Damian Thompson

Kontraznanje

KAKO SMO PODLEGLI TEORIJAMA ZAVJERE, NADRILDEČNIŠTVU,

PSEUDOZNANOSTIIKVAZIPOVIJESTI

Damian Thompson Kontraznanje:

Kako smo podlegli teorijama zavjere, nadriliječništvu, pseudoznanosti i kvazipovijesti

Naslov izvornika Counterknowl edge:

How we Surrendered to Conspiracy Theories,

Quack Medicine, Bogus Medicine and Fake History

Za Carmel
 Zahvale

Imam sreće da mi je agent Simon Trewin jer me povezao s Тођујет Mundyjem iz Atlantic
Booksa, najboljim urednikom s kojim sam surađivao. Također bih želio zahvaliti i Emmi Grove
na savjetima i moralnoj podršci. Angus Broadbent i Igor Toronyi-Lalic pročitali su prve verzije
pojedinih poglavlja i rekli mi da bih mogao i bolje: imali su pravo. Moji dragi prijatelji Luke
Coppen, Stephen Hough i Наггу Mount hrabrili su me, Milo Andreas Wagner majstorski je
uočavao nedostatke u stilu i strukturi, a dizajnirao je i web stranicu www.counterknowledge.com
na kojoj se blogeri mogu uključiti u polemike koje sam inicirao ovom knjigom. Njegov sam
veliki dužnik. Ben Goldacre, najljući dušmanin prodavača znanstvene magle, velikodušno me
opskrbljivao dodatnim streljivom. I naposljetku, doživotnu zahvalnost dugujem Stavu
Sherezu, autoru napetica, koji je smislio riječ “kontraznanje”. Zašto seja toga nisam dosjetio?
 Znanje i kontraznanje

Američka je vlada znala da će se putnički zrakoplovi zaletjeti u njujorški Svjetski

trgovački centar. Postoji veza između autizma u djece i trovalentnog MMR cjepiva protiv ospica,
zaušnjaka i rubeole. Kineska je flota oplovila kuglu zemaljsku početkom 15. stoljeća i stigla u
Ameriku sedamdeset godina prije Kolumba. Stanična struktura odveć je složena da bi nastala
prirodnim odabirom.
Ugledne izdavačke kuće plasiraju ove četiri tvrdnje kao činjenične, o njima veleumno
razglabaju novinski kolumnisti, citiraju ih političari, kolaju internetom. Deseci milijuna ljudi
vjeruju da su istinite. No sve su četiri netočne, odnosno činjenično neispravne.
One su ujedno i primjeri kontraznanja: dezinformacije upakirane kao činjenice i to tako
vješto da 21. stoljeću predstoji pandemija lakovjernog razmišljanja. Postavke koje su u svom
prvotnom, grubom obliku nalazile pobornike samo među pripadnicima marginaliziranih
društvenih skupina sad prihvaćaju i obrazovani zapadnjaci, a šire se zapanjujućom brzinom i
u zemljama u razvoju.
Imamo sreće da živimo u vremenu u kojem raspolažemo dosad najpouzdanijim metodama
ocjenjivanja istinitosti ili neistinitosti znanstvenih i povijesnih tvrdnji. Nažalost, svjedoci smo i
silnog i naglog porasta popularnosti tvrdnji koje ne mogu izdržati ni najjednostavniju empirijsku
provjeru. Bit kontraznanja jest u tome što tvrdi da je znanje - ali ono to nije. Neistinitost njegovih
tvrdnji razotkriva se time što im činjenice proturječe, ili što nema dokaza koji ih potkrepljuju.
Ono (namjerno ili nehotice) pogrešno prikazuje stvarnost jer ne-činjenice prikazuje kao činjenice.
Naravno, samo se tvrdnje o materijalnom svijetu mogu empirijski osporiti. Stoga se
mnoge postavke vjerskih doktrina zbog same njihove prirode ne može osjetilno provjeravati te ih
se ne može bez ostatka svrstati u kategoriju kontraznanja koliko god apsurdno zvučale. Znanost
nam ne može reći postoji li Bog ili je li reinkarnacija moguća. Vjera zadire u područje
kontraznanja tek činjenično netočnim tvrdnjama, kojima neke religije (ortodoksno kršćanstvo i
islam) zabrinjavajuće često pribjegavaju. Kreacionisti, primjerice, puno truda ulažu u to da kao
znanstveno neutemeljene odbace mnoge dokaze da je život evoluirao prirodnim procesima
nasumične mutacije i selekcije. Istovremeno, njihove provjerljive tvrdnje - npr. da se prije nekih
4000 godina dogodio svjetski potop - ispostavile su se kao potpuno pogrešne.1
Jedna od najsvjetlijih zasada baštine europskog prosvjetiteljstva jest znanstvena
metodologija koja nam omogućuje da svijet oko sebe opažamo sve preciznije. Ta se metodologija
temelji na postavci da nam je za razumijevanje prirode potrebno samo temeljito razumijevanje
prirodnih zakona i procesa koje možemo promatrati i provjeravati u prirodi. Nadnaravno ne ulazi
u tu jednadžbu jer nam ne osigurava nikakva objašnjenja koja se mogu empirijski provjeriti.2
To je nasljeđe danas ugroženo. Paradoksalno, jedan od razloga tome jest to što nam je
znanost omogućila gotovo neograničen pristup patvorenim informacijama.
Neke od tih fikcija lako su uočljive jer su im teorije bjelodano apsurdne, a osobe koje ih
zastupaju nepoštene ili naivne. Većinom poznamo nekoga tko je sklon teorijama zavjere. Možda
znate nekoga tko misli da velike svjetske religije skrivaju istinu da su Isus i Marija Magdalena
začeli dinastiju merovinških kraljeva, ili nekoga tko smatra da je AIDS odaslan u svijet iz nekog
laboratorija CIA-e, ili pak nekoga tko misli da je MI5 imao prste u pogibiji Diane, princeze od
Walesa. A vjerojatno poznate i nekoga tko vjeruje u sve te tri teorije.
A možda i vi barem napola vjerujete u jednu od njih? Možemo se tješiti da samo čudaci
nasjedaju na pseudopovijest i kvaziznanost, a da smo mi imuni na naopaku logiku teorija zavjere,
no zapravo smo im podložniji no ikad u proteklih nekoliko desetljeća.
 Nedavno sam bio na domjenku na kojem je jedan nastavnik, pristaša
Liberalno-demokratske stranke, izrazio svoje “sumnje” glede događaja od 11. rujna 2001.
Najprije nam je privukao pozornost razmjerno logičnom konstatacijom: “Pogledajte samo kako
su se neboderi urušili a ne srušili. Avionsko gorivo ne bi moglo proizvesti dovoljno topline za
taljenje čelika.
To se može postići jedino kontroliranim eksplozijama.” Ostali gosti, budući da po
profesiji nisu bili statičari (za koje urušavanje tih dvaju nebodera uopće ne predstavlja nikakav
misterij), naćuliše uši. “Zanimljivo!” rekoše. “Imate pravo, doistaje izgledalo čudno...”
Jedan užasavajući trenutak činilo se da je nastavnik uspio obrlatiti neke od nazočnih, ali
onda, na svu sreću, jedno ili dvoje gostiju promislilo je malo bolje što se zapravo od njih traži da
povjeruju. Ako je doista bila riječ o kontroliranim eksplozijama, to bi značilo da je američka
vlada sudjelovala u ubojstvu tisuća američkih građana. Zašto bi ona to učinila? Gosti na
domjenku nisu bili simpatizeri Georgea W. Busha, ali nisu ni smatrali da je on poput kakvog
zlikovca iz filmova o Jamesu Bondu. Liberalno-demokratski nastavnik tad je promijenio ploču i
odnekud izvukao “činjenicu” (koju je plasirao i Michael Meacher, zastupnik u britanskom
parlamentu i bivši ministar) da je američko ratno zrakoplovstvo tog jutra prizemljilo svoje lovce.
No jedan je drugi gost pročitao članak koji je dokazivao da ta tvrdnja ne stoji. Ratno
zrakoplovstvo nije “prizemljilo” svoje lovce, objasnio je on, nego lovci nisu mogli presresti otete
zrakoplove jer su teroristi isključili transpondere koji bi omogućili zemaljskim radarima da izluče
otete zrakoplove među 4500 zrakoplova koliko ih se u tom trenutku nalazilo u američkom
zračnom prostoru.3 Slušatelji su se sad okrenuli protiv nastavnika koji je podvinuo rep
i pokunjeno se povukao kroz retorički izlaz za nuždu: “Samo želim reći da ne bismo trebali
vjerovati u sve što nam se kaže.”
Tom prigodom “stručnjak” za napade 11. rujna nije uspio uvjeriti svoje slušatelje.
Nažalost, sve više fantazista uspijeva u tome što njemu nije pošlo za rukom. Istina da nijedne
uglednije američke ili britanske novine ili televizijska postaja nisu službeno podržale teoriju
zavjere o tim događajima. Zapravo je u veljači 2007. godine na ovozemaljskoj televiziji prikazan
dokumentarac BBC-ja u kojem se podrobno ispitalo sve alternativne scenarije i zaključilo da se
nijedan nije mogao dogoditi.4 Ali umjereni mediji brzo gube utjecaj na javno mnijenje.
U svibnju 2006. na prvom mjestu Google Videa našao se 90-ominutni dokumentarni film
o 11. rujnu s naslovom Loose Cbange.5* Taje stranica otvorena više od šest milijuna puta, a
raznorazne montaže prizora iz tog filma mogu se naći na YouTubeu. Na internetu je dostupan na
osam jezika i prodaje ga se u DVD izdanju. Redatelji tog dokumentarca tvrde da ga je u svijetu
vidjelo sto milijuna ljudi.6
Izvornu polusatnu verziju Loose Changea skalupila su tri mlada njujorška filmaša - Dylan
Avery, Когеу Rowe i Jason Bermas - na laptopu. Budžet za dugometražnu verziju iz 2006.
godine iznosio je bijednih 30.000 kuna. No rezultat je super dotjeran: kompjutorski generirani
zrakoplovi prijeteći plove prema svojim ciljevima uz funky zvučnu kulisu; zgrade se ruše u
lakrdijaškoj sekvenci dok Avery ležernim tonom niže pitanja kojima navodi vodu na svoj mlin.
Film je cool - a ujedno i remek-djelo kontraznanja.
Autori Loose Changea uvjereni su da američka vlada stoji iza napada 11. rujna 2001. Svoj
zaključak potkrepljuju tvrdnjom da u Pentagon nije udario putnički zrakoplov već projektil, da su
putnici iz zrakoplova na liniji 93 evakuirani na sigurno iz clevelandske zračne luke Hopkins, da
su mobitelski pozivi tih istih putnika prije njegova pada fabricirani tehnologijom glasovne
modulacije, da su dva neboderska blizanca STC-a i obližnja zgrada Svjetskog trgovačkog centra
7 (koja se srušila zbog požara) srušeni kontroliranim eksplozijama.
U promicanju svoje hipoteze naši redatelji čine fundamentalne greške i služe se
skandaloznim trikovima: mišljenja stručnjaka i citati iz službenih dokumenata pristrano su
probrani i skresani tako da su odstranjene informacije koje proturječe teoriji zavjere. Primjerice,
Marcel Bernard, instruktor letenja Hanija Hanjoura koji se zrakoplovom na liniji 77 zaletio u
Pentagon, u jednom intervjuu izjavljuje kako je njegov učenik bio loš letač pa se stječe dojam da
i Bernard, baš kao i naši filmaši, smatra kako Hanjour nije bio dovoljno vješt da bi velikim
zrakoplovom naciljao Pentagon. Zapravo postoji i suprotna Bemardova izjava, ali nam se to
u filmu ne kaže. Slično tome, citira se Danielle O’Brien, kontrolorku leta iz washingtonske
zračne luke Dulles: ona i njezini kolege pomislili su da je Flight 77 vojni zrakoplov. No ne
čujemo i njezinu sljedeću rečenicu u kojoj objašnjava da su to pomislili zato što je izvodio
manevre “nepreporučljive” za Boeing 757.
Foto-dokazi iz Loose Changea jednako su nepouzdani; dijelovi zrakoplova pogrešno se
identificiraju, a slike se štucaju tako da se izbacuju “neuklopivi” ostaci zrakoplova. Stručnjake
koji prihvaćaju službenu verziju događaja (što znači sve uglednije svjetske tvrtke koje se
bave rušenjem zgrada) nitko ne intervjuira; glavnina “ekspertnog svjedočenja” koje ide na ruku
autorima filma preuzima se od American Free Pressa (AFP), histerično anticionističke izvještajne
novinske agencije povezane s krajnje desničarskim skupinama, koja tvrdi da je krivac za
pucnjave po američkim školama to što djeca uče o holokaustu.7 AFP ima istu poštansku adresu (i
osigurava link) kao i neonacistički časopis Barnes Review koji je u kolovozu 2007. godine
reklamirao knjigu s naslovom Mit o šest milijuna (The Myth of the Six Million) Davida Hoggana.8
Loose Change citira AFP nekoliko puta, primjerice njihovu tvrdnju da komad avionskog
motora nađen na mjestu udara zrakoplova u Pentagon ne pripada zrakoplovu tipa Boeing 757.
(Poslije se ispostavilo da je izvjestitelj AFP-a zabunom nazvao pogrešnu tvornicu zrakoplova.)9
Apsurdnost teorije zavjere koju se promiče u Loose Changeu zapanjila je čak i ljevičarske
komentatore. Matt Taibbi je u rujnu 2006. u svom blogu Rolling Stone napisao: “Nimalo ne
sumnjam da svaki put kad neki od tih budalaša od Loose Changea zine negdje neki
republikanac dobije pet glasova.”10 Možda je tako, ali čerga Loose Changea čini se praktički
nezaustavljiva.
U svibnju 2007. objavljeno je da je prava na taj film kupila producentska kuća Revolver;
treća i završna verzija trebala se početi prikazivati u britanskim kinima potkraj godine.11
U međuvremenu su tvrdnje iz tog filma, od kojih se nijedna ne može održati pod
povećalom, ponavljale praznoglave slavne osobe, uključujući i voditeljicu talk showa na ABC-ju
Rosie O’Donnell, koju su snimili mobitelom kako zagrijava publiku u studiju izjavom da je
službeno objašnjenje rušenja STC 7 “nemoguće, sa stajališta fizike”.12
O’Donnell ova je izjavila da njezino mišljenje “nije lako izreći u Americi”, tj. da je
neprihvatljivo medijima i javnom mnijenju. Možda je u pravu što se tiče medija, ali postotak
Amerikanaca koji vjeruje da je Busheva administracija suučesnik napada 11. rujna začuđujuće je
visok. Prema anketi Scripps Howarda iz 2006. godine većina mladih Amerikanaca i više od
trećine (36 posto) odrasle populacije u SAD-u smatra da su državni dužnosnici imali prste u tim
događajima, ili da namjerno nisu ništa učinili da ih spriječe kako bi SAD mogle zaratiti
na Bliskom istoku.13
Teorije zavjere o 11. rujnu stekle su u Francuskoj toliko pristaša da je čak i jedna
ministrica u vladi predsjednika Nicolasa Sarkozyja izjavila da je predsjednik Bush možda
isplanirao te terorističke napade. Christine Boutin, francusku ministricu za stambeno i prostorno
uređenje, u jednom su intervjuu u studenom 2006. (prije stupanja na dužnost) upitali smatra li da
je Bush mogao stajati iza tih napada. “Mislim da je to moguće. Mislim da jest”, odgovorila je. A
na temelju čega? “Znam da web stranice koje se bave tim problemom imaju najveći broj
posjetitelja”, rekla je. “Smatram da takav iskaz mišljenja narodnih masa i ljudi ne može biti bez
zrnca istine.”14
U to vjeruje i iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad. Godine 2006. on je u
otvorenom pismu predsjedniku Bushu napisao da se napadi 11. rujna nisu mogli isplanirati i
provesti u djelo “bez koordinacije s (američkim) obavještajnim i sigurnosnim službama”.15 Ovo
su pismo prigrlile web stranice iz zapadnih zemalja koje promiču teoriju zavjere, i navele kao
dokaz da je državni poglavar jedne velike zemlje njihov istomišljenik.16 Ne znamo je li
Ahmadinedžad pogledao Loose Change, ali je jamačno štovatelj jednog od njegovih najvažnijih
izvora, American Free Pressa, čijeg je dopisnika Michaela Collinsa Pipera pozvao u Iran kako
bi mu dao ekskluzivni intervju. (Piper mu se odužio tako što je Ahmadinedžada opisao kao
“duhovitog, oštroumnog i produhovljenog... odlučnog borca protiv sila koje zahtijevaju
podjarmljivanje Novom svjetskom poretku”.)17
Ahmadinedžad je poznat i kao poricatelj holokausta kojeg je javno proglasio “mitom o
pokolju Židova”.18 Ne čudi, dakle, da to stajalište kombinira sa skepticizmom glede 11. rujna.
Premda većina pristaša teorije zavjere o 11. rujnu 2001. nisu antisemiti, te se dvije sljedbe
preklapaju. Evo jednog primjera. Na web stranici Serendipity.li - koja tvrdi da je prva objavila
postavku iz Loose Changea da je STC srušen kontroliranim eksplozijama - također je objavljen i
članak u kojem su imena Židova u Bushevoj administraciji označena žutim nacističkim
zvijezdama.19
Takvo nas preklapanje ne bi trebalo čuditi. Urednik časopisa Skeptic, Michael Shermer,
napisao je u Scientific Americanu'. “Zabluda da šačica neobjašnjenih anomalija može podrovati
solidnu teoriju u srcu je zavjereničkog načina razmišljanja (kao i kreacionizma, raznih
alternativnih teorija fizike i negiranja holokausta). Svi ‘dokazi’ teorije zavjere u vezi s napadima
11. rujna spadaju u tu kategoriju.”20
Kreacionizam i alternativnu fiziku najčešće ne ubrajamo u teorije zavjere, no njima i
Loose Changeu zajednička je metodologija - odnosno pomanjkanje metodologije - te se zbog
toga uvrštavaju u kategoriju kontraznanja. Ljude koji imaju nesustavan, nemaran ili obmanjujući
odnos prema prikupljanju dokaza često privlače tlapnje njima sličnih. Ako vjerujete u jednu
pogrešnu ili čudnu stvar, veća je vjerojatnost da ćete povjerovati u još neku.
Neortodoksna vjerovanja - ona koja su čuvari intelektualnog pravovjerstva odbacili -
stoljećima pokazuju sklonost nadovezivanju i nadogradnji. Ta je tendencija bila uočljiva davno
prije no što je društvo razvilo znanstvenu metodologiju koja mu je omogućila razlikovati
između ispravnih i pogrešnih empirijskih tvrdnji. U članku o izvorištu pokreta New Age,
američki sociolog Robert Elhvood opisao je “podzemnu rijeku” alternativne duhovnosti koja
datira još iz stare Grčke, a koja se manifestirala u obliku renesansnog okultizma, masonerije,
spiritualizma i teozofije.21 U mnogima od tih pokreta vjerovanje u neku od društva odbačenu
doktrinu vodilo je drugome. Primjerice, sekte iz kasnog srednjeg vijeka objedinjavale su
neortodoksno tumačenje Biblije s mističnim iscjeliteljskim obredima ili zabranjenim seksualnim
aktivnostima.
Kako je zapadno znanje postajalo sustavnije i utemeljenije na dokazima, ideje koje nisu
prošle provjeru tih novih intelektualnih metoda sve su češće bile marginalizirane i na tim se
marginama magnetski privlačile. Do sredine 19. stoljeća tipični pamfleti proroka-slobodnjaka
ili duhovnih gurua javnosti su nudili bućkuriš bizarnih ideja. Na polici s knjigama imam golemu
anotiranu bibliografiju apokaliptičnih traktata. Neki dan otvorih je nasumce. Naslov prve
publikacije na koju sam nabasao glasio je Armagedon ili zbacivanje romanizma i monarhije.
Napisao ju je Samuel Davies Balckvin a objavljena je u Cincinnatiju 1854. U njoj se objavljuje
da će se Armagedon dogoditi na američkom tlu; da zbroj brojčanih vrijednosti riječi “Latinosi”
iznosi 666, da se arheološki ostaci jednog od Izgubljenih izraelskih plemena nalaze na Srednjem
zapadu SAD-a te da je dokaz da su Amerikanci izabrani narod taj što je broj kršćana u Americi
1776. godine iznosio 144.000 - točno koliko i spašenih u Knjizi otkrivenja.22
Ta dosjetljiva sinteza apokaliptičnih proročanstava, arheoloških falsifikata, numerologije i
rasizma rani je proizvod onoga što sociolog Colin Campbell naziva “kultski milje”.23 Ta
sintagma, skovana 70-ih godina 20. stoljeća, odnosi se na kulturni prostor u kojem je praktički
sve moguće: čudnovate se ideje miješaju i stapaju nesputane konvencionalnim pravilima
dokaznog postupka.
Kultski milje otvara prostor teorijama o 11. rujnu, kreacionizmu, poricanju holokausta i
alternativnim teorijama fizike koje spominje Shermer; tom popisu možemo dodati vjerovanje u
NLO, astrologiju, ekstrasenzomu percepciju, doživljaj smrti, čudotvorne dijete i
biblijska proročanstva. To što establišment u većoj ili manjoj mjeri sve te ideje stigmatizira bitan
je aspekt njihove privlačnosti. Kontrakulturna vjerovanja putovnica su za uzbudljivi alternativni
svijet u kojem je Atlantida zakopana ispod Antarktike, Zavjetni kovčeg skriven u Etiopiji,
izvanzemaljci su izmanipulirali naš DNK a na Marsu je nekoć postojala civilizacija. (Sve
te teorije rodile su se u jednoj glavi, onoj Grahama Hancocka, kojeg su dovoljno ozbiljno shvatili
kao “alternativnog arheologa” da je 1998. godine na Channel 4 dobio vlastitu televizijsku seriju.)
Fantastičnost kultskog miljea prikazala mi se u punoj jasnoći 1996. godine kad sam
posjetio Japan da bih napisao reportažu o Aum Shinrikyo, apokaliptičnoj sekti koja je pokušala
na brzu ruku izazvati Armagedon puštanjem sarina u tokijskoj podzemnoj željeznici. Pripadnici
sekte vjerovali su u reinkarnaciju, “oružje za izazivanje potresa”, NLO, masonske zavjere i - što
me iznenadilo - proročanstva svetog Malahije. Godine 1139. ovom su se biskupu iz Armagha
navodno ukazali svi budući pape do svršetka svijeta, svaki s vlastitim kriptičnim nadimkom.
Ivan Pavao II. bio je De Lahore Soliš (“Od Sunčeva Rada”), njegov nasljednik Gloria Olivae
(“Slava Maslinova”), a njegov pak Petrus Romanus, posljednji nasljednik svetog Petra apostola.
“Dakle, još dvadesetak godina do posljednjeg pape”, objasnio je Shoko Asahara, poluslijepi i
sumanuti utemeljitelj Aum Shinrikyoa.
Ta su proročanstva fabricirana. Nadimci papa koji su živjeli prije no što je oko 1590.
godine taj popis “otkriven” (odnosno krivotvoren) nevjerojatno su prikladni, dok su nadimci
kasnijih papa lukavo nejasni. No zaprepastio sam se kad sam shvatio da je posljednja osoba koja
me uputila u tajne svetog Malahije bila moja voljena baka! Drugim riječima, ista
niska dezinformacija doprla je gotovo istovremeno do kuće u nizu u Blackpoolu i sastajališta
jednog kulta na obroncima Fujija! Teško je zamisliti zorniji primjer žilavosti kultskog miljea.
Zahvaljujući intemetu to je okružje nedvojbeno iznimno živahno: glasina o Antikristu
može se u nekoliko sekundi proširiti od darkera u Švedskoj do neke ekstremno tradicionalne
katoličke sekte u Australiji. Manjinske su skupine sve tolerantnije prema ekscentričnim
doktrinama drugih manjinskih skupina. Do prije nekoliko desetaka godina stidljivi kontakti
između bjelačkih i crnačkih rasista danas bujaju jer te dvije grupe razmjenjuju teorije zavjere.
Osobito se na sve izraženiji antisemitizam Afroamerikanaca-muslimana gleda blagonaklono u
neonacističkim krugovima.24 U lipnju 2007. na naslovnoj stranici The Truth Seekera,
web stranice posvećene teorijama zavjere, moglo se pročitati da je AIDS “genocid u režiji
Pentagona”, da se umjesto pape Pavla VI. “između 1975. i 1978. u javnosti pojavljivao neki
