu, a ne u tvorevini.
3 i nepropadljive. Uz to se čini da se svaka znanost 25 Jer umijeće se ne bavi onim stvarima koje jesu ili
može naučavati, a što je spoznatljivo da je i nauč- nastaju po nužnosti, niti pak onima što su takve 15
ljivo. Svaka nastava počinje od onoga što se već 5 po naravi; tima je počelo u njima samima. I bu
zna, kao što smo tvrdili i u Analitici;1 jednom bi dući su, dakle, tvorba i činidba različite, nužno je
va navođenjem, drugi put biva zaključivanjem .
2 da umijeće bude tvorba, a ne činidba. A na neki
Navođenje je počelo i za spoznaju općenitosti, način i slučaj i umijeće bave se istim stvarima,
dok zaključivanje polazi od općenitosti. Postoje 30 kao što Agaton kaže: 1 »Umijeće zavoli slučaj, a
počela od kojih započinje zaključivanje, a do ko 6 slučaj umijeće.« Dakle, kao što je rečeno, umije- 20
jih se ne dolazi zaključivanjem, ali se stiže navo- će je tvorbena sposobnost koja je istinski prema
razumu, dok je neumijeće naprotiv tvorbena spo
4 đenjem. Znanost je dakle dokazna moć, s osta
sobnost koja je lažna prema razumu, a i jedno i
lim značajkama koje izložismo u Analitici3, j e r
drugo ο onome što može biti drukčije.
kad tkogod na stanovit način vjeruje i kad su mu
poznata počela, on znanstveno spoznaje; ako mu
nije poznato ništa više od samog zaključka, pos- 35 V. Sto je pak razboritost spoznat ćemo razmotri- 5
jedovat će znanost samo prema pripatku. mo li tko su oni koje nazivamo razboritima. Čini 25
se da je razborit onaj tko uzmaže lijepo promiš
Nek toliko bude dosta ο samoj znanosti. ljati ο stvarima koje su mu dobre i probitačne, i
to ne dijelom, kao što je korisno radi zdravlja ili
pak radi snage, nego koje stvari pridonose dobru
IV. Od onoga što može biti drukčije jedno je ono 1140 a 2 životu u cijelosti. Znak je toga što ljude nazivamo
2 što se tvori a drugo je ono što se čini. Jer jedno 4 razboritim kad su dobro proračunali što se tiče
je tvorba a drugo činidba (pri čemu se oslanjamo neke valjane svrhe, koja nije od onih kojima se
i na zasade u izvanjskim raspravama)', tako da bavi umijeće. Tako te bi u cijelosti razborit bio 30
je činidbena sposobnost prema razumu različita 3 onaj koji promišlja. A nitko ne promišlja ο stva
od tvorbene sposobnosti prema razumu. Zbog to rima koje ne mogu biti drukčije, niti pak ο onima
ga jedno ne sadržava drugo: niti je činidba tvor- koje mu je nemoguće učiniti. I budući da znanost
3 ba, niti je tvorba činidba. A budući je graditelj- 5 biva prema dokazivanju, a nema dokazivanja ο
stvo neko umijeće i tvorbena sposobnost prema stvarima kojima počela mogu biti i drukčija (jer 35
razumu (i kako nema nikakva umijeća koje nije sve takve stvari mogu biti i drukčije), a nema ni 1140 b
tvorbena sposobnost prema razumu, niti pak tak promišljanja ο stvarima koje jesu po nužnosti, —
ve sposobnosti koje nije umijeće) umijeće je isto razboritost ne može biti ni znanost ni umijeće:
što i tvorbena sposobnost koja je istinski prema ne znanost, jer ono što se čini može biti druk
4 razumu. Svako se umijeće bavi nastankom, nai- 10 čije, i ne umijeće, jer je jednog roda činidba, a
me: iznalaženjem i razmišljanjem kako da posta 4 drugog tvorba. Preostaje da je ona istinski činid-
ne štogod od onih stvari koje mogu i biti i ne bena sposobnost prema razumu, a što se tiče stva
ri koje su čovjeku dobre ili loše. Jer tvorba ima 5
1
svrhu različitu od sebe same, dok je činidba ne
An. Post. 71a I. ma; naime: dobra činidba je sama sebi svrhom.
2
To jest: ili s pomoću indukcije, ili s pomoću silo 5 Stoga mislimo kako su razboriti Periklo i oni po
gizma. put njega, jer uzmažu uvidjeti stvari koje su dob-
3
An. Post. 71b 20.
4
Možda su posrijedi stavovi Akademije; inače iz
vorno: 'egzoteričke rasprave'. 1
Fr. 6. Nauck
120 121
re njima samima i ostalim ljudima; takvi mni- 10 2 stvarima. Ako su one sposobnosti po kojima posti
jemo da su oni koji su sposobni za gospodarstvo žemo istinu i nikada se ne varamo (ni ο stvarima
i državništvo. Zbog toga umjerenost zovemo ime- što ne mogu biti drukčije, ni ο onima što mogu
nom σοφρωσύνη, kao da ona čuva razboritost biti drukčije): znanost, razboritost, mudrost i um- 5
6 (ώς σφζονσαν τήν φρόνησιν). Ona i čuva takvu nost; i ako dotično ne može biti ni jedna od te
pretpostavku (ili sud). Jer ugoda i bol ne kvare tri (a te su tri: razboritost, znanost, mudrost) pre-
i ne iskrivljuju svaki sud; ne naime onaj da li ostaje da je umnost (ili um) ono što obuhvaća
trokut ima ili nema kutove jednake dvama prvim sama počela.
kutovima, nego samo one sudove koji se tiču či- 15
nidbe. Naime, počela stvari koje se čine nalaze se
u svrsi radi koje se čine; dočim čovjeku pokva VII. Mudrost 1 u umijećima (ili umjetnostima) prida- 7
renu užitkom ili bolom upravo se i ne pokazuje jemo njihovim najistaknutijim vičnicima, kao kad 10
počelo — niti da radi toga i zbog toga i treba sve nazovemo 'mudrim' klesara Fidiju i kipotvorca
izabirati i činiti; jer porok kvari samo počelo. Ta- 20 2 Polikleta, i pri tome mudrošću ne označujemo ni
ko te razboritost po nužnosti mora biti sposob šta drugo nego vrsnoću u umijeću; nu mislimo
nost činidbe ljudskih dobara, istinski i prema ra kako postoje neki koji su mudri uopće — ne dje
zumu. lomice, niti samo 'mudri za nešto', kao što Homer
kaže u Margit u:
7 Samo, u umijeću postoji izvrsnost 1 , u razbori
tosti nje nema; onaj što u umijeću hotimice gri »Ne načiniše bozi njega ni kopačem ni oračem, 15
ješi više se cijeni, dok je u razboritosti obrnuto, Niti pak i u čemu mudrim,« 2
kao i u ostalim krepostima. Jasno je stoga kako
8 je razboritost krepost, a ne umijeće. Kako postoje 25 tako te je bjelodano kako mudrost mora biti naj- 16
dva dijela duše koji posjeduju razum, ona mora 3 potpunija od svih spoznaja. A mudrac mora znati
biti krepost jednoga od njih, to jest onoga koji ne samo ono što proizlazi iz počela nego i istinu
mnije; jer mnijenje se tiče onoga što može biti ο samim tim počelima. Stoga mudrost mora biti
drukčije, a isto tako i razboritost. Nu nije ona ni i umnost i znanost, kao znanost 'koja ima glavu",
samo razumska sposobnost; a znak je toga što se a tiče se najuzvišenijih stvari. Jer bilo bi besmi- 20
takvo stanje može zaboraviti, dok se razboritost 30 sleno pomisliti kako su državničko umijeće ili
ne može. razboritost najizvrsniji, ukoliko čovjek nije ono
4 najbolje od svih stvari u svijetu. Ako je ono što je
zdravo i dobro različito ljudima i ribama, dok
VI. Budući je znanost poimanje bića koja su sve- 6 ono što je bijelo i pravo uvijek je isto, svima bi
opća i po nužnosti, te postoje počela dokazninä i ono što je mudro bilo isto, a ono što je razborito
cjelokupne znanosti (jer znanost biva prema ra
zumu), znanstvena spoznaja samog počela ne pri
pada ni znanosti, ni umijeću, ni razboritosti. Jer 35 1
ono što se znanstveno spoznaje to se i dokazuje, 1141 a Uobičajena riječ σοφία znači i vještinu u poseb
dok se umijeće i razboritost bave stvarima koje nom umijeću ili obrtu, i mudrost općenito (D. R.).
2
mogu biti drukčije. Nije to stvar ni mudrosti, jer Stih iz glasovitog podrugljivog spjeva (Budala), od
mudrac mora posjedovati dokazivanje ο nekim kojeg je sačuvano tek nekoliko odlomaka, i koji se
pripisivao Homeru. Gornji se navod donosi u do
slovnu prijevodu (o. p.).
3
U značenju da ne bude obezglavljena odvajanjem
To jest αρετή, ovdje u posebnijem značenju (iz od prvih počela, što je metafora koja se javlja i u
1
124 125
takvi razboriti. Pa ipak vlastitog d o b r a m o ž d a ne IX Razlikuju se istraživanje i promišljanje; jer pro- 10
m o ž e biti bez g o s p o d a r s t v a i bez državništva. Uz 10
to, k a k o se t r e b a baviti vlastitim s t v a r i m a nije mišljanje je neka vrsta istraživanja. Valja otkriti
j a s n o i valja istražiti. i što je dobro promišljanje: da li je ono znanost,
mnijenje, vješto pogađanje ili koji drugi rod. Da-
5 A dokaz je rečenoga 1 i to što mladići m o g u biti 2 kle, ono nije znanost; jer ljudi ne istražuju ο
vješti zemljomjerstvu (ili geometriji) i s v a k o v r s n u onim stvarima koje znaju, dok je dobro promiš- 1142 b
r a č u n s t v u (ili m a t e m a t i c i ) , te m u d r i u sličnim ljanje ipak nekakvo promišljanje, a onaj tko pro
stvarima, ali se ne čini da je m l a d i ć i r a z b o r i t . mišlja taj istražuje i prosuđuje. A nije ni vješto
Uzrok je t o m u što se razboritost bavi i pojedino pogađanje, jer ovo je nešto koje biva bez prosu
stima, koje se u p o z n a j u iz iskustva, d o k m l a d i ć 15 đivanja i brzimice, a promišlja se dugo vremena,
6 nije iskusan. N a i m e , m n o g o vrijeme tvori iskus te kažu kako treba brzimice izvršiti ono što je
tvo. Stoga bi se moglo pitati, zašto dječak m o ž e 3 promišljeno, ali da se sporo promišlja. A i do- 5
p o s t a t i vičnik u r a č u n s t v u , ali ne ni m u d r a c ni pri mišljatost je drukčija od dobra promišljanja, jer
rodoslovac. Da li m o ž d a zbog toga što p r v e stvari domišljatost je stanovito vješto pogađanje. Isto
n a s t a j u odbidbom, 2 dok počela ovih d r u g i h na tako dobro promišljanje nije nikakvo mnijenje.
staju iz iskustva; pa mladići u ove zapravo i ne Nu budući da onaj tko loše promišlja griješi, a
7 vjeruju, nego ih s a m o riječima ponavljaju, d o k 20 onaj tko dobro promišlja čini to ispravno, jasno
im od p r v i h nije nejasna ni s a m a bit? Uz t o , po je kako je dobro promišljanje nekakva isprav
grješka u p r o m i š l j a n j u može biti ili u n e č e m u uop nost, ali ne ni znanosti ni mnijenja, jer ne postoji
će ili p a k p o j e d i n a č n o ; misleći, na primjer, k a k o
ispravnost znanosti (kako nema ni njezine pogrje
su sve t e š k e vode loše, ili k a k o je ova p o j e d i n a
voda teška. 3 ške), dok je ispravnost mnijenja istina; i sve ono 10
ο čemu postoji mnijenje već je određeno. Isto
8 J a s n o je dakle k a k o razboritost nije z n a n o s t ; tako, dobra promišljanja nema bez prosuđivanja.
k a o što je rečeno 4 , o n a je ono krajnje u p r o m i š Preostaje, dakle, da je ispravnost razumijeća, jer
ljanju, j e r je takvo o n o što se ima činiti. O n a je ono još nije izrijek; naime: iako ni mnijenje nije
9 o p r e č n a i u m n o s t i ; j e r u m n o s t se tiče granica 5 , ο 25 istraživanje, nego je nekakav izrijek, onaj tko
k o j i m a n e m a dokaza, a r a z b o r i t o s t onog posljed promišlja — pa promišljao on dobro ili loše — 15
njeg, čime se ne bavi znanost, nego sjetilno opaža istražuje i prosuđuje.
nje, i to ne o n o svojstveno pojedinim sjetilima, ne
go o n o k o j i m s h v a ć a m o k a k o je krajnji lik tro 4 Ali dobro promišljanje je nekakva ispravnost
4
k u t ; j e r tu će se stati. Ali to je više sjetilnost promišljanja. Stoga valja prvo istražiti što je pro
nego r a z b o r i t o s t , iako sjetilnost d r u g e vrste. 30 mišljanje i ο čemu je. A budući je ispravnost vi-
šeznačna, bjelodano je da ono nije svaka isprav
1
Misli se na VII, 7. nost; i neuzdržan i nevaljao čovjek znat će sebi
2
Grč. άφαίρεσις znači još i oduzimanje i apstrak prema razboru pripraviti što si postavi, i bit će
cija (u logici). kao da je ispravno promislio, dok će polučiti go
3
Riječ je ο ustajaloj i ukaljanoj vodi. lemo zlo. Čini se da je nekakvo dobro to dobro 20
4
1141b 14—22. promišljanje; jer dobro promišljanje je ta isprav
5
Ili 'graničnih odredaba (ιών δρων). nost promišljanja, kojom se postiže ono što je
6
Dokazivanje prestaje na pojedinostima, upravo 5 dobro. Ali do toga se može doći i lažnim zaklju
kao i kad — u drugom smjeru — dosegne sama po čivanjem, te postići ono što treba činiti, s pomoću
čela. onoga čime ne treba, budući da je srednji ter-
126 127
min 1 lažan; tako te ni to još nije dobro promiš
njuje pri porabi mnijenja; da se prosudi ono što
ljanje, pri čemu se postiže ono što treba, ali ne 25
tkogod drugi kaže ο onim stvarima kojima se
s pomoću onoga čime treba. Uz to, jedan to po
bavi razboritost, te da prosudi 'lijepo'; jer dobro 15
stiže pomišljajući dugo vremena, drugi brzimice.
4 (εϋ) i lijepo (καλώ;) jedno su te isto. Pa je otuda
Stoga to u prvom slučaju još nije dobro promi
i potekao nazivak rasudnost, prema kojem se
šljanje, nego je ono ispravnost naspram onoga
kaže kako su bistroumni po primjeni riječi na
što je korisno, što se tiče i svrhe i načina i vre
učenje, jer učenje često nazivamo poimanjem. 1
mena. Zatim se može dobro promišljati i uopće
i prema pojedinoj svrsi. Ono promišljanje koje je
uopće izvršava se prema svrsi koja je uopće, a 30 XI. Ono što se zove dovidnost, 2 prema kojoj ka
ono koje je pojedinačno prema svrsi koja je žemo kako su ljudi blagonakloni pri suđenju i da
pojedinačna. Ako je značajka razboritih ljudi da su do vidni, pravilna je prosudba onoga što je
dobro promišljaju, onda bi dobro promišljanje čestito. Znak je toga što ο onome tko je čestit 20
bilo ispravnost prema onome što je probitačno najčešće kažemo kako je blagonaklon pri sudu,
po svrhu, kojoj je razboritost istinska pretpo te da je čestitost posjedovati dovidnost ο nekim
stavka. stvarima. A blagonaklona dovidnost ispravna je
prosudba onoga što je čestito; ispravna je pak
ona prosudba što dovodi do istine.
Postoje i rasudnost i bistroumnost, prema ko- 11
jima kažemo kako su ljudi rasudni i bistroumni, 11
2 Razložno je reći kako se sva ta stanja teže 12
što u cijelosti nije isto ni sa znanošću ni s mnije
stopiti u isto; kažemo dovidnost, rasudnost, raz
njem (jer svi bi onda bili rasudni), niti su pak
boritost i umnost prenoseći ih na iste ljude, re
neke od pojedinačnih znanosti, poput liječništva,
kavši da već posjeduju dovidnost i umnost i da
koje se bavi zdravstveninama, ili poput zemljo
mjerstva, koje se bavi prostornim olinama. Jer 5 su razboriti i rasudni. Sve se te sposobnosti tiču
krajnjih stvari ili pojedinačnosti; i uzmoći pro
rasudnost se ne bavi stvarima koje vječno po
suđivati ο stvarima kojima se bavi razborit čo
stoje i koje su nepromjenljive, niti pak svima vjek znači biti rasudan, dobrohotan ili blagona
onima koje nastaju, nego onima ο kojima tko- klon pri sudu. Jer čestite stvari su zajedničke 30
god može dvoumiti i promišljati. Stoga se ona
3 svima dobrim ljudima u njihovim međusobnim
bavi istim stvarima kojima i razboritost, samo
odnošajima. Sve stvari koje treba činiti pripadaju
što rasudnost i razboritost nisu isto. Jer razbori i pojedinostima i onim krajnjima; i razborit ih
tost je zapovijedna; naime: njezina je svrha ono čovjek treba spoznati; i rasudnost i dovidnost ti
što treba ili što ne treba činiti, dok je rasudnost ču se stvari koje treba činiti, a te su one krajnje.
tek prosudbena. A isto je rasudnost i bistroum- 10 4
nost, te rasudni i bistroumni ljudi. Rasudnost Dočim umnost se tiče krajnjih stvari u oba smje- 35
ra, jer i prvi i posljednji termini pripadaju um-
nije ni posjedovanje ni stjecanje razboritosti, ne
go kao što se učenje naziva poimanjem, kad se nosti (ili umu), a ne razumu: i um koji se tiče H43 b
dokazivanja bavi se nepromjenljivim i prvim od-
primjenjuje znanost, tako se rasudnost primje-
1
1
Izvorno δρος (lat. terminus) znači doslovno i gra Posrijedi su grčke riječi' σύνεσις (rasudnost),
nica i ograničavalo i međnik srednjak. Posrijedi je εύσννεσία (bistroumnost) i ιό συνιέναι (poimanje), ko
to što je 'srednji termin' pogrješno izabran, pa su jih se fini splet srodnosti i suznačenja ne može
tako premise u zaključivanju lažne, iako sam za hrvatski točno prenijeti (o. p.).
2
ključak ispravno postavlja pojedinačni čin radi tra Izvorno γνώμη, što je i spoznatost, i razboritost,
žene svrhe (Η. Τ.). i odluka i naklonost pri suđenju, ali i uvid u istinu,
uz ostala značenja (o. p.).
128 O NIKOMAHOVA ETIKA 129
redbama, dok um koji se tiče činidbemh izvoda ih čini, nego što proistječe iz njih; naime, ne po
zahvata krajnju i promjenljivu činjenicu, i drugi
stajemo ništa sposobniji da ih činimo time što
stavak. 1 Naime, to su počela za postignuće svrhe,
2 posjedujemo umijeće liječništva ili tjelovježbe.
5 jer općenitosti dolaze od pojedinosti, i ο tima 5
mora postojati zornost, a ona je um (ili umnost). Ako se pak kaže kako čovjek ne treba biti raz
borit radi tih stvari, nego da postane dobar, onda
Zbog toga se ta stanja smatraju naravninama; razboritost ne bi bila ni od kakve koristi onima
jer iako nitko nije m u d r a c po naravi, drži se ka koji su već valjani, kao ni onima koji nemaju te
ko čovjek po naravi posjeduje i dovidnost i ra- kreposti; jer neće se ništa razlikovati bilo da sami 30
6 sudnost i umnost. Znak je toga što mislimo kako posjeduju razboritost bilo da slušaju druge koji
ta svojstva ovise od životnog doba, te da stano je imaju, i posve bi nam dostajalo činiti kao u slu
vito čovjekovo doba posjeduje umnost i dovid čaju zdravlja; jer iako želimo biti zdravi, ipak
nost, kao da im je narav uzrokom. (Stoga je 10 3 zbog toga ne učimo liječničko umijeće. Uz to,
umnost i počelo i svrha, jer dokazivanja bivaju moglo bi se činiti neobičnim, ako će razboritost
od tih i ο tima). Tako te, ništa manje nego samim — iako je niža od mudrosti — gospodariti nad
dokazima, mora se obratiti pozornost i nedokaza njom, jer umijeće koje tvori vlada i zapovijeda
nim izrijecima i mnijenjima iskusnijih i starijih samom tom stvari.
ili razboritih ljudi, jer ti su iskustvom stekli oko
kojim ispravno vide. Dakle, ο tima stvarima treba raspravljati, jer 35
4 za sada smo ih samo iznijeli. Stoga, prvo, kažimo 1144 a
7 Rečeno je dakle što su razboritost i mudrost te kako se ta stanja nužno moraju izabrati po sebi
čime se bavi svaka od njih, i kako je svaka od 15
njih krepost drugog dijela duše. samima, budući da su kreposti (i to svaka po jed
nog dijela duše), čak iako ni jedno od njih ne
5 tvori ništa. I, zatim, kako ona i tvore nešto, ali
XII. Nu mogao bi tkogod dvojiti oko toga čemu su 13 ne kao liječničko umijeće zdravlje, nego kao zdrav
korisna ta svojstva. Jer mudrost neće razmatrati lje samo zdravlje 1 , a tako i mudrost blaženstvo; 5
ni jednu od stvari po kojima čovjek biva blažen 6 naime, budući dijelom cijele kreposti, ona posje
(budući da se ne bavi ničim što postaje), dok 20
razboritost ima tu značajku, ali radi čega nam je dovanjem i provedbom čini čovjeka blaženim. Uz
ona potrebna? Razboritost se bavi stvarima koje to, čovjekova zadaća izvršava se i prema razbori
su čovjeku pravedne, lijepe i dobre, ali to su one tosti i prema ćudorednoj kreposti; kreposit nam
stvari koje je činiti i značajka dobra čovjeka, i tvori ispravan cilj; a razboritost sredstva potrebna
time što znamo ο njima ne postajemo ništa spo za nj. četvrti dio duše (hranidbeni) 2 nema takve
sobniji da ih i činimo, ako su kreposti stanja kreposti, jer od njega samog ne ovisi ništa ni činiti 10
značaja, kao ni u slučaju stvari koje se tiču zdrav ni ne činiti.
lja ili snage, govoreći ο njima ne kao ο onome što 25
1
1
Riječ je ο prvom stavku (premisa rnaior) i dru To će reći: kao oblikovni uzrok (causa formalis),
gom stavku (premisa minor) koji su pojedinačne pos a ne kao tvorni uzrok (causa efficiens), poput liječ
tavke što se intuitivno smatraju istinitim. Naime, nikova znanja ο liječništvu. Ili pak: zdravlje kao
unutar praktičkog silogizma (činidbeni izvod) intui unutarnje stanje — proizvodi ono što mi poznajemo
cija određuje pojedinu stvar koja se mora učiniti kao sastavine samog zdravlja.
2
radi postignuća sredstava za traženu svrhu. (H. To jest grč. ιό θρεπίίκδν, dok su ostala tri: znan
Rackham/H. Tredennick). stveni (το έπίσΐήμονικδν), rasudbeni (ιό λογιστιαύν) i po
žudni (το όρεχτικόν).
130 9* 131
7 Što se pak tiče toga da zbog razboritosti ne
postajemo ništa sposobniji činiti stvari koje su pripada ljudima nekako po naravi; jer već od 5
lijepe i pravedne, vratimo se ponešto unatrag,' samog rođenja mi smo pravedni ili skloni umje
oslanjajući se na ovo počelo. Kao što kažemo, renosti ili hrabri i slično, pa ipak tražimo nešto
kako neki koji čine pravedne stvari ipak sami drugo kao poglavito dobro i takva svojstva pri
nisu pravedni — poput onih što čine stvari na- sutna na neki drugi način. Jer i u djeci i u zvi
ložene zakonom, bilo nehotice bilo iz neznanja 15 jerima po naravi su prisutne takve sposobnosti,
bilo zbog čega drugog, a ne zbog samih tih stvari samo što su one bez u m a očigledno štetne. Ali,
(iako ti čine stvari koje treba i one koje treba kako se čini barem se ovo vidi: kao što se čovje- 10
činiti valjan čovjek) — isto tako, čini se, postoji ku snažna tijela a bez vida može, dok se giba,
dogoditi da padne te silno nastrada jer je lišen
i stanje u kojem čovjek može izvršavati pojedine
2 vida, isto tako i tu; pa ipak, ako čovjek stekne
čine da bi bio dobar, naime: mora te čine izvr-
um, onda se razlikuje u djelovanju; i stanje koje
8 siti prema izboru i radi njih samih. Dakle, kre- 20
je tek nalikovalo na krepost sad će biti poglavito
post tvori ispravan izbor, ali onim stvarima koje
krepost. I kao što u rasudnome dijelu 1 postoje
po naravi radi izbora valja učiniti ne bavi se
dvije vrste, domišljatost i razboritost, tako po
krepost, nego jedna druga sposobnost. Na tome
stoje dvije vrste i u ćudorednom dijelu, naravna 15
9 se treba više zadržati, i te stvari jasnije izložiti.
krepost i poglavita krepost, a od njih ova druga
Postoji sposobnost koja se zove domišljatost; to
3 ne biva bez razboritosti. Zbog toga neki kažu
je ona koja omogućuje da se učine stvari što 25
kako su sve kreposti neke razboritosti, pa je i
vode postavljenom cilju te da se ori pogodi. Ako
Sokrat dijelom ispravno a dijelom pogrešno istra
je cilj ćudoredno lijep, ona je pohvalna; ako je
živao: pogriješio je mnijući kako su sve kreposti 20
cilj nevaljao, ona je tek lukavost. Zbog toga i
— razboritosti, ali je ispravno smatrao da ih ne-
10 razborite ljude nazivamo domišljatim ili lukavim.
Razboritost doduše nije ta sposobnost, ali je ne 4 ma bez razboritosti. Znak je toga što čak i danas
ma bez te sposobnosti. Uz to, öko duše ne postiže svi, kad određuju krepost, pošto su naveli samu
toga stanja bez kreposti, kao što je rečeno 1 i kako 30 sposobnost i njezine stvari, pridodaju kako je
je bjelodano; naime ona zaključivanja koja se ti stanje u skladu s ispravnim načelom. A ispravno
ču činidbe posjeduju počelo, kao 'budući je svrha, je ono načelo koje je u skladu s razboritošću. I
ono najbolje, takvo i takvo' pa kakvo god bilo čini se da svi nekako nagađaju kako je krepost
(i neka radi dokaza i bude bilo što), a takvo što takvo stanje, naime ono koje je u skladu s razbo-
nije bjelodano osim onomu tko je dobar; jer ne- 5 ritošću. Ali treba poći i malo dalje. Jer nije samo 25
valjalost izopačuje i obmanjuje što se tiče činidbe- stanje koje je u skladu s ispravnim načelom
nih počela. Tako te je jasno kako je nemoguće 35 nego je krepost stanje po ispravnom načelu. A
biti razborit ako čovjek nije dobar. razboritost je ispravno načelo u tim stvarima. So
2
krat je dakle mislio kako su kreposti počela (jer
je mnio da su sve one oblici znanosti), dok mi
XIII. Valja još jednom razvidjeti i samu krepost, jer 1144 b mislimo da su po počelu.
se i krepost prilično isto odnosi; kao razboritost
prema domišljatosti, ne istovjetno, ali slično — 6 Stoga je prema rečenome jasno da se ne može 30
tako i naravna krepost prema poglavitoj kreposti. biti poglavito dobar bez razboritosti, niti pak raz-
Svima se čini kako svaki pojedini od značajeva
1
To jest: u onome dijelu nas (ιό δοξαστικοί·) u ko
1
11. 6—26. jem se oblikuju mnijenja.
2
2
Usporedi 1139 b 14. Izvorno Λόγος (lat. principium), ovdje u poseb
nom značenju: počelo ili načelo (o. p.).
132
133
borit bez ćudoredne kreposti. Time bi se mogao
razriješiti i dokaz kojim bi tkogod prigovorio da
se kreposti razdvajaju jedne od drugih, jer isti
čovjek nije od naravi nadaren za sve kreposti,
tako te je jednu već stekao dok druge još nema.
Takvo je što moguće što se tiče naravnih krepo- 35
sti, ali nije moguće što se tiče onih prema kojima
se čovjek naziva dobrim uopće. Jer s prisutnom H45
jednom, razboritošću, bit će prisutne i sve ostale.
Jasno je, dakle, sve i kad razboritost ne bi bila VII.
ainidbena, trebala bi nam zbog toga što je krepost
njezina dijela,1 i što neće biti ispravna izbora bez
razboritosti kao ni bez kreposti, jer jedna tvori
samu svrhu, dok druga nagoni na stvari koje tre Nakon toga, započevši iznova, treba reći kako 15
ba činiti radi svrhe. 5 postoje tri vrste ćudorednih stanja koje valja iz
bjegavati: porok, neuzdržnost, zvjerstvo. Opreke
Ali razboritost nema ovlasti nad mudrošću, niti prvim dvjema bjelodane su; jednu nazivamo kre-
nad boljim dijelom duše, kao što ni liječništvo pošću, drugu uzdržnošću. Dočim zvjerstvu bi naj
nije iznad zdravlja: jer ona se ne služi mudrošću, više pristajalo suprotstaviti nadčovječnu krepost,
nego se trsi oko njezina nastanka; dakle, ona na nekakvu polubožansku ili božansku, kao što je 20
ređuje radi nje, ali ne i njoj. Uz to, slično bi bilo 10 ono Homer predočio gdje Prijam govori ο Hek-
kad bi tkogod rekao kako državničko umijeće toru koji bijaše odveć dobar: »i nije se ni činio
vlada bogovima, jer ono nalaže ο svim stvarima 2 djetetom smrtna muža, nego božanskim.« 1 I zato
u državi. ako — kao što kažu — od smrtnika nastaju bozi
po suvišku kreposti, bjelodano je kako bi od te
vrste moralo biti i stanje oprečno zvjerstvu; te 25
kao što u zvijeri nema ni poroka ni kreposti, ne
ma je ni u boga; nego je njegovo svojstvo dostoj
nije od kreposti, dok je u zvijeri drukčijeg roda
negoli je porok.
1
Homer, Ilijada, (XXIV, 258; dosl. prijevod).
2
1
To jest: rasudnog dijela duše.
Kako je Aristotelov navod u dorskom narječju,
prijevod to pokušava ugrubo prenijeti (o. p.).
134 135
spoloženje još ćemo se i poslije osvrnuti, 1 dok se Štogod drugo i potezalo ga okolo poput roba. 1 Jer 25
ο poroku već prije govorilo; 2 sada pak valja go- 35 Sokrat se u cijelosti protivio takvu nauku, drže
voriti ο neuzdržnosti, mekoputnosti i razmaženo- ći da i ne postoji neuzdržnost; jer nitko tko pro
sti, te ο uzdržnosti i ustrajnosti; a ni jedno od suđuje ne djeluje protiv onoga što je najbolje,
tih ne smijemo shvatiti ni kao stanja istovjetna s 2 nego samo iz neznanja. Nu takav se nazor jasno
krepošću ili porokom, niti pak kao drugi rod. 1145 b protivi onome što je bjelodano, te valja istražiti
5 Kao i u slučaju ostaloga, treba iznijeti bjeloda- što se tiče toga čuvstva; naime, ako takav djeluje
nosti a zatim prvo pretresti ono što je dvojbeno iz neznanja, koji je način toga neznanja. Bjelo
te tako nastaviti dokazivati koliko je moguće sva dano je da neuzdržanik ne misli kako je tako pra- 30
uobičajena mnijenja ο tim čuvstvima; a ako nije 3 vo prije nego se ne nađe u dotičnome čuvstvu.
moguće, onda barem ona kojih je najviše i koja 5 Ima ljudi koji se s nekim dijelovima toga nauka
su najglavnija. Jer ako se razriješe sve teškoće i slažu, a s nekima ne; prihvaćaju da ništa nije
ostave netaknuta uobičajena mnijenja, sama stvar snažnije od znanja, ali ne prihvaćaju da nitko ne
će se dostatno dokazati. čini ništa protiv onoga što mnije da je bolje, te
stoga kažu kako neuzdržanik nema znanja, kad 35
6 Dakle, smatra se da su uzdržnost i ustrajnost 2 4 njime vladaju užici, nego ima mnijenje. Nu ako
valjana i pohvalna svojstva, a neuzdržnost i me- je posrijedi mnijenje a ne znanje i ne čvrsta 1146 a
koputnost loša i pokudna; i uzdržan je onaj čo- 10 pretpostavka što se opire, nego slabašna, kakva
vjek što ostaje pri svojoj prosudbi, dok je neuz- je u onih koji dvoume — slijedi oprost onima što
držan onaj tko teži napustiti vlastitu prosudbu.
ne ostaju pri svojem mnijenju pred snažnim žud
Neuzdržan čovjek, znajući kako su loše stvari ko
je čini, ipak ih čini zbog čuvstva, dok uzdržan njama, ali nema oprosta ćudorednoj nevaljalosti,
čovjek, znajući kako su želje loše, ne slijedi ih 5 kao ni jednom drugom pokudnom stanju. A da li
upravo zbog svoje prosudbe. Umjeren čovjek se 15 kad se sama razboritost opire? Jer ona je ono 5
smatra i uzdržanim i ustrajnim, dok uzdržan čo najjače stanje. Ali to je besmisleno; onda će, nai
vjek jednima je uvijek umjeren, a drugima nije; me, isti čovjek istodobno biti i razborit i neuzdr-
i nekima je neobuzdan čovjek neuzdržan i neuz žan, dočim nitko ne bi rekao kako je s\'ojstvo
držan neobuzdan onako smiješano, dok su dru- razborita čovjeka hotimice činiti najveće nevaljal-
7 gima drukčiji. Ο razboritu čovjeku jednom kažu štine. Uz to je već prije pokazano kako je razbo
kako ne može biti neuzdržan, a jednom opet kako rit čovjek onaj koji djeluje 1 (jer se bavi krajnjim
i oni što su razboriti i domišljati bivaju neuzdr- pojedinačnostima) 3 i koji posjeduje ostale krepo
žani. Uz to se kaže kako ljudi bivaju neuzdržani sti."
u srdžbi, časti i dobitku. To su, dakle, stvari koje 20
su rečene. 6 I dalje, ako je tkogod uzdržanik po tome što
ima snažne i nevaljale žudnje, onda umjeren čov- 10
II. Može tkogod dvojiti, kako se može ispravno 3 jek neće biti uzdržan niti pak uzdržan umjeren;
shvaćati, a ipak biti neuzdržan. Dakle, neki kažu jer umjeren čovjek nema ni pretjeranih ni neva
da onaj tko zna ne može biti takav, jer bilo bi ljalih žudnji. Ali uzdržanik ih mora imati; ako su
čudnovato — kako je mislio Sokrat — ako bi
čovjekom kad je znanje u njemu zagospodarilo
1
Usp. Platon, Protagora, 352 B.
