I. OPĆI DIO OBVEZNOG PRAVA by mea........

ƸӜƷ

I. UVOD

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi.

Obvezni odnosi su oni društveni odnosi u koje pravni subjekti ulaze povodom činidaba.

U procesu razmjene nastaju prometni odnosi koji su nužno obvezni odnosi. Promet je gospodarska osnova obveznog
prava. Osim razmjene dobara i usluga obvezno pravo uređuje i pitanje zaštite dobara pravnih subjekata uključujući
njih samih (odštetno pravo).

►karakteristike obveznog prava

Obvezno pravo je najdinamičniji dio građanskog prava te se mora neprestano usavršavati i razvijati tempom kojim se
razvija i usavršava i sam promet. Obvezno pravo se počelo razvijati kasnije od stvarnog prava ali je postalo
najvažnijim dijelom građanskog prava.
Obvezni odnosi su po svom karakteru takvi da svoju funkciju najbolje obavljaju ako se brzo stvaraju i brzo gase tj.
brzo se razrješavaju. Stoga je interes sudionika u obveznopravnom odnosu izražen u što bržem ispunjenju.

Posebne karakteristike obveznog prava su:

1. činidba je objekt obveznog odnosa

npr. ako je objekt činidbe stvar, tada je vjerovniku sigurno u interesu da mu dužnik što prije preda tu stvar.
Predajom stvari obvezni odnos se ugasio, a na njegovu mjestu se pojavljuje novi stvarnopravni odnos (vlasništvo,
založno pravo itd.)

2. relativnost prava – subjektivno obvezno pravo je po svojem djelovanju relativno. Ono djeluje samo između
osoba koje se nalaze u određenom obveznopravnom odnosu.
Pravni odnos između dužnika i vjerovnika se ne tiče trećih osoba i stoga obvezno pravo ne može protiv njih
djelovati. Pacta teriis nec nocent, nec prossunt.
U obveznom odnosu su osobe točno određene i u pravilu samo te osobe mogu povrijediti taj odnos.

3. dispozitivnost – u obveznom pravu je najpotpunije došlo do izražaja načelo dispozitivnosti, što podrazumijeva da
sudionici u prometu potpuno slobodno uređuju obvezne odnose.
Jedina granica koju je obvezno pravo postavilo glede stvaranja obveznopravnih odnosa jest mogućnost i dopustivost
njihova sadržaja.
ZOO – sadržaj obveznopravnog odnosa je nedopustiv ako je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog
uređenja, prisilnim propisima i pravilima morala.
Broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti, ni po obliku. Načelo neograničenosti broja i oblika
obveznopravnih odnosa vrijedi samo za segment ugovornih, ali ne i izvanugovornih odnosa.

► osnovna načela obveznog prava

1. načelo savjesnosti i poštenja - ZOO je ustanovio opću dužnost sudionika u obveznim odnosima da se u
zasnivanju obveznih odnosa kao i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Pojmovno, načelo savjesnosti i poštenja spada u tzv. pravne standarde, pojmove čiji sadržaj nije određen, već se
ostavlja sudu da ga konkretizira u svakom pojedinom slučaju držeći se njegova općeg značenja kao smjernice.
U rimskom pravu odgovara mu pojam dobra vjera (bona fides) u značenju vjernosti i držanja zadane riječi.
U suvremenim interpretacijama poštivanje tog načela razumijeva čitav niz dodatnih obveza:
- postupati s povjerenjem i obzirima naspram osobe i interesa suugovaratelja,
- razvijati suradnju,
- podjednako uvažavati interese ugovornih strana u tumačenju ugovora,
- međusobno se obavješćivati,
- polagati račune,
- pružati zaštitu,
- suzdržavati se od konkurencije i proturječnog odnosno nedosljednog ponašanja i sl.

1
2. načelo jednake vrijednosti činidaba - ZOO – «Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od
načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba», a «Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga
načela povlači pravne posljedice»
Povreda načela ekvivalentnosti izaziva pravne posljedice samo ako je nejednakost vrijednosti prešla zakonom
određenu granicu, npr. kod prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora samo ako se radi o očitom nerazmjeru
između činidaba
Kod nekih dvostranoobveznih ugovora (ugovora na sreću, javne prodaje) ZOO je uskratio pravo njihova
poništavanja, makar i došlo do očitog nerazmjera između vrijednosti prestacija

3. načelo zabrane prouzročenja štete - ZOO - «Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome
prouzročiti šteta»
U rimskom pravu izraženo je sintagmom neminem laedere.
Pravne posljedice povrede tog načela sastoje se u zahtjevu da se izvor opasnosti štete ukloni i u odgovornosti za
prouzročenu štetu.

4. načelo dužnosti ispunjenja obveze - Sudionici obveznih odnosa dužni su ispuniti svoje obveze i odgovaraju za
njihovo ispunjenje. U ugovornim obveznim odnosima to načelo je izraženo poznatom maksimom pacta sunt
servanda (ugovore treba ispunjavati).
U ispunjenju obveze mora se postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti
obveznih odnosa – pažnja dobrog gospodarstvenika tj. pažnja dobrog domaćina. U ispunjenju obveza iz
profesionalne djelatnosti mora se postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima. To je pažnja
dobrog stručnjaka.
Uz dužnost ispunjenja svoje obveze, ugovorna strana je dužna, ostvarujući svoje pravo, suzdržati se od postupaka
kojima bi se otežalo ispunjenje obveze druge ugovorne strane.
Izuzeci od primjene tog načela strogo su određeni propisom, npr. kod izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

► sustav obveznog prava - dijeli se na dva dijela: opći i posebni dio → u posebnom dijelu postoje ugovorni i
izvanugovorni obvezni odnosi
U opći dio se stavljaju sva ona načela i instituti koji su zajednički svakom ugovornom, pa i izvanugovornom odnosu.
U posebnom dijelu izučavaju se pojedini ugovori, odnosno pojedine u prometu već tipizirane izvanugovorne obveze
– odgovornost za štetu, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i vrijednosni papiri.

II. POJAM I VRSTE OBVEZA

Obveza ili obligacija je pravni odnos između dviju osoba po kojemu je jedna osoba (vjerovnik-creditor) ovlaštena
zahtijevati od druge osobe (dužnik-debitor) neku činidbu koju je ta druga osoba dužna ispuniti.

► potpune i nepotpune obveze

potpune obveze
Vjerovnik je u obveznopravnom odnosu aktivna strana. Ako obveznopravni odnos promatramo s gledišta
vjerovnikova zahtjeva na činidbu, govorimo o tražbini (tražbeno pravo).
Dužnik je u obveznom odnosu pasivna strana. Ako se obveznopravni odnos promatra s gledišta dužnika, govori se o
obvezi.
Tražbina se sastoji od 2 elementa = subjektivno pravo + zahtjev na ispunjenje
Moglo bi se umjesto o obvezi govoriti o dugovanju kad se želi označiti jedino dužnikova pozicija u obveznopravnom
odnosu. Dugovanje se također sastoji od 2 elementa = dug + odgovornost.

Obvezni odnos u kojem se tražbina sastoji od subjektivnog prava i zahtjeva a dugovanje od duga i odgovornosti za
dug naziva se potpunim obveznopravnim odnosom.

nepotpune obveze
Osnovno pravilo građanskog prava je da dužnik za preuzete obveze odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom.
Međutim postoje slučajevi u kojima dužnik za postojeći dug uopće ne odgovara, ili pak ne odgovara vjerovniku
čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom → nepotpune obveze – one se pojavljuju ili kao
naturalne obveze ili kao obveze s ograničenom odgovornošću

2
1/ naturalne ili prirodne obveze – su takve obveze koje se mogu valjano ispuniti, ali se ispunjenje ne može protiv
volje dužnika tužbom ostvariti. Vjerovnik ne može dužnika prisiliti na ispunjenje takve obveze jer je nestao zahtjev te
kod dužnika nema više odgovornosti pa bi se u slučaju tužbe dužnik mogao uspješno obraniti stavljanjem prigovora
zastare, nedostatka oblika itd. Ako prigovor zastare ne bi bio istaknut ili ne bi bio istaknut pravodobno, tužitelj bi
mogao i uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevom.

2/ obveze s ograničenom odgovornošću – su obveze kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i zahtjev, a na
dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena. Ograničavanje odgovornosti se javlja u 3 oblika:
1/ sustav abandona ili noksalni sustav (napuštanja stvari)
npr. vlasnik koji od poštenog posjednika traži povrat svoje stvari mora ovome naknaditi nužne i korisne troškove.
Međutim, vlasnik koji ne želi naknaditi troškove, može posjedniku prepustiti tu stvar. Vlasnik dakle stvar napušta i
njome, a ne cjelokupnom svojom imovinom, odgovara za svoju obvezu podmirenja troškova.
Noksalni sustav je poznat osobito u pomorskom pravu.

2/ ovršni ili pekulijarni sustav

Dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim dijelom svoje
imovine.
npr. u slučaju kad vjerovnici ostavitelja zatraže tzv. separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove
imovine) nasljednik će odgovarati za ostaviteljeve dugove samo ostavinom.

Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost.

3/ sustav kvantitativno ograničene odgovornosti

Dužnik za preuzete obveze odgovara svojom čitavom imovinom ali samo do stanovitog iznosa.
npr. nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom, dakle i svojom i naslijeđenom, ali
samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

► obveze s više subjekata (pluralističke obveze)

→ U obveznopravnom odnosu obično sudjeluju dva subjekta, i to tako da se svaki od njih nalazi u drugoj stranačkoj
ulozi. Takve obveze se nazivaju dualističkim a javljaju se u 2 varijante:
1. kada je jedan subjekt vjerovnik, a na suprotnoj strani odnosa je dužnik govorimo o jednostranoobveznom
odnosu, o jednostranoobveznom ugovoru, npr. posudba
2. obveznopravni odnosi u kojima je svaka strana istodobno i dužnik i vjerovnik se nazivaju dvostranoobvezni
odnosi, dvostranoobvezni ugovori, npr. kupoprodaja, najam, zakup

→ Pluralističke obveze su obveze s više subjekata bilo na kojoj obveznoj strani ili na obje strane. Dijelimo ih na:
djeljive, nedjeljive i solidarne.

1/ Djeljiva ili razdijeljena obveza nastaje kad je činidba djeljiva, a u obveznopravnom se odnosu pojavljuje više
subjekata.
ZOO – obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao
i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti.
Činidba je djeljiva onda kad se dade podijeliti na kvote tako da se svaki dio samo kvantitativno, a ne kvalitativno
razlikuje od cijele činidbe. Svi dijelovi zajedno moraju imati i za vjerovnike i za dužnike istu vrijednost i isti rezultat
koji bi imala činidba da nije podijeljena.
Djeljive su, npr. novčane činidbe, činidba pribavljanja prava vlasništva...

npr. tri suvlasnika jedne vile kao najmodavci zaključe ugovor o najmu stana s jednim najmoprimcem uz najamninu
od 900 kn mjesečno, očigledno je da će svaki od suvlasnika imati pravo na 300 kn mjesečne najamnine.

Kad u djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se među njima dijeli, ako nije drukčije ugovoreno, na jednake
dijelove i svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio tražbine.
Ako pak u djeljivoj obvezi ima više dužnika, obveza se među njima dijeli na jednake dijelove i svaki od njih
odgovara za svoj dio duga.

3
2/ Nedjeljiva ili nerazdijeljena obveza nastaje kao posljedica nedjeljivosti činidbe ako se u obveznom odnosu
nalazi više subjekata na bilo kojoj strani.
Nedjeljiva je ona činidba koja se ne može podijeliti u kvote. Ako bi takvu činidbu uopće bio moguće podijeliti,
pojedini bi se dio kvalitativno razlikovao od cijele činide.
Nedjeljive su one činidbe kojima je svrha da se pribavi neko nedjeljivo pravo, npr. obveza da se u nečiju korist
osnuje služnost puta jer služnost puta ne možemo osnivati na dijelove.
Nedjeljive su činidbe uglavnom sve one kojima je sadržaj činjenje (facere). npr, izrada slike; ta se činidba ne može
ispuniti odjednom, jer izrada slike traje neko vrijeme. Ali postupno izrađivanje slike ne znači dijeljenje činidbe, jer
pojedini akt izrade pravno nije dio činidbe.

Slučaj više vjerovnika

npr. A, B i C se sporazumiju da od D-a uzmu na godinu dana u zakup automobil.
U slučaju nedjeljive obveze s više vjerovnika svaki od vjerovnika je subjekt cijele tražbine, ali ispunjenje činidbe
mogu zahtijevati samo svi zajedno. Jedan od njih može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu samo njemu ako je
ovlašten od drugih vjerovnika da primi ispunjenje.
Svaki od vjerovnika ima samostalno pravo na tužbu. Da bi podigao tužbu, ne treba pristanak drugih suvjerovnika. On
samo mora tužbeni zahtjev postaviti kumulativno, a ne samo za sebe.
U slučaju kad dužnik ni uz najbolju volju ne može ispuniti obvezu može tražiti da se predmet preda u sudski polog ili
javnom bilježniku, ako je stvar pogodna za čuvanje. Dužnik stavlja stvar u ostavu za sve vjerovnike. Prema ZOO i
svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da objekt činidbe položi sudu ili javnom bilježniku.

Slučaj više dužnika

Ako u nedjeljivoj obvezi postoji više dužnika, odgovornost za ispunjenje obveze tereti svakog sudužnika u cijelosti.
Činidba se ne može ispuniti na dijelove. Zbog toga je vjerovnik ovlašten od bilo kojeg dužnika zahtijevati ispunjenje
cijele tražbine.
npr. tri arhitekta se obvežu izraditi nacrt za jednu kuću. Vjerovnik može od bilo kojega od njih zahtijevati cijeli
nacrt.
Čim je jedan od dužnika u nedjeljivoj obvezi ispunio dužnu činidbu, obveza se u cijelosti prema svima gasi.
Interni odnos među sudužnicima se razrješava na temelju regresa. Onaj koji je ispunio cijelu činidbu ima pravo
zahtijevati od ostalih da mu naknade onoliko koliko na svakoga od njih otpada, već prema tome u kakvom su odnosu
(suvlasništvo, ortakluk idr.)
 npr. trojica su bila dužna predati jednu knjigu. Jedan od njih je knjigu kupio i predao. On može od ostale dvojice
regresirati za onaj dio cijene koji na njih otpada (od svakoga 1/3 ako među njima nije bilo dogovoreno drukčije)

3/ Solidarna obveza je takav obveznopravni odnos u kojemu je svaki od više suvjerovnika ovlašten zahtijevati
ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg dužnika, a svaki od više sudužnika dužan je cijelu činidbu ispuniti premda je
činidba djeljiva.
Ako je činidba ispunjena, namireni su svi vjerovnici i oslobođeni svi dužnici.
Naziv «solidarna obveza» potječe otuda što je svaki od suvjerovnika ovlašten u cijelosti, in solidum, zahtijevati
ispunjenje činidbe od bilo kojeg sudužnika.
Za sudužnike u solidarnoj obvezi vrijedi pravilo solidarnosti: «svi za jednoga, jedan za sve».
Solidarna obveza je aktivna ako na vjerovničkoj strani ima više subjekata → tzv. aktivna solidarnost
Solidarnost može biti pasivna ako na dužničkoj strani ima više dužnika → tzv. pasivna solidarnost

Aktivna solidarnost - osnovna karakteristika aktivne solidarnosti je u tome da je svaki od suvjerovnika ovlašten
zahtijevati ispunjenje cijele činidbe. Ali vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje i dijela činidbe.
npr. A i B se dogovore da će kao solidarni vjerovnici pozajmiti c-u 10.000 kn. A može zahtijevati od c-a cijelu svotu
i ako je c platio, namiren je A i B. Isto tako može učiniti i B. Ali A može zatražiti od C-a da mu plati samo 2.500 kn
ako to A-u odgovara.

Kod aktivne solidarnosti svaki vjerovnik je alternativno subjekt cijele tražbine. To znači da dužnik može platiti onom
vjerovniku kojemu hoće, sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje. Ali dužnik mora platiti onom vjerovniku koji
je od njega prvi zahtijevao isplatu, odnosno prvi tužio na isplatu.
Aktivna solidarnost između vjerovnika nastaje samo kad je ugovorena ili zakonom određena, ali može biti
utemeljena i na razradbi posljednje volje.

4
ZOO – svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vjerovnika koji je primio ispunjenje od dužnika da mu
preda dio koji mu pripada. Ako iz odnosa među vjerovnicima ne proistječe što drugo, svakome solidarnom
vjerovniku pripada jednak dio.

Pasivna solidarnost je obveznopravni odnos u kojem je svaki od sudužnika usprkos djeljivosti činidbe dužan ispuniti
cijelu činidbu bilo kojem vjerovniku. Dužnik može ispuniti i dio činidbe ako to vjerovnik zahtijeva.
Pasivna solidarnost ima tipičnu svrhu koja se sastoji u tome da se vjerovniku pruži veća solidarnost da će mu činidba
biti doista i ispunjena,
npr. A, B i C kao solidarni dužnici uzmu zajam od 12.000 kn od D-a. D je tu dobio veću sigurnost, jer može povrat
pozajmljene svote tražiti od bilo kojeg od solidarnih dužnika.

S obzirom na takvu situaciju izgrađena je za pasivnu solidarnost posebna formula. Dijeleći obvezu (dugovanje) na
dug i odgovornost, kažemo da glede duga formula glasi aut-aut (ili-ili), a glede odgovornosti et-et (i-i).
To znači da je kod solidarne obveze dug alternativan, ali je odgovornost kumulativna.
Vjerovnik može kao dužnika zahvatiti bilo A-a, bilo B-a, bilo C-a. Ali, ako se ne namiri od jednoga u potpunosti,
odgovaraju za ostatak i drugi.
Solidarnost se u pravilu ne presumira već je uvijek potrebna posebna pravna osnova.
Iznimku imamo kod trgovačkih ugovora. Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim
ugovorm, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost.

Pasivna solidarnost nastaje:

1/ ugovorom
Ako je činidba djeljiva, a na pasivnoj strani se nalazi više subjekata, potrebno je da se dužnici u ugovoru izrijekom
obvežu kao solidarni dužnici.
npr. ako A i B dignu zajam od 10.000 kn od C-a i ništa posebno ne ugovore, nastaje djeljiva, a ne solidarna obveza.
2/ odredbom posljednje volje
npr, ostavitelj odredi u oporuci ovako: »Moji nasljednici A, B i C dužni su mi zajedno podignuti nadgrobni
spomenik»
3/ zakonom
Izravno iz zakona ne nastaje solidarna obveza, nego se tu radi o tome da zakon uz postojanje nekih činjenica i bez
obzira na stranačku volju veže nastanak solidarne obveze.
npr. više osoba uzrokuje štetu zajedno, svi sudionici po zakonu odgovaraju solidarno uključujući i njihove
poticatelje i pomagatelje.
Prema ZN nasljednici solidarno odgovaraju za ostaviteljeve dugove.

Prestanak solidarne obveze

Solidarna obveza u pravilu prestaje ispunjenjem dužne činidbe bilo kojega od solidarnih dužnika (prestanak
isplatom). Si unus solvat omnes liberantur.
Solidarna obveza može prestati i prijebojem (kompenzacijom) – ukidanje tražbine protutražbinom.

U slučaju solidarnosti vjerovnika, otpustom duga (remissio debiti) koji izvrši jedan od vjerovnika smanjuje se
solidarna obveza za onoliko koliko iznosi tražbina tog vjerovnika. Ugovor o otpustu duga pravnoteoretski rađa
pravne učinke samo u pogledu vjerovnika koji je dug otpustio.
Kod solidarnosti dužnika ZOO je postavio pravilo da otpust duga izvršen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom
oslobađa obveze i ostale dužnike. Ali, ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je
učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali
dužnici odgovaraju solidarno za ostatak obveze.
U praksi će biti potrebno utvrditi je li vjerovnikova namjera bila usmjerena na otpust duga prema svim dužnicima
radi gašenja obveze (otpust in rem) ili je bila upravljena na oslobođenje obveze onoga dužnika s kojim je sporazum
(ugovor) o otpustu učinjen (otpus in personam).

Regres između sudužnika

S gledišta pasivne solidarnosti možemo uočiti postojanje dvaju odnosa u okviru solidarne obveze.
→ prvi odnos postoji između vjerovnika na jednoj strani i zajednice dužnika na drugoj strani. Taj se odnos naziva
odnosom solidarnosti. S gledišta dužnika znači jedan za sve, svi za jednoga, a za vjerovnika da zahtijeva namirenje
od bilo kojeg sudužnika.

5
→ postoji i drugi, unutarnji odnos između samih dužnika. Taj odnos se naziva odnos regresa i postaje aktualnim
pošto jedan od solidarnih dužnika podmiri vjerovnika. Pravo regresa znači pravo povrata.
Pravo regresa po kojem jedan od dužnika može tražiti da i drugi sudjeluju u namirenju na jednake dijelove postoji
onda kad među samim solidarnim dužnicima ne postoji još i kakav drugi interni odnos.
Ako je, međutim, solidarna obveza zaključena u isključivom interesu jednog od solidarnih dužnika, kao što je to kod
solidarnog jamstva, gdje je svaki jamac ujedno i platac, tada je on dužan naknaditi cijeli iznos obveze sudužniku koji
je namirio vjerovnika.
Kriteriji za određivanje udjela mogu biti i propisom određeni. Tako npr. ZOO utvrđuje takve kriterije kod solidarne
odgovornosti za štetu. Udio svakog štetnika određuje se prema težini njegove krivnje i težini posljedica koje su
proistekle iz njegova djelovanja odnosno propuštanja. Ako se udjeli ne mogu tako utvrditi, na svakog štetnika otpada
jednak dio, osim ako pravičnost, po ocjeni suda, zahtijeva drukčiju raspodjelu u konkretnom slučaju.

Ako je jedan od solidarnih dužnika postao nesposoban obvezati se odnosno nesposoban platiti, tada u odnosu između
dužnika nastaje stanovita modifikacija, jer njegov dio moraju na sebe preuzeti drugi sudužnici. Insolventnost jednoga
od sudužnika mora nastati prije isplate solidarnog duga. Ako je insolventnost nastupila poslije isplate, tada to škodi
samo platcu.

npr. A, B i C solidarno duguju D-u 9.000. U međuvremenu A je postao insolventan. Ako B plati cijeli dug, moći će
od C-azahtijevati 4.500 kn, jer toliko sada iznosi kvota. Međutim, ako B plati dug, pa tek nakon toga A postane
insolventan, moći će se od C-a zahtijevati samo 3.000 kn. Zahtjev na 3.000 protiv A-a propada mu, ne može ga
ostvariti jer ovaj više nema imovine.

Spomenuta modifikacija ne vrijedi ako je vjerovnik jednog sudužnika oslobodio. Naime, ako je drugi sudužnik u
cijelosti podmirio dug, mora i onaj kojemu je dug oprošten, na osnovi regresa participirati u svom dijelu duga.
Smatra se da je razlog toj odredbi u tome što vjerovnik doduše može osloboditi nekog dužnika, ali se ne može
miješati u njihov interni odnos (odnos regresa).

U regresnom zahtjevu nema solidarnosti, npr. A, B i C solidarno duguju D-u 9.000. Ako A plati cijeli dug, on može
na osnovi regresa tražiti 3.000 od B-a i 3.000 od C-a, ali ne može, npr. zatražiti od C-a svih 6.000, jer u slučaju
regresnih zahtjeva B i C nisu više solidarni dužnici.
Pravo na regres se gubi ako je dužnik ispunio obvezu koju nije bio dužan ispuniti, npr. isplatio je zastarjeli dug ne
istaknuvši prigovor zastare.

►obveze s više činidaba

Kao obveze s više činidaba ZOO uređuje alternativne i fakultativne obveze. Ovamo spadaju i tzv. kumulativne
obveze.

1/ alternativne obveze su takve obveze kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih,
oslobađa se obveze.
npr. netko je obvezan predati ili tv ili stereo. Čim recimo preda tv, riješio se u potunosti cijele obveze.

Ako što drugo nije ugovoreno pravo izbora pripada dužniku. Izbor se smatra izvršenim kad strana kojoj pripada
pravo izbora obavijesti drugu stranu o onome što je izabrala. Od tog trenutka izbor se više ne može mijenjati. Pravo
izbora utrnjuje i kad je dužnik počeo ispunjavati bilo koju od više činidaba.
Postane li koja od činidaba nemogućom, zbog događaja za koji nijedna strana ne odgovara (npr. zbog više sile),
obveza se ne gasi nego ograničuje na preostalu činidbu odnosno preostale činidbe.
Ako za nemogućnost jedne činidbe odgovara dužnik, obveza se ograničuje na preostalu činidnbu, osim ako je pravo
izbora imao vjerovnik u kojem slučaju vjerovnik može po svom izboriu zahtijevati preostali činidbu ili naknadu
štete.
Ako je vjerovnik odgovoran što je jedna od činidaba postala nemogućom, dužnikova obveza se gasi. No, ako je
dužnik imao pravo izbora, on tada može, ako mu to više odgovara, izvršiti svoju obvezu ispunjenjem preostale
činidbe i od vjerovnika zahtijevati naknadu štete. Naprotiv, ako je vjerovnik koji je skrivio nemogućnost jedne
činidbe imao pravo izbora, on može naknaditi štetu dužniku i zahtijevati ispunjenje preostale činidbe.

6
 2/ fakultativne obveze su one kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno osloboditi se svoje
obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe.

To njegovo ovlaštenje se naziva alternativnim ovlaštenjem ili facultas alternativa.

Ako do nemogućnosti dođe bez dužnikove krivnje, obveza se gasi (usvojena je u ZOO). Ako je činidba postala
nemogućom dužnikovom krivnjom, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi
obveze na naknadu štete ispunjenjem činidbe na koju je kao alternativu ovlašten.
Alternativno ovlaštenje je moguće i na strani vjerovnika. Prema ZOO to će biti ako je tako ugovoreno ili predviđeno
zakonom. Sastoji se u tome da vjerovnik može umjesto dugovane činidbe zahtijevati od dužnika neku drugu
određenu činidbu. ZOO naziva to fakultativnom tražbinom.

3/ kumulativne obveze su obveze u kojima dužnik duguje više činidaba, a obveze se oslobađa ako ih sve ispuni.

Ispunjenje može biti ugovoreno u isto doba ili sukcesivno. Sukcesivno će osobito doći u obzir kod, npr. kupnje
opreme za neku tvornicu, gdje se obično predvidi vremenski raspored isporuka pojedinih strojeva itd. (tzv. dinamika
isporuke).
Ako dužnik ne odgovara za nemogućnost ispunjenja, obveza se u pogledu te činidbe gasi. Vjerovnik može zahtijevati
ispunjenje preostalih činidaba ako mu to odgovara, ako ne, obveza se u cijelosti gasi.
Skrivi li dužnik nemogućnost ispunjenja, vjerovnik ima pravo na naknadu štete i na ispunjenje ili odustaju od
preostalih činidaba.

► novčane obveze: Novčana obveza je ona koja za činidbu ima određeni iznos novca.

Novčana činidba se smatra činidbom vrijednosti – postavlja se pitanje treba li visinu novčane obveze usklađivati s
promjenama u vrijednosti novca do kojih dođe u vremenu od sklapanja pravnog posla do trenutka ispunjenja novčane
činidbe?

Prema načelu valorizma promjena vrijednosti novca odnosno njegove kupovne moći zahtijeva promjenu visine
novčane svote koja je objekt novčane obveze. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a
ako poraste, broj novčanih jedinica treba smanjiti. Krajnja svrha valorizacije jest osiguranje razmjene ekvivalenta.

ZOO je prihvatio načelo monetarnog nominalizma: «Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan
isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo»

Odstupanje od načela nominalizma se čini propisivanjem iznimki ili davanjem odredaba o nominalizmu
dispozitivnog karaktera što omogućuje stranama ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula. Njima strane preveniraju gubitak
zbog promjene vrijednosti novca.

Prema ZOO odstupanja od načela nominalizma moguća su samo ako su predviđena zakonom, npr:
- odredbama o izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) dopušteno je
ugovarateljima, pod određenim pretpostavkama, izmijeniti sadržaj ugovornih obveza, što se odnosi i na novčanu
obvezu
- ako u slučaju ništetnosti ili pobojnosti ugovora nije moguće izvršiti povrat u prijašnje stanje, daje se novčana
naknada prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke
- visina novčane naknade imovinske štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke
- dosuđena nakanda štete u obliku rente može se povećati ili smanjiti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud
imao na umu pri donošenju odluke.

Razlikujemo: monetarne klauzule, indeksne klauzule i klauzulu o kliznoj skali

Glede zaštitnih monetarnih klauzula dopušteno je samo ugovoriti da će se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj
valuti izračunati na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute prema određenoj stranoj valuti.
U tom slučaju obveza se ispunjava plaćanjem u domaćoj valuti prema tečaju koji strane ugovore. Ako strane ne
ugovore tečaj, isplata će se izvršiti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza tj. Hnb i koji vrijedi na dan
dospjelosti.

7
Nije dopušteno, osim u nekim zakonom predviđenim slučajevima, ugovarati plaćanje novčane obveze u zlatu ili
nekoj stranoj valuti. Ako se to ipak učini, ispunjenje takve obveze može se zahtijevati isključivo u valuti RH prema
prodajnom tečaju koji objavi devizna burza tj. Hnb i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika,
na dan plaćanja.

Indeksna klauzula je ugovorna odredba kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena
dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (npr. zavoda za statistiku).

Klizna skala je ugovorna klauzula prema kojoj se, u ugovorima kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti
određene predmete, ugovorena cijena čini ovisnom o cijeni potrebnog materijala, rada i drugih troškova
proizvodnje, u određeno vrijeme i na određenom tržištu.

KAMATE su naknada za korištenje tuđih zamjenjivih, pokretnih stvari, najčešće novca.

Prema osnovi nastanka kamate se dijele na:

- zakonske (usurae legales)
- ugovorne (usurae conventionales)

1. Zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku nameće, uz podmirenje glavnice, i
obveza na kamate. ZOO, npr:
- dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate
- ugovorna strana koja u slučaju raskida ugovora vraća primljeni novac, dužna je platiti zatezne kamate od dana kad
je novac primila
- kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate
- kod zajma kao trgovačkog ugovora, zajmoprimac duguje kamate i ako nisu ugovorene
- u slučaju prodaje na kredit, kupac duguje kamate od kad mu je stvar predana, bez obzira na to je li dospjela obveza
na isplatu cijene

Najpoznatiji primjer zakonskih kamata jesu zatezne kamate (prva tri primjera). Zatezne ili moratorne kamate su
sankcija prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze.

Visina stope zateznih kamata utvrđena je u odredbi čl.29. ZOO. Stopa zakonskih zateznih kamata veže se uz
eskontnu stopu Hnb i mijenja se sukladno promjeni te stope. Za odnose iz trgovačkog ugovora i odnose trgovca i
osobe javnog prava stopa zateznih kamata je jednaka eskontnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena, a za odnose
među ostalim subjektima uvećana za 5 postotnih poena.

Predviđena je mogućnost ugovaranja drukčije stope zakonskih zateznih kamata u odnosima trgovačkih ugovora i
odnosima između trgovca i osobe javnog prava, ali s određenim ograničenjima. Takva će ugovorna odredba biti
ništetna ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je
tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna
neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri ocjeni ništetnosti potrebno je uzeti u obzir jesu li
postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom utvrđene stope zateznih kamata.

Vjerovnik koji ne može raspolagati svojim novcem zato što mu ga dužnik o dospjelosti nije isplatio, nedvojbeno trpi
određenu štetu, najmanje u visini kamata na štedne uloge. Ako zatezne kamate ne pokrivaju pretrpljenu štetu u
cijelosti, vjerovnik ima pravo na razliku do potpune naknade štete. Vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez
obzira na to je li zbog dužnikova zakašnjenja pretrpio kakvu štetu.

ZOO – na novčane obveze, bez obzira u kojoj su valuti izražene, zaračunavaju se zatezne kamate po stopi utvrđenoj
u ZOO.

U našem obveznom pravu je zabranjen anatocizam tj. naplaćivanje kamata na kamate (Usurae usurarum non
potest). Iznimku predviđa ZOO – na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate, ali samo od
dana kad je takav zahtjev (tužba) podnesen sudu = procesne kamate

2. Ugovorne kamate su naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari utvrđena ugovorom.
Osnova ugovornih kamata je najčešće ugovor o zajmu.
8
Stopu ugovornih kamata utvrđuju ugovorne strane, s tim da ne smiju prekoračiti granicu utvrđenu u čl.26. ZOO.
ZOO veže stopu ugovornih kamata uz stopu zateznih kamata i određuje da ne može biti viša od stope zakonskih
kamata na dan sklapanja ugovora, ako se radi o obveznom odnosu u kojem barem jedna osoba nije trgovac. Za
ugovore između trgovaca i trgovca i osobe javnog prava predviđena je mogućnost ugovaranja kamata po stopi koja je
različita od stope ugovornih kamata u odnosima između ostalih subjekata, ali može biti viša od te stope samo za
polovinu.

Ugovorne strane ponekad predvide obvezu plaćanja kamata, ali ne odrede kamatnu stopu. ZOO: između osoba od
kojih barem jedna nije trgovac će vrijediti kamatna stopa u visini ¼ , a između trgovaca polovina stope zakonskih
zateznih kamata. Ako bi strane ugovorile višu stopu od dopuštene, primjenjuje se najviša dopuštena stopa.

I kod ugovornih kamata zabranjen je anatocizam. Dopušteno je unaprijed ugovoriti povećanu godišnju kamatnu
stopu, ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme.
Ugovorne kamate se mogu odnositi, osim na novac, i na druge zamjenjive stvari, npr. na uzajmljenih 100kg pšenice
ugovori se 10% kamata u pšenici.

U kakvom su odnosu ugovorne naspram zateznih kamata? Ako su ugovorne više od zakonskih kamata, ugovorne
teku i nakon zajmoprimčeva zakašnjenja, a ako su ugovorne niže, plaća zatezne kamate.

Uz zakonske i ugovorne kamate koje su vjerovnikov prihod (civilni plod), postoje i tzv. diskontne ili međutomne
kamate koje idu u dužnikovu korist. Pojavljuju se u vezi s dužnikovim pravom da novčnu obvezu ispuni prije roka.
Ispuni li dužnik novčanu obvezu prije roka, ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate
do dana dospjelosti. Taj se odbitak naziva diskontnim ili međutomnim kamatama.
Pravo na odbitak mora biti predviđeno ugovorom.

III. POJAM I SKLAPANJE UGOVORA

Ugovor je dvostrani pravni posao, a to znači da nastaje očitovanjem volje najmanje dviju strana.
Obvezni ugovori su dvostrani pravni poslovi koji smjeraju na zasnivanje obveznopravnog odnosa.
Strana koja hoće sklopiti ugovor mora svoju volju na neki način uputiti onoj strani s kojom hoće sklopiti ugovor.
Izjava ili očitovanje volje one strane koja nudi sklapanje ugovora zove se ponuda.

1. Ponuda → je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira nastanak ugovora

→ ZOO - ponuda je ustvari prijedlog ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da
bi se njegovim prihvatom mogao sklopiti ugovor

Ponuda se u pravilu upućuje određenoj osobi, ali se može staviti i neodređenom broju osoba – tzv. opća ponuda.
U sadržajnom pogledu ponuda mora sadržavati najmanje bitne sastojke (essentialia negotii) budućeg ugovora.
U ponudi mora biti jasno izražena namjera da se sklopi ugovor – tzv. animus contrahendi. Po tome se ponuda
razlikuje od reklame. Reklama nije ponuda, nego poziv da se stavi ponuda.

Ponuda je neformalni akt, ali ponuda za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik, mora biti učinjena u tom
obliku.
Pisana ponuda mora biti potpisana od ovlaštene osobe. Iznimno će biti valjana i pisana ponuda koju potpiše
neovlaštena osoba:
- ako je napisana na poslovnom papiru ponuditelja,
- ako je potpisana na uobičajeni način,
- ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i
- ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba.
ZOO zahtijeva od ponuditelja da ponudu danu telefonom ili brzojavom potvrdi preporučenim pismom najkasnije
sljedećeg radnog dana. Propuštanje te obveze ne utječe na valjanost ugovora sklopljenog telefonom ili slanjem
brzojava, ali ima za posljedicu odgovornost za time prouzročenu štetu ponuđeniku.

Ponuda započinje svoj pravni život kao jednostrani akt, pretvara se u jednostrani pravni posao onog trenutka kad
stigne ponuđeniku. Od tog trenutka ponuda se više ne može jednostrano opozvati.
Opoziv ponude vrijedi samo onda kad je stigao ponuđeniku prije ponude ili bar istodobno s ponudom.
9
Ponuditelj je vezan ponudom do isteka roka koji je u ponudi naznačio. Ako ponuditelj nije odredio rok, a ponudu je
poslao odsutnoj osobi, vezan je ponudom onoliko vremena koliko je potrebno da ponuda stigne ponuđeniku, da je on
razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponuditelju. U praksi je taj rok obično 8 dana.
Ako jedna strana umre ili izgubi poslovnu sposobnost prije prihvaćanja ponude, ponuda ne gubi učinak osim ako
suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili pravne naravi posla (ZOO).

2. Prihvat → je pozitivno očitovanje volje one strane kojoj je poslana ponuda

Prihvat, kao i ponudu, mora dati sama strana osobno ili njezin zakonski ili ugovorni zastupnik. Iznimno će, pod istim
pretpostavkama kao i kod ponude, vrijediti prihvat koji je dala neovlaštena osoba.
Prihvat sadržajno mora odgovarati ponudi. Izjava ponuđenika da ponudu prihvaća uz stanovite izmjene nije prihvat,
nego odbijanje ponude (nova ponuda).

Šutnja ponuđenika u načelu ne znači prihvaćanje ponude. Bez pravnog je učinka odredba u ponudi da će se šutnja
ponuđenoga ili neko drugo njegovo propuštanje smatrati kao prihvaćanje.
Iznimno će i šutnja ponuđenika značiti prihvat ako ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede
određene robe, a ponudu nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.
Isto vrijedi ako osoba koja se ponudila drugome izvršavati njegove naloge za obavljanje određenih poslova ili je
obavljanje takvih naloga njezina poslovna djelatnost (otpremnik, odvjetnik, posrednik), a u stalnoj je poslovnoj vezi s
ponuditeljem, dobiveni nalog odmah ne odbije. U oba slučaja kad ponuda odnosno nalog nije odbijen, smatra se da je
ugovor sklopljen u onom trenutku kad je ponuda odnosno nalog stigao ponuđeniku.

I prihvat treba dati u određenom obliku ako je takav oblik propisan, ili u ponudi određen.
Izjavu o prihvatu danu telefonom ili brzojavom treba potvrditi preporučenim pismom.
Prihvat se može povući samo ako ponuditelj primi izjavu o povlačenju prije izjavu o prihvatu ili istodobno s njom.

3. Trenutak sklapanja ugovora (perfekcija ugovora) → u pravilu, ugovor je sklopljen u trenutku prihvata ponude.

Sklapanje ugovora među nazočnima

Strane su nazočne onda kad neposredno pregovaraju. To znači da se na izjavu odmah neposredno može dati
protuizjava.
Smatra se da su strane nazočne ako je jedna ili su obje predstavljene svojim zastupnicima, a oni su u situaciji da
neposredno pregovaraju. Smatra se da su strane nazočne i onda kad ugovor sklapaju telefonski ili neposrednom
radiovezom, ako se same strane ili njihovi zastupnici osobno nalaze kraj uređaja. Ponuda učinjena elektroničkim
putem također se smatra ponudom nazočnoj osobi, ako postoji faktička mogućnost izravnog pregovaranja.
Ponuda telefaksom ne smatra se ponudom učinjenoj nazočnoj osobi.

Kod sklapanja ugovora među nazočnima postavljaju se 2 pitanja:

- dokle je ponuditelj vezan za ponudu?
Ako je ponuditelj sam stavio rok ili iz okolnosti proizlazi da ponuđeniku pripada stanoviti rok za razmišljanje, tada je
za ponudu vezan do isteka tog roka. U protivnom, mora se ponuđenik odmah, bez odgađanja, izjasniti prihvaća li
ponudu.
- kad je sklopljen ugovor među nazočnima?
Ugovor među nazočnima je sklopljen odmah čim su pregovori pozitivno okončani, što znači čim su se strane
sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora tj. u trenutku kad ponuđeni prihvati ponudu na vrijeme.

Sklapanje ugovora među odsutnima – distancijsko spajanje ponude i prihvata

Strane su odsutne:
- ako ugovor sklapaju, zapravo pregovaraju, tj. daju ponudu i odgovor na ponudu prepiskom
- kad ugovor sklapaju preko glasnika, jer glasnik nije zastupnik
- kad ugovor sklapaju brzojavom i telefaksom i u nekim slučajevima elektronskim putem, npr. elektroničkom poštom

Trenutak perfekcije ugovora:

- prema teoriji očitovanja ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuđenik očitovao da prihvaća ponudu
- po teoriji otposlanja ugovor je nastao u trenutku kad je ponuđenik poslao odgovor
- prema teoriji saznanja ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuditelj saznao za sadržaj prihvata
- u našem obveznom pravu je prihvaćena teorija primitka:
10
«Ugovor među odsutnima sklopljen je u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.»
Ako prihvat ne stigne ponuditelju u zakonskom ili od ponuditelja ostavljenom roku, ponuditelj prestaje biti vezan
svojom ponudom. Zakašnjeli prihvat može imati samo karakter nove ponude.

4. Sklapanje ugovora pristupanjem (adhezijom)

Adhezijsko sklapanje ugovora nastaje prihvaćanjem od jednog ugovaratelja već unaprijed utvrđenih i objavljenih
poslovnih uvjeta drugog ugovaratelja.

I u adhezijskom sklapanju ugovora nastaje ugovor prihvatom ponude, samo se ponuda ne dostavlja svakome
pojedinom ugovaratelju, nego je upućena neodređenom broju osoba.
Određujući i objavljujući svoje poslovne uvjete, ponuditelj ih u obliku opće (generalne) ili stalne (permanentne)
ponude upućuje neodređenom broju osoba.

Poslovni uvjeti obično su tiskani u obliku obrazaca. U prometu se razvilo tzv. formularno pravo unutar kojeg su se
do danas izdiferencirali čak posebni ugovori.
Tako, npr. u adhezijskim ugovorima ponuditelj zahtijeva da se poslovni uvjeti navedeni u obrascu ugovora u cijelosti
prihvate ili odbiju tj. ne dopušta izmjene.

U tzv. tipskim ugovorima ponuditelj u načelu dopušta i odstupanje od predloženih poslovnih uvjeta.
Postoje i tzv. opći uvjeti poslovanja – to je lista ugovornih klauzula iz koje strane prihvaćaju pojedine klauzule
unoseći ih u svoje ugovore, a ponekad je dovoljno da se na njih jednostavno pozovu. ZOO ih naziva općim uvjetima
ugovora.
Radi se o ugovornim odredbama sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač), prije ili u
vrijeme sklapanja ugovora, predlaže drugoj ugovornoj strani. Mogu biti sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru
ili da se ugovor na njih poziva. Njima se u biti dopunjuju posebne pogodbe iz ugovora koji se sklapa i imaju istu
obvezujuću snagu kao i posebne pogodbe. Ako dođe do neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede posebne
pogodbe.
Opći uvjeti ugovora moraju biti objavljeni na uobičajeni način. Obvezuju ugovornu stranu koja im pristupa samo ako
su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

ZOO određuje ništetnost kao jedinstvenu sankciju za nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora. Nepoštenim
odredbama se u općim uvjetima ugovora smatraju one koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do
očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama u korist sastavljača općih uvjeta ili ugrožavaju svrhu sklopljenog
ugovora.
Kod ocjene ništetnosti pojedinih odredaba općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme
sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, objekt činidbe i ostale odredbe utgovora.

Neće biti nepoštene, pa stoga ni ništetne one odredbe općih uvjeta ugovora:
- čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa,
- o kojima se prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov
sadržaj,
- ako se odnose na predmet i cijenu te ako su jasne, razumljive i lako uočljive

5. Obvezno sklapanje ugovora → slučajevi u kojima su jedan ili oba ugovaratelja po zakonu dužni sklopiti
određene ugovore.

Obveznost se izražava bilo prihvatom ponude, bilo pak stavljanjem ponude, npr, prijevoznik na određenoj liniji
dužan je primiti na prijevoz svaku osobu i svaku stvar koje udovoljavaju objavljenim općim uvjetima.
Obveznost se može, osim na sklapanje, odnositi i na sadržaj ugovora. Tada su propisi kojima se određuje sadržaj
ugovora sastavni dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u skladu s
njima.

Obvezno sklapanje ugovora ne narušava načelo dispozitivnosti. Naime, ako pravni subjekt koji, npr. mora prihvatiti
ponudu to ipak ne učini, ugovor nije nastao. Takav će subjekt snositi određene administrativne posljedice, a bit će
odgovoran i za štetu, ako je ona izravna posljedica neprihvaćanja ponude (npr. ako liječnik odbije pomoći bolesnom
čovjeku).
11
6. Predugovor ili preliminar → je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor.