glumac”, da postoje novi dokazi o postojanju čudovišta u škotskom jezeru Loch Ness, a tu je i
link za Loose Change.25
No može li se film čiju središnju postavku u općim crtama prihvaća čak trećina
Amerikanaca doista marginalizirati kao tlapnju? Termin “kultski milje” odveć je restriktivan i
nije baš najprimjereniji. U 21. stoljeću patvoreno znanje više nije ograničeno na manjinske grupe,
budući da se polako prelijeva iz kultskog u nemarginalni milje, lukavo prepakirano za
međunarodno masovno tržište.
Ovo zvuči poput teorije zavjere pa moram napomenuti da ne smatram da postoji masovna
i usklađena kampanja šopanj a javnosti lažima. Jedno od obilježja kontraznanja naprosto je i
ležeran odnos prema istini jer potiče i iskorištava posvemašnje srozavanje standarda
dokazivanja postavki. Zbog toga smo izloženi raznoraznim empirijski dvojbenim informacijama,
uglavnom smišljenih u duhu naivnosti ili nemarnosti a ne sračunate obmane, pa bismo trebali
promisliti prije no što upotrijebimo riječ “laž”. Kao što kaže princetonski filozof Наггу Frankfurt
u svom izvanrednom ogledu Kenjaža (On Bullshit), “Ne može se lagati ako se ne zna istina.”26
Neki promicatelji kontraznanja - primjerice kreacionisti - strastveno vjeruju da njihova
pogrešna tumačenja empirijskih podataka pronose istinu. Drugi se uklapaju u Frankfurterov opis
kenjaža: “On ne haje opisuju li nečije riječi stvarnost ispravno. On ih probere - ili izmisli - tako
da tjeraju vodu na nečiji mlin.”27 Naravno, ima i bestidnih lažaca koji ljude svjesno vuku za nos,
ali takvi su manje opasni od totalno zaluđenih ili onih koji izvode intelektualne trikove u službi
bizarnog sustava vjerovanja u koji barem povremeno vjeruju.
No zapravo su motivi autora dubioznih materijala nevažniji od istinitosti njihovih tvrdnji.
Bit kontraznanja jest u tome da se može pokazati da su njegove činjenične tvrdnje pogrešne.
Kažem “pokazati” a ne “dokazati” jer u znanosti činjenice ne “dokazuju” neku teoriju nego je
čine donekle mogućom.
Razlika između pogrešne i ispravne teorije leži u vjerojatnosti. Primjerice, zadrti
kreacionisti smatraju da je svijet star tek koju tisuću godina; geolozi vjeruju da je star nekoliko
milijardi godina. Možemo sa sigurnošću reći da je druga teorija ispravna jer je potkrepljuje masa
dokaza.
Možemo također s još većom sigurnošću reći da je teorija “mlade Zemlje” pogrešna jer su
dokazi kojima je se želi potkrijepiti komično slabašni, na rubu ništavnosti. Da bismo osporili
neko pogrešno uvjerenje nije nam potrebno alternativno objašnjenje: ako ne raspolažemo
činjenicama koje bi neku tvrdnju činile iole vjerojatnom, znači da je pogrešna.28
Ideje spadaju u kontraznanje jedino ako su u opreci pravom znanju. Stoga ne možemo
kontraznanjem proglasiti heterodoksne tvrdnje nastale prije 20. stoljeća jer je dotad akademska
metodologija bila poprilično nasumična. Neki od ponajboljih umova 16. i 17. stoljeća vjerovali su
u leteće vještice. Sir Isaac Newton smatrao je da je njegovo otkriće diferencijalnog i integralnog
računa znanstveno koliko i njegov pokušaj da izračuna točan datum Isusova drugog dolaska iz
natuknica u proročkoj knjizi Danielovoj, projekt koji danas povezujemo s budalastijim sojem
-telepropovj ednicima.
Dakako, ni u jednom trenutku znanstvenici nisu mogli reći: “Sad manje-više znamo kako
fizički svijet funkcionira.” Još nismo dosegnuli tu razinu budući da je, primjerice, proučavanje
kvantne fizike i ljudskog mozga još u povojima. Ali posjedujemo metodologiju (potpuno
razvijenu u prošlom stoljeću) za ocjenu vjerojatnosti tvrdnji koje se isključivo odnose na
materijalni, mjerljivi svijet. A bit te metodologije jest sposobnost pokazivanja da je stanovita
postavka pogrešna, odnosno da ne postoje podaci koji bi joj podarili vjerojatnost. Kao što reče
Karl Popper, teorije postaju znanost tek nakon što prežive naše najnemilosrdnije pokušaje da
ih pobijemo. Ne možemo opažanjem zaključiti je li neka teorija ispravna, ali je možemo uništiti
opažanjem činjenica koje se u nju ne uklapaju, ili pokazujući da ne postoje činjenice koje bije
potkrijepile.29
I zato, prije nego što neku tvrdnju etiketiramo kao kontraznanje, moramo moći pokazati
da su njezine postavke činjenično netočne. Cesto to nije tako teško kao što zvuči jer su argumenti
pobornika teorija zavjere, arheologa-amatera, čudotvornih gurua i ostalih tako očigledno
besmisleni da ih se može osporiti s nekoliko statističkih podataka, elementarnom logikom ili
pretragom Googlea - premda, oprezno s posljednjim!
Kao što znamo da Zemlja nije stara samo 6000 godina možemo biti sigurni i da kristali ne
posjeduju energiju potrebnu za liječenje somatskih bolesti, da izvanzemaljci nisu sletjeli kod
Roswella, da se Sunce nije vrtjelo oko svoje osi za navodnih ukazanja Majke Božje u
portugalskoj Fatimi 1917. godine. To spada u kategoriju pretpostavki za koje bismo se mogli
životom zakleti da su pogrešne zahvaljujući masi dokaza koji ih pobijaju ili presudnom
nepostojanju dokaza koji bi im išli u prilog.
Torbari kontraznanja često uporno tvrde da bi se njihove ideje trebalo shvatiti ozbiljno jer
“nitko nije uspio smisliti bolje objašnjenje” za nekakav misterij na koji su nabasali. No taj
argument samo razotkriva njihov nelogični način razmišljanja. To što neka pojava dubinski
zbunjuje i što u našem razumijevanju te pojave postoje goleme rupe ne znači da u popunjavanju
tih rupa smijemo sniziti standard dokazivanja na kojem inače inzistiramo. Ne moramo proniknuti
u zakučastu mayansku kozmologiju (što još nikome nije pošlo za rukom) da bismo znali da Мауе
nisu predvidjeli pacifički tsunami od 24. prosinca 2006., kao što tvrdi arheolog-amater Adrian
Gilbert.30 Ne moramo pojmiti tajne kvantne mehanike (nijedan fizičar ne bi izjavio da je u tome
uspio) da bismo znali da ljudi koji su pobijedili zloćudnu bolest nisu doslovce načinili “kvantni
skok”, kao što budalasto tvrdi njuejdžovski medicinski guru Deepak Chopra.31
Osim toga, ne trebate biti 99,9999 posto sigurni da je neka tvrdnja pogrešna da biste je
proglasili kontraznanjem. Neke su patvorene ideje malo manje nevjerojatne od gore navedenih te
ih je stoga lakše podvaliti pod vjerojatne. Recimo da je zamislivo da će jednoga dana svjetlo
dana ugledati dokumenti koji će pokazati da su se Isus i Marija Magdalena vjenčali i odselili u
Francusku, da Protokoli sionskih mudraca opisuju stvarnu židovsku urotu, da je predsjednik
Bush znao da će doći do napada na njujorške “blizance”. Zamislivo - ali fantastično nevjerojatno.
No između 2002. i 2007. međunarodno tržište za sve te tri besmislene postavke znatno se
proširilo zahvaljujući popularnim knjigama i filmovima koji su ih promicali.
To nas vraća žalosnom protuiječju koje sam opisao na početku poglavlja: premda su naše
tehnike ocjenjivanja dokaza razvijenije no ikad, kontraznanje - osim što uspijeva zavarati javnost
- ujedno i podriva intelektualne standarde u cijelom spektru disciplina.
Gotovo svaka velika društvena promjena u posljednjih trideset godina povećala je
količinu kontraznanja. Došlo je do eksplozije raznovrsnosti i dosega medija, osobito interneta.
Slobodnotržišni kapitalizam utjecao je na način na koji tumačimo informacije i
odabiremo vjerovanja, uključivanje zemalja u razvoju u globalno gospodarstvo bilo je prilično
bolno, traje masovna migracija na zapad, a islamski fundamentalizam je u usponu.
Mediji su podvaljivali kontraznanje davno prije no što se javnost priključila na
širokopojasni internet. Uzmimo primjer histerije oko sotonističkih kultova 80-ih i 90-ih godina
20. stoljeća. Početkom 80-ih godina 20. stoljeća američki propovjednici počeli su širiti priče
o sotonistima koji oplođuju žene (“rasplodne kobile”) da bi mogli pojesti njihovu djecu; nitko
pouzdano ne zna odakle su te priče potekle, no proširile su se po cijelom anglosaksonskom
svijetu.
Paniku oko te kukavne sage širile su radikalne feministice, socijalni radnici i kršćanski
fundamentalisti, a svi su imali svoje razloge zbog kojih su željeli da te priče budu istinite. Za
feministice sotonistički su kultovi bili ekstremni izraz muške dominacije; za socijalne radnike
uzbudljiva prilika da na sve strane “dijagnosticiraju” sotoniziranu djecu i oduzimaju
ih roditeljima; za kršćanske fundamentaliste to je bio simptom globalnog procvata zla prije
dolaska Antikrista.
No ta se sotonistička histerija ne bi rasplamsala da nije bilo medija. Godine 1987., u
prvom valu izvješća, američki voditelj Geraldo Rivera objavio je: “Stručnjaci procjenjuju da u
našoj zemlji ima više od milijun sotonista... U gradićima i velegradovima jednako, privukli su
pozornost policije i FBI-ja dječjom pornografijom, sotonističkim ubojstvima i sotonističkim
obredima u kojima zlostavljaju djecu. Takve se stvari vjerojatno događaju i u vašem gradu.”32 U
knjizi Sotonistička panika, sociolog Jeffrey Victor pokazuje kako su Riverine emisije, zajedno
s panikom koju se širilo reportažama regionalnih televizijskih postaja i novina, izazvale lokalne
epidemije glasina; u knjizi je objavljen i zemljovid koji prikazuje kako je 1988. godine panika
sotonističkih kultova munjevito zahvatila grupu gradića u gornjem dijelu države New York.33
Nakon toga bi anglosaksonski svijet povremeno preplavili valovi panike glede sotonista,
čudnih boleština i izvanzemaljaca. U većini slučajeva i bez obzira na sadržaj glasina, ljudi koji su
ih širili usvojili su sličan ležerni pristup prikupljanju dokaza: anegdote su proglašene podacima.
Takav je pristup odgovarao potrebama medija - a djelomice su ga oni i diktirali. Za nekog
urednika informativnog programa kojemu manjka zanimljivih vijesti tužne ljudske sudbine
neizostavno imaju prednost pred suhoparnim a možda i nedorečenim statističkim podacima.
Tek je 1997. jedna ugledna komentatorica, feministica Elaine Showalter, bila dovoljno
hrabra da ukaže na vezu između ogorčenih i empirijski spornih tvrdnji “žrtava” naizgled
nepovezanih sindroma. Te je godine objavila kontroverznu knjigu Histerične priče (Hystories), u
kojoj je u isti koš potrpala ono stoje nazvala “histeričnim epidemijama”. Osim sotonističke
histerije u tu je kategoriju uključila i izvanzemaljske otmice, sindrom kroničnog umora, terapiju
probuđenog sjećanja, sindrom Zaljevskog rata i poremećaj višestruke ličnosti.34 Showaltericina
teza bila je da stres modernog života, zajedno sa zahtjevima nezasitnih medija, pretvara
“mikropripovijesti o pojedinačnim tegobama” u raširenu paniku zbog zamišljenih zala - mreže
sotonista, misterioznog “virusa umora”, najezde izvanzemaljaca i lažnog psihičkog poremećaja.
Nakon što je knjiga objavljena autorici su počeli prijetiti smrću. Interesne su grupe
pobjesnjele jer ih je nazvala fantazistima. Još ih je više razbjesnilo to u kakvom su se društvu
našli. “Ajme, kako mi to digne tlak!” poručila je na Googleu Terri Dorothy koja boluje od
kroničnog umora. “Kako može usporediti nekoga tko pati od sindroma kroničnog umora s malim
sivim izvanzemaljcima?”35 No Histerične priče je bila hrabra i originalna knjiga upravo po
spremnosti da u isti koš utrpa “prihvatljive” i (sociološki gledano) “devijantne” ideje. Naravno,
proglasiti sindrom kroničnog umora zaraznom bolešću a ne skupom tegoba uglavnom psihičkog
podrijetla nije apsurdno koliko i izjaviti da izvanzemaljci u gluho doba noći vrše mengeleovske
medicinske eksperimente, ali bi u jednakoj mjeri - što znači potpuno - moglo biti netočno.
Histerične epidemije iz 90-ih godina 20. stoljeća bile su prvi primjer mješavine kultskih
ideja kojima je javnost istodobno podlegla - s užasnim posljedicama za roditelje koje se optužilo
kao sotoniste ili zlostavljače svoje djece samo na temelju “oživljenih” sjećanja. Ljudi su
govorili: “Vjerujte djeci!” ili “Želite reći da lažem?” Žrtve, lobističke grupe i novinari ponašali su
se kao da je za potvrdu kakve nevjerojatne tvrdnje dovoljna samo zanimljiva osobna storija.
Jedna od krilatica utvrde kontraznanja - Scijentološke crkve - glasi: “Ako je istinito za vas, onda
je istinito.”
Takav pristup umanjuje vrijednost objektivnog znanja. Znakovito je da se širenje
patvorenih informacija 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća poklopilo s postmodemističkim
postavkama (čiji je začetnik bio francuski filozof Jean-Frantjois Lyotard) da je ortodoksna
znanost zapravo jezična igra koju igraju pripadnici bjelačkih muških elita. Taj je svjetonazor
našao jako uporište u fenomenu političke ispravnosti zbog koje se granice znanja prekrajaju da se
nikoga ne bi povrijedilo.
Nikada neću zaboraviti seminar na Bostonskom sveučilištu kojem sam prisustvovao 1999.
godine, na kojem su grupa sveučilišnih nastavnika i nekoliko repera raspravljali o prodoru teorija
zavjere u američku crnačku populaciju, posebice o onoj da je američka vlada razvila AIDS kao
oružje protiv američkih crnaca. Upalo mi je u oči da nitko nije napomenuo da je ta glasina
neutemeljena pa sam upitao sve sudionike ponaosob vjeruju li da je AIDS “skuhan” u nekom
vladinu laboratoriju. Nitko nije rekao da vjeruje u takvo što. Ali nitko nije rekao ni da ne vjeruje.
Jedan od govornika, profesor Glenn Loury, trenutačno direktor Instituta za rasne i
društvene podjele Bostonskog sveučilišta objasnio je da se ne želi izjasniti da ne bi ispao
“neuljudan” prema lokalnoj afroameričkoj populaciji.
Ljevica je pridonijela širenju kontraznanja inzistiranjem na pravima etničkih, spolnih i
vjerskih manjina da povjeruju u neistine koje jačaju njihovo samopoštovanje. Primjerice, iz
izvješća Ministarstva obrazovanja i zaposlenja za 2007. godinu vidi se da neki britanski
nastavnici radije ne poučavaju gradivo o nacističkom holokaustu nego da se bakću
s muslimanskim učenicima koji ga poriču.36 Drugi primjer (o kojem će još biti govora) jest
poučavanje afrocentrične povijesti koja se oslanja na pseudoznanost kako bi se dokazalo da je
kolijevka zapadne civilizacije crnačka Afrika.
No ljevičarski multikulturalisti nisu jedini krivci. I poduzetnici brže-bolje pretvaraju
kontraznanje u industriju. Izdavačke kuće masno plaćaju samouke arheologe i
pseudopovjesničare da fragmentarne činjenice pretvore u unosne priče. U knjižarama se na
policama odjela za povijesne knjige mogu naći naslovi čije su tvrdnje znanstvenici sasjekli, no
izdavači se ne daju smesti i uporno objavljuju nova izdanja. Sve je teže povući crtu između
beletristike i publicistike. Javno je mišljenje danas tako povodljivo da se neka knjiga ne mora ni
pretvarati da iznosi činjenice da bi utjecala na percepciju istinitosti: uspjeh napetice Dana Browna
Da Vincijev kod uvjerio je 40 posto Amerikanaca da Crkva skriva informacije o Isusu.37
Izdavačke kuće, televizijske postaje i tiskovine također masno zarađuju najednom drugom
ogranku kontraznanja: alternativnoj medicini. Nekvalificirani nutricionisti reklamiraju vitaminske
dodatke prehrani i “superhranu” tvrdnjama koje znanstvena literatura ne potkrepljuje; ti
isti nutricionisti - ma nije valjda! - često imaju financijskih koristi od prodaje spomenutih
pripravaka. Pomodni zagovornici alternativne medicine i menadžeri, koji od njih naručuju
uspješnice i televizijske serije, oslanjaju se na kontraznanje baš kao i svaki šizofrenični pristaša
teorija zavjera začahuren u svojoj garsonijeri. Čudotvorne dijete (“koje sprečavaju
pojavu karcinoma”) i strahovi koje one raspiruju podrivaju znanost iskrivljavanjem javnog
razumijevanja uzroka i posljedice, a time i rizika.
Lobisti alternativne medicine imali su prste u najgoroj novijoj britanskoj medicinskoj
panici zbog koje tisuće roditelja nije dopustilo da se njihovu djecu cijepi savršeno sigurnim
trovalentnim cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubeole (MMR) nakon što su se proširile
pogrešne tvrdnje o vezi tog cjepiva i autizma. U tom je slučaju nepovjerenje u ortodoksnu
medicinu povećalo opasnost od epidemije ospica.
No to nije ništa u usporedbi s posljedicama medicinskog kontraznanja u nerazvijenim
zemljama. U sjevernoj Nigeriji islamski su vođe proglasili fetvu, tvrdeći da je cjepivo protiv
dječje paralize dio američke zavjere sterilizacije muslimana. Dječja se paraliza ponovno pojavila
u tom dijelu svijeta a hodočasnici su je prenijeli u Meku i Jemen. U siječnju 2007. roditelji
24.000 pakistanske djece nisu dopustili da ih se cijepi jer su im radikalni mule prodali tu istu
idiotsku priču.38
Na te se incidente ne može tek tako odmahnuti rukom kao na primjere srednjovjekovnog
praznovjerja; stanovnici sjevernog dijela Nigerije i Pakistanci ne odbijaju zaštitna cjepiva jer
odbacuju modemu medicinu već zato što njihovi vođe fanatično promiču islamizirane
inačice zapadnjačkih teorija zavjere. Kontraznanje i prirođena mu nesklonost političkoj,
intelektualnoj i znanstvenoj eliti uklapaju se u antiameričko i antizapadnjačko raspoloženje u
zemljama u razvoju. Osobito su islamske zemlje objemčke prigrlile kontraznanje. Godine 2006.
istraživački centar Pew proveo je anketu među muslimanima iz Indonezije, Egipta,
Turske, Jordana i Pakistana o tome jesu li Arapi izveli napade 11. rujna 2001. Većina ispitanika u
svim spomenutim zemljama odgovorila je da nisu. I većina je britanskih muslimana - njih 56
posto - smatrala da su Arapi nedužni.39 Jedno novije istraživanje informativnog programa
Channel 4 pokazuje da četvrtina britanskih muslimana vjemje da je “britanska vlada na neki
način bila umiješana” u londonske terorističke bombaške napade 7. srpnja 2005.40 Još više
zabrinjava to što je ispitivanje javnog mnijenja Channel 4 za emisiju Dispatches pokazalo da
samo 29 posto britanskih muslimana vjeruje da se holokaust dogodio onako kako “ga
poučava povijest”. 17 posto reklo je da su činjenice o holokaustu pretjerane, 23 posto nisu čuli za
nj, 24 posto nije imalo mišljenje, 6 posto je reklo da ne znaju, a 2 posto da se holokaust i nije
dogodio.41
Razlog zbog kojeg izdvajam muslimane jest taj što je sprega radikalnog islama i
kontraznanja osobito opasna. Ne želim time reći da su temeljne islamske doktrine posebice
podložne empirijski sumnjivim postavkama (premda smatram da je islam zbog nepostojanja
islamskog prosvjetiteljstva kudikamo podložniji pseudoznanosti). Sve velike religije iznosile su -
danas ili u prošlosti - teorije o materijalnom svijetu koje pripadnici drugih religija smatraju
sasvim pogrešnima. Premda je teorija da su Amerikanci inscenirali napad na STC nevjerojatna,
još je nevjerojatnija teorija o uskrsnuću palestinskog stolara, o razdvajanju Crvenog mora i
o Muhamedovu noćnom putovanju u Jeruzalem. Sve su se te priče ogriješile o prirodne zakone.
Pa ne spadaju li stoga u kontraznanje, zajedno sa svim praznovjerjima i magijskim vjerovanjima?
Odgovor je negativan. Naime, religija (pojam koji je vraški teško definirati) je na rubu
kontraznanja, ali nije njegov puki varijetet. Ako vjerujete u postojanje Svetoga Duha nitko ne
može dokazati da se varate. To nije kontraznanje. Ako tvrdite da vas je Sveti Duh izliječio
od karcinoma i to je neprovjerljivo: nitko ne može pokazati da Bog nije djelovao putem prirodnih
ili medicinskih procesa koji su doveli do vašeg izlječenja. No tvrdite li da vas je Sveti Duh
obdario moćima da liječite karcinome drugih ljudi bez pomoći medicine, ta se tvrdnja može
provjeriti a njezina pogrešnost dokazati. To ne znači da ste lažac, već samo da širite opasan oblik
kontraznanja.
Religija se promeće u kontraznanje samo kad ozbiljno pokušava podrovati dokaze naših
osjetila ili im proturječiti. Nema razloga povjerovati da su se povijesna čuda kakva se spominju u
svim vjerama doista dogodila, ali nam zdrav razum govori da postoji praktična razlika između
objave vjerovanja u pojedine natprirodne događaje kao što je Isusovo uskrsnuće, što čine vjernici,
i neutemeljenih izjava o svijetu oko nas, što čine duhovni iscjelitelji.
Sto ne znači da organizirana religija nema putra na glavi. Naprotiv, kad ona stane u
obranu kontraznanja rezultati mogu biti pogubni. Primjerice, BBC je 2003. objavio da kardinal
Alfonso Lopez Trujillo, jedan od najvažnijih vatikanskih kardinala, tvrdi da HIV može lako
proći kroz kondome.42 Riječ je o znanstvenoj tvrdnji koja, doduše, potkrepljuje katolički nauk o
nemoralnosti korištenja prezervativa, ali je i pogrešna - a i smrtonosna - jer potiče HTV-pozitivne
muškarce i žene na nezaštićene spolne odnose sa svojim partnerima. U rujnu 2007. godine
poglavar mozambičke Katoličke crkve, maputski nadbiskup Francisco Chimoio, izjavio je za
BBC da su kondomi proizvedeni u Europi, kao i neki antiretroviralni lijekovi, namjerno zaraženi
HIV-om “kako bi se istrijebio afrički narod”.43
Jedan od najnezgodnijih - da ne kažem glupih i nepotrebnih -trendova 21. stoljeća jest to
kako predstavnici velikih religija prihvaćaju modemu pseudoznanost i pseudopovijest. Kao što
ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, i kršćanski i muslimanski poduzetnici ulažu velika sredstva u
jednu od parodija znanosti koja je danomice sve privlačnije upakirana i tehnološki naprednija:
kreacionizam, jednim pritiskom miša.
 Kreacionizam i kontraznanje