2
1
1140b 4—6.
1149 a 1. 3
1141b 16.
2
Vidi knjige II—V. 4
1144b 30.
136 137
žudnje valjane, onda je nevaljalo ono stanje koje
U Uz to, ako se neuzdržnost i uzdržnost tiču sve
priječi da ih slijedimo, tako te svaka uzdržnost
ga, tko je onda neuzdržan uopće? Naime, nitko
ne bi bila valjana; ako su pak žudnje slabašne a
nema sve vrste uzdržnosti, pa ipak kažemo kako
ne nevaljale, onda nema ničeg dostojnog u pro
su neki takvi uopće. 5
timbi prema njima; ako su opet i nevaljale i sla- 15
basne, nema ništa veliko u takvoj oporbi. 12 Takva su dakle dvoumlja što se tu javljaju; 4
neke od točaka moraju se odbaciti, a druge osta
7 Uz to, ako uzdržnost čini da se čovjek drži viti; jer razrješenje teškoće sastoji se u iznašašću
svakog mnijenja, onda je nevaljala, kao kad se III. onoga što je istinito. Stoga prvo valja razvidjeti
drži tako i lažna mnijenja; i ako čovjek u neuz- djeluju li neuzdržani ljudi znälice ili ne i kako
držnosti lako napušta svako mnijenje, postojat će znälice, zatim što treba pretpostaviti da je ono
onda i valjana neuzdržnost, kao ona Neoptolemo- po čemu je tkogod neuzdržan ili uzdržan — ka
va u Sofoklovu Filoktetu; 1 dostojan je hvale jer 20 žem: da li u odnosu na svaki užitak i bol ili pak 10
nije ostao pri onome na što ga je nagovarao Odi na neke ograničene vrste; te jesu li isto uzdržan
sej, zbog toga što ga je boljelo lagati. i ustrajan čovjek ili su štogod različito; i slično
s ostalim stvarima što su srodne s ovim istraži-
8 Uz to, teškoću sadrži i sofistički dokaz (koji 2 vanjem. Početak razmatranja je pitanje da li je
je lažan). Sofisti žele navesti ljude na besmislene razlika 1 između uzdržanika i neuzdržanika po 15
tvrdnje, kako bi im se divili kad uspiju; zaklju onome prema čemu se odnose ili po njihovim
čak što slijedi vodi do dvoumlja, jer um je posve stavovima, kažem: je li neuzdržanik neuzdržan
sputan kad ne želi mirovati, budući da zaključi- 25 samo po stanovitoj stvari, ili pak samo po stavu,
vanje ne zadovoljava, a ne može nastaviti dalje, ili opet ne ni tako, nego po obojem; zatim: tiču
9 jer ne može razriješiti dokaz. Naime, postoji do li se neuzdržnost i uzdržnost svih stvari ili ne; jer
kaz po kojem je nerazboritost zajedno s neuzdr- onaj tko je neuzdržanik uopće ne bavi se svima
stvarima, nego samo onim kojima i neobuzdanik, 20
žnošću zapravo krepost. Zbog neuzdržnosti čo
i nije takav naprosto po odnosu prema tima (bu
vjek čini oprečno onome što pretpostavlja; pret dući bi tada njegovo stanje bilo istovjetno neobu
postavlja da su dobre stvari zle i da ih ne treba zdanosti), nego po načinu odnošaja. Jedan je vo
činiti, tako će činiti one stvari koje su dobre, i ne 30 đen vlastitim izborom, smatrajući da uvijek treba
one zle. loviti užitak koji je nazočan; drugi ne misli tako,
ali se odaje istom.
10 Uz to, onaj tko iz osvjedočenja i po izboru
traži i iskušava užitke činio bi se boljim od ono 3 što se tiče toga da je istinsko mnijenje (a ne 5
ga tko tako čini ne prema razboru, nego zbog ne znanje) ono protiv čega je tkogod neuzdržan, nije
uzdržnosti; taj je izlječiviji jer se može odgovo važno za ovo dokazivanje; jer neki od onih koji 25
riti od toga. Ali na neuzdržana čovjeka može se mniju ne dvoume, nego misle kako točno znaju.
primijeniti poslovica: »Kad i voda zaguši, što 4 Ako zbog svojega slabašnog osvjedočenja oni ko
onda treba popiti?« Da bijaše osvjedočen glede 35 ji mniju više čine protivno vlastitoj pretpostavci
onoga što čini, prestao bi pošto je odgovoren od negoli oni koji znaju, onda se znanje neće ništa
toga; ali sad on ipak tako postupa unatoč druk- 1146 b razlikovati od mnijenja, jer jedni su ništa manje
čijem osvjedočenju.
1
1
Razlika (differentia) ne između njih dvojice, nego
Vidi I I . 895—916. između njih dvojice ujedno i sličnih značajeva.
138 139
osvjedočeni u ono što mniju negoli drugi u ono od znanja; jer i oni koji su obuzeti tim čuvstvima
što znaju, kako pokazuje i Heraklit. 1 Nu budući 30 govore dokaze 1 i navode iz Empedokla, 2 te i oni 20
5 dvostruko kažemo 'znati' (naime: kaže se kako što tek uče nižu riječi jedne za drugim, ali još
'zna' i onaj tko ima znanje, ali se njime ne služi, ne znaju; jer moraju se s time srasti, a za to
i onaj tko se služi njime), razlikovat će se, kad treba vremena; stoga treba pretpostaviti kako ne
čini ono što ne treba, onaj tko ima znanje ali uzdržanici govore upravo kao i glumci. 3
ga ne primjenjuje, od onoga tko ga ima i primje
njuje ga; jer ovo drugo se čini neobičnim, ali ne 9 Uz to, sam se uzrok može promatrati i prema
i prvo ako postupa ne primjenjujući svoje znanje. naravi; sveopći stavak je mnijenje, dok se drugi 25
2 stavak tiče pojedinosti, nad kojima vlada zornost;
6 Budući postoje dvije vrste stavaka, ništa ne 35 kad od toga dvoga nastane jedno, duša nužno u
priječi onoga tko ih ima oba da ipak čini protiv 1147 a jednom slučaju potvrđuje zaključak, dok pri
svojega znanja, ako se služi onim stavkom koji je tvorbenim mnijenjima mora odmah i činiti; na
sveopći, a ne onim što je poseban; jer pojedino primjer: ako imamo »sve slatko mora se kušati«
sti su stvari koje treba činiti. A postoji razlika i i »ovo je slatko«, kao jedno od pojedinosti, —
u sveopćem stavku; jedno se tiče samog činitelja, onda nužno onaj tko može i tko nije spriječen 30
i drugo stvari, kao 'svakomu čovjeku koriste suhe 5 10 mora to odmah i učiniti. Kada je, dakle, prisutan
jestvine', i 'ovaj je čovjek' ili 'ova je jestvina su jedan sveopći stavak koji priječi kušati, i drugi
ha', ali da li je 'upravo ova takva', ο tome doti- »sve slatko je ugodno« te »ovo je slatko« (što je
čnik ili nema znanja ili ga ne primjenjuje. Tako mnijenje koje se provodi), i kad je prisutna želja,
će se ti načini znanja neizmjerno razlikovati, te onda iako nam prvi nalaže izbjegavanje, želja nas
se ne čini neobičnim znati na jedan način, dok navodi na to, a ona može pokrenuti svaki od 35
je na drugi način čudnovato. dijelova tijela; tako se događa da se čovjek po
naša neuzdržano nekako po načelu i mnijenju, i 1147 b
7 Uz to, ljudima se događa i da posjeduju znanje 10 11 to ne oprečnu u sebi samom, nego po pripatku —
na način što je drukčiji od upravo izrečenog; nai jer želja jest opreka, ali ne i mnijenje —• prema
me, u posjedovanju ali nekorišćenju znanja vidi ispravnom načelu. Otuda i proizlazi da zvijeri ni
mo razliku u stanju, kao da ga oni nekako i ima su neuzdržane, jer one nemaju sveopće pretpo
ju i nemaju, na priliku u slučaju usnula, polu stavke, nego samo predodžbu i pamćenje pojedi- 5
djela ili pijana čovjeka. A upravo tako su raspo nosti.
loženi oni koji su obuzeti čuvstvima; jer napa- 15
daji srdžbe, spolne žudnje i slični porivi bjeloda 12 Što se pak tiče toga kako se razrješuje nezna
no izmjenjuju i samo tijelo, te u nekih izazivaju nje, te >kako neuzdržanik ponovno zadobiva zna
i pojave ludila. Stoga je jasno kako treba reći nje, objašnjenje je isto kao i za pijana ili usnula
8 da su neuzdržanici nalik upravo takvima. Pri to čovjeka, i nije svojstveno samo ovom stanju; ο
me ništa ne znači što govore riječi koje potječu
1
1
1144a 23—24.
Grč. Ιδιογνώμυνες. 2
Fr. 67 Kock. (Doslovan prijevod). Anaksandrid
2
1146a 19. je inače bio komički pjesnik, Aristotelov suvremenik.
154 155
sti lakše se liječi ona koju pokazuju žučljivi ljudi
negoli u onih što promišljaju, ali ne ostaju pri no, a ne za onim što je ugodnost. Osim toga, užici
promišljenom; dok oni što su neuzdržni po na su smetnja razboritu mišljenju, i to više što se
vici lakše se liječe od onih koji su takvi po na više uživa, kao što je slučaj pri spolnoj nasladi;
ravi; naime, lakše je izmijeniti naviku negoli na jer zaokupljen njome nitko ne može razmišljati.
rav; a zbog toga je takvo što teško i s navikom, 30 Zatim, ne postoji nikakvo umijeće užitka; dočim
jer je ona poput naravi, kao što Euen kaže: svako dobro je djelo umijeća. I dalje, nejačad i
zvjerad odaju se užicima. A svi užici nisu valjani,
»Velim ti to je dugotrajan, druže, trud, jer postoje i oni koji su sramotni i zazorni, a i
Što na koncu ljudima narav postane.« 1 oni škodljivi, budući da su neki od užitaka i šte
tni po zdravlje. I opet, užitak nije ono što je naj
5 Sad je rečeno što je uzdržnost, a što neuzdržnost, bolje, jer nije svrha, nego postajanje. Te su stva
što je ustrajnost, a što mekoputnost, te kako se 35 ri gotovo sve što je ο tome rečeno.
međusobno odnose ta stanja.
A da ne proizlazi kako zbog tih razloga užitak
nije dobro, niti ono najbolje, bjelodano je prema
XI. Proučavanje užitka i bola pripada misliocu dr- 1152 b slijedećem. Prvo, budući je dobro dvostruko (ono
žavničkog umijeća, jer on je graditelj one svrhe 12 koje je uopće i ono koje je nekomu posebno),
s obzirom na koju svaku pojedinu stvar nazivamo slijedit će da su takvi i naravi i stanja, kao i
2 zlom ili dobrom uopće. Uz to je i naša nužna gibanja i postajanja; a od onih koji se čine ne
zadaća da ih razmotrimo. Naime, ne samo što 5 valjalima, neki koji su uopće nevaljali nisu takvi
smo postavili kako se ćudoredna krepost i porok i posebice, nego su vrijedni izbora, dok neki što
tiču bolova i užitaka, 2 nego i većina ljudi tvrdi nisu vrijedni izbora ni pojedinoj osobi bivaju
da blaženstvo sadržava užitak, te otuda blaženu takvi zgodimice i na malo vremena, ali ne uopće;
čovjeku i ime potječe od riječi uživati. 3 neke opet od tih stvari i nisu užici, nego se samo
čine takvim, kao one koje prati bol i koje su
3 Zatim, nekim se ljudima čini kako ni jedan radi liječenja, poput postupaka s bolesnicima.
užitak nije dobro, ni po sebi, ni po pripatku; jer
dobro i užitak nisu isto; drugi misle kako neki 10 Budući je, zatim, jedno dobro djelatnost, drugo
užici jesu dobro, ali da su većinom nevaljali. A stanje, oni užici koji nas vraćaju u naravno sta
postoji i treći nazor: čak ako su i svi užici dobro, nje samo su po pripatku ugodni; a ona djelatnost
ipak ono što je najbolje ne može biti užitak. Da- koja je u žudnjama pripada preostalom stanju
4 kle, užitak nije dobro uopće, jer svaki je užitak i naravi, 1 jer postoje užici i bez bola i bez žudnje,
sjetilno postajanje (ili prijelaz) u neku narav, a poput djelatnosti misaonog promatranja, pri če
ni jedno postajanje nije istorodno svojoj svrsi, kao mu narav nije manjkava. Znak je toga što ljudi
što ni jedna domogradnja nije istorodna sa sa ne uživaju u istoj ugodi dok im se narav ispunja
mim domom. Uz to, razborit čovjek izbjegava užit- 15 va i kad je potreba ispunjena; nego kad je ispu-
ke. Jer razborit čovjek ide za onim što je bezbol-
1
1
Fr. 9 Diehl (Doslovan prijevod). A Euen s Parosa Ili: »onome dijelu nas koji je ostao u naravnom
bio je pjesnik i filozof, Sokratov prijatelj. stanju« (prema Burnetu) ili »onolikome stanju i na
2
11046— 1105a 13.
ravi koliko je ostalo neoštećeno« (prema Rossu i
3
Thomsonu). Samom prevodiocu se učinilo da je i
P o s r i j e d i je e t i m o l o g i j a μακάριος od μάλα χαίρειν ovdje najuputnijc prenijeti doslovno Aristotelove ri
koja je, naravno, bez znanstvene potkrepe. ječi (o. p.).
156 157
njena, uživaju u u g o d a m a uopće, a d o k se ispu 1
rješuju s e i s t i m o d g o v o r o m . Već j e r e č e n o k a k o
njava i u s a m i m o p r e k a m a : t a d a uživaju i u kise su n e k i užici d o b r i u o p ć e i k a k o svi nisu d o b r i ,
lim i g o r k i m s t v a r i m a , koje nisu u g o d n e ni po na- 5 a za t i m a i d u i zvjerad i n e j a č a d (dok razborit 30
ravi ni u o p ć e . T a k o te ne m o g u ni biti užici. J e r čovjek teži b e z b o l n o s t i u p r a v o zbog (njihova odsu-
k a o š t o se u g o d n i n e m e đ u s o b n o razlikuju, t a k o i ća) n a i m e : za o n i m a što su povezani sa ž u d n j a m a
užici što proizlaze od njih. i b o l o m , za o n i m tjelesnim u ž i a i m a (jer ovi su
takvi) t e n j i h o v i m suvišcima, p r e m a k o j i m a j e
3 Uz to, nije n u ž n o da štogod b u d e bolje od užit n e o b u z d a n i k n e o b u z d a n . Zbog toga u m j e r e n čo
ka, k a o š t o n e k i kažu k a k o je s v r h a bolja od po- vjek izbjegava takve užitke, j e r p o s t o j e i užici
stajanja, j e r užici n i s u postajanja, niti su p a k u m j e r e n a čovjeka. 35
svi po p o s t a j a n j u , nego su djelatnosti i svrhe; oni 10
ne n a s t a j u k a d se štogod postaje, nego k a d se
Postoji, zatim, slaganje o k o toga k a k o je bol 1153 b
n e č i m služi; i nije u svih užitaka svrha štogod
zlo i k a k o je valja izbjegavati: bilo zato što je 14
d r u k č i j e od njih samih, t a k o je s a m o u o n i h što
zlo u o p ć e bilo zato što n a m j e n e k a k v a z a p r e k a .
p r i d o n o s e u s a v r š e n o s t i naše naravi. Stoga nije A o p r e k a tomu što t r e b a izbjegavati, k a o o n o m u
p r i k l a d n o reći k a k o j e užitak sjetilno postajanje, š t o t r e b a izbjegavati i š t o je zlo, j e s t d o b r o . Sto
nego ga p r i j e valja nazvati d j e l a t n o š ć u s t a n j a ga je n u ž n o da užitak b u d e n e š t o d o b r o . J e r ona
p r e m a n a r a v i , a m j e s t o 'sjetilno' reći 'nezaprije- ko k a k o je Speusip 2 riješio s a m o mu rješenje ne 5
čeno'. Čini se k a k o je on n e k i m a p o s t a j a n j e , j e r 15 stoji; n a i m e : da je u ž i t a k o p r e k a i b o l u i d o b r u
misle da je u ž i t a k poglavito d o b r o ; oni, n a i m e , k a o o n o š t o je veće i m a n j e m u i j e d n a k o m u , bu
misle k a k o je d j e l a t n o s t postajanje, a o n a je ne dući da ne bi h t i o reći k a k o je u ž i t a k n e k o zlo. 3
što posve d r u g o .
Uz to, n i š t a ne priječi da n e k a k a v užitak b u d e
4 A kazati k a k o su užici nevaljali, j e r su n e k e i o n o najbolje, iako su n e k i užici nevaljali, u p r a v o
u g o d n i n e škodljive po zdravlje i s t o je što i ka k a o što to m o ž e biti i n e k a k v o znanje, iako su
zati da su n e k e zdrave stvari nevaljale po boga n e k a z n a n j a nevaljala. Ali je m o ž d a j e d n a k o i nu
10
ćenje; o b o j e je t a k o nevaljalo, ali nisu nevaljali žno, a k o svako stanje ima n e z a p r i j e č e n e djelat-
po sebi, j e r k a t k a d i s a m o z n a n s t v e n o p r o m a t r a nosti, da blaženstvo b u d e ili d j e l a t n o s t — ako je
nje škodi zdravlju. n e z a p r i j e č e n a — svih njih ili p a k j e d n e od njih,
te da b u d e n a j d o s t o j n i j e izbora; a takva djelat
5 N a i m e , ni r a z b o r i t o s t i , ni bilo k o j e m stanju, ne 20 n o s t je užitak. T a k o bi o n o najbolje bilo neki
priječi n i š t a u ž i t a k što proizlazi iz njih, n e g o dm užitak, iako su mnogi užici nevaljali, a možda i
priječe i n o r o d n i užici, j e r užici od razmišljanja
i u č e n j a u č i n i t će da još više r a z m i š l j a m o i uči-
6 m o . To da u ž i t a k nije djelo n i k a k v a u m i j e ć a pro 1
1152b 26.
izlazi posve razložno; j e r n e m a umijeća ni od 2
Čini se da je Speusipu dobro ili neutralno ili ne·
kakve d r u g e djelatnosti, nego s a m o od m o g u ć n o - 25 trpno stanje. Nu samo mjesto nije posve jasno, pa
sti; i a k o se z a p r a v o p o m a s t a r s k o u m i j e ć e kao i tako u Thomsona stoji »da je dobro opreka i užitku
zaöinarsko umijeće smatraju umijećima užitka. i bolu«, dok Rackham prevodi: »kao što je veća opre
ka jednakom i manjem tako je i užitak opreka neu
tralnom stanju čuvstva kao i bola.« Säm säm se pak
7 Dočim t v r d n j e k a k o u m j e r e n čovjek izbjegava trsio prenijeti doslovce Aristotelove riječi (o. p.).
užitke, a r a z b o r i t čovjek teži za b e z b o l n i m živo 3
Aristotel se tim stavkom bavi i u X knjizi ovog
t o m , d o k se zvjerad i n e j a č a d o d a j u užicima, raz- djela (II 5).
158 159
u o p ć e . I zbog toga svi misle da je blažen život
čovjeka nije onda ništa ugodniji, ako takve nisu
u g o d a n , te u p l i ć u u g o d u u blaženstvo, i posve 15
i njegove djelatnosti.
razložno; n a i m e : n i j e d n a zapriječena d j e l a t n o s t
nije savršena, a b l a ž e n s t v o je j e d n o od savršen
stava. Zbog toga b l a ž e n u čovjeku t r e b a tjelesnih Sto se pak tiče tjelesnih užitaka, neki kažu ka
d o b a r a te o n i h izvanjskih i koja p r i p a d a j u sreći, ko t r e b a uvelike izabirati jedne užitke, to jest one
3 k a k o ne bi t i m a bio zapriječen. Stoga o n i koji lijepe, ali ne i one tjelesne, kojima se bavi neo-
tvrde, k a k o je čovjek r a z a p e t na m u č i l a ili o n a j 20 b u z d a n i k ; ti onda m o r a j u razvidjeti: zašto su
što j e d o p a o g o l e m i h nevolja, zapravo blažen, a k o o p r e č n i bolovi nevaljali. Jer o n o m u š t o je zlo 10
4 je d o b a r , h o t i c e ili n e h o t i c e govore besmislice. A o p r e k a je dobro. Ili su nužni užici tako dobri
zbog toga što s r e ć a j e s t p o t r e b n a , n e k i m a se čini k a k o je dobro i o n o š t o nije zlo? Ili su tek do
k a k o je d o b r a sreća istovjetna s blaženstvom, što nekle d o b r i ? Od onih s t a n j a i gibanja u kojih
o n a nije, j e r i o n a u suvišku postaje z a p r e k o m , i n e m a suviška onoga što je bolje, n e m a ni od užit
m o ž d a se više p r a v o i ne može zvati d o b r o m sre ka; a gdje ima, i m a i od u ž i t k a . Dočim postoji 15
ć o m ; n a i m e : njezina s e granica o d r e đ u j e n a p r a m a suvišak tjelesnih d o b a r a , i nevaljao je onaj čo
5 blaženstvu. A to što za u ž i t k o m sve teži, i zvijeri 25 vjek koji se odaje t o m e suvišku, a ne n u ž n i m
i ljudi, z n a k je da je on n e k a k o o n o najbolje: užicima. Svi, n a i m e , uživaju n e k a k o i u začinje
n i m j e l i m a i v i n i m a i s p o l n i m n a s l a d a m a , ali ne
»Nijedna glasina posve ne p r o p a d a , i k a k o t r e b a . A o p r e č n o je s b o l o m . Čovjek ne
k o j u m n o g i p u c i p r o n o s e . . .«' izbjegava njegov suvišak, nego bol u cijelosti; jer
suvišku užitka nije o p r e k a bol, o s i m o n o m u tko 20
6 Nu b u d u ć i ni j e d n a narav, ni j e d n o stanje, niti 30 se odaje t a k v o m suvišku.
jest n i t i se čini n a j b o l j i m za sve, ne teže svi ni
za i s t i m u ž i t k o m , pa ipak svi idu za u ž i t k o m . I N a i m e , ne t r e b a s a m o reći istinu nego t r e b a 15
m o ž d a i tete, ne k a o što sami misle ili k a k o bi iznijeti i u z r o k laži, j e r to p r i d o n o s i osvjedoče
rekli, ali ipak za i s t i m u ž i t k o m ; n a i m e : sve stvari nju; p o š t o se razložno pokaže zbog čega se što
po n a r a v i i m a j u n e š t o b o ž a n s k e 2 Ali k a k o su god koje nije istinito čini istinitim, postiže se da
tjelesni užici privlastili sebi b a š t i n s t v o toga ime se više vjeruje s a m o j istini; t a k o te zbog toga
na, zbog toga što se n a j č e š ć e z a p a d a u njih i što valja razjasniti zašto se tjelesni užici č i n e dostoj- 25
svi s u d j e l u j u u njima, te zbog toga što su im nijim izbora. Dakle, prvo zbog toga što suzbijaju
j e d i n o oni poznati, ljudi misle da s a m o takvi i bol; zbog suvišaka bola ljudi traže suvišak u ž i t k a
postoje. 35 i u o p ć e tjelesni užitak, k a o lijek bolu. Ti ljekoviti
užici bivaju snažni, zbog čega im se ljudi i o d a j u :
I s t o je t a k o b j e l o d a n o , a k o užitak ili djelatnost 1154 a zbog toga što se čine s u p r o t n i m svojoj opreci. A 30
nije d o b r o , da o n d a blažen čovjek neće u g o d n o zapravo, užitak se ne čini valjanim zbog dvojega,
živjeti, j e r r a d i čega bi mu t r e b a o užitak, a k o k a o što je već r e č e n o ; 1 j e r su j e d n i užici djelat
nije d o b r o , nego bi m o g a o živjeti i bolno? N a i m e : n o s t i nevaljale naravi (ili po r o đ e n j u , k a o u zvi
ni bol nije ni zlo ni d o b r o a k o to nije ni užitak; jeri, ili zbog navike, k a o u nevaljalih ljudi); dru
te z a š t o bi se o n d a izbjegavao? I život valjana 5 gi su ljekoviti po m a n j k a v o stanje; a bolje je već
posjedovati stanje 2 negoli ga t e k stjecati. Ti užici 1154 b
n a s t a j u dok se p o s t a j e savršenim; stoga su va-
1
Heziod, Poslovi i dani (763; doslovan prijevod).
2
Aluzija na nastavak gornjeg navoda iz Hezioda, 1
1152b 26—33.
koji glasi: »I sama je božanstvo.« 2
Misli se na normalno, zdravo stanje.
160 11 NIKOMAHOVA ETIKA 161
5 ljani tek prema pripatku. Uz to, zbog njihove svemu«, 1 p r e m a pjesniku, zbog nekakve zloće; jer
žestine tjelesnim se užicima odaju oni koji ne k a o što je zao čovjek koji se lako mijenja, takva
mogu uživati u drukčijima, te tako neki sami je i n a r a v kojoj treba mijene, budući da nije ni 30
sebi izazivaju umjetne žeđi. Kad su takvi užici j e d n o s t a v n a ni čestita.
neškodljivi, nezazorni su; ako su škodljivi, onda
je to nevaljalo. Jer dotičnici i nemaju štogod 9 Rečeno je dakle i ο uzdržnosti i ο neuzdržno-
drugo u čemu bi uživali, a nijednostrano stanje 5 sti, te ο užitku i bolu, i što je svako pojedince, i
mnogima je bolno zbog vlastite naravi. Jer živi k a k o su neke od tih stvari dobre a druge loše.
stvor se uvijek muči, kao što svjedoče naravo- S a d p r e o s t a j e govoriti ο prijateljstvu.
slovci, govoreći kako je i gledanje i slušanje bol
no, samo što srao se mi na to već naviknuli, kako
6 kažu. Slično, u mladosti su ljudi zbog rastenja u
onom stanju u kojem i vinom opijeni, i mladost 10
je slatka; dočim žučljivcima je narav takva te im
uvijek treba lijeka; i tijelo, nagrizano zbog mje
šavine, 1 stalno im je uzbuđeno, pa su uvijek u
žestokoj žudnji. A bol im izgoni užitak, ili onaj
oprečni, ili pak i bilo koji, ako je snažan. I zbog
7 toga postaju neobuzdani i nevaljali. U onim pak 15
užicima koji su bez bolova u tima nema suviška;
ti su od ugodnina koje su takve po naravi, a ne
prema pripatku. Ugodninama prema pripatku na
zivam one koje su ljekovite; jer izlječuje se dje
lovanjem onog dijela što je preostao zdrav, te se
zbog toga izlječenje čini ugodnim; a ugodninama
8 po naravi one koje tvore 2 djelatnost dotične na- 20
ravi. Ali nije uvijek ugodna ista stvar, zbog toga
što naša narav nije jednostavna, nego je u njoj
prisutno i nešto drugo, ma koliko smo propad-
ljivi, tako te ako jedan dio štogod učini, onda je
to drugoj naravi protiv naravi; a kad se oni izjed
nače, samo se počinjeno ne čini ni bolnim ni
ugodnim. Jer kad bi komu narav bila jednostav
na, uvijek bi mu ista činidba bila najugodnija.
Zbog toga bog uvijek uživa u jednoj i jednostav- 25
noj ugodi; jer ne postoji samo djelatnost gibanja,
nego i ona negibanja, i više ima užitka u miro
vanju negoli u gibanju. Ali »Mijena je slatka u
1
Posrijedi su tjelesni, životni sokovi, kojih mješa
vina tvori odgovarajuću ćud ili značaj.
2
Ili koje potiču djelatnost datog stanja, kao što
glazba potiče glazbenu narav (Η, Τ.). 1
Euripid, Orest (234), dosl. prijevod.
162 n * 163
VIII.
1
Grč. φιλία, uz to što znači 'prijateljstvo', znači i
ljubav, naklonost, pa i strastvenu pohotu, iako naj
češće znači bilo koje ljubazno čuvstvo između ljudi,
od prijateljske ljubavi do poslovne naklonosti.
2
Homer, Ilijada (X, 224); prijevod T. Maretić.
165
4 vidjeti na putovanjima kako je svaki čovjek čo 7 Sad na stranu s naravnim razlozima tih prije
vjeku i svoj i mio. Čini se da prijateljstvo održa pora (jer nisu ni primjereni sadašnjem istraživa
va države, te se i zakonodavci više trse oko njega nju), nego razvidimo one koji su ljudski, te se
negoli oko pravednosti; naime, čini se kako je tiču značaja i čuvstava, poput pitanja može li 10
složnost nešto nalik na prijateljstvo, a ona je biti prijateljstva među bilo kojima, ili pak neva
ono čemu najviše teže, dok izgone nesložnost, ko- 25 ljali ljudi ne mogu biti prijatelji, i postoji li samo
ja je najveći neprijatelj. Kad su ljudi prijatelji, jedna vrsta prijateljstva ili ih je više. Oni koji
ne treba im pravednosti; dočim kad su pravedni, misle kako postoji jedna vrsta, jer dopušta više
treba im prijateljstva. I od pravednih stvari čini i manje, 1 pouzdali su se u nedostatan dokaz, bu
se da je najviše tako ono što je prijateljstvo. 1 dući da i stvari različite vrste mogu imati više i 15
manje. Nu o tome se već prije govorilo. 2
5 I ne samo što je prijateljstvo nužno nego je
i lijepo. Pohvaljujemo one koji vole svoje prija- 30 II. A možda nam ο tima stvarima bude jasno spo
telje, i mnoštvo prijateljstava smatra se nečim zna li se što je ono što se voli. Naime, čini se
lijepim; uz to se misli kako su dobri ljudi i pri da se sve ne voli, nego samo ono što je dostojno
jatelji istovjetni. voljeti, a to je ono što je ili dobro ili ugodno ili
korisno; činilo bi se kako je korisno ono po čemu
6 Ima ne malo prijepora i oko prijateljstva. Jed- 2 postaje kakvo dobro ili ugoda, tako te bi dobro
ni prijateljstvo određuju kao nekakvu sličnost, te i ugodno bili dostojni voljenja kao svrhe. Vole li 20
su im slični prijatelji, pa otuda 'sličan sličnomu', 2 onda ljudi Dobro, ili ono što je njima dobro? To
'čavka čavki' 2 i slično; drugi pak, nasuprot, kažu 35 se pokatkada ne slaže. A isto je i s onim što je
kako su slični jedni drugima lončari. 3 Neki opet 1155 b ugodno. Čini se kako svatko voli ono što je njemu
dobro, te da je dobro uopće ono što je dostojno
traže u tim stvarima dublje razloge iz same na voljeti, i nekomu pojedinomu ono što je njemu
ravi, pa Euripid kaže »Isušena zemlja ljubi kišu, samomu takvo; ali svatko ne voli ono što jest 25
dok uzvišeno nebo puno kiše ljubi na zemlju dobro njemu samomu, nego što mu se čini ta
pasti,«4 dok Heraklitu »što je oprečno to je i pro- 5 kvim. To, međutim, neće biti nikakva razlika. I
bitačno«, »od razlika nastaje najljepši sklad« i 3 'dostojno voljeti' bit će ono što se čini takvim.
