Professional Documents
Culture Documents
Obligacije - Predavanja Djurdjevic PDF
Obligacije - Predavanja Djurdjevic PDF
Obligacije - Predavanja Djurdjevic PDF
OBLIGACIJE
predavanja
2010
1
POJAM OBLIGACIJE
Obligacija(iuris vinculum) je pravni odnos između dve određene strane,na osnovu koga je jedna
strana(poverilac ili creditor)ovlašćena da zahteva od druge strane(dužnik ili debitor)određeno davanje,činjenje
ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini,a druga strana je dužna da to ispuni.
Sa stanovišta poverioca obligacija predstavlja potraživanje,a sa stanovišta dužnika ona znači dug.
Prestacija ili predmet obligacije je ono na šta se dužnik obavezao,to je dugovano ponašanje.Postoje tri vrste
dugovanog ponašanja:
1. Davanje (dare)
2. Činjenje (facere)
3. Nečinjenje (non facere)
Napomena:činjenje ne uključuje predaju stvari
Pravne osobine ima svaka obligacija bez izuzetka i bez obzira koji je izvor obligacije.
radnju.Tako se poveriocem naziva ne samo lice koje je ugovorom ovlašćeno da zahteva ispunjenje
dugovane radnje,već i lice koje je pretrepelo štetu usled indirektne radnje dužnika,lice koje je izvršilo
određenu isplatu bez pravnog osnova,lice koje je neposredno zakonom ovlašćeno da zahteva od
dužnika određeno ponašanje,u smislu ispunjenja dugovane radnje i slično.
U izvesnim obligacionim odnosima i jedna i druga strana mogu istovremeno imati i položaj dužnika i
položaj poverioca (npr.kod dvostrano obaveznih ugovora kao što je kupoprodaja,razmena,zajam i
slično.Tu su obe ugovorne strane su istovremeno i dužnici i poverioci.Tako je kod kupoprodaje kupac
poverilac predmeta ugovora,a dužnik sume novca,a prodavac je dužnik predmeta,a poverilac sume
novca).
U obligacionim odnosima se može javiti i više lica kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani,ili na obema
stranama istovremeno,pa se ova činjenica uzima kao podloga za razlikovanje obligacija sa više dužnika
ili sa više poverilaca.Ako ima više dužnika,tako da svaki od njih duguje samo svoj deo,odnosno ako ima
više poverilaca,tako da svaki od njih može zahtevati od dužnika isplatu samo svog dela onda su to
zajednicke ili deljive obligacije.One mogu biti aktivne ili pasivne,u zavisnosti da li se više subjekata
javlja na dužničkoj ili poverilačkoj strani.Ali ako u slučaju više dužnika, poverilac može da traži od bilo
kog dužnika isplatu celog duga,odnosno ako u slučaju više poverilaca svaki od njih može da traži
ispunjenje cele obaveze,onda su to solidarne obligacije.I one mogu biti aktivne ili pasivne u zavisnosti
na kojoj se strani javlja množina subjekata.
uzdržavanje od određenog činjenja.Prestacija ili predmet obligacije je ono na šta se dužnik obavezao,to
je dugovano ponašanje.Postoje tri vrste dugovanog ponašanja:
a. Davanje(dare)
Davanje je najčešći predmet obligacije.Sastoji se u tome da dužnik predaje poveriocu određenu
stvar,bez obzira da li je u pitanju pravo svojine ili prenos nekog drugog prava (prodavac ili
poklonodavac predaju kupcu ili poklonoprimcu stvar u cilju sticanja prava svojine, zakupodavac
ili poslugodavac predaju stvar zakupcu ili poslugoprimcu radi određene upotrebe)
b. Činjenje (facere)
Predmet obligacije može se sastojati i u određenom činjenju koje je dužnik obavezan da
preduzme(ugovor o delu,ugovor o radu,ugovor o punomoćstvu)
c. Nečinjenje(non facere)
Nečinjenje je uzdržavanje od neke radnje koju je inače dozvoljeno činiti,jer ako je ta radnja
zabranjena,onda uzdržavanje od takve radnje ne može biti predmet obligacije(npr.ako bi se
neko obavezao da neće učiniti neko krivično delo ili da neće preduzeti neku radnju koja je
suprotna moralnom imperativu,takvo obvezivanje ne bi proizvelo punovažne pravne posledice
na planu obligacionopravnog odnosa,ali obaveza suseda da se ne ograđuje visokim zidom,na šta
bi inače imao pravo je punovažna obligacija).
Određena konkretizacija nečinjenja obeležava se izrazom trpljenje(pati).Time se obuhvataju one
obligacije u kojima dužnik dopušta,odnosno trpi da poverilac nesto čini,što bi mu on inače
mogao zabraniti da nije sa njim u obligacionom odnosu (npr.na osnovu ugovora dužnik je dužan
da poverilac prelazi preko njegovog zemljišta).
Davanje i činjenje je karakteristično za pozitivne obligacije,dok je uzdržavanje karakteristično za
negativne obligacije.
Ugovor o zakupu je ugovor koji može biti upisan u zemljišne knjige,što znači da zakupac svoje pravo
može da istakne protiv svakog.Ako zakupodavac u toku trajanja zakupa otuđi zakupljenu stvar novi
vlasnik se ne može pozvati na činjenicu da prilikom sticanja stvari nije znao da je stvar predmet
zakupa,jer je upisom ovog prava u zemljišne knjige ovo pravo,iako po prirodi relativnog karaktera,
dobilo obeležje prava erga omnes.Ovo dejstvo ugovor o zakupu može imati čak i kada nije upisan u
zemljišne knjige.
ZOO u članu 591 reguliše otuđenje posle predaje u zakup.U slučaju otuđenja stvari koja je pre toga
predata nekom drugom u zakup,pribavilac stvari stupa na mesto zakupodavca,pa posle toga prava i
obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca.Pribavilac ne može zahtevati od zakupca da im preda
stvar pre proteka vremena za koje je zakup ugovoren,a ako trajanje zakupa nije određeno ni
vremenom ni zakonom,onda pre isteka otkaznog roka.Za pribaviočeve obaveze iz zakupa prema
zakupcu odgovara prenosilac kao solidarni jemac.
ZOO u članu 593 reguliše otuđenje zakupljene stvari pre predaje zakupcu.Kada je stvar o kojoj je
zaključen ugovor o zakupu preda pribaviocu,a ne zakupcu,pribavilac stupa na mesto zakupodavca i
preuzima njegove obaveze prema zakupcu,ako je u momentu zaključenja ugovora znao za postojanje
ugovora o zakupu.Ako on to nije znao neće biti dužan da preda stvar zakupcu,a zakupac samo može
tražiti naknadu štete od zakupodavca.Za pribaviočeve obaveze iz zakupa prema zakupcu odgovara
prenosilac kao solidarni jemac.
ZOO u članu 589 reguliše neposredni zahtev zakupodavca.Zakupodavac se neposredno može obraćati
podzakupcu u smislu osnovnog ugovora o zakupu,iako nije sa njim u obligacionom odnosu.Pravilo je da
zakupodavac može radi naplate svojih potraživanja od zakupca nastalih iz zakupa,zahtevati neposredno
od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcu po osnovu podzakupa.Prodavac u
kupoprodajnom ugovoru može zadržati pravo da u određenom roku uzme stvar natrag od kupca
vraćajući mu cenu,a kupac je obavezan da do određenog roka stvar ne otuđi.To je prodaja nepokretne
stvari sa pravom otkupa.
Actio Pauliana je tužba kojom se pobijaju pravni poslovi dužnika,jer je njima izvršeno oštećenje
poverioca,pa poverilac podiže tužbu protiv trećeg lica koje je steklo stvar sa ciljem da se pravni posao
dužnika u odnosu na poverioca i u vrednosti njegove tražbine,proglasi bez pravnog dejstva,iako sa
trećim licem nije ni u kakvom obligacionom odnosu.Ova tužba postoji radi zaštite interesa
poverioca,ukoliko dođe do insolventnosti dužnika,odnosno smanjenja imovine.
Za razliku od slučajeva upisa u zemljišne knjige,ovde pravo poverioca ne deluje erga omnes,već samo
prema određenom trećem licu za koje se zahteva da poverilac dokaže njegovu nesavesnost.Taj ugovor
nije rušljiv već pobojan.Uslovi:
a. Da je potraživanje dospelo
b. Da dužnik nema dovoljno sredstava u svojoj imovini
Ugovor u korist trećeg lica je ugovor kojim se jedan ugovornik obavezuje prema drugom da će izvršiti
određenu prestaciju u korist trećeg lica.Treće lice stiče sopštveno i neposredno pravo da zahteva
izvršenje prestacije u svoju korist.Dejstvo ovog ugovora uslovljeno je pristankom trećeg lica.
Kolektivni ugovor je ugovor koji prizvodi pravna dejstva za sva lica koja pripadaju jednoj grupi,bez
obzira da li su svi dali svoju saglasnost,jer odluka većine obavezuje manjinu grupe.Kod kolektivnih
ugovora vrši se odstupanje od pravila da ugovor obavezuje samo ona lica koja su izrazila svoju
saglasnost,tako da ugovor obuhvata i ona lica koja ga nisu zaključila.
6
IZVORI OBLIGACIJA
ZOO u članu 1 nabraja izvore obligacija,ali ovo nabrajanje nije taksativno.Izvor obligacije je neka činjenica ili
skup činjenica za koje zakon vezuje nastanak obligacionog odnosa.Zakon nabraja:
1. Ugovor
2. Prouzrokovanje štete
3. Sticanje bez osnova(pravno neosnovano obogaćenje)
4. Poslovodstvo bez naloga(nezvano vršenje tuđih poslova)
5. Jednostrana izjava volje:
a. Javno obećanje nagrade(slično konkursu)
b. Neopoziva ponuda
c. Izdavanje hartija od vrednosti na donosioca
Osnovna podela izvora obligacija je na ugovore i prouzrokovanje štete.Izvori su i druge zakonom navedene
činjenice kao što su srodstvo,bračna veza,susedski odnosi i slično.Sudska praksa je delimično izvor obligacija.
Kod odgovornosti za prouzrokovanu štetu sudovi su protumačili da se obična pažnja pretpostavlja.
Izvori obligacionog prava pre donošenja Zakona o obligacionim odnosima bili su:
1. Srpski građanski zakonik (1844)
2. Austrijski građanski zakonik (1811)
3. Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (1888)
Oni sada nemaju pravnu snagu,ne mogu se primenjivati kao pravni propisi.Prelomna bila je 1946. godina,kada
je donet Zakon o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6.aprila 1941.godine i za vreme neprijateljske
okupacije,prema kome se predratna pravila mogu primenjivati ako:
1. Odgovarajuća materija nije pozitivnopravno regulisana
2. Ta pravila nisu u suprotnosti sa ustavnim načelima i drugim pozitivnim propisima
Važno mesto zauzimale su i opšte uzanse za promet robe od 1954.godine.Bile su na snazi do donošenja
ZOO.Nisu imale snagu zakona,ali je njihova sadržina bila takva da su velikim delom regulisale obligacione
odnose(npr.zaključenje,izvršenje i raskid ugovora,docnja,ugovorna kazna).
1960. godine Mihailu Konstantinoviću je od strane nadležnih vlasti poverena dužnost da pripremi jedan tekst
koji bi u formi prednacrta poslužio za dalji rad na izradi Zakona o obligacionim odnosima.Ovaj rad pod nazivom
Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima bio je prvi put publikovan 1969.godine.
1974. godine kada dolazi do podele nadležnosti.Dobročini ugovori se nisu smatrali prometom roba i
usluga.Na njih se primenjuju predratna pravna pravila.
3. Treći deo je merodavno pravo u slučaju sukoba republičkih zakona
Podrazumeva pravila pod kojima bi trebalo da bude rešavan sukob dva republička zakona ako na
različit način regulišu isto pitanje.Pravilo je da se primenjuje pravo države u kojoj se nalazi
nepokretnost.Ove odredbe nemaju praktičan značaj,nego samo teorijski(istorijski).
4. Četvrti deo su prelazne i završne odredbe
Predstavljaju uobičajen deo u svim zakonima i tu se rešavaju pitanja važenja ranijih propisa nakon
donošenja zakona,zatim pitanja mogućnosti primene običaja i datum stupanja na snagu.
Objektivno obligaciono pravo je skup pravnih pravila i normi koje uređuju obligaciono pravo. Izraz skup
pravnih pravila i normi treba shvatiti u najširem smislu,jer tu spadaju kako odredbe propisa koje donose
državni organi,pisana i nepisana pravila koja potiču od nedržavnih organizacija,kao i pravila koja su spontano
nastala dugotrajnim ponavljanjem ili potiču iz sfere morala.
U bivšoj Jugoslaviji,odnosno u državama nastalim na tlu Jugoslavije,postoji poseban zakon koji uređuje
obligacione odnose.Kod nas ZOO je glavni izvor obligacionog prava.
Izvori obligacionog prava mogu biti i oni zakoni cija je namena uređivanje drugih delova građanskog prava kao
što su recimo Zakon o nasleđivanju,Porodični zakon i slično.Ti posebni zakoni imaju u odnosu na ZOO karakter
specijalnog zakona(lex specialis).
9
Postoje i brojni relevantni izvori obligacionog prava koji nisu državnog karaktera.U tu grupu izvora spadaju
običaji(npr.dobri poslovni običaji),uzanse(kodifikovani trgovinski običaji),moralne norme i tzv.opšti uslovi
poslovanja preduzeća koje u okvirima zakonskih propisa donose privredni subjekti.
Subjektivno obligaciono pravo je konkretno ovlašćenje poverioca koje na osnovu objektivnog prava ima
prema dužniku.To je subjektivno obligaciono pravo u užem smislu,jer obuhvata samo aktivnog subjekta.U
širem smislu subjektivno obligaciono pravo je i dužnost pasivnog subjekta odnosno dužnika da se ponaša u
skladu sa subjektivnim pravom poverioca.S obzirom da je obligacija celina, da obuhvata i aktivnog i pasivnog
subjekta,shvatanje u širem smislu je pravilo.
Savremeno obligaciono pravo u evropskim zemljama nasledilo je čitav niz institucija,načela i pravila
obligacionog prava postavljenih i razrađenih još u rimskom pravu.Posle propasti rimske države dolazi do
zaštoja i pada obligacionog prava,koje posle francuske revolucije počinje snažno da se razvija.
Opšta teorija obligacija,polazeći od principa rimskog prava izgrađuje u ovom periodu jednu široku osnovu na
kojoj će početkom XIX veka i kasnije biti postavljene moderne kodifikacije.
Obligaciono pravo je najsloženiji deo građanskog prava.Reč je o jednoj tehnici regulisanja prometa,ali koja
omogućava i pravnu sigurnost.Može se reći da je obligaciono pravo sa svojim pojmovima i pravilima
istovremeno i stabilno i promenljivo pravo.
1. Stabilnost obligacionog prava
Ogleda se u vremenskoj postojanosti mnogih principa i pravila koja dolaze jos od rimskog prava (npr.
osnovna pravila o načinu nastanka i prestanka obligacija,izvršenju ugovora,naknadi štete...)
2. Promenljivost obligacionog prava
Ogleda se u činjenici postojanja mnogih principa i pravila koja starom pravu nisu bila poznata ili su bila
tek u začetku (npr.princip konsensualizma,autonomije volje,odgovornosti za opasne stvari)
Na te promene utiču razni faktori od kojih je najznačajniji ekonomski,ali od uticaja je i stepen moralne i
tehničke civilizacije kao i filozofsko i političko opredeljenje jedne sredine.
1. Ekonomski faktor
Uticao je na stvaranje čitavog niza institucija obligacionog prava(ustanova osiguranja,objektivna
odgovornost za prouzrokovanu štetu,ugovor u korist trećeg lica).
2. Moralna shvatanja
Uticaj ovih shvatanja može se videti recimo u zahtevu pravične cene,što ima za posledicu pravila o
prekomernom oštećenju ili pravila o raskidanju ugovora zbog promenjenih okolnosti.Uticaj ovih faktora
primećuje se i kod naturalnih obligacija.
3. Politički i filozofski faktor
Individualistička filozofija i liberalizam XVIII i XIX veka uticali su na stvaranje teorije autonomije volje,
prema kojoj se individualna volja stavlja iznad zakona,s obzirom da se ljudi obavezuju,ukoliko to žele.
Opšta teorija obligacija od značaja je kako za obligaciono pravo kome je namenjena,tako i za druge grane
građanskog prava,pa čak i van domena građanskog prava(npr.privredno odnosno trgovacko pravo).Značaj
obligacionog prava je i u tome što je ono manje-više povezano sa drugim pravimakao što su nasledno
pravo,porodično pravo,trgovinsko pravo i slično.U svim srodnim pravima,gde se javljaju različite obligacije,
kada posebnim pravilima nije određeno nešto drugo,primenjuju se opšta pravila obligacionog prava.Obligacija
je u srodnim pravima sredstvo da se postigne cilj,svrha koja je bitna za taj predmet(npr.da se ispuni isporuka
odnosno legat,kako bi došlo do ostvarenja poslednje volje ostavioca),dok je obligacija u samom obligacionom
pravu bitna,centralna kategorija,njeno ispunjenje je osnovni cilj.
10
Osnovna načela su pravne norme koje iskazuju osobenosti ZOO,kako u pogledu njegovog cilja i sadržine,tako i
u pogledu njegovog mesta i domašaja u pravnom sistemu.Imaju dvostruku svrhu:
1. Da posluže tumačenju normi (ako je tumačenje potrebno),rascščlanjuju,otklanjaju dvosmislenost u
tumačenju normi
2. Da ukažu na glavne ciljeve koje država hoće da postigne u oblasti obligacionog prava
Načela nemaju isti stepen opštosti.Dva su načela najvišeg ranga,a ostala su uža i imaju manji stepen opštosti
(zato sto se deriviraju iz dva najviša načela).Izvesna načela su zajednička za sve učesnike obligacionog odnosa,a
neka vaze samo za određene subjekte.
Načela najvišeg ranga su:
1. Načelo autonomije volje (član 10)
2. Načelo savesnosti i poštenja(član 12)
Derivati načela autonomije volje su:
1. Načelo opštosti i dispozitivnosti (članovi 20,23 i 25)
2. Načelo ravnopravnosti strana (član 11)
3. Načelo zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja (član 14)
4. Načelo konsunsualizma
Zaključenje ugovora ne podleže nikakvoj formi.Ugovor nastaje susretom volja,prostom saglasnošću(
solo consensu).Od principa neformalnosti ugovora postoje izuzeci,ako zakon propisuje formu ili to
proizilazi iz volje ugovornih strana(ugovor o prometu nepokretnosti,jemstvu,građenju,licenci)
Derivati načela savesnosti i poštenja su:
1. Načelo zabrane zloupotrebe prava (član 13)
2. Načelo jednake vrednosti davanja(član 15)
3. Načelo zabrane prouzrokovanja štete(član 16)
4. Načelo dužnosti ispunjavanja obaveza(član 17)
5. Načelo povećane pažnje u ispunjavanju obaveza i ostvarivanju prava(član 18)
6. Načelo poštovanja dobrih poslovnih običaja(član 21)
7. Načelo postupanja pravnih lica u skladu sa opštim aktima(član 22)
12
odnosu imao monopolski položaj na tržistu robe ili usluga,tu nema ravnopravnosti strana i jednakosti njihovih
volja.Postojanje monopolskog položaja podrazumeva mogućnost povrede načela jednake vrednosti davanja u
dvostrano obaveznim(teretnim)ugovorima,jer monopolista može diktirati cene,a može ugovarati i znatno
povoljnije uslove u svoju korist(npr.može da ugovori isključenje ili ograničenje svoje ugovorne odgovornosti za
nedostatke stvari i otuda u članu 486 stav 2 ZOO predviđa ništavost prodavčevog isključenja ili ograničenja
odgovornosti,ukoliko je prodavac nametnuo ovu odredbu koristeći svoj monopolski položaj).
Načelo konsensualizma(neformalnosti)
Zasnivanje obligacionih odnosa je neformalno,osim ako je zakonom drugačije određeno.Čak i kada zakon
predviđa određenu formu,punovažne su izmene i dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom
ugovoru nije ništa rečeno,ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana,a punovažne su i docnije
neformalne pogodbe,kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane,ako je posebna forma
propisana samo u interesu ugovornih strana.
Učesnici u obligacionom odnosu mogu i ugovoriti formu pravnog posla.
Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili ako
zbog njih ne može da se ostvari svrha ugovora,a i u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je
očigledno da takav ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju
bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je,strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze,odnosno
strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može održati svrhu ugovora,može zahtevati da se ugovor
raskine.
6. Načelo monetarnog nominalizma
Kada je predmet obaveze određeni iznos novca,dužnik mora da isplati onaj broj novčanih jedinica na
koji obaveza glasi,osim kada zakon određuje nešto drugo.Ako obaveza glasi na plaćanje u stranoj valuti
ili u zlatu,njeno ispunjenje može da se zahteva i u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku
ispunjenja obaveze.Ovo načelo je u skladu sa načelom savesnosti i poštenja.
ZOO sadrži pravila koja se odnose,odnosno koja pođednako važe kako za odnose između fizičkih lica,odnose
između pravnih lica,tako i za međusobne odnose svih ovih lica.Samo onda kada priroda konkretnog pitanja
nalaze,Zakon predviđa posebna pravila za jednu od pomenutih grupa.
Odredbe koje se odnose na ugovore,primenjuju se na sve ugovorne odnose,osim ako za ugovore o privredi
nije izričito drugačije određeno.Ugovore u privredi zaključuju samo određeni subjekti i to u vidu njihove
redovne delatnosti.Oni se zaključuju u velikom broju i masovno što zahteva brži način njihovog zaključenja,
zbog čega se u ovom domenu,između ostalog,javlja veliki broj athezionih(formularnih)ugovora.Brzina kojom
se ugovori zaključuju i izvršavaju,nalaže i drugačije rokove zastarelosti,kao i drugačiji pristup u pogledu forme
16
u smislu potrebnog uslova za nastanak ugovora.S tim u vezi povećana je odgovornost u odnosu na ugovore
van privrede.Kod ovih ugovora pretpostavlja se oneroznost.Besplatnost nije karakteristika.
Izvesne posebnosti ugovora u privredi dolaze do izražaja na više mesta u zakonu.Te posebnosti postoje već
kod određivanja samog pojma ugovora,tipičnih u oblasti prometa roba i usluga (npr. kupoprodaja, razmena,
zajam),gde pravo raspolaganja pored prenosa svojine dobija odgovarajuće mesto.
Ugovor o kupoprodaji
Kod kupoprodaje koja ne spada u privredne ugovore,cena mora biti određena ili odrediva.Ako nije određena,a
ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti,ugovor nema pravno dejstvo.U
privredi kada cena nije određena,niti ima dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti,kupac je
dužan da plati cenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vreme zaključenja ugovora,a u nedostatku ove
cene,dužan je da plati razumnu cenu.Razumna cena je tekuća cena u vreme zaključenja ugovora,a ako se ona
ne može utvrditi,onda cenu utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.Postoji i pravilo koje važi samo za
kupoprodajni ugovor u privredi.Kada je prodavac stvari određenih po rodu dao kupcu veću količinu nego što je
ugovoreno,a kupac u razumnom roku ne izjavi da višak odbija,smatra se da je primio i taj višak,pa je dužan da
ga plati po istoj ceni.Prodaja po uzorku ili modelu,kao modifikacija prodajnog ugovora,predviđena je samo kod
ugovora o privredi.Odredbe posvećene ugovoru o prodaji sa obročnim otplatama cene,primenjuju se samo
ako je kupac pojedinac.
Ugovor o zajmu i mogućnost ugovaranja kamate
Postoji razlika između ugovora o privredi i ugovora van privrede.Zajmoprimac se može obavezati da uz
glavnicu duguje i kamatu,što znači da zajam u načelu može biti i teretan i dobročin ugovor.U ugovorima u
privredi zajmoprimac duguje kamatu i ako ona nije ugovorena.Što se tiče stope ugovorene kamate,zakon
predviđa da ona ne može biti veća od kamatne stope koja se u mestu ispunjenja plaća na štedne uloge po
viđenju između pojedinaca,dok se u pogledu najviše ugovorene kamatne stope između drugih lica primenjuju
odredbe drugog zakona.
Obligacija podrazumeva pravnu vezu između dve strane,aktivne i pasivne,poverilačke i dužničke.Poverilac ima
pravo da zahteva od dužnika određeno ponašanje,a dužnik je u obavezi da to ispuni.U obligaciji postoji
korelacija između duga i potraživanja.Poverilac ima pravo potraživanja i pravo na zahtev(pravo na tužbu).Pravu
poverioca na potraživanje odgovara dužnikov dug,a pravu na zahtev poverioca odgovara odgovornost dužnika
za ispunjenje duga
Poverilac Dužnik
17
potraživanje dug
Između poveriočevog prava na zahtev i dužnikove odgovornosti se može javiti jedan od tri odnosa:
1. Korelacija
Korelacija uvek postoji.Korelacija je na prvom nivou potpuna i mora da postoji u svakoj obligaciji.Zbog
toga je apsolutna i podrazumeva korelaciju potraživanja i duga i korelaciju prava na zahtev i
odgovornosti dužnika.Poverilac ima pravo da zahteva od dužnika određeno ponašanje,a dužnik je
dužan da to učini.Ukoliko se dužnik ogluši o svoju obavezu,poverilac smatrajući da je njegovo pravo u
konkretnom slučaju povređeno,podiže tužbu.Ukoliko sud oceni da je poveriočev zahtev opravdan,
presudiće u njegovu korist i dužnik će,pod pretnjom prinudnog izvršenja nad njegovom imovinom,svoju
obavezu morati da ispuni u celosti.Ali i dužnik ima,ne samo dužnost,već i pravo da svoju obavezu izvrši
u roku,jer je to u njegovom interesu(jer tako izbegava pravne posledice docnje),a to znači da je
poverilac dužan da primi ispunjenje obaveze.
Kada je reč o obligacijama u kojima postoji korelacija u pogledu zahteva i odgovornosti,radi se o
civilnim,potpunim obligacijama.
2. Ograničena korelacija
Ovo odsustvo korelacije je relativno.Korelacija na drugom nivou postoji kada je odgovornost dužnika
manja od visine poveriočevog zahteva.Javlja se u dva vida:
a. Predmetno ograničena odgovornost
Predmetno ograničena odgovornost može se javiti u dva oblika:
Derelikcija(odricanje od svojine)
To je slučaj kada vlasnik stvari proceni da su veći troškovi koje treba da isplati u vezi sa
povraćajem svoje stvari od savesnog držaoca,nego što stvar uistinu vredi(npr.slučaj
abadona u pomorskom pravu.To je pravo vlasnika broda koji je prouzrokovao štetu
trećim licima da se odrekne prava na brod u korist osiguravajućeg društva koje je pokrilo
štetu)
Odgovornost imovinskim fondom a ne imovinom kao celinom(separatio bonorum)
Odvajanje zaostavštine iz imovine naslednika koje traže poverioci kada je naslednik
prezadužen i kada postoji opasnost da oni neće biti namireni.
b. Vrednosno ograničena odgovornost
Dužnik odgovara predmetno neograničeno,celom svojom imovinom,ali vrednosno ograničeno
(do visine određene vrednosti).Tako se u trenutku delacije imovina naslednika se spaja sa
zaostavštinom i od tog momenta imovina naslednika je jedna i jedinstvena celina(uz izuzetak
separatio bonorum)
3. Odsustvo korelacije
U slučaju odsustva korelacije u stvari postoji jedna korelacija između subjektivnog prava i duga,ali ne
između prava na zahtev i odgovornosti.U ovoj vrsti obligacija postoji etička sadržina,ali je takva
obligacija iz razloga pravne sigurnosti izgubila neposrednu pravnu zaštitu,izgubila je kondemnatornost,
ali se obligacija nije ugasila.Međutim obligacija mora imati neku vrstu pravne zaštite,neki oblik
građanskopravne sankcije.Ta sankcija je posredna i ogleda se u tome da ukoliko dužnik svoju obavezu
ispuni,makar i u zabludi,tek tada se smatra da je obligacija ugašena,i posto je ugašena dužnik koji je
ispunio svoju obavezu,ne može tražiti restituciju ili naknadu štete.I ovo odsustvo korelacije je
18
relativno,jer osnovna korelacija postoji.Ove obligacije u kojima postoji odsustvo korelacije nazivaju se
naturalne obligacije(nepotpune,neutužive).Odsustvo korelacije suštinski postoji i kod odgovornosti za
drugoga,kao i u slučajevima jemstva,nekih založnih prava(npr.hipoteka) i slično.
Prvi slučaj u kome postoji korelacija se još naziva i potpuna obligacija,a u druga dva slučaja,kada postoji
ograničena korelacija ili odsustvo korelacije,radi se o nepotpunoj obligaciji.
PODELA OBLIGACIJA
Značaj podele obligacija je višestruk kako sa stanovišta nastanka,zatim promena, kao i prestanka obligacija,ali i
sa stanovišta tumačenja sadržine obligacije.Obligacije se mogu podeliti prema različitim kriterijumima,prema
predmetu, kauzi, množini subjekata,množini predmeta,sankciji,trajanju.
Pozitivne obligacije su one obligacije koje se odnose na određeno davanje(dare) i činjenje(in paciende).
Negativne obligacije su one koje se odnose na određeno nečinjenje(pati),odnosno uzdržavanje od određenog
činjenja.
Poverilac je ovlašćen da od dužnika zahteva da mu ovaj nešto preda,učini ili da se uzdrži od činjenja na koje bi
inače imao pravo.U većini slučajeva obligacije su pozitivne.Tako ih srećemo kod velikog broja
ugovora(npr.obaveza prodavca da preda stvar kupcu,odnosno obaveza kupca da isplati cenu,obaveza
zakupodavca da preda zakupljenu stvar zakupcu,odnosno obazeva zakupca da isplati zakupninu,obaveza
poslugoprimca da vrati poslugodavcu predmet posluge).Ali pozitivne obligacije srećemo i van
ugovora(npr.obaveza štetnika da oštećenom nadoknadi prouzrokovanu štetu,obaveza isplate nagrade koja je
bila javno obećana,obaveza dužnika da vrati stvar koju drži bez pravnog osnova).Pozitivne obligacije uvek
podrazumevaju određenu,odnosno jednu aktivnu radnju na strani dužnika koja se mora obaviti na
način,vreme i mesto kako obligacija glasi.
Negativne obligacije se odnose na uzdržavanje od činjenja. Predmet obligacije je uzdržavanje samo od one
radnje, odnosno činjenja koje je inače dopušteno preduzeti.Ukoliko je određena radnja ili činjenje zabranjeno
prinudnim pravnim ili moralnim pravilima,onda uzdržavanje od takve radnje ne predstavlja punovažnu
obligaciju.Ali ako je dopušteno preduzeti neku radnju,a dužnik se iz određenih razloga obaveže poveriocu da
tu radnju neće preduzimati,odnosno da će se uzdržati od činjenja,onda to može biti predmet punovažne i to
negativne obligacije(npr.na osnovu ugovora dva suseda,jedan od njih ili se oba obavežu da ne podižu
određene objekte,kako bi svojim parcelama sačuvali lep pogled ili se obaveže da ne kopa bunar na svom
zemljištu).
Međutim negativna obligacija nekada nije jedina ni osnovna obligacija,več se preduzima uz pozitivnu
obligaciju(npr.kod prodaje sa pravom otkupa ili prava preče kupovine,kupac se obavezuje na isplatu cene i to
je jedna pozitivna obligacija.Međutim on istovremeno preuzima i obavezu da u određenom roku ne otuđi
stvar,kako bi prodavac mogao da vrši svoje pravo otkupa,odnosno pravo preče kupovine.Kupac se ustvari
obavezuje da ne otuđi stvar pre nego sto je ponudi prodavcu)
Pravni značaj podele obligacija na pozitivne i negativne je u domenu zastarelosti.Kod pozitivnih obligacija
zastarelost pocinje teći prvog dana posle dana kada je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze
odnosno od dospelosti(trenutak dospelosti može biti određen ugovorom,a ako nije određen ugovorom to je
trenutak kada poverilac pozove dužnika da ispuni obavezu).Kod negativnih obligacija zastarelost počinje teći
prvog dana posle dana kada je dužnik postupio suprotno obavezi,odnosno kada je prestao da se uzdrzava od
određene radnje.
Obligacije cilja su takve obligacije kod kojih se izvršenjem prestacije postiže rezultat(cilj) radi koga je obligacija
nastala,obaveza dužnika da postigne određeni rezultat.Do povrede dolazi ako rezultat izostane(npr.prodavac
je dužan da predajom stavri prenese pravo svojine,ako ne prenese dužnik ima pravo na naknadu štete ili lekar
ima obavezu da uradi analizu krvi).Obligacije sredstva su obligacije kod kojih se izvršenjem prestacije ne mora
postići i krajnji rezultat za poverioca.Dužnik se obavezuje da izvrši određenu prestaciju,bez obzira da li se
njenim preduzimanjem ostvaruje cilj zbog koga je obligacija nastala.Obaveza je da se ulože sva raspoloživa
sredstva.Može izostati cilj,a da se smatra da je obaveza ispunjena. Obaveza se smatra ispunjenom kada je
učinjeno sve iz ugovora ili je učinjeno sve što nalaže struka(npr.lekar ima obavezu da leči pacijenta,ali ne i da
20
ga izleci,obaveza lekara može biti ispunjena i ako pacijemt umre ili lice koje se obavezalo da iskopa bunar u
korist drugog,ispunilo je svoju obavezu i pored toga što nije našlo vodu).
Pravni značaj podele obligacija na obligacije cilja i obligacije sredstva je različit položaj poverioca usled
neizvršenja. Položaj dužnika je nepovoljniji kod obligacija cilja,zato što je onus probandi na dužniku.
Kada obaveza nije izvršena i poverilac tuzi dužnika:
Novčane obligacije su obligacije koje glase na predaju određene sume važećeg novca.Nenovčane obligacije su
obligacije koje glase na predaju neke druge stvari koja nije novac(činjenje) ili uzdržavanje od činjenja(mogu se
posredno novčano izraziti).Novčane obligacije su češće od nenovčanih obligacija,a pogotovu obligacije iz
ugovora.Ovi ugovori,osim jednog,rađaju obavezu koja glasi na predaju određene sume novca.Taj ugovor je
razmena,trampa.Novčane obligacije postoje i kod drugih izvora obligacionih odnosa(npr.naknada štete ili
poslovodstvo bez naloga,gde postoji obaveza plaćanja nagrade u novcu nezvanom vršiocu ili pravno
neosnovano obogaćenje,gde postoji obaveza nadoknade troškova učinjene za izdatke koji se ne mogu izdvojiti
i vratiti osiromašenom,ili obligacije iz zakona kao što je recimo obaveza izdržavanja na određenu sumu novca).
Predmet novčane obaveze(obligacije) je važeći novac,novac koji je u zakonskom opticaju u jednoj državi.To
znači da ne mora biti u pitanju samo domaći novac.dakle može biti i strani.Predmet ne može biti novac van
opticaja,odnosno numizmatički novac.Obligacija koja bi imala za predmet predaju nekog starog novca,koji ima
samo numizmatičku vrednost,ne bi imala karakter novčane obligacije.Takav novac se tretira kao bilo koja
druga stvar,jer ne predstavlja sveopšti ekvivalent razmene,u smislu zakonskog sredstva plaćanja.U tom smislu
razmena novca koji nije u opticaju može predstavljati ugovor o razmeni,a ne ugovor o kupoprodaji.
Obaveza koja glasi na novac ne može se ispuniti stranim novcem,nego važecim(strana sredstva plaćanja
moguća su samo ukoliko je dozvoljeno posebnim propisima).Postoje dva izuzetka prema Zakonu o deviznom
poslu:
1. Ugovor o prodaji nepokretnosti(stan,poslovna prostorija,zgrada,zemljišna parcela)
Obaveza kupca može biti ispunjena i predajom stranog novca pod uslovom da se vrši putem tekućeg
računa(bezgotovinski).
2. Ugovor o zakupu nepokretnosti
21
Obaveza može biti ispunjena i u nekom stranom novcu pod uslovom da se vrši preko tekućeg
računa(bezgotovinski).
Često ugovorne strane predviđaju da će se obaveza isplatiti u nekoj stranoj valuti.Pitanje je međutim da li je
takva ugovorna odredba ništava?
ZOO rešava ovo pitanje tako što,u slučaju kada je ugovoreno plaćanje obaveze u nekoj stranoj valuti,takva
odredba je ipak punovažna(nije ništava ni nevažeća),ali ispunjenje ove obaveze može se zahtevati jedino u
dinarima,a ne i u stranoj valuti.Član 395 ZOO kaže da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj
valuti ili zlatu,njeno ispunjenje se može zahtevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku
ispunjenja obaveze.Visina novčane obaveze se određuje prema zvaničnom kursu NBS na dan ispunjenja
novčane obaveze.
Odstupanja koja postoje na osnovu ugovora su odstupanja koja zaviše od volje stranaka,dispozitivnog
su karaktera. Ugovorne strane mogu posrednim putem,ugovaranjem odgovarajućih ugovornih odredbi
od njega odstupiti:
a. Indeksnom klauzulom
b. Kliznom skalom
c. Deviznom klauzulom
d. Zlatnom klauzulom
Indeksna klauzula je odredba u ugovoru iz koje nastaje novčana obaveza na osnovu koje ugovorna
strana određuje revalorizaciju(ponovno obračunavanje) određenih novčanih iznosa u skladu sa
odgovarajućim novčanim indeksom.Dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica koji je
obračunat u skladu sa odgovarajućim indeksom,a ne u skladu sa onim brojem novčanih jedinica na koji
obaveza glasi.Kod nas je ovo dopušteno.
Kada je ugovoren neki od ovih indeksa,onda se visina novčane obaveze povećava za onoliko procenata
koliko iznosi promena u odgovarajućem indeksu(npr.zajmodavac da zajmoprimcu zajam u iznosu od
100 000 dinara,ugovoreni rok dospelosti je 18.02.,međutim 01.07.dogovore se da će novčani iznos koji
zajmoprimac treba da vrati zajmodavcu uvećati za stopu rasta troškova života ako do 01.07.poraste
stopa ili bude 20%,visina novčane obaveze se uvećava za 20% pa se 01.07. isplaćuje 120 000 dinara).
Klizna skala je složenija varijanta indeksne klauzule.To je odredba u ugovoru kojom se jedna strana
obavezuje da izradi i isporuči određene predmete drugoj ugovornoj strani(ugovor o delu, građenju).
Visina ugovorne obaveze koju jedna ugovorna strana treba da uradi drugoj ugovornoj strani ima se
izvršiti prema ceni rada,materijala kao i drugih elemenata koji utiču na visinu troškova proizvodnje,u
određeno vreme,na određenom tržištu.Strane se sporazumevaju za visinu novčane naknade.
Valutna klauzula je odredba u ugovoru na osnovu koje se visina novčane obaveze određuje prema
kursu dinara u odnosu na neku stranu valutu.U našem pravu je dozvoljena od donošenja Zakona o
deviznim poslovanju 2001.godine.Dužnik je i dalje obavezan da izvrši tu obavezu u dinarima,s tim što će
se obračunati prema kursu dinara u odnosu na izabranu stranu valutu(npr.ugovorne strane se kod
zajma sporazumeju,ako je recimo zajmodavac dao zajmoprimcu 100 000 dinara,da je to 1000 e i
predvide da ce zajmoprimac na dan dospelosti isplatiti protivrednost 1000 e u dinarima,prema kursu
na dan dospeća).
Zlatna klauzula je odredba u ugovoru na osnovu koje ugovorne strane utvrđuju da će se iznos novčane
obaveze(visina vrednosti novčane obaveze)u dinarima obračunati u visini vrednosti zlata na dan
dospelosti.U unutrašnjem pravu ova klauzula je vrlo retka,ali je dozvoljena.Javlja se u međunarodnim
privrednim ugovorima.
Odstupanja koja postoje na osnovu sudske odluke su odstupanja gde sam ZOO predviđa dva pravila
kada sud može pod određenim uslovima svojom presudom izmeniti visinu novčane obaveze(odredbu
tog ugovora)
a. Pravilo o raskidanju ili izmeni ugovora zbog promenjenih okolnosti
b. Pravilo o smanjenju ili povećanju iznosa naknade štete u obliku novčane rente
Što se tiče prvog pravila ZOO određuje pravila pod kojima je moguća intervencija suda.Neophodno
je da:
Da se posle zaključenja ugovora promene okolnosti koje su ugovorne strane imale u vidu
prilikom zaključenja ugovora
Da se te okolnosti nisu mogle predvideti
23
Da zbog delovanja tih okolnosti izvršenje obaveze jedne ugovorne strane postane
otežano,ili se ne može ostvariti svrha ugovora
Da kod suda postoji uverenje da je po opštem mišljenju nepravično da ugovor ostane na
snazi takav kakav je
Ove okolnosti moraju nastupiti pre dospelosti dužnikove obaveze
Sud može intervenisati tako što će u svojoj presudi izmeniti visinu novčane obaveze,tako što će
odrediti da obaveza glasi na manji ili veći novčani iznos(sud će obavezu uskladiti sa okolnostima
konkretnog slučaja).
Kada je u pitanju drugo pravilo,gde ZOO daje mogućnost sudu da interveniše,sud može smanjiti ili
povećati iznos naknade štete u obliku novčane rente.Novčana renta je oblik naknade štete koji se
dosuđuje u novcu,ako je šteta prouzrokovana smrću,telesnom povredom ili oštećenjem
zdravlja.Visinu naknade utvrđuje sud prema okolnostima slučaja koje postoje u momentu
presuđenja.Naknada se dosuđuje u određenom iznosu,plaća se periodično,i to ili mesečno ili u
jednakim vremenskim razmacima,i plaća se oštećenom do kraja života ili za određeno
vreme.Oštećeni može da zahteva od suda veći iznos rente,ali i štetnik može tražiti manji iznos
rente od prvobitnog.Na ovaj zahtev sud donosi presudu kojom se menja visina novčane rente,ali
sud mora voditi računa da je zbog odnosa na tržištu došlo do promene kupovne vrednosti novca.
Mesto izvršenja je još jedan kriterijum po kome se može praviti razlika između novčanih i nenovčanih
obligacija.Dužnik je dužan da izvrši obavezu,odnosno poverilac je dužan da primi ispunjenje obaveze u mestu
koje je određeno pravnim poslom ili zakonom.To je mesto u kome dužnik mora da preduzme neophodne
radnje da bi izvršio svoju obavezu,tako da se potraživanje poverioca prema njemu ugasi.
Kod novčanih obligacija mesto izvršenja je ono koje je određeno sporazumom poverioca i dužnika(može biti
bilo koje mesto).Ako se ništa ne dogovore,onda je prema ZOO to mora da bude mesto u kome poverilac ima
svoje prebivalište odnosno boravište.U našem pravu novčane obaveze su donosive,što predstavlja povoljnost
za poverioca,jer troškovi padaju na dužnika.Ako poverilac promeni mesto prebivališta,odnosno mesto
boravišta,u vreme kada je obaveza nastala,pa su troškovi ispunjenja povećani,to povećanje pada na teret
poverioca.
Kod nenovčanih obligacija prvo se gleda šta su strane ugovorile.Ako nisu ništa ugovorile,niti se mesto može
odrediti pomoću svrhe posla ili prirode obaveze ili neke druge okolnosti,važi pravilo da se obaveze izvršavaju u
mestu u kome dužnik ima svoje prebivalište ili boravište u vreme nastanka obaveze.
Još jedan kriterijum za razlikovanje je i vreme ispunjenja.Vreme ispunjenja je datum(rok) u okviru koga,ili po
cijem isteku,dužnik mora izvršiti svoju obavezu.Postoje,u pogledu vremena ispunjenja,univerzalna pravila koja
se mogu primeniti na sve vrste obaveza:
1. Vreme ispunjenja određuju poverilac i dužnik svojim sporazumom(odrede datum ili rok za
ispunjenje)
2. Ako nisu utvrdili vreme ispunjenja,važi da je vreme ispunjenja ono koje je zakonom
utvrđeno.ZOO određuje i pravila o tome kada treba da bude izvršena neka obaveza(npr.kod
ugovora o prodaji kupac treba da isplati cenu u trenutku predaje stvari.Posebno pravilo važi za
ugovor o prodaju u privredi,i tu se primenjuje običajno pravilo koje je propisano još u opštim
uzansama za promet robe,prema kome je kupac dužan da isplati cenu u roku od 8 dana od kada je
primio račun).
3. Ako ne postoji ni zakonsko pravilo,onda se primenjuje pravilo da se vreme ispunjenja određuje
prema svrsi posla,prirodi obaveze i prema ostalim okolnostima vezanim za taj posao.
4. Ako se primenom prethodna tri kriterijuma ne može odrediti vreme ispunjenja,odnosno ako ti
kriterijumi ne postoje,onda za novčane obaveze važi pravilo da poverilac može pozvati dužnika
24
da odmah ispuni svoju obavezu,a dužnik je dužan da to odmah učini.Isto tako dužnik od
poverioca može zahtevati da odmah primi ispunjenje.
Po pravilu rok se određuje u interesu dužnika.Ipak,kod prodaje sa obročnim otplatama cene,ZOO predviđa
pravilo da kupac može uvek isplatiti ođednom ostatak cene,i to tako što isplaćuje čist ostatak bez ugovornih
kamata i bez troškova.
Dužnik novčane obaveze može ispuniti obavezu i pre roka.Ništava bi bila odredba ugovora kojom se dužnik
odriče ovog prava.U slučaju ispunjenja novčane obaveze pre roka,dužnik ima pravo da od iznosa duga odbije
iznos kamate za vreme od dana isplate do dana dospelosti obaveze,samo ako je na to ovlašćen ugovorom ili to
proizilazi iz običaja(odstupanje od opšteg pravila).
Kod ispunjenja nenovčanih obaveza pre roka ZOO razlikuje dve situacije:
1. Kada je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika
Dužnik ima pravo da ispuni obavezu pre roka,ali je dužan da o tome obavesti poverioca,i da pazi da to
ne bude u nevreme.
2. Kada rok nije ugovoren u interesu dužnika
Poverilac nije dužan da primi to ispunjenje,može ga odbiti i to bez opasnosti da ce doći u poverilačku
docnju.Poverilac naravno može primiti ispunjenje obaveze i zadržava pravo na naknadu štete,ako o
tome bez odlaganja obavesti dužnika.
Poverilac nenovčane obaveze može tražiti ispunjenje obaveze pre roka:
1. Kada mu dužnik ne da traženo obezbeđenje
2. Kada mu dužnik ne da dopunu obezbeđenja koje je smanjeno ili je propalo bez njegove krivice
3. Uvek ako je rok zaključen u interesu poverioca
Kada je određivanje roka ostavljeno jednoj strani(kada je prepušteno volji poverioca ili dužnika),druga strana
može,ako ovlašćena strana ne odredi rok ni posle opomene,zahtevati od suda da odredi primereni rok za
ispunjenje.
Kod pitanja kada se smatra da je dužnik ispunio svoju obavezu,pravi se razlika u zavisnosti od toga da li se
plaćanje vrši u gotovini ili preko pošte.Kada se vrši u gotovini,dužnik je ispunio svoju obavezu kada je
poveriocu predao u ruke sumu koja se duguje.Kada se plaćanje vrši preko pošte razlikuju se dve situacije:
1. Kada postoji sporazum dužnika i poverioca
Dužnik je ispunio obavezu kada je u pošti uplatio iznos koji duguje.
2. Kada dužnik samostalno,bez sporazuma,vrši plaćanje
Dužnik je izvršio svoju obavezu kada poverilac primi od pošte iznos koji je dužnikova obaveza.
Ugovorna kamata je naknada koja se duguje na osnovu saglasnosti volja stranaka,dakle to je kamata koju
ugovaraju dužnik i poverilac.Vezuje se za novčane obligacije,naravno može se javiti i kod nenovčanih
obligacija,ali ne za sve već samo za one koje glase na predaju stvari određene po rodu.
25
Po pravnoj prirodi ugovorna kamata je naknada koju jedna strana duguje drugoj,zbog toga što joj je druga
strana učinila korist,tako što joj je stavila na raspolaganje novac na određeno vreme(ova kamata ustvari
predstavlja naknadu za upotrebu novca).
Visinu ove kamate određuju poverilac i dužnik svojom saglasnošću.Međutim ova sloboda nije neograničena,pa
tako Zakon određuje maksimalnu stopu dozvoljene kamate.Tako,kod ugovora koje zaključuju fizička lica,ona
ne može biti veća od kamate koju banka plaća svojim štedišama na štedne uloge po viđenju.Kod ugovora
pravnih lica,predviđeno je da se visina stope kod ugovorene kamate urđjuje posebnim zakonom.
Mora biti poštovano načelo ekvivalencije uzajamnih davanja,što podrazumeva da stopa ne bi trebalo da pređe
iznos kojim bi se ugrozio ovaj princip.Ako je ugovorena kamata nesrazmerna,onda sudovi odbijaju zahtev za
isplatu kamate koja prevažilazi iznos u skladu sa ovim principom.Ako je ugovorena veća kamata od
dozvoljene,primeniće se najveća dozvoljena stopa kamate.Ako strane ugovore kamatu,ali ne i visinu kamatne
stope,zakon određuje da će dužnik,ako je fizičko lice,biti dužan da plati kamatu koja se u mestu ispunjenja
plaća za štedne uloge po viđenju,a ako je dužnik pravno lice,plaća kamatu koju banka plaća kao dužnik u
pravnim poslovima iste ili slične vrste.
Kada je u pitanju dospelost ugovorne kamate,smatra se da je to trenutak kada poverilac ima pravo da od
dužnika prinudnim putem zahteva ispunjenje obaveze.Ova obaveza na isplatu ugovorene kamate je zapravo
sporedna obaveza i nesamostalna od glavne obaveze.Međutim ova kamata može imati i određenu
samostalnost,odnosno može dospevati i u drugačijim rokovima nego glavna obaveza.Razlikuju se tri slučaja:
1. Ako su poverilac i dužnik odredili rok dospelosti kamate,primenjuje se taj rok
2. Ako nisu odredili rok,onda kamata dospeva po isteku jedne godine od dana kada je nastala
glavna ugovorna obaveza,ako glavna ugovorna obaveza nastupa pre kraja godine
3. U ostalim slučajevima ova obaveza dospeva kada i glavna obaveza
Odstupanje od pravila da ugovorna kamata,ukoliko drugačije nije ugovoreno,dospeva po isteku godinu dana,
postoji u slučaju prodaje na kredit.Ako stvar prodata na kredit daje plodove ili neke druge koristi,kupac duguje
kamatu od kada mu je stvar predata bez obzira na to da li je dospela obaveza za isplatu cene.S druge strane u
određenim slučajevima, moguće je da se duguje kamata i ako nije ugovorena.Tako npr.u ugovorima u privredi
zajmoprimac duguje i kamatu iako ona nije ugovorena.