Američka dječja web stranica Djeca za istinu (Kids 4 Truth) sadrži prekrasno animiranu
sekvencu u kojoj komadi starog željeza padaju s neba i potom se čudotvorno promeću u
zupčanike i kazaljke koji se, pak, pukim slučajem mozaično slože u ispravan džepni sat.1 Pritom
narator čita malu rimu:
“Šaljive li priče!”
Kažete uz veseli smijeh.
“Nemoguće, sprdnja,
Jamačno grijeh!”
To je kreacionistička web stranica. Animacija se temelji na “urarskoj” analogiji engleskog
filozofa Williama Paleya koji je živio u 18. stoljeću. Kad biste našli sat pokraj ceste, rekao je on,
po njegovoj biste složenosti zaključili da ga je netko izradio. Budući da je svemir kudikamo
složeniji od džepne ure, dakle i njega je netko stvorio. Moderni filozofi i teolozi smatraju Paleyev
zaključak beznadno naivnim, no kreacionisti ga ipak prihvaćaju. Prikazujući kako se džepni sat
nestvarno sam od sebe sastavlja pukim slučajem, Kids 4 Truth rugaju se darvinističkom nauku da
priroda funkcionira bez božanskog upletanja. Oni doista vjeruju da je teorija evolucije “jamačno
grijeh”.
Zatim se otvori animirani prikaz biološke stanice u svoj njezinoj složenosti. Pjesmica se
nastavlja:
No učene glave iz Oxforda sada kažu.
Da stanice prometnuše se, puf!, tek tako Iz praiskonskog bućkuriša u Vas,
Plesnim korakom, bez problema i lako.
Fali li im koja daska u glavi, možda,
Kad im takve besmislice na um padaju Da bi se stanice same izleći mogle Iz prašine i
toplih oceana, tome se nadaju?
Analogija između Paleyeve ure i žive stanice znakovita je jer pokazuje da su autori Kids 4
Truth upoznati s najsofisticiranijim argumentom u korist kreacionizma: teorijom inteligentnog
dizajna.
Taj pojam, koji se često rabi u obliku kratice Ш, ušao je u znanstveni pojmovnik oko
1990. U početku su ga autori kreacionističkih udžbenika rabili kao alternativu “kreacionizmu” jer
je Vrhovni sud 1987. godine proglasio njegovo poučavanje u državnim školama protuustavnim,
s obrazloženjem da narušava odvojenost Crkve i države.2 No uskoro je teorija Ш-а zaživjela
vlastitim životom i evoluirala u niz domišljatih osporavanja teorije evolucije prirodnim odabirom,
zapravo tako domišljatih da su neki komentatori zaključili da će ideje Charlesa Danvina uskoro
biti otpisane kao još jedna viktorijanska ekscentričnost.
I nakon gotovo dvadeset godina teorija “inteligentnog dizajna” i dalje stječe obrazovane
pristaše. Čak i njezini protivnici priznaju da je se ne može tek tako odbaciti kao puku propagandu
poluobrazovanih kršćanskih fundamentalista. Michael Behe, najpoznatiji promicatelj Ш-а,
profesor je biokemijskih znanosti na pennsylvanijskom Sveučilištu Lehigh. Drugi vodeći
zagovornik je William Dembski, fenomenalni američki matematičar. Mnogi pobornici Ш-а
uopće i nisu kršćani.
Godine 1996. Behe je objavio uspješnicu Danvinova crna kutija: biokemijski izazov
evoluciji (Danvin's Black Вох: The Biochemical Challenge to Evolution). Njezina je glavna
postavka da “stanica sadržava sustave silne, nesvodive složenosti”.3 To zvuči nesporno - ali nije.
Ključna riječ je “nesvodive”, a namjera joj je srušiti cijelu zgradu Danvinove teorije.
 Naime, nesvodivo složeni sustav ne može funkcionirati ukloni li se ili iole promijeni samo
jedna od njegovih sastavnica. Tek kad su sve sastavnice na svome mjestu i pravilno
funkcioniraju, i takav sustav može funkcionirati, što znači da nije mogao evoluirati jer je
funkcionalno beskoristan dok i posljednji komad slagalice ne dođe na svoje mjesto.
Behe se služi analogijom mišolovke koja možda izgleda kao jednostavna naprava, ali je
zapravo nesvodivo složena u smislu da funkcionira jedino kad su joj svi elementi na mjestu.
Zamislite alternativnu stvarnost u kojoj bi mišolovke mogle evoluirati kroz niz
nasumičnih mutacija. Ne bi bilo razloga da se napola evoluirana mišolovka razvije u 75-postotnu
evoluiranu mišolovku jer bi bila beskorisna koliko i prva. To što mišolovka lovi miševe mora
značiti da je dizajnirana s tom funkcijom na umu.4 A što vrijedi za mišolovke važi i za druge
“nesvodivo složene” sustave kao što su ljudski imunološki sustav pa i jedna jedina
stanica. Beheov zaključak: i život je dizajnirao neki inteligentni čimbenik.
Sve to laicima može zazvučati prilično vjerojatno, no nijedan se svjetski priznati
znanstvenik s područja evolucijske biologije, fizike ili geologije nije dao uvjeriti tom analogijom
mišolovke (poslije ćemo vidjeti i zašto). Nijedan nije podržao teoriju “inteligentnog dizajna”. U
rujnu 2005. trideset osam nobelovaca poslalo je pismo Ministarstvu obrazovanja države Kansas,
preklinjući ga da ne dopusti poučavanje teorije inteligentnog dizajna u sklopu prirodnih
predmeta. Među potpisnicima bila je velika većina dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, kemiju
i medicinu prethodnih pet godina.5
Američka akademija znanosti objavila je da “inteligentni dizajn i druge teorije nadnaravne
intervencije u nastanku života” nisu znanost jer ih se ne može eksperimentalno provjeriti, ne
omogućuju nikakva predviđanja i ne dovode ni do kakvih novih hipoteza.6 U prosincu 2005.,
američki okružni sudac John E. Jones presudio je da je školski odbor područja Dover u
Pennsylvaniji - prvi koji je u nastavni program ubacio Ш -nedvojbeno prekršio odredbu o
ustavnoj odvojenosti Crkve i države. Jones, republikanac i vjernik, rekao je da je spomenuta
teorija “vjersko stajalište, kreacionizam pod drugim imenom, a ne znanstvena teorija”.7
Inteligentni dizajn važan je primjer kontraznanja ne samo zato što se tako samouvjereno
kiti perjem znanja, nego i zato što je ta teorija evoluirala iz puno primitivnijih oblika
vjerovanja: “znanstvenog
kreacionizma” (u kojem kvaziarheologija i kvazigeologija pokušavaju dokazati doslovnu
istinitost biblijske priče o postanku svijeta) koji se, pak, razvio iz zastarjelog i zadrtog biblijskog
kreacionizma. No umjesto da izumru, ti se primitivni oblici pare s teorijom Ш-а i stvaraju nove
varijetete kreacionizma koji objedinjuju vjerski fundamentalizam i pseudoznanost.
Možda ćete reći: Samo malo! Kako možemo biti sigurni da Ш spada u kontraznanje kad
su mnogi Beheovi argumenti - u kojima je povezao aminokiseline, nukleotide i zakučaste
biosintetske putove - odveć stručni za nas? A ja odgovaram da ću učiniti nešto silno staromodno:
vjerovat ću znanstvenicima na riječ.
Postoje dobri razlozi zašto valja vjerovati znanstvenicima uvijek kad velikom većinom
podržavaju neku empirijsku tvrdnju. Provjere kojima se empirijske tvrdnje podvrgavaju
uglavnom su izvanredno rigorozne, a primjenjuje ih znanstvena zajednica koja je (za razliku od
kreacionista) sastavljena od pojedinaca koji pripadaju raznim etničkim, vjerskim i kulturnim
tradicijama. Napredak tehnologije i metodologije uvelike je povećao našu sposobnost uočavanja
pravilnosti u prirodi putem opetovanog promatranja, a to je bit znanstvenog pristupa.8 Naravno,
s vremena na vrijeme znanstvenici pogrešno objasne neku prirodnu pojavu, no takve se pogreške
najčešće isprave naknadnim hipotezama koje se bolje uklapaju u postojeće podatke. Stoga, kad se
skrupulozni znanstvenici listom slažu da je neka tvrdnja činjenična, vjerojatnost da su u
pravu iznimno je visoka.
 Zvuči li to naivno? Ne bi trebalo. Nema ničega razboritijeg od zahtjeva da ljudi
kvantificiraju dokaze svojih osjetila na najsustavnije i najpreciznije načine kojih se uspiju
dosjetiti.
Kad se znanstvenici razmimoilaze u mišljenjima, to se povjerenje neizbježno počinje
topiti. Ako se pripadnici znanstvene zajednice ne slažu u vezi s nekom tezom, a mi želimo o njoj
formirati mišljenje, moramo obaviti barem dio njihova teškog posla i sami proučiti dokaze.
Ilustrirat ću to prvim primjerom koji mi je pao na um: ne moramo se odlučivati hoćemo li
vjerovati da biljke fotosintezom sintetiziraju ugljikohidrate iz sunčeve svjetlosti; znanstvenici
znaju kako funkcionira ovaj krajnje složeni biokemijski proces, dok se mi ostali zadovoljavamo
time da u školi usvojimo pojednostavljeno objašnjenje tog procesa. Možda negdje postoji kakav
ekscentrični znanstvenik koji smatra da biljke apsorbiraju većinu svoje energije iz mjesečine, ali
možemo sa sigurnošću ignorirati tu postavku jer su znanstvenici odavno proučili mnoštvo dokaza
koji to pobijaju.
Vratimo se temi evolucije. Postavka da su se svi složeni životni oblici razvili iz
jednostavnijih životnih oblika te da su svi organizmi na neki način srodni, je samo “teorija” u
smislu da se nijednu empirijsku postavku nikad ne može stopostotno dokazati. Riječima Johna
Duprea, profesora filozofije znanosti na Sveučilištu Exeter, temeljne postavke teorije evolucije
“neupitno su istinite u mjeri u kojoj je istinito sve što je znanstveno utvrđeno”.9 Neupitno istinito
poput fotosinteze, na primjer.
Dupre dijeli dokaze u prilog evoluciji (također zvane “podrijetlo putem modifikacija”) u
tri skupine. Prvu čine fiziološki dokazi srodnih struktura. Prednjim udovima svih sisavaca -
šišmiševo krilo, kitova peraja, ljudska ruka - zajednički je isti sklop kostiju, premda imaju
drukčiju svrhu. Također, svim su organizmima zajednički isti odnosi između DNK sekvenci i
strukture aminokiselina. “Daleko najuvjerljivije objašnjenje ovoga i bezbrojnih usporednih
primjera jest da vučemo podrijetlo od zajedničkih predaka”, kaže Dupre. Drugu skupinu čine
fosilni dokazi čiji je obrazac podrijetla potpuno sukladan s obrascem odnosa na koji
ukazuju fiziološke usporedbe. Treću skupinu čine dokazi s područja biogeografije, odnosno
razmještaj raznih vrsta tako da obrasci evolucije odgovaraju obrascima migracije, što je Danvin
otkrio proučavanjem zeba na otočju Galapagos.10
Osim toga evolucija može objasniti tzv. nesvodivu složenost. Beheova zgodna analogija s
mišolovkom ne drži vodu, razmisli li se o njoj malo bolje. Robert Ehrlich, profesor fizike na
Sveučilištu George Mason u Virginiji, pokazao je kako - teoretski - naprave za hvatanje miševa
mogu evoluirati u mišolovku. Njegovo je objašnjenje komplicirano - baš kao i evolucija.
Ukratko, različiti dijelovi tih naprava promijenili bi oblik iz raznih razloga. Katkad bi te mutacije,
zasebno ili zajedno, promijenile karakter cijele naprave. U nekom bi trenutku mogle - mogle -
evoluirati u mišolovku kao posljedica golemog broja mutacija od kojih nijedna ne bi imala
nikakav određeni “cilj”.11
Stoga je prirodna evolucija činjenica. Možemo je sa sigurnošću proglasiti takvom jer je
vjerojatnost da je pogrešna vrlo mala. Znanstvenici se ne slažu oko uloge i važnosti prirodne
selekcije i nasumične mutacije, a vodi se i rasprava o značenju praznina (prijelaznih oblika) u
fosilnim nalazima. Pokojni Stephen Јау Gould zaključio je da te praznine ukazuju na iznenadne
evolucijske skokove; drugi znanstvenici tvrde da su nastale zbog načina na koji su se stijene
formirale. Također se vode i vrlo žučne rasprave o društvenim implikacijama evolucije, dovoljno
žučne da Andrew Brown svoju knjigu o toj kontroverznoj temi naslovi Danvinovi ratovi (The
Danvin Wars).12
No ti se “Danvinovi ratovi” vode između znanstvenika koji prihvaćaju istinitost teze
podrijetla putem modifikacija. Bitka između evolucije i “inteligentnog dizajna” spada u jedan
sasvim drugi rat: onaj između znanosti i vjerski nadahnute pseudoznanosti.
Inteligentni dizajn nije znanost jer se - kao stoje istaknula Američka akademija znanosti -
njegove postavke ne mogu pobiti, budući da nema načina da ih se provjeri. Ne spada sasvim ni u
teologiju, ali se izvodi iz vjerovanja u nekakvo božanstvo. Premda Behe i njegovi kolege
namjerno ne spominju identitet stvoritelja života i kako ili zašto su se on/ona/ono tog posla
prihvatili, teoriju inteligentnog dizajna gotovo su isključivo prigrlili kršćani, muslimani i drugi
monoteisti. Pristaše tog pokreta svoje kritičare spremno proglašavaju ateističkim znanstvenicima
čiji su umovi preuski da bi pojmili mogućnost da je svemir stvoren svrhovito.
Neki biolozi, primjerice Richard Dawkins, doista su ateisti misionarskog tipa. No i mnogi
kršćani tvrde da se, budući da teorija evolucije ne može objasniti praiskonski čin stvaranja
svijeta, može vjerovati da je Bog stvorio materiju a porom rad nastavio uz pomoć evolucije. I
većina kršćanskih teologa i svećenika slažu se s time. “Teistička evolucija” stajalište je umjerene
struje kršćanstva. Postotak članova Općeg sinoda Anglikanske crkve koji prihvaćaju evoluciju
gotovo je sigurno kudikamo veći od postotka u općoj populaciji..
A Katolička crkva? Priča o koketiranju Vatikana s teorijom “inteligentnog dizajna” vrlo je
znakovita. Potkraj 19. stoljeća Katolička je crkva bila manje jedinstveno nesklona teoriji
evolucije no što je to bio konzervativni protestantizam. Godine 1909. Pontifikalna biblijska
komisija izdala je dekret kojim se katolicima dopustilo tumačiti “dane” u Knjizi postanka kao
neodređena vremenska razdoblja. Riječima Dona 0’Learyja, povjesničara katolicizma i znanosti:
“To je bilo iznimno važno za dokazivanje da je Bog, stvarajući nebo i zemlju, djelovao
putem sekundarnih uzroka.”13
Mnogi su katolički teolozi u 20. stoljeću prihvatili razne inačice teorije evolucije, ali je
Vatikan tek 1996. službeno amenovao Danvinov nauk. Te je godine papa Ivan Pavao II. za
evoluciju rekao da “više nije puka hipoteza” i dodao: “Doista je izvanredno kako je tu teoriju
(evolucije) prihvaćao sve veći broj znanstvenika nakon niza otkrića u raznim disciplinama.
Poklapanje rezultata nezavisno provedenih istraživanja, ni traženo ni nasilu ishođeno, samo je po
sebi značajan argument u korist te teorije.”14 I Michael Behe je katolik, pa možemo zamisliti
njegov užas kad je pročitao tu izjavu.
No za papinstva Benedikta XVI. došlo je do pomutnje. U srpnju 2005. godine bečki
kardinal Christoph Schonborn, bliski suradnik pape
Benedikta i mogući budući papa, napisao je u New York Timesu: “Evolucija u smislu
zajedničkih predaka možda je istina, ali evolucija u neodarvinističkom smislu - nevođeni i
neplanirani proces nasumične varijacije i prirodnog odabira - nije. Svaki sustav mišljenja koji
poriče ili želi otkloniti golem broj dokaza dizajna u biologiji ideologija je a ne znanost.”15
Znanstvenici-katolici ostali su bez riječi. Gdje su ti silni dokazi? Schonbom kao da se učlanio u
klub prijatelja “inteligentnog dizajna”. Mark Ryland, viši suradnik Instituta za otkrića Centra za
znanost i kulturu iz Seattlea, najvažnije organizacije pokreta za promicanje “inteligentnog
dizajna” (Behe mu je kolega), nagovorio je kardinala da napiše taj ogled, a i pomogao mu je u
pisanju. To što se jedan od najvećih intelektualaca među katoličkim kardinalima izjasnio protiv
darvinističkog konsenzusa bio je pravi trijumf.
No znanstvenici su digli takvu graju da je kardinal uskoro morao pojasniti svoje tvrdnje.
Evolucijska teorija nije nespojiva s vjerovanjem u Boga, rekao je, sve dok znanstvenici ne
prekorače granice svoje discipline i ustvrde da se “sve... od Velikog praska do Beethovenove
Devete simfonije... ponajprije, isključivo i nepovratno smatra proizvodom slučajnosti.”16
Schonbornovo revidirano mišljenje moglo se uklopiti u teističku evoluciju; činilo se da je
odustao od podrške teoriji inteligentnog dizajna. Svejedno je ta afera uznemirila
znanstvenike-katolike koje je prethodno oduševila podrška Ivana Pavla II. teoriji evolucije.
Situacija se dodatno zakomplicirala u studenom 2005. kad je papa Benedikt neslužbeno rekao da
je stvaranje svijeta bio “inteligentni projekt” i kritizirao one koji su rekli da je bilo
“neusmjeravano”. Ti su komentari bili u skladu i s teističkom evolucijom i s inteligentnim
dizajnom, premda su katolički komentatori bili mišljenja da Benedikt nije pristaša Ш-а. U
siječnju 2006., u vatikanskom je glasilu L ’Osservatore Romano objavljen članak u kojem
je pisalo da teorija inteligentnog dizajna nije znanost, no taj članak, premda su ga odobrili crkveni
dužnosnici, nije bio izraz službene politike.17
Zapravo je Vatikan za dlaku izbjegao to da podrži pseudoznanost i izazove upravo onakvu
vrstu sukoba između vjere i razuma kakvu moderna Crkva pokušava izbjeći.
Daje kardinal Schonborn malo bolje proučio preteče i pristaše teorije inteligentnog
dizajna, vjerojatno bi dvaput promislio prije no što bi je javno podržao. Poput mnogih varijanti
kontraznanja tako i ta teorija spada u cijeli ekosustav u kojem informacije iz kultskog miljea
mutiraju u oblik koji može preživjeti u službeno prihvaćenoj matici. Ili, da se poslužimo jednom
drugom metaforom, Ш je trojanski konj preporođenog kreacionizma.
Glasnogovornici teorije inteligentnog dizajna najčešće nisu ortodoksni kršćani koji su
zbog doslovnog čitanja Knjige postanka zaključili da je zemlja stara 6000 godina. Ali teorija
inteligentnog dizajna nije zaštićena autorskim pravom pa se “mladozemni” kreacionisti
često služe njezinim argumentima.18
Teoriju inteligentnog dizajna prisvojio je Institut za istraživanje stvaranja svijeta,
najvažniji organ mladozemnog “znanstvenog kreacionizma” koji poučava da je doktrina
evolucije nadahnula komunizam, imperijalizam, sodomiju, čedomorstvo, ropstvo i
zlostavljanje djece. Web stranica tog Instituta povezuje inteligentni dizajn i “geologiju Velikog
potopa”, tvrdeći da fosilne naslage nakon Noina potopa otkrivaju “antropsko načelo” koje su
otkrili Behe i ostali.19 Kao što ćemo vidjeti, i islamski je svijet objeručke prigrlio teoriju
inteligentnog dizajna.
Kreacionizam općenito doživljava procvat u Americi, i u najosnovnijim i u najsloženijim
inačicama. Premda nije pristaša teorije inteligentnog dizajna predsjednik George W. Bush izjavio
je - stid ga bilo! - da se o njoj u državnim školama smije raspravljati kao o znanstvenoj teoriji.
Gallupova anketa iz 2004. godine pokazala je da oko 45 posto Amerikanaca vjeruje da je Bog
stvorio ljude u njihovu sadašnjem obliku prije desetak tisuća godina, što znači da stotinjak
milijuna odraslih Amerikanaca ne zna ništa o podrijetlu ljudskog života. (Anatomski modema
ljudska bića stara su najmanje sto tisuća godina.) No najšokantniji aspekt ove statistike jest da se
postotak znanstveno nepismenih ispitanika nije uvelike promijenio - a možda se čak i povećao -
od 1982. godine, kad je to pitanje prvi put postavljeno.20
Zašto bi to trebalo biti tako u zemlji u kojoj je poučavanje kreacionizma u sklopu
prirodnih predmeta protuustavno jer krši odredbu o odvojenosti države i Crkve? Jačanje vjerske
desnice često se spominje kao čimbenik, ali nema dokaza da je došlo do širenja
fundamentalističkih crkava za koje je ortodoksni kreacionizam test teološke ispravnosti. Čak je i
na konzervativnim kršćanskim sveučilištima malo predavača prirodnih predmeta voljnih
poučavati mladozemni kreacionizam ili teoriju inteligentnog dizajna.
Kreacionizam svoju žilavost može više zahvaliti tehnologiji nego tradicionalnom
vjerskom preporodu. Nezavisni izvori kroje materijale po mjeri kreacionizma koji se munjevito
šire kibemetičkim prostorom i eterom gdje postaju dostupni običnim ljudima, pripadnicima
vjerskih i etničkih manjina, čudacima, kultistima, ekscentričnim akademicima i fanaticima.
To nas ne bi trebalo čuditi. U modernom je svijetu veća vjerojatnost da će se kontraznanje
plasirati u formi zabave ili korisnički prijateljskog učenja nego kao ozbiljno predavanje.
Patvorene informacije mogu se prodati i u obliku zabavnih obiteljskih izleta, kako je otkrio Alec
Russell iz Daily Telegrapha kad su ga odveli u obilazak prvog Muzeja stvaranja svijeta u Ohiju
uoči njegova otvorenja 2007. godine.
Russellu su pokazali animatronsku djecu i dinosaure koji su se zajedno igrali u Rajskom
vrtu. Njegov vodič, Ken Ham, djelatnik sve popularnije mladozemne organizacije “Odgovori u
Knjizi postanka”, objasnio je da su dinosauri preživjeli Noin potop i donedavna živjeli na zemlji.
“U cijelom svijetu postoje legende o zmajevima. Zašto? Jer se temelje na činjenicama, stvarnim
životinjama. Premda je riječ dinosaur skovana tek 1841. godine, sasvim je moguće da se ono što
ljudi danas nazivaju dinosaurima nekoć nazivalo zmajevima.” Ali kako su uspjeli ugurati takva
orijaška stvorenja u Noinu arku? “Ukrcali su samo mlade dinosaure”, kaže Ham.
Russell kaže da je Muzej stvaranja svijeta mjesto koje Amerikanci koji odbacuju