Predugovor je samostalan i potpun ugovor, samo se sadržaj njegove činidbe sastoji u sklapanju budućega glavnog
ugovora. Za pravovaljanost predugovora potrebno je da se u njemu može odrediti osnovni sadržaj glavnog ugovora.
Za predugovor vrijedi načelo neformalnosti. Međutim, ako se za valjanost glavnog ugovora zahtijeva određeni oblik,
u tom se obliku mora sklopiti i predugovor.

Strane su dužne ispuniti obvezu iz predugovora. Ako bi se koja od strana ustezala sklopiti glavni ugovor, druga
strana je ima pravo tužiti. Sud će naložiti strani koja odbija pristupiti sklapanju glavnog ugovora da to učini u roku
koji joj odredi. Ako i tada odbije sklopiti glavni ugovor presuda će nadomjestiti glavni ugovor kad to bude moguće, a
ako to nije moguće može se zahtijevati naknada štete.
Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku 6 mjeseci od isteka roka predviđenoga za njegovo sklapanje, a
ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen.
Prema ZOO, predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni
sklopljen da su takve okolnosti postojale u vrijeme sklapanja. Kod predugovora se predmnijeva
tzv. clausula rebus sic stantibus tj, da «okolnosti ostanu takve kakve su bile».
Nema retroaktivnosti glavnog ugovora. On proizvodi pravne učinke od dana njegova sklapanja, a ne od dana
sklapanja predugovora.

IV. VRSTE I TIPOVI UGOVORA U OBVEZNOM PRAVU

1. Konsenzualni ugovori su oni koji nastaju već samim sporazumom ugovornih strana. (sporazum = lat. consensus)
Za nastanak ili perfekciju (punovažnost) konsenzualnih ugovora dovoljno je da se prihvati ponuda.
Konsenzualni ugovori su, npr. prodaja, najam, zamjena, mandat itd.
npr. A i B zajedno putuju vlakom. A ima kod kuće u Zagrebu bicikl. A može taj bicikl u vlaku prodati B-u. A prodaje
svoj bicikl B-u za 150 kn, a B kupuje A-ov bicikl za 150 kn. Čim su se sporazumijeli o predmetu i cijeni, kupnja je
sklopljena iako A još nije predao bicikl, niti je B platio cijenu.

Sama predaja stvari ne spada u akt sklapanja konsenzualnih ugovora, nego u akt ispunjenja ugovora.
Prema ZOO: «ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora».
S obzirom na činjenicu da ZOO, osim konsenzualnih ugovora, priznaje i uređuje i nekoliko realnih ugovora, nije
moguće pojam pravnog posla svesti samo na očitovanje volje, jer za nastanak realnog ugovora potrebna je predaja
stvari.

2. Realni ugovori ne nastaju u trenutku sporazuma, nego tek predajom stvari jednog ugovaratelja drugome. (stvar =
lat. res)
Dok kod konsenzualnih ugovora predaja stvari spada u ispunjenje ugovora, dotle kod realnih ugovora predaja stvari
spada već u sklapanje ugovora.

Svaki konsenzualni ugovor sklopljen u režimu kapare pretvara se u realni ugovor. Realnim se još mogu smatrati i
ugovori o ostavi i uskladištenju, ugovor o posudbi, a ugovor o darovanju može biti sklopljen i kao realan.

3. Tipologija ugovora u obveznom pravu

Na području građanskog prava možemo razlikovati stvarnopravne, obveznopravne i nasljednopravne ugovore.

S područja obveznog prava najvažniji su tzv. obveznopravni ili obligacijski ugovori. Zajedničke karakeristike svih
obligacijskih ugovora su:
- takvim se ugovorima jedna strana obvezuje drugoj na neko davanje, činjenje ili propuštanje odnosno trpljenje =
osnovna karakteristika im je zasnivanje obveze ili obligacije
- nastaju suglasnošću očitovanja volja. Ne može nastati po sili zakona. Dispozitivnost se očituje i glede sadržaja.
Pacta dant leges contrahentibus.
- nastaju prihvatom ponude

Na području obveznog prava ne postoje samo obligacijski ugovori. Postoji i čitav niz tzv. poslova iz ruke u ruku,
kao što je npr. kupnja za gotovo ili realna kupoprodaja, realno darovanje itd.

12
U treću grupu poslova s područja obveznog prava spadaju poslovi kojima se na zasnivaju obveze, niti se izmjenjuju
činidbe, nego strane raspolažu na određeni način svojim subjektivnim obveznim pravima, a da pritom vrlo često
uopće ne dovode do promjene identiteta obveznog odnosa, npr. cesija. Nazivaju se ugovorima o raspolaganju.

V. POJAČANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

Razlikujemo:
- institute osobnog pojačanja
- institute stvarnog pojačanja

Stvarno pojačanje obveznopravnog odnosa: - pravo zadržanja

- odgovornost za materijalne i pravne nedostatke Osobno pojačanje obveznopravnog odnosa:
činidbe - jamstvo
- kapara - ugovorna kazna

A. Stvarno pojačanje obveznopravnog odnosa

1. Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke

Nedostatci na činidbi se odražavaju kao nedostatci samog objekta činidbe. Objekt činidbe može biti stvar ili
pravo. Nedostatci na činidbi se ukazuju bilo kao faktične mane stvari, npr. stvar nema uobičajena ili
ugovorena svojstva, ili kao pravni nedostatci, npr. preneseno pravo uopće ne postoji, ili ne postoji u onom
sadržaju i obujmu kako se to normalno moglo očekivati, odnosno u onom sadržaju i obujmu kako je bilo
ugovoreno prigodom sklapanja ugovora.
Odgovornost za faktične mane i za pravne nedostatke objekta činidbe, nužna je posljedica karaktera naplatnih
pravnih poslova.
Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke činidbe spada u tzv. prirodne sastojke pravnih poslova i kao
takva uređena je dispozitivnim pravnim pravilima.
Odgovornost za nedostatke činidbe izgrađena je kao opći institut obveznog prava, zato za nju vrijede neka
opća načela.

Po ZOO:
- svaka strana kod naplatnog ugovora odgovara za materijalne i pravne nedostatke svoga ispunjenja,
- odgovornost za pravne nedostatke uključuje i dužnost zaštite druge ugovorne strane od prava i zahtjeva trećih
osoba kojima bi njezino pravo bilo isključeno ili suženo (zaštita od evikcije),
- na navedene odgovornosti prenositelja primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ZOO o odgovornosti
prodavatelja za materijalne i pravne nedostatke prodane stvari, osim ako su, za pojedine ugovore,
predviđene posebne odredbe o toj odgovornosti, npr. ugovor o zajmu, zakupu, građenju, djelu.

Potrošački ugovor je onaj koji naravna osoba kao kupac sklapa izvan svoje gospodarske ili profesionalne
djelatnosti s naravnom ili pravnom osobom koja, kao prodavatelj, djeluje u okviru svoje gosp. ili prof.
djelatnosti

Opće pretpostavke odgovornosti za ostvarivanje zahtjeva iz odgovornosti za nedostatke činidbe (kumulativno):

1. naplatni pravni posao
2. materijalni nedostatci moraju postojati u trenutku prijelaza rizika na stjecatelja ili su posljedica uzroka koji
je postojao prije toga trenutka, a pravni nedostatci u trenutku ispunjenja ugovora. Predmnijeva se da je
nedostatak postojao u vrijeme prijelaza rizika ako se pojavi u roku od 6 mjeseci od prijelaza rizika
3. da stjecatelj nije znao niti morao znati za nedostatke

13
 odgovornost za materijalne nedostatke

Kada postoje? – ZOO:

1. ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovitu uporabu ili za promet, npr. motor automobila uopće ne
radi
2. ako stvar nema svojstva za posebnu uporabu za koju je stjecatelj pribavlja, a koja je bila ili morala biti poznata
otuđivatelju, npr. umjesto da je pšenica sjemenska, ona je obična
3. ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene odnosno propisane, npr. vino nema
ugovorenu kakvoću
4. ako predana stvar nije jednaka uzorku ili modelu na temelju kojih je ugovor sklopljen, osim ako su uzorak ili
model pokazani samo radi obavijesti
5. ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod stvari iste vrste i koja je kupac opravdano očekivao prema
naravi stvari, posebno na temelju javnih izjava prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika putem
reklama, označavanja stvari i sl. Ali ako je kupac na temelju izjava proizvođača očekivao određena svojstva
stvari, nedostatak se ne uzima u obzir ako prodavatelj nije znao niti morao znati za te izjave, ili su bile
opovrgnute prije sklapanja ugovora ili pak nisu uopće utjecale na odluku kupca da sklopi ugovor
6. ako je stvar nepravilno montirana, pod uvjetom da je usluga montaže bila predviđena ugovorom
7. ako je nepravilna montaža posljedica nedostatka u uputama za montažu

Kada postoji odgovornost?

Odgovornošću za materijalne nedostatke opterećen je kod naplatnih p.p. onaj ugovaratelj čija se obveza sastoji
u predaji stvari. On odgovara za one materijalne nedostatke koje je stvar imala u času prijelaza rizika na
stjecatelja, dakle u času predaje. Također će odgovarati i za one materijalne nedostatke koji se pojave nakon
prijelaza rizika na stjecatelja, ako su posljedica uzoka koji je postojao prije toga.
U načelu ne odgovara za mane stvari koje je stjecatelj mogao lako zapaziti, ali će se odgovarati i za takve
nedostatke ako je otuđivatelj izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili je tvrdio da stvar ima određena
svojstva ili odlike koje uistinu nema.

Kad ne postoji odgovornost?

Odgovornosti za materijalne nedostatke nema u ovim slučajevima:
- kad je stvar stečena besplatnim pravnim poslom
- kad je stvar prodana na prisilnoj javnoj prodaji
- kad su u trenutku sklapanju ugovora bili poznati stjecatelju ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Smatra se da
nedostatci nisu mogli ostati nepoznati ako bi i h brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom, istog
zanimanja i struke kao i stjecatelj, mogla lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari. Ta predmnjeva se ne
primjenjuje na potrošački ugovor, što praktički znači da je potrošač oslobođen pregleda stvari.
- kad je ugovorom isključena (takva će odredba biti ništetna: - ako je nedostatak bio poznat otuđivatelju, a o
njemu nije obavijestio stjecatelja, - kad je otuđivatelj koristeći se svojim monopolskim položajem nametnuo tu
odredbu, - kada se radi o potrošačkom ugovoru)
- kad se te odgovornosti odreknemo
U tzv. averzionalnim poslovima, a to su oni u kojima se stvari stječu onako kako stoje ili leže, uzima se da se
stjecatelj prešutno odrekao zahtjeva iz te odgovornosti – to vrijedi samo ako određena svojstva nisu posebno
ugovorena.
- kad su nedostatci neznatni, ali strane mogu ugovoriti odgovornost i za neznatne nedostatke
- ako se nedostatci pokažu nakon što je proteklo 2 godine od predaje stvari, a kod trgovačkog ugovora 6 mjeseci
(skriveni nedostatci). Kod prodaje rabljenih stvari dopušteno je ugovoriti rok od 1 godine, a kod trgovačkih
ugovora i kraći rok. Svi navedeni rokovi mogu se ugovorom produljiti.

Da bi se stjecatelj mogao koristiti pravima koja mu pripadaju s naslova odgovornosti za nedostatke stvari,
dužan je tu stvar, čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, na uobičajeni način pregledati ili je dati na
pregled i o vidljivim nedostatcima obavijestiti otuđivatelja u roku od 8 dana. Kod trgovačkih ugovora
obavijest se mora poslati nez odgađanja, što znači odmah nakon pregleda. Kod potrošačkih ugovora potrošač
nije dužan pregledati stvar niti ju dati na pregled, ali je kod vidljivih nedostataka dužan obavijestiti
otuđivatelja u roku od 2 mjeseca od kada ih je otkrio, a najkasnije u roku od 2 godine od prijelaza rizika na
potrošača.

14
Kod skrivenih nedostataka obavijest se mora poslati u roku od 2 mjeseca, ali računajući od dana kad je
nedostatak otkriven. Kod trgovačkog ugovora obavijest se mora odaslati bez odgađanja. Kod potrošačkog
ugovora rok je 2 mjeseca od otkrivanja nedostatka.

Stjecatelj ne gubi pravo pozvati se na nedostatak stvari makar i nije ispunio svoju obvezu pregleda stvari i
odašiljanja obavijesti u spomenutim rokovima, te iako se nedostatak pokazao tek nakon proteka 2 god. tj. kod
trgovačkih ugovora 6 mj. od predaje stvari, ako je otuđivatelju nedostatak stvari bio poznat ili mu nije mogao
ostati nepoznat

Ako obavijest zakasni pravilo je da se gube prava koja stjecatelju po osnovi odgovornosti za materijalni
nedostatak pripadaju, osim ako je poslana preporučenim pismom, brzojavom, telefaksom ili na neki drugi
pouzdan način.

Sadržaj odgovornosti
Onaj koji je pravodobno i uredno obavijestio o nedostatku može koristiti jedno od ovih prava:
1. zahtijevati da se nedostatak ukloni ili da mu se preda takva stvar bez nedostatka tj. može ustrajati na
ispunjenju ugovora
2. zahtijevati sniženje cijene
3. izjaviti da raskida ugovor
4. zahtijevati naknadu štete u svakom od tih slučajeva, uključivo štetu koju je zbog nedostataka pretrpio na
drugim svojim dobrima

1/ uklanjanje nedostataka ili zamjena stvari – to pravo je postavljeno alternativno. Troškovi padaju na
otuđivatelja. Ali ako bi način uklanjanja nedostataka tj. predaje druge stvari bez nedostataka imao za
posljedicu znatne neugodnosti za kupca on tada ima pravo na raskid ugovora ili razmjerno sniženje cijene.
Uklanjanje nedostataka ili zamjena stvari se mora ispuniti u razumnom roku, u protivnom stjecatelj zadržava
pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene.

2/ sniženje cijene (actio quanti minoris) – otkrije li se poslije postignutog sniženja cijene neki drugi
nedostatak, stjecatelj može zahtijevati raskid ugovora ili novo sniženje cijene.
3/ raskid ugovora – dopušta se tak pošto su iscrpljene sve mogućnosti za njegovo ispunjenje. Pravo na raskid
(actio redhibitoria) se može ostvariti samo ako je stjecatelj ostavio dužniku naknadni primjereni rok za
ispunjenje ugovora. Ako ni u tom naknadnom roku ne dođe do ispunjenja, ugovor se raskida po samom
zakonu (ex lege). Raskid ex lege stjecatelj može spriječiti ako bez odgađanja, najkasnije sutradan, izjavi da
ugovor održava na snazi.
Pravo na raskid uskraćuje se kupcu ako je nedostatak neznatan, no u tom slučaju kupac zadržava sva druga
prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke uključujući i pravo na popravljanje pretrpljene štete.
Učinak raskida je obveza strana na povrat onoga što su primile na ime ispunjenja ugovora. Ako strana koja
vraća stvar ne može ju vratiti ili je ne može vratiti u stanju u kojem ju je primila, gubi pravo na raskid ugovora
ali zadržava ostala prava s naslova odgovornosti za nedostatke stvari.

4/ naknada štete – zahtijeva postojanje pretpostavaka odgovornosti za štetu. Prije svega mora nastati šteta kao
posljedica nedostatka stvari. Moguća su 3 tipa štete:

1. damnum quoad rem ili šteta na samoj stvari (šteta zbog mane; neposredna šteta; supstancijalna šteta) →
sastoji se u umanjenoj vrijednosti stvari. Ta šteta se može uspješno ukloniti korištenjem prava iz odgovornosti
za materijalne nedostatke stvari stoga se ne može ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka.

2. damnum circa rem ili šteta u vezi s kupljenom stvari (štete zbog povjerenja) → riječ je o štetama koje su
posljedica imovinskih dispozicija kupca poduzetih na temelju povjerenja u odsutnost nedostatka, a koje su se
pokazale nepotrebnima, beskorisnima pa i štetnima. Bitna im je značajka da se ne mogu popraviti uklanjanjem
nedostatka, naknadnom isporukom stvari bez nedostatka, sniženjem cijene ili naknadom štete damnum quoad
rem. Stoga se mogu ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka i neposrednom štetom.

15
3. damnum extra rem ili šteta na drugim pravnim dobrima kupca izvan kupljene stvari (popratna, refleksna,
šteta od mane, sekundarna, sporedna i posredna šteta). Pod drugim dobrima valja razumijeti osobu i imovinu
kupca. Može se zahtijevati kumulativno s pravima zbog nedostatka i štetama damnum quoad rem i damnum
circa rem.

Zahtjev iz odgovornosti za štetu je samostalan zahtjev koji se može, ali i ne mora, pojaviti usporedno sa
zahtjevima iz odgovornosti za materijalne nedostatke.
ZOO: kupac ima pravo na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i
štetu koju je zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to bez obzira na činjenicu je li došlo
do naknadnog ispunjenja, sniženja cijene ili raskida ugovora.
Propisavši primjenu općih pravila odštetne odgovornosti na sve štete koje mogu nastati zbog nedostatka stvari,
ZOO je razdvojio institut odgovornosti za materijalne nedostatke od instituta odgovornosti za štetu i njihovu
primjenu vezao za njihove autonomne prepostavke.

Rok: Stjecatelj stvari koji je pravodobno obavijestio otuđivatelja o nedostatcima na njoj, može ostvarivati
svoja prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke u roku 2 godine, računajući od dana odašiljanja
obavijesti o nedostatcima – prekluzivan rok. Iznimno stjecatelj može i nakon toga roka ostvarivati svoja prava
ako je otuđivatelj postupao prijevarno.
Ako je stjecatelj promašio rok ali još nije platio cijenu, moći će, ako je pravodobno obavijestio o nedostatcima,
zahtijevati sniženje cijene ili naknadu štete kao protuzahtjev otuđivateljevu zahtjevu da mu se isplati cijena.

Jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija):

Odredbe o jamstvu za ispravnost prodane stvari dispozitivne su naravi. ZOO je uredio odgovornost za
ispravnost stvari kad je prodavatelj kupcu u tu svrhu predao jamstveni (garancijski) list.1 Jamstvo obvezuje ako
je dano i u nekom drugom obliku, npr. usmenom izjavom, popratnim reklamiranjem i sl. Kupac je ovlašten da
mu jamstvo bude izdano u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju koji je njemu dostupan.

Odgovornost se sastoji u tome da, u slučaju da stvar nije ispravna, kupac može zahtijevati da mu se stvar
popravi u razumnom roku ili ako se to ne učini da mu se umjesto nje preda druga stvar koja je ispravna.
Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari za vrijeme dok je
stvar bila na popravku odnosno do njezine zamjene.
Ako je jamstvo dao proizvođač, kupac je ovlašten zahtijevati popravak odnosno predaju druge ispravne stvari
kako od prodavatelja tako i od proizvođača. Ako je prodavatelj dao jamstvo onda kupac može te zahtjeve
uputiti samo prodavatelju.
Po sudskoj praksi odgovornost prodavatelja i proizvođača za ispravnost prodane stvari je solidarna.2
Jamstveni rok se produljuje onoliko koliko je trajao (manji) popravak stvari odnosno onoliko koliko je kupac
bio lišen uporabe stvari, a u slučaju zamjene stvari i većeg (bitnog) popravka, jamstveni rok teče iznova
počevši od zamjene odnosno vraćanja stvari s popravka.
Prava kupca po osnovi jamstva gase se nakon isteka godine dana od dana kad je zatražio popravak ili zamjenu
stvari – prekluzivan rok.
Prema ZOO pravila o jamstvu za ispravnost stvari ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja
za nedostatke stvari. Odnos između tih dvaju instituta je postavljen tako da je primjena pravila o odgovornosti
za materijalne nedostatke u biti podredne naravi.

odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije)

Odgovornost za pravne nedostatke postoji kod naplatnih pravnih poslova. Za nastajanje te odgovornosti važan
je trenutak ispunjenja ugovora, a ne trenutak predaje stvari, jer se o predaji stvari ne mora uvijek ni raditi.

Odg. za pravne nedost. se javlja prije svega kad je prenostelj trebao prenijeti pravo vlasništva na stvari, a nije
bio vlasnik. Također postoji i onda kad je trebalo prenijeti stvar slobodnu od tereta, a pokaže se da na stvari
postoji neko pravo u korist trećega (npr. služnost, založno pravo..)

1
U jamstvu moraju biti navedena prava kupca, pojedinosti za njihovo ostvarenje, trajanje i teritorijalno važenje jamstva te ime odnosno
naziv i adresa izdavatelja jamstva.
2
Proizvođačem se smatra, osim onoga koji je proizveo stvar, i uvoznik stvari te svaka druga osoba koja se predstavlja kao proizvođač
stavljanjem svoga imena ili naziva, žiga ili druge oznake na stvar
16
I kod odgovornosti za pravne nedostatke traži da stjecatelj za njih nije znao niti morao znati, niti je pristao da
uzme stvar opterećenu tim pravom.

Odgovornost za pravne nedostatke stvari naziva se i zaštita od evikcije jer se kod pravnih nedostataka obično
radi o tome da otuđivatelj ne prenese na stjecatelja vlasništvo stvari pa se zato protiv stjecatelja pojavi treća
osoba (vlasnik) koji stjecatelju stvar sudskim putem oduzme ili evincira.

Evikcija znači svaki pravni akt treće osobe kojim ta osoba na temelju svoga prava isključuje ili ograničuje
stjecatelja u ostvarivanju prava koje bi ovome po ugovoru pripadalo ili pripadalo bez ograničenja.

Odgovornost za pravne nedostatke činidbe može se ugovorom ograničiti ili sasvim isključiti., ali ta će odredba
biti ništetna ako je u vrijeme sklapanja ugovora prenositelju bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat
nedostatak u njihovu pravu.

Sadržaj i ostvarivanje odgovornosti:

Kad se pokaže da treća osoba polaže pravo na neku stvar, stjecatelj je dužan o o tome obavijestiti otuđivatelja3,
osim ako je to već njemu poznato, i postaviti svoj zahtjev. Zahtjev se sastoji od poziva otuđivatelju da u
razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtjeva trećega ili da stjecatelju isporuči drugu stvar koja nije
opterećena pravnim nedostatkom.
Ne udovolji li otuđivatelj zahtjevu stjecatelja, a treći (vlasnik stvari) oduzme preko suda stvar stjecatelju,
ugovor se po samom zakonu automatski raskida – tzv. potpuna evikcija
Tzv. djelomična evikcija - ako nije došlo do oduzimanja stvari, ali je stjecateljevo pravo umanjeno ili
ograničeno pravima trećega na toj stvari stjecatelj može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati
razmjerno sniženje cijene.

Bez obzira na koje se od navedenih prava odlučio, stjecatelj uza svako od njih može istaknuti i zahtjev na
naknadu pretrpljene štete. Jedino ako je u vrijeme sklapanja ugovora znao za pravo trećega neće imati pravo na
naknadu štete, ali mu ostaje pravo na povrat cijene odnosno njezino sniženje.
Ako je pravo trećega očito osnovano stjecatelju se dopušta da bez obavijesti otuđivatelja i bez parnice s trećim,
prizna pravo trećega, a da zbog toga neće izgubiti prava iz odgovornosti za evikciju.

Prava s naslova odgovornosti za pravne nedostatke činidbe gase se istekom 1 god. od dana saznanja za prava
trećega. No, ako je unutar te godine treća osoba pokrenula spor protiv stjecatelja, a ovaj pozvao otuđivatelja da
se u spor umiješa na njegovoj strani, stjecateljeva prava se gase tek kad istekne 6 mj. od dana pravomoćnosti
sudske odluke.

2. Prekomjerno oštećenje (Laesio enormis) - je očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe.

Jedna je od osnovnih karakteristika naplatnih pravnih poslova u tome da vrijednosti činidbe i protučinidbe
trebaju biti međusobno izjednačene.4ZOO određuje da ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano
obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati
poništaj ugovora, ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.

Odgovornost za prek. ošt. može nastupiti ako su ispunjene ove pretpostavke:

1. naplatni pravni posao
2. očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe u trenutku sklapanja ugovora i
3. da oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost činidbe

Učinak prekomjernog oštećenja – jedan je od razloga pobojnosti pravnih poslova. Posljedica poništaja biti će
uspostava prijašnjeg stanja, ali protivna strana ima pravo ponuditi dopunu do prave vrijednosti i ugovor će tada
ostati na snazi. – tzv. alternativno ovlštenje (facultas alternativa)

3
stjecatelj može obavijestiti otuđivatelja o parnici (notifikacija) pa da otuđivatelj pokuša pobiti zahtjev treće osobe. Ako se stjecatelj, ne
obavještavajući otuđivatelja, upustio u parnicu s trećim i spor izgubio, nije samim tim izgubio prava iz odgovornosti za evikciju, izuzev
ako otuđivatelj dokaže da je on raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev treće osobe
4
naše predzoovsko obvezno pravo sankcioniralo je povredu tog načela samo u slučaju da jedna strana nije primila ni polovicu od onoga
što je dala drugoj strani (tzv. prikrata preko polovice vrijednosti – laesio ultra dimidium)
17
 Strana koja je oštećena ne može zahtijevati nadoplatu do prave vrijednosti, već samo da se ugovor poništi.
Pravo na poništaj prestaje 1god. nakon njegova sklapanja.

Kada se ne odgovara za prekomjerno oštećenje – Poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja neće se moći
zahtijevati ako se radi o besplatnim ugovorima, ugovorima na sreću, ugovor o nagodbi, javnoj prodaji i onim
naplatnim ugovorima kod kojih je viša cijena za stvar dana iz osobite naklonosti + trgovački ugovori5 + kada
se prava vrijednost više ne može ustanoviti

Odricanje od odgovornosti – Prema ZOO odricanje unaprijed od toga prava nema pravni učinak, kako bi se
zaštitili gospodarski slabiji ugovorni partneri.

3. Kapara (Arrha) – je iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje
drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ispuniti obveza
iz ugovora.

Kapara je sporedni realni ugovor koji služi ponajprije kao znak da je ugovor sklopljen (arrha confirmatoria), a
služi i kao sigurnost da će se ugovorne obveze ispuniti.
Ako se ugovor ispuni kapara će se, ako je istovrsna s ugovornom činidbom, uračunati u činidbu, u suprotnom
se mora vratiti. Također, kapara se mora vratiti ako strane sporazumno raskinu ugovor; ako do ispunjenja
ugovora nije došlo zbog uzroka za koji nijedna strana ne odgovara (npr. zbog više sile) i kada su obje strane
krive za neispunjenje ugovora.

Kad je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može:
- zahtijevati, ako je to još moguće, ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja. Kapara se uračunava ili
vraća
- zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, pri čemu se kapara može uračunati u naknadu štete ili
vratiti
- zadovoljiti se primljenom kaparom

Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može:
- zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, i naknadu štete zbog zakašnjenja. Kapara se uračunava ili
vraća.
- zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora i povrat kapare
- zahtijevati vraćanje dvostruke kapare

Na zahtjev zainteresirane strane sud može smanjiti pretjerano veliku kaparu (moderatio arrhae).
Kod djelomičnog ispunjenja ugovora vjerovnik ne može zadržati kaparu nego samo zahtijevati ispunjenje
preostalog dijela obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja ili zahtijevati samo naknadu štete zbog nepotpunog
ispunjenja. U oba slučaja kapara se uračunava u naknadu štete.

Kapara se može ugovoriti i kao odustatnina. To će biti kad se uz kaparu ugovori pravo da se odustane od
ugovora. Odustane li strana koja je dala kaparu, ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona
je vraća u dvostrukom iznosu. Ako kapara nije ugovorena kao odustatnina, strana koja ju je dala ne može
odustati od ugovora ostavljajući kaparu suugovaratelju, niti to može učiniti druga strana povratom dvostruke
kapare.

4. Pravo zadržanja (Ius retentionis) – ili pravo pridržaja ovlaštenje je vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se
nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude ispunjena tražbina. (opći pojam zadržanja)

Prema ZOO vjerovnik (retinent), osim ovlaštenja da zadrži dužnikovu stvar, ima i ovlaštenje naplatiti se iz
njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik. Pravo zadržanja prema ZOO je ovlaštenje vjerovnika da
dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži do ispunjenja tražbine te da se, ako ispunjenje
izostane, naplati iz njezine vrijednosti.

5
trgovački ugovori su oni koje sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od
njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti
18
Razlike sa založnim pravom:
- pravo zadržanja prestaje gubitkom faktične vlasti na stvari, dok založno pravo u takvom slučaju ne prestaje
- pravo zadržanja je neprenosivo, založno pravo je prenosivo
- pravo zadržanja nastaje ex lege, založno pravo u pravilu nastaje ugovorom

Zoo sadrži i posebne odredbe o pravu zadržanja kod pojedinih ugovora, npr:
- kod ugovora o ugostiteljskoj ostavi ugostiteljska trgovačka društva, radnje i pojedinci koji primaju goste na
noćenje imaju pravo zadržati stvari koje su gosti donijeli do potpune naplate tražbine za smještaj i ostale
usluge
- kod ugovora o djelu izvođač ima pravo zadržanja na stvarima koje je napravio, popravio ili koje mu je
naručitelj predao u vezi s djelom, radi osiguranja naplate naknade za rad, utrošeni materijal i ostalih tražbina
- ugovori o trgovinskom zastupanju
- ugovor o kupoprodaji

Ključni elementi su stvar i tražbina.

Stvar – objektom prava zadržanja mogu u načelu biti sve pokretne i nepokretne stvari u prometu. Vjerovnik
nema pravo zadržanja na stvarima koje su iz dužnikova posjeda izašle protiv njegove volje, ali ima pravo
zadržanja na stvarima koje su vjerovniku predane na čuvanje ili na posudbu. Stvari osobne naravi, kao
punomoć dobivena od dužnika, druge njegove isprave, iskaznice, dopisi i sl. također ne mogu biti objektom
prava zadržanja. Od prava zadržanja generalno se izuzimaju stvari koje se ne mogu izložiti prodaji.

Tražbina – mora biti dospjela. Iznimno, vjerovnik ima pravo zadržanja i za svoju nedospjelu tražbinu, ako je
dužnik postao nesposoban za plaćanje (insolventan) – pravo zadržanja u nuždi ili nevolji.
Tražbina mora biti utuživa.

ZOO ne zahtijeva da vjerovnikova tražbina i stvar koja se zadržava potječu iz istoga pravnog odnosa tj. ne
zahtijeva se koneksitet kao pretpostavka prava zadržanja. Stvar se može zadržati zbog različitih osnova
(dispari causa).

Ostvarivanje – pravo zadržanja u svom sadržaju ima dva ovlaštenja: 1. zadržati dužnikovu stvar, 2. naplatiti se
iz vrijednosti zadržane stvari, ali prije o tome mora obavijestiti dužnika.

Prestanak:
- isplatom tražbine, oprostom duga, prijebojem, novacijom
- sjedinjenjem (confusio)
- gubitkom faktične vlasti na stvari (uključuje napuštanje stvari i dobrovoljno vraćanje stvari dužniku)
- davanjem odgovarajućeg osiguranja tražbine, jer je u tom slučaju vjerovnik dužan vratiti stvar dužniku

Pravo zadržanja ne prestaje ako u međuvremenu nastupi zastara tražbine jer se ono uzima kao razlog prekida
zastare.

B. Osobno pojačanje obveznopravnog odnosa

1. Jamstvo ili poručanstvo je ugovor kojim se treća osoba, jamac ili poruk, obvezuje vjerovniku da će ispuniti
valjanu i dospjelu obvezu dužnika ako to dužnik ne učini.

Za obvezu glavnog dužnika odgovara jamac čitavom svojom imovinom.

Obvezu jamčenja može ugovorom preuzeti samo osoba koja ima potpunu poslovnu sposobnost.
Akcesornost jamstva znači da ono pretpostavlja postojanje valjane obveze glavnog dužnika.
Dug ne postaje jamstvom bolji, nego samo odgovornost postaje jačom.
Jamstvo se može ugovoriti i za uvjetnu obvezu, pa i za određenu buduću obvezu. Za buduću obvezu jamstvo
se može opozvati sve do njezina nastanka.
Obveza jamca ovisi o obvezi glavnog dužnika. Ona ne može biti kvantitativno veća, ali može biti manja tj.
ograničena na neki dio dužnikove obveze ili pak može biti ugovorena pod lakšim uvjetima.

19
Jamac, međutim, odgovara za svako povećanje obveze koje nastane dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom
krivnjom, osim ako strane ne ugovore što drugo. Također odgovara za troškove što ih je imao vjerovnik da bi
od dužnika naplatio dug, a za ugovorene kamate samo one koje su dospjele nakon sklapanja ugovora o
jamstvu.

Što se tiče samog objekta činidbe, jamčeva obveza mora biti kvalitativno jednaka obvezi glavnog
dužnika.Međutim, jamac se može obvezati i za strogo osobnu obvezu glavnog dužnika. To je moguće zato što
će se strogo osobna obveza glavnog dužnika, ako je ne ispuni, pretvoriti u odgovornost za štetu.

Druga je karakteristika jamstva supsidijarnost – vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od jamca istom
onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika.
Prema ZOO dovoljno je da se glavnom dužniku uputi pisani poziv (opomena) na ispunjenje obveze. Tek ako
glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku koji mu je određen u pisanom pozivu, može se od jamca zahtijevati
ispunjenje.
Ispunjenje od jamca iznimno se može zahtijevati i bez prethodnog pozivanja glavnog dužnika na ispunjenje,
ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj.

Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao istaknuti i glavni dužnik,
uključivo i prigovor prijeboja. Ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore prema vjerovniku, ali može
isticati svoje osobne prigovore, npr. prigovor ništetnosti ugovora o jamstvu, prigovor zastare prema njemu,
prigovor prijeboja uzajamnih tražbina.
Eventualno dužnikovo odricanje od prigovora i priznanje vjerovnikove tražbine nema pravni učinak prema
jamcu.

Vrste jamstva:

1. redovito ili obično jamstvo – obveza jamca je akcesorna i supsidijarna. ZOO ga naziva supsidijarnim
jamstvom
2. solidarno jamstvo (jamstvo bez supsidijarnosti) – ako se jamac obveže kao jamac platac, vjerovnik može
zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice istodobno. Kad za
neki dug jamči više jamaca (sujamstvo, suporučanstvo) ono je ex lege solidarno, osim ako se solidarnost
ugovorno isključi. U trgovačkom ugovoru jamac je po zakonu uvijek jamac platac, osim ako nije drukčije
ugovoreno.
3. podjamstvo (potporučanstvo) – je ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika,
nego za jamca (jamčev jamac). Podjamac ili jamčev jamac se poziva na odgovornost istom onda kad se
vjerovnik ne uspije namiriti od glavnog dužnika, odnosno jamca.

Regres - kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava ipso jure, po samom zakonu,
prelaze na jamca. Prelazi tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima – to je tzv. zakonska subrogacija.
Jamac na ime regresa može od glavnog dužnika zahtijevati sve ono što je doista za njega platio vjerovniku. Ali
dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve one prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku.
U sujamstvu pravo regresa ima jamac koji je isplatio dospjelu tražbinu. Od ostalih jamaca može zahtijevati da
mu svaki isplati dio koji pada na njega.

Oblik ugovora o jamstvu – ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom
obliku.

Prestanak jamstva – jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog
dužnika. Jamstvo može prestati i samostalno tj. tako da glavni dug ostane a jamac potpuno ispadne iz odnosa,
npr. kad vjerovnik otpusti jamca.
To se može dogoditi i zbog odugovlačenja vjerovnika. Jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik na
njegov poziv, nakon dospjelosti tražbine, ne zahtijeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku mjesec dana od
tog poziva.
Ako rok dospjelosti nije određen jamac se oslobađa odogovrnosti ako vjerovnik na njegov poziv učinjen po
isteku jedne godine od sklapanja ugovora o jamstvu, ne odredi u roku mjesec dana od tog poziva nadnevak
ispunjenja.

20
Kad je rok zastare za obvezu glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka 2
god. od dana dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom.

2. Ugovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se
dužnik obvezuje isplatiti odnosno prepustiti vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim
ispunjenjem ili je neuredno ispuni.
Zoo određuje da ugovorna kazna mora biti u obliku koji je propisan za glavni ugovor iz kojega je nastala
obveza na koju se ugovorna kazna odnosi.
Karakteristika sporazuma o ugovornoj kazni jest njegova akcesornost, što znači da on dijeli pravnu sudbinu
obveze na čije se osiguranje odnosi. Prestane li zbog npr. ništetnosti glavna obveza, prestaje i sporazum o
ugovornoj kazni.
Prema ZOO, ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze (jer se plaćaju zatezne kamate).
Ako je penal ugovoren za slučaj neispunjenja obveze, tada strana u čiju je korist penal ugovoren, može
zahtijevati ili ispunjenje ugovora ili ugovornu kaznu. Dakle, zahtjev je alternativan, npr. A nije uopće
isporučio cipele B-u. B može od A zahtijevati ili isporuku 1000 pari cipela ili penal u iznosu od 20.000 kn.
Kad je penal ugovoren za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od
ugovora, osim ao se može utvrditi da je to bila namjera ugovornih strana prilikom ugovaranja penala.

Ako je penal ugovoren za slučaj zakašnjenja ili neurednog ispunjenja, tada vjerovnik može zahtijevati i
ispunjenje glavne obveze i penal. U takvom slučaju je vjerovnikov zahtjev kumulativan, npr. A je isporučio B-
u 1000 pari cipela, ali je 500 bilo ispravnih, a 500 neispravnih. B može zahtijevati potpuno i uredno
ispunjenje ugovora tj. još 500 ispravnih cipela, i osim toga penal od 20.000 kn.

Ako ugovorom nije određeno navedeno zbog čega se ugovara penal, predmnijeva se da je ugovoren za slučaj
kašnjenja dužnika s ispunjenjem.
Vjerovnik gubi pravo na ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ili neurednog ispunjenja, ako je primio ispunjenje,
a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

Strana koja plaća penal ne plaća nikakvu kaznu, nego u obliku penala plaća ugovorom unaprijed određen
iznos naknade štete.
Strana u čiju je korist penal ugovoren neće morati dokazivati postojanje štete jer je iznos naknade već
unaprijed ugovoren. Kad traži penal, mora dokazati samo to da protivna strana nije ispunila obvezu tj. da ju je
ispunila sa zakašnjenjem ili neuredno.

Strana koja bi morala platiti penal bit će obvezna da ugovoreni iznos doista i plati samo onda ako je kriva za
neispunjenje odnosno zakašnjenje, dakle samo onda kad je kriva za povredu ugovornoga obveznog odnosa.
Kod povrede ugovornog odnosa krivnja ugovorne strane se presumira. To znači da će strana koja se želi
osloboditi obveze plaćanja penala, morati dokazati da nije kriva za neispunjenje tj. zakašnjenje ili neuredno
ispunjenje, npr. da nije ispunila obvezu zbog više sile.

Ugovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određen iznos naknade štete. To znači da vjerovnik može
zahtijevati ugovornu kaznu bez obzira je li ili nije pretrpio štetu, jer on štetu ne mora dokazivati.

Što ako je druga strana pretrpjela veću štetu od iznosa penala?

npr. penal je ugovoren u iznosu 50.000 kn, a stvarna šteta iznosi 70.000 kn. Tada će oštećena strana zahtijevati
penal doklazavši samo povredu obveznog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje). Po toj će osnovi dobiti 50.000
kn. Višak za koji stvarna šteta nadmašuje iznos penala dobit će onda kad dokaže sve pretpostavke koje se traže
kod odgovornosti za štetu.

Ugovorna kazna se ne može kumulirati s naknadom koju zakon propisuje zbog neispunjenja ili zakašnjenja u
ispunjenju neke obveze.
Ako je ugovorna kazna prekomjerno ugovorena, sud će na zahtjev dužnika smanjiti njezin iznos (moderacija)
ako nađe da je on nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze odnosno činidbe.

21
VI. PROMJENE U OBVEZNOPRAVNOM ODNOSU

Svaki obveznopravni odnos kad je u potpunosti oblikovan mora biti individualiziran – kad su točno određeni
njegovi subjekti na aktivnoj i pasivnoj strani. Potrebno je da i objekt tog odnosa bude određen ili bar odrediv.

Promjena subjekata ne utječe na promjenu identiteta obveznopravnog odnosa, međutim, promjena sadržaja
obveznopravnog odnosa može dovesti do promjene njegova pravnog identiteta.

Promjene koje zadiru u identitet obveznopravnog odnosa očituju se u dva smjera:

- promjene mogu zahvatiti glavnu činidbu – ako se glavna činidba potpuno mijenja tako da prijašnja i
sadašnja činidba više nisu iste, nastaje i promjena identiteta dosadašnjeg obveznopravnog odnosa, npr. A je bio
dužan B-u 100kg pšenice, pa su se strane sporazumjele da od danas A više ne duguje pšenicu nego 200kn B-u
- promjene mogu zahvatiti i pravni posao kao pravnu osnovu obveze. Zbog promjene pravne osnove dolazi
do promjene kauze određenog obveznopravnog odnosa i tako istovremeno i do promjene identiteta
dosadašnjeg obveznopravnog odnosa. npr. A je posudio svoje računalo B-u na 30 dana. Nakon 20 dana strane
su se sporazumjele da B to računalo čuva za A-a još 3 mjeseca.
Moguć je i slučaj da se istodobno mijenjaju i glavna činidba i pravna osnova, npr. A je prodao B-u mobitel
za 1.000kn. B nije platio kupovnu cijenu iako je mobitel primio. Nakon toga se A i B sporazumiju da B ne
duguje A-u 1.000kn iz kupoprodaje, nego iz zajma.
Promjenom glavne činidbe ili promjenom pravne osnove nastupa i promjena pravnog identiteta
obveznopravnog odnosa.

A. Promjena subjekata

1. Promjena vjerovnika

Cesija (ustup tražbine) je ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu.

Stari vjerovnik se zove cedent ili ustupitelj, novi vjerovnik se zove cesionar ili primatelj, a dužnik se naziva
cesus. Cesija koja se odvija na temelju ugovora jest dobrovoljna ili ugovorna cesija.
Prijelaz tražbine s jednog vjerovnika na drugog može nastupiti kao posljedica nekih drugih činjenica za koje se
po sili zakona veže prijelaz tražbine – zakonska cesija.
Ima slučajeva kad vjerovnik može biti prisiljen da svoju tražbinu prenese na drugoga – nužna cesija.6 Razlika
između nužne i zakonske cesije jest u tome što za zakonsku cesiju ne treba neki poseban cesijski akt, a za
nužnu treba.

Cesijski ugovor je dvostran konsenzualan ugovor koji postaje perfektan u trenutku sporazuma između cedenta
i cesionara (prihvat ponude bez ikakve tradicije). Za perfekciju cesije nije potreban pristanak dužnika, ali je
cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
Obavijest o ustupanju tražbine naziva se notifikacijom. Od trenutka notifikacije dužnik može valjano ispuniti
obvezu samo cesionaru. Ispuni li dužnik obvezu starom vjerovniku nakon ustupa tražbine, ali prije notifikacije,
oslobađa se obveze samo ako nije znao za ustupanje. U protivnom se obveza ne gasi plaćanjem starom
vjerovniku, pa će morati ispuniti obvezu novom vjerovniku, makar i nije primio notifikaciju.
U jednom će slučaju za cesiju biti potreban pristanak dužnika – to je slučaj kad su vjerovnik i dužnik ugovorili
da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili je neće moći prenijeti bez pristanka dužnika.

Objekt cesije. Tražbine se dijele na prenosive (otuđive) i neprenosive (neotuđive).

Neotuđive su tražbine u prvom redu strogo osobne tražbine tj. one koje su tako nerazdvojno vezane uz osobu
vjerovnika da bi odvajanjem od te konkretne osobe potpuno izgubile svoje prvobitni smisao i funkciju, npr. ne
može se cedirati tražbina koju vjerovnik ima na osnovi uzdržavanja, ali pojedini već dospjeli alimentacijski
obroci mogu se cedirati. Ne mogu se također cedirati ni tražbine čiji prijenos je zakonom zabranjen, kao što su
one na kojima se ne može provoditi ovrha radi prisilne naplate duga. Ne mogu se ustupati u načelu sve one
tražbine koje se po svojoj naravi protive prenošenju na drugoga.

6
npr. C se nije obvezao za A-a kao jamac, ali ipak hoće platiti umjesto A-a. Ako je A na to pristao, B mora primiti isplatu. Sada C može
prisiliti B da mu ustupi tražbinu koju je imao prema A-u.
22
 Odnos cedenta i cesionara
U pravilu cesijom prelazi na cesionara tražbina u onom opsegu i u onoj kvaliteti u kojoj je postojala kod
cedenta.
U slučaju ustupanja umjesto ispunjenja dužnikova se obveza gasi već samim sklapanjem ugovora o cesiji, dok
kod ustupanja radi ispunjenja njegova se obveza gasi tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

Za odnos cedenta i cesionara važno je pitanje je li cesija izvršena naplatno ili besplatno.
Cedent odgovara za istinitost tražbine, tzv. odgovornost za veritet. Pretpostavke koje ZOO traži su naplatnost
ugovora i da tražbina nije postojala u trenutku kad je izvršeno ustupanje. Također cedent odgovara i za
naplativost ili bonitet tražbine - prema ZOO samo ako je takva odgovornost bila ugovorena te je ona
ograničena do visine naknade koju je, za ustupljenu tražbinu, cedent primio od cesionara.
Naplatnost je karakteristika onih pravnih poslova kod kojih se za činidbu traži protučinidba. Naplativost je
karakteristika činidbe u trenutku ispunjenja, a ovisi o tome je li dužnik solventan ili je insolventan.

