Knjiga Obnova vjerske misli u islamu, autora Muhammeda Ikbala, sastoji se od sedam

predavanja:

1. Spoznaja i vjersko iskustvo

2. Filozofski test otkrica vjerskog iskustva
3. Koncepcija Boga i smisao namaza
4. Ljudski ego- njegova sloboda i besmrtnost
5. Duh islamske kulture
6. Princip kretanja u strukturi islama
7. Da li je vjera moguća?

Djelo Obnova vjerske misli u islamu koje je napisao Muhamed Ikbal ubraja se u moderna
muslimanska reformatorska djela, a tretira pitanja praktične prirode s kojima se muslimani
današnjice susreću u oblasti sociologije, politike i sl. On ova pitanja, ove probleme analizira
dublje, na filozofskom nivou težeći transformaciji uma, svijesti i nudeći rješenja. Glavni cilj
ovog djela jeste preporod muslimanske misli, tj njena reaktualizacija u modernom,
savremenom kontekstu. Ikbal ovim djelom zapravo poziva muslimane da ponovo preispitaju
cijelu islamsku tradiciju, da budu potpuno svjesni razvoja modernog svijeta, bez da prekinu s
vlastitom prošlošću.

Razlog zbog kojeg Ikbal piše ovo djelo jeste to što je smatrao da islamska misao stagnira više
od pet stoljeća, dok je zapadna misao, nakon Francuske revolucije i prosvjetiteljstva
napredovala u velikim skokovima, stoga je islamska civilizacija morala održati korak s
posljednjim otkrićima u fizici, biologiji, filozofiji, psihologiji, politici i drugim disciplinama.
To je bilo idealno vrijeme u historiji za spoj tradicije i modernosti, a Ikbal, rođen u
konzervativnoj sufijskoj porodici i obrazovan na prestižnim univerzitetima Njemačke i
Engleske je bio idealan čovjek za to.
U prvom poglavlju knjige, Spoznaja i vjersko iskustvo, Ikbal započinje dajući nam sažet
opis osnovne strukture univerzuma i načina na koji smo mi povezani s njim. Ovo poglavlje
tretira epistemologiju. Ikbal prikazuje razlike između različitih pristupa istini, pristupa s
aspekta filozofije, nauke i religije. Kaže kako je religija, za razliku od filozofije i nauke, spoj
skolastike i mistike- mješavina akademskog i emocionalnog, razuma i vjere, uma i srca. Tako
religija, bivajući i teorijom i praksom, zahtjeva bliskiji kontakt s realnošću, a iskustvo ima
ključnu, središnju ulogu u oblikovanju čovjekovog razumijevanja života. Religijsko iskustvo
je stanje našeg bića, osjećanja koje ne može biti objašnjeno. Smatra da tradicionalni metod
koji je korišten za interpretaciju religije, a kojeg on opisuje kao „čitanje Kur'ana u svjetlu
grčke misli“, nije najbolji način za njeno pravilno razumijevanje. Kaže kako je duh Kur'ana u
osnovi anti-klasičan. Govori o nepokretnosti vjerske misli u islamu zadnjih pet stoljeća i o
ogromnoj brzini kojom se islamski svijet upućuje prema zapadu. Kaže kako je glavni cilj
Kur'ana da probudi u covjeku visu svijest o njegovim mnogostrukim odnosima s Bogom i
svemirom, a da je problem islama konflikt i istovremeno uzajamno privlacenje vjere i
civilizacije. Potom govori o znacaju svemira navodeci ajete, o covjeku kao kreativnoj
aktivnosti koja napreduje. Covjek mora ucestvovat u aspiracijama svemira i oblikovati svoju
sudbinu cas se prilagodjavajuci silama svemira, cas sluzeci se ovim silama po vlastitoj
namjeri. Kur'an budi u covjeku svijest da prirodu posmatra kao simbol, da postuju cinjenice i
tako budu osnivaci modernih znanosti- budjenje iskustvenog duha