evoluciju “mogu posjetiti i u njemu provesti veseo obiteljski vikend i pritom učvrstiti svoja
uvjerenja nizom izložbi i filmova koji tvrde da je evolucijska znanost bajka”.21 Ja bih otišao još i
dalje i rekao da atrakcije za privlačenje posjetitelja kao što je taj muzej mogu kršćane maglovito
nesklone evoluciji pretvoriti u kreacioniste baš kao što drugi oblici “infozabave” prirodne
skeptike pretvaraju u pristaše teorija zavjere.
Tehnologija je bitna: kreativni direktor muzeja bivši je scenograf holivudskog Universal
Studiosa. Preobrazba Amerike u ono što teoretičar kulture Neal Gabler zove “republika zabave”,
a u kojoj je temeljna svrha informacija draškati osjetila i maštu, uvelike povećava prijemljivost
za kontraznanje. Muzej stvaranja svijeta je od Jurskog parka posudio animatroniku za stvaranje
vlastite fikcije: jedna je fikcija nadahnula drugu.
Nova je tehnologija egalitaristička i pogodna za uništavanje hijerarhija znanja. Svatko tko
posjeduje odgovarajuću razinu stručnosti može redizajnirati pa na tržište lansirati kontraznanje na
načine koji se sviđaju publici kojoj je više do prezentacije nego do sadržaja. Kreacionističke web
stranice živopisnije su, pristupačnije i brojnije od onih koje objašnjavaju kako funkcionira
evolucija. Da ste u ožujku 2007. u Google utipkali “stvaranje svijeta”, drugi od 308 milijuna
rezultata - iza noćnog kluba “Creation” - bila bi stranica “Kids 4 Truth - Creation”, koja samu
sebe opisuje kao “multimedijski tulum”.22 Taje posljednja tvrdnja nedvojbeno točna: stranica je
doista tulum, zbirka dražesnih i po dječjem ukusu skrojenih Flash “dinamacija”.
Kao što smo vidjeli na početku poglavlja, Kids 4 Truth služi se Ш koncepcijom
nesvodive složenosti. Zanemarimo li atraktivnu grafiku, taje stranica odraz stajališta naj zadri
glij ih mladozemnih kreacionista, protestantskih fundamentalista koji smatraju da će čak i Behe
završiti u paklu jer je katolik. Kids 4 Truth vjeruje u doslovno stvaranje svijeta u trajanju od 144
sata; točniji naziv te organizacije mogao bi biti Djeca za neistinu (Kids 4 Untruth). Crkve mogu
kupiti taj intemetski paket, nabaviti Powerpoint prezentacije i uređaje i osnovati klubove Kids 4
Truth ukoliko se obvežu da će se strogo pridržavati nastavnog programa opisanog
kao “katekizam na steroidima”. No svaki roditelj može svojoj djeci savjetovati da dodaju web
adresu Kids 4 Truth svom izborniku.
Organizacija u pozadini te web stranice je Servant Christian Community Foundation,
dobrotvorna udruga sa sjedištem u Kansasu, koja se specijalizirala za savjetovanje kršćana o
“porezno olakšanim” načinima financiranja širenja kršćanskog nauka. No Kids 4 Truth imaju
nekoliko donatora, i ta stranica funkcionira više kao koalicija ortodoksnih agencija nego kao
jedinstveno tijelo. A to vrijedi za glavninu intemetskog kontraznanja: pojedine stranice, koliko
god ih se brižljivo nadzire, zapravo su portal u neki svjetonazor.
Spektakularna ilustracija ovog pristupa je CreationWiki, kreacionistička alternativa
internetskoj enciklopediji Wikipediji, koja je do 2007. prikupila više od 2500 članaka napisanih s
mladozemnog stajališta.23 U ožujku 2007. glavni članak na naslovnoj stranici bio je o erupciji
Mount St Helensa u državi Washington, 18. svibnja 1980. u kojoj je poginulo 57 ljudi - najveća
vulkanska katastrofa u povijesti SAD-a. Prema tom članku, erupcija je ostavila debele naslage
sedimentnih stijena koje su jako brzo erodirale u kanjone. A to znači da ni rijeka Col orado nije
Grand Сапуоп morala dubiti milijunima godina kako smatraju geolozi, već je mogao nastati u
“događaju” nedavnom kao što je Veliki potop.24
Autoritet u pozadini ove tvrdnje je dr. Steve Austin, predstojnik odsjeka za geologiju pri
Institutu za istraživanje stvaranja svijeta. Neke Austinove analize tokova lave odveć su tehničke
da bi laici mogli ocijeniti njihovu točnost, ali on ne može navesti nijedan članak iz
kakvog recenziranog stručnog časopisa koji bi podržao njegovu tezu o Mount St Helens. S druge
strane, njegovi su kritičari našli bezbroj znanstvenih zamjerki toj teoriji. Jedna od najzanimljivijih
jest ta da postoji golema razlika između “sedimentnih stijena” (zapravo vulkanskog pepela) koje
su nastale taloženjem nakon erupcije St Helensa i pravih sedimentnih stijena kao što su vapnenac
ili pješčanik, za koje ni u Grand Сапуопи ni igdje drugdje nema dokaza da se brzo talože ili
erodiraju.
Broj geologa koji vjeruju da erupcija Mount St Helensa osigurava svježe dokaze Velikog
potopa istovjetan je broju nobelovaca koji vjeruju u inteligentni dizajn: nula. Tekstovi o Mount St
Helens na Wikipediji i na CreationWikiju predstavljaju znanje protiv kontraznanja. No izgled tih
web stranica je identičan, do veličine i boje slova. Razlog tome je taj što softver Wikipedije
pripada javnoj domeni i svatko ga može preuzeti i kreirati neku drugu enciklopediju.
“Slobodna kultura ne poznaje granice”, kaže Jimmy Wales, osnivač Wikipedije.
“Podržavamo recikliranje našeg rada za kreiranje inačica jer se to savršeno uklapa u našu
misiju.”251 sama je Wikipedia po svojoj prirodi nepouzdana i prilična se količina kontraznanja
svakodnevno uvuče u njezinu bazu podataka. Ona je koristan resurs - sve dok su njezini
korisnici svjesni njezinih ozbiljnih ograničenja. No namjera CreationWikija i još jednog
antievolucijskog konkurenta, Conservapediae, jest besmislice zaogrnuti u znanstveno ruho.
Wales ima pravo u jednome: “slobodna kultura” interneta ne poznaje granice između
informacije i dezinformacije, a i povećava prožimanje raznih oblika kontraznanja. I ponovno je
kreacionizam dobar primjer tog procesa. Anonimnost kibemetičkog prostora dopušta
najbrojnijoj populaciji kreacionista na svijetu, muslimanima, da preuzimaju iskoristive ideje od
kršćanskih protivnika evolucije.
Muslimani nisu mladozemci, budući da se ideja da je svijet star 6000 godina izvodi iz
genealogija Staroga zavjeta te je stoga izrijekom judeo-kršćanska. Islamski kreacionisti iz tog
razloga ne mogu neskriveno preuzimati kršćanske materijale Instituta za istraživanje stvaranja
svijeta (premda bez grižnje savjesti iz njih kradu ideje), no muslimani mogu lako prilagoditi
teoriju inteligentnog dizajna jer je njezina teologija ograničena na koncepciju božanskog
čimbenika, a to može biti Alah kao i trinitarijanski Bog kršćana. “Inteligentni dizajn nije stran
islamu”, piše turski politolog Mustafa Акуок “Promicanje te teorije je i u našem interesu, i trebali
bismo učiniti sve što je u našoj moći da je podržimo.”
Islamonline.net je popularna islamska web stranica egipatskog klerika Yusufa
al-Qaradawija, “umjerenog” muslimana koji svesrdno podržava palestinske
26
bombaše-samoubojice. Na toj je stranici objavljen Akyolov “Poziv na akciju” muslimanima
kojim se od njih tražilo da pronose poruku inteligentnog dizajna. Taj dokument poručuje
učenicima: “Idite i učite o inteligentnom dizajnu. Naučite zašto je darvinizam pogrešan. A potom
načnite tu temu u svojim školama. Kritizirajte svoje nastavnike i udžbenike biologije. Osnujte
udruge muslimanskih učenika i povežite se s grupama pobornika teorije inteligentnog dizajna iz
vaše regije. Organizirajte predavanja znanstvenika pristaša teorije inteligentnog dizajna i pišite
sastave s naslovom ‘Propast darvinizma: najveći mit u povijesti čovječanstva’.” Muslimanskim
se roditeljima poručuje: ‘idu li vaša djeca u školu, pripazite na njihovu nastavu biologije.
Indoktriniraju li vašu djecu darvinističkim mitovima? Ako je tako, obratite se školskom odboru i
osporite tu teoriju pozivajući se na mišljenja znanstvenika koji su pristaše inteligentnog dizajna.
Obratite se za pomoć kršćanskim obiteljima koje zagovaraju teoriju inteligentnog dizajna.”27
Islamski kreacionizam postaje ozbiljan problem na britanskim učilištima i sveučilištima,
ne samo zato što je kreacionizam nespojiv s biologijom nego i zato što obrazovne ustanove ne
žele uvrijediti polaznike i roditelje pripadnike etničkih manjina.
Prema izvješću objavljenom u Guardianu u veljači 2006. godine, najednom
(neimenovanom) londonskom učilištu “većina polaznika kolegija iz biologije su kreacionisti”.28
U tom se izvješću (objavljenom u ljevičarskim novinama koje su općenito puno spremnije
kritizirati ortodoksne kršćane nego muslimane) nigdje izrijekom ne spominje da su ti polaznici
bili muslimani. Ali svatko iole upoznat sa situacijom na londonskim obrazovnim ustanovama zna
da je pakistanskih muslimana koji upisuju kolegij iz biologije jer žele postati liječnici, zubari
ili znanstvenici puno više nego ortodoksnih kršćana koji ga je iste ambicije. Nastavnik biologije s
tog koledža navodno je rekao: “Velika većina mojih sadašnjih polaznika vjeruje u kreacionizam,
a riječ je o mladim intelektualcima, sposobnima i načitanima, nimalo praznoglavima.”
Anketa provedena 2006. godine među polaznicima britanskih visokoškolskih ustanova
pokazala je da manje od deset posto muslimana prihvaća teoriju evolucije.29 Rezultati te ankete
objavljeni su i u Guardianu, premda se zbog načina njihove prezentacije šutke prešlo
preko zaključka da su ispitanici koji su se izjasnili kao muslimani bili puno češće protivnici
evolucije od onih koji su se izjasnili kao kršćani. Citirane su i riječi Rogera Downieja, profesora
zoologije sa sveučilišta u Glasgowu, koji se neugodno iznenadio brojem svojih studenata u
redovima kreacionista i okrivio škole da prirodne predmete ne poučavaju na primjeren način:
“Kod učenika se stvara dojam da je u prirodnim predmetima najvažnije nabubati činjenice, a ne
provjeravati dokaze i rezultate.”
Steve Jones, profesor genetike na londonskom University Collegeu, dvadeset godina
obilazi škole i drži predavanja o evolucijskoj biologiji. U prvih deset godina samo bi jedan od
tisuću učenika pristajao uz kreacionizam. “Danas u svakoj školi koju posjetim naiđem na učenika
koji se izjašnjava kao kreacionist ili živi u tom uvjerenju”, kaže on.30
U sklopu Islamskog tjedna 2006. godine, studenti medicine -muslimani iz londonske
bolnice Guy’s Hospital - dijelili su letke u kojima se napadalo darvinizam. Profesori medicine i
biologije duboko su zabrinuti da osobe koje će uskoro postati liječnici odbacuju toliko temeljnih
otkrića biološke znanosti. No ti su izrazi zabrinutosti ili anonimni (jer bi autor mogao biti optužen
za islamofobiju), ili imaju protutežu u napadima na “lakšu žrtvu”: američki fundamentalizam.
Jones opisuje britanski kreacionizam kao “podmukao i rastući problem... Neracionalnost je silno
zarazna bolest, kao što vidimo na primjeru SAD-a.”
Ta žaoka na račun SAD-a navodi na pogrešan trag: muslimanski kreacionizam znatno je
djelotvorniji nositelj iracionalnosti od američkog kršćanskog fundamentalizma. Istina da u
muslimanskim zemljama nema lunaparkova u kojima mladunčad dinosaura trčkara s djecom, ali
nema ni Vrhovnog suda koji zabranjuje poučavanje vjerskih uvjerenja u nastavi prirodnih
predmeta. Da, skandalozno je to što se postotak Amerikanaca koji odbacuje teoriju evolucije nije
smanjio u posljednjih dvadeset godina; istina je da su milijuni Amerikanaca koji darvinizam
smatraju zavjerom također podložni drugim ignorantskim teorijama zavjere, ali Institut
za istraživanje stvaranja ipak još spada u američki kultski milje; premda se služe argumentima
teorije inteligentnog dizajna, pristaše te teorije ipak pažljivo izbjegavaju podupirati apsurdna
mladozemna uvjerenja spomenutog Instituta. Za razliku od toga, islamski
kreacionizam objedinjena je i sve utjecajnija sastavnica šireg islamskog svjetonazora
koji prihvaća i promiče kontraznanje.
 Razlog zbog kojeg je novi islamski kreacionizam objedinjen jest taj da je u priličnoj mjeri
proizvod jednog čovjeka (ili možda nekoliko njih koji se izdaju za jednog). Pseudonim mu je
Harun Yahya, pravim imenom (prema onome što piše na njegovoj web stranici) Adnan Oktar.
Taj samozvani “istaknuti turski intelektualac”, rođen 1956. godine, studirao je na sveučilištu
Mimar Sinan, a hvali se da “bolje poznaje” zapadnjačku materijalističku filozofiju od njezinih
zagovornika. Posljednjih godina, kaže on, njegova “požrtvovna kampanja protiv darvinizma
prerasla je u globalni fenomen”.31
Yahyajeve dokumentarce prikazuju nezavisne i državne televizijske postaje u Indoneziji,
Maleziji, Pakistanu, Nigeriji, Tanzaniji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Azerbajdžanu i Bosni,
a satelitskim su kanalima dostupni i muslimanima u Australiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i
SAD-u. Njegovi su uraci prevedeni na 51 jezik. U mojoj lokalnoj islamskoj knjižari u zapadnom
Londonu sve knjige o kreacionizmu - zapravo, gotovo sve knjige o biologiji - napisao je Yahya, a
objavila jedna od izdavačkih kuća u vlasništvu Zaklade za znanstveno istraživanje, čija turska
kratica glasi BAV.
Premda Yahya odbacuje pojam “inteligentnog dizajna” kao neislamski, u njegovim
ambicioznijim radovima, recimo Čudo zvano hormoni (The Miracle of Hormones, 2004.),32
osjeća se dubok utjecaj koncepcije nesvodive složenosti. BAV također objavljuje i
impresivno luksuzni Atlas stvaranja na 800 stranica koji šalje - svojevoljno - školama
i koledžima diljem svijeta. Početkom 2007. godine francusko Ministarstvo obrazovanja upozorilo
je škole na taj atlas nakon što je u zemlju stiglo nekoliko tisuća primjeraka, očito namijenjenih
pripadnicima brojne francuske muslimanske manjine.33 Taj atlas pokušava osporiti
evoluciju, pokazujući kako današnje životinje izgledaju isto poput njihovih fosiliziranih predaka.
U njemu se također tvrdi da je darvinizam nadahnuo Treći Reich i moderni terorizam. To je stara
Yahyajeva pjesma i dovodi nas do onoga što bismo mogli nazvati njegovim manje
ambicioznim tekstovima.
Za Yahyaja darvinizam je jedan od najzlogukijih nauka “mračnog klana” koji opisuje kao
“mrežnu strukturu s izdancima u svim zemljama, a koja orkestrira moralno izrađivanje današnjeg
svijeta”.34 Masoni, nacisti, cionisti, narkodileri, homoseksualci, budisti, prostitutke, evolucijski
biolozi - svi su oni dio globalne zavjere čija je krilatica Danvinov “opstanak najsposobnijih”.
(Ovo miriše na ortodoksne kršćanske teorije zavjere Instituta za istraživanje stvaranja, koji
također povezuje darvinizam s kriminalom i seksualnom nastranošću.)
Kao što se može vidjeti po njegovoj web stranici, Yahya ne zazire gotovo ni od jednog
područja kultskog miljea. Osim što nudi besplatno presnimavanje svih njegovih knjiga, stranica
Harunyahya.com nudi i linkove na četrdeset dvije stranice koje prate njegov rad. Stranica
koja raskrinkava “laž” kamenog doba (thestoneage.org) objašnjava da pračovjek uopće nije
postojao: “Primjerice, prorok Noa (Alah mu podario mir i blagoslov) poznavao je tehnologiju
brodogradnje jer znamo iz Kurana da je njegova korablja bila pokretana na parni pogon.” Jedna
druga Yahyajeva stranica, Globalfreemasonry.com, posudila je paket maštovite teorije britanskih
“povjesničara” Christophera Knighta i Roberta Lomasa da masonske tajne datiraju iz starog
Egipta a da su ih preuzeli vitezovi templari.35 Yahya citira i “slavnog britanskog povjesničara”
Nestu Webstera (1876.-1960.), paranoičnog antisemita djelomice odgovornog za upoznavanje
britanske javnosti s Protokolima sionskih mudraca.36 Truthforkids.com je, pak, namijenjena djeci,
islamski ekvivalent kršćanske fundamentalističke stranice Kids 4 Truth.
Kao što tradicionalno kontraznanje oponaša strukturu i stil pravog znanja a ne njegov
sadržaj, tako današnji digitalni poduzetnici vrebaju u kibemetičkom prostoru i plagiraju
prepoznatljive dizajne. CreationWiki kopira Wikipediju. Yahya i BAV posuđuju šakom i kapom
od zapadnjačkih web stranica: njihova internetska knjižara izgleda poput Amazon.com-a. Naime,
puno je lakše klonirati kakvu “uglednu” web stranicu nego urediti knjigu tako da izgleda kao da
ju je objavila neka ugledna izdavačka kuća.
Islamski kreacionisti imaju dovoljno resursa i za jedno i za drugo. Nitko pouzdano ne zna
zašto je taj pokret niknuo baš u Turskoj, službeno svjetovnoj državi, i nitko nije javno
identificirao izvor BAV-ova pozamašnog budžeta. BAV je organizirao kreacionističke
konferencije u više od stotinu turskih većih i manjih gradova, do 2006. godine otvorio više od
osamdeset “muzeja” kreacionizma u restoranima, trgovačkim centrima i gradskim vijećnicama
diljem Turske, u kojima su portreti Charlesa Danvina uokvireni krvlju.37
Prema Reutersovu izvješću iz 2006. godine turski kreacionizam “uživa utjecaj o kakvom
američki kreacionisti mogu samo sanjati”. Pobožni muslimani u vladi uspjeli su skresati vrijeme
predviđeno za tumačenje evolucije na satovima biologije i tako je sveli na status nekakve sporne
teorije iz 19. stoljeća. U anketi o prihvaćenosti evolucije u 34 zemlje, Turska, koja inače ulaže
silne napore da postane članica Europske unije, našla se na zadnjem mjestu.38 “Darvinizam
odumire u Turskoj zahvaljujući nama”, kaže direktor BAV-a, Tarkan Yavas. “Darvinizam rađa
nemoral, a nemoralna Turska ne treba Europskoj uniji.”39 U kolovozu 2007. godine Harun
Yahya, odnosno Adnan Oktar, uspio je nagovoriti turske sudove da blokiraju pristup web stranici
WordPress.com-a, vodećeg svjetskog blogerskog portala, jer su se njime služili kritičari
kreacionizma koji su navodno obijedili Oktara. Drugim riječima, cijeloj je Turskoj uskraćeno
pravo pristupa toj stranici i svakom blogu kojem je ona domaćin.40
Situacija u ostatku islamskog svijeta jednako je poražavajuća. Kreacionizam u arapskim
zemljama dosad nije bio važan jer je nastava iz prirodnih predmeta ionako toliko površna da
Danvinove teorije nisu ni pustile korijena, ali u svojim pokušajima da muslimane putem
interneta zainteresiraju za “znanost stvaranja” Yahya i Akyol navaljuju kroz -otvorena vrata.
U Indoneziji, Pakistanu i Egiptu postotak stanovnika koji vjeruju u Danvinovu teoriju
evolucije iznosi 2, 5 i 3 posto; jedino u sekularnom Kazahstanu taj postotak doseže deset posto.41
Usto se, kao što je u travnju 2007. godine objavio Economist, kreacionizam širi i u
nemuslimanskim dijelovima Afrike i u bivšem Sovjetskom Savezu. U Keniji, ortodoksni kršćani
ogorčeno se protive planovima da se javno izloži “Dječaka iz Turkane”, najpotpuniji ikad nađeni
kostur homo erectusa, jer ne vjeruju da je homo erectus postojao. U Rusiji je moskovska
patrijaršija pravoslavne crkve napala Danvina i podržala poučavanje alternativa teoriji evolucije
u školama 42 Čak se i indijski njuejdžovski guru Deepak Chopra izjasnio kao kreacionist i pristaša
inteligentnog dizajna. U svojoj kolumni u Huffington Postu 2005. godine napisao je da želi
raspravu o evoluciji podići na “višu razinu” tako što je naveo razne probleme kojima se biolozi
nisu pozabavili. Na primjer: “Zašto su životni oblici lijepi? Nelijepa stvorenja preživjela
su milijunima godina baš kao i lijepa. Postavka da je to nasumično ne zvuči uvjerljivo.”
Kratkovidni biolozi nikako da shvate, dodao je Chopra, da svemir dobro zna što radi. “Možda u
fotonima postoji svijest, a čini se da
Chopra, koji ima puno sljedbenika među pripadnicima indijske srednje klase, želi se
distancirati od kršćanskog kreacionizma, koji vezuje uz vjerski i politički fanatizam. No njegove
vlastite “zamjerke” evoluciji nisu nimalo sofisticiranije od zamjerki ortodoksnih kršćana ili
muslimana i jednako su neutemeljene.
Kreacionizam u svim svojim oblicima nanosi neprocjenjivu štetu jer nijedan drugi oblik
pseudoznanosti ne podriva toliko znanstvenih otkrića. Odbijate li prihvatiti odgovore koje pruža
teorija evolucije nikad nećete pošteno shvatiti astronomiju, antropologiju, biologiju,
geologiju, paleontologiju, fiziku ili zoologiju. Društvene, političke i kulturološke implikacije
takvog neznanja duboko uznemiruju. Društvo koje ne proizvodi stručnjake u većini tih disciplina,
ili u svima njima, ne može očekivati da će evoluirati u konkurentno gospodarstvo. Svijet u
razvoju smatra da odbacivanjem “darvinizma” pokazuje moralnu nadmoć u odnosu na izopačene
zapadnjačke vrijednosti. No zapravo čini nešto sasvim suprotno: odbacuje znanstvenu metodu i
time buduće naraštaje osuđuje na materijalno i intelektualno siromaštvo.
 Povratak pseudopovijesti