Anatocizam je zabrana plaćanja kamate na kamatu i ova zabrana je predviđena ne samo kod zakonske,već i
kod ugovorne kamata.Odredba ugovora kojom stranke predviđaju da će na kamatu,kada dospe na
isplatu,početi teći kamata ako ne bude isplaćena,pogođena je sankcijom ništavosti.Ništavost ove odredbe
nece povući ništavost samog ugovora,ako on može opštati bez te odredbe i ako ona nije bila uslov ugovora ni
odlučujuca pobuda zbog koje je ugovor zaključen.Kamata na kamatu ne može se unapred ugovoriti,ali
naknadno,po dospeću,stranke mogu zaključiti ugovor po kome će dužnik dugovati i taj iznos!!!Rešenje zabrane
kamate na kamatu je ispirisano zaštitom dužnika.
Neplaćanjem dospelih kamata mogu biti povrđeni i interesi poverioca.Otuda je pravilo da se može unapred
ugovoriti da će se stopa kamate povećati ukoliko dužnik ne isplati dospele kamate na vreme.Međutim to
povećanje kamatne stope ne može ići preko granice zakonskog maksimuma koji je imperativno utvrđen.
Od pravila da se ne može ugovarati kamata na kamatu postoji i izuzetak koji se odnosi na kreditno poslovanje
banaka i drugih bankarskih organizacija.
Kamata uvek prestaje teći kada svota dospelih,a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu,bez obzira da li je do
toga došlo krivicom poverioca ili dužnika.Ukoliko dužnik isplati dugovane kamate,a glavni dug još postoji,
kamata će i dalje teći na dugovanu sumu.
Pravila vezana za ugovornu kamatu (stopa,kamata na kamatu,prestanak i slično) shodno se primenjuju i na
nenovčane obaveze koje imaju za predmet generične stvari.
Zatezna kamata
Razlikuje se od ugovorne kamate po nekoliko osnova:
1. Zatezna kamata duguje se samo kod novčanih obaveza,a ugovorna i kod nenovčanih
26
2. Zatezna kamata se plaća kada dužnik padne u docnju,a ugovorna se plaća od dana nastanka
glavne obaveze do momenta ispunjenja
3. Zatezna kamata se uvek duguje u novcu,a ugovorena se može dugovati i u stvarima određenim
po rodu
4. Zatezna kamata je imperativne prirode,duguje se po samom zakonu,a ugovorna je dispozitivne
prirode,njeno ugovaranje prepušteno je volji stranaka
Stopa zatezne kamate određuje se prema kamatnoj stopi koja se,prema mestu ispunjenja,plaća na štedne
uloge po viđenju.
Imperativnost zatezne kamate znači da poverilac i dužnik ne mogu dogovoriti da dužnik ne plaća zateznu
kamatu.Poverilac može osloboditi dužnika obaveze plaćanja zatezne kamate samo onda kada je glavna
ugovorna obaveza dospela,ali to ne može činiti unapred u momentu kada obaveza nastane.
Visinu stope ugovorne kamate određuju poverilac i dužnik sporazumno,a zatezna kamata je određena
zakonom(i ne može se drugačije ugovoriti).Prema zakonu o visini kamatne stope,kamatna stopa ima dva dela:
1. Fiksni deo koji iznosi 0,5%
2. Promenljivi deo je stopa rasta cena na malo koji mesečno utvrđuje Republički zavod za statistiku
Visina kamate obračunava se po formuli:
Ono što je zajedničko i za zateznu i za ugovornu kamatu je zabrana anatocizma(kamate na kamatu),ali postoje
izvesna odstupanja.
Odstupanja kod ugovorne kamate:
1. Poverilac i dužnik mogu ugovoriti da će se stopa ugovorne kamate povećati ako dužnik ne ispuni
obavezu na vreme
2. Kod bankarskih poslova,banka može u svojim kreditnim poslovima ugovoriti da će na
kamatu,kada dospe na naplatu,početii da teče kamata
Odstupanja kod zatezne kamate:
1. U slučaju kada poverilac podnese zahtev sudu da osudi dužnika na plaćanje kamate(jer to nije
učinio u roku),na iznos kamate za koji poverilac traži da dužnik isplati,počinje da teče kamata od
momenta podnošenja tužbenog zahteva.Takva kamata naziva se i procesna kamata.
Ako je ugovorena kamata za novčane obaveze,pa dužnik padne u docnju i od tada teče zatezna kamata,
poverilac nema pravo da kumulira obe kamate.On može tražiti samo isplatu jedne od njih.Ako je stopa
ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate,može tražiti samo isplatu ugovorene kamate i
obrnuto.Pravilo je da poverilac u slučaju docnje dužnika može tražiti kamatu koja je viša.
Zatezna kamata počinje da teče od dolaska dužnika u docnju.Tu se pravi se razlika između novčanih obaveza iz
ugovora i obaveze na naknadu štete.Kod novčanih obaveza iz ugovora dužnik dolazi u docnju prvog dana po
proteku roka koji je ugovoren za isplatu obaveze,a ako ovaj rok za isplatu obaveze nije ugovoren,dužnik je u
docnji kada ga poverilac opomene na izvršenje,a ako je poverilac to propustio da učini,onda onog dana kada
poverilac podnese tužbu sudu u kojoj traži prinudno izvršenje novčane obaveze.
Povremene novčane obligacije su one obligacije koje se plaćaju povremeno,kao što je recimo zakupnina.
Dužnik dolazi u docnju:
1. Po proteku roka koji je bio ugovoren za isplatu unapred poznatog iznosa(npr.zakupnina)
2. Neke povremene novčane obligacije nemaju unapred poznat iznos,već se on povremeno
obračunava(npr.obaveza plaćanja naknade za potrošenu električnu energiju,obračunava se
svakog meseca).U ovom slučaju dužnik dolazi u docnju onoga dana kada mu je obračun
dostavljen,a ako nije,onda od dana podnošenja tužbe sudu.
27
Što se tice odnosa zatezne kamate i naknade štete,kod naknade štete razlikuju se materijalna i nematerijalna
šteta.Materijalna šteta je gubitak,umanjenje necije imovine,sprečavanje njenog uvećanja.Od momenta
prouzrokovanja štete dužnik duguje zateznu kamatu.Nematerijalna šteta je šteta koja se ispoljava u fizičkom
bolu,duševnom bolu ili strahu.Kada jedno lice drugome prouzrokuje nematerijalnu štetu,oštećeni ima pravo da
od štetnika zahteva naknadu u novcu.Obaveza štetnika da nadoknadi štetu dospeva u momentu donošenja
sudske presude na ime naknade za bol,strah i slično.Od tog momenta štetnik je takođe dužan da plaća zateznu
kamatu.
Zatezna kamata je jedan vid pretpostavljene naknade štete.To je naknada koja se duguje zbog toga što se
pretpostavlja da je poverilac pretrpeo određenu štetu,zbog toga sto dužnik nije ispunio obavezu na
vreme.Poverilac ne mora da dokazuje da je štetu pretrpeo,jer se to pretpostavlja.Može se desiti da poveriocu
šteta bude znatno veća od zatezne kamate,i tada poverilac ima pravo na naknadu potpune štete.U ovom
slučaju šteta se ne pretpostavlja,već poverilac mora da je dokaže.
Kod potpune štete potrebno je dokazati štetu i uzročnu vezu zadocnjenja dužnika i nastale štete.Poverilac ne
mora da dokaže krivicu dužnika za oštećenje,jer je pretpostavka krivice u korist poverioca.Teret dokazivanja u
ovom slučaju pada na dužnika,tj.on treba da dokaže da nije kriv za oštećenje.
Sama docnja može biti shvaćena u objektivnom i subjektivnom smislu:
1. Objektivni smisao
Dužnik je u docnji čim ne ispuni svoju dospelu obavezu bez obzira na krivicu
2. Subjektivni smisao
Ukoliko dužnik ne ispuni svoju dospelu obavezu,usled toga što je bio sprečen višom silom,onda ne
može biti reć o docnji,jer su to opšte prihvaćeni osnovi isključenja odgovornosti.Dužnik novčane
obligacije koji je pao u docnju odgovara ne samo za prouzrokovanu štetu i višu silu,nego je dužan i
da plaća određene zakonske kamate,ali sve to pod pretpostavkom da nije u mogućnosti da dokaže
da je zadocnio sa ispunjenjem usled više sile ili nekih drugih okolnosti za koje ne odgovara.
Deljive obligacije su takve obligacije ciji se predmet može podeliti i ispuniti u delovima,tako da dugovani
predmet usled toga ne izgubi vrednost i svojstvo(npr.obligacije koje glase na predaju stvari određene po
rodu,novčane obligacije)
Kada u jednom obligacionom odnosu postoji više poverilaca ili dužnika,ukoliko obaveza nije solidarna,svaki od
poverilaca može tražiti samo ispunjenje svog dela i svaki od dužnika je dužan da ispuni samo svoj deo.Inače
deljiva obligacija sa više dužnika je pasivna obligacija,a deljiva obligacija sa više poverilaca je aktivna
obligacija.Obligacija se dele na jednake delove,ako nešto drugačije nije određeno.
U slučaju aktivne deljive obligacije svaki poverilac može zahtevati samo svoj deo tražbine,a ukoliko pojedini
delovi nisu drugačije određeni,celo potraživanje se deli među njima na jednake delove.
U slučaju pasivne deljive obligacije obaveza se deli među dužnicima na jednake delove ukoliko nije određena
neka druga podela,a svaki od dužnika odgovara za svoj deo obaveze.
Deljive obligacije najčešće se nazivaju zajednicke obligacije.
Svaki pojedini deo duga,odnosno tražbine ima svoju samostalnost:
1. Posledice docnje ne deluju prema ostalim dužnicima
2. Prekid zastarelosti prema jednom dužniku ne koristi ostalima,kao ni zaštoj zastarelosti
28
SOLIDARNE OBLIGACIJE
Kada poverilac padne u docnju prema jednom od solidarnih dužnika,onda to proizvodi dejstva i prema
ostalim solidarnim dužnicima.Docnja jednog solidarnog dužnika nema dejstvo prema ostalim
dužnicima.Isto važi i za priznanje duga koje bi izvršio jedan od solidarnih dužnika.
10. Zaštoj,prekid zastarevanja i odricanje od zastarelosti
Na zastarelost se može pozvati onaj dužnik prema kome je zastarelost nastupila,odnosno mogu se
pozvati na nju svi dužnici,ako je nastupila za sve njih.Prekid ili zaštoj zastarelosti prema jednom
solidarnom dužniku,ne proizvodi dejstva prema ostalim solidarnim dužnicima,ali dužnik koji je morao
da ispuni obavezu ima pravo regresa prema sadužnicima koji su bili oslobođeni ispunjenja usled
zastarelosti.Odricanje od zastarelosti nema dejstva prema ostalim sadužnicima.
Presuda izrečena u sporu između poverioca i jednog solidarnog dužnika na štetu tog dužnika,nema dejstvo
prema ostalim dužnicima.Ona nema dejstvo ni kada je doneta u korist dužnika ukoliko je zasnovana na
razlozima lične prirode.Solidarni dužnici je mogu koristiti samo onda ako je doneta u korist dužnika,a na
osnovu razloga koji vaze za sve dužnike,odnosno koji proizilazi iz sadržine obligacije.
Što se tiče nemogućnosti izvršenja,ukoliko do nje dođe usled više sile,obaveza se gasi.Ako je kriv jedan
solidarni dužnik,ostali se ne oslobađaju od obaveze koja odgovara vrednosti dugovanog predmeta,a ne za
štetu koju poverilac pretrpi.
Regres i pravni odnosi posle ispunjenja
Dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo da zahteva od svakog sadužnika da mu nadoknadi deo obaveze koji
pada na njega.Pri tom,nije od uticaja okolnost što je poverilac nekog od sadužnika oslobodio duga ili mu je dug
smanjio.
Deo koji pada na dužnika od koga ne može da se dobije naknada,deli se srazmerno na sve dužnike. Međutim,
kada nisu ugovoreni pojedini delovi,niti se oni mogu odrediti prema pravnom odnosu koji povezuje solidarne
dužnike,onda se vrši podela na jednake delove,odnosno na svakog dužnika dolazi jednak deo.Ali ako je
solidarna obaveza zaključena u isključivom interesu jednog solidarnog dužnika,on je dužna nadoknaditi ceo
iznos obaveze sadužniku koji je namirio poverioca.
jedan poverilac po ovlašćenju ostalih poverilaca izvrši u sporazumu sa dužnikom oproštaj duga in
rem,dužnik je u potpunosti oslobođen obaveze ispunjenja.
3. Prenov ili novacija
Samo smanjuje obavezu dužnika prema ostalim poveriocima za onoliko koliko iznosi deo poverioca koji
je zaključio novaciju. Ali ako je namera stranaka bila da se novacijom ugasi obaveza dužnika i prema
ostalim poveriocima koji su takvu saglasnost dali,onda je dužnik oslobođen obaveze prema svim
poveriocima.
4. Poravnanje
Poravnanje koje je zaključeno između dužnika i jednog poverioca,ne proizvodi pravna dejstava prema
ostalim poveriocima.Ostali poverioci su samo ovlašćeni da prihvate to poravnanje i to samo u slučaju
da ono nije ograničeno samo na poverioca sa kojim je zaključeno.
5. Sjedinjenje
Kada se u licu jednog solidarnog poverioca sjedini i svojstvo dužnika,svaki od ostalih poverilaca može
od njega zahtevati samo svoj deo potraživanja.
6. Docnja
Kada dužnik dođe u docnju prema jednom poveriocu,onda je u docnji i prema ostalim poveriocima.
Docnja jednog solidarnog poverioca,dejstvuje i prema ostalim poveriocima.
7. Priznanje duga
Značajno je za prekid zastarevanja,može se učiniti izjavom poveriocu,davanjem otplate, plaćanjem
kamate,davanjem obezbeđenja i slično.Priznanje učinjeno jednom solidarnom poveriocu,deluje i
prema ostalim poveriocima.
8. Zastarelost
Ako jedan poverilac prekine zastarelost ili ako prema njemu ne teče zastarelost,to ne koristi ostalim
poveriocima i prema njima zastarelost teče i dalje.Odricanje od zastarelosti izvršeno prema jednom
poveriocu, koristi i ostalim poveriocima.
Što se tice presude,vaze ista pravila kao i kod pasivnih solidarnih obligacija.
Pravni odnosi posle ispunjenja
Svaki solidarni poverilac ima pravo da zahteva od poverioca koji je primio ispunjenje da mu preda deo koji mu
pripada. Ako iz odnosa među poveriocima ne proističe nešto drugo,svakom solidarnom poveriocu pripada
jednak deo.
Individualizovane obligacije su obligacije kod kojih je akt predaje,činjenja ili uzdržavanja,tačno i potpuno
određen,tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem tog akta(npr.tačno određena slika na određenoj
izlozbi).Dužnik duguje samo onaj predmet koji je individualizovan i nedvosmisleno određen(in obligatione),a
kojim se vrši i ispunjenje obligacije(in solutione).Između predmeta obaveze i predmeta ispunjenja nema
razlike,pošto je predmet obaveze ono čime se obaveza ispunjava.Otuda,ako predmet obaveze propadne iz
razloga za koje dužnik ne odgovara (viša sila),odnosno nastupi naknadna nemogućnost ispunjenja,onda se
dužnik oslobađa obaveze(npr.predaja umetničke slike Jovana Bjelica “Predeo sa kucama”,ulje na platnu 52x32)
Generične obligacije su obligacije kod kojih je predaja stvari,činjenje ili uzdržavanje,određeno samo prema
rodu ili vrsti, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem akta iz okvira odgovarajućeg roda ili vrste,a prema
izboru dužnika,ukoliko nešto drugačije nije predviđeno.U okviru dugovanog roda ili vrste,dužnik je dužan da
ispuni obligaciju na način što će, postupajući po određenim pravilima ili odgovarajućem standardu,izvršiti
konkretan izbor stvari ili radnje i blagovremeno izvršiti predaju odnosno dugovano činjenje.Ali ako nije
33
potrebno tačno odrediti stvar ili radnju,već samo rod ili vrstu, potrebno je odrediti količinu dugovanih
stvari,odnosno okvir dugovane radnje,ili bar predvideti neke okolnosti na osnovu kojih će se to pouzdano moći
ustanoviti.Ove obligacije podrazumevaju mnogo širi predmet obaveze od predmeta ispunjenja.Dužnik duguje
stvar određenog roda (in obligatione),a ispunjava obligaciju predajom određene količine stvari tog roda i
određenog kvaliteta(in solutione).Recimo,dužnik duguje određenu količinu pšenice,pamuka,ulja itd.
Generična obligacija gubi svoja obeležja ne samo kada se tačno odredi dugovana stvar(jer tada postoji
individualizovana obligacija),nego i kada se odrede dve ili više dugovanih stvari,tako da dužnik može da ispuni
svoju obavezu predajom jedne od tih stvari(kada postoje alternativne obligacije).Recimo,stene rase maltezer i
slično.
Pravni značaj podele
Važe u pogledu individualizovanih i generičnih obligacija različita pravila u pogledu prestanka obligacija usled
slučajne propasti dugovanog predmeta.
Ako propadne predmet individualizovane obligacije,usled uzroka za koji dužnik ne odgovara,odnosno nastupi
objektivna nemogućnost ispunjenja,onda se obligacija gasi,a dužnik se oslobađa odgovornosti.Prema opštem
pravilu,rizik slučajne propasti stvari,snosi njen vlasnik.Ako do propasti stvari dođe krivicom dužnika,onda se
dužnik oslobađa ne obaveze,već postaje dužnik naknade štete koju poverilac trpi usled neispunjenja obligacije.
Ako propadne predmet generične obligacije,dužnik se ne oslobađa obaveze,ako su stvari tog određenog roda
propale usled više sile ili nekog drugog uzroka za koji se inače ne odgovara.Smatra se da rod nikada ne
propada,pa je dužnik dužan da izvrši svoju obavezu predajom stvari.Ipak,ukoliko nastupi objektivna
nemogućnost ispunjenja(npr.određeni rod stvari se stavi van prometa,određena vrsta životinje izumre),dužnik
se oslobađa obligacije.Rizik slučajne propasti snosi vlasnik.
Značaj podele na individualizovane i generične obligacije ogleda se i u tome što se izvesni ugovori karakterišu
generičnim obligacijama(npr.ugovor o zajmu),dok drugi ugovori rađaju individualizovane obligacije(npr.ugovor
o zakupu).
ALTERNATIVNE OBLIGACIJE
Alternativne obligacije su obligacije koje imaju dva ili više predmeta,ali koji se tako duguje,da se isplatom
jednog od njih, obligacija gasi.Dužnik duguje dve ili više stvari ili radnji,ali predmet ispunjenja obligacije je
predaja samo jedne stvari ili izvršenje samo jedne od dugovanih radnji.
Alternativne obligacije razlikuju se od kumulativnih obligacija po tome što se kod kululativnih obligacija duguju
dva ili više predmeta,ali tako da se obligacija gasi tek kada se ispune svi ti predmeti.
Alternativne obligacije razlikuju se od generičnih obligacija po tome što je predmet alternativne obligacije,iako
nije unapred tačno i potpuno određen u smislu individualizovane obligacije,ipak je preciznije određen od
predmeta generične obligacije.Dok je alternativna obligacija uvek koncentrisana na dva ili više predmeta,tačno
određenih predmeta,od kojih je samo jedan predmet ispunjenja obligacije,generična obligacija se odnosi na
čitav okvir određene vrste ili roda stvari iz koga se(prema pravilima izbora) izdvaja odgovarajući predmet kojim
se ispunjava obligacija.
Pravo izbora kod alternativnih obligacija,ako ništa drugo nije određeno,pripada dužniku.Ali pravo izbora može
biti prepušteno i poveriocu,ali i trećem licu,ukoliko je to izraz volje stranaka.Ukoliko treće lice ne izvšsi izbor ili
ako je izbor poveren nekoličini lica,koja iz nekog razloga ne mogu doneti zajedničku odluku,poverilac ili dužnik
mogu im ostaviti primereni rok u kome ce izvršiti izbor,a ako taj rok bezuspesno protekne,izbor ce izvršiti sud
na zahtev poverioca ili dužnika.Dužnik ima pravo izbora sve dok,u postupku prinudnog izvršenja,jedna od
dugovanih stvari ne bude potpuno ili delimično predata poveriocu po njegovom izboru.Recimo,prodavac i
34
kupac se dogovore da prodavac proda jedno od tri stabla hrasta u šumi,drvo određuje stručnjak šumske
službe(struke),ako ga on ne odredi,pravo izbora pripada dužniku.
Izborom se alternativna obligacija pretvara u jednostavnu i zato lice koje ima pravo izbora ne može
kombinovati akt ispunjenja.Recimo,ako se alternativna obligacija odnosi na određenu sumu novca ili na
određeno zemljište,onda se pravom izbora ne može uzeti jedan deo dugovane sume i jedan deo zemljišta.
Po svojoj pravnoj prirodi izbor je jednostrana izjava volje kojom se jedna alternativna obligacija svodi na
jednostavnu obligaciju.
Izbor je izvršen kada strana kojoj pripada pravo izbora obavesti drugu stranu o tome šta je izabrala i od tog
časa izbor se više ne može menjati.To znači da je ova izjava neopoziva,ali je naslediva.Izvršenjem izbora smatra
se da je obaveza od početka bila jednostavna i da je njen predmet od početka bila izabrana stvar.
Alternativne obligacije često se zasnivaju ugovorom.Recimo prodavac se obavezuje da će prodati kupcu jedan
od svoja dva automobila.Alternativne obligacije mogu za svoj izvor imati i jednostranu izjavu
volje.Recimo,testamentom se zavešta legat po kome će univerzalni naslednik biti dužan da legataru preda
određenu nepokretnost ili određenu sumu novca.Izvor može biti i zakon.Recimo,lice koje je po zakonu dužno
davati izdržavanje drugom licu(izuzev roditelja za decu).
Ako jedan od dugovanih predmeta propadne usled događaja za koji ne odgovara ni jedna strana(viša sila) ili
nastupi objektivna nemogućnost ispunjenja jednog predmeta(npr.zabrana prometa određenih
stvari),obligacija se svodi na preostale predmete.Ako je imala dva predmeta postaje jednostavna(načelo
koncentracije),a ako je imala više od dva predmeta,a jedan slučajno propadne,onda obligacija i dalje zadržava
obeležja alternativne obligacije.
Koncentracija tražbine
Ako je do nemogućnosti ispunjenja jednog od dva dugovana predmeta došlo usled krivice jedne strane,onda
se vodi računa čijom je krivicom došlo do nemogućnosti ispunjenja i kome je pripadalo pravo izbora.
Ako je do nemogućnosti ispunjenja jednog predmeta došlo krivicom dužnika,onda ukoliko je njemu pripadalo
pravo izbora,obligacija postaje jednostavna,što znači da če dužnik biti dužan da ispuni preostali predmet.Ako
je pravo izbora pripadalo poveriocu,onda poverilac može optirati ili za ispunjenje preostalog predmeta ili za
naknadu štete koju usled toga pretrpi.
Ako je do nemogućnosti ispunjenja došlo krivicom poverioca,onda ukoliko je njemu pripadalo pravo
izbora,dužnikova obaveza se gasi ili poverilac može ukoliko hoće dati naknadu štete i tražiti preostali predmet.
Ako pravo izbora pripada dužniku njegova obaveza prestaje,ali on može ako hoće tražiti naknadu štete i izvršiti
obavezu preostalim predmetom.
Zbog ovog se smatra da je pravo izbora zapravo jedna vrsta pravne moći.
FAKULTATIVNE OBLIGACIJE
Fakultativne obligacije su obligacije kod kojih se duguje samo jedan predmet,ali se dužnik može osloboditi
obaveze dajući neki drugi određeni predmet. Dužnik se može koristiti ovom mogućnošću sve dok poverilac u
postupku prinudnog izvršenja,ne dobije potpuno ili delimično predmet obaveze.
Fakultativne obligacije se razlikuju od alternativnih obligacija po tome što se kod fakultativnih obligacija duguje
samo jedan predmet,ali je dužnik ovlašćen da ispuni obligaciju bilo dugovanim,bilo nekim drugim predmetom
koji je određen zakonom,ugovorom ili jednostranom izjavom volje.Kod alternativnih obligacija uvek postoje
dva ili više dugovanih predmeta.Recimo na osnovu zakona,kada poklonodavac usled nedostatka nužnih
sredstava za život,zahteva od poklonoprimca povraćaj predmeta poklona,a zakon ovlasti poklonoprimca da se
može osloboditi obaveze ili povraćajem predmeta poklona ili davanjem poklonodavcu u odgovarajućoj meri
sredstva koja mu nedostaju.
35
Poverilac fakultativne obligacije može tražiti samo dugovani predmet,a ne onaj kojim dužnik,ako to hoće,može
da ispuni svoju obavezu.Upravo zbog tog ovlašćenja,po kome dužnik može da bira jedan od dva predmeta
kojim će ispuniti svoju obavezu,kaže se da je na strani dužnika facultas alternativa.Recimo,testamentom se
zavešta legat po kome ce univerzalni naslednik biti dužan da legataru preda sliku,ali se naslednik može
osloboditi obaveze,ako legataru ispalti iznos od 30 000 e,ali sam legatar ne može zahtevati ovu sumu novca,
već samo sliku.
Razlika fakultativne obligacije od alternativnih obligacija javlja se i kod pitanja propasti stvari,odnosno
nemogućnosti ispunjenja obligacije.
Ako dugovani predmet propadne zbog događaja za koji dužnik ne odgovara(viša sila),onda se obligacija
gasi,dužnik se oslobađa obaveze ispunjenja(a kod alternativne obaveza se svodi na preostale predmete).
Ako dugovani predmet propadne,odnosno nastupi nemogućnost ispunjenja usled događaja za koji dužnik
odgovara,poverilac može zahtevati samo naknadu štete,a ne i drugi predmet koji dužnik može dati umesto
dugovanog.U takvom slučaju dužnik se može osloboditi obaveze naknade štete dajući predmet koji je ovlašćen
dati umesto dugovanog predmeta.
Za razliku od alternativnih obligacija,kod fakultativne obligacije poverilac nikada ne može imati pravo izbora,jer
se uvek duguje,odnosno uvek se potražuje samo jedan predmet.
Po svojoj pravnoj prirodi izbor dužnika razlikuje se kod fakultativnih obligacija i alternativnih obligacija.
Kod alternativnih obligacija vršenjem prava izbora dužnik pretvara alternativnu obligaciju u jednostavnu
obligaciju,što znači da je reč o jednom pravu na preobražaj prava(pravna moć),i zbog toga je izjava volje kojom
se vrši izbor neopoziva.
Kod fakultativnih obligacija izjava volje dužnika da će dati,umesto dugovanog,neki drugi,određeni predmet,nije
neopoziva,jer ona ne izaziva nikakav preobražaj,već samo znači vršenje jednog ovlašćenja koje se gasi tek
potpunom ili delimičnom predajom dugovanog ili nekog drugog određenog predmeta dobrovoljno ili u
postupku prinudnog izvršenja.
Dužnik koji je,menjajući svoju odluku o ispunjenju obligacije jednim ili drugim predmetom,prouzrokovao
poveriocu štetu,postaje dužnik naknade te štete,ali to ne utiče na iznetu pravnu prirodu dužnikovog ovlašćenja
u fakultativnoj obligaciji.
Fakultativna potraživanja
Za razliku od fakultativne obaveza,fakultativna potraživanja postoje u slučaju kada se zakonom ili ugovorom
predvidi da poverilac može umesto dugovanog predmeta zahtevati od dužnika neki drugi određeni predmet i
to tako da je dužnik dužan predati mu taj predmet ako poverilac to zahteva.Ako poverilac ne zahteva taj drugi
predmet,dužnik je dužan predati mu dugovani predmet.
Za fakultativno potraživanje važe pravila o fakultativnim i alternativnim obavezama,što zavisi od namere
ugovornika i konkretnih prilika posla.
KUMULATIVNE OBLIGACIJE
Kumulativne obligacije su obligacije koje imaju dva ili više različitih predmeta,ali koji se tako duguju da ih sve
treba predati ili izvršiti.Poverilac je ovlašćen da,ukoliko nista drugo nije predviđeno,zahteva izvršenje,odnosno
predaju svih predmeta ođednom(osnovno pravilo).Kao i kod drugih obligacija i ovde se predmet sastoji u
predaji neke stvari,činjenju ili uzdržavanju od činjenja.
Moguće je predvideti da se ispunjenje obligacije ne obavi istovremeno jednim aktom,već različitim aktima,u
različitom vremenu(npr.predaja sume novca u jednom danu,a predaja neke druge stvari u drugom danu).
36
Ukoliko jedan od dugovanih predmeta propadne usled razloga za koji dužnik ne odgovara(viša sila),dužnik
duguje ostatak u slučaju da poverilac za to ima interesa,što je faktičko pitanje koje se procenjuje prema
okolnostima konkretnog slučaja.
Kada svi dugovani predmeti slučajno propadnu ili nastupi naknadna objektivna nemogućnost ispunjenja
obligacije,dužnik se oslobađa obaveze ispunjenja,jer se kod ove obligacije ispunjavaju svi predmeti koji se
duguju.
Ako je do propasti predmeta došlo krivicom dužnika,on duguje naknadu štete poveriocu koju ovaj usled toga
trpi,i to u visini propalog predmeta.
Kumulativnu obligaciju treba razlikovati od kumulativnog dugovanja dve ili više obligacija.Dok je kumulativna
obligacija jedna obligacija sa više predmeta koje sve treba predati ili izvršiti, dotle kumulativno dugovanje više
obligacija,podrazumeva obavezu dužnika iz jednog pravnog osnova da ispuni više obligacija,bez obzira da li su
one kumulativne ili ne.Tako ugovori najčešće predstavljaju zbir obligacija koje ugovornik duguje
kumulativno(npr.na strani prodavca je obaveza predaje stvari i obaveza zaštite u slučaju pravnih i fizičkih
nedostataka,a na strani kupca je obaveza isplate cene i obaveza preuzimanja stvari)
Civilne obligacije su obligacije koje poseduju moć sudskog prinudnog ostvarenja.Poverilac civilne obligacije
može, kao i drugi titular prava,da podigne tužbu kod suda i da zahteva ostvarenje svog prava pod pretnjom
prinudnog izvršenja nad imovinom dužnika.Kod ovih obligacija postoji neposredna pravna sankcija.
Naturalne obligacije su obligacije koje ne poseduju moć prinudnog sudskog izvršenja,ali ako dužnik izvrši
dobrovoljno takvu obligaciju,ne može se pozivati na isplatu nedugovanog i tražiti povraćaj datog.Smatra se da
je izvršio ono što je bio dužan da izvrši.ZOO nema opšte odredbe o naturalnim obligacijama,ali ih pominje na
više mesta.Tako,prema ZOO,zastarelošću se gasi pravo da se traži ispunjenje obaveze,a sud se ne može
obazirati na zastarelost,ako se dužnik nije na nju pozvao.Zastarelost nastupa kada protekne zakonom
određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.Sa druge strane,ZOO predviđa da se
ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno,na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili
društvene dužnosti.
Znači,ako dužnik ispuni zastarelu obavezu,nema pravo zahtevati da mu se vrati ono što je dao,čak i ako nije
znao da je obaveza zastarela.Poverilac se može namiriti iz zastarelog potraživanja koje je obezbeđeno zalogom
ili hipotekom.
stranke određuju da li će obligacija biti trenutna ili trajna(npr. od volje ugovornih strana zavisi hoće li kupac
biti dužan da isplati cenu ođednom ili u određenim ratama).
Nekada sama priroda obligacionog odnosa uslovljava da obligacija bude trajna(npr.obaveza doživotnog
izdržavanja,obaveza čuvanja poverene tuđe stvari-posluga,ostava)
Trajne obligacije se još nazivaju i sukcesivne obligacije upravo zbog ovih karakteristika.
Obligacije koje se odnose na nečinjenje,odnosno uzdržavanje(negativne obligacije) u većini slučajeva su trajne
obligacije (npr.obaveza kupca da ne otuđi stvar neko vreme),dok su obligacije davanja i činjenja(pozitivne
obligacije)su ili trajne ili trenutne obligacije,što zavisi od prirode samog odnosa ili volje stranaka.
Izvori i trenutnih i trajnih obligacija mogu biti različiti pa tako izvor može biti ugovor,zakon,jednostrana izjava
volje i slično.
Pravni značaj podele
S obzirom na vreme trajanja kod trajnih obligacija,one su izložene različitim okolnostima koje mogu uticati na
dejstva pa i na prestanak obligacije.Recimo,pitanje naknadne nemogućnosti ispunjenja obligacije ili pitanje
izmene obligacije zbog promenjenih okolnosti postavlja se po prirodi stvari kod trajnih obligacija.Takođe
ustanova promenjenih okolnosti javlja se samo kod trajnih obligacija.
Trenutne obligacije uglavnom nisu izložene mogućnosti uticaja promenjenih okolnosti.Međutim ako je
ispunjenje trenutne obligacije odloženo do nastupanja neke izvesne okolnosti(npr.po isteku 6 meseci od dana
nastanka obligacije),moguće je da se u međuvremenu steknu takve okolnosti koje onemogućavaju ili otežavaju
ispunjenje obligacije.
Značaj ove podele ogleda se i u tome što kada se trajna obligacija odnosi na predaju sume novca,odnosno
kada trajna obligacija pripada novčanim obligacijama,tokom ispunjenja trajne novčane obligacije može se javiti
pitanje uticaja valutnih promena,odnosno manje ili veće kupovne moći novca u trenutku potpune isplate u
odnosu na trenutak nastanka obaveze.
Zastarelost
Povremena potraživanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim razmacima(kamate,izdržavanje,potraživanja
zakupnine, naknade štete i slično)zastarevaju za 3 godine od dospelosti ovakvog pojedinog davanja(subjektivni
rok).
Samo pravo iz kojeg proističu pojedina potraživanja zastareva za 5 godina(objektivni rok) od dospelosti
najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.Kada zastari pravo iz koga proističu
povremena potraživanja,onda poverilac gubi,ne samo pravo da zahteva buduća povremena davanja,nego i ona
povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.Kada je reč o povremenim davanjima treba reći da
dokaz o isplati poslednjeg povremenog davanja stvara oborivu pretpostavku o isplati ranijih davanja
(npr.priznanica o isplati jedne rate stvara oborivu pretpostavku da su isplaćene i prethodne rate).
38
UGOVORI
39
POJAM UGOVORA
Prema tradicionalnom shvatanju ugovor je saglasnost volja dva ili više lica kojom se postiŽe neko pravno
dejstvo.OpŠti pojam ugovora svojstven je ne samo obligacionom pravu već i drugim granama prava u kojima
se javlja,kao što su porodično pravo, međunarodno pravo,nasledno pravo itd.U obligacionom pravu ugovor
predstavlja izvor obligacija.
Ugovor u obligacionom pravu je saglasnost volja dva ili više lica kojom se postiže neko obligacionopravno
dejstvo. Karakteristike ugovora:
1. Uvek je dvostrani pravni posao
Za razliku od dvostranog,kod jednostranog pravnog posla nema saglasnosti volja, već izjava samo jedne
volje stvara određeno pravno dejstvo(npr.javno obećanje nagrade).
2. Proizvodi obligacionopravno dejstvo koje se ogleda u zasnivanju,promeni i gašenju obligacija
3. Proizvodi imovinskopravna dejstva
To znači da se pravne posledice ugovora odražavaju direktno u imovini ugovornih strana.
Za označavanje pojma ugovor koriste se različiti nazivi:
1. Sporazum
To je širi pojam od ugovora, on podrazumeva svaku saglasnost volje,a ne samo onu izjavu koja
proizvodi obligacionopravno dejstvo.
2. Pakt (u međunarodnom pravu)
Ne upotrebljava se u obligacionom pravu.Ovaj termin koristi se za one obaveze koje rađaju
nesankcionisane pravne obaveze.
3. Pogodba (uglavak,utanačenje)
Ovaj termin ima dvostruko značenje,koristi se da se označi ugovor u celini,ali i da se označe pojedine
odredbe u ugovoru.
4. Dogovor
To je zapravo sporazum koji su ugovorne strane postigle tokom pregovora,to je faza koja prethodi
zaključenju ugovora.
Ranije za ugovor nije bila dovoljna prosta saglasnost volja da bi nastala obligacija,bila je neophodna i
forma,rituali,gestovi itd.Tek kasnije forma prestaje da bude neophodna za nastanak ugovora.
Lica koja zaključuju ugovor nazivaju se i ugovornici,ugovorne strane,ugovarači.
DISPOZICIJA SUBJEKATA
Dispozicija subjekata je izraz opšteg načela autonomije volje.Ugovorne strane su slobodne da po svojoj volji
urede sadržinu ugovora.
Ovo načelo trpi neka opšta ograničenja i to su:
1. Prinudni propisi
2. Javni poredak
3. Dobri običaji
Prinudni propisi su konkretne naredbe i zabrane(numerus clausus) sadržane u zakonskim i podzakonskim
propisima.Ne mogu se promeniti voljom stranaka.U ZOO postoji više propisa koja imaju prinudni karakter:
1. Propisi o pravima zastarevanja
2. Propis o najvišem iznosu ugovorene kamatne stope
3. Propis ugovaranja kamate na kamatu
Javni poredak je najšire ograničenje dispozicije subjekata.Prvi put je pomenut u Code civil 1804.godine.U
pogledu javnog poretka u uporednom pravu postoje četiri teorije:
41
1. Prva teorija prema kojoj javni poredak nije moguće,a ni potrebno definisati.Umesto toga treba
prepustiti sudu da u svakom konkretnom slučaju utvrdi šta je javni poredak kada se takvo pitanje
postavi pred njim.
2. Druga teorija prema kojoj je potrebno odrediti osnovna obeležja javnog poretka,ali nije neophodno da
se precizno definiše. Ostavlja se sudu da pronađe da li je javni poredak povređen ili ne.
3. Treća teorija prema kojoj javni poredak predstavlja skup propisa koji su izričito nabrojani.
4. Četvrta teorija prema kojoj javni poredak treba definisati tako što će se odrediti jedan opšti kriterijum
koji bi omogućio da se klasifikuju pravila koja se tiču javnog poretka.
Kod nas postoje dva shvatanja:
1. Šira koncepcija javnog poretka koja obuhvata opšta načela na kojima je zasnovano postojanje pravno
organizovane zajednice.Javni poredak podrazumeva i prinudne propise,dobre običaje i moralne norme.
2. Uža koncepcija(Antić) prema kome javni poredak obuhvata opšte principe ustavnog uređenja,pravila u
zakonima i pravne standarde čiju sadržinu određuje sud.U pojam javnog poretka ne ulaze prinudni
propisi,dobri običaji i moralne norme.
Dobri običaji predstavljaju ustaljena pravila ponašanja koja usvaja određena društvena grupa.
Proizilaze iz svesti ljudi da su u određenoj opštoj situaciji dužni da se ponašaju na određeni način.Bitno
je da se kvalifikuju kao dobri(u skladu sa savesnošću i poštenjem),što znači da su u skladu sa vladajućim
poretkom.
Načelo dispozicije subjekata trpi i neka posebna ograničenja i to su ograničenja koja se odnose na sadržinu
ugovora. Postoje dva takva ograničenja:
1. Zakonom regulisana sadržina ugovora
Određene ugovore zakon može uređivati neke elemente.Najčešće uređuje cene,kod ugovora o
kupoprodaji određenih roba ili sirovina koje imaju strateški značaj u nekoj državi (npr.odlukom vlade
cena nafte,električne energije itd.).Ugovorne strane ne mogu odrediti veću cenu od propisane. Ako je i
ugovore primeniće se propisana cena.
2. Ograničenje putem formularnih ugovora(ugovori po pristupu)
To su ugovori čiju sadržini unapred u potpunosti određuje samo jedna ugovorna strana zbog svoje
ekonomske nadmoći.Sadržina je odštampana na jednom obrascu u vidu jednog broja klauzula,koje ta
strana nudi drugoj na potpis,odnosno druga ugovorna strana samo pristupa tako utvrđenoj sadržini
ugovora.Druga ugovorna strana nema mogućnost da pregovara,dispozicija za nju ne postoji(npr.ugovor
o osiguranju imovine,ugovor o prevozu itd.)
Razlika između ove dve vrste ograničenja je u tome što se kod formularnih ugovora ograničenje dispozicije
subjekata vrši faktičkim putem,zato što jedna strana ima faktičku ekonomsku moć da drugoj strani nametne
uslove.Kod zakonom regulisane sadržine radi se o ograničenju pravne prirode,a ne faktičke.Objektivno pravo
postavlja ograničenje obema ugovornim stranama.
KONSENSUALIZAM
Konsensualizam kao princip ugovornog prava,znači da se ugovori mogu zaključivati prostom saglasnošću
volja,bez ispunjenja zakonom predviđenih formi.Strane mogu ispoljavati svoju volju na različite načine i to
usmeno ili pismeno,kao i svim postupcima kojima se posredno ili neposredno iskazuje određena volja.
Istorijski razvoj ugovornog prava ukazuje na činjenicu da se ovaj princip nekada nije primenjivao u svom
apsolutnom smislu,već da su bili prisutni određeni izuzeci koje su strane dužne da poštuju i da ih se
pridržavaju.Dugotrajni proces stvaranja principa konsensualizma okončan je tek u XVI i XVII veku.Sve do tada
vladajući princip bio je formalizam.Glavni uzroci koji su doveli do usvajanja ovog principa bili su nerazvijeni
42
društveno ekonomski odnosi i uticaj religije na pravo. Kasnije dolazi do ublažavanja formalizma zbog složenijih
društveno ekonomskih odnosa i slabljenje uticaja religije na pravo.Rimsko pravo nikada nije postavilo
konsensualizam kao opšti princip ugovornog prava.
Početak novog veka,karakteriše se naglim razvojem robne privrede,razmena materijalnih dobara zahteva što
veću brzinu i slobodu u privrednim odnosima.Javila se potreba da se ugovori lako i brzo zaključuju.Formalizam
sputava pravni promet.
Kodifikacije građanskog prava u XIX veku potpuno prihvataju princip solo consensus obligat.Autori francuskog
građanskog zakonika nisu ga čak ni formulisali na jedan opšti način,jer su smatrali da se on svuda
podrazumeva.Dolazi do usvajanja opšteg pravila da su ugovori u principu neformalni,a samo izuzetno
formalni,što je suprotno onome što je važilo u rimskom pravu.Forma u savremenom pravu ne javlja se kao
ritual,vec kao sredstvo,kao zaštita društvenih interesa.
Naš ZOO princip konsensualizma predviđa rečima da zaključenje ugovora ne podleže nikakvoj formi,osim ako
zakonom nije drugačije određeno.I pored toga što ZOO predviđa princip neformalnosti,mnoge ugovore i
uprkos tome ipak proglašava formalnim,kao što su ugovor o prometu nepokretnosti,ugovor o građenju,ugovor
o licenci,ugovor o osiguranju,ugovor o jemstvu itd.
ZAKLJUČENJE UGOVORA
Zaključiti ugovor znači obavljati jednu intelektualnu radnju.Svest o elementima preduzete radnje kao i namera
da se ugovor zaključi (animus contrandi),čine osnovne osobine pravno relevantne volje.Zapravo svest o
elementima preduzete radnje je posedovanje mogućnosti da se shvati domašaj svog akta(svest nemaju
duševno obolela lica,lice koje je pod dejstvom hipnoze,alkohola,droga,jer ne mogu da shvate domašaj svog
akta).Volja mora biti:
1. Ozbiljna
Znači da ugovor ne može nastati na osnovu proste zelje ili šale nekog lica(npr.volja nije ozbiljna ako je
izjavljena na pozorišnoj sceni u nekom komadu)
2. Stvarna
Znači da volja mora biti stvarna,a ne prividna(simulovana).Ako određena lica izjavljuju volju samo radi
određenog prikrivanja nekog drugog ugovora koji su ta lica zaista zaključila,onda takva izjava nema
pravno dejstvo.Prividan ugovor važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu primenu.Ova činjenica ne može
se isticati prema trećem savesnom licu.
3. Slobodna
Znači da lice koje izjavljuje volju ne sme biti žrtva prevare,zablude,prinude(osnovi relativne ništavosti).
43
4. Moguća
Znači da se volja mora odnositi na nešto što je moguće ostvariti.Tu se podraumeva i pravna i fizička
mogućnost.Pravna mogućnost znači da je volja upravljena na nešto što pravnim ili moralnim normama
nije zabranjeno.Fizička ili faktička mogućnost podrazumeva ono što se po redovnom toku zbivanja
može ostvariti.
Da bi se došlo do saglasnosti volje,potrebno je da se volja na neki način izjavi.Ako volja nije izjavljena,već
postoji neka unutrašnja psihološka pojava,onda takva volja ne proizvodi pravna dejstva.U pogledu odnosa
unutrašnje i izjavljene volje postoje dve teorije:
1. Teorija volje
2. Teorija izjave
Prema teoriji volje bitna je unutrašnja volja,pa se mentalne rezerve uzimaju u obzir.Posledice dosledne
primene ove teorije su u tome što mentalne rezerve dobijaju pravnu važnost.Kod tumačenja ugovora istražuje
se stvarna volja ugovornih strana.Nema punovažnog ugovora ako se unutrašnja volja ne poklapa sa
izjavljenom voljom.Zabluda u ovom slučaju povlači ništavost.
Prema teoriji izjave u slučaju nesklada unutrašnje i izjavljene volje prednost se daje izjavljenoj volji.Vodi se
računa samo o onome što su ugovornici ozbiljno izjavili,a ne ono što su eventualno hteli.Posledice dosledne
primene ove teorije su u tome što u slučaju da izjavljena volja ne poklapa sa stvarnom voljom,ugovor
nastaje.Mentalne rezerve se ne uzimaju u obzir.Izjava volje može obvezivati uprkos postojanju zablude.
ZOO usvaja središnje rešenje,pa predviđa da pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog
značenja upotrebljenih izraza,već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako
to odgovara načelima obligacionog prava.Na osnovu ovog principa se recimo dobročini ugovori tumače na
način koji je manje težak za dužnika u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.
Prema ZOO mentalne rezerve proizvode pravna dejstva,dakle uzima se u obzir kada strana nije mislila ono sšto
je izjavila.Mane volje mogu da utiču na punovažnost ugovora.
Princip konsensualizma povlači sa sobom pravilo da su strane u načelu slobodne u izboru načina kojim ce
zaključiti svoju volju,osim kada zakonom nije drugačije određeno.
Volja se redovno izražava aktivnim ponašanjem.U aktivnom ponašanju treba razlikovati dva načina izjavljivanja
volje i to izričito i prećutno.
Volja se manifestuje izričito kada lice preduzima akte kojima direktno pokazuje postojanje određene
namere.To se čini najpre izgovorenim ili napisanim recima,određenim značima,gestovima ili preduzimanjem
neke druge radnje koja za cilj ima izražavanje volje(npr.dizanje ruke kod javnog nadmetanja).
Prećutno izražavanje volje postoji kada lice preduzme takve akte na osnovu kojih se indirektno,ali sa
sigurnošću može ustanoviti postojanje pravno relevantne namere.Ovaj način izjave volje naziva se još i
konkludentne radnje.Da bi ovako izjavljena volja proizvodila pravno dejstvo potrebno je da se iz takvog
ponašanja može prema okolnostima(mesto,vreme,način preduzete radnje,shvatanja društvene sredine)
logično i sa sigurnošću zaključiti da se volja izražava radi postizanja određene pravne svrhe(npr.ako poverilac
dobrovoljno preda svom dužniku dokaz o postojanju duga,npr.priznanicu,mada od njega nije primio dugovanu
sumu,uzima se da je učinjen otpust duga,putnik koji ulazi u autobus prećutno izražava volju da zaključi ugovor
44
o prevozu,kada lice u svoje ime i za svoj račun raspolaže robom koju je primilo od drugog,smatra se da je
zaključen ugovor o kupoprodaji,ako primalac nije znao da je roba poslata u drugu svrhu)
Prećutno izjavljena volja proizvodi ista pravna dejstva kao i izričito izjavljena volja.Međutim moguće je da
zakon za određene poslove zahteva da se volja izjavi izričito(npr.poverilac izričito izjavi svom dužniku da mu
dug ne oprašta mada mu predaje pismeno kojim je dug konstatovan).
Pored aktivnog ponašanja postoji i pasivno ponašanje.Pasivno ponašanje je apsolutno uzdržavanje jednog lica
od preduzimanja bilo kakvih akata kojima se volja izražava.Razlika između pasivnog ponašanja i prećutno
izjavljene volje nije uvek lako uočljiva(npr.vozačc taksija na taksi stanici prećutno izražava volju da zaključi
ugovor o prevozu).
Pasivno ponašanje postoji recimo u slučaju kada ponudilac pismom predloži ponuđenom da zaključe određeni
ugovor,a ponuđeni na to ne odgovori niti preduzme bilo kakav akt na osnovu koga bi se moglo osnovano
zaključiti da je ponuda prihvaćena.Ćutanje samo za sebe ne znači pristanak.Bez pravnog dejstva su odredbe u
ponudi kojima bi se ćutanje ponuđenog smatralo prihvatanjem ponude ili odredbe koje bi u suštini imale istu
svrhu(npr.ako ponuđeni ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslatu stvar u vezi sa kojom mu se nudi
ugovor ne vrati u određenom roku)
Postoje i izuzeci od principa da ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude,pa će se tako smatrati da
ćutanje znači prihvatanje ponude u pet situacija:
1. Kada je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu određene robe,ukoliko nije
ponudu odbio odmah ili u ostavljenom roku
2. Lice koje se ponudilo drugom da izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova,kao i lice u
čiju poslovnu delatnost spada vršenje takvih naloga,dužno je da izvrši dobijeni nalog ako ga nije
odmah odbio.Ako ponuda,odnosno nalog nije odbijena smatra se da je ugovor zaključen u trenutku
kada je ponuda,odnosno nalog stigao ponuđenom
3. Ako osiguravač u određenom roku ne odbije ponudu,koja ne odstupa od uslova pod kojima on vrši
predloženo osiguranje,smatraće se da je prihvatio punudu i da je ugovor zaključen(8 dana)
4. Prećutno produženje ugovora i to u prvom redu ugovora o zakupu,kao i drugih ugovora sa trajnim
izvršenjem ugovora.Ako je ugovor o zakupu zaključen na određeno vreme i to vreme protekne,a
zakupac se ne ponaša pasivno,već drži i upotrebljava stvar koja je predmet zakupa,a zakupodavac:
a. I dalje prima zakupninu ili na drugi način pokazuje volju da ostane u ugovornom odnosu,onda
nije reč o pasivnom ponašanju (nije izuzetak jer se ne ponaša pasivno)
b. Zakupodavac se ne protivi zakupčevom upotrebljavanju stvari,ne prima zakupninu niti na bilo
koji drugi način ne izražava volju u smislu produženja zakupa,onda se prema zakonskom
naređenju pasivno ponašanje zakupodavca uz aktivno ponašanje zakupca,uzima kao činjenica
koja dovodi do obnavljanja ugovora o zakupu (izuzetak).Time se stvara zakup neodređenog
trajanja koji zakupodavac uvek može opozvati.Zatim kod ugovora o poklonu ili kod ugovora o
posluzi,pasivno ponašanje ponuđenog koji je dobio stvar na poklon/poslugu nije ugovor
zaključio.Smatra se da je ugovor zaključen tek upotrebom stvari.