»sve nastaje borbom«.' Drugi pak tvrde suprotno, Iako postoji troje zbog čega ljudi vole, voljenje
poput Empedokla, kojemu »slično teži sličnomu.«' neživih bića ne naziva se prijateljstvom, jer tu
nema uzajamne naklonosti, niti pak želje za do
brom tomu drugom (bilo bi naime smiješno že
1
ljeti dobro vinu; pa ako se i poželi, onda tek da 30
Ili »Misli se da oni koji su pravedni posjeduju se uščuva, kako bi ga dotičnik imao za se). Me
prijateljstvo u svojem najvišem obliku« (H. R.). đutim, prijatelju, kažu, treba željeti dobro radi
2
Podrijetlo izreke nije poznato, ali odgovara poz njega samoga. One koji tako žele dobro nazivaju
natoj 'Vrana vrani . . .' dobrohotnima, ako im se isto ne uzvraća s druge
3
Aluzija na Hezioda (Djela i dani), 25; to mjesto u strane, jer dobrohotnost biva prijateljstvo samo
doslovnu prijevodu glasi: »I lončar lončara mrzi, i u uzajamnosti. Ili treba još pridodati i da ne bu-
tesar se s tesarom spori.« 4 de skrivena. Naime, mnogi su dobrohotni i prema
4
Doslovan prijevod odlomka 898 iz nepoznata Euri-
pidovog djela.
5
Heraklit, Frag. 8 (Diels). 1
Naime: dopušta različite stupnjeve.
6
Empedoklo, Frag. 22.5 (Diels). 2
Nije poznato na kojem mjestu.
166 167
onima koje nikad nisu vidjeli, ali pretpostavljaju 35 mladi, ali idu za probitkom. Takvi i ne žive mno
kako su ti čestiti ili korisni; a tkogod od tih može 1156 go zajedno jedni s drugima, a pokatkad nisu čak
i uzvratiti dotično čuvstvo. Ti se, dakle, čine ni ugodni jedni drugima; i ne treba im takva
dobrohotnim jedni prema drugima. Ali kako bi ih drugovanja, ukoliko nije na uzajamnu korist; i
tkogod nazvao prijateljima kad skrivaju ono što toliko su ugodni međusobno ukoliko pružaju na
ćute jedni prema drugima? Stoga, prijatelji mo du u kakvo dobro. Među takva prijateljstva svr- 30
raju biti uzajamno dobrohotni, željeti dobro je 5 stavaju ljudi i gostoljublje prema tuđincima. 1 A
dan drugomu, i to ne skriveno, a zbog jednoga prijateljstvo mladih ljudi čini se da je poradi uži
od navedenih razloga. 1 5 tka. Budući mladi žive prema čuvstvu, ponajviše
teže za onim što im je ugodno i izravno prisutno.
III. A ti se opet međusobno razlikuju po vrsti. I 3 Nu kako im se dob mijenja, tako im i užici po
kakva su voljenja takva su i prijateljstva. Postoje staju drukčiji. Zbog toga brzo postaju prijatelji,
tri vrste prijateljstva, brojem jednaka onim stva ali i prestaju biti; zajedno s ugodom mijenja im 35
rima koje su dostojne voljenja. Prema svakom se i prijateljstvo, a takva je ugoda brze mijene.
pojedinom postoji neskrivena uzajamna naklo Mladi su, uz to, zaljubljivi. Većina je njihove za- 1156 b
nost, i oni koji se vole žele jedan drugomu dobro ljubljenosti na osnovi čuvstva a poradi užitka;
onako kako vole jedan drugoga. Tako oni koji se 10 zbog toga zavole i brzo prestanu voljeti, mijenja
vole zbog koristi, ne vole drugoga radi njega sa jući se često i u jednom jedinom danu. Ali oni
moga, nego zbog nekakva dobra što dobivaju je žele zajedno provoditi dane i zajedno živjeti; ta
dno od drugoga. Isto je i u onih koji vole radi ko, naime, ostvaruju ono što im je prijateljstvo. 5
užitka; tako ljudi ne vole dosjetljivce zbog toga
što ti jesu takvi, nego zbog toga što su im ugodni. 6 Savršeno je, međutim, prijateljstvo dobrih i sli- 4
2 I tako, oni koji vole zbog koristi ljube radi onoga čnih prema kreposti; jer ti slično žele dobro je
što je njima samima dobro; oni koji to čine zbog 15 dan drugomu kao dobri, a i jesu dobri sami po
užitka radi onoga što je njima samima ugodno, i sebi. Oni koji žele prijateljima dobro poradi njih
ne jer je dotičnik voljena osoba, nego ukoliko je samih ti su najviše prijatelji. Dakle, tako čine 10
koristan ili ugodan. Stoga su takva prijateljstva zbog njih samih, a ne prema pripatku. Stoga pri
samo prema pripatku 2 , jer se voljena osoba ne jateljstvo takvih traje sve dok bivaju dobri, jer
voli zbog toga što jest kakva jest, nego jer pruža je krepost postojana. A svaki je od njih dobar i
3 jednom dobro, drugi put užitak. Takva se prija uopće i prema prijatelju. Naime: dobri su i dobri
teljstva lako razvrgavaju ako njihovi dionici ne uopće i korisni jedan drugomu. Isto su tako i
ostanu isti; ako jedan od dotičnih nije više ugo- 20 ugodni; jer dobri su ugodni i uopće i jedan pre
dan ili koristan, drugi prestaje voljeti. Korist nije ma drugomu; naime: svakomu su na užitak i vla- 15
postojana, nego se mijenja prema prigodi. Pre štiti postupci i oni poput njih, a postupci dobrih
stane li razlog zbog kojega su bili prijatelji, raz- 7 su ili isti ili slični. Takvo je prijateljstvo postoja
vrgava se i prijateljstvo, koje je i opstojalo kao no, kako je i posve razložno. U njemu se sjedi
4 takvo samo radi dotičnih stvari. Takvo prijatelj njuju sva svojstva koja prijatelji trebaju imati.
stvo, čini se, najviše se javlja među starim ljudi- 25 Jer svako je prijateljstvo zbog nekog dobra ili
ma (jer u toj dobi ljudi ne teže za ugodnim, nego užitka, ili uopće ili prema onomu tko ga osjeća, 20
za korisnim), a i među onima što su u cvatu i a po nekakvoj sličnosti. U tome su prijateljstvu
1
1155b 19. 1
2 Koje je često počivalo i na poslovnim međuodno-
To jest: zasnovana su na nebitnu razlogu (Η. Τ.).
šajima (Η. Τ.).
168 169
prisutna sva spomenuta svojstva pripadna njima
samima; isto tako slično i ostala svojstva,1 i ono njih više nije ugodan prizor drugoga, dok se dru
što je uopće dobro uopće je i ugodno, što su gomu ne iskazuje pažnja); pa ipak mnogi ustra- 10
svojstva najviše dostojna voljenja. Stoga je i vo javaju, ako u zajedničkom druženju zavole i zna-
ljenje i prijateljstvo među takvima i najviše i 2 čaj jedno drugomu, budući su slična značaja. Oni
najbolje. koji u svojim ljubavima ne razmjenjuju užitak
nego korist manje su prijatelji i manje postojani.
Oni koji su prijatelji poradi koristi razilaze se čim
8 Takva su prijateljstva, dakako, rijetka, jer i ta
nestane probitka, jer i nisu bili ljubitelji jedan 15
kvih je ljudi malo. Takvo prijateljstvo treba i 25
drugoga, nego onoga što je probitačno.
vremena i navade. Naime, prema poslovici, ljudi
se ne mogu uzajamno upoznati prije nego pojedu Dakle, radi užitka i radi koristi mogu biti izme
zajedno onu stanovitu sol2; a ne mogu ni prihva đu sebe prijatelji i nevaljali ljudi, te čestiti s ne
titi jedan drugoga niti postati prijatelji prije ne valjalima, kao i onaj tko nije ni jedno od toga s
go se uzajamno pokažu dostojnim voljenja i po- bilo kakvim osobama, dok je bjelodano kako zbog
9 uzdanja. Oni koji brzimice pokazuju prema dru samih ljudi mogu prijateljevati samo dobri. Nai
gima prijateljske naklonosti, žele biti prijatelji, 30 me, loši ljudi ne uživaju jedni u drugima, uko-
ali nisu, ako nisu i dostojni voljenja i ako ο tome 3 liko nije posrijedi kakav dobitak. I jedino je pri- 20
ne znaju. Želja za prijateljstvom nastaje brzo, ali jateljstvo dobrih sigurno od klevete, jer nije lako
ne i prijateljstvo. povjerovati bilo čijoj riječi protiv onoga kojega
je čovjek sam prokušavao dugo vremena; među
IV. Dakle, takvo je prijateljstvo savršeno i prema 5 tima je i uzajamno pouzdanje i ono »taj mi ne bi
vremenu i prema ostalome, i što se tiče svega, u nikad učinio ono što je nepravedno«, te sve os
njemu svatko dobiva od drugoga ili isto ili slično talo što pripada istinskome prijateljstvu. Dočim
kao što i daje, kako i treba biti među prijatelji- 35 u drukčijim prijateljstvima ništa ne priječi da se
ma. Prijateljstvo poradi ugode donekle je nalik 1157 a dogode upravo te stvari.
na ovo; jer i dobri su ugodni jedan drugomu. A
isto je tako i ono poradi koristi; jer dobri su uza 4 Nu budući da ljudi nazivaju prijateljima čak i 25
jamno i takvi. A i u takvim vezama prijateljstva one koji su to poradi koristi, kao na primjer drža
najviše traju kad uzajamno dobivaju isto, kao ve (jer do saveza među državama dolazi čini se
što je užitak, i ne samo to nego i iz istog izvora, 5 radi probitka) ili pak one što se ljube radi užit
kao što je između dosjetljivaca, ali ne kako je ka, kao djeca: možda i mi trebamo takve nazvati
i između osobe koja ljubi i one koja je ljubljena; prijateljima, dodajući kako je više vrsta prijatelj- . 30
jer ovi ne uživaju u istim stvarima, nego jedna u stva, a prvo je i poglavito ono dobrih kao dobrih,
gledanju druge, a druga u pažnji koju iskazuje dok su prema sličnosti i ostala. Jer po nečemu do
osoba koja ljubi. Tu kad jednom mine doba dra brom i sličnom tome i drugi su prijatelji. Naime,
ži, mine pokatkad i prijateljstvo (jer jednomu od 5 ljubiteljima raskoši užitak je dobro. Ali takva se
prijateljstva često ne sjedinjuju, te isti ljudi ne
postaju prijatelji poradi koristi i poradi užitka.
1
To jest: takvi su prijatelji slični, te i uopće i po Često se, naime, ne združuju stvari koje su prema 35
sebice i dobri i ugodni, u sebi samima, a ne prema pripatku.
pripatku (ili slučajno).
2
Podrazumijeva se određena mjera, količina, to 6 Pošto se, dakle, prijateljstvo razdijelilo u te 1157 b
jest medimnos, što je mjera za žito, i sipke tvari vrste, nevaljali će ljudi biti prijatelji radi užitka 6
uopće. (Vidi Eth. Eud. 1238a 2). ili radi koristi, budući u tome jedni nalik na dru-
170 171
ge, dok će to dobri biti poradi njih samih, kao 4 Dakle, kako je već često rečeno 1 , prijateljstvo je 7
dobri. Ovi su tako prijatelji naprosto, dok su oni najviše među dobrima. Jer ono što je uopće dobro
prema pripatku i po sličnosti s ovima. ili ugodno čini se dostojno voljenja i izbora, i sva
komu ono što je njemu takvo. A dobar je dobro-
V. I kao što se pri krepostima jedni nazivaju dob- 5 5 mu takav zbog toga oboga. Voljenje se čini kao
rima prema sposobnosti a drugi prema djelatno čuvstvo, dok je prijateljstvo sposobnost. Jer vo
sti, tako i u prijateljstvu. Oni koji zajedno žive ljenje može ništa manje biti i prema neživim
uživaju jedno u drugom i čine dobra, dok oni ko stvarima, a uzajamna naklonost biva prema iz- 30
ji spavaju ili su na razdvojenim mjestima ti ne boru; izbor je opet ovisan od sposobnosti. Želeći
provode, nego su nakani provoditi prijateljstvo. dobra onima koje vole, a poradi njih samih, ne
Jer mjesna razdvojenosti ne ukida prijateljstvo 10 čine toga prema čuvstvu, nego prema stanju. I
uopće, nego samo njegovu djelatnost (ili proved voleći prijatelja ljudi vole ono što je dobro nji
bu). Ako odsuće potraje dulje vremena, čini se ma samima. Jer dobar čovjek, postavši prijate
da se i prijateljstvo zaboravlja. Otuda se i kaže: ljem, postaje dobro svojem prijatelju. Dakle, sva- 35
ki pojedini voli ono što je dobro njemu samomu,
»Mnoga je prijateljstva razvrgla duga šutnja.« 1 te uzvraćaju jednako i u želji i u ugodi. Jer kaže
se 'prijateljstvo je jednakost', što se najviše na
2 čini se kako ni oni postariji ni mrgodni ljudi nisu lazi u prijateljstvu dobrih.
skloni prijateljstvu. Jer u njima je malo ugodno
ga, a nitko ne može provoditi dane s onim tko 15 VI. Među mrgodnicima i postarijim ljudima to se 1158 a
zadaje bol, ili nije ugodan. Jer i sama narav čini manje sklapa prijateljstvo što su zlovoljniji te
se najviše izbjegava ono što zadaje bol, i teži manje uživaju u drugovanju, jer se upravo ta
3 ugodi. Oni pako koji prihvaćaju jedno drugo, ali svojstva čine glavnim odlikama prijateljske na
ne žive zajedno, čini se više su dobrohotni negoli klonosti i najviše pridonose prijateljstvu. Zbog
prijatelji. Jer ništa tako ne pristaje prijateljima toga mladi ljudi brzimice postaju prijatelji, do-
kao zajedničko življenje (oni što su u oskudici čim stari ne. Jer ljudi ne postaju prijatelji s oni- 5
žude za pomoći; čak i sretni ljudi žele zajedno 20 ma u kojima ne uživaju; pa slično ne postaju
provoditi dane i takvima još najmanje dolikuje brzimice prijateljima ni mrgodnici. Međutim, tak
samotnost). Ali oni ne mogu zajedno bivati ako vi jesu dobrohotni jedni prema drugima; oni žele
nisu uzajamno ugodni i ne uživaju u istim stva dobra i pomažu kad iskrsne potreba, ali teško da
rima, kao što je, čini se, u drugovanju. 2 su prijatelji zbog toga što niti zajedno provode
dane, niti uživaju jedan u drugom, što su čini se
2 najviše značajke prijateljske naklonosti. Ne može
1
se u smislu savršena prijateljstva biti prijateljem 10
Navod prema nepoznatu djelu. Samoj je izreci po mnogima, kao što se istodobno ne mogu ni lju
smislu srodna ona poznata: 'Daleko od oka, daleko biti mnogi (jer ljubav se čini 'vrhuncem' 2 i po
od srca' (o. p.).
2 naravi je čuvstvo koje se osjeća samo prema jed
Izvorno: ι εταιρική (ili εταιρεία); u početku to bi noj osobi), a jedva da je istoj osobi lako mnogi
jahu (u Ateni) družbe ljudi iste dobi i društvovnog ma istodobno ugoditi, te isto tako i da njoj budu
staleža. U V st. takve su družbe imale politički zna
čaj, a kao politički savez ili stranka bili su oligar
hijskog smjera. Dočim u Aristotelovo doba te su tek
društveni klubovi, u kojima su članovi bili povezani 1
1156b 7; 1157a 30.
osobnim vezama, i zajednički su sudjelovali u imetku 2
Izvorno υπερβολή (višak, suvišak, pretjerivanje),
(prema H. R.). vrhunsko stanje (o. p.).
172 173
3 dobri. Mora se, naime, steći iskustvo i zbližiti se
stvar za drugu, kao užitak za korist; a već je re
navadom, što je tu veoma tegotno. Nu što se tiče
koristi i užitka mnogima je moguće ugoditi. Nai- 15 čeno 1 kako su ta prijateljstva i slabija i kratko-
me, mnogi su takvi, i takve usluge uzimaju malo trajnija. Ali ona se čine da jesu ili nisu prijatelj- 5
vremena. stva po sličnosti ili nesličnosti prema jednoj te
istoj stvari. Po sličnosti s prijateljstvom prema
kreposti, čine se prijateljstvima (jer jedno ima
4 Od tih vrsta na prijateljstvo je više nalik ona užitak, a drugo korist, kako je prisutno i u tome
koja je zbog užitka, kad obje strane dobivaju uza prijateljstvu); nu budući je prvo sigurno od kle
jamno isto i uživaju jedna u drugoj ili u istim vete i postojano, dok se ova druga brzo mijenjaju
stvarima, kakva su prijateljstva mladih; jer u ti- 20 — a razlikuju se i u mnogočemu drugome — ne Či
ma se više susreće darežljivost, dok je prijatelj ne se prijateljstvima, naime: po nesličnosti s do- 10
stvo zbog koristi svojstvo onih poslovna značaja. tičnim prijateljstvom.
I onima koji su veoma sretni, ne trebaju doduše
oni koji su korisni, ali trebaju oni koji su ugod
ni; naime: ti žele živjeti zajednički s nekima, pa VII. Ali postoji i druga vrsta prijateljstva, ono po
ono što je bolno mogu podnijeti na malo vreme premoći, kakvo je očevo prema sinu i uopće ono
na, ali neprestance ne bi to nitko izdržao, ne čak starijega prema mlađemu, muža prema ženi te
ni samo Dobro, ako bi mu bilo bolno. Zbog toga onoga tko vlada prema onomu kojim se vlada. A
traže prijatelje koji su ugodni. Samo što bi ti 25 ta se prijateljstva i međusobno razlikuju. Jer nije 15
trebali biti i dobri, pa i njima samima; tada bi isto u roditelja prema djeci i u vladatelja prema
tek posjedovali značajke potrebne prijateljima. vladanima, niti pak ono u oca prema sinu i sina
prema ocu, niti u muža prema ženi i žene prema
5 Ćini se da i ljudima koji imaju moć trebaju raz mužu. Jer u svakome od tih drukčija je krepost
ličiti prijatelji; jedni su im korisni, drugi su im i uloga, a drukčiji su i razlozi zbog kojih vole;
ugodni, a rijetko su im isti i jedno i drugo. Jer 30 2 stoga su drukčija i voljenja i prijateljstva. Zbog 20
niti traže one koji su ugodni prema kreposti, niti toga ti niti dobivaju isto jedno od drugoga, niti
pak one što su korisni naprama lijepim stvarima, to trebaju tražiti; i kada roditeljima djeca po
nego želeći ugodu traže dosjetljivce, te one koji djeljuju ono što treba onima koji ih rodiše, a ro
su vični učiniti što im nalože, što su značajke ko- ditelji (sinovima) što treba svojoj djeci, onda će
6 je se rijetko nalaze u iste osobe. Već je rečeno prijateljstvo takvih biti i postojano i čestito. Slič
kako je valjan čovjek istodobno i ugodan i koris no, u svim takvim prijateljstvima po premoći, i
1
tan; ali takav ne postaje prijatelj onomu tko ga samo voljenje treba biti takvo, naime da onaj bo- 25
nadmašuje u moći ukoliko ga dotičnik ne nad- 35 lji bude više voljen nego što voli, a isto tako i
mašuje i u kreposti; ako nije tako, onda nadma onaj korisniji, te isto i u svakom ostalom slu
2
šeni ne može stvari razmjerno izjednačiti. Ali se čaju; jer kad voljenje biva po zasluzi, onda do
takvi moćnici rijetko običavaju naći. lazi nekako i do jednakosti, koja se drži značaj
kom prijateljstva.
7 Dakle, spomenuta prijateljstva se sastoje u jed- 1158 b
nakosti. Ti prijatelji dobivaju iste stvari jedan od 8 3 Nu čini se kako 'ono što je jednako' nije isto u 9
drugog i uzajamno žele, ili pak razmjenjuju jednu pravedninama i u prijateljstvu; jer u pravednina- 30
ma jednako je prvotno prema zasluzi, dok je dru-
gotno prema količini, dočim u prijateljstvu prvot-
1
1156b 13—15.
2
Usp. 1158b 23. 1
1156a 16—24,
174 175
4 no je prema količini, a drugotno prema zasluzi.
1 vaju u t o m e š t o su d o b r i , pouzdavajući se u p r o
To je bjelodano nastane li golem međutak u kre
s u d b u o n i h koji govore ο n j i m a . U t o m e p a k š t o
posti, u poroku, ili obilju ili pak čemu drugome;
su voljeni ljudi uživaju r a d i toga samoga; stoga
naime: tada više ne bivaju prijatelji, niti to sma
bi se to činilo boljim od o n o g a 'biti čašćen', te 25
traju dostojnim. A to je još najbjelodanije u bo- 35
d a j e prijateljstvo d o s t o j n o izbora s a m o p o sebi.
gova; jer oni nas najviše nadmašuju u svima dob
3 I čini se k a k o je o n o više u t o m e da se voli ne
rima. Jasno je to i u kraljeva; jer ni njima se ne 1159 a
goli da se b u d e voljen. Z n a k su toga m a j k e k o j e
smatraju dostojni biti prijateljima oni što su
uživaju u voljenju djece; n e k e daju svoju d j e c u
mnogo neznatniji, kao ni posve bezvrijedni ljudi
da ih drugi odgajaju, te iako ih vole i znaju, ne
5 najboljima i najmudrijima. Dakle, u takvih ne po t r a ž e da ih o n a vole za u z v r a t , a k o oboje nije mo- 30
stoji točna odredba, dokle su dotičnioi prijatelji; guče, nego im je čini se d o s t a t n o ako vide k a k o
jer i kad se mnogo toga oduzme, ostaje (prija je djeci d o b r o , pa m a j k e vole djecu iako o n a iz
teljstvo), dočim kad je razmak prevelik, kao u slu- n e z n a n j a ne u z v r a ć a j u o n o š t o se m a j c i duguje.
" čaju boga, nema nikakva prijateljstva. Otuda se 5 4 Dakle, b u d u ć i je prijateljstvo više u voljenju, te 10
i pita: žele li doista prijatelji prijateljima najveća se pohvaljuju oni koji vole svoje prijatelje, čini
dobra, kao što je da budu bozima. Jer tad im više se da je voljenje k r e p o s t prijatelja, t a k o da u ko
neće biti prijatelji, te stoga ni dobra, budući da j i h o n o biva p r e m a zasluzi ti su p o s t o j a n i prijate
su prijatelji dobra. Ako je valjano što se reklo, lji i m e đ u t a k v i m a je t r a j n o prijateljstvo. 35
kako prijatelj prijatelju želi dobra radi njega sa
moga, dotičnik bi morao ostati onakvim kakav 10 5 T a k o i oni n e j e d n a k i najviše bivaju prijatelji, 1159 b
jest. Dakle, njemu kao čovjeku željet će najveća j e r se m o g u izjednačiti. J e d n a k o s t i sličnost su
dobra. Samo možda ne sva. Jer svatko želi najviše prijateljstvo, a o s o b i t o sličnost o n i h koji su to
dobra samomu sebi.2 p r e m a k r e p o s t i . K a k o s u p o s t o j a n i p o sebi, o s t a j u
takvi i p r e m a d r u g i m a , pa niti t r e b a j u niti t r a ž e 5
VIII. Čini se kako većina, zbog častohleplja, više žele nevaljalih usluga, nego ih — može se reći — j o š
da budu voljeni negoli da sami vole. Stoga većina i sprečavaju. J e r z n a č a j k a je d o b r i h da niti s a m i
i voli laskavce; jer laskavac je prijatelj nižeg po griješe, niti to d o p u š t a j u svojim prijateljima. Do-
ložaja, ili se pretvara kako je takav i više voli 15 čim nevaljalci n e m a j u p o s t o j a n o s t i , te čak ne os
negoli je voljen, a biti voljen čini se da je blizu taju slični ni sebi s a m i m a . I p o s t a j u prijatelji na
2 onome 'biti čašćen', što je cilj kojemu većina teži. 6 k r a t k o vrijeme, uživajući u u z a j a m n u nevaljal-
Samo što se čini kako ti ne izabiru čast radi nje stvu. Prijateljstva iz k o r i s t i te iz u g o d e t r a j u du- 10
same, nego prema pripatku. Jer većina ljudi uži že; to jest: sve d o k j e d a n d r u g o m u p r u ž a j u u g o d e
va da bude čašćena od onih što su na vlasti zbog 20 ili koristi. Prijateljstvo iz k o r i s t i čini se da naj
nade (misle kako će od tih dobiti štogod im us više biva i z m e đ u o p r e k a , k a o i z m e đ u s i r o m a h a i
treba, pa u toj časti uživaju kao u znaku pogod bogataša, n e u k a i u č e n a čovjeka; j e r svatko teži
nosti koja će uslijediti); dočim oni koji žude za steći ono što mu m a n j k a , te za u z v r a t daje štogod
čašću od čestitih ljudi i onih koji (ih) znaju, teže d r u g o . Tu bi tkogod m o g a o svrstati i onoga t k o 15
potvrdi vlastitog mnijenja ο sebi samima. Ti uži- ljubi i ljubljenu osobu, te lijepe i r u ž n e . Stoga
se ljubavnici p o k a t k a d a čine smiješni, tražeći da
b u d u voljeni o n a k o k a k o vole; ako s u j e d n a k o
1
Izvorno διάστημα, razmak, rastoj, ili stanka (vre d o s t o j n i voljenja, zahtjev bi m o ž d a bio razložan;
menski ili prostorno), o. p. ali ako n e m a j u n i š t a takvo, o n d a je smiješan. Sa-
2
Posrijedi je nauk ο ljubavi prema sebi samome. 7 m o , možda j e d n u o p r e k u ne privlači d r u g a s a m a
Usp. 1168a 28. po sebi, nego p r e m a p r i p a t k u , dok je ž u d n j a za 20
1
Ta je važna izjava u izvorniku i sažetija i rječi 1
1156a 7.
tija (οννδνασιιγ.ον μάλλον i\ πολιτιν.6ν), sa značenjem 2
da je nagon za parenjem općenitiji od nagona za To jest: dotičnici moraju u naklonosti nadokna
okupljanjem, koji ima svoj najviši izraz u državi. diti svoj nedostatak u dobroti, korisnosti ili ugod
nosti (prema Η. Τ.).
184 185
sve više i misle da i m a j u m a n j e nego im pripa siti k a o d a p o s r i j e d i b i j a š e d o b r o č i n s t v o p o d
da, i p r i g o v a r a j u k a k o ne dobivaju o n o l i k o k o l i k o
o d r e đ e n i m u v j e t i m a ) . I čovjek bi p r i s t a o da uz
bi trebali, iako zaslužuju, pa oni koji čine d o b r o
v r a t i učinjeno, a k o b i m o g a o , j e r o d o n o g a t k o n e
n e m o g u n a s m a g a t i toliko k o l i k o zahtijevaju o n i
b i m o g a o , n i s a m d a r i v a t e l j t o n e b i o č e k i v a o . Sto
k o j i m a se to d o b r o čini. 20
ga, a k o j e m o g u ć e , d o b r o č i n s t v o t r e b a u z v r a t i t i .
Ali u p o č e t k u valja razvidjeti t k o n a m čini d o b r o
5 Dakle, i s t o t a k o k a o š t o je d v o s t r u k o ono k o j e
i p o d k o j i m u v j e t o m , k a k o b i s m o to p r i h v a t i l i ili
je p r a v e d n o (jedno je n a i m e n e p i s a n o , a d r u g o
ne.
je p r e m a zakonu) t a k o je i prijateljstvo p o r a d i
k o r i s t i j e d n o ć u d o r e d n o , d r u g o z a k o n s k o . A do 20 Postoje r a s p r e o k o toga t r e b a li u s l u g u o d m j e
t u ž b a najviše dolazi o n d a k a d s e o d n o š a j n e raz ravati p r e m a korisnosti o n o m u tko je prima, pa 10
r j e š u j e u i s t o m e p r i j a t e l j s t v u u k o j e m je i ugo- p r e m a tame i u z v r a ć a t i , ili p a k p r e m a dobročin
6 voren. O n o koje je z a k o n s k o temelji se na o d r e - 25 stvu davatelja. J e r p r i m a t e l j i o b i č a v a j u reći k a k o
đ e n i m uvjetima, k a o posve p o s l o v a n o d n o š a j »iz o n o što p r i m i š e o d d o b r o č i n i t e l j a .tima j e bilo
r u k e u ruku« 1 , ili k a o o n a j slobodniji »na r o k « , štogod n e z n a t n o a .mogli su to dobiti i od k o g a
p r e m a pogodbi što se tiče n a p l a t e 2 . J a s n o je da u drugog, u m a n j u j u ć i t a k o u s l u g u ; davatelji, n a p r o
t a k v o m slučaju s a m d u g nije p r i j e p o r a n , ali je tiv, govore k a k o su dali najviše što su i m a l i i š t o
prijateljski zbog s a m e o d g o d e u n a p l a t i . Zbog se nije moglo dobiti od d r u g i h te da je to uči- 15
toga u n e k i m d r ž a v a m a i n e m a u t a k v i m slučaje 11 n j e n o u pogibelji ili sličnoj n u ž n o s t i . Ako je da
vima p r a v o s u d n i h p a r b a , n e g o s e misli k a k o o n i kle posrijedi p r i j a t e l j s t v o r a d i k o r i s t i , o n d a j e
koji su sklopili p o g o d b u p r e m a povjerenju mo- 30 vjerojatno mjerilo d o b i t a k p r i m a t e l j a . O n j e taj
7 r a j u s a m i snositi posljedice. M e đ u t i m , o d n o š a j k o j e m u t r e b a usluga, d o k m u drugi p o m a ž e oče
koji j e ć u d o r e d a n n e 'temelji s e n a o d r e đ e n i m kujući z a u z v r a t isto; dakle, p o m o ć j e bila u p r a v o
uvjetima, nego se tu d a r u j e , ili čini štogod d r u g o , tolika koliko je d o t i č n i k dobio, i on m o r a v r a t i t i 20
k a o prijatelju; ali se za u z v r a t o č e k u j e ili isto ili o n o l i k o koliko je p r i m i o , ili č a k i više, što je j o š
8 više, k a o da nije posrijedi d a r nego p o s u d b a . Pa ljepše. U p r i j a t e l j s t v i m a u t e m e l j e n i m na k r e p o s t i
a k o čovjeku n e b u d e isto p r i razrješenju spora n e m a tužba; t u j e m j e r i l o s a m i z b o r (ili n a k a n a )
z u m a kao i p r i s k l a p a n j u , on će se tužiti. To se davatelja; j e r u i z b o r u je poglavita z n a č a j k a i
d o g a đ a zbog toga š t o i a k o svi ljudi ili većina žele 35 k r e p o s t i i s a m o g značaja.
o n o š t o j e lijepo, i z a b i r u o n o š t o j e p r o b i t a č n o .
J e r Mjepo je činiti d o b r o , ne r a d i uzvraćaja; d o k
je probitačno primiti dobro za uzvrat. XIV. Razmirice nastaju i u o n i m prijateljstvima koja 16
se temelje na p r e m o ć i ; tu s v a t k o o č e k u j e da do- 25
9 Stoga, a k o ' č o v j e k m o ž e , t r e b a u z v r a t i t i o n o l i k o 1163 a bije više nego drugi, i k a d se to dogodi, razvrgava
koliko je p r i m i o , i svojevoljno (jer ne t r e b a od se prijateljstvo. N a i m e , o n a j bolji misli k a k o tre
čovjeka činiti prijatelja p r o t i v njegove volje; tre b a dobiti više, j e r d o b r o m u čovjeku t r e b a p r i d a t i
ba se ponijeti -tako k a o da s m o u p o č e t k u pogri više, a isto t a k o i o n a j t k o je korisniji. Oni k a ž u
ješili i p r i m i l i d o b r o č i n s t v o od o n o g a od koga ne d a o n a j t k o j e n e k o r i s t a n n e t r e b a i m a t i isto, j e r
t r e b a — j e r nije bilo od prijatelja, ni od o n o g a to o n d a p o s t a j e j a v n a usluga 1 , a ne prijateljstvo,
tko to čini radi s a m o g čina — i t r e b a to razrije- 5 a k o o n o što se dobije od prijateljstva nije p r e m a
vrijednosti o n o g a što je uloženo. Ti m i s l e k a k o 30
1
Misli se na izravno plaćanje: »plati pa nosi.« 1
2 Grč. λειτουργία, naime služba na korist zajednice
Naime: quid pro quo (prema D. R.). (općine, grada, države).