Jedna od dužnosti cedenta jest da cesionaru preda obveznicu ili drugu ispravu o dugu ako ih ima, te druge
dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima. Naime, s tražbinom prelaze na cesionara ex lege sporedna
prava kao npr. pravo na ugovornu kaznu, pravo prvenstvene nalate, pravo na kamate i sl.
Cedent je dužan, ali samo na zahtjev cesionara, ovome predati ovjerovljenu potvrdu o ustupanju tražbine.

Odnos cesionara i cesusa

Osnovno pravilo kod cesije glede dužnika jest to da cedent ne smije cesijom staviti cesusa u gori položaj. To
znači da cesus ima prema cesionaru isti položaj tj. iste obveze koje je imao i prema starom vjerovniku.
Cesija je derivativan, i to translativan način stjecanja prava. Zato tražbina prelazi na cesionara u dosadašnjem
sadržaju i obujmu, pa makar je npr. cesionar platio cedentu tražbinu i ispod nominalne vrijednosti.
Zajedno s tražbinom prelaze i sva sporedna prava koja su s njom vezana (jamstvo, založno pravo, pravo
retencije itd.). Jedino treba paziti da nuzgredna prava treba prenijeti pod onim pretpostavkama koje su
potrebne za prijenos takvih prava.

Personalna subrogacija je prijelaz vjerovnikove tražbine na osobu koja ju je ispunila umjesto dužnika. Ta
osoba se obično naziva ispunitelj ili isplatitelj (solvens).7

Razlikuju se:
Ugovorna personalna subrogacija nastaje kad ispunitelj prije ispunjenja ili pri ispunjenju, ugovori s
vjerovnikom da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svim ili samo nekim sporednim pravima (založno pravo,
pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu i sl.)

Prema našem obveznom pravu do personalne subrogacije može doći i na osnovi ugovora između ispunitelja i
dužnika ali sklopljenim isključivo prije ispunjenja.
Subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika u ugovorenom obujmu, nastupa u trenutku ispunjenja, a ne u
trenutku sklapanja ugovora o subrogaciji.
Za valjanost ugovora o personalnoj subrogaciji nije propisan oblik, pa se može sklopiti i usmeno. Preporučljiv
je pisani oblik.
Po naravi stvari predmet subrogacije ne mogu biti strogo osobna neprenosiva prava.

Zakonska personalna subrogacija nastaje kad dužnikovu obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes na
tome, npr. jamac ili poruk, vlasnik založene stvari ili protivnik pobijanja kod paulijanske tužbe. To su osobe
od kojih je vjerovnik dužan, zbog njihova pravnog interesa da obveza bude ispunjena, primiti ispunjenje čak i
onda kad se dužnik protivi ispunjenju.
Na ispunitelja prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja.

Pravila koja se primjenjuju na obje vrste subrogacije:

- ispunitelj na kojeg je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego je isplatio vjerovniku
- isključenje odgovornosti vjerovnika za postojanje i naplativost tražbine u vrijeme ispunjenja. Ispunitelj snosi
rizik za teret i bonitet tražbine, ali ne isključuje se primjena pravila o stjecanju bez osnove.

7
Dok bi realna subrogacija bila promjena odnosno zamjena sadržaja obveze
23
 Personalna subrogacija ima dvojnu pravnu narav: prema većini autora kvalificira se kao način ispunjenja
ugovorne obveze te se govori o ispunjenju sa subrogacijom ili o isplati sa subrogacijom. Danas sve više
prodire shvaćanje o personalnoj subrogaciji kao obliku prijenosa tražbine.

Sličnosti između personalne subrogacije i cesije:

- oba instituta služe prijenosu tražbine na drugu osobu
- oba su oblici prijenosa tražbine i istodobno načini promjene osobe vjerovnika u obveznopr. odnosu uz
zadržavanje pravnog identiteta toga odnosa
- do prijenosa tražbine dolazi ili na osnovi ugovora ili po sili zakona

Razlike između ugovorne personalne sub. i ugovorne cesije:

- ugovor o subrogaciji sklapaju ispunitelj dužnikove obveze (solvens) s vjerovnikom ili dužnikom, a ugovor o
cesiji stari vjerovnik (cedent) s novim vjerovnikom (cesionarom)
- kod ugovorne subrogacije do prijenosa tražbine na ispunitelja dolazi u trenutku ispunjenja dužnikove obveze, a
kod cesije u trenutku perfekcije ugovora o cesiji
- kod subrogacije vjerovnik ne odgovara za veritet i bonitet svoje tražbine, dok kod cesije, ako je naplatna,
cedent odgovara za veritet, a za bonitet tražbine samo ako je takva odgovornost ugovorena
- kod subrogacije prenose se samo ona sporedna prava koja su ugovorena, dok se kod cesije s glavnom
tražbinom prenose i sva sporedna prava
- ispunitelj kod subrogacije može zahtijevati od dužnika samo onoliko koliko je isplatio vjerovniku, a kod cesije
cesionar ima pravo na cjelokupnu tražbinu, makar je za nju platio manje od nominalne vrijednosti ili mu je
darovana
- kod subrogacije nema obavještavanja dužnika (tj. vjerovnika) o ugovorenom prijenosu tražbine, dok je kod
cesije cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju

2. Promjene na strani dužnika

- ZOO sistematizira u 3 grupe:

1/ Preuzimanje duga – dug se preuzima ugovorom između dužnika i trećega, uz vjerovnikov pristanak. Tim
ugovorom dolazi do promjene dužnika. Stari dužnik potpuno ispada iz obveznopravnog odnosa, a na njegovo
mjesto dolazi novi dužnik. Taj se ugovor sklapa između dužnika i trećega koji se obvezuje da će potpuno
preuzeti na sebe dužnikov dug. Ako vjerovnik ne pristane, ugovor između preuzimatelja i dužnika ima učinak
ugovora o preuzimanju ispunjenja.8 Objekt takvog ugovora ne može biti strogo osobna dužnikova činidba.
Što se tiče sporednih prava koja idu uz tražbinu, npr. kamate, ona ostaju i dalje. Vjerovnik mora biti oprezan,
jer ako se posebno ne ugovori, preuzimatelj ne odgovara za kamate koje su dospjele do preuzimanja a nisu bile
naplaćene.

2/ Pristupanje dugu – ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti
njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obveznopravni odos pored dužnika. Tu je vjerovnik stekao
pravo da traži ispunjenje bilo od svoga prvobitnog dužnika, bilo od ovoga trećeg. Tim se ugovorom pojačava
vjerovnikova pozicija, jer umjesto jednoga dobiva dva dužnika, koji su u tom slučaju postali sudužnici (ali ne
solidarni dužnici).

Poseban slučaj pristupanja dugu imamo kod ugovornog preuzimanja određene imovinske cjeline, npr. nekog
poduzeća i sl. Prema ZOO osoba na koju prijeđe takva cjelina, ili njezin dio, odgovara za dugove koji se
odnose na tu cjelinu ili dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim.
3/ Preuzimanje ispunjenja – do preuzimanja ispunjenja dolazi ugovorom između dužnika i tećega (ugovor o
ispunjenju) kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Vjerovnik ne može trećega
tužiti na ispunjenje nego je samo dužan u trenutku kad obveza dospije primiti ispunjenje od trećega, jer inače
pada u zakašnjenje (mora).

8
no, ako je vjerovnik pristao na preuzimanje duga, ali nije znao ni morao znati da je u vrijeme njegova pristanka preuzimatelj bio
prezadužen, prijašnji dužnik ostaje u obvezi, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu
24
3. Prijenos ugovora – razumijeva se pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane
– dakle sve tražbine i sva dugovanja kao i razna druga sporedna i nesamostalna prava i zahtjevi vezani za
pojedinu tražbinu ili dug, odnosno za sam pravni odnos kao takav, prenosi na treću osobu, a da se time ipak
ne ukida identitet prvobitnog obveznopravnog zahtjeva.

Za valjanost toga ugovora zahtijeva se pristanak druge ugovorne strane i da je oblik pristanka isti onaj koji je
propisan za ugovor koji se prenosi.
Prava i obveze iz ugovornog odnosa prelaze na trećega u trenutku kad je druga ugovorna strana dala pristanak
na prijenos ugovora. Ako je taj pristanak dan unaprijed, tada učinak prijenosa nastupa u trenutku kad je druga
ugovorna strana obaviještena o prijenosu.
Ugovorna strana koja prenosi ugovor na trećega odgovara mu da je preneseni ugovor valjan. Ona ne jamči,
izuzev ako se to posebno obvezala, da će druga ugovorna strana ispuniti obvezu iz prenesenog ugovora, niti
jamči svom dosadašnjem ugovornom partneru da će treći ispuniti svoje obveze iz ustupljenog ugovora.
Druga ugovorna strana može prema primatelju isticati sve prigovore koji se odnose na preneseni ugovor, osim
onih koje ima prema prenositelju ugovora.

4. Asignacija ili uputa – jest izjava asignanta (uputitelja) kojom ovlašćuje asignata (upućenika) da u svoje
ime a za račun asignanta ispuni određenu činidbu asignataru (primatelju upute), a asignatara ovlašćuje da u
svoje ime a za njegov (asignantov) račun primi činidbu od asignata.

Npr. osoba A duguje osobi C 1000kn, a B duguje A 1000kn. C je vjerovnik od A, pa A upućuje B da plati osobi
C 1000kn u svoje ime a za račun osobe A.

Odnos između asignanta i asignata se zove odnos pokrića. Odnos asignanta i asignatara naziva se odnos
valute, jer asignatar u pravilu prima činidbu u novcu. Ako asignatar primi asignata kao platca, nastao je
između njih posebni apstraktnu ugovor. Iako asignat plaća ustvari svoj dug, ipak zbog apstraktnosti odnosa ne
može asignataru staviti prigovore koje bi možda mogao staviti asignantu.
Primatelj upute stječe pravo da od upućenika zahtijeva ispunjenje tek kad mu upućenik izjavi da prihvaća
uputu. To pravo zastarjeva za godinu dana.

B. promjena sadržaja

1. Novacija ili obnova je ugovor kojim strane mijenjaju ili pravnu osnovu ili glavnu činidbu svoje dosadašnje
obveze.
Novacijom nastaje nova obveza, a stara se gasi. Novacijom se ipak ne mora potpuno ugasiti stara obveza. Ako
postoji dvojba o novaciji, tada osim stare postoji nova obveza, ali se ispunjenjem bilo koje od njih obje gase.
Zato mora namjera noviranja, animus novandi, biti jasno izražena. Novacija se nikad ne predmnijeva.
Također je potrebno postojanje pravno valjane stare obveze.
Novirati se može i zastarjela obveza, jer se za nju ne može reći da ne postoji ili da je ništetna.

Sporazumno utvrđene promjene u obveznom odnosu koje se ne odnose na glavnu činidbu, nego na neke
sporedne odredbe ugovora, kao npr. o roku, kamatama, ugovornoj kazni i sl, ne smatraju se novacijom.
Također ni izdavanje nove isprave o dugu, a ni izdavanje mjenice ili čeka zbog neke prijašnje obveze, osim
ako to strane posebno ugovore.

2. Nagodba ili poravnanje jest ugovor kojim strane svoje sporne i dvojbene tražbine tako uređuju da svaka
ponešto odstupi od svog zahtjeva.
Pravo je sporno (ius litigiosum) kad među stranama nema suglasja o njegovoj opstojnosti.
Pravo je dvojbeno (ius dubium) kad su među stranama sporni struktura i obujam njegova sadržaja i kad je
neizvjesno njegovo ostvarenje.
Nagodba će biti ništetna ako su strane u zabludi glede postojanja pravnog odnosa.
Popuštanje se može uvjetovati.
Popuštanje samo na jednoj strani nije nagodba već najvjerovatnije oprost duga ili odustanak.
Nagodba je dvostranoobvezni, naplatni ugovor.
Sadržaj nagodbe ne mogu biti prava kojima se ne može raspolagati (npr. skraćenje ili produljenje roka zastare i
sl.).
Nagodbom se ne može postići konvalidacija ništetnog pravnog posla.
25
Osim ove, izvansudske nagodbe, postoji i sudska nagodba koja se sklapa pred sudom i koja je uređena
propisima parničkog postupka.
Ovisno o svom sadržaju nagodba može poprimiti karakter novacije – kad se njome mijenja glavna činidba ili
pravna osnova međusobnog pravnog odnosa.

VII. DJELOVANJE UGOVORA

Kad se govori o općim učincima ugovora, na prvom mjestu se navodi da se njime stvaraju prava i obveze za
ugovorne strane. U načelu pravni se učinci protežu i na univerzalne sljednike ugovornih strana. Izuzetak su oni
ugovori čiji se učinci sastoje u pravima i obvezama strogo osobne naravi i onda kad to ugovaratelji svojom
voljom isključe.

Postoji tvrdnja da ugovor stvara prava i obveze za ugovaratelje i njihove univerzalne sljednike, štoviše da je
zakon za ugovorne strane (contractus contrahentibus lex esto) – međutim, sam ugovor ne obvezuje
ugovaratelje već ih zakon obvezuje da se ponašaju onako kako je određeno ugovorom.
Pacta sunt servanda (ugovori se moraju ispunjavati) je općeprihvaćeno načelo obveznog prava. U čl.9. ZOO
stoji da su sudionici u obveznim odnosima dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino
ispunjenje.

U tradicijskom ili rimskom sustavu stjecanja stvarnih prava, posebice prava vlasništva, koji se primjenjuje u
našem stvarnom pravu, ugovor ima značenje titula ili naslova stjecanja. U tom je sustavu osim titulusa
potreban i modus ili način stjecanja koji se sastoji u predaji stvari (za pokretnine) ili u upisu u zemljišne knjige
(za nekretnine). Pravni je učinak ugovora u tom sustavu isključivo obveznopravnog karaktera.
U ugovornom ili konsenzualnom sustavu koji se primjenjuje u francuskom gp-u, pravo vlasništva se stječe
neposredno ugovorom. Tu vrijedi načelo nudis pactis dominia rerum transferuntur.

Djelovanje prema trećima

Ugovor djeluje relativno tj. samo prema ugovornim stranama i njihovim univerzalnim sljednicima.
Res inter alios acta, aliis neque nocere neque prodesse potest – treći niti stječu prava, niti preuzimaju
obveze iz ugovora

Iznimke od tog načela:

1. Ugovor u korist trećih (pactum in favorem tretii) – jedna se ugovorna strana (obećavatelj, promitent)
obvezuje drugoj (promisaru ili stipulantu) da će ispuniti određenu činidbu u korist treće osobe (korisnika,
beneficijara ili destinatara). ZOO govori o «ugovaranju u korist trećih»
npr. osiguratelj se obveže osiguraniku da će, u slučaju njegove smrti, osiguranu svotu isplatiti određenoj osobi
Promitent je u stvari dužnik, a promisar ili stipulant vjerovnik kojega ZOO naziva ugovarateljem.
Na temelju takva ugovora treći stječe samostalno pravo zahtijevati činidbu neposredno od dužnika
(promitenta) premda nije sudjelovao u sklapanju ugovora.
Ako treći ima samo primiti činidbu, a ne i pravo zahtijevati njezino ispunjenje, takav se ugovor ne smatra
ugovorom u korist trećih – u literaturi se naziva i nepravim (nepotpunim, nesavršenim) ugovorom u korist
trećih, npr. kupimo cvijeće s tim da ga prodavatelj uruči osobi kojoj ga želimo darovati

Ugovor u korist trećih se u biti svodi na jednu klauzulu koja se dodaje nekome od postojećih ugovora, kao što
su kupoprodaja, najam, zajam, osiguranje i sl.
Po svojim karakteristikama ova klauzula spada u nuzgredne sastojke.
Rimsko pravo, držeći se načela alteri stipulari nemo potest, nije u načelu dopuštalo ugovaranje u korist trećih.
Od europskih prava jedino je engleski common law sa svojom doktrinom privity of contract nesklon
ugovaranju u korist trećih.
U našem obveznom pravu općenito je dopušteno ugovornim stranama da ugovorom ustanove pravo u korist
treće osobe. Prema ZOO, kad netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i
neposredno pravo prema dužniku, osim ako je što drugo izrijekom ugovoreno ili proizlazi iz okolnosti pravnog
posla.

26
Odnos između promitenta i stipulanta je ustvari odnos između dužnika i vjerovnika iz ugovora u kojem je
sadržano utanačenje u korist trećega.
Pravo beneficijara je poduprto s dva zahtjeva na ostvarenje: vlastitim i zahtjevom stipulanta.

Odnos stipulanta i beneficijara otkriva motive zbog kojih je stipulant ugovorio korist odnosno pravo za
beneficijara. Motivi mogu biti različiti, npr. isplata duga (solvendi causa), davanje zajma (credendi causa),
darivanje (donandi causa).
Odnos stipulanta i beneficijara karakterizira stipulantovo pravo opoziva ili izmjene koristi koja je namijenjena
beneficijaru. To može učiniti sve dok beneficijar ne izjavi da prihvaća ono što mu je namijenjeno.
Beneficijar može prihvatiti ili odbiti korist koja je za nj ugovorena. Takvu izjavu mogu dati i nasljednici
beneficijara.
Dođe li do odbijanja ili opoziva koristi, korist će pripasti stipulantu, osim ako što drugo nije ugovoreno ili ne
proizlazi iz naravi posla.
Beneficijar nema pravo zahtijevati ispunjenje ugovorene koristi od stipulanta.

Odnos promitenta i beneficijara – beneficijar postaje vjerovnikom oprama promitentu kao dužniku. Pravo koje
je stekao tim ugovorom može ostvarivati zahtjevom izravno usmjerenim na dužnika.
Promitent sa svoje strane ima pravo isticati prema beneficijaru sve prigovore koje ima prema stipulantu na
temelju ugovora s utanačenjem koristi za beneficijara.

2. Obećanje radnje treće osobe – jedno je od najstarijih i najpostojanijih načela obveznog prava da se
ugovorom ne mogu obvezivati treće osobe.
Naše pozitivno obvezno pravo prihvaća načelo nedopustivosti ugovornog obvezivanja treće osobe. Stoga, ako
netko obeća drugome da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega takvo obećanje ne obvezuje, a obećavatelj
će onome kojem je dao obećanje odgovarati za štetu koju ovaj pretrpi zbog toga što se treći ne pristaje
obvezati odnosno ispuniti ili propustiti obećanu radnju.

3. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji – obrađeno je u poglavlju o pobojnim pravnim poslovima.

VIII. PRESTANAK OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

Obveznopravni odnos najbolje i najpravilnije ostvaruje svoju funkciju tek onda kad utrne, a to se događa kad
se ispune potrebne pretpostavke.
ZOO propisuje da obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim
zakonom određenim slučajevima, te da se prestankom glavne obveze gase jamstvo, zalog i druga sporedna
prava.

Činjenice koje izazivaju prestanak obveznopravnog odnosa mogu biti ili manifestacije ljudske volje
(ispunjenje, novacija, kompenzacija, otpust duga itd.), ili pak neke druge pravne činjenice neovisno o
ljudskoj volji (slučajna nemogućnost ispunjenja, smrt, protek vremena, nastup kauzalnog rezolutivnog uvjeta
itd.) za koje zakon veže prestanak obveznopravnog odnosa.

Do prestanka obveznopravnog odnosa dolazi:

1. Ispunjenjem
2. Nemogućnošću ispunjenja
3. Raskidom ugovora
4. Prijebojem (kompenzacijom)
5. Otpustom duga
6. protekom vremena i otkazom
7. ostali načini prestanka

1. ISPUNJENJE (Solutio) je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem dužne

činidbe.
Prestankom obveza i prava prestaju i sve sporedne obveze i prava koji zbog svoje akcesornosti ne mogu
samostalno postojati, kao npr. jamstvo i zalog. Iznimka su one obveze koje, doduše, ne mogu nastati bez
glavne obveze, ali mogu samostalno postojati i nakon utrnuća glavne obveze, kao što su npr. kamate.

27
Tko može ispuniti obvezu?
Ispuniti dužnu činidbu u strogo osobnim obvezama može samo dužnik.
U ostalim obvezama dužnu činidbu može ispuniti dužnik, njegov zastupnik ili treća osoba koja za dug
odgovara tj. koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena (npr.jamac ili zalogodavac), ili treća osoba koja
za dug ne odgovara, ali se dužnik složio da ona ispuni obvezu.

Pravovaljano može ispuniti samo ona osoba koja ima poslovnu sposobnost. Ako je dužnik poslovno
nesposoban, njegovu će obvezu ispuniti njegov zakonski zastupnik (roditelj ili skrbnik).
Iznimno se dopušta da i poslovno nesposoban dužnik pravovaljano ispuni svoju obvezu – ZOO zahtijeva da
obveza bude nesumnjiva, dospjela i utuživa. Njegov zastupnik može osporavati i zahtijevati povrat ispunjenja
ako je ispunjena obveza bila zastarjela ili je potjecala iz igre ili oklade (naturalna obveza).

Kome se može ispuniti obveza?

Ispunjenje treba ispuniti vjerovniku, ali alternativno se obveza može ispuniti osobi koja je određena:
- zakonom, kao npr. vjerovnikovom zak. zastupniku ili stečajnom upravitelju, ako je ned vjerovnikom otvoren
stečaj
- odlukom suda, npr. sudskom ovršitelju u postupku prisilne naplate vjerovnikove tražbine
- ugovorom između dužnika i vjerovnika, npr. benefecijaru na temelju ugovora u korist trećega
- voljom samog vjerovnika, npr. vjerovnikovom punomoćniku
Ispunjenje izvršeno nekoj trećoj osobi nije pravovaljano, osim iznimno, kad ga je vjerovnik naknadno odobrio
(ratihabicija) ili se njime koristio.
Ako je vjerovnik poslovno nesposoban, obvezu treba ispuniti njegovu skrbniku, a ako ga nema, polaganjem
dugovanog u sud.

Opća pravila ispunjenja

Dužnik je, u pravilu obvezan ispuniti upravo dužnu činidbu, tj. onu činidbu koja je objekt baš toga određenoga
obveznopravnog odnosa.
Iznimke:
1. Davanje umjesto isplate (datio in solutum) je uobičajeni naziv za sporazum između dužnika i vjerovnika na
temelju kojega dužnik daje, a vjerovnik prima nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje – naplatni realni
ugovor
2. Davanje radi isplate (datio solvendi causa ili datio pro solvendo) je slučaj kad dužnik, u sporazumu s
vjerovnikom, vjerovniku preda neku stvar ili mu ustupi neko pravo (npr. tražbinu putem cesije) da ih proda i iz
postignutog iznosa naplati svoju tražbinu, a eventualni mu ostatak vrati.
Razlika između ova dva davanja jest u tome što se u davanju umjesto isplate dužnik smatra oslobođenim
obveze, a vjerovnik namirenim u trenutku primitka stvari, dok u davanju radi isplate dužnikova obveza
prestaje tek kad se vjerovnik naplati iz iznosa postignutoga prodajom stvari.

Ispunjenje u cijelosti
Dužnik nije ovlašten činidbu ispunjavati na dijelove, niti je vjerovnik dužan primiti isplatu na dijelove.9 Prema
ZOO, moguća su 2 odstupanja:
1) kad narav obveze nalaže djelomično ispunjenje (npr. isporuka toplinske energije)
2) kod novčanih obveza 10

Uzajamnost i istodobnost ispunjenja

Važno pravilo o uzajamnosti ispunjenja dolazi do izražaja u dvostranoobveznim pravnim poslovima u kojima
jedan ugovaratelj može zahtijevati ispunjenje činidbe od svog suugovaratelja samo ako je sam svoju činidbu
ispunio ili je spreman da je ispuni. U protivnom suugovaratelj mu može staviti prigovor neispunjenja dužne
obveze (exceptio non adimpleti contractus) – to pravilo ne vrijedi kad iz zakona ili naravi posla slijedi da se
ujedna činidba mora ispuniti prije druge (npr. kod ugovora o najmu ili zakupu prirodno je da najmodavac tj.
zakupodavac najprije ispuni svoju činidbu predaje stvari).

9
strane mogu drukčije ugovoriti
10
(vjerovnik može odbiti djelomičnu isplatu samo ako ima poseban interes za to, što mora i dokazati)
28
 Mjesto, vrijeme i način ispunjenja
Opće pravilo koje važi kod prestanka obveznog odnosa ispunjenjem jest da je dužnik obvezan dužnu činidbu
pravilno i uredno ispuniti: po sadržaju ispuniti ono što je dužan i to na određenom mjestu, u određeno vrijeme
(rok) i na određeni način. Mjerodavno je ono što su strane ugovorile – ius dispositivum, ako nisu to učinile
primjenjuju se zakonske odredbe.

Kad mjesto ispunjenja nije ugovorom ili zakonom određeno, niti se može odrediti prema svrsi posla, naravi
obveze i drugim okolnostima, bit će to mjesto u kojem je dužnik u vrijeme nastanka obveze imao svoje
sjedište tj. prebivalište ili, ako ga nema, boravište.
Za novčane obveze je obrnuto – mjesto ispunjenja je mjesto u kojem vjerovnik ima sjedište tj. prebivalište ili
boravište. Ako se plaća virmanom, mjesto ispunjenja novčane obveze je sjedište pravne osobe kod koje se
vode vjerovnikova novčana sredstva. U pravilu će to biti mjesto u kojem je i sjedište vjerovnika.

Ako rok ispunjenja nije određen ni ugovorom ni zakonom, niti proizlazi iz svrhe posla, naravi obveze i ostalih
okolnosti, ispunjenje se može zahtijevati i učiniti odmah. U tom slučaju vjerovnik može odmah zahtijevati
ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.
U sudskoj praksi se uvriježilo gledište da pod izrazom «odmah» treba razumijeti rok od 8 dana od dana
primitka računa za isporučenu roku ili izvršene usluge.11

U ZOO je unesena posebna odredba kojom je uređeno vrijeme ispunjenja novčanih obveza u trgovačkim
ugovorima i ugovorima između trgovca i osobe javnog prava:
- rok ispunjenja novčane obveze utvrđuje se ponajprije trgovačkim ugovorom, no ako to nije učinjeno, tada je
dužnik obvezan platiti u roku 30 dana. Rok počinje teći od dana kad je dužnik primio račun ili drugi
odgovarajući zahtjev za isplatu
- ako se dan primitka računa ili zahtjeva za isplatu ne može sa sigurnošću utvrditi ili je primljen prije nego je
vjerovnik ispunio svoju obvezu, tada rok počinje teći od dana ispunjenja vjerovnikove obveze
- ako je ugovoren ili zakonom određen rok za pregled objekta činidbe, a račun primljen prije toga, rok za
plaćanje teče istekom roka za pregled
- svako ugovaranje roka duljeg od 30 dana bit će ništetno ako je time prouzročena očigledna neravnopravnost u
pravima i obvezama na štetu vjerovnika
- prilikom ocjene ništetnosti treba utvrditi također jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonskog
roka plaćanja

Ponudi li dužnik ispunjenje prije roka, ostavljeno je vjerovniku na volju hoće li ga odbiti ili primiti. Iznimno
će dužnik imati pravo ispuniti obvezu i prije roka ako:
- je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika
- je dužnik o namjeri ispunjenja obavijestio vjerovnika
- ispunjenje ne bude u nevrijeme

Kad se radi o novčanoj obvezi, dužnik ima pravo ispuniti je prije roka i bez postojanja navedenih
pretpostavaka. Štoviše ima pravo i na odbitak kamata za vrijeme od isplate do dospijeća ako je tako ugovoreno
ili uobičajeno (diskontne ili međutomne kamate).

Pod određenim pretpostavkama vjerovnik može zahtijevati ispunjenje prije roka:

- da mu dužnik nije dao obećano osiguranje ili dopunu osiguranja ako je smanjeno bez njegove krivnje
- da je rok ugovoren isključivo u interesu vjerovnika

Određivanje vremena ispunjenja može biti ostavljeno na volju jednoj ugovornoj stranci pa ako ona s
određivanjem roka oteže, druga je strana može opomenuti, a ako ga ni tada ne odredi, druga se strana može
obratiti sudu da ga on odredi.

Dug je namiren kad banci tj. drugoj pravnoj osobi kod koje se vodi račun vjerovnika, stigne novčana doznaka
ili virmanski nalog u vjerovnikovu korist.
U slučaju plaćanja poštom, dug je podmiren uplatom novca pošti, ali samo kad su strane ugovorile plaćanje
poštom – u suprotnom se dug smatra namirenim tak kad vjerovnik primi novčanu doznaku.

11
tumačenje se odnosi na novčane obveze iz ugovora o privredi tj. trgovačkih ugovora u vrijeme važenja ZOO-78
29
Uračunavanje ispunjenja (imputatio)
Pitanje uračunavanja javlja se kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, a ono što dužnik ispuni
nije dovoljno da bi se mogle sve u potpunosti namiriti – najčešće s novčanim obvezama. Problem se rješava
postavljanjem reda uračunavanja, prema ZOO uračunava se ovim redoslijedom:
- po sporazumu vjerovnika i dužnika
- ako sporazuma nema, redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja
- ako nema dužnikove izjave o uračunavanju, redom kako je koja obveza dospjela za ispunjenje
- ako su dospjele istodobno, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane
- ako su podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije
- ako su u svemu naprijed rečenom jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su nastale istodobno,
ispunjenje se raspoređuje na sve obveze razmjerno njihovim iznosima

Redoslijed namirenja ide od sporednih prema glavnoj obvezi, tj. najprije će se namiriti troškovi, zatim kamate
i naposljetku glavnica.

Izdavanje priznanice i vraćanje obveznice

Priznanica ili namira (apocha) je vjerovnikova pisana izjava kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe.
Zakonodavac je dužniku zajamčio pravo na priznanicu koju može zahtijevati od vjerovnika nakon što je
ispunio obvezu, potpuno ili djelomično (ZOO).
Ako je novčana obveza isplaćena preko banke ili pošte dužnik dobiva primjerak uplatnice kao dokaz o
ispunjenju obveze.
Ako bi vjerovnik odbio izdati priznanicu, dužnik može objekt činidbe položiti kod suda. U tom će slučaju
rješenje o sudskoj ostavi zamijeniti priznanicu. Izdavanje priznanice ide na vjerovnikov trošak.

S izdavanjem priznanice povezane su dvije predmnjeve (praesumptio iuris):

1) da priznanica na potpunu isplatu glavnice sadrži predmnjevu da su isplaćene i kamate te sudski i drugi
troškovi
2) druga se odnosi na obveze koje se podmiruju obročno u određenim vremenskim razmacima, kao što su
zakupnine, najamnine i tražbine koje se obračunavaju povremeno (utrošak vode, telefona...). Izdavanjem
priznanica na kasnije dospjele obroke presumira se da su plaćeni i oni koji su dospjeli ranije.

Dužnik koji je u potpunosti ispunio obvezu može od vjerovnika, osim priznanice, zahtijevati povrat obveznice,
koju mu je ovaj dužan predati. Vraćanje obveznice sadrži oborivu presumpciju da je obveza u cijelosti
ispunjena.
Obveznica ili zadužnica (chirographa) je dužnikova pisana izjava kojom priznaje postojanje obveze prema
vjerovniku.

Ispunjenje polaganjem dugovanog u sud

Posve iznimno obveza se može ispuniti i polaganjem dugovane stvari kod suda ili druge ovlaštene osobe za
vjerovnika. Dužnik to može učiniti kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je
vjerovnik ili gdje se nalazi, ili kad je poslovno nesposoban a nema zastupnika, kao i kada vjerovnik odbije
izdati priznanicu12 + kao i kad na strani vjerovnika postoje i drugi važni razlozi koji ometaju ispunjenje
obveze.

Polaganje se obavlja kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, ali kad to zahtijeva narav posla ili razlog
ekonomičnosti, kod suda u mjestu gdje se stvar nalazi. Ako obveza potječe iz trgovačkog ugovora predaja
stvari javnom skladištu na čuvanje za račun vjerovnika ima isti učinak kao polaganje kod suda.
Ako je stvar nepogodna za čuvanje u sudskom pologu, npr. živa životinja, sud će na dužnikov zahtjev odrediti
neku drugu osobu koja će stvar čuvati o trošku i za račun vjerovnika.
O izvršenom polaganju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i njegovo boravište.

Jednom položenu stvar dužnik može uzeti natrag sve dok vjerovnik ne izjavi da je prima ili dok ne bude
pravomoćnom odlukom utvrđeno da polaganje udovoljava uvjetima urednog ispunjenja, kao i kada se dužnik
pisanom izjavom odrekne tog prava.
Položenu stvar sud predaje vjerovniku poštujući pritom uvjete predaje koje je postavio dužnik.

12
to može učiniti i treća osoba koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena, npr. jamac
30
Dužnik se oslobađa obveze već u trenutku polaganja. U tom trenutku rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari
prelazi na vjerovnika. Od dana polaganja prestaju teći kamate, a također i dužnikovo zakašnjenje ako je bio u
njemu.
Dužnik je ovlašten stvari koje su neprikladne za sudsku ostavu, stvari podložne propadanju i kvarenju, kao i
stvari za čije čuvanje i održavanje troškovi nadmašuju njihovu vrijednost - prodati, a dobiveni iznos, nakon
odbitka troškova prodaje tj. čuvanja, položiti u sud ili kod ovlaštene osobe. Kad god je to moguće, dužnik je o
prodaji prethodno dužan obavijestiti vjerovnika.

Zakašnjenje (mora) povreda je obveznopravnog odnosa koja se sastoji u neodržanju ugovornih ili zakonskih
rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja.
Kada dužnik svoju obvezu nije ispunio na vrijeme govorimo o zakašnjenju dužnika (mora debitoris).
Kada vjerovnik nije primio ispunjenje na vrijeme govorimo o zakašnjenju vjerovnika (mora creditoris).
Do zakašnjenja može doći krivnjom obvezanoga i u tom slučaju govorimo o subjektivnoj mori. Ako je do
zakašnjenja došlo bez krivnje obvezanoga, govorimo o objektivnoj mori. Naše obvezno pravo prihvaća
objektivni pojam zakašnjenja.

Mora debitoris (zakašnjenje dužnika)

Dužnik pada u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenome za ispunjenje. Ako rok nije određen,
dovoljno je da vjerovnik pozove dužnika da ispuni obvezu, usmeno ili pisano. To može biti izvansudska
opomena ili otpočinjanje postupka čija je svrha ispunjenje obveze. Kad je rok određen, opomena je suvišna, jer
već sam rok opominje – dies interpellat pro homine.

Dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa. Prije dospjelosti može doći do zakašnjenja jedino u onim
slučajevima u kojima vjerovnik iznimno može zahtijevati ispunjenje prije dospijeća obveze (kad dužnik nije
dao osiguranje i kad je rok ugovoren isključivo u korist vjerovnika).

Dužnik i dalje ostaje u obvezi ispuniti dužnu činidbu.

Najteža posljedica dužnikova zakašnjenja jest u tome što odgovara i za slučajnu propast stvari, ako slučaj ne bi
stvar zahvatio da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu.
Vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog njegova zakašnjenja. Dužnik se može
osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i
nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ako je do zakašnjenja došlo u ispunjenju novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate, bez obzira
na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja.

U određenim slučajevima vjerovnik može zbog dužnikova zakašnjenja raskinuti ugovor, kao npr. kod fiksnog
ugovora ili kad je tako ugovoreno, odnosno kad je dužniku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje.
Kad se obveza sastoji u davanju generičnih stvari vjerovnik ima pravo nabaviti stvar istog roda, tzv. kupnja
radi pokrića, i zahtijevati od dužnika razliku između ugovorene i nabavne cijene kao i naknadu veće pretrpjele
štete. O namjeravanoj kupnji vjerovnik je dužan obavijestiti dužnika i obaviti je u razumnom roku i na
razuman način.
Kad dužnik zakasni s obvezom na činjenje vjerovnik ima pravo uz prethodnu obavijest dužnika, sam o trošku
dužnika uraditi ono što je bio dužan dužnik, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja i naknadu
štete zbog takvog načina ispunjenja.
Ako je bila ugovorena ugovorna kazna za slučaj zakašnjenja, dužnik je, osim obveze ispunjenja, dužan platiti i
tu kaznu.

Zakašnjenje prestaje (purgatio morae) čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je dotad
zbog zakašnjenja morao dati kao i kada vjerovnik naknadno produlji rok ispunjenja ili do toga dođe njihovim
sporazumom.

Mora creditoris (zakašnjenje vjerovnika)

Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem
spriječi.
Činidba mora biti ponuđena u roku, na određenom mjestu, na određen način, i to od dužnika ili druge
ovleštene osobe. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istodobne
obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze.
31
Nema zakašnjenja vjerovnika ako dužnik samo prividno ponudi ispunjenje obveze. Vjerovnik neće pasti u
zakašnjenje ako dokaže da u vrijeme ponude ispunjenja odnosno u vrijeme određeno za ispunjenje, dužnik
uopće nije mogao ispuniti preuzetu ugovornu obvezu.
Čim vjerovnik padne u zakašnjenje, prestaje dužnikovo zakašnjenje, a na vjerovnika prelazi rizik slučajne
propasti i oštećenja stvari te trošak daljeg čuvanja stvari. Dođe li doista do slučajne propasti stvari, dužnik
svejedno može zahtijevati protučinidbu, npr. plaćanje kupovne cijene. Dužnik odgovara samo za onu štetu na
stvari do koje je došlo njegovom namjerom ili grubom nemarnošću.
Vjerovnik u zakašnjenju odgovara dužniku za svu štetu koja mu je prouzročena zakašnjenjem.
Dužnik se može osloboditi obveze polaganjem dugovane stvari u sud te njegova obveza prestaje u trenutku
polaganja.
Mora vjerovnika prestaje ako i kada primi ispunjenje.

2. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

Kad ispunjenje obveze postane nemoguće zbog događaja ili okolnosti za koje dužnik ne odgovara, obveza
prestaje. To su vanjske, izvanredne i nepredvidive okolnosti nastale poslije sklapanja ugovora koje dužnik nije
mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći (viša sila i događaji koji izazivaju pravnu nemogućnost ispunjenja, npr.
zabrana uvoza).

Ako nemogućnost ispunjenja nastupi zbog propasti stvari, obveza prestaje samo ako je u pitanju nezamjenjiva
stvar (species). Naprotiv, propašću generične stvari obveza se ne gasi – iznimno, ako bi propala cijela masa iz
koje je trebalo uzeti određenu količinu generičnih stvari, obveza prestaje (iznimka od načela genera non
pereunt).

Za obveze iz dvostranoobveznih ugovora, kad ispunjenje obveze jedne strane postane nemoguće, gasi se i
obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati povrat po pravilima o
vraćanju stečenog bez osnove. Nemogućnost treba nastupiti zbog vanjskih izvanrednih događaja nastalih
nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih
je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga ugovorna
strana.
Ako bi ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji je odgovorna druga strana,
tada obveza prve strane prestaje, a druga strana ostaje u obvezi, npr. kad bi nepažnjom kupca propala kupljena
nezamjenjiva stvar prije prelaska rizika na kupca.
Ako bi za nemogućnost ispunjenja bio odgovoran dužnik, ne bi došlo do prestanka obveze, nego do njezine
preobrazbe u naknadu štete.

3. RASKID UGOVORA je način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično
ispunjen.
Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjan.13Uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja. Raskid valja
razlikovati od otkaza – je jednostrana izjava ugovorne strane kojom se okončava trajniji ugovorni odnos na
neodređeno vrijeme. Raskidom može prestati i ugovor s trajnim periodičkim činidbama i onaj s jednokratnom
činidbom. Raskid može djelovati i pro praeterito i pro futuro, otkaz djeluje uvijek pro futuro.

Raskid na osnovi stranačke volje

Ugovorne strane mogu raskinuti ugovor sporazumno, a mogu ugovornim utanačenjem osigurati svaki od njih
pravo, pod određenim pretpostavkama, na jednostrani raskid ugovora.

1) Sporazumni raskid je ugovor (contrarius consensus, mutuus dissensus) kojim ugovorne strane odustaju od
postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Naziva se još i sporazumnom odustajom i storniranjem
ugovora.
Ulpijan je držao da ništa nije tako prirodno kao razriješiti obvezu istim onim načinom kojim je i nastala – Nihil
tam naturale est, quam eo genere dissolvere quo colligatum est

Juridička podloga sporazumnog raskidanja ugovora nalazi se u načelu dispozitivnosti. ZOO određuje da se
obveza može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona.

13
razlika između «raskida» i «odustanka» je samo terminološka, a kod nas se koriste oba izričaja.
32
 Budući da je sporazumni raskid po svojoj pravnoj naravi ugovor, za njegovu valjanost zahtijevaju se sve one
pretpostavke koje se inače zahtijevaju za valjanost ugovora (sposobnost strana, mogućnost, dopustivost,
određenost ili odredivost činidbe, suglasno i valjano očitovanje volje, oblik)

Sporazumni raskid moguć je samo ako ugovor nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskid ugovora
do kojeg bi došlo nakon potpunog ispunjenja ugovora nije raskid postojećeg ugovora, nego sklapanje posve
novog ugovora o istom objektu i obrnutim stranačkim ulogama.

ZOO (čl.288.) se odlučio za neformalnost raskida formalnih ugovora, uz dvije iznimke: 14

- kad je drukčije predviđeno zakonom
- ako cilj zbog kojega je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom
obliku
Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora sastoji se u oslobođenju obveza u određenom obujmu i od
određenog trenutka. O svemu tome strane autonomno odlučuju. Uobičajeno je da učinci sporazumnog raskida
ugovora koji je djelomično ispunjen nastupaju ex nunc, od trenutka raskida, a učinci raskida neispunjenog
ugovora ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

2) Jednostrani raskid na temelju ugovora

U svim pravima su pronađeni nstrumenti kji u određenim situacijama omogućuje i dopuštaju strani vjernoj
ugovoru da jednostrano odustane od ugovora ili da jednostrano raskine ugovor15. Među najpoznatije i
najraširenije klauzule kojima se već u ugovoru predviđa pravo jednostranog raskida ugovora zbog
neispunjenja spadaju clausula irritatoria i lex commissoria.
Clausula irritatoria jest uglavak po kojem se jednoj strani dopušta da može odustati od ugovora ako druga
strana ne ispuni svoju obvezu.
Lex commissoria je specifičan uglavak kod kupoprodaje. Tom klauzulom prodavatelj je ovlašten odustati od
ugovora ako kupac na vrijeme ne plati kupovnu cijenu.
Naše pozitivno pravo također dopušta ugovornim stranama da si ugovornim klauzulama osiguraju pravo
jednostranog raskida ugovora – moraju određeno i točno navesti slučajeve i razloge zbog kojih će moći
jednostrano raskinuti ugovor.
U slučajeve jednostranog raskida na temelju ugovora spadaju i sklapanje ugovora s pravom odustanka
davanjem odustatnine i sklapanje ugovora u režimu kapare kao odustatnine.

Raskid na osnovi zakona

Razlikujemo slučajeve u kojima zakon ovlašćuje ugovornu stranu da jednostranom izjavom volje raskine
ugovor od slučajeva raskida ugovora po samom zakonu (ex lege).

1) Jednostrani raskid
Pravo jednostranog raskida zakon daje ugovarateljima u onim slučajevima kad je došlo do određenih
poremećaja u ispunjenju ugovornih obveza, kao što su zakašnjenje, neizvjesnost, djelomična nemogućnost i
otežanost ispunjenja

1. Raskid zbog neispunjenja - opće je načelo da ispunjenje dvostranoobveznih ugovora može zahtijevati samo
ona strana koja je svoju obvezu ispunila ili je realno spremna ispuniti je. U suprotnom, može protivna strana
uvijek odbiti ispunjenje prigovorom «neispunjenog ugovora».
Drugo je opće načelo da kod dvostranoobveznih ugovora u slučaju zakašnjenja jedne strane druga strana
može, sama ili preko suda, odrediti primjereni rok za naknadno ispunjenje obveze, uz izjavu da će nakon
bezuspješnog proteka tog roka odustati od ugovora.16
Kad iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, zakon dopušta
vjerovniku da ugovor raskine i bez ostavljanja naknadnog roka.
ZOO obvezuje vjerovnika da o svojoj odluci da raskine ugovor obavijesti dužnika bez odgađanja.
ZOO ne dopušta raskidanje ugovora zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.