5. Kada strane same ugovore da će se u regulisanju njihovih budućih ugovornih odnosa,pasivno
ponašanje jedne od njih značiti pristanak,osim ako zakon zahteva izjavu volje na određeni način (npr.
svečana forma)
Kada ćutanje ponuđenog znači prihvatanje ponude,ugovor je zaključen onda kada ponudilac primi izjavu
ponuđenog da prihvata ponudu.
45
VRSTE UGOVORA
Ugovor kao saglasnost volja dve ugovorne strane može se prema različitim kriterijumima podeliti:
1. Prema određenosti u zakonu:
a. Imenovani ugovori
Tu su bitni elementi i obaveze ugovornih strana uređeni zakonom
b. Neimenovani ugovori
Zakon ih posebno ne reguliše, niti daje posebno ime. To su ugovori koji se zaključuju u okviru
principa dispozicije subjekata
2. U zavisnosti od toga da je forma bitan sastojak ugovora razlikuju se:
a. Formalni ugovori
Kod njih je forma je bitan uslov za njihov nastanak(npr.ako forma predviđena zakonom nije
ispunjena, ugovor ne proizvodi pravna dejstva)
b. Neformalni ugovori
Nastaju saglasnošću volja,pa za nastanak ugovora nije potrebno ispuniti nikakve posebne
formalnosti
3. Prema dužini trajanja posledica iz ugovora razlikuju se:
a. Trenutni ugovori sa trenutnim izvršenjem
Ovi ugovori se izvršavaju jednim aktom davanja ili činjenja
b. Trajni ugovori
Kod njih izvršene obaveze traju u jednom vremenskom periodu, a obaveza iz ugovora izvršava
se putem jednog kontinuiranog akta davanja, činjenja ili uzdržavanja od činjenja, ili putem više
uzaštopnih sukcesivnih akata koji sleduju jedan drugom tokom vremenskog perioda.
4. U zavisnosti od samostalnosti / zavisnosti ugovora (jednog od drugog) :
a. Samostalne ugovori
Samostalni su oni koji mogu postojati bez drugog ugovora, egzistiraju nevezano za druge
ugovore
b. Zavisni (akcesorni) ugovori
Oni koji ne mogu postojati bez drugog ugovora (npr. ugovor o jemstvu kao sto je recimo
akcesorni ugovor jemstva jer njegova sudbina zavisi od glavnog ugovora, a prestaje onog
momenta kada se izvrše obaveze iz glavnog ugovora. Isto tako ugovor o jemstvu može prestati
ako je glavni ugovor nepunovažan.Obaveza jemca ne može biti veća,osim izuzetno,od one koju
dužnik ima u glavnom ugovoru)
5. U zavisnosti od tehnike i načina zaključivanja:
a. Ugovori po pristupu
Sadržinu ugovora ne određuju ugovorne strane sporazumno, već je uređuje jedna od njih bez
pregovora sa drugom ugovornom stranom (npr.formularni ugovori).Ne zaključuju se
posredstvom klasicne seme(ponuda,prihvatanje ponude).Tehnika zaključenja ovih ugovora je
putem opšte i stalne ponude.Opšta ponuda je upucena unapred neodređenom broju lica, a
46
stalna ponuda znači da se jedna strana trajno ponavlja u vršenju svoje delatnosti(osiguravajuca
društva,avioprevoznici)
b. Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom
Ugovori čiju su sadržinu ugovorne strane odredile sporazumno tokom pregovora koji su
prethodili zaključenju ugovora.Sadržina ugovora je jednaka rezultatu sporazuma.Sadržina o o
kojoj se pregovaralo unosi se u ugovor klasicnom tehnikom(putem ponude i traznje)
6. U zavisnosti od toga da li licna svojstva utiču na zaključenje ugovora razlikuju se:
a. Ugovori koji se zaključuju s’obzirom na svojstva ličnosti
To su ugovori intuiti personae.Dakle ugovor se zaključuje s’obzirom na lična svojstva ugovornika
i izvršenje obaveza iz ugovora se vezuje za lična svojstva (npr. ugovor o nalogu ili ugovor o
punomoćju, ili ugovor o zastupanju) .Recimo kod ugovora o punomoćstvu,koji se zaključuje s
obzirom na licna svojstva i punomoćnika i vlastodavca,potrebno je stvoriti odnos poverenja,i to
poverenje mora biti obostrano.Vlastodavcu nije svejedno ko mu je punomoćnik,ali i
obrnuto.Kod ugovora o delu,se uzimaju u obzir licne osobine poslenika.
b. Ugovori koji se zaključuju bez obzira na svojstva ličnosti
7. U zavisnosti od odnosa prava i obaveza iz ugovora (najvažnija podela!!!!)
a. Jednostrano obavezni i dvostrano obavezni ugovori
b. Teretni i dobročini ugovori
c. Komutativni i aleatorni ugovori
Ovde ugovor može stvoriti obaveze za jednu ili za obe ugovorne strane.Ako u ugovoru na osnovu saglasnosti
volja, nastaju obaveze za obe ugovorne strane, to su onda dvostranoobavezni ugovori (npr. prodaja, razmena,
zakup, zajam)
Kada na osnovu saglasnosti volja, obaveza nastane za jednu voljnu stranu, onda su to jednostranoobavezni
ugovori (npr.ugovor o poklonu).
Međutim treba voditi raČuna o dvostranim poslovima,ali koji su jednostranoobavezni ugovori.To znači da je
tada potrebna saglasnost dve volje za nastanak ugovora,ali iz ugovora nastaje obaveza samo za jednu
stranu(klasičan primer je ugovor o poklonu,jer nastaje obaveza poklonodavca da preda stvar poklonoprimcu i
da odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari).U modernoj koncepciji se i ugovor o poklonu smatra
dvostranoobaveznim,jer nastaje obaveza na zahvalnost prema poklonodavcu.
Dvostranoobavezni ugovori u ZOO su određeni kao dvostrani.To nije ispravno jer se mešaju dvostranoobavezni
ugovori sa dvostranim pravnim poslovima.Za dvostrane pravne poslove bitan je broj volja,a za
dvostranoobavezne ugovore bitan je broj obaveza,da li obaveze nasatju za obe ugovorne strane.
Značaj podele (ZOO članovi 121-147):
1. Prigovor o neispunjenju
Ni jedna strana u dvostranoobaveznom ugovoru nije dužna da ispuni svoju obavezu ako druga strana
nije izvršila svoju obavezu ili nije spremna da je izvrši.
47
Teretni ugovor je ugovor gde svaka strana duguje naknadu za korist koju prima od druge.Teretni ugovori još se
nazivaju i onerozni ugovori ili ugovori sa naknadom.
Dobročini ugovor je ugovor kod kojeg jedna strana ne duguje nikakvu naknadu za korist koju prima ( ugovor o
poklonu,posluzi,zajmu bez kamate, besplatnoj ostavi,punomoćstvu, ako nije ugovorena nagrada za
punomoćnika).
Najvažniji kriterijum ove podele je ekonomski,jer je to odnos koristi i naknade.Pored toga podela se vrši i
prema pravnom kriterijum u zavisnosti od toga da li pravne obaveze nastaju samo za jednu stranu ili za obe
strane.
Treba voditi računa o tome da se podela na dvostrano i jednostranoobavezne ugovore ne poklapa sa podelom
na teretne i dobročine poslove,kao što je recimo ugovor o beskamatnom zajmu,koji je dobročini i
dvostranoobavezan ugovor,kao i ugovor o posluzi itd.
48
Značaj ove podele je u tome što se neka pravila primenjuju samo na teretne ugovore a druga samo na
dobročine ugovore.
Inače teretni i dobročini poslovi razlikuju se po tri kriterijuma,a to su:
1. Nastanak
2. Dejstvo
3. Prestanak
Što se tice nastanka,dobročini ugovori teže nastaju zato što se za doročine ugovore predviđa forma. Da bi
nastao dobročin ugovor neophodno je da ugovorne strane ispune zakonom propisane formalnosti.Kod
teretnih ugovora nema formalnosti zbog čega se brže i lakše zaključuju.
Što se tiče dejstva kod teretnih ugovora postoji odgovornost prenosioca za fizičke i pravne nedostatke.Kod
dobročinih ugovora odgovornost za materijalne nedostatke o evikciji ne postoji ( poklonodavac može
odgovarati za štetu na imovini usled pravnih i fizičkih nedostataka,ali nije dužan da ih otkloni).
Razlika između teretnih i dobročinih ugovora postoji i u pogledu krivice kod uslova odgovornosti za neizvršene
ugovorne obaveze.Tako se kod dobročinih ugovora krivica se blaže ceni.To se najbolje se vidi kod ugovora o
ostavi ako je ostava besplatna.Ako ostavoprimac besplatno čuva stvar dužan je da pokaže pažnju kao prema
sopštvenoj stvari,a odgovaraće ako je nije čuvao kao svoju.Kod teretnih ugovora kao što je recimo ostava sa
naknadom potreban je veći stepen pažnje, povećana pažnja dobrog domaćina, privrednika(ova pažnja kod
ugovora o ostavi u privredi).
Što se tiče prestanka dejstva ugovora,dobročini ugovori lakše prestaju od teretnih zato što je broj razloga za
prestanak ugovora veći (npr.dobročini ugovori mogu prestati usled zablude o motivu dok se kod teretnih
ugovora to ne uzima u obzir).Dobročin ugovor prestaje ako je kod jedne strane postojala nedopuštena
pobuda(motiv).Kod teretnih ugovora to nije dovoljno, potrebno je da je druga ugovorna strana znala ili morala
znati za to(morala znati za nedopuštenu pobudu,odnosno motiv).
Komutativni ugovori su ugovori kod kojih se u trenutku zaključenja zna uzajamni odnos prava i obaveza kao i
visina obaveza ugovornih strana tako da ne postoji nikakva neizvesnost.
Aleatorni ugovori su ugovori kod kojih u trenutku zaključenja ugovora može biti nepoznato koja će strana biti
dužnik,a koja poverilac ili kolika će biti visina obaveze jedne ugovorne strane ili kakav će biti uzajamni odnos
između ugovornih strana.Dakle aleatorni ugovor će postojati ako postoji neizvesnost,ali alternativno:
1. Ko će biti dužnik,a ko poverilac (opklada,igra)
2. Kolika će biti visina obaveze jedne ugovorne strane(ugovor o doživotnom izdržavanju,jer je neizvesna
dužina života primaoca izdržavanja)
3. Kakav će biti uzajamni odnos obaveza između ugovornih strana(ugovor o osiguranju)
Aleatorni ugovor će postojati,kada postoji jedna od ove tri neizvesnosti,ali ne mogu postojati sve tri
istovremeno.
Recimo ugovor o prodaji je aleator kada se radi o kupovini budućih stvari,kao što je npr.rod voća iz voćnjaka,
jer se ne zna da li će roda uopšte biti.
Neizvesnost kod aleatornih ugovora postoji uvek,ako dođe do nejednakosti,strana koja je na gubitku ne može
zahtevati poništenje ugovora.Lezija kod aleatornih ugovora ne postoji,odnosno oštećena strana se ne može
pozivati na prekomerno oštećenje.
Što se tiče zaključenja ugovora,za nastanak komutativnih i aleatornih ugovora neophodno je ispuniti uslove
bez kojih nema zaključenja bilo kog ugovora.
49
manje vrednosti je dovoljna samo roditeljska saglasnost,a za ugovore koji za predmet imaju stvari veće
vrednosti, potrebna i saglasnost organa starateljstva,pored saglasnosti roditelja.
Maloletnici 14-18 samostalno mogu zaključiti jos dva ugovora:
1. Ugovor o radu i na osnovu njega zasnovati radni odnos
2. Sve druge ugovore kojima raspolažu prihodima koji su stečeni radom(npr.mogu zaključiti i ugovor o
punomoćstvu,ako raspolažu zaradom)
Ugovori koje zaključuju potpuno poslovno nesposobna lica su apsolutno ništavi i nepostojeći.
Kada delimično poslovno sposobna lica zaključuju ugovor koji je izvan granica u okviru kojih mogu samostalno
da zaključuju ugovor,a za koje nije dobijena saglasnost,smatraće se da takvi ugovori postoje i proizvode pravna
dejstva,stvaraju prava i obaveze od momenta kada su zaključena sa saugovornikom,ali je pravna sudbina
takvih ugovora neizvesna(da li će opštati ili će biti poništen) i zavisi od ponašanja roditelja i organa
starateljstva( ovi ugovori su rušljivi).
Zakonski zastupnik može posle zaključenja ugovora da izjavi da li je saglasan ili ne (ukoliko ne da svoju
saglasnost na zaključen ugovor,onda on ne proizvodi pravna dejstva,a odbijanje davanja saglasnosti ima isti
značaj kao i podnošenje tužbe za poništenje ugovora).Sudbinu obih ugovora,može rešiti i saugovornik ne
čekajući saglasnost, ukoliko nije znao da lice sa kojim je zaključio ugovor nema ugovornu sposobnost ili ako je
znao,a bio je prevaren u pogledu postojanja ovlašćenja zakonskog zastupnika.U tom slučaju on može odustati
od ugovora. Ako je znao za tu nesaglasnost,može pozvati roditelje da se izjasne u roku od 30 dana,ako je
odgovor roditelja pozitivan,ugovor ostaje na snazi,a ako je negativan ili nije dat u roku od 30 dana (smatra se
da saglasnost nisu dali) ugovor ne proizvodi pravna dejstva.
Inače ako je saglasnost data pre zaključenja ugovora radi se o dozvoli,a ako je data nakon zaključenja ugovora,
radi se o odobrenju,koje ima retroaktivno dejstvo,odnosno dejstvo ex tunc.Dozvola,odnosno odobrenje
moraju biti dati u obliku propisanom za ugovore za čije se zaključenje daju.
Po sticanju potpune poslovne sposobnosti lice može u roku od 3 meseca zahtevati da se poništi ugovor koje je
zaključilo za vreme svoje ugovorne nesposobnosti.
ZASTUPANJE
Zastupanje je pravni odnos u kome jedno lice (zastupnik) obavlja pravne poslove u ime i u korist drugog lica
(zastupljeni),tako da se pravna dejstva obavljenog/zaključenog pravnog posla neposredno ostvaruju za
zaposlenog.Postoje dve vrste zastupanja:
1. Zakonsko zastupanje
2. Ugovorno zastupanje
Što se tiče zakonskog zastupanja,ono postoji kada pri zaključenju ugovora, lice koje nema potpunu poslovnu
sposobnost za ugovaranje,umesto njega ugovor mora da zaključi lice koje na osnovu zakona ili na osnovu
odluke organa starateljstva ima obavezu da zastupa takvo lice.
Zastupnici na osnovu zakona su roditelji, koji zastupaju svoje maloletno dete prilikom zaključivanja svih
ugovora koje oni do punoletstva ne mogu samostalno da zaključe.
Zastupnik na osnovu zakona i odluke organa starateljstva je staratelj koji zastupa punoletno lice koje je,iz
nekog razloga predviđenenog porodičnim zakonom,stavljeno pod starateljstvo.
Ovlašćenje za zastupanje proizilazi iz zakona, a zakonski zastupnik prema trećem licu sa kojim treba da se
zaključi ugovor mora da se legitimiše ili svojim roditeljskom svojstvom ili svojstvom staratelja. Za roditelje je
legitimacija izvodi iz matične knjige rođenih, a za staratelje je rešenje organa starateljstva na osnovu koga je
postavljen.
51
Što se tiče ugovornog zastupanja,to je zastupanje na osnovu ugovora,kod zaključivanja ugovora lica koja imaju
ugovornu sposobnost. Ugovor o punomoćstvu između ugovorno sposobnog lica kao zastupanog i
punomoćnika je ugovor na osnovu koga zastupani izdaje ovlašćenje za zastupanje koje se naziva punomoćje.
Punomoćjem se punomoćnik legitimiše pred licem sa kojim zaključuje ugovor.
Osnovna razlika između ove dve vrste zastupanja je u osnovu za zastupanje.Dakle za zakonsko zastupanje
osnov je zakon,a za ugovorno zastupanje osnov je ugovor. Neka pravila su različita za ove dve vrste
zastupanja,a neka su zajednička.Zajedničko je:
1. Zastupnik je dužan da drugu stranu obavesti da on istupa u svojstvu zastupnika,kako bi ugovor
obavezivao treće lice i zastupanog. Ako zastupnik propusti da obavesti drugu stranu da postupa kao
zastupnik, onda ugovor ne obavezuje zastupanog i treće lice. Izuzetno, ugovor će obavezivati treće lice i
zastupanog,ako je treće lice znalo ili moglo znati da zastupnik istupa u ime zastupanog.
2. Zastupnik se mora kretati u granicama ovlašćenja i ne sme ih prekoračiti. Obim ovlašćenja kod
zakonskog zastupnika je utvrđen zakonom, a kod ugovornog zastupanja obim ovlašćenja je određen
ugovorom, tj. zastupani svojom voljom određuje obim ovlašćenja zastupnika.
Pravilo je da,ako je ovlašćenje prekoračeno,zastupani može odobriti (ratifikovati) prekoračeno
ovlašćenje i tada ga ugovor obavezuje i u prekoracenom delu. Ako ne ratifikuje prekoračeno
ovlašćenje,treće lice sa kojim je zastupnik zaključio ugovor može tužiti zastupanog za naknadu štete,i za
njega može nastati obaveza da štetu nadoknadi.Treće lice može tužiti zastupnika zajedno sa
zastupanim(radiće se o solidarnim pasivnim obligacijama,jer je na dužničkoj strani).
Ako se neko lice potpuno neovlašćeno predstavi kao zastupnik i zaključi ugovor u ime i za račun
zastupanog, zastupani može odobriti ugovor u celini i tada nastaje ugovor između zastupanog i trećeg
lica koji proizvodi pravno dejstvo, a ako odbije da se saglasi, ugovor ne obavezuje njega i treće lice. U
ovom slučaju može da nastane obaveza između neovlašćenog i trećeg lica, tj. treće lice može da tuži
neovlašćenog za naknadu štete.
Posebno pravilo postoji u slučaju ugovor sa samim sobom. To je slučaj kada se bar prividno kumuliraju uloge
dve ugovorne strane u jednom licu.To su najpre slučajevi koji se javljaju kod zastupanja(npr. zastupnik
zaključuje ugovor sa samim sobom).Razlikuju se dve situacije:
1. Jedno lice kao zastupani zaključi ugovor o punomoćju sa drugim licem kao punomoćnik, na osnovu
koga punomoćnik treba u ime i za račun zastupljenog da zaključi neki pravni posao. Na osnovu takvog
ugovora punomoćnik treba da zaključi ugovor sa nekim drugim licem. Može se desiti da punomoćnik
odluči da on sam taj stan kupi. U tom slučaju punomoćnik se sa jedne strane nalazi kao kupac, a sa
druge strane u ulozi prodavca. Takav ugovor ne bi trebalo da proizvodi pravno dejstvo jer predstavlja
vid zloupotrebe ovlašćenja(izigravanje vlastodavca).Međutim postoji izuzetak ako je dato ograničeno
punomoćje gde su bili navedeni uslovi prema kojima punomoćnik treba da zaključi takav
ugovor(određena cena,predaja itd.)pod uslovima u punomoćju,proizvodi pravna dejstva.Ako se zaključi
ugovor kod koga su uslovi unapred određeni(ugovori po pristupu)koji su stranama bili poznati,ne mogu
doći u opasnost interesi vlastodavca,jer punomoćnik nema mogućnost pregovaranja.Ovo ne važi za
poslove intuitu personae.
2. Dva lica angažovala su isto treće lice kao punomoćnika,recimo prodavac odredi jednog advokata da
mu bude punomoćnik za prodaju stana, a kupac koji želi da kupi stan odredi istog advokata kao svog
punomoćnika i navede u punomoćju uslove kupovine.Sada kupac i prodavac imaju istog punomoćnika
povodom kupovine/prodaje iste stvari. Takvi ugovori ne bi trebalo da važe zato što predstavljaju
52
zloupotrebu. Izuzetak i u ovom slučaju postoji ako se punomoćnik dosledno drži uslova za prodaju iz
punomoćstva, tj. ovlašćenja nad kupovinom dato od kupca,takav ugovor bice punovažan.
Ugovor je zaključen kada punomoćnik izjavi da je ugovor između kupca i prodavca zaključen.
SAGLASNOST VOLJA
Saglasnost volje je suštinski element ugovora.Saglasnost volja je jedan od bitnih uslova za zaključivanje
ugovora.Ugovora nema bez saglasnosti volja ugovornih strana.Ugovor nastaje u momentu kada je saglasnost
volja postignuta. U tom momentu, ugovorne volje se sjedinjuju. Da bi došlo do sjedinjenja volja, potrebno je
da jedna strana izjavi da hoće da zaključi ugovor i da se druga strana sa tim saglasi. Volja prve strane koja se
unosi u ugovor je ponuda, a volja druge strane je prihvatanje ponude. Ponuda i prihvatanje ponude se mogu
posmatrati kao dve faze zaključenja ugovora. Ove dve faze se objedinjuju u fazi zaključenja. Ipak, pre ponude
moguće je da postoji prethodna faza u kojoj se zaključenje ugovora priprema. U toj pripremnoj fazi se odvijaju
pregovori. Kada se okonča pripremna faza, sledi ponuda.Ugovor je zaključen kada se ugovorne strane saglase
o bitnim sastojcima ugovora.
PREGOVORI
Pregovori su proces u kome strane polazeći od, po pravilu, udaljenih pozicija nastoje da prevaziđu postojeće
razlike i postignu sporazum.Nije bitno da li su strane postigle sporazum,već nastojanje strana da dođe do
sporazuma.Ishod pregovora je po pravilu neizvestan. Može se uspešno okončati, što dovodi do nastanka
ugovora. Ukoliko ne uspeju, kao da nikada nisu ni otpočeti. Ovo je privremna faza, prolazno stanje. Ako ih
jedna strana prekine, oni iščezavaju,a ako se završe uspehom onda se ulivaju u ugovor koji iz njih nastaje.
Pravni značaj pregovora (Pravilo u ZOO)je u tome što pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne
obavezuju strane i svaka može prekinuti pregovore kada god hoće. Pregovori se razlikuju od ugovora,jer
ugovor obavezuje,stvara obaveze za ugovorne strane koje su ga zaključile,da ispune sve o čemu su se
dogovorile.Prigovori ne obavezuju strane ni na šta,čak ih ne obavezuju ni da nastave pregovore.Ovo pravilo
nema istu domašaj u svim pravima.
Predugovorna odgovonost kod nas je vanugovorna odgovornost,zasnovana na dokazanoj krivici.Strana koja je
verna pregovorima,treba da dokaže da:
1. Trpi štetu (materijalnu i izmaklu dobit)
2. Uzročnost
3. Krivicu druge strane,dokazuje da je nesavesno postupao
U engleskom pravu pregovori su apsolutnog karaktera, oni ne obavezuju do zaključenja ugovora. Ne odgovara
se ni za štetu koju bi jedna strana prouzrokovala drugoj u pregovorima. U evropsko kontinentalnom pravu ovo
pravilo ima ograničen domašaj, ne postoji potpuna neograničena sloboda pregovarača u toku pregovora.
Strane imaju određene dužnosti. Osnovna dužnost je savesnost i poštenje.Zbog toga iz pregovora mogu nastati
53
dužnosti za pregovaračke strane, a jedna od tih je da ne smeju prouzrokovati štetu. U našem pravu je
prihvaćeno pravilo da pregovori ne obavezuju, mogu se prekinuti, ali postoje dva ograničenja:
1. Član 30 stav 2 ZOO predviđa da strana koja vodi pregovore bez ozbiljne namere da zaključi ugovor
odgovara za štetu koju je prouzrokovala drugoj strani(npr.da ispita cenu)
2. Član 30 stav 3 ZOOpredviđa da odgovara za štetu strana koja je vodila pregovore u nameri da zaključi
ugovor, ali je bez osnovanog razloga odustala i time nanela štetu
Oba pravila zasnivaju se na ideji da jedna strana nadoknadi drugoj štetu,ako je štetu skrivila svojom
krivicom.Ni u jednom,od ova dva slučaja,nije lako utvrditi krivicu,ali je ipak za nijansu lakše to učiniti u drugom
slučaju(npr.dat je oglas o prodaji,kupac i prodavac se dogovaraju,kupac opet dođe,a prodavac odjednom neće
da proda stvar.U ovom slučaju u engleskom pravu nema naknade troškova kupca,a u englesko kontinentalnom
pravu ima,ali mora da dokaže krivicu prodavca)
Ovo pravilo o pregovorima kod nas nije postojalo do donošenja ZOO.
PONUDA
Ponuda je predlog zaključenja ugovora upućen određenom licu,koji sadrži bitne sastojke ugovora kako bi se
njenim prihvatanjem ugovor mogao zaključiti.Razlike između pregovora i ponude su dvostruke:
1. Pregovori prethode nastanku,a ponudom započinje zaključenje ugovora
2. U odnosu prema samom ugovoru, ponuda dolazi nakon okončanih pregovora (označava početak
zaključenja ugovora).Da bi došlo do zaključenja ugovora potrebno je da pregovori budu okončani,da
jedna strana uputi ponudu i da druga strana prihvati ponudu.
Što se tiče pravnog dejstva ponude,za razliku od pregovora,koji ne obavezuju ni na zaključenje ugovora niti
postoji obaveza da se pregovori nastave,ponuda obavezuje.Ponuda stvara obavezu za ponudioca da je održi
određeno vreme i da ako je ponuda prihvaćena zaključi ugovor pod uslovima koji su ponudom predviđeni. Da
bi ponuda bila obavezujuća potrebno je da ima pravna obeležja:
1. Mora biti konačna (po tome se razlikuje od poziva na ponudu)
2. Mora da bude data u nameri zaključivanja ugovora (animus contrahendi)
3. Mora da sadrži bitne sastojke ugovora
4. Predlog mora da potiče od budućih ugovornika
5. Predlog mora biti učinjen određenom licu
To je konačan predlog u smislu da se ništa ne može izmeniti i dodati od ponuđenog.Mora biti prihvaćena
onakva kakva jeste.O uslovima koji su ponuđeni se ne može raspravljati.Na ponuđenom je da izvrši
preobražajno pravo i da ponudu pretvori u ugovor.
Pored toga,ponuda mora da sadrži nameru da se zaključi ugovor(animus contrahendi),kao i nameru
obvezivanja(animus obligandi).Svaka ponuda mora da sadrži animus contrahendi,ali svaka ne mora da sadrži
animus obligandi. Razlika u tom pogledu postoji između dvostranoobaveznih ugovora i jednostranoobaveznih
ugovora.
Kod dvostranoobaveznih ugovora ponuda,bez obzira od koje strane u ugovoru potiče,mora da sadrži i nameru
obvezivanja.Kod jednostranoobaveznih ugovora namera zaključenja i namera obvezivanja moraju postojati
kada predlog za zaključenje ugovora upućuje strana koja ugovorom preuzima neku obavezu.Ako predlog za
54
zaključenje ugovora dolazi od strane za koju ne nastaje obaveza,onda je dovoljno da njen predlog sadrži
animus contrahendi.
Primer: Namera poklonodavca AC + AO, namera poklonoprimca AC,a nema AO
Namera mora da postoji u momentu kada ponudilac upućuje predlog za zaključenje ugovora. Moguće
odstupanje od namere za zaključenje ugovora ponudilac izražava izjavom upućenom na oduzimanje dejstva
već ponuđenog ugovora.
Dve izjave ponuđenog ne mogu istovremeno proizvoditi pravno dejstvo.
Naknadna izjava kojom se odstupa od prvobitne namere,je izjava čije dejstvo zavisi od redosleda dostavljanja
ponude,odnosno naknadne izjave.Ako je naknadnu izjavu ponuđeni dao pre ili najdocnije u momentu kada je
sama ponuda dostavljena,dolazi do povlačenja ponude.Ako izjava nije stigla posle dostavljene ponude,dolazi
do opozivanja ponude.
Povlačenje ponude je izjava volje kojom ponudilac izražava nameru drugačiju od prvobitne.Sprečava da
ponuda proizvede pravno dejstvo.Neophodno je da stigne ponuđenom,pre ili najkasnije zajedno sa
ponudom,da bi proizvela pravno dejstvo.Uvek je moguće povlačenje ponude.
Opozivanje ponude je izjava ponudioca data u cilju oduzimanja pravnih dejstava ponude.To je izjava koja stiže
ponuđenom posle dostavljanja ponude.
Između opozivanja i povlačenja ponude nema razlike u sadržini, ali se razlikuju po svom uticaju na ponudu.
1. Povlačenje sprečava proizvođenje pravnih dejstava, a opoziv oduzima ponudi pravno dejstvo
2. Povlačenje ponude je moguće kod svake ponude, a opoziv nije. Opoziv je moguć samo kod tzv.
opozivnih ponuda. Ako je ponuda neopoziva, onda izjava o opozivanju ne proizvodi pravno dejstvo
(ponuda je neopoziva ako je ponudilac dužan da drži ponudu do isteka roka određenog u samoj ponudi
ili u zakonu, a opoziva ponuda je ona u kojoj ponudilac nije dužan da održi ponudu i uvek se može
opozvati naknadnom izjavom).
U našem pravu sve su ponude neopozive, ali je pravilo o neopozivosti dispozitivne prirode jer ponuda
obavezuje ponudioca da je održi, izuzev ako je svoju obavezu da održi ponudu isključio, ili ako to proizilazi iz
okolnosti posla. Samo ponudilac može da učini ponudu opozivom.
Poslednji uslov koji mora da ispunjava ponuda jeste da sadrži bitne sastojke(elemente)ugovora.Bitni elementi
ugovora su oni koji su neophodni za postojanje ugovora.Zbog neophodnosti,moraju biti sadržani već u
ponudi.Samo u tom slučaju prihvatanjem ponude,može doći do zaključenja ugovora.Pitanje je koji su to bitni
elementi i ko ih određuje.U tom pogledu razlikuju se:
1. Objektivno bitni elementi
To su oni elementi koji su zakonom propisani da ih ugovor mora imati i nalaze se u zakonskoj definiciji
ugovora(npr. ugovor o prodaji mora imati predmet i cenu,ugovor o razmeni mora imati oba predmeta,
ugovor o zakupu mora imati rok, stvar i cenu).Ako nema jednog elementa,predlog nije ponuda.
Bez objektivno bitnog elementa ponuda ne proizvodi pravno dejstvo.
2. Subjektivno bitni elementi
Mogu postojati po volji jedne ili obe ugovorne strane, ali nisu neophodni da bi ponuda proizvodila
pravno dejstvo.U pogledu sporednih tački(subjektivno bitnih elemenata),potrebno je ispunjenje dva
uslova:
a. Da je sporedna tačka bila značajna za makar jednu ugovornu stranu
b. Ako je to stavila do znanja svom saugovorniku najkasnije do trenutka zaključenja
55
Ugovor punovažno nastaje kada se strane saglase o svim bitnim elementima i objektivnim i subjektivnim.
Ako dođe do spora šta čini sadržinu ugovora u pogledu ovih elemenata, odluku će doneti sud, vodeći računa
šta je tokom pregovora bilo dogovoreno.
Ponuda je po pravilu neformalna.Ponuda se može učiniti na bilo koji način,usmeno,pismeno,konkludentnim
radnjama(postupci čija svrha nije neposredno izražavanje volje,ali se posredno može zaključiti da to lice želi da
zaključi ugovor).Pravilo o neformalnosti u našem pravu, odnosno načelo neformalnosti znači da ponuda ne
mora biti formalna. Postoje odstupanja:
1. Kada je zakonom predviđena forma za ugovor i ponuda mora biti u istoj formi(kod nas je mnogo
takvih ugovora,recimo ugovor o prodaji nepokretnosti,jemstvu,građenju,licenci).Kada je zakonom
predviđena forma za ugovor,i ponuda se daje u formi koja je neophodna za zaključenje ugovora.
2. Kada zakon predviđa formu samo za ponudu ne i za ugovor (kod nas se javlja retko ali postoji recimo
kod ugovora o osiguranju,gde ponuda mora biti pismena,ali ne mora biti pismen prihvat ponude)
3. Kada pregovarači u toku pregovora postignu sporazum da forma bude uslov punovažnosti njihovog
ugovora (ugovorna forma).Ugovorne strane mogu predvideti i da forma bude uslov,od koga će zavisiti
postojanje punovažnog ugovora(naravno pregovaraju i o drugim stvarima,i kada postignu saglasnost o
objektivnim bitnim elementima,ugovor nastaje)
U toku zaključenja ugovorne forme postoje 3 momenta:
a. Sporazum o formi je sporazum između pregovaračkih strana kojim preuzimaju obavezu da sve
ugovore zaključe u naručitoj formi. Mora biti postignut pre saglasnosti o sadržini, najkasnije sa
istovremeno sa njom.
b. Saglasnost o sadržini jer moraju postići dogovor o sadržini ugovora (o bitnim elemetima)
c. Da obave formalnosti koje su predviđene sporazumom o formi.Ovo se najčešće čini kod advokata koji
sastavlja ugovor.Ugovora nema ako strane ne obave ove formalnosti.Onaj koji se obavezao na osnovu
sporazuma o formi,mora da trpi naknadu štete(lucrum cessans i damnum emergens).Osnov za
naknadu štete je neizvršena obaveza u toku pregovora i to je po pravilima za prekid pregovora.Kada
zaključe ugovor ali se dogovore da u svrhu obezbeđenja dokaza o postojanju ugovora preduzmu
određenu formu,tada je ugovor nastao,proizvodi pravno dejstvo.Ako su ugovorne strane preuzele
obaveze da će obaviti formalnosti koje su predviđene sporazumom o formi,pa jedna strana to ne
učini,druga ima pravo da traži prinudno izvršenje ovog ugovora.
Sledeće obeležje predloga je davalac ponude.Predlog mora da potiče od budućih ugovornika, samo lice koje je
budući ugovornik ili njegov zastupnik može izneti predlog. Ponudu mogu uputiti i fizička i pravna lica,ponudu
može uputiti i jedno lice,ali i tri lica(npr.više suvlasnika podnese ponudu moleru za krečenje).Predlog ne može
učiniti treće lice, jer bi to značilo da prvo lice izjavljuje da ima nameru da zaključi ugovor, a ugovor bi obavezao
drugo lice (takva pravna struktura nije moguća). Ponudilac predloga mora da ima poslovnu sposobnost koja se
zahteva za zaključenje ugovora. Od upućenja predloga do nastanka prođe vreme koje može uticati na gubitak
poslovne sposobnosti. Bitno je da je ima u momentu kada upućuje ponudu. Ako ponudilac nije imao, a stekne
je u međuvremenu, do nastanka ugovora, onda takva činjenica konvalidira raniji nedostatak,pa se smatra da je
imao poslovnu sposobnost u momentu upućivanja. Ako izgubi nakon upućivanja predloga, onda gubitak
poslovne sposobnosti ne ometa nastanak ugovora (isti slučaj je kada podnosilac umre,jer tada ponuda
obavezuje njegove naslednike,a izuzetno, smrt dovodi do prestanka, kada je ponudilac hteo lično da se
56
obaveže i da se takva obaveza ne prostire na naslednika i isto izuzetno kada je ponuda in persona kao što je
ponuda za ugovor o punomoćstvu,pa ponudilac umre).
Jos jedno obeležje predloga je da predlog mora biti učinjen određenom licu.
Upućuje se budućem saugovorniku, po pravilu jednom određenom licu, mada može stajati i više lica. Ima
slučajeva kada se upućuje i neodređenom licu, tj. licima čija svojstva nisu unapred određena. ZOO poznaje tri
takva slučaja:
1. Isticanje robe sa označenom cenom smatra se ponudom,ukoliko uz robu stoji cena,ako cene nema,
smatra se da je to neki drugi predlog,odnosno da nije ponuda.Ovaj slučaj je dispozitivnog
karaktera.Ponudilac može da oduzme karakter ponude,ali to mora da učini na izričit ili neki drugi
shodan način(npr.nije na prodaju,primerak,rezervisan,prodat)
2. Slanje kataloga,cenovnika,tarifa i drugih obaveštenja,oglasa putem štampe, radija TV. Po ZOO to
jeste predlog, ali nije ponuda. Ovaj predlog ima karakter poziva na ponudu(poziva da se učini ponuda
pod objavljenim uslovima).Poziv nije konačan predlog za zaključenje ugovora,dok ponuda to
jeste.Predlaže se nekom drugom licu da uputi ponudu za zaključenje ugovora i ako to lice prihvati poziv
i pošalje ponudu koju pozivalac prihvati tek tada nastaje ugovor. Postoje dve situacije:
a. Ponuda koju upućuje ponudilac ponuđenom kada kaže da prihvata ponudu,što rezultira
ugovorom
b. Poziv na ponudu (katalog) koji upućuje pozivalac ponudiocu,ako to lice da pozitivan
odgovor,odnosno ako kaže da je to ponuda,još uvek nema ugovora.Ako ponudilac kaže da,onda on
čini ponudu pozivaocu,a kada pozivalac kaže da i time prihvati ponudu rezultat je ugovor.Ugovorna
inicijativa,jednostrane izjave volje nije podobna za prihvat.Jedno lice poziva drugo da učini ponudu
pod uslovima iz poziva.Pozivalac ima mogućnost da diktira uslove budućeg ugovora i da odluči da li
će ugovor nastati.Mane poziva su u tome što obični ponuđeni može da ćuti.Pozivalac to nema,ako
hoće da odbije ponudu,mora to učiniti iz opravdanih razloga,jer će se u suprotom aktivirati njegova
predugovorna odgovornost. Ponuđeni ima moć da odbije ponudu.U skladu sa opštim načelom ni
pozivalac ne mora da prrihvati poziv na ponudu,pa neće biti u obavezi da nadoknadi štetu.ZOO
predviđa i izuzetak koji se sastoji u tome da lice koje je uputilo poziv na ponudu ako odbije da
zaključi ugovor pod uslovima navedenim u oglasima ili katalogu i ako to učini bez osnovanog
razloga, dužan je da nadoknadi štetu koju druga strana trpi(ponudilac).
3. Opšta ponuda je predlog za zaključenje ugovora koji sadrži sve bitne sastojke budućeg
ugovora.Formularni ugovori se zaključuju od strane lica(najčešće trgovci) koja se zaključivanjem
ugovora bave masovno u obavljanju svoje delatnosti.Predlozi odštampani u vidu formulara smatraju se
predlogom za zaključenje ugovora.Dakle,važi kao ponuda ako nešto drugo ne proizilazi iz okolnosti
slučaja ili obićaja.
Pravno dejstvo ponude
Ponuda obavezuje ponudioca da je održi određeno vreme i da u okviru uslova navedenih u ponudi zaključi
ugovor,ponuda svtara pravnu obavezu za ponudioca. Obaveza nastaje od momenta saopštavanja drugoj
strani.Ako se ponuda čini neposredno prisutnom licu onda je vezan od momenta kada je predložena, a ako se
čini licu u odsustvu onda je ponudilac vezan ponudom od momenta kada je dostavljena ponuđenom.
Opšte je pravilo da je ponudilac vezan ponudom u roku koji odredi u ponudi a ako takav rok ne odredi onda se
primenjuju pravila ZOO,pa postoje dve situacije:
57
a. Prisutnom licu je učinjena ponuda,ponudilac nije vezan ponudom,ako je ponuđeni odmah ne prihvati
b. Ako je u pitanju odsutno lice ponudilac je vezan onoliko koliko je potrebno da ponuda stigne
ponuđenom i da je ovaj razmotri, o njoj odluči i da odgovor stigne ponudiocu. (ponudilac može
odgoditi ovaj rok za prihvatanje pismom ili telegramom a datum počinje da teče od označenog u
pismu,odnosno kada je telegraf predat posti.U slučaju da pismo nije datirano rok za prihvatanje
ponude teče od dana kada je pismo predato pošti).Ponuda učinjena telefonom smatra se kao ponuda
učinjena prisutnom licu.
Prihvatanje ponude
Prihvatanje ponude je izjava ponuđenog kojom on pristaje na ponudu,ugovor nastaje susretom ponude i
prihvatanja ponude.U pitanju je jednostrana izjava volje,koja se u svemu mora saglasiti sa ponudom.
Dve su razlike između ponude i prihvatanja ponude:
a. Ponuda je izjava volje koja prethodi,a prihvatanje ponude je izjava volje koja sledi
b. Ponuda ima svoju sadržinu i samostalnu egzistenciju,zbog toga ponuda proizvodi pravno dejstvo,
nezavisno od prihvatanja ponude.Prihvatanje ponude nema svoju samostalnu sadržinu,ne proizvodi
pravno dejstvo bez ponude.
Ponuda po svojoj pravnoj prirodi pravna moć zato što ponuđeni izjavom volje menja jednu pravnu situaciju.
Promena je u tome što prihvatanjem ponude nastaje ugovor.Izjava o prihvatanju ponude proizvodi pravno
dejstvo od momenta kada bude dostavljena ponudiocu i od tog trenutka nastaje ugovor.
Što se tiče načina prihvatanja ponude,po pravilu može biti učinjeno aktivnim ponašanjem. Može biti učinjeno
izričito, prećutno ili konkludentno.
Izričito prihvatanje ponude se čini neposrednom,direktnom izjavom volje(npr.ponuđeni izjavi prihvatam ili
pistajem) ili kada ponuđeni nekim gestovima ili opšte vidljivim značima iz kojih se može zaključiti da je ponuda
prihvaćena.
Prećutno prihvatanje ponude je ono učinjeno određenim postupcima čija neposredna svrha nije da se izjavi
volja za zaključenje ugovora,ali iz koje se posredno može zaključiti da je ponuđena strana time izražava volju za
zaključenje ugovora. Da bi se ponašanje moglo tumačiti kao prihvatanje ponude potrebno je da se s obzirom
na okolnosti može zaključiti da je ponuđeni imao volju da zaključenje ugovora. Prećutno prihvatanje ponude
proizvodi isto pravno dejstvo kao i izričito prihvatanje,osim ako zakon ne zahteva izričito prihvatanje
(npr.pretpostavka solidarnosti kod ugovora u privredi).
Primeri konkludentnog ponašanja(ZOO član 39) kod prihvatanja ponude su recimo,kad ponuđeni ne kaže da ali
plati cenu ponuđene stvari ili pošalje stvar koja je predmet ugovora ili učini neku drugu radnju koja se na
osnovu ponude,prakse utvrđene između zainteresovanih strana ili običaja može smatrati kao izjava o
prihvatanju. Može se desiti da lice koje preuzima konkludentnu radnju ne želi da joj se pridoda karakter
prihvatanja ponude onda u tom slučaju lice mora izričito oduzeti takav karakter,odnosno mora izričito izjaviti
da njegov postupak ne treba tumačiti kao prihvatanje ponude.To je protest ili rezerva,odnosno izričita izjava
volje lica koje preduzima konkludentnu radnju,kojom se toj radnji oduzima takav karakter(npr.poverilac izričito
izjavi da mu dug ne oprašta,a predaje mu pismeno kojim je dug konstatovan).
Pitanje je da li ponuda može biti prihvaćena pasivnim ponašanjem,odnosno ćutanjem.Po pravilu ćutanje na
ponudu se u ZOO smatra odbijanjem ponude.Ali i od ovog pravila postoje izuzeci kada ćutanje znači
prihvatanje:
58
1. Kada postoji stalni poslovni odnos ponuđenog i ponudioca u pogledu određene robe.Tada će se
smatrati da ćutanje ponuđenog znači prihvatanje,ako ponuđeni odmah,ili u određenom roku izričito
izjavi da takvu ponudu ne prihvata.
2. U slučaju lica koje se ponudilo drugom da izvršava njegove naloge, odnosno lica u čiju profesionalnu
delatnost spada i izvršavanje tuđih naloga.Ne primenjuje se kod lica čija profesija nije izvršavanje
tuđih naloga.Za ta lica nalogoprimca smatra se da su prihvatila ponudu,ako je nisu odmah ili u
propisanom roku odbili(zakupnici,posrednici i drugi profesionalni nalogoprimci).Ovaj izuzetak ne
primenjuje se kod lica čija profesija nije izvršavanje tuđih naloga.
3. U ugovoru o osiguranju (član 901)pravilo je da ako ugovaralac osiguranja uputi osiguravaču pismenu
ponudu za zaključivanje ugovora o osiguranju, osiguravač ima rok od 8 dana da odgovori na ponudu
a ako propusti taj rok onda će se iz njegovog ćutanja izvući zaključak da je prihvatio ponudu.Da bi
ovaj izuzetak nastao potrebno je da je ponuda podneta pismeno i da su navedeni uslovi osiguranja koji
ne odstupaju od opštih uslova i da je istekao rok od 8 dana.Ovaj izuzetak je značajan jer su često
osigurani rizici velike vrednosti.
4. Kod ugovora o zakupu ako posle isteka ugovora o zakupu koji je zaključen na određeno vreme
zakupac produži da upotrebljava stvar,a zakupodavac se tome ne usprotivi,smatra se da je zaključen
novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja pod istim uslovima kao i prethodni.Tu postoje dve
situacije:
a. kada se zakupodavac ne protivi,ali prima zakupninu,onda se ovaj izuzetak ne primenjuje jer se
prijemom zakupnine čini konkludentna radnja.
b. kada se zakupodavac potpuno pasivno ponaša,ne protivi se,ne uzima zakupninu.Samo se ovde
primenjuje izuzetak,jer se zakupodavac potpuno pasivno ponaša.Iako je ovim zaključen novi ugovor
o zakupu neodređenog trajanja,zakupodavac uvek može opozvati ugovor.
5. Kada su ugovorne strane u ugovoru ugovorile da će se u njihovom budućem odnosu ćutanje smatrati
prihvatanjem ponude.
Inače u Skici za zakonik o obligacijama i ugovorima postoji još jedan izuzetak,a to je ugovor o poklonu.Ako
poklonodavac uputi poklonoprimcu ponudu za zaključenje ugovora u pismenoj formi,smatraće se
prihvatanjem ponude,ako poklonoprimac ćuti u roku određenom u pismenoj formi.
Što se tiče sadržine prihvatanja ponuđeni ne može ponudu u bilo čemu izmeniti, dodati ili oduzeti.Prihvatanje
ponude mora u svemu biti podudarno s ponudom, odnosno ponuđeni treba sa svime da se saglasi. Ako
ponuđeni nešto doda ponudi ili izmeni onda se njegova izjava ne smatra prihvatanjem ponude već novom
ponudom(preformulisao ponudu, zapravo uputio svoju novu).Međutim postoje izmene i dopune koje ne
remete podudarnost ponude i prihvatanja ponude:
a. Ponuđeni prihvati ponudu ali izjavi neslaganje sa uslovima
b. Ponuđeni uz prihvatanje može da izjavi navedena očekivanja.Kada ovako prihvata ponudu,to su
takozvana gunđajuća prihvatanja.
Kada se radi o formi prihvatanja vlada princip neformalnosti što znači da prihvatanje može biti neformalno,
izuzetak od ovoga su slučajevi kada se prihvatanje ponude mora učiniti formalno na osnovu zakona ili
obostrane volje strana.
Što se tiče blagovremenosti prihvatanja,prihvatanje ponude mora biti blagovremeno,prihvatanje ponude mora
biti dostavljeno ponudiocu u roku koji je određen u ponudi ili proizilazi iz zakona.U zakonu se rok određuje
59
opisno.Ako ponuda stigne posle roka,određenog u ponudi ili zakonom (prihvatanje ponude sa zadocnjenjem)
se smatra novom ponudom od strane ponuđenog.Slučaj zadocnelog dostavljanja izjave o prihvatanju
podrazumeva da je izjava o prihvatanju ponude učinjena blagovremeno,ali nije stigla na adresu ponudioca na
vreme.Tada,ako je ponudilac znao ili je mogao znati da je izjava blagovremena,će takva izjava dovesti do
nastanka ugovora,bez obzira što je dostavljena nakon isteka roka.Ako ponudilac odmah nakon izjave o
prihvatanju ponude,a najkasnije prvog dana po prijemu,izjavi da se ne smatra vezanim ponudom,tada ne
dolazi do nastanka ugovora,već se ta izjava smatra novom ponudom.
Trenutak zaključenja ugovora je momenat kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu..Ovaj
trenutak zaključenja značajan je iz nekoliko razloga:
1. U momentu zaključenja ugovor počinje da proizvodi pravna dejstva, u našem pravu od momenta
zaključenja ugovor stvara obaveze.
2. Počinju da teku rokovi određeni zakonom,odnosno rokovi koje su odredile same stranke
3. Kada dođe do propasti predmeta ugovora,ako predmet propadne nakon zaključenja onda se
primenjuju pravila o prestanku ugovora usled nemogućnosti ispunjenja
4. Ako posle zaključenja ugovora dođe do promene zakona onda se na ugovor primenjuju zakon koji je
bio na snazi u momentu zaključenja
5. Rokovi za podnošenje paulijanske tužbe kojom poverilac pobija dužnikove radnje počinje da teče od
momenta kada je zaključen ugovor na osnovu koga je dužnik otuđio svoju imovinu i tako
onemogućio poverioca da naplati svoje potraživanje(rok je za teretne ugovore je jedna godina a za
dobročine 3 godine)
Postoji nekoliko teorija u vezi sa momentom zaključenja:
1. Teorija izjave
Prema ovoj teoriji ugovor se smatra zaključenim kada ponuđeni izjavi da prihvata ponudu.U tom
momentu namera ponudioca sreće se sa namerom ponuđenog i tada se mora smatrati da je ugovor
nastao. Nebitno je da li je ponudilac saznao za izjavu. Loše strane ove teorije leže u tome što nije
moguće dokazati da li je ponuđeni zaista doneo odluku da zaključi ugovor kao ni kada je doneo tu
odluku.Zbog toga je ova teorija korigovana teorijom otposlanja ili espedicije.