186 187
u prijateljstvu treba biti kao i u poslovnom za
jedništvu, da oni koji više ulažu više i dobivaju. ba otplatiti dug, ali što god sin učinio, neće pri
Međutim, oprečna je nazora onaj kojemu treba mjereno uzvratiti ono što je primio, tako te ocu
ili tko je u slabijem položaju: kako je odlika do uvijek duguje. Međutim, vjerovnici posjeduju
bra čovjeka da pomaže onima koji su potrebiti. moć da oproste dug; a može to i otac. Istodobno
Kažu, koja je korist biti prijateljem čestitu ili čini se nitko ne bi odbacio svojeg sina, ako ovaj
moćnu čovjeku, ako se od toga ne može ništa 35 ne bi pretjerao u opačini. Jer, uz naravno prija
dobiti? Čini se da je svaki od tih zahtjeva ispra- 1163 b teljstvo među njima ljudski je ne odbijati pomoć
van, te da svatko od prijateljstva treba dobiti od sina. Ako je pak sin nevaljao, izbjegavat će ili 25
više negoli drugi, ali ne više od istog, nego onaj se neće truditi da pomogne ocu, jer većina želi
tko je premoćan više časti, a onaj tko je potrebit primati dobročinstva, ali izbjegavaju da ih čine,
više koristi. Jer čast je nagrada kreposti i dobro kao nešto neprobitačno. Ο tim stvarima nek je
činstva, dok je dobitak pomoć u oskudnosti. toliko dosta.
1
To jest: država neće još podijeliti i počasti onomu
tko se njome novčano okoristio (prema Η. Τ.).
2
1162a 34—4; 1158b 27.
188
IX.
1
Ili 'inorodnim', to jest prijateljstvima između raz
ličitih ljudi, od kojih je jedna osoba ugodna, a dru
ga korisna, pa su i dobra koja čine jedno drugomu
različita.
2
1133a 5.
3
1156 9—12.
191
ono za čim žude, jer isto je kao da se ništa nije
dobilo ako se ne postigne ono za čim se teži. To (jer takvo je prijateljstvo utemeljeno na krepo- 35
je poput one ο čovjeku što je obećao nagradu sti) i uzvraćaj valja učiniti prema izboru 1 (jer on 1164 b
aitaraču, to veću što bude bolje svirkom ugodio; 15 je značajka i prijatelja i kreposti). A tako je čini
a kad je svirač u zoru zatražio obećano, čovjek se primjereno i za one što se udružiše radi pouke
mu je odgovorio da mu je za užitak uzvratio u 'mudroslovlju' 2 , budući da se vrijednost tomu
1
užitkom . Ako je, dakle, svaki to i htio, tako bi ne mjeri novcem, a ne uzvraća se ni istovrijednom
bilo dostatno. Nu ako jedan htjede zabavu a dru čašću, nego je možda dostatno da se — kao i pre
gi dobit, te jedan svoje postigne a drugi ne, onda ma bozima i roditeljima — učini ono što se može. 5
ishod prema zajedništvu ne bi bio lijep; jer čo
vjek se trsi postići ono čega je potrebit, i radi 20 8 Ali ako davanje nije takvo, nego se očekivala
5 toga daje ono što ima. Ali tko je vlastan odrediti naknadba, onda je bez ikakve dvojbe najbolje da
vrijednost (usluge), primatelj ili davatelj? Čini se povraćaj bude onakav kakav se čini pravičnim
kako to davatelj prepušta ovomu drugomu. 2 Tako 25 objema stranama. Nu ako do toga ne dođe, či
je, kažu, postupao i Protagora 3 : pošto bi koga nilo bi se ne samo nužno nego i pravedno da pri
poučio čemu, pozvao bi učenika nek sam procije matelj odredi vrijednost. Jer ako davatelj primi 10
ni naučeno, te bi to primao kao nagradu. Nu u za uzvrat onoliko koliko je koristi primatelj do
takvim zgodama nekima više godi načelo »nek bio, ili koliko bi ovaj dao za užitak, primit će od
6 je plaća prema mužu«. 4 Oni opet koji unaprijed njega koliko mu i pripada. To je bjelodano pri
uzimaju novac, a zatim ne učine ništa od onoga 9 prodaji sajamske robe; te gdjegdje postoje za
što rekoše, zbog svojih pretjeranih obećanja, po koni koji priječe sudbene postupke pri prekršaju
sve pravično izazivaju tužbe protiv sebe; jer ne voljnih ugovora, zbog toga što s onim čovjekom
ispuniše što ugovoriše. Sofisti su vjerojatno pri- 30 kojemu se povjerovalo valja samu pogodbu raz
15
7 siljeni učiniti tako 5 , jer im nitko ne bi dao novac riješiti onako kako je i započeta; jer se misli
za ono što znaju. Takvi, dakle, pošto ne ispune kako je pravednije da vrijednost odredi onaj ko
ono za što su primili plaću, posve naravno izazi jemu se povjerovalo negoli tko je povjerovao.
vaju optužbe. Ondje pak gdje nema nikakva spo- Naime, većinu stvari ne procjenjuju jednako oni
razumka ο usluzi, oni koji daju poradi samih pri koji ih imaju i oni koji ih žele uzeti; jer svima
jatelja ti su — kako je rečeno — besprijekorni se one stvari koje posjeduju i koje daruju čine
veoma vrijednim; pa ipak uzvraćaj se vrši pre
ma onoj vrijednosti koju određuju primatelji. Sa
1
Naime: citarač je imao užitak što je očekivao ve mo je nedvojbeno i to da primatelj ne smije odre- 20
liku nagradu, što bijaše dostatna plaća za užitak koji đivati vrijednosti kako mu se čini pošto već po
je bio pružio. Ta se zgoda pričala ο Dioniziju I iz sjeduje dotičnu stvar, nego kako je cijenio prije
Sirakuze (Plutarh, De Alex, fortuna, II, 1); prema nego ju je dobio.
Η. Τ.
Misli se na slučaj u kojem ne postoji točna pret
2
• A teškoća se javlja i u ovim slučajevima: treba 2
hodna pogodba. li u svemu pretpostaviti svojeg oca i poslušati ga,
3
Protagora (iz V st. pr. n. e.), glasovit sofist; prema ili se pak u bolesti povjeriti liječniku; te kad
predaji, i prvi koji je naplaćivao svoje učiteljske
usluge.
4
Prema Heziodu (Poslovi i dani, 370); cijeli stih, 1
prema prijevodu A Bazale, glasi: »Prijanu ponudi Grč. προαίρεσις inače znači izbor, ali ovdje i na
plaću da mu dostatna bude.« kana, namisao, namjera, namjena (lat. intentio);
5
To jest: uzimati novac unaprijed. o. p.
2
Tu se pretpostavlja blaga autorova poruga.
192
13 NIKOMAHOVA ETIKA 193
t r e b a p r u ž a j em ruke izglasati glavnog zapovjedni
ka, da li glasati za onoga s bojišnim iskustvom? 25 Stoga nije n e j a s n o k a k o svima n e t r e b a uzvra
I s t o tako, treba li prije pomoći prijatelju ili ka ć a t i isto, i ne t r e b a sve d a v a t i ni ocu, k a o ni sve 15
kvom izvrsniku, ili pak uzvratiti uslugu dobroči 7 Z e u s u žrtvovati; i b u d u ć i su različiti zahtjevi pre
nitelju ili darivati svojeg druga; ako se ne može ma roditeljima, b r a ć i , d r u g o v i m a i d o b r o č i n i t e
oboje? ljima, s v a k o m u p o j e d i n c e valja učiniti o n a k v u
u s l u g u kakva je svojstvena i p r i k l a d n a . A čini se
2 Nije, d a k l e , lako sva ta pitanja točno razlučiti, da ljudi t a k o i čine. Na s v a d b e pozivaju s r o d n i k e ,
j e r među n j i m a su mnoge i svakojake razlike i po j e r t i m a je zajednički r o d i čini vezani s n j i m ; a
veličini i po malenkosti i po ljepoti i po nužno- iz istog razloga misle k a k o i na p o g r e b i m a srod- 20
8 nici m o r a j u biti p r i s u t n i p r i j e svih ostalih. I š t o
3 sti. J e d n o i p a k nije nejasno, kako se sve ne smije 30
s e tiče h r a n e s m a t r a l o b i s e d a r o d i t e l j i m a t r e b a
dati j e d n o j te istoj osobi, i da ponajviše treba
najviše p o m o ć i , j e r im se to duguje, i ljepše je u
prije u z v r a t i t i dobročinstva negoli ugoditi prija
t o m e p o m o ć i u z r o č n i c i m a našeg o p s t a n k a negoli
teljima, a isto tako i vratiti ono što se duguje
sebi s a m i m a . R o d i t e l j i m a p r i p a d a i čast, k a o i
4 negoli dati drugu. Pa ipak možda ni to nije uvijek
bozima, ali ne s v a k o v r s n a ; j e r ne duguje se i s t a 25
tako, kao u slučaju otkupljenika od razbojnika:
č a s t ni ocu ni majci, k a o ni m u d r a c u i g l a v n o m
treba li t a j za uzvrat izbaviti otkupninom samog zapovjedniku, nego k a k o je p r i m j e r e n o o c u i ka-
izbavitelja, pa tko god on bio, ili mu čak i neza- 35
9 ko je p r i m j e r e n o majci. I s v a k o m u se s t a r i j e m
robljenu povratiti novac, ili pak otkupiti vlasti- 1165 a duguje čast p r e m a životnoj dobi, u s t a j a n j e m p r e d
5 tog oca, je r bi se mislilo kako mora izbaviti oca n j i m a i p r e p u š t a n j e m m j e s t a za s t o l o m te slič
čak i prije sebe samoga. Dakle, kao što je rečeno 1 , n i m , dok se d r u g o v i m a i b r a ć i d o p u š t a s l o b o d a
uopće dug treba vratiti; ako pak — bilo po lje u govoru i sve im je zajedničko. A i s r o d n i c i m a 30
poti 2 bilo po nužnosti — preteže samo darivanje, i s u p l e m e n i c i m a i s u g r a đ a n i m a te svima o s t a l i m a ,
njemu se walja prikloniti. Pokatkada pak nije ni 5 t r e b a uvijek p o k u š a v a t i d a s e pridijeli o n o što j e
pravo u z v r a ć a t i prije učinjeno dobročinstvo, kad p r i p a d n o , i u s p o r e d i t i svojstva p o j e d i n i m a p r e m a
je jedan u č i n i o dobročinstvo znavši kako je drugi 10 s r o d s t v e n o s t i , k r e p o s t i ili korisnosti. T a k v a je
valjan, doki drugi ima uzvratiti onomu koga sma usporedba, naravno, lakša m e đ u istorodnima, a
t r a nevaljalim. Zbog toga čovjek katkad ne treba tegotnija m e đ u različitima. Ali zbog toga se ne
posuđivati onome tko mu je posudio, jer jedan smije o d u s t a t i , nego valja razlučivati k a k o se naj
je posudio- čestitu čovjeku, očekujući uzvraćaj, bolje može. 35
dok se d r u g i ne nada uzvraćaju od onoga tko je
nevaljao. S~toga, ako je po istini tako, onda tražba 10 III. Postoji n e d o u m i c a i o k o toga t r e b a li ili ne 3
nije p o š t e n a ; ako i nije tako, ali dotičnik misli t r e b a razvrgavati prijateljstva s o n i m a koji ne
da jest, ne bi se činilo besmislenim što tako i o s t a j u isti. Ili pak, što se tiče o n i h koji su pri- 1165
° čini. Kao s t o se, dakle, često reklo 3 rasprave ο jateljevali p o r a d i k o r i s t i ili užitka, n e m a n i š t a
čuvstvima i činidbama imaju isto toliko određe n e o b i č n o u r a s k i d u prijateljstva k a d više n e m a j u
nosti k o l i k o i stvari kojima se bave. d o t i č n i h svojstava; j e r ljudi su bili prijatelji t i h
svojstava, te k a d o n a n e s t a n u , posve je r a z l o ž n o
ne voljeti više. Ali t k o g o d bi se m o g a o p o t u ž i t i 5
1 a k o ga je onaj drugi ljubio p o r a d i koristi ili užit
1164b 31—1165a 2. ka p r e t v a r a j u ć i se p r i t o m e k a k o to čini r a d i nje
2
Podrazumijeva se ćudoredna ljepota, ono što na gova značaja. N a i m e , k a o što u p o č e t k u r e k o s m o , 1
laže ć u d o r e đ e (o. p.).
5
1094b 11—27, 1098a 26—29, 1103b 34—1104a 5. 1
1162b 23—25.
194
13* 195
većina razmirica među prijateljima nastaje kad
5 Treba li se onda odnositi prema njemu ništa
im prijateljstvo nije onakvo kakvo misle da jest.
drukčije nego kao da mu nikad i ne bijaše prija
2 Stoga, kad se tkogod prevari i pretpostavi kako
teljem? Ili pak treba zadržati uspomenu na pri
je voljen zbog svojeg značaja, iako druga osoba
jašnje druženje, i kao što mislimo kako više tre
ne čini ništa takvo, taj mora optuživati sebe sa
ba ugađati prijateljima negoli tuđincima, tako i 35
moga; ali kad je obmanut licemjerjem drugoga, 10
svojim negdašnjim prijateljima treba pridati što
pravedno je da tuži obmanitelja, i to više negoli
god zbog prijašnjeg prijateljstva, onda kad do
krivotvoritelje novca, kako je posrijedi opačina
razvrgnuća nije došlo zbog pretjeranosti u opa
prema nečemu vrednijem.
čini.
3 Ako pak tkogod primi nekoga kao dobrog, ali
taj postane nevaljao i pokaže se takvim, treba li IV. Prijateljske naklonosti prema bližnjima, te 1166 a
ga ipak voljeti? Ili je to nemoguće, jer sve nije značajke kojima se određuju prijateljstva, čini se 4
dostojno voljenja, nego samo ono što je dobro? da su proizašle iz čovjekovih čuvstava prema sebi
Jer ono što je zlo niti je dostojno voljenja, niti 15 samomu. Ljudi postavljaju da je prijatelj onaj
se smije voljeti. Ne treba biti ljubitelj zla, niti se koji želi i čini ono što je dobro, ili što je privid
jednačiti s nevaljalim; a već je rečeno 1 , kako je no dobro, a poradi drugoga ili tko svojem prija
sličan sličnomu prijatelj. Mora li se, stoga, odmah telju želi da opstoji i živi radi njega samoga, kao 5
raskinuti? Ili pak ne sa svima, nego samo s oni što se majke odnose prema svojoj djeci, i prija
ma koji su neizlječivi u svojoj opačini? Ako se telji koji su u zavadi.1 Drugi ga pak određuju
mogu popraviti, više treba pomoći njihovu zna kao onoga koji provodi vrijeme zajedno s dru
čaju negoli imetku, utoliko što je tako bolje i gim i izabire iste stvari, ili zajedno s prijateljem
primjerenije prijateljstvu. Onaj pak tko razvrgne 20 boluje i raduje se, što se također najviše događa
takvu vezu ne bi učinio ništa neobično; jer on s majkama. Nekima od tih značajki određuje se
nije bio prijatelj takvom čovjeku; budući se taj 2 i prijateljstvo. A svaka pojedina od njih prisutna 10
izmijenio, a on ga ne može izbaviti, zbog toga ga je i u odnošaju čestita čovjeka prema sebi sa
i napušta. momu (a i ostalih, ukoliko misle da su takvi;
čini se, kao što je rečeno 2 , da su u svima stvari-
4 Ako opet jedan ostaje kakav jest, dok drugi 3 ma mjerilo krepost i valjan čovjek). Jer takav je
postaje čestitiji i uveliko ga nadmašuje krepošću, istomislen prema samomu sebi i žudi za istim
treba li ovaj onoga i dalje smatrati prijateljem? stvarima cijelom svojom dušom; i stoga želi sebi 15
Ili to ipak ne može? To je još najjasnije ondje 25 dobra, i ona što su prividno takva, pa tako i dje
gdje je velika razdaljina, kao u dječačkim prija luje (jer značajka je dobra čovjeka da se trsi oko
teljstvima; ako jedan ostane umom dječak, dok dobra) i poradi sebe samog (a radi umnoga dijela
drugi u tome postane veoma moćan muž, kako bi sebe, koji se čini zbiljskim pojedincem). On, uz
mogli biti prijatelji, kad niti odobravaju iste stva to, želi živjeti i očuvati sebe, a najviše onaj dio
ri, niti pak uživaju u istim stvarima, niti ih boli 4 kojim misli. Jer valjanu čovjeku opstanak je do
zbog istih stvari? Oni više neće ni osjećati isto bro, i svatko sebi želi dobra, i nitko ne bi izabrao 20
jedan za drugoga, a bez toga ne mogu biti prija da bude netko drugi, čak i ako stekne sve na
telji, i jer ne mogu živjeti zajedno. Ali ο tome se 30
već govorilo 2 .
1
To jest: oni se zbog nekih razmirica trenutno ne
1
1156b 19—21. sastaju, ali još osjećaju uzajamnu naklonost (prema
2 H. R.).
1157b 17—24, 1158b 33—35. 2
1113a 23—33.
196
197
svijetu postavši taj drugi (jer i sad Bog posjeduje
Dobro)', nego samo kao on sam, pa kakav god koje sami smatraju dobrima izabiru one koje su
bio. I činilo bi se da je um sam pojedinac ili više ugodne ali škodljive; drugi pak, zbog strašljivo- 10
sti i lijenosti, odustaju od provedbe onih stvari
5 od svega ostalog. Takav želi provoditi vrijeme
koje sami drže za najbolje. A oni koji počiniše
sam sa sobom, jer čini to s užitkom; naime:
mnoge strahote, i koje mrze zbog njihove opači
uspomene na učinjeno njemu su mile, dok su mu 25
ne, ti bježe od samog života i utječu se samouboj-
nade za budućnost dobre, pa stoga i ugodne. Nje
9 stvu. Nevaljali ljudi traže one s kojima će svako
gov razum obiluje mišljevinama. 2 On ćuti bol i
dnevno drugovati i izbjegavaju sebe same; jer
radost najviše sa sobom samim, jer njemu je
kad su sami sa sobom, sjećaju se mnogih mrskih
uvijek isto ili bolno ili ugodno, a ne čas ovo čas
stvari te očekuju i druge takve, dok ih zaborav- 15
ono. On se, takoreći, nema zbog čega kajati.
ljaju u društvu s drugima. Budući ne posjeduju
ništa dostojno voljenja, ne osjećaju nikakve na
Budući su dakle u čestitu čovjeku prisutna sva klonosti ni prema sebi samima. Stoga takvi ne
ta pojedina čuvstva prema sebi samomu, i on se ćute radosti ni bola prema sebi samima; vlastita
30 im je duša u pobuni, i dijelom po svojoj opačini 20
prema prijatelju odnosi kao prema sebi (jer pri osjeća bol zbog odsuća nekih stvari a dijelom se
jatelj je njegovo drugo 'ja'), čini se da je i prija raduje, pa ih jedno vuče na jednu a drugo na
teljstvo jedno od njih, te da su prijatelji oni u 10 drugu stranu, kao da će ih raskidati. Ako se ne
kojima su ona prisutna. Pitanje postoji li prija- može istodobno ćutjeti bol i radovati, nego takav
6 teljstvo prema sebi samomu ili pak ne postoji, ubrzo požali, što se radovao, onda bi dotičnik po
nek je za sad po strani. Činilo bi se da postoji želio da takve radosti nije nikad ni oćutio. Jer
prijateljstvo ukoliko je dotičnik dvoje ili njih vi- 35 nevaljalci su puni pokajanja. Čini se, dakle, da 25
še, a prema onome što je rečeno, i zbog toga što nevaljalac nije prijateljski raspoložen ni prema
krajnje prijateljstvo nalikuje na ljubav prema se- 1166 b sebi zbog toga što ne posjeduje ništa dostojno
bi samomu. voljenja. Stoga, ako je takvo stanje odveć mučno,
7 Čini se dakle kako spomenute značajke pripa treba svim silama izbjegavati opačinu i trsiti se
daju i većini ljudi, iako su nevaljali. Hoće li da čovjek bude čestit. Tako bi čovjek bio prija
stoga oni, ako su zadovoljni sami sobom i misle teljski prema sebi i postao bi prijatelj drugomu.
kako su čestiti, biti i dionici dotičnih svojstava?
Jer ona ne pripadaju nikomu od onih što su po- 5
8 sve nevaljali i bezbožni, čak ne ni prividno. A V. Dobrohotnost je nalik na prijateljsku naklo- 5
jedva i onima koji su loši. Ti su, naime, u sukobu nost, ali nije prijateljstvo. Ona se može ćutjeti
sami sa sobom, jer žude za jednim stvarima a i prema nepoznatima i onima koji ο tome ne zna
hoće druge, kao i oni neuzdržani. Mjesto stvari ju, dok prijateljstvo ne može. Ο tome se već prije
govorilo. 1 Isto tako, dobrohotnost nije ni voljenje,
2 jer je bez napona i žudnje, koji prate voljenje.
1 Uz to, voljenje je u druženju, dok dobrohotnost
Smisao je: samo Bog posjeduje najviše dobro; izbija i posve iznenadno, kao kad se javi prema 35
stoga, željeti sveukupno dobro, uz izmjenu osobno natjecateljima; jer gledatelji su dobrohotni pre- 1167
sti, značilo bi da čovjek želi biti Bog — što nije ni
šta razboritije od želje da čovjekov prijatelj bude ma njima i zajedno priželjkuju, ali ne bi ništa
Bog (1159a 5), prema Η. Τ. zajedno s njima poduzeli; naime, kao što reko
2
Izvorno d-εωρήματα, (mišljevine) što znači i mi smo, oni iznenadno postaju dobrohotni i ljube
saona istraživanja i znanstveni uvidi i predmeti kon
templacije, a na temelju spekulativne moći duše
(o. p.). 1
Vidi VIII, II, 3
198 199
3 površno. Čini se da je dobrohotnost počelo prija
ili pak svima, kao kad svi u državi odluče da se 30
teljstva kao što je to u ljubavi užitak zbog gle
danja. Ako se prvo ne raduje čijoj pojavi, nitko upravni položaji trebaju birati, ili ući u savezniš
se ne zaljubljuje; ali tko se samo raduje pojavi 5 tvo s Lakedemoncima, ili da im Pitak 1 bude vla
koje osobe nije još zaljubljen, nego kad žudi za dar, kad je to i sam htio. Ali kad od dvojice svaki
odsutnom osobom i želi njezino prisuće. Tako želi vlast kao u Feničankama2, dolazi do razdora.
ljudi ne mogu biti prijatelji ako ne postanu do Jer nije jednodušnost kad svaka od stranaka mi
brohotni, ali time što su dobrohotni ništa više ne sli isto, što god to bilo, nego kad misle na isto
vole; jer samo žele dobra onima kojima su do u jednom, kao kad i puk i odličnici mniju kako 35
brohotni, ali ne bi ništa zajedno s njima podu trebaju vladati oni najbolji; samo tako svi dobi
zeli, niti se potrudili radi njih. Stoga, govoreći 10 vaju ono za čim teže. Dakle, kao što se i govori, 1167 b
preneseno, mogao bi tkogod reći kako je dobro jednodušnost se pokazuje kao građansko prija
hotnost nedjelatno prijateljstvo, koje kad potra teljstvo, jer se odnosi na stvari koje su zajedni-
je i prijeđe u druženje, postaje prijateljstvo, ali 3 čki probitačne i tiče se samog života. Takva se
ne ono poradi koristi ili užitka, jer na tima do jednodušnost nalazi među onima koji su čestiti,
brohotnost i ne nastaje. Tko je primio kakvo do jer takvi su jednodušni i sami sa sobom i s dru- 5
bročinstvo uzvraća dobrohotnošću za ono što mu gima, budući da — takoreći — ostaju pri sebi i
je učinjeno, čineći tako ono što je pravedno; onaj 15 svojem (i takvima su i želje postojane a nisu kao
pak tko želi komu dobar napredak, nadajući se plima i oseka u morskom tjesnacu)', i žele stvari
nekakvu imetku preko njega, čini se kako nije koje su pravedne i probitačne, te za njima za-
dobrohotan prema dotičniku, nego prije prema
sebi, kao što nije ni prijatelj ako je prema ne 4 jednički teže. Nevaljalci, međutim, ne mogu biti
komu uslužan zbog kakve koristi. U cijelosti, do- jednodušni, osim na malo, kako mogu biti i pri- 10
4 brohotnost nastaje zbog kreposti i nekakve česti jatelji, jer u onome što je korisno teže za što
tosti, kad se netko pokazuje komu kao lijep ili 20 većim izobiljem, dok izbjegavaju napore i javne
muževan ili štogod slično, kako rekosmo da je u dužnosti; i kako svaki pojedini želi takve stvari
natjecatelja. za sebe, pomnjivo istražuje bližnjega i priječi
mu; jer ako ne paze na to, zajedništvo se raspada.
VI. I složnost se čini kao prijateljska naklonost. 6 Stoga im se događa da su u razdoru, prisiljava
Zbog toga ona nije jednako mnijenje; jer ono jući jedan drugoga, dok sami ne žele ono što je
može biti prisutno i među onima koji se ne po pravedno. 15
znaju. Isto se tako ne kaže da su jednodušni oni
što su istomisleni ο bilo čemu, kao što se tiče
nebeskih tjelesa (jer isto misliti ο tima nije pri- 25 1
Pitak je početkom VI st. pr. Kr. bio izabran za
jateljska naklonost), nego se ο državama kaže vladara Mitilene. Vladao je četrnaest godina, a zatim
kako su u njima jednodušni kad su ljudi istomi se odrekao vlasti. Svi su građani htjeli da on ostane
sleni prema onome što im je probitačno, te iste na vlasti, ali jednodušnost nije bila potpuna, jer je
stvari izabiru, i provode u djelo ono što su zaje- postojao jedan glas protiv, onaj samog Pitaka (pre
2 dnički odlučili. Oni su, dakle, jednodušni što se ma H. R.).
tiče činidbe, te stvari koje imaju stanovitu veli 2
Riječ je ο Eteoklu i Poliniku; vidi Euripid Feni
1
činu i koje je moguće postići objema strankama čanke, 588).
3
Misli se na Eurip (Golfο di Negroponte), tjesnac
1 između Eubeje i kopna, koji je bio ozloglašen zbog
Gdje su posrijedi samo dvije: demokratska i oli silovite struje i neuredne plime i oseke (prema Grč-
garhijska. ko-hrvatskom rječniku F. Petračića iz 1875); o. p.
200 201
VII. Smatra se da dobročinitelji više vole one koji 7
su primili dobročinstvo negoli što oni kojima je 5 Istodobno dobročinitelju postoji nešto lijepo u
dobro učinjeno vole one koji im to učiniše, i ovo činidbi, tako te uživa u onome komu to čini, dok 10
se istražuje kao da je štogod proturazložno. Ve samom primatelju nema ništa lijepo u davatelju,
ćini se čini kako je to zbog toga što su jedni nego u najboljem tek štogod probitačno, što je i
dužnici a drugi vjerovnici. I tako, kao što kod 20 6 manje ugodno i manje dostojno voljenja. Ugodna
zajmova, dužnici žele da ne bude vjerovnika, do- je djelatnost sadašnjeg, nada budućeg i uspome
čim se zajmodavci brinu ο samoj sigurnosti svo na prošlog, ali je najugodnije ono što prati dje
jih dužnika, tako i dobročinitelji žele da opstoje latnost, koje je isto tako i najdostojnije voljenja.
oni kojima učiniše dobro kako bi dočekali za Onomu, dakle, tko je učinio štogod njegovo dje- 15
hvalnost, dok ovim drugima nije do toga da uz k) ostaje (jer ono što je lijepo jest i dugovječno),
vrate učinjeno. Epiharm 1 bi možda rekao kako 25 dok prijatelju korist prolazi. Ugodna je uspome
tako govore jer »gledaju s loše strane« 2 , ali to je na na djela koja su lijepa, dok na ona što su
posve ljudski; naime, ljudi su većinom zaborav korisna i nije baš takva ili je barem mnogo ma
ljivi, i više vole da im se dobro učini negoli da nje; međutim, s iščekivanjem čini se da je obra
tno.
2 ga sami čine. Nu moglo bi se smatrati da je
uzrok dublje u naravi, i da to i nije slično slu
čaju sa zajmodavcima. Jer u tih nema nikakvog 30 Uz to, voljenje je nalik na činjenje, a biti vo
čuvstva voljenja prema dužnicima, nego samo že ljen nalik je na trpljenje; onima koji nadmašuju 20
lje da se ovi uščuvaju radi naknadbe duga, do- u činidbi pripadaju voljenje i prijateljske naklo-
čim dobročinitelji vole i ljube one koji primiše 7 nosti. I zatim, svi više ljube one stvari koje su
uslugu, čak i ako im nisu ni od kakve koristi stekli trudom, kao što i novac više ljube oni koji
3 niti će ikada biti. Isto se događa i s umjetnicima. ga zaradiše negoli koji ga baštiniše; a čini se da
Svaki od njih više ljubi vlastito djelo nego što bi 35 je bez napora primati dobročinstvo, dok je tego-
to djelo ljubilo njega kad bi steklo dušu. A ovo 1168 a tno pružati dobročinstvo. Zbog toga i majke više 25
je još najviše slučaj s pjesnicima. Ti odviše ljube vole djecu negoli očevi, jer rađanje biva s mu
vlastite pjesmotvore, voleći ih kao svoju djecu. kom, i majke bolje znaju da su djeca njihova,
4 Čini se da je tako i s dobročiniteljima. Onaj ko činilo bi se da je to značajka i dobričinitelja.
jemu su učinili dobro njihovo je djelo, i njega
oni ljube više negoli djelo svojeg tvorca. Uzrok 5 VIII. Dvoji se i oko toga: treba li najviše voljeti 8
je tomu što je opstanak svima ono koje treba iza sebe ili koga drugog. Ljudi kore one što najviše
brati i voljeti, i mi opstojimo djelatnošću (naime: ljube sebe i pogrdno ih nazivaju sebeljubima; i 30
živeći i čineći) te na neki način i tvorac djela čini se kako nevaljalac sve čini poradi sebe, i to
opstoji svojom djelatnošću. Stoga on ljubi svoje tim više što je opakiji, — pa mu predbacuju kako
djelo jer ljubi opstanak. A to je i naravno, jer ništa ne čini sam od sebe —, dok čestit čovjek
što je on u mogućnosti to djelo pokazuje u dje djeluje radi onoga što je lijepo, i to tim više što
latnosti. je sam bolji, i poradi svojeg prijatelja, a zanema
ruje svoje vlastito.
204 205
izabiru ono što je veliko i lijepo. Takav će i no
vac razbacivati ako će ga time više steći njegovi život. Stoga i to pripada blaženu čovjeku, jer ima
prijatelji; jer prijatelj dobiva novac, dok on sebi sve one stvari koje su po naravi dobre; a jasno je 20
10 stječe ono što je lijepo. I tako sebi dodjeljuje kako je bolje provoditi dane s prijateljima i čes
veće dobro. A isto je i s počastima i položajima 30 titim ljudima negoli s tuđincima i pukim na
u vlasti. Sve će on to ustupiti prijatelju, jer nje mjernicima. Dakle, blaženu čovjeku trebaju i pri
mu je to lijepo i pohvalno. Stoga se s pravom jatelji.
smatra čestitim, budući da prije svih stvari iza
bire ono što je lijepo. Moguće je i da prijatelju 4 Sto onda kažu oni prvi 1 , i u čemu govore isti
prepusti same postupke, te da bude ljepše što nu? Ili je tako samo zbog toga što većina misli
je uzrok prijateljeve činidbe negoli da je to sam kako su prijatelji oni koji su korisni? Stoga bla
11 učinio. Tako se vidi kako u svim pohvalnim stva ženu čovjeku neće trebati takvih, jer on već po
rima čestit čovjek sebi dodjeljuje veći dio onoga 35 sjeduje svoja dobra. A neće mu trebati ni pri- 25
što je lijepo. I stoga, kako se reklo, tako treba 1169 b jatelji radi užitka, ili tek na kratko (budući mu
biti sebeljuban, dočim ne treba onako kao većina. je život ugodan, ne treba mu nikakav dodatni
užitak). I kako mu ne treba takvih prijatelja,
5 smatra se da mu ne trebaju nikakvi prijatelji.
*X· I što se tiče blažena čovjeka, raspravlja se ο 9 Ali to možda i nije istina. U početku je rečeno 2 ,
tome hoće U mu trebati prijatelja ili ne. Tvrdi se da je blaženstvo nekakva djelatnost, a djelatnost
naime kako prijatelji ne trebaju ni sretnima ni je bjelodano ono što postaje, a ne što se posje
samodostatnima, jer imaju dobra. Budući su da- 5 duje kao kakva svojina. Ako je blaženstvo u živ- 30
kle samodostatni, nitko im više ne treba, dok pri ljenju i djelovanju, te ako je djelatnost dobra
jatelj (kao drugo 'ja') daje čovjeku ono što si sam čovjeka valjana i ugodna po sebi, kao što je u
ne može pribaviti. Otuda ono »Kad sudbina dob- početku rečeno 3 , i ako se uživa u onome što je
2
ro daje, čemu treba prijatelja?« 1 Nu čini se bes svojstveno (ili pripadno), i ako možemo bolje
misleno da blaženu čovjeku pridaju sva dobra, a promatrati svoje bližnje negoli sebe same i nji
ne daju mu prijatelje, koji se smatraju najvećim hove čine bolje negoli svoje vlastite, i ako su čini
od izvanjskih dobara. Ako je, uz to, više značajka 10 valjanih ljudi koji su prijatelji ugodni dobrim
prijatelja pružati dobročinstvo negoli ga primati, ljudima (jer oboje je po naravi ugodno), — on- 35
te je svojstvo dobra čovjeka i kreposti činiti dobro da će sretan čovjek trebati takvih prijatelja, jer 1170 a
drugima, i ako je ljepše činiti dobro prijateljima radije izabire promatrati čine koji su čestiti i
nego tuđincima, čestitu će čovjeku trebati oni ko njemu svojstveni, a takvi su i u dobra čovjeka
jima se čine dobra. Zbog toga se dalje istražuje koji mu je prijatelj.
trebaju li prijatelji više u dobroj sreći ili u zloj
sreći, budući da nesretniku trebaju oni koji će 15 Smatra se, uz to, da blažen čovjek treba ugo
mu činiti dobro, a sretnicima oni kojima će činiti dno živjeti. A život samotnika je težak, jer nije 5
dobro. lako neprekidno djelovati sam samcat, dok je
^ lakše s drugima i u odnošaju prema ostalima.