14
U sudskoj se praksi pravi razlika između raskida prije prijenosa prava vlasništva za koji se ne zahtijeva pisani oblik i raskida poslije
prijenosa prava vlasništva za koji se traži pisani oblik
15
imaju smisla samo kod recipročnih ugovora jer se kod besplatnih i jednostranoobveznih ugovora uopće ne postavlja pitanje raskida
zbog neispunjenja
16
ZOO: u slučaju neispunjenja dvostranoobveznog ugovora u roku, kad rok ispunjenja nije bitan sastojak ugovora, vjerovnik može
raskinuti ugovor, ali ostavljajući dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.
33
Do jednostranog raskida može doći i kad ispunjenje obveze jedne strane postane neizvjesnim zbog pogoršanja
njezinih materijalnih prilika ili drugih ozbiljnih razloga nastalih poslije sklapanja ugovora, odnosno i prije
sklapanja ugovora ako suugovaratelj to nije znao niti morao znati. Strana koje se obvezala prva ispuniti svoju
obvezu može tada zahtijevati osiguranje u primjerenom roku, pa ako ga ne dobije, može raskinuti ugovor.

2. Raskid zbog promijenjenih okolnosti – nakon sklapanja ugovora prilike se mogu toliko izmijeniti da
ispunjenje preuzetih obveza postane izrazito teško i skopčano s velikim gubitkom za jednu od ugovornih
strana. U pravilu je riječ o takvom narušavanju načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba da se inzistiranje
na dosljednom poštivanju načela pacta sunt servanda čini nepravičnim.
Da bi ublažile djelovanje načela pacta sunt servanda, strane su u ugovore unosile odredbu – clausulu koja je
omogućavala uvažavanje promjena.17Temeljna je misao učenja o klauzuli rebus sic stantibus da svaki ugovor
obvezuje dok se ne promijene okolnosti koje su postojale u vrijeme njegova sklapanja i na kojima je temeljena
volja ugovaratelja. Pravo na raskid priznaje se vrlo restriktivno. Prema ZOO ne može se zahtijevati raskid
ugovora ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u
obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.
Raskid ugovora pozivom na promijenjene okolnosti ne može zahtijevati strana koja je pala u zakašnjenje,
točnije ako su promijenjene okolnosti nastupile nakon isteka roka za ispunjenje njezine obveze.

Do raskida ugovora neće doći ako druga ugovorna strana ponudi ili pristane da se sporne odredbe pravično
izmijene. Ugovaratelj koji zahtijeva raskid, dužan je, ako do njega dođe, naknaditi drugoj strani pravičan dio
štete koji zbog raskida trpi.

Stranama je unaprijed dopušteno da se ugovorom unaprijed odreknu pozivanja na određene promijenjene

okolnosti, izuzev ako bi time povrijedile načelo savjesnosti i poštenja.

2) Raskid ex lege - govorimo kad do raskida dolazi po samom zakonu tj. po ispunjenju pretpostavaka koje
zakon predviđa.
Najpoznatiji slučaj raskida po samom zakonu imamo kod tzv. fiksnih ugovora. To su ugovori kod kojih je
ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora. Ako dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se
raskida po samom zakonu. Izjava vjerovnika o raskidu nije potrebna.
Do raskida ex lege može doći i kod ugovora koji nisu fiksni tj. ako dužnik ne ispuni obvezu ni u naknadnom
primjerenom roku.
Pravila o ex lege rskidu primjenjuju se i na ugovore kod kojih je rok bitan sastojak po samoj naravi posla, npr.
isporuka pirotehničkih sredstava za određenu proslavu.

Učinci raskida
Osnovnim učinkom raskida se smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugovornih obveza, osim
odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida.
Raskidom ugovora nastaje i obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja.
Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba
vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade.
Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate počev od dana kad je novac
primljen.

4. PRIJEBOJ (Kompenzacija) je prestanak obveze s obračunavanjem protutražbine s tražbinom.

Dužnikova će obveza prestati prijebojem samo ako je dužnikova protutražbina po visini jednaka vjerovnikovoj
tražbini. Ako su međusobne tražbine nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja, dok razliku vjerovnik
ima pravo zahtijevati a dužnik podmiriti.
Do prijeboja može doći na osnovi ugovora, na osnovi zakona ili po samom zakonu.

1) Sporazumni ili dobrovoljni prijeboj – ugovorne strane se mogu sporazumijeti da svoje međusobne
tražbine kompenziraju. Budući da se zasniva na sporazumu tj. ugovoru (pactum de compensando), naziva se i
ugovornim prijebojem ili ugovornom kompenzacijom. Strane nisu vezane nekim posebnim pretpostavkama
koje bi se odnosile na vrstu i kakvoću tražbine.

17
U suvremenim pravima se takva klauzula podrazumijeva
34
 2) Jednostrani prijeboj – nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene
pretpostavke. Riječ je prijeboju koji se temelji na zakonu, što znači da se veže za ispunjenje zakonom
predviđenih pretpostavaka: uzajamnost, istovrsnost, dospjelost, utuživost tražbine te izjava o prijeboju.

1. Uzajamnost ili zamjenitost tražbina – znači da strana koja želi izvršiti prijeboj mora istodobno biti vjerovnik
i dužnik protivne strane tj. u prijeboj može u pravilu ići samo s vlastitom tražbinom.
Od zahtjeva uzajamnosti odstupilo se u par slučajeva:
- jamac može protiv vjerovnika kompenzirati tražbinu glavnog dužnika
- dužnik (cessus) može prema tražbini novog vjerovnika (cesionara) staviti u prijeboj svoju tražbinu koju ima
prema starom, a ne prema novom vjerovniku
2. Istovrsnost – tražbine su istovrsne ako glase na stvari istoga roda i iste kakvoće. Redovito je to novac, ali
mogu biti i druge zamjenjive stvari, npr. žito, nafta.
3. Dospjelost obiju tražbina. Dospjelost je trenutak od kojega vjerovnik može zahtijevati ispunjenje tražbine.
4. Utuživost što podrazumijeva da se mogu ostvariti sudskim putem. Dopušten je prijeboj sa zastarjelom
tražbinom samo ako u trenutku kad su se ostvarile ostale pretpostavke prijeboja još nije bila nastupila zastara.
5. Izjava o prijeboju. Prema ZOO prijeboj ne nastaje ipso iure već je potrebno da jedna strana drugoj dade
izjavu o prijeboju. Nakon što je dana izjava o prijeboju, smatra se da je prijeboj nastao u trenutku kad su se za
njega ispunile potrebne pretpostavke, dakle retroaktivno (ex tunc).
Ako vjerovnik zatraži ispunjenje, kompenzacija se postiže prigovorom prijeboja (ope exceptionis).

3) Prijeboj ex lege – nastupa izravno po samom zakonu, a volja ugovornih strana je ireleventna.
Primjer iz stvarnog prava – odnosi se na slučaj založnog prava kad vjerovnik, koji posjeduje založenu stvar,
ima ovlaštenje ubrati i sebi uzeti njezine plodove i druge koristi. Ubrani plodovi postaju njegovo vlasništvo, a
njihova se vrijednost prebija s vrijednošću tražbine (ZV).

Isključenje prijeboja – tražbine koje potječu iz određenih taksativno navedenih obveznopravnih odnosa, ne
mogu prema ZOO, prestati prijebojem:
- tražbine koje se ne mogu zaplijeniti odnosno prisilno ispuniti, npr. socijalne pomoći, stipendije..
- tražbine nastale namjernim prouzročenjem štete
- tražbine objekt kojih su stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku dane na čuvanje ili posudbu ili ih je dužnik
bespravno oduzeo tj. zadržao
- tražbine naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti
- tražbine na osnovi zakonske obveze uzdržavanja

5. OTPUST ILI OPROST DUGA (Remissio) – obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće
zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.
Za taj se sporazum ne traži određeni oblik a dopušten je i disparitet oblika.
Otpust duga glavnom dužniku oslobađa obveze i jamca, dok otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika.
Otpusta duga nema ako dužnik uskrati pristanak, a tada vjerovnik pada u zakašnjenje ako odbije primiti
ispunjenje.
Sporazum o otpustu može se sklopiti i prešutno tako da vjerovnik vrati dužniku obveznicu, ali ne i vraćanjem
sredstava osiguranja tražbine, kao npr. zaloga.
Opoziv izjave o otpustu moguć je sve dok dužnik za nju ne sazna.

6. PROTEK VREMENA I OTKAZ

Obveznopravni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom toga vremena.
Onaj obveznopravni odnos čije trajanje nije vremenski određeno, prestaje otkazom bilo kojeg sudionika toga
odnosa.
Otkaz (renuntiatio) je jednostrana izjava kojom se okončava trajni obveznopravni odnos na neodređeno
vrijeme.

7. OSTALI NAČINI PRESTANKA

Obveznopravni odnos može prestati još i:
- smrću dužnika ili vjerovnika, ali samo ako je obveza vezana za osobna svojstva jedne ili obiju strana ili
osobne sposobnosti dužnika
- novacijom ili obnovom, jer ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje a nova nastaje
- sjedinjenjem ili konfuzijom, kad ista osoba postane vjerovnik i dužnik, npr. nasljedstvom.
35
 Međutim, kad jamac postane vjerovnikom, obveza glavnog dužnika time neće prestati.
Obveze upisane u javnoj knjizi ne prestaju sjedinjenjem, nego tek upisom brisanja.
- propisom

II. UGOVORNI ODNOSI

IX. UGOVORI O PRIJENOSU STVARI I PRAVA

A. KUPOPRODAJA (Emptio venditio)

To je ugovor kojim se jedna strana (prodavatelj) obvezuje drugoj strani (kupcu) prepustiti određeni objekt, a
kupac se obvezuje za prepušteni objekt platiti određeni iznos novca kao kupovnu cijenu.
To je konsenzualni, dvostranoobvezni i to recipročan ugovor (svaka ugovorna strana postaje istodobno i
vjerovnik i dužnik), sinalagmatični, naplatni, neformalan, kauzalan (kauza je stjecanje prava vlasništva
na stvari).

Po našem pravu, samim sklapanjem kupoprodajnog ugovora kupac još ne postaje vlasnikom stvari.
Kupnjom dobiva samo obveznopravni zahtjev prema prodavatelju da mu stvar izruči. Tek kada je
prodavatelj stvar predao kupcu, on postaje vlasnikom stvari, ako je i sam prodavatelj to bio. To znači da je
po našem pravu kupoprodaja samo osnova za stjecanje prava vlasništva tj. nastupaju za strane samo
obveznopravni učinci.

Objekti kupoprodaje mogu biti stvari, prava i imovina.

Stvari moraju biti u prometu.
Valjana je kupoprodaja buduće stvari, npr. stvari koja još nije izrađena – kupnja nadanih stvari (emptio
rei speratae). Kupac nije dužan platiti cijenu ako stvar ne nastane, pa se može reći da je to kupnja pod
odgodnim uvjetom
Kupac može pristati i na bezuvjetnu kupnju buduće stvari i platiti cijenu makar stvar ne nastane ili nastane u
manjoj količini od očekivane (npr. kupnja godišnjeg uroda jabuka s određene plantaže) – kupnja nade
(emptio spei). Rizik koji time preuzima, kupac kompenzira ugovarajući paušalnu cijenu.

Pokretnine su najčešći objekt kupoprodaje, a među njima su najbrojnije one koje se nazivaju robom.
Nekretnine su također objekt kupoprodaje.
Prava također mogu biti objekti kupoprodaje, ali samo imovinska prava i to ako nisu strogo osobna.
Prodati se može i pravo koje je sporno ali bi ugovor kojim bi odvjetnik ili neki drugi nalogoprimac kupio
takvo pravo bio ništetan, ako mu je bilo povjereno ostvarivanje spornog prava. Ništetan bi bio i ugovor
kojim bi odvjetnik za sebe ugovorio udio u podjeli iznosa koji bi sud dosudio njegovu nalogodavcu.
Imovina se isto tako može pojaviti kao objekt kupoprodaje.

Za objekt kupoprodaje traži se da bude određen ili bar odrediv. Objekt je određen ako predstavlja jedinicu u
prometu, tj. species, a on je odrediv ako se naknadno može individualizirati, a da se za to ne mora među
istim stranama sklapati novi pravni posao.

Kupovna cijena
Cijena je vrijednost stvari izražena u novcu.Za kupovnu cijenu zahtijevaju se ove 3 karakteristike:
1. cijena mora biti izražena u novcu – ako se činidba jedne strane sastoji djelomično u novcu, a djelomično
u stvarima, radi se o kupoprodaji samo onda ako je cijena (novac) jednaka ili veća od vrijednosti stvari.
2. cijena mora biti određena ili odrediva – cijena je određena ako je ustanovljena u nekom fiksnom iznosu.
Cijena je odrediva kad ugovor sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih se naknadno može
odrediti.18Ugovor u kojem cijena nije određena, niti sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se mogla
odrediti je ništetan. Iznimka je trgovački ugovor o kupoprodaji jer će kupac u tom slučaju platiti cijenu koju
je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad te cijene nema, razumnu cijenu
(tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora tj. ona koju sud utvrdi prema okolnostima slučaja).

18
npr. može se ugovoriti tekuća cijena na određenom tržištu i u određeno vrijeme ili određivanje cijene povjeriti trećoj osobi
36
3. cijena ne smije biti protuzakonita – ako je cijena određena propisom, pa se ugovori viša cijena, ugovor je
valjan, samo važi propisana, a ne ugovorena cijena.

Obveze ugovornih strana

a) Obveze prodavatelja do trenutka predaje. Prodavatelj mora stvar do trenutka predaje brižljivo čuvati.
Zatim je mora predati kupcu u «slobodan posjed» kako je ugovoreno, tj. sa svim njezinim sastavnim
dijelovima i pripadcima, i to u ugovoreno vrijeme, na mjestu na kojem treba i u onom stanju u kojem se
stvar nalazila u trenutku sklapanja ugovora. Mjesto predaje utvrđuje se ugovorom, no ako to nije učinjeno,
predaja se ima izvršiti u mjestu prodavateljeva prebivališta tj. boravišta odnosno sjedišta. Mjesto predaje
stvari bit će mjesto gdje se stvar nalazi ili gdje treba biti izrađena.
Pri kupoprodaji je osobito važan trenutak predaje stvari, jer u tom trenutku na kupca prelazi odgovornost za
rizik bez obzira je li samo vlasništvo prešlo ili nije1920. Odgovornost za rizik znači odgovornost za slučajnu
propast ili oštećenje stvari. Kad je kupac zbog nedostatka stvari zatražio od prodavatelja da mu je zamijeni
ili je raskinuo ugovor, rizik ne prelazi na njega, međutim, dužan ju je čuvati pažnjom dobrog privrednika tj.
domaćina. Isto vrijedi i za prodavatelja kad je zbog zakašnjenja kupca stvar ostala kod prodavatelja, a rizik
prešao na kupca.
Suglasno načelu o uzajamnosti i istodobnosti ispunjenja, prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac
istodobno ne plati cijenu, tj. ako to nije spreman učiniti. Međutim, kupac nije dužan isplatiti cijenu prije
nego što je imao mogućnost pregledati stvar.

b) Obveze prodavatelja nakon predaje. Prodavatelj odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari kao
i da prodano pravo ne postoji te da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.

c) Obveze kupca. Osnovne obveze su preuzimanje stvari i isplata cijene. Kupovna cijena se plaća
odjedanput tj. plaćanje u obrocima se nikad ne podrazumijeva, nego uvijek mora biti posebno ugovoreno.
Platiti treba na određenom mjestu, na određeni način i u određeno vrijeme. Modaliteti isplate prvenstveno se
određuju ugovorom, ali ako to nije učinjeno, isplata cijene treba uslijediti u trenutku i u mjestu u kome treba
obaviti predaju stvari. Ako se cijena ne mora platiti u trenutku predaje stvari, tada se plaća u prebivalištu
odnosno sjedištu prodavatelja.

d) Obveze u slučaju raskida kupoprodaje. Opće je pravilo obveznog prava da u slučaju povrede ugovorne
obveze od strane jednog ugovaratelja, drugi ugovaratelj može, ako ne želi ustrajati na ispunjenju obveze,
raskinuti ugovor i zahtijevati nakandu štete. To vrijedi i za kupoprodaju. Raskidom ugovora prekida se
proces razmjene. Štete nema ako kupac može pod istim uvjetima pribaviti stvar od nekog drugog
prodavatelja, a prodavatelj, pod istim uvjetima, prodati stvar nekom drugome.
Dođe li do raskida kupoprodaje zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, a stvar ima tekuću
cijenu (cijena utvrđena službenom evidencijom), druga strana može zahtijevati razliku između ugovorene
cijene i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kojem je posao obavljen – apstraktna
šteta.
Ako dođe do raskida prodaje zbog neispunjenja činidbe od strane jednog ugovaratelja čiji objekt su
generične stvari, druga strana može izvršiti prodaju radi pokrića, odnosno kupnju radi pokrića, i zahtijevati
razliku između ugovorene cijene i cijene prodaje odnosno kupnje radi pokrića – konkretna šteta, jer se radi
o stvarno pretrpljnoj šteti. O namjeravanoj prodaji ili kupnji radi pokrića mora se obavijestiti drugu stranu,
inače joj se odgovara za štetu.

Posebne vrste kupoprodaje

ZOO govori o kupoprodajama s posebnim pogodbama.

1. Kupoprodaja s pravom prvokupa – pravo prvokupa je pravo određenih osoba da prije svih kupe stvar ako
je vlasnik odluči prodati.

19
ako si je prodavatelj privremeno pridržao pravo vlasništva (pactum reservati dominii)
20
kod tradicije transportom predaja se smatra izvršenom u trenutku uručenja stvari prijevozniku ili otpremniku tj. osobi koja organizira
otpremu
37
Ugovorom je zasnovano pravo prvokupa kada se u njegov sadržaj unese odredba kojom se obvezuje kupac
da izvijesti prodavatelja o namjeri da stvar proda trećemu, o uvjetima te kupoprodaje i da mu ponudi da on
kupi stvar za istu cijenu. Prodavatelj je dužan, ako se želi koristiti pravom prvokupa, obavijestiti o tome
kupca u roku od mjesec dana, računajući od dana kad je od kupca primio obavijest o namjeravanoj prodaji
trećoj osobi. Istodobno s izjavom o kupnji, prodavatelj je dužan isplatiti cijenu koju je kupac ugovorio s
trećom osobom, ili je položiti kod suda tj. kod zakonom ovlaštene osobe.
Ako kupac nije poštovao svoju obvezu, pa je stvar prodao trećemu i na njega prenio pravo vlasništva ne
obavještavajući o tome prodavatelja, prodavatelj može u roku 6 mj. od saznanja za taj prijenos zahtijevati da
se prijenos poništi i njemu proda stvar pod istim uvjetima. Sa svojim će zahtjevom uspjeti samo ako je treći
znao ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavatelj ima pravo prvokupa. Krajnji rok u kojem prodavatelj
može ostvarivati svoje pravo prvokupa jest 5 god. od dana prijenosa vlasništva na trećega. Nakon isteka toga
roka pravo prvokupa prestaje.
Pravo prvokupa se može ugovoriti najviše za 5 god. od dana sklapanja ugovora – ovo ograničenje se ne
primjenjuje na pravo prvokupa iz trgovačkih ugovora, kao ni na pravo prvokupa dionica, poslovnih udjela i
udjela u društvu.
Ugovorom zasnovano pravo prvokupa pokretnih stvari je strogo osobno pravo koje se ne može ni otuđiti ni
nasljediti.
Pravo prvokupa može biti zasnovano i zakonom u korist nekih osoba, a njegovo trajanje nije ograničeno.

2. Nazadkupnja – vrsta kupoprodaje kod koje si prodavatelj nekretnine prigodom kupoprodaje ili kasnije
pridržava pravo da prodanu stvar za unaprijed određenu cijenu opet otkupi. Nazadkupnja je pravo koje
pripada prodavatelju samo za njegova života. To se pravo može upisati u zemljišne knjige.

3. Nazadprodaja – vrsta kupoprodaje kod koje je prodavatelj obvezan da na zahtjev kupca odmah ili nakon
određenog vremena za unaprijed određenu cijenu nekretninu ponovo kupi. To pravo se može intabulirati.

4. Realna kupoprodaja – vrsta kupoprodaje kod koje je stranačka namjera upravljena na neposrednu izmjenu
činidbe i protučinidbe. (npr. kupnja na tržnici). Ako kupac za gotovo tvrdi da je platio, teret protivnog
dokaza je na prodavatelju. Ako je pak izostala predaja, kupac ne može tražiti ispunjenje, nego samo vraćanje
vlastite činidbe.

5. Kupoprodaja s obročnim otplatama cijene – poznat je i pod nazivom kreditna kupoprodaja ili
kupoprodaja na kredit. Ugovorom o kupoprodaji pokretne stvari s obročnom otplatom cijene obvezuje se
prodavatelj predati kupcu određenu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac
se obvezuje isplatiti njezinu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima..
Objektom kreditne kupoprodaje može biti samo pokretna stvar, a druga je karakteristika toga ugovora u
odstupanju od načela istodobnosti ispunjenja činidaba. ZOO propisuje pisani oblik.
U korist kupca određena su dva važna prava – pravo na raskid ugovora i pravo da odjednom isplati ostatak
cijene. Klauzula o raskidu mora biti, pod prijetnjom ništetnosti, unesena u ispravu o ugovoru s tim da kupac
može raskinuti ugovor ako to u pisanom obliku priopći prodavatelju u roku 3 dana od potpisivanja ugovora.
Kupac se može uvijek koristiti pravom da isplati odjednom ostatak cijene, i to čist, bez ugovornih kamata i
troškova. Svaka suprotna odredba u ugovoru, ex lege je ništetna.
Prodavatelj ima pravo raskinuti ugovor ako kupac kasni s početnom otplatom, kao i kad dođe u zakašnjenje s
najmanje dvije uzastopne otplate (koje čine najmanje osminu cijene) poslije početne otplate odnosno samo s
jednom ako ih ukupno nema više od četiri.
ZOO ne dopušta ugovaranje penala (ugovorne kazne) za slučaj raskida ugovora i za slučaj kašnjenja u isplati
nekog obroka cijene.

6. Kupoprodaja s pridržajem prava vlasništva (pactum reservati dominii) – kad prodavatelj pokretne stvari
na osnovi posebne ugovorne odredbe zadrži pravo vlasništva i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne
isplati cijenu u potpunosti. Svrha joj je povećati sigurnost naplate cijene.
Prodavatelj može, sve dok mu cijena ne bude isplaćena, zahtijevati povrat stvari, bilo na osnovi raskida
ugovora zbog zakašnjenja odnosno neisplate cijene, bilo vlasničkom tužbom.
ZOO je ovu mogućnost rezervirao isključivo za prodaju pokretnih stvari.
Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi kupac od trenutka kad mu je stvar predana. Kupac stječe
pravo vlasništva na kupljenoj stvari u trenutku isplate cijene.

38
7. Kupnja na pokus ili ogled (emptio ad gustum) – je kupoprodaja s utanačenjem da kupac uzima stvar pod
uvjetom da je isproba i utvrdi odgovara li njegovim željama.
Dvije su varijante kupnje na pokus – bez predaje21 i s predajom stvari kupcu22. Moguća je kupnja i uz tzv.
objektivni pokus kad nastanak ugovora ne ovisi o volji i nahođenju kupca, nego o rezultatima stručnog
ispitivanja ugovorenih svojstava stvari i njezine prikladnosti za ugovorom utvrđenu upotrebu.

8. Kupoprodaja po uzorku ili modelu – prodavatelj je dužan predati kupcu stvar jednaku uzorku ili modelu,
izuzev ako je uzorak ili model pokazan kupcu samo radi obavijesti i probližnog određivanja svojstava stvari.

9. Kupoprodaja sa specifikacijom – nastaje kad se kupcu ostavi pravo da kasnije, nakon sklapanja ugovora,
odredi oblik, mjeru, asortiman ili koju drugu pojedinost kupljene stvari.23

10. Prodajni nalog (contractus aestimatorius) 24– je ugovor kojim se nalogoprimac obvezuje pokretnu stvar,
koju mu je predao nalogodavac, prodati za određenu cijenu i u određenom roku ili je u tom roku vratiti
nalogodavcu.
Prodajni nalog se ne može opozvati, a on je u biti realni ugovor.
Nalogodavac snosi rizik slučajne propasti ili oštećenja premda njome ne može raspolagati sve dok mu ne
bude vraćena.
Ako nalogoprimac ne proda stvar i ne preda određenu cijenu nalogodavcu do određenog roka, niti je ne vrati
u tom roku, smatra se da je on kupio stvar.
Taj ugovor postaje ugovorom o kupoprodaji, ali tek nakon isteka roka za prodaju pošto nalogoprimac ne
vrati stvar ili novac u visini utvrđene cijene nalogodavcu.
Npr. prodaja novina preko kolportera ili knjiga preko knjižara i putujućih trgovaca.

B. ZAMJENA (Razmjena) je konsenzualni dvostranoobvezni ugovor koji nastaje tako da se jedna strana
obveže predati drugoj strani određenu stvar u vlasništvo, a ta se druga strana obveže da će joj kao
protučinidbu dati određenu svoju stvar u vlasništvo.
Objekt zamjene mogu biti sve stvari koje su u prometu, prenosiva prava i novac – ako obje strane
zamjenjuju domaći valutni novac, radi se o zamjeni, ali ako jedna strana obeća dati domaći valutni novac, a
druga strana obeća da će za to dati strani valutni novac, ne radi se o zamjeni, nego o prodaji.

Zamjena je naplatni pravni posao, samo što se naplata ne sastoji u novcu, već u predaji neke druge stvari.
Zamjena je kauzalni pravni posao, a to je stjecanje vlasništva.
Ugovor o zamjeni je redovito neformalan. Međutim, ako se radi o zamjeni nekretnina, za valjanost ugovora
potreban je pisani oblik.

C. DAROVANJE je ugovor kojim jedna strana (darovatelj) dobrovoljno i besplatno prepušta drugoj
strani (obdarenik) neku imovinsku korist, a ova to prihvaća.
ZOO: ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili
imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.
Oprost i isplata duga uz suglasnost dužnika smatraju se također darovanjem.

Karakteristike:
Darovanje je ugovor tj. za perfekciju ovog pr. posla je potreban pristanak obdarenika. Nitko se ne može
obdariti protiv svoje volje. Kod darovanja pokretne stvari može doći do predaje dara prije nego se obdarenik
očitovao o njegovu prihvaćanju. U tom slučaju smatra se da je dar prihvaćen, ako nije otklonjen u roku koji
je darovatelj ostavio obdareniku. Ako dar nije prihvaćen njegov se povrat može zahtijevati po osnovi
stjecanja bez osnove.

21
prodavatelj je dužan omogućiti kupcu ispitivanje stvari, a kupac je dužan obavijestiti prodavatelja ostaje li pri ugovoru, u suprotnom se
smatra da je odustao od ugovora.
22
Ako je stvar predana kupcu do određenog roka radi isprobavanja, pa je odmah nakon isteka roka ne vrati ili ne izjavi da odustaje od
ugovora, smatra se da je ostao pri ugovoru. Šutnja se ovdje tumači kao pristanak. Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari predane
kupcu snosi prodavatelj do kupčeve izjave da istaje pri ugovoru tj. do isteka roka u kojem je kupac bio dužan vratiti stvar.
23
Ako kupac ne dostavi prodavatelju specifikaciju do ugovorenog datuma ili do proteka razumnog roka, prodavatelj može izjaviti da
raskida ugovor ilipak izraditi specifikaciju na osnovi onoga što mu je poznato o kupčevim potrebama, o čemu je dužan upoznati kupca i
ostaviti mu razuman rok da izradi drukčiju specifikaciju ili prihvatu ponuđenu specifikaciju.
24
Pod tim je nazivom kao zaseban ugovor poznat još u pandektnom pravu
39
Darovanje je besplatni, konsenzualni ili realan ugovor. Za darovanje je potrebna dobrovoljnost.
Animus donandi (namjera darovanja) znači da ugovorom o darovanju darovatelj mora svoju imovinu
umanjiti, a daroprimcu se mora darovanjem njegova imovina povećati.
Kauza kod darovanja je stjecanje prava vlasništva ili nekog drugog imovinskog prava.

Objekti darovne činidbe: mogu se javljati stvari, sadašnje i buduće; imovinska prava, pritom je važno da
na strani darovatelja bude prenosivo; imovina, ZOO: valjano se može darovati čitava sadašnja imovina i
najviše polovina buduće imovine s tim da se u dvojbi smatra sa je darovana samo sadašnja imovina.25

Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara, ali ako bi darovatelj namjerno prešutio neki
nedostatak odgovara obdareniku za štetu koja bi zbog toga nastala.

Oblik darovnog ugovora

Kod konsenzualnih darovanja (obećanje darovanja) je akt sklapanja ugovora vremenski odvojen od akta
ispunjenja. Za takvo se darovanje zahtijeva oblik javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane)
privatne isprave.
Kod realnog darovanja, u kojem akt ispunjenja slijedi neposredno iza akta sklapanja, u načelu se ne traži
određeni oblik. Ali, ako se radi o darovanju nekretnine, potreban je pisani oblik.

Opoziv darovanja.
ZOO predviđa mogućnost opoziva darovanja samo iz dva razloga:

1/ Opoziv zbog oskudnosti - Ako darovatelj naknadno, nakon ispunjenja ugovora o darovanju, toliko
osiromaši da nema više sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema nikoga tko bi ga po zakonu bio dužan
uzdržavati, može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara. Opoziv dolazi u obzir samo ako obdarenik još
ima objekt ili njegovu vrijednost u svojoj imovini te ako se i sam obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog
uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Ne može se opozvati darovanje ako se
je darovatelj namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu.
Osobe koje je darovatelj dužan uzdržavati nemaju pravo na opoziv darovanja ako bi darovanjem bilo
ugroženo njihovo uzdržavanje, ali imaju pravo zahtijevati od obdarenika nadopunu onoga što darovatelj,
zbog darovanja, više nije u stanju davati. Štoviše, to pravo imaju i prema obdarenikovim nasljednicima, ako
se dar ili njegova vrijednost nalaze u ostavini.
Kad se radi o konsenzualnom darovanju darovatelj može, sve do dospjelosti njegove obveze na predaju dara,
odustati od darovanja, ako mu se poslije sklapanja ugovora imovno stanje toliko pogoršalo da bi ispunjenje
ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje ili ga onemogućilo u ispunjenju obveze davanja uzdržavanja.

2/ Opoziv zbog grube nezahvalnosti – Obdarenikova gruba nezahvalnost podrazumijeva da je prema

darovatelju ili članu njegove uže obitelji učinio djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o
zakonske dužnosti prema tim osobama (npr. dužnost uzdržavanja). Darovanje se opoziva izjavom
obdareniku u pisanom obliku s tim da potpis mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika.
Zbog grube nezahvalnosti darovanje će moći opozvati i nasljednik darovatelja, ali samo ako je obdarenik
usmrtio darovatelja ili ga spriječio da opozove darovanje.

Učinak opoziva je u obvezi obdarenika da vrati dar odnosno njegovu vrijednost, pri čemu se primjenjuju
pravila instituta stjecanja bez osnove.
Opoziv se mora dati u roku od godine dana od dana saznanja za razlog opoziva, a najkasnije u roku od 10
god. za nekretnine odnosno 5 god. za pokretnine računajući od dana predaje dara.

25
ugovor o darovanju kojim bi se darovatelj obvezao na povremena davanja obdareniku, npr. određeni iznos novca svakog mjeseca,
prestaje smrću darovatelja, osim ako je ugovorom predviđeno drukčije
40
 Vrste darovanja:
ZOO uređuje:
1. Darovanje s nametom – u ugovoru o darovanju može se unijeti uglavak kojim se obdarenik obvezuje da u
korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži.
Namet nema karakter protučinidbe. Da bi mogao zahtijevati ispunjenje nameta darovatelj mora prethodno
ispuniti svoju činidbu. Ispunjenje nameta može tražiti darovatelj, njegovi nasljednici i nadležno državno
tijelo ako je određen u nekom javnom interesu.
2. Nagradno darovanje – kad je učinjeno na ime nagrade, priznanja za neki uspjeh ili neke zasluge. Ako je
netko, međutim, imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, nije uopće riječ o darovanju nego o
naplatnom pravnom poslu ili izvanugovornoj obvezi, npr. nagrada poslovođi kod poslovodstva bez naloga
3. Uzajamno darovanje (dar i uzdarje) – kad se ugovori da će obdarenik uzvratiti darom darovatelju. Po ZOO,
dar u tom slučaju postoji samo glede veće vrijednosti dara.
4. Mješovito darovanje – postoji kad činidbe u naplatnom poslu nisu vrijednosno jednake, a za razliku
vrijednosti je nedvosmisleno izražena namjera darovanja (animus donandi), jer bi se inače radilo u pravilu o
prekomjernom oštećenju. Stoga se mješovito darovanje ne može pobijati zbog prekomjernog oštećenja.
5. Darovanje za slučaj smrti – ima se ispuniti tek nakon smrti darovatelja. Za valjanost ovog darovanja je
potreban oblik javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) isprave.

D. UGOVORom O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja)

doživotno uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja), a druga strana izjavljuje da
joj daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja
uzdržavanja.

To je obveznopravni ugovor o otuđenju imovine uz naknadu.

Po svojoj naravi on je dvostranoobvezan, naplatan i strogo formalan obveznopravni posao. Mora biti
sklopljen u pisanom obliku i ovjerovljen od suca nadležnog suda, ili sastavljen u obliku javnobilježničkog
akta ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
Objekt ugovorne činidbe uzdržavanog je njegova imovina ili njezin dio koja mu pripada u vrijeme sklapanja
ugovora.26
Činidba uzdržavatelja u pravilu će se sastojati u davanju smještaja, prehrane, odijevanja, brige oko zdravlja i
sahrane. Ali uzdržavanje se može dati i u kojem drugom obliku, kao npr. novčanoj renti, zajednici života itd.
Davatelj uzdržavanja je ovlašten, ako je objekt ugovora nekretnina, zatražiti upis zabilježbe ugovora u
zemljišnoj knjizi, a ako se radi o pokretnoj stvari o kojoj se vodi javni upisnik (npr. za brodove, zrakoplove),
zabilježbu u taj upisnik.
Davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove.

Tipični načini prestanka ug. o uzdr. su:

a) sporazumni raskid
b) jednostrani raskid,27 do kojega može doći preko suda u 2 slučaja:
- kad ugovaratelji žive zajedno, pa se nihovi odnosi u tolikoj mjeri poremete da zajednički život postane
nepodnošljiv
- kad jedna strana ne ispunjava svoje obveze
c) raskid zbog izmijenjenih okolnosti – poslije sklapanja ugovora može doći do promjene prilika u mjeri koja
znatno otežava njegovo ispunjenje (clausula rebus sic stantibus). Svaka se strana može tada obratiti sudu sa
zahtjevom da im iznova uredi njihove odnose ili raskine ugovor, uzimajući obzir sve okolnosti.
d) raskid zbog smrti davatelja uzdržavanja – ali samo ako njegov bračni drug i potomci koji su pozvani na
nasljedstvo ne pristanu na produženje ugovora. U tom slučaju ugovor se raskida ex lege, a oni gube pravo na
naknadu za prije dano uzdržavanje.
e) smrću primatelja uzdržavanja

26
tj. objektom ugovora su nepokretne i pokretne stvari i prava uključujući i sve pripadnosti stvari i prava.
27
Tada svaka strana ima pravo zahtijevati od druge naknadu prema općim pravilima obveznog prava o raskidu ugovora
41
 E. UGOVORom O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja)
uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja) do njezine smrti, a druga se obvezuje
prenijeti joj za života svu ili dio svoje imovine.
Temeljna razlika prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju je u tome što kod ugovora o dosmrtnom
uzdržavanju prijenos imovine na davatelja uzdržavanja treba uslijediti za života primatelja uzdržavanja, u
pravilu u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je inter vivos, a ugovor o
doživotnom uzdržavanju mortis causa ugovor.
To je dvostranoobvezan, naplatan i strogo formalan obveznopravni posao.
Kao jamstvo za ispunjenje obveze uzdržavatelja, primatelj uzdržavanja može odrediti da se, ako
uzdržavatelju daje nekretninu, u njegovu korist osnuje stvarni teret uzdržavanja na toj nekretnini.
Ako uzdržavatelj umre prije primatelja uzdržavanja, osnovno je pravilo da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
ne prestaje, već prava i obveze iz ugovora prelaze na njegove nasljednike ako na to pristanu. Ako ne
pristanu, ugovor se ex lege raskida, a oni snose dvije posljedice:
- nemaju pravo na nakandu za do raskida dano uzdržavanje,
- moraju primatelju uzdržavanja vratiti sve ono što je ugovorom stekao davatelj uzdržavanja, tj. ako to ne
mogu vratiti, naknaditi vrijednost stečenog
Ako nasljednici uzdržavatelja nisu u stanju preuzeti obveze iz ugovora imaju pravo na naknadu za
uzdržavanje koje je učinjeno do prestanka ugovora, ali su dužni vratiti ono što je uzdržavatelj stekao na
temelju ugovora.

X. UGOVORI O UPORABI I KORIŠTENJU STVARI

A. ZAKUP je konsenzualni dvostranoobvezni ugovor kojim se jedna strana (zakupodavac) obvezuje da će

uz naplatu (zakupninu) prepustiti drugoj strani (zakupniku) neku stvar na korištenje.28
Zakupodavac mora biti ili vlasnik stvari ili takav stvarnopravni ovlaštenik koji može na drugoga prenijeti
izvršavanje svoga prava (npr. uzufruktuar). Na osnovi ugovora o zakupu, zakupnik ima pravo iz zakupljenog
objekta crpiti plodove.
U zakup se obično daju nekretnine – obradiva zemljišta, poslovne zgrade i poslovne prostorije, kao i druge
nekretnine iz kojih se mogu crpsti plodovi.29 Kod nas zakup obradiva zemljišta naziva «arenda». Objektom
zakupa mogu biti i pokretnine (npr. film, kamion).
Temeljna razlika između zakupa i najma jest u tome što se kod najma stvar daje na uporabu (bez crpljenja
plodova), a ne na korištenje kao kod zakupa.

Zakupodavac je dužan:
- predati zakupcu stvar u ispravnom stanju
- održavati stvar u ispravnom stanju za sve vrijeme trajanja zakupa i radi toga obavljati potrebne popravke na
njoj o svom trošku. Od te obveze se izuzimaju sitni popravci kao i troškovi korištenja stvari koji padaju na
teret zakupnika. Zakupnik ima pravo raskinuti ugovor ako bi popravci ometali korištenje stvari u znatnoj
mjeri i za dulje vrijeme tj. može se tražiti sniženje zakupnine razmjerno ograničenju korištenja.
- snositi odgovornost za materijalne nedostatke stvari.30 Odredba o isključenju ili ograničenju odgovornosti će
biti ništetna: kad je zakupodavac znao za nedostatke i namjerno ih prešutio zakupniku, zatim kad nedostatak
potpuno onemogućuje korištenje zakupljene stvari i kad je zakupodavac, koristeći svoj monopolski položaj,
nametnuo takvu odredbu zakupniku.31
- snositi odgovornost za pravne nedostatke zakupljene stvari32

28
u ZOO su ušle samo opće odredbe o zakupu koje se neće primjenjivati za zakupe uređene posebnim propisima, osim podredno, kao
lex generalis (zakup poslovnog prostora, zakup poljoprivrednih zemljišta, zakup broda)
29
međutim, ugovor kojim se predaje na korištenje npr. kamenolom uz plaću koja će se davati po količini izvađenog kamenja nije ni
zakup ni ortakluk, nego tzv. neimenovani ugovor.
30
Ta se odgovornost odnosi na sve nedostatke zakupljene stvari koji smetaju njezinom ugovorenom ili redovitom korištenju, pa i onda
ako za njih nije znao.
31
U slučaju neotklonjivog nedostatka koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora ili je nastao kasnije, zakupnik može po svom izboru,
raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine. Ako je nedostatak otklonjiv bez većih nezgoda za zakupnika, zakupnik može
zahtijevati ili otklanjanje nedostataka ili sniženje zakupnine. Uz to zakupniku pripada i pravo na naknadu štete.
32
Utvrdi li se da trećemu doista pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupniku na korištenje stvari, ugovor o zakupu se
raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku nastalu štetu. Ako se pravom trećega samo ograničuje
zakupčevo pravo zakupnik može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine, i kumulativno naknadu štete.
42
 Zakupnik je dužan:
- koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik tj. kao dobar domaćin, tj. onako kako je određeno ugovorom ili
namjenom stvari
- naknaditi štetu za korištenje stvari protivno ugovoru odnosno namjeni stvari. Ako bi zakupnik i nakon
opomene nastavio koristiti stvar protivno ugovoru ili njezinoj namjeni, zakupodavac ima pravo otkazati
ugovor bez davanja otkaznog roka
- plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom, zakonom ili običajem u mjestu predaje stvari
zakupniku. Prema ZOO zakupnina se plaća polugodišnje ako se radi o zakupu na jednu ili više godina. Ako
je zakup na vrijeme ispod jedne godine, zakupnina se plaća nakon isteka ugovorenog roka.
- čuvati stvari i nakon prestanaka zakupa vratiti je neoštećenu. Ne odgovara za istrošenost stvari nastalu
redovitim korištenjem, ni za oštećenja nastala dotrajalošću. Dodatke koje je učinio na stvari može odnijeti
(ius tollendi) pod uvjetom da se mogu odvojiti bez oštećenja stvari.
Podzakup je ugovor kojim zakupnik daje zakupljenu stvar u zakup drugome.
Ovlaštenje zakupniku na davanje u podzakup uređuje se ugovorom o zakupu. Zakupodavac može otkazati
ugovor o zakupu ako je stvar dana u podzakup bez njegova dopuštenja, kad je ono potrebno na osnovi
ugovora ili nekog zakonskog propisa. ZOO priznaje zakupodavcu pravo da se za svoje tražbine prema
zakupniku s naslova zakupa naplati izravno od podzakupnika, i to iz iznosa koji on duguje zakupniku na
osnovi podzakupa. Podzakup prestaje istekom roka na koji je ugovoren, ali u svakom slučaju kada prestane
zakup.

Zakup prestaje:
- istekom vremena ako je sklopljen na određeno vrijeme ili je njegovo trajanje određeno zakonom. Međutim,
ako nakon isteka vremena na koji je zakup ugovoren, zakupnik nastavi koristiti stvar, a zakupodavac se tome
ne usprotivi, smatra se da je sklopljen novi ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme.33
- otkazom ako mu trajanje nije određeno niti se može ustanoviti iz okolnosti ili mjesnih običaja. Otkazni rok
je 8 dana, ali samo ako nije drukčije ugovoreno ili određeno zakonom tj. ne proizlazi iz mjesnih običaja.
Otkaz se ne može dati u nevrijeme.
- propašću stvari zbog više sile
Zakup ne prestaje smrću bilo koje od strana, već se nastavlja s njihovim nasljednicima.34

ZAKUP POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA

Prema Ustavu RH poljoprivredno zemljište je dobro od interesa za Republiku i uživa njezinu osobitu zaštitu.
Koristi se i štiti na način određen Zakonom o poljoprivrednom zemljištu (1994.).
Strane pravne i naravne osobe ne mogu biti nositeljima prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu, osim
ako je to dopušteno međunarodnim ugovorom.
ZPZ ustanovljuje kao temeljnu dužnost vlasnika i ovlaštenika poljoprivrednog zemljišta da obradivo
poljoprivredno zemljište održavaju sposobnim za poljoprivrednu proizvodnju.
Poljoprivrednim zemljištem se smatraju oranice, vrtovi, voćnjaci, maslinici, vinogradi, livade, pašnjaci,
ribnjaci, trstici, močvare i drugo zemljište koje se može privesti poljoprivrednoj proizvodnji.

Zakupnik može biti svaka naravna i pravna osoba koja se bavi poljoprivrednom djelatnošću. Zakupodavac i
dalje može biti samo vlasnik zemljišta, a to je prema ZPZ u pravilu država.35
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države može se dati u koncesiju stranoj i domaćoj pravnoj i fizičkoj
osobi, pod uvjetima koji su utvrđeni Zakonom o koncesijama i Zakonom o poljoprivrednom zemljištu.
Ugovor o zakupu polj. zem. mora imati pisani oblik.
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države daje se u zakup javnim natječajem, a ne može se dati u
podzakup.
Zakup se može upisati u zemljišne knjige.
Ugovor o zakupu polj. zem. prestaje:
- istekom vremena na koje je sklopljen,
- prenamjenom polj. zemljišta u neko drugo zemljište i
- otkazom.

33
Prešutno obnavljanje zakupa
34
izuzev ako je ugovoreno nešto drugo.
35
Iznimno se može dati na trogodišnji zakup polj. zem. u privatnom vl. (ali i ono u državnom) ako nije obrađeno u prethodnom
vegetativnom periodu, o čemu odlučuje nadležno drž. tijelo
43
 ZAKUP POSLOVNOG PROSTORA
Zakup poslovnog prostora je uređen Zakonom o zakupu i prodaji poslovnog prostora + supsidijarno se
primjenjuju opća pravila o zakupu sadržana u ZOO
Zakupodavac može biti svaka osoba, naravna ili pravna, koja ima u vlasništvu poslovni prostor.
Zakupnik može biti svaka naravna i pravna osoba, uključivo i strana fizička osoba.
U poslovni prostor kao objekt ove vrste zakupa ulaze: poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno
mjesto.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija mora biti sklopljen u pisanom obliku.
U slučaju sklapanja ugovora o zakupu s dvojicom odvojenih zakupnika prednost tj. pravo na useljenje ima
onaj zakupnik koji je prvi sklopio ugovor – načelo prioriteta.