Drugo poglavlje, Filozofski test otkrića vjerske spoznaje, započinje konstatacijom da su tri
glavna dokaza, argumenta Božije egzistencije ( kosmološki, teleološki i ontološki) koje
zagovaraju sve apologete svih religija manjkava i slaba. Zatim govori o iskustvu za koje kaže
da ima tri nivoa: nivo materije, života i nivo svijesti. Govoreći o materiji kaže kako stvari
koje vidimo i čujemo, npr. valovi, boje i sl. fenomeni, nisu stvari već su puka iluzija.
Govoreći o materiji utvrdjuje razliku izmedju materije i kvalitete. Osjetilni predmeti su stanja
razuma čovjeka koji ih opaža, subjektivna stanja. Potom postavlja i pitanje kretanja u
prostoru. Navodi mišljenja mnogih poput Zenona, eš'arijskih mislioca, ibn Hazma, Bergsona i
i Bertranda Rasela. Svijest predstavlja kao devijaciju zivota, samokoncentraciju koja nema
definisane granice, nezavisnu aktivnost. Svijest je raznolikost čisto duhovnog principa
zivota.
U trećem poglavlju, Koncepcija Boga i smisao namaza, Ikbal govori o individuumu i
individualnosti Konačnog ja kojem Kur'an daje ime Allah. Savršena individua je jedinstvena i
nadmoćna je antagonističkoj tendenciji reprodukcije i upravo ova karakteristika savršenog
ega je jedan od temeljnih elemenata kur'anske koncepcije Boga. Kaže kako se Bog ne može
shvatiti kao beskonačan u tom nekom prostornom smislu. Konačni ego nije niti beskonačan u
smislu prostorne beskonačnosti, niti konačan u smislu ljudskog ega ograničenog prostorom
koji izoluje njegovo tijelo. Beskonačnost konačnog ega se sastoji u njegovim beskonačnim
unutarnjim mogućnostima njegove stvaralačke aktivnosti, a svemir je samo djelimični izraz te
aktivnosti. Potom objašnjava druge važne elemente u kur'anskom konceptu Boga, što
uključuje stvaranje, tj stvaralačku snagu, znanje, vječnost i svemogućnost, te se ovom
prilikom poziva na eš'arijsku teoriju atomizma i učenje o akcidentima. Prema ovoj teoriji
svijet se sastoji od dževahira- neizmjerno malih čestica ili atoma koji se više ne mogu dijeliti,
te budući da je Božija krativna aktivnost neprekidna, broj atoma ne može biti ograničen, i
tako se svemir neprekidno razvija. Objašnjavajući smisao namaza u islamu kaže kako je on,
filozofski rečeno, instinktivan, te ukoliko teži spoznaji, sliči razmišljanju. U svom najvišem
stepenu on nije samo apstraktno razmišljanje, već asimilacija, čista misao, nastoji shvatiti
samu realnost. Pravi cilj namaza se postiže njgeovim obavljanjem u zajednici, jer je duh
svakog pravog namaza društveni. Namaz je izraz čovjekove unutarnje čežnje da odgovori na
tišinu univerzuma, to je način da ego otkrije svoju vrijednost kao dinamičnog faktora u
univerzumu. Sve ovo navodi potkrepljujući svoje iskaze kur'anskim ajetima, hadisima i
posljednjim tendencijama u ljudskom mišljenju.

U četvrtom poglavlju, Ljudski ego- njegova sloboda i besmrtnost, govori o čovjekovom

'ja' koje on naziva ego, o njegovoj slobodi i besmrtnosti. Ovo poglavlje započinje tvrdeći da
Kur'an naglašava, ističe individualnost i unikatnost, posebnost čovjeka. Čovjek je odabran od
Boga, uprkos svim nedostacima izabran je za namjesnika i ima zalog slobodne ličnosti koji je
prihvatio na vlastiti rizik. Potom nastavlja s opisom čovjekovog ega. Karakteristična crta ega
je da se on otkriva kao jedinstvo mentalnih stanja koja sadrže recipročnu egzistenciju.
Duhovna stanja žive kao faze kompleksne cjeline nazvane intelekt. Međutim, jedinstvo ovih
stanja se razlikuje od jedinstva materijalnih stvari, budući da dijelovi materijalnog predmeta
mogu postojati izolovano jedni od drugih, dok je duhovno jedinstvo apsolutno jedinstveno.
Ego nije vezan za prostor u onom smislu u kojem je to tijelo. Trajanje ega je koncentrisano
unutar njega i povezano s njegovom sadašnjošću i budućnošću na jedinstven način. Svaki ego
je unikatan, specifičan i individualan. Realna ličnost osobe nije stvar, nego akt. Sva djela su
povezana s egom u vidu poticaja, stoga svaki pojedinac može biti shvaćen na osnovu
njegovih sudova i ciljeva. Potom objašnjava besmrtnost ega. Ego nije postojao oduvijek, ima
početak kao i sve drugo. Uobličava se tokom vremena. Prema Kur'anu Sudnji dan će
nastupiti i postoji život nakon smrti, i tad će ego položiti račun za svoja djela. Ikbal Temeljito
istražuje čovjeka, najveličanstvenije stvorenje na zemlji, od njegovog dolaska na ovaj svijet,
njegove prirode i instikta, njegovih težnji, potencijala, njegovu sklonost i dobru i zlu.

Na početku petog poglavlja, Duh islamske kulture, Ikbal govori o psihološkoj razlici
između poslanstva i mističnog tipa svijesti. Mistik ne želi napustiti odmor objedinjavajuceg
iskustva, a i kad se vrati njegov povratak ne znaci mnogo. Poslanikov povratak je kreativan,
vraca se da bi se stavio u tok vremena, u namjeri da kontrolise sile historije i da bi stvorio
novi svijet ideala. Taj povratak je budjenje psiholoskih snaga u njemu sposobnih da preobrate
svijet.