2. Teorija otposlanja (ekspedicija)
Prema ovoj teoriji ugovor se smatra zaključenim u momentu kada ponuđeni preda svoju izjavu o
prihvatanju poštom.Ova teorija je dobra zato što otklanja neizvesnost prethodne teorije(može se
utvrditi tačan momenat).Ali ima i loše strane koje se sastoje u tome što ponuđeni i nakon predaje može
bržim sredstvima opozvati izjavu i sprečiti nastanak ugovora.
3. Teorija saznanja
Prema ovoj teoriji ugovor se smatra zaključenim,kada ponudilac sazna za to je da je ponuđeni prihvatio
ponudu .Nije dovoljno da ponuđeni samo da izjavu već da to dopre do svesti ponudioca.
4. Teorija prijema
60
Prema ovoj teoriji ugovor se smatra zaključenim kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvati
ponudu.Predstavlja dopunu teorije saznanja,jer uzima da je momenat prijema istovremen sa
momentom saznanja.
5. Teorija namere
Prema ovoj teoriji ne treba unapred određivati momenat u kome se smatra da je ugovor zaključen već
u svakom konkretnom slučaju treba tumačiti volju i zajedničku nameru ponudioca i ponuđenog i prema
toj nameri utvrditi kada su oni smatrali da je ugovor zaključen. Ako nameru nije moguće utvrditi,tačan
momenat zaključenja ugovora treba udvrditi prema običajima ili prema pravičnosti.
ZOO prihvata teoriju prijema.
MESTO ZAKLJUČENJA
Mesto zaključenja ugovora ima praktičan značaj,recimo kod određivanja mesne nadležnosti suda u slučaju
spora.ZOO prihvata da je ugovor zaključen u mestu u kome je ponudilac ima prebivalište, boravište ili sedište
firme u vreme slanja ponude.
Saglasnost volje je jedan od neophodnih uslova za zaključenje ugovora.Međutim mogu postojati nedostaci kod
saglasnosti volja kao uslova za postojanje ugovora.Ako u saglasnosti volja postoji nedostatak postavlja se
pitanje kako se on pojavljuje.Izvor nedostatka u saglasnosti volje leži u razlici između unutrašnje i izjavljene
volje. Izjave volje koje stvaraju ugovor moraju biti saglasne, što znači da odgovaraju stvarnoj,pravoj i
unutrašnjoj volji strana.Ukoliko izjava jedne ili obe strane nije u saglasnosti sa unutrašnjom voljom onda
saglasnost volje ima nedostatak. Nedostaci se mogu pojaviti iz unutrašnjih i spoljih razloga:
1. Unutrašnji razlozi usled kojih do nesaglasnosti dolazi zbog toga što jedna strana koja je izjavila volju
nije bila dovoljno prisebna, nije dobro sagledala situaciju i donela ishitrenu nepromišljenu odluku,
pogrešno je uzela da činjenica postoji,a ona ne postoji ili obrnuto.Pogrešna prestava o bitnim
činjenicama za zaključenje ugovora je zabluda.
2. Spoljni razlozi usled kojih nesaglasnost volja postoji kao posledica delovanja bilo drugog ugovornika ili
trećeg lica.Moguće je da je drugi ugovornik stvorio pogrešnu prestavu da bi naveo sagovornika da
zaključi ugovor ili da je njegovu izjavu iznudio stvarajući mu opravdani strah da će ga pogoditi posledica
ako ne zaključi ugovor. Spoljni razlozi su prevara ili pretnja.
Dakle razlozi nesaglasnosti volja su:
1. Zabluda
2. Prevara
3. Pretnja
Pravne posledica poništaja ugovora usled nekog od nedostataka saglasnosti volja,odnosno usled zablude,
prevare ili pretnje(to su mane volje) je restitucija(u naturi ili novcu),prema pravilima koja vaze za
dvostranoobavezne ugovore.
61
Moguća je i nesaglasnost volja kao posledica nezrelosti,odnosno moguće je da je jedno lice izjavilo volju za
zaključenje ugovora,ali nije bilo,niti je moglo biti svesno toga.U ovom slučaju se kao razlog nedostatka
saglasnosti volje javlja ugovorna nesposobnost(ograničena).
ZABLUDA
su se volje ugovornih strana susrele,vec su se razmimoisle.Zbog toga ZOO kaze da u slučaju neke od
ovih zabluda postoji nesporazum.
2. Bitne zablude u užem smislu imaju za posledicu rušljivost ugovora.Njihovo prisustvo ne sprečava
nastanak ugovora,ali postojanje neke od ovih zabluda može dovesti do njihovog poništenja,ako se
strana koja se nalizi u zabludi na njih pozove.To su zablude:
a. Zabluda o bitnim svojstvima predmeta
ZOO u skladu sa modernim shvatanjem određuje ovu vrstu zablude,kao zabludu o svakom
svojstvu koje je uticalo na volju jedne ugovorne strane da zaključi ugovor,tako da ta strana ne bi
zaključila ugovor da se nije nalazila u zabludi.
b. Zabluda o ličnosti
Ako se ugovor zaključuje s obzirom na svojstva ličnosti.
c. Zabluda o motivu
Ova zabluda bitna je samo kod dobročinih ugovora,nije od značaja kod teretnih ugovora.
d. Zabluda koja se odnosi na bilo koju okolnost,koja se po nameri stranke ili po običaju u
prometu smatra bitnom,tako da strana koja je ugovor zaključila,ne bi zaključila ugovor da je
znala za pravo stanje stvari.Ta okolnost je svaka okolnost koja prati zaključenje ugovora,ako su
ispunjena dva uslova:
Da je ona bila bitna/odlučna,pri cemu se to ocenjuje prema nameri stranaka i običaju u
prometu
Strana koja je bila u zabludi,ne bi zaključila ugovor da je znala za pravo stanje stvari.
Zabluda o bitnim svojstvima predmeta razlikuje se od odgovornosti za fizičke nedostatke stvari po tri osnova:
1. Odgovornost prenosioca prava na jednoj stvari koja postoji u slučaju kada jedna stvar nema svojstva
koja su ugovorena ili kada nema potrebna svosjstva za redovnu upotrebu ili potrebna svojstva za
naručitu upotrebu.Tiču se samo upotrebe,dok bitno svojstvo predmeta,bilo koje svojstvo predmeta,a
ne ono koje se tiče upotrebe.
2. Zabluda o bitnim svojstvima predmeta se može javiti kod bilo kog ugovora i kod teretnog i kod
dobročinog dok odgovornost za fizički nedostatak postoji samo kod teretnih ugovora. Ta odgovornost
posledica je delovanja principa ekvivalencije koji postoji samo kod teretnih ugovora.
3. U pravnim posledicama jer zabluda o bitnim svojstvima predmeta može dovesti do poništenja
ugovora,zbog njegove rušljivosti,odnosno relativne ništavosti,a odgovornost za fizičke nedostatke ne
može dovesti do poništenje ugovora.Ugovor postoji i smatra se punovažnim,ali pribavilac ima pravo da
zahteva da se nedostatak otkloni, popravljanjem ili davanjem neke druge stvari u zakup,a ako ne,onda
može da zahteva sniženje cene ili da se koristi pravom da raskine ugovor. Pribavilac ima pravo na
naknadu štete,bez obzira za šta se od ovih opcija odluči.
Strana koja je u zabludi(bitna zabluda u uzem smislu)može zahtevati poništenje ugovora ali moraju da budu
ispunjeni određeni uslovi :
1. Ta se ta strana nalazi u izvinjavajući zabludi tj da je strana u zabludi prilikom zaključenja ugovora
postupula prema standardu pažnje koja se od nje zahteva.Potrebno je da je strana ulozila svu
potrebnu paznju i da je uprkos tome došlo do zablude.Suprotno o dizvinjavajuce zablude je
neizvinjavajuća zabludaTo je zabluda strane ,koju je ona sama sebi servirala,tu se ne može zahtevati
poništenja ugovora.
63
2. Da druga strana, saugovornik strane koje je u zabludi ne želi da izvrši ugovor kao da zablude nije ni
bilo. Ako druga strana pristaje da izvrši ugovor kao da zablude nema, nema ni poništenja. (kupim sada
xx misleći da je rolex a prodavac pristane da mi da rolex umesto xx sata )
Poništenje je moguće u roku od godinu dana od dana saznanja, odnosno tri godine od dana zaključenja
ugovora. Ako sud izrekene poništenje onda nastaje pravo saugovornika strane u zabludi da od nje zahteva
naknadu štete. Strana u zabludi odgovara u slučaju poništenja. Ova odgovornost je jedna vrsta predugovorne
odgovornosti u koju spada još i odgovornost za prekid pregovora.
Zabluda lica,preko kojeg je strana izjavila svoju volju,smatra se kao zabluda pri vlastitoj izjavi volje(npr,zabluda
punomoćnika ima isti pravni značaj,kao zabluda samog vlastodavca).
PREVARA
Prevara je kvalifikovana zabluda,odnosno zabluda kvalifikovana nesavesnošću druge strane. Kod prevare se
javljaju dve vrste nedostatka saglasnosti volje:
1. Kada jedna strana izazove kod druge pogrešnu predstavu o nekoj okolnosti, u nameri da je navede
na zaključenje ugovora(npr.komšinica ubedi da mu prodaje 1,a zapravo mu prodaje 2).
2. Kada jedna strana održava drugu stranu u zabludi u nameri da je navede na zaključenje ugovora.
Dakle jedna strana je primetila da je druga u zabludi,ali ćuti,dopušta da ostane u zabludi,u nameri da je
navede na zaključenje ugovora(npr.pacijentkinja posle operacije zbog saobraćajne nesreće želi da
lekaru učini poklon zbog zasluge za uspešnu operaciju,a pogrešno misli da je poklon dala pravom
lekaru,a ovaj je drži u zabludu primajući poklon).
Da bi postojala prevara nije bitna okolnost o kojoj je prevarena strana imala pogrešnu predstavu i po tome se
prevara razlikuje od zablude,jer zabluda dovodi do poništenja samo ako se radi o zabludi o bitnoj okolnosti.
Svaka prevara dovodi do poništenja bez obzira da li je zabluda bitna ili ne, to je posledica principa praos omnia
terum.Da bi došlo do poništenja usled prevare neophodno je da na strani saugovornika postoje dve namere:
1. Da se kod druge strane izazove zabluda ili da se održava u zabludi
2. Da se druga strana navede na zaključenje ugovora
Ugovor u prisustvu prevare je rušljiv, rok za poništaj je godinu dana od saznanja ugovora,odnosno tri godine
od dana zaključenja. U slučaju poništenja sud će dosuditi prevarenoj strani naknadu štete.Dužnik je druga
strana koja je izvršila prevaru,a poverilac je prevarena strana.
Može se desiti da treće lice izazove zabludu kod jedne ugovorne strane u nameri da je navede na zaključenje
ugovora.Postavlja se pitanje kako to utiče na ugovor.U tom pogledu razlikuju se dobročini i teretni ugovori.Kod
dobročinih ugovora,prevara trećeg lica,uvek dovodi do poništenja ugovora bez obzira da li je druga strana
znala za prevaru ili ne, a kod teretnih ugovora samo ako je druga strana znala ili morala znati za prevaru.
64
PRETNJA
Pretnja je oblik psihičke prinude(vis compulsiva).Pretnja postoji ako je ugovorna strana ili neko treći
nedopuštenom pretnjom izazvao opravdani strah kod druge strane,tako da je ta strana usled toga zaključila
ugovor,druga strana može tražiti da se ugovor ponisti .Međutim nije svaki strah pravno relevantan. Strah se
smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život,telo ili drugo značajno
dobro ugovorne strane ili trećeg lica.Dakle pretnja mora biti takva da:
1. Izaziva opravdani strah
2. Da je nedopuštena,jer ako pretnja nije nedopuštena ne dovodi do poništenja ugovora(ako jedna
strana preti drugoj da će je tužiti,na šta ima pravo,onda ta pretnja nije nedopuštena)
Ako je ugovor zaključen kao posledica pretnje,ugovor je relativno ništav,odnosno rušljiv.Rok za poništenje
ugovora je godinu dana od dana prestanka pretnje,odnosno u roku od tri godine od zaključenja ugovora.Ako
dođe do poništenja ugovora,strana koja je ugovor zaključila pod pretnjom,ima pravo na naknadu štete.
PRINUDA
Kod prinude izjava volje nije jednaka unutrašnjoj volji.Lice nikada ne bi dalo izjavu volje sa takvom
sadržinom,da nije bilo prinude.Kod nas postoje dve vrste prinude:
1. fizička prinuda(vis apsoluta) je primena fizičke ili druge neodoljive sile da bi se jedno lice navelo da
zaključi ugovor.Fizička sila je upravljena na nanošenje fizičkog bola.Ugovori nastali na ovaj način
smatraju se nepostojećim,odnosno na njih se primenjuju pravila apsolutne ništavosti.Volja nije
manljiva,već se smatra da nije ni izjavljena,odnosno ne postoji nedostatak u volji,već nedostatak
volje,odsustvo volje.
2. psihička prinuda(vis compulsiva)
Da bi postojala prinuda potrebno je ispunjenje tri uslova:
1. Da prinuda odlučujuće utice na izjavu volje.Mora se voditi računa da volja koja je izjavljena pod
dejstvom prinude bude vezana za bitne elemente ugovora,jer će samo tada biti moguć poništaj
ugovora.Ukoliko su se strane sporazumele o bitnim elementima ugovora bez mana volje,a u nekoj
sporednoj tački je došlo do prinude,ugovor ostaje na snazi,a ta odredba se može ponistiti,uz pravo na
naknadu štete lica koje je bilo pod dejstvom prinude.Lice koje trpi prinudu,ima pored materijalne,pravo
na naknadu i nematerijalne štete,jer se nematerijalna šteta sastoji od trpljenja fizičkog ili psihičkog bola
ili straha.
2. Da izaziva neposredno dejstvo ili opravdani strah.Neposredno dejstvo je primena fizičke prinude ili
druge neodoljive sile na pravni subjekt,što je proizvelo da izjavljena volja ne odgovara unutrašnjoj volji.
Opravdani strah mora postojati kao posledica neke ozbiljne opasnosti,što je opet relativna stvar i tu je
najznačajniji subjektivni osećaj lica pod prinudom.
3. Da je nedopuštena(bilo zato što je zabranjen cilj ili sredstva)
65
KAUZA
Kauza je razlog zašto se neko obavezuje.Može biti shvaćena u pravnom i vanpravnom smislu.U vanpravnom
smislu shvaćena je kao uzrok ili razlog.U pravnom smislu kauza je neposredni pravni cilj obvezivanja jedne
strane u ugovoru.
Kauza se razlikuje od predmeta ugovora.Predmet je ono na šta se ugovorna strana ugovorom obavezuje.Kauza
objašnjava razlog,cilj zbog koga se ugovorne strane obavezuju.Dakle predmet govori o čemu se obavezuje,a
kauza govori o tome zašto se obavezuje.U pravu se odvojeno cene i procenjuju uslovi za postojanje i
dopuštenost kauze odnosno predmeta.
Kauza se razlikuje i od osnova sticanja(titulus).Osnov sticanja je pravna činjenica koja objašnjava zašto se
derivativnim putem jedno pravo prenosi sa jednog lica na drugo lice(npr.ugovor,legat,javno obećanje nagrade,
a nekada to može biti i zakon,recimo kad zakon obavezuje na izdržavanje).Kauza ne objašnjava šta je osnov
derivativnog sticanja,već objašnjava zašto nastaje jedan pravni posao,odnosno zašto se jedno lice svesno i
voljno obavezalo i odlučilo da prenese svoje pravo na drugo lice.
Kauza se razlikuje i od namere ugovaranja(animus contrahendi).Namera ugovaranja je namera jednog lica da
zaključi ugovor i da prihvati pravna dejstva koje je taj ugovor proizvodi.Kauza prethodi nameri ugovaranja.Ona
podrazumeva svest o pravnom cilju,koji se hoće postici ugovorom.Svest o tom pravnom cilju uvek prethodi
nameri ugovaranja.
Teorije o kauzi :
1. Klasična teorija(XVII vek)
Formulisao je francuski pravnik Doma,a nastavljaju je Otje i Portalis.Osnovne postavke ove teorije
sastoje se u tome da je kauza apstraktni pravni cilj obvezivanja,koji je isti u svim ugovorima iste vrste.U
svim dvostranim ugovorima kauza je ista,u svim jednostranim ugovorima kauza je ista.
Kauza u dvostranim ugovorima sastoji se u tome što se jedna strana obavezuje drugoj zato što se druga
strana obavezuje prema njoj.
Kauza u jednostranim ugovorima,koji su realni,je predaja stvari (npr.zajam kada se shvati kao realni,
zajmoprimac primio,kauza obaveze zajmoprimca se nalazi u predaji stvari) .Kod dobročinih kauza ima
subjektivni karakter (npr.poklonodavac se obavezuje prema poklonoprimcu zbog toga što hoće da mu
učini neko dobro/korist/uslugu).Kauza je intetio liberales,odnosno namera da se učini besplatna korist
ili usluga,odnosno animus donandi,a to je namera da se učini poklon.U jednostranim ugovorima koji se
zaključuju predajom stvari osnov (kauza ) je predaja stvari. Kod dobročinih jednostranih ugovora kauza
ima subjektivni karakter. Kauza je ovde namera da se učini besplatna korist ili usluga ( intetio liberales )
ili namera da se učini poklon(animus donandi).Intetio libertatis postoji kod više dobročinih ugovora,kao
što su poklon,posluga,beskamatni zajam itd.Animus donandi je oblik konkretizacije intetio libertatisa i
postoji samo kod ugovora o poklonu.
Potje je usavršio postavke ove teorije. Dodaje još dve stvari :
a. Uvodi pojam nepoštene i nemoralne kauze i uvodi tezu da samo poštena i moralna kauza
obavezuje
66
b. U teretnim ugovorima nije dovoljno samo da se druga strana obaveže prema prvoj već se
mora obavezati na nešto što je ekvivalentno, srazmerno obavezi druge strane
Portalis takođe doprinosi teoriji, pitanje postojanje kauze proširuje na sve izvore obligacija(dok je
Doma smatrao da je kauza samo u ugovorima),ali njegovo stanovište nije prihvaćeno. Pojam kauze
ostaje samo u okvirima ugovora i ne postoji u okviru drugih izvora obligacija.
2. Teorija negacije kauze (XIX vek u Belgiji začetnik Ernst )
Javila se kao reakcija na klasičnu teoriju.Osnovne postavke ove teorije polaze od toga da kauzu uopšte
ne treba uvrstiti među opšte uslove za zaključenje ugovora.Ova teorija upućuje klasičnoj teoriji kritike u
četiri pravca:
a. Logički nemoguća Domova teza,jer kauza mora da prethodi nastanku obaveze, ne mogu
istovremeno nastati dve obaveze.
b. Pojam kauze kod realnih ugovora nije predaja stvari već čin zaključenja, pojam kauze je
pogrešno izveden,jer kod realnih ugovora kauza predaje stvari mora biti samo uslov za nastanak
u smislu forme
c. Kod dobročinih ugovora kauza se meša sa motivima/pobudama zbog kojih je ugovor
zaključen.To je greška,jer je kauza motiv.Ako je kauza animus donandi,onda se ne može
razlikovati od drugih motiva koji su uticali na zaključenje ugovora.
d. Sa istorijske tačke klasična teorija je nastala zbog pogrešnog tumačenja smisla koji je pojam
kauze imao u rimskom pravu ( kauza je u rimskom pravu označavala sam ugovor iz kog nastaje
obaveza), a klasična teorija je protumačila to kao razlog za nastanak ugovora.Prema negaciji
pojam kauze je nepotreban i sve ono što se želi postići kauzom može se postići pojmom
predmeta.Pojam kauze je formulisan da bi se ostvarila kontrola nad ugovorima i da bi se
sprečilo da ugovor proizvede nedopuštene/zabranjene posledice.
3. Savremene teorije o kauzi (XX veku)
Mogu se podeliti u tri grupe:
a. Subjektivna teorija o kauzi(nastala je u Nemačkoj,predstavnik je bio Vinšajd) prema kojoj je kauza
pobuda za zaključenje ugovora, kauza se poistovećuje sa motivom,i kauza je psihološki element,
pokretač voljnog akta. Kritike ove teorije bazirale su se na tome da ako se kauza shvati kao motiv to
bi iziskivalo od suda da uzme posao psihologa i da u svakom konkretnom slučaju istražuje koja je
pobuda prevagnula. Kasnije je ova teorija usavršena tako da se ne shvata svaka pobuda kao kauza
već samo odlučujuća pobuda,pobuda koja je doprinela da ugovorna strana izjavi volju za
zaključenje ugovora.
b. Objektivna teorija o kauzi prema kojima su motivi irelevantni za pojam kauze, ona je imovinska
ravnoteža odnosno ekonomski ekvivalent. Svaka strana u ugovoru se obavezuje da bi dobila
vrednost koja je jednaka vrednosti koju je je dala.Postoji u dvostranim ugovorima samo onda kada
postoji imovinska ravnoteža.Kod nas ovu teoriju zastupao je Andrija Tams. Loša strana ove teorije je
što ne može da objasni kauzu kod dobročinih ugovora upravo iz razloga što kod njih ne postoji
ekonomska jednakost.Zbog toga se u dobročinim ugovorima kauza objašnjava ili kao želja za
odsusutvom ekonomske jednakosti, odnosno kao želja da se postigne negativni ekonomski efekat ili
da je kod ovih ugovora kauza ustvari odluka poklonodavca da ne traži ništa kao ekvivalent od
poklonoprimca.
67
c. Mešovite(objektivno-subjektivne teorije)
U okviru ovih teorija koje teže da postignu kompromis posebno se izdvajaju dve :
Žan Mori formulisao je da kauza treba da ima i objektivni i subjektivni element.Objektivni
element je ekvivalent koji se postiže ugovorom,a subjektivni element je želja svake strane da od
druge dobije ekonomski ekvivalent. Kauza je po njegovom shvatanju željeni element.
Kapitanova teorija (neoklasična),razlog obaveze jedne strane je izvršenje obaveze druge
strane. Polazne pretpostavke su isto kao i kod klasične teorije. Kauza je cilj obavezivanja, to je
ono što stranke teže da postignu u ugovoru.Taj cilj je subjektivni element u pojmu kauze.Cilj
može biti različit(može biti psihološki,ekonomski itd.). Prema ovoj teoriji bitan je samo pravni
cilj koji se ugovorom želi postići (kod ugovora o prodaji,pravni cilj za prodavca je suma novca, a
za kupca svojina na stvari,kod zakupa,pravni cilj zakupodavca je zakupnina,a za zakupoprimca
upotreba stvari koja je predmet zakupa).Objektivni element je izvšenje obaveze druge
strane.Kauza obaveze jedne strane je izvršenje obaveze druge strane,jedna strana se obavezuje,
da bi druga izvršila obavezu prema njoj,jer će jedino tako ostvariti pravni cilj.
Kod jednostranih ugovora ova teorija zadržava sve iz klasične teorije,odnosno da je kauza u
dobročinim ugovorima intetio liberalis,a kod ugovora o poklonu animus donandi.
Dva su doprinosa ove teorije :
Kada se kaže da je kauza obaveze jedne strane izvršenje obaveze druge strane onda se
može utvrditi kada u ugovoru nema kauze.Odsustvo kauze postoji ako predmet
izvršenja obaveze jedne strane propadne usled naknadne nemogućnosti ispunjenja ili
kada jedna strana neće da izvrši obavezu.U tom slučaju ni obaveza druge strane nema
kauzu.Tada kauza ne postoji.Time se mogu objasniti pravni instituti prestanka ugovora
usled nemogućnosti ispunjenja.
Ova teorija je odvojila kauzu od motiva.Kauza je pravni cilj,a to je poslednji u nizu
motiva koji su opredelili ugovornu stranu da izjavi volju za zaključenje ugovora.Iza
poslednjeg neposrednog motiva mogu stajati i drugi motivi,ali oni ne ulaze u sastav
kauze.Pravilo je da motivi zbog kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu
punovažnost.Izuzetak samo u slučaju kada je neki drugi motiv bio nedopušten.Ako je
postojao nedopušten motiv,može ući u polje kauze,samo ako je druga ugovorna strana
znala za njegovo postojanje.Ako su u pitanju dobročini ugovori nedopušten motiv uvek
ulazi u polje kauze.
ZOO prihvata neoklasičnu teoriju (član 51-53).
Značaj ove teorije je u tome što ona omogućava da se kontroliše ugovor u smislu da se prvo
utvrdi da li ugovor postoji,jer ako kauze nema nema ni ugovora.Takođe ova teorija služi da se
ugovor kontroliše sa stanovišta zaštite opštih interesa, da se njime ne bi postizali ciljevi koji su
zabranjeni.
Praktična primena dolazi do izražaja kod pitanja prividnog osnova, nedopuštenog osnova i
dejstva osnova.
Svaki ugovor mora imati svoj dopušten osnov ( kauzu ).Ukoliko ona ne postoji nema ni ugovora.
68
Za koju će se od ovih posledica sud odlučiti zavisi od stepena nesavesnosti i značaja društvenog interesa koji
treba zaštititi.
PREDMET UGOVORA
Predmet ugovora je isto što i predmet obligacije.Predmet obligacije je neko davanje,činjenje ili nečinjenje,pa
je shodno tome predmet ugovora ono na šta ugovorna strana obavezala,a može se obavezati na
davanje,činjenje ili nečinjenje.
Predmet ugovora se razlikuje od objekta ugovora.Svaki ugovor ima predmet,ali ne i objekat. Objekat imaju
samo oni ugovori kod kojih obaveza jedne strane ili obe glasi na predaju određene stvari (objekta) . Ugovori
koji glase na neko činjene ili nečinjenje nemaju objekat.
Ugovori mogu imati jedan ili više predmeta(npr.ugovor o prodaji gde su predmet stvar i cena ili o zakupu gde
su predmet stvar i zakupnina).Postoje i ugovori koji imaju samo jedan predmet(npr.ugovor o ostavi koji za
predmet imaju obavezu ostavoprimca da stvar vrati ostavodavcu).
Da bi ugovor punovažno nastao potrebno je da budu osvareni uslovi koji se tiču predmeta:
1. Predmet mora da bude određen
2. Predmet mora biti moguć
3. Predmet mora da bude dopušten
Određivanje mora biti učinjeno neposredno ili posredno.Neposredno je kada npr. kod ugovora o prodaji
brašna bude određeno da jedna tona košta 200 din. ili kada se ugovorne strane dogovore da zakupnina bude
200 din. Posredno može biti na dva načina:
1. Kada ugovorne strane u ugovoru navedu podatke na osnovu kojih se predmet može odrediti(npr.
strane ne odrede cenu brašna,ali odrede da će kupac biti dužan da plati cenu jedne tone brašna
određenog dana)
2. Kada ugovorne strane prepuste trećem licu da odredi predmet ugovora.Tada je treće lice dužno da
savesno i pošteno odredi predmet, ako treće lice ne može ili neće to da učini onda se po ZOO takav
ugovor smatra ništavim.
Za ugovor o prodaji važe posebana pravila:
1. Za ugovor o prodaji u privredi
Ako ne sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih se može odrediti cena koju kupac treba da plati
ugovor neće biti ništav nego će kupac morati da plati cenu koju prodavac redovno naplaćuje ( u vreme
zaključenja ugovora).Ako ne postoji redovna cena onda je kupac dužan da plati razumnu cenu (tekuća,
tržišna).
2. Kada je treće lice zaduženo da odredi cenu,a ono to ne učini, ugovor neće biti ništav nego se kupcu i
prodavcu ostavlja rok da se dogovore o ceni ili da raskinu ugovor. Ako ni jedno ni drugo ne urade,
onda će kupac biti dužan da plati razumnu cenu(tekuća cena u vreme zaključenja ugovora).
3. Kada su ugovorne strane posebnom klauzulom poverile određivanje cene jednoj od njih. Tada prema
ZOO takva klauzula je ništava.To je delimična ništavost zbog jedne ništave odredbe u ugovoru.Pravi se
70
razlika između ugovora o prodaji u privredi i među pojedincima i ta razlika je u klauzulama koje
(ne)dovode do ništavosti. Kod ugovora između pojedinaca,ako je ništava klauzula,ništav je i ugovor,a u
privredi ugovor ostaje na snazi,ali je pitanje koju će cenu biti dužan da isplati kupac.Pravilo je da je
dužan da plati cenu koju je prodavac za tu robu naplaćivao drugim licima u vreme zaključenja
ugovora,a u nedostatku ove cene,kupac plaća razumnu cenu.
Kada predmet ugovora predaja stvari,predaja zavisi od vrste stvari koja se predaje.Tako individualna stvar
mora biti određena sa dovoljno podataka na način koji otklanja svaku neizvesnost među ugovornim stranama
o tome šta je predmet ugovora.Stvari određene po rodu,koje se mere/broje moraju biti određene po rodu i
količini.Kod njih nije neophodno da bude određen kvalitet, uzima se da je ugovoren srednji kvalitet.
Predmet mora biti moguć,odnosno da je bilo ko u stanju da ga izvrši. Ugovor ne nastaje ako je njegov predmet
fizički nemoguć. Fizička nemogućnost je isto što i materijalna nemogućnost. Ona može biti apsolutna
(nemogućnost predmeta za sva lica) ili relativna (nemogućnost predmeta za određeno lice koje je ugovorna
strana u nekom ugovoru). Ako ima apsolutno nemogući predmet onda ugovor ne nastaje,odnosno apsolutno
je ništav,a ako ugovor ima relativno nemoguć predmet ugovor nastaje i proizvodi pravna dejstva(npr.slikar se
obaveže da naslika sliku,a ne može da je naslika). U slučaju subjektivne nemogućnosti za koju je druga strana
znala ili mogla znati ugovor ne nastaje(npr.znala je da slikar ne može da naslika sliku).Međutim ovo je teorijsko
a ne zakonsko pravilo!!!
Da bi ugovor nastao neophodno je da predmet moguć u momentu zaključenja ugovora. Ako je predmet bio
nemoguć ugovor ne nastaje. Tada se govori o početnoj nemogućnosti . Ako je predmet bio moguć u trenutku
zaključenja,a kasnije nemoguć onda se radi o naknadnoj nemogućnosti. Kod naknadne nemogućnosti ugovor
postoji i proizvodi dejstva dok naknadna nemogućnost ne nastupi,a kad nastupi naknadna nemogućnost onda
je to razlog za prestanak ugovora.
Predmet mora da bude dopušten.Nije dopušten predmet koji je suprotan pravnim propisima, javnom poretku i
dobrim običajima. Suprotan je pravnim propisima ako neki imperativi propis zabranjuje da neka stvar bude
predmet ugovora(npr. delovi tela odvojeni za života ili posle smrti ne mogu biti predmet ugovora o prodaji
prema izričitoj odredbi). Dobra od opšteg interesa ne mogu biti predmet drugog ugovora osim ugovora o
zakupu ili koncesiji. Predmet je suprotan prinudnim propisima ako je u pitanju izvršenje krivičnog
dela(npr.štampanje lažnog novca,davanje mita).Predmet koje je suprotan prinudnim propisima je zabranjena
radnja(ne mogu se ugovoriti rokovi zastarelosti).
Pravne posledice nedopuštenosti predmeta su da je ugovor koji se odnosi na nedopušten predmet apsolutno
ništav i samim tim ne proizvodi pravna dejstva. Poništenje ugovora može tražiti svaka ugovorna strana,
zainteresovano lice ili sud po službenoj dužnosti.Pravo na poništenje ugovora ne zastareva!!!!Ovakav ugovor
se ne može konvalidirati,ali se u određenim situacijama može konvertovati u neki drugi ugovor.
FORMA UGOVORA
Forma ugovora je neobavezan uslov, zbog toga što se ne traži za svaki ugovor već samo za onaj za koji je
zakonski propisana forma ili je ona voljom ugovornih strana ugovorena kao uslov za nastajanje ugovora.
U našem pravu vazi princip konsenzualizma. To znači da svaki način izražavanja volje ima jednak značaj pred
zakonom.Volja se može izražavati pismeno,rečima,gestovima ili opšteugovornim znacima kojima se volja može
izraziti.
71
Suprotno principu konsensualizma je princip formalizma.To znači da određeni načini izražavanja volje imaju
poseban značaj za nastanak ugovora.Ovaj princip postojao je u jednom periodu razvoja rimskog prava.Danas
nigde nije prihvaćen. Sva savremena prava usvajaju princip konsensualizma.Međutim svako pravo poznaje
uži/širi krug izuzetaka od principa konsensualizma.U tim izuzecima zakonom se predviđa da ugovor,da bi
proizveo pravna dejstva,mora da bude zaključen u određenoj formi.
Forma je oblik u kome se izražava sadržina nekog ugovora.Sadržina ugovora je saglasnost volja o bitnim
elementima ugovora,a forma je oblik u kome se ta sadržina ispoljava.
Svrha propisivanja forme je značajna zbog toga što u pojedinim slučajevima,u zavisnosti od toga šta je svrha
propisivanja forme,mora biti rešeno pitanje da li jedan ugovor u kome forma nije ispunjena može ostati na
snazi ili ne. Tri su osnovna razloga zbog kojih zakoni propisuju formu:
1. Zaštita interesa ugovornih strana
To pre svega znači da se time štite privatni interesi.Forma se propisuje zato što omogućava stranama
da dobro razmisle pre nego što zaključe ugovor,da odvagaju razloge za i protiv za zaključenje,kako bi ih
propisivanjem forme sprečilo da prenagljeno i ishitreno donesu odluku da se obavežu. Forma se
propisuje za ugovore kod kojih pravni interesi mogu biti naročio ugroženi(ugovor o poklonu,gde se
propisivanjem forme sprečava,ali ne u potpunosti,da se olako poklanja).Kod nas se traži pismena
forma za zaključenje ugovora(kao izuzetak,ne kao pravilo).
2. Obezbeđenje dokaza o postojanju ugovora
U ovom pogledu značajna je notarijalna forma ugovora,u čijem sastavljanju učestvuje notar (javni
beležnik),kao lice koje uživa posebno javno poverenje i kome je država dala javno ovlašćenje da
sastavlja pravne poslove,koji zbog toga dobijaju posebnu snagu.Ugovor u ovakvoj formi ima snagu
javne isprave i može služiti kao dokaz . Obaveze iz javnih isprava podležu posebnoj ubrzanoj proceduri
prinudnog izvršenja.
Što se tiče dokazne funkcije forme,kod usmenih ugovora,strane mogu zaboraviti na šta su se
obavezale,do kada traje ugovor,što znači da postoji neizvesnost i ne mogu se osloniti na svedoke.Kod
pismenih ugovora ovakva neizvesnost ne postoji.
3. Zaštita opšteg ili javnog interesa(npr. za naplatu budžetskih prihoda i svih javnih dažbina u korist
države).
To je porez koji treba da bude plaćen nakon obavljanja svakog akta prometa(npr. prenos svojine).U
ZOO porez na promet apsolutnih prava(npr.ugovor o prometu nepokretnosti,zahteva se pismena
forma i da potpisi budu overeni u sudu).Nakon overe potpisa jedan primerak ide upravi prihoda,koja
donosi rešenje kojim se razrezuje porez.Ne može se uknjiziti,ako nije placen porez,jer bez placanja
dolazi do odsustva modus acquirendi).Nekada je interes države bio da kontroliše da li neko lice putem
ugovora stiče svojinu preko zakonskog maksimuma.Zaštita javnog interesa može se ogledati i u kontroli
države ko je vlasnik zemljišta.
Formu treba razlikovati od sličnih institucija:
1. Odobrenje za zaključenje ugovora
Odobrenje za zaključenje ugovora nije forma,već je,u zavisnosti od toga ko ga daje, ili službena radnja
državnog organa ili izjava volje.Nije uslov za nastanak ugovora i ima značaj pravne činjenice sa snagom
odložnog uslova. Ugovor ne proizvodi pravno dejstvo dok odobrenje ne bude dato, kad bude dato
deluje retroaktivno,dakle od samog početka ugovor proizvodi pravna dejstva. Na neki način ovo
72
odobrenje jeste povezano sa formom zato što samo odobrenje ima svoju formu.U pogledu forme
odobrenja,postoje dva stanovišta u uporednom pravu:
a. Za formalne ugovore odobrenje za zaključenje može biti i usmeno
b. Za ugovore za koje se zakonom predviđa forma,odobrenje za zaključenje mora biti u istoj
formi,kao i ugovor za čije se zaključenje daje
Ovo drugo stanovište prihvaćeno je kod nas.Pa ako se za ugovor zakonom zahteva pismena
forma onda i odobrenje mora biti pismeno.Dakle ako ugovor ima formu javne isprave i
odobrenje će imati formu kavne isprave.
2. Formalnog publiciteta
Formalni publicitet su mere koje služe za zaštitu trećih savesnih lica čiji interesi mogu biti povređeni
zaključenjem ugovora između drugih lica.Jedna od formi publiciteta(objavljivanja ugovora trećim
licima) u našem pravu je upis u zemljišne knjige(treća lica se obaveštavaju da je neko stekao pravo i
tako su upozorena na činjenicu da sa istim prodavcem ne zaključuju ugovor).Formalnosti publiciteta
nisu isto što i forma,jer i u odsustvu ispunjenja potrebnih formalnosti,ugovor postoji i proizvodi pravna
dejstva,ali ako nije ispunjena forma ugovor ne nastaje.
3. Fiskalne formalnosti
Mere propisane zakonom u cilju potvrđivanja da su obavljene određene finansijske obaveze u vezi sa
ugovorom(npr.registracijom ugovora kod nadležnih organa ili žitosanje odnosno pečaćenje ugovora).
Kod nas uprava prihoda potvrđuje da je porez na promet apsolutnih prava plaćen. Fiskalne formalnosti
nisu forma,jer od njih ne zavisi nastanak ugovora. Ako ne budu ispunjene,fiskalne formalnosti ne utiču
na dejstvo ugovora,jedino što se može dogoditi jeste da lica koja su bila dužna da ih ispune,trpe
određene pravne posledice po finansijskim propisima(npr.plaćanje kazne).
VRSTE FORME
svoje obaveze,onda se pitanje nepoštovanja forme ni ne postavlja.Ali ako jedna strana ne ispuni svoju
obavezu,onda poverilac neće moći da dokazže da ima potraživanje prema dužniku.
Pitanje dokazne forme postavlja se samo ako dođe do spora.Dokazna forma isključuje ostala dokazna sredstva.
Dokazna forma se razlikuje od forme kao prostog dokaza.Formu kao prost dokaz ugovorne strane preduzimaju
kada je ugovor već zaključen u cilju obezbeđenja dokaza o sadržini takvog ugovora.Preduzimaju se kod
ugovora za koje zakonom nije predviđena da moraju biti u formi.Svrha toga jeste da se usmeni sporazum stavi
na papir,da se trećim licima(po pravilu državi) stavi do znanja da je ugovor zaključen,kako bi se umanjile
mogućnosti spora(npr.kod ugovora o delu naručilac i poslenik se mogu sporazumeti da ugovor zaključe u formi
da bi se znala sadržina obaveza,a sve zbog toga što ugovor o delu može trajati dugo).Ugovor se može
dokazivati bilo kojim dokaznim sredstvina(svedovi,veštaci,pismena isprava itd).
Dakle forma kao prost dokaz nije isto što i forma ad probationem,jer kod nje je pismena isprava jedini dokaz.
Ugovor se tu ne može dokazivati svedocima ili nekim drugim dokaznim sredstvima.
Prema načinu ispoljavanja:
1. Pismena forma
2. Forma javne isprave
3. Realna forma
Pismena forma je forma nižeg stepena.Obična pismena forma je forma privatne isprave,kako bi se razlikovala
od forme javne isprave.Pismena forma je pismena redakcija ugovora na određenoj ispravi koja treba da bude
potpisana od strane ugovornika.Može da bude napisana rukom,pisaćom mašinom i slično.Kod nas ova forma
preovladava.ZOO je predviđa kod niza ugovora(ugovor o prodaji sa obročnim cenama,jemstvu, građenju,
licenci,trgovinskom zastupanju,kreditu,bankarskom tekućem računu itd.).Srpski građanski zakonik predviđao
je pismenu formu kod ugovora o poklonu.
Forma javne isprave je forma višeg stepena zbog toga što je za njeno ispunjenje potrebna intervencija organa
javne vlasti.Može se sastojati ili u overi potpisa na privatnoj ispravi ili u potvrđivanju sadržine privatne isprave
(npr.overa potpisa se traži kod ugovora o prometu nepokretnosti,ugovora o prodaji, razmeni,poklonu,a
potvrđivanje sadržine je predviđeno zakonom o nasleđivanju kod ugovora o ustupanju i raspodeli imovine za
života i kod ugovora o doživotnom izdržavanju,a u porodičnom zakonu kod bračno-imovinskog
ugovora).Intervencija organa javnih vlasti može se ispoljiti u vidu sastavljanja isprave o ugovoru ,ali takav vid
kod nas nije predviđen.Propisan je u pravima gde postoji notarijalna služba,a intervencija notara ispoljava se u
sastavljanju ugovora.
Konstitutivni elementi obične pismene forme su:
1. Pismena redakcija ugovora (potpisivanje teksta ugovora na nekoj ispravi)
2. Postojanje potpisa
Tekst ugovora mogu sastaviti obe ugovorne strane,samo jedna,ili neko treće lice(npr.advokat na osnovu
ugovora o delu koji zaključuje sa ugovornom stranom).Podloga nije bitna za punovažnost forme.Tekst se po
pravilu nalazi na hartiji.Nije bitan ni broj primeraka isprave.
Potpis je ime koje se stavlja ispod teksta dokumenta da bi se utvrdilo da je jedno lice tvorac tog dokumenta ili
da to lice odobrava sadržinu dokumenta.U građanskom pravu potpis je lični znak koji se stavlja na dokument
da bi se omogućila identifikacija lica,koje je posredstvom tog dokumenta izrazilo volju.Potpis ima dva
elementa:
1. Formalan (oličen u ličnom znaku)
2. Intelektualni (njega čini namera da se potvrdi sadržina dokumenta)
74
Ispravu o ugovoru treba da potpišu ugovornici za koje iz ugovora nastaju obaveze.Dvostranoobavezne ugovore
potpisuju obe ugovorne strane,dok je kod jednostranoobaveznih ugovora dovoljan potpis strane koja se
obavezuje(npr.kod ugovora o poklonu dovoljan je potpis poklonodavca).
Potpis mora biti svojeručan,jer njegovim stavljanjem ugovornici materijalizuju ovaj pristanak.Nekada se tražio
potpun potpis,dakle ime i prezime,danas je dovoljno da sadrži potreban broj slovnih znakova iz kojih se može
zaključiti sa sigurnošću ko je u pitanju.Dakle danas potpis ne mora da sadrži ime i prezime,već može biti i kraći,
može biti i pseudonim.
Potpisi drugih lica nisu neophodni(npr.nije neophodan potpis advokata).Za punovažnost nije neophodan ni
datum,ali je pozeljan,jer je to po pravilu momenat zaključenja ugovora i od tog momenta proizvodi pravna
dejstva,osim ako nisu predviđeni rokovi.
Mesto potpisa zakonom nije propisano.Dakle potpisi se mogu dati bilo gde.Po pravilu daju se ispod teksta,zbog
pretpostavke da se potpisom priznaje za istinito sve ono što stoji iznad njega.
Potpis ne mora biti svojeručan jedino kada ugovornici ne znaju da se potpisu.Tada je dovoljan rukoznak,koji će
biti punovažan,ako je overen od strane dva svedoka,suda ili drugog državnog organa.
Realna forma ogleda se u predaji stvari.Kod nekih ugovora je pored saglasnosti volje,potrebna i predaja
stvari.Predaja kod realnog ugovora ne predstavlja izvršenje obaveze,ve’ uslov za nastanak ugovora.Realni
ugovori u rimskom pravu bili su zajam,posluga,ostava,zaloga,a kasnije je u ovu grupu uklju;en i poklon.
Kod nas svi ovi ugovori,osim poklona,organizovani su kao konsesualni ugovori,pa je dovoljna usmena
saglasnost volja za njihov nastanak,odnosno nije neophodna predaja stvari.Ipak i ZOO predviđa jedan realni
ugovor,a to je ugovor o kapari.Ovaj ugovor smatra se zaključenim kada jedna strana u ugovoru primi
kaparu.Usmeni dogovor o kapari sam za sebe ne proizvodi pravno dejstvo.
Izvan zakona realna forma javlja se kod zaključenja ugovora o prevozu robe u drumskom i železničkom
saobraćaju.Ovaj ugovor smatra se zaključenim kada prevozilac primi robu na prevoz.
Kod ugovor o poklonu postoji konkurencija formi,što znači da je kod ovog ugovora predviđena i pismena i
realna forma(realna forma predviđena je samo kada su u pitanju pokretne stvari).Uslovi za punovažnost realne
forme poklona kod nas su:
1. Da poklonoprimac bude doveden u takav polozaj prema stvari,da se prema njoj može ponašati kao
svojinski držalac.To znači da je neophodno da je stvar izašla iz ruku poklonodavca i da on više ne može
da vrši faktičku vlast.
2. Da je izvršena prava,stvarna,odnosno faktička predaja stvari poklonoprimcu.Predaja može biti
fiktivna,samo ako se stvar nalazi u rukama poklonodavca(traditio brevi manu) ili u rukama nekog
trećeg(cesio vindicationis).Constitutum possesorium nije moguć(ja sam vlasnik određene stvari,
prodajem telefon drugoj osobi, ali kažem nakon što smo izvršili prodaju, ona je stvar platila, ali ja stvar
zadržim još npr. mesec dana da stvar upotrebljavam - bez obzira što nije izvršena predaja osoba je
postala vlasnik.Upravo zato ovaj oblik nije moguć kod poklona).
3. Da je predaja izvršena za života poklonodavca bez obzira da li je efekivno izvršio on sam ili preko
trećeg lica i bez obzira da li je ona izvršena poklonoprimcu ili trećem licu koje poklonoprimac odredi.
Prema načinu nastanka:
1. Ugovorna forma
2. Zakonska forma
Ugovorna forma je ona forma koja nastaje voljom ugovornih strana i koja je uslov punovažnosti njihovog
ugovora. Zakonska forma je forma propisana zakonom.
75
Kada je forma propisana zakonom ili proizilazi iz ugovora javlja se pitanje dejstva takve forme.U tom slučaju
forma može da bude :
1. Ili uslov za punovažnost ugovora
2. Ili sredstvo dokaza
Kada je ugovorena forma pravilo je da ima snagu konstitutivnog elementa za nastanak ugovora.Kada formu
propisuje zakon,onda norma koja određuje formu,po pravilu propisuje i pravno dejstvo te forme(npr.u ZOO
forma je propisana za ugovor o jemstvu,pa je na osnovu člana 998 propisano da ta forma ima dejstvo bitnog
elementa,pa ugovor ne obavezuje ako nije sačinjen pismeno.Isto tako ugovor o jemstvu obavezuje
jemca,samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.Zatim ZOO je kod ugovora o prodaju sa obročnom
otplatom cene propisao formu,ali tu nije jasno odredio dejstvo te forme.Zakon propisuje da ovaj ugovor mora
biti u pismenoj formi,ali se ne vidi zbog čega,odnosno ne vidi se da li se forma propisuje zbog dokaza ili
konstitutivnog elementa)
Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo,što znači da ugovor koji nije zaključen u
ugovornoj formi nema pravno dejstvo,ukoliko su strane punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.
ZOO u članu 70 formuliše pretpostavku da kada je forma propisana zakonom ona ima dejstvo forme ad
solemnitatem,pa ako nije ispunjena ugovor ce biti apsolutno ništav.Ovaj član se uvek tumači uz član 73 ZOO
koji određuje da je moguće da ugovor koji nije zaključen u određenoj formi proizvede pravno dejstvo,odnosno
da se smatra punovažnim,ako su obaveze izvršene u celini ili pretežnom delu,ali se mora voditi računa o svrsi
forme(zaštita privatnih interesa,javnih interesa itd.)
ZOO reguliše još tri pitanja:
1. Forma sporazumnog raskida formalnog ugovora
2. Forma izmena i dopuna formalnog ugovora
3. Pravna sudbina istovremenih usmenih pogodbi
Sporazum o raskidu ugovora je novi ugovor zaključen između istih ugovornih strana kojim one odustaju od
veĆ ranije zaključenog ugovora.Takav sporazum mogu zaključiti samo dok nisu izvršene obaveze iz ugovora,a
ukoliko jesu onda se ugovor ne može raskinuti.
Kada strane Žele da raskinu formalin ugovor pitanje je da li je potrebna ista forma.ZOO predviđa različita
pravila za ugovornu i zakonsku formu:
1. Ugovorna forma
Kada stranke odluče da raskinu ugovor,a same su odredile formu,onda ZOO prepušta stranama da
odrede da li će ugovor da raskinu u istoj formi,a strane to po pravilu i čine.U samom ugovru predviđaju
da li se taj isti ugovor može raskinuti u istoj formi.Ako to ne odrede,ZOO sadrži dopunsko pravilo da
raskid ugovora za koji je bila ugovorena forma,može biti neformalan(prostim usmenim sporazumom
bez formalnosti).Obražlozenje ovog rešenja leži u tome što stranke predviđaju formu da bi zaštitile
sopstveni interes.
2. Zakonska forma
U uporednom pravu postoje dva stanovišta:
a. Ugovor mora biti raskinut u istoj formi(zakonskoj)u kojoj je zaključen.Ovo rešenje zasniva se
na principu paralelizma formi.
b. Ugovor može biti raskinut i usmeno,prostom saglasnošću
ZOO prihvata drugo stanovište,pa je pravilo da se ugovor može raskinuti i neformalnim
sporazumom. Međutim postoje dva odstupanja:
76
DEJSTVA UGOVORA
Dejstvo ugovora je zapravo saglasnost izjavljenih volja koja proizvodi pravno dejstvo.Saglasna izjava volje je
zaključenje ugovora.Da bi jedan ugovor bio zaključen potrebno je kumulativno ispunjenje nekoliko uslova i to
su:sposobnost ugovaranja,saglasnost volja,predmet,kauza,a ponekad i forma.
Kada su ovi uslovi ispunjeni postignuta je saglasnost volja,postignut je sporazum,ali to ne znači da je nastao
ugovor,jer ako saglasnost volja ne proizvodi pravno dejstvo nema ugovora.Tek kada se utvrdi da saglasnosti
volje pravni poredak priznaje pravno dejstvo,tek se onda ispituje da li su ispunjeni uslovi za zaključenje
ugovora.
4. Pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.To znači da apsolutno ništav ugovor ne može konvalidirati.
5. Apsolutno ništavi ugovor ne postaje punovažan čak i kada zabrana ili neki drugi razlog ništavosti
naknadno otpadne.Tako se može desiti da se donese novi propis po kome dotični ugovor neće biti
ništav,ali je on ništav po starom propisu koji je važio u vreme kada je zaključen.Međutim postoje dva
izuzetka kada je moguća konvalidacija apsolutno ništavih ugovora:
a. Može postati punovažan ako je usmeno zaključen jedan ugovor za koji se zakonom zahteva
određena forma,a ugovorne strane su potpuno ili u pretežnom delu izvršile obaveze koje
proizilaze iz ugovora.Tada apsolutno ništavi ugovor može da postane punovažan.
b. Kada je zabrana bila nekog manjeg značaja,a ugovor je izvršen u celini ili pretežnom
delu,onda se ništavost više ne može isticati.
Domen primene zapravo obuhvata sve ugovore na koje se prostire apsolutna ništavost.Apsolutna ništavost
pogađa:
1. Zabranjene ugovore,odnosno one koji su pojedinačnim imperativnim propisima izričito označeni kao
ništavi.
2. Ugovore čiji je cilj,odnosno predmet suprotan prinudnim propisima,javnom poretku ili dobrim
običajima.Međutim nisu svi ugovori koji su suprotni prinudnim propisima,javnom pravu ili dobrim
običajima apsolutno ništavi,pa neće biti apsolutno ništavi:
a. Kada zakon predviđa neku drugu sankciju
b. Kada cilj povređenog pravila ukazuje na neku drugu sankciju
3. Ugovori koji su zabranjeni samo za jednu ugovornu stranu(npr.prodaja lekova licima koja nisu
stručna/registrovana za prodaju lekova).U ovom slučaju ZOO sadrži pravilo da ako je zaključenje
ugovora zabranjeno za jednu ugovornu stranu,ugovor će ostati na snazi,a strana koja je povredila
zakonsku zabranu snosiće posledice.
Apsolutno ništavi ugovori su kod nas:
1. Zabluda prepreke
2. Fizička prinuda (vis aposoluta)
3. Ugovor zaključen sa apsolutno poslovno nesposobnim licem
4. Zabranjeni ugovori i ugovori protivni prinudnim propisima,javnom pravu i dobrim običajima
5. Zelenaški ugovori
I pravilo(ZOO):Ako je jedna odredba u ugovoru ništava,njena ništavost neĆe povuĆi ništavost ugovora u
celini,ako ugovor može ostati na snazi bez ništave odredbe i ako ona nije bila uslov odnosno odlucujuča
pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
II pravilo:Tumačenjem argumentum a contrario dolazi se do drugog pravila,a to je da ništava odredba
povlači ništavost ugovora u celini ako je ta odredba bila odlučujuca pobuda i ako ugovor ne može opštati bez
nje.
III pravilo: Ugovor ostaje na snazi cčak i ako je odredba bila uslov/pobuda,ukoliko je ništavost ustanovljena
upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
79
Recimo lex commisoria je odredba ugovora o zajmu koja je odlučujuća pobuda zajmodavca i na osnovu koje je
zajmoprimac dužan da zajmodavcu da određenu stvar u zalogu,kao i odredba prema kojoj će zajmodavac moći
da,ukoliko zajmoprimac ne isplati zajam u roku,založenu stvar zadrži za sebe ili da je proda iz slobodne
ruke.Takva odredba je zabranjena članom 973 ZOO.Međutim ako bi se na lex commisoriu primenilo drugo
pravilo,svaka strana bi bila dužna da vrati ono što je primila,ali se ne menja položaj zajmoprimca.Lex
commisoria se ne može ugovoriti u momentu zaključenja ugovora,jer se smatra da je zajmoprimac u takvom
stanju da može nesmotreno pristati na nju.Dozvoljeno je ugovoriti u nekom kasnijem momentu,jer
zajmoprimac možda ima interesa da to prihvati,jer su se okolnosti promenile.Lex commisoria je inače raskidna
klauzula.
KONVERZIJA
Konverzija se vezuje samo za apsolutnu ništavost(moguća je i kod nepostojećih ugovora,ali se oni u našem
pravu svrstavaju u apsolutno ništave ugovore).Konverzija je pretvaranje nepunovažnog pravnog posla u
punovažni.
Ako je jedan ugovor ništav zbog toga što mu nedostaju svi potrebni elementi za nastanak,ali ako postoje
elementi za punovažnost nekog drugog ugovora koji teži istom cilju, i ako se može smatrati da bi i njega
ugovorne strane htele,polazeći od principa da šira namera sadrži u sebi i užu nameru,onda ce među
ugovornim stranama važiti taj drugi ugovor.
Uslovi za konverziju su (član 106):
1. Da je jedan ugovor ništav (zaključen ništav ugovor)
2. Da taj ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora
3. Da bi strane zaključile taj drugi ugovor da su znale za ništavost prvog ugovora
4. Da taj drugi ugovor teži istom cilju koje su strane htele da postignu zaključujući prvi ugovor
Do ove konverzije,prema ZOO,doći će u slučaju kada je poverilac dao svoj pristanak na ugovor o
preuzimanju duga,ali u momentu davanja saglasnosti nije znao niti je mogao znati da je treće lice
prezaduženo i da nema dovoljno sredstava da isplati njegovo potraživanje.Tada važi ugovor o
pristupanju duga koji ima uža pravna dejstva i kojim treće lice preuzima obavezu prema poveriocu da
isplati dug,ali prvobitni dužnik ne izlazi iz obligacije tako da poverilac ima dva dužnika,koji odgovaraju
solidarno.
Po sili zakona konverzija nastupa automatski,pa nije potreban ugovor(ako je zaključen ugovor o ustupanju on i
dalje postoji,ali se smatra ugovorom o poklonu,što znači da nije potrebno zaključiti ugovor o poklonu),
naknadna saglasnost itd.
RUŠLJIVI UGOVORI
Rušljivi ugovori su oni kod kojih saglasnost izjavljenih volja postoji prividno,i po tome se razlikuju od apsolutno
ništavih ugovora,kod kojih je saglasnost postignuta,ali im pravni poredak ne priznaje pravno dejstvo.Rušljivi
ugovori su:
1. Mane volje (prevara, zabluda,pretnja)
2. Ugovor zaključen sa licem koje ima ograničenu poslovnu sposobnost
3. Prekomerno oštećenje
4. I ostali ugovori koje odredi zakonodavac
Apsolutna ništavost je ustanovljena u cilju zaštite javnih interesa,a rušljivost radi zaštite pojedinačnih
intreresa.Krug lica koja se mogu pozvati na rušljivost je uža,pa se na rušljivost mogu pozvati samo ugovorne
strane.Apsolutno ništavi ugovori pravno ne postoje,rušljivi ugovori postoje i stvaraju pravne obaveze za
ugovorne strane i postoje sve dok ne budu poništeni.
Presuda doneta povodom rušljivog ugovora ima konstitutivno dejstvo,jer se njom vrši promena pravnog
stanja.Sud izriče prestanak ugovora.Ugovor se poništava sa dejstvom ex tunc,odnosno retroaktivno,pa se
smatra kao da nije ni bio zaključen.
Pravo na isticanje apsolutne ništavosti ne zastareva,dok pravo na pozivanje na rušljivost zastareva posle
proteka određenog roka,koji zavise od razloga zbog koga je ugovor rušljiv.
1. Kod mana volje zastareva u roku od 1 godine od dana saznanja za razlog rušljivosti,a najkasnije u
roku od 3 godine od zaključenja ugovora
2. Kod ograničenja poslovne sposobnosti zastareva u roku od 3 meseca od sticanja sposobnosti
3. Kod prekomernog oštećenja zastareva u roku od 1 godine od dana zaključenja ugovora
Apsolutno ništavi ugovori ne mogu tokom vremena postati punovažni.Rušljivi ugovori se mogu konvalidirati
protekom vremena,ako protekne rok u kome se može tražiti njihovo poništenje.
Konverzija je moguća samo kod apsolutno ništavih ugovora,dok se konvalidacija vezuje za rušljive ugovore.
Apsolutno ništavi ugovori se izuzetno mogu konvalidirati u dva slučaja(vidi kod apsolutno ništavih ugovora).
KONVALIDACIJA
3. Da to lice zna za postojanje razloga zbog kojih se može zahtevati poništenje(ovo je ujedno i
najvažniji uslov)
4. Neophodno je da je u momentu konvalidacije strana bila sposobna da izjavi svoju volju
Konvalidacija nastupa samo ako je preduzeta na jedan od tri načina:
1. Prećutno
Propuštanje roka da se zahteva poništenje.
2. Izričito
Strana u čijem je interesu ustanovljena rušljivost neposredno izjavi da se odriče prava da zahteva
poništenje.
3. Putem izvršenja ugovora
Ako strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena izvrši svoju obavezu.
Ova tri načina konvalidacije važe u svim slučajevima rušljivosti,osim kod rušljivosti ugovora koji je zaključen sa
licem koje ima ograničenu poslovnu sposobnost.Ako je ugovor zaključen sa licem koje ima ograničenu
poslovnu sposobnost,takav ugovor ne može da se konvalidira!Lice koje ima ograničenu poslovnu sposobnost
ne može preduzeti konvalidaciju izvršenjem,jer ne može samostalno izvršiti svoje obaveze.Konvalidacija se ne
može izvršiti ni prećutno,osim jedino ako zakonski zastupnik takvog lica da izričitu izjavu kojom se odriče prava
da zahteva poništenje ugovora.
Moguće je da su samo neke odredbe ugovora rušljive(npr.neka strana pristane na odredbu ugovora usled
prevare ili prinude).U tom slučaju važe ista pravila kao kod apsolutno ništavih ugovora,kada je jedna odredba
apsolutno ništava.To znači da je moguće da samo te odredbe ne proizvode pravna dejstva ili da ceo ugovor
bude poništen.
U našem pravu postoje dve kategorije nevažećih ugovora i to su apsolutno i relativno ništavi ugovori.
Nepostojeći ugovori kod nas se smatraju apsolutno ništavim ugovorima.
Između apsolutno i relativno ništavih ugovora postoji nekoliko razlika u pogledu pravnih posledica:
1. Ako ugovorne strane izvrše obaveze iz apsolutno ništavih ugovora mora doći do:
a. Restitucija (prva posledica apsolutno ništavih ugovora)
To je povraćaj stvari u ono stanje u kom su bile pre zaključenja ugovora.Restitucija može biti
jednostrana ili dvostrana.Ako obe strane izvrše svoje obaveze,restitucija će biti dvostrana,a ako
je samo jedna strana ispunila svoju obavezu onda će biti jednostrana(vraća samo strana koja je
primila).Ako restitucija nije moguća u naturi,onda će biti u novcu.Pitanje je koji će se momenat
uzeti sa određivanje visine novčanog iznosa koji se na ime restitucije daje.Kod nas se
odgovarajuća naknada u novcu određuje prema cenama u vreme donošenja sudske odluke,ako
zakon drugačije ne određuje.
b. Odbijanje zahteva za povraćaj
Ako je nepravično odrediti restituciju,pogotovo ako je jedna strana bila nesavesna.Prema
zakonu sud može da odbije zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je dala.
c. Oduzimanje predmeta ugovora u korist mesno nadležne opštine
Ako su obe strane bile nesavesne,odnosno ako su obe znale da je ugovor apsolutno ništav.
d. Naknada štete
82
Naknadu duguje nesavesni ugovornik,odnosno ugovorinik koji je znao za razloge koji čine
ugovor ništavim.Poverilac naknade je druga strana pod uslovom da je bila savesna,jer ako je
nesavesna nema pravo da traži naknadu štete.
2. Pravne posledice relativno ništavih ugovora
a. Restitucija
I ovde može biti dvostrana ili jednostrana,u zavisnosti od toga da li je jedna strana ispunila obavezu
ili su to učinile obe.Ako restitucija nije moguća u naturi,onda će biti u novcu. Odgovarajuća naknada
u novcu određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke,ako zakon drugačije ne
određuje.
b. Naknada štete
Poverilac naknade štete zbog poništenja ugovora je strana na kojoj se nalazi razlog rušljivosti.To
znači da je kod pretnje i prevare,to prevarena odnosno prisiljena strana.Kod zablude to je strana
koja je u zabludu,ali ona nije poverilac već dužnik naknade.Ona duguje naknadu štete zbog
poništenja ugovora,čije poništenje druga ugovorna strana nije skrivila,a imala bi pravo da zahteva
stvarnu štetu (troškovi u vezi sa zaključenjem ugovora),ali i naknadu izmakle dobiti (korist koju je
mogla da ostvari da je zaključila ugovor sa drugim licem).
Od pravnih posledica rušljivosti postoje odstupanja,koja se odnose na slučaj rušljivosti kada je ugovor
zaključen sa licem koje ima ograničenu poslovnu sposobnost.To su:
a. Restitucija
Po opštem pravilu mora da obuhvati sve ono što je primljeno na osnovu ugovora bez obzira da
li je to kasnije uništeno,utrošeno ili otuđeno.Ako je do uništenja,utrošenja ili otuđenja
došlo,onda je restitucija u novcu.
Dužnik restitucije je lice ograničene poslovne sposobnosti.Međutim ZOO određuje da ne vraća
sve,već onu korist koja se još uvek nalazi u njegovoj imovini,korist koja je utrošena u njegove
potrebe i duguje naknadu ako je korist namerno uništena/utrošena/otuđena.Ne duguje
naknadu za korist ako je ona otuđena normalno (pravnim poslom trećem licu) niti ako je
propala korist bez njegove krivice.
b. Naknada štete
Po opštem pravilu se nadoknađuje celokupna šteta i potrebna je krivica (obicna nepažnja).
Naknadu štete duguje ograničeno poslovno sposobno lice samo ako je namerno ili lukavstvom
ubedilo saugovornika da zaključi ugovor.Traži se veći stepen krivice u odnosu na ostale
slučajeve naknade štete usled rušljivosti.
Punovažni ugovori su ugovori kojima pravni poredak priznaje pravna dejstva saglasnosti volja koja je
postignuta između dva lica.Dejstva ugovora su značajna iz dva razloga:
1. Funkcija ugovora u jednom društvu
2. Svrha koja se hoće postići ugovorom
Dejstva ugovora se sastoje u tome što on stvara obaveze za ugovorne strane,on stvara obligacije koje mogu
nastati na obe ugovorne strane,kada postoje dvostranoobavezni ugovori,a može nastati samo za jednu
ugovornu stranu,kada postoje jednostranoobavezni ugovori.
Pitanje je između kojih lica ugovor proizvodi pravno dejstvo.To su lica čijom je voljom ugovor nastao,odnosno
lica koja su učestvovala u zaključenju ugovora.To su lica čijim je izjavama volje,koje sadrže nameru zaključenja
ugovora,ugovor nastao.Ta lica ne moraju biti fizički prisutna prilikom zaključenja ugovora,pa umesto njih mogu
83
biti prisutna druga lica (zastupnici, punomoćnici).Ugovor proizvodi pravna dejstva i za univerzalne sukcesore
ugovornih strana.To se primenjuje uvek,izuzev ako su ugovorne strane ograničile dejstvo ugovora samo za
svog života.Ovo pravilo primenjuje se zato što univerzalni sukcesori stupaju u sva prava i obaveze,pa samim
tim stupaju i u obaveze iz ugovora.Ugovori iz kojih obaveze ne prelaze na univerzalne sukcesore su ugovori koji
se zaključuju s obzirom na svojstva licnosti,to su ugovori inter partes.Recimo ugovor o delu,ugovor o
punomoćstvu,koji se zaključuje s obzirom na lična svojstva punomoćnika I vlastodavca,pa punomoćje prestaje
smrću punomoćnika/ vlastodavca.Međutim postoje izuzeci kod punomoćja kada punomoćje deluje posle smrti
vlastodavca.Naime punomoćnik je dužan da dovrši poslove čije se izvršenje može prekinuti bez štete po
pravne sledbenike vlastodavca,kao ni onda kada je ugovorom predviđeno da punomoćje može da važi i posle
smrti vlastodavca.Tako recimo vlastodavac može ovlastiti prijatelja da zaključi autorski izdavački ugovor sa
izdavačkom kućom koja ce objaviti to delo.Ovi izuzeci kada punomoćje važi i posle smrti vlastodavca je
punomoćje post mortem.Ovo važi ne samo za fizička nego i za pravna lica.Pravilo ne važi za singularne
sukcesore(npr.legatar),jer na njega ne prelaze prava iz ugovora koje je zaključio ostavilac.I u ovom slučaju
postoji izuzetak kada legatar izvodi svoje pravo iz nekog ugovora koji u momentu delacije još nije bio
izvršen.Tada dolazi do jedne vrste personalne subrogacije,odnosno stupanja legatara u prava koja je ostavilac
imao u tom ugovoru,tako da legatar pribavlja prava iz tog ugovora sa svim ograničenjima koja su bila u
ugovoru (npr.stipulisan nalog,uslov,rok).
Dejstva ugovora prema trećim licima
Treća lica nisu strane ugovornice niti univerzalni sukcesori.Osnovno pravilo je da ugovor treća lica ne
obavezuje!Dakle iz ugovora ne mogu nastati obaveze za treća lica.To je princip rimskog prava res inter alios
acta.
Od XIX veka usled potreba pravnog prometa,javila se mogućnost da iz ugovora nastanu prava za treća lica.To
znači da je dozvoljeno da iz ugovora za treća lica nastane neko pravo,ali nikako obaveza.Ovaj princip prvo je
usvojilo francusko pravo u oblasti osiguranja.
Ugovor u korist trećeg lica postoji kada se jedan ugovornik(promitent) obaveze drugom(stipulant) da ce učiniti
neku prestaciju u korist trećeg lica(npr.ugovor o osiguranju).
Ovde postoje tri lica:
1. Beneficijar
2. Stipulant
3. Promitent
Stipulant je lice koje ugovara u svoje ime pravo za neko treće lice.Promitent je lice koje zaključuje ugovor sa
stipulantom iz koga nastaje obaveza da nesto izvrši u korist trećeg lica.Stipulant i promitet su dakle ugovorne
strane.Beneficijar je treće lice,koje stoji van ugovora,ali za koje nastaje sopstveno i neposredno pravo da od
promitenta zahteva da mu izvrši ono što je ugovorom predviđeno.
Ispred promitetnta stoje dva poverioca i to stipulant i beneficijar.I jedan i drugi imaju prava da od promitenta
kao dužnika zahtevaju izvršenje obaveze.
84
Sve dok korisnik ne primi izvršenje obaveze,stipulant ima pravo da korist opozove.Ako korist treba da bude
predata beneficijaru nakon smrti stipulanta,onda stipulant ima pravu da u testamentu opozove ovu korist za
beneficijara.Ako to ne učini do momenta kada beneficijar izjavi da prima korist,ne može više opozvati
korist.Ako beneficijar neće da prihvati tu korist,onda ona pripada stipulantu,osim ako nešto drugo ugovorom
nije predviđeno.
Razlika ugovora u korist trećeg lica i domiliciranja ugovora
Domiliciranje ugovora postoji kada se dva lica u ugovoru sporazumeju da jedno od njih preda predmet svoje
obaveze nekom trećem licu u mestu u kome se to lice nalazi.Domiliciranje ugovora je vid nepotpunog ugovora
u korist trećeg lica,ali nije ugovor u korist trećeg lica zbog toga što za treće lice ne nastaje pravo da od
promitenta zahteva izvršenje ugovora.
Odnosi kod ugovora u korist trećeg lica
Ovde se razlikuju tri vrste odnosa:
1. Između stipulanta i promitenta
2. Između stipulanta i beneficijara
3. Između beneficijara i promitenta
Odnos između stipulanta i promitenta je ugovorni odnos.Nastaje iz ugovora u kome je stipulisana klauzula u
korist trećeg lica.Na osnovu ovog ugovora za stipulanta nastaje pravo da zahteva od promitenta izvršenje
prestacije u korist trećeg lica.Međutim za stipulanta nastaje još jedno pravo,a to je pravo da opozove/izmeni
korist koju je ugovorio za trećeg.On to pravo ima sve dok treći ne izjavi da prihvata ono što je ugovoreno u
njegovu korist.Ali ako je ugovoreno da će se korist trećeg lica izvršiti nakon smrti stipulanta,onda on ima pravo
da opozove/izmeni korist čak i u testamentu.Na osnovu ovog ugovora za promitenta nastaju sva prava i
obaveze koje on inače ima po prirodi takvog ugovora.Osobenost promitenta je u tome što on svoju obavezu
mora izvršiti trećem licu na njegov zahtev.
Odnos između stipulanta i beneficijara je odnos koji objašnjava zbog čega stipulant ugovora u korist trećeg
lica.U tom odnosu nalazi se razlog(Antić smatra da je to kauza)ugovora u korist trećeg lica.Taj razlog može biti
trostruk:
1. Solvendi causa,odnosno radi ispunjenja duga(npr.stipulant je bio dužnik beneficijara).
2. Donandi causa,odnosno ugovora da bi se učinio poklon(stipulant je poklonodavac,mora postojati
namera ugovoranja,i da se ne traži ništa zauzvrat).
3. Credendi causa,odnosno radi davanja kredita(stipulant ugovara da bi dao kredit beneficijaru,koji će mu
beneficijar u budućnosti vratiti).
Odnos između beneficijara i promitenta je obligacioni odnos u kome za beneficijara nastaje isključivo pravo da
od promitenta zahteva izvršenje određene prestacije koja može glasiti na davanje/činjenje/uzdržavanje.
Beneficijar se ne mora koristiti ovim pravom ako to ne želi.On ima ovlašćenje da odbije izvršenje koristi koje
mu nudi promitent.U tom slučaju prema ZOO,ako nešto drugo nije ugovoreno ili proizilazi iz prirode pravnog
posla,korist pripada stipulantu.Za promitenta nastaje obaveza prema beneficijaru.Međutim kada beneficijar
od promitenta zahteva izvršenje obaveze promitent ima pravo da istakne prigovor.U ovom slučaju postoje dve
vrste prigovora:
1. Oni koji proizilaze iz ugovora koji su zaključili promitent i stipulant(npr.prigovor neispunjenja ugovora
od strane stipulanta,da je ugovor rušljiv usled prevare stipulanta,prigovor da je ugovor apsolutno ništav
itd.).Ovi prigovori proizilaze iz same sadržine ugovora.
85
2. Lični prigovori su prigovori koji proizilaze iz nekog ličnog odnosa između promitenta i beneficijara koji
postoje od ranije i koji su nezavisni od ugovora u korist trećeg lica(npr.prigovor kompenzacije gde
povodom zahteva beneficijara da mu promitent ispuni neko potraživanje, promitent može da istakne
da on od ranije ima potraživanje prema beneficijaru i da istakne da želi da ta dva potraživanja budu
prebijena)
Promitent ne može prema beneficijaru da istakne lične prigovore koje ima prema stipulantu(npr.promitent ne
može da istakne beneficijaru prigovor kompenzacije potraživanja koje on ima iz ranijeg potraživanja prema
stipulantu).
Obećanje radnje trećem licu je ugovor kojim se obećavalac obavezuju ugovorniku da će mu neko treće lice
izvršiti određenu prestaciju.Ovakav ugovor bi bio ugovor na štetu trećeg lica,jer bi trebalo da nastane obaveza
za treće lice.Međutim vazi princip da iz ugovora ne može da nastane obaveza za treće lice.Prema tome
obećanje ne obavezuje treće lice da izvrši ono što je obećavalac obećao ugovorom.
Upravo zato postavlja se pitanje kakvo pravno dejstvo proizvodi ovaj ugovor između ugovornika i
obećavaoca.Pitanje je isto i da li obećavalac duguje naknadu štete ako treće lice neće/ne može da izvrši ono
što je obećavalac obećao.U tom pogledu razlikuju se dva oblika obećanja:
1. Obećavalac obećao da će treće lice izvršiti tačno određenu radnju ili propuštanje
U tom slučaju obaveza obecavaoca je obligacija cilja. Ako treće lice ne izvrši,obecavalac duguje
naknadu štete.
2. Obećavalac se obavezao samo da će se zauzeti kod trećeg lica kako bi se ono obavezalo prema
ugovorniku da nešto učini/propusti
U tom slučaju obaveza obećavaoca je obligacija sredstva,a ne obligacija cilja.Obećavalac će dugovati
naknadu štete,samo ako je propustio da se zauzme kod trećeg lica(sve potrebne radnje koje se traže u
pravnom prometu).Ako je preduzeo sve radnje,a treće lice neće da se obaveze,onda ne duguje
naknadu štete.
Ugovorne strane u principu ne mogu odstupiti od ugovora.Međutim princip pravičnosti ipak nalaže da se pod
određenim uslovima od ugovora može odstupiti.Tokom XIX i XX veka u pravu nastaju dva izuzetka:
1. Ugovorne strane mogu raskinuti ugovor,odnosno jedna strana može odustati od ugovora ako druga
strana ne ispunjeva svoje obaveze.
2. Od ugovora se može odstupiti,odnosno ugovorne odredbe mogu biti izmenjene ako se posle
zaključenja ugovora izmene okolnosti koje su ugovorne strane imale u vidu prilikom zaključenja
ugovora.Ovo odstupanje moguće je samo pod uslovima predviđenim zakonom.Kod nas to je pravilo o
raskidu/izmeni ugovora zbog promenjenih okolnosti
Pravna priroda dejstava ugovora
U ovom pogledu postavlja se pitanje da li ugovor stvara samo tražbena prava(prava potraživanja)ili i stvarna
prava.Postoje tri sistema u uporednom pravu:
1. Ugovor stvara samo pravo potraživanja,a ne i stvarna prava
Ovaj sistem prihvaćen je u nasem pravu,pa ugovor ima samo obligaciono pravno dejstvo.Ugovor ne
prenosi pravo svojine niti druga stvarna prava.Ugovor je samo pravni osnov(iustus titulus) za sticanje
prava svojine.Da bi došlo do prenosa prava svojine potrebna je predaja stvari,odnosno upis u zemljišne
knjige.
2. Ugovor ima stvarnopravno dejstvo,jer direktno prenosi pravo svojine
Ovaj sistem usvojen je u Francuskoj i ugovor ima translativno dejstvo.Ali ne prenosi ugovor pravo
svojine na svakoj stvari,već samo na induividualno određenim stvarima.
3. Sistem nemačkog prava,gde je za sticanje prava svojine potrebno dva akta:
a. dugovinski ugovor kojim se strane obavezuju sa jasno vidljivom svrhom.On je kauza.
b. ugovor o tradiciji na osnovu koga dolazi do prenosa prava svojine.U nemačkom pravu tradicija
je apstraktan pravni posao koji sam za sebe prenosi svojinu,a u našem pravu tradicija je faktički
materijalni akt.
Posebna dejstva ugovora
Posebna dejstva ugovora javljaju se samo kod teretnih ugovora,kao posledica principa da svaka strana duguje
drugoj strani naknadu koja je jednaka koristi koju je od druge strane primila.Ovo je princip ekvivalencije,koji se
u ZOO određuje kao načelo jednakosti uzajamnih davanja.Štiti se putem nekoliko pravila koja propisuju pravne
posledice koje pogađaju ugovor ili ugovor i jednu ugovornu stranu ako je taj princip povređen.
Posebna dejstva su:
1. Odgovornost prenosioca za pravne nedostatke (odgovornost za evikciju)
2. Odgovornost prenosioca za materijalne/fizičke nedostatke
3. Garancija za ispravno funkcionisanje prodate stvari
4. Prekomerno oštećenje
5. Zelenaški ugovor
6. Raskid/izmena ugovora zbog promenjenih okolnosti
7. Prigovor neispunjenja
Na početku postojala su dva pravila i to su odgovornost prenosioca za pravne nedostatke ispunjenja i
odgovornost prenosioca za materijalne nedostatke ispunjenja.Pravila o ova dva oblika odgovornosti
predviđena su ZOO u članu 121 kod ugovora sa naknadom,pa svaki ugovornik odgovara za materijalne/pravne
nedostatke ispunjenja.Ali član 121 nije uredio pravne posledice postojanja pravnih ili materijalnih nedostataka
ispunjenja.Taj član samo upućuje da će se na obaveze prenosica prava shodno primenjivati odredbe zakona o
odgovornosti prodavca za materijalne/pravne nedostatke ispunjenja,što znači da su konkretne pravne
posledice u delu koji se odnosi na ugovor o prodaji,a to su članovi 478-515.
87
Evikcija se sastoji u uznemiravanju pribavioca stvari na osnovu nekog prava koje je postojalo pre pribaviočevog
sticanja za koje on,u vreme zaključenja ugovora,nije znao niti je mogao znati da je pristao da stvar uzme sa tim
nedostatkom.
Za evikciju je bitno da se vrši isticanjem prava nekog trećeg lica i da to pravo isključuje/umanjuje/ ograničava
pravo pribavioca.Uznemiravanje mora biti pravno,što znači da se vrši isticanjem nekog pravnog osnova i to
uvek mora biti neko stvarno pravo(ne može biti obligaciono pravo).Za evikciju nije značajno faktičko
uznemiravanje,odnosno uznemiravanje pribavioca u državini stvari.To uznemiravanje nije osnov odgovornosti
prenosioca,jer se pribavilac može zaštiti podizanjem državinskih tužbi.
Ako dođe do evikcije onda nastaje posebna odgovornost prenosioca koja će se sastojati u tome da je on dužan
da pribaviocu pruži pomoc u sporu koji vodi sa trecćim licem.Ako dođe do gubitka spora,dužnost prenosioca je
da vrati korist koju je primio i da pribaviocu nadoknadi štetu koju je pretrpeo.
Evikcija može biti:
1. Potpuna evikcija
2. Delimična evikcija
Potpuna evikcija postoji kada je usled prava trećeg lica potpuno isključena državina pribavioca na celoj
stvari.To ce biti slučaj kada je prenosilac prodao pribaviocu tuđu stvar ili kada je prodao kupcu stvar na kojoj
postoji hipoteka.
Delimična evikcija postoji kada pribavilac usled postojanja prava trećeg lica izgubi državinu na delu stvari ili
kada ima državinu na celoj stvari,ali nema sva ovlašćenja koja je očekivao da će steći ugovorom(npr.jedan deo
stvari bude prodat da bi se namirili poverioci prenosioca ili kada na stvari postoji plodouživanje trećeg lica).
Prenosilac odgovara pribaviocu(kao dužnik poveriocu)ako je ispunjeno nekoliko uslova:
1. Da se uznemiravanje zasniva na nekom pravu
To pravo treće lice može isticati u sporu ili izvan spora.Kada se ističe u sporu,onda pribavilac može biti
uznemiren na dva načina:
a. Putem tužbe
Kada se pribavilac nalazi u državini stvari,a treće lice protiv njega podigne npr.reivindikacionu tužbu
i tvrdi da je vlasnik stvari,pa traži da mu se stvar vrati.
b. Putem prigovora
Kada pribavilac koji je zaključio ugovor sa prenosiocem traži od nekog trećeg lica sudskim putem da
mu ono preda stvar,a treće lice istakne prigovor da ono tu stvar drži po nekom pravnom
osnovu(npr.ugovor o zakupu).
Uznemiravanje izvan spora u rimskom pravu nije imalo značaja.U savremenom pravu postoji tužba za
utvrđenje i ona može biti pozitivna i negativna.Pozitivnom tužbom tužilac od suda traži da utvrdi
postojanje nekog njegovog prava.Negativnom tužbom tužilac traži od suda da punovažno utvrdi da
prava trećih lica prema njemu ne postoje.Kada podnese negativnu tužbu,prema ZOO prenosilac mora
da se upusti u takav spor i da u njemu iznese sve dokaze kojima se utvrđuje postojanje prava koje je on
preneo pribaviocu odnosno dokaže da prava trećih lica ne postoje.
2. Nedostatak treba da postoji u prenosiočevom pravu
Nedostatak koji se se pojavi nakon što je pribavilac stekao pravo na stvari nije pravno relevantan.Za
nastanak odgovornosti,odnosno obaveze zaštite,nije bitno da li je prenosilac znao za postojanje
88
nedostatka.On će odgovarati čak i kada nije znao da u njegovom pravu postoji pravni nedostatak.To je
posledica principa jednake vrednosti uzajamnih davanja.Ovaj princip deluje objektivno i on nalaže da
mora postojati ravnoteža u međusobnim davanjima ugovornih strana,pa zbog toga na njegovu primenu
ne utice činjenica da li je prenosilac znao ili nije znao.Pribavilac može da zahteva zaštitu od pravnog
prethodnika svog prenosioca,ako je pravni nedostatak postojao i pre nego što je prenosilac stekao
pravo koje je kasnije preneo pribaviocu.To može učiniti posredno i neposredno.
a. Posredno može da zahteva samo ako je prenosilac insolventan,na osnovu pravila da poverilac ima
pravo da ostvaruje prava koja njegov dužnik ima prema svojim dužnicima,ukoliko ih insolventni
dužnik sam ne vrši(opšte pravilo obligacionog prava).Posledice takve tužbe pribavioca,ako bude
usvojena,je da prethodnik mora u imovinu prenosioca da vrati sve ono što mu duguje da bi se iz
imovine mogli namiriti svi poverioci prenosioca.Ovaj posredni način je nepovoljan za pribavioca
zbog toga što kada uspe sa tužbom ima pravo da se namiri iz imovine prenosioca,ali to pravo imaju i
svi drugi poverioci prenosioca,pa postoji opasnost da neće moći potpuno da se namiri.
b. Neposredno je način koji je povoljniji za pribavioca.Pribavilac se može neposredno stvarno
pravnom tužbom obratiti prethodniku pribavioca na osnovu opšteg pravila da se na osnovu svakog
prenosa stvari,prenose i tužbe za zaštitu tog prava.
3. Da je pribavilac savestan
Potrebno je da pribavilac nije znao niti je mogao znati u momentu zaključenja ugovora da postoje prava
nekog trećeg lica.On neće biti savestan ako ga je prenosilac obavestio o postojanju prava.Ako ga nije
obavestio pribavilac će biti nesavestan ako je to pravo upisano u javne registre,shodno načelu pouzdanja
u javne registre.Ali ako je ovo pravo upisano u javne registre,a prenosilac je uverio pribavioca da i pored
toga što je to pravo upisano,ono zapravo ne postoji(npr.zato što je prestalo,a nije brisano),prenosilac će
odogovarati.Dakle u ovom slučaju neće se smatrati da je pribavilac nesavestan.
Nesavesnost pribavioca ne isključuje u potpunosti mogućnost pozivanja prenosioca na odgovornost ,pa
čak i ako je pribavilac znao ili mogao znati,on će imati pravo da zahteva povraćaj stvari,sniženje
cene.Jedino pravo koje neće imati je pravo da zahteva naknadu štete od prenosioca.
4. Pribavilac treba da obavesti prenosioca o pravnom uznemiravanju
Da bi prenosilac mogao pružiti zaštitu pribaviocu,potrebno je da on sazna da treće lice ističe neko pravo
prema pribaviocu.Čim sazna za postojanje prava trećeg lica,bez obzira da li se to pravo ističe u sporu ili
vansudski postoji opravdana bojazan,pribavilac je dužan da o tome obavesti prenosioca.Sa obaveštenjem
mora pozvati prenosioca da se umeša u spor koji on vodi ili namerava da povede i da u tom sporu
podnese dokaze o tome da je pravo koje je preneo na pribavioca bez nedostatka.
Ovaj uslov prema ZOO nema apsolutni značaj,pa će prenosilac moći da se pozove na odgovornost čak i
kada se pribavilac upustio u spor i spor izgubio ne obaveštavajući prenosioca o tome.Pribavilac će se u
slučaju kada ne obavesti prenosioca,upusti se u spor,ali ako ga izgubi,izgubiće prava koja mu pripadaju po
osnovu odgovornosti,osim ako dokaže prenosiocu da je on(pribavilac) raspolagao sredstvima koja su
mogla da odbiju zahtev trećeg lica.Pribavilac se može pozvati na odgovornost i kada nije obavestio
prenosioca o uznemiravanju,ako je bez spora priznao očigledno osnovano pravo trećeg lica.
Odgovornost prenosioca sastoji se u nastanku nekih obaveza za njega.Koje će obaveze nastati zavisi od toga da
li je u pitanju potpuna ili delimična evikcija.
Ako postoji potpuna evikcija onda se ugovor raskida po samom zakonu.Ako postoji delimična evikcija ugovor
se ne raskida po samom zakonu,već pribavilac ima pravo izbora između dva prava:
1. Sniženje cene
2. Raskid ugovora jednostranom izjavom volje
89
Ako dođe do raskida ugovora za prenosioca nastaje obaveza da vrati ono što je primio na osnovu takvog
ugovora i obaveza na naknadu štete.Ako je u pitanju potpuna evikcija onda je prenosilac dužan da vrati sve
ono što je primio.Ako je evikcija delimična,a pribavilac je optirao za sniženje cene,onda prenosilac vraća samo
odgovarajući deo onoga što je primio,a faktičko je pitanje u kom obimu će biti to vraćanje.
Obaveza na naknadu štete treba da obuhvati 4 stavke:
1. Da podmiri troškove koje je pribavilac imao u vezi sa zaključenjem i izvršenjem ugovora
2. Da podmiri parnične troškove vođenja sudskog spora pribavioca sa trećim licem
3. Da podmiri troškove za plodove od stvari koje je pribavilac morao da preda trećem licu,računajuci od
dana kada je treće lice podnelo tužbu,jer je od tog momenta pribavilac nesavestan
4. Da podmiri svako drugo umanjenje imovine pribavioca koje je nastupilo kao posledica pravnog
nedostatka
Što se tiče rokova u kojima pribavilac može da zahteva povraćaj datog i naknadu štete,postoje dve vrste:
1. Prvi rok važi u situaciji kada je treće lice podiglo tužbu protiv pribavioca i u tom sporu uspelo.Taj rok
iznosi 6 meseci i računa se od momenta kada je spor pravosnažno okončan.U tom roku pribavilac može
tražiti povraćaj datog i naknadu štete.
2. Drugi rok postoji u situaciji kada treće lice nije podiglo tužbu protiv pribavioca,ali je pribavilac van
spora saznao za pravo trećeg lica.Rok iznosi 1 godinu i to je rok u kome pribavilac mora podneti tužbu
protiv trećeg lica,da bi se utvrdilo da li pravo trećeg lica postoji ili nepostoji.
Može se desiti da treće lice ne ističe nikakvo pravo,ali mogu postojati javnopravna ograničenja na pravu koje je
pribavilac pribavio(npr.zabranjena izgradnja).Tada se prema ZOO primenjuju pravila po osnovu evikcije ukoliko
je prenosilac znao za postojanje takvih ograničenja i nije skrenuo pažnju pribaviocu.
Pravila o evikciji su dispozitivnog karaktera i strane mogu ugovorom ograničiti/isključiti odgovornost
prenosioca za pravne nedostatke,ali ako je prenosilac u momentu zaključenja ugovora znao za nedostatke
stvari takva odredba u ugovoru je ništava.
ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE(FIZIČKE)NEDOSTATKE
Ovde je isto kao i za evikciju,posledica je delovanja principa ekvivalencije.Ovde se taj princip izražava kroz
obavezu prenosioca da garantuje pribaviocu mirnu državinu i korisnu državinu,odnosno da garantuje da će
pravo koje pribavilac stiče moći da koristi u skladu sa očekivanjima zbog kog je zaključen ugovor.
Javljaju se 2 pitanja:
1. Šta je potrebno da bi prenosilac odgovarao
2. Za koje nedostatke prenosilac odgovara
Što se tiče drugog pitanja,u potpunosti ga rešava ZOO.Potrebno je pre svega da nedostatak postoji.Nedostatak
prema ZOO postoji kada:
1. Stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene (npr.ugovoren je pas koji je
dresiran,a nije).
2. Stvar nema svojstva/odlike koje su potrebne za redovnu upotrebu stvari shodno njenoj nameni
(npr.prodata klima koja ne hladi vazduh)
3. Stvar nema svojstva za naročitu upotrebu zbog koje je pribavilac nabavlja,a koja je bila poznata
prenosiocu ili mu nije mogla ostati nepoznata(npr.kupac kupuje konja zbog trke,jer misli da je konj
trkački,a ustvari je običan).
4. Stvar ne odgovara uzoru/modelu koji je bio pokazan pribaviocu.Ovaj nedostatak je pravno relevantan
samo kod ugovora u privredi.
90
Dakle može se reći da je potrebno ispunjenje četiri uslova da bi prenosilac odgovarao za nedostatke stvari:
1. Da nedostatak postoji
2. Da nedostatak bude znatan (npr.prodaja bolesne stoke)
3. Da nedostatak bude nepoznat pribaviocu.
Ukoliko su nedostaci bili poznati ili mogli biti poznati pribaviocu u momentu zaključenja
ugovora,prenosilac ne odgovara.Prema ZOO smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu nedostaci
koje bi brižljivo lice sa prosečnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao kupac,moglo
lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.Dakle ZOO uvodi objektivan kriterijum,jer ne ne uzimaju u
obzir lična svojstva kupca.ZOO sadrži i odstupanje od ovog pravila, pa će prenosilac odgovarati čak i
onda kada nedostaci nisu mogli ostati nepoznati,ako je prenosilac izjavio da stvar nema
nedostatke,odnosno da stvar ima određena svojstva/odlike.
4. Nedostatak mora postojati u momentu prenosa prava
Kod nas taj momenat je momenat prelaska rizika,odnosno momenat sticanja državine.
Ako postoje ovi uslovi,onda prenosilac odgovara za fizičke nedostatke.Ali neophodno je da i pribavilac ispuni
određene dužnosti koje mu zakon nalaze.Pribavilac je dužan da:
stvar pregleda na uobičajeni način ili da je da na pregled,cim je to moguće prema redovnom toku
stvari
da obavesti prenosioca o uocenom nedostatku,a samo obavestenje treba da bude blagovremeno i
uredno. Smatra se da je za fizičko lice ucinjeno blagovremeno,ako je ucinjeno u roku od 8 dana,o dana
kada je nedostatak uocen,a kod ugovora u privredi odmah,bez odlaganja.
Može se desiti da se nedostatak nije mogao uočiti uobičajenim pregledom.Tada se radi o skrivenom
nedostatku.Ako postoji skriveni nedostatak rok (8 dana ili bez odlaganja) se ne računa od momenta pregleda
stvari,već od momenta je pribavilac nedostatak otkrio.Ako se nedostatak pojavi 6 meseci nakon predaje
pribaviocu,onda takav nedostatak nije pravno relevantan.
Što se tiče obaveštenja o nedostatku,obaveštenje mora biti uredno,što znači da u njemu mora biti navedeno u
čemu se nedostatak sastoji i mora biti upućen poziv prenosiocu da otkloni taj nedostatak.Obaveštenje mora
biti upućeno prenosiocu na pouzdan način.Nekada se pouzdanim načinom smatralo samo pismeno
obaveštenje,ali u savremenoj praksi to su i druga sredstva,kao što su telefon,telegraf i slično,pod uslovom da
se sa sigurnošću može utvrditi da je takvo obaveštenje stiglo do prenosioca.
Ako pribavilac nije ispunio svoje dužnosti,koje mu zakon nalaže,on nema prava koja mu zakon
garantuje.Jedino ako je prodavac znao ili mu nije mogao ostati nepoznat nedostatak,kupac/pribavilac ne gubi
svoja prava,čak i kada je propustio da obavesti prenosioca o njihovom postojanju.Dakle to znači da pribavilac i
dalje ima prava garantovana zakonom i pored toga što prenosioca nije obavestio o nedostacima stvari,pod
uslovom da je prenosilac bio nesavestan.
Što se tiče rokova za ostvarivanje prava po osnovu nedostatka,oni teku od momenta kada je pribavilac
obavestio prenosioca o postojanju nedostatka.Rok teče od tog momenta i iznosi godinu dana.U okiru tok roka
pribavilac može da zahteva:
1. Otklanjanje nedostataka,popravku ili zamenu stvari
2. Sniženje cene
3. Raskid ugovora
Iz ovog proističu i prava pribavioca koja mu garantuje ZOO,a to su pravo da zahteva ispunjenje ugovora,da
zahteva sniženje cene ili da raskine ugovor jednostranom izjavom volje.Pravo na ispunjenje ugovora
podrazumeva pravo da pribavilac zahteva otklanjanje nedostatka,popravku ili zamenu stvari/isporuku druge
stvari iste vrste.
Pribavilac mora prenosiocu ostaviti rok.Njegovo trajanje nije zakonom određeno u danima,već pravnim
standardima.To znači da pribavilac prenosiocu mora ostaviti primereni rok,a koji je rok primeren je faktičko
pitanje koje određuje sud.
91
Primarno pravo pribavioca je pravo da zahteva ispunjenje ugovora,pa se ne može korisititi sa preostala dva
prava,pre nego što iskoristi ovo pravo.Preostala dva prava,pribavilac ima tek pošto istekne rok koji je ostavio
prenosiocu za otklanjanje nedostatka.
Ako pribavilac optira za sniženje cene,onda je tu svoju odluku dužan da saopšti prenosiocu nakon isteka
primerenog roka.Ugovor ostaje na snazi,ali će prenosilac biti dužan da pribaviocu vrati razliku u ceni koja je
jednaka razlici između prodajne cene i umanjene vrednosti koju stvar ima usled postojanja nedostatka.
Ako pribavilac optira za raskid ugovora,onda nije potrebno da ostavi dodatni rok,osim prvobitnog primerenog
roka,jer nakon isteka prvobitnog roka,ugovor se raskida po zakonu,automatski.
Ugovorom se može isključiti ili ograničiti odgovornost za nedostatke.
PREKOMERNO OŠTEĆENJE
Prekomerno oštećenje postoji kada se vrednost uzajamnih obaveza u dvostranom ugovoru nalaze u
disproporciji koja prevazilazi zakonom utvrđene granice/vrednosti.
U pogledu prekomernog oštećenja u teoriji postoje dva stanovišta:
92
1. Subjektivno stanovište prema kome prekomerno oštećenje postoji kada je disproporcija posledica
neke mane volje,zablude ili prevare ugovorne strane.Ovo stanovište prihvaćeno je u francuskom i
austrijskom pravu.
2. Objektivno stanovište prema kome je ne bitno postojanje zablude ili prevare.Od značaja je samo
činjenica da postoji nejednakost,preko dozvoljene mere,vrednosti obaveza ugovornih strana.Ovo
stanovište bilo je prihvaćeno u ZOO sve do izmena 1993.godine.
Do izmena ova pravila važila su,kada je neko društveno pravno lice otuđivalo osnovno sredstvo u
društvenoj svojini,kojim je raspolagalo,a pribavilac je bilo građansko pravno ili fizičko lice.Ovo pravilo
važilo je i kada se društveno pravno lice pojavljivalo kao pribavilac, a prenosilac je bilo građansko
pravno ili fizičko lice.Izmenama iz 1993.godine brisana su pravila o objektivnom pojmu prekomernog
oštećenja.Sada ZOO usvaja subjektivni pojam prekomernog oštećenja,pa ono postoji kada je
nesrazmera uzajamnih davanja posledica zablude oštećene strane u pogledu vrednosti sopstvene
prestacije.
ZOO propisani su uslovi za prekomerno oštećenje.Uslovi su:
1. Da između obaveza ugovornih strana postoji nesrazmera
2. Da oštećena strana za pravu vrednost prestacije nije znala niti je mogla znati
3. Da postoji određeni stepen nesrazmere
Taj stepen je u ZOO određen standardom očigledne nesrazmere.ZOO nije prihvatio tradicionalni način
iz rimskog prava,a to je da nesrazmera bude preko 1/2.Takođe ZOO napušsta pravilo iz Zakona o
prometu zemljišta,koji je tražio da nesrazmera bude preko 2/3.ZOO ne postavlja razlomak,već prepušta
sudu da utvrdi stepen nesrazmere,odnosno da utvrdi kada postoji očigledna nesrazmera.
4. Da nesrazmera postoji u momentu zaključenja ugovora
Ako se nesrazmera pojavi u toku izvršenja ugovornih obaveza nije reč o prekomernom oštećenju.Takva
nesrazmera može biti otklonjena primenom drugog pravnog sredstva,a to je raskid ugovora zbog
promenjenih okolnosti.
Pravila o prekomernom oštećenju se primenjuju na dvostranoobavezne teretne ugovore.Postoje i izuzeci,a to
su:
1. Aleatorni ugovori su oni u kojima se u momentu zaključenja ne zna ko će biti poverilac,a ko dužnik
obaveze.Sve zavisi od neizvesne okolnosti.
2. Ugovor o javnoj prodaji(prodaja na javnoj aukciji).
Javna prodaja organizovana od strane državnih organa ne podleže primeni ovog pravila(pravila o
prekomernom oštećenju),zbog toga što bi na taj način bio doveden u pitanje autoritet državnog
organa(npr.javna prodaja od strane suda u izvršnom postupku).
3. Ugovor o prodaji kod koga je kupac pristao da plati veću cenu iz osobine naklonosti prema nekoj stvari
(npr.da kupi psa rase koji je bio uginuo)
4. Ugovor o poravnanju
Ovaj ugovor zaključuju lica između kojih postoji ili spor ili neizvesnost o nekom pravnom odnosu.Strane
zaključuju poravnanje da bi rešile spor ili otklonile neizvesnost i tačno precizirali svoja prava i
obaveze.Strane se obavezuju na međusobna popuštanja,mogu se obavezati da delimično priznaju
zahtev druge strane,da se odreknu svog prava,da produže rok,da pristanu na delimičnu otplatu
duga.Bitno je da popuštanja budu uzajamna.Zbog toga što strana pristaje na međusobna
popuštanja,druga strana se ne može pozvati na prekomerno oštećenje.
Prema ZOO strana koja je prekomerno oštećena ima pravo da zahteva poništenje ugovora koji je zbog
prekomernog oštećenja rušljiv,dakle relativno ništav.Ako sud uvaži zahtev za poništenje,svaka strana je dužna
da vrati ono što je primila.
93
Međutim postoji mogućnost da se oslobodi obaveze saugovarača ako svoju obavezu dopuni do prave tržišne
vrednosti. Može se osloboditi obaveze koja glasi na jedan predmet,predajući drugi i u tom slučaju postoji
fakultativna obligacija.
Rok za poništenje ugovora u kome postoji prekomerno oštećenje je godinu dana od zaključenja ugovora.
Nakon isteka tog roka oštećena strana se više ne može pozvati na prekomerno oštećenje.Unapred odricanje
od ovog prava nema pravno dejstvo.