Zakupodavac je dužan:
- predati objekt u stanju prikladnom za obavljanje ugovorom predviđene djelatnosti i u tom ga stanju održavati
- poslovni prostor predati zakupniku u ugovorenom roku
- održavati poslovni prostor u ugovorenom tj. prikladnom stanju36

Zakupnik je dužan:
- plaćati ugovorenu zakupninu – ako ugovorom nije određen rok plaćanja, zakupninu je dužan plaćati
mjesečno unaprijed i to najkasnije do petoga dana u mjesecu.
- snositi troškove korištenja zajedničkih uređaja u zgradi i troškove tekućeg održavanja poslovnog prostora
- snositi troškove popravka oštećenja poslovnog prostora koje je sam prouzročio
Osnovno je pravilo zakupnika da se poslovnim prostorom namjenski koristi s tim da ga po prestanku zakupa
preda zakupodavcu u stanju u kakvom ga je primio + ius tollendi

Ako nije ugovorom drukčije određeno, zakupnik nema pravo poslovni prostor ili njegov dio dati u podzakup
drugome.

Ugovor prestaje:37
- istekom roka, kad je ugovor sklopljen na određeno vrijeme. Ako je ugovor o zakupu sačinjen kao ovršna
isprava u smislu Zakona o javnom bilježništvu, tada se ovrha provodi neposredno na osnovi ugovora o
zakupu
- otkazom redovito prestaje ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na neodređeno vrijeme, ali i svaka
druga strana može u svako doba otkazati ugovor o zakupu poslovnog prostora, bez obzira je li sklopljen na
neodređeno ili određeno vrijeme, ako druga strana ne ispunjava ugovorne ili zakonske obveze. Zakupodavac
može otkazati ugovor o zakupu poslovnog prostora u svako doba, pa i onaj sklopljen na određeno vrijeme,
ako zakupnik i poslije pisane opomene koristi prostor protivno ugovoru ili mu nanosi znatniju štetu, ako ne
plaća zakupninu, kada je zakupodavcu nužan taj prostor za obavljanje njegove djelatnosti te ako
zakupodavac u primjerenom roku ne dovede poslovni prostor u stanje u kojem ga je dužan predati odnosno
održavati
- odustankom
- raskidom

Otkazni rok je 3 mj. ako ga ugovorne strane nisu drukčije odredile. Otkaz se daje u pisanom obliku i
dostavlja preporučenom poštom zakupodavcu ili putem javnog bilježnika.
Ako zakupodavac proda zakupljeni objekt ili ako na bilo koji drugi način treća osoba stekne od zakupodavca
objekt, ugovor o zakupu ne prestaje , nego treća osoba stupa u prava i dužnost zakupodavca – prijenos
ugovora na temelju zakonske odredbe. Zakup ne prestaje ni u slučaju smrti zakupnika ili njegove statusne
promjene jer tada nasljednici tj. pravni sljednici zakupnika stupaju u njegova prava i obveze.

B. NAJAM je ugovor kojim se najmodavac obvezuje predati najmoprimcu određenu stvar na uporabu, a
najmoprimac se obvezuje za to plaćati određenu najamninu.
Razlika prema zakupu je u tome što uporaba, za razliku od korištenja, ne obuhvaća i uživanje u smislu
pribiranja plodova.

36
Ako zbog izvođenja popravaka zakupnik nije mogao koristiti poslovni prostor, nije dužan plaćati zakupninu za to vrijeme
37
Ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme ne može prestati prije isteka jedne god. od dana sklapanja, osim ako strane nisu drukčije
ugovorile ili postoji jedan od ovih 4 razloga
44
 Najam je konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i kauzalan posao (kauza - naplatno prepuštanje stvari na
uporabu). U načelu je neformalan ugovor, ali najam o nekretnini se mora sklopiti u pisanom obliku.
Može se sklopiti na neodređeno ili na određeno vrijeme.
Pored odredaba ZOO o najmu u našem pravu je zasebno uređen ugovor o najmu stana Zakonom o najmu
stanova iz 1996.g.

Najmodavac ima sljedeće obveze:

- predati stvar najmoprimcu i održavati je u stanju podobnom za ugovorenu uporabu
- snositi poreze i druge javne terete na iznajmljenoj stvari
- uzdržati se od preinaka na iznajmljenoj stvari koje bi ometale njezinu uporabu, osim uz pristanak
najmoprimca
- odgovarati za materijalne i pravne nedostatke iznajmljene stvari

Najmoprimac ima sljedeće obveze:

- plaćati najamninu u ugovorenim ili zakonom određenim rokovima odnosno u rokovima uobičajenim u
mjestu predaje stvari, ako nisu određeni ugovorom ili zakonom. Prema ZOO ako drukčije nije ugovoreno ili
propisano, najamnina se plaća mjesečno ako je najam sklopljen na neodređeno vrijeme, inače se plaća nakon
isteka vremena najma odnosno polugodišnje, ako je sklopljen na jednu ili više godina. Zbog neplaćanja
najamnine u dva uzastopna roka, najmodavac ima pravo otkazati ugovor bez pridržavanja otkaznog roka. Za
dužnu najamninu i druge tražbine iz ugovora o najmu najmodavcu se priznaje založno pravo i pravo
zadržanja na unesenim stvarima najmoprimca.
- uzdržati se od protuugovorne uporabe stvari
- vratiti stvar nakon prestanka najma u stanju u kakvom je bila u vrijeme predaje (+ ius tollendi)

Najmopromac može iznajmljenu stvar dati u podnajam samo uz suglasnost najmodavca. Najmodavac ima
pravo svoje tražbine prema najmoprimcu naplatiti izravno od najamnine podnajmoprimca

Najam može prestati:

- istekom vremena na koje je ugovor sklopljen s tim da se ugovor produljuje na neodređeno vrijeme ako bi
istekom vremena najmoprimac nastavio rabiti stvar, a najmodavac se tome ne bi protivio. Kad je objekt
najma nekretnina ugovor se produljuje za isto vrijeme trajanja, ako ni jedna strana 30 dana prije istek roka
na koji je sklopljen, ne izjavi u pisanom obliku da ne želi novo razdoblje
- otkazom ako je sklopljen na neodređeno vrijeme. Ako duljina otkaznog roka nije ugovorena ili određena
zakonom ili mjesnim običajem, za najam pokretnine rok je 8, a za najam nekretnine 30 dana. Otkaz najma
nekretnine daje se u pisanom obliku. Iznimno najmoprimac može otkazati najam bez poštivanja otkaznog
roka ako je uporaba iznajmljene stvari opasna za zdravlja
- propašću stvari ako za propast nije odgovorna ni jedna ugovorna strana, npr. višom silom
Smrću najmodavca ili najmoprimca tj. njihovim prestankom najam ne prestaje. Prava i obveze iz ugovora
prelaze na njihove nasljednike tj. pravne sljednike.

UGOVOR O NAJMU STANA

ZNS: Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih stanovanju s prijeko potrebnim sporednim prostorijama
koje čine zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz.
Najmodavac može biti vlasnik stana, a najmoprimac svaka fizička osoba. Uz najmoprimca pravo uporabe
stana imaju i članovi njegova obiteljskog domaćinstva.
Ugovor mora biti u pisanom obliku, a najmodavac ga je dužan dostaviti nadležnom upravnom tijelu jedinice
lok. samouprave i poreznom odjelu.
ZNS razlikuje zaštićenu najamninu i slobodno ugovorenu najamninu.
Zaštićenu najamninu, koja ne može biti niža od troškova redovitog održavanja zgrade, plaćaju u zakonu
navedene kategorije najmoprimca. Ostali najmoprimci plaćaju tzv. slobodno ugovorenu najamninu, no
predviđena su određena ograničenja i za njezinu visinu.

Osnovna obveza najmodavca je da najmoprimcu preda stan pogodan za stanovanje i omogući mu uporabu
stana prema odredbama ugovora i u tu svrhu stan redovito održava te ne smije najmoprimca smetati u
ugovorenoj uporabi stana.

45
 Za dužnu najamninu i naknadu štete na stanu i uređajima, najmodavac ima zakonsko založno pravo na
unesenom pokućstvu i drugim pokretninama najmoprimca i članova njegova obiteljskog domaćinstva. On
ima i pravo te stvari, prilikom iseljenja najmoprimca, zadržati dok mu ne bude plaćena dužna najamnina
odnosno naknada štete.

Glavna najmoprimčeva obveza je da na vrijeme plaća najamninu. Najmoprimac je dužan čuvati stan i nakon
prestanka najma predati ga najmodavcu u stanju u kome je stan primio. Za dužan najamninu i počinjenu
štetu solidarno odgovaraju najmoprimac i članovi njegova domaćinstva. Najmoprimac ima pravo uporabe
onih zajedničkih prostorija, dijelova i uređaja zgrade koji su nužni za uporabu stana, kao i zemljišta koje
služi zgradi.
Najmoprimac može dati stan ili dio stana u podnajam samo uz suglasnost najmodavca.

Ugovor o najmu stana prestaje:

- istekom vremena, ako je sklopljen na određeno vrijeme. Prema ZNS ugovor o najmu na određeno vrijeme
smatra se prešutno obnovljenim za isto vrijeme trajanja ako ni jedna ugovorna strana, najamnje 30 dana prije
isteka ugovorenog vremena, ne obavijesti u pisanom obliku stranu da ne namjerava sklopiti ugovor za novo
razdoblje.
- otkazom, ako je sklopljen na neodređeno vrijeme. Najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana uz
jedini uvjet da o tome obavijesti najmodavca najmanje 3 mj. prije dana iseljenja. ZNS: Najmodavac može
otkazati ugovor zbog 2 razloga: uporabe stana suprotno Zakonu i ugovoru o najmu stana (u kojem slučaju je
otkazni rok 3 mj. s time da mu najmodavac ne može dati otkaz ako prethodno pisano ne opomene
najmoprimca da otkloni razloge za otkaz i u tu svrhu mu ostavi rok od 30 dana) a drugi razlog se svodi na
namjeru najmodavca da se useli u stan ili da u njega useli svoje potomke, roditelje ili osobe koje je dužan
uzdržavati (otkazni rok je 6 mj., a dužan mu je osigurati drugi useljivi stan pod istim uvjetima stanovanja).
- raskidom, prema ZNS raskid je rezerviran samo za najmodavca i to u 2 slučaja: ako najmoprimac svojom
krivnjom nanese štetu zajedničkim prostorijama, uređajima i dijelovima zgrade i ne otkloni je u roku od 30
dana i ako najmoprimac izvrši preinake u stanu ili zgradi bez pisane suglesnosti najmodavca. Rok za
iseljenje je najmanje 15 dana.
- sporazumom ugovornih strana u svako doba

C. ZAJAM je ugovor kojim se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu
količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu, poslije određenog vremena, vrati isti
iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

To je konsenzualan, dvostranoobvezni, naplatni ili besplatni pravni posao. Uz kamate je naplatni pravni
posao, a beskamatni zajam je besplatni pravni posao. Kamate se moraju ugovoriti, osim kod trgovačkih
ugovora gdje se podrazumijevaju iako nisu ugovorene.
Zajam je kauzalni pravni posao, kojemu je cilj ostvarenje kredita (causa credendi), a stjecanje vlasništva
samo je nužna posljedica ostvarenja toga cilja.
Zajam je u načelu neformalan pravni posao, stoga je zadužnica samo dokazno sredstvo. Iznimno se, prema
ZOO, pisani oblik zahtijeva za ugovor o kreditu i ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira.
Kao objekti zajamske činidbe mogu se pojaviti novac38 ili zamjenjive stvari.

Najvažnije obveza zajmodavca je obveza predaje pozajmljene stvari u ugovoreno vrijeme. Pravo
zajmoprimca da traži predaju stvari zastarijeva za 3 mj. od zajmodavčeva zakašnjenja, a svakako za 1 god.
od sklapanja ugovora.
Zajmodavac može odbiti predaju obećanih stvari ako su materijalne prilike zajmoprimca takve da je
neizvjesno hoće li biti u stanju vratiti zajam, ali ako zajmoprimac dade dovoljno osiguranje ili to za njega
učini netko treći, zajmodavac mora ispuniti obvezu predaje obećanog novca ili druge obećane stvari.

38
činidba vrijednosti. U vezi s ispunjenjem novčane činidbe postavljene su 2 teorije: nominalistička (kod vraćanja je mjerodavna
nominalna vrijednost novca) i valoristička (mjerodavna je unutarnja vrijednost novca). ZOO je prihvatio nominalističku teoriju tj.
zajmoprimac se oslobađa obveze kad isplati onaj broj novčanih jedinica na koji glasi njegova obveza.
46
Glavna obveza zajmoprimca je da u ugovorenom roku vrati istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće.
Zajmoprimac ima pravo vratiti zajam i prije roka, o čemu mora unaprijed obavijestiti zajmodavca i naknaditi
mu eventualnu štetu. U slučaju nemogućnosti vraćanja iste količine, iste vrste i kakvoće pozajmljene stvari,
tada se zajam može vratiti u novcu.

Neke vrste zajma:

Investicijski zajam – je zajam s ugovorenom namjenom kojemu je svrha da ga zajmoprimac koristi za
investicije. U ugovor se treba unijeti još dvije klauzule: po jednoj se predviđa da zajmodavac ima pravo
nadzora nad investiranjem pozajmljene sume, a po drugoj se predviđaju sankcije zbog nekorištenja zajma za
ugovorenu namjenu.39

Emisijski zajam – je kombinacija elemenata zajma i kupoprodaje. Nastaje kad dužnik izda javne obveznice o
zajmu, a vjerovnici zatim te obveznice kupuju, npr. zajam za izgradnju cesta – narodni ili državni zajmovi

Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih
sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se
obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno
ugovorom.40
Korisnik kredita može uz prethodnu obavijest banci, vratiti kredit prije roka. U tom slučaju banka mu ne
smije uračunati kamate za razdoblje od vraćanja kredita pa do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit.

Kao podvrstu ugovora o kreditu ZOO uređuje i ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira –
ovim ugovorom banka odobrava korisniku kredit u određenom novčanom iznosu pod uvjetom da korisnik ili
netko treći, na ime osiguranja povrata kredita, banci dade u zalog vrijednosne papire.

D. POSUDBA je ugovor koji nastaje kad posuditelj preda posudovniku određenu stvar na besplatnu
uporabu, a ovaj se obveže vratiti je nakon određenog vremena ili nakon dogovorene uporabe.

To je jednostranoobvezni, realni (dužnik stječe samo neposredni posjed stvari), besplatni ugovor.
Za posudbu nije bitno je li stvar potrošna ili je nepotrošna, nego je bitno da se mora vratiti ista stvar. Ako se
u posudbu daju nepotrošne stvari, onda se glede same uporabe i ne mora ništa posebno ugovoriti. Ali, ako se
posuđuju potrošne stvari, treba uvijek posebno ugovoriti način uporabe i individualno vraćanje, tj. vraćanje
upravo iste te stvari, jer se to samo po sebi nikad ne podrazumijeva, npr. možemo radi ukrasa posuditi kg
voća, ali treba reći da se radi samo o izlaganju, te treba vratiti upravo to isto voće – takva se posudba naziva
«posudbom za diku» (commodatum ad pompam vel ostentationem)
Objekt posudbe mogu biti i pokretne i nepokretne stvari (npr. u reklamne svrhe se može posuditi zid kuće).
Za posudbu nije bitno je li posuditelj vlasnik stvari, štoviše sam vlasnik si može posuditi vlastitu stvar.

Posudovnik ima pravo služiti se stvarju onako kako je to ugovoreno, tj. ako nije ništa ugovoreno, onako
kako odgovara svojstvima i namjeni stvari.
Posudovnik odgovara posuditelju za štetu do koje je došlo zbog protuugovorne uporabe stvari. Čak i ako ne
dođe do štete, posuditelj je ovlašten posudovniku oduzeti stvar zbog protuugovorne uporabe stvari. Ako je
posudovnik stvar izgubio, pa ju je posuditelju platio, a nakon toga nađe tu stvar, on nema pravo zadržati
stvar protiv volje posuditelja, ako je posuditelj spreman vratiti mu ono što je za stvar primio. To znači da
posudovnik samim tim što je platio vrijednost stvari nije postao i vlasnik posuđene stvari.

Posudovnik je dužan snositi redovite troškove održavanja posuđene stvari.41 Izvanredne troškove snosi
posuditelj i dužan ih je naknaditi tj. predujmiti posudovniku prema odredbama poslovodstva bez naloga.
Temeljna je obveza posudovnika da vrati posuditelju posuđenu stvar nakon isteka ugovorenog vremena.

39
U pravilu su sankcije imovinskopravne, npr. da je zajmoprimac dužan odjednom vratiti cijeli iznos
40
ugovor o kreditu je u osnovi vrsta zajma; zajmodavac je uvijek banka, objekt činidbe je isključivo novac, uvijek je naplatan,
formalan je.
41
Posudovnik odgovara za pretjerano istrošenje stvari
47
 Samim sklapanjem ugovora o posudbi posudovnik nije ovlašten stvar dati drugome u potposudbu –
potreban je pristanak posuditelja. Ako posudovnik bez pristanka posuditelja dade stvar u potposudbu,
odgovara ne samo za skrivljenu štetu nego i za slučajnu propast stvari, tzv. povod.
Posuditelj ima pravo posudovniku oduzeti stvar i prije roka ako ju je posudovnik neovlašteno dao u
potposudbu.
Ako je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha ni vrijeme uporabe, tada se radi o tzv.
izmoljenoj posudbi ili prekrariju.

XI. UGOVORI O USLUGAMA

A. UGOVORom O DJELU obvezuje se jedna strana (izvođač) obaviti određeni posao, a druga
(naručitelj) platiti joj za to određenu naknadu.

To je konsenzualni, dvostranoobvezni, naplatan, kauzalan (izvršenje nekog posla uz naknadu) i neformalan

ugovor. Za njega je karakteristično da je obveza izvršenja djela vrlo često strogo osobna (npr. izrada
portreta).
Objekt činidbe izvođača je izvršenje određenog djela. ZOO pod djelom podrazumijeva određeni posao, kao
što je npr. izradba neke stvari.
Sadržaj činidbe je činjenje (facere), što znači da je riječ o tzv. činidbi rada. Njezin objekt nije funkcija rada
(npr. netko se obveže da će za drugoga brati kukuruz) na kojoj se temelje ugovori o službi odnosno ugovori
o radu, nego rezultati rada (npr. izraditi skulpturu).
Nije teško ugovor o djelu razgraničiti od ugovora o punovlašću, jer su kod posljednjeg objektom činidbe
isključivo pravni poslovi.
Teže je razlikovati ugovor o djelu od ugovora o prodaji (npr. zlatar izradi zlatni prsten za naručitelja od
svoga materijala). ZOO daje dva mjerila: pripadnost materijala i predodžbe ugovornih strana.
Ugovor o djelu je kad se naručitelj obveže dati materijal ili bitan dio materijala, a kupoprodaja kad se
izvođač obveže izraditi pokretnu stvar od svoga materijala. No, bez obzira na to čiji je materijal, smatra se
da je uvijek ugovor o djelu «ako su ugovaratelji imali na umu naročito izvođačev rad».
Za pojedine vrste poslova tj. djela, s vremenom su se razvili i posebni ugovori o djelu, kao što su npr. ugovor
o građenju, ugovor o prijevozu, autorski ugovor.

Izvođač je dužan:
- izvršiti djelo prema ugovoru i pravilima struke
- predati naručitelju izrađenu ili popravljenu stvar, osim ako stvar propadne iz uzroka za koji ne odgovara
- upozoriti naručitelja na nedostatke materijala ili naloga, inače odgovara za štetu
- snositi odgovornost za nedostatke djela

Naručitelj je dužan:
- primiti izvršeni rad
- isplatiti ugovorenu ili na drugi način određenu naknadu (ako nije drukčije ugovoreno, nije dužan isplatiti
naknadu prije nego je rad pregledao i odobrio ga)
- pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i bez odlaganja obavijestiti izvođača o
nađenim nedostatcima. Ako se radi o skrivenim nedostatcima, dužan je obavijestiti izvođača najkasnije
mjesec dana od njihova otkrivanja. Poslije 2 god. od primitka posla, naručitelj se ne može pozvati na
nedostatke, a svoja prava iz odgovornosti za nedostatke može ostvariti sudskim putem unutar jedne godine
od obavijesti. Zbog nedostatka izvršenog djela, naručitelj se može alternativno koristiti pravom na
otklanjanje nedostatka, raskid ugovora ili sniženje naknade, a uz svaki od tih prava može se kumulirati
zahtjev za naknadu štete.
Ako izvođač ne ukloni nedostatak u ostavljenom roku, a radi se o manjem nedostatku, naručitelj može po
svom izboru, ukloniti nedostatak na račun izvođača, sniziti naknadu ili raskinuti ugovor. Jedino ne može
raskinuti ugovor ako je nedostatk neznatan.
Ako bi se radilo o nedostatku koji djelo čini neuporabljivim ili je u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora
(veći nedostatk), naručitelj je ovlašten, ne tražeći uklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati
naknadu štete.
- ima pravo nadzora i pravo davanja uputa, a izvođač mu je dužan to omogućiti
Izvođač ima zakonsko založno pravo na izgrađenoj ili popravljenoj stvari radi osiguranja naplate naknade za
rad i utrošeni materijal.
48
 Uz slučajeve prestanka ugovora od općeg značenja, kod ugovora o djelu posebice dolaze u obzir ovi načini
prestanka:
- izvršenjem djela i isplatom naknade
- raskidom ugovora. Osim sporazumnog raskida, svaka strana ima pravo i jednostranog raskida ugovora.
Naručitelj će moći raskinuti ugovor:
1. sve dok djelo nije dovršeno, kad god hoće uz plaćanje ugovorene naknade umanjene za troškove koje
izvođač nije učinio
2. ako je izvođača upozorio na odstupanje od ugovornih uvjeta i ostavio mu primjeren rok da svoj rad uskladi
sa svojim obvezama, a izvođač ne postupi po njegovu zahtjevu
3. zbog izvođačeva znatnijeg zakašnjenja s početkom ili završetkom posla
4. zbog nedostatka izvršenog djela, osim ako su neznatni
Izvođač može jednostrano raskinuti ugovor ako je očito da materijal, od kojega bi po zahtjevu naručitelja
trebao izraditi naručeno djelo, nije podoban za to djelo ili bi izrada od takva materijala mogla nanijeti štetu
ugledu izvođača.
- smrću strana
- gubitkom radne sposobnosti izvođača

B. UGOVOR O GRAĐENJU je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu
sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno
na već postojećem objektu izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to
određenu cijenu

Na ugovor o građenju se mogu supsidijarno primjenjivati odredbe ugovora o djelu. Glede odgovornosti za
nedostatke građevine to je izrijekom propisano u ZOO.
To je konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan, kauzalan i formalan ugovor (mora biti sklopljen u pisanom
obliku).
Objekt naručiteljeve činidbe je građevina.42
Pored građevine bitan element ugovora o građenju je i cijena radova. Dva su osnovna načina na koji se
određuje:
1. tzv. jedinična cijena – po jedinici mjere ugovorenih radova, npr. po četvornom metru, komadu i sl.
2. tzv. ukupno ugovorena cijena – u ukupnom iznosu za cijeli objekt

ZOO dopušta mogućnost izmjene cijene, pa i onda kad je ugovorena kao nepromjenjiva. Ako ugovorne
strane ne ugovore načine eventualne izmjene cijene, izvođač koji je u roku izvršio radove može zahtijevati
povećanje cijene radova ako su se u vremenu između sklapanja i ispunjenja ugovora, a bez njegova utjecaja,
povećale cijene elemenata na temelju kojih je određena, tako da bi ta cijena trebala biti veća za više od 2 %.
Povećanje predstavlja razliku koja prelazi 2%.

Ako je izvođač svojom krivnjom zakasnio s dovršenjem radova, a do povećanja cijene je došlo bez njegova
utjecaja unutar ugovorenog roka, moći će zahtijevati povećanje cijene samo za razliku iznad 5%.
Ako je do povećanja cijene radova došlo nakon što je izvođač pao u zakašnjenje, ne može se više pozivati na
povećanje cijene elemenata na temelju kojih je određena.

Unatoč ugovorenoj odredbi da se cijena radova neće mijenjati u slučaju povećanja cijene elemenata na
temelju kojih je određena, izvođač može zahtijevati povećanje cijene samo ako su se cijene elemenata, a bez
njegova utjecaja, povećale u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od 10%. U tom slučaju
cijena se povećava za iznos koji prelazi 10%, ali samo ako do povećanja cijene elemenata nije došlo poslije
izvođačeva dolaska u zakašnjenje.

Dođe li do pada cijena pojedinih elemenata, u istim razmjerima, naručitelj može zahtijevati sniženje
ugovorene cijene.
Ako bi cijena morala biti znatno povećana, naručitelj ima pravo raskinuti ugovor, s tim da izvođaču isplati
odgovarajući dio cijene za do tada izvršene radove i pravičnu naknadu za učinjene nužne troškove.

42
Prema ZOO, pod građevinom se razumijevaju zgrade, brane, mostovi, tuneli, vodovodi, kanalizacije, ceste, željezničke pruge,
bunari i ostali građevinski objekti čija izradba zahtijeva veće i složenije radove.
49
 Odstupanje od projekta i ugovorenih radova iznimno je moguće, ali samo ako izvođač dobije pisanu
suglasnost naručitelja. Za radove koje izvrši bez takve suglasnosti, izvođač ne može tražiti povećanje
ugovorene cijene.
Izuzetak su tzv. hitni nepredvidivi radovi čije poduzimanje je bilo nužno:
- da bi se osigurala stabilnost građevine, spriječi opasnost za život i zdravlje ljudi, okoliš, prirodu, druge
građevine i stvari ili stabilnost tla na okolnom zemljištu, a izazvani su izvanrednim i neočekivanim
događajima
- da bi se spriječio nastanak štete uslijed tih događaja
- po naredbi tijela javne vlasti

Izvođač je dužan o takvim pojavama i poduzetim radnjama bez odgađanja obavijestiti naručitelja. Za takve
radove izvođač ima pravo na pravičnu naknadu, ali ako bi zbog toga ugovorena cijena morala biti znatno
povećana, naručitelj može raskinuti ugovor uz plaćanje do tada izvršenih radova i nužnih troškova.

Dužnost je izvođača da naručitelju omogući stalan nadzor nad radovima i kontrolu količine, kakvoće i
sukladnosti ugrađenih proizvoda.

Osim odgovornosti za ostale nedostatke građevine glede kojih se primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora
o djelu, izvođač, projektant i osoba koja obavlja nadzor odgovaraju i za tzv. bitne zahtjeve za građevinu.
Izvođač odgovara za nedostatke građevine za neispunjavanje zakonom određenih bitnih zahtjeva za
građevinu, ako se ti nedostatci pokažu za vrijeme od 10 god. od predaje i primitka radova. Uz to izvođač, u
istom roku, odgovara i za nedostatke zemljišta na kojem je građevina podignuta, osim ako elaboratom o
geotehničkim istražnim radovima ili drugom odgovarajućom ispravom nije utvrđeno da je zemljšte podobno
za građenje, a tijekom građenja se nisu pojavile okolnosti koje dovode u sumnju osnovanost navedenih
isprava.
Odgovara se naručitelju i svakom drugom stjecatelju građevine.

Naručitelj je dužan obavijestiti izvođača, projektanta ili osobu koja obavlja nadzor u roku 6 mj. otkad je
ustanovio nedostatak, inače gubi pravo da se na njega pozove. U daljnjem roku od godinu dana dužan je
ostvariti svoja prava na osnovi te odgovornosti – tužbom sudu može zahtijevati otklanjanje nedostataka i
naknadu štete ili, ako je objekt neupotrebljiv, raskid ugovora i naknadu štete.

Izvođač se ne može osloboditi odgovornosti ako je šteta nastala zbog toga što je određene radove izveo
prema zahtjevima naručitelja. Jedino, ako je prethodno upozorio naručitelja na opasnost štete, njegova se
odgovornost može smanjiti, pa i potpuno isključiti.
U slučaju odgovornosti za štetu zbog nedostatka, kad odgovaraju izvođač, projektant i osoba koja obavlja
nadzor, udio svakoga od njih određuje se razmjerno njihovoj krivnji što se ostvaruje putem regresnih
zahtjeva između navedenih osoba i to:
- ako izvođač naknadi štetu zbog nedostatka u izvedenim radovima ima pravo zahtijevati naknadu od
projektanta u mjeri u kojoj nedostatci potječu od nedostatka u projektu, a od osobe koja je obavljala nadzor u
mjeri u kojoj se nedostatci mogu pripisati nedostatcima u provedbi nadzora
- osoba koja obavlja nadzor, odnosno projektant kojem je povjeren i nadzor nad izvođenjem radova, odgovara
i za nedostatke u izvedenim radovima ako su se mogli opaziti savjesnim nadgledanjem radova, a tim da ima
pravo od izvođača zahtijevati odgovarajuću naknadu

Odredba «ključ u ruke» ili njoj slična, u ugovoru o građenju, znači da je izvođač preuzeo obvezu da
samostalno izvede sve radove potrebne za izgradnju i uporabu određenog cjelovitog objekta. Ugovorom
mogu biti obuhvaćeni i poslovi projektiranja.
Ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje utjecaj
manjkova radova na cijenu.
Ako i takvoj gradnji sudjeluje više izvođača, njihova je odgovornost prema naručitelju solidarna.

50
C. OSTAVA (Depozit)

Ugovorom o ostavi obvezuje se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je
ovaj bude zatražio. (ZOO)

Ugovorne strane se nazivaju deponentom (ostavodavac) i depozitarom (ostavoprimac).

To je realni, u pravilu besplatni a iznimno naplatan pravni posao. Naplatan će biti kad je naknada ugovorena,
kad se ostavoprimac profesionalno bavi čuvanjem stvari i kad to proizlazi iz okolnosti posla.43
To je jednostranoobvezni ugovor, ali kad se daje naknada za čuvanje bit će dvostranoobvezan; neformalan i
kauzalan pr. posao (kauza je čuvanje stvari).

Nije bitno je li ostavodavac vlasnik stvari, ali ostavoprimac u pravilu ne smije biti vlasnik stvari – osim u
određenim slučajevima, npr. A je vlasnik računala, ali B ima na njemu pravo uporabe (usus). B kao
neposredni posjednik može predati računalo na čuvanje za neko vrijeme A-u kao vlasniku računala.

Objekt ostavne činidbe može biti samo pokretna stvar.44

Ostavoprimac mora vratiti tu istu stvar, međutim objekt ostave mogu biti i nepotrošne i nezamjenjive kao i
potrošne i zamjenjive stvari.
Npr. ako je A dao B-u na čuvanje 10.000kn, tu redovita ostava može ali ne mora nastati. Kad bi A htio s B-
om sklopiti ugovor o redovitoj ostavi, morao bi posebno ugovoriti da mu B, ne samo čuva novčanice, nego
da mu vrati upravo te predane novčanice – to ugovorne strane moraju posebno uglaviti.

Za redovitu ili regularnu ostavu je karakteristično da joj je objekt nepotrošna i nezamjenjiva stvar, da
ostavoprimac ima neposredni posjed stvari te da nakon završenog čuvanja mora vratiti upravo tu istu stvar.
Sve te karakteristike može imati i ostava kad je dana na čuvanje zamjenjiva i potrošna stvar, samo u tom
slučaju treba posebno naglasiti da se mora vratiti upravo ta ista potrošna i zamjenjiva stvar.
Za objekt činidbe nije važno je li to stvar u prometu i ima li uporabnu vrijednost i za druge ljude.

Osnovna dužnost ostavoprimca je da povjerenu stvar čuva kao svoju vlastitu, a ako je ostava uz nakandu,
onda da je čuva pažnjom dobrog gospodarstvenika tj. dobrog domaćina.
Kad mu je stvar povjerena u slučaju neke nevolje – tzv. ostava u nuždi.
Čuvanje može, osim pasivnih radnji, uključivati i aktivne radnje, npr. hranjenje životinje.
Ostavoprimac ne smije upotrebljavati stvar koja mu je povjerena. Iznimno, kada to traži priroda čuvanja,
može i mora stvar upotrebljavati, npr. ako je dobio na čuvanje jahaćeg konja, mora ga radovito izvoditi na
jahanje.

Međutim, kad je u ostavu dana neka nepotrošna stvar i ostavoprimcu je dopušteno da je upotrebljava, onda
je to posudba i na odnose ugovaratelja treba primijeniti pravila o posudbi, osim na pitanja mjesta i vremena
vraćanja stvari za koja vrijede pravila o ostavi.
Ostavoprimac u načelu sam odlučuje što i kako treba raditi, jer on snosi i odgovornost za čuvanje.
Dužnost je ostavoprimca da ostavodavca obavijesti o svim promjenama na stvari, u protivnom odgovara za
štetu.

Druga osnovna obveza ostavoprimca je dužnost vraćanja deponirane stvari. Stvar se mora vratiti
ostavodavcu, a nekom trećem samo uz pristanak ostavodavca. Iznimno nije dužan vratiti stvar ostavodavcu,
ako je u međuvremenu doznao da je stvar ukradena. U tom će slučaju podnijeti kaznenu prijavu.
Može se dogoditi da vlasnik stvari tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca. Tada je on dužan priopćiti sudu
od koje je osobe primio stvar (nominatio auctoris), a istodobno obavijestiti ostavodavca o podignutoj tužbi,
kako bi se on mogao umiješati u spor.

43
Do ZOO-78, ostava je u našem pravu bila tradicionalno realni ugovor. Uobičajeno je da se transformacija realnog u
konsenzualni ugovor izvrši tako da se umjesto formulacije da ugovor nastaje kad jedna strana drugoj preda stvar, stavi da se
jedna strana obvezuje da će drugoj predati stvar. Tako je u ZOO učinjeno kod ostave samo s obvezom ostavoprimca. Obveze na
predaju stvari nema.
Predaja stvari kod ostave kao konsenzualnog ugovora nije akt sklapanja, ali ostaje nejasno ispunjenje ostavodavčeve obveze na
predaju stvari.
44
Prije se, ako bi npr. A htijući otići na godišnji odmor, ostavio svoj stan na čuvanje B-u, smatralo da se tu radilo o redovitoj
ostavi. Danas bi taj slučaj ocjenjivali kao ugovor o službi ili ugovor o nalogu (mandatu).
51
 Ostavoprimac uje dužan vratiti stvar čim je ostavodavac zatraži. Ako je određen rok vraćanja, ostavodavac
može zahtijevati povrat stvari i prije isteka roka, osim kad rok nije ugovoren isključivo u interesu
ostavodavca, npr. kad je ugovorena naknada za čuvanje.
Stvar treba vratiti u onom mjestu u kojem je predana ostavoprimcu.

Treća je ostavoprimčeva obveza odgovornost za štetu.

Ostavoprimac odgovara po kriteriju presumirane krivnje. Ima situacija u kojima ostavoprimac odgovara i za
slučajnu propast i oštećenje stvari. To će biti ako bez pristanka ostavodavca i bez nužde, suprotno ugovoru,
upotrebljava stvar, mijenja mjesto ili način njezina čuvanja ili kad stvar preda na čuvanje drugoj osobi
(podostava ili subdepozit), osim ako bi do propasti ili oštećenja stvari došlo i da je postupao u skladu s
ugovorom.

Među ostavoprimčevim pravima mogli bismo spomenuti njegovo pravo na naknadu koja mu pripada samo
ako je naknada ugovorena, ako se kao profesijom bavi primanjem stvari na čuvanje i ako se naknada mogla
očekivati s obzirom na okolnosti posla, npr. ako su ugovorne strane trgovačka društva.

Ostavoprimac ima i pravo na troškove koje je opravdano učinio radi očuvanja stvari. To će u pravilu biti
nužni i eventualno korisni troškovi.
Pravo je ostavoprimca da od ostavodavaca zahtijeva naknadu štete koju je imao zbog ostave.

Ako rok nije ugovoren , a radi se o besplatnoj ostavi, može ostavoprimac u svako doba odustati od ugovora,
ali je dužan ostaviti ostavodavcu primjeren rok za preuzimanje stvari.

Prestanak ugovora o ostavi:

- kada ostavoprimac vrati stvar ostavodavcu
- ako je slučajno, bez krivnje, propala stvar kod ostavoprimca
Smrt bilo kojeg od ugovaratelja ne izaziva prestanak ugovora o ostavi, jer ostava nema strogo osobni
karakter.

Neke vrste ostave:

1. Neprava ostava (iregularni depozit) nastaje onada kad se u ostavu daju zamjenjive i potrošne stvari, a
ne ugovori se individualno vraćanje.
Prema ZOO, neprava ostava je mješoviti ugovor sastavljan od elemenata zajma i ostave.45Ostavodavac je
stekao vlasništvo na stvari koja mu je predana na čuvanje i ne mora vratiti istu stvar nego samo istu vrstu i
količinu stvari.
2. Ugostiteljska ostava. ZOO ne daje definiciju ugostiteljske ostave. U najširem smislu to je ona ostava kod
koje je ostavoprimac ugostitelj. Prema ZOO, ugostitelji se smatraju ostavoprimcima glede stvari koje su
gosti donijeli i odgovaraju za njihov nestanak ili oštećenje. Ta odgovornost je ograničena do određenog
iznosa novca (ZOO: 10.000kn).

Donešene stvari su prema ZOO one:

- koje se nalaze u ugostiteljskom objektu za sve vrijeme smještaja gosta
- koje se nalaze izvan ugostiteljskog objekta na mjestu koje je ugostitelj odredio i stavio pod svoj nadzor, za
vrijeme smještaja gosta
- nad kojima je ugostitelj preuzeo nadzor u ili izvan ugostiteljskog objekta u razumnom vremenu prije ili
poslije smještaja gosta

Odgovornošću nisu obuhvaćena vozila, stvari u njima i žive životinje, osim ako je to posebno ugovoreno.
Ugostitelj se oslobađa odgovornosti ako je do propasti ili oštećenja stvari došlo zbog okolnosti koje se nisu
mogle izbjeći ili otkloniti (viša sila), zbog nekog uzroka u samoj stvari, ako je do nestanka ili oštećenja
stvari došlo ponašanjem samog gosta, ili osoba koje je sa sobom doveo ili koje su mu došle u posjet.

Ugostitelj se ne može osloboditi odgovornosti isticanjem objave u svojim prostorijama kojima isključuje,
ograničava ili uvjetuje odgovornost za stvari koje su gosti donijeli.

45
Na njegove se odnose s ostavodavcem primjenjuju pravila ugovora o zajmu, samo će glede vremena i mjesta vraćanja važiti
pravila ugovora o ostavi, ako ugovaratelji nisu što drugo o tome odredili.
52
Gost je dužan prijaviti nestanak ili oštećenje stvari čim dozna za njih. Ako to ne učini, ugostitelj neće
odgovarati, osim ako gost dokaže da je šteta nastala krivnjom ugostitelja ili osobe za koju on odgovara. Ne
traži se da je stvar vlasništvo gosta.

Postoje i slučajevi kad je ugostitelj dužan dati potpunu naknadu za nestanak i oštećenje stvari:
1. kad mu je gost predao stvar na čuvanje
2. ako je šteta nastala njegovom krivnjom ili krivnjom osobe za koju on odgovara

Ugostitelj je dužan primiti na čuvanje novac, dragocjenosti, vrijednosne papire i druge vrijedne stvari koje
gosti donesu i žele ih predati na čuvanje, osim ako ne raspolažu prikladnim prostorijama, npr. ne raspolaže
sa sefom za dragocjenosti, ako su opasne...

Ugostitelji koji primaju goste na noćenje imaju pravo zadržanja (ius retentionis) stvari koje su gosti donijeli,
do potpune naplate tražbine za smještaj i ostale usluge.
ZOO je proširio odredbe o ugostiteljskoj ostavi na bolnice, kazališta, kina, garaže, kola za spavanje,
organizirane kampove, kupališta, prodajne prostore i sl.

D. UGOVORom O USKLADIŠTENJU obvezuje se skladištar primiti i čuvati određenu robu i poduzimati

potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te je predati na zahtjev ostavodavca
ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje platiti mu za to određenu naknadu.

Javna skladišta su gospodarske organizacije, najčešće trgovačka društva, koje se bave poslovima smještaja i
čuvanja robe, te su posebnim odobrenjem ovlaštene da za smještenu robu izdaju vrijednosne papire koji se
zovu skladišnice.46

Za javno skladište vrijedi načelo da ne smije ni za svoj ni za tuđi račun trgovati onom robom koju je kao
javni skladištar smjestio u svojem skladištu.

Skladišta omogućuju da se tržište opskrbljuje robom prema potrebi.

Postavljajući poslovanje skladišta na osnovu javnosti, htjelo se postići da se svi gospodarski subjekti koji su
u svojem poslovanju nužno upućeni na usluge javnog skladišta tretiraju jednako, pod jednakim uvjetima.

Poslovni uvjeti javnog skladišta su pravila o uvjetima pod kojima će se roba primati na čuvanje, te uvjeti pod
kojima će javno skladište obavljati svoje usluge.
Poslovni uvjeti javnog skladišta moraju imati oblik pravilnika koji odobrava nadležno tijelo na području
kojega se nalazi sjedište javnog skladišta. Poslovni uvjeti javnog skladiša moraju biti javno objavljani
(publicirani) i zbog toga se smatraju sastavnim dijalom ugovora o uskladištenju.
Javno skladište mora imati tarifu skladišnih usluga.
Javno skladište je dužno po zakonu voditi propisane knjige: skladišnu knjigu, a skladište koje je ovlašteno
izdavati skladišnice, mora voditi još i matičnu knjigu za skladišnice.

To je konsenzualni, dvostranoobvezan, naplatan ugovor. Sklapa se na adhezijski način – pristupanjem

poslovnim uvjetima skladišta.
To je ugovor s obligatornim sklapanjem na strani ostavoprimca. Javno skladište može odbiti sklapanje
ugovora samo ako se radi o predmetima koji se ne uskladištuju (kao npr. živa životinja – obična ostava,
dragocjenosti, vrijednosni papiri – trezorna ostava) i ako na skladištu nema mjesta.
Skladišnica je izvadak iz matične knjige za skladišnice, koju javno skladište vodi kronološkim redom.
Knjiga mora biti povezana, paginirana i potvrđena od nadležnog državnog tijela.
Skladišnica se sastoji od dvaju međusobno povezanih dijelova koji se mogu rastaviti. Jedan dio se zove
priznanica, a drugi založnica (varant).

Indosamentom se mogu prenositi bilo oba dijela skladišnice zajedno, bilo svaki za sebe.
Priznanica daje pravo raspolaganja pohranjenom robom. Raspolagati robom može samo deponent ili osoba
na koju je on indosamentom prenio to pravo. Raspolagati pohranjenom robom se može samo ako to pravo
nije ograničeno založnicom koja se nalazi u posjedu nekog trećeg.

46
Javno skladište je javni ostavoprimac koji u vezi sa svojim poslovanjem izdaje skladišnice.
53
Založnica daje pravo zaloga na pohranjenoj robi u visini onog iznosa koji je u založnici naznačen.
Potpuno i slobodno raspolaganje pohranjenom robom ima samo ona osoba koja istodobno drži priznanicu i
založnicu, tj. cjelovitu skladišnicu. Skladišnica u cjelini, a i svaki njen dio samostalno, jesu vrijednosni
papiri, i to papiri po naredbi.
Skladišnica je istodobno i tradicijski papir, tj. njezina predaja zamjenjuje tradiciju pohranjene robe.

Javno skladište je dužno pohranjenu robu predati samo onoj osobi koja mu vrati cjelovitu skladišnicu, tj.
priznanicu i založnicu. Ako natko zatraži izručenje robe samo na temelju priznanice, tada mu javno skladište
može izdati robu samo kad javnom skladištu položi svotu osiguranu pravom zaloga na robi. Taj iznos
isplaćuje se na temelju založnice, a sama se založnica tada povlači.

Sklapanjem ugovora o uskladištenju javno skladiše je preuzelo obvezu čuvanja robe. U toj dužnosti čuvanja
nije sadržana obveza osiguranja.
ZOO se odlučio za primjenu pravila objektivne odgovornosti skladištara. Skladištar odgovara za štetu, osim
ako dokaže da je šteta prouzročena okolnostima koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti (viša sila), krivnjom
deponenta, manama ili prirodnim svojstvom robe te neispravnom ambalažom. Ne traži se krivnja skladištara.

Odgovornost skladištara je ograničena do visine stvarne vrijednosti robe. Ali, ako je štetu uzrokovao
namjerno ili krajnjom nepažnjom, duguje naknadu cjelokupne štete, uključivo i izgubljenu dobit.