3 Isto je tako besmisleno činiti samotnika od bla Stoga će djelatnost, koja je ugodna sama po sebi,
žena čovjeka. Jer nitko ne bi izabrao da ima sam
za sebe sva dobra svijeta. Naime: čovjek je druš-
tvovno biće i po naravi je stvoren za zajednički 1
To jest oni koji naučavaju da blažen čovjek ne
treba prijatelja.
2
1
Euripid, Orest, 667. (Dosl. prijevod). 1098a 7,16.
3
1099a 14.
206
207
biti neprekidni ja, kakva i treba biti ona sretna
čovjeka; jer valjan čovjek, kao valjan, uživa u vati da se živi jedna od ugodnina po sebi (jer
činima što su u skladu s krepošću, dok su mu život je po naravi dobar, a ugodno je zamijetiti
mrski oni što potječu od opačine, upravo kao što da je u čovjeku prisutno ono što je dobro); i
se glazbenik naslađuje lijepim napjevima dok ga 10 ako je življenje dostojno izbora a još ponajviše
7 vrijeđaju oni nevaljali. Stanovito vježbanje u kre dobrim ljudima, jer je njima opstanak nešto do
posti nastaje zbog zajedničkog življenja s onima bro i ugodno (budući da uživaju u tome što su
koji su dobri, kako kaže i Teognid 1 . Razvidi li se svjesni u sebi onoga što je dobro samo po sebi);
znanstvenije, čini se da valjan čovjek treba po 10 i ako je čestit čovjek onakav prema prijatelju 5
naravi izabrati valjana prijatelja. Jer, kao što 15 kakav je i prema sebi (jer mu je prijatelj drugo
je rečeno 2 , ono što je po naravi dobro valjanu 'ja') — onda, kao što je svakomu vrijedno izbora
je čovjeku dobro i ugodno samo po sebi. Život vlastito biće isto je tako i ono prijateljevo, ili go
se životinjama određuje mogućnošću sjetilnog tovo isto. Rečeno je, dakle, Icako je njegov opsta
opažanja, a ljudima mogućnošću sjetilnog opa nak vrijedan izbora zbog zamjećivanja da je sam
žanja ili mišljenja. Mogućnost prelazi u djelat dobar, a takva je zamjedba ugodna sama po sebi.
nost, i ono što je poglavito nalazi se u djelat Ali on treba biti svjestan i da prijatelj postoji, 10
nosti. Stoga se čini da je življenje poglavito opa što će biti u zajedničkom življenju te u zajedniš
žanje i mišljenje. Življenje je jedna od stvari tvu riječi i misli, jer to bi bilo ono što zajedničko
koje su po sebi dobre i ugodne, jer ono je odre življenje znači među ljudima, a ne kao među sto
đeno, a ono što je određeno pripada naravi do- 20 kom — u istoj ispaši.
bra. Ono pak što je po naravi dobro takvo je
i čestitu čovjeku, pa se zbog toga čini ugodno Ako je dakle veoma sretnu čovjeku opstanak
vrijedan izbora sam po sebi, budući je po naravi
8 svima; samo se to ne smije primijeniti na opak i dobar i ugodan, a prilično je isti takav i onaj 15
i izopačen život, te na onaj u bolima, budući da njegova prijatelja, onda je i prijatelj jedna od
je takav neodređen, kao i njegova svojstva. Što stvari vrijednih izbora. A ono što treba izabrati
se tiče samog bola to će biti jasnije u onome što to i mora imati, inače će u tome biti nedostatan.
9 slijedi. 3 Ako je življenje po sebi dobro i ugodno 25 Stoga će čovjeku koji ima biti blažen trebati
(što se čini i po tome što svi žude za njim, a valjanih prijatelja.
još najviše oni čestiti i veoma sretni, jer tima je
život najvredniji izbora, i samo im je življenje
najsretnije); i ako onaj tko gleda zamjećuje kako X. Zatim, treba li imati prijatelja što je moguće 10
gleda i onaj tko sluša kako sluša te onaj tko više ili pak, kao što je prikladno kazano ο go-
hoda kako hoda, pa ako slično i u svemu osta- 30 stoljublju: »ne budi ni odveć gostoljubiv, a ni
1
lom postoji ono što zamjećuje da djelujemo, ta negostoljubiv«, odgovarat će i prijateljstvu, nai
ko da ako zamjećujemo, onda zamjećujemo da me: da čovjek ne bi trebao biti ni bez prijatelja,
zamjećujemo i ako mislimo da mislimo; i ako je niti pak s odviše mnogo njih?
zamjećivati da zamjećujemo ili mislimo, zapravo
zamjećivati da jesmo (jer je opstanak već odre 2 Onima koji su prijatelji poradi koristi posve
đen kao opažanje ili mišljenje); i ako je zamjeći- 1170 b bi pristajalo rečeno, jer uzvraćati mnogima uslu
ge stoji truda, i sam je život prekratak da se to
učini. Stoga oni kojih je više negoli je dostatno 25
1 za vlastiti život i suvišni su i na smetnju lijepu
Dotična izreka se navodi poslije (1172a 13).
2
1099a 7.
3
Knjiga X. 1—5. 1
Heziod, Djela i dani (715); dosl. prijevod.
208 14 NIKOMAHOVA ETIKA 209
življenju; stoga ti i nisu potrebni. A i onih što
su poradi užitka dostaje malen broj upravo kao i smislu, a takve i nazivaju ugodljivcima. Zapravo,
začimbe u jestvini. u građanskom se smislu može biti prijatelj mno
gima i ne biti pri tome ugodijiv, nego kao istin
3 Sto se pak tiče valjanih prijatelja, treba li ih ski čestit čovjek, ali se mnogi ne mogu voljeti
biti brojem što više, ili postoji neka mjera 30 zbog kreposti i zbog njih samih, te treba biti 20
množini prijatelja, kao stanovništvu grada? Jer zadovoljan nađe li se i malo takvih.
niti desetero ljudi tvore grad, niti je više grad
sa stotinu tisuća žitelja. Tu traženi broj vjeroja XI· Treba li prijatelja više u sreći ili u nesreći? 11
tno nije neki određeni, nego bilo koji između Jer oni se traže i u jednom i u drugom slučaju.
određenih međa. Postoji dakle ograničena mno Oni koji su nesretni trebaju pomoći, onima koji
žina prijatelja, i vjerojatno bi to bio najveći broj 1171 a su sretni trebaju sudruzi prema kojima će poka
s kojim tkogod može zajednički živjeti (jer se to zivati dobročinstvo, budući da žele činiti dobro.
4 pokazalo glavnom značajkom prijateljstva); a po Prijatelj je nužniji u nesreći, i zbog toga tu treba
sve je bjelodano, da čovjek ne može zajednički korisnih prijatelja, ali je ljepše imati ih u sreći,
živjeti s mnogima i dijeliti sebe s njima. Uz to te zbog toga tu traže čestite ljude, jer je dostoj
i ti trebaju biti međusobno prijatelji, ako će svi 5 nije izbora činiti dobro takvima i s njima drugo-
5 provoditi dane jedni s drugima. A takvo što te- 2
vati. Jer i sama prisutnost prijatelja ugodna je
gotno biva s mnogima. I teško je zajednički se i u sreći i u nesreći. Naime, onima koji tuguju
radovati i ćutjeti boli s mnogim osobama, jer se olakne kad prijatelji s njima podijele bol. I mo
lako dogodi da se čovjek treba istodobno rado gao bi tkogod zapitati da li oni doista sudjeluju
vati s jednim a tugovati s drugim prijateljem. u samom teretu događaja, ili naprosto njihova
Stoga je vjerojatno dobro ne težiti da se ima što prisutnost, budući je ugodna, i predodžba kako
je moguće više prijatelja, nego onoliko koliko je dijele bol olakšava jad. Samo, olakšava U njima
dostatno za zajedničko življenje. I činilo bi se 10 položaj to ili štogod drugo, nek je za sad po
zapravo nemogućim da čovjek bude sasvim pri strani; ali u svakom slučaju se čini da se doga
jatelj s mnogima; zbog istoga se ne može biti ni đa kako je i rečeno.
u ljubavi s više osoba; jer ljubav želi biti stano
vito vrhunsko prijateljstvo, koje se osjeća samo 3
Ćini se, međutim, da je ugoda zbog njihova
prema jednoj osobi; stoga i snažno prijateljstvo prisuća nekako mješovita. I samo gledanje prija-
6 biva samo s nekolicinom. A čini se da je tako teljä je ugodno, osobito nesretnu čovjeku, i znat- 1171 b
i u zbiljskim odnošajima. Jer ne bivaju mnogi no pripomaže da se ne podlegne bolu (jer prija
prijatelji ondje gdje je posrijedi drugarsko prija telj, ako je tankoćutan, umije tješiti i pogledom
teljstvo, pa se u onim opjevanim slučajevima i govorom, budući da nam poznaje ćud te u če-
uvijek govori ο dvojici. 1 Oni pak koji imaju mno- 15 4 mu uživamo i što nas vrijeđa). Ali je s druge
ge prijatelje i srdačno se ophode sa svima nisu strane bolno promatrati kako prijatelj pati zbog
čini se nikomu prijatelji, osim u građanskom naše nevolje, jer svatko izbjegava biti uzrokom 5
bola svojim prijateljima. Zbog toga oni koji su
muževni po naravi brinu se da im prijatelji ne
1 ćute bola zbog njihovih nevolja; i ako takav sam
Vidi Plutarh, Moralia, 93 c. Misli se na odnošaje nije pretjerano bešćutan, ne može podnijeti bola
Ahila i Patrokla, Oresta i Pilada, Tezeja i Piritoja,
iako prema H. Rackhamu — nije jasno navode li se koji im je pričinio, i uopće neće im dopustiti da
dotičnici kao primjeri drugarstva ili prijateljstva jadikuju s njim zbog toga što ni sam nije sklon
uopće. jadikovanju. Ženskinje pak i njemu slično mu-
škinje uživaju u skupnom uzdisanju, i ljube ta- 10
210
14* 211
kve kao prijatelje i sućutnike. A jasno je kako u prijatelja. Ali do njezine provedbe dolazi u za- 35
svim stvarima treba oponašati bolji primjer. jedničkom življenju, tako te s pravom i teže za
2 njim. I od kakvog god se poziva pojedinim Iju- 1172 a
5 Međutim, prisuće prijatelja u sreći čini ugod dima sastojao opstanak, ili po čemu im je življe
nom dokolicu, kao i pomisao da prijatelji uživaju nje poželjno, svatko to želi dijeliti sa svojim pri
u čovjekovim dobrima. Zbog toga se čini kako 15 jateljima. Zbog toga jedni zajedno piju, drugi se
u sreći treba željno pozivati prijatelje (jer lijepo zajedno igraju kocke, neki se zajedno bave tje
je pokazivati dobročinstvo), dok u nesreći treba lovježbom ili lovom ili pak zajedno proučavaju
to Činiti oklijevajući; jer stvari koje su zle treba 'mudroslovlje', provodeći svaki zajedno s drugi- 5
s drugima podijeliti što je moguće manje, otuda ma vrijeme u onome što najviše ljubi od svih
i izreka »Dosta što säm sam u nesreći.« 1 Čovjek stvari u životu; jer želeći živjeti zajednički s pri
prijatelje treba najviše pozivati onda kad će mu jateljima, čine i zajedno dijele one stvari koje
oni, uz malo truda, biti od velike koristi. 3 smatraju da i tvore zajedničko življenje. Stoga
prijateljstvo među nevaljalim ljudima postaje
« I obratno, možda je prikladno da i nepozvani 20 opako (jer oni, nepostojani kakvi jesu, zajednički
rado pođemo onima koji su u nesreći (jer duž dijele nevaljalštine, te postaju izopačeni time što
nost je prijatelja činiti dobro, a ponajviše onima nalikuju jedan na drugog), dočim je ono među 10
kojima treba, a sami ne traže; jer tako je i ljepše čestitim i samo čestito, i u tome raste zbog nji
i ugodnije objema stranama), dočim onima koji hova drugovanja. Čak se čini da postaju bolji,
su u sreći, iako im treba rado pomagati (jer i za djelujući i ispravljajući se uzajamno, jer popri
to trebaju prijatelji), valja odlaziti s oklijeva maju jedan od drugoga ona svojstva koja im se
njem kad je posrijedi primanje dobročinstva od dopadaju, te otuda i ono: »Od plemenitih potje-
njih, jer nije lijepo žudjeti da čovjek primi ka- 25 4 če plemenito.« 1 Nek je toliko dosta ο prijateljstvi
kvo dobro. Ali se možda treba pripaziti da odbi ma. A sad bi slijedila rasprava ο užitku.
jajući ih od sebe čovjek ne izazove dojam nepri-
jaznosti, budući da se i to katkad događa. Čini
se dakle kako je prisuće prijatelja ono što treba
izabrati u svim stvarima.
XII. Kao što oni koji ljube najviše vole gledati Iju- 12
bijenu osobu, i od svih ostalih najradije izabiru 30
upravo to sjetilo (vida), kao glavno izvorište i
stanište ljubavi, zar — dakle — isto tako i pri
jateljima nije najvrednije izbora zajedničko živ
ljenje? Jer prijateljstvo i jest zajedništvo, i kao
što se odnosi prema sebi tako se čovjek odnosi i
prema svojem prijatelju; i kao što je sama za-
mjedba (ili zor) 2 ο tome da čovjek jest nešto
vrijedno izbora (ili poželjno) tako je i što se tiče
1
2
Ta je poslovica inače nepoznata podrijetla.
Izvorno αϊσ&ησις, višeznačnica, koja — između o-
stalog — znači i 'sjetilnost' i 'svijest' (o. p.). 1
Prema Teognidu (35); usp. 1170 a 12.
212 213
χ.
1
Sljedbenici Eudoksa.
2
Sljedbenici Speusipa.
215
za njim teži, smatra se kao da taj priklon znači
kako mu je svaki užitak takav, jer točno razli- nije izbora kad je s kojim drugim nego kad je
4 kovanje nije svojstvo većine ljudi. Dakle, istin sämo. Istom se tvrdnjom služi i Platon 1 da doka
ske tvrdnje čine se najkorisnijim, ne samo radi že kako užitak nije Dobro; jer dostojniji je iz
spoznaje nego i poradi samog života; budući su 5 bora ugodan život s razboritošću negoli bez nje; 30
u skladu s djelima, u njih se pouzdaje, te pobu ako je takva mješavina bolja, onda užitak nije
đuju one koji ih razumiju i da žive prema njima. Dobro; jer nikakav pridodatak ne čini Dobro
Ali nek je dosta ο tome. Prihvatimo se onoga što vrednijim izbora. I jasno je da ništa drugo i ne
je rečeno ο užitku. može biti Dobro, što postaje vrednije izbora doda
li mu se koje od dobara po sebi. Koje li je to
4 onda dobro, u kojem i mi sudjelujemo? Jer takvo
II. Eudokso 1 je mislio da je užitak Dobro, jer je 2 što treba istražiti.
opazio kako svi stvorovi teže za njim, i oni ražu- 10
mni i oni nerazumni, te da je u svima stvarima Oni opet koji pobijaju da nije dobro ono za 35
čestito ono što je vrijedno izbora, i što je najviše čime svi teže, i ne govore ništa. Jer ono što se
tako da je i naj čestiti je. A to što svi istome teže svima čini mi kažemo da to i jest; a onaj tko 1173 a
pokazuje kako je to svima i najbolje (jer svaki razara takvu vjeru teško če nam izložiti štogod
pojedinac pronalazi sebi dobro kao što si pro uvjerljivije. Kad bi samo nerazboriti stvorovi te
nalazi i hranu); ono pak što je svima dobro, i za žili za užitkom, u rečenome bi bilo štogod; ali
čime svi teže, to je Dobro. Ali njegove su tvrdnje 15 ako za tim žude i razboriti stvorovi; kako da
prihvaćene više zbog kreposti njegova značaja išta izriče? A možda i u nižim stvorovima postoji
negoli same po sebi, jer on bijaše smatran izu nekakvo naravno dobro, bolje negoli su oni sa
zetno umjerenim čovjekom; te su mislili kako to mi, koje teži za dobrom što im je svojstveno.
nije naučavao kao prijatelj užitka, nego što je
tako u skladu s istinom. 5 Uz to se čini kako ni dokaz iz opreke 2 nije 5
prikladno izrečen. Jer kažu, ako je bol zlo, ne
2 A mislio je kako to nije ništa manje bjelodano slijedi da je užitak dobro, naime: i zlo se su
ni iz opreke; jer, prema njemu, bol je ono što protstavlja zlu, i oboje (i bol i užitak) nečemu
svi izbjegavaju, pa stoga isto tako treba izabrati što nije ni dobro ni zlo — što samo za sebe nije
njegovu opreku. I najviše je opet vrijedno izbora 20 neprikladno, ali ne odgovara onome što je u pi
ono što ne izabiremo ni zbog ni poradi čega dru tanju. Jer ako je i jedno i drugo zlo, onda ih 10
gog, a upravo je užitak takav prema uobičaje treba izbjegavati i jedno i drugo; ako pak nisu
nom mnijenju. Jer nitko ne pita čovjeka poradi ni jedno ni drugo, ne treba ih izbjegavati ni je
čega uživa, budući da je užitak vrijedan izbora dno ni drugo, ili treba — jednako; dočim sad se
sam po sebi. Uz to, pridoda li se užitak bilo ko bjelodano pokazuje da ljudi jedno izbjegavaju
jem od dobara, ono postaje još vrednije izbora, kao zlo, a drugo izabiru kao dobro. Te su tako
kao pri pravednu ili umjerenu postupanju; nai- i u opreci jedno prema drugom.
2
3 me, ono što je dobro uzmnaža se samo po sebi. 25
Čini se, međutim, da ta tvrdnja pokazuje samo III. Uz to, čak ako užitak i nije jedna od kakvoća,
kako je užitak jedno od dobara, i to ništa više zbog toga ne slijedi da nije i jedno od dobara;
nego bilo koje drugo; jer svako je dobro vred- jer ni djelatnosti koje pripadaju kreposti nisu
kakvoće kao što nije ni blaženstvo.
1
Vidi 1101 b 27. 1
2
To jest: pridodatkom onoga što je dobro. Fileb 60 D.
2
Vidi 1172 b 18.
216 217
2 Oni 1 kažu da se Dobro određuje, dok je užitak 15
neodređen, jer dopušta više i manje. 2 Ako tako pak brže (ili sporije), prema komu drugom, kao
prosuđuju na temelju uživanja, isto će se primi što se može hodati, rasti ili štogod slično. Stoga
jeniti i na pravednost i ostale kreposti, prema se može prijeći u užitak brzo ili sporo, ali se ne
kojima se bjelodano kaže kako ih ljudi posjedu može brzo djelovati u stanju užitka, naime: ne
ju više ili manje te djeluju u skladu s pripadnim može se tako uživati. A kako bi užitak bio posta
krepostima; jer jedni su pravedniji i hrabriji ne- 20 janje? Smatra se da bilo što ne postaje iz bilo
goli drugi, te postupaju pravedno ili umjereno čega, već iz čega štogod postaje u to se i razlu-
više ili manje. Ako tako prosuđuju po užicima, čuje. I čemu je užitak postajanje, tomu je bol
onda ne iznose pravi uzrok, ukoliko su jedni uži propadanje. Isto tako kažu da je bol stanje osku
3 ci nemiješani a drugi mješoviti. 3 A što priječi da dice prema naravi, dok je užitak njezino ispu
poput zdravlja, koje je određeno a ipak dopušta njenje. Ali to su tjelesna čuvstva. Ako je užitak
više i manje, i sam užitak ne bude takav? Jer ispunjenje stanja prema naravi, ono u čemu se
zdravlje nije isto razmjerje 4 u svima, niti je uvi- 25 zbiva ispunjenje to bi i uživalo, a ovdje bi to
jek isto u istoj osobi, nego i kad prestaje još bilo tijelo. Samo što se ne čini da je tako. Dakle,
preostaje donekle, te se razlikuje prema više i užitak nije ispunjenje, iako dok se ono zbiva,
manje. A tako može biti i u odnosu na užitak. može čovjek ćutjeti ugodu, kao što bi ćutio bol
da ga sijeku.1 Čini se kako je takvo mnijenje
4 Postavljajući da je Dobro nešto savršeno, dok nastalo na temelju bolova i užitaka vezanih uz
su kretanja i postajanja nesavršeni, nastoje po- 30 hranidbu; budući da oćutimo oskudicu i bol, uži
kazati kako je užitak kretanje i postajanje. Nu vamo nakon toga u ispunjenju. Ali to se ne do
čini se da ne dokazuju prikladno i da užitak nije gađa sa svima užicima. Tako bol ne prethodi
kretanje. Jer čini se da svako kretanje ima svoju užicima u znanju, a nema ga ni u nekim sjetil-
brzost i sporost, i ako ne prema sebi samom, nim užicima, kao u onima mirisa, i u mnogim
kakvo je kretanje svemira 5 , onda prema drugo slušninama i viđevinama, te uspomenama i na
me. Ali užitku ne pripada ni jedno od toga. Jer dama. Od čega će, dakle, oni biti postajanja? Jer
može čovjeku brzo postati ugodno kao što se mo tu nije nastala oskudica ničega, čemu bi trebalo
že i rasrditi, ali ne može bivati ugodno brzo, niti ispunjenje.
3
ugodni, osim upravo tima; kao što ni stvari bo
Naime: kad užitku pridaju 'neodređenost', onda lesnicima zdrave, slatke ili gorke nisu i uopće
zapravo misle samo na 'miješane' užitke; takvo što takve, i kao što nisu bijele one koje se takve čine
ne pripada 'nemiješanim' (čistim) užicima, u kojima onima bolesnih očiju). Ili bi tkogod mogao reći,
nema primjese bola; dok je sama takva razlika iz
među dvije vrste užitaka zapravo Platonova (Fileb, da užici jesu vrijedni izbora, ali ne na stanovite
53 C—54 D), prema H. R.). načine; takvo je na primjer bogatstvo (ali ne uz
4 izdaju) i zdravlje (ali ne uza žderanje bilo čega).2
Misli se na sastojine toplo i hladno (Platon, Fileb,
25 E), prema Η. Τ.
Točnije: nebo koje nosi zvijezde stajaćice, koje
5 1
Postoji i mogućnost da dotični izričaj bude »ako
kruži stalnom brzinom (De caelo, I. V, II. IV, a brzo je u tome oskudan ili prikraćen« (o. p.).
ili sporo samo u usporedbi s drugim kretanjima (pre 2
ma Η. Τ.). Možda je posrijedi ljudožderstvo, u slučaju pot
pune nestašice hrane (prema Η. Τ.).
218 219
Ili se pak užici razlikuju po vrsti, pa su jedni oni
od lijepih postupaka, a drugi oni od sramotnih; je gibanje u vremenu i radi neke svrhe, kao ku-
i ne može se oćutjeti užitak pravednika ako čo ćegradnja, koja je savršena kad se načini ono 20
30 čemu se težilo. I tako je ono savršeno ili u cjeli
vjek nije sam pravedan, niti užitak glazbenika ako
čovjek nije sam glazben, i slično u ostalim slu ni vremena ili u času završetka; dočim u dije
11 čajevima. I to što je prijatelj jedno a laskavac lovima vremena pojedina gibanja su nesavršena,
drugo, čini se da pokazuje kako užitak nije do i po vrsti se razlikuju od cjeline kao i između
bro ili da se užici razlikuju po vrsti; čini se, sebe. Tako pri gradnji hrama, slaganje kamena
naime, da se prvi druži poradi dobra, a drugi drukčije je od žlijebljenja potpornih stupova,
poradi užitka, te kako drugoga pokuđuju, prvoga dok se to oboje razlikuje od tvorbe cijelog hra
12 pohvaljuju, jer se druži radi drukčijih stvari. I 1174 ma. I tvorba hrama je savršena (jer ne treba 25
nitko ne bi izabrao živjeti cijelog života s dje više ništa drugo za postavljeni zadatak), dok su
čjim umom, čak i uživajući u onim stvarima u izgradnja osnove i izradba troreske 1 nesavršeni,
kojima djeca najviše uživaju; niti bi izabrao uži jer je svaka samo dio. Oni se dakle razlikuju po
vati čineći štogod veoma sramotno, čak i ako vrsti, i ni u jednom se času ne može uhvatiti
zbog toga ne bi nikad trpio bola. Uz to, potrudili posebice savršeno kretanje, nego — ako ga uop-
bismo se oko mnogih stvari, čak i ako ne bi pru 3 će ima — ono je u cjelini vremena. Slično je i s
žile nikakva užitka, kao što su gledanje, sjećanje, hodanjem i ostalim. Jer ako je svako kretanje
znanje, te kreposti. A ništa se ne razlikuje zbog pomicanje s jednog mjesta na drugo, onda i u 30
toga što takve stvari nužno prate užici, jer iza tome postoje razlike po vrsti, kao letenje, hoda
brali bismo ih čak i kad nam ne bi pružale ni nje, skakanje i slično; i ne samo tako, nego i u
kakva užitka. samome hodanju (jer ni 'otkud' ni 'kamo' nije
isto na cijelom trkalištu i na jednom dijelu, niti
13 Čini se dakle bjelodano da užitak nije Dobro je u jednome dijelu kao što je u drugom; niti je
i da svaki užitak nije dostojan izbora; i da ima isto prelaziti ovu crtu 2 ili onu; jer trkač ne pre
užitaka vrijednih izbora samih po sebi, koji se lazi samo dotičnu crtu, nego onu na nekom mje
10 stu; a ova je opet na mjestu što je različito od 1174 b
razlikuju po vrsti ili po tome od čega su. Toliko
nek je dostatno rečeno što se tiče nazora ο užitku one druge). Mi smo pomnjivo ο kretanju raspra
i bolu. vljali drugdje. 3 Čini se, međutim, da kretanje ni
je savršeno u svakom vremenu, nego je više
kretanja nesavršeno i razlikuju se po vrsti, bu
IV. Što je užitak i kakav je postat će očitije vra dući da 'otkud' i 'kamo' tvore svojstveni oblik.
3
timo li se opet na sam početak. Čini se da je 4 Nasuprot tome, u bilo kojem vremenu svojstvo' 5
gledanje savršeno u svakom vremenu svojeg tra 15 je užitka da je savršen.
janja; ono ne treba ništa što bi se poslije dogo
dilo i usavršilo njegov oblik 1 . Takav je čini se i
užitak. Jer on je nekakva cjelina, i ni u kojem
1
Času ne može tkogod uhvatiti neki užitak kojemu Riječ je ο triglifu, dijelu friza.
bi se nakon dužeg vremena usavršio svojstveni Trkalište (stadion) obično je bilo podijeljeno na
2
2 oblik. Zbog toga užitak i nije gibanje; jer svako 6 dijelova (od po 100 grč. stopa), a staze su bile
označene stupićima. Spomenute crte su dijelile stazu,
osobito prva na početku i posljednja na kraju staze
1
(prema Η. Τ.).
Po tome se ono razlikuje od kretanja, pri kojem 3
Aristotel, Fizika (VI—VIII).
moguće postaje djelatno, a nesavršeno — savršeno 4
Izvorno τό είδος (oblik) ili pak: specifična razlika,
(prema Η. Τ.). specifična kakvoća, svojstvo (o. p.).
220 221
Jasno je, dakle, da su užitak i kretanje razli
čiti, te da je užitak jedna od cjelina i savršenosti. upravo kao što ni zdravlje i liječnik nisu jedna
A isto se može izvesti i iz toga što kretanje nije ko uzroci 1 ozdravljenja.
moguće osim u vremenu, dok je uživanje mogu
će, jer je ono nešto cijelo u svakom času sada 7 Bjelodano je da svako od sjetila ima svoj uži
šnjosti. 1 tak (jer kažemo kako su i viđevine i slušnine
ugodne); isto je tako bjelodano da je užitak naj
Prema tim riječima je bjelodano kako nije pri viši kad je sjetilnost najsnažnija i djeluje prema
onome što je najbolje; i kad su takvi i osjetno 2 30
kladno reći da je užitak kretanje ili postajanje. 10
i osjetilo 3 , uvijek će biti užitka, dok je prisutno
To se ne može reći ο svim stvarima, nego samo
8 i ono što ga tvori i ono što ga prima. Ali užitak
onima što su razdijeljene i nisu cjeline. Jer po ne usavršuje djelatnost kao što to čini već pri
stajanje nije ni gledanje2, ni točka', ni jedinica 4 ; sutno svojstvo 4 , nego kao nekakvo pridošlo savr
ni jedno od tih nije ni kretanje ni postajanje. šenstvo, kao životni cvat onima koji su mladi.
Stoga to nije ni užitak, jer je nekakva cjelina. Dakle, sve dotle dok ono mišljeno ili osjetno, i
ono što prosuđuje ili misaono posmatra, bivaju
5 Budući je svako sjetilo djelatno u odnosu na 4 kako treba, bit će i užitka u djelatnosti; naime:
osjetno, i djeluje savršeno kad je u dobrom sta- 15 ako su i trpna i tvorna strana iste i u istom 1175 a
nju i usmjereno prema najljepšoj od stvari pri- uzajamnom odnošaju, onda po naravi proizlazi
padnih sjetilnosti (jer se čini da je takvo što naj isto.
više savršena djelatnost; pri Čemu nema nikakve
razlike kaže li se da djeluje samo sjetilo ili pak 9 Kako to onda da nitko ne uživa neprestance?
dio u kojemu se ono nalazi), — u svakom je Ili se možda čovjek umori? Jer ni jedna ljudska
pojedinom najbolja djelatnost kad je sjetilo u sposobnost ne može neprekidno trajati; pa stoga ^
najboljem stanju usmjereno prema najboljoj od ni užitak nije takav, jer on slijedi samu djelat
osjetnina. Takva bi djelatnost bila najsavršenija nost. U nekim se stvarima uživa dok su nove, ali
i najugodnija; jer postoji užitak prema svakom 20 poslije više ne, zbog istog razloga. Jer um je
prvo pobuđen i snažno djeluje na stvar, upravo
sjetilu, kao i prema razumijeću i misaonom pro
kao što se ljudi napeto usredotočuju pri gleda
matranju, i djelatnost je najugodnija kad je naj nju, ali nakon toga pozornost više nije takva,
savršenija, a najsavršenija je kad je sjetilo u do djelatnost slabi, pa zbog toga opada i užitak.
brom stanju i usmjereno prema najizvrsnijoj od
6 osjetnina. Tako užitak usavršuje djelatnost. Ali 10 Moglo bi se smatrati da svi žude za užitkom, 10
je ne usavršuje na isti način kao što je usavr- budući da svi ljudi žude za življenjem. Življenje
šuju osjetno i osjetilnost onda kad su izvrsni; 25 je nekakva djelatnost, i svaki pojedinac usmje-
1
1
Izvorno ιό νυν, označuje točku koja odvaja pro Zdravlje je tu svršni uzrok, a liječnik tvorni
šlost i budućnost. Ono što nije u jednom času, a jest uzrok (prema Η. Τ.).
u slijedećem mora biti cjelina bez razlučivih dijelo 2
Ili 'objekt'.
va; samo cjelina sastavljena od dijelova postaje pro ' Ili 'organ'.
cesom, 'malo po malo' (prema Η. Τ.). 4
Izvorno *ι Ιξΐζ (stanje) zapravo je potpuno razvi
To jest: čin gledanja.
2
3
jena sposobnost ili svojstvo (za razliku od možno-
Geometrijska točka. sti — όύναμις, ili puke mogućnosti), na primjer vida,
4
Aritmetička jedinica. te je bitan čimbenik u njegovu ostvarenju, dok je
užitak kao izvanjski dodatak (prema Η. Τ.).
