Analiza odlomka iz tragedije „Faust“

„Avaj“, uvik koji izražava muku i patnju pojedinca, njegovu unutarnju borbu i jauk, je prvo
iskustvo čitaoca sa ovim odlomkom iz poznate tragedije „Faust“, velikog njemačkog pjesnika
i dramatičara Johana Volfganga Getea. Taj ton patetičnosti i nezadovoljstva koji je
uspostavljen već u prvom stihu, a nastavlja se gradirati kroz ostatak odlomka, nam polako
nagovještava da se radi o romantičkom djelu.

U nastavku odlomka uočavamo prisustvo „Weltschmerz-a“, odnosno svjetske boli, gdje

imamo neshvaćenog ili odbačenog pojedinca, u primjeru ovog odlomka, Fausta („a da li iko
vidi i zna da deset već ljeta ovako hodam i učenike za nos vodam?“), koji sa ogromnim
pesimizmom i razočarenjem u njegova životna iskustva svhata svoju nemoć i nemoć njegovog
razuma pred zagonetkom njegovog života i svijeta oko njega („da poznam šta je to što u srži
na okupu vasionu drži...“). Svoje okruženje opisuje kao represivnu, tmurnu i zagušljivu
tamnicu, koja potiskuje svu njegovu slobodu i maštu i ograničava njegovo razmišljanje.

Koristeći epitete i personifikacije Gete čitaocu savršeno ilustrira kako Faustova tamnica
njega guši, kao da se prostorno smanjuje dok ga ne učini nepomičnim („Gomila knjiga oko
mene crvotočine, prašine pune, do vrha sobe zasvedene hartija žuta koja trune; predački
namještaj sputava moj korak, svuda boce ove, kutije, bezbroj raznih sprava – to je tvoj
svijet!“). Čitajući ove stihove, povezane rimom i opkoračenjem u jednu cjelinu koju, kao da
trebamo pročitati brzo, možemo zamisliti paranoju koju izaziva zatvorenost u takvu tamnicu.
Ta zatvorenost je zapravo simbol maloumnosti i zaluđenosti onih koji ne mogu da razmišljaju
van okvira, a kakvih je zbog prethodnog doba, klasicizma, bilo mnogo.

Ono što potvrđuje slutnje čitaoca da je rječ o romantičkoj poemi je to što glavni lik nastavlja
da se žali o bezvrijednosti informacija i podataka koje je mahinalno pohranio u svojoj glavi i
činjenici da ga je takav način življenja samo doveo u stanje jada u kakvom je trenutno, a to
tumačimo iz stiha: „Šta stekoh, luda, od nauke te?“. Faust odbacuje um kao svoju glavnu
životnu vodilju, i predaje se magiji, mističnom, vodeći se prirodnim instinktom da radi ono
što će u njemu probuditi osjećaj zadovoljstva. To je tipični postupak romantičkog pokreta
„Sturm und Drang“, ili oluja i nagon, a to je težnja individualca da „pusti mašti na volju“ i da
osnovni pokretač njegovih radnji bude ono prirodno, njegovi osjećaji. Faust idealizira prirodu
i u njoj vidi spas govoreći: „Priroda tebi pouku daće, vidjećeš svake zvijezde cilj, buknuće
duša silom, znaće što zbore dusi sveudilj“ i žali što ne uživa u njenim blagodatima: „Mjesto
prirode žive, kamo postavio je ljude Bog, kosturi, dim i memla samo svuda su ispred oka
tvog. Ustaj! U širok bježi svijet!“

Odlomak savšeno prikazuje Fausta kao primjer nekoga ko je nezadovoljan prethodnim

dešvanjima i ko nakon ogromne patnje donosi odluku prepustiti se prirodi. Kada uporedimo
jedan od događaja koji su služili kao pokretač romantizma, Franusku revoluciju, odnosno
nezadovoljstvo i razočarenje naroda Francuskom revolucijom što nisu ostvareni obećani
ideali, i Faustovo nezadovoljstvo prouzrokovano neispunjenjem njegovih očekivanja od
života velikog intelektualca, i kada vidimo da je tragedija napisana nedugo nakon Francuske
revolucije, možemo pretpostaviti da je Gete, barem djelimično, lik Fausta temeljio na svim
građanima koji su pretrpjeli posljedice Francuske revolucije.

Kao zaključak možemo izvesti da je ovaj odlomak iznimno dobar prikaz romatničkog
shvatanja života, te da je Gete koristeći se stilskim sredstvima, simbolikom i rimom prožetom
kroz čitav odlomak, uspješno oslikao lik namučenog pojedinca u potrazi za životnim
ispunjenjem.