Pri predaji robe deponent je dužan dati sve obavijesti o njoj i izjaviti kolika joj je vrijednost. Sa svoje strane,
skladištar je dužan upozoriti deponenta na mane ili prirodna svojstva robe i neispravnost ambalaže, čim
takve nedostatke zapazi.

Na ugovor o uskladištenju se na odgovarajući način primjenjuju pravila o ostavi.

E. UGOVORom O NALOGU (Contractus mandati) nalogoprimac (mandatar) se obvezuje i ujedno

ovlašćuje poduzimati određene poslove za račun nalogodavca (mandanta)

Nalog (mandatum) sam za sebe nije ugovor već jednostrana izjava volje. Tek prihvaćanjem od strane onoga
kome je upućen, nastaje ugovor o nalogu. Do prihvata može doći i šutnjom. Naime, ako osoba koja se
ponudila drugome izvršavati njegov naloge ili osoba koja se bavi obavljanjem tuđih poslova kao
zanimanjem (odvjetnici, komisionari i dr.), a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem, ne odbije nalog,
smatra se da je ugovor o nalogu sklopljen u trenutku primanja naloga.

Nalogoprimac u pravilu radi u svoje ime osim ako je uz nalog ovlašten i na zastupanje, u kojem slučaju radi
u ime i za račun nalogodavca, pa se poslovi koje sklopi s trećima smatraju kao da ih je sklopio sam
nalogodavac, npr. ugovor o punovlašću (zastupanju).

Kod ugovora o komisiji, otpremi i posredovanju47, u čiju konstrukciju je također ugrađen nalog (mandat),
komisionar, otpremnik i posrednik djeluju u svoje ime, a za račun komitenta kao nalogodavca.

Objekt ugovora o nalogu su poslovi koje bi imao poduzeti nalogoprimac. Ti poslovi mogu biti faktični
poslovi kao i poslovi pravne naravi. Pitanje naravi poslova kao objekta ugovora o nalogu važno je utoliko
što se, ako su nepravne, faktične naravi, briše jedna od bitnih razlika između ugovora o nalogu i ugovora o
djelu.

Ugovor o nalogu je naplatan ugovor, s dvije iznimke:

- kad je besplatnost ugovorena i
- kad proizlazi iz naravi međusobnog odnosa ugovaratelja (srodstvo, prijateljstvo i sl.)

Inače se u teoriji smatra da je ugovor o nalogu u pravilu besplatan pravni posao, po čemu se također
razlikuje od ugovora o djelu koji je uvijek naplatan.

To je neformalan, konsenzualni ugovor.

47
Specijalne vrste općeg ugovora o nalogu
54
 Obveze nalogoprimca:
Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog u svemu kako glasi. Pritom je dužan postupiti prema primljenim
uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno pažnjom dobrog domaćina te je pritom dužan paziti
na interese nalogodavca i njima se rukovoditi.
U načelu nalogoprimac ne može odstupiti od naloga i uputa, jer odstupanje mora odobriti nalogodavac.
Iznimno može odstupiti kada mu zbog kratkoće vremena ili iz kakva drugog razloga nije bilo moguće tražiti
suglasnost nalogodavca, a procijenio je na osnovi svih okolnosti da to nužno zahtijevaju interesi
nalogodavca. U suprotnom se on više ne bi smatrao nalogoprimcem nego poslovođom bez naloga, osim ako
bi nalogodavac naknadno odobrio odstupanje tj. prekoračenje (ratihabicija).
Ovo vrijedi uglavnom za tzv. imperativne upute.
Upute mogu biti i fakultativne koje nalogoprimcu ostavljaju mogućnost izbora između više mogućih
rješenja ili pak indikativne koje mu daju slobodu postupanja primjerenu određenim okolnostima.
Nalogoprimac je dužan osobno izvršiti nalog. Izvršenje može povjeriti drugome samo s dopuštenjem
nalogodavca ili kad ga na to primoraju konkretne okolnosti (npr. iznenadna bolest). U tom slučaju odgovara
samo za izbor zamjenika (culpa in eligendo) i za upute koje mu je dao (culpa in instruendo).48
Nakon izvršenog posla, ali i u tijeku izvršavanja naloga, ako to nalogodavac zatraži, nalogoprimac je dužan
podnijeti izvješće i položiti račun.
Nalogoprimac je dužan predati nalogodavcu sve što je primio obavljajući preuzete poslove, te ustupiti mu
stečene tražbine. Ako primljeni novac ne preda na vrijeme, duguje zatezne kamate od dana kad ga je bio
dužan predati, a ako se njime poslužio, dužan je platiti kamate po najvišoj ugovornoj stopi za sve vrijeme
uporabe novca.

Najvažnije obveze nalogodavca:

- predujmiti nalogoprimcu na njegov zahtjev određen iznos novca (predujam ili avans) za predviđene izdatke
i troškove u vezi s obavljanjem posla
- platiti naknadu nalogoprimcu za njegov trud u visini koja je uobičajena odnosno, ako nema običaja, onda
pravičnu naknadu
- naknaditi troškove koje je nalogoprimac učinio i koji su bili potrebni za izvršenje naloga s kamatama od
dana kada su učinjeni, čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije bio uspješan
- preuzeti obveze što ih je nalogoprimac uzeo na sebe obavljajući poslove u svoje ime, a za račun nalogodavca
- naknaditi štetu koju je nalogoprimac pretrpio u izvršenju naloga bez svoje krivnje

Da bi osigurao naplatu naknade za trud i troškova, nalogoprimac ima zakonsko založno pravo na pokretnim
stvarima nalogodavca što ih je dobio na osnovi ugovora o nalogu, kao i na novcu koji je naplatio za račun
nalogodavca.
U slučaju više nalogoprimaca ili/i više nalogodavaca predviđena je u ZOO solidarna odgovornost za
ispunjenje njihovih obveza.

Osim općih pravila o prestanku ugovora primjenjuju se i posebna pravila:

- odustankom nalogodavca. Nalog prestaje u trenutku kada je nalogoprimac saznao za odustanak. Tada je
nalogoprimac dužan vratiti punomoć. Ako nalogodavac odustane bez osnovanih razloga, nalogoprimcu je
dužan isplatiti odgovarajući dio naknade za njegov trud i naknaditi mu štetu prouzročenu odustankom –
samo ako je ug. o nalogu bio naplatan.
- otkazom nalogoprimca koji može dati kad hoće, samo ne u nevrijeme inače odgovara za štetu.
- smrću nalogoprimca. Nasljednici nalogoprimca su dužni što prije o tome obavijestiti nalogodavca i dok on
ne preuzme brigu o svojim interesima, pobrinuti se o njihovoj zaštiti.
- smrću nalogodavca, ali samo ako je tako ugovoreno ili ako je nalogoprimac preuzeo poslove s obzirom na
svoje osobne odnose s nalogodavcem.
- prestankom pravne osobe kao i dolaženjem pod stečaj
- lišenjem poslovne sposobnosti

48
Nalogoprimac će odgovarati, ne samo za izbor zamjenika i za upute koje mu je dao nego i za njegov rad, te slučajnu propast
stvari i oštećenje stvari koje se dogode kod zamjenika, ako mu povjeri izvršenje naloga bez suglasnosti nalogodavca ili ga na to
nisu silile okolnosti.
55
F. UGOVOR O PUNOVLAŠĆU je konsenzualni ugovor koji nastaje kad opunomoćitelj dade nalog i
punomoć opunomoćeniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja, a ovaj na to pristane

Zastupnik je osoba koja vlastitim očitovanjem volje sklapa pravni posao za drugoga.

U teoriji se zastupstvo dijeli na:

a) Neposredno zastupstvo – je zastupstvo u pravnom (tehničkom) smislu.

Neposredni zastupnik sklapa pravni posao vlastitim očitovanjem volje u ime i za račun zastupanoga. To
znači da učinci pravnog posla, koji je sklopio zastupnik, nastaju neposredno za zastupanoga, a takav se
pravni posao smatra sklopljenim od samog zastupanog. Pri sklapanju pravnog posla zastupnik je dužan
obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog.
U načelu zastupnik ne može prenositi ovlaštenje zastupanja, osim ako je to dopušteno zakonom ili
ugovorom, iznimno će moći samo u slučaju da je spriječen osobno obaviti posao, a interesi zastupanog
neodgodivo nalažu sklapanje pravnog posla.
Ono se dijeli na ugovorno (dobrovoljno) i zakonsko (npr. starateljstvo). ZOO određuje da se zastupstvo
može temeljiti još i na statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe i aktu nadležnog
državnog tijela.

b) Posredno zastupstvo – je takvo zastupstvo gdje zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za račun
zastupanoga. Sam pravni posao se smatra njegovim pravnim poslom, te je on osoba koja prema trećem stječe
prava i preuzima obveze. Treća osoba niti zna, niti mora znati da je pravni posao sklopljen za račun
zastupanoga.
Posredni zastupnik će na temelju posebnog internog odnosa koji postoji između njega i zastupanoga morati
na njega prenijeti sve ekonomske koristi koje je stekao iz posla. Zastupani će morati osloboditi posrednog
zastupnika svih onih obveza koje je preuzeo na svoje ime, ali za račun zastupanoga.
Prava i obveze koje je posredni zastupnik stekao za zastupanoga ne prelaze automatski na osobu
zastupanoga tj. za prijenos takvih prava i obveza potreban je novi pravni posao između zastupanog i
posrednog zastupnika.
Npr. komision.

Elementi ugovora o punovlašću

a) Nalog (mandat). Kod zastupstva stvarno postoje dva odnosa: 1) odnos između zastupnika i zastupanoga,
2) odnos između zastupnika i trećih osoba.Ako razmotrimo odnos između zastupnika i zastupanoga,
dolazimo do pojma naloga ili mandata – nalog je konsenzualan ugovor kojim jedna strana (mandant ili
gospodar posla) nalaže drugoj strani (mandataru) da za nju obavi neki posao, a druga se strana prihvatom
naloga obvezuje na njegovo izvršenje.
b) Punomoć. Nalogoprimac mora prema trećemu nastupiti kao punomoćnik tj. s nalogom se mora spojiti
punomoć – je nalogodavčeva (mandantova) izjava upućena trećim osobama kojom se daje ovlaštenje
opunomoćeniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja.
c) Zastupanje se ne mora posebno ugovoriti. Onog trenutka čim je netko drugome dao nalog i punomoć, i taj
drugi to prihvatio, nastao je ugovor o punovlašću, a s njime i učinak neposrednog zastupanja.
Opunomoćenik je neposredni zastupnik po ugovoru.

Dijelimo punovlašće (punomoćje) na specijalno, generično i generalno.

1. Posebna punomoć daje se opunomoćeniku za određeni pravni posao. Prema ZOO specijalna punomoć
nužna je za preuzimanje mjenične obveze, sklapanje ugovora o jamstvu, o nagodbi i za odricanje od nekog
prava bez naknade.
Trgovački opunomoćenik treba imati posebnu punomoć za otuđivanje ili opterećivanje nekretnine,
preuzimanje mjenične i čekovne obveze ili obveze iz jamstva, uzimanje zajma, sklapanje nagodbe i vođenje
spora.
Specijalna punomoć je instruirana za jedan određeni pravni posao.
2. Generična punomoć se daje za sklapanje cijele vrste pravnih poslova. Tu je punomoć instruirana na vrstu
pravnih poslova, npr. odvjetniku se daje za zastupanje u jednoj parnici.
3. Opća (generalna) punomoć je ona kojom se opunomoćeniku daje ovlast da sklapa sve vrste poslova koji
se tiču opunomoćitelja. Opća punomoć je ipak ograničena na poslove koji ulaze u redovito poslovanje.

56
 Punomoć se naziva neograničenom ako opunomoćeniku nisu dane od opunomoćitelja nikakve posebne
upute kako da postupa pri sklapanju poslova koji su mu povjereni. U suprotnom se naziva ograničenom
punomoći, npr. uputa s kim ima sklopiti pravni posao.
Sve takve upute su internog karaktera i ne djeluju prema trećim osobama, osim ako su za njih znale ili
morale znati.
Opunomoćitelj može u svako doba, po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć, pa čak i onda kad se
ugovorom odrekao toga prava. Za to se ne traži nikakav poseban oblik. Opoziv i sužavanje punomoći nema
učinak prema trećoj osobi koja je s opunomoćenikom sklopila ugovor, a da nije znala niti morala znati za
opoziv odnosno suženje punomoći. Opunomoćenik u tom slučaju odgovara opunomoćitelju za štetu, osim
ako ni on sam nije znao za opoziv tj. suženje punomoći.

Zakonom propisani oblik za neki ugovor treba da bude i oblik za punomoć koja se daje za sklapanje toga
ugovora (načelo pariteta oblika).

Opunomoćenik mora djelovati u okviru dobivenih ovlaštenja u punomoći, kao i u granicama naloga i uputa
koje mu je dao opunomoćitelj.
Prekorači li opunomoćenik svoja ovlaštenja, opunomoćitelja ne obvezuje tako sklopljeni ugovor, osim ako
ga naknadno odobri (ratihabicija). Druga ugovorna strana, ako je bila savjesna, može odmah nakon saznanja
za prekoračebnje izjaviti da se ne smatra ugovorom vezana.
U slučaju da opunomoćitelj uskrati odobrenje sklopljenom ugovoru, s druga strana nije znala nitimorala
znati za prekoračenje ovlaštenja, tada joj opunomoćitelj i opunomoćenik solidarno odgovaraju za pretrpljenu
štetu.

Opunomoćenik je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika tj.
dobrog domaćina, te je pritom dužan paziti na interese opunomoćitelja i njima se rukovoditi.
Od naloga i uputa opunomoćenik može odstupiti samo uz suglasnost opunomoćitelja kao nalogodavca.
Jedino ako zbog kratkoće vremena ili iz nekog drugog razloga ne može zatražiti suglasnost, može odstupiti
od naloga i uputa ako to po njegovoj procjeni, nalažu interesi opunomoćitelja. Nalogodavac se može i
naknadno suglasiti s odstupanjem od njegova naloga i uputa.
U svim ostalim slučajevima odstupanje od naloga i uputa ima za posljedicu da se opunomoćenik neće
smatrati nalogoprimcem, već poslovođom bez naloga. To znači da će imati pravo na naknadu nužnih i
korisnih troškova te za uloženi trud samo ako je odstupanje bilo u skladu s potrebama i interesima
opunomoćitelja.

Opunomoćenik je dužan na zahtjev opunomoćitelja podnijeti izvješće o stanju poslova.

Opunomoćenik ima pravo na naknadu za svoj trud, a njezna visina je određena ugovorom. Ako nije
ugovorena, daje se uobičajena naknada, a ako nema običaja, pravična naknada.
Opunomoćitelj je dužan naknaditi opunomoćeniku troškove koje je on, kao potrebna, učinio za izvršenje
naloga. U tu svrhu, dužan mu je dati određenu svotu novca kao predujam za te izdatke.
Dužnost je opunomoćitelja da preuzme obveze što ih je opunomoćenik uzeo na sebe obavljajući posao.
Opunomoćenik ima zakonsko založno pravo na novčanim iznosima koje je naplatio za račun opunomoćitelja
i drugiom pokretnim stvarima opunomoćitelja što ih je primio na osnovi naloga, radi osiguranja svoje
tražbine na ima naknade i troškova.

Ugovor o punovlašću prestaje:

- izvršenjem naloga
- istekom roka na koji je sklopljen
- odustankom opunomoćitelja
- otkazom opunomoćenika (osim u nevrijeme)
- smrću opunomoćenika, a smrću opunomoćitelja samo ako je tako ugovoreno ili ako se opunomoćenik primio
naloga s obzirom na svoje osobne odnose s opunomoćiteljem ili se započeti posao ne može prekinuti bez
štete za pravne sljednike
- prestankom postojanja, ako su pravne osobe
- stečajem i lišenjem poslovne sposobnosti
- opozivom punomoći

57
G. UGOVORom O KOMISIJI obvezuje se komisionar da će uz proviziju sklapati pravne poslove u
vlastito ime, a za račun komitenta.

Komision (komisipni ugovor ili komisioni posao) jest dvostranoobvezni, neformalan i naplatan pravni
posao.
Važni sadržajni element komisionog ugovora jest nalog ili mandat na temelju kojega se rješavaju interni
odnosi između komisionara i komitenta. Iako komisionar sklapa pravne poslove u vlastito ime, on ipak radi
po nalogu komitenta. Komisionar je posredni zastupnik.
Pri sklapanju pravnih poslova s komisionarom, treća osoba je potpuno neovisna o sadržaju komitentovih
naloga, jer komisionar sklapa poslove u vlastito ime.
Pravni poslovi mogu biti vrlo različiti. Najčešće se radi o kupnji ili prodaji, pa se tada govori o komisionoj
kupnji ili o komisionoj prodaji. Može se raditi i o platežnoj komisiji (obavljanje uplata, primanje isplata tzv.
inkaso-komisija) ili recimo, o kreditnoj komisiji (komisionar u vlastito ime pribavlja kredit itd.)
Na ugovor o komisiji primjenjuju se supsidijarno pravila o nalogu za sva ona pitanja koja nisu uređena
pravilima o komisiji.

Komisionar je obvezan da posao koji mu je povjeren obavi s pažnjom dobrog gospodarstvenika, kao i da s
istom pažnjom čuva povjerenu mu robu. Ako je prema nalogu bio dužan osigurati robu pa nije, odgovara i za
njezinu slučajnu propast ili oštećenje.
Komisionar pri sklapanju poslova mora postupati u skladu s interesima komitenta. Komisionar je dužan
obavješćivati komitenta o razvoju posla i izvršenju naloga, kao i o svim promjenama na robi zbog kojih bi
ona mogla izgubiti na vrijednosti i zatražiti njegove upute. Ako nema vremena za čekanje uputa, a postoji
opasnost znatnijeg oštećenja robe, komisionar ju je dužan prodati što je povoljnije moguće.
Nakon obavljenog posla komisionar mora, bez nepotrebnog odgađanja, položiti račun. Dužan je predati
komitentu sve što je primio na temelju posla sklopljenog na njegov račun i prenijeti na komitenta tražbine i
ostala prava koja je stekao prema trećem.

Kada komisionar sklopi posao pod nepovoljnijim uvjetima od onih određenih nalogom pravilo je da
komisionar mora komitentu naknaditi razliku i prouzročenu štetu, a komitent ima pravo ne prihvatiti
sklopljeni posao. To pravo komitent gubi ako je komisionar spreman odmah mu platiti razliku i štetu.
Iznimka od tog pravila je kupoprodaja zbog opasnosti znatnijeg oštećenja robe.

Komisionar odgovara da će njegov suugovaratelj ispuniti obvezu ako je takvu obvezu posebno preuzeo. U
tom slučaju solidarno je odgovoran sa svojim suugovarateljem, tzv. delkredere komision. Tu komisionr
ima pravo na povećanu proviziju (delkredere provizija).

Komisionar ima pravo na proviziju ili nagradu. Prema ZOO on ima to pravo i kad nije ugovoreno. Njezin
iznos se određuje ugovorom ili tarifom tj. prema opsegu obavljenog posla i postignutom rezultatu.
Komisionar ima pravo na proviziju samo ako je posao sklopljen s trećim i ispunjen, npr. komisionar robu
mora ne samo kupiti nego i predati kommitentu.
Ako je komisionar dobio nalog sklopiti i potpuno ispuniti pravni posao, pa do ispunjenja ne dođe krivnjom
komitenta, komisionar zadražava pravo na proviziju. Prema ZOO komisionar nema pravo na proviziju ako je
nevjerno postupio prema komitentu.
Komisionar ima pravo na odgovarajuću naknadu za svoj trud i u onom slučaju kad je do neispunjenja posla
došlo iz uzroka za koji nisu odgovorni ni komitent ni komisionar.
Komisionar ima pravo i na sve troškove koji su bili potrebni.
Komitent je dužan osloboditi komisionara svih obveza koje je on preuzeo na sebe sklapajući pravni posao.
Prema ZOO komitent nije dužan predujmiti komisionaru sredstva potrebna za obavljanje posla, osim ako je
predujam ugovoren.49

Komisionar ima zakonsko založno pravo na komisionoj robi ako se još nalazi u njegovoj detenciji, ili nekog
tko ih drži za njega ili ima ispravu kojom može raspolagati njima. To znači da može svoju tražbinu namiriti
sudskom prodajom robe. Komisionar se može namiriti iz vrijednosti tih stvari prije ostalih komitentovih
vjerovnika.

49
Avans je iznos koji se daje unaprijed na račun djelomičnog ispunjenja još prije nego je tražbina dospjela.
58
 Prema ZOO sve tražbine iz posla što ga je komisionar sklopio za račun komitenta smatraju se prema
komisionaru i njegovim vjerovnicima tražbinama komitenta, makar mu ih komisionar još nije ustupio. Stoga
komisionarovi vjerovnici ne mogu takve tražbine plijeniti.

Pravo je komitenta, da u slučaju stečaja komisionara, zahtijeva izlučenje iz stečajne mase onih stvari koje
mu je predao radi prodaje, kao i onih koje je komisonar nabavio za njegov račun.

XII. UGOVOR O ORTAŠTVU (SOCIETAS)

Ugovorom o ortaštvu ili društvu građanskog prava dvije se ili više osoba uzajamno obvezuju na ulaganje
rada i/ili imovine radi ostvarivanja nekog zajedničkog cilja.

Ortaštvo nije pravna osoba. Ono je zajednica osoba i dobara, ali bez pravne osobnosti.
Ugovorne strane se nazivaju ortacima, drugarima, partnerima ili članovima društva.

Karakteristike:
- konsenzualan
- neformalan. Iznimno, ugovor će se morati sklopiti u pisanom obliku, kada se u imovinu ortaštva unose
nekretnine. One postaju imovinom ortaštva, pri čemu je ugovor o ortaštvu titulus, a upis u zemljišne knjige
modus stjecanja. Također je iznimka i kad se ugovor odnosi samo na sadašnju ili samo na buduću imovinu.
Tada je za valjanost ugovora potrebno načiniti popis unešene imovine i svaki njen dio opisati te naznačiti od
koga potječe.
- uzajamno obvezan. Činidbe se ne izmjenjuju između ortaka, nego se slijevaju u jednu cjelinu radi ostvarenja
cilja ortaštva. Svaki ortak može tužbom actio pro socio zahtijevati činidbu tj. ulog u svoje ime, ali za račun
ostalih tj. zajedničku imovinu. Za prava pojedinog ortaka, dužnik su svi ostali ortaci, a za obveze pojedinog
ortaka, vjerovnik su ostali ortaci.
- naplatan, jer za svoj ulog kao činidbu ortak dobiva udio u ortačkoj imovini kao protučinidbu.
- višestrani pravni posao
- trajni

Ortaštvo može biti ugovoreno i samo za jedan posao, tzv. prigodna društva.

Konstitutivni elementi ortaštva:

a) subjekti – ortaštvo mogu osnovati i fizičke i pravne osobe

b) zajednički cilj – cilj koji se utvrđuje ugovorom o ortaštvu a mora biti dopušten i zajednički.50Ortaštvo s
ciljem ostvarivanja interesa samo jednog ili nekih ortaka bilo bi tzv. societas leonina i stoga nedopustivo.
Zajednički cilj može biti materijalne ili idealne naravi, a motivi egoistički ili altruistički. Materijalni cilj se
redovito sastoji u ostvarivanju i razdiobi dobitaka, ali to može biti i neka prednost u gospodarskom smislu,
zabrana konkurencije i sl. Oblik ortaštva osobito je pogodan u trgovini na malo, obrtništvu, udruživanju
pripadnika slobodnog zanimanja, u udruživanju trgovačkih tvrtki za zajedničku prodaju (interesne
zajednice), u odvjetništvu, liječničkoj praksi i sl.
Ortaštvo se općenito smatra osnovnim oblikom personalnog udruživanja i u nekim zakonodavstvima se
njegova pravila supsidijarno primjenjuju na personalna trgovačka društva (javno trgovačko i komanditno
društvo). Tako je i prema našem Zakonu o trgovačkim društvima s tim da se odredbe o ortaštvu primjenjuju
supsidijarno na javno trgovačko društvo i tajno društvo.
Primjer idealnog zajedničkog cilja imamo kad se udruži nekoliko glumaca amatera radi zajedničkih
priredaba.

c) Zajednica osoba. Da bi ortaštvo djelovalo kao jedna cjelina, zahtijeva se da ima stanovitu, makar i posve
labavu, organizaciju.
Zajednica osoba treba biti tako organizirana da svaki ortak može ostvariti pravo na riječ, utjecaj i kontrolu.

50
Cilj je zajednički kad svaki ortak u njegovu ostvarenju vidi ostvarenje vlastita cilja i kad preuzme obvezu unaprijediti ga.
Zajednički cilj mora se i zajednički ostvarivati bilo kojim oblikom zajedničkog djelovanja.
59
d) Zajednica dobara (zajednička imovina). Ortaštvo redovito ima određenu imovinu, pa i onda kad mu je cilj
isključivo idealne naravi. Imovina ortaštva sastoji se od ortačkih uloga, a naziva se glavnicom ili fondom
ortaštva. Ortak može uložiti pojedine stvari i prava iz svoje imovine, a može uložiti i cjelokupnu svoju
imovinu. Buduća imovina obuhvaća samo stečenu, a ne i naslijeđenu imovinu. Imovina ortaštva je ustvari
zajednička imovina ortaka. Za vrijeme trajanja ortaštva ortak ne može raspolagati svojim udjelom niti
pojedinim stvarima i pravima iz zajedničke imovine, niti može zahtijevati njezinu diobu. Ortaci su obvezni
na jednake uloge, no moguće je i drukčije ugovoriti.
Nisu obvezni na naknadno povećanje uloga, ali ako se zajednički cilj, zbog promijenjenih prilika, ne bi
mogao postići bez povećanja uloga, ortak koji ne pristaje na povećanje može istupiti iz ortaštva, a može ga
se i iz njega isključiti. Neovisno o veličini uloga, svi su ortaci dužni jednako sudjelovati u ostvarivanju
ciljeva ortaštva.
Ulogom koji se sastoji u stvarima, pravima ili novcu stječe se pravo na udio u glavnici ortaštva i ostvarenoj
dobiti. Ortak koji ulaže samo rad, ima pravo na udio u dobiti, ali ne i na udio u glavnici, osim ako je
vrijednost njegova rada procijenjena i izražena u novcu i uključena u glavnicu
Stvari koje se predaju na uporabu (quoad usum) postaju neposrednim posjedom ortačke zajednice, ali ne
ulaze u imovinu ortaštva.
Stvari koje se predaju u vlasništvo (quoad sortem) ulaze u imovinu ortaštva, ali ne postaju njegovo
vlasništvo, jer ortaštvo nije pravna osoba. One postaju zajedničko (skupno) vlasništvo ortaka.

U načelu pravo je i dužnost svakoga ortaka da osobno sudjeluje u vođenju zajedničkih poslova.
Poslovodstvo obuhvaća svaku mjeru, pravu ili faktičnu, koja je povezana s ostvarivanjem zajedničkog cilja
ortaštva. Kako će donositi odluke u vezi s poslovodstvom, ortaci utvrđuju ugovorom o ortaštvu.
O poslovima redovitog upravljanja odlučuje se većinom glasova, dok se za poduzimanje poslova koji
premašuju okvir redovitog upravljanja zahtijeva suglasnost svih suvlasnika.
Ortaci koji nemaju udjela u glavnici ortaštva tj. ulažu samo rad imaju pravo sudjelovati, ali bez prava glasa.
Ortaci mogu poslovodstvo ugovorom povjeriti jednom ili nekolicini ortaka. Poslovodstvo se može povjeriti i
osobi izvan ortaštva. Za to je potreban pristanak svih ortaka. Ortak kome je povjereno poslovodstvo ne može
ga prenositi na drugoga ortaka ili treću osobu.
Na zastupanje ortaštva prema trećima ovlašteni su svi ortaci, osim ako bi drukčije bilo ugovoreno. Ako je
poslovodstvo povjereno jednom ili nekolicini ortaka, tada se oni smatraju opunomoćenicima.
Ako je poslovodstvo povjereno nekolicini ortaka, odluke donose primjenom pravila o upravljanju
zajedničkom stvarju u suvlasništvu.
Ovlaštenje na vođenje poslova može biti oduzeto jednoglasnom odlukom ostalih ortaka zbog grube povrede
povjerene dužnosti, nesposobnosti za uspješno vođenje poslova ili kakvih drugih važnih razloga.
Ortak kojem je povjereno vođenje poslova ortaštva može otkazati poslovodstvo iz opravdanih razloga, a
ortak je dužan dovršiti poslove koji ne trpe odgađanje, u suprotnom odgovara ta štetu.

Prava i obveze ortaka:

a) obveza na unošenje uloga. Svaki je ortak dužan unijeti ugovorom o ortakluku utvrđeni ulog koji se može
sastojati u svoti novca, stvarima, vrijednosnim papirima, patentima, autorskom pravu, know-how,
ugovorima o isporuci i drugim imovinskim dobrima. Ulog se može sastojati i u radu, pa i propuštanju (npr.
konkurencije).

b) sudjelovanje u zajedničkim poslovima. Ortak ima pravo sudjelovati u zajedničkim poslovima. To pravo
može biti ugovorom o ortakluku ograničeno, ali ne i potpuno uskraćeno. Naime, u slučaju povjeravanja
poslovodstva jednom ili nekolicini ortaka, ostali ortaci zadržavaju pravo osobnog nadzora nad poslovanjem
ortaštva što uključuje pravo na izvješće i polaganje računa od strane poslovođe, pravom na uvid u poslovne
knjige i dokumentaciju ortaštva.
Sudjelovanje ortaka u zajedničkim poslovima ostvaruje se i pravom na odlučivanje o pitanjima koja ne
spadaju u poslovodstvo, kao npr. o izmjeni ugovora o ortaštvu, primanju novih ortaka, povećanju uloga i sl.
Ortaci kojima je povjereno upravljanje dužni su uredno voditi poslovne knjige, i položiti račun o zajdničkoj
glavnici, prihodima i rashodima. Zaključni obračun se može zahtijevati tek po dovršenju posla. Iznimno,
ortak koji dokaže nepošteno vođenje poslova, može zahtijevati polaganje računa ne samo za dovršene već i
započete poslove.

60
 c) sudjelovanje u dobiti i gubitku. Svaki ortak ima pravo na udio u dobiti i obvezu snošenja gubitka. Dobit
je onaj dio imovine koji preostane iznad glavnice po odbitku troškova i zajedničkih dugova. Gubitak nastaje
kad imovina ortakluka padne ispod vrijednosti ortačkih uloga tj. glavnice. Udio pojedinog ortaka u dobiti i
gubitku određuje se prvenstveno ugovorom o ortakluku. Ako to ne učine, prema ZOO svaki ortak ima,
neovisno o vrsti i veličini uloga, jednak udio u dobiti i gubitku.
Ortak koji vodi poslove ortaštva ima pravo na izdatke koje je pritom imao. Ako je predujmio novac ima
pravo na kamate od dana kada ga je predujmio pa do povrata. Ortak nema pravo na posebnu nagradu za
uloženi trud u vođenju poslova ortaštva.

d) odgovornost za štetu. Ortak odgovara za štetu koju nanese društvu svojom krivnjom. Šteta može nastati
u obavljanju zajedničkih poslova i neispunjenjem ugovornih obveza. Radi se o štetama u okviru ortaštva.
Učinjena šteta se ne može poravnati kompenzacijom s koristi koju je ortak na drugi način pribavio
ortakluku, npr. ispunjavanjem svojih obveza. Kompenzacija štete s korišću (compensatio lucri cum damno)
dopuštena je samo ako bi ortak samovlasno poduzeo neki novi posao, tj. posao izvan djelatnosti ortaštva,
kojim je s jedne strane ostvarena šteta, a s druge i određena korist.

e) odnos prema trećima i zabrana konkurencije. Nije dopušteno ortaku da pravnim poslom s trećom
osobom obvezuje ortaštvo bez izričitog ili barem prešutnog pristanka ostalih ortaka ili njihovih
opunomoćenika. Nije dopušteno ortaku poduzimati posao s trećima kojim bi se, radi svoje vlastite koristi,
ugrozilo postizanje zajedničkog cilja ili nanijela šteta ortaštvu (zabrana konkurencije).
Za obveze ortaštva odgovaraju svi ortaci solidrno. Prema ZOO dužnik ortaštva ne može staviti u prijeboj
svoju tražbinu koju ima prema nekom od ortaka. Ako bi treći imao tražbinu prema nekom od ortaka tada ga
ne bi mogao prebiti s tražbinom koju ima prema ortaštvu, osim ako je bio savjestan, tj. da nije znao niti
morao znati da tražbina pripada imovini ortaštva.

f) istup i isključenje ortaka. Ako je ugovor o ortaštvu sklopljen na neodređeno vrijeme ili za vrijeme
trajanja života, ortak ga može otkazati i istupiti iz ortaštva u svako doba, osim u nevrijeme ili na štetu ostalih
ortaka. Ako je ortaštvo ugovoreno na određeno vrijeme može se otkazati prije isteka tog vremena samo iz
važnih razloga, npr. povrede bitne obveze od strane drugog ortaka i sl. Ništetna je ugovorna odredba kojom
bi se isključilo ili ograničilo pravo istupa iz ortaštva. Ortak može biti i isključen iz ortaštva ako za to postoje
važni razlozi, npr. povreda bitne obveze iz ugovora o ortaštvu, stečaj ortaka i sl. Odluku o isključenju
donose svi ortaci jednoglasno, osim ako nije drukčije ugovoreno.
Ortak koji je istupio ili je isključen iz ortaštva sudjeluje u dobiti i gubitku nastalim do dana istupa, odnosno
do dana isključenja, uključivo i u poslovima koji do tada još nisu okončani. Kao dan istupa uzima se dan kad
je data izjava o otkazu, a dan isključenja kad je odluka o isključenju priopćena ortaku.
Kad istupi ili bude isključen iz ortaštva udio ortaka u imovini ortaštva prirasta ostalim ortacima, ali su ovi
dužni vratiti mu one stvari koje je dao ortaštvu na korištenje, osloboditi ga zajedničkih obveza i isplatiti mu
dio zajedničke imovine koji bi mu pripao kad bi ortaštvo prestalo na dan njegova istupa odnosno isključenja.

Prestanak ortaštva:
- ostvarenjem cilja ortaštva ili kad njegovo ostvarenje postane nemogućim
- propašću zajedničke imovine
- istekom vremena na koje je ugovor o ortaštvu sklopljen
- sporazumom ortaka
- smrću, prestankom postojanja ili istupom odnosno isključenjem jednog ortaka, ako se ortaštvo sastoji od
samo dva ortaka
- odlukom suda u slučaju prestanka ortaštva iz važnog razloga51

Dioba zajedničke imovine

Nakon što je ortaštvo prestalo pristupa se diobi zajedničke imovine ortaka. Ponajprije se iz zajedničke
imovine izdvajaju stvari koje se dane na uporabu, odnosno korištenje i vraćaju ortaku, ali bez prava na
naknadu za slučajnu propast i oštećenje stvari, kao ni za pogoršanje uslijed redovite uporabe. Potom se iz
zajedničke imovine podmiruju dugovi ortaštva, a nakon toga vraćaju ulozi ortaka.

51
Ortačka prava i obveze u načelu ne prelaze na njegove nasljednike, osim kad su ugovorom o ortaštvu obuhvaćeni i nasljednici
ortaka. Ako ne bi bili u stanju podmiriti ostaviteljeve obveze prema ortaštvu, odbit će im se razmjeran dio naslijeđenog udjela.
61
 Nakon podmirenja zajedničkih dugova i vraćanja ortačkih uloga, dijeli se eventualni ostatak zajedničke
imovine na ortake prema njihovim udjelima u dobiti.
Na diobu zajedničke imovine ortaka supsidijarno se primjenjuju propisi o razvrgnuću suvlasništva.

III. IZVANUGOVORNI ODNOSI

XIII. IZVANUGOVORNE OBVEZE

Za izvanugovorne obveze je karakteristično to što za njihov postanak nije mjerodavno suglasno očitovanje
volja njihovih sudionika, nego one nastaju na temelju određenih činjenica (radnja, stanja, svojstava) uz koje
pravo veže postanak obveznog odnosa.
Npr. tko drugome nanese tjelesnu ozljedu, obvezan je naknaditi mu štetu, jer je samom činjenicom tjelesne
ozljede nastao obveznopravni odnos odgovornosti za štetu.

Osnove izvanugovornih obveza su se u prometu u tolikoj mjeri tipizirale da je propisima moguće svaki
izvanugovorni odnos urediti posebno.
U ZOO imamo sljedeće izvanugovorne odnose:
1. prouzročenje štete
2. stjecanje bez osnove
3. poslovodstvo bez naloga
4. javno obećanje nagrade
5. vrijednosni papiri

Izvanugovorni odnosi imaju pretežitu funkciju zaštite već postojeće imovine pravnih subjekata i njihovih
prava osobnosti.
Po samoj naravi postanka izvanugovornih odnosa, ne može se zahtijevati određeni oblik. Iznimka su
vrijednosni papiri s obzirom da su po svojoj pravnoj naravi jednostrani pravni poslovi za koje se uvijek
propisuje obvezatni, u pravilu, pisani oblik.

XIV. ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu
štetu drugoj strani, a druga strana ovlaštena zahtijevati takav postupak.52

A. PRETPOSTAVKE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

Za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se, u pravilu, ispune sljedeće
pretpostavke:
1. Subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu. Subjekt koji je odgovoran za štetu zove se štetnik, subjekt
koji zahtijeva odštetu zove se oštećenik.
2. Štetna radnja štetnika. Štetnik mora počiniti štetnu radnju.
3. Šteta mora nastati na strani oštećenika.
4. Uzročna veza (kauzalni neksus). To znači da izvršena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu
štetu kao posljedicu.
5. Protupravnost štetne radnje. Protupravnost ima svoje objektivne elemente (štetna radnja je protivna nekom
pravnom pravilu) i svoje subjektivne elemente (štetna radnja je počinjena krivnjom štetnika).

Iznesene pretpostavke se podudaraju s onima koje se zahtijevaju za subjektivnu odgovornost koja dominira u
pravima europskih država.

U opće pretpostavke bi mogli uvrstiti sve one pretpostavke koje su zajedničke za sve vrste odg. za štetu
(subjekti odg, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost u obj. smislu), a u posebne one koje se pored
općih zahtijevaju za pojedinu vrstu odgovornosti za štetu (krivnja, ugovorni odnos, predugovorni odnos itd.).

52
Uređena je u ZOO
62
Tako bi za subjektivnu odgovornost, pored općih pretpostavaka, bila potrebna krivnja kao posebna i za tu
odgovornost karakteristična pretpostavka; za ugovornu odgovornost posebna bi pretpostavka bila postojanje
ugovorne obveze i njezina povreda itd.

1. Subjekti odnosa odgovornosti za štetu

Kao štetnik tj. osoba koja je počinila štetu, javlja se u prvom redu naravna ili fizička osoba. Da bi se naravna
osoba pojavila kao štetnik koji za štetu i odgovara, potrebno je da ima dva svojstva: ubrojivost i poslovnu
sposobnost.
Ubrojivost znači da neka osoba pravilno shvaća zbivanja oko sebe i da na osnovi tog shvaćanja donosi,
prema shvaćanju sredine u kojoj živi, pravilne odluke.
Ubrojiva može biti samo ona naravna osoba koja ima određenu tjelesnu zrelost (dob) i koja je duševno
zdrava.
Također, treba razlikovati osobe koje učine štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje, tzv. tamni
trenuci u koje su dospjeli npr. zbog uživanja alkohola ili droga. Ako su u takvo stanje došli vlastitom
krivnjom, odgovaraju za učinjenu štetu, a ako ih je netko drugi doveo u takvo stanje, za štetu će odgovarati
taj drugi.
Kad se neubrojivoj osobi na mahove vrati svijest i razum, tj. sposobnost rasuđivanja, tzv. svijetli trenuci
(lucida intervalla). Za štete počinjene u tim trenutcima se odgovara.

Poslovna sposobnost nastaje kao posljedica određene dobi i duševnog zdravlja. Ali ona se ne gubi gubitkom
duševnog zdravlja, nego je za to potreban akt vlasti i obrnuto. Netko može biti neubrojiv, ali poslovno
sposoban, npr. duševni bolesnik kojemu još nije oduzeta poslovna sposobnost.

Po našemu pravu, ubrojiva je svaka ona osoba koja je navršila 14 godina života i koja je duševno zdrava.
Djeca do navršene 7-me god. ne odgovaraju za štetu koju prouzroče. Maloljetnici od 7 – 14 god. ne
odgovaraju za štetu, osim ako se dokaže da su prilikom nanošenja štete bili sposobni za rasuđivanje –
praesumptio iuris.

Ubrojivost se naziva i deliktnom sposobnošću. Ubrojivost ili deliktna sposobnost je svojstvo naravne osobe
da odgovara za svoje protupravne radnje.
Za štete koje prouzroče deliktno nesposobne osobe odgovaraju druge osobe, i to za maloljetnike njihovi
roditelji, a za osobe koje su nesposobne za rasuđivanje zbog duševne bolesti, zaostalog umnog razvoja ili
kojeg drugog razloga, oni koji su na temelju zakona, odluke nadležnog državnog tijela ili ugovora bili dužni
voditi nadzor nad njima, npr. roditelji, staratelji, određena ustanova.

Ako štetu uzrokuje maloljetnik pod nadzorom staratelja, škole ili druge ustanove, odgovarat će staratelj,
škola, odnosno ustanova.
Iznimno za štetu će odgovarati i deliktno nesposobna osoba. To je slučaj kad se naknada ne može dobiti od
osobe koja je bila dužna voditi nadzor nad njom, a sud nađe, uzimajući u obzir materijalno stanje štetnika i
oštećenika, da je to zahtjev pravičnosti.

Kad kažemo da štetnik mora biti ubrojiv i poslovno sposoban, to ne znači da se uvijek kumulativno
zahtijevaju oba svojstva. Ima štetnih radnja kod kojih se zahtijeva samo ubrojivost, a ima štetnih radnja kod
kojih se osim ubrojivosti zahtijeva i poslovna sposobnost naravne osobe.

Kao štetnik se može pojaviti i pravna osoba. Ona ne može imati svojstvo ubrojivosti, međutim, po našem je
pravu ona deliktno sposobna, a to znači da je za deliktnu sposobnost pravne osobe dovoljna već sama
poslovna sposobnost.
Oštećenik treba biti pravni subjekt tj. nositelj prava i obveza.
2. Štetna radnja

Štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika. Štetna radnja može biti
samo ljudska radnja.
Štetna radnja se može podijeliti u 2 osnovne grupe:
1. građanski delikt, povodom kojega nastaje deliktna odgovornost za štetu i
2. povreda obveznog odnosa, povodom koje nastaje ugovorna odgovornost za štetu
63
Neki autori dijele štetnu radnju na 4 grupe:
građanski delikt, povredu ugovorne obveze, povredu zakonske obveze i zloupotrebu subjektivnog prava.

Građanski delikt je štetna radnja na osnovi koje izvorno i samostalno nastaje odnos odgovornosti za štetu.
Moraju se postaviti neke razlike između građanskog i kaznenog delikta. Kazneni delikt je djelo koje je
posebno i poimenično opisano u kaznenom zakoniku i za koje je vezana kazna predviđena u tom zakoniku.
Građanski delikt se određuje u propisima generalno i primjerice, jer za građanski delikt nije bitno kakva je
štetna radnja (ubojstvo, ozljeda, razbijanje tuđeg prozora itd.) nego je osnovno da je to radnja kojom je
prouzročena šteta.
Svaki kazneni delikt ne mora nužno biti istodobno i građanski delikt, npr. neovlašteno držanje oružja. Ima
radnji koje su građanski delikti, ali nisu istodobno i kazneni delikti, npr. ako netko nepažnjom razbije tuđi
prozor. Neka radnja može istodobno biti i kazneni i građanski delikt. To će biti onda ako je kaznenim djelom
istodobno prouzročena i šteta. Zbog toga kazneni sud može protiv okrivljenog izreći kaznu, a istodobno ga i
kao štetnika može obvezati na odštetu. Međutim, kazneni sud može izreći kaznu, a glede odštete može
oštećenoga uputiti na građansku parnicu. To će morati učiniti ako je optuženog oslobodio krivnje.

Povreda obveznog odnosa je takva štetna radnja koja dovodi do preoblikovanja postojećeg obveznopravnog
odnosa u odnos odgovornosti za štetu ili do toga da pored postojećeg obveznopravnog odnosa nastane i
odnos odgovornosti za štetu – imovinsku i neimovinsku.
Štetna radnja može dovesti do toga da ispunjenje činidbe postane nemoguće. Tada na mjesto dotadašnje
ugovorne obveze dolazi obveza na naknadu štete, npr. Marko baci u vatru posuđenu knjigu – morat će
nadoknaditi njezinu vrijednost.