222
223
ruje svoju djelatnost prema onim stvarima i s
pomoću onih koje najviše ljubi, kao što se gla 3 A to se može još jasnije vidjeti iz toga što 1175 b
zbenik uz pomoć sluha bavi napjevima, a ljubi jedne djelatnosti smetaju užici koji su od drugih
telj znanja uz pomoć svojeg razuma misaonim djelatnosti. Tako ljubitelji svirale ne uzmažu su
zasadama, te isto tako i svaki od ostalih. Užitak djelovati u raspravi ako začuju svirku svirale,
usavršuje djelatnost, pa tako i življenje, za ko- 15 jer više uživaju u umjetnosti svirale negoli u pri
jim svi teže. Stoga je razborito što se teži za užit sutnoj djelatnosti; i stoga užitak u umjetnosti 5
kom, jer on svakomu usavršuje življenje, koje je 4 svirale kvari djelatnost dotične rasprave. A sli
11 i dostojno izbora. A izabiremo li življenje poradi 5 čno se događa i u ostalim slučajevima gdje su
užitka ili pak užitak poradi življenja, takvo pita istodobno dvije djelatnosti. Ona djelatnost koja
nje nek je za sad po strani; čini se, naime, da je ugodnija suzbija drugu, tim više što se više
su te stvari tijesno spojene, i ne mogu se raz razlikuju prema užitku, tako te druga posve pre
dvajati, jer užitka ne biva bez djelatnosti, i uži- 20 staje. I stoga, ako silno uživamo u bilo čemu, ne 10
tak usavršava svaku djelatnost. možemo zapravo činiti ništa drugo; i ako nam
se nešto slabo sviđa, prelazimo na štogod drugo,
kao što u kazalištu oni koji grickaju slastice naj-
V. Otuda se smatra da se užici razlikuju po vrsti; 5 više to čine kad su glumci loši. A budući svoj
mislimo, naime, kako se stvari različite po vrsti stven užitak izoštruje djelatnosti te ih produžuje
usavršavaju stvarima koje su različite po vrsti i poboljšava, dok ih inovrsni užici upropašćuju, 15
(jer čini se da je tako i s naravninama i s umjet bjelodano je kako se uveliko razlikuju. Jer ino
ninama, kao sa životinjama i drvećem, te sa sli vrsni užici djeluju gotovo kao svojstveni (vlasti
kom, kipom, kućom ili s kakvim pokućstvom). 25 ti) bolovi, budući da svojstveni bolovi uništava
Pa se slično i djelatnosti različite po vrsti usavr- ju djelatnosti, kao ako je komu pisanje ili raču
2 šavaju onima što su različite po vrsti. A djelat nanje neugodno ili mučno; i tako jedan ne piše
nosti uma razlikuju se od djelatnosti sjetila po ili drugi ne računa, jer mu je ta djelatnost muč
vrsti, te jedne od drugih, pa stoga i užici koji ih na. Tako na djelatnost imaju oprečan učinak 20
usavršavaju. svojstveni užici i bolovi. A svojstveni su oni što
pripadaju djelatnosti prema njoj samoj. Među
To se može vidjeti i po povezanosti svakog po tim, inovrsni užici, kako je rečeno, čine nešto
jedinog užitka i djelatnosti koju usavršuje. Jer 30 što je veoma nalik na bol, jer uništavaju, iako
djelatnost uzmnaža užitak koji joj je svojstven. ne u istoj mjeri.
Naime, oni koji djeluju s užitkom bolje prosuđu
ju i točnije postupaju u pojedinim stvarima, kao 6 Budući se djelatnosti razlikuju valjalošću i ne-
što oni koji uživaju u zemljomjerstvu postaju valjalošću, i jedne valja izabrati a druge treba 25
1
vični zemljomjernici , i bolje uviđaju pojedine izbjegavati, dok su neke neodređene, — isto je i
zasade, a slično je i s ljubiteljima glazbe ili grad s užicima; jer prema svakoj djelatnosti postoji
nje i svega sličnog; svi oni pridodaju vlastitom 35 svojstven užitak. Užitak svojstven čestitoj djelat
djelu uživajući u njemu. Tako užici uzmnažaju nosti i sam je valjan; onaj što je svojstven ne
djelatnosti, a one stvari koje uzmnažaju štogod valjaloj djelatnosti i sam je opak. Jer se i želje
te su mu i svojstvene; stvarima koje su različite za lijepim stvarima pohvaljuju, a one za sramot
po vrsti i svojstvenosti su različite po vrsti. nim pokuđuju. A djelatnostima su svojstveniji 30
užici koji su u njima od samih poriva, jer ti su
1
razlučeni od djelatnosti i po vremenu i po nara
Riječ je, naravno, ο 'geometriji' i 'geometricima' vi, dok su užici sasvim blizu djelatnostima, i toli
u antičkom, a ne modernom smislu (o. p.). ko su nerazlučivi da se može raspravljati nisu li
224 225
15 NIKOMAHOVA ETIKA
7 djelatnost i užitak jedno te isto. Međutim, ne
smije se užitak smatrati ni promišljanjem ni sje tiče užitaka koji su prema uobičajenom mnijenju
dinim opažanjem (jer bi bilo nesmisleno); ali sramotni, jasno je kako ne treba ni kazati da su
zbog toga što se ne mogu razdvojiti, nekima se 35 to užici, osim onima koji su izopačeni; ali od
čine kao isto. onih užitaka što se smatraju čestitim: koji ili
kakav treba nazvati ljudskim užitkom? Ili je to 25
Dakle, kao Što su različite djelatnosti, tako su bjelodano iz samih djelatnosti? Jer njih prate
i užici. Vid nadmašuje opip u čistoći, a sluh i 1176 a užici. Stoga, postojala jedna ili više djelatnosti u
miris — okus. A slično i užici uma nadmašuju savršena i sretna muža, oni užici koji te usavr
sjetilne užitke, dok se i jedni i drugi razlikuju šavaju morali bi se poglavito proglasiti ljudskim
međusobno. užicima, a ostali samo drugotno i tek neznatno,
kao i djelatnosti.
8 I čini se da svaka životinja ima i svojstven
užitak, kao i svojstvenu ulogu, naime: užitak pre VI. Pošto smo, dakle, raspravili ο krepostima, pri- 6
ma dotičnoj djelatnosti. To će se jasno pokazati, 5 jateljstvima i užicima, preostaje izložiti u ocrtu
razmotre li se pojedine životinje; jer užitak je i ο blaženstvu, budući da ga smatramo svrhom
različit konju ili psu ili čovjeku, te kao što He- ljudskih postupaka. Ponovi li se ranije rečeno,
raklit 1 kaže magarac bi radije izabrao pljevu ne samo će izlaganje biti sažetije.
goli zlato, jer magarcima krmivo pruža veći uži
tak negoli zlato. Dakle, stvorovi različiti po vrsti Rekli smo 1 , da blaženstvo nije svojstvo, inače
imaju i užitke različite po vrsti, a bilo bi razlo bi moglo pripadati i onomu tko spava cijelog
žno da u onih iste vrste i užici budu nerazlični. života, živeći životom raslina, kao i onomu tko
Ali, barem među ljudima oni su različni, i to ne je u najvećim nevoljama. Ako pak to ne zadovo- 35
9 malo. Jer iste stvari jednima gode, a druge vrije- 10 ljava, nego radije treba postaviti blaženstvo u 1176 b
daju, i one što su nekima bolne i mrske drugima kakvu djelatnost, kako je prije kazano 2 ; i ako su
su ugodne i mile. Isto vrijedi i za slatke stvari; od djelatnosti jedne nužne i valja ih birati radi
one nisu istog okusa onomu u ognjici i onomu čega drugog, dok druge valja izabrati zbog njih
tko je zdrav; niti je opet štogod jednako toplo samih, bjelodano je da se blaženstvo mora uvr
nemoćniku i onome krepka tjelesnog ustroja. A stiti među one djelatnosti koje treba birati po
slično je tako i u drugim slučajevima. radi njih samih, a ne među one što su radi čega
drugog. Jer blaženstvu ne treba ništa, nego je 5
10 I u svim tim slučajevima smatra se da jest 15 3 ono samodostatno. Djelatnosti koje treba izabrati
ono kako se čini čestitu čovjeku. Ako se tako poradi njih samih one su od kojih se ne traži
prikladno kaže, kao što se čini da jest, i ako je ništa osim same djelatnosti. A smatra se da su
krepost mjerilo svega ili dobar čovjek kao takav, takvi čini koji su u skladu s krepošću; jer činiti
onda bi i užici bili oni koji su njemu takvi i ugo stvari koje su lijepe i čestite ono je što treba
dne one stvari u kojima on uživa. Ako su pak izabrati samo po sebi.
stvari što su njemu neugodne komu drugomu
ugodne, nije nikakvo čudo, jer su ljudi skloni 20 Ali se smatra da tu pripadaju i ugodne zabave, 10
mnogim pokvarenostima i izopačenostima, a te jer se one ne izabiru radi čega drugog, dok one
stvari zapravo i nisu ugodne, nego samo takvima zapravo više škode nego što koriste, budući da
11 i onima koji su tako raspoloženi. Dakle, što se
1
1
Fr. Β 5 (Diels-Krantz). 1098 b 31; 1095 b 31.
2
1098 a 5.
226
15* 227
zbog njih ljudi zapuštaju i vlastita tijela i imu
i zabavne, a djelatnost čovjeka -- ili njegova dje
tak. Nu većina onih koje drže za blažene pribje
la — uvijek je to ozbiljnija što je bolja. Pa je 5
gavaju takvim razonodama; stoga su kod moćni
8 stoga djelatnost boljeg dijela valjanija i time vi
ka u časti ljudi dosjetljivi u takvim razbibriga-
še pridonosi blaženstvu: Tjelesnim užicima mo
ma. Kako pružaju ono što se tu traži, postaju
že se odavati bilo tko, pa i rob ništa, manje od
ugodni svojim pokroviteljima, te kao takvi i po- 15
onoga tko je najbolji, ali nitko robu ne pridaje
trebni. Smatra se tako da te razonode pridonose
blaženstvo, ako mu ne podjeljuje vlastiti život.1
blaženstvu zbog toga što im moćni velikaši po-
Zbog toga blaženstvo i nije u takvim razonoda
4 svećuju svoju dokolicu. Pa ipak, takvi vjerojatno
ma, nego u djelatnostima prema kreposti, kao 10
nisu nikakav dokaz. Jer ne ovise od moćničke
što je već prije rečeno.
vlasti ni krepost ni um, od kojih potječu čestite
djelatnosti; pa ako takvi, i ne okusivši nikad ni
čista ni plemenita užitka, pribjegavaju tjelesnim 20 VII. Ako je blaženstvo djelatnost u skladu s kre- 7
nasladama, zbog toga ne treba misliti da su takve pošću, razložno je da bude ona u skladu s naj
dostojnije izbora. I djeca misle kako su one višom krepošću, a to će biti ona najboljeg dijela
stvari koje ona najviše cijene i najbolje. Stoga je nas samih. Pa bio to um ili pak bilo što drugo,
razložno, da kao što se djeci i muževima različite koje se čini da prema naravi vlada i upravlja na- 15
stvari čine vrijedne, tako bi trebalo biti i neva- ma te ima spoznaju ο lijepim i božanskim stva
5 ljalim i valjanim ljudima. Zbog toga, kao što je rima — i bilo da je i to samo štogod božansko
često rečeno, stvari koje su vrijedne i ugodne bilo opet da je najbožanskiji dio u nama —, nje
čestitu čovjeku zaista su takve. Ali svakomu je 25 gova djelatnost prema svojstvenoj kreposti bit će
pojedincu najvrednija izbora ona djelatnost koja savršeno blaženstvo. A već je rečeno 2 da je to
je prema svojstvenoj sposobnosti, te onomu tko misaono promatranje.
6 je čestit ona što je prema kreposti. Prema tome,
blaženstvo nije u zabavi. Jer bilo bi besmisleno 2 To bi bilo u skladu i s onim što je prije rečeno
da nam svrha bude zabava; i da smo se trudili i s istinom. Jer takva je djelatnost i najviša (bu
i zlopatili cijelog života samo poradi razonode. dući da je i um ono najviše u nama, a takve su 20
Mi naime, takoreći, biramo sve poradi čega dru- 30 i spoznatnine kojima se um bavi), a i najnepre-
gog, osim blaženstva, jer nam je ono svrha. A kidnija. Naime, možemo neprekidno misliti (ili
revno se baviti i mučiti samo radi zabave čini se misaono promatrati) više nego li činiti bilo što
suludim i odveć djetinjastim, ali se isto tako čini 3 drugo. I mnijemo kako blaženstvu treba primi
1
ispravna ona Anaharsidova izreka »Treba se ješati užitak. A od svih djelatnosti što su prema
igrati da bismo se ozbiljno bavili«, jer se čini kreposti priznano je najugodnija ona što je u
kako je zabava stanovit odmor; i kako se ljudi ne 35 skladu s mudrošću. I doista ljubav prema mudro- 25
mogu neprestance truditi, treba im i odmora, te
stoga odmor nije svrha, jer biva poradi djelat- 1177 a
nosti. A čini se da je blažen život onaj koji je u 1
skladu s krepošću; i takav uključuje ozbiljnost, A upravo to nije slučaj, jer kako Aristotel kaže
7 a ne sastoji se od zabave. Kažemo, uz to, da su u drugom djelu (Politika, III, 9, 1280 a 32): »Robovi
i ostale životinje nisu članovi države, zbog toga što
ozbiljne stvari bolje od onih što su samo smiješne ne sudjeluju u blaženstvu niti u življenju prema izbo
ru« (Dosl. prijevod).
2
1
Anaharsid (Anaharsis), skitski mudrac iz VI st; To nije rečeno izravno, nego je (VI knjiga, V, 3,
boravio u Heladi; pripisivane su mu mnoge mudre XIII, 8) izneseno da je mudrost, krepost najvišeg di
izreke. jela uma, ujedno i najviša od svih kreposti (prema
H, R.).
228 229
sti (ili filozofija) posjeduje čudesne užitke i po nošću, jer se sastoji od misaonog promatranja,
čistoći i po postojanosti, te je posve razložno što i ne teži ni za kakvom drugom svrhom osim se- 20
oni koji već znaju ugodnije provode svoje vri- be same, i posjeduje sebi svojstven užitak (koji
4 jeme od onih što tek tragaju za znanjem. A i ono uzmnaža samu djelatnost); te ako se s njom sla
što se naziva samodostatnost najviše pripada mi žu samodostatnost, dokolica i neumornost mogu
saonoj djelatnosti. Naime, stvari koje su nužne ća čovjeku — zajedno s ostalim značajkama što
za život trebaju i mudru i pravednu čovjeku, kao se pridaju veoma sretnu čovjeku —, onda bi upra
i ostalima; ali, primjereno opskrbljen tima, pra- 30 vo ta djelatnost predstavljala čovjeku savršeno
vedan čovjek treba i one (ljude) prema kojima će blaženstvo — uz potpun životni vijek, jer u bla- 25
pravedno postupati i s kojima će biti, a isto tako ženstvu nema ništa nepotpuno.
i umjeren i hrabar i svaki pojedini od ostalih,
dočim mudar čovjek može razmišljati i sam sa 8 Nu takav bi život bio izvrsniji od same čovje
sobom, i što je mudriji to više. On to nedvojbeno
kove naravi; jer on neće tako živjeti ukoliko je
čini bolje ako ima suradnike, ali je unatoč tome
čovjek, nego ukoliko je u njemu prisutno štogod
5 najsamodostatniji od svih. Uz to bi misaono pro- 1177 b božansko, i koliko to nadmašuje našu složevinu1
matranje bila jedina djelatnost koju vole poradi toliko i njegova djelatnost onu prema drugoj kre
nje same, jer od nje se ne dobiva ništa drugo posti. I ako je um nešto božansko u usporedbi 30
osim čistog mišljenja, dok od činidbenih djelat s čovjekom, onda je i život u skladu s njim bo
nosti polučujemo štogod više ili manje od same žanski u usporedbi s čovjekovim životom. Stoga
djelatnosti. se ne treba povoditi za onima koji nagovaraju
da kao ljudi moramo misliti ο ljudskim stvarima
6 Također se čini da je blaženstvo u dokolici; nai i kao smrtnici ο smrtnima 2 , nego — koliko god
me: lišavamo se dokolice kako bismo stekli do je to moguće — moramo se obesmrtiti i sve uči
kolicu kao što i rat vodimo da bismo imali mir. 5 niti kako bismo živjeli u skladu s onim što je
Provedba činidbenih kreposti odvija se u držav najizvrsnije u nama. Pa iako je to olinom male- H78 a
nim i ratnim poslovima; ali djelatnosti tih zani no, ono svojom moći i časnošću uvelike nadraa-
manja čini se da su bez dokolice što u cijelosti 9 šuje sve ostalo. Isto tako to bi bilo i svaki poje
vrijedi za ratničke djelatnosti (jer nitko ne iza dinac, jer je ono poglavito i bolje u njemu. I bilo
bire ratovati da bi ratovao, niti radi toga priprav bi besmisleno ako bi čovjek izabrao ne vlastiti ži
lja rat; i smatrao bi se posvemašnjim krvnikom 10 vot, nego onaj koga drugoga. Pa tako ono što je
onaj tko bi od prijatelja načinio neprijatelje, kako prije rečeno 3 pristajat će i sada: ono što je čemu 5
bi bilo bojeva i pokolja). A i državnička je dje svojstveno to je po naravi svakomu i najbolje i
latnost bez dokolice, jer uza same državne poslo najugodnije. A čovjeku je takav život u skladu s
ve teži za položajima moći, te za častima, ili za umom, jer um je najviše sam čovjek. Zbog toga
blaženstvom samome sebi ili sugrađanima, za bla
ženstvom što se razlikuje od državničkog umijeća, je takav život i najblaženiji.
i koje bjelodano i istražujemo kao nešto raz- 15
ličito.
1
Izvorno σύν&ετον (compositum), označuje složevi-
7 Ako se među činidbama što su u skladu s kre nu naše duše i tijela, ali ovdje možda znači i složenu
dušu (prema Η. Τ.).
postima državništvo i ratništvo ističu i ljepotom 2
Pindar (Isth. V. 20); Sofoklo (Tereus, fr. 531);
i veličinom, ali su bez dokolice, i teže nekoj dru Antifan (fr. 289). Naime, te se izreke sreću u više
goj svrsi a nisu vrijedni izbora sami po sebi, dok autora.
se smatra da se djelatnost uma odlikuje ozbilj- 3
1169 b 33, 1176 b 26.
230 231
VIII. Međutim, drugotno je blažen život u skladu 8 5 A raspravlja se i ο tome da li je za krepost po-
s drukčijom krepošću; jer djelatnosti u skladu s glavitiji izbor (nakana) ili djelatnosti, kako kre- 35
njom tek su ljudske 1 . Pravedne i hrabre postup post sadrži oboje. Naime, jasno je da bi njezino 1178 b
ke, te ostale stvari koje su prema krepostima, či savršenstvo bilo u obojem, jer za same postupke
nimo uzajamno jedni drugima po ugovorima, us trebaju mnoge stvari, i što su oni veći i ljepši
lugama i svakovrsnim djelatnostima i u svojim 6 to ih treba više; dočim onomu koji misaono pro
čuvstvima, pazeći pomno na ono što je pristojno matra ne treba za njegovu djelatnost ni jedna od
u odnosu prema svakome; a sve su to bjelodano tih stvari, nego su one takoreći i smetnja misao
2 ljudske stvari. Neke od njih čini se potječu čak nom promatranju; ali ukoliko je on čovjek i živi 5
od samog tijela, i krepost značaja u mnogome je 15 u zajednici s mnogima, izabire činiti djela u skla
3 spojena s čuvstvima. A i razboritost je spojena du s krepošću, i zbog toga će mu trebati takva iz
s krepošću značaja, kao i ova s razboritošću, jer vanjska dobra, da bi mogao čovjekovati.
počela razboritosti daju ćudoredne kreposti, dok
ono što je ispravno u ćudoređu postavlja razbo 7 A da je savršeno blaženstvo misaono promatra
ritost. I budući su te stvari povezane s čuvstvi nje, koje je stanovita djelatnost, može se vidjeti
ma, pripadale bi složevini bića. A kreposti slože- 20 i iz slijedećeg. Pretpostavljamo naime da su bo
vine zapravo su ljudske. Stoga su isti takvi i ži govi najsretniji i najblaženiji. A koje im djelat
vot prema dotičnim krepostima i samo blažen nosti treba pridati? Da li možda one pravedne? 10
stvo, dočim je ono koje pripada umu izdvojeno. Neće li se oni činiti smiješnima budu li ugova
4 (Nu nek je o tome toliko. Podrobnija rasprava rali, vraćali novčane pologe i tome slično? Ili
premašila bi svrhu sadašnjeg istraživanja. 2 ) Čini možda smione pothvate, da podnose strahote i
se, uz to, da tomu treba manje i izvanjskih po izlažu se pogiblima zbog toga što je to lijepo? Ili
trepština ili barem manje negoli ćudorednoj kre pak čine darežljivosti? A komu će darivati? Jer
posti. Što se tiče samih nužnosti, nek je obojem 25 bit će besmisleno budu li imali novce ili štogod
potreba, u jednakoj mjeri, iako se državnik više takvo. I kakvi bi bili njihovi umjereni postupci? 15
trsi oko tijela i sličnoga, jer u tome bi se malo Nije li takva hvala prostačka, budući da oni ne
razlikovali, ali će se uvelike razlikovati što se tiče maju nevaljalih želja? Stoga, pregledamo li cijeli
djelatnosti. Darežljivu će čovjeku trebati novaca taj niz, pokazalo bi se kako su sve te djelatnosti
da čini plemenita djela, kao i pravednom poradi odveć neznatne i nedostojne bogova. Pa ipak, svi
uzvrata (jer puke nakane se ne vide, budući da 30 pretpostavljaju da bozi žive, te zbog toga i dje
i oni koji nisu pravedni hine kako kane postu luju; naime, ne snivaju poput Endimiona. 1 A
piti pravedno), hrabromu opet moći, da bi polu oduzme li se živom biću čimba, te zatim tvorba, 20
čio išta u skladu s krepošću, a umjerenomu pri što mu drugo ostaje osim misaonog promatranja?
gode3 za krepost. Jer kako bi se inače uzmogao Stoga bi djelatnost Boga, koja se odlikuje naj
pokazati bilo dotičnik bilo tko drugi od takvih? višom srećom, morala biti misaono promatračka.
Dakle, i od ljudskih djelatnosti ona koja je toj
1
najbliža mora biti najblaženija.
Nasuprot već spomenutoj misaonoj djelatnosti,
koja je božanska. 8 A znak je toga i to što ostale životinje ne sudje
2
Ο naravi uma ili razuma raspravlja se u Aristote luju u blaženstvu, budući savršeno lišene takve
lovu djelu Ο duši (De crnima, III, III—IV).
3
Izvorno εξουσία, što je inače moć, sloboda, dopu
štenje ili gizda, dok je ovdje posrijedi nešto posebni- 1
Prema helenskom mitu, u Endimiona bijaše za
je značenje: moguće prigode da se umjeren uzmogne ljubljena božica Mieseca (Artemida ili Dijana), te mu
oduprijeti neumjerenosti (o. p.). je podarila besmrtnost, ali da ostane u vječnom snu.
232 233
djelatnosti. Jer bozima je cijeli život posvema sre- 25 imutak činiti ono što treba učiniti. Ćini se da ni
tan, a ljudima ukoliko je u njima prisutna kakva Anaksagora nije zamislio blažena čovjeka kao
nalika te djelatnosti, dok od ostalih živih bića više bogataša ili velikaša, rekavši 1 kako se ne bi za
ni jedno ne biva blaženo, budući da ni jedno ne čudio ako bi se takav učinio svima neobičan; jer
sudjeluje u misaonom promatranju. Dakle, dokle ti prosuđuju po vanjštini, budući je to i jedino 15
se proteže promatranje dotle i blaženstvo, i u ko 12 što zamjećuju. I tako čini se da se mnijenja
jih je više prisutno takvo promatranje više je i mudraca slažu s našim dokazima. Nu iako ona
blaženosti, i to ne prema pripatku, nego zbog sa- 30 sadržavaju stanovito osvjedočenje, u činidbenim
mog promatranja, jer ono je samo po sebi vri stvarima istina se prosuđuje po djelima i samo
jednost. Tako bi blaženstvo bilo stanovito pro me životu; jer u tima je ono poglavito. Valja sto- 20
matranje. 1 ga razvidjeti ono što je već rečeno, te to omje-
riti s djelima i životom, pa ako je u skladu s
9 Nu budući je svaki od nas i čovjek, trebat će 9 dotičnim djelima, mora se prihvatiti, ako je pak
mu i izvanjske sretnosti, jer naša narav nije sa u sukobu, mora se pretpostaviti da je puko mni
modostatna za misaono promatranje, nego je po- 35 jenje.
trebno i da nam je tijelo zdravo, te da ima hrane
i ostale podvorbe. Pa ipak ne smije se misliti 1179 a 13 Dakle, onaj tko djeluje u skladu s umom, te ga
kako onomu tko će biti blažen trebaju mnoge i njeguje, čini se i da je u najboljem stanju uma
velike stvari, zbog toga što se ne može biti veoma i da je bozima najmiliji. Jer ako bozi vode ika
sretan bez izvanjskih dobara; jer ni samodostat- kvu brigu ο ljudskim stvarima, kao što se misli 25
nost ni činidba ne sastoje se u suvišku, pa je da čine, onda bi bilo razložno i da oni uživaju
10 lijepa djela moguće činiti i onomu tko ne vlada u onome što je najbolje i njima najsrodnije (a
kopnom i morem; dapače, i u umjerenim uvjeti- 5 to bi bio um) te ljudima koji to najviše ljube i
ma čovjek može djelovati prema kreposti (to se, časte da za uzvrat dobro čine, kao onima što se
naime, može bjelodano vidjeti; jer čini se kako trse oko stvari koje su i bozima mile postupajući
sukromnici ništa manje od odličnika ne čine čes ispravno i lijepo. A bjelodano je kako sve to naj
tita djela, nego dapače i više). I dostatno je imati više pripada mudracu. On je stoga bozima naj- 30
i toliko, jer onomu tko djeluje u skladu s kre- miliji. A takav je vjerojatno i najblaženiji. Te bi
11 pošću život će biti blažen. I možda je Solon 2 pri i po tome mudrac bio onaj itko je najviše blažen.
kladno prikazao blažene ljude kao one što su 10
umjereno opskrbljeni izvanjskim potrepštinama,
ipak (kako je on mislio) počinili najljepša djela, IX. Ako se dostatno u ocrtu reklo i ο tim stvarima 10
živjevši umjereno; jer može čovjek i uz umjeren i ο krepostima te ο prijateljstvima i užitku, treba
li misliti kako smo na kraju svoje nakane? IM 35
2
pak, kako je rečeno , gdje je posrijedi činidba tu 1179 b
nije svrha promatrati i spoznati svaku pojedino-
' Izvorno Θεωρ/α jedna od temeljnih višeznačnica 2 st, nego prije učiniti dotične stvari? Jer što se
grčkog jezika, koja izvorno znači misaono promatra tiče same kreposti nije dosta znati, nego valja
nje, te otuda i lat. contemplatio (razmišljanje), te
istraživanje, znanstveno spoznavanje, 'znanstveni zo pokušati steći je i upotrijebiti, ili nastojati bilo
rovi' ili 'čisto mišljenje'. Bjelodano je da dotični na- 3 kako drukčije da postanemo dobri. Ako bi dak
zivak obuhvaća i promatranje i znanstveno spozna le sami govori (ili dokazi) dostajali da učine Iju- 5
vanje, što je sadržano i u riječi razmišljanje ili mi
šljenje, koja je oznaka složene misaone djelatnosti
kakva i jest posrijedi (o. p.). 1
Diels, Vorsokratiker, 46 A 30.
2
Herodot (I, 30—32). 2
Ili: Kako se kaže.
235
de čestitima, onda bi oni s pravom (kao što
kaza Teognid 1 zaslužili' i mnoge d goleme nagra Ali je teško već od mladosti steći ispravan od
de', i njima bi se trebalo opskrbiti. Ali, iako se goj prema kreposti, ako se ne odrasta i pod tak
pokazuje kako oni imaju snage pobuditi i potak vim zakonima. Jer živjeti umjereno i u čvrstoj
nuti mladež plemenita nagnuća, te postići da zna stezi većini nije ugodno, a osobito mladima. Sto
čaj rođenjem plemenit i istinski ljubitelj onoga ga zakonima treba odrediti i odgoj i zanimanja, 35
što je lijepo prione uz krepost, oni ne uzmažu 9 jer postavši navikom neće im biti bolni. Nu vjero- 1180 a
10 jatno i nije dostatno da ljudi samo dok su mladi
4 pobuditi mnoštvo na ljepotu i dobrotu 2 . Jer ono
po svojoj naravi ne sluša stidljivosti, nego se po primaju odgoj i ispravnu naobrazbu, nego i kad
korava samo strahu; i ne odstupa od nevaljalŠti- postanu muževi, trebaju se oko tih stvari trsiti
na zbog onoga što je sramotno, već zbog straha od i navikavati se na njih; pa bi nam zbog toga tre
kazne. Živeći po čuvstvu, ono se odaje vlastitim bali zakoni, općenito cijelog života. Jer većina
nasladama i traga za sredstvom kojim će ih steći, se više pokorava nužnosti negoli dokazu, i prije
dok izbjegava oprečne bolove, te nema ni predo 10 kazni negoli onome što je lijepo. Zbog toga neki 5
15
džbe ο lijepome i onome što je istinski ugodno, mniju kako zakonodavci trebaju poticati na kre
jer nisu toga nikad ni okusili. I koji bi to dokaz post i pobuđivati na ono što je lijepo, kako bi po-
takve preobratio? Jer nije mjguće nikako, ili nije slušali oni koji su već dolično uznapredovali u na
lako, dokazom izmijeniti ono što je odavno uko vikama, dok neposlušne te manjkave treba pod
rijenjeno u značajeve. I možda se treba zadovo vrgnuti ukorima i kaznama, a one neizlječive treba
ljili, čak kad su prisutne i sve one stvari s pomo u cijelosti prognati. (Oni naime misle) kako će io
ću kojih čini se postajemo čestiti, ako i djelimice čestit čovjek, živeći poradi onoga što je lijepo,
steknemo krepost. poslušati dokaz (ili razlog), dočim nevaljalac —
koji želi nasladu — obuzdava se bolom poput uja-
6 Jedni misle kako postajemo dobri po naravi, rmljena živinčeta. Stoga i vele kako ti bolovi tre
20 baju biti oni što su najoprečniji nasladama koje
drugi po navadi, a treći po pouci. Ono što je od
naravi bjelodano nije u našoj vlasti, nego je zbog dotični ci ljube.
nekakvih božanskih uzroka nazočno u onima što
su istinski sretnici; dočim dokaz i pouka nemaju 11 Dakle, ako — kao što je rečeno 1 — onoga koji
snage u svih ljudi, nego dušu slušatelja treba na će bili dobar treba lijepo odgajati i navikavati,
te taj zatim mora živjeti u čestitim zanimanji- 15
vadom prethodno obraditi za prikladan užitak i
ma i ne činiti nikakvih nevaljalština bilo hotimice
prikladnu mržnju, poput zemlje što će hraniti sje 25
7 bilo nehotice, to će se polučiti ako se živi u
me. Jer onaj tko živi prema čuvstvu neće slušati skladu s kakvim umom i ispravnim poretkom, ko-
dokaza koji ga odvraća, niti će ga shvatiti. I kako 12 ji ima moć. Međutim, očinska zapovijed nema te
onda nagovoriti onoga tko je u takvom stanju? sile ni prisile, kao ni uopće nalog jednog muža,
A općenito, čini se, čuvstvo ne popušta pred do ukoliko nije kralj ili tkogod sličan; dočim zakon 20
kazom, nego pred silom. Stoga treba već prije po 30 ima moć prisile, budući je i načelo 2 što potječe od
stojati značaj nekako svojstven kreposti, koji ljubi neke razboritosti i uma. I dok se mrze ljudi koji
ono što je lijepo i mrzi ono što je sramotno.
1
1 2
1179 b 31.
Teognid (432—434). Izvorno grč. λόγος, može ovdje značiti i dokaz i
2
Izvorno καλοκαγαθία, glasovita Platonova složeni- pravilo pa i izrijek; zbog čega, npr. H. Tredennick
ca, koja znači i čestitost, i savršenost kao ćudoredni nije načisto što je tu posrijedi; čini mi se da je
spoj ljepote i dobrote ljudskog značaja (o. p.). najbliže značenje, u datom kontekstu, ipak — načelo
(o. p.).
236
237
se suprotstavljaju nečijim porivima, čak i kad im Ali najbolje će se ο pojedinosti pobrinuti i li
se ispravno opiru, sam zakon nije mrzak nalažu- ječnik i nastavnik tjelovježbe, te svaki drugi, ko
ći ono što je čestito. ji i općenito zna sto je potrebno i svima ili dotič
nima (jer se i kaže da se znanosti bave onim što 15
13 Čini se kako je samo, ili gotovo samo', u drža 16 je zajedničko 1 i da su takve); što opet ništa ne
vi Lakedemonaca zakonodavac posvetio pozorno- 25 priječi da se tkogod prikladno pobrine ο kakvoj
st odgoju i zanimanjima. U glavnini država te su pojedinosti čak i ako je bez znanja 2 , ukoliko je
stvari zanemarene, i svatko živi kako ga je volja i taj pomno promotrio prema iskustvu događaje na
poput Oklopa, 'dijeleći pravo i ženi i djeci'.2 Naj- pojedincu, kao što su neki ljudi, čini se, sami se
14 shodnije bi dakle bilo da postoji zajednička i is bi najbolji liječnici, iako ne bi mogli pomoći ni
pravna briga ο tim stvarima. Nu ako ih je zajedni- 30 komu drugome. Pa ipak bismo se složili oko toga 20
ca zanemarila, činilo bi se da dolikuje svakom po kako onaj tko želi postati vičnik i znanstvenik u
jedincu pomoći svojoj djeci i prijateljima do kre čemu mora proučavati ono što je opće 3 i upoz
posti, te da ima snage za to ili bairem da -to izabire 3 nati to što može bolje. Jer već je rečeno kako se
time i bave znanosti.