Je li netko već objavio da je ozloglašena masonka Marija Magdalena, nakon što se udala
za Isusa navrh Velike piramide u Gizi, svog novopečenog muža prebacila na jug Francuske
jednim od FBI-jevih crnih helikoptera?
Ako nije, samo je pitanje vremena. Živimo u zlatno doba kvazipovijesti i
kvaziarheologije, mješavine besmislica i pseudoznanosti brižljivo upakiranih u ambalažu
autentičnosti. Povijesno kontraznanje najlakše je otkriti na intemetu, a ako ne tamo, onda
pokušajte u svakoj većoj britanskoj ili sjevernoameričkoj knjižari.
Do prije nekoliko godina gotovo sve kvazipovijesne knjige moglo se naći na policama s
oznakom “Misteriji”, “Ezoterika” ili “Okultizam”. Danas se pseudopovijest može naći na
policama s povijesnim knjigama. Dok pišem ove retke dva najveća britanska knjižarska lanca -
Waterstone’s i Borders/Books etc. - prodaju kao “preporuku dana” knjigu s naslovom 1421:
godina kada je Kina otkrila svijet (1421: The Year China Discovered the World). No ta knjiga
uopće ne spada u povijest; kao što ćemo vidjeti, ona je djelo najhimbenije kvaziznanosti. Još više
zabrinjava to što se stanoviti tip pseudopovijesti, koji je prešao granicu između pristranosti i
notorne izmišljotine, poučava u školama i na fakultetima i obraća jednoj etničkoj manjini - ali o
tome više poslije.
Već godinama raste broj kupljenih knjiga s područja spekulativne arheologije i povijesti.
No tek su nakon planetarne uspješnosti jednog romana - napetice Dana Browna Da Vincijev kod
koja se od 2003. godine prodala u 40 milijuna primjeraka - pisci, izdavači i filmadžije
postali svjesni punog komercijalnog potencijala povijesnog kontraznanja. Ta je knjiga usto i
utjecala na razumijevanje kršćanske povijesti. Kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, golem
postotak američke javnosti danas je sklon povjerovati teorijama zavjere u vezi s Isusom: 40 posto
njih smatra da
Objavljivanje Da Vincijeva koda bio je važan događaj u analima pseudopovijesti. Premda
taj roman spada u beletristiku, zaplet mu pokreće sporna povijesna priča (sama po sebi potpuno
legitiman teren beletristike) za koju je Brown izjavio da nije izmišljena već dokazana
povijesna činjenica. I doista, na prvoj stranici njegova romana ispod naslova “Činjenica” slijedi
ovakav tekst: “Sionski priorij - europsko tajno društvo utemeljeno 1099. godine - stvarna je
organizacija. Godine 1975. u pariškoj Nacionalnoj biblioteci otkriveni su spisi poznati pod
nazivom Tajni dosjei (Les Dossiers Secrets), u kojima su poimence navedeni brojni
članovi Sionskog priorij a, uključujući sir Isaaca Newtona, Sandra Botticellija, Victora Hugoa i
Leonarda Da Vincija.”2
U romanu doznajemo da se Isus vjenčao s Marijom Magdalenom koja mu je rodila dijete;
njihovi su potomci postali merovinški kraljevi Francuske. Tu tajnu mesijanske krvne loze čuva i
štiti Sionski priorij, koji štuje načelo “božanskog ženskog” koje leži u srcu pravog
kršćanstva. Prema Brownu, Leonardo Da Vinci ukazao je na istinu u svojoj freski Posljednja
večera, na kojoj je androgini Sveti Ivan zapravo - Magdalena. I Katolička crkva zna tu tajnu i
očajnički je pokušava zataškati. Ovo je jedna od teorija zavjere u koju njezin autor, Dan Brown,
doista vjeruje.
Ta teorija nije nova. Michael Baigent, Richard Leigh i Непгу Lincoln objavili su knjigu
Sveta krv, sveti gral koja je čitateljima otkrila povezanost Marije Magdalene, Merovinga i
Sionskog priorij a. Ti su autori, pak, djelomice svoje teorije nadogradili na knjigu Le Tresor
maudit de Rennes-le-Chateau (1967.) Gerarda de Sedea, po vlastitom priznanju varalice
i krivotvoritelja povijesnih dokumenata. Knjiga je u Americi postala bestseler. Šifrirana poruka
izvučena iz Les Dossiers Secrets zatravila je čitatelje kao i tobožnje otkriće geometrijskih likova
u jednoj Poussinovoj slici, također ubačenoj u taj misterij. Ukratko, knjiga je mnogo godina
bila jedno od prvih djela “alternativne” povijesti, kojom se skeptičnu publiku željelo uvjeriti da bi
usprkos nekim maštovitim dijelovima “moglo biti nečeg” u tim tvrdnjama.
No zapravo je knjiga Sveta krv, sveti gral bila čista pseudopovijest, možda profesionalnije
odrađena od svojih preteča, ali ništa manje intelektualno nepoštenija. Godine 2004., Laura Miller
je u intemetskom časopisu Salon Baigenta, Leigha i Lincolna nazvala
“Moriartyma pseudopovijesti... koji se služe tehnikama kao što su zakapanje čitatelja do brade u
nanose faktoida - neki su valjani ali nebitni, neki neprovjerljivi (neprevedeni dnevnici opskurnih
svećenika iz 17. stoljeća itd.), a treći -poput zakučastih obiteljskih stabala raznih
srednjovjekovnih francuskih plemića - naprosto obeshrabrujući; potrudite li se ipak da proniknete
u njih, ispadnu prilično neuvjerljivi”.
Najprije se plasira neku nevjerojatnu tvrdnju u obliku nagađanja (“nije nezamislivo” da su
vitezovi templari u Jeruzalemu našli dokumente o vjenčanju Isusa i Marije Magdalene), koju se
malo kasnije plasira kao provizornu hipotezu, a poslije ju se tretira kao činjenicu... potreban
je silan trud da bi se ušlo u trag i provjerilo svaku pojedinost, ali svakoga tko uspije dokazati da
je neka pogrešna, proglašava se sitničavim - a usto je i dalje zametena zapusima drugih
pseudočinjenica. Kroz kužne pare kvaziautentičnosti koje okružuju knjigu Svela krv, sveti gral ne
vidite ni prst pred nosom, kao da puškom rastjerujete gustu maglu.3
Ken Mondschein, u osvrtu na izdanje te knjige iz 2004. godine objavljenom u New
YorkPressu, narugao se tvrdnji da se krvna loza Isusa Krista i Marije Magdalene sačuvala:
“Postavka da bi se njihovo obiteljsko stablo moglo skresati do proporcija jednog bonsaija također
je potpuna zabluda. Smrtnost dojenčadi u predmoderno doba bila je izvanredno visoka i bila bi
dovoljna samo jedna nesreća u djetinjstvu ili bolest u 2000 godina da ta loza izumre. No čak i da
je po generaciji preživio po jedan potomak koji je imao potomke, njihov bi broj rastao
geometrijskom progresijom; a ako bi se Kristova djeca, pak, ženila međusobno toliko bi
degenerirala da bi Božji sinovi imali peraje umjesto stopala.”4
Da bismo osporili tvrdnje iz knjige Sveta krv, sveti gral nema potrebe izvlačiti njezine
nedosljednosti. Naime, devedesetih godina 20. stoljeća Baigent, Leigh i Lincoln doznali su da su
bili žrtve složene obmane. Ispostavilo se da je Sionski priorij tek potkraj 40-ih godina 20.
stoljeća utemeljio Pierre Plantard, lažni francuski plemić; “srednjovjekovne” priorijske
dokumente 60-ih godina 20. stoljeća krivotvorili su Philippe de Cherisey i Gerard de Sede,
Plantardovi prijatelji iz kriminalno-umjetničkih krugova, koji su ubacili spomenutu šifru kao
mamac.5
Dokumentarni film iz BBC-jeva serijala Timewatch razotkrio je tu prevaru 1996.6 Nedugo
potom, zajedno s Baigentom i Leighom, bio sam gost jednog seminara u debatnom klubu Oxford
Union o pseudopovijesti, na kojem je Richard Leigh priznao da su se on i njegovi koautori
prevarili glede autentičnosti Les Dossier Secrets. “Nasamarili su nas”, rekao je postiđeno (na
moje zadovoljstvo), premda nije rekao ništa određenije.
No nakon munjevitog uspona Da Vincijeva koda na prvo mjesto top-lista uspješnica,
Sveta krv, sveti gral ponovno je tiskana i u knjižarama se našla na policama pokraj Brownove
napetice. Ni spomena o obmani. Neobično ali istinito: usprkos zaradi koju im je Brown priskrbio,
Michael Baigent i Richard Leigh tužili su ga da je plagirao njihovu knjigu. Izgubili su tužbu a
potom i priziv, pa su 2007. godine dobili račun na tri milijuna funti za podmirenje sudskih
troškova. Kao što je Oscar Wilde rekao za smrt Male Nell u Dickensovu romanu Staretinarnica',
morao bi imati kameno srce da se ne nasmiješ. No dotad su oni već prodali šest
milijuna primjeraka svoje knjige. Nekog Marsovca (a koji su prema
tvrdnjama pseudopovjesničara prilično često svraćali na Zemlju) to bi zbunilo. Kako se taj žanr
razvio i zašto je još tako popularan?
Teško je bolje osmisliti široko određenje pseudopovijesti od onog s Wikipedije:
“Pseudopovijest je pogrdan naziv za tekstove koji tvrde da su povijesni, ali koji od standardnih
historiografskih konvencija odstupaju u mjeri koja podriva njihove zaključke.”7 Uže određenje
pseudopovijesti nemoguće je osmisliti jer je odluka da se upotrijebi tu riječ uvijek subjektivna.
No ipak postoji širok konsenzus glede stanovitih mjerila.
Neki se tekst može etiketirati pseudopovijesnim zbog jednog ili više sljedećih razloga:
dokazi ključnih činjenica su plod nagađanja i iskrivljavanja ili im se ne navode izvori; tekst ima
političku ili vjersku pozadinu; alternativna objašnjenja činjenica nisu uzeta u obzir; tekst
se oslanja na teorije zavjere, premda bi načelo Occamove britve ponudilo jednostavnije i
prozaičnije tumačenje. (William Occam, engleski franjevac iz 14. stoljeća rekao je da je u slučaju
kad postoji nekoliko objašnjenja jedne te iste pojave vjerojatno točno ono koje zahtijeva najmanje
postavki i hipoteza. Načelo je nazvano “britvom” zbog “štucanja” suvišnih postavki.)
Jedan od prvih sukoba između stvarne i kvazipovijesti dogodio se početkom 17. stoljeća.
Godine 1590. španjolski jezuit Jose de Acosta, bivši misionar u Peruu i Meksiku, završio je
pisanje knjige Prirodna i moralna povijest Kariba (A Natural and Moral History of the Indies), u
kojoj se dotakao pitanja podrijetla američkih Indijanaca. Knjiga je postala vrlo popularna i 1604.
godine prevedena je na engleski. Stephen Williams, bivši profesor američke arheologije na
Harvardu, opisuje knjigu kao “izvanredno djelo... koje na krajnje znanstven i vrlo pronicav način
obrađuje moguće alternativne hipoteze”. Premda je raspolagao vrlo ograničenom
količinom podataka, Acosta je primijenio načelo Occamove britve na tadašnje pomodne teorije
da su Indijanci potomci Atlantiđana ili Izgubljenih izraelskih plemena, te ih odbacio kao tlapnju.
Zaključio je da su Indijanci stigli kopnenim mostom iz Azije - a to je napisao davno prije no što
se i znalo za postojanje Beringova tjesnaca.
Tad na scenu stupa Gregoria Garcia, dominikanac koji je također boravio u Sjevernoj i
Južnoj Americi. Godine 1607. objavio je knjigu Podrijetlo Indijanaca Novoga svijeta (The
Origin of the Indians of the New World) u kojoj je analizirao jedanaest glavnih teorija o
podrijetlu Indijanaca i našao dokaze za svaku, uključujući i seobe Kartažana, Atlantiđana i
Izraelaca. Bilo bi nepravedno Garciju optužiti za širenje kontraznanja, budući da su njegova
mišljenja bila odraz tadašnjeg konsenzusa. No također je imao puno zajedničkog s
kasnijim kvazipovjesničarima: njegov je tekst metodološka zbrka, a u njemu navodi mnoge
izvore ali - dakako - ne i Acostinu knjigu. Williams Garciju smatra “duhovnim ocem desetaka
jednako nekritičnih ‘mišunga’ mitova i poluistina o kulturnom podrijetlu Novoga svijeta”.8
Doista, Garciju se može smatrati duhovnim ocem hiperdifuzionizma, najutjecajnijeg
pokreta unutar pseudopovijesti. Hiperdifuzionistička teorija zastupa postavku da se najveća
kulturna postignuća jedne drevne civilizacije mogu dovesti u vezu s drugom, razvijenijom
civilizacijom, čije su se ideje prenijele plovidbama ili drugim oblicima “difuzije” koje službena
znanost ne priznaje (najčešće zato što se to nikad nije ni dogodilo). Ukratko: svatko tko vam kaže
da su Egipćani/Minoanci/ /Izgubljena izraelska plemena sagradili majanske piramide/ /kipove
s Uskršnjih otoka/Stonehenge je hiperdifuzionist. Zvona za uzbunu trebala bi zabrenčati i kad se
izraz “prije Kolumba” primijeni na prekooceanske plovidbe ili se pridjev “izgubljen” upotrijebi
za nešto što je nemoguće zagubiti - primjerice, cijelu jednu civilizaciju.
Hiperdifuzionistički svjetonazor lijepo je sažet u odlomku iz Da Vincijeva koda. Dan
Brown piše da je njegov glavni junak Robert Langdon “harvardski profesor religijske
simbologije”, premda bi on - da je stvarna osoba - bio sretan kad bi maturirao, toliko su mu
teorije ćaknute: “Kao netko tko je cijeli život istraživao međupovezanost različitih amblema
i ideologija, Langdon je svijet doživljavao kao mrežu isprepletenih povijesti i događaja. Te su
veze možda nevidljive, često je zborio na svojim predavanjima iz simbologije na Harvardu, ali su
one uvijek tu, odmah ispod površine ”9
To je srednjovjekovni način mišljenja. Naime, prije prosvjetiteljstva vjerovanje u skrivene
podudarnosti bilo je gotovo norma, a išlo je ruku pod ruku s predmodernom metodologijom:
najprije odlučite što vjerujete, potom nađete dokaze a odbacite sve što se ne uklapa. No teorije
modernih znanstvenika bezvrijedne su ukoliko ne mogu izdržati sustavne pokušaje njihova
osporavanja.
Pojava rigorozne postprosvjetireljske metodologije prognala je raznorazne ideje u kultski
milje. A prve kojima se to dogodilo bile su lovačke priče hiperdifuzionista.
“Fantastična arheologija”, kako je naziva Stephen Williams, teren je amatera i varalica još
od njezina zlatnog doba u 19. stoljeću kad su istraživači-entuzijasti pretvorili-Sjevemu i Južnu
Ameriku u Glavni kolodvor drevnog svijeta kojim su se navodno služili Grci, Rimljani,
Kelti, Feničani, Izraelci, Nubijci i “Hindusi”. Istina, postoje dokazi kratkotrajnog vikinškog
naseljavanja krajnjeg sjeveroistoka Sjeverne Amerike oko 1000. godine, no ostali su scenariji
plod pustih želja, zabluda, obmana, ili mješavine svega toga.
Zašto su ljudi iskonstruirali te priče? Modemi komentatori često pseudopovjesničare
optužuju zbog rasizma, jer oni ne mogu povjerovati da su “barbari” iz prašuma Srednje Amerike
mogli izgraditi onolike prelijepe gradove, što znači da su morali doći u dodir s civiliziranim
narodima Staroga svijeta. I europski je nacionalizam odigrao u tome svoju ulogu. Potomci Kelta
ili Vikinga spremno su prihvatili priče o Keltima ili Vikinzima koji su prešli Atlantik, katkad u
kamenim čamcima - e, to je pravi misterij! Na Srednjem zapadu SAD-a, gdje žive mnogi
Amerikanci njemačkog i skandinavskog podrijetla, farmeri su se svako malo spoticali o kamenje
sa svježe uklesanim “vikinškim runama”.
Danas te teorije iz 19. stoljeća smatramo sramotnim povijesnim kuriozitetima, no možda
pritom zaboravljamo da se jedna od najprodornijih modernih svjetskih religija temelji upravo na
takvom jednom mitu. Prema Mormonovoj knjizi, svetome tekstu Crkve Isusa Krista svetaca
posljednjeg dana, dva drevna bliskoistočna naroda doputovala su u Sjevernu i Južnu Ameriku.
Prvi narod, Jarediti (koje neki modemi mormoni identificiraju kao Olmeke), stigli su u Novi
svijet prije 2000 godina, osnovali veličanstvenu civilizaciju, ali su se istrijebili u bratoubilačkim
ratovima. A onda su 600 godina pr. Kr. u Sjevernu i Južnu Ameriku stigli Izraelci i rascijepili se
u Nefite i Lamanite, ujedinili se nakratko nakon posjeta Isusa Krista, no poslije su se ponovno
zavadili. Lamaniti su satrli Nefite, pa im je Bog podario “kožu crnila” kao žig njihove grešnosti;
mnogi mormoni vjeruju da su Lamaniti izgradili majanske gradove i da su preci današnjih
američkih Indijanaca.
Dakako da je Mormonova knjiga, navodno prevedena sa zlatnih ploča koje je 20-ih
godina 19. stoljeća na “reformiranom egipatskom” napisao Joseph Smith, plod mašte (i to ubojito
dosadan; Mark Twain je tu knjigu nazvao “kloroformom u tiskanom obliku”). Nijedan arheolog
ne-mormon ne vjeruje ni jednu jedinu njezinu riječ. Pokušaji znanstvenika iz redova Svetaca
posljednjeg dana da pomire svoj katekizam s najnovijim arheološkim nalazima mogu se po svojoj
kvaziznanstvenosti usporediti s “kreacionizmom”. Mormonizam je jedina religija čiji je temeljni
nauk službeno netočnim proglasio američki Nacionalni prirodoslovni muzej, dio Smithsonian
Instituti ona.10 No to je i jedina svjetska religija (13 milijuna članova, a taj broj naglo raste)
podignuta gotovo isključivo na temeljima kontraznanja.
No u 20. stoljeću trend je uglavnom bio sljedeći: što je “alternativna” povijest
ambicioznija, to ima manje sljedbenika. Taje disciplina postala poznata pod nazivom “kultska
arheologija” jer su se njezini pristaše ponašali kao da su u članstvu kakvog tajnog društva. Te su
veze možda nevidljive, ali one su uvijek tu, odmah ispod površine, govorili su si. Sporili su se oko
točne lokacije Atlantide ili skrovišta zavjetnog kovčega, ali ne i oko svog temeljnog uvjerenja da
ne postoji slučajnost.
Nisu li drevne građevine Meksika i na obali Nila otprilike istog trokutastog oblika? Stoga,
divite se narodi ostavštini jedne jedine “ishodišne civilizacije”. Spominje li se opći potop i u
mezopotamskim i u skandinavskim mitovima? Znači da opisuju isti i to stvarni događaj. Kultski
su se arheolozi osobito uhvatili nesumnjivih lingvističkih sličnosti između udaljenih naroda. Evo
jednog primjera: Laurence Gardner, autor knjige Geneza gralskih kraljeva (Genesis of the Grail
Kings) i samozvani kraljevski historiograf dinastije Stuart, smatra da irska riječ za
zmaja, sumaire, dokazuje seobu Sumerana iz Mezopotamije u drevnu Irsku.11
Svemu se ovome lako izrugivati, no pseudopovjesničari i kultski arheolozi sve se češće
mogu grohotom nasmijati svojim kritičarima u lice. Prije pedeset godina nitko ne bi povjerovao
da će se loše napisane pseudopovijesne knjige prodavati u milijunima primjeraka, da će
cijeli knjižarski odjeli biti posvećeni spekulativnoj arheologiji i povijesti, ili - što je još gore - da
će nešto od tih materijala biti upakirano tako da će ih biti teško razlikovati od prave znanosti.
Modema kultska arheologija prodrla je na masovno tržište knjigom Sjećanja na budućnost
švicarskog autora Eri eha von Danikena, u kojoj se tvrdi da su građevine drevnih kultura -
egipatske piramide, Stonehenge, kamene glave s Uskršnjih otoka - dokazi prapovijesnih posjeta
svemirskih putnika.12 Prvo izdanje te knjige objavljeno je 1968. i prodano u deset milijuna
primjeraka na mnogim jezicima. Nijedan ozbiljan znanstvenik nije te tvrdnje uzimao ozbiljno, ali
je von Daniken pokazao da postoji potencijalno golemo tržište za knjige koje su drevnu povijest
pretvorile u niz silnih zagonetki.
Knjiga Sveta krv, sveti gral pokazala je kako se von Danikenov način razmišljanja može
primijeniti na povijest religije; osim toga, počeli su je kupovati i malo obrazovaniji čitatelji.
Pseudopovijest Baigenta, Leigha i Lincolna sofisticiranija je od hiperdifuzionizma, premda su joj
postavke slične: tajno se znanje prenosi iz jednog nevjerojatnog konteksta u dmgi; čak je i sam taj
prijenos strogo čuvana tajna. Strogo čuvana, naravno, dok Baigent, Leigh i Lincoln, ili njihovi
takmaci, ne nabasaju na nju. Otvorite nasumce neku stranicu i po svoj ćete prilici pronaći ulomak
koji glasi otprilike ovako: “Nismo mogli povjerovati što nam se našlo u rukama. Ako su ti
dokumenti bili ono što je pisalo da jesu, znači da će se cijela povijest (umetni prema potrebi)
morati prepravljati”, itd.
Nekoliko se godina činilo da su mitovi o tajnim društvima istisnuli priče o Keltima koji su
u svojim kamenim lađama plovili preko Atlantskog oceana. No tad je hiperdifuzionizam
promijenio dlaku. Potkraj 90-ih godina 20. stoljeća najveće britanske TV-postaje počele su
od hiperdifuzionista naručivati raskošne dokumentarce i arheolozi i povjesničari su se tad prvi put
pobojali da je žanr koji je dotad bio predmet sprdnje počeo podrivati temelje njihova rada.
Neimar te nove kultske arheologije bio je Graham Hancock, bivši dopisnik Economista iz
istočne Afrike. U duši je ekstremni hiperdifuzionist, no služi se lukavom retorikom i podsjeća
na “kreacioniste” kojima praznine (prijelazni oblici) u fosilnim nalazima služe kao suptilna
metoda uvođenja njihovih mladozemnih uvjerenja. Hancockova knjiga Otisci bogova objavljena
je 1995. godine, a u njoj je riječ o nečemu što se u to vrijeme činilo intrigantnom
arheološkom zagonetkom. Godine 1990. profesor Robert Schoch, doktor geologije i predavač na
Bostonskom sveučilištu, istraživao je geologiju Sfinge u Gizi i našao dokaze dugotrajne vodene
erozije. Po jačini te erozije zaključio je da je Sfinga svakako nastala najkasnije 5000 godina pr.
Kr., što bi značilo da je Sfinga starija od staroegipatske civilizacije.13 A ako Egipćani
nisu isklesali Sfingu, tko jest? Schochovi nalazi nadahnuli su Hancocka da osmisli veleteoriju
koja bi povezala sve arheološke anomalije. U Otiscima bogova on tvrdi da Sfinga, andski
hramovi Tiahuanca i meksičke piramide Sunca i Mjeseca “nisu samo jasni tragovi nepoznatog
naroda koji je procvat doživio u posljednjem ledenom dobu nego i uznemirujući pokazatelji
visoke inteligencije i znanstvenih spoznaja”.
Drugim riječima, to je manje-više Danikenov Povratak u budućnost samo bez svemiraca,
a njegov zaključak - da ostaci Atlantide leže ispod Antarktike - vjerodostojan koliko i
Danikenove teorije. No pet milijuna ljudi nije Otiske bogova kupilo zbog antarktičke teorije nego
zbog Sfinge. Jedan mi je redovni profesor s jednog od vodećih američkih sveučilišta rekao:
“Puno toga što Hancock kaže su koještarije, ali tvrdnje o Sfingi ne mogu se tek tako odbaciti.
Njih će biti teško pobiti.”
Imao je pravo: i bilo ih je teško pobiti, makar samo zato što su egipatska arheološka
nalazišta vrvjela znanstvenicima-amaterima koji su se nadali postati novi Grahami Hancocki.
Profesionalni geolozi (a Schoch nije jedan od njih, on na Bostonskom sveučilištu zapravo predaje
uvod u znanost) ponovno su proučili jaku eroziju u podnožju Sfinge i iznašli nekoliko savršeno
uvjerljivih objašnjenja - primjerice, loša kvaliteta vapnenca od kojeg je Sfinga načinjena - zbog
kojih nije trebalo prekrajati cijelu staroegipatsku povijest. Drugim riječima, poslužili su
se Occamovom britvom.14 No dotad je Hancock već potpisao ugovor za televizijski serijal.
Godine 2003. objavljena je knjiga Da Vincijev kod i svi su pseudopovjesničari izmiljeli
ispod kamena. Puno se toga dogodilo u međuvremenu, nakon objavljivanja prvog izdanja Svete
krvi, svetog grala 1982. godine. Kao prvo, žanr je doživio procvat. Nakon Otisaka
bogova knjižare su preplavili naslovi o skrivenim vezama između egipatske religije, neolitskih
spomenika, masonstva i općeg potopa. Jedan autorski dvojac, Christopher Knight i Robert
Lomas, uspio je čak sve to povezati.
Za to su vrijeme pravi stručnjaci za Bibliju dolazili do zaista uzbudljivih otkrića koja su
pseudopovjesničare - koji ne znaju pročitati ni riječi novozavjetnog grčkog - bacila u trans.
Posljednjih dvadeset godina znanstvenici su došli do novih spoznaja o židovskim,
kršćanskim i gnostičkim vjerovanjima u prvom, drugom i trećem stoljeću nove ere. Te su
spoznaje pregledno sažete u knjizi Izgubljena kršćanstva (Lost Christianities) stručnjaka za Novi
zavjet Barta Ehrmana, objavljenoj 2003. godine. Ehrman je proučavao slabo poznata kasnija
“evanđelja” koja se pripisuju Petru, Filipu, Mariji Magdaleni i drugima.15 Eiz moguću iznimku
gnostičkog Evanđelja po Tomi, ti su tekstovi napisani odveć kasno da bi nam rekli nešto o
povijesnoj osobi Isusa Krista, no budući da su ih promicale heretičke sekte, ranokršćanska ih je
Crkva zabranjivala. Dan Brown je tu pojedinost utkao u Da Vincijev kod, ali je pritom silno
napuhao broj tih tekstova i k tome ustvrdio da oni otkrivaju da se Isus vjenčao s Marijom
Magdalenom. (Ni u jednom od tih tekstova ne spominje se ništa takvo, kaže Ehrman.)16
Dakako da kvazipovjesničari zbog toga likuju. Laurence Gardner -premda silno zauzet
kao samozvani kraljevski jakobinski historiograf (povjesničar škotske vladarske kuće Stewart) i
“predsjednički ataše na Europskom vladarskom sudu” - našao je vremena da napiše
knjigu Magdalenina baština (2005.), priču o vjenčanju Isusa i Marije u Kani i o “detektivskoj
istrazi” Leonardovih slika. Mjesto Isusova ukopa premjestio je iz Jeruzalema u Qumran, premda
ostavlja i mogućnost da je sahranjen u Indiji. Ne tako davno tu bi knjigu mogao objaviti samo u
vlastitom izdanju, no danas ona nosi logo HarperElementa RupertaMurdocha.
Isti izdavač odgovoran je i za objavljivanje knjige Isusovi svici (The Jesus Papers, 2006.)
Michaela Baigenta, kojemu najnovija znanstvena istraživanja služe da bi podastro složenije i
autoritativnije dokaze da se Isus vjenčao s Marijom Magdalenom i došao u dodir s
egipatskim misticizmom. Ta je knjiga pseudopovijesna od prve do zadnje stranice. “Isusovi
svici” su navodna Isusova pisma židovskom sudištu Sanhedrinu, u kojima on poriče svoju
božansku prirodu. Jednom je prigodom neimenovani izraelski poslovni čovjek Baigentu pokazao
originalne papiruse u staklenom ovitku, a čak mu i dopustio da ih drži u ruci (“Zanijemio sam od
strahopoštovanja”). Avaj! Ti su papirusi iščezli prije no što ih je mogao dati prevesti.17 Svoj sam
primjerak Baigentove knjige našao na polici odjela za religiju jedne poznate knjižare; stajala je
pokraj sličnih ali znanstveno utemeljenih knjiga o nedavnim biblijskim otkrićima.
No na povijesnom odjelu iste te knjižare našao sam džepno izdanje knjige Talisman: sveti
gradovi, tajna vjera Grahama Hancocka i njegova kolege kultskog arheologa Roberta Bauvala. U
toj je knjizi, obilato popraćenoj komentarima i puno sličnijoj običnoj povijesnoj knjizi
od Hancockove prethodne knjige, on skalupio priču o “tajnoj religiji” osnovanoj u drevnom
Egiptu koja se razvila u gnosticizam, hermetički misticizam i masonstvo, a kulminirala
cionističko-masonskim projektom osnutka izraelske države. K tome Hancock i Bauval tvrde da
dva stupa Solomonova hrama i Davidova zvijezda iz masonske simbolike jako
sliče tornjevima-blizancima njujorškog Svjetskog trgovačkog centra odnosno Pentagonu; drugim
riječima, zlodjela od 11. rujna 2001. samo su komadići njihove slagalice.18 (Ne objašnjavaju
kako.) Kad sam pročitao taj ulomak, zbog njegova antisemitskog podteksta židovske zavjere,
pogledao sam hrbat knjige da vidim tko je izdavač - i ugledao logo Penguin Books.
Noviji naslovi Baigenta, Hancocka i Bauvala možda sadrže neke natruhe znanstvenosti,
ali moglo bi se reći da će se svatko tko zna išta o njihovim teorijama ili netko tko je odvojio samo
nekoliko minuta da istraži njihove tvrdnje, prema njihovim knjigama odnositi krajnje
skeptično. Uznemirujuće je to što brisanje granice između povijesti i pseudopovijesti zadire
dublje od pokušaja kultskih arheologa s “formom” da se podvale pod znanstvenike.
Da bih vam pokazao koliko je tanka linija koja dijeli arheologiju od kultske arheologije
usporedit ćemo dvije naizgled slične knjige koje se bave istim povijesnim razdobljem i
namijenjene su istom tržištu: Izgubljene civilizacije kamenog doba (Lost Civilizations of the
Stone Age, 1998.) Richara Rudgleya i Izgubljena europska civilizacija (Europe's
Lost Civilization, 2004.) Petera Marshalla. Rudgley tvrdi da je tisućama godina prije Sumeraca
neolitski čovjek razvio pismo te kulturu koja je poznavala ćilimarstvo, zubarstvo i
računovodstvo. Marshall, pak, smatra da su graditelji megalita bili silno napredna civilizacija
koja je poznavala astronomiju, filozofiju, prirodoznanstvo i pomorstvo. Obje knjige
sadrže fascinantne i primjereno fusnotirane podatke o kamenom dobu; obje iznose kontroverzna
stajališta.
No dovoljno je tek nekoliko minuta da se uoči bitna razlika: Rudgley s rezervom iznosi
svoje na podacima čvrsto utemeljene postavke, a s dužnim štovanjem opisuje i druge znanstvene
teorije. Marshall, pak, pušta mašti na volju i tekst mu je začinjen pogrešnim zaključcima.
Primjerice, on tvrdi da je pravilan raspored kamenja u Carnacu u Bretanji “očigledan dokaz da su
graditelji tih megalita bili vrli poznavatelji geometrije i matematike”.19 Poput nekoliko svojih
prethodnika hiperdifuzionista i on vlastita iskustva plovidbe barkom podastire kao dokaze
drevne moreplovačke odvažnosti. Ukratko, Marshall je kultski arheolog, no ajegov je izdavač,
Hodder Headline, službeno njegovu knjigu svrstao u povijesne. (Također su objavili knjigu
Povijest i povjesničari, History and Historians autora Johna Warrena u kojoj se nudi okvir za
ocjenjivanje povjesničara i raspravlja o “iskrivljavanju povijesti kao o mitu”)
No najzačudniji trijumf novog povijesnog kontraznanja je uspješnica Gavina Menziesa
1421: Godina kada je Kina otkrila Svijet (1421: The Year China Discovered the World, 2002.).
Menzies, bivši zapovjednik podmornice britanske Kraljevske mornarice, u njoj tvrdi da su
početkom 15. stoljeća silne kineske flote plovile svjetskim morima, posjećivale ili kolonizirale
Australiju, Novi Zeland, Grenland, Massachusetts, Karibe i Brazil. Menzies kaže: “Ti
fenomenalni kineski admirali oplovili su Rt Dobre Nade 66 godina prije Diasa, prošli kroz
Magellanov tjesnac 98 godina prije Magellana, premjerili Australiju tri stoljeća prije
kapetana Cooka, Antarktiku i Arktik četiri stoljeća prije prvih Europljana, a Ameriku 70 godina
prije Kolumba.”20 Usput su u Novi Zeland donijeli morske vidre, u Sjevernu Ameriku konje, u
Južnu perad, a kavu u Portoriko.
A možda i nisu. Reakcije profesionalnih povjesničara na tu knjigu bile su skeptične -
blago rečeno. “Trućanje dvogodišnjaka”, glasila je presuda vodećeg britanskog povjesničara
Felipea Fernandez-Armesta, profesora povijesti globalnog okoliša na koledžu Queen Магу u
sklopu Londonskog sveučilišta.21 Mnogi drugi znanstvenici izrazili su manje-više isto mišljenje,
samo pristojnijim riječima. “Menzies krši bazična pravila proučavanja povijesti i elementarne
logike”, napisao je Robert Finlay u Journal of WorldHistory. “Pogrešno prikazuje rezultate tuđih
istraživanja i često propušta spomenuti čiji rad citira... Budući da gaji zablude glede prirode
(kineskih carskih) brodova, on opisuje putovanja na koja se nijedan kapetan ne bi otisnuo i koja
nijedan moreplovac ne bi preživio.”22 No pet godina nakon što je 1421. temeljito raskrinkana kao
smeće, ažurirano džepno izdanje te knjige reklamirali su svi britanski vodeći knjižarski lanci.
Kako se to moglo dogoditi? Ovaj put možemo pouzdano odgovoriti na to pitanje budući
da je 2006. godine istraživački dokumentarac Australian Broadcasting Corporation otkrio način
na koji je ta knjiga fabricirana: doista skandalozna priča koju ćemo podrobno istražiti u
petom poglavlju. Ono što bih sad želio reći jest da je Menzies bio djelomice zaštićen od kritika
jer se 1421. poput glavnine modernog kontraznanja fino uklapa u nečije interese. Menziesova je
teorija iznimno popularna u Kini, kamo ga pozivaju kao gostujućeg predavača, a među
njegovim pobornicima su i viši funkcionari Komunističke partije. Godine 2003. predsjednik Hu
Jintao je za posjeta Australiji rekao na zajedničkoj sjednici oba doma parlamenta: “Dvadesetih
godina 15. stoljeća ekspedicijska flota kineske dinastije Ming stigla je na obale Australije.”23
Pretpostavljamo da je tu fantastičnu ideju pokupio od Menziesa.
Modemi povjesničari svim se silama trude izbjeći nacionalističku, političku ili vjersku
pristranost koja je obojila radove prethodnih generacija, no naši današnji pseudopovjesničari
udahnuli su nov život tim starim predrasudama. Primjerice, Baigentov rad obojen je mržnjom
prema Rimokatoličkoj crkvi po uzoru na nekadašnju antikatoličku propagandu, a kako smo već
vidjeli, Hancock i Bauval vjeruju u cionističko-masonski “projekt” - premda su to brižljivo
zakukuljili - u čemu se osjeća prizvuk zlokobne literature o teorijama zavjere.
No barem se takve teorije ne poučavaju u školama ili na sveučilištima (premda je
nastavnicima posao otežala sklonost njihovih učenika uzbudljivoj kvazipovijesti a nauštrb njezine
znanstvene i prozaičnije inačice). No jedna se inačica pseudopovijesti ipak uvukla u školske
udžbenike i sveučilišne programe, a njezini nositelji zauzimaju vodeće pozicije na uglednim
institucijama. Ta se inačica zove afrocentrična povijest, a svi njezini kritičari izlažu se opasnosti
da ih se optuži za rasizam, što je zapravo ironično, budući da afrocentrične teorije uglavnom
spadaju u rasističko kontraznanje.
Routledge, jedan od vodećih akademskih izdavača u Britaniji i Americi, objavio je 2007.
godine knjigu Povijest Afrike (The History of Africa), autora Molefija Kete Asantea, profesora
afroameričkih studija na Sveučilištu Temple u Philadelphiji. Profesor Asante (pravim
imenom Arthur Lee Smith ml.) autor je 63 knjige i jednog srednjoškolskog udžbenika. Njegova
nova knjiga trebala bi biti standardni tekst za studente s obje strane Atlantika. No trebalo bi nas
zabrinuti to što se njegov prikaz rane afričke povijesti temelji na pseudopovijesti.
Za Asantea Afrika nije samo kolijevka homo sapiensa nego i - još kontroverznija tvrdnja -
civilizacije. Asante uvijek za stari Egipat rabi egipatsku riječ “Kemet”, objašnjavajući da je ona
značila “zemlja crnaca” ili “crna zemlja”.24 Zapravo je značila samo ovo posljednje i to
u ograničenom značenju: kemet (crno) odnosi se na plodnu zemlju crnicu, za razliku od deshret
(crveno) odnosno pustinju. Asante implicira da su Egipćani sebe identificirali bojom kože, što
nije točno.
Asante zatim hrabro izjavljuje da su “Kemef'izumili pisanje i graditeljstvo; obje te tvrdnje
vrlo su sumnjive. O graditelju Imhotepu koji je živio oko 2700. godine pr. Kr., on piše: “On bješe
prvi filozof u ljudskoj povijesti... Kao prvo ljudsko biće proglašeno božanstvom od strane
svojih sunarodnjaka, na samom je vrhu afričke i svjetske filozofije, toliko su veličanstvena bila
njegova djela.”25 Ne navodi se nijedan izvor te informacije. Zapravo o stvarnom Imhotepu ne
znamo praktički ništa osim činjenice da je projektirao stepenastu piramidu kod Saqqare; nije
ostavio nikakvih spisa ni autentičnih izjava, nema svjedočanstava o njemu iz prve ruke, a
proglašenje božanstvom tek 2000 godina nakon smrti. Najednom drugom mjestu Asante tvrdi da
su “i Hanibal i Sveti Augustin bili afrički crnci. U to nema sumnje.” No Hanibal je bio Feničanin
semitskog podrijetla a Augustin Berber; nijedan nije neupitno bio afrički crnac.26
Kakvom se profesoru povijesti može oprostiti takav šlamperaj? Odgovor
je: afrocentričnom profesoru koji vjeruje da “afričke” povjesničare (a pod time misli svakoga tko
je afričkog podrijetla, makar u dalekom koljenu) ne bi trebale sputavati “europske” konvencije
(pod kojima podrazumijeva metodološku strogost). Štoviše, Asante je vrlo isključiv kad je riječ o
pravu profesora bijelaca da poučavaju povijest američkih crnaca: mogu to činiti - ali samo iz
afroameričke perspektive! Većina profesora bijelaca “nema ispravan odnos prema
primjerenom poučavanju ikakvih afroameričkih studija”, piše on. “Najčešće im manjka ili
ispravna perspektiva, činjenice, pedagoška umijeća ili skromnost.”27 Pokušajte zamijeniti “crnce”
s “bijelcima” te “europsko” s “afroameričkim” i vidjet čete koliko je to stajalište nevjerojatno
rasističko.
Asanteova Povijest Afrike počinje hvalospjevom osobi kojoj je knjiga posvećena,
“senegalskom geniju Cheikhu Anta Diopu... autoru važne teze da Afrika nije samo kolijevka
ljudskog roda nego i civilizacije”.28 I doista, Asante je toliki Diopov dužnik da se
proglasio “dioptistom” - što otkriva pozadinu njegove teorije. Diop (1923.-86.), kontroverzni
povjesničar i antropolog, tvrdio je da su vladari drevnog Egipta odreda bili crnci, stajalište koje
odbacuje većina stručnjaka za tu tematiku. Također je osmislio i pseudopovijesnu tezu da je
“Atenu osnovala kolonija egipatskih crnaca”.29
Neki su Se američki akademici užasnuli tom politički motiviranom preinakom
starovjekovne povijesti. U svojoj knjizi Nismo iz Afrike (Not Out of Africa, 1996.), znamenita
klasična povjesničarka Магу Lefkowitz sasjekla je teorije Diopa i njegova poznatijeg
suvremenika Martina Bernala, autora knjige Crna Atena (Black Athena).
Lefkowitzova, nekadašnja profesorica humanističkih znanosti na Wellesley Collegeu
u Massachusettsu, kaže da nema ni najmanjeg dokaza da su Grci ukrali svoju filozofiju od Egipta.
Također kritizira Asantea jer implicira da “to što je netko Afrikanac podrazumijeva da će ta
osoba pojedinosti o afričkoj povijesti usvojiti intuicijom ili osmozom”.30
Po Lefkowitzovoj, afrocentrizam nije znanstveni već politički projekt. “Afrocentristi
zapravo traže da se uobičajena povijesna metodologija odbaci u korist sustava po njihovu
vlastitom izboru”, piše ona. “Taj im sustav dopušta da zanemare kronologiju i činjenice ako im
se ne uklapaju u ciljeve. Drugim riječima, njihova im povijesna metodologija dopušta da
mijenjaju povijest radi vlastitih specifičnih potreba.”31
Afrocentrizam kritiziraju i crnci, jer im se ne sviđa način na koji se mlade crnce uvlači
ujedan kvazivjerski pokret. Clarence Walker, profesor povijesti na Kalifomijskom sveučilištu u
Davisu, piše: “Poput religije, tako i afrocentrizam djeluje na području vjere i vjerovanja. Ili ćete
prihvatiti njegove promašene tvrdnje ili ćete doživjeti javnu osudu. Sumnjičavci su ili rasisti, ako
su bijelci, ili neautentični crnci i kooptirani u svijet eurocentričnog ludila.”32
Taj element moralne ucjene razlikuje afrocentrizam od drugih oblika povijesnog
kontraznanja. Izdavačka kuća Routledge ponosi se svojom objektivnošću; teško mi je povjerovati
da bi oni nekom znanstveniku dopustili izaći u javnost s tako uopćenim i neutemeljenim
tvrdnjama kakve nalazimo u Asanteovoj Povijesti Afrike - knjizi udžbeničkog tipa - osim ako se
ne boje da će biti optuženi za rasizam.
Bez obzira na razlog, jedan je ugledni izdavač stručne literature dao svoj doprinos brdu
knjiga u kojima se iznose tvrdnje čiju bi se netočnost dokazalo samo da je neki urednik našao
bijednih pet minuta i provjerio izvore. Povijest Afrike, Sveta krv, sveti gral, Isusovi papiri,
Talisman, 1421 i bezbrojni drugi naslovi u manjoj ili većoj mjeri svi čine isto: rabe
retoriku autentične povijesti ali ne i njezinu metodu da bi mitove, koje do prije nekoliko godina
nitko izvan kultskog miljea nije shvaćao ozbiljno, prikazali kao činjenice.
Mnogi se ljudi protive postavci da se bilo koju povijest može proglasiti autentičnom.
Autentičnost je delikatna koncepcija, kažu oni, a ovisi o tome što se smatra ispravnom
povijesnom metodom, a koja, pak, u puno većoj mjeri nego u prirodnim znanostima odražava
promjenljiva uvjerenja i interese intelektualne elite. Na što možemo jedino odgovoriti: to je
istina, ali samo donekle, no prva je zadaća svakog znanstvenika izvijestiti o onome što se
dogodilo, a ne o onome što se nije dogodilo. Riječima jednog povjesničara:
Sto se tiče mog činjeničnog izvještavanja o ratnim događajima, načelo mi je ne zapisati
prvu priču koja stigne do mene, i ne dopustiti si da se povećem za općim dojmovima; ili sam bio
očevidac događaja koje opisujem ili su mi ih opisali očevici čije priče temeljito provjeravam. Čak
ni tad nije bilo lako doći do istine... a možda će moja povijest biti teže čitljiva zbog
izostanka romantičnog elementa. No bit će mi dovoljno budu li moje riječi korisnima ocijenili oni
koji žele jasno shvatiti događaje iz prošlosti.33
Tako je pisao Tukidid o Peloponeskom ratu. Jadničak nije znao da će nakon 2400 godina
on i Graham Hancock imati istog izdavača.
 Ljekarije na rubu očaja