ZELENAŠKI UGOVORI
Zelenaški ugovor je ugovor u kome jedna ugovorna strana koristeći se stanjem nužde,teškim materijalnim
stanjem druge ugovorne strane,nedovoljnim iskustvom,lakomislenošću ili zavisnošću,ugovori za sebe ili nekog
trećeg korist,koja je u očiglednoj nesrazmeri sa onim što dao,učinio ili se obavezao da će učiniti.
Obzirom da su zelenaški ugovori bliski prekomernom oštećenju,i kod ovih ugovora zahtevaju se slični uslovi
kao i kod prekomernog oštećenja.Neophodno je da postoji očigledna nesrazmera u uzajamnim
davanjima.Ovde je potrebno da postoji određeno subjektivno stanje kod oštećene ugovorne strane,pa tako to
može biti stanje nužde,teško materijalno stanje,nedovoljno iskustvo,lakomislenost ili zavisnost. Posledica ovog
subjektivnog stanja je u tome što jedna ugovorna strana upravo koristeći to subjektivno stanje ugovori za sebe
ili neko treće lice korist koja je u očiglednoj nesrazmeri.
Zelenaški ugovor se manifestuje kroz pojedine ugovorne odredbe kao što je odredba o kamati koja se ugovara
po znatno većoj kamatnoj stopi,nego na tržištu ili kada se predvidi odredba o ugovornoj kazni u iznosu znatno
većem od procenta u kome se ugovorna kazna ugovara na tržištu.Te odredbe su odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor zaključen,pa one povlače apsolutnu ništavost celog ugovora.Znači da je kod zelenaških ugovora,za
razliku od prekomernog oštećenja,reč o apsolutnoj ništavosti.
Dakle kada se radi o prekomernom oštećenju,zabluda povlači rušljivost,a kada se radi o zelenaškom ugovoru
on se protivi osnovnom načelu,a to je načelo savesnosti i poštenja.Zbog toga se na apsolutnu ništavost može
pozvati svako pravno zainteresovano lice ili je utvrđuje sud po sluzbenoj dužnosti.
ZOO propisuje jednako pravo za oštećenu stranu koje uobičajeno strane nemaju kod apsolutno ništavih
ugovora.
Oštećena strana kod zelenaškog ugovora može da zahteva da se njena obaveza smanji na pravičan iznos.Ovo
pravo traje 5 godina i računa se od dana zaključenja ugovora.Pošto ovakvim zahtevom oštećena strana
izjavljuje svoju volju da ugovor održi na snazi,u pitanju je poseban slučaj konvalidacije,koja nije svojstvena
apsolutno ništavim ugovorima.Zbog toga zelenaški ugovori odstupaju od čistog modela apsolutno ništavih
ugovora i približavaju se rušljivosti ugovora.To znači da zelenaški ugovor jeste apsolutno ništav ugovor,ali
dobija i osobine rušljivog ugovora.
PRIGOVOR NEISPUNJENJA
Kod teretnih ugovora važi pravilo da se ugovorne obaveze izvršiti istovremeno.Ovo pravilo je predviđeno i ZOO
koji određuje da nijedna strana nije dužna da ispuni svoju obavezu,ako druga strana ne ispuni svoju obavezu ili
nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu,izuzev ako nešto drugo nije ugovoreno,zakonom određeno
ili proističe iz prirode posla(ovo je negativna formulacija).
Zakonom je moguće predvideti da jedna strana ispuni svoju obavezu pre nego što je ispuni druga strana.
Recimo kupoprodaja sa obročnim otplatama cene.U ovom primeru radi se o modifikaciji ugovora o prodaji kod
koje prodavac unapred ispunjava svoju obavezu,a kupac isplaćuje cenu tek posle i to u pojedinim obrocima u
određenom vremenskom periodu.Ova prodaja je prodaja na poček ili kupovina na kredit.Suprotnost ovom
94
slučaju je prodaja na prekup ili prenumerativna prodaja gde kupac unapred plaća u celini ili pretežnim
delom,dok prodavac obavezu predaje stvari ispunjava tek kasnije(npr.pretplata na knjige).Kod kupovine na
kredit ili prodaje na poček prodavac čeka kupca da ispuni obavezu istovremeno mu dajući kredit.
Može se desiti da se posle zaključenja ugovora,gde se jedna ugovorna strana obaveže da će prva ispuniti
obavezu, promene materijalne prilike druge ugovorne strane,u toj meri da postane neizvesno da li će moći da
ispuni svoju obavezu(npr.kupac plati cenu,a materijalne prilike prodavca postanu lošije).Tada strana koja se
obavezala da prva ispuni svoju obavezu ima pravo da odloži ispunjenje sve dok druga strana ne ispuni svoju
obavezu ili dok ne pruži dovoljno obezbeđenje da će je ispuniti.Ista mogućnost postoji i kada su materijalne
prilike druge strane bile teške još u vreme zaključenja ugovora,ako njen saugovarač nije znao niti je morao
znati za loše materijalne prilike.U ova dva poslednja slučaja može se prigovorom odložiti ispunjenje,odnosno u
tim slučajevima,strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu,može zahtevati da joj se obezbeđenje
pruži u primerenom roku,a protekom tog roka,bez rezultata,može raskinuti ugovor.
Ovo je peto po redu pravno sredstvo kojim se štiti princip ekvivalencije u dvostranoobaveznim ugovorima.Za
razliku od zelenaških ugovora i prekomernog oštećenja kojima se ovaj princip štiti u momentu nastanka,kod
raskida ugovora zbog promenjenih okolnosti,taj princip se štiti u toku izvršenja ugovora.Dakle ovde postoji
disproporcija uzajamnih davanja,ali tek nakon zaključenja ugovora.
Ovaj osnov za raskid treba da nastane usled promenjenih okolnosti,a to su okolnosti koje su ugovorne strane
imale u vidu prilikom zaključenja ugovora,ako na izvršenje ugovora deluju tako što otežavaju izvršenje obaveze
jedne ugovorne strane i onemogućavaju ostvarenje svrhe.
Razlikuju se nemogućnost izvršenja i onemogućavanje ostvarivanja svrhe.
Ugovorna obaveza se može izvršiti,odnosno ne postoji Posle zaključenja ugovora nastupile su okolnosti koje
fizička nemogućnost izvršenja,već je nemoguće da se imaju karakter više sile i zbog kojih je fizički nemoguće
postigne cilj koje su ugovorne strane imale u vidu izvršiti obavezu.Najčešće zbog toga što je predmet
prilikom zaključenja ugovora.Ovo je osnov za primenu
ugovorne obaveze propao.Ovo je osnov za primenu
pravnih pravila o raskidanju ili izmeni ugovora zbog
promenjenih okolnosti. pravnog instituta prestanka ugovora usled naknadne
nemogućnosti ispunjenja.
U rimskom pravu ugovor je bio zakon,pa nije bilo moguće odstupiti od ugovora usled promenjenih okolnosti.
Teorija o klauzuli rebus sic stantibus počela je da menja tadašnji pogled na promenjene okolnosti.Po ovoj
teoriji svaki ugovor se zaključuje uz prećutnu klauzulu da će ugovorna strana izvršavati ugovorne obaveze,ako
stvari ostanu u onakvom stanju kao prilikom zaključenja ugovora.Ako se okolnosti promene i stanje stvari
postane drugačije,ugovorne strane mogu da se pozovu na ovu prećutnu klauzulu i da se oslobode daljeg
izvršenja obaveze.
Ova teorija nije bila primenjena sve do XVII veka.Prvi put je primenjena u Italiji.Inače javlja se odbojan stav
prema ovoj teoriji i danas,recimo u Francuskoj,Nemačkoj,Švajcarskoj,pa je u ovim zemljama primena ove
teorije moguća samo u izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom.To znači da samo izuzetno u ovim
zemljama može doći do raskida ugovora zbog promenjenih okolnosti.Do prihvatanja ove teorije dolazi tek u XX
veku.Prvi zakonik u kome je ona bila primenjena bio je Italijanski građanski zakonik donet 1942.godine.Ova
teorija uneta je i u opšte uzanse za promet robe iz 1954.godine.
95
Pravilo koje predviđaju uzanse je da ako posle zaključenja ugovora nastupe izvanredne okolnosti koje se nisu
mogle predvideti u vreme zaključenja ugovora i ako usled dejstva tih okolnosti izvršenje ugovorne obaveze za
jednu ugovornu stranu postane preterano teško ili bi joj to nanelo preterano veliki gubitak,onda ta ugovorna
strana ima pravo da zahteva raskid (reviziju) ugovora.
ZOO član 133 predviđa da ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze
jedne strane ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora,u oba slučaja u toj meri da je očigledno da ugovor
više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi bilo nepravično održati ga na snazi takak kakav
je,strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze,odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može
ostvariti svrhu ugovora,može zahtevati da se ugovor raskine.
Dakle ZOO prihvata mogućnost raskida ugovora zbog promenjenih okolnosti,ali uslovi za raskidanje nisu isti
kao u opštim uzansama.
Postoje 2 pretpostavke za raskidanje:
1. Da su posle zaključenja ugovora nastupile okolnosti koje se u vreme zaključenja nisu mogle
predvideti, izbeći,sprečiti
Okolnosti mogu biti različite prirode (npr.prirodni događaji kao što je zemljotres,grad i društveni
događaji kao sto su rat,štrajkovi itd.).Promena okolnosti može biti i donošenje novih zakona i
podzakonskih propisa (ograničenje ili zabrana uvoza i izvoza,određenih sirovina itd.).Tu se takođe mogu
ubrojiti i ekonomske pojave(nagli skok cena,inflacija).Potrebno je da se radi o okolnostima koje se nisu
mogle predvideti,izbeći,sprečiti,sa stanovišta ugovora ove okolnosti imaju karakter više sile.Ove
okolnosti ne cene se subjektivno sa stanovišta ugovora,već objektivno.Objektivni kriterijum za
određivanje da li je došlo do promene okolnosti je prosečno pažljiv covek.
2. Da su promenjene okolnosti nastupile pre isteka roka za ispunjenje ugovorne obaveze one ugovorne
strane koja se na njih poziva
Promenjene okolnosti moraju nastupiti pre dospelosti te ugovorne strane.Obrnuta situacija nije
moguća zato što se nalazi u docnji,a dužnik u docnji je dužan da trpi sve negativne posledice.
Postoje 2 slučaja raskida ugovora usled promenjenih okolnosti:
1. Kada promenjene okolnosti otežavaju izvršenje obaveze jedne ugovorne strane u tolikoj meri da
ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi ga po opštem misljenju bilo
nepravično ostaviti takvog na snazi (npr.englezi,brod,suecki kanal).
2. Kada promenjene okolnosti onemogućavaju ostvarenje svrhe ugovora u tolikoj meri da ugovor ne
odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi ga po opštem misljenju bilo nepravično održati na
snazi takav kakav je.
Kada nastupe pretpostavke u jednom od dva slučaja,onda strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze ili se ne
može ostvariti svrha,dužna je da po nastupanju tih okolnosti obavesti drugu ugovornu stranu.Ova dužnost
predviđena je ZOO i njen cilj je da druga ugovorna strana sazna za okolnosti i za nameru strane koja želi raskid
ugovora.Ova strana takođe može inicirati pregovore u vezi sa odgovarajućom izmenom.Ako ugovorna strana
ne ispuni svoju obavezu u pogledu obaveštavanja,bice dužna da nadoknadi štetu,ali neće izgubiti pravo da
zahteva raskid ugovora.
Raskid se ostvaruje sudski putem,a zahtev za raskid ugovora podnosi strana pogođena promenjenim
okolnostima.U toku postupka sud utvrđuje da li postoje pretpostavke za raskid i ako postoje on će presudom
raskinuti ugovor.Umesto raskida ishod spora može biti izmena ugovornih odredaba.Do toga može doći samo
ako druga ugovorna strana pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.Ako izrekne raskid
ugovora,sud će na zahtev druge ugovorne strane obavezati stranu koja je zahtevala raskid ugovora, da
nadoknadi pravičan deo štete.
Ugovorne strane mogu se unapred odreći pozivanja na promenjene okolnosti,ako to nije suprotno načelu
savesnosti i poštenja.Međutim postojanje prava ugovornih strana da se odreknu od prava na raskid/izmenu
ugovora zbog promenjenih okolnosti slabi ugovornu disciplinu.Druga strana nikada ne može biti sigurna da li
će ugovor biti ispunjen onako kako glasi.Svaka ugovorna strana zainteresovana je da se druga ugovorna strana
odrekne prava na pozivanje promenjenih okolnosti.To odricanje se obavlja na osnovu posebnih odredbi u
ugovoru.Pre donošenja ZOO,u sudkoj praksi smatralo se da ovakvo odricanje nije dosledno.Pozivanje na to
treba da ima svoje granice (ne mogu se pozvati na bilo koju okolnost).
PRESTANAK UGOVORA
Raskid ugovora je način prestanka ugovora na osnovu izjave volje obe ugovorne strane ili samo jedne
ugovorne strane. Postoje dve vrste raskida:
1. Sporazumni raskid
2. Jednostrani raskid
Sporazumni raskid je ugovor kojim ugovorne strane odustaju od svog ranije započetog ugovora.Za raskid
ugovora je bitno da prethodni ugovor nije izvršen do kraja(npr.kod ugovora o prodaji kupac ne isplati
cenu).Nakon što je izvršen može se ponistiti(prodavac isporučio,kupac platio-naknadna saglasnost-kupac ima
položaj prodavca,a prodavac položaj kupca).Ako je prethodni ugovor izvršen,novi ugovor je novi ugovor,gde
ugovorne strane imaju obrnute uloge nego u ranijem ugovoru.Uslovi za sporazumni raskid su pre svega uslovi
97
koji se zahtevaju za zaključenje bilo kog ugovora,obzirom da je to u stvari novi ugovor.Uslovi su saglasnost
volja,sposobnost,predmet,kauza,forma(fakultativan uslov).
Ovi uslovi se cene nezavisno od uslova koji su bili potrebni da se ugovor zaključi.
Ako je ugovor koji se raskida bio formalan,njegov raskid može biti i neformalan,osim u nekoliko izuzetaka:
1. Kada je zakonom predviđeno da raskid mora biti učinjen u istoj formi kao i ugovor koji se raskida
2. Kada iz svrhe zbog koje je bila propisana forma proizilazi da i raskid mora biti učinjen u istoj formi
Jednostrani raskid je prestanak punovažnog ugovora na osnovu volje jedne ugovorne strane.On se protivi
prirodi ugovora,jer je on dvostrana izjava volje.Zbog toga nije uvek moguć.Moguć je kada je predviđen samim
ugovorom ili zakonom.ZOO predviđa 2 slučaja kada se ugovor može jednostrano raskinuti protivno volji druge
ugovorne strane:
1. Raskid ugovora zbog promenjenih okolnosti
2. Raskid ugovora zbog neispunjenja (vansudski raskid)
U dvostranim ugovorima,ako jedna strana ne ispuni svoju obavezu,druga ugovorna strana može,ako
nešto drugo nije određeno,da zahteva ispunjenje obaveze,ili pod određenim uslovima može raskinuti
ugovor prostom izjavom volje,ako raskid ne nastupi po samom zakonu,a u svakom slučaju ima pravo na
naknadu štete.
I ovde je potrebno kumulativno ispunjenje nekoliko uslova:
a. Da jedna strana nije ispunila obavezu
b. Da jedna strana izjavi drugoj da raskida ugovor(prosta izjava).Izjava ne mora biti formalna,ali
je uglavnom pismena.
c. Da dužniku bude ostavljen naknadni rok za ispunjenje(primeren)
Kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora,pa dužnik ne ispuni
svoju obavezu u tom roku,ugovor se raskida po samom zakonu(npr.ugovor o delu da se sašije odelo do
venčanja).
Međutim poverilac može održati ugovor na snazi,ako po isteku roka bez odlaganja obavesti dužnika da
zahteva ispunjenje ugovora.Kada je poverilac zahtevao ispunjenje,pa ga nije dobio u razumnom
roku,može izjaviti da raskida ugovor.Ova pravila važe kako u slučaju da su ugovorne strane predvidele
da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku,tako i onda kada je
ispunjenje ugovora o roku bitan sastojak ugovora.
Kada ispunjenje obaveze u roku nije bitan sastojak ugovora,dužnik zadrzžava pravo da i posle isteka
roka ispuni svoju obavezu,a poverilac da zahteva ispunjenje obaveze.Ali ako poverilac želi da raskine
ugovor,mora dužniku da ostavi naknadni,primereni rok za ispunjenje.Ako dužnik ne ispuni svoju
obavezu u naknadnom roku nastupaju iste posledice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora.
Poverilac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog
držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.
Kada je pre isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz
ugovora druga strana može raskinuti ugovor i zahtevati naknadu štete.
Posebna pravila važe kod ugovora sa uzastopnim obavezama.Kada jedna strana ne ispuni jednu
obavezu,druga strana može u razumnom roku raskinuti ugovor u pogledu svih budućih obaveza,ako je
iz datih okolnosti očigledno da ni one neće biti ispunjene(to su ugovori gde se obaveze prostiru u
dužem vremenskom periodu npr.ugovor o osiguranju).
Ta strana može raskinuti ugovor ne samo u pogledu budućih obaveza,nego i u pogledu već ispunjenih
obaveza,ako njihovo ispunjenje bez ostalih ispunjenja nema interesa za nju.Dužnik može održati ugovor
ako da odgovarajuće obezbeđenje.
Poverilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor,dužan je da to dužniku saopšti bez
odlaganja.
98
Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dela obaveze.Neznatno ispunjenje bi moglo
biti neispunjenje neke sporedne obaveze(npr.ne plaćanje ugovorene kamate).Ali to je faktičko pitanje u
svakom konkretnom slučaju.
Dejstvo raskida
Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu štete.Ako je jedna
strana izvršila ugovor potpuno ili delimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala(restitutio ili povraćaj
datog),odnosno ukoliko su obe ugovorne strane izvršile u potpunosti ili delimično,svaka može zahtevati ono
što je dala prema pravilima dvostranih ugovora,pa nijedna strana nije dužna da vrati ono što je primila,ako
druga strana neće ili nije spremna da vrati ono što je primila.
U slučaju restitucije važi i još jedno pravilo,a to je da svaka strana duguje naknadu za korist koju je u
međuvremenu imala od onoga što vraća.Strana koja vraća novac dužna je da plati zateznu kamatu od dana
kada je isplatu primila.
Prestanak ugovora usled nemogućnosti ispunjenja
I:Kada ni jedna strana nije kriva zato što dolazi do raskida ugovora
Kada dolazi do prestanka ugovora usled nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna ugovorna
strana,razlikuju se dve situacije.
1. Kada nastupi potpuna nemogućnost ispunjenja
Kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za
koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana gasi se i obaveza druge strane,a ako je ona ispunila nešto
od svoje obaveze može zahtevati povraćaj(po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova).
Znači postoje dva uslova za gašenje i to su:
a. Da nastupi događaj za koji nije odgovorna ni jedna ugovorna strana i to bilo koji događaj
(prirodni, društveni,akt nekog trećeg lica)
b. Usled dejstva tog događaja došlo je do potpune nemogućnosti ispunjenja
ZOO ne govori bliže kada će se smatrati da nije odgovorna ni jedna ugovorna strana.Gleda se u pravila
ZOO pa tako strana neće biti odgovorna kada je oslobođena i deliktne i ugovorne odgovornosti.
Ugovorna odgovornost je odgovornost jedne ugovorne strane za štetu prouzrokovanu drugoj
ugovornoj strani usled neizvršenja obaveze.Strana koja nije izvršila obavezu odgovara za štetu izuzev
ako postoji razlog koji je oslobađa.ZOO sadrži pravilo o oslobođenju dužnika od odgovornosti,pa se
dužnik oslobađa odgovornosti i za štetu,ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu,odnosno da
je zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze zbog okolnosti nastalih posle zaključenja ugovora koje nije
mogao sprečiti,otkloniti ili izbeći.
Deliktna odgovornost je odgovornost za prouzrokovanu štetu koja nije posledica neizvršenja neke
ranije postojeće ugovorne obaveze.To je izvanugovorna odgovornost.Štetnik odgovara za
prouzrokovanu štetu kod nas i postoje tri oblika odgovornosti:po osnovu krivice,za drugog,za štetu od
opasne stvari i za posebne slučajeve mešovite prirode.
Da bi ugovor prestao usled nemogućnosti ispunjenja potrebno je da je nemogućnost potpuna.Ako
usled više sile dođe do delimičnog ispunjenja,ugovor ostaje na snazi,a druga strana može da bira
između prava na raskid ugovora(ovo je inače supsidijarno pravo koje može koristiti samo kada
delimično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama) ili na sniženje cene.Može se desiti da za
nemogućnost ispunjenja bude odgovorna druga strana(prodavac-kupac).Tada ugovor ne prestaje i
strana kojoj je nemoguće da izvrši svoju obavezu usled događaja koje je skrivila druga strana,zadržava
svoje potraživanje prema drugoj ugovornoj strani(npr.kupac skrivi,prodavac ne mora predati stvar,ali
zadrzžava pravo potraživanja,odnosno pravo da zahteva isplatu cene).Dejstvo prekida u slučaju
nemogućnosti ispunjenja,kada nije kriva ni jedna ugovorna strana jeste u tome što ugovor
prestaje.Raskid deluje i za budućnost i za prošlost,pa strana koja je izvršila obavezu može da zahteva
povraćaj datog(restitucija).
99
ŠTETA
101
PROUZROKOVANJE ŠTETE
Član 1 ZOO određuje da izvor obligacionog odnosa može biti ugovor,prouzrokovanje štete,sticanje bez
osnova,poslovodstvo bez naloga,jednostrana izjave volje i druge zakonom utvrđene činjenice.To znači da je
prouzrokovanje štete izvor obligacionog odnosa.
Što se tiče odnosa ugovora i prouzrokovanja štete sličnost je u tome što su u pitanju dva izvora obligacionog
odnosa:
1. Kod ugovora postoji namera obe strane da nastane obligacioni odnos.Kod prouzrokovanja štete po
pravilu nema namere da nastane obligacioni odnos.
2. Za razliku od ugovora,gde je volja bitna da nastane obligacioni odnos,kod prouzrokovanja štete postoji
nepovoljni događaj koji je nekoga pogodio(npr.kada neko izgubi novčanik,padne ispit i slično,sve je to
nepovoljni događaj).Međutim ne dovodi svaki nepovoljni događaj do nastanka obligacionog odnosa.
Ukoliko smo nepovoljni događaj sami prouzrokovali neće nastati obligacioni odnos(npr.pasti na ispitu).
Nepovoljni odnos je izvor obligacionog odnosa samo kada nam ga je neko drugi prouzrokovao.Tada
između nas i lica koje nam je prouzrokovalo nepovoljni događaj nastaje obligacioni odnos.To lice će biti
dužno da nam nadoknadi štetu.
U obligacionom odnosu koji nastaje iz činjenice prouzrokovanja štete postoje dva lica i to štetnik i oštećeni.
Štetnik je lice koje je skrivilo nepovoljni događaj,a lice koje trpi štetu,odnosno lice kome je prouzrokovan
nepovoljni događaj je oštećeni.Oni imaju svoje uloge u obligacionom odnosu,pa je štetnik dužnik,a oštećeno
lice je poverilac.Između ta dva lica nastaje obligacioni odnos,u kom oštećeni ima pravo na naknadu štete,a
štetnik obavezu na naknadu štete.
Naknada štete je sankcija građanskog prava,njena suština je u popravljanju štete,odnosno u reparaciji zbog
štete.Visina naknade štete uvek treba da odgovara visini štete.Samo izuzetno naknada može da bude manja ili
veća od štete.
Naknada se pojavljuje u dva oblika:
1. Uspostavljanje ranijeg stanja (restitutio)
Sastoji se u uspostavljanju onog stanja stvari koje je postojalo pre prouzrokovanja štete.To je naturalna
restitucija.
2. Naknada štete u novcu
Naknada koja predstavlja naknadu vrednosti nekog oštećenog dobra u novcu.To je novčana naknada
(ZOO).
Građanskopravna odgovornost je drugi naziv za ovaj obligacioni odnos (štetnik-oštećeni) i znači podnositi
štetne posledice onoga što je uradio.Štetnik polaže račun oštećenom,zato što se nije ponašao onako kako
treba i on sam snosi štetne posledice svog ponašanja.
Postoje i druge pravne odgovornosti:
1. Građansko pravna odgovornost
2. Prekršajno pravna odgovornost
3. Disciplinska odgovornost
Za obavezu naknade štete se kaže građansko pravna odgovornost.Postoje i slučajevi kada se šteta
nadoknađuje i onda kada nema odgovornosti,pa se ne mogu koristiti kao sinonimi(npr.kod raskida ugovora
zbog promenjenih okolnosti).
102
Radi se o dve potpune odvojene vrste pravne odgovornosti u savremenom pravu.Tokom istorije ove dve vrste
odgovornosti nisu se razlikovale.U rimskom pravu obligacije su nastajale ex contaractus i ex delicto(delicta
publica i delicta privata).Delicta publica su delikti poput zavere,izdajei slično.Delicta privata su delikti poput
teške telesne povrede,krađe,utaje,oštećenja tuđe stvarii slično.
Sada u krivično pravnu odgovornost spada izdaja,zavera,krađa,teška telesna povreda,a u građansku
odgovornost oštećenje tuđe stvari.
U rimskom pravu posotjala je privatna osveta,što znači da onaj koji je izvršio neki delikt mora da trpi
sankciju,odnosno učinilac delikta morao je da trpi fizičku patnju.Privatna osveta je zamenjena
kompozicijom.To znači da onaj koji je izvršio delikt mogao se iskupiti,tako što je plaćao određenu sumu novca
ili državi ili licu kojem je prouzrokovalo štetu.U početku kompozicija je bila dobrovoljna,a kasnije je postala
običaj,pa nije više bio potreban sporazum,nego je arbitar određivao visinu cene koju je trebao da plati.Zatim
se razvila legalna kompozicija,kada je država propisivala visinu otkupnine.
Znači da je razvoj išao sledecim redom:
1.privatna osveta
2.kompozicija
3.legalna kompozicija
Prvi korak ka odvajanju krivičnopravne i građanskopravne odgovornosti u rimskom pravu učinjen je u III veku
p.n.e. donošenjem Lex Aquilia de damno.Tada je propisan delikt damnum iniuria datum i to je delikt
najpriblizniji današnjem pruzrokovanju štete.Ovaj delikt značio je zapravo da onaj koji ošteti tuđu stvar za to
mora da plati određenu cenu.Međutim i pored ovoga,u rimskom pravu nije odvojena krivičnopravna od
građanskopravne odgovornosti,to je učinjeno tek u XVI veku.
Između krivičnopravne i građanskopravne odgovornosti postoje i neke sličnosti.
Za krivičnopravnu odgovornost potrebna je:
1. Krivica
2. Uzročna veze (između dela i krivice)
3. Krivično delo
4. Protivpravnost
Za građanskopravnu odgovornost potrebna je:
1. Šteta
2. Uzročna veza
3. Krivica
Sličnosti između ove dve dve vrste odgovornosti ogledaju se upravo u uslovima čije je ispunjenje neophodno
da bi postojala neka od ove dve vrste odgovornosti.I krivično delo i šteta su nepovoljne posledice.Drugi uslov
je identičan, a to je uzročna veza između nepovoljne posledice i radnje.Treći uslov je krivica i za krivičnopravnu
i za građansku odgovornost,ali tu ne postoji potpuna identičnost.U krivičnom pravu nema objektivne
odgovornosti,nema krivične odgovornosti bez krivice.U građanskom pravu postoji i odgovornost koja se ne
zasniva na krivici i to je objektivna odgovornost.Način kako se krivica utvrđuje takođe nije identičan.U
krivičnom pravu krivica je subjektivni odnos učinioca prema delu,a u građanskom pravu krivica nije psihički
odnos štetnika prema šteti,sud ne utvrđuje kakav je sadržaj svesti štetnika prema šteti,nego da li se ovaj
ponašao onako kako je trebalo.Ukoliko se nije ponašao onako kako je trebalo sud konstatuje da je štetnik kriv
za pričinjenu štetu.
103
Ovo je odnos jedne pravne i jedne vanpravne odgovornosti.Međutim to ne znači da se ove dve odgovornosti
isključuju,naprotiv one se međusobno dopunjuju.Između ove dve vrste odgovornosti postoje značajne
slicnosti:
1. Osnovno pravilo o građanskopravnoj odgovornosti,prema kome je štetnik dužan da nadoknadi
prouzrokavanu štetu potiče upravo od moralnog načela da čovek čoveku ne treba da čini zlo.
2. Krivica,kao osnov odgovornosti,bazira se na moralu.Onaj ko učini zlo,tuga i nevolja treba da padnu na
njegovu dušu.Štetu treba da nadokanadi onaj ko se nije ponašao kako je trebalo i zato je kriv.
Između ove dve vrste odgovornosti postoje i razlike:
1. U osnovu odgovornosti
Osnov građanskopravne odgovornosti je krivica,a osnov moralne odgovornosti se zasniva na pojmu
greha.
2. U licu kome se odgovara
Građanskopravno se odgovara oštećenom,moralno se odgovara Bogu.
3. U uslovima odgovornosti
Uslovi građanskopravne odgovornosti su šteta,uzročna veza,posledica i krivica,dok se kod moralne
odgovornosti,odgovara i bez štete,odgovara se i za greh koji nije ucčinjen,nego je ostao u mislima.
105
4. U sankciji
Sankcija za građanskopravnu odgovornost je naknada štete,a za moralnu odgovornosti,sankcija je griža
savesti (ispovedanje greha).
5. U domenu primene
Domen moralne odgovornosti je širi od od domena građanskopravne odgovornosti.Moral teži
postizanju vrline.Pravo teži da se ljudi ponašaju onako kako pravila nalažu.
Postoje ugovorna i deliktna odgovornost.Ugovorna odgovornost je odgovornost za štetu koja nastaje unutar
povrede neke ranije obaveze.To je obaveza na naknadu štete.Deliktna odgovornost je odgovornost koja
nastaje samim faktom prouzrokovanja štete unutar obligacionog odnosa i ne podrazumeva obavezu koja je
ranije postojala između štetnika i obezbeđenog.Ugovorna odgovornost se može shvatiti u užem i širem
smislu.Prvobitno se ova odgovornost shvatala samo u užem smislu,kao odgovornost usled povrede neke
obaveze koja je nastala iz ugovora.Kasnije je ova odgovornost počela da se shvata i šire kao povreda svake
obaveze,a ne samo one koja je nastala povredom ugovora.Ugovorna odgovornost postoji danas i kada je šteta
nastala povredom ugovora,sticanjem bez osnova,poslovodstvom bez naloga, jednostranom izjavom volje,
zakonom,pa i samom naknadom štete.
Za ugovornu i deliktnu odgovornost je zajedničko što obe stvaraju obavezu da se nadoknadi šteta.
Razlike između ove dve vrste odgovornosti su:
1. Domašaj odgovornosti
Ugovorna odgovornost postoji samo između lica koja su se ranije nalazila u obligacionom odnosu,a
deliktna odgovornost između šireg kruga lica i kada je više lica nanelo štetu jednom oštećenom,bez
obzira da li su tu štetu naneli zajednički ili nezavisno jedan od drugog.
2. Ukoliko je postojao raniji obligacioni odnos,pa je jedno lice drugome prouzrokovalo štetu,može
nastati samo ugovorna,a ne i deliktna odgovornost
To je princip nekumulacije odgovornosti.Taj princip znači da jedno lice koje odgovara po pravilima o
ugovornoj odgovornosti ne može istovremeno odgovarati i po pravilima deliktne odgovornosti.
3. Sposobnost štetnika za odgovornost
Lice koje odgovara po pravilima ugovorne odgovornosti mora imati poslovnu sposobnost za zaključenje
ugovora,bilo potpunu,bilo delimičnu.Što se tiče deliktne odgovornosti, lice je stiče sa 14 godina.
4. Mogućnost da se ugovorm isključi ili ograniči odgovornost
Deliktna odgovornost je uređena imperativnim propisima i zato štetnik i oštećeni ne mogu postići
sporazum po kome se štetnik oslobađa duga u pojedinim slučajevima ili sporazum o tome da se
odgovornost štetnika ograniči do određene visine.Ugovorna odgovornost je uređena dispozitivnim
pravilima,pa ugovornici mogu unapred,pre nego što šteta nastane,da postignu sporazum o tome da
štetnik neće odgovarati za štetu koju prouzrokuje.
5. Momenat od koga počinje da teče rok zastarelosti
Kod ugovorne odgovornosti rok zastarelosti prava na naknadu štete počinje da teče od dospelosti
ugovorne obaveze.Kod deliktne odgovornosti rok zastarelosti prava na naknadu štete počinje da teče
od momenta kada je šteta prouzrokovana,jer tada dospeva i obaveza na naknadu štete.Rok zastare
određen je kao subjektivni i teče od dana saznanja za prouzrokovanu štetu i iznosi 3 godine,a objektivni
rok teče od prouzrokovanja štete i iznosi 5 godina.
6. Obim naknade
U principu,veća je naknada za deliktnu odgovornost,nego za ugovornu odgovornost.Kod deliktne
odgovornosti se duguje potpuna naknada,u visini koja odgovara velicini štete.Kod ugovorne
106
odgovornosti,strana koja je povredila svoju ugovornu obavezu,duguje naknadu štete u visini koju je
mogao predvideti da će nastupiti kao posledica neizvršenja obaveze.Tu se duguje naknada samo
predvidljive štete.Kod ugovorne odgovornosti postoji izuzetak,kada će se dugovati naknada potpune
štete,ako jedna ugovorna strana nije namerno izvršila obavezu.
Uslovi odgovornosti:
1. Šteta
2. Uzročna veza
3. Krivica
Šteta i uzročna veza su opšti uslovi,koji se zahtevaju kod svih vrsta odgovornosti,a krivica je poseban uslov,
zbog toga što je izričito zakonom predviđena samo kod odgovornosti po osnovu krivice.
U ZOO postoje tri vrste odgovornosti:
1. Subjektivna odgovornost ili odgovornost po osnovu krivice
2. Objektivna odgovornost ili odgovornost za drugoga
3. Odgovornost bez krivice ili odgovornost za štetu od opasne stvari
ŠTETA
Osnovni(glavni)cilj odgovornosti i njen značaj vide se i potiču upravo iz toga što su iz korena reci šteta izvučeni
nazivi za strane u obligacionom odnosu.U običnom govoru šteta je svaka nepovoljna posledica koja nas je
zadesila.Nepovoljna posledica može da bude rezultat nekih prirodnih događaja(npr.smrt,suša,udar groma itd.)
ili ljudskih radnji.Prirodni događaji i ljudske radnje nazivaju se osnovi štete.
Definicija štete ZOO član 155
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog uvećanja (izamkla dobit) kao i
nanošenje drugog fizičkog i psihičkog bola ili straha(nematerijalna šteta)
Skica profesora Konstantinovica šire definise štetu i pod štetom podrazumeva ne samo umanjenje nečije
imovine ili sprečavanje njenog uvećanja,već i povrede svakog zakonitog interesa i povrede prava ličnosti i
nanošenje drugih psihičkih i fizičkih bolova.
Kada se uzme u obzir i ZOO i Skica može se izvesti podela štete na:
1. Imovinska šteta
Ovu štetu čini sve ono što čini imovinsku štetu,a to je umanjenje nečije imovine,sprečavanje uvećanja i
povreda zakonitog interesa.
2. Neimovinska šteta
Šteta koja nastaje povredom ličnih dobara,prava ličnosti i drugih ličnih dobara nanošenjem fizičkog
bola,duševnog bola i straha
IMOVINSKA ŠTETA
Imovinska šteta se ponekada naziva i materijalnom štetom,za razliku od povrede nekog ličnog dobra,odnosno
fizičkog ili duševnog bola ili straha i ta šteta se naziva nematerijalna ili neimovinska šteta.
Prema definiciji ove štete,može se reći da ona ima dva elementa:
1. Umanjenje imovine
2. Sprečavanje uvećanja imovine
107
U rimskom pravu ova dva elementa štete su se nazivala damnum emergens što doslovno znači gubitak koji
nastaje i lucrum cessans što znači korist koja se prekida,dobitak koji prestaje.
U ZOO govori se o umanjenju imovine i sprečavanju uvećanja imovine,dok se u Skici govori o pretrpljenom
gubitku i izmakloj dobiti.
U praktičnom smislu umanjenje imovine je uništenje neke stvari,oštećenje na stvari ili kvar,otežavanje
upotrebe neke stvari,povreda nekog prava ili zakonitog interesa,smetnja radi čijeg uklanjanja je trebalo učiniti
neke troškove (npr.lecenje,negaitd.).Sprečavanje uvećanja imovine ili izmakla dobit je npr.slučaj kada neko
onemogući da stvar daje plodove u naturalnom obliku koje je davalo do tada ili spreči sticanje određenih
prihoda koji bi se inače stekli.
Imovina se može definisati na tri načina:
1. Kao skup prava i obaveza
2. Kao skup prava,dok obaveze ne ulaze u imovinu,već postoje kao teret na imovini
3. Razlikuje se imovina kao skup prava i obaveza od imovinske mase koja je odnos između aktive i
pasive koji se može dopunski,odnosno vrednosno izraziti
Kada govorimo o umanjenju imovine misli se na odnos između aktive i pasive koji se može vrednosno izraziti,
jer onaj koji je naneo drugom štetu promenio je odnos između aktive i pasive.On je prouzrokovao da aktiva
bude manja i sve se to može računski izraziti:
Umanjenje imovine je razlika između vrednosti imovine pre prouzrokovanja štete i vrednosti imovine koju ona
ima nakon prouzrokovanja štete
Umanjenje imovine obično se može ispoljiti kroz gubitak ili povredu nekog prava (umanjenje aktive) ili u
opterećenju nekom pravnom obavezom ili u nekom drugom ograničenju koje se može imovinski izraziti
(povećanje pasive).
Umanjenje imovine postoji i kada je imovina oduzeta,državina neke stvari(npr.kada nam neko ukrade auto
koju smo uzeli na poslugu).
Što se tiče izmakle dobiti,utvrđivanje njene visine definisano je ZOO u članu 189.Pri oceni visine izmakle koristi,
uzima se u obzir dobit koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim
okolnostima,a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Izmakla korist nije svaka korist kojoj se neko nada(npr.kada je neko sprečen da uplati loto listić)već samo dobit
koja se prema redovnom toku stvari mogla očekivati.
Izmakla korist ima četiri osobine:
1. Dobit koja se nije ostvarila
Imovina nekog lica nije uvećana i u tome se ogleda šteta koju je on pretrpeo.
2. Dobit se mogla osnovano očekivati
Ne uzima se u obzir bilo koja,već samo presečena dobit,dobit koja je sadašnjeg postojanja,ali koja se
projektuje za budućnost.To je sadašnja vrednost koja se projektuje za ubuduće,ali sa sadašnjeg
stanovišta ta projekcija je neizvesna.Postavlja se pitanje do kog stepena verovatnoće treba da bude
izvesna korist da bi se za nju mogla tražiti nakanada?
Prema uzansama,pod izmaklom dobiti podrazumeva se samo dobit za koju je izvesno da bi je poverilac
mogao ostvariti.To znači da prema uzansama oštećeni može da traži naknadu samo ako je uspeo da
dokaže tu potpunu izvesnost.Ta izvesnost se graniči sa sigurnošću,pa je poverilac bio u jakom teškom
položaju pri dokazivanju.
Drugu krajnost rešenja ovog pitanja,pored uzansi,nudi Nemački građanski zakonik.Prema ovom
zakoniku dovoljno je da oštećeni dokaže verovatnoću.Ovo rešenje pogoduje oštećenom,ali je isuviše
neodređeno,omogućuje poveriocu da ostvari naknadu i onda kada je njegovo ostvarivanje samo
verovatno.
108
ZOO prihvata srednje rešenje.Prema njemu,izmakla dobit je korist koja bi se mogla osnovano očekivati
sa velikim stepenom verovatnoće.Dakle nije dovoljno da oštećeni dokaže samo verovatnoću,ali nije
neophodno da dokazuje izvesnost.Dovoljno je da dokaže visok stepen verovatnoće,a sud o tom pitanju
donosi konačnu odluku.
3. Dobit koja se mogla ostvariti prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima
To je ono sto se zbiva prema opštem toku stvari,dok su posebne okolnosti okolnosti konkretnog
slučaja.
4. Dobit koja je sprečena radnjom ili propuštanjem
Neophodno je da postoji uzročna veza između izmicanja koristi i radnje štetnika.Bez uzročne veze ne
može se tražiti naknada.
Kada izmakne korist postavlja se pitanje njene visine.Visina izmakle koristi zavisi od vremena trajanja izmaklog
dobitka.
Što se tiče vrste imovinske štete postoje:
1. Predvidljiva i nepredvidljiva šteta
2. Pozitivni ugovorni interes i negativni ugovorni interes
3. Neposredna i posredna šteta
Predvidljiva i nepredvidljiva šteta
Predvidljiva šteta je šteta koja nastaje kao posledica:
1. Povrede ugovorne obaveze
2. Potpunog ili delimičnog neizvršenja obaveze iz ugovora
Predvidljiva šteta se određuje prema objektivnom kriterijumu.To je šteta koju bi razuman covek mogao
predvideti da se nalazio u istoj situaciji,u kojoj se nalazi ugvornik koji nije ispunio svoju obavezu.Ako se
ugovornik ponašao kao razuman covek,odgovaraće samo za predvidljivu štetu,ali ako je ugovornik namerno ili
krajnjom nepažnjom propustio da izvrši svoju obavezu,onda on odgovara i za nepredvidljivu štetu.
Nepredvidljiva šteta je jednaka potpunoj šteti koju je poverilac pretrpeo(npr.kod ugovora o građenju,kada
izvođač radova zadocni sa izvršenjem radova u određenom roku,odgovaraće samo za predvidljivu štetu,
međutim ako je noću rušio ono što je danju zidao,on je štetu naneo namerno i odgovara za celokupnu štetu).
Podela na predvidljivu i nepredvidljivu štetu ima značaja samo kod ugovorne odgovornosti,jer se kod deliktne
odgovornosti nadoknađuje potpuna šteta.
Pozitivni i negativni ugovorni interes
Pozitivni ugovorni interes je šteta koju jedna ugovorna strana trpi zbog toga što njen saugovornik nije ispunio
obavezu iz punovažno zaključenog ugovora.Ovaj interes izražava se u razlici između imovnog stanja u kome bi
se nalazila strana da je ugovor izvršen i postojećeg imovinskog stanja u kome se strana nalazi zato što
saugovornik nije ispunio obavezu kako treba.
Pri tom je bitno da je ugovor punovažno zaključen da bi proizvodio ovakva pravna dejstva.Svaki ugovornik ima
interes koji pravo priznaje.Ako druga strana nije ispunila obavezu onda je taj interes povređen i ima pravo na
naknadu.Ako ugovor nije uopšte zaključen ili je zaključen,ali je ništav ili je zaključen,ali je poništen zbog
rušljivosti,tada se ispunjenje ugovora ne može zahtevati,pa je logično da strane ne mogu zahtevati ni naknadu
pozitivnog ugovornog interesa.Pitanje je,međutim,da li mogu zahtevati naknadu po nekom drugom osnovu?
Kod pregovora,kada ih jedna strana prekine,druga strana ima pravo na naknadu štete.Pre donošenja ZOO,to
pravo strana nije imala,jer se smatralo da ako nema ugovora nema ni štete.U francuskom i nemačkom pravu
smatralo se da u slučaju da su strane vodile pregovore,pa jedna odustane,a kod druge nastane šteta,druga
strana ima pravo na naknadu. Ako odustane od pregovora čini culpa contrahendi.To je nepažnja za zaključenje
ugovora.1977.godine došlo je do preokreta u našem pravu,donošenjem presude,da se za štetu,koja nastane u
toku pregovora,odgovara prema opštim pravilima o deliktnoj odgovornosti.To znači da se tu radi o naknadi
negativnog ugovornog interesa.
109
Negativni ugovorni interes je interes koji postoji kada ugovor nije ni zaključen ili je zaključen,ali je ništav ili
rušljiv(pa bude poništen).Znači razlikuju se tri slučaja:
1. Ugovor nije ni zaključen zbog toga što je jedna strana prekinula pregovore
2. Ugovor je zaključen,ali je apsolutno ništav
3. Ugovor je zaključen,ali je rušljiv,pa je naknadno poništen
Negativni ugovorni interes sastoji se iz dva elementa:
1. Umanjenja imovine
2. Izmakle dobiti
U slučaju prekida pregovora umanjenje imovine može se sastojati iz troškova oko izgradnje projekta ili putnih
troškova i slično.
Naknada izmakle koristi je pitanje koje je ovde sporno,jer izmakla korist može da nastane samo ako dobit,koja
je trebala da proiziđe iz zaključenja ugovora,a njega ovde nema.Postoje dva shvatanja:
1. Kod negativnog ugovornog interesa ne postoji izmakla korist i naknada tog elementa štete se ne može
zahtevati
2. Drugo shvatanje(po profesoru Orlicu)prema kome kod negativnog ugovornog interesa postoji izmakla
korist čak i kada ugovor nije zaključen.Oštećena strana može da zahteva naknadu,ako dokaže da je
postojala verovatnoća da bi zaključila neki drugi ugovor iz koga bi ostvarila dobit,a taj ugovor nije
zaključen zbog toga što je oštećena strana pogrešno verovala da će biti zaključen prvi ugovor
Prema profesoru Radisiću naknada štete po osnovu negativnog ugovornog interesa duguje se po pravilima
ugovorne odgovornosti,dok se prema profesoru Orlicu naknada štete duguje prema pravilima o deliktnoj
odgovornosti.
Ukoliko bi se radilo o ugovornoj odgovornosti,onda bi se dugovala naknade samo predvidljive štete,a ukoliko
se radi o deliktnoj odgovornosti dugovala bi se potpuna šteta.Naši sudovi stoje na stanovištu da se radi o
deliktnoj odgovornosti.
Neposredna i posredna šteta
Neposredna šteta je direktna posledica štetne radnje,odnosno propuštanja.Posredna šteta je indirektna
posledica štetnikove radnje,odnosno propuštanja.U našem pravu ova podela nema pravni značaj,jer je štetnik
dužan da nadoknadi i posrednu i neposrednu štetu.
U francuskom pravu kod ugovorne odgovornosti,strana koja povredi ugovornu obavezu,dužna je da nadoknadi
samo neposrednu štetu,osim ako je šteta prouzrokovana namerno.
Neimovinska šteta se razlikuje od imovinske štete po tome što ne povlači imovinski gubitak za lice koje je
pogođeno.
Kod nas se razlikuju:
1. Fizički bol određenog intenziteta
Koji je intenzitet potreban ceni sud.To znači da nije relevantan bol bilo kog intenziteta,već bol
određenog intenziteta
2. Psihički bol određenog intenziteta
I to ne svaki bol,već bol određene vrste.Postoji nekoliko različitih vrsta psihičkog bola.To su bol:
a. zbog umanjenja životne aktivnosti(različit intenzitet,može čak doći i do potpunog
umanjenja životne aktivnosti,za šta se dosuđuje najviša naknada)
b. usled naruženosti(što se subjektivno procenjuje,manekeni)
110
c. zbog povrede ugleda,časti,slobode ili prava ličnosti(sama povreda ugleda,slobode ili časti
kod nas nije šteta,izuzev ako je to dovelo do psihičkog bola).Ovde postoji subjektivizovan
koncept štete.
d. zbog smrti ili teškog invaliditeta bliskog lica(to su tačno određena lica,restriktivno se gleda
na to)
e. posebnu naknadu duševnih bolova imaju žrtve seksualnih delikata,odnosno ona lica koja
se prevarom,prinudom,zloupotrebom odnosa nadređenosti ili zavisnosti navedena na bilo
koji vid seksualnih odnosa(satisfakcija u posebnim slučajevima član 202)
3. Strah određenog intenziteta
Cilj dosuđivanja naknade je satisfakcija,a ne reparacija.Ovde naknada stete nije novčani ekvivalent
prouzrokovane štete. Pojedini autori smatraju da je naknada nematerijalne štete nemoralna.
Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete i visini njene naknade,sud vodi računa o
značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada,kao i o tome da ona ne pogoduje težnjama koje nisu
spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Subjektivna odgovornost je odgovornost po osnovu krivice, odgovornost za skrivljene posledice vlastitog čina.
Postoje dve grupe pravnih sistema:
1. Sistem dokazane krivice
2. Sistem pretpostavljene krivice
Sistem dokazane krivice usvaja Francuski građanski zakonik.Ovaj sistem je bio predviđen Skicom za zakonik o
obligacijama i ugovorima,ali kod nas nije prihvaćen.
Pravilo je da ko drugome prouzrokuje štetu svojom krivicom,dužan je nadoknaditi je.
Postoje tri uslova za postojanje subjektivne odgovornosti:
1. Šteta
2. Uzročna veza
3. Krivica
Vazi osnovno pravilo actori incumbit probatio,odnosno da onaj koji nešto tvrdi ima to i da dokaže.Teret
dokazivanja je na tužiocu,odnosno oštećenom.Dakle oštećeni treba da dokaže da se štetnik nije ponašao
onako kako je trebalo.Dovoljno će biti da oštećeni dokaže običnu nepažnju(što je nužni stepen).Čim dokaže
običnu nepažnju odgovornost je zasnovana.
Sistem pretpostavljene krivice je usvojen kod nas(član 154).Pravilo je da ko drugome prouzrokuje štetu dužan
je nadoknaditi je,ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.Ovo je opšta zakonska pretpostavka
krivice. Zakonska pretpostavka je zakonsko pravilo koje ovlašćuje sud da na osnovu poznatih izvuče zaključak o
nepoznatim činjenicama.Poznate činjenice su:
1. Neosporne
2. Notorne(koji je danas dan)
3. Dokazane
Oštećeni dokazuje dva opšta i stalna uslova,a to su da postoji šteta i uzročna veza,pa ako to dokaže
pretpostavlja se da postoji krivica štetnika,ali je ta pretpostavka oboriva.To znači da se može dokazivati da
štetnik nije kriv.Taj teret dokazivanja pada na štetnika.Dakle iako se dokaže uzročna veza i šteta,štetnik može
da se brani.
Postoje tri stepena krivice(član 158):
1. Obicna nepažnja
111
2. Gruba nepažnja
3. Namera
Oborivo se pretpostavlja obicna nepažnja.Oštećenom je dovoljno da to dokaže,jer retko namera ima poseban
značaj(npr.profesor prouzrokuje štetu,odgovara fakultet,ali ako je profesor namerno prouzrokovao štetu,onda
će odgovarati on,ali se namera mora dokazati).
