Četvrti školski pismeni zadatak

rađen, 29.5. 2020.god.

ŽIVOT JE LIJEP

Školska godina se završila. Moje misli su lutale svugdje. Razmišljala sam kako
provesti nadolazedi raspust. Htjela sam da bude drugačiji, zanimljiviji, isprepleten
raznim dešavanjima, koja de me naučiti nečemu novom. Poželjela sam prirodu i
njene ljepote, pa sam se odlučila da taj raspust provedem na selu kod svoje
majke. Zaista sam se radovala, pomisao da du se svakoga jutra buditi uz veseli
cvrkut ptica u meni je budila još vede uzbuđenje i radost. Odlučila sam prvih par
dana raspusta provesti kod kude, družedi se sa svojim prijateljima, prije nego što
započnem novu avanturu. Ti dani su mi bili i više nego zabavni, ali ono što je
slijedilo bilo je prava atrakcija.
Zrake sunca kroz prozor probudiše me toga jutra. Na prvu pomislih da je suviše
rano, međutim, shvatila sam da za odlazak u prirodu nije rano! Brzo sam ustala i
uzela stvari, koje su bile pripremljene ved prethodnu nod, te se uputila na selo.
Slušajudi muziku, maštala sam šta du sve raditi. Nakon puta, koji je trajao i više
nego što je trebao, konačno sam stigla. Svježi zraka mi je poželio dobrodošlicu, a
zrake sunca pravile su mi put do stare majkine kudice. Na pragu me je dočekala
ona i odmah mi zadala prvi zadatak. Iako sam htjela da se odmorim, sa
zadovoljstvom sam odlučila da joj pomognem. Poslala me je da uberem neki
čudnovati cvijet,crvene boje i velikih latica, koji se može pronadi samo na
uzvišenju iznad sela. Obukla sam neku staru odjedu i uputila se u „pustolovinu“.
Koračala sam kroz šumu, uživala u ljepoti. Na putu sam srela šumskog zeca. Nije
bio preplašen. Prišao mi je kao da se ved dugo poznajemo. Iako sam vedi dio puta
prešla, te se nadala da sam uskoro tu i da du ubro pronadi taj čudnovati cvijet, desi
se nešto neočekivano. Pjevušila sam i udisala svježi zrak. Kroz uši mi prođe neki
šum, šum sličan koračanju kroz suho granje. Okrenula sam se oko sebe, međutim
nikog nije bilo. Pomislih da je to možda onaj razigrani zec kojeg sam ved srela, te
nastavih dalje. Međutim, taj šum kao da me partio, kao da je išao za mnom, te bi
na čas nestao kada bi se okrenula. Tada se u meni javi strah. Pomišljala sam na
ono najgore, osjedaj nije bio prijatan. Preplašena, razmišljala sam da li du nastaviti
dalje ili du se ipak vratiti u selo. Sjela sam na jedan obližnji kamen i razmišljala. U
tom trenutku na ramenu osjetih nečiju ruku. Skočih i vrisnuh. Oblio me hladan
znoj, ali potrebe za strahom nije bilo. Bila je to jedna starica, koju sam ved od prije
poznavala. Nije imala nikoga, sama je živjela. Nakon kradeg razgovora, svatih da i
ona traži isti crveni cvijet! Odlučila sam da joj pomognem, te smo se zajedno
uputile ka livadi. Livada je bila ispred nas, međutim od straha to nisam ni
primjetila. Pogled je bio i više nego zadivljujudi. Zelenilo svuda oko nas, po neko
drvo mirno je stojalo na sred livade i čuvalo je. Vesele ptičice su cvrkutale i pazile
livadu kao da je njihova. Raznoliko cvjetovi su šitili svoj opojni miris, a vesele
pčelice slijetale na njihove latice. Sunce je polako zalazilo. Potržile smo taj
čudnovati cvijet i na poslijetku ga našle. Odlučile smo se odmoriti, te posmatrati
zalazak sunca na uzvišenju iznad sela. Razgovarale smo i zaista sam uživala.

U tom trenutku sam shvatila da je život doista lijep. Taj dan bio je dug, bio je
iscrpljujudi, isprepleten raznim dešavanjima, koja su u meni budila i strah i
zadovoljstvo. Bilo je tu svega. Ono što je u meni probudilo sredu je što sam
pomogla nekome kome je pomod potrebna. Nekad je potreban samo razgovor i
jedan zalazak sunca sa nekim ko de to učiniti još ljepšim.