Nadriliječnici 18. stoljeća u Engleskoj bili su bestidni lasci i samoreklameri. Ako je

vjerovati njihovim oglasima nijedna boljetica nije bila tako ozbiljna - a ni tako trivijalna - da je
njihove tablete i napici nisu mogli izliječiti. Bromfieldove tablete protiv svih bolesti obećavale
su suzbiti “vrtoglavicu, preznojavanje, gnojenje i smrad desni, zubobolju, neugodni zadah iz usta
te guste isparine između HIPOHONDRUE1* i struka”. Jedan je liječnik iz High Holboma
prodavao lijek koji je navodno mogao izliječiti ne samo “glavobolju i trbobolju nego i riđu kosu
i pjegavost”.2
Ti su se nadriliječnici pozivali na znanost a ne na molitve ili magiju. Postupno su
“postajali akademski građani” tako što su dobivali tobožnje diplome i kvalifikacije institucija
koje su sami izmislili.3 U svojoj knjizi Nadriliječnici (Quacks) Roy Porter piše da se početkom
19. stoljeća medicinska profesija (kakva god da je bila) našla na udaru “gomile šarlatana -
nekvalificiranih ljekarnika, sljepara i trgovačkih putnika - koji su svi radili u interesu svog
džepa”. Iz službene medicine istisnuti su tek dugogodišnjom kampanjom Kirurga Thomasa
Wakleya, kojemu je njegov časopis Lancet služio za napade na “sotonski sustav
nadriliječništva”. Wakley se osobito srdio zbog načina na koji su se ugledne institucije poigravale
“pošašću” kvazimedicine: Engleski liječnički zbor nazvao je “gnusnim”, Društvo engleskih
kirurga “šišmišima”, a članove Ljekarničkog društva “babetinama iz Rhubarb Halla”. Časopis
Lancet specijalizirao se za otkrivanje “tajnih” sastojaka lijekova koji se mogu kupiti bez
liječničkog recepta i pozivao čitatelje da raskrinkaju svoje lokalne nadriliječnike. Ta se strategija
naposljetku isplatila, premda se tek Zakonom o ljekamištvu iz 1868. nadriliječnicima zakonom
zabranila prodaja otrova i narkotika.4
Sto bi Wakley pomislio kad bi danas ustao iz groba? Naravno, zaprepastilo bi ga to što su
pobijeđene gotovo sve bolesti koje su harale u njegovo vrijeme. No nakon što bi se naužio čudesa
modeme znanosti recimo da bi malo pročeprkao po “alternativnoj medicini”. Možda bi upitao:
Sve ste to postigli, pa zašto još trpite šarlatane? Zašto milijuni ljudi kupuju njihove knjige i
beskorisne šećerne tablete? Zašto ih zapošljavate u zdravstvenom sustavu? Zašto vaše vlade
slušaju njihove savjete? Zašto se to zlo predaje na fakultetima?
Na početku 21. stoljeća nadriliječništvo se sve dublje uvlači u zdravstvo. Tretmani i
terapije utemeljeni na tvrdnjama za koje se može dokazati da su netočne ili ih se ne može
dokazati postali su industrija vrijedna milijarde funti. Drugim riječima to je kontraznanje, a kao i
među dmgim prodavačima kontraznanja tako i među nadriliječnicima ima pravovjernika i
varalica. Većina ih je negdje između te dvije krajnosti i spadaju u kategoriju kenjatora Наггуја
Frankfurtera, osoba koje se nonšalantno odnose prema istini.
Gotovo su se svi nadriliječnici sklonili ispod kišobrana komplementarne ili alternativne
medicine (KAM). (Znakovito je da usprkos desetljećima rasprava ne postoji konsenzus glede
definicije KAM-a ili razlike između “komplementarnih” i “alternativnih” terapija.) To je dobro
odabrano skrovište. Osim pričanja rasističkih viceva, vjerojatno nema boljeg načina da pokvarite
raspoloženje na nekom londonskom domjenku nego da počnete osporavati koristi alternativne
medicine. Postoji dobar razlog što je takva medicina “alternativna”: jer ne pomaže.
Dr. Arnold Relman, bivši profesor medicine na Harvardu i urednik New England Journal
of Medicine, u velikom je stilu demontirao cijelu ideju “alternativne” medicine u članku
objavljenom u New Republic 1998. godine. Napisao je: “Ne postoje dvije vrste medicine,
konvencionalna i nekonvencionalna, a koje se može združeno prakticirati u nekakvoj novoj vrsti
‘integrativne medicine’. Kao što... ne postoje ni dva načina razmišljanja, ili dva načina da se
ustanovi koje terapije pomažu a koje ne. U najboljoj vrsti medicinske prakse sve se vrste liječenja
moraju objektivno testirati; Naposljetku se izluče one koje prođu i one koje ne prođu provjeru,
one koje se pokažu i one koje se ne pokažu upotrebljivima.”5
Raymond Tallis, profesor emeritus gerijatrijske medicine na Manchesterskom sveučilištu
i ugledni filozof, tvrdi slično: “Alternativna je medicina ona kojoj su ljudi pribjegavali kad nije
bilo alternative: antibiotika, steroida, djelotvornih lijekova protiv raka, srčanih napada i čireva na
želucu.”6
Reiman i Tallis ne osporavaju postojanje sivih zona; može doći do pomutnje dok se čeka
da neki način liječenja prođe potrebne provjere. Naša osobna procjena je li neki lijek
“upotrebljiv”, hoće li pacijent od njega imati koristi, često će biti subjektivna. Za razliku od toga,
naša ocjena je li neka tvrdnja točna trebala bi biti objektivna i utemeljena na objektivnoj
interpretaciji podataka, čak i kad moramo revidirati našu ocjenu u svjetlu novih činjenica.
Raskrinkavanje kvazimedicinskih tvrdnji najčešće je jednostavnije od raskrinkavanja
kvazipovijesnih tvrdnji. Podvrgnete terapiju X i terapiju Y strogoj usporedbi. Kad je riječ o
lijekovima ili “prirodnim” dodacima prehrani ta usporedba najčešće ima oblik nasumičnog
dvostruko slijepog pokusa u kojem ni voditelj ni ispitanici ne znaju tko uzima koji lijek. X
je možda lijek ili dodatak prehrani koji želite testirati, a Y tableta šećera. Pokaže li se X
djelotvornijim od placeba, tad znanstvenici moraju pokrenuti složeni proces evaluacije rezultata.
No ako se ne pokaže djelotvornijim od placeba u tom se slučaju s prilično sigurnosti
najčešće može reći: “X ne djeluje.”
Alternativni i tradicionalni lijekovi nisu djelotvorniji od placeba i zato ostaju alternativni i
tradicionalni i ne postaju dio ortodoksne medicine. No mogu biti djelotvorni kao placebo, a kao
što će vam reći svaki liječnik opće prakse placebo efekt zna biti čudnovato jak. Tridesetak
posto pacijenata u kliničkim pokusima osjeća se bolje nakon uzimanja placeba u obliku
inaktivnih tableta ili injekcija slane otopine. Riječima dr. Roberta DeLapa iz Američke uprave za
hranu i lijekove: “Očekivanje je moćan osjećaj. Sto više vjerujete da će vam neka terapija
koristiti, to je veća vjerojatnost da ćete doista i osjetiti njezin blagotvorni učinak.”7
Razlog zbog kojeg neortodoksni lijekovi, vitaminski dodaci i terapije tako često postižu
isti učinak kao placebo jednostavan je: oni i jesu placebo. Popije li neki muškarac koji ima
problema s postizanjem erekcije tabletu od smrvljenog nosorogova roga (tradicionalni afrički
lijek) i doista postigne erekciju veličine nosorogova roga, to je djelo njegova mozga a
ne sastojaka tablete. No poluči li isti rezultat nakon što popije Viagru, to je gotovo sigurno zato
što je sildenafil citrat pojačao dotok krvi u njegov penis. Viagra djeluje, i tvrtka Pfizer koja je
proizvodi može to s pravom reći. Proizvođači nosoroških tableta mogu jedino reći da njihov
proizvod može imati blagotvoran učinak - ali ne kao posljedica ičega što taj proizvod sadrži. Isto
vrijedi za proizvođače tisuća biljnih lijekova i dodataka prehrani.
Problem je u tome što većinu proizvođača “alternativnih” lijekova i terapija ne zanima što
mogu s pravom reći nego što sve mogu reći i nekažnjeno se izvući - a to je nešto sasvim drugo. A
mogu reći svašta jer su mnogi od nas izgubili povjerenje u zaštitnu mrežu
konvencionalne medicine.
Iako su ljudi na zapadu zapravo zdraviji no ikad, njihova očekivanja da će ostati zdravi
rastu brže od sposobnosti znanstvenika, liječnika ili političara da to osiguraju. U posljednjih
dvadeset godina nije došlo do proboja usporedivog s otkrićem antibiotika ili povezanosti pušenja
i raka pluća. Farmaceutske tvrtke ulažu milijune funti u lijekove koji tek marginalno djeluju na
naše zdravlje; prema istraživanju GlaxoSmithKlinea, 90 posto novih lijekova djeluje samo kod 30
do 50 posto pacijenata.8 Britanska vlada sve više ulaže u primarnu zdravstvenu zaštitu, ali
njezini korisnici nisu puno zadovoljniji; sve u svemu, zdravstvena skrb napreduje puževim
korakom, metodom pokušaja i pogrešaka.
Suočeni s bojaznima “nasmrt zabrinutih” pacijenata, intelektualno najpošteniji
znanstvenici i liječnici - odnosno oni čiji se pristup temelji na dokazima - mogu samo dijeliti
jednostavne savjete: jedite puno voća i povrća, redovno vježbajte - i to je otprilike sve. Pojedinci
mogu poduzeti korake za smanjenje rizika od krvožilnih bolesti ili karcinoma, ali
“zdravo življenje” ne jamči zdrav život. Odnos između načina života i zdravlja je teško dokučiv;
liječnici opće prakse danas više nego nekad posvećuju pozornost psihološkim aspektima bolesti i
uzimaju ih u obzir u dijagnostici, no golema većina i ne pokušava dodatno regulirati
ponašanje ljudi koji već zdravo jedu i razmjerno se puno kreću jer znaju da to vjerojatno neće
pomoći u liječenju njihovih bolesti.
S druge strane, alternativna medicina ne priznaje i ne poznaje granice. Ona se hrani
bojaznima srednje klase u vezi s tjelesnim izgledom, prehranom, načinom života i bolestima, te
nudi terapije svih razina, od stanične do kozmičke. Slijedi popis nekoliko poznatih KAM terapija
te kratki opis empirijskih temelja njihovih postavki.
Akupunktura: svi “znaju” da ova tradicionalna kineska metoda liječenja ublažava
kronične bolove. Ili ipak ne? Godine 1990. troje nizozemskih epidemiologa analiziralo je pedeset
jednu kontroliranu studiju akupunkture i kroničnih bolova i zaključilo da su rezultati
“dvojbeni”; također nisu našli ni dokaz da je akupunktura bolja od placeba u liječenju ovisnosti.9
Godine 2004., znanstvenici s Heidelberškog sveučilišta izrazili su sumnju u koristi akupunkture u
kontroliranju postoperativne mučnine, jednu od nekoliko navodnih blagodati akupunkture koje se
spominjalo u stručnim časopisima. Ukratko, djelotvornost akupunkture osim placebo-efekta j oš j
e nedokazana.
Aromalerapija: terapeutsko korištenje esencijalnih ulja cvijeća, drveća, grmlja i njihovih
plodova, cvatova, lišća i korijena. Neki promicatelji “znanosti” aromaterapije tvrde da miris tih
ulja može revitalizirati stanice, smiriti živce, nahraniti kožu i ojačati imunološki sustav. Nijedan
znanstveni članak ne potkrepljuje te tvrdnje. Esencijalna ulja su mirisava placeba.
Kineska medicina: postavka da biljni lijekovi, masaže i liječenje iglama tradicionalne
kineske medicine (TKM) predstavljaju usporedni sustav zdravstvene skrbi koji nadopunjuje
zapadnjačke metode svakim je danom popularnija - ali se ne temelji na rezultatima
znanstvenih istraživanja. Najnovijom masovnom revizijom nasumičnih kontroliranih pokusa
TKM-a, čiji su rezultati objavljeni u British Medical Journalu 1999. godine, ustanovljeno je da je
od 3000 pokusa samo 15 posto bilo slijepih, uzorci su bili mali, djelotvornost malokad
kvantitativno izražena a “većinom testiranja utvrdilo se da su testirani načini liječenja
bili djelotvorni, što je ukazivalo na mogućnost neobjektivnosti objavljenih rezultata”.10 Do 2007.
godine samo je jedan lijek proizveden u Kini (biljni antimalarijski ekstrakt artemisinin) dobio
preliminarno odobrenje Svjetske zdravstvene organizacije.11
Kiropraktika: oblik alternativne medicine čiji je cilj poboljšati opće zdravstveno stanje
organizma manipulacijom kralježnice. Tu je metodu 1895. izmislio Daniel David Palmer, trgovac
mješovitom robom i “magnetski iscjelitelj”, koji je vjerovao da je uzrok 95 posto
bolesti “subluksacija” (nepotpuno iščašenje) kralježnice.12 Tradicionalni kiropraktičari još vjeruju
da se glavninu fizičkih bolesti može pripisati tim subluksacijama, no ne postoje znanstveni
dokazi za tu tvrdnju.
Kraniosakralna terapija (CST): temelji se na postavci motiliteta (spontanog kretanja)
ljudskog mozga ritmom od 10-14 u minuti, neovisno o broju udisaja ili otkucaja srca. Bolesti se
navodno mogu otkriti na temelju poremećaja tog ritma. Osim toga, CST terapeuti mogu vrlo
blagim pritiskom na glavu poboljšati funkcioniranje središnjeg živčanog sustava i povećati
otpornost na bolesti. International Alliance of Healthcare Educators, karitativno društvo sa
sjedištem na Floridi koje promiče KST, tvrdi da se tom terapijom može liječiti autizam, traume
mozga, teškoće u učenju, poremećaje nervnog i žilnog sustava i PTSP.13 Jedina “kvaka” je
u tome što kraniosakralni ritam ne postoji, razlog zbog kojeg su - što ne iznenađuje - KST
terapeuti pregledom istog pacijenta ustanovili prilično različite “ritmove”.14
Detoksikacijske dijete: postavka da lišavanjem vlastitog tijela nekih vrsta hrane iz njega
izbacujete otrove je - potencijalno opasna - tlapnja. British Dietetic Association tvrdi da je riječ
“detoksikacija” besmislena. Tijelo posjeduje vlastite “detoksikatore” - jetru, bubrege, kožu,
crijeva i pluća - i ne treba im specijalna pomoć. Dijete koje se temelje na ovoj koncepciji
marketinški su mit i često nagovaraju ljude da iz prehrane izbace važne grupe namirnica.15
Istraživači s University of Southern Califomia zaključili su da su argumenti u korist
detoksikacijskih dijeta “kategorično nepotkrijepljeni i protive se našem razumijevanju
ljudske fiziologije i biokemije”. Ova je pomodna dijeta osobito rizična za tinejdžere i trudnice.16
Homeopatija: ovaj oblik nadriliječništva s početka 19. stoljeća tvrdi da lijekovi djeluju to
jače što su razijeđeniji. Homeopate su (s pravom) proglasili najvećim šarlatanima alternativne
medicine, no poslije ćemo vidjeti da je homeopatija ugrađena u britansko zdravstvo te da je
u proteklih deset godina postala i fakultetski kolegij.
Refleksologija: ova se masažna terapija temelji na teoriji da se svaki dio tijela reflektira na
šake i stopala te da pritisak na određene točke na tabanima može imati terapeutski učinak na
druge dijelove tijela, ali ne postoje znanstveni dokazi te veze.
Treba napomenuti da se te terapije, kao i desetak drugih alternativnih terapija, temelje na
uzajamno isključujućim teorijama o ljudskom tijelu. Tradicionalni kiropraktičari i refleksolozi
imaju sasvim drukčije ideje o tome kako tijelo funkcionira. Prvi vjeruju da boljitak cijelog tijela
zapravo ovisi o kralježnici bez “subluksacija”; drugi vjeruju da se pritiskom na tabane perifernim
živčanim sustavom šalju (nemjerljivi) signali raznim organima. Premda su i kiropraktika i
refleksologija jednako beskorisne kao dijagnostičke alatke, temelje se na prilično različitim
fiziološkim “dijagramima” i stoga si proturječe. No to ne smeta većini korisnika alternativne
medicine, a čini se ni mnogim pružateljima takvih usluga.
Komplementarna i alternativna medicina poznaju svoje tržište: njihove knjige, dijete i
napici namijenjeni su ljudima kratkog pamćenja koji će uskoro prijeći na druge pašnjake. Odatle
stalna potreba smišljanja novih proizvoda. Razlike između podvrsta alternativne
medicine zabašuruju se radi jedinstvenog nastupa prema “uskogrudnoj” konvencionalnoj
medicini. Zanimljivo da se slična solidarnost kontraznanja može naći i u kultskoj arheologiji.
Autor koji vjeruje da su Stonehenge sagradili Asteci s veseljem će preporučiti rad osobe
koja smatra da su ga izgradili pripadnici Sionskog priorija, jer oboje imaju zajedničkog
neprijatelja: ortodoksnu znanost.
Komplementarna i alternativna medicina osiguravaju milijunima nedokazanih
medicinskih tvrdnji objedinjenih pod njezinim kišobranom ono što sociolozi nazivaju
“strukturom vjerodostojnosti”. U svijetu komplementarne i alternativne medicine kranijalni
osteopati, indijanski šamani i kineski travari svi mogu tvrditi da svoja znanja crpe iz
nekakve nebulozne “mudrosti”, a napad na empirijske temelje takve mudrosti smatra se
ograničenim ili nepristojnim.
Rastući utjecaj KAM-a u zapadnim društvima može se vidjeti na primjeru dva oblika
kvazimedicine: homeopatije i nutricionizma. Prvi se pojavio prije 200 godina, a drugi tek prije
nekoliko desetljeća, no oba spadaju u kategoriju kontraznanja.
Homeopati bolesnim pacijentima daju vrlo male doze supstanci zvanih “pripravci” koji
navodno u većim dozama izazivaju iste ili slične simptome bolesti u zdravih ljudi. Cilj je
potaknuti tjelesne obrambene mehanizme i procese radi sprečavanja ili liječenja bolesti. To je
sažeta definicija homeopatije Američkog nacionalnog centra za komplementarnu i alternativnu
medicinu.17 No čak i u definiciji te potpuno blagonaklone organizacije (koja se financira novcem
američkih poreznika) homeopatija zvuči poput šarlatanstva iz 19. stoljeća, jer ona to i jest.
Načela homeopatije osmislio je Samuel Hahnemann (1755-1843.), njemački liječnik koji
je vjerovao da su kronične bolesti simptomi potisnutog svrbeža. Njegov “zakon beskonačno
malih doza” glasi: što je doza “pripravka” manja, to jače djeluje. Homeopatski napici
razrjeđuju izvornu supstancu (ljekovitu biljku ili mineral) tako temeljito da je -nestane!
Primjerice, u ljekarni u mom susjedstvu prodaju homeopatske sumporne tablete s oznakom
“30C”, što znači da je odnos udjela sumpora i inaktivne supstance 1 prema 100.30 Zato se sumpor
i ne spominje u popisu sastojaka na bočici: ta ga tableta i ne sadrži.
Modemi homeopati navodno puno vremena posvećuju nekom obliku psihoterapije sa
svojim pacijentima: raspituju se o emocionalnim stresovima u njihovim životima kako bi
postavili što točniju dijagnozu. Također - i neizbježno - svoje teorije začine referencama na
kvantnu fiziku. No srž nauka homeopatije ostala je ista 200 godina. Biskup William Croswell
Doane (1832.-1913.), prvi episkopalni biskup iz Albanyja u državi New York, sažeo je taj nauk
ovako:
Pripravak mućkaj zdušno Ne treba ti žlica,
A onda pola kapi U ocean ulij vedra lica.
Svaki drugi dan S vodom popij jednu kap,
Uskoro ćeš prizdraviti—
Barem tako tvrdi svak.
Pjesnik i liječnik Oliver Wendell Holmes (1809.-94.), obraćajući se 1871. godine
generaciji diplomanata medicinskog fakulteta, upozorio je na “parodiju srednjovjekovne
teologije” u obliku doktrine razrjeđivanja. Čak su i u 19. stoljeću razboriti ljudi znali da je
homeopatija znanstveno utemeljena koliko i gatanje iz listića čaja.
Ostanimo kod te analogije. Recimo da članovi britanske kraljevske obitelji cijene umijeće
gatanja iz listića čaja odnosno taseografiju,18 te da zahvaljujući patronatu kraljevske kuće
Ministarstvo zdravstva - na početku 21. stoljeća - počne financirati pet bolnica čije se metode
liječenja temelje na navodnoj dijagnostičkoj moći listića čaja. Zamislimo potom da
usprkos neporecivim dokazima da takva moć ne postoji šest britanskih sveučilišta ipak pokrenu
studij taseografije.
Zamijenite riječ taseografija s homeopatija i slika odgovara stvarnosti: pet bolnica, šest
studija, a sve to na temelju zastarjele no popularne pseudoznanosti. Jedan od razloga njezine
popularnosti jest potpora pripadnika britanske kraljevske obitelji koji se homeopatski liječe još od
30-ih godina 19. stoljeća.
Sadašnji prestolonasljednik osnovao je dobrotvorno društvo -Prince’s Foundation for
Integrated Health - koje javnosti poručuje da se homeopatijom “liječe kronične bolesti kao što su
astma, ekcemi, artritis, poremećaji umora kao što je encefalomijelitis, glavobolje i
migrene, menstrualne i menopauzalne tegobe, sindrom iritabilnoga crijeva, Chronova bolest,
alergije, učestale infekcije uha, nosa, grla i pluća ili urološkog trakta, depresija i tjeskoba”.
Ugledni farmakolog, profesor David Colquhoun s londonskog University Collegea, ističe
da se iz tog proglasa ne vidi djeluju li te terapije. “To je naprosto neodgovorno”, kaže on. “A
opisati tablete u kojima nema ni traga supstanci s etikete kao ‘jako razrijeđene’ (kako se to čini u
brošuri) naprosto je nepošteno.”19 Neuvijeno rečeno, princ Charles zlorabi svoj ustavni položaj
tako što svojim budućim podanicima podvaljuje patvorenu znanost.
“Homeopatija je prema medicini ono što je astrologija prema astronomiji”, kaže Michael
Baum, profesor emeritus kirurgije na londonskom University Collegeu. “To je magija - potpuno
budalasto, potpuno opovrgnuto, no socijalno to plaća.”20