Prema onome što je rečeno, on bi to još najbo
lje uzmogao postupajući kao zakonodavac. Jer za 17 Stoga možda onaj tko želi s pomoću brige uči
jednički nadzori se bjelodano provode s pomoću niti ljude boljima, bilo većinu bilo manjinu, mo
zakona, i to čestiti nadzori s pomoću valjanih za ra pokušati da postane zakonodavac, ako mi do
kona, i činilo bi se da nema nikakve razlike da li 35 ista s pomoću zakona postajemo dobri. A dove- 25
su oni pisani ili nepisani, kao ni da li će se 1180 b sti bilo koga, ili pak određenu osobu, u priklad
njima odgajati pojedinac ili mnoštvo, kako je i no raspoloženje nije baš zadaća za slučajnika,
u glazbi, tjelovježbi i ostalim zanimanjima. Jer već ako to itko može, onda samo onaj tko zna,
kao što u državama zakoni i običaji imaju snagu kao i u liječničkom umijeću, te u ostalim poslovi
tako i u kućanstvima očinski naputci i navade, pa ma u kojima treba pažnje i razboritosti.
i više zbog sređenosti i dobročinstava; budući da 5
se tu već po naravi prije počinje i voljeti i slu- 18 Ne treba li dakle nakon toga razvidjeti otkud
15 sati. Uz to se zasebnički odgoji razlikuju od onih i kako bi tkogod postao zakonodavac? Da li se
zajedničkih, kao pri postupku liječenja; jer opće to, kao i u ostalim slučajevima, uči od državni
nito je čovjeku u ognjici na korist počinak i ka? Jer to se i smatralo 4 dijelom državništva. 30
post, ali nekomu možda i nije; isto tako ni ša- 10 Ili se čini kako to nije isto u državničkom umi
kač ne preporučuje svim svojim učenicima isti jeću i ostalim znanostima i sposobnostima? Jer
način borbe, činilo bi se stoga da se svaki poje u svim se ostalim pokazuje kako isti predaju do
dini slučaj točnije istražuje ako je briga zase- tične sposobnosti drugima i sami ih provode, kao
bnička; jer tako svatko dobiva više onoga što liječnici i slikari; ali iako sofisti izjavljuju kako 35
mu je probitačno. poučavaju u državništvu, ni jedan od njih ne 1181 a
djeluje u tome, nego se time bave državnici, koji
1
Ostali su primjeri Kreta i Kartaga (Politika, 1
I z v o r n o ιό χοινόν š t o je i sveopće ili univerzalno
1272 b 24). (o. p.).
2
Homer, Odiseja (IX, 114; dosl. prijevod). 2
To j e s t : koji ne p o s j e d u j e z n a n o s t .
3
Ovo inače nejasno mjesto prevedeno je dijelom 3
I z v o r n o ιό χα&ύλον, š t o z n a č i i sveopće, univerzal
prema Bywateru, dijelom prema Thomsonu (vidi Po n o (o. p.).
govor prevoditelja); o. p. 4
1141 b 24.
238 239
čini se djeluju t a k o više po nekakvoj sposob
n o s t i t e i s k u s t v u negoli p o r a z u m i j e ć u ; jer, k a k o s t a n j a ; i takve su stvari čini se k o r i s n e iskus- 5,
se p o k a z u j e , oni ο t o m e niti pišu n i t i govore (ia n i c i m a , d o k s u nevježama p o s v e n e k o r i s n e . I s t o
ko bi takvo što m o ž d a bilo ljepše od sastavljanja t a k o , d a k l e , i zbornici z a k o n a i u s t a v a m o g u biti
s u d b e n i h govora i p u č k i h besjeda); a n i t i načiniše od k o r i s t i o n i m a koji ih u m i j u p r o u č a v a t i i prosu
d r ž a v n i k e bilo od svojih sinova bilo od koga me đ i v a t i š t o je p r i k l a d n o ili n e p r i k l a d n o i koji se sta
đu svojim p r i j a t e l j i m a što bi i bilo razložno, k a d vak s k o j i m slaže; oni p a k koji se pozabave t i m a
19 bi oni to uzmogli; j e r ovi svojim d r ž a v a m a ne bi bez p r i p r a v e 1 n e b i uzmogli p r i k l a d n o p r o s u đ i v a t i ,
mogli ostaviti n i š t a ljepše od takve s p o s o b n o s t i , u k o l i k o ne s a m o od sebe, i a k o bi u t o m e m o ž d a 10
niti bi od toga mogli radije izabrati što sebi sa postigli bolje p o i m a n j e .
m i m a , te n i t i svojim najmilijima. Uz to, čini se
k a k o t u p o p r i l i č n o p r i d o n o s i i iskustvo, j e r i n a č e 22 B u d u ć i su d a k l e prvašnji mislioci 2 ostavili neis
10
ljudi ne bi p o s t a j a l i državnici s a m i m bavljenjem t r a ž e n i m o n o š t o s e tiče z a k o n o d a v s t v a , m o ž d a
d r ž a v n i m s t v a r i m a ; stoga se čini da o n i m a koji je bolje da te stvari s a m i p r o m o t r i m o , i o p ć e n i t o
teže z n a t i ο d r ž a v n i č k o m u m i j e ć u t r e b a i s a m o g ο d r ž a v n o m p o r e t k u , k a k o b i s m o koliko je mogu
iskustva. će u p o t p u n i l i z n a n s t v e n o istraživanje' ο ljudskim
23 s t v a r i m a . Stoga, a k o su i š t a p r e m a p o j e d i n o m 15
20 M e đ u t i m oni sofisti koji izjavljuju k a k o pouča dijelu p r i k l a d n o izrekli n a š i p r e t h o d n i c i , poku
vaju u t o m e čini se da su daleko od toga. J e r uo š a j m o to razvidjeti, a z a t i m iz p r i k u p l j e n i h us
pće ne znaju ni š t o je državništvo ni čime se ba tava p o j e d i n i h država 4 p o k u š a j m o p r o u č i t i koje
vi, i n a č e ga ne bi izjednačivali s g o v o r n i š t v o m 1 15 s t v a r i o d r ž a v a j u a koje r a z a r a j u države, i koje su
ili č a k stavljali ispod njega, niti bi p a k mislili o n e u o d n o š a j u na p o j e d i n e ustave, te zbog kojih
k a k o j e lako p o s t a v l j a t i z a k o n e p r i k u p l j a j u ć i o n e se u z r o k a j e d n i m a d r ž a v a m a u p r a v l j a s k l a d n o a
z a k o n e koji s u n a d o b r u glasu, j e r s m a t r a j u d a d r u g i m a o b r n u t o . P o š t o se te stvari p r o u č e , mož- 20
se m o g u p r o b r a t i oni koji su najbolji, k a o da s a m
izbor ne traži r a s u d n o s t i i kao da ovdje i s p r a v n a
p r o s u d b a nije n a j k r u p n i j a stvar, u p r a v o k a o i u 1
glazbi. J e r i s k u s n i c i u s v a k o m p o j e d i n o m p o d r u Izvorno (stanje) i komentatorima nije jasno
da li je posrijedi ćudoredno ili intelektualno stanje,
čju i s p r a v n o p r o s u đ u j u djela, i znaju čime i k a k o ali se čini da je riječ ο stanju stručne priprave,
se o n a usavršavaju, te što je s čime u s k l a d u ; 20 spreme, uvježbane sposobnosti ili uobličene umne
d o č i m se n e i s k u s n i c i m o r a j u zadovoljiti i t i m e navike (Η. Τ.).
a k o im nije i z m a k n u l o da li je d o t i č n o djelo dob 2
Postoji dvojba oko toga tko je napisao ovaj za
ro ili loše n a č i n j e n o , k a o kakva slika. A z a k o n i vršni odlomak, koji bjelodano povezuje Etiku i Poli
s e č i n e u m j e t n i n a m a državničkog umijeća. K a k o 1181 b tiku. Prema jednima Aristotel to nije mogao napisati,
d a o n d a p r e m a n j i m a 2 p o s t a n e tkogod zakonoda- jer se u Politici počesto poziva na Platona, dok iz
21 vac ili p r o s u đ u j e koji su z a k o n i najbolji? J e r čini dotičnog proizlazi kao da Platon nije rekao ništa va
žno ο odgoju s pomoću zakonodavstva ili pak ο vr
s e k a k o n i liječnici n e p o s t a j u s a m o p o p r i r u č n i stama državnih poredaka. Možda je posrijedi doda-
cima. I a k o neki pisci p o k u š a v a j u iznijeti ne sa tak kakvog poznijeg pisca. Samo to pitanje još nije
mo z d r a v s t v e n e n a s t o j b e nego i k a k o p o j e d i n c e razriješeno (prema Η. Τ.).
t r e b a liječiti i njegovati, razvrstavajući p o j e d i n a 3
Izvorno φιλοσοφία, što ovdje znači 'opće nastoja
nje ο umijeću ili znanju' ili 'znanstveno razlaganje,
istraživanje' (o. p.).
4
1 Prema predaji Aristotel je napisao i zbirku od
Vidi: Izokrat (Antidosis, 80).
2 158 različitih državnih ustava, od čega je sačuvano
To jest: tek prema kakvoj zbirci zakona (o. p.). samo djelo Atenski ustav.
240 16 NIKOMAHOVA ETIKA
da ćemo bolje uvidjeti i koji je državni poredak
najbolji te kako se svaki mora ustanoviti i kojim POGOVOR PREVODITELJA
se zakonima i običajima mora poslužiti. Započni-
mo, dakle, svoju raspravu.
16* 243
da se dotični antički tekst posuvremeni. Mi se doduše po
našamo kao da točno znamo što to znači, ali zapravo zna ndh jedinica. Kako je već opće poznato, naš je jezik od
mo tek ovo: takvim se načinom prijevod počesto odmiče samih početaka slavenske pismenosti preuzeo mnogo to
od predloženog izvornika. Istina, takvo posuvremenjivanje ga, ili pak uobličio i skovao, upravo prema grčkom jezič
može pružiti onu lakoću i glatkoću ispod kojih se ne vide nom prauzoru. Stoga — između ostalog — i nema neke
mnoge hrapavosti i uzlovi tosti složenog filozofskog izri potrebe (kao što se možda mora, ili je barem takav obi
čaja, ali se pri tome može izgubiti i ona bitna, iskonska čaj, u engleskom i francuskom jeziku) da se pojedini grč
nakana i poruka djela. ki nazivoi prečesto zamjenjuju nekolikim riječima, a ni
da se rečenice redovito preokreću i prepričavaju, čime se
Drugi slučaj (kad se prevoditelj trsi približiti svoju ob remeti prvotni sklad i razvodnjava izvorni smisao.
radbu datome djelu) zapravo je pokušaj što vjernijeg prije
nosa iz jezika izvornika u jezik prijevoda. Samo je po sebi Dakle, na razini izravne primjene, prevoditelj je nasto
jasno, kako bi uzoran prijevod bio nekakav sretan spoj i jao zadržati Aristotelov oblik rečenice, raspored njezinih
jednog i drugog: novi tekst što je isto toliko osuvremenjen dijelova te položaj i smislenu nosivost samih riječi ili
koliko je i vjeran izvorniku. Međutim, takvo je što samo usko stručnih natuknica. Krećući se unutar takvih zahtje
vrhunska poželjnina; j e r na razini puke jezične primjene va, morao je uvesti i stanovit broj rjeđih, novih ili ne-
prevoditelj mora krenuti: ili više u jednom ili više u dru uobičajenijih nazivaka. Ali — kako bi se ti projasnili i pri
gom smjeru, osobito u slučaju ovakvog temeljnog filozof bližili — pri tome se navodio i izvorni oblik (uz latinski
skog i uljudbenog djela kakvo je Nikomahova etika, knji i dotičnu približnu hrvatsku zamjenu). Tako će se, posve
ga koja je — uza svu svoju vrhunsku umnost — ipak pi nužno i prirodno, kao primjeri takva nazivlja u našem
sana znanstvenim i »apstraktnim«, a ne »konkretnim« um prijevodu susresti i novotvorine i arhaizmi.
jetničkim jezikom. Zbiljski ili samo prividni arhaizmi upotrebljavaju se
uglavnom poradi toga da se ne bi krenulo (i skrenulo) u
Naravno, i nakon takve prevoditeljske odluke ostaje
smjeru suvremene, današnje porabe stručnog filozofijskog
polazna i okvirna približnost prijenosa, ali — nadamo
se — i približeniji smisao (pa i oblik) naprama onome nazivlja, čime bi se vjerojatno promašio iskonski smisao
što sadržava i kako uobličuje sam izvornik. Dakle, pone teksta koji je ipak uobličen s njemu svojstvenim pojmov-
što ponovljeno, ali i sažetije rečeno: odlučili smo težiti što Ijem, od kojega smo mi, današnjici, udaljeni preko dva
većoj vjernosti, pa i doslovnosti prijenosa, trseći se da to tisućljeća. Stoga je bilo potrebno, uz mogući minimum
ne bude na štetu skladnosti i glatkosti rečenice, ali priprav arhaiziranja prijevodnog izričaja, pružiti opet barem pri
ni i žrtvovati takva cijenjena svojstva u korist temeljne bližnu predodžbu ο vremenskom odmaknuću i ο povijes
misaone točnosti. A iako potpune doslovnosti i točnosti ne noj uvjetovanosti polaznih nazivaka. Primijenivši takva
ma nigdje, pa tako ni ovdje, prevoditelju se činilo kako radna načela, prevoditelj se trsio onoliko koliko je kadar
će manje pogriješiti bude li i robovao Aristotelovu tekstu i koliko može podnijeti sam jezik, koji ipak uvijek može
nego bude li se od njega toliko udaljivao da iznevjeri više podnijeti (te i izraziti) negoli svi njegovi pojedini
i bjelodani smisao ovog mislilačkog temeljca poradi uvjet upotrebitelji, pa i prevoditelji. Gdje je prevoditelj pro
ne čitkosti svojeg prijevoda. mašio, sam je kriv; gdje se štogod posrećilo, te je prijenos
Međutim, unatoč svim tim ogradbama oko same mo uspio, nije toliko do njega koliko je do kovkosti i nosi
gućnosti prijevoda Aristotelova teksta, ostaje činjenica vosti samog našeg jezika.
da je on ipak prevodiv, što pokazuju — uz ostale europ Samo se po sebi razumije kako bi mnogo lakše bilo za
ske prijevode — i brojniji prijevodi njegovih djela u Srba držati u prijevodu općepoznate europeizme, bilo one he
i manje brojni, ali primjerni, prijevodi u Hrvata. Naime, lenskog podrijetla (kao politika, teorija, demokracija, mo
podosta se toga može dostatno vjerno prenijeti iz grčkoga narhija) bilo one latinskog (kao akt, entitet, supstancija,
jezika u hrvatski, jer su im zajedničke mnoge značajke i u esencija) — i oni su na stanovit način i zadržani —, ali
tvorbi riječi i u padežnom sustavu, te u rasporedu jezič- je zbog svih navedenih razloga bilo potrebno potražiti pri-
244 245
mjerene slavenske, hrvatske zamjene, ili jednočlane ili
višečlane, oslanjajući se na moguću podudarnost ili kori Svaki prijevod, pa i onaj na najsrodniji jezik, predstav
jena ili smisla ili oblika ili ustroja ili sklopa između dva lja nužno stanovit stupanj odmaknuća od izvornika. Tako
ipak srodna jezika. Živimo u doba sveopće poplave tuđica usporedba latinskih prijevoda s grčkog pokazuje nemi
(od kojih su neke nedvojbeno potrebne), ali i u slučaju novne i znatne razlike i kad su posrijedi veoma srodni
onih najobičnijih, kakve su na primjer akcija ili ener jezični sustavi, pa čak i ciceronski vrsni prijevodi. Prije
gija, postiže se veoma često veća prozirnost i dostupnost vodi Aristotela na ostale europske jezike (romanske, ger
pojmovnog sadržaja kad se upotrijebi prikladna slavenska manske i slavenske) pokazuju sve veće stupnjeve odmak
zamjena, osobito u slučaju datog filozofskog teksta, č a k i nuća, već prema naravi, ustroju, gipkosti i kovkosti poje
obrazovanu i upućenu čovjeku počesto se skriva, zamag dinog prijevodnog idioma. I stoga, osloni li se prevodi
ljuje ili izmiče izvorno značenje u olakoj porabi tuđica. telj na bilo koji od takvih »posredničkih jezika«, izlaže
Na primjer, grčka riječ to ηά&ος koja znači i patnja i se nedvojbenu odmaknuću i prema polaznom smislu i
trpnja i strast i čuvstvo u latinskom je prijenosu passio, obliku. Neosporna je međutim činjenica da svaki valjan
ali i affectus, jer znači još i svojstvo i mijena, pa Englezi prijevod na druge jezike .može koristiti i pomoći.
stoga dotični stručni nazivak prevode kao affection ili Čitatelj imalo upućen u izvornik lako će uvidjeti, kako
modification, a Nijemci kao Eigenschaft, te napokon Rusi je grčki tekst (a prema Bywaterovu izdanju) ovdje prevo
kao strast, peremena, svojstvo, priznak, sostojanie. U tak đen redak za redak, rečenica za rečenicu, izričaj za izri
vom slučaju ne bi bilo uputno upotrijebiti olako bilo koju čaj i riječ za riječ (gdje god je to bilo moguće). Ali i naši
tuđicu, nego je primjerenije — u svakom pojedinom kon najbolji helenisti znali su manje ili više »zavirivati« u
tekstu — potruditi se oko moguće ili prihvatljive hrvat dostupne europske prijevode. Mi opet (koji smo, što se
ske zamjembenice ili barem nadomjestka. Naime, inter tiče znanja u odnosu prema njima, još jednom oni poslo
nacionalizmi, osobito oni latinizirani (kao otrcan sitniš i vični patuljci koji su se sljedbenički uzverali na ramena
novinarstva i svakodnevnog propovjedništva) počesto su divova) činimo to s mnogo više prava i potrebe.
odveć razlivena ili zamućena značenja.
Dakle, kao što je naravno i pretpostaviti, i säm säm se
Jasno, pri takvome se prijevodu ne mogu izbjeći ni neo pomagao nekolikim prijevodima na svjetske jezike, isko-
bičnosti. Samo, svaka neobičnost nije još i neprikladnost. ristivši ih kao stanovit pons asinorum, kad god su posri
Na primjer, glasoviti Aristotelov izričai xb xl fjv εϊναι mo jedi bili teži slučajevi, nejasniji sklopovi ili višeznačni nosi
že se prevesti i kao bit i kao bivstvo (lat. essentia i sub- vi izrijeci. Tako sam i ja »zagledao« u latinske, njemačke i
stantia), pa se tako često i čini. Međutim, budući je engleske prijevode 1 . Latinskim sam se poslužio jer je i u
essentia točan prijevod grčke riječi ουσία (kojoj i kori slučaju prijenosa Aristotelova teksta najbliži grčkom; nje
jenski odgovara hrvat, sučnost), dok je substantia do- mačkim zbog veoma smione i gipke tvorbe stručnog na
zivlja; engleskim, budući da kao svojevrsna složevina ger
slovak prema grč. νποχείμενον (za što u hrv. postoji nešto
manskih i romanskih sastojaka, donosi većinom prijevode
rjeđa zamjena — podstavnik), i kako u skolastika susre nosivih riječi romanskoga korijena, u čemu je gotovo isto
ćemo i »quid quod erat esse« (doslovce prema grčkom: vjetan francuskom i talijanskom. Same prijevodne napo
'ono što bijaše biti') i quidditas (engl, quiditty, njem. mene i bilješke (ukoliko nisu vlastita prevodilačka objaš-
Washeit), onda je ipak i doslovan i točan prijevod štostvo,
»prema onome što je stvar«, kako predlaže već J. Stadler 1
Latinski: Aristotelis opera omnia, graece et latine... Pa-
(Opča metafisika, Sarajevo 1907, str. 35). Takvi primjeri risiis, 1878; vol. 2 Ethica Nicomachea; njemački: Aristoteles
pokazuju kako često što bliži prijevod omogućuje što toč Niko'machische Ethik, übersetzt von Eug. Rolfes, Leipzig, 1921;
niji prijenos izvornog smisla, dakle: što veću pribliienost engleski: Aristotle, Nicomachean Ethics, by W. D. Ross, revi-
ne samo u sadržaju nego i u obliku. Naravno, toga se sed by J. O. Urmson, Oxford, 1973; Aristotle, Nicomachean
načela treba držati samo ukoliko ne dovodi u pitanje Ethics, translated by H. Rackham (Loeb Classical Library,
temeljnu jasnoću i dostupnost teksta. 1975); The Ethics of Aristotle, translated by J. Α. Κ. Thomson,
revised with notes and appendices by Hugh Tredennick.
246 247
njenja i dodaci) preuzimane su i od najnovijih prevodi
telja i proučavatelja kojih su mi knjige bile pri ruoi (H. KAZALO IMENA
Tredennick, D. Ross, H. Rackham).
Last but not least, posebnu zahvalnost dugujem struč
nom redaktoru sveučilišnom profesoru Danilu Pejoviću
zbog dragocjenih stručnih savjeta osobito što se tiče
temeljnih filozofijskih nazivaka u ovome Aristotelovu
djelu.
Tomislav Ladan
Harite 98
Hektor 54, 55, 135
Ciklop 238 Helena 38
Heraklit 27, 140, 166, 226
Hermes 55
Delos 13, 14 Herodot 15, 55, 234
Demodok 152 Heziod 4 98, 160, 166, 192, 209
Diomed 54, 108 Homer 47, 54, 56, 108, 109, 123,
135, 148, 165, 181, 238
249
K a l i p s a 37 P l a t o n 4, 6, 7, 12, 17, 19, 26, GRČKO-LATINSKO-HRVATSKI R J E Č N I K
K a l i s t e n 75 42, 55, 82, 90, 123, 137, 217,
K a r k i n 151 218, 236
T E M E L J N I H POJMOVA ILI NAZIVAKA
K e l t i 53 P o l i d a m a s 54
K e r k i o n 151 Poliklet 123
K i r k a 37 P l u t a r h 192, 210
K r e ć a n i 20 Polinik 201
K s e n o f a n t 151 P r i j a m 15, 135
K s e n o f o n 57, 75 P r o t a g o r a 17, 137, 192
L a k e d e m o n c i 20, 45, 57 75 R a d a m a n t 97
201, 238
άγα&ύς — bonus — dobar
L a m i j a 145
L a t o n a 144 τό άγα&όν — bonum — dobro
L e t o 14 S a p f a 148 τα άγα&ά — bona — dobra
Sardanapal 5 ιό άγαν —. immoderatum, nimis — pretjerano, previ
S a t i r 144 še, o d v i š e
S i k i o n j a n i 57 άγεννής — ignobüis, abjectus — n e p l e m e n i t , p r o s t a k
M a r g i t 123 S i m o n i d 17, 66 άγνοείν — ignorare — ne z n a t i , ne p o z n a v a t i
M e g a r a n i 71 S k i d 45 άγνοια — ignorantia, inscientia — n e z n a n j e , n e p o z n a
M e r o p a 42 Sofoklo 14, 89, 138, 154, 231 vanje
M i l e ć a n i 152 S o k r a t 55, 82, 136, 137, 142, αγροικος — rusticus — seljački, p r o s t a č k i
M i l o n 31 156 αγροικία — rusticitas — p r o s t a š t v o
S o l o n 15, 16, 48, 234 αγωγή — institutio — o d g o j , s t e g a
S p e u s i p 7, 27, 159, 215 αδιάφορος — indifferens — n e r a z l i č a n
ιό άδικείν -— injuria — n e p r a v d a , n a n o s i t i n e p r a v d u
N e o p t o l e m 138, 154
άδίκεϊσθαί — injuriam p a t i — p o d n o s i t i n e p r a v d u
N i o b a 144
αδίκημα — injuria, i n j u s t e f a c t u m — n e p r a v e d a n čin
Tales 124 αδικία — injuria, injustitia — nepravda, nepraved
T e o d e k t 150 nost
Teognid 14, 89, 208, 213, 236 Άδικος — injustus — n e p r a v e d a n
O d i s e j 37, 69, 138, 154
T e o k r i t 56, 204
O r e s t 163, 204, 206, 210 ιό αδικον — injustum — n e p r a v e d n o , n e p r a v e d n i n a
T e t i d a 75
άδοξία — infamia — b e š č a š ć e , s r a m o t a
Tezej 210
Tidejević 54 αδυναμία — impotentia, debilitas — nemožnost, nemo
T r o j a n c i 54 gućnost, n e m o ć
P a t r o k l o 210 τα αδύνατα — impossibilia, impotentia — n e m o ž n o s t i , ne
P e i t h o 148 T u k i d i d 104
mogućnosti
P e r i k l o 121
αηδία — acerbitas — n e p r i j a z n o s t , n e u g o d n o s t
P e r z i j a n c i 181
P i l a d 210 άϋ-ανασία — immortalitas — b e s m r t n o s t
P i n d a r 231 Vergilije 15 ά&ανατίζειν — mortalitatis conditioni eximi — obesmrtiti
P i r i t o j 210 α&Λιος — miser — b i j e d a n , m u č a n , j a d a n
Pitagora 5 άίδιος — aeternus — v j e č a n
P i t a k 48, 201 Zeus 75, 181, 195 αΙδώς — pudor — stidljivost, s k r o m n o s t
αϊρεσις — clectio — i z b o r
αίσ&άνεσ&αι — sentire, sensio — z a m j e ć i v a t i , z a m j e d b a
ιό αίσ&ανόμενον — id quod sentit — o n o k o j e osjeća, zamje
ćuje
250 251
αΐσ&ησις - sensus, perceptio — opažaj, sjetilo, sjetil-
nost, zornost, sjetilno opažanje άνελεν&ερία — illiberalitas — nedarežljivost
αίσ&ητική — sensitivum, anima sentiens — sjetilni, osje- άνελεύ&ερος — illiberalis — nedarežljiv
tilni (dio) ίζνθρωπικός — humanus — čovječji
ιό α/σθήΐόν — sensibile — osjetno άν&ρώπινος — quod in humana conditio est — ljudski
αίσχροκέρδεια — turpilucrium — gnusobna pohlepa za do αν&ρωπος — homo — čovjek
bitkom άνισος — inaequalis — nejednak, nepravičan
αίτια — causa — uzrok, razlog άνταπόδοσις — remuneratio — povraćaj, u odvratak
αίτιος άνχίδοσις — antidosis — razmjena, promjena
— reus, causam esse alicujus rei — uzročnik,
άξια — dignitas — dostojanstvo
kriv, uzrokujući άοργηοία — lentitudo — nerasdrljivost
ακινησία
— motus privatio — nepokretnost, nepokret απάθεια — impassibilitas — netrpnost
ακίνητος ljivost άπειροχαλία — ineiegantia — neukusnost
— immobilis — nepokretan, nepokrenut, ne άπειρος — immensus, infinttus — neomeđen, neogra
ακολασία promjenljiv ničen, bezbrojan
ακόλαστος — intemperantia — razuzdanost, neobuzadnost απλώς — simpliciter — naprosto, uopće
άκονσιον — intemperans — razuzdan, neobuzdan άπόόειξις — demonstratio — dokaz, dokazivanje
άκρασία — invitum, involuntarium — protuvoljno απορία — ditticultas, haesitatio, dubitatio — teško
— Incontinentia — neuzdržnost, neuzdržlji- ća, dvojba, dvoumlje
άκρατης vost — absentia — neprisutnost, odsuće, nenazoč-
ακρίβεια — incontinens — neuzdržan, neuzdržljiv nost
ακριβής — subtilitas — točnost αποφασις — negatio — nijek, nijekanje
άκρος — subtilis, limatus — točan αργία — cessatio — neradinost, uskrata, odmor
άκρατης — extremus — krajnji αργός — desidiosus, ignavus — bez posla, nedjela
άκων — extremitas — krajnost tan
αλαζονεία — invitus — nehotice άρεσπος — blandus, placendi Studiosus — puzav, ugod-
άλαζών — jactantia, arrogantia — hvastavost ljiv
άλή&εια — jactabundus, arrogans — hvastavac αρέσκεια — blanditia, placendi Studium — puzavost, do-
άλη&ής — veritas — istinitost, istina dvorijivost, ugodljivost
άλλ,αγή — verus — istinit άρει)) — virtus — krepost, vrsnoća, vrlina
αλλότριος — permutatio — razmjena τύ άριστον — optimum, bonum summum — najbolje, naj
το άλ.ογον — alienus — tuđ, stran, inovrstan više dobro
άλογος — absurdum — besmisleno, nerazumno αριστοκρατία — aristocratia •—• vladavina najboljih
— irrationalis — nerazuman, nerazumski, bez αρπαγή — rapina — grabež
τα άλ-ογα razložan — principium, initium — počelo, načelo, po
αρχή
— anima ratione carens — nerazumni dio (di četak, započetak
αμαθής jelovi) duše — impius —• bezbožan, opak
αμαρτία άσεβες
— indoctus — neuk, neobrazovan ασχησις — exercitatio — vježbanje
ιό άναγκαΐον — error — pogrješka, grijeh
ανάγκη ασωτία — prodigalitas — rasipnost
— necessarium — nužno, potrebno ασωτος — prodigus — rasipan, rasipnik
αναισθησία — necessitas — nužnost, neminovnost ύιεχνία — inertia — neumijeće
— insensibilitas, Stupor — bešćutnost, neosjet άτι u ία — dedecus, ignominia — uskrata, građanskih
άναίσ&ητος ljivost
άναισχνντία prava, obeščašćenost
— insensibilis, stolidus — bešćutan, grub αυτάρκεια — autarchia — samodostatnost, samostalnost
άναλ,υγία — impudentia — besramnost, bestidnost
ιό άνάλ.ογον αυτάρκης — sufficiens šibi — samodostatan
— proportio — nalika αύτοάν&ρωπος — ipse homo — čovjek po sebi, čista ideja
ανδρεία — proportio, quod proportionale est — raz čovjeka
ανδρείος mjer αύτοε'χαστον — ipsum quidque — nešto samo po sebi
— fortitudo — hrabrost, muževnost αϋτόματον — casus — slučaj, posebak, posebica
— fortis — hrabar, muževan
252
253
άφαίρεσις — abstractio, ablatio, detractio — oduzeće, ap
strakcija, odbidba, odmišljaj
γνώσις — cognitio — spoznaja
άφιλία — absentia amicorum — neimanje prijatelja γονεύς — genitor — roditelj
άφιλοτιμία — honoris contemptus — nečastohleplje ιό γράμμα — litera, linea — slovo, crta
αφοβία — timoris vacuitas — neustrašivost γραμματικός — grammaticus — slovnički, jezikoslovan, gra
τά αφροδίσια — concubitus — spolne naslade matički
άφρσύνη — imprudentia, amentia — nerazboritost γράφίΐν — scribere — pisati
άψυχος — inanitnatus, inanimis — neživ, beživotan γυμναστική — gymnastica — tjelovježba
γυνή — femina — žena, supruga
βαναυαία
— operaria insolentia — prostoća
βασιλεία
βασιλεύς — regnum, regium Imperium — kraljevstvo
— rex — kralj δαπάνη — sumptus — trošak, trošenje
βέβαιος δαπάνημα — sumptus — rashodak
βεβαιότης — firmus — čvrst, stalan, postojan
δαπανηρός — sumptuosus — rastrošan
— confirmatio — čvrstina, postojanost, pouz δειλία — ignavia — strašljivost, plašljivost
ιό βέλτιον danost δειλός — ignavus — strašljiv, plašljiv
ιό βέλτιστον — potius — ono bolje δεϊν — oportere — trebati, morati, valjati
βίαιος — optimum — ono najbolje ιό δέον — quod oportet — ono što je potrebno, što
ιό βίαιον — violens — nasilan se mora učiniti
βλαβερός — violentia — nasilno, nasilje ό δεινός — sollers — sposoban, domišljat, vrstan
βλάβη ιά δεινά — atrocia — strahote, grozote
— noxius, periculosus — štetan, pogibeljan
βοή&ημα δεινότης — sollertia, peritia — sposobnost, domišlja-
— damnum — šteta, škoda
βούλευσις tost
— adjumentum — pomoć, lijek
βουλευτικός δεσπότης — dominus, — gospodar, zapovjednik
— deliberatio, consultatio, Studium — želja
— consultator, deliberativus — željni, savjeto δημοκρατία — democratia — vladavina puka, naroda
βουλή δήμος — populus — puk, narod
βούλμηα davni
διαγωγή — ludus, vita liberalis — dokolica, provođenje
βούλησις — consuhutio — promišljanje, savjetovanje vremena