Štetna radnja može dovesti i dotle da je ispunjenje doduše moguće, ali budući da je obveza neuredno
ispunjena, nastala je za suugovaratelja šteta. U tom slučaju može vjerovnik zahtijevati ispunjenje obveze i
naknadu štete.
Štetnu radnju koja znači povredu postojećeg obveznopravnog odnosa može u pravilu izvršiti samo dužnik.
Nekada to može izvršiti i netko treći, npr. kupac nekretnine koj zna da je prodavatelj već prodao nekretninu
drugome i predao mu je u posjed. Takav bi se stav morao usvojiti s obzirom da se priznaje postojanje tzv.
pasivne univerzalne obligacije.

Ako bi obveznopravni odnos povrijedio vjerovnik, bila bi to posebna vrsta štetne radnje poznate pod
nazivom zlouporaba subjektivnog prava, npr. vjerovnik naplati tražbinu koja je već zaplijenjena u korist
njegova vjerovnika.
ZOO zabranjuje zlouporabu prava, što znači da zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznih odnosa protivno
cilju zbog kojeg su zakonom ustanovljana ili priznata.
Danas se u našem pravu zlouporaba subjektivnih prava, poznata pod nazivom šikane, tretira kao štetna
radnja koja izaziva postanak odnosa odgovornosti za štetu.

Štetna radnja se može učiniti na osobi odnosno osobnim dobrima (uništenje života, ozljeda tijela, oštećenje
zdravlja itd.), zatim na stvarima (uništenje, oštećenje, oduzimanje itd.), te na činidbama i stanjima (smetanje
posjeda kojim je prouzročena šteta).53

3. Šteta

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda
prava osobnosti (neimovinska šteta).

U pravnoj teoriji se šteta obično definira kao štetnom radnjom prouzročena povreda nečijeg subjektivnog
prava ili interesa.
Mana je definicije koju daje ZOO, što su u njoj pomiješani objekti štete s objektima štetne radnje. Stvar,
stanje, osobe nisu objekti štete, nego štetne radnje.

53
šteta se reflektira na pravima i interesima (objekt štetne radnje i štete nije isti)
64
 Štete se mogu podijeliti na različite vrste:
a) Imovinske ili materijalne štete su sve one štete koje su nastale kao posljedica štetne radnje poduzete
izravno na imovinskoj masi oštećenika.
Subjektivna imovinska prava mogu postojati i kada se njihov objekt ne nalazi u imovinskoj masi
ovlaštenika, npr. netko ima pravo služnosti preko tuđeg mosta. Povreda toga prava je imovinska šteta.
Objekt štetne radnje može biti i osoba oštećenika, a kao posljedica te štetne radnje javlja se gubitak zarade,
gubitak uzdržavanja itd.54
Srž imovinskih šteta predstavljaju štete na imovini, tj. štete na subjektivnim imovinskim pravima.

b) Neimovinske ili nematerijalne55 štete su povrede subjektivnih neimovinskih prava i interesa.

Karakteristično je za te povrede da ih subjekt osjeća kao štete premda izravno ne pogađaju njegovu imovinu.
One se ne popravljaju u obliku novčanog ekvivalenta (naknade štete), nego u obliku satisfakcije
(zadovoljenja).56
ZOO je prihvatio objektivnu koncepciju neimovinske štete prema kojoj je već sama povreda prava osobnosti
neimovinska šteta. Bolovi i strah pretrpljeni u vezi s povredom prava osobnosti nisu više konstitutivno
obilježje pojma neimovinske štete, već jedno od mjerila težine povrede prava osobnosti odnosno visine
pretrpljene neimovinske štete i s tim u vezi mogući kriterij odabira oblika popravljanja neimovinske štete.
Oblici i podoblici neimovinske štete ne mogu se određivati prema vrstama bolova (fizičkih i psihičkih) i
uzrocima koji su ih izazvali (smanjena životna aktivnost, naruženost itd.), već prema povrijeđenom pravu
osobnosti.

ZOO primjerično nabraja temeljna prava osobnosti – «pod pravima osobnosti u smislu ovoga zakona
razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost
osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.»
«Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit naravne osobe, a
osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.».
Nabrajanje prava osobnosti nije konačno, jer su ona u fazi stvaranja (pravo na identitet, pravo na vlastitu
sliku, pravo na glas, pravo na vlastite zapise i pisma – tri posljednja treba tretirati kao podvrste prava na
privatnost).

Imali bismo slijedeće oblike neimovinske štete:

a) Naravna osoba
- povreda prava na život,
- povreda prava na tjelesno zdravlje (tjelesni i fizički integritet),
- povreda prava na duševno zdravlje (duševni ili psihički integritet),
- povreda prava na ugled,
- povreda prava na čast,
- povreda prava na dostojanstvo,
- povreda prava na ime,
- povreda prava na privatnost osobnog i obiteljskog života (uključuje pravo na vlastitu sliku odnosno lik, pravo
na vlastiti glas i pravo na vlastite zapise i pisma)
- povreda prava na slobodu
b) Pravna osoba
- povreda prava na ugled i dobar glas,
- povreda prava na ime odnosno tvrtku,
- povreda prava na poslovnu tajnu,
- povreda prava na slobodu privređivanja

54
gubitak zarade i gubitak uzdržavanja jesu imovinske štete
55
imaterijalna, nenovčana, neekonomska, idealna, moralna šteta
56
Povreda prava osobnosti je bila neimovinska šteta prema ZOO-78, ali nije bila obuhvaćena definicijom. Povreda prava
osobnosti i duševne boli zbog povrede prava osobnosti su prema ZOO-78 bile nematrijalna šteta, s time da su za njihovo
popravljanje predviđeni različiti oblici (za prvu nenovčana, a za drugu novčana satisfakcija). Koncepciju neimovinske štete
prema ZOO-78 možemo kvalificirati kao subjektivno-objektivnom.
65
c) Pozitivna ili obična šteta (damnum emergens) sastoji se u umanjenju postojeće imovine oštećenika.
Pod pozitivnom štetom se razumijeva nestanak koristi koju je netko imao, ili se postojeća korist zbog štetne
radnje umanjila odnosno pogoršala. Ako pozitivnu štetu gledamo vremenski, moglo bi se reći da je to i
pravilu sadašnja šteta. Ponekad se pozitivna šteta naziva i stvarnom štetom. Pozitivna šteta predstavlja
vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji, npr. netko namjerno razbije tuđu kristalnu vazu.

d) Negativna šteta ili izmakla korist (lucrum cessans). Izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po
redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje.
Negativne štete su isključivo imovinske štete.
Npr., trgovački pomoćnik A potkradao je mjesecima radnju odnoseći iz dućana gotovu robu. Pozitivna,
stvarna šteta (damnum emergens) jest vrijednost robe koju je vlasnik radnje platio. Međutim, da je roba bila
prodavana u dućanu, bio bi se ostvario još i dobitak, koji se može lako utvrditi. Taj izmakli dobitak jest
negativa šteta (lucrum cessans). Po našem pravu se izgubljena zarada do koje je došlo zbog tjelesne ozljede i
smanjene radne sposobnosti, ne smatra negativnom, nego pozitivnom štetom.
Izmakli dobitak može i samostalno postojati, npr. netko je namjerno spriječio ostavitelja da načini oporuku u
nečiju korist.

4. Uzročnost

Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale radnje
kao posljedice.
Zato se uzročnost naziva i kauzalni neksus (uzročna veza). Bez postojanja uzročne veze između štetne radnje
i štete nema ni štetnikove odgovornosti za štetu. Moralo se nužno odstupiti od potpunog preuzimanja
prirodne uzročnosti u pravnu sferu. Pravo postavlja tzv. donju granicu uzročnosti, tj. ono polazi od štetnika i
njegove štetne radnje.
U nizu pojava i događaja treba među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama pronaći jedan događaj koji je
pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice. Pitanje uzročnosti postavlja se kao
problem iznalaženja uzroka i osobito kao problem odabiranja postojećih uzroka.

U nas je prihvaćena tzv. adekvacijska teorija, prema kojoj među različitim događajima koji se mogu
smatrati uzrocima nastale posljedice, kao uzrok se uzima samo onaj koji je tipičan za postanak određenog
štetnog uspjeha. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj koji nam
životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne
posljedice. Prema tome treba isključiti sve one više-manje slučajne događaje koji se upleću u redovito
zbivanje.
Adekvacijska teorija o svom zahtjevu tipičnosti pomaže kod pitanja odabiranja uzroka. Među uzrocima koji
su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja. Ona ne znači samo aktivitet (npr. razbijanje
tuđeg prozora), nego se može sastojati i u propustu (npr. skretničar ne prebaci skretnicu, pa zbog toga dođe
do sudara vlakova). Ako pri nastupu nekog štetnog uspjeha koincidiraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni
događaj, uzima se u obzir samo ljudska radnja. Npr, ako se teškom bolesniku koji boluje od karcinoma
namjerno dade prevelika doza morfija, pa zbog toga nastupi trenutna smrt, uzrok smrti bit će davanje
morfija, premda je sasvim sigurno da bi bolesnik umro, recimo, najkasnije za 3 dana.

Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu
najbliža i za određeni štetni uspjeh tipična. Npr, Petar se sprema na godišnji odmor, te rezervira u hotelu
sobu od 1.7. Međutim, krojač Luka ne dogotovi Petru odijelo pa on umjesto 30.6. otputuje 4.7. Ali toga se
dana dogodi sudar vlakova i Petar bude ozlijeđen. Krojač Luka neće biti odgovoran za tjelesnu ozljedu, jer
tjelesna ozljeda nije normalna, tipična i redovita posljedica neisporuke odijela u ugovorenom roku. Krojač
će biti odgovoran samo za neispunjenje obveze, a to znači da će morati eventualno platiti 4 dana rezervacije
u hotelu.

Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta. Čim se veza prekida
bilo slučajem, radnjom treće osobe ili samog oštećenika, štetnik ne odgovara za dalje posljedice. Oštećenik
mora dokazati postojanje uzročne veze jer je to jedna od pretpostavki koje se u pravilu ne predmnijevaju.
ZOO je predvidio iznimku – šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da
potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Smisao te oborive
predmnjeve je da se olakša položaj oštećenika time što se teret dokaza prebacuje na štetnika.
66
5. Protupravnost

Protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može
odnositi samo na štetnu radnju.
Objektivni elementi protupravnosti sastoje se u činjenici da je za postojanje protupravnosti dovoljno da je
štetnom radnjom povrijeđeno neko pravilo koje spada u pravni poredak.
Subjektivni elementi protupravnosti izraženi su krivnjom učinitelja.
Nije moguće dati jedinstvenu definiciju krivnje, ali ona je određen psihički odnos učinitelja prema djelu –
nedostatak je te definicije što u njoj nije istodobno ocrtan i pojam nekrivnje.

Prema ZOO krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
1. Namjera (dolus) je takva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice.
Kod namjere se zahtijeva volja i znanje. Štetnik hoće uzrok i posljedicu. Namjera se određuje subjektivno,
jer su za nju odlučujući subjektivni elementi – volja i znanje. Kod namjere se ne traži znanje štetnika o
protupravnosti radnje, već je dovoljno da je štetna radnja objektivno protupravna. Namjerno je postupio onaj
koji je, npr. ubio tuđu životinju našavši je u poljskoj šteti na svojoj njivi, misleći da mu je u tom slučaju
dopušteno ubijanje.

2. Nepažnja (culpa) se određuje objektivno. Tu se ponašanje učinitelja uspoređuje s ponašanjem drugih

ljudi da bi se ustanovilo je li učinitelj upotrijebio dužnu pažnju, tj. onu pažnju koja je redovita i uobičajena u
odnosima među ljudima odnosno pažnju koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti
obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika/ domaćina/ stručnjaka). Nepažnja se naziva i
nemarnošću. Nepažnja određena po subjektivnom kriteriju koristi se u kaznenom pravu, gdje se naziva
nehaj.

Kod nepažnje razlikujemo dva stupnja – krajnju i običnu nepažnju.

a) Krajnja nepažnja (culpa lata). S krajnjom nepažnjom ili grubom nemarnošću postupa onaj štetnik koji u
svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek.
Npr. osoba koja bi napunjenu pušku ostavila na mjestu lako dostupnom djeci, pa bi zbog toga došlo do
nesreće.
To je toliko težak stupanj krivnje da se u praktičnim posljedicama izjednačuje s namjerom. Culpa lata dolo
proxima – krajnja nepažnja najbliža je namjeri.

b) Obična nepažnja (culpa levis). S običnom nepažnjom ili nemarnošću postupa onaj štetnik koji u svom
ponašanju ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio dobar gospodarstvenik odnosno dobar domaćin
(osobito pažljiv i savjestan čovjek).

ZOO: «Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u
pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika
odnosno pažnja dobrog domaćina)». U ZOO je kriterij postupanja ustanovljen prema vrsti obveznih odnosa.
ZOO obvezuje sudionike u obveznim odnosima koji ispunjavaju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti da
postupaju s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Ako takva
osoba ne postupi s povećanom pažnjom odnosno pažnjom dobrog stručnjaka, bit će to obična nepažnja. Ne
postupi li onako kako bi postupio svaki prosječni stručnjak, riječ je o gruboj nepažnji.

Obična nepažnja je lakši stupanj nepažnje i najlakši stupanj krivnje. Budući da se tu radi o nekom
zamišljenom, apstraktnom čovjeku, i sama se obična nepažnja naziva apstraktnom, culpa levis in apstracto.

Postoji u pravu i tzv. obična nepažnja koja se određuje konkretnim mjerilom. To je još niži stupanj krivnje
gdje je mjerilo pažnje smo uobičajeno ponašanje štetnika. Tu se od čovjeka zahtijeva da postupa bar onako s
tuđim stvarima i poslovima kao što obično postupa sa svojima. Zato se takva nepažnja naziva culpa levis in
concreto. ZOO uvažava običnu pažnju in concreto, npr. besplatna ostava.
Obična nepažnja služi i kao kriterij za sniženje naknade štete u slučaju kad je do štete došlo za vrijeme dok
je štetnik radio nešto u korist oštećenika. Svaka radnja koja je potupravna nije istodobno i štetna radnja.
Odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protupravna. Štetna radnja je protupravna samo onda
kad predstavlja povredu one norme objektivnog prava koja je određena da služi za zaštitu subjektivnih prava
i interesa., npr. dužnik ne ispuni svoju ugovornu obvezu.
67
Postoje situacije u kojima štetna radnja nije protupravna, ali treba popraviti štetu koja je tom radnjom
prouzročena. Mora se u propisima uvijek posebno istaknuti kad se radi o popravljanju štete koja je
prouzročena dopuštenom štetnom radnjom. Ako na odgovornost za štetu gledamo sa stajališta interesa, tada
nam se u slučaju gdje se zahtijeva protupravnost štetne radnje pokazuje sljedeća situacija: interes se štetnika
ne štiti, a interes oštećenika se štiti.

Krajnja nužda je takva situacija u kojoj učinitelj čini štetnu radnju da bi od sebe ili od drugoga otklonio
istodobnu neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom je zlo koje je učinjeno,
manje od onoga kojim se prijetilo.

ZOO za štete nanesene u stanju nužde ponajprije odgovara osoba koja je kriva za nastanak opasnosti štete.
Oštećenik može zahtijevati naknadu i od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali ne više od koristi što su je
imale od toga. Napadaj ne smije dolaziti od čovjeka i time se krajnja nužda razlikuje od nužne obrane.
Krajnja nužda nije pravo, nego samo razlog za opravdanje. ZOO: «Tko pretrpi štetu otklanjajući od drugog
opasnost štete, ima pravo zahtijevati od njega naknadu one štete kojoj se razumno izložio».
Postoje slučajevi gdje je isključena protupravnost štetne radnje pa u takvim slučajevima nema ni
odgovornosti za štetu, ni naknade štete.

Najvažniji primjeri:
1. Nanošenje štete po dužnosti – slučajevi u kojima se pojedine osobe u pravilnom izvršavanju svoje
dužnosti po samom propisu dužne počiniti štetu, npr. službena osoba koja izvršava smrtnu presudu čini to po
dužnosti

2. Nužna obrana – pravo da se od sebe ili od drugoga odbije istodobni protupravni napadaj. Opravdana je
samo onda ako se nadovezuje neposredno na napadaj. Za štetu učinjenu u prekoračenju nužne obrane se
odgovara

3. Viša sila. Po objektivnoj teoriji, viša sila je događaj koji izlazi iz kruga redovitih događaja i u odnosu na
osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim (naglašava se atipičnost). Po tzv.
subjektivnoj teoriji, viša sila je svaki onaj događaj koji se ni uz maksimalnu pažnju osobe nije mogao niti
predvidjeti niti spriječiti, npr. nesvjestica strojovođe. Nedostatak je te teorije što se gotovo briše razlika
između sile i slučaja. Prema ZOO, viša sila je izvanredni vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti,
spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

4. Dopuštena samopomoć. Ne odgovara za štetu onaj tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu
osobi koja je svojim ponašanjem izazvala potrebu samopomoći. Dopuštena samopomoć je pravo svake
osobe da otkloni povredu kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja
povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.
Npr. kad bi vlasnik vrta potjerao iz njega susjedove životinje koje su u nj ušle, jer ih je susjed slabo čuvao.
Vlasnik vrta ne bi odgovarao za štetu koja nastane ako se životinja ozlijedi provlačenjem kroz vrtnu ogradu.

5. Pristanak oštećenika. Onaj koji pristane da se na njegovu štetu poduzme štetna radnja, ne može
zahtijevati naknadu njome prouzročene štete. Volenti non fit iniuria – onomu koji pristaje ne čini se
nepravda (šteta).
Npr. netko pristane da drugi rastavi njegov neispravni televizor i iskoristi upotrebljive dijelove.
Pristanak oštećenika ne isključuje uvijek odgovornost za štetu. Nema učinak oslobođenja od odgovornosti za
štetu pristanak na izvršenje radnje koja je zakonom zabranjena (npr. pristanak na nedopušteni pobačaj) -
takva je izjava oštećenika ništetna.

68
 B. VRSTE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

Odgovornost za štetu nastaje kad se ispune sve pretpostavke određene objektivnim pravom. Osim općih57
moraju se ispuniti i sve posebne pretpostavke. U pravilu se nazivaju prema onoj posebnoj pretpostavci koja
je karakteristična za pojedini slučaj odgovornosti. Svaka vrsta odgovornosti za štetu ima svoju pravnu
osnovu, svoje zasebne pretpostavke na temelju kojih nastaje, područje primjene i karakteristične razloge
oslobođenja od odgovornosti (egzoneracijski razlozi).

1. IZVANUGOVORNA, UGOVORNA I PREDUGOVORNA ODGOVORNOST

a) Izvanugovorna ili deliktna odgovornost. Odgovornost za štetu koja je nanesena građanskim deliktom
nazivamo izvanugovornom ili deliktnom odgovornošću.
Ključni kriterij razlikovanja deliktne od ugovorne odgovornosti je narav štetne radnje. Kad god je šteta
prouzročena građanskim deliktom, odgovornost je izvanugovorna ili deliktna.
Unutar izvanugovorne ili deliktne odgovornosti mogu se dalje razlikovati: subjektivna i objektivna
odgovornost, vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga, podijeljena i solidarna odgovornost.58
Za pitanja koja nisu uređena pravilima ugovorne odgovornosti, primjenjivati će se pravila izvanugovorne
odgovornosti na odgovarajući način.

b) Ugovorna ili kontraktna odgovornost nastaje kad je šteta nanesena povredom ugovorne obveze.
Oštećenik mora osim općih pretpostavaka odgovornosti za štetu, dokazati još dvije: postojanje ugovora, tj.
ugovorne obveze i povredu te obveze.
Pravila ugovorne odgovornosti se primjenjuju na štete prouzročene povredom ugovorne obveze; na štete
nastale povredom obveze i iz drugih obveznopravnih odnosa, kao što su stjecanje bez osnove, poslovodstvo
bez naloga, jednostrana izjava volje; na obveznopravni odnos nastao uzrokovanjem štete građanskim
deliktom.

Pod povredom ugovorne obveze ZOO razumijeva neispunjenje obveze i zakašnjenje s njezinim ispunjenjem.
Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da su nemogućnost ispunjenja odnosno zakašnjenje
nastali zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti koje su nastupile poslije sklapanja ugovora, a
koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ako je nemogućnost ispunjenja nastupila nakon dolaska dužnika u zakašnjenje, odgovarat će za nju iako je
nije skrivio. U tom slučaju oslobodit će se odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koju duguje slučajno
propala i da je obvezu na vrijeme ispunio.

Posebnost ugovorne odgovornosti je da se ona može ugovorno proširiti, ograničiti, pa i posve isključiti.
Nedopušteno je samo da se odgovornost dužnika unaprijed ugovorom isključi kad do ispunjenja ili
zakašnjenja dođe namjerno ili iz krajnje nepažnje. Sud može na zahtjev ugovorne strane poništiti i ugovornu
odredbu o isključenju odgovornosti za običnu nepažnju ako je takav sporazum proizašao iz monopolskog
položaja dužnika ili neravnopravnog odnosa ugovaratelja.

Važnije razlika između ugovorne i deliktne odgovornosti:

- za nastanak ugovorne odgovornosti zahtijeva se kao pretpostavka poslovna sposobnost štetnika, dok je za
nastanak izvanugovorne odgovornosti dovoljna deliktna sposobnost
- kod ugovorne odgovornosti štetnik (dužnik) odgovara za prouzročenu štetu, ali također i za ispunjenje
prvobitne obveze, dok kod izvanugovorne odgovornosti odgovara samo za prouzročenu štetu
- pravila su ugovorne odgovornosti pretežito dispozitivne naravi, što ugovornim stranama omogućuje širenje,
ograničavanje pa i isključenje odgovornosti. Nastanak izvanugovorne odgovornosti uređen je imperativnim
propisima, pa je dispozitivnost ograničena samo na promjenu i prestanak odnosa odgovornosti
- oštećenik kod ugovorne odgovornosti može biti u pravilu samo vjerovnik, a kod izvanugovorne svaka osoba
kojoj šteta bude nanesena

57
Subjekti, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost
58
Kriterij razlikovanja u pravilu su pretpostavke odgovornosti
69
 c) Predugovorna odgovornost (culpa in contrahendo) je odgovornost za štetu koju jedna strana uzrokuje
drugoj vodeći pregovore za sklapanje ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, osobito ako ih prekine
suprotno tom načelu ili u njih uđe bez prave namjere da sklopi ugovor.
ZOO je jedan od rijetkih zakona koji, osim grčkog i talijanskog Građanskog zakonika, sadrži odredbe o
predugovornoj odgovornosti.
Sudska praksa predugovornu odgovornost priznaje i pravda postulatima načela savjesnosti i poštenja te sa
načelom neminem laedere. Zahtjev je tih načela da su potencijalne ugovorne strane otpočinjanjem
pregovora, pa čak i samim stupanjem u poslovni kontakt, dužne postupati s uzajamnom pažnjom, obzirima i
povjerenjem.
Utemeljiteljem instituta predugovorne odgovornosti smatra se njemački pravnik Jhering – predugovorna
odgovornost proizlazi iz povrede obveze na uzajamnu pažnju u pregovorima (diligentia in contrahendo) koji
prethode sklapanju ugovora.59

ZOO polazi od načela da pregovori što prethode sklapanju ugovora ne obvezuju pa ih svaka strana može
prekinuti kad god hoće. Svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke
troškove snose na jednake dijelove, osim ako bi se strane sporazumijele drukčije.
Odgovornost za štetu prouzročenu vođenjem pregovora nastaje samo ako je ispunjena bar jedna od sljedeće
tri pretpostavke:
- da su pregovori vođeni bez prave namjere sklapanja ugovora
- da su pregovori prekinuti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, npr. ako za prekid nije bilo osnovanog
razloga
- da je strana koja je od druge primila povjerljive obavijesti ili joj je omogućila da dođe do njih, ove koristila
za svoje interese ili ih učinila dostupnim trećima, a da ta mogućnost nije prethodno bila ugovorena.
Teret dokaza leži na oštećeniku.

Naknada štete kreće se načelno u okvirima negativnog pogodbenog interesa. U slučaju nedopuštenog
korištenja povjerljivih obavijesti, naknada štete obuhvaća i povrat koristi ostvarene takvim korištenjem
obavijesti.

2. SUBJEKTIVNA (KULPOZNA) I OBJEKTIVNA (KAUZALNA) ODGOVORNOST

a) Subjektivna ili kulpozna odgovornost. O subjektivnoj odgovornosti govorimo ako je za nastanak

odgovornosti za štetu potrebna, pored općih pretpostavaka, još i krivnja štetnika.
Uobičajeno je reći da se odgovara prma subjektivnom kriteriju ili načelu tj. prema kriteriju ili načelu krivnje
(culpae).

Pretpostavke kulpozne odg:

- štetna radnja
- šteta
- uzročna veza
- protupravnost u objektivnom smislu
- krivnja

59
Nude se tri rješenja kvalifikacije predugovorne odgovornosti:
1. da na predugovornu odgovornost treba primijeniti pravila ugovorne odgovornosti
- ukazuje se na neprihvatljivost pravila deliktne odgovornosti, jer da su ona predviđena za jedan incidentno nastali odnos
izazvan štetnom radnjom, a s druge strane,
- da je predugovorni odnos u biti obveznopravnog karaktera, jer su njegovi sudionici obvezatni na uzajamnu pažnju i
obzirno postupanje za sve vrijeme pregovaranja
2. da treba primijeniti pravila deliktne odgovornosti
- odbacuju mogućnost primjene pravila ugovorne odgovornosti s obrazloženjem da u predugovornom stadiju još nema
ugovora ni ugovorne obveze, pa logično ni njezine povrede
- ističu da se tu radi o povredi općeg načela o zabrani uzrokovanja štete (neminem laedere)
3. da je riječ o odgovornosti iz odnosa povjerenja
- otpočinjanjem pregovora stvara se među sudionicima odnos povjerenja koji ih obvezuje na poštivanje pažnje koja se u
prometu zahtijeva. Ta pažnja podrazumijeva uzajamnu suradnju, obavještavanje i zaštitu.
- prevladava stajalište da je riječ o posebnoj odgovornosti između deliktne i ugovorne odgovornosti

70
 Razlikujemo dvije podvrste subjektivne odgovornosti:
a) Subjektivna odgovornost kod koje se krivnja dokazuje – kriterij dokazane krivnje
Prema ZOO ona je svedena na iznimku, npr. kod ugostiteljske ostave. Ako gost ne prijavi nestanak ili
oštećenje stvari čim dozna za njih, ima pravo na naknadu štete samo ako dokaže krivnju ugostitelja ili osobe
za koju ovaj odgovara. Krivnju dokazuje oštećena strana i kod predugovorne odgovornosti.

b) Subjektivna odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva – kriterij predmnijevane ili presumirane krivnje
Krivnja štetnika se i dalje zahtijeva, ali se predmnijeva da je štetnik kriv. Vrijedi pravilo da se predmnijeva
najniži stupanj krivnje, a to je obična nepažnja. Svaki viši stupanj krivnje, a to su namjera i krajnja nepažnja,
oštećenik je dužan dokazati.

Tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Područje primjene subjektivne odgovornosti u nas je određeno generalnom klauzulom – znači da će se
pravila te odgovornosti primjenjivati na sve vrste štete, ugovorne i izvanugovorne, osim za one koje vrijede
pravila objektivne odgovornosti.
Granica do koje seže subjektivna odgovornost su tzv. slučajne štete.
Slučaj je takav događaj koji bismo, da smo ga predvidjeli, mogli spriječiti, naspram više sile gdje se radi o
događaju koji, da smo ga i predvidjeli, ne bismo mogli spriječiti. Slučaj je takav događaj koji se štetniku ne
može pripisati u krivnju.

Za slučajne štete vrijedi načelo da slučaj škodi onome kome se dogodilo (causum sentit dominus – vlasnik
osjeća slučaj tj. slučaj pogađa vlasnika).
Za sve štete za koje se odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti, odgovara se bez obzira na
krivnju štetnika, tj. redovito se odgovara i za slučajne štete.

ZOO uređuje odgovornost za štete nastale u povodu i miješanjem u tuđe stvari.

Za slučajnu propast stvari odgovara i svaki dužnik ako do nje dođe nakon što zapadne u zakašnjenje, izuzev
ako dokaže da bi do propasti došlo i da je obvezu na vrijeme ispunio.
Prema ZOO ako se netko miješa u tuđe poslove usprkos zabrani osobe čiji je posao, odgovara za štetu koju
nanese miješanjem, čak i onda kad je nastala bez njegove krivnje.

b) Objektivna ili kauzalna odgovornost je odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne zahtijeva krivnja
štetnika.
Objektivna odgovornost će nastati kad oštećenik dokaže ove pretpostavke: štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu
između štetne radnje i štete i protupravnost štetne radnje (u objektivnom smislu). Iznimno uzročna veza se
ne dokazuje već predmnijeva kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvarju ili opasnom djelatnošću.
Za štetu se najprije odgovaralo po objektivnom kriteriju, po kriteriju uzročnosti – govori se o odgovornosti
po načelu uzročnosti ili o tzv. kauzalnoj odgovornosti.
S postupnim razvojem društva sve se više počeo uvažavati subjektivni stav počinitelja prema njegovu djelu,
a to znači da je do jačeg izražaja dolazila subjektivna odgovornost izražena u krivnji počinitelja – kulpozna
odgovornost ili odgovornost po kriteriju krivnje.

Odgovornost po kriteriju krivnje prevladala je u pravu, tako da je odgovornost po kriteriju uzročnosti

svedena na rang iznimke. Ali, bilo je nužno proširiti područje objektivne odgovornosti u odštetnom pravu.
Razvoj i primjena tehnologije iskorištavanja nuklearne energije doveli su do pooštravanja kauzalne
odgovornosti.
Tako se pojavljuju različita gledišta kojima se opravdava uvođenje objektivne odgovornosti, poznatija su:
- prema teoriji rizika odgovornost za štetu ne treba zasnivati na ideji krivnje, nego na ideji stvorenog rizika.
Onaj koji svojom aktivnošću pribavlja korist, profit, pravedno je da naknadi štetu koju njome prouzroči
prema načelu – Ubi emolentum, ibi onus – gdje je dobit, tu i teret.
- prema teoriji opasnosti objektivnu odgovornost za štetu treba zasnivat na opasnosti od određenih stvari i
djelatnosti. Onaj koji svojim ponašanjem ugrožava okolicu i gospodari opasnošću, treba i odgovarati za štete
koje otuda proizađu.

Prevladava gledište da to mora biti povećana opasnost, a izvor opasnosti takav da se štete koje iz njega mogu
proizaći, ne mogu izbjeći ni uz maksimalnu ljudsku pažnju.

71
 Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se na štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana
opasnost štete za okolinu kao i štete u drugim slučajevima koji su predviđeni zakonom.

Najvažniji slučajevi odgovornosti na koje se primjenjuju pravila objektivne odgovornosti:

a) Odgovornost za štetu od opasne stvari i od opasne djelatnosti

U sudskoj praksi i pravnoj teoriji se pod opasnom stvari razumijeva svaka stvar koja po svojoj namjeni,
osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja povećanu opasnost nastanka
štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom.
Jedna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njezinoj
tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to
ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obavljaju tu djelatnost kao i osoba koje s njom dolaze u
dodir.

Prema sudskoj praksi, opasnim se stvarima smatraju, npr. automobil u pokretu, posude pod pritiskom,
eksplozivi, dizala itd., a opasnim djelatnostima, npr. miniranje u rudniku, timarenje bikova i dr.

Kao subjekti odgovornosti za štete od opasnih stvari i djelatnosti mogu se pojaviti:

- za štete od opasnih stvari vlasnik stvari. Umjesto vlasnika, odgovarat će onaj koji mu na protupravan način
oduzme stvar, tj. onaj kome je vlasnik povjerio da se njome služi ili pak osoba koja je inače dužna da je
nadgleda, a nije kod njega na radu (npr. kad je stvar dana servisu na popravak).
- za štete od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi
- korisnik nuklearnog uređaja

ZOO ima posebna pravila o odgovornosti za štete izazvane motornim vozilom u pogonu.
Za štete od motornog vozila u pogonu koje pretrpe treće osobe (pješaci, biciklisti, putnici), odgovara, po
pravilima objektivne odgovornosti, njegov vlasnik, tj. njegovi suvlasnici ili zajednički (skupni) vlasnici
solidarno.

Neovlašteni korisnik motornog vozila je osoba koja je u vrijeme štetnog događaja koristila vozilo bez
suglasnosti vlasnika, a nije kod njega zaposlena u vezi s pogonom motornog vozila, niti je član njegova
obiteljskog kućanstva, niti joj je vlasnik predao stvar u posjed (npr. kradljivac vozila).
Neovlašteni korisnik motornog vozila odgovara trećim osobama umjesto vlasnika i jednako kao vlasnik.
Međutim, solidarno s neovlaštenim korisnikom odgovarat će i vlasnik, ako je svojom krivnjom ili krivnjom
osoba koje su se trebale brinuti o vozilu, omogućio neovlašteno korištenje vozila.

Za štete koje vlasnici motornih vozila nanesu jedan drugome vozilom u pogonu, npr. sudarom, vrijede
slijedeća pravila:
- vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, snosit će ne samo svoju štetu, nego i štetu vlasniku
drugog vozila
- u slučaju da je krivnja obostrana, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju
svoje krivnje
- ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove, osim ako razlozi pravičnosti ne
zahtijevaju što drugo

ZOO: motorno vozilo je vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini zemlje,
na tračnicama ili bez njih, a u pogonu je kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pritom
motor koji služi za negovo kretanje.

Štetnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije ispunjena koja od pretpostavki koje se traže za
tu odgovornost.

ZOO predviđa još 3 posebne mogućnosti oslobođenja od odgovornosti:

1. da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije
moglo spriječiti, izbjeći ili otkloniti, drugim riječima, da se šteta dogodila višom silom.
2. da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju štetnik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije
mogao izbjeći ili otkloniti, što znači da je dovoljno da ju je prouzročio, a ne zahtijeva se i njegova krivnja.
72
 Kod nuklearnih šteta štetnik mora dokazati da je oštećenik namjerno prouzročio štetu, da bi se oslobodio
odgovornosti. Ako je oštećenik samo djelomično pridonio nastanku štete, štetnik se oslobađa odgovornosti
djelomično.
3. da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe koju štetnik nije mogao predvidjeti niti njezine
posljedice izbjeći ili otkloniti.

b) Odgovornost za neispravan proizvod

Pravila objektivne odgovornosti za štetu primjenjuju se i na štete koje mogu nastati kao posljedica
neispravnosti nekog proizvoda.
Pravila odgovornosti za neispravan proizvod odnose se na sve vrste pokretnih stvari. Isključene su
nekretnine, ali su uključeni samostalni dijelovi ugrađeni u pokretnu ili nepokretnu stvar. Pojmom proizvoda
obuhvaćeni su također električna i drugi oblici energije. Pravila odgovornosti za neispravan proizvod ne
primjenjuju se na štete koje su posljedica nuklearne nesreće.
Proizvod je neispravan ako ne pruža sigurnost koja se od takva proizvoda opravdano očekuje. Od
proizvođača se očekuje da predvidi da njegov proizvod ponekad može biti korišten i izvan njegove osnovne
namjene (da npr. dijete igračku uzme u usta) i da u takvu slučaju osigura njegovu neškodljivost za zdravlje i
imovinu korisnika.

Štetnik je proizvođač koji je izradio gotov proizvod i stavio ga u promet. Proizvođačem se smatra i osoba
koja je proizvela sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio koji je ugrađen u proizvod, ali i svaka osoba koja
se predstavlja kao proizvođač, npr. obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili kakvim drugom
znakom. U slučaju da nije moguće utvrditi tko je proizvođač, proizvođačem se smatra svaka osoba koja
proizvod stavlja u promet.

Po pravilima odštetne odgovornosti za neispravan proizvod odgovara se samo za imovinsku štetu i to:
- prouzročenu smrću ili tjelesnom ozljedom korisnika neispravnog proizvoda
- prouzročenu uništenjem ili oštećenjem oštećenikove stvari, osim neispravnog proizvoda, s tim da se to
odnosi samo na stvari namijenjene osobnoj uporabi i ako ju je oštećenik uglavnom rabio u tu svrhu
Po pravilima odgovornosti za neispravan proizvod ne može se zahtijevati popravljanje štete na samom
neispravnom proizvodu, kao ni popravljanje neimovinske štete.

Oštećenik mora dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti proizvoda i
pretrpljene štete.
Da bi se oslobodio odgovornosti za štetu proizvođač će morati dokazati neku od sljedećih okolnosti:
- da proizvod nije stavio u promet,
- da neispravnost ni njezin uzrok nisu postojali u vrijeme stavljanja proizvoda u promet
- da proizvod nije proizveden za bilo koju poslovnu svrhu (prodaju, zakup i sl.), niti je proizveden i stavljen u
promet u okviru njegova poslovanja,
- da je neispravnost posljedica pridržavanja prisilnih propisa,
- da stanje znanosti ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje
neispravnosti (tzv. razvojni rizik),
- da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili osobe za koju odgovara odnosno radnjom treće osobe
koju nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti njezine posljedice.

Ako je za neispravnost proizvoda odgovorno više osoba njihova je odgovornost solidarna.

Rokovi ostvarivanja prava na popravljanje štete su: zastarni i prekluzivni.
Zastarni rok od 3 god. teče od dana kada je oštećenik saznao ili morao saznati za štetu, neispravnost
proizvoda i proizvođača.
Prekluzivni rok od 10 god. teče od dana stavljanja proizvoda u promet.

c) Odgovornost organizatora priredbi

Kao organizator priredbe može se pojaviti svaka pravna i fizička osoba koja u kakvu sportsku, kulturnu,
političku ili drugu svrhu okupi veći broj ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru. Organizator odgovara
za štetu koja nastane smrću ili tjelesnom ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje su u
takvim prilikama moguće, kao šte je gibanje masa, opći nered i sl.
73
d) Odgovornost za onečišćavanje okoliša

Prema pravilima objektivne odgovornosti odgovaraju pravne i fizičke osobe koje svojim djelovanjem ili
propustom prouzroče onečišćenje okoliša. Odgovara također i osoba koja je nezakonitim ili nepravilnim
djelovanjem, omogućila ili dopustila onečišćavanje okoliša.
Štete u okolištu ili tzv. ekološke štete javljaju se kao oštećenje ili gubitak prirodne funkcije pojedinih
dijelova okoliša.

3. VLASTITA ODGOVORNOST I ODGOVORNOST ZA DRUGOGA

Vlastita odgovornost je kad štetnik odgovara za štetu prouzročenu vlastitom štetnom radnjom.
O odgovornosti za drugoga govorimo kad netko odgovara za štetu koju je druga osoba prouzročila.
Odgovorna osoba i štetnik su dvije različite osobe. Da bi nastala odgovornost za drugoga, zahtijeva se, uz
opće pretpostavke, jedna dodatna – poseban odnos između štetnika i odgovorne osobe. Najčešće je to
roditeljski, skrbnički ili radni odnos. Odgovornost za drugoga može biti deliktna ili ugovorna, subjektivna ili
objektivna.

a) Odgovornost za maloljetnike

Za štetu koju učine maloljetnici mogu odgovarati roditelji, staratelji, škola i neke druge ustanove (vrtići,
đački domovi i sl.). Roditelji odgovaraju za štetu svoje maloljetne djece koja žive s njima; za onu do
navršene 7 god., bez obzira na svoju krivnju, tj. prema pravilima objektivne odgovornosti. Za djecu s
navršenih 7 god. pa do njihove punoljetnosti (18 god.) roditelji odgovaraju po pravilima subjektivne
odgovornosti, s tim da se njihova krivnja predmnijeva. Ako i dijete ima deliktnu sposobnost, odgovara
solidarno s roditeljima.

Učine li maloljetnici štetu dok su pod nadzorom skrbnika, škole ili neke druge ustanove, odgovarat će
staratelj, škola odnosno ustanova, osim ako dokažu da su nadzor obavljali upravo onako kako su bili dužni
tj. da bi šteta nastala i usprkos brižljivom obavljanju nadzora. To je subjektivna odg. kod koje se krivnja
predmnijeva.
Bez obzira na to što je nadzor obavljala druga osoba (a ne roditelji), oštećenik može zahtijevati naknadu od
roditelja, ako je šteta nastala zbog lošeg odgoja maloljetnika, loših primjera ili poročnih navika koje su mu
roditelji dali ili se iz nekog drugog razloga šteta može pripisati krivnji roditelja. U slučaju da maloljetnik
odgovara za štetu, a nije u stanju naknaditi je, sud može obvezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili
djelomično, iako za nju nisu krivi. Sud će pritom uzimati u obzir materijalno stanje roditelja i oštećenika i
zahtijev pravičnosti.

b) Odgovornost za duševno bolesne i zaostale u umnom razvoju

Za štete odgovaraju oni koji su dužni voditi nadzor nad njima. Dužnost nadzora može proizlaziti iz zakona,
odluke nadležnog tijela ili ugovora. To će u pravilu biti skrbnici, određene ustanove i roditelji. Odgovorna se
osoba može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljala nadzor na koji je bila obvezana tj. da bi šteta
nastala i pri brižljivom nadzoru. Riječ je o subjektivnoj odg. kod koje se krivnja predmnijeva. Kad štetu
učini osoba koja za nju nije odgovorna, a naknada se ne može dobiti od osobe zadužene za njezin nadzor,
sud može, ako nađe da bi to bilo pravično s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi
počinitelja štete na potpunu ili djelomičnu naknadu štete.

c) Odgovornost poslodavca za zaposlenike

Poslodavac odgovora za štetu koju njegov zaposlenik prouzroči trećoj osobi u radu ili u vezi s radom.
Oštećenik upućuje zahtjev za popravljanje štete poslodavcu koji odgovara za štetu, a ne zaposleniku koji je
štetu prouzročio. Samo iznimno, kad je šteta prouzročena namjerno, oštećenik ima pravo zahtijevati
popravljanje štete i neposredno od zaposlenika koji je štetu počinio. Šteta je učinjena u radu ako ju je radnik
učinio obavljajući poslove, zadatke ili funkcije u okviru svoga radnog mjesta ili po posebnom nalogu.
Šteta u vezi s radom je svaka šteta koja je prouzročena u obavljanju poslova koji su u uskoj vezi s redovitim
poslovima radnikova radna mjesta. Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da su postojali
razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.
74
Poslodavac koji je popravio štetu trećoj osobi ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova
popravljanja štete u roku od 6 mj. od dana kada je šteta popravljena, ali samo ako je zaposlenik prouzročio
štetu namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Budući da nepostupanje s pažnjom koja se zahtijeva treba smatrati skrivljenim ponašanjem, nema sumnje da
je riječ o subjektivnoj odg. – moguća je i objektivna odg. a to je slučaj kad je od strane radnika, šteta bila
prouzročena opasnom stvari ili opasnom djelatnošću.

d) Odgovornost pravne osobe za štetu koju trećima prouzroči njezino tijelo

ZOO ima posebne odredbe za odgovornost pravnih osoba za štete koje njihova tijela prouzroče trećima u
obavljanju ili u vezi s obavljanjem njihovih funkcija. Pravna osoba koja je naknadila štetu ima pravo regresa
od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom. Pravo regresa zastaruje za 6 mj. od dana
isplaćene naknade. Naknada štete in ultima linea pada na neku konkretnu naravnu osobu premda je štetu
prouzročilo neko kolegijalno tijelo.

4. ODGOVORNOST VIŠE OSOBA ZA ISTU ŠTETU

Kad za istu štetu odgovara više osoba, ta odgovornost može biti podijeljena i solidarna.

1. Podijeljena odgovornost – svaka od više osoba odgovara za određeni dio štete.

Osnovno je pravilo da svaka odgovara za onaj dio štete koji je prouzročila. Ako se taj dio ne može utvrditi,
odgovaraju na jednake dijelove. Npr. odgovornost predviđena kad više radnika prouzroči, u radu ili u vezi s
radom, štetu poslodavcu kod kojega su zaposleni. Zahtijeva se da su štetu učinili namjerno ili iz krajnje
nepažnje.
U nekim se slučajevima pri utvrđivanju udjela nalaže respektiranje stupnja krivnje i razloga pravičnosti. Npr.
za ukupnu štetu koju vlasnici automobila nanesu jedan drugome u sudaru, odgovara svaki vlasnik razmjerno
stupnju svoje krivnje.
Vrlo često će podijeljena odgovornost nastati između štetnika i oštećenika. Nastaje kad oštećenik sa svoje
strane doprinese da šteta nastane tj. da bude veća nego što bi inače bila. Naknada štete smanjuje se za dio
štete koji potječe od radnje ili propusta oštećenika.

2. Solidarna odgovornost - kad svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na svoj udio
u prouzročenju štete.
Opće je pravilo ZOO-a da solidarna odgovornost za štetu nastaje kad više osoba prouzroči određenu štetu
radeći zajedno (npr. trojica gurnu tuđi automobil u more). S neposrednim počiniteljima solidarno odgovaraju
njihovi poticatelji i pomagatelji.
Solidarno će odgovarati i oni počinitelji štete koji nisu radili zajedno, nego neovisno jedan o drugome, ali se
ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzročenoj šteti (npr. petorica pokredu sav ugljen iz željezničkog
vagona). To pravilo ne vrijedi za štete koje više radnika prouzroče u radu ili u vezi s radom, namjerno ili iz
krajnje nepažnje, poslodavcu. Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koji je uzrokovao, neće
nastati solidarna, već podijeljena odgovornost na jednake dijelove.
Više radnika odgovarat će solidarno samo ako su štetu počinili umišljajnim kaznenim djelom.
ZOO nalaže solidarnu odg. i u slučaju kad je nedvojbeno utvrđeno da je štetu uzrokovala neka od više
određenih osoba koje su na stanovit način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih stvarno
prouzročila štetu. Npr, grupa djevce bacajući kamenje razbije nečiji prozor.