Usto, homeopatija uživa i stranačku podršku. Peticiju Donjeg doma za zaštitu
proračunskih izdvajanja za homeopatske bolnice potpisali su 2007. godine predstavnici svih
velikih stranaka; glasnogovornik konzervativaca rekao je da je homeopatija “korisna” i da bi
trebala postati dio “individualiziranog” zdravstvenog sustava”.21 Drugim riječima, ako
je potražnja za metodama liječenja utemeljenima na čistoj fikciji dovoljno velika, porezni
obveznici trebali bi ih dotirati.
Osim toga, laburistička vlada potiče širenje homeopatije i drugih oblika komplementarne i
alternativne medicine u Sjevernoj Irskoj. U veljači 2007., ministar rada i mirovina Peter Hain
izdvojio je 200.000 funti da bi homeopatija, akupunktura i masaža zaživjele u domovima zdravlja
u Londonderryju i Belfastu. Colquhoun je to prokomentirao: “Peter Hain je nekoć za mene bio
svojevrstan heroj. Sedamdesetih godina njegova je borba protiv apartheida bila pravo nadahnuće.
A sad je spao na promicanje kvaziznanosti. Jako žalosno.”22
Homeopatija je dio britanskog sustava zdravstvenog osiguranja od samog njegova
osnutka 1948. godine. No tek su posljednjih deset godina britanska državna sveučilišta počela
nuditi kolegije i dodiplomske studije iz homeopatije. Sira javnost je to doznala tek nakon što je u
ožujku 2007. u časopisu Nature objavljeno specijalno izvješće čiji je autor, Jim Giles, ustanovio
da dva od šest sveučilišta koja nude studij homeopatije -
University of Central Lancashire i University of Salford - odbijaju komentirati ili makar
otkriti sadržaj tih kolegija. Profesor Colquhoun suočio se s istim problemom i sad pokušava
iskoristiti zakone o slobodi pristupa informacijama da bi nekako došao do pojedinosti o
tim kolegijima.
U izvješću iz Naturea također se navodi da se “akademski” homeopati aktivno opiru
najboljem mehanizmu provjere njihovih postavki - nasumičnom dvostruko slijepom kliničkom
pokusu. “Pokušati činiti što ja činim u tom kontekstu nije bilo najbolje prihvaćeno”, izjavila je
Clare Relton, homeopatkinja i voditeljica istraživanja na Sveučilištu Sheffield. Ona vjeruje da je
homeopatija znanost, ali da dvostruko slijepi pokusi u kojima pacijent zna da postoji mogućnost
placeba uništavaju nužno povjerenje. Ona i drugi homeopati radije se oslanjaju na
“kvalitativnije metode, kao što su studije slučaja i ne-slijepih usporedbi terapijskih opcija .
Kako neko sveučilište može nekažnjeno dijeliti diplome iz nadriliječništva starog dva
stoljeća? Odgovor djelomice leži u tome što se homeopatiju poučava zajedno s drugim
varijetetima medicinskog kontraznanja koji joj osiguravaju kamuflažu; naime, spomenuta
sveučilišta nude i kolegije iz aromaterapije, akupunkture, tradicionalne kineske medicine, biljne
medicine, refleksologije, osteopatije, terapeutske masaže, naturopatije, ayurvedske medicine,
shiatsua i qigonga. “Ništa od ovoga nije znanost, ni blizu”, napisao je David Colquhoun u
Natureu, “no možete dobiti diplomu. Ne poučava ih se u sklopu povijesti kulture ili kao neobične
sociološke fenomene već kao znanost.”24
Vjerojatno najvažniji primjer brisanja granica u medicinskoj znanosti je procvat medijskih
nutricionista. Savjete o prehrani nekoć su uglavnom dijelili registrirani dijetetičari odnosno od
države akreditirani članovi britanskih ili američkih dijetetičarskih udruga s odgovarajućim
diplomama. Dijetetičari znaju puno o učinku raznih vrsta hrane na ljudsko tijelo, a upravo zato
što su svjesni zanemarivosti veze između prehrane i stope smrtnosti njihovi su savjeti tako
jednostavni i neuzbudljivi. Njihov osnovni savjet glasi kao i liječnički: uravnotežena prehrana s
puno voća i povrća.
A onda su se u jednom trenutku 90-ih godina 20. stoljeća na sceni pojavili nutri cionisti -
na dnevnoj televiziji, u trgovinama zdrave hrane, na knjižarskim odjelima knjiga o zdravlju - a
nakon što se taj fenomen zahuktao pojavili su se i u supermarketima, tabloidima, na top listama
uspješnica i u udarnim televizijskim emisijama. Ti prehrambeni specijalisti pripadaju svijetu
komplementarne i alternativne medicine, ali nema ničeg “alternativnog” u njihovim
marketinškim umijećima.
Dr. Gillian McKeith, otresita škotska nutricionistica, prodala je više od milijun primjeraka
svoje knjige Ono si što jedeš. To je bila i najposuđivanija knjiga iz britanskih knjižnica godine
2005.-2006. Njezina istoimena hit televizijska emisija u kojoj “izjelice uče Gillianina
pravila zdravog života” prerasla je u višegodišnji serijal koji se prikazuje u četrnaest zemalja.
Zapravo joj je sve išlo kao po loju dok nije privukla pozornost Bena Goldacrea, mladog
bolničkog liječnika i autora Guardianove kolumne Naopaka znanost (Bad Science), koji je
odlučio doznati nešto više o njezinu doktoratu te otkrio da joj ga je dodijelila jedna neakreditirana
američka institucija na temelju dopisnog studija.25
To je Goldacreovo otkriće odjeknulo poput bombe i McKeithina karijera nikad se nije
potpuno oporavila od tog poniženja, ali većina medijskih nutricionista nije prošla nikakvu
provjeru i još isijavaju uvjerljivošću. Jako paze da ne ispadnu njuejdžovski čudaci. Ne
obećavaju da će nam iznova podesiti bioritam na astralnoj razini već govore o “ljekovitim
pripravcima u vašoj zdjeli s voćem”, da se poslužim naslovom članka Angele Dowden,
registrirane nutricionistice koja je jedne godine proglašena nutri cionističkom kolumnisticom
godine. Ona kaže: “Koje god voće volite, možete biti sigurni da ćete s njim dobiti zdravu
injekciju vlakana, vitamina i antioksidansa koji jačaju imunitet. No voće je i prirodna ljekarna,
tako da pažljivim izborom vaša zdjela voća može postati vrijedan izvor domaćih lijekova za
manje zdravstvene tegobe.”
Dowdenova da je i primjer. Osjećate li pritisak u očima, jedite borovnice. “Te europske
rođakinje američkih borovnica sadrže antocijanske antioksidanse koji jačaju žile koje dovode krv
u očne mrežnice. Dokazano je da ekstrakti borovnice pomažu u ublažavanju umora očiju od
dugog čitanja i rada na slaboj svjetlosti.”26
Dowdenicin je ton toliko vedar i razborit da se čini nepristojnim upitati: “Dokazao tko?”
No to je dobro pitanje. Goldacre je pročitao taj tekst i sve reference o borovnicama u medicinskoj
stručnoj literaturi. Nije bilo nikakvih dokaza da bi borovnice mogle blagotvorno djelovati
na mrežnicu. “Pročitao sam 84 vrlo dosadna sažetka da bih bio siguran”, piše on. Dowdeničine
tvrdnje on opisuje kao “prilično tipičnu medijsku nutricionističku spizu i miš-maš, kao što je
najčešći slučaj s medijskim nutricionistima”.27
Ova “spiza” ne samo što je javnosti bila u slast nego je i potisnula dosadne ali točne
tvrdnje kvalificiranih dijetetičara na margine. Danas se svatko može proglasiti nutricionistom.
Patrick Holford, osnivač Instituta za optimalnu prehranu, najutjecajniji je britanski nutricionist.
Njegova Biblija optimalne prehrane (Optimum Nutrition Bible) prodana je u pola
milijuna primjeraka, a on je savjetnik Nacionalne udruge školskih ravnatelja, Ureda za
prehrambene standarde i Zaklade princa od Walesa. Godine 2007. postao je gostujući predavač
na Sveučilištu Teesside. No njegova jedina akademska kvalifikacija je diploma iz psihologije
Sveučilišta York (doduše, ima i diplomu vlastitog instituta). Mjerilo “stručnosti” postavljeno je
tako nisko da je jedini stvarni zahtjev zapravo talent samoreklamerstva.
Medijske se nutri cioniste ne može lako proglasiti šarlatanima jer glavnina njihovih
tvrdnji zvuči bezazleno. “Voće je prirodna ljekarna”, tvrdi Dowdenova. (Zapravo i nije, ali lijepo
zvuči.) Umjesto njuejdžovskog šmiranstva oni izbacuju kvaziznanstvene tvrdnje o “vezi između”
prirodnih dodataka prehrani i raznih manifestacija dobrog zdravlja. Samouvjereno se pozivaju na
klinička ispitivanja i rabe liječnički žargon: ta i ta supstanca “bogata je antioksidansima koji
dokazano sprečavaju pojavu karcinoma”. No zapravo uglavnom manipuliraju medicinskim
jezikom i literaturom.
 “Znanstvena fasada njezina rada je zadivljujuća”, kaže Goldacre za Gillian McKeith.
“Njezini podugački članci vrve referencama i ljupkim brojčicama fusnota u kojima se spominju
pokusi, studije, istraživanja i članci... ali kad pođete tragom tih brojki, provjerite reference, šokira
koliko ih nije to za što se u tekstu izdaju. Ili se poziva na smiješne male časopise i knjige kao što
su Delicious, Creative Living, Healthy Eating - i meni najdraži, Spiritual Nutrition and the
Rainbow Diet - a ne na prave stručne - • „28 časopise.
U jednom članku za British Medical Journal Goldacre se osvrnuo na medijske
nutricioniste općenito: “Cijelo se to područje temelji na maloj paleti jednostavnih akademskih
pogrešaka. Prehrambeni gurui izvode maštovite zaključke, osmišljavaju hipoteze na temelju
dijagrama metabolizma ili zanimljivih teoretskih laboratorijskih rezultata, a onda se njima služe
da bi opravdali neku kliničku intervenciju... Slično tome, medijski nutricionisti izvode bajkovite
zaključke iz empirijskih podataka i onda daju intervencijske savjete ‘utemeljene na dokazima’”.29
Medijski nutricionisti često šire kontraznanje kroz svoje savjete, kojih se ljudi poslije
pridržavaju. Bi li nas to trebalo zabrinuti? To se pitanje ne može odvojiti od jednog šireg
pitanja: koliko su komplementarna i alternativna medicina općenito opasne? Na to nema
jednostavnog odgovora.
Neke alternativne lijekove prepisuju i liječnici, što je dobro jer smanjuje opasnost da neki
alternativni terapeut pogrešno dijagnosticira kakvu ozbiljnu bolest. No to je ujedno i loše jer
pokazuje da su se komplementarna i alternativna medicina uvukle u zdravstvo i
akademske ustanove s obje strane Atlantika.
Većina kliničko-bolničkih centara u Britaniji nudi kolegije iz KAM-a, a to čine i neki
vodeći američki medicinski fakulteti, uključujući Harvard i Columbiju. Svrha tih kolegija
uglavnom nije uvjeriti liječnike u vrline alternativne medicine već ih upoznati s njome kao s
fenomenom, no teško je povući granicu između toga dvoga. KAM je pustila pipke i u
sestrinstvo. Među američkim medicinskim sestrama sve je više pristaša nečega što se zove
“terapeutski dodir” (TD) odnosno oblik “liječenja energijom”. Po TD-u, “energetičar miče ruke
dlanova okrenutih prema pacijentu na udaljenosti od tri do pet centimetara. Blagi i široki pokreti
služe za aktivaciju protoka energije.” Trabunjanje, rekao bi Goldacre. Osim medicinskih sestara u
Americi tom se tehnikom sad služe i medicinske sestre u britanskom državnom zdravstvu.30
Neke praktičare alternativne medicine angažiraju zdravstvene institucije no mnogo ih je
više s javnim zdravstvom povezano usmenom predajom: neki liječnik ili medicinska sestra
predlože pacijentu da pokuša s aromaterapijom ili refleksologijom jer se “čini da nekim ljudima
pomaže”. Primjerice, za kranijalnu osteopatiju prvi put sam čuo kad mi ju je moj bivši liječnik
opće prakse preporučio protiv “stresa”. No nije se baš mogao sjetiti kako bi ta metoda trebala
djelovati.
Kranijalna osteopatija gotovo je isto što i kraniosakralna terapija: “terapeuti iznimno
razvijenog osjetila dodira” mogu otkriti ritam koji pulsira čitavim tijelom i čuva tajnu dobrog
zdravlja. No zapravo je ta metoda dio sto godina starog oblika nadriliječništva kojeg se početkom
20. stoljeća dosjetio stanoviti dr. William Sutherland. Ortodoksnoj medicini nije uspjelo otkriti taj
ritam; zapravo, baš kao i KST terapeuti, tako će i kranijalni osteopati pregledom istog pacijenta
dobiti potpuno drukčije ritmove.31
Dvije godine nakon što mi je moj liječnik opće prakse preporučio kranijalnu osteopatiju,
jednog mog prijatelja, romanopisca Michaela Ardittija, ona je zamalo došla glave. Godine 2001.
počelo ga je bolno probadati u dnu kralježnice. Konzultirao je bračni tim kranijalnih
osteopata koji su mu toplo preporučili. Bili su simpatični, ali odlučni u svojoj dijagnozi. Kako je
Arditti poslije napisao:
Tvrdili su da je moj bol proizvod negativne energije koju sam akumulirao u dnu
kralježnice. Onako onemoćao, povjerovao sam im. Premda bol nije nestao, izjavili su da su me
izliječili, objavili da mi zdravlje više nije “narušeno”, a da su bol, znojenje i groznice samo znak
da se negativna energija izlučuje iz mog tijela. Na rubu očaja nazvao sam pravog liječnika i ovaj
me žurno poslao u bolnicu gdje mi je dijagnosticirana infekcija kralježnice između vertebralnih
diskova. Budući da se bolest zapustilo, dobio sam sepsu i život mi je nekoliko dana visio o niti. U
bolnici su me zadržali 14 tjedana. Ostao sam doživotni invalid, budući da je bakterija uništila
dva diska u dnu kralježnice.32
Je li Michael Arditti žrtva alternativne medicine? Zanimljivo je da on tako ne misli. I
dalje vjeruje u KAM. To što su mu dva kranijalna osteopata postavila pogrešnu dijagnozu, kaže
on, ne znači da druge alternativne terapije nisu valjane. To bi bilo kao da prekrižiš ortodoksnu
medicinu jer ti je neki liječnik opće prakse pogrešno dijagnosticirao prve simptome srčanog
napada kao probavne smetnje (nešto što se dogodilo bezbroj puta).
Po mom mišljenju ovo je pogrešna analogija. Kad neki liječnik donese pogrešnu procjenu
to je posljedica ili zabune ili propusta u pridržavanju dijagnostičkih postupaka. Medicina se služi
metodologijom koja liječnicima osigurava najbolje moguće nalaze, premda možda nepotpune ili
zbunjujuće. Za razliku od toga, alternativni terapeuti mogu manje-više osmisliti vlastita pravila, a
od njihovih nadzornih tijela nema vajde jer je regulirano kontraznanje beskorisno koliko i
neregulirano. Budući da su Ardittijevi kranijalni osteopati djelovali u polusvijetu KAM-a, bilo je
praktički nemoguće tužiti ih za liječnički nemar.
S druge strane, kritičari alternativne medicine moraju paziti da ne upadnu u istu zamku
kao i KAM i od buhe rekla-kazala načine slona prijeteće krize javnog zdravstva. Наггу
Petrushkin, specijalizant u londonskoj bolnici St Thomas, rekao mi je da je nekoliko
prijatelja njegovih dobrostojećih roditelja loše prošlo u rukama alternativnih terapeuta, ali je
odmah dometnuo: “Od nekoliko tisuća pacijenata koje sam liječio u državnim bolnicama ne
mogu se sjetiti nijednog koji je obolio od alternativne medicine.” Izvješće Povjerenstva za
znanost i tehnologiju Gornjeg doma o KAM-u za 2000. godinu pokazalo je da je
alternativna medicina najpopularnija među “nasmrt zabrinutima”; također su naveli i rezultate
jednog američkog istraživanja prema kojima je učestalost korištenja alternativne medicine upravo
proporcionalna obrazovnom statusu.33
Ukratko, klasični konzumenti KAM-a su imućniji i obrazovaniji umišljeni bolesnici.
Povremeno si naškode zdravlju jer radije piju organsko zmijsko ulje, a ne propisane lijekove, no
uglavnom je prilično sigurno mirisati aromatična ulja, pozobati zdjelicu borovnica ili gutati
šećerne tablete koje se prodaju kao homeopatski lijekovi. Zapravo i više nego sigurno: postigne li
se placebo-efekt njegovi će učinci biti blagotvorni i doista “komplementarni” ortodoksnim
načinima liječenja.
Da bi se shvatilo stvarnu i dugoročnu opasnost KAM-a treba se vratiti njezinu središnjem
i najproblematičnijem obilježju: ona tvrdi nešto što naprosto nije točno i time potiče ono što se u
izvješću Gornjeg doma naziva “bijegom javnosti od znanosti” prema simplicističkom
i kvazimagijskom svjetonazoru. Ljudi su po prirodi skloni iz izoliranih slučajeva izvlačiti
zaključke o tobožnjim trendovima i KAM tu sklonost maksimalno iskorištava. Za alternativne
terapeute i lobiste koji pišu za tisak, množina od “anegdota” glasi “činjenice”. Brižljivim
prebiranjem rezultata istraživanja i iskrivljavanjem statističkih podataka samozvani gurui zdravlja
idu na ruku novinarima (osobito onima iz Daily Maila), koji kao da po svaku cijenu žele
podijeliti svu hranu i lijekove na čudotvorne napitke i skrivene otrove, čime jačaju našu sklonost
pomodarijama i panici. A političari nemaju hrabrosti stati na kraj zdravstvenim panikama čak i
kad smatraju da se “zabrinutost javnosti” (kako se predstavlja) temelji na kvaziznanosti.
Najgori noviji primjer toga je panika zbog nepostojeće veze između autizma i
trovalentnog (MMR) cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole. Godine 1998. u Lancetu je
objavljen članak dr. Andrewa Wakefielda i njegovih kolega u kojem je opisano dvanaestero djece
oboljelo od autizma i upalne crijevne bolesti. U članku se tvrdilo da bi autizam mogao
biti posljedica te crijevne bolesti te da je spomenuto cjepivo možda posredno izazvalo autizam,
budući da su se crijevni problemi pojavili nakon što su djeca njime cijepljena.34
Wakefield, predavač na londonskoj Royal Free Medical School, koji je specijalizirao
kirurgiju u Kanadi, potom je održao tiskovnu konferenciju na kojoj je izjavio da je kombinacija
tri cjepiva možda prenapregnula imunološki sustav pa su djeca oboljela od crijevnog poremećaja
odnosno Chronove bolesti, a koju se vezuje uz autizam. Zatražio je da se djecu cijepi
jednovalentnim cjepivima protiv te tri bolesti jer postoji “dovoljna zabrinutost” glede sigurnosti
trovalentnog cjepiva. Profesor Raymond Tallis, bivši predsjednik etičkog povjerenstva
Kraljevskog liječničkog zbora to je ovako prokomentirao: “Nazvati ovo neodgovornim - jer
dokazi iz njegova članka ne potvrđuju takav zaključak - bila bi ublaženica stoljeća.”36
Wakefieldova teorija otad je osporena rezultatima mnogih širih i rigoroznijih studija.
Medicinsko istraživačko vijeće, na primjer, pregledalo je kartone cijepljenja više od 5000 djece i
nije našlo vezu između MMR-a i autizma.37 No ta je jednostavna istina tek nakon nekoliko
godina nadglasala trkeljanje zabrinutih roditelja, stručnjaka za alternativnu medicinu, tabloidskih
kolumnista, poznatih ličnosti i oportunističkih političara koji su listom izjavili da bi ta veza
“mogla postojati”.
Zbog te uzbune nebrojeni su roditelji odgodili cijepljenje svoje djece trovalentnim
cjepivom - odluka koja je bila znanstveno opravdana koliko i odbijanje pakistanskih roditelja da
cijepe djecu protiv dječje paralize na temelju vjerovanja da je to dio američke urote sterilizacije
muslimana. Godine 2002. londonski gradonačelnik, Ken Livingstone, savjetovao je roditelje da
izbjegavaju MMR cjepivo. “Čini mi se da je dijete od samo četrnaest mjeseci silno osjetljivo”,
rekao je. “Sjećam se da su mene cijepili protiv svake bolesti zasebno - često reakcija zna biti jaka.
Zašto ih spičiti u dijete odjedanput?” Dr. lan Bogle, predsjednik British Medical Associationa,
optužio je Livingstonea da je tom svojom neodgovornom izjavom “nanio nenadoknadivu štetu”.38
Slučajno ili ne, broj cijepljene londonske djece se smanjio, a broj djece oboljele od ospica
povećao. Kao što kaže Tallis, u rijetkim slučajevima ospice su smrtonosne ili oštećuju mozak, no
epidemija ospica ubila bi na stotine djece. U svakom slučaju, britansko je zdravstvo potrošilo
milijune funti da smiri paniku koja se lako mogla izbjeći.
Panika zbog trovalentnog cjepiva ilustracija je negativnog aspekta demokratizacije
zdravstva. Širenje potrošačkog izbora na područje medicine neizbježno je i često blagotvorno.
Ljudi su doista puno dobili time što, primjerice, imaju uvid u stopu smrtnosti u bolnicama, jer im
to pomaže odlučiti gdje se liječiti. Teže je reći u kojoj im mjeri koristi razvoj tržišta placeba
vrijednog nekoliko milijardi funti.
Mnogi bi liječnici rekli da je takav razvoj događaja sve u svemu dobar ako smanjuje
njihovu opterećenost jer se ne moraju baktati s lakšim bolestima, a pacijente potiče da se
odgovornije odnose prema zdravlju. Ali nitko nema koristi od netočnih informacija o svom
zdravlju. Osim toga, postoji razlika između toga da se pacijentima omogući sloboda lošeg izbora
terapije i toga da o granicama medicinskog znanja odlučuju hirovi tržišta a ne znanstveno
istraživanje. No upravo se to događa. Implikacije toga u zapadnim zemljama izazivaju
zabrinutost, a u zemljama u razvoju -kao što ćemo vidjeti u jednom od narednih poglavlja -
užasne posljedice.
 Industrija kontraznanja

