PRVI TEKST ZA PTK (SKRAĆENO)

„HISTORIJAT PREVOĐENJA KUR'ANA NA NAŠE JEZIKE-

ENES KARIĆ“

Islam ne poznaje lingvistički nacionalizam, u Kur’anu čitamo o Bogu

koji svoju poruku upućuje svim narodima na njihovim jezicima.
Proces prevođenja Kur’ana na bosanski uslijedio relativno kasno, to
jest tek potkraj prve polovine XX stoljeća. U povijesti islamskog
tumačenja Kur’ana nalazi se mnoštvo divergentnih stavova iskazanih
ne samo o prevođenju Kur’ana na perzijski, aramejski, hebrejski...,
već i o parafraziranju Kur’ana na samom arapskom jeziku. Bog je
“sveznajući” i konsekventno tome “zna sve jezike” i tokom povijesti
“obraćao se svim zajednicama” i “slao upucivace svim narodima”.
Prema istoj metafizici jezik je najpogodniji za komunikaciju, a čulo
sluha općenito se glorifikuje i daje mu se prednost pred čulom vida.To
što je Kur’an na arapskom jeziku razlog je, prema tekstualnoj
evidenciji Kur’ana, isključivo taj što je Muhammed, a.s., Arap, a
njegovo slušateljstvo većinom Arapi. U Kur'anu se ne preferira
nijedan jezik nad drugim jezikom. U Kur'anu se tvrdi “da je Bog svoje
poruke slao

u/na jeziku kojim je govorio narod kome je poruka bila namijenjena”e

se da je sposobnost govora-beyan važna karakteristika svakog bića. U
prvoj polovini VII stoljeća (kada je i nastao, historijski gledano,
kur’anski arhetip, to jest kad je Kur’an iz svoje vječnosti stupio u
arapski jezik) prvi musliman Perzijanac, po imenu Selmân el-Fârisî,
prevodi suru Otvaranje Knjige (Fâtiha) na perzijski jezik. Islamska
zajednica je Kur’an samo vjerno kodificirala, podarila mu vremenom
vokalizacijske i dijakritičke znakove i tako čitala kur’anski arhetip iz
svog vremena. Činjenica da Muhammed, a.s., nije dopustio
jednoobrazno vokalizirati pisani Kur’an, kao i činjenica da arapska
pismena iz VII stoljeća nisu posjedovala dijakritičke znakove otvara
problem koji je, između ostalog, značajnim dijelom hermeneutički, tj.
kako ćemo iz svog vremena “vokalizirati” kur’anski arhetip, kakvo
ćemo sporazumijevanje ostvariti s tim tekstom. “Kur’an je od početka
do kraja produkt jednog čovjeka i jednog doba. (Muslimanska)
zajednica je ta koja je formalno sakupila materijal nakon osnivačeve
smrti i pripremila ga za upotrebu, međutim njegov im je sadržaj bio
dat kao sveti tekst prije njegove smrti. Kur’an nije produkt zajednice..
značajni će znanstveni i religijski autoriteti, međutim, dopustiti
prevođenje Kur’ana na “strane” jezike argumentirajući svoje stavove
samim Kur’anom, postupcima Muhammeda, a.s., koji je, prema
islamskoj teološkoj doktrini, “profet/poslanik svim svjetovima”.
Samim tim kur’anska se poruka mora i suočiti sa jezicima tih svjetova.

Ebu Hanife, njegovi učenici, Buhari, Askalani - dopuštali prevođenje

Kur'ana an sve jezike. Prijevodu Kur’ana na bosanski jezik nije

razmišljalo prije XIX stoljeća (ili barem ne u zamjetljivijem

vidu) uslijed konstantne bojazni da bosanski ne zamijeni kur’anski

arapski u muslimanskom bogoštovlju. S Mehmed-begom

Kapetanovićem Ljubušakom (1839-1902.) pojavljuju se latinicom

štampani tekstovi o sakralnoj tematici s područja islama. Bosanski
jezik također se izbjegavao od uleme prigodom obligatnih vjerskih
obrednih besjeda petkom, pa je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević
imao dosta poteškoća uvodeći obavezu da se te besjede drže na
maternjem, tj. bosanskom jeziku. Vremenom je, međutim, Ljubušakov
poduhvat prihvaćen. Postoje relevantni historijski izvori da je neki
Herman Dalmata, koji je živio u XII stoljeću i rodom je iz
dalmatinskih krajeva, radio u Španjolskoj i Francuskoj na prevođenju
jednog dijela Kur’ana na latinski jezik. Hadžijahić tvrdi da je ovaj
prijevod “zapravo uopće prvi prijevod Kur’ana na zapadu”. Kada se
pojavio prijevod Kur’ana Miće Ljubibratića Hercegovca, mnogi
ulemanski krugovi iz Bosne i

Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore žestoko su se suprotstavili.

Međutim ideja da se Kur’an prevede na bosanski, odnosno srpski i
hrvatski jezik, prema Hadžijahiću, ima svoje korijene još 1868.
godine. Od svih bosanskohercegovačkih časopisa muslimanske
provenijencije, časopis Hikjmet je, čini se, najangažiranije pratio
problematiku prevođenja Kur’ana. Hikmet se plaši prevođenja Kur'ana
na latinicu. U četvrtoj deceniji XX stoljeća u Bosni i Hercegovini
izlaze dva kompletna prijevoda Kur’ana. Godine 1937. u Sarajevu se
pojavilo, za to vrijeme i naše tadašnje prilike, dosta luksuzno izdanje
prijevoda Kur’ana pod naslovom Kur’an časni, prijevod i tumač.
Prevodioci su

bili Džemaludin Čaušević i Muhamed Pandža. Drugi prijevod Kur’ana

izdao je Ali Riza Karabeg 1937. godine, oba prijevoda su štampana
latinicom. Polemika između El-Hidaje, tj. Organizacije ilmije
Kraljevine Jugoslavije, i prevodilaca Kur’ana, Pandže, Čauševića i
njihovog mostarskog kolege Karabega okončala se bez nekih
značajnijih rezultata u području teorije prevođenja Kur’ana na naš
jezik. Ipak, ona je ostala svjedokom žestokih suprotstavljanja kako
prevođenju Kur’ana tako i posebnim pristupima toj aktivnosti

i metodama prevođenja. Nužno je ovdje istaći da prijevod Kur’ana

Besima Korkuta nije izbjegao opasnost “da podlegne određenom
pristupu tekstu Kur’ana”, značajno je da u prevodilačkoj tradiciji
Kur’ana u našem jeziku posjedujemo i mu‘tezilîjsku provenijenciju
koju je, u mnogim pasažima i prevodilačkim rješenjima, s velikim

umijećem ponudio Besim Korkut. I za Bosnu i za bosanski važi

tvrdnja koja glasi: „Kur’an nije moguće prevesti, Kur’an se mora
prevoditi.

Sva tumačenja Kur’ana koliko god su inherentna Kur’anu još su

nekako pripadna i povijesti, ljudima, vremenu i iskustvu.