Neki pojedinačni slučajevi solid. odg: solidarna odg. roditelja i djeca za štete koje učine djeca s navršenih 7
god. i deliktnom sposobnošću; solidarna odg. vlasnika opasne stvari i treće osobe koja je djelomično
pridonijela nastanku štete; solidarna odg. naručitelja i izvođača radova na nekretnini za štetu trećoj osobi
koja joj nastane u vezi s izvođenjem radova
Onaj od solidarno odgovornih štetnika koji isplati cjelokupnu štetu ili više nego što iznosi njegov udio, ima
pravo regresa prema svakome od ostalih za ono što je platio za njega.

75
5. POSEBNI SLUČAJEVI ODGOVORNOSTI

ZOO predviđa:
1. Odgovornost zbog uskraćivanja nužne pomoći osobi čiji su život ili zdravlje očito ugroženi. Za štetu
odgovara onaj tko je bez opasnosti za sebe mogao pružiti pomoć, a prema okolnostima slučaja morao
predvidjeti nastanak štete.
2. Odgovornost u vezi s obvezom sklapanja ugovora. Predviđena je odgovornost za štetu kao sankcija za
povredu obveze sklapanja ugovora. Za štetu odgovara osoba koja je po zakonu bila dužna sklopiti neki
ugovor, a nije ga ni na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja sklopila.
3. Odgovornost u vezi s obavljanjem poslova od javnog interesa. Osobe koje obavljaju komunalnu ili
drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili
neredovito obavljaju uslugu tj. djelatnost.

C. POPRAVLJANJE ŠTETE

Pod popravljanjem štete razumijeva se uklanjanje, naknađivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su
nastupile zbog određene štetne radnje.
U našem obveznom pravu postoje tri osnovna oblika popravljanja štete:

1. Naturalna restitucija je uspostava stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
Javlja se u tri osnovna oblika:
1. individualna restitucija koja znači vraćanje iste stvari koja je, recimo, bila oduzeta
2. generična restitucija se sastoji u davanju drugih zamjenjivih stvari umjesto oduzetih ili oštećenih.
3. restitucija u obliku troškova – kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti. Štetnik mu je
dužan naknaditi troškove.

Naturalna restitucija kao oblik popravljanja štete obavlja se samo onda ako je moguća.
Faktična nemogućnost postoji ako je, npr. propala individualno označena stvar (species).
Pravna nemogućnost postoji u onom slučaju kad bi vraćanje u prijašnje stanje značilo povredu pozitivnih
propisa, npr. iz zemlje je protupravno iznesena stvar za koju postoji zabrana uvoza.
Smatra se također da postoji nemogućnost restitucije i u onom slučaju kad bi vraćanje u prijašnje stanje bilo
povezano s nerazmjerno velikim troškovima ili pretjerano velikim teškoćama za štetnika.
Po našem obveznom pravu postoji tzv. obvezatnost restitucije – šteta se obvezatno i prvenstveno popravlja u
obliku naturalne restitucije. To je ublaženo odredbom da će sud dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad
god on to zahtijeva, osim ako okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju upravo restituciju.
Daje se naknada u novcu i za stvar koja je oduzeta na nedopušten način iako je propala uslijed više sile.
U engleskom pravu se naturalna restitucija uopće ne priznaje.

2. Naknada štete je oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu.

Naknadom štete ne uspostavlja se izravno ranije stanje, nego se u obliku isplate odgovarajućeg iznosa novca
nadomješta oštećenom ono što je zbog štetne radnje izgubio.

Obujam naknade štete

Pod obujmom naknade štete razumijeva se skup svih šteta koje su se dogodile zbog neke štetne radnje. Tu
spadaju obična šteta i izmakla korist, troškovi učinjeni radi umanjenja ili ublažavanja štetnih posljedica i
kamate na iznos naknade.

Deliktna odgovornost
Bez obzira na vrstu i stupanj krivnje štetnika, oštećenik ima kod deliktne odgovornosti pravo na naknadu
kako obične, stvarne štete (damnum emergens), tako i na naknadu izmakle koristi (lucrum cessans).
ZOO ima posebno razrađene odredbe o obujmu imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede, narušenja
zdravlja, povrede časti i širenja neistinitih navoda o nekoj osobi.
Štetnik koji prouzroči smrt neke osobe dužan je naknaditi:
- uobičajene troškove njezina pogreba
- troškove njezina liječenja od zadobivenih ozljeda i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem
- izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad
- štetu koju trpi osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao zbog gubitka uzd/pomaganja
76
 Onaj koji drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan mu je naknaditi:
- troškove oko liječenja i druge potrebne troškove u svezi s liječenjem
- izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja
- gubitak zarade zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad
- štetu zbog trajno povećanih potreba u obliku novčane rente
- štetu (imovinsku) zbog uništenja ili umanjenja mogućnosti oštećenikova daljnjeg razvijanja i napredovanja, u
obliku novčane rente

Pravo na naknadu štete zbog smrti bliske osobe, povrede tijela ili narušenja zdravlja, strogo je osobno pravo
koje se ne može prenositi na drugu osobu (osim dospjelih iznosa naknade).
ZOO sadrži posebne propise o naknadi štete u slučaju širenja neistinitih navoda o nekoj osobi.
Onaj tko drugom povrijedi čast ili prenosi neistinite navode o njegovoj prošlosti, znanju, sposobnosti ili o
čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su ti navodi neistiniti i time mu prouzroči imovinsku štetu dužan
je naknaditi tu štetu.
U obujam naknade štete ulaze i zatezne kamate na iznos naknade. Od trenutka nastanka štete oštećenik
stječe pravo na zatezne kamate za svako dužnikovo zakašnjenje s isplatom.
Na dan od kada teku zatezne kamate na iznos naknade štete se veže dospjelost i zakašnjenje, a ne za
donošenje sudske odluke.

Ugovorna odgovornost
I kod ugovorne odgovornosti za štetu u obujam naknade ulaze obična šteta i izmakla korist. U obujam ulazi i
neimovinska šteta. Prema ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu
naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće
posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

Zakonodavac je obujam i visinu naknade kod ugovorne odgovornosti učinio ovisnim o vrsti i stupnju
krivnje.
Obujam ugovorne štete prouzročene običnom nepažnjom dužnika svodi se na tzv. predvidivu štetu. Kao
kriterij predvidivosti štete trebala bi biti pažnja dobrog domaćina i dobrog gospodarstvenika.
U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje, vjerovnik ima pravo
zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što
dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.
Vjerovnik je dužan dokazati dužnikovu prijevaru, namjeru ili krajnju nepažnju, jer se ti oblici krivnje ne
presumiraju.

Za povredu novčane obveze zakonom je određena naknada štete u obliku zateznih kamata. Jedino ako je
šteta veća od iznosa zateznih kamata, vjerovnik ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

Visina naknade štete

Pod visinom naknade štete razumijeva se vrijednost štete izražena u novcu prema određenim cijenama
(redovna, izvanredna, afekcijska).

Prema načelu potpune naknade sud ima dosuditi naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova
materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje odnosno
propuštanja. Visina naknade štete određuje se prama cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
Pravilo je da se visina štete utvrđuje redovitom, tržišnom cijenom, neovisno o vrsti i stupnju krivnje štetnika.
Određivanje visine naknade prema afekcijskoj cijeni ZOO je predvidio samo kao mogućnost kojom se sud
može poslužiti u slučaju kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim namjerno.

Kad je riječ o imovinskoj šteti u obliku izmakle koristi (lucrum cessans) njezina visina je ustvari izražena
gubitkom koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima
da nije bilo štetne radnje.
ZOO je u nekoliko slučajeva odstupio od načela potpunosti naknade odnosno njezine ekvivalentnosti spram
štete dopuštajući, pod određenim pretpostavkama, njezino sniženje. Pritom su od izravnog utjecaja vrsta i
stupanj krivnje štetnika.

77
 Dva slučaja kada sud može odrediti nižu naknadu nego što iznosi šteta:
- kad je odgovorna osoba slabog imovnog stanja pa bi isplata potpune naknade dovela u oskudicu, a šteta
nije prouzročena ni namjerno ni krajnjom nepažnjom. Sud mora voditi računa i o mat. Stanju oštećenika.
- kad je štetnik prouzročio štetu radeći nešto korisno za oštećenika, postupajući pritom brižljivošću koju
bi pokazao i u vlastitim poslovima (dilligentia quam in suis rebus)

I kod podijeljene odgovornosti odmjeravanje naknade se pokazuje kao snižnje ukupne naknade za onoliko
koliko je oštećeniik pridonio nastanku odnosno povećanju štete.

Na ugovornu se odgovornost na odgovarajući način primjenjuju odredbe o naknadi izvanugovorne štete.

Ugovorne strane mogu sporazumno utvrditi visinu naknade tj. najviši stupanj naknade. Takva ugovorna
odredba bit će nevaljana ako je ugovoreni iznos naknade u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni
slučaj nije zakonom nešto drugo određeno.
ZOO propisuje da vjerovnik ima pravo na potpunu naknadu i u slučaju kad je njezina visina ograničena, ako
je dužnik namjerno ili krajnjom nepažnjom prouzročio nemogućnost ispunjenja obveze.

Kod ugovorne odgovornosti za štetu je također predviđeno nekoliko slučajeva smanjenja naknade. Do njega
može doći:
- ako je pri povredi obveze osim štete za vjerovnika nastao i određeni dobitak (compensatio lucri cum damno)
- ako strana koja se poziva na povredu ugovora nije poduzela sve razumne mjere da bi smanjila štetu izazvanu
tom povredom
- kad je vjerovnik ili osoba za koju on odgovara pridonio nastanku štete ili njezinoj visin, tj. otežanju
dužnikova položaja. Tada se naknada smanjuje razmjerno vjerovnikovu doprinosu.

Ustanovljivanje i oblik naknade štete

Najvažniji načini ustanovljenja naknade štete:

- ustanovljenje propisom koji sadrži cjenik ili tarifu o naknadi određene vrste šteta (prakticira se npr. za
šumske štete)
- arbitrarno ustanovljenje od strane suda po njegovu slobodnom uvjerenju
- ustanovljenje od strane suda prema procjeni sudskih vještaka
- komisijsko ustanovljenje
- ustanovljenje sporazumom između štetnika i oštećenika

Iznos naknade može se odrediti u 2 oblika: ukupnom (jednokratnom) iznosu i u obliku novčane rente.
Naknada u obliku novčane rente određuje se za imovinsku štetu zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja
zdravlja, posebno za štetu zbog gubitka uzdržavanja ili zarade te trajnog povećanja potreba. Novčana se
renta određuje doživotno ili za određeno vrijeme, a isplaćuje, u pravilu, mjesečno unaprijed. Vjerovnik
može, umjesto rente, zahtijevati da mu se isplati jedan ukupni iznos, ako za to ima ozbiljnih razloga ili ako
dužnik ne dade osiguranje za isplatu rente koje sud odredi (kapitalizacija).
Ako se okolnosti koje je sud uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o renti naknadno znatnije izmijene, sud
može na zahtjev oštećenika ubuduće povisiti iznos rente ili pak, na zahtjev štetnika sniziti ga, pa čak i
ukinuti odluku o renti.

3. Satisfakcija je takav oblik popravljanja štete koji se priznaje oštećeniku kao određeno subjektivno
zadovoljenje.
Satisfakcija je osobito pogodan oblik popravljanja neimovinskih šteta.

1. Moralna ili nenovčana satisfakcija može se sastojati u obavljivanju presude, obavljivanju ispravka,
opozivu uvrede ili čemu drugom čime se može ostvariti svrha popravljanja štete.
Prema ZOO, tu satisfakcije sud može narediti u slučaju povrede prava osobnosti. Oštećenik može
zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, tj. ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda prava
osobnosti učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom
naknadom.

78
 Pravo na ispravak i njegovo ostvarivanje je uređeno u Zakonu o medijima. ZM priznaje još i pravo na
ispriku nakladnika i pravo na odgovor kao sredstva za popravljanje neimovinske štete učinjene objavom
informacije u mediju.
Pravo na ispravak se priznaje, ne samo naravnim i pravnim osobama, već i tijelima.
Objava ispravka može se zahtijevati u vrlo kratkom roku od 30 dana od dana objave informacije.

2. Novčana ili materijalna satisfakcija je slučaj kad se oštećeniku daje svota novca kao subjektivno
zadovoljenje.
ZOO uređuje pravo na pravično novčanu naknadu kod izvanugovorne odgovornosti u čl.1100. Prva dva
stavka toga članka odnose se na naravnu (fizičku) osobu:
(1.) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja
opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema.
(2.) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom
izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kome služi ta naknada, ali i tome da se njome ne
pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Tri su pretpostavke potrebe za dosudu pravične novčane naknade naravnoj osobi: 1. povreda prava
osobnosti, 2. težina povrede koja opravdava dosudu i 3. okolnosti povrede koje opravdavaju doudu.

Dokazati povredu prava osobnosti znači dokazati da je oštećenik uslijed štetne radnje pretrpio gubitak dijela
tijela ili da je oštećena odnosno potpuno uništena funkcija nekog dijela tijela, da mu je narušen ugled, da mu
je nanesena povreda duševnog zdravlja, da mu je povrijeđena privatnost osobnog i obiteljskog života itd.
Oštećenik mora dokazati takvu težinu povrede prava osobnosti i okolnosti pod kojima je do nje došlo, koje
opravdavaju dosudu takve naknade.
Na ocjenu težine povrede utjecat će, osim objektivnih elemenata (vrsta povrede, način nanošenja, izazvane
posljedice i sl.), također i subjektivne okolnosti oštećenika (životna dob, zanimanje i dr.).

Pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade sud će, pored težine povrede prava osobnosti i okolnosti
pod kojima je do povrede došlo, uzeti u obzir jačinu i trajanje boli (fizičkih i duševnih) i straha izazvanih
povredom prava osobnosti. Također će voditi računa o svrsi pravične novčane naknade i o mogućoj
zlouporabi ovoga instituta.

Ako je neimovinska šteta nanesena informacijom u mediju, pravična novčana naknada se može zahtijevati
tužbom pod uvjetom da je oštećenik prethodno zatražio od nakladnika objavu ispravka odnosno, ako
ispravak nije moguć, ispriku nakladnika, te da je tužba podignuta u roku od 3 mj. od saznanja za objavu
informacije.

Nakladnik ne odgovara ako je informacija:

- vjerno izvješće s rasprave na tijelu zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i
područne samouprave ili s javnog skupa ili iz akta navedenih tijela, a smisao joj nije promijenjen
uredničkom obradom,
- objavljena unutar autoriziranog intervjua,
- utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su
točne i poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti,
- fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi
objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavu,
- točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s
objavljivanjem informacije,
- proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objevljivanje bilo u javnom interesu i ako je dana u dobroj
vjeri

Na navedene razloge oslobođenja nakladnik se ne može pozivati ako informacija sadrži osobne podatke
tajnost kojih je zakonom propisana, ako se odnosi na maloljetne osobe ili je prikupljena na nezakonit način.
Krug osoba koje imaju pravo na pravičnu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe
proširen je, u odnosu na ZOO-78, na djedove, bake i unučad, pod uvjetom postojanja trajnije zajednice
života s umrlim tj. ozlijeđenim.

79
U taj krug ulaze članovi uže obitelji (bračni drug, djeca, roditelji), a braća i sestre te izvanbračni drug pod
uvjetom da je između njih i umrlog tj. ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života. Značajna je novina
priznavanje prava roditeljima na pravičnu novčanu naknadu u slučaju da su štetnim događajem izgubili
začeto, a nerođeno dijete (nasciturusa). Navedene osobe pozivat će se u pravilu na povredu prava osobnosti
na duševno zdravlje.
Pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete ima i osoba prema kojoj je prijevarom, prisilom ili
zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili ovisnosti počinjeno neko kazneno djelo protiv spolne slobode i
spolnog čudoređa.

Prema ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim
ako je šteta nastala nakon toga.

Nasljeđivanje i ustup tražbine naknade neimovinske štete vežu se za podnošenje zahtjeva u pisanom obliku
ili tužbe. Uz iste pretpostavke tražbina neimovinske štete može biti predmetom ustupa, prijeboja i ovrhe.
Pravo na novčanu satisfakciju je strogo osobno pravo.

Glede buduće neimovinske štete sud će dosuditi na zahtjev oštećenika, ako je izvjesno da će ona trajati i u
budućnosti.
Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti
slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje
nema.
Pravna osoba može zahtijevati pravičnu naknadu za neimovinsku štetu u slučajevima povrede ugleda i
dobrog glasa, časti, imena odnosno tvrtke, poslovne tajne, slobode privređivanja i drugih prava osobnosti.

Dosuda pravične novčane naknade pravnoj osobi zbog povrede nekog prava osobnosti može biti pravdana
isključivo težinom povrede i okolnostima pod kojima se dogodila.
Kao i kod naravne osobe pravna osoba može kumulirati zahtjev za novčanu naknadu sa zahtjevom za
nenovčani oblik popravljanja neimovinske štete.
ZOO ne upućuje sud na uzimanje u obzir pretrpljenih boli i straha prilikom ocjene težine povrede i
utvrđivanja visine pravične novčane naknade, već treba uzeti u obzir psihološku reakciju članova, osobito
rukovodećeg osoblja na učinjenu povredu.

Pravična novčana naknada u pravilu se dosuđuje u jednoskratnom iznosu. Iznimno se mže dosuditi i u obliku
rente, ako to zahtijeva oštećenik i ako takav oblik u konkretnom slučaju predstavlja odgovarajuće
zadovoljenje.

D. UKLANJANJE OPASNOSTI ŠTETE

Imovinske štete

Prema ZOO svatko ima pravo zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija
šteta njemu ili drugome. Također je svatko ovlašten od drugoga zahtijevati da se uzdrži od djelatnosti koja
izaziva uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti
odgovarajućim mjerama.
Ako u obavljanju općekorisne djelatnosti ipak nastane šteta, može se zahtijevati samo naknada štete koja
prelazi uobičajene granice, tzv. prekomjerna šteta.
Aktivna legitimacija na zahtjev za uklanjanjem opasnosti štete dana je gotovo u granicama narodne tužbe
(actio popularis).

Neimovinske štete

Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti.

Svaka naravna i pravna osoba ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak
radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.
Postoje dvije poznate tužbe za zaštitu prava osobnosti:
Tužba na propuštanje radnje i tužba na otklanjanje posljedica radnje kojom se vrijeđa pravo osobnosti

80
XV. STJECANJE BEZ OSNOVE

Stjecanjem bez osnove nazivamo izvanugovorni obveznopravni odnos na temelju kojega je stjecatelj
obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onog dijela imovine ili imovinske koristi koje je stekao bez
pravom priznate osnove odnosno po osnovi koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Stjecanja do kojih je došlo bez ili mimo pravom propisanih osnova, neosnovano je. Onaj čija se imovina
takvim stjecanjem povećala, kažemo da se neosnovano ili bezrazložno obogatio, a to je u pravilu povezano s
neosnovanim umanjenjem imovine drugog subjekta.
Prijelaz stvari i drugih imovinskih vrijednosti do kojega je došlo bez pravom predviđene osnove mora biti
neutraliziran mehanizmom uspostave prijašnje vrijednosne ravnoteže – to je predviđeno institutom
«neosnovanog bogaćenja», «bezrazložnog obogaćenja», «neopravdano obogaćivanje» i sl.

Prema ZOO opće je pravilo o stjecanju bez osnove: kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u
imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge
nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti stečenu imovinu ili, ako vraćanje imovine nije moguće,
nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

Ne mora se uvijek raditi o obogaćenju, ali se uvijek mora izazvati promjena u imovini. To znači da je neko
pravo definitivo ušlo u imovinu tuženoga, ali uz uvjet da je takvo pravo definitivno izašlo iz imovine
tužitelja, npr. A je platioB-u nepostojeći dug.

ZOO je prihvatio opću tužbu zbog stjecanja bez osnove – condictio sine causa.
Uvijek su potrebne tzv. opće pretpostavke na temelju kojih nastaje obveznopravni odnos stjecanja bez
osnove iz kojega izvire zahtjev da se stečeno vrati odnosno naknadi.

Opće pretpostavke nastanka takvog obveznopravnog odnosa jesu:

1. Povećanje imovine («obogaćenje») na jednoj strani – do toga može doći stjecanjem nekog novog prava,
ili povećanjem vrijednosti određene stvari ili nekog drugog dobra unutar imovine ili pak uštedom određenih
davanja iz imovine, smanjenjem obveza koje terete imovinu i sl.60
2. Umanjenje imovine («osiromašenje») na drugoj strani – nastaje kad određena stvar ili pravo izađe iz
imovine, npr. gubitkom prava. Izmakla korist se ne može smatrati umanjenjem imovine u iznesenom smislu.
Ona se reparira kao naknada štete.
3. Kauzalna povezanost između umanjenja imovine na jednoj i povećanja imovine na drugoj strani.
4. Nepostojanje odgovarajuće osnove.61 Sa slučajem nepostojanja pravne osnove izjednačuju se slučajevi u
kojima se osnova nije ostvarila, premda je trebalo da se ostvari i kada je osnova kasije otpala.
5. Činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja, jer će tada nastati
obveznopravni odnos odgovornosti za štetu, a ne obveznopravni odnos zbog stjecanja bez osnove.62

Tužba kojom se traži povrat stečene koristi naziva se kondikcija (condictio sine causa) – jedino pravno
sredstvo kojim se može i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat stečenog bez osnove.

TIPIČNI SLUČAJEVI

1. Platež neduga (condictio indebiti) postoji onda kad netko u zabludi isplati drugome određeni iznos
novca na ime duga, premda stvarno nikakav dug nije postojao. Do toga će doći i kad se isti dug plati dva
puta.
Tužba je osobna i upravlja se protiv primatelja isplate (akcipiensa) ili njegova univerzalnog sukcesora.
Tužitelj mora dokazivati svoju činidbu, nedug i zabludu koja može biti i zabluda u pravu, a ne samo u
činjenicama.

60
Kada do povećanja imovine dođe radnjom «osiromašene» strane, zahtijeva se da je radnja izvršena u uvjerenju da se njome
ispunjava vlastita obveza. Riječ je o zabludi ili neznanju koji moraju biti ispričivi.
61
Osnova su sve pravom predviđene osnove stjecanja i gubitka imovinskih prava i obveza.
62
Kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
81
 Povrat neosnovano plaćenog ne može se tražiti:
- kad netko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti. Ipak, i taj će imati pravo na povrat plaćenoga ako je
zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta.
- ako je plaćanje izvršeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze
- ako je plaćanje učinjeno na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a primatelj
isplate je bio pošten63

2. Stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa data, causa non secuta). Ovdje
se traži povrat onoga što je netko dao u očekivanju da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a taj nije
nastupio.

3. Stjecanje po osnovi koja je kasnije otpala (condictio ob causam finitam). Zahtjev ide za povratom
činidbe koja je uslijedila na temelju valjane osnove, samo što je ta osnova, zamišljena kao trajna, kasnije
otpala.

4. Uporaba stvari na tuđu korist. Do neosnovanog stjecanja dolazi i kad netko svoju ili tuđu stvar, bez
poslovodstva, upotrijebi na korist treće osobe, npr. netko svojom bojom oboji metalna vrata tuđe garaže,
uvjeren da je to bila njegova garaža.

5. Uporaba tuđe stvari u svoju korist. Kad netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, vlasnik stvari može
zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu on naknadi korist koju je imao od
uporabe.

6. Izdatak za drugog. Tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je on po zakonu bio dužan učiniti,
ima pravo zahtijevati naknadu od njega, npr. netko za drugoga namiri njegovu poreznu obvezu.

Ima mišljenja da je u praksi uz kondikciju još uvijek potrebna i verzija (actio de in rem verso).
Verzija (versio in rem) je uporaba svoje ili tuđe stvari u nečiju korist, a da to nije ugovorna obveza, niti se
radi o poslovodstvu bez naloga. Stvar se vraća ili naknađuje njezina vrijednost.
Kod verzije se duguje naknada, makar korist od uporabe stvari kasnije i propala, dok se korist kod stjecanja
bez osnove u pravilu vraća kad još postoji.

OPSEG VRAĆANJA
Tu je osnovno pravilo da je stjecatelj dužan stečeno vratiti ako je to moguće, inače je dužan naknaditi
vrijednost postignute koristi. Prvenstveno treba uspostaviti prijašnje stanje odnosno izvršiti naturalnu
restituciju. Tek ako ona nije moguća, duguje se vrijednost postignute koristi.
Prema ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je primila na
temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onoga što je primljeno protivi vraćanju, ima se
dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ne gleda se na
savjesnost odnosno nesavjesnost ugovornih strana.
Isto je kod poništaja pobojnog pravnog posla – izuzetak – u slučaju poništaja ugovora zbog ograničene
poslovne sposobnosti jedne strane, druga strana može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji
se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, kao i onog što
je namjerno uništeno ili otuđeno.
Naknada vrijednosti neosnovano stečenog vrijedi i u još nekim slučajevima stjecanja bez osnove, npr. kod
uporabe stvari na tuđu korist, uporabe tuđe stvari u svoju korist i kod izdataka za drugog.

U svim ostalim slučajevima vrijedi:

- ako je to moguće, stjecatelj je dužan, bez obzira na to je li pošten ili nije, vratiti stečeno odnosno učiniti
potrebno da se uspostavi prijašnje stanje
- ako vraćanje nije moguće, stjecatelj je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi, bez obzira na to je li
pošten ili nije, ako se vrijednost stečenoga još uvijek nalazi u njegovoj imovini u bilo kojem obliku

63
Prema ZOO stjecatelj tj. primatelj isplate smatra se nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog
pravnog lijeka.
82
- ako se stečeno ne nalazi više u imovini stjecatelja, tada bi poštenog stjecatelja trebalo osloboditi obveze
naknađivanja vrijednosti, dok bi nepošteni stjecatelj i u tom slučaju bio dužan nakanditi je, posebice ako je
stvar uništio ili otuđio da bi izbjegao vraćanje
- vrijednost stečenoga uvijek se naknađuje kad se njegova narav protivi vraćanju, npr. kad je korist posljedica
izvršene radnje

Uz povrat stečenoga, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Ako je stjecatelj bio pošten dužan je
vratiti plodove tj. platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a ako je bio nepošten, od dana
stjecanja.
Stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten pripada mu naknada
samo za nužne troškove.

ZASTARA KONDIKCIJSKOG ZAHTJEVA

ZOO nije predvidio poseban rok zastare za kondikcijski zahtjev. Za njega vrijedi opći zastarni rok od 5 god,
računajući od dana stjecanja bez osnove. Kraći zastarni rok kondikcijskog zahtjeva određen je u propisima o
mjenici i čeku. Taj rok iznosi 3 god.
U tim propisima se koristi naziv neopravdano obogaćenje.

XVI. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

Poslovodstvo bez naloga je obveznopravni izvanugovorni odnos koji nastaje time što se netko nepozvan
miješa u tuđe poslove obavljajući ih za tuđi račun i u tuđem interesu.

Poslovođa (negotum gestor) nepozvan obavlja tuđi posao. On nema ni nalog, niti bilo kakvo ovlaštenje od
gospodara posla (dominus negotii).64
ZOO poslovodstvo definira kao obavljanje tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja.

Predmet poslovodstva bez naloga je obavljanje tuđeg posla, npr. A se nije vratio na vrijeme s puta pa je
njegov susjed B do A-ovog povratka hranio njegove životinje.

ZOO je odredio općim pravilom da se obavljanju tuđeg posla nezvano može pristupiti samo ako posao ne
trpi odgađanje bilo zbog toga što predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

Pretpostavke poslovodstva bez naloga jesu:

- da se poslovodstvo sastoji u obavljanju posla
- da posao mora biti tuđ (negotium alienum)
- da posao mora biti obavljen u tuđem interesu
- da poslovođa radi bez naloga ili ovlaštenja

Vrste poslovodstva:
1. Nužno poslovodstvo (negotiorum gestio necessaria)
Ono postoji kad se obavljanju tuđeg posla pristupi da bi se od gospodara posla otklonila predstojeća šteta,
npr. neposredno pred oluju unese se izvješeno rublje i zatvore prozori.65
Za prouzročenu štetu odgovara, ali sud može smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi
odgovornosti za nepažnju.
Gospodar posla je sa svoje strane dužan, ako je poslovođa u svemu postupio kako treba i radio ono što su
nalagale konkretne prilike, pa makar i ne nastupio namjeravani uspjeh, osloboditi ga svih obveza što ih je,
obavljajući posao, preuzeo na sebe, kao i obveza iz poslova koje je sklopio u njegovo ime, naknaditi mu sve
nužne i korisne izdatke te pretrpljenu štetu.
Ako je od gospodara posla uspio otkloniti štetu, poslovođi pripada i primjerena naknada za trud.
Poslovođa ima pravo odnijeti stvari (ius tollendi) kojima je povećao tuđu imovinu, ako se one mogu odnijeti
bez oštećenja stvari kojoj su dodane i ako mu se za njih ne naknađuju izdaci.

64
Neki autori smatraju da je osnova obveze nezvano obavljanje tuđih poslova. Drugi autori tvrde da bi se odnos morao nazivati
poslovodstvo bez ovlaštenja, jer se ovlaštenje razlikuje od naloga. Međutim, stvarno težište nije na neovlaštenosti, nego na
neobveznosti. Inicijativa mora poteći od negotiorum gestora.
65
Poslovođa je dužan obavijestiti gospodara posla što je moguće prije o onome što je učinio i ako mu je to moguće, nastaviti
posao dok ga on ne bude u stanju preuzeti
83
 2. Korisno poslovodstvo (negotiorum gestio utilis)
Ono postoji kad se nezvano obavi tuđi posao na očitu korist drugoga, npr. pribavljanje rezervnog dijela bez
kojega je automat za igru neupotrebljiv.66

3. Poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla (negotiorum gestio contra voluntatem dominii)
Ono postoji kad se netko prihvati tuđeg posla usprkos zabrani gospodara posla koja mu je bila ili morala biti
poznata. Poslovođi ne pripadaju prava na troškove i naknadu, te odgovara za štetu koju je uzrokovao
miješanjem u tuđe poslove, pa čak i onda kad je do nje došlo bez njegove krivnje – slučajem.
Usprkos zabrani gospodara posla, obavljanje tuđeg posla izazvat će učinke dopuštenog poslovodstva, ako je
zabrana protivna zakonu ili moralu, a osobito kad se odnosi na ispunjenje neke njegove zakonske obveze
koja ne trpi odgađanje.

4. Nepravo poslovodstvo.
To je obavljenje tuđeg posla u namjeri da se za sebe zadrži postignuta korist, iako poslovođa zna da je posao
tuđ, npr. netko obere tuđi vinograd i od grožđa napravi vino za sebe.
Gospodar posla može zahtijevati vraćanje stvari u prijašnje stanje i naknadu štete.

Gospodar posla može naknadno odobriti ono što je bez njegova naloga tj. usprkos njegovoj zabrani
izvršeno. U tom slučaju se poslovođa smatra nalogoprimcem, a cijeli se odnos rješava prema pravilima
ugovora o nalogu.

XVII. JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Izvorom obveze može biti i jednostrano izjavljena volja.

ZOO uređuje dva slučaja:
- javno obećanje nagrade
- vrijednosne papire
Jednostrano izjavljena volja usmjerena na postizanje dopuštenog pravnog učinka je jednostrani pravni posao.
Izvorom obveze mogu biti svi jednostrani pravni poslovi usmjereni na stvaranje obveze.
Tu bi spadala i – ponuda za sklapanje ugovora.

XVIII. JAVNO OBEĆANJE NAGRADE

Pod javnim obećanjem nagrade razumijeva se javnim oglasom izjavljena volja kojom se obećavatelj
obvezuje dati nagradu onomu tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji
ili ispuni što drugo pod određenim uvjetom.

Obveza obećavatelja da ispuni obećanje nastaje ako se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke:
- da je nagrada obećana
- da je obećanje nagrade učinjeno javnim oglasom; može imati i oblik natječaja
- da se izjava o obećanju odnosi na neodređeni broj osoba koje mogu pripadati krugu osoba određenom po
profesiji, spolu, dobi i sl.
- da su radnja koju treba izvršiti i obećana nagrada u svemu određene, moguće i dopuštene

Nagrada je najčešće iznos novca ili kakva stvar.

Sve dok se ne izvrši radnja tj. dok ne nastane obveznopravni odnos iz javnog obećanja nagrade, obećanje se,
u načelu može opozvati. Ne može se jedino opozvati ako je u oglasu određen rok za izvršenje radnje
odnosno rok u kojem će se dati obavijest o postignutom rezultatu ili o ostvarenju određene situacije.
Ako netko izvrši radnju, a dokaže da nije znao niti je mogao znati da je obećanje nagrade opozvano, ima
pravo na nagradu.

Pravo na nagradu stječe onaj koji prvi izvrši radnju za koju je obećana nagrada.

66
Ako tko obavi tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a nisu ispunjene pretpostavke poslovodstva bez naloga, može
tražiti samo naknadu učinjenih troškova i to najviše do visine ostvarene koristi za drugoga.
84
Ako ih je više u isto vrijeme izvršilo radnju, svakome pripada jednak dio nagrade, ako pravičnost ne
zahtijeva drugačiju podjelu.
U slučaju natječaja, nagrada će u pravilu pripasti onome tko najbolje izvrši radnju.
O dodjeli nagrade kod natječaja odlučuje njegov organizator ili jedna tj. više osoba što ih on odredi (jury-
žiri).
Nagrađeno djelo pripast će u vlasništvo organizatoru samo ako je u natječajnom oglasu tako navedeno.

Osim opozivom, obveza obećavatelja prestaje ako mu nitko u roku iz javnog oglasa, ne priopći da je izvršio
radnju ili postigao uspjeh ili uopće ispunio oglasom postavljene uvjete. Ako rok nije oglasom određen,
obveza obećavatelja prestaje istekom 1 god. od oglasa. Obveza obećavatelja prestaje i ispunjenjem obećanja.

XIX. VRIJEDNOSNI PAPIRI

Vrijednosni papir je isprava o imovinskom pravu čije ostvarenje je uvjetovano držanjem isprave;
ZOO:...isprava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi njezinu zakonitom
imatelju.

Vrijednosni papir ne mora imati oblik isprave, već može imati oblik elektroničkog zapisa.
Vrijednosni papir je jednostrani pravni posao kojim se njegov izdavatelj obvezuje ispuniti određenu činidbu
u njemu naznačenom ovlašteniku.
Obveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kad izdavatelj vrijednosni papir preda njegovu korisniku.
Vrijednosni papir je i stvar podobna da bude objekt stvarnih prava, npr. prava vlasništva i založnog prava.

Pravo iz papira je sadržano, tj. inkorporirano (načelo inkorporacije) u vrijednosnom papiru, a po svojoj
naravi je najčešće imovinsko. Bit će to u pravilu obvezno pravo, odnosno tražbina.
Pravo na papir je stvarno pravo, a može biti pravo vlasništva, založno pravo, ili npr. pravo uživanja.
Kažemo da je legitimiran iz papira onaj kome pripada pravo na papir.
Legitimacija iz vrijednosnog papira označava pripadanje prava iz papira određenoj osobi.

U vrijednosne papire ubrajamo: mjenicu, ček trgovačku uputnicu, teretnicu, obveznicu, policu osiguranja,
skladišnicu, dionicu, blagajnički zapis, certifikat, komercijalni zapis, kreditno pismo i dr.

U vrijednosne papire ne spadaju isprave koje sadrže neko drugo a ne imovinsko pravo, kao npr. razna
uvjerenja, svjedodžbe i sl. Isprave kojima se samo dokazuje postojanje nekog imovinskog prava također nisu
vrijednosni papiri kao što je npr. zadužnica.

Legitimacijski papiri su isprave čijim je predočenjem njihov imatelj ovlašten zahtijevati od izdavatelja
isprave u njima sadržanu obvezu.
Značajka im je da u njima nije označen vjerovnik niti iz njih, ili okolnosti u kojima su izdani, proizlazi da se
ne bi mogli ustupiti drugome..., npr. željezničk karte, kazališne i druge ulaznice

Legitimacijski znakovi su garderobni ili slični znakovi koji se sastoje od komada papira, metala ili drugog
materijala, na kojima je obično utisnut neki broj ili naveden broj predanih predmeta, a služe samo da pokažu
tko je vjerovnik u obeznom odnosu pri čijem nastanku su izdani.

Prema ZOO bitni sastojci su:

1. naznaka vrste vrijednosnog papira
2. ime izdavatelja (trasanta)
3. naznaka korisnika (remitenta)
4. točno naznačenu obvezu izdavatelja koja proizlazi iz vrijednosnog papira
5. mjesto i datum izdavanja vrijednosnog papira, a kod onih koji se izdaju u seriji i njihov serijski broj
6. potpis izdavatelja odnosno faksimil potpisa izdavatelja za one vrijednosne papire koji se izdaju u seriji

Karakteristike vrijednosnih papira

Temeljna karakteristika vrijednosnog papira je tijesna povezanost između isprave i prava, te se može
ustvrditi da je isprava ustvari vrijednosni papir. Pravo je inkorporirano, utjelovljeno u ispravi.

85
 Daljnje karakteristike:
a) da pravo iz vrijednosnog papira ne može nastati bez isprave
b) da se pravo iz papira ne može prenositi na druge subjekte bez isprave i
c) da se pravo iz papira ne može ostvariti bez isprave
Navedene tri značajke nisu zastupljene kumulativno kod svakog vrijednosnog papira, niti je to nužno.
Smatra se da moraju postojati elementi pod b) i c) da bi se neka isprava mogla kvlificirati vrijednosnim
papirom.

Da se pravo iz vrijednosnog papira ne može ostvarivati bez isprave, znači da realizacija toga prava
pretpostavlja držanje isprave.
Legitimirani iz papira ne mora uvijek biti nositelj prava na papir, nego to može biti i držatelj vrijednosnog
papira.

Tri su osnovne funkcije vrijednosnih papira:

a) platežno sredstvo koje se ostvaruje pretežno čekom i kreditinim pismom
b) kreditno sredstvo (mjenica) i
c) sredstvo robnog prometa (skladišnica, vozni list, teretnica i dr.)

Gospodarsko značenje vrijednosnih papira očituje se u dva pravca:

a) olakšanje cirkulacije vrijednosti, zahvaljujući jednostavnom i brzom prenošenju papira s jedne na drugu
osobu putem tzv. indosamenta, ili još jednostavnije, tradicijom
b) povećanje sigurnosti u prometu

Dioba vrijednosnih papira:

a) Prema inkorporiranom pravu

Prema vrsti u njima inkorporiranih prava, vrijednosni papiri se mogu podijeliti na obveznopravne,
stvarnopravne i korporacijske papire.

1. Obveznopravni su takvi vrijednosni papiri koji sadrže određenu tražbinu koja pripada ovlašteniku
(imatelju papira) prema dužniku, npr. mjenica, ček, obeznica, kreditno pismo

2. Stvarnopravni papiri inkorporiraju neko stvarno pravo, kao npr. pravo vlasništva ili založno pravo.
Najčešće su to razne založnice i tzv. tradicijski papiri, čijom se predajom istodobno predaje i u njima
naznačena stvar. Predajom papira prenosi se posjed, a time i parvo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo.
Tradicijski papiri su, npr. skladišnica i teretnica (konosman).

3. Korporacijski papiri sadrže pravo neke osobe na članstvo, upravljanje i sudjelovanje u dobiti u nekoj
pravnoj osobi, korporaciji, npr. dionice kod dioničkih društava.

b) Prema načinu određivanja korisnika

Ovisno o načinu određivanja osobe ovlaštenika razlikujemo: papire na ime, papire po naredbi i papire na
donositelja.

1. Papiri na ime smatraju se oni kod kojih je osoba ovlaštenika poimenično određena.
Za ostvarivanje prava iz papira, nužno je držanje papira uz dokaz da je držatelj papira osoba naznačena na
papiru. Kao papiri na ime mogu se izdavati: štedna knjižnica, polica osiguranja, skladišnica, pa i mjenica i
ček pod uvjetom da im se doda tzv. rekta klauzula (koja glasi «ne po naredbi») kojom se oduzima ovim
papirima mogućnost prenošenja indosamentom.
Način prenošenja papira na ime isti je i za ostale tražbine građanskog prava, tj. cesija. Papiri na ime nazivaju
se i rekta papirima, upravo zbog toga što se ne prenose indosamentom nego cesijom. Kod njih se mora
izvršiti isplatu rekta tj. izravno osobi naznačenoj u papiru.

2. Papiri po naredbi su vrijednosni papiri u kojima je ovlaštenik poimenično naznačena osoba, ali i svaka
druga osoba koju ona svojom naredbom odredi.

86
Bitno je da je ovlaštenik u njemu imenovan, te da uz to ima pravo odrediti kao novog ovlaštenika neku
drugu osobu. To pravo određivanja druge osobe kao ovlaštenika konstituira izdavatelj papira unošenjem u
papir klauzule «po naredbi».
Njihov specifični način prenošenja je tzv indosament – je izjava dosadašnjeg korisnika papira kojom prenosi
papir na drugog korisnika. Ispisuje se na poleđini papira – tal. In dosso. Prenositelj papira se naziva
indosant, a onaj na koga se prenosi indosatar. Indosamentom se prenosi pravo na papir, a tim i pravo iz
papira, te pravo da svojom naredbom može dalje prenositi papir. Kod najvažnijih papira po naredbi
(mjenica, ček) postoji odgovornost indosanta svim indosatarima sve dok glavni dužnik ne iskupi vrijednosni
papir, obveze iz papira je tim čvršća što je više prijenosa, jer se tako povećava broj dužnika.
Obveza dužnika je kod papira po naredbi samostalna u odnosu na novog vjerovnika – indosatara.
Za ostvarenje prava iz takvih papira tj. za legitimaciju, potrebno je: 1. držanje papira i 2. da imatelj papira
dokaže neprekinuti niz indosamenata. Posljednje postoji samo kad je u nizu vjerovnika prenositelj uvijek
bila ona osoba koje je u indosamentu, koji je neposredno prethodio, bila indosatar, tj. osoba na koju je pravo
preneseno.

Dioba indosamenta:
1. puni indosament je onaj kji sadrži sve elemente indosamenta, tj. odredbu o prijenosu papira, ime osobe na
koju se papir prenosi (indosatara) i potpis indosanta.
2. Ako se izostave prva dva elementa, tj. odredba o prijenosu i ime indosatara, a na poleđini stavi samo
potpis indosanta, to je blanko indosament.
3. Rekta indosament sadrži klauzulu («ne po naredbi»), čime se transformira u papir na ime i prenosi
cesijom.
3. Papiri na donositelja su vrijednosni papiri kod kojih je korisnik svaki donositelj (držatelj) papira.
Neki vrijednosni papiri su ex lege papiri na donositelja (ček u kojem nije naznačen korisnik), dok drugi to
postaju unošenjem klauzule «plativo donositelju» ili njoj slične. Papiri na donositelja se prenose putem
tradicije iz ruke u ruku. Za legitimaciju kod papira na donositelja dovoljno je držanje papira.
Dužnik koji je znao ili morao znati da donositelj nije zakoniti imatelj papira, niti je ovlašten od zakonitog
imatelja, dužan je odbiti ispunjenje, inače odgovara za štetu.

Amortizacija vrijednosnih papira

Institutom amortizacije, dopuštenim u pravilu za papire na ime i po naredbi, korigira se djelovanje načela
inkorporacije ostvarivanje prava i bez isprave.
Amortizacija vrijednosnog papira je sudski poništaj isprave.
Provodi se u izvanparničnom postupku na prijedlog ovlaštenika u slučaju gubitka, krađe, uništenja, težeg
oštećenja – uopće nestanka vrijednosnog papira.

Amortizacijski postupak koji provodi nadležni sud mjesta plaćanja, sastoji se u tome što sud, nakon što mu
je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje papira, oglasom u službenom glasilu poziva onoga tko
posjeduje papir da ga u određenom roku pokaže sudu. U nas je za mjenicu i ček rok od 60 dana. Ako se na
poziv suda u ostavljenom roku nitko ne javi, sud će vrijednosni papir oglasiti poništenim, s tim da ta odluka
zamjenjuje vrijednosni papir dok se ne izda novi.

Ako se netko i ostavljenim roku javi i preda mu vrijednosni papir, sud će obustaviti postupak, a papir uručiti
korisniku. Ako osoba koja se javila ne želi predati papir sudu, sud će obustaviti postupak, a predlagatelja
uputiti na parnicu radi utvrđivanja kome pripada parvo (vlasništva) na papir.

87