Uslovi subjektivne odgovornosti su oni elelementi koji treba da budu ispunjeni kumulativno,da bi se zasnovala
odgovornost nekog lica.To su:
1. Šteta
2. Uzročna veza
3. Krivica
UZROČNA VEZA
Kada se dokazuje uzročna veza zapravo se dokazuje kauzalitet,odnosno oštećeni u svojstvu tužioca dokazuje
da štetnikovo ponašanje predstavlja uzrok štete(osim za štetu nastalu od opasne stvari/delatnosti,jer tu
postoji zakonska pretpostavka da potiče baš od te stvari).
Često je uzročna veza očigledna.Međutim neretko se dešava da više postupaka prethodi šteti.Tada se ti
postupci javljaju kao uzroci štete.
Međutim,pitanje je koji uslov(conditio) predstavlja uzrok štete.Uslov je okolnost koja omogućava da dođe do
štete,a uzrok(causa) je unutrašnji podsticaj koji dovodi do posledice.
Postoje 4 pravne teorije o uzročnosti.To su:
1. Teorija uslova ili teorija ekvivalentnosti
Ovo je najprimitivnija teorija.Svi uslovi koji su omogućili nastanak štete,jednako su vredni,zato što je
svaki od njih doprineo nastanku.Da je bilo koji od njih izostao štetna posledica ne bi bila takva kakva
jeste.Conditio sine qua non,dakle uslov bez koga se ne može.Prema ovoj teoriji nema razlike između
uslova i uzroka.
Primer:u ugovorenom roku krojač ne sašije zimski kaput nekoj svojoj mušteriji,pa ona bude primorana
da za nekoliko dana odloži planirani put u drugo mesto,a zatim na putu,usled sudara vozova polomi
nogu.Prema ovoj teoriji šteta zbog docnje koju je krojač dužan da nadoknadi mušteriji obuhvata i štetu
preloma noge,jer da je kaput bio sašiven na vreme,mušterija bi ranije otputovala i izbegla sudar
vozova.
Uzrok je svaka činjenica iz prošlosti.U postupku hipotetičke eliminacije utvrđuje se da li radnja nužno
uslovljava posledicu.Sa znanjem okolnosti slučaja,ceo tok stvari posmatra se unazad tako da štetna
radnja nije ni izvršena. Ako se pokaže da bi u tom pretpostavljenom događaju posledica ipak
nastala,znači da za nju radnja nije bila uslovljavajuća i izvršilac radnje nije odgovoran.Obrnuto,ako bi
posle pretpostavljene eliminacije radnje posledice izostala,radnja se smatra njenim uzrokom.
Fikcija:ako među uslovima postoji ljudska radnja onda je to uzrok.
Ova teorija nije operabilna,zato što sudovi ne mogu prepoznati uzrok,pa koriste fikciju da je to ljudska
radnja.Naši sudovi su odustali od ove teorije,ali ipak i dalje ima određenu primenu.
2. Teorija posrednog uzroka
Ovo je preovlađujuća teorija.Prema njoj uzrok je onaj uslov čija važnost preteže u činjenicnom sklopu.
Uzrok utiče više od ostalih delova.Uzrok je onaj koji je neophodan u skupu dovoljnih uslova.Problem
ove teorije je što ne daje formu da sudska praksa prepozna koji je to uslov pretežno delovao.
3. Teorija neposrednog uzroka(causa proxima)
Važi samo u krivičnom pravu.
112
U Francuskoj ova teorija je usvojena na terenu ugovorne odgovornosti.Kod ove teorije se gleda
neposredan uslov,a ne uslov udaljen u prošlosti.To je princip causa proxima non remota spectatur.
Primer:trgovac koji je prodao bolesnu životinju,biće dužan da vrati kupcu isplaćenu cenu i da mu
nadoknadi vrednost svih životinja koje su uginule usled zaraze.Odgovara se samo za neposrednu
posledicu ugovorne odgovornosti.
Primer:kupac ne bi pravo da traži naknadu štete koju je pretrpeo zbog toga što je usled uginuća
životinje bio lišen mogućnosti da obradi zemljište i tako stekne prihode,jer su i mnoge druge okolnosti
mogle sprečiti obradu zemlje i prouzrokovati smanjenje prihoda kupca.Kod nas oštećeni na terenu
ugovorne odgovornosti ima pravo samo na predvidljivu štetu u trenutku kada je ugovor zaključen(član
265).
4. Teorija adekvatne uzročnosti
Usvojena je u nemačkom i švajcarskom pravu.I naši sudovi primenjuju ovu teoriju na terenu deliktne
odgovornosti.Prema ovoj teoriji uzrok štete je samo onaj događaj čijem redovnom dejstvu odgovara
konkretna šteta,odnosno koji je po svojoj prirodi adekvatn toj šteti.Adekvatna uzročna veza postoji
samo ako je štetnikova radnja bila podesna da prema redovnom toku stvari i životnom iskustvu izazove
takvu posledicu.
Primer:jedno lice poseče drugo lice koje je hemofiličar i iskrvari ili je telesna povreda mogla imati
kobne posledice po povređenog samo zato što je on od ranije bio bolestan,ne isključuje adekvatnost.
Adekvatnost međutim može izostati.
Primer:pas ugrize prolaznika,on baci kamen,promaši psa i pogodi staklo na nekoj kući,pa držalac psa ne
odgovara za štetu usled razbijenog prozora,jer ta šteta nije adekvatno prouzrokovana.Ovoj teoriji može
se prigovoriti zato sto je subjektizovana,jer traži od suda da procenjuje da li je uzročna veza tipična ili
netipična,adekvatna ili neadekvatna,ne vodi računa o okolnostima konretnog slučaja,nego se oslanja
na unapred određene uzroke
Pravilo:U konkretnom slučaju sud prvo upotrebljava teoriju uslova,pa tek ako se štetno ponašanje
kvalifikuje teoriju adekvatne uzročnosti.
Pravni značaj uzročne veze
Uzročna veza je opšti i stalni uslov odgovornosti.
Na terenu subjektivne odgovornosti teret dokazivanja je na oštećenom,dok se na terenu objektivne
odgovornosti uzročna veza pretpostavlja(član 173).Prema ZOO ako je šteta nastala u vezi sa opasnom
stvari/opasnom delatnošću,smatra se da potiče od te stvari,odnosno delatnosti,izuzev ako se dokaže da one
nisu bile uzrok štete.
KRIVICA
NAMERA
NEPAŽNJA
Iako su retke zakonske definicije krivice,čak i u sistemima koji nastoje da kodifikuju građansko pravo,kada se
javi definicija krivice to je po pravilu definicija nepažnje.
Nemacki građanski zakonik određuje da nepažljivo postupa onaj koji ne pokazuje pažljivost koja se zahteva u
pravnom prometu.Španski građanski zakonik određuje nepažnju kao propuštanje da se postupi sa pažnjom
kakvu nalaže priroda obligacionog odnosa i okolnosti koje se tiču ljudi,vremena,prostora.ZOO ne definiše
krivicu,pa ne definiše ni nepažnju. Skica za zakonik o ugovorima i obligacijama je definisala krivicu,a ta
definicija se odnosi i na nameru i na nepažnju.Naši sudovi formulisali su pravni pojam nepažnje još pre Skice.I
tada se ideja zanivala na osnovanim očekivanjima.
Prema ZOO postoje dva stepena nepažnje.Da bi odgovornost bila zasnovana na krivici potrebna je obična
nepažnja koja se pretpostavlja.U našem pravu postoje tri primera krajnje nepažnje ili nepažnje po
posledicama.To su:
1. Kada poslodavac isplati naknadu štete,on ima pravo na regres od zaposlenog ako je postupao
namerno ili sa krajnjom nepažnjom
2. Institut sniženja naknade (član 191) ne primenjuje se ako je šteta prouzrokovana namerno ili
krajnjom nepažnjom
3. Odgovornost za nameru i krajnju nepažnju (član 265) ne može se unapred isključiti ugovorom
Vrlo retko postoje posebne pravne posledice nepažnje.To su:
115
SPOSOBNOST ZA RASUĐIVANJE
Sposobnost za rasuđivanje je lična osobina uvek relevantna u našem pravu.Ona je preduslov svake krivice,jer
ne može biti kriv onaj ko nije sposoban za rasuđivanje.Ako nastupi privremena nesposobnost za
rasuđivanje(npr.usled konzumiranja alkohola),ZOO oborivo pretpostavlja da je štetnik sam skrivio takvo stanje
u kome se nalazi.Ako štetnik ne dokaže da je u to stanje došao tuđom krivicom,odgovaraće za prouzrokovanu
štetu.
Za razliku od poslovne sposobnosti,koja se može oduzeti ili ograničiti,sposobnost za rasuđivanje nije
institucionalizovana.Zakonodavac u tom pogledu usvaja određene pretpostavke,ali uprkos tome sud u
konkretnom slučaju utvrđuje da li je neko lice sposobno za rasuđivanje ili nije.
1. Pretpostavka:lice starije od 7,a mlađe od 14 godina je nesposobno za rasuđivanje,ali ako se
dokaže da je bio sposoban,može se diskutovati o krivici,odnosno moguće je dokazivati da je
kriv.
2. Pretpostavka:lice starije od 14 godina je sposobno za rasuđivanje,ali je moguće dokazivati
suprotno onda kada je to lice u poziciji štetnika.
a. Da šteta nije prouzrokovana ni namerno ni grubom nepažnjom(jer stepen krivice ovde utiče na
obim naknade)
b. Da je odgovorno lice slabog imovnog stanja,da bi ga ta isplata dovela u materijalnu oskudicu
c. Da materijalno stanje oštećenog ne predstavlja razlog da sud snizi naknadu
Sud može sniziti naknadu i kada je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto u korist
oštećenog,vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u sopstvenim poslovima(ovo inače nije
izuzetak od načela integralnosti)
2. Odgovornost za drugog
Poslodavac koji odgovara za zaposlenog,ima pravo da se regresira od zaposlenog,ako je zaposleni
postupao sa grubom nepažnjom ili namerom.Oštećeni može da tuži radnika samo ako može da dokaže
nameru.
3.
Onaj koji u slučaju dozvoljene samopomoći prouzrokovao štetu licu koje je izazvalo potrebu
samopomoći,nije dužan nadoknaditi je.Dozvoljena samopomoć je pravo svakog lica da otkloni povredu
prava kada neposredno preti opasnost,ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava
odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.
3. Pristanak oštećenika
Ko na svoju štetu dozvoli drugome preuzimanje određene radnje,ne može zahtevati naknadu one
štete,koja je tom radnjom prouzrokovana(npr.stavi se stvar na ogradu,komšije se klade da će jedan od
njih pogoditi stvar i tom prilikom uništi stvar).Izuzetak su radnje zabranjene zakonom,odnosno ništava
je izjava oštećenika kojom je pristao da mu se učini šteta radnjom koja je zakonom
zabranjena(npr.pristanak na ubistvo,telesnu povredu).Pristanak ne važi ni kada je nemoralan(npr.neko
se saglasi da mu drugi zapali kucu,povredi zube bez medicinske indikacije).
ODGOVORNOST ZA DRUGOG
ZOO razlikuje nekoliko slučajeva odgovornosti za drugog koji se mogu podeliti u dve grupe.
I grupu ;ine:
1. Odgovornost za štetu koju prouzrokuje maloletnik
2. Odgovornost za štetu koju prouzrokuju du[evno bolesna lica i lica zaostala u umnom razvoju
II grupu ;ine:
1. Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje zaposleni
2. Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ
Odgovornost za štetu koju prouzrokuje maloletnik
Što se tiče prve grupe slučajeva štetnik je lice koje je nesposobno za rasuđivanje,pa ono ne može biti krivo za
štetu. Zbog toga za štetu moraju odgovarati lica koja su dužna da vode nadzor nad njima,a to su
roditelji,odnosno staratelji.
Što se tiče druge grupe slučajeva štetnik je lice koje je sposobno za rasuđivanje i koje bi moglo odgovarati za
tu štetu,ali štetnik za tu štetu ne odgovara,već obaveza na naknadu štete pada na neko drugo lice,a to lice se
nalazi u pravno relevantnom odnosu sa štetnikom.
Odgovornost roditelja ili staraoca za štetu koju prouzrokuje maloletno lice
Pitanje je da li sve maloletnike treba smatrati nesposobnim za rasuđivanje i polaziti od te pretpostavke i
dozvoliti sudu da ispita da li su maloletnici bili sposobni za rasuđivanje ili sve maloletnike treba podeliti u
kategorije prema uzrastu i za svaku kategoriju pripremiti poseban režim?
Prema Skici za zakonik o obligacijama i ugovorima maloletnike treba razlikovati prema njihovom uzrastu.Svi
maloletnici koji u vreme prouzrokovanja štete nisu bili sposobni za rasuđivanje ne odgovaraju za štetu.Štetnik
je mogao da dokazuje da je maloletnik bio sposoban za rasuđivanje.Teret dokazivanja te činjenice pao je na
oštećenog.Ako je sposoban za rasuđivanje maloletnik je samostalno odgovarao za štetu iz svoje sopstvene
imovine.Za tu štetu mogli su da odgovaraju i roditelji i to solidarno,ako se utvrdi i njihova krivica,jer su
propustili da vrše nadzor nad njim.
Međutim u sudskoj praksi,zahvaljujući opštoj sednici održanoj 1970. godine usvojeno je stanovište da je bolje
maloletnike podeliti prema uzrastu i onda na svaki uzrast primeniti različiti pravni režim.
ZOO je prihvatio gledište sudova,pa su svi maloletnici u ZOO podeljeni u tri kategorije:
1. Maloletnici do navršene sedme godine života.Oni ne odgovaraju za prouzrokovanu štetu.
2. Maloletnici stariji od 7 godina,a mlađi od 14 godina.Oni ne odgovaraju za štetu osim ako se ne dokaže
da su pri prouzrokovanju štete bili sposobni za rasuđivanje.Dakle pretpostavka je da su nesposobni za
rasuđivanje,ali je to oboriva pretpostavka.
118
Pod drugim licima podrazumevaju se pravna lica koja nisu preduzeća,kao što su zadužbine,fondovii slično.Ova
pravila primenjuju se i na zaposlene kod preduzetnika,koji su uvek fizička lica koji obavljaju neku privrednu
delatnost i koja su registrovana kao takva.To mogu biti i lica koja samostalno obavljaju delatnost,kao što su
advokati,lekari i slično.Ta lica odgovraju kao poslodavci po istim pravilima po kojima odgovara i preduzeće.
ZOO član 172 predviđa da kada je štetu prouzrokovao organ pravnog lica nekom trećem licu u vršenju ili u
vezi sa vršenjem svoje funkcije odgovara pravno lice.
Ti organi su organi koji zastupaju pravno lice,odnosno vode poslove jednog pravnog lica.Po ovom
pravilu,odgovara i država za štetu koju prouzrokuju njeni organi.Osnov odgovornosti pravnog lica za štetu koju
trećem licu prouzrokuje njegov organ je sporan.Postoje dva stanovišta:
1. Radi se o odgovornosti bez obzira na krivicu
2. Pravno lice odgovara po osnovu pretpostavljene krivice lica koje obavlja funkciju njegovog organa
Prema Zakonu o radu pravno lice ima pravo na naknadu ako je zaposleni štetu prouzrokovao namerno ili
krajnjom nepažnjom.
Osnov odgovornosti za štetu je zapravo osnov štete.Osnov štete je uzrok štete.Osnov odgovornosti za štetu je
razlog zbog koga se odgovara za štetu.
Razlozi odgovornosti za štetu su tokom istorije bili različiti i zavisili je od pogleda društva na interese
oštećenog,sa jedne strane,i interesa štetnika da za štetu odgovara samo onda kada je za nju odgovoran,sa
druge strane.U primitivnim pravima naglasak je stavljan na interese oštećenog,nije se vodilo računa o interesu
štetnika,dakle nezavisno od toga da li je štetnik zaista bio kriv.Međutim donošenjem Lex Aquilia prvi put je u
istoriji propisano da štetnik odgovara za štetu samo onda kada je svojom radnjom,koja je u tom zakonu
propisan kao delikt,prouzrokovao štetu.To je bio prvi korak ka uvođenju krivice kao osnovu
odgovornosti.Sledeći korak učinjen je u kanonskom pravu,pa štetnik odgovara ne samo onda kada je njegova
radnja delikt,već i u svakom drugom slučaju kada šteta nastane kao posledica neke greške u njegovom
ponašanju.U XIX veku sa donošenjem prvih kodifikacija građanskog prava,prihvata se princip da štetnik
odgovara jedino ako je kriv.Prvi put je prihvaćeno u Francuskom građanskom zakoniku pravilo da svaki ljudski
čin kojim se drugom prouzrokuje šteta,obavezuje onog čijom je krivicom šteta nastala da je nadoknadi.Dakle
značajna je krivica. Već krajem XIX veka krenulo se putem uvođenja novog razloga osnova odgovornosti,a to je
rizik.To je vreme razvoja industrije,pa zbog toga krivica više nije mogla opstati kao jedini osnov odgovornosti
za štetu.U pravu se krenulo putem odvajanja odgovornosti od krivice.U francuskom pravu tim putem išla je
sudska praksa (npr.slučaj Tifen).
Dakle uvodi se i objektivna odgovornost,ona je zasnovana na uzročnoj vezi kao objektivnom uslovu i zato se i
naziva objektivna odgovornost.1924.godine u Francuskoj je donet Zakon o nesrećama prouzrokovanim
vazduhoplovom.U Nemačkoj je 1871.godine došlo do ujedinjenja Pruske i Bavarske.1838.godine u Pruskoj
donet je Zakon o železnicama, pa je železničko preduzeće odgovorno za štetu pričinjenu licima i dobrima koji
su primljeni na prevoz ili trećim licima i njihovim stvarima,osim ako ne dokaže da je šteta nastala višom silom
ili radnjom samog oštećenog.U nemačkom pravu je u uvođenju odgovornosti bez krivice prednjačio
zakonodavac,koji je u posebnim oblastima života uvodio odgovornost bez krivice.U nemačkom pravu štetnik
unapred zna da li će odgovarati po pravilima za odgovornost za krivicu ili po pravilima o objektivnoj
122
odgovornosti.Srpski građanski zakonik prihvatio je samo odgovornost po osnovu krivice,a izuzetak je Zakon o
čuvanju poljskih imanja,gde postoji odgovornost bez obzira na krivicu,pa vlasnik domaćih životinja odgovara
za štetu koju životinja prouzrokuje na tuđim stvarima.Međutim 40-ih godina u sudskoj praksi dolazi do
uvođenja objektivne odgovornosti.Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima odgovornost bez obzira na
krivicu prihvata kod odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne delatnosti.
ZOO pored odgovornosti po osnovu krivice prihvata i odgovornost bez obzira na krivicu.
ZOO član 154 stav 1: predviđa da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže
da je šteta nastala bez njegove krivice.ZOO član 154 stav 2 predviđa da za štetu od stvari ili delatnosti od
kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu.
U prvom slučaju radi se o odgovornosti po osnovu krivice,dok se u drugom slučaju radi o objektivnoj
odgovornosti u domenu šteta koje nastaju od opasne stvari ili opasne delatnosti.
ZOO član 154 stav 3 predviđa da se za štetu bez obzira na krivicu odgovara i u drugim slučajevima
predviđenim zakonom.
Ovaj stav zapravo znači da postoji objektivna odgovornost i u drugim slučajevima predviđenim zakonom,a ne
samo u domenu odgovornosti za opasnu stvar ili opasnu delatnost,kao sto predviđa stav 2 istog člana.Pri tom
se ne radi samo o ZOO već i o slučajevima predviđenim drugim zakonom (npr.Zakon o vazdušnoj plovidbi).
U našem pravu odgovornost po osnovu krivice i odgovornost bez obzira na krivicu ne stoje u odnosu pravila i
izuzetka. Odgovornost po osnovu krivice primenjuje se u onim ljudskim delatnostima u kojima se ta delatnost
obavlja isključivo ljudskom radnjom.Odgovornost bez obzira na krivicu primenjuje se tamo gde se koriste
mašine,električni uređaji,velika saobraćajna sredstva,postrojenja za prenos električne energije, dalekovodi,
gasovodi i slično.
Postoji nekoliko osnova odgovornosti dakle odgovara se iz jednog od više razloga.Osnovi odgovornosti su:
1. Krivica
2. Stvoreni i održavani rizik (ovo je objektivni princip,bez obzira na krivicu,jer je ona u ovom slučaju
irelevantna)
3. Pravičnost
Osnov uslov,jer kada se utvrđuje osnov odgovornosti uvek je u pitanju krivica.
Radi se o odgovornosti po osnovu rizika, odgovornosti po osnovu uzročnosti.Za ovu vrstu odgovornosti krivica
nije potrebna,pa je potrebno ispunjenje dva uslova:
1. Šteta
2. Uzročna veza
Što se tiče prvog uslova,tu važe ista pravila kao kod odgovornosti po osnovu krivice,pa je štetu i njenu visinu
dužan da dokaže oštećeni.Kada je u pitanju drugi uslov,a to je uzročna veza,ona kod ove vrste odgovornosti
postoji kada je šteta nastala u vezi sa opasnim stvarima.U ovom slučaju potrebno je da postoji:
1. Opasna stvar
2. Veza između opasne stvari i štete
123
ZOO ne sadrži definiciju opasne stvari.U sudskoj praksi koristi se pojam opasne stavri iz Skice za zakonik o
obligacijama i ugovorima.Opasna stvar je pokretna ili nepokretna stvar čiji polozaj ili upotreba ili samo
postojanje ili osobine predstavljaju povećanu opasnost od štete za okolinu.Stvar koja svojom upotrebom
stvara opasnost za okolinu je ona koja je bezopasna u mirnom stanju,ali kada se upotrebljava povećava
opasnost od štete po okolinu (npr.automobil). Stvar koja svojim osobinama stvara povećanu opasnost od
štete po okolinu je recimo električna energija.Stvari opasne po samom svom postojanju su recimo
eksplozivi,otrovi itd.
Uzročnu vezu između opasne stvari i štete je teško odrediti.Kada je u pitanju šteta od opasne stvari,zakon
oslobađa oštećenog dokazivanja da postoji uzročna veza između opasne stvari i štete i umesto toga uvodi
pretpostavku uzročne veze.Pretpostavka uzročne veze zapravo znači da kada je šteta nastala u vezi sa
opasnom stvari smatra se da potiče od opasne stvari,izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete.Kao i
svaka druga pretpostavka i ova deluje tako što se iz poznatih činjenica izvlači pretpostavka:
1. Da je šteta nastala
2. Da je opasna stvar materijalno učestvovala u prouzrokovanju štete
Ovo treba da dokaže oštećeni.Ako to dokaže onda se izvlači zaključak da je opasna stvar uzrok štete.
Pretpostavku uzročne veze obara vlasnik opasne stvari,tako što je dužan da dokaže da šteta potiče od nekog
drugog uzroka,a ne od opasne stvari.Uzroci su:
1. Viša sila
2. Radnja oštećenog
3. Radnja trećeg lica
Vlasnik mora da dokaže da je jedan od ova tri razloga bio uzrok štete.Ukoliko ne dokaže,rizik nedokazanosti
tih činjenica pada na njegov teret,pa će on biti odgovoran za tu štetu.Kod ove vrste odgovornosti povoljan je
polozaj oštećenog,ali znatno otežan polozaj odgovornog.
Za štetu od opasne stvari odgovarajaju prema ZOO:
1. Njen imalac,odnosno lice koje je vlasnik opasne stvari.Koristi se naziv imalac,jer još uvek postoje
sredstva u društvenoj svojini,pa su to imaoci raspolaganja sredstvima u društvenoj svojini(npr.knjiga-
svojinski držalac).
2. Lice kome je imalac poverio stvar da se njome služi i lice koje je inače dužno da nadgleda stvar,a nije
kod njega na radu kod imaoca(knjiga-savesni držaoci).Zajedničko im je da drže stvar u svojim rukama
po nekom pravnom osnovu.Ovo lice može biti zakupac,poslugoprimac itd.Lice koje je dužno da stvar
nadgleda,a nije na radu kod imaoca(jer da je na radu odgovarao bi vlasnik stvari),jeste lice koje nije
zaposleno kod imaoca,to lice ne sme da upotrebljava stvar,već samo da je nadgleda(npr.veterinar,
automehaničar).Međutim može se desiti da vlasnik stvari odgovara i pored toga što se stvar nalazi kod
savesnog držaoca:
a. Ako je šteta nastala iz skrivene mane stvari na koju vlasnik nije skrenuo pažnju.U tom slučaju
postoji solidarna odgovornost.
b. Kada je imalac stvari poverio stvar licu koje nije osposobljeno ili ovlašćeno da njome
rukuje,postojaće isključiva odgovornost vlasnika.
3. Protivpravni držalac ili nesavesni držalac.To je lice koje opasnu stvar drži bez pravnog osnova,bez
volje vlasnika stvari.Ako opasna stvar prouzrokuje štetu dok se nalazila kod tog lica,onda odgovara to
lice,a ne vlasnik opasne stvari.
Izuzetak:Ukoliko postoji odgovornost imaoca stvari zbog toga što mu je opasna stvar protivpravno
oduzeta,vlasnik odgovara zajedno sa nesavesnim držaocem.Njihova odgovornost je u ovom slučaju
solidarna. Razlozi za ovaj izuzetak leže u tome da se često dešava da protivpravni držalac nema
dovoljno sredstava da nadoknadi štetu.Često se desava da protivpravni drzalac,kada prouzrokuje štetu
pobegne sa lica mesta.Ovim rešenjem štite se interesi oštećenog.
Postoji nekoliko razloga za oslobođenje odgovornosti.To su:
124
1. Viša sila
2. Radnja oštećenog
3. Radnje trećeg lica
Viša sila je termin koji ZOO ne koristi,već nabraja obeležja koja treba da ima neka okolnost da bi dovela do
oslobođenja od odgovornosti.Obeležja su:
1. Da se ta okolnost nalazila van stvari
2. Da se njeno dejstvo nije moglo predvideti,izbeći ili otkloniti
Ukoliko postoje ova dva obeležja može se reći da je u pitanju viša sila.Sva ova obeležja treba da se steknu u
konkretnom slučaju da bi se vlasnik stavri oslobodio odgovornosti.
Radnja oštećenog mora biti takva da se ona nije mogla predvideti,da se njene posledice nisu mogle izbeći ili
otkloniti.Ona mora biti takva da za vlasnika stvari ima obeležja opasne stvari(npr.bacanje pod voz oštećenog).
Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima je korisitla termin krivica oštećenog.Za razliku od toga ZOO govori
o radnji oštećenog. Ako bi se radilo o krivici oštećenog,to podrazumeva da on mora biti sposoban za
rasuđivanje i kriv (u praksi su često nesposobna za rasuđivanje) ,a to mora dokazati vlasnik stvari,pa bi se
znatno suzila njegova mogućnost da se oslobodi odgvornosti.Upravo zato ZOO govori o radnji
oštećenog.Radnja oštećenog oslobađa vlasnika stvari odgovornosti jedino ako je ta radnja bila isključivi uzrok
štete,u suprotnom odgovornost vlasnika se samo smanjuje srazmerno udelu radnje oštećenog u
prouzrokovanju štete.
Radnja trećeg lica mora biti nepredvidljiva,odnosno takva da se njeno dejstvo nije moglo sprečiti ili
otkloniti.Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima i za radnju trećeg lica koritsit termin krivica,kao i u
prethodnom slučaju.Ali ni ovde se ne radi o krivici,već o radnji koja ima obeležje više sile.Ona će biti razlog za
isključenje odgovornosti samo ako je bila isključivi razlog prouzrokovanja štete,a ako je treće lice samo
delimično prouzrokovalo štetu,vlasnik stvari odgovora i dalje,ali solidarno sa trećim licem(odgovornost
vlasnika se ovde ne smanjuje kao u prethodnom slučaju).
našem pravu su obavezna da se osiguraju lica koja obavljaju javni prevoz od štetnih događaja za putnike i
stvari,zatim ova obaveza postoji i za imaoce vazduhoplova za štetu koja nastaje upotrebom
vazduhoplova.Imaoci motornih vozila se osiguravaju od štete pričinjene trećim licima.Trećim licima se ne
smatraju vlasnici motornih vozila,vozač,lice koje je učestvovalo u protivpravnom oduzimanju vozila.Osiguranje
se odnosi na štetu koja nastaje usled smrti,telesne povrede,povrede zdravlja usled oštećenja ili uništenja
stvari.
Kada je imalac vozila prouzrokovao štetu,a imao je zaključen ugovor sa osiguravajućim društvom,onda treće
lice koje je pretrpelo štetu može tražiti naknadu direktno od osiguravača.Ono se može obratiti imaocu
vozila,samo ako naknada od osiguravača ne pokriva celokupnu štetu,pa traži razliku.Osiguravajuće društvo
nema pravo na regres,izuzev ako je imalac motornog vozila štetu prouzrokovao namerno.Postoji tendencija da
se pravo na regres proširi i na slučajeve grube nepažnje.
Odgovornost za štetu proizvođača stvari sa nedostatkom
Razvoj ove ustanove potiče od slučaja davanja leka talidomida trudnicama,kako bi im se umanjio osećaj
mučnine.Posledice primene ovog leka bile su rađanje nekoliko hiljada nakazne dece.Tada počinje da se
diskutuje o odgovornostima proizvođaca po objektivnom principu.
Zakon o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom donet je 2005.godine.ZOO određuje ovu vrstu
odgovornosti kao deliktnu odgovornost što prihvata i profesor Antić.Profesor Antić smatra da je ovaj oblik
odgovornosti prema Zakonu o odgovornosti proizvođaca stvari sa nedostatkom zapravo ugovorna
odgovornost.To je neizvršenje obaveza iz dvostranoobaveznih i teretnih ugovora.
ZOO ZOPSN
1.Odgovorno lice je lice koje je stavilo stvar u promet.
1.Odgovorno lice je proizvođač.Ako se ne može
utvrditi proizvođač,onda je to lice koje se predstavlja
kao proizvođač(na samom proizvodu je sebe označilo
kao proizvođača).Ako se na osnovu oznaka na
proizvodu ne može odrediti ko je to lice,onda
odgovara prodavac.
2.Oštećeno lice je svako fizičko ili pravno lice. 2.Oštećeno lice je svako fizičko ili pravno lice.
3.Uzrok štete je svaki nedostatak. 3.Uzrok štete je nedostatak koji postoji kada proizvod
ne obezbeđuje sigurnost,koja se od njega očekuje.
Nedostatak mora da postoji u,odnosno,na
proizvodu.Pod proizvodom se smatra samo pokretna
stvar,svaka proizvedena i sakupljena energija.Pod
proizvodom se ne podrazumevaju primarni
poljoprivredni proizvodi (pšenica , kukuruz).
4.Vrsta štete koja daje pravo na naknadu je svaka 4.Vrsta štete koja daje pravo na naknadu je samo
šteta. šteta nastala smrću ili telesnom povredom,kao i šteta
na stvarima namenjenim potrošnji.
5.Iisključenje odgovornosti moguće je u slučaju više 5.Isključenje odgovornosti moguće je u nekoliko
sile, radnje oštećenog ili radnje trećeg lica. slučajeva:
1. Da odgovorno lice dokaže da nije proizvođač
stvari
2. Da odgovorno lice dokaže da nije proizveo
126
lovostaj,pa životinja koja je u lovostaju prouzrokuje štetu,za tu štetu odgovara korisnik lovostaja,a ne
vlasnik.Zakonska je pretpostavka da je životinja koja je u lovostaju živi u lovištu i zato za nju odgovara
korisnik.Međutim ako ona prouzrokuje štetu van lovišta,a korisnik lovišta je preuzeo sve da spreči
štetu,onda za štetu odgovara Republika Srbija.Ukoliko korisnik lovišta organizuje lov,onda on odgovara
solidarno sa učesnikom u lovu.
Zahtev za naknadu štete koju je prouzrokovala divljač podnosi pravno ili fizičko lice kome je divljač
prouzrokovala štetu. Ovaj zahtev podnosi se korisniku lovišta u roku od 10 dana od dana nastanka
štete.Ako zahtev ne bude usvojen u celini ili se po njemu ne zaključi poravnanje u roku od 30 dana od
podnošenja zahteva,može pred nadležnim sudom da zahteva poravnanje.
Ono lice koje suprotno propisima lovi životinju u lovostaju duguje naknadu štete korisniku lovišta.Ono
lice koje načini štetu na trajno zaštićenim vrstama divljači dužno je da štetu nadoknadi Republici
Srbiji.Korisnik lovišta koji organizuje lov solidarno odgovara sa učesnikom u lovu koji prouzrokuje štetu
u toku lova organizovanog od strane korisnika lovišta. Što se tiče odgovornosti organizatora razlikuje se
nekoliko situacija.Ako je vlasnik jedne životinje kriv,on odgovara u potpunosti.Ako su obe strane htele
borbe,ne odgovaraju,jer se to kvalifikuje kao pristanak oštećenika.Prema trećem licu tokom borbe
sopstvenici odgovaraju bez obzira na krivicu solidarno.
Odgovornost za štetu od građevina
Pravila o ovoj odgovornosti nalazila su se u Skici za zakonik o obligacijama i ugovorima.Skica za štetu koju
građevina prouzrokuje rušenjem ili padom nekog njenog dela odgovara njen imalac kao imalac opasne stvari.
To je objektivna odgovornost za štetu.Građevina je svaki izgrađeni objekt na zemlji(mostovi,tribine,fabrički
dimnjaci,podvožnjaci).
Vlasnik zgrade se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala usled više sile,radnjom
oštećenog.Međutim ako je šteta nastala radnjom trećeg lica,vlasnik se ne oslobađa odgovornosti.Ovo rešenje
je u interesu oštećenog.Vlasnik zgrade pošto isplati naknadu oštećenom ima pravo da traži naknadu od lica
koje je krivo što je šteta nastala.Smisao ovog pravila je da oštećeni ne mora da ispituje ko je prouzrokovao
štetu već može da traži naknadu direktno od vlasnika.
Ovi posebni slučajevi regulisani su ZOO i to članovima 180-185.Jedina zajednička karakteristika ovih oblika
odgovornosti je u tome što su svrstani u jednu grupu.Redaktori su prilikom pisanja ZOO uobličili neka
pravila,ali nisu do kraja utvrdili njihovu pravnu prirodu,odnosno nisu utvrdili da li ti slučajevi predstavljaju
subjektivnu ili objektivnu odgovornost.Upravo zato su svi ovi slučajevi svrstani u jednu glavu.Posebni slučajevi
odgovornosti su:
1. Odgovornost za štetu usled terorističkih akata,javnih demonstracija ili manifestacija
Za ovu štetu odgovara država,naravno samo onda kada se ne zna ko je pričinio štetu.Država odgovara zato što
je dužna da svim licima na svojoj teritoriji obezbedi ličnu sigurnost i sigurnost imovine.Država odgovara i za
štetu koja je nastala u avionu, koji pripada nekom pravnom licu koje je osnovano na domaćoj teritoriji,usled
terorističkih akata.
Država ne odgovara za svaku štetu.Odgovornost za štetu nastaje usled smrti,telesne povrede ili oštećenja,
odnosno uništenja imovine fizičkog lica.Ona ne odgovara za štetu usled povrede zdravlja,oštećenja ili uništenja
imovine pravnog lica.Odgovornost države je objektivna odgovornost,što znači da se ne može osloboditi
odgovornosti dokazujući da su njeni organi postupali kako je trebalo.
128
Poverioci naknade štete po ovom osnovu ne mogu biti organizatori,učesnici,podstrekači i pomagači u aktima
terora.Pravo na naknadu štete nemaju ni organizatori,učesnici,podstrekači i pomagači u javnim
demonstracijama ili manifestacijama,ali samo ako su usmerene na rušenje ustavnog poretka.
Država koja je isplatila naknadu oštećenom,ima pravo da se regresira od akata terora,javnih demonstracija i
manifestacija,ako se zna ko su lica koja su preduzela te akte i to u roku od 3 godine od dana saznanja za
počinioca, odnosno u roku od 5 godina od dana prouzrokovanja štete.ZOO je propisao obavezu države da se
regresira (u vreme donošenja ZOO to su bile demonstracije šiptarskih studenata,zatim je izmenama ZOO iz
1985.godine uvedeno da to pravo regresa bude obaveza,a ne pravo države).
2. Odgovornost organizatora priredbi
Prema članu 181 ZOO organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili otvorenom prostoru odgovara
za štetu usled smrti ili telesne povrede koje nekome nastanu usled izvanrednih okolnosti koje u takvim
prilikama mogu nastati kao što je gibanje masa,opšti nered i slično.
Organizator priredbe odgovara samo za štetu usled smrti ili telesne povrede,a ne i za štetu nastalu povredom
zdravlja ili uništenja stvari. Organizator može biti recimo fudbalski klub kao organizator utakmice ili
organizator muzičkog koncerta, producent filma i slično.On odgovara samo za štetu u izvanrednim
okolnostima kao što je recimo rušenje tribine na utakmici.
Ova odgovornost je objektivna odgovornost,što znači da se organizator ne može osloboditi odgovornosti
dokazivanjem da je preduzeo sve što je trebalo da preduzme.
3. Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći
Ova odgovornost pada na lice koje bez opasnosti po sebe uskrati pomoć licu čiji su život i zdravlje ugroženi,ako
je ono tu štetu prema okolnostima slučaja moralo predvideti.Opasnost po neko drugo lice ne mora skriviti
odgovorno lice i to drugo lice može samo sebe dovesti u opasnost,ali to ne znači da mu ne treba pružiti
pomoć.
Da bi postojala odgovornost lica koje nije ukazalo pomoć potrebno je ispunjenje nekoliko uslova:
a. Da postoji opasnost po život ili zdravlj nekog lica.Nije dovoljno da budu ugrožena nečija imovinska
dobra
b. Da je štetnik mogao da pruži pomoć bez opasnosti po sebe i sopstveno zdravlje
c. Da je štetnik mogao da predvidi nastanak štete
Ova tri uslova dokazuje oštećeni,a odgovorno lice,koje nije ukazalo neophodnu pomoć je subjektivna
odgovornost.
Kod ove odgovornost ZOO sadrži jos jedan razlog za oslobođenje odgovornosti i to po osnovu pravicnosti i
predviđa da ukoliko pravisnost to zahteva,sud može takvo lice(štetnika) osloboditi obaveze da naknadi štetu.
4. Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora
Ovu odgovornost reguliše član 183 ZOO koji pridviđa da lice koje je po nekom posebnom zakonu obavezno da
zaključi neki ugovor,dužno je da nadoknadi štetu,ako na zahtev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi
taj ugovor(npr. javna lica koja se bave prenosom električne energije).Pri tom je potrebno da zainteresovana
lica ispunjavaju uslove za zaključenje ugovora.
5. Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa
Ovu odgovornost reguliše član 184 ZOO koji predviđa da preduzeća i druga pravna lica koja vrše komunalnu i
drugu sličnu delatnost od opšteg interesa,odgovaraju za štetu ako bez osnovanog razloga obustave ili
neredovno vrše svoje usluge(npr.preduzeće koje snabdeva vodom,električnom energijom).
Ova preduzeća se mogu osloboditi odgovornosti ako dokažu da iz opravdanih razloga nisu redovno vršile svoje
usluge.
129
Naknada štete je sadržina obaveze štetnika i istovremeno sankcija za njegovu građanskopravnu odgovornost.
Ona se razlikuje od sankcije za krivičnopravnu odgovornost,gde je cilj sankcije represija,nanošenje zla
počiniocu krivičnog dela i sastoji se u oduzimanju ili ograničavanju nekog prava počinioca krivičnog
dela.Naknada štete nije represija,ona nema za cilj nanošenje zla,ona ima za cilj popravljanje ili izravnanje
stanja u imovini oštećenog lica u odnosu na stanje koje je postojalo pre prouzrokovanja štete.Naknada štete
ima kao posredan cilj “nanošenje štete”ali to nije suština naknade.
U ZOO razlikuju se naknada imovinske i naknada neimovinske štete.
Imovinska šteta je umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog uvećanja.Prema Skici za zakonik o
obligacijama i ugovorima to je povreda nekog zakonitog interesa.Naknada imovinske štete ima za cilj da
popravi ono što se desilo u imovinskim dobrima nekog lica.
Kada se radi o obimu naknade štete to je zapravo određivanje visine obaveze štetnika.Postoji saglasnost u
tome da visina naknade koju štetnik duguje ne može biti veća od veličine štete koju je prouzrokovao.
Postoji razlika u tome da li ono što duguje štetnik može da bude manje od veličine štete,pa se razlikuju dva
stanovišta:
a. Visina naknade ne treba da zavisi samo od veličine štete nego se mora uzeti u obzir i stepen krivice
b. Visina naknade uvek mora da odgovara veličini štete i na to nema nikakvog uticaja stepen krivice sa
kojim je šteta prouzrokovana
Srpsko pravo je do II svetskog rata prihvatalo prvo rešenje.Prema Srpskom građanskom zakoniku visina
naknade bila je jednaka veličini štete,ako je šteta bila prouzrokovana namerno ili grubom nepažnjom.Ako je
šteta bila prouzrokovana običnom nepažnjom,štetnik je bio dužan da nadoknadi samo stvarnu štetu.Zapravo
ovde se radi o ideji distributivne pravde,odnosno ideja je da štetnici koji su štetu prouzrokovali istim stepenom
krivice treba isto da odgovaraju za njenu naknadu,a ako je šteta prouzrokovana težim stepenom krivice
štetnici treba više da odgovaraju,a ako je šteta prouzrokovana lakšim stepenom krivice,štetnici treba blaže da
odgovaraju.
Posle II svetskog rata počinje da se odstupa od tih pravila i u sudskoj praksi pa štetnik treba da nadoknadi
celokupnu štetu bez obzira na stepen krivice.Nekoliko je argumenata za ovo rešenje:
1. Visina štete ne mora uvek odgovarati stepenu krivice,moguće je i sa blažim stepenom krivice
prouzrokovati veću štetu i obrnuto
2. Visina naknade ne mora jednako da pogađa štetnike ako su različitog imovnog stanja
3. Ne postoje precizni kriterijumi za razlikovanje pojedinih stepena krivice to je prepušteno sudu,pa bi
onda i određivanje visine naknade bilo u rukama suda i njihove subjektivne ocene.
4. Prema pravilu Srpskog građanskog zakonika došlo bi se do toga da oštećeni prizeljkuje da mu šteta
bude pričinjena namerno kako bi dobio veću naknadu
Pomak je bila Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima.Skica u članu 143 kaže da ako je šteta
prouzrokovana omaškom,koja se svakome mogla desiti,sud može umeriti naknadu izmaklog dobitka.To znači
da se i po Skici morala nadoknaditi potpuna šteta,ali ako je šteta prouzrokovana omaškom nije se morala
nadoknaditi cela izmakla korist. Donošenjem ZOO definitivno je napušten sistem Srpskog građanskog
130
zakonika.ZOO je prihvatio sistem potpune ili integralne naknade štete.Integralna šteta je zbir stvarne štete i
izmakle dobiti.
Postoji nekoliko principa sistema potpune naknade štete koju je prihvatio naš ZOO.Pre svega cilj naknade
imovinske štete je popravljanje,izravnanje stanja.Naknada u svemu treba da bude ekvivalentna šteti.Prilikom
odmeravanja visine naknade nema nikakav značaj stepen krivice.Sud mora da vodi računa jedino da bude
zastićen interes oštećenog,a njegov interes je da mu šteta bude nadoknađena u potpunosti.
ZOO u članu 190 predviđa da će sud uzimajuci u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja
štete,dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono
stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.U članu 189 stav 1 ZOO predviđa da
oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete,tako i na naknadu izgubljene dobiti.
Od principa potpune naknade štete postoje i odstupanja i to su slučajevi kada naknada može biti manja nego
što iznosi šteta kao i slučajevi kada naknada može da bude veća nego što iznosi šteta.
Kada je naknada štete manja od štete,razlikuje se nekoliko situacija:
1. Kada je štetnik slabog imovnog stanja što predviđa član 191 stav 1 ZOO.Sud može,vodeći računa o
materijalnom stanju oštećenika osuditi odgovorno lice da isplati manju naknadu nego što iznosi
šteta,ako ona nije prouzrokovana ni namerno ni krajnjom nepažnjom,a štetnik je slabog imovnog
stanja,pa bi ga potpuna naknada štete dovela u oskudicu.Postoji nekoliko uslova:
a. Da štetnik nije prouzrokovao štetu ni namerno ni krajnjom nepažnjom
b. Da je štetnik takvog imovnog stanja da bi ga isplata celokupne naknade dovela u oskudicu
c. Potrebno je da oštećeni nije tako slabog imovnog stanja da bi on bez potpune naknade ostao
bez važnih dobara koja su mu neophodna za zivot
2. Kada je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto na korist oštećenog.Uslovi su:
a. Da je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto u korist oštećenog bez naknade
b. Da je štetnik prilikom prouzrokovanja štete na stvarima oštećenog postupao sa pažnjom koju
poklanja svojim stvarima
Kada je naknada veća od štete,postoji jedna situacija:
1. Kada je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom sa umišljajem sud može odrediti visinu naknade
prema vrednosti stvari koju je ona imala za oštećenog.To je afekciona vrednost.Uslov je da je nečija
stvar oštećena krivičnim delom sa umišljajem.Sud će stoga sačekati odluku krivičnog suda,ali nije
neophodna pravosnažna sudska odluka.
Pitanje je kako sud određuje visinu štete.To sud čini na osnovu dokaza koje mu podnese sam oštećeni.Obim
štete mora da dokaže oštećeni, a zatim na osnovu obima sud utvrđuje naknadu.Oštećeni mora cifarski odrediti
veličinu štete kada je u pitanju stvarna šteta.Izmakla korist je buduća šteta,zbog čega se ona ne može cifarski
dokazati od strane oštećenog.
Sud utvrđuje visinu izmakle koristi na osnovu sopstvene koristi,vrši se na osnovu sadašnjih činjenica koje su
poznate s obzirom na buduće okolnosti koje se pretpostavljaju.Sud mora angažovati veštaka i na osnovu
nalaza veštaka utvrditi koliko će u budućnosti biti visina izamkle koristi.
Pitanje je prema kom momentu se utvrđuje visina naknade štete.Veličina štete se može menjati.U jednom
momentu šteta može biti manja,da bi se kasnije povećala i obrnuto.U obzir dolaze tri momenta:
1. Momenat prouzrokovanja štete je prihvaćen u austrijskom pravu.Mana ovog rešenja je što ne vodi
računa o tome da se veličina štete,od momenta prourokovanja do pravosnažnog okončanja sudskog
postupka o zahtevu oštećenog može povećavati.
2. Momenat podnošenja tužbe sudu je bio prihvaćen u Srpskom građanskom zakoniku.Ovo rešenje je
bolje od prethodnog,ali ne otklanja sve negativne posledice od momenta podnošenja tužbe do
momenta pravosnažnosti.
3. Momenat presuđenja,odnosno momenat donošenja odluke suda je prihvaćen u ZOO.Znači ZOO
prihvata rešenje prema veličini štete u momentu donošenja prvostepene odluke.
131
Ako oštećeni podnese zahtev za naknadu štete,pa sam nadoknadi štetu,ne čekajuci odluku suda,tada se visina
štete neće utvrđivati prema momentu presuđenja nego prema momentu kada je šteta otklonjena.U ovom
slučaju se tačno zna kolika je visina štete.
Može se desiti da vrednost tog dela u momentu presuđenja bude veća nego što je bila u momentu otklanjanja
štete.Tada oštećeni ima pravo na zateznu kamatu,zbog toga što je u momentu otklanjanja štete on svoje
nenovčano potraživanje pretvorio u novčano.
Kada se radi o obliku naknade,odnosno načinu na koji se materijalna šteta može nadoknaditi razlikuje se
nekoliko načina:
1. Naturalna restirucija ili uspostavljanje ranijeg stanja
2. Novčana naknada
Uspostavljanje ranijeg stanja sastoji se u tome što je odgovorno lice dužno da stvari oštećenog dovede u ono
stanje u kome su se nalazile pre prouzrokovanja štete.Ovaj oblik naknade štete zove se i naturalna
restitucija.Može biti izvršena na tri načina:
1. Tako što će se oštećenom dati druga stvar iste vrste kao stvar koja je oštećena
2. Povraćaj stvari koja je oduzeta
3. Popravka oštećene stvari što je inače prioritetni oblik naknade u našem pravu
Novčana naknada je naknada vrednosti stvari koju je ona imala pre prouzrokovanja štete.Njome se ne
uspostavlja stanje stvari koje je postojalo pre prouzrokovanja štete,već stanje jednake ili približno jednake
vrednosti stvari koje je bilo pre prouzrokovanja štete.
Što se tiče odnosa između naturalne restitucije i novčane naknade kao oblika naknade štete razlikuje se više
situacija:
1. Prioritet ima novčana naknada,što je slučaj u francuskom,engleskom i nemačkom pravu
2. Unapred se ne utvrđuje koji oblik ima prioritet,već se dozvoljava sudu da u svakom konkretnom
slučaju utvrdi prioritet,što je slučaj u švajcarskom pravu
3. Prioritet ima naturalna restitucija,što je slučaj u austrijskom i našem pravu
Prema ZOO član 185 stav 1 odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta
nastala.Ovo govori u prilog činjenici da se daje prednost naturalnoj restituciji.Ako uspostavljanje ranijeg stanja
nije moguće,štetnik je dužan da da naknadu u novcu(npr.ako je propala stvar za koju se ne može dati neka
druga stvar,recimo umetnička slika). Ako se uspostavljanjem ranijeg stanja šteta ne uklanja u potpunosti onda
se dosuđuje i naknada u novcu(u udesu automobil bude uništen,pa dok je on na popravci vlasnik mora,dok
čeka na popravku,da iznajmi vozilo da bi obavljalo svoje poslove).Uspostavljanje ranijeg stanja je pravilo u
132
našem pravu.To je ustanovljeno u interesu oštećenog.Ipak to pravilo je dispozitivne prirode,pa oštećeni može
svojom jednostranom izjavom volje otkloniti primenu ovog pravila,znači ima pravo da zahteva da naknada
bude u novcu.
Prema članu 185 stav 4 ZOO sud će dosuditi oštećenom naknadu u novcu kada on to zahteva,izuzev kada
okolnosti slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja(npr.maloletnik je razbio prozor,a otac mu je
staklorezac).Sud može i sam bez obizira na zahtev oštećenog,dosuditi naknadu u novcu ako smatra da nije
nužno da odgovorno lice uspostavlja ranije stanje.To je novina ZOO.