— voluntas — želja, volja διά-β-εσις — dispositio, conditio — raspoloženje, sklo
βωμολοχία — deliberatio, arbitratus — volja, promišlja nost, raspoređivanje, izlaganje
βωμολόχος nje, nakana διαιρεϊν — dividere — dijeliti, podijeliti
— scurrilitas — lakrdijašenje όια<ρειόν — divisibile — djeljivo
γένεσις — scurra — lakrdijaš, ulizica διάλνσις — dissolutio — razrješenje, razvrgnuće, raz-
- generatio, ortus — nastanak, postanak po ludžba
stajanje, rađanje διανέμειν —• distribuere — dijeliti, dioba
ιό γέννησαν
— generans — rađajući, roditelj διανεμητικός — distributivus — dioben
ιό γεγεννημένυν
ιό γεννη&έν — genitum — rođeno, potomstvo διανοητική — anima cogitativa — razumska, umna duša
— genitura, genitum — rođaj, rođeno, potom ιό διανοητικόν — cogitabundum pars animae — razumski, um-
stvo ski dio duše
γένος — genus — rod
γέρας διάνοια — intellectus, ingenium, mens — um, razumi-
— dignitas, decus — dostojanstvo jeće, promišljanje
γεωμέτρης
γεωμετρία — geometra — zemljomjer, geometar διανομή — distributio — dioba, razdioba
— geometria — zemljomjerstvo, mjerništvo, διάστασις — distantia, dimensio — razdaljina, izmjera,
geometrija protežnost
γίνεσ&αι
— quod generentur, fieri — ono što nastaje, διάστημα — intervallum — međutak, razmak
nastajanje διαφορά — differentia — razlika, razmirica
γινώσκειν
γνώμη — cognoscere, cognitio — spoznati, spoznaja δικαιοπραγείν — juste agere — pravedno činiti, postupati
γνώριμος — sententia — spoznatost, mnijenje, n a k a n a δικαιοπράγημα — justum facinus — pravedan čin
— nobilis, illustris (vir) — poznat, glasovit δικαιοπραγία — justa actio — pravedna činidba
254 δίκαιος — justus — pravedan
255
ιό δίκαιον — jus — ono što je pravedno, pravednina
δικαιοσύνη — justitia — pravednost ίχαστος — quisque — svaki, svaki pojedini
δικαίωμα — justum facinus — pravedan čin ro έχούσιον — voluntarium, spontaneum — voljno
διχαστής — judex — sudac ούχ έχούσιον — non voluntarium — mimovoljno
δίκη — justitia, Judicium — sud, pravosudna p a r b a έκιός — extra — vani, izvana, izvan
διορ&ωτικύν — correctivum — ono koje ispravlja, isprav- ια ίκτύς — externa (bona) — izvanjska (dobra)
ljačko εκών — sponte — hotimice
διορίζειν — distinguere — razlučiti, razludžba ίλεος — misericordia — milosrđe, sažaljenje
διορισμός — distinctio — odredba, razlika ΐΧεν&ερία — libertas — sloboda, slobodnjaštvo
ιό διότι — causa — uzrok έλεν&ίριος — liberaus — darežljiv, plemenit
δολοφονία — caedes dalo facta — ubojstvo iz potaje έλεν&εριότης — liberalitas — darežljivost, plemenitost
δόξα — opinio, existimatio, gloria — mnijenje, ra- ΐλλειψις — defectus — nedostatak
sudnost, slava, dika έλπίς — spes — nada, iščekivanje, ufanje
ιό δοξαστιχόν — opinans animae pars — rasudni dio duše εμπειρία — experientia — iskustvo
δόσις — actus dandi — davanje έμπόδιος — impedimentum inferens — koji je na smet
δουλεία — servitus — ropstvo nju
δούλος — servus — rob ενάντιος — contrarius — protivan, suprotan
δύναμις — facultas, potentia — sposobnost, možnost, έναντιότης —• contrarietas — protimba, suprotnost
mogućnost, vjerojatnost £ναντίωσις — contrarietas — protivština, oprečnost
δυναστεία — dynastia, potentia, principatus — vlast, moć, ενδεής — egenus — manjkav, nedostatan
gospodstvo ένδεια — defectus, egestas, indigentia — nedostatak,
δυνάστης — dynasta, princeps — vladar, moćnik oskudica, potreboća
τα δυνατά — possibilia — možnosti, mogućnosti τά ενδεχόμενα — contingentia — možebitnost, nenužnost, slu
το δυνατόν — potens, possibile — možno, moguće čajnost
δυσκολία — morositas — zlovoljnost τό ένδεχόμενον — contingens — možebitno, ono koje je mo
δύσκολος — morosus — zlovoljan, mrgodan, težak guće
δυσχερής — gravis, horrendus — mučan, mrzak ιό οΰ ένεκα — cujus gratia, causa finalis — poradi čega,
δώρημα — rnunus — poklon cilj, svršni uzrok
δώρον — donutn — dar ένε'ργεια — actio, actus —• čin, učinak, provedba, zbilj
nost, djelatnost
ένεργεΐν — operari — djelovanje, odjeloviti (se)
εγκράτεια — continentia — uzdržnost έννοια — notio — pomisao, predodžba, spoznaja
εγκρατής —• continens — uzdržan, uzdržanik — habitus —• stanje, imanje, moć, držanje,
έ&ίζειν — assuefacere — priviknuti, naučiti vrsnoća
έ,Ίιστός — consuetudine questus — uobičajen, navik- εξουσία —· potestas — moć, vlast
nuo επαγωγή — inductio — navođenje, dokazivanje navo
έ'θος — consuetudo — navada dom
ιό είδε'ναι — scire, novisse — znati, spoznaja επαινετός — laudabilis, laudatus — hvaljen, pohvalan
«Γόος — idea, figura, species — vid (korijenski), lik, έπανόρθωμα — emendatio — popravak
oblik, vrsta έπανορθωΐίχόν —• correctorium (jus) — popravljačko (pravo)
ιά είδη — species, formae, ideae — vidovi, oblici, ob έπίδοσις — amplificatio — dodatak, porast
rasci επιείκεια — aequitas — pristojnost, čestitost, valjanost
εΓναί — esse — biti, bivati επιεικής —• aequus — čestit, pristojan
ιό εΓναί — esse, existentia — bitak, bit, opstanak ίό έπι&νμητικόν — concupiscens pars animae — željni dio duše,
ιό τι ήν είναι — essentia, quidditas, quod quid erat esse — poželjnina, žuđena stvar
bit, štostvo, ono čemu bijaše biti, ono ίπι&νμία — cupido — želja
čemu je bivati επιμέλεια — curatio — briga, mar, nadzor, posao, trud
είρωνεία — dissimulatio — podrugljivost έπίσταα&αι — scire — znati, znanje, razumijeće
ιό κι Θ' έκαοιον singulare — pojedinačno, zasebično επιστήμη — scientia — znanost, znanje
256 17 NIKOMAHOVA ETIKA 257
έπιχαιρεχαχία — gaudium propter aliena mala — zluradost
έραν — amare — ljubiti, ljubav θάναιος — mors — smrt
ερωμένος — amasius — ljubljen, voljen •ΰαρραλεοζ — confiđens — smjel, smion
εραστής — amator — ljubavnik τα &αρραλε'α — confidentiam facienda, animum augentia —
ιό ΐργον — opus — čin, učinak, učin, radnja, djelo stvari koje ulijevaju smjelost
έρως — amor — ljubav ιό Θάρσος — fiducia — smjelost, drskost
έρωϋκδς — ad amores proclivis — pripravan za ljubav, ϋ-ανμαστός — admirabilis — čudan, izvanredan
zaljubljiv &ε'αμα — spectaculum — predmet gledanja, igrokaz
ιό ϊσχατον Θεασθαί — spectare, intueri, contemplari — promatra
— extremum, ultimum — posljednje, krajnja ti, motriti, razmišljati
stvar θεατής — spectator — promatrač, motritelj, gledatelj
έταϊρος
— sodalis — drug, prijatelj — divinus — božanski
ιό εϋ Θείος
— perfectio — vrsnoća, dobro — deus — bog
ευβουλία Θεός
— consilii promptitudo — dobro promišljanje θεραπεία — cultus, cura — njega, dvorba, usluga
είδαιμονεΐν
— bene rem gerere — biti blažen, blaženost Θεραπεύείν — colere, curare — njegovati, štovati, biti
ευδαιμονία
— beatitudo — blaženstvo, blaženost uslužan
εύδαιμονικύς
— beatus — onaj koji pridonosi blaženstvu Θεραπεύμαια — curationum genera — briga, njega, zdrav
ευδαίμων
— beatus — blažen stvena nastojba
ευεργεσία
— beneficentia — dobročinstvo ΘεωρεΓν — contemplari, conspectus — znanstveno pro
ευεργέτημα
—• beneficium — dobročinstvo matranje, promatrati
ευεργέτης
— benefactor — dobročinitelj θεωρήματα — considerationes — znanstveni zorovi, mi
εύνή — lectus jugalis — puteni sulog
εύνοια saone zasade, mišljevine
— benevolentia — dobrohotnost Θεωρήκκός — contemplativus — razgledajući, promatra
εύπραξία — actio bona — dobra činidba jući, misaon, znanstvenik
εύσννεσία — sagacitas, acumen ingenii — bistroumnost, Θεωρία — contemplatio, speculatio — motrenje, mi
oštroumnost saono promatranje, razmišljanje
ευτραπελία — facetiae, urbanitas — dosjetljivost Θήρίον — bestia, fera — zvijer
ευτράπελος — urbanus — dosjetljiv Θήρίόιής — bestialitas, feritas — zvjerstvo
ευτυχία — prosperitas, fortuna secunda — dobra sre Θηριώδης — ferus — zvjerski, okrutan, divlji
ća, sreća Θρασύς — audax — drzak, smion
έχθρα
— inimicitiae — neprijateljstvo, mržnja Θρασύΐής — temeritas —• drskost
ιό Θρεπιικόν — nutritiva pars animae, anima altrici facul-
ζημία tate praedita, anima vegetativa — hra
— damnositas, dainnum — šteta, škoda, kaz-
nidbeni dio duše
na — animus, animi impetus — gnjev, srdžba
ζην Θι^μός
— vivere — živjeti, život Θυμώδής — immanis, iracundus — srdit, gnjevan
ζήτησις — inquisitio, questio — istraživanje, ispitiva-
ζωή nje
ζψν — vita — život /αιός — sanabilis — izlječiv
— animal — živi stvor, životinja ίαιρε/α — curatio — lječidba, liječenje
ίαιρίκός — medicinalis — liječnički, lječidbeni
ηδονή — gaudium — užitak, ugoda Γαιρίκή — medicina — liječništvo
τδ ήδν — jucundum — ugodnost ίαιρός — medicus — liječnik
ηδύς — jucundus — ugodan Zo<?a — idea, forma — pojava, lik, pralik, predo
ήδνσμα — condimentum — začin džba
ή&ος Ισάζειν — aequare — izjednačiti
— mos — običaj, ćudoređe, značaj
ή&ιχή ιό ίσον — aequale — jednako
— moralis — ćudoredan/na
ησυχία — quies —• mir, spokoj ίσόΐής — aequalitas — jednakost
ίσχύς — vis — snaga, moć
258 259
17*
καθόλου -universale — općenito, uopće
λογιστικόν — anima ratione praedita, anima opinans —
ιό καθόλου — universale — opće, sveopće, općenitost rasudbeni (dio duše)
καιρός — opportunitas, occasio — prigoda, zgoda — argumentatio, definitio, explanatio, oratio,
λόγος
κακηγορία — maledicentia — ogovaranje, kleveta ratio, sententia, sermo — dokaz, od
κακία — improbitas — porok, opačina redba, objašnjenje, razlog, zbor, raz
κακοπα&εϊν — in malis verti — zlopatiti se bor, mnijenje, govor, načelo, razum,
κακοποιεϊν — malum in se admittere (facere) — činiti prosudba, nauk, izrijek
zlo
λύπη — molestia — bol, muka
κακός — improbus — loš, poročan
λνσις - solutio — razludžba, rješidba
ιό κακόν — malum — zlo, porok, zloća
κακονργία — maleficium — sramoćenje, opačina
κάλλος — pulchritudo — ljepota, krasota — mathematicus — vješt matematici, račun-
μα&η ατικός
καλοκαγαθία — ingenuitas, bona honesta — ljepota i stvu
dobrota τά μαθηματικά — mathematicae res — matematičke stvari
ιό καλόν — pulchrum, bonum, honestas — lijepo, — discendi actus, doctrina, disciplina — na
μά&ησις
dobro, valjano obrazba, učenje, nauk
καρτερία — tolerantia — izdržljivost, ustrajnost — beatus — blažen, sretan
μακάριος
κατάφασις — affirmatio -— potvrđivanje, izrijek — beatitudo — najviša sreća (blaženstvo)
μακαριόιι/ς
κέρδος — lucrum — dobit, korist — mollitia — mekoputnost
μαλακία
κίνησις — motus — gibanje, kretanje — mollis — mekoputan
μαλακός
κινητός —- mobilis — gibljiv, pokretljiv — docere, discere •— učiti, razumjeti
μαν&άνειν
κοινός — communis — zajednički — furor — bjesnoća, mahnitost
μανία
τα κοινά — quae communia sunt — zajedničke stvari, μεγαλοπρέπεια — magnijicentia — izdašnost
zajednički postavci μεγαλοπρεπής — magnificus — izdašan
ιό κοινόν — communio — ono zajedničko, zajedništvo μεγαλοψυχία — magnanimitas — velikodušnost
κοινότης — communitas — zajednica, zajedništvo — magnanimus — velikodušan
μεγαλόψυχος
κοινωνία — societas, communio, communitas — — magnus — velik
μέγας
zajednica, zajedništvo, društvo μέγε&ος — magnitudo — veličina
κοινωνός — civis, socius — drug, sudionik μελαγχολικός — melancholicus — žučljiv
•χόλαξ — adulator — laskatelj, udvorica μέρος — pars — dio
κόλασις — supplicium — kažnjavanje, kazna ό μέσος — medius — srednji
κόσμος — mundus, omne pulchrum — ures, red, ή με'σή (ίξις) — medius habitus — sredina, srednje (stanje)
sustav, svijet ιό μέσον — medium (seu terminus medius) — srednje,
κρείττων — superior — jači, bolji srednjak
χρίνειν —• judicare — prosuđivati, suditi ή μεσότης — mediocritas — srednost, sredina
κρίσις — judicatio, Judicium — prosudba μεταβολή — transmutatio, mutatio — preobrazba, pro
κριτής mjena, izmjena
— judex — prosuditelj, suditelj, sudac
κριτικός μεταμέλεια — poenitentia — kajanje, pokajanje
— discernendi peritus — prosudben — mediocris — umjerenik, skromnik
κτήμα μέτριος
— possesa res — tečevina, svojina — mensura — mjerilo, mjera
κτήσις μέτρον
— possesio — pribava, stjecanje, posjed — parvificus, illiberalis — sitničav
κύριος μικροπρεπής
— praecipuus — poglavit, glavni μικροπρέπεια — illiberalitas, parvificentia — sitničavost
το κνριον — principium, praecipue — poglavito, pogla- μικροψνχία -- pusillanimitas, humilitas, animus demissus
vita ili glavna značajka — malodušnost, malodušje
μικρόψυχος — pusillanimis, humilis animo — malodušan
μισθός — Stipendium — plaća, najam
λειτονργία — munus publicum — javna služba, usluga, μίσ&ωσις — conductio — najamnina
javna milostinja μνήμη — memoria — pamćenje, sjećanje, pamet
λογισμός
— ratio — razbor, promišljanje μοιχεία — adulterium — preljub
260 261
μοιχευειν — adulterium facere — počiniti preljub
μοιχός οίκοδομική
μοναρχία — adulter — preljubnik — aedificatoria ars — umijeće kućegradnje,
— monarchia — samovlada, jednovlada, mo graditeljstvo
μόνιμος narhija οίκοδόμος — aedificator — graditelj
μονώτης — sedentarius — postojan, trajan οίκονομία — administratio, domestica scientia — gospo
ιά μόρια — solitarius — osamljenik darstvo, kućanstvo
ιό μόριον — partes — dijelovi οικονομική — domestica potestas (ratio) — sposobnost,
μουσικός — pars — dio umijeće gospodarstva
μοχθηρία — musicus — glazben, muzički, učen ολιγαρχία — oligarchia — vladavina nekolicine
— improbitas, malitia — ćudoredna nevalja- όλι·γωρία — discriminis parvi neglectus, negligentia —
lost, zlonamjernost zazor, zanemarivanje
ομιλία — congressus — zajedništvo, drugovanje
δμοιότης — similitudo — sličnost
νίμειν — distribuere — dijeliti ομοίωμα
νέμεσις — similitudo — nalika
— indignatio justa, ulciscendi Studium — pra ομολογία — confessio, pactum — priznanje, izjava, po
νεμεσητικύς vedna zlovolja, želja za osvetom godba
— ulciscendi cupidus, vindiciae cupidus — ομόλογος — testans et comprobans — sukladan, uskla
νεμητικός osvetljiv đen
ομόνοια — concordia — složnost, jednodušnost
— distributivus (seu quod in distributione ver· δμωννμία
νοεΐν satur) — dioben — aequivocatio — istoimenost
τα ομώνυμα — aequivoca — istoimene (stvari)
νύησις — intelligere — misliti, spoznati, opažati δνείδος — ignominia — sramota
— intellectio, notio — mišljenje ιά δράματα — quae percipiuntur visu — viđevine
νοητικός — intelligendi potentia indutus — obdaren spo δράν — videre — vidjeti, gledati
sobnošću razumijeća, mišljenstva το δράν — videre, visio — vidjeti, viđenje
νοητόν .— intelligibile, intellectuale, cogitabile — um βρασις — adspectus — gledanje
no, razumno, mišljevina, razumnina οργανικός — Instrumentalis — koji se tiče oruđa, spra
νομικόν
— legale, legitimum — zakonito, zakonsko ve
νόμιμος — legitimus — zakonit δργανον
νόμισμα — instrumentum — oruđe, sprava
— nummus — novac (običaj) οργή — ira — gnjev, srdžba
νομοθεσία — legumlatio — zakonodavstvo δ όργίσας
νομοϋ-ε'της — is qui irritavit — onaj tko je koga rasrdio
— legumlator — zakonodavac όργιλδτης — iracundia — rasrdljivost
νομοθετική — legum ferendarum ars — zakonodavstvo ορεκτικός
νόμος — appetitivus — nagonski, požudni
— lex, usus — običaj, zakon ιό όρεκτικόν — appetitivum, anima appetitiva — porivno,
νόσος
— morbus — bolest požudno
νους ιό όρεκτόν
— mens — um, u m n o s t — appetibile — žudljivo
ιό ννν δρεξις
— nunc — sada, sadašnjost —· appetitus, appetitio — žudnja, želja, na
ξενία gon, poriv
hospitalitas — gostoljublje δρ ίζειν — terminare — omeđiti, ograničiti
ώρισμένος — terminans — ograničujući, ograničen, odre
οίκεϊος đen
- accommodatus — prikladan, svojstven, pri ιό ώρισμένον — definitum — određeno
mjeren, svojak ορισμός — definitio — odredba
ιό οίκεΐον
— proprium — svojstveno, svojstvenost δρος — definitio, terminus, finiš — odredba, gra
οίκειότης
οΙκία — necessitudo — pouzdanost (prijateljstvo) nica, međnik, ograničavalo
— aedes, aedificium, familia, dornus — kuća, ιό βτι — factum, ipsum quod — ono što jest, činje
οίχοδόμησις kućanstvo, dom nica
— aedificatio — kućegradnja ουσία — essentia, substantia — sućnost, sućanstvo,
262 sutnost, bitnost, bit, bivstvo
263
οφείλημα — debitum — d u g , k r i v n j a
πολίτηs — civis — građanin, državljanin
βψις — videnđi sensus — sjetilo vida, vid πολιτικός — civilis — građanski, državni, državnički,
društvovni
ή πολιτική — civilis (ars) — građansko, državno, društve
πα&ητιχός — patibilis — t r p a n
no umijeće
ιό πα&ητιχόν — passivum — o n o k o j e t r p i , t r p i l o τά πολιτικά — politica — građanske, državne, društvovne
πά&ος — passio, affectio — t r p n o s t , s t r a s t , p r o m j e
stvari
na, čuvstvo, svojstvo πολνφιλία — multae amicitiae — mnoštvo prijateljstava
παιδεία — disciplina, educatio, eruditio — o d g o j , ste πονηρία — improbitas — opačina
ga, o b r a z o v a n o s t το ποσόν — quantum, quantitas — koliko, kolikoća
παιδιά — jocus, ludus — z a b a v a ποσότης — quantitas — kolikoća
παιδιχόν — puerile — d j e t i n j e , d j e t i n j a s t o ιό πράγμα — negotium, actus — stvar, posao, učinak
παιδΐον — puer — d j e t e š c e , č e d o πραγματεία — disciplina, doctrina — radnja, nastojanje,
— puer — d j e č a k
πσΐ
5
rasprava
πανουργία — versutia — l u k a v o s t πρακτικός — activus — činidben, djelatan
παράνομος — is qui contra legem agit — p r o t u z a k o n i t ιό πρακτικόν — (pars animae) ad agendum Valens — činid
παρέχβασις — digressio — z a s t r a n a , p r i j e s t u p
ben, djelatan
παρουσία — praesentia — p r i s u t n o s t , p r i s u č e , n a z o č n o s t τά πρακτά — agibilia — činjene stvari
"wta — paupertas — s i r o m a š t v o , o s k u d i c a ιό πρακτόν — agendum, agibile, quod agitur — činidba,
"έρας — terminus, finis — g r a n i c a , m e đ a , k r a j n j e
djelovanje, djelatnost
πήρωσις — mutilatio — o s a k a ć e n j e , u n a k a ž e n j e πράξις — actio, operatio — činidba, čin, djelovanje,
πιχρότης — acerbitas, amaritudo — g o r č i n a , ogorče
postupak
nost πράος — lenis, clemens, mansuetus — blagoćudan
πίστις — convictio, fides, probatio — v j e r a , osvjedo πραότης — Icnitas, dementia, mansuetudo — blagoću-
čenje, v j e r o j a t n o s t dnost
πιστός — (valens) ad persuadendum — uvjerljiv, po πράττειν — agere, agendo — činiti, djelovati, djelovanje
uzdan ό πράττων — agens — djelatelj, činitelj
πλή&ος — copia, magnitudo — m n o š t v o , m n o g o ć a πρέηειν — decentia — dolikovati, doličnost
πλούσιος — dives — b o g a t
ιό πρέπον — decens — koji pristoji, dolikuje
πλούτος — divitiae — b o g a t s t v o
προαιρεϊσ&αι — eligere — birati, izabirati
ιό Moutv — facere, agere, actio — t v o r i t i , činiti, t v o r b a
ιό ηοιοΰν — faciens, agens — t v o r e ć e , o n o k o j e t v o r i προαίρεσις — electio, consilium, arbitrium — izbor, od
ιό ποιούμενον — quod fit — o n o š t o je t v o r e n o , t v o r e v i n a luka, nakana, pothvat
ποιήματα — poemata — t v o r e v i n e , t v o r b e προαιρετικός — corsulto agens — izborni, birajući
ποίησις — effectio — t v o r b a , t v o r e n j e , i z g r a d b a , pro »ό προαιρετόν — consulto quae fiunt — što je prema izboru,
izvodnja izborno
ηοίήίικός — factivus, effectivus, efficax — t v o r b e n , tvo- πρόσ&εσις — additio, adjectio, appositio — dodatak, na
ran, proizvodan stavak
ιό ποιητόν — efficiendum — t v o r b a προσηοιείσ&αι — sibi tribuere — pridavati (sebi)
ιό ποιόν — quäle — k a k v o ηροσηοίημα — simulatio — pretvaranje
ποιότης — qualitas — k a k v o č a , s v o j s t v o προσποίησίς — simulatio — pretvaranje, licemjerje
πόλεμος — bellum — r a t προσποΐήΐίκδς — sibi sumens laudem — prijetvoran, hvastav
-όλις — civitas — g r a d , d r ž a v a , g r a d o d r ž a v a ιό πρότεροι' — prius — prije, ranije, prvotno
πολιτεία — politia, res publica — d r ž a v a , d r ž a v n i p o - ιό πρώιον — primum — prvo, prvo načelo, prvotnina
redak, ustavna vladavina, državni
ustav
πολιτεύεσ&αι — rempublicam administrare — upravljati 'ρητορικός — oratorius — govornički
d r ž a v o m , s u d j e l o v a t i u d r ž a v n i m po- 'ρητορική — facultas, ars oratoria — govorništvo
slovima 'ρήτωρ — orator — govornik
264 265
'ροπή — momentum, impetus — udar, prevaga, pri-
klon ιό σχολστιχόν — quies et otium — dokolica
σώμα — corpus — tijelo
ιά σωματικά — corporea — tjelesnine
σαφές — perspicuus — jasan, razgovijetan σωτηρία — Salus — spas, izbavljenje
σιτία — esculenta — jela, jestvine σωφρονεΐν — temperanter vivere — živjeti umjereno
σκοπός — scopos — svrha, namjera, cilj σωφροσύνη — temperantia, modestia — umjerenost
σοφία — sapientia — mudrost σώφρων — temperans, modestus — umjeren
σοφιστικός — sophisticus — sofistički
σοφός — sapiens — m u d a r
σπουδαίος — probus, honestus — valjan, izvrstnik τέλειος — perfectus — savršen, potpun
σπονδή — Studium — revnost, trud, nastojanje τελειονν — perficiens — usavršavajući (se)
στρατηγικός — ad exercitum ducendum aptus — biti voj τελέωσις — perfectio — savršenost, usavršenost
skovođa τέλος — finiš — svrha, kraj
στρατηγική — imperatoria ars — umijeće vojnog zapo ιό τέλος — finiš — savršenstvo, svrha
τέρπειν — delectare — zabavljati (se)
vjedništva
τέρψις — oblectatio — zabava
στρατηγός — dux — glavni zapovjednik
τέχνη — ars — umijeće, obrt, umjetnost
στρατόπεδον —• exercitus — vojska
τεχνικός — artifex — vičnik
συγγενής — cognatus — istorodan, srodan
τεχνίτης — artifex — obrtnik, vičnik, umjetnik
συγγνώμη — indulgentia — oprost
τιμή — pretium, honor — čast
ανγγνωμονικός — indulgens — opraštajući, sklon oprostiti
τίμημ α — census — procjemba imovine
συγγνώμων — indulgens — dopuštajući, opraštajući, su
τίμιος — honore dignus — onaj koga treba častiti
glasan
τιμιότης — honor — čast
σύζευξις — conjugatio — spajanje
τιμοκρατία — politia vulgo sic dicta — imovinska vlada
συζήν — convictio, convictus — zajedničko življe
nje vina
τιμωρία — ultio — osveta, odmazda, kazna
συλλογισμός — Syllogismus — zaključivanje, izvođenje τροφή
σνμβεβηκός — accidens — pripadak, prigodak — alimentum, pabulum — odgoj
τυραννικός — tyrannicus — samosilnički
κ utä συμβεβηκός — (per) secundum accidens — prema pripat- τνραννίς
ku, prigotku, pripadno, slučajno — tyrannis — samosilništvo
τύραννος — tyrannus — samosilnik
συμμετρία — commensurabilitas — sumjernost τύχη
σύμμετρος — commensurabilis — sumjeran — fortuna — sreća, slučaj
συμφέρον — utile — korisno
τό συμφέρον — utile — korist ύβρίζειν
τά συμφέροντα — utilia — stvari koje su korisne, probitač — vitium afferre — skvrnaviti, podavati se po
hoti
nosti ΰβρις — contutnelia, insolentia — uvreda, obijest,
συνάλλαγμα — pactum — pogodba, ugovor, međuodnošaj
skvrna
σύνεσις — intelligentia, prudentia — rasudnost υγίαιναν — sanitate esse incorrupta — biti zdrav,
συνετός — intelligens — rasudan, razuman
ozdravljenje
συνεχής — continuum — neprekidno ύ γιε ι α — sanitas — zdraviji;
σννή&εια — consuetudo — navada, druženje — salubre, satnim — zdravo, zdravstvenina,
ιό ϋγιεινόν
ιό σΰνη&ες — consuetudo, consuetum — navada, običaj stvar dobra po zdravlje
σνν&ήκη — pactum — sporazum, nagodba υγιής — samis — zdrav
συνουσία — commercium, conventus — druženje, zdru- ΰλη — tnateria, materies — građa, gradivo, tvar
ženost, općenje, zajedničko blagova ϋπαρξις — hyparxis — zbilja, prisutnost, bit
nje ιό υπάρχον esse, existens aliquid — prisutno, svojstve
σφοδρός — vehemens — žestok no
σφοδρότης — vehementia, acrimonia — žestina, nagloća — quae (ei) insunt — značajke, svojstva, pri-
ιά υπάρχοντα
σχήμα — figura — raspored, izgled, obrazac sutnine
266 267
υπερβολή — hyperbole, excessus, exsuperantia — suvi-
φνσιχό ς — naturalis, qui disserit de natura — nara-
šak, n a d m a š a j
voslovac, prirodoslovac
υπεροχή — excessus — s u v i š a k , p r e m o ć
τα. φυσικά — naturales res — naravnine, prirodnine
υποκριτής — histrio — g l u m a c , k o m e d i j a š
ιό φυσικό ν — naturale — naravnina, prirodnina
ύπόληψις — conceptus, existimatio, suspicio — pretpo
φύσις — natura — narav, priroda
stavka, poimanje, shvaćanje
φντικόν — quod stirpibus convenit — raslinski (dio
ϋστερον — posterius — poslije, k a s n i j e , p o t o n j e
duše)
φυτά — plantae — biljke, bilje, rastinje
φαίνεσ&αι — apparere — p o j a v i t i se, č i n i t i se
φαινόμενο* — apparens — p r i v i d , p o j a v a
χαλεπότης — asperitas — zlovolja, strogost
τα φαινόμενα — Ma quae apparent, apparentia — b j e l o d a -
χαρίεις — elegans — uljudan
nosti, pojavnosti, pojavnine, pomoli
χαρίζεσ&αι —• gratificari — ugađati
φανερός — visilis, visibilis — vidljiv, bjelodan
χάρις — gratia — zahvalnost
φαντασία — imaginatio — predodžba, pojava, privid,
χαννόιης — vanitas — ispraznost, oholost
utvara
φαϋλος — pravus — n e v a l j a o , loš, o p a k
χρεία — indigentia — potrebnost, potražnja
φανλύτης — pravitas — n e v a l j a l o s t
χρήματα — opes — imetak, bogatstvo
φ&ύνος — invidia — z a v i s t
χρήσιμον — utile — korisno, korisnina
χρήσις — utilitas, usus —
φ&ορά — corruptio, interitus — p r o p a d a n j e , r a s p a d ,
χρόνος — tempus — vrijeme
nestanak
χωρίζειν — separari — rastaviti, odvojiti
φίλαυτος — pronus ad amicitiam erga se ipsum, Stu
χωρισμόν — separatum — razdvojeno, razdvajanje
dium sui — s e b e l j u b χωριατόν — separabile, abstractum — izdvojina, izdvo
ιό φίλαντον — studium sui — s e b e l j u b l j e
jeno (odmišljeno)
φιλεΐσ&αι — a m a r i — ljubiti, voljeti
φϊλησις — amatio — v o l j e n j e
φιλητιχός — pronus ad amandum — s k l o n l j u b a v i
ψεκτός — vituperandus — prijekoran
φιλητός — qui ametur dignusque — d o s t o j a n l j u b a v i
ψενδεσ&αι — falsa dicere — lagati, govoriti neistinu
ιό φιληιόν — amabile — o n o š t o je p r i k l a d n o voljeti
ψευδής — falsus — lažan
φιλία — amor, amicitia — p r i j a t e l j s t v o , l j u b a v
ψευδός — falsum — lažno, neistinito, lažnost
φιλικός — ad amicitiam pertinens — s k l o n ili p r i p a -
ψ εν στη ς — mendax — lažljivac, lažljiv
dan prijateljstvu
ψυχή — anima — duša
φιλόχαλος — Studiosus honestatis — ljubitelj i t j e l e s n e i
ψυχικός — anima rnovens, animae vegetativae conjun-
d u h o v n e ljepote
ctus - - duševni, koji pripada duši
φίλος — amicus — p r i j a t e l j
φιλοσοφείν —- philosophari — l j u b i t i m u d r o s t , filozofirati
φιλοσοφία — philosophia, naturalis scientia — ljubav ωφέλεια —. utilitas — dobitak, korisnost
prema mudrosti, mudrost, znanost ιό ώφε'λίίμον — commodum — ono što je korisno
φιλόσοφος — philosophus — ljubitelj m u d r o s t i , filozof ιά ωφέλιμα — emolunienta — koristi, probici
φιλοτιμία — ambitio, gloriae studium, honoris studium
— častohleplje
φιλότιμος — ambitiosus — č a s t o h l e p a n
ιό φοβερόν — terribile — s t r a š n o , s t r a h o t n o
ιά φοβερά — terribilia — s t r a h o t e
φόβος — metus, timor — u z b u n a , s t r a h
φρονεΐν — sapere — m i s l i t i , m i š l j e n j e , r a z b o r i t o s t
φρόνησις — prudentia — r a z b o r i t o s t , p r o m i š l j e n o s t
φρόνιμος — prudens — r a z b o r i t
φνναι — nasci — r a đ a t i , n a s t a j a t i , r a s t i
268 269
S A D R Ž A J