Govori o tri izvora ljudske spoznaje: unutarnje iskustvo, te dva kur'anska izvora: priroda i
historija. Kroz ove izvore se najbolje vidi duh islama. Zadatak muslimana je da tumači
znakove oko sebe, u prirodi, historiji i kroz unutarnje iskustvo. Ovaj poziv muslimanu
kombinovan s poimanjem dinamičnosti svemira koji je sposoban da raste, dovodi islamske
mislioce u sukob s grčkom mišlju.

Duh islamske kulture fiksira svoj pogled na konkretno, konačno. Spoznaja treba početi s
konkretnim. Vlast nad konkretnim nakon njegovog intelektualnog osvajanja daje inteligenciji
mogućnost da ide iznad konkretnog.

Peto poglavlje dokazuje ogroman i nesumnjiv doprinos, napredak, otkrića i izume muslimana
u sekularnim znanostima u njihovom zlatnom dobu koje zapad često namjerno ignoriše i
kojih sami muslimani često nisu svjesni. U ovom poglavlju Ikbal naglašava nužnost idžtihada
kao rješenja za probleme ummeta. Ističe kako islam, za razliku od drugih religija, ima veoma
bogatu misao koja je dinamična, fleksibilna. Iako su temelji islama nepromjenjivi i takvi će
ostati, pojedini njegovi segmenti, koje označavamo pojmom furu' su promjenjivi shodno
vremenu, mjestu i kulturi. Sama bit, esencija islama ostaje ista, ali forma, manifestacija i
primjena- implementacija mora evoluirati, mijenjati oblik kako bi opstala.

Princip kretanja u strukturi islama je vjerovatno najvažnije poglavlje knjige. Ideja cijele
knjige se svodi na ovo poglavlje. Upravo u ovom poglavlju Ikbal ukazuje na nužnost
inovacije u islamskoj misli. Princip kretanja u strukturi islama prema Ikbalu je zapravo
idžtihad. Sama riječ znači truditi se, nastojati, a u terminologiji fikha znači truditi se s ciljem
da se formuliše nezavisan sud o jednom pravnom pitanju. Sistem pravnih pitanja utemeljenih
na Kur'anu ima veliki potencijal, tj ima dosta prostora za njegov razvoj. Zbog političke
ekspanzije islama sistematska pravna misao je postala apsolutna potreba. Rani pravnici su
radili neprestano dok akumulirano bogatstvo pravne misli nije našlo konačan izraz u pravnim
školama. Ove škole priznaju tri stepena izdžtihada: potpuni autoritet u zakonodavstvu- koji je
praktično rezervisan za osnivače škola, zatim relativni autoritet i specijalni autoritet. Islamsko
pravo je u stanju mirovanja upravo zbog odbacivanja idžtihada za što su postojali brojni
razlozi. Pod broj jedan tu je bio strah da će racionalizam uništiti temelje islamskog društva.
Drugo je da je potreba za sistematskom pravnom mišlju koju su uočili rani učenjaci dovela je
do isključenja inovativnosti unutar šerijata i oduzela moć pojedincu. A treći razlog jesu brojni
problemi sredinom trinaestog stoljeća, prvenstveno razorenje Bagdada. Strah od daljnje
dezintegracije je dovelo do toga da su konzervativni islamski mislioci ulagali sav napor u
ocuvanje postojeceg drustvenog zivota, iskljucivali su sve novotarije u serijatu. Ikbal kaže
kako Kur'an nije pravna knjiga, već je njegova svrha da u čovjeku probudi svijest o njegovoj
vezi s Bogom i Njegovim stvorenjima. Također, sunnet je bio namijenjen ljudima tog
vremena i mjesta, dakle posebno za te ljude, a islamski svijet mora raditi na njegovoj
reaktualizaciji, posadašnjenju.

Sedmo poglavlje-Da li je vjera moguća. U ovom poglavlju kategorizira vjerski život u tri
perioda, period vjere, misli, otkrića. Prvi period podrazumijeva jedan oblik discipline koji
treba prihvatiti pojedinac ili čitav narod kao bezuvjetan bez ikakvog racionalnog shvatanja.
Ovo je korisno u društvenoj i političkoj historiji jednog naroda, ali ne i za unutarnji razvoj
pojedinca. Drugi period je kada prihvatanje prati racionalizam, vjerski život traži podlogu u
jednoj vrsti metafizike, a u trećem ta metafizika biva zamijenjena psihologijom. Vjerski život
pokušava da objasni da i vjera i nauka, iako imaju različite metode, nastoje da dosegnu isti
cilj. Prema njemu, vjera je jedini način za suočavanje s realnošću.

Posljednje poglavlje izaziva zapadnu misao zagovarajući da autentični, originalni misticizam

može otvoriti vrata spoznaji na većem nivou svijesti koa je jednako autentična i objektivna
kao i bilo koja empirijska znanost. Odbija tvrdnje Frojda i kaže kako je psihologija dosad
otkrila samo mali sloj čovjekove psihe i da je jednostavno prerano da se religija naziva
zabludom, iluzijom. Citira Rumija kako bi ukazao na optimističan pogled na život dok je na
zapadu bio široko rasprostranjen nihilizam, te završava navođenjem nekoliko stihova iz svog
djela Džavidnama.