Imovinska šteta može nastati i kao posledica nečije smrti,telesne povrede ili oštećenja zdravlja.Razlikuje se
naknada imovinske štete u slučaju smrti i naknada imovinske štete u slučaju telesne povrede ili oštećenja
zdravlja.
U slučaju kada je šteta nastala kao posledica nečije smrti,nastaju 4 vrste troškova koje odgovorno lice mora da
nadoknadi:
1. Troškovi sahrane obuhvataju izdatke koji su učinjeni za prevoz posmrtnih ostataka,za sanduk,za
ukop,za grobno mesto,za sveštenika,za grobnu muziku,troškove posluženja,čitulje,crninu,nadgrobni
spomenik,za održavanje groba.U našoj sudskoj praksi bilo je sporno da li štetnik treba da nadoknadi sve
ove troškove.Javila se pre svega dilema da li štetnik treba da isplati troškove oko nadgrobnog
spomenika.Od 1970.godine i proširene sednice Vrhovnog suda Jugoslavije i troškovi nadgrobnog
spomenika se moraju nadoknaditi,pod uslovom da su oni uobičajeni u mestu sahrane.Rodbina umrlog
podiže spomenike različite veličine,pa je pitanje da li treba nadoknaditi stvarne izdatke ili ih treba
ograničiti.Prema stanovištu sudova,u ograničenom obimu,oni troškovi koji su učinjeni radi prestiža se
ne priznaju.Na naknadu troškova sahrane imaju pravo lica koja po zakonu imaju pravo na pravičnu
novčanu naknadu za duševne bolove usled smrti bliskog lica(dete,supružnik,roditelji,braća i sestre ako
su živeli u zajednici sa oštećenim).
2. Izgubljena zarada jer je moguće da lice ne umre odmah,nego da bude prvo na lečenju i da tada izgubi
zaradu. Štetnik je dužan da nadoknadi izgubljenu zaradu koju umrli nije ostavario dok je bio na lečenju.
3. Troškovi lečenja i drugi troškovi u vezi sa lečenjem što je zapravo naknada koja se plaća za obavljanje
lekarskih usluga,za obavljenu hiruršku intervenciju,nabavku lekova,naknada troškova koje je umrli
platio za boravak u sanatorijumu.Drugi troškovi u vezi sa lečenjem su troškovi puta koja su platila bliska
lica da bi posećivala umrlog dok je bio u bolnici,troškovi dovoženja i odvoženja umrlog dok je bio u
bolnici.Pravo na naknadu ovih troškova imaju lica koja su stvarno učinila ove izdatke.
4. Naknada štete koju trpe lica koja je umrli izdržavao ili redovno pomagao,kao i lica koja su po zakonu
imala pravo da zahtevaju izdržavanje od umrlog
Postoje tri kategorije lica koja imaju pravo na naknadu ovih troškova,a to su:
1. Lica koja je umrli izdržavao i to su lica koja imaju subjektivno pravo da zahtevaju izdržavanje od umrlog
i koja su to pravo ostvarivala dok je umrli bio u životu.
2. Lica koja je umrli redovno pomagao i to su lica koja nemaju subjektivno pravo da zahtevaju
izdržavanje,ali koja je on pomagao materijalno dok je bio u životu.Šteta koju oni trpe je povreda
zakonitog interesa.Zakoniti interes je svaki ozbiljni interes koji se može na odgovarajući način imovinski
izraziti.
3. Lica koja za vreme života umrlog nisu ostvarivala pravo na izdržavanje,ali koja bi to pravo prema
umrlom imala da je on ostao u životu(npr.roditelji od deteta,ako su nesposobna za rad,nemaju
133
sredstava za život,nisu tražili za života,pa ako ti uslovi postoje i dalje mogu tražiti naknadu).Pravo ovih
lica nije izdržavanje, već pravo da zahtevaju naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja.Ova naknada
se dosuđuje u obliku novčane rente.Renta je naknada u novcu čiji iznos nije unapred određen u
ukupnom iznosu koji se plaća periodično u unapred određenom iznosu.Obeležja novčane rente su
sledeća:
a. Duguje se uvek u novcu
b. Ukupan iznos nakande nije unapred određen
c. Periodičnost naknade
d. Iznosi obroka su jednaki i unapred fiksirani
Visina novčane rente se odmerava s obzirom na sve okolnosti slučaja,a ne može biti veća od onoga što
bi oštećeni dobijao od poginulog da je ostao u životu.Postoji nekoliko kriterijuma za određivanje visine
rente:
a. Visina novčane rente se određuje s obzirom na okolnosti slučaja,a to su imovno
stanje,zdravstveno stanje,porodično stanje itd.
b. Visina izdržavanja koju bi oštećeni dobijao od poginulog da je ostao u životu
Trajanje rente može biti određeno,a može trajati i doživotno.Po pravilu renta se određuje prema
vremenu u kome postoje uslovi da bi oštećeni imao pravo da zahteva izdržavanje.To ustvari
znači,onoliko koliko bi trajalo i samo izdržavanje.Izuzetno može trajati i doživotno,kada bi izdržavanje
bilo dosuđeno zbog nesposobnosti za rad i nedostatka sredstava za život poverioca izdržavanja.
Oštećeni može tražiti obezbeđenje za svoje potraživanje (npr.konstituisanje hipoteke).Oštećeni ima
pravo da zahteva kapitaliziranje,odnosno da se renta dosuđuje u celini,u jednom ukupnom iznosu,a ne
u periodičnim davanjima.To može zahtevati kada se ne pruži traženo obezbeđenje ili iz drugih ozbiljnih
razloga(npr.odgovorno lice je strani državljanijn).Sud određuje koliki je iznos novčane rente,pa će taj
iznos pomnožiti sa pretpostavljenim periodom u kome bi postojali uslovi da lice koje je bilo izdržavano
ili primalo redovnu pomoć od umrlog.Od takvog iznosa sud odbije isplate i tako dobije iznos
izkapitalizirane rente koju će dosuditi oštećenom.Ako dođe do promene okolnosti koje je sud imao u
vidu štetnik i oštećeni mogu tražiti da se izmeni visina obroka koju je sud odredio.To je klauzula rebus
sic stantibus.
Pravo na novčanu rentu je lično pravo oštećenog,koje se kao takvo ne može prenositi na druga lica ni
poslovima inter vivos ni poslovima mortis causa.Ako su iznosi rente dospeli onda se oni mogu preneti
drugom licu.Ovaj sporazum mora bite pismen,a njime se regulišu rokovi o isplati obroka.U momentu
dospelosti pravo na novčanu rentu je postalo imovinsko pravo,jer su dospeli iznosi rente ušli u imovinu
oštećenog sa kojim se može slobodno raspolagati.Isto pravilo važi i u slučaju da je pokrenut sudski
postupak u kom je štetnik pravosnažno osuđen na isplatu dospelih,a ne isplaćenih obroka.
ZOO je propisao da se novčana renta dosuđuje i zbog gubitaka zarade usled potpune ili delimične
nesposobnosti za rad, telesne povrede,oštećenja zdravlja,umanjenja ili gubitka radne sposobnosti
oštećenog lica.
U slučaju kada je šteta nastala kao posledica telesne povrede ili oštećenja zdravlja razlikuje se 5 vrsta
troškova koje odgovorno lice mora da nadoknadi:
a. Troškovi lečenja ili u vezi sa lečenjem
b. Izgubljena zarada oštećenog za vreme lečenja
c. Izgubljena zarada usled potpune ili delimične nesposobnosti za rad posle lečenja
d. Troškovi usled povećanja potreba oštećenog i to u oblicima novčane rente
e. Šteta ako su za njegovo dalje napredovanje uništene ili umanjene mogućnosti
U sudskoj praksi naknadu štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu usled potpune ili trajne
nesposobnosti za rad posle lečenja imaju kako zaposlena tako i nezaposlena lica.Zarada zaposlenog lica
je zarada koju zaposleni ostvaruje iz radnog odnosa,odnosno na osnovu ugovora o radu,kao i zarada
koju to lice ostvaruje izvan radnog vremena po nekom drugom osnovu,recimo ugovora o delu sa nekim
licem,kao i zarada koju bi ostvario radom samom sebi,a to su prihodi koje zaposleni ostvaruje radeći sa
svojom imovinom.Jedino što se ne nadoknađuje je zarada iz neke nedozvoljene delatnosti.
Po istom osnovu pravo na naknadu imaju i nezaposlena lica.Ova lica imaju pravo na naknadu zarade
usled nesposobnosti za rad,jer je umanjen obim poslova čijim obavljanjem neko doprinosi sopstvenom
domaćinstvu.Recimo studenti dok se nalaze na studijama,nemaju pravo na naknadu za izgubljenu
zaradu,ali ovo pravo stiču od momenta kada bi prema svojim ličnim sposobnostima i drugim
okolnostima poceli da stiču zaradu.
ZOO član 198 stav 1 propisuje da ko drugome povredi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o
prošlosti,o znanju,o sposobnosti drugog lica,ili o čemu drugome,a zna ili bi morao znati da su neistiniti,i time
mu prouzrokuje materijalnu štetu,dužan je nadoknaditi je.Ovim članom reguliše se naknada štete nastala
povredom časti.Omalovažavanjem nekog lica može doći i do imovinske štete ukoliko to lice ne zaključi
određeni ugovor (javlja se kao izgubljena dobit). Lice koje je takvu izjavu dalo nadoknađuje i imovinsku štetu.
ZOO član 198 stav 2 propisuje da ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj koji učini neistinito saopštenje o
drugome ne znajući da je ono neistinito,ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog
interesa.Ovim članom reguliše se naknada štete izazvana neistinitim navodima,gde se opet može pretrpeti i
imovinska šteta.U ovom slučaju potrebno je ispunjenje dva uslova da bi štetnik odgovarao:
1. Navodi koji se iznose moraju biti neistiniti
2. Onaj koji je iznosio neistinite navode mora da zna da su ti navodi neistiniti
Štetnik odgovara za svaki stepen krivice pa čak i ako je nešto saopšteno iz obične nepažnje odgovara se za
štetu.
Sud može na zahtev oštećenog da odredi i nešto drugo čime se postiže svrha naknade.
Inače objavljivanjem presude pravosnažno se opovrgavaju tvrdnje iznete izjavama štetnika koje vređaju cast ili
ugled nekog lica na trošak štetnika.Objavljivanjem,odnosno ispravkom se demantuju neistinite informacije o
oštećenom kojima je povređen ugled ili čast oštećenog.Zapravo radi se o izjavi oštećenika kojom on sam
opovrgava neistinitu tvrdnju.Povlačenjem izjave kojom je povreda učinjena je zapravo naknadna izjava samog
štetnika kojom on opovrgava navode o nekom licu,koje je izneo u svojoj prethodnoj izjavi.Ovo je i ujedno
efikasniji način uspostavljanja ranijeg stanja. Međutim nikada se ne može u potpunosti uspostaviti ranije
stanje.
Novčana naknada neimovinske štete nije reparacija.Njen cilj je satisfakcija,zadovoljenje,oštećeni treba da
iskoristi novčanu naknadu kako bi pribavio neko drugo dobro.Novčana naknada prema tome nikada nije
potpuna.Pravična novčana naknada nikada ne može da otkloni sve posledice prouzrokovanja štete.
Ovaj oblik naknade nematerijalne štete reguliše i ZOO u članu 200.Prema ZOO novčana naknada se može
dosuditi za:
1. Sve fizičke bolove
2. Duševne bolove,ali samo one koje koji proističu iz umanjenja životne aktivnosti,naruženosti,smrti
bliskog lica,povrede ugleda,časti,slobode i u nekim posebnim slučajevima(npr.kažnjiva obljuba)
3. Strah,gde je po ZOO naknada neograničena,a u sudskoj praksi uzima se u obzir samo strah za sebe,za
sopstveni život,sopstveni telesni integritet
Da bi se sud opredelio za naknadu štete,prema zakonu mora uzeti u obzir 2 okolnosti:
1. Okolnosti slučaja,a naročito veličinu i trajanju bolova i straha
2. Značaju povređenog dobra,cilju kome služi novčana naknada(satisfakcija) kao i da se njome ne
pogoduje težnjama koje su protivne njenoj prirodi i društvenoj svrsi.
Sudovi ovu zakonsku odredbu tumače tako što daju naknadu samo za znatniji bol i strah,a to su oni koji su
dužeg trajanja i intenziteta.
Ranije se smatralo da za fizičke,psihičke bolove i strah,ne treba davati novčanu naknadu,jer bi ona služila
bogaćenju. 1951.godine donet je Nacr Zakona o naknadi štete,pa je zahvaljujući profesoru Konstantinoviću
prvi put u našem pravu predviđena mogućnost da se i za neimovinsku štetu može dati novčana naknada.Ovaj
nacrt nije nikada postao zakon,ali je imao jak uticaj na sudove.Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima je
priznala pravo na novčanu naknadu neimovinske štete,i to po široj osnovi od ZOO.Tako je prema Skici sud
mogao da,nezavisno od naknade imovinske štete,kao i u njenom odsustvu,dosudi određenom licu svotu novca
za pretrpljenu neimovinsku štetu,ukoliko je to osnovano s obzirom na težinu krivice i težinu pričinjene štete.Za
razliku od Skice,ZOO ne daje pravo na novčanu naknadu neimovinske štete uvek,već samo u posebnim
slučajevima.Visina novčane naknade će biti veća ukoliko je bol intenzivniji i traje duže vreme,ali i obrnuto.
ZOO određuje da u slučaju smrti nekog lica,sud može dosuditi članovima njegove uzže porodice (bračni
drug,roditelji i deca)pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.Takva naknada može se dosuditi i
braći i sestrama,ako je između njih postojala trajnija zajednica života.
Smrt jednog lica prouzrokuje duševne bolove svima koji su prema njemu osećali neku vrstu afekcije.Međutim
ne mogu sva lica čije su afekcije povređene usled smrti imati pravo na novčanu naknadu,jer bi to moglo
dovesti do ekonomskog uništenja štetnika,ukoliko bi svima njima morao da nadoknadi štetu.Naravno ne trpe
sva lica štetu istog intenziteta. Profesor Stanković je u svojoj Monografiji novčane naknade neimovinske štete
izneo stav da to pravo treba da bude priznato licima koja trpe ozbiljnu imovinsku štetu,a to su uvek najbliži
srodnici i bračni drug,ali to nekad mogu biti i ostala lica koja trpe duševni bol zbog povrede afekcije,ali samo
ako dokažu da trpe dovoljno ozbiljnu imovinsku štetu.Prema Skici za zakonik o obligacijama i ugovorima pravo
na novčanu nakandu usled smrti imaju članovi uže porodice umrlog lica.ZOO je delimično prihvatio rešenje iz
Skice,pa pravo na naknadu štete imaju članovi uže porodice i to uvek:
1. Bračni drug
2. Deca
3. Roditelji
I ukoliko su sa umrlim živeli u trajnijoj zajednici života i:
1. Braća i sestre
2. Vanbračni drug
Ova dva poslednja lica imaju pravo na naknadu štete samo ako sud nađe da okolnosti slučaja ili intenzitet i
trajanje povrede ili bolova to nalažu.
Naknada štete usled teškog invaliditeta bliskog lica
ZOO određuje da u slučaju naročito teskog invaliditeta nekog lica,sud može dosuditi njegovom bračnom
drugu,deci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu i za njihove duševne bolove.Naknada u slučaju smrti ili
teškog invaliditeta može se dosuditi i vanbračnom drugu,ako je postojala trajnija zajednica života.
U ovom slučaju žrtva je preživela,ali je pogođena visokim stepenom invaliditeta.Neposredna žrtva trpi duševne
bolove,ali duševne bolove trpe i druga lica,a to su članovi njegove uže porodice,zato što su izloženi prizoru
patnji koje trpi neposredna žrtva.
Do donošenja ZOO posrednim zžrtvama nije bilo priznato pravo na novčanu naknadu za duševne bolove u
slučaju teškog invaliditeta.Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima ne sadrži pravila o naknadi neimovinske
štete u slučaju teškog invaliditeta.ZOO priznaje bliskim licima pravo na novčanu nakandu za njihove duševne
bolove.Međutim postoje 2 ograničenja:
1. Krug lica koja imaju pravo na naknadu su deca,bračni drug,roditelji,vanbračni drug pod uslovom da
postoji trajnija zajednica života.Ovo pravo nemaju braća i sestre.
2. Jačina i stepen telesne povrede,pa se po ovom kriterijumu uzima u obzir samo ona povreda koja je
dovela do naročito teškog invaliditeta i samo ona daje pravo na naknadu po ovom osnovu.
Srpski građanski zakonik predviđao je da pravo na naknadu štete ima žensko lice koje je prinudom,
lukavstvom,odnosom podređenosti,nadređenosti,navedeno na obljubu.ZOO takođe sadrži ovaj slučaj i reguliše
ga članom 202,koji određuje da pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova ima
lice koje prevarom,prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti navedeno na kažnjivu
obljubu kao i lice prema kome je izvršeno neko krivično delo protiv dostojanstva ličnosti i morala.
137
Razlika između Srpskog građanskog zakonika i ZOO je u tome što ZOO ovo pravo daje svakom licu,a ne samo
ženskom licu.ZOO pored ovog predviđa i još jedan slučaj,a to je pravo na novčanu naknadu zbog duševnih
bolova koje trpi lice zato što je žrtva nekog krivičnog dela protiv dostojanstva ili morala.
I u ovim posebnim slučajevima naknada štete zavisi od okolnosti slučaja,visine i trajanja bola.
ZOO u članu 203 reguliše naknadu buduće štete određujuci da će sud na zahtev oštećenog dosuditi naknadu i
za buduću materijalnu štetu ako je po redovnom toku izvesno da će ona trajati i u budućnosti.
Recimo,dete kome je otac poginuo u saobraćajnoj nesreći,a dete je u tom trenutku imalo jednu godinu,ne
može u momentu smrti oca trpeti duševni bol zbog njegove pogibije,ali može trpeti štetu u nekom kasnijem
periodu,kada stekne psihičku i emocionalnu zrelost.
Potraživanje naknade nematerijalne štete je neprenosivo.Međutim ako je priznato pravosnažnom odlukom ili
pismenim sporazumom,onda je nasledivo,može da bude predmet ustupanja,prebijanja i prinudnog izvršenja.
Ovaj zahtev regulisan je ZOO članom 156.Svako može od drugog da zahteva da ukloni izvor opasnosti od koga
preti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica,kao i da se uzdrži od delatnosti od koje potiče
uznemiravanje ili opasnost štete,ako se nastanak štete/uznemiravanja ne može sprečiti odgovarajućim
merama.
Sud će na zahtev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mere za sprečavanje nastanka
štete/ uznemiravanja,ali da se otkloni izvor opasnosti na trošak držaoca izvora opasnosti,ako ovaj sam to ne
učini.
Ako šteta nastane u obavljanju opšte korisne delatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa,može se
zahtevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice.U tom slučaju može se zahtevati preduzimanje
mera za sprečavanje štete li za njeno smanjenje.
Postoji i zahtev da se prestane sa povredom prava ličnosti.Naime svako ima pravo da zahteva od suda ili
drugog nadležnog organa da naredi prestanak radnje kojom se vređa integritet ličnosti,lični i porodični život ili
druga prava ličnosti.Sud/drugi nadležni organ može da naredi prestanak ove radnje pod pretnjom plaćanja
određene svote novca koja može da se odredi ukupno ili po jedinici vremena u korist povređenog.
138
Pravila o odgovornosti više lica za istu štetu važe kako u pogledu materijalne tako i u pogledu nematerijalne
štete.
Za štetu koju prouzrokuje više lica zajedno,svi učesnici odgovaraju solidarno(npr.svi učesnici u tuči).Zajedno sa
odgovornim licima i solidarno sa njima odgovaraju i podstrekači,pomagači i ona lica koja su pomagala da se
odgovorna lica ne otkriju.
Solidarno odgovaraju i ona lica koja su prouzrokovala štetu nezavisno jedan od drugog,u slučaju kada se
njihovi udeli ne mogu utvrditi.
Kada je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo jedno od dva ili više lica,ali se ne može utvrditi ko,onda ta lica
odgovaraju solidarno(npr.dva lica pucaju u žrtvu,ali žrtvu usmrti samo jedan).
U slučaju da jedan solidarni dužnik isplati više nego što iznosi njegov udeo u šteti,može tražiti od svakog od
ostalih dužnika da mu nadoknadi ono što je platio za njega.Sud vodi računa o njihovim srazmernim krivicama i
težini posledice koje su proistekle iz njegovog delanja.Ako je nemoguće utvrditi deo svakog dužnika,onda na
svakog pada jednak deo(u regresnoj parnici),osim ako postoji poseban razlog pravičnosti.
ZOO takođe sadrži i odredbu o solidarnoj odgovornosti naručioca radova i izvođača radova,predviđajući
da,naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u
vezi sa izvođenjem tih radova.
139
Obligacioni odnos u kome postoje dve strane i to poverilac i dužnik.Poverilac je osiromašeni,lice iz čije je
imovine bez pravnog osnova izašla neka stvar i prešla u imovinu nekog lica,lica čija je imovina uvećana
(dužnik)na račun smanjenja imovine osiromašenog.Iz ovog obligacionog odnosa nastaje potraživanje
osiromašenog koje glasi na izvršenje određenog ponašanja obogaćenog,koje se sastoji u predaji
vrednosti,odnosno restituciji onog iznosa za koji se obogatio i u predaji plodova,a druga strana(obogaćeni)je
dužan da to potraživanje ispuni.
Potrebno je ispunjenje tri uslova:
1. Da postoji obogaćenje(uvećanje nečije imovine,a ono se može sastojati u smanjenju njegove pasive ili
povećanju aktive ili u uštedi određenih troškova koji bi se morali činiti,npr.kada neko plati izdržavanje
tuđem detetu,obogaćeni su roditelji,jer tako štede troškove).
2. Da je obogaćenje proisteklo iz osiromašenja drugog lica.Ako osiromašenog nema,obligacija neće
nastati.
3. Da ne postoji pravni osnov.Pravni osnov je ono što objašnjava prenos(stvari iz imovine jednog lica u
imovini drugog lica,a to može biti ugovor,testament,sudska odluka,upravni akt ili zakon).Ako ne postoji
pravni osnov onda nastaje obligacija.
Do obogaćenja najčešće dolazi na dva načina:
1. Neposredno,kada se vrednost iz imovine jednog lica direktno prenese u imovinu drugog lica(jedan plati
drugome misleći da mu duguje,npr.poklonodavac pokloni poklonoprimcu,a zatim zbog nezahvalnosti
poklonoprimca ugovor bude raskinut,poklonoprimac drži stvar bez pravnog osnova)
2. Posredno(indirekto) obogaćenje najčešće se sastoji u tome što se smanjuje njegova pasiva(npr.neko
plati tuđ dug,verujući da plaća svoj dug)
U teoriji razlikuju se tri slučaja kako može doći do obogaćenja/osiromašenja:
1. Slučajevi obogaćenja radnjom osiromašenog lica kada osiromašeni svojim ponašanjem doprinese
uvećanju imovine obogaćenog
2. Radnjom obogaćenog kada on preduzme radnju kojom uvećava svoju imovinu na račun umanjenja
imovine osiromašenog
3. Radnjom trećeg lica ili nekim prirodnim događajem
c. Kada neko plaća svoj dug,ali ne predmetom koji duguje,već nekom drugom stvari verujući da je
upravo ta stvar predmet njegove obaveze
ZOO postoje slučajevi u kojima dug u pravnom smislu ne postoji ali se uzima da taj dug postoji,pa zbog toga
onaj koji isplati taj dug,ne može tražiti natrag ono što je dao pozivajući se na pravno neosnovano obogaćenje:
1. Naturalne obligacije(npr.prouzrokovao štetu,ali nema krivice,a štetnik koji nije kriv isplati naknadu,ne
može je traži natrag)
2. Ispunjenje moralne dužnosti(npr.pomaže ostarelom prijatelju)
3. Zastareli dug je dug čije se prinudno izvršenje ne može tražiti,ali se u slučaju dobrovoljnog ispunjenja
ne može tražiti natrag dato
Dvostuka isplata duga postoji kada je jedan isti dug plaćen dva puta.Prema ZOO onaj ko je platio isti dug dva
puta,ima pravo da zahteva natrag što je dao,čak i kada je drugi put platio po osnovu izvršne isprave(sudska
odluka,presuda,rešenje na osnovu kojeg se u izvršnom postupku sprovodi prinudno izvršenje nad imovinom
dužnika).Npr.A plati B,B da priznanicu A,A izgubi priznanicu,B tuži,sud osudi A iako je platio.
Zabluda osiromašenog postoji kada je osiromašeni verovao da dug zaista postoji,tj.da je on dužnik,a u stvari
dug ne postoji,niti je on dužnik.Postoje i izuzeci gde se postojanje zablude osiromašenog ne traži:
1. Kada je osiromašeni platio ali je prilikom isplate rezervisao pravo da traži vraćanje(povraćaj)
2. Kada je neko platio znajući da nije dužan da plati,ali je platio da bi svesno izbegao da se nad njegovom
imovinom sprovede izvršni postupak
2.Isplata s obzirom na osnov koji nije ostvario(conditio ob causa futura)
Podrazumeva se da je osiromašeni izvršio isplatu očekujući da će u budućnosti nastati osnov za takvu isplatu,
ali se takav osnov nije ostvario(npr.neko učini poklon očekujući da će momak i devojka da zaključe brak,ali do
toga ne dođe).
3.Isplata s obzirom na osnov koji je kasnije otpao(conditio ob causa finita)
Podrazumeva se da je isplata izvršena s obzirom na osnov koji postoji u momentu isplate,a isplata kasnije
postane neosnovana zbog toga što je osnov naknadno otpao (npr.poklonodavac učini poklon na osnovu
ugovora,a kasnije ga raskine zbog neblagodarnosti)
Ova tužba naziva se kondikcija.To je lična tužba koju podnosi osiromašeni.On je tužilac,dakle aktivno je
legitimisan,a obogaćeni je tuženi,odnosno pasivno legitimisan.Može se podneti i protiv naslednika
obogaćenog.Tužbom se traži osuda obogaćenog na određeno ponašanje(tj.osuda na određenu prestaciju)koje
se sastoji u vraćanju onoga što je stečeno bez osnova i povraćaju plodova(civilnih i naturalnih).Ova tužba je
142
se može postići tužbom za naknadu štete jer se dobija i stvarna šteta i izgubljena dobit, sa tužbom iz pravno
neosnovanog obogaćenja samo stvarna šteta.Zbog toga ovlašćeno lice podnosi tužbu za naknadu štete.Tužba
za naknadu štete mora se podneti u roku od 3 godine(rok zastarelosti) od dana saznjanja za štetu(subjektivni
rok),a najkasnije u roku od 5 godina od prouzrokovanja štete(objektivni rok).Tužba iz pravno neosnovanog
obogaćenja mora se podneti u roku od 10 godina(opšti rok),osim ako za neki slučaj nije određen drugi rok
(poseban rok).
2.Odnos sa reivindikacionom tužbom
Reivindikaciona tužba je tužba vlasnika stvari kojom on traži od lica kod koga se njegova stvar nalazi da mu se
vrati.To je stvarnopravna tužba,ima dejstvo erga omnes.Tužba iz neosnovanog obogaćenja je relativnog
karaktera može se podneti samo protiv obogaćenog.Ove dve tužbe odlikuju se isključujucim odnosom,pa sve
dok može da se podigne reivindikaciona tužba,ovlašćeno lice treba nju da podigne,ali ako je stvar izgubila
individualnost,onda može tužba iz pravno neosnovanog obogaćenja.
3.Odnos sa tužbom za izvršenje ugovora
Ova tužba se podnosi zbog neispunjenja ugovorne obaveze.Nalaze se u isključujucem odnosu,pa sve dok može
da se podnese tužba za izvršenje ugovora ne može se podneti kondikcija,tek kada ne bude mogla da se
podnese tužba za izvršenje ugovora,jer je ugovor prestao,onda se može podneti kondikcija.
144
PODELA UGOVORA
Formalni ugovori su ugovori za čije se zaključenje,zakonom ili voljom stranaka,zahteva i ispunjenje odredjene
forme.Mogu biti:
1. Jednostrano formalni
2. Dvostrano formalni
Kriterijum razlikovanja je da li je samo jedna ugovorna strana obavezna na ispunjenje određene forme ili formu moraju
ispuniti obe strane.Recimo ugovor o jemstvu je jednostrano formalan ugovor,jer ugovor o jemstvu obavezuje jemca
samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno,dok je za razliku od toga ugovor o doživotnom izdržavanju dvostrano
formalan jer se zahteva da obe ugovorne strane,i primalac i davalac izdržavanja,prilikom zaključenja ugovora ispune
zakonom predviđenu formu.
Jedna vrsta formalnih ugovora su i realni ugovori.Za njihovo zaključenje nije dovoljna prosta saglasnost volja,već se
imperativno zahteva i ispunjenje realne forme koja se ogleda u predaji stvari.
Neformalni ugovori su ugovori za čije je zaključenje dovoljna prosta saglasnost volja.
Značaj podele
Pošto ispunjenje forme predstavlja bitan uslov za nastanak formalnog ugovora,to nepoštovanje predviđene forme ima za
posledicu ništavost ugovora.Zbog toga se zahtevi forme moraju poznavati prilikom zaključenja formalnih ugovora,dok to
nije slučaj kod neformalnih ugovora.
Izvesna pravna pitanja se vezuju samo za formalne ugovore,koja se inače ne postavljaju kod neformelnih ugovora.To
pitanje je pravno dejstvo usmenih klauzula kod ugovora zaključenih u pismenoj formi.
Putem forme kod formalnih ugovora postiže se određena svrha.Sve koristi forme mogu se svrstati u njene dve funkcije:
1. Dokazna funkcija
2. Zaštitna funkcija
U svim slučajevima i kada forma utiče na nastanak ugovora i kad forma ne utiče na nastanak ugovora,forma ostvaruje
vrlo važnu funkciju na planu dokaznih sredstava.
Teretni ugovori su ugovori kod kojih jedna strana daje naknadu za korist koju ugovorom od druge strane dobija
(npr.kupoprodaja,zakup,ugovor o doživotnom izdržavanju,ortakluk).Teretni ugovori nazivaju se onerozni ugovori ili
ugovori sa naknadom.Svi dvostrani ugovori su teretni ugovori,ali nisu svi teretni ugovori dvostrani.Tako ugovor o
zajmu,ako se shvati kao realan ugovor,uvek je jednostran jer stvara obavezu samo na jednoj strani,na strani zajmoprimca
da vrati pozajmljenu sumu novca zajmodavcu.Ali ugovor o zajmu može biti i teretan i dobročin,u zavisnosti od toga da li
je bila ugovorena kamata.Ako je bila ugovorena kamata,tada je zajam onerozan ugovor.
Dobročini ugovori su ugovori kod kojih jedna strana ne daje nikakvu naknadu za koristi koje od druge strane dobija(npr.
ugovor o poklonu,posluzi,beskamatnom zajmu,besplatnoj ostavi).Dobročini ugovori se mogu podeliti u dve kategorije:
1. Oni koji predstavljaju pravni osnov prenosa odgovarajuće imovinske vrednosti iz imovine jednog lica u
imovinu drugog lica (npr.ugovor o poklonu)
2. Oni koji ne čine pravni osnov prenosa odgovarajuće imovinske vrednosti iz imovine jednog lica u imovinu
drugog lica,već predstavljaju besplatnu korist za jednu stranu,bez neposrednog uvećanja imovine tog lica
(npr.ugovor o posluzi,besplatnoj ostavi)
Značaj podele
Kod zaključenja ugovora uslovi koji se zahtevaju za nastanak dobročinih ugovora stroži su od onih koji se traže za
nastanak teretnih ugovora.Tako je za zaključenje ugovora o poklonu pored proste saglasnosti volje potrebna i određena
forma.Inače kod dobročinih ugovora forma ima zaštitnu funkciju.Nasuprot tome teretni ugovori su u principu
neformalni,pa je za njihovo zaključenje dovoljna prosta saglasnost volja,a samo izuzetno oni su formalni.
Dobročini ugovori se u principu zaključuju intuitu personae,odnosno s obzirom na ličnost ugovornika.
Što se tiče ugovorne odgovornosti kod teretnih ugovora postoji odgovornost ugovornika za materijalne i pravne
nedostatke ispunjenja,dok kod dobročinih ugovora to nije slučaj.Dalje što se tiče ugovorne odgovornosti može se reći da
se krivica dužnika kod izvesnih dobročinih ugovora blaže ceni nego kod teretnih ugovora.
147
Podela ima značaja i kod tumačenja ugovora.Dobročini ugovor treba tumačiti na način koji je lakši za dužnika,a teretni
ugovor na način kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.
Kada se radi o prestanku ugovora,kod dobročinih ugovora postoji veća mogućnost za raskid i poništaj ugovora nego kod
teretnih ugovora(npr.mogućnost da se opozove poklon zbog teškog osiromašenja poklonodavca ili neblagodarnosti
poklonoprimca).Kod teretnih ugovora motiv je izvan kauze i ne utiče na valjanost ugovora,dotle je kod dobročinih
ugovora motiv bliži kauzi,ulazi u nju i otuda pravila da nemoralni i zabranjeni motivi kao i zabluda o motivu kod
dobročinih ugovora predstavljaju razlog za poništaj.S obzirom da se dobročini ugovori mahom intuitu personae,to
povlači mogućnost poništaja ugovora i zbog zablude o ličnosti ugovornika.
Tužba kojom se pobijaju pravne radnje dužnika(actio Pauliana) pretpostavlja lakše uslove,ako je u pitanju dobročini
ugovor.
Kod dobročinih ugovora nesavesnost trećeg lica se pretpostavlja,ali je to oboriva pretpostavka,dok se kod teretnih
ugovora nesavesnost trećeg lica mora dokazati.
Prigovor neizvršenja moguć je samo kod teretnih ugovora.
Komutativni ugovori su ugovori kod kojih je u trenutku zaključenja poznata visina i uzajamni odnos prestacija,tako da se
tačno zna šta ko prima i šta ko po ugovoru duguje.Većina teretnih ugovora su komutativni ugovori(npr.kupoprodaja,
razmena,zakup).ali nisu samo dvostranoobavezni ugovori komutativni,već to mogu biti i jednostranoobavezni ugovori
(npr.zajam sa kamatom je istovremeno i koumtativan ugovor).
Aleatorni ugovori su ugovori kod kojih u momentu njihovog zaključenja nije poznato kojim će ugovorom strana nešto
dobiti ili izgubiti,odnosno ne zna se za koju će od njih nastati pravo,a za koju obaveza ili kolika će biti visina tih obaveza ili
kakav će biti odnos uzajamnih obaveza,već to sve zavisi od nekog neizvesnog događaja(npr.igra,opklada,osiguranje,
ugovor o doživotnom izdržavanju).Događaj mora biti neizvestan,dakle to ne mora da bude budući događaj,već on može
da bude sadašnji ili prošli (npr.ko je pobedio u jučerašnjoj utakmici).
Iz činjenične neizvesnosti proizilazi pravna neizvesnost:
1. Ko će biti dužnik,a ko poverilac
2. Odnos uzajamnih davanja
3. Hoće li nastati obaveza za jednu ugovornu stranu i ako hoće kolika će biti
3.Doživotno izdržavanje Kolika će biti dužina života Kolika će biti visina obaveze
primaoca izdržavanja? davaoca?
Između aleatornih ugovora i ugovora zaključenih pod uslovom postoji sličnost.Uslov je buduća neizvesna okolnost,a kod
aleatornih ugovora može biti neizvesna činjenica iz prošlosti.Kod ugovora koji su zaključeni pod uslovom,nastanak ili
prestanak ugovora zavisi od nastupanja uslova.Ako je reč o odložnom uslovu,ugovor ne nastaje dok uslov ne nastupi,a
148
kada je u pitanju raskidni uslov,ugovor prestaje nastupanjem tog uslova.Međutim kod aleatornih ugovora od ostvarenja
uslova zavisi pravno dejstvo,a ne opstanak ugovora.
Značaj podele
Značaj podele se uglavnom svodi na isključenje pravila o leziji kod aleatornih ugovora,odnosno mogućnosti da se ovi
ugovori napadaju zbog prekomernog oštećenja.Međutim ugovor neće biti rušljiv zbog prekomernog oštećenja.
Ugovori sa trenutnim izvršenjem su ugovori kod kojih se obaveza sastoji iz jednog akta činjenja ili propuštanja,a koja se
izvršavaju u jednom momentu(npr.prodaja,razmena).
Ugovori sa trajnim izvršenjem su ugovori kod kojih se izvršenje obaveze prostire u vremenu tako da se obaveze obično
sastoje iz više akata činjenja ili propuštanja.Određeni ugovori uvek pripadaju ovoj kategoriji,jer im to nalaže njihova
priroda (npr.ugovor o doživotnom izdržavanju,zakupu,ortakluku,osiguranju).To trajanje može biti voljom stranaka tačno
određeno (npr.ugovor o zakupu stvari na rok od dve godine).
Značaj podele
Značaj se ogleda u tome što se pitanje uticaja promenjih okolnosti na izvršenje može postaviti samo kod ugovora sa
trajnim izvršenjem.U pogledu prestanka ugovora opšte je pravilo da raskid i poništaj ugovora deluju retroaktivno.To
pravilo se bez problema primenjuje kod ugovora sa trenutnim izvršenjem.Kod ugovora sa trajnim izvršenjem nastaje
problem,pa se uzima da raskid i poništaj ugovora deluje pro futuro,odnosno deluje samo za budućnost.
Jednostavni ugovori su ugovori čija se sadržina sastoji samo od onih elemenata koji su karakteristični za jedan određeni
tip ugovora(kupoprodaja,zajam,zakup,ostava,poklon).
Mešoviti ugovori su ugovori čija se sadržina sastoji iz elemenata dva ili više jednostavnih ugovora,ali koji su tako
sjedinjeni da predstavljaju jedan jedinstvan ugovor(ugovor o organizovanju putovanja se sastoji iz ugovora o
delu,prevozu,kupoprodaji, punomoćstvu).
Značaj podele
Za svaki jednostavni ugovor postoje posebna pravila koja se na njega primenjuju,a u nedostatku posebnih pravila
primenjuju se opšta pravila ugovornog prava.Kada se radi o pravilima koja treba primeniti na mešovite ugovore sud je
dužan da pođe od osnovnog pravila tumačenja,da pronađe zajedničku nameru stranaka.
Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom su ugovori kod kojih obe ugovorne strane sporazumno određuju
elemente i uslove ugovora,tako da se saglasnost njihovih volja javlja kao rezultat prethodnog pogađanja.
Ugovori po pristupu su ugovori kod kojih jedna strana unapred određuje elemente i uslove ugovora preko jedne opšte i
stalne ponude,a druga strana pristupa tako učinjenoj ponudi.Kod ovih ugovora javljaju se dva obeležja:
1. Opštost
Ponuda se upućuje unapred neodređenom broju lica.
2. Stalnost
Jedna strana se stalno ponavlja u vršenju svoje delatnosti(osiguravajuća društva,avio prevoznici).
Značaj podele
U pogledu tumačenja ugovora,ugovor o pristupu sud tumači u korist stranke koja pristupa ugovoru.Ali sa druge strane
ugovori o pristupu stvaraju i jednu pretpostavku u korist strane koja je unapred odredila uslove ugovora.Po toj
pretpostavci smatra se da su opšti uslovi koji čine sadržinu ugovora bili poznati strani koja pristupa,ako su joj pre
zaključenja ugovora bili predati ili su bili objavljeni na propisani ili uobičajeni način.Pretpostavka je oboriva i strana koja
tvrdi da joj opšti uslovi nisu bili poznati mora to i da dokaže.Odredbe opštih uslova ne smeju biti protivne dobrim
poslovnim običajima,odnosno te odredbe ne smeju biti tako formulisane da stranu koja im pristupa stavljaju u
nepravičan i težak položaj.Takve odredbe bile bi pogođene sankcijom ništavosti,čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže
odobreni od strane nadležnog organa.
Kolektivni ugovori su ugovori koji proizvode pravna dejstva za sva lica koja pripadaju određenoj grupi koja je ugovor
zaključila.Pravno dejstvo ugovora prostire se i na one članove grupe koji nisu dali svoju saglasnost ili su postali članovi
grupe tek nakon zaključenja ugovora(kolektivni ugovor o radu,prinudno poravnanje poverilaca).
Individualni ugovori su ugovori koji obavezuju samo ona lica koja su izrazila svoju saglasnost.
Za razlikovanje kolektivnih od individualnih ugovora nije od značaja koliki se broj lica javlja na jednoj ili drugoj strani.
Ugovor može biti individualan i kada se kao ugovorne strane javljaju pravna lica.Razlika se svodi na dejstvo ugovora,
odnosno da li ugovor obavezuje samo ona lica koja daju svoj pristanak ili se dejstvo ugovora prostire i na druga lica.
Značaj podele
Kolektivni ugovor je u stvari ugovor po prisutpu.Kolektivnim ugovorom se određuju uslovi budućeg individualnog
ugovora. Sud mora voditi računa da li se odredbama individualnog ugovora vređaju opšte odredbe postavljene
kolektivnim ugovorom.Ukoliko nađe da je individualni ugovor u svojoj suštini suprotan kolektivnom ugovoru,dužan je da
ovaj ugovor proglasi bez dejstva ili samo neke njegove odredbe,ako ugovor može i bez njih da opstane što zavisi i od
volje stranaka.
Generalni ugovor je ugovor čije se izvršenje prestacija prostire na jedan duži vremenski period(obično više kalendarskih
godina),a kojim strane,u principu,utvrđuju samo opšte elemente ugovora i opšre uslove njegovog izvršenja.
Posebni ugovor je ugovor kojim se preciziraju elementi generalnog ugovora i koji se zaključuje između istih ugovornih
strana na jedan kraći vremenski period(obično za svaku kalendarsku godinu).
Oba ugovora se zaključuju povodom ostvarenja istog cilja(npr.izgradnje određenog objekta),ali ako ih povezuje isti cilj
oni nemaju istu funkciju i ista dejstva.Generalnim ugovorom stranke zasnivaju ugovorni odnos i to je njegovo glavno
obeležje,a posebnim ugovorom stranke sukcesivno izvršavaju prestacije iz tog odnosa(npr.ako je generalnim ugovorom
izgradnja nekog objekta predviđena na period od 5 godina,posebnim ugovorom će biti utvrđeno koji će se radovi obaviti
tokom kalendarske godine).
Značaj podele
Posebnim ugovorima ne može se ugovorati nešto što je van okvira i u suštini protivno smislu generalnog ugovora.Ukoliko
se to učini zajedničkom voljom stranaka,onda je to novi ugovor kojim se menja generalni ugovor.Zbog toga je tumačenje
odredbi posebnog ugovora povezano,a nekada i podređeno tumačenju odredbi generalnog ugovora.
Značaj posebnih ugovora u odnosu na generalne ogleda se i u tome što se putem njih,s obzirom da se odnose na kraći
vremenski period,klauzule generalnog ugovora mogu prilagođavati promenjenim okolnostima koje se nisu mogle
predvideti u momentu zaključenja ugovora i na taj način se izbegava raskid ugovora zbog promenjenih okolnosti(npr.ako
generalnim ugovorom cena nije bila određena,nego odrediva,konkretna visina cene određivaće se posebnim ugovorom
za svaku kalendarsku godinu).
150
Samostalni ugovor je ugovor koji postoji i proizvodi pravna dejstva nezavisno od drugog ugovora(zakup,kupoprodaja,
ostava,poklon).
Akcesorni ugovor je ugovor koji n može samostalno da egzistira,već zavisi od postojanja nekog drugog ugovora.Najčešće
se javljaju u materiji stvarnih i ličnih obezbeđenja obligacija(npr.jemstvo,ručna zaloga,hipoteka,ugovorna kazna,
antihreza).Akcesoran ugovor se ne može zaključiti ako već ne postoji samostalan ugovor(npr.ne može biti ugovor o
jemstvu ako nema duga).Zavisnost je samo jednostrana,pošto samostalni ugovori mogu samostalno da egzistiraju.
Značaj podele
Ako samostalan ugovor prestane da postoji iz bilo kog razloga i akcesorni ugovor se gasi.
Ugovori zaključeni intuitu personae su ugovori kod kojih lična svojstva jednog ili oba ugovornika predstavljaju odlučujući
element njihove saglasnosti,tako da je izvršenje obaveza ili sticanje prava strogo vezano za onog ugovornika zbog čijih je
ličnih svojstava ugovor i zaključen(punomoćstvo,poklon,ortakluk).Ovi ugovori mogu biti teretni i dobročini,jer svojstva
ličnosti u tom pogledu ništa ne menjaju.
Ugovori zaključeni bez obzira na svojstva ličnosti su ugovori koji se zaključuju bez obzira na lične osobine jedne ili obe
ugovorne strane.
Značaj podele
Usled smrti lica zbog čijih ličnih svojstva je ugovor bio zaključen,ugovor prestaje da proizvodi pravna dejstva pro futuro
(npr.ako je određeni kompozitor prema ugovoru trebalo da komponuje jednu operu i u tom smislu otpočeo sa
radom,njegovi naslednici nisu dužni da je završe).Sa smrću se izjednačava gubitak poslovne sposobnosti,odnosno
prestanak pravnog lica.Ugovor zaključen intuitu personae može se poništiti zbog zablude o ličnosti ugovornika povod
koga je ugovor bio zaključen.
Strane mogu jedan ugovor koji nije intuitu personae(npr.ugovor o zakupu) zaključiti baš s obzirom na ličnost ili se prema
okolnostima postavlja pitanje da li je zaključen s obzirom na ličnost,pa je dužnost suda da prilikom tumačenja pronađe i
oceni pravu volju stranaka u tom smislu.
Predugovor je ugovor kojim se preuzima obeveza da se u određenom roku zaključi drugi ugovor čiji su bitni sastojci već
određeni.Taj drugi ugovor naziva se glavni ugovor.Dok pregovori ne obavezuju strane da zaključe ugovor,predugovor
stvara obavezu za jednu ili obe strane.
I kod predugovora može se tražiti prinudno izvršenje,s tim što izvršenje ovog ugovora znači u stvari zaključenje glavnog
ugovora.Ta dva ugovora ne mogu istovremeno proizvoditi pravno dejstvo.
Ovlašćena strana može sudskim putem zahtevati ispunjenje obaveze iz predugovora,odnosno zaključenje glavnog
ugovora.Sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji joj odredi
U slučaju neizvršenja obaveze(npr.strana onemogući izvršenje na taj način šro otuđi stvar koja je nezamenljhiva i koja bi
bila predmet glavnog ugovora)druga strana će imati pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi.Prava i obaveze iz
predugovora mogu se prenosti na druga lica kao i kod ostalih ugovora,izuzev ako je ugovor zaključen intuitu personae.
Inače za obezbeđenje predugovora mogu se upotrebiti redovna sredstva obezbeđenja,lična i stvarna.
151
Predugovom se može obavezati samo jedna strana,a mogu se obavezati i obe strane(jedna strana obeča drugom licu da
će mu prodati stvar u određenom roku i po određenoj ceni,s tim da drugo lice u tom roku ima pravo da se opredeli hoće
li ili neće kupiti stvar).
Stranke mogu,ali ne moraju da predvide rok u kome će zaključiti glavni ugovor.Ali u svakom slučaju ne mogu zahtevati
zaključenje glavnog ugovora po isteku zakonskog roka od 6 meseci koji počinje teći od isteka ugovoreno roka,ako je bio
ugovoren,odnosno od dana kada je prema relevantnim okolnostima konkretnog slučaja trebalo da bude zaključen glavni
ugovor.
Predugovor se zaključuje sa ciljem da nastane glavni ugovor.On ne obavezuje ako su okolnosti od njegovog zaključenja
toliko izmenile da ne bi ni bio zaključen da se takve okolnosti postojale u to vreme.
Predugovor treba razlikovati od ponude za zaključenje ugovora.Ponuda je uvek jednostrana izjava volje,dok je
predugovor izraz saglasnosti dveju ili više volja.Ponuda se može opozvati sve dok ponuđeni za nju ne sazna,dok se
obaveza zasnovana predugovorom ne može povući,ako nisu ispunjenu zakonom predviđeni uslovi.
Predugovor treba razlikovati i od pregovora,koji prethode zaključenju ugovora i svaka strana ih može prekinuti kad god
hoće,dok predugovor predstavlja takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi,glavni ugovor.
Značaj podele
ZOO predviđa da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor,ukoliko je ta forma predviđena kao uslov
punovažnosti ugovora.
Kauzalan ugovor je ugovor kod koga je vidno označen njegov cilj(kauza),tako da se tačno zna zbog čega se stranke
obavezuju(npr.kupoprodaja jer se zna da se kupac obavezuje da isplati cenu prodavcu,zato što se prodavac obevzuje
prema njemu da mu preda u svojinu određenu stvar).Ovi ugovori mogu biti i jednostrano i dvostranoobavezni ugovori.
Apstraktan ugovor je ugovor kod koga nije naznačen cilj(kauza),tako da se ne zna zbog čega se strane obavezuju.Ali iako
se iz ugovora ne vidi cilj,to ne znači daovi ugovori nemaju kauzu,ona postoji,ali je voljom stranaka apstrahovana(npr.ako
se neko lice obaveže jednom pismenom ispravom da će drugom licu u određeno vreme predati određenu sumu novca,
onda se ne vidi kauza te obaveze,jer je za treća lica nepoznato da li ta suma novca predstavlja kupoprodajnu cenu,
zakupninu,povraćaj duga).
Apstraktni ugovor se uvek može svesti na kauzalan i to:
1. Voljom stranaka
2. Prigovorom jedne strane u toku spora
3. Po službenoj dužosti ako je u pitanju apsolutno ništav ugovor
Za zaključenje ovih ugovora zahteva se ispunjenje određene forme,najčešće pismene.To znači da su apstrakti ugovori
ujedno i formalni ugovori.Problem je u tome što ovi ugovori često kriju i neki nedozvoljni ili nemoralni posao.
Značaj podele
U slučaju spora položaj poverioca u apstraktnom ugovoru je daleko povoljniji nego u kauzalnom ugovoru.On je
oslobođen tereta dokazivanja postojanja kauze.Za podizanje tužbe dovoljno je podneti pismeno o ugovoru,pa da se
pretpostavi da je kauza pismena.Međutim kako se iza forme apstraktnog ugovora mogu kriti nedozvoljni
poslovi,posebno elementi zelenaškog posla,na sudu je dužnost da ex officio pazi na razloge apsolutne ništavosti,pa da u
skladu sa tim ispituje kauzu ugovora,jer ona daje odgovor na pitanje zašto su se strane obavezale.
Značaj apstraktih ugovora ogleda se i u tome što se pomoću njih ubrzava pravni promet.