Neki od najinteligentnijih i najdinamičnijih ljudi zapadnjačkog društva žive od

kontraznanja, jer samo talentirani poduzetnici mogu zarađivati na lažnim informacijama
upakiranima tako vješto da se nitko i ne upita jesu li istinite i točne, a sumnje uspješno
odbacivati. Ti poduzetnici kontraznanja možda vjeruju u vlastite tvrdnje a možda i ne, ali
uspješni prodavači kontraznanja instinktivno razumiju kako društvene epidemije funkcioniraju.
Oni nisu puki trgovci već ono što Malcolm Glackvell naziva “povezivačima”, “ljudima koji
posjeduju dar povezivanja svijeta.”1
Povezivači nalaze prijatelje i poslovne kontakte u širokoj lepezi supkultura i niša.
Uspješno prenose svoju poruku - neku teoriju o zdravoj prehrani ili zavjeri - dobrotvornim
društvima, vladama, školama, specijalističkim web stranicama i, ponajviše, medijima. Posluži li
nekog poduzetnika kontraznanja sreća, usmena preporuka osigurat će mu besplatnu reklamu, a
njegovi će se oponašatelji ubaciti u biznis ne bi li osigurali svoj komad kolača. Kad se to dogodi,
razlika između proizvođača i potrošača počinje se gubiti. Kontraznanje postaje industrija u
najširem smislu te riječi jer osim na prihodima i karijerama korisnika ostavlja traga i na njihovim
privatnim životima, budući da pristup navodno tajnim informacijama može oblikovati način na
koji se doživljavaju.
U ovom ću se poglavlju pozabaviti trima ilustracijama industrije kontraznanja. Prva je
jedan određeni proizvod: paket DVD-a i knjige s naslovom Tajna koji nudi recept kako postati
bogat: dovoljno je samo intenzivno razmišljati o tome. Tajna je preko noći postala senzacija
nakon što ju je 2007. pohvalila Oprah Winfrey.2 Taj tip kontraznanja mogao bi se nazvati
jednokratnim: modni hir koji će se vjerojatno ispuhati u godinu-dvije. Drugi primjer je mini
carstvo londonskog nutricionista Patricka Holforda. Njegovo kontraznanje nije jednokratno. U
proteklih nekoliko godina Holfordovi proizvodi i usluge prodrli su u sve pore britanskog društva;
on je povezivač bez premca, a njegovi kontroverzni nutricionistički savjeti dopiru do golemog
broja ljudi. Treći je primjer kvazipovijesna knjiga Gavina Menziesa, 1421: Godina kada je
Kina otkrila svijet (odnosno Godina kada je Kina otkrila Ameriku, za američko tržište), nastanak
koje nam omogućuje uvid u globalnu industriju kontraznanja u punom zamahu.
Tajna je umotvorina Rhonde Вугпе, australske televizijske producentice koja tvrdi da je
otkrila “zakon privlačenja”. Taj “zakon”, čiju je inačicu još 1906. objavio Willaim Atkinson,
jedan od neimara samopomoći, tvrdi da svemir sparuje situacije s vašim mislima - “Sličnosti se
privlače”. Dakle, zamislite li si novi automobil, kuću ili povišicu - dobit ćete ih. Jednako tako,
zamislite li kakvu katastrofu - gubitak drage osobe, provalu, karcinom - i ta će vas nesreća
zadesiti. Nakon što svladate ovu formulu, otkrit ćete da je svemir pokretna traka darova.
Na koricama te knjige piše: “Dijelovi ove knjige preuzeti su iz usmene predaje, religija,
književnosti i filozofije. Mnogi iznimni ljudi koji su otkrili moć tajne smatraju se povijesnim
velikanima: Platon, Leonardo, Galileo i Einstein. A sad ta ‘tajna’ postaje svojina cijelog svijeta.
Prelijepa u svojoj jednostavnosti, zapanjujuća u svojoj efikasnosti, Tajna otkriva misterij
skrivenog potencijala u svima nama. Objedinjavanjem najnovijih znanstvenih teorija s drevnim
mudrostima i duhovnošću, to intrigantno, praktično znanje osigurat će čitateljima bolje
razumijevanje toga kako ovladati svojim životom.”3
Formula knjige može se sažeti u tri riječi: pitaj, vjeruj, dobij. Navodno nitko ne zna zašto
to djeluje, ali moglo bi imati nekakve veze s kvantnom fizikom. U svakom slučaju ta knjiga
izvrće naše razumijevanje uzroka i posljedice.
Na primjeru osobito zanimljivom njezinim ciljnim korisnicima Byrneova objašnjava da
hrana nije kriva što se debljamo, već da se debljamo od pomisli da se od hrane debljamo. “Kad
ugledate nekog debeljka, prestanite gledati u njega i odmah zamislite sliku sebe u
svom savršenom tijelu”, savjetuje ona. Struk će vam se stanjivati, a bankovni račun debljati.
“Jedini razlog zbog kojeg netko kuburi s novcem jest taj što svojim mislima blokira priljev
novca”, povjerila je Byrneova tajnu svojim čitateljima.5
Do ljeta 2007. tiskano je pet milijuna primjeraka te knjige, a prodalo se gotovo isto toliko
DVD-a, usprkos manje-više katastrofalnim osvrtima u kojima se ukazivalo na očito: da je zakon
privlačenja plod Bymeičine mašte. Newsweekje rekao da je njezina poruka etički “za svaku
osudu” jer implicira da su čak i žrtve etničkog čišćenja odgovorne za svoju sudbinu. Citirali su
profesora Johna Norcrossa, psihologa sa Sveučilišta Scranton, koji je rekao da Tajna spada u
deset posto ozbiljno opasnih filmova i knjiga o samopomoći. (Na DVD-u jedna žena tvrdi da se
izliječila od karcinoma služeći se spomenutim tehnikama.)6
Nažalost, knjiga spada i u kategoriju naslova u izdavaštvu poznatih kao “imunih na
kritike”, odnosno njihovi su sljedbenici toliko zaluđeni da nikakve kritike neće negativno utjecati
na prodaju takvih knjiga. (Isto je važilo i za Da Vincijev kod, loše napisanu knjigu i po mjerilima
potrošne literature.) U trenutku objavljivanja negativnih osvrta na Tajnu mišljenje kritičara
odavno je postalo nevažno jer je, kako su primijetili mnogi komentatori, usmena predaja već
učinila svoje.
Ali što točno “usmena predaja” znači u ovom kontekstu? Priča o Tajni počinje 2004.
godine kad je Rhonda Вугпе bila u depresiji zbog očeve smrti i problema s jednom australskom
TV serijom na kojoj je radila. Kći joj je dala primjerak knjige Wallacea Wattlesa
Znanost bogaćenja, objavljene još daleke 1910. godine. Wattles je bio jedan od brojnih muteža s
prijelaza stoljeća, koji je tvrdio da je otkrio neobjašnjive svemirske zakone koji jamče financijsku
uspješnost svim ljudima dovoljno optimističnog svjetonazora. On je bio pripadnik kultskog
miljea, ali je Byrneova bila impresionirana; kaže da ju je njegova knjiga potaknula da uoči
“zakon privlačenja” u tekstovima mnogih današnjih gurua samopomoći.
Byrneova je obletjela SAD intervjuirajući i dodvoravajući se dvadeset dvoje
najprodavanijih autora i od tih materijala načinila televizijski film koji se kao DVD prodaje uz
njezinu knjigu. A jedan od tih autora uvjerio je Byrneicina izdavača, Judith Curr iz biblioteke
Atria Books Simona & Schustera, da bi taj DVD trebalo popratiti knjigom. Knjigu se - ne lezi
vraže! - brže-bolje napisalo, ali ju se reklamiralo isključivo putem DVD-a.
No ta strategija ne bi upalila da usmena predaja već spomenuti DVD nije pretvorila u
uspješnicu zahvaljujući Byrneičinu lukavom izboru etabliranih gurua. Osiguravši podršku nekih
od najustrajnijih samoreklamera, Byrneova je stvorila mrežu moćnih povezivača. Evo što
je Currova izjavila za časopis Book Business: “Pogledali smo popis svih učitelja (koji govore u
filmu), zbrojili koliko su knjiga ukupno prodali i dobili brojku od oko 400 milijuna primjeraka.
Znali smo da će najmanje dvadeset dvoje ljudi vjerojatno jako puno govoriti o ovoj knjizi.”7
Jedan od tih, Jack Canfield, suautor je biblioteke Chicken Soup for the Soul, čijih se 115
naslova prodalo u nekoliko desetaka milijuna primjeraka. Nakon stoje na svojoj web stranici
počeo reklamirati Tajnu, DVD i knjiga kročili su na područje poznato kao otmica branda. Evo
kako to Currova objašnjava: “Otmica branda je kad javnost kaže: ‘Mičite se s puta! Mi to želimo
i kupit ćemo.’” Njuejdžovski centri počeli su prikazivati film. Larry King intervjuirao je nekoliko
sudionika projekta - po mišljenju kritičara, udvornički. I naposljetku je Oprah Winfrey izjavila da
ona cijelog života živi u skladu sa zakonom privlačenja a da toga nije bila svjesna.
Priča o Tajni učinit će se poznata svakome tko je pročitao knjigu Točka preokreta.
Rhonda Вугпе i suradnici uspjeli su marketinšku kampanju pretvoriti u društvenu epidemiju.
Nema ničeg magičnog u tome; kao što je pokazao Malcolm Gladwell, točka preokreta se može
posrećiti proizvođačima antilop cipela kao i njuejdžovskim guruima koji otkrivaju tajne svemira.
Uglavnom to ne uspije; mnogi autori koji prodaju poruku apsurdnu poput Bymeičine pokušali su
- ali bezuspješno - upregnuti moć usmene predaje.
Byrneova je imala više sreće. No uspjeh njezine knjige ukazuje na važnu spregu između
kontraznanja i društvenih epidemija. Ljudi koji smatraju da im je povjerena neka velika tajna
osjećaju se emancipirani tom spoznajom. Ako znaju “istinu” o 11. rujnu 2001. ili o “pravom”
uzroku raka, ih o zakonu privlačenja, znači da posjeduju informaciju koja može promijeniti
svijet. Premda će preobrazbu svijeta ipak morati prepustiti drugima, barem mogu biti glavne face
na domjencima. A bude li ta “poruka” dovoljno zanimljiva, njihovi će prijatelji poželjeti djelić te
moći pa će se zaputiti u najbližu knjižaru ili trgovinu zdrave hrane oteti brand.
U takvim se slučajevima uvijek dobro upitati: zašto je ta informacija tajna? Jesu li je
čuvari ortodoksne znanosti odbacili zato što njezine implikacije ugrožavaju njihovu moć ili zato
što je netočna? U slučaju Tajne teško da bi se moglo zamisliti očitiji primjer kontraznanja.
Obećanje instant-bogatstva već je stoljećima lajtmotiv prodavača magle. A Bymeova nije prva
“učiteljica” koja ga je smjestila u nadnaravni kontekst; njezin zakon privlačenja nekršćanska je
alternativa pentekostalnog pokreta “zdravlje i bogatstvo” koji propovijeda da će Isus nagraditi
vjernike koji imaju kuće, posao, automobile i životne partnere. (Istini za volju,
mnogi pentekostalci preziru ovakvo kršćansko kontraznanje - zvano još i “evanđelje po
blagostanju” - a koje ima brojne sljedbenike među vjernicima u zapadnoj Africi.)8
Tajna povezuje nekoliko ogranaka kontraznanja. Mnogi od onih dvadeset dvoje gurua
koji se pojavljuju u popratnom DVD-u širili su pogrešne informacije ili posjeduju neka obilježja
poduzetnika kontraznanja, primjerice upitne akademske kvalifikacije. “Dr ” John Gray, autor
knjige Muškarci su s Marsa, žene su s Venere ima diplomu iz “kreativne inteligencije” Maharishi
European Research Universityja; doktorat je zaradio na Columbia Pacific Universityju koje je
država Kalifomija poslije zatvorila jer su im diplome bile praktički bezvrijedne. “Dr.” Joe Vitale
bio je sljedbenik kultnog vođe Bhagwan Shree Rajneesha prije no što je utemeljio nešto što je
nazvao “hipnotički marketing” iz kojeg nudi i doktorate;9 on je svoj doktorat iz “metafizičke
znanosti” stekao na Sveučilištu metafizike koje nudi intemetske kolegije iz, između ostalog,
metafizičke tehnike kontrole jezika.10 Dr. John Demartini bavi se kiropraktikom, medicinskom
terapijom utemeljenoj na kontraznanju. Njuejdžovka Esther Hicks kanalizira skupinu bestjelesnih
entiteta poznatih pod zbirnim nazivom “Abraham”; ona i njezin suprug Јеггу bili su u izvornom
DVD-u Tajne3 ali su na vlastiti zahtjev izrezani iz “poboljšane” verzije nakon razmirica u vezi s
visinom honorara.11
One od dvadeset dva spomenuta “učitelja” koji se dotad već nisu obogatili svojim
proizvodima, Tajna je lansirala iz kultskog miljea u maticu: od jednog primjerka njihove knjige u
nekoj od njuejdžovskih knjižara u zapadnom Hollywoodu do hrpe na stolu u Barnes and
Nobleu. Ta knjiga i DVD možda su čudo od tri dana, ali poduzetnici kontraznanja odlučni su
iskoristiti njihov potencijal.
Tri koautora spomenutog paketa - Bob Proctor, Jack Canfield i velečasni “dr.” Michael
Beckwith (on je doktorat dobio od Ujedinjene crkve vjerske znanosti) - udružili su se i osmislili
program “Znanost bogaćenja” popraćen knjigama, DVD-ima i tečajevima. “Vidjeli ste film.
A sad primijenite tu filozofiju i uzmite bogatstvo koje je svemir oduvijek čuvao za vas”, kažu
oni. “Dopustite da budem krajnje iskren prema vama”, dodaje Proctor. “U posljednje su se
vrijeme mnogi ubacili u posao sa Zakonom privlačenja, ali tajne koje ću ja podijeliti s vama
spadaju u samu bit mojeg učenja o uspjehu... Dovoljno je SAMO JEDNOM poslušati ove CD-e
da vam se život potpuno promijeni.”12
Pod ljudima koji su se “ubacili u posao” vjerojatno je mislio na Esther i Јеггуја Hicksa
koji tvrde da su oni izvorni autori Zakona privlačenja u obliku u kojem im ga je prenijela
“beskrajna Abrahamova inteligencija”. Njihova odluka da istupe iz projekta Tajna pokazala
se pametnom, budući da se u ožujku 2007. njihova potpuno zasebna knjiga Zakon privlačenja
našla na drugom mjestu liste uspješnica New York Timesa. “Znate ono kako je ledolomac
nezgrapno plovilo načinjeno da probija led?” Јеггу (bivši cirkuski akrobat) reče Robertu
Chalmersu iz Independenta. “Tajnu doživljavam kao ledolomca za Zakon privlačenja koji mi
poučavamo već dvadeset godina. Mimo plovimo iza njega svojom jahtom.”13
Ili, da prilagodimo tu prispodobu: Tajna je plovila rijekom kontraznanja sve do otvorenog
mora masovnog tržišta. Putem bi se zaustavila pokupiti preplanule motivacijske govornike,
njuejdžovske kanalizatore, propovjednike nepoznatih vjera i nadriliječnike. Svi su ti poduzetnici
imali vlastite sljedbenike kojima su prepomčili Tajnu.
No najvažnije je to što je Tajna bila predstavljana na način koji joj je omogućio da se
proširi izvan kruga izvornih sljedbenika. Njezina je ambalaža asocirala na slike tajnih
dokumenata koji samo čekaju da ih netko dešifrira; stotine tisuća ljudi kupilo je DVD ili knjigu
jer je naslovnica izgledala intrigantno - i podsjetila ih na Da Vincijev kod. Poput Dana Browna,
tako je i Rhonda Вугпе začinila jedan otrcani format natruhom gnostičkog misterija.
Kontraznanje je često najmoćnije kad žanrove i/ili teorije zavjere poveže u neočekivane
kombinacije.
S dmge strane, bez obzira na broj prodanih primjeraka, utjecaj te knjige uvijek će biti
ograničen apsurdnošću njezinih tvrdnji. Knjizi se izruguju od trenutka kad se našla na listama
uspješnica. Saturday Night Live osmislio je skeč o knjizi, a mnogi su komentatori izjavili da
histeriju oko te knjige podgrijavaju praznoglave holivudske zvijezde i bjelačka sirotinja (jedan ih
je kritičar nazvao “Tajnotronci”). Može nas zabrinuti to što je tako naivno kontraznanje uspjelo
gotovo preko noći pronaći masovno čitateljstvo, ali barem je izazvalo zdravu negativnu reakciju.
Puno više zabrinjava ogranak industrije kontraznanja čija je povezanost s kultskim
miljeom manje očita i koji se šlepa uz velike institucije koje mu daju legitimitet - sociološki
rečeno, koje ojačavaju njegovu konstrukciju vjerodostojnosti.
Patrick Holford je najutjecajniji britanski nutricionist, premda (kao što smo vidjeli u
prethodnom poglavlju) ne posjeduje relevantne akademske kvalifikacije. Usto je i jedan od
najutjecajnijih britanskih promicatelja potencijalno opasnog kontraznanja. Ne znači da je
ujedno lažac ili prevarant nego da širi informacije koje su netočne ili za koje ne postoje dokazi.
On, čini se, duboko vjeruje u svoje besmislice. Problem je u tome što u njih vjeruju i milijuni
drugih.
Moglo bi se knjigu napisati o sumnjivim tvrdnjama iz Holfordova opusa, pa mi dopustite
da se ograničim na tri probrane.
Kao prvo, Holford roditeljima djece koja boluju od autizma plasira zbunjujuće
informacije o tom često neizlječivom razvojnom poremećaju. Holford je sljedbenik dr. Andrewa
Wakefielda, čiju tvrdnju da trovalentno cjepivo uzrokuje autizam nije potvrdila nijedna
znanstvena studija; godine 2007. skupljao je potpise za peticiju da se Wakefielda ne briše
iz liječničkog registra.14 Holford smatra da bi trovalentno cjepivo moglo biti “kap koja će preliti
čašu” kod djece koja naginju autizmu. Također citira “nedavnu reviziju svih postojećih dokaza”
kojom se došlo do zaključka da Wakefieldova teza nije pobijena (premda jest); fusnota za tu
“reviziju” upućuje čitatelja na web stranicu dobrotvornog društva Food for the Brain (direktor: P.
Holford), na kojoj je ona dostupna samo pretplatnicima.
U dijelu njegove web stranice posvećenom uzrocima autizma Holford piše: “Kao i u vezi
s mnogim bolestima, tako se i u vezi s autizmom vodi rasprava o tome je li autizam nasljedan ili
ga, primjerice, izazivaju prehrana ili okoliš.” Ovo je čista dezinformacija. U znanstvenoj se
literaturi nedvosmisleno tvrdi da je u više od 90 posto slučajeva autizam genetska bolest.15
Holford to ne kaže roditeljima, ni na svojoj web stranici ni na stranici Food for Brain. Na
potonjoj se nalazi “akcijski plan” za roditelje autistične djece koji roditeljima savjetuje da svojoj
autističnoj djeci daju goleme količine vitamina i drugih dodataka prehrani. Za dodatnu pomoć u
“prevladavanju autizma” - sumnjiv izbor riječi budući da je autizam neizlječiv i nema remisije -
roditeljima se preporuča posjet Brain Bio Centru (direktor: P. Holford), u čijim se brošurama
tvrdi da “u nekoliko mjeseci većina pacijenata potroši između 600 i 1100 funti na konzultacije i
pretrage, i još dvije do tri funte dnevno za vitaminske dodatke”.16
Kao drugo, Holford reklamira i prodaje elektronski privjesak QLink koji navodno štiti od
radijacije mobitela i prenosivih računala. Evo kako on to objašnjava na proizvođačevoj web
stranici: “Znanstveni dokazi su krajnje impresivni... Ovaj revolucionarni privjesak osigurava
trajnu zaštitu od elektromagnetske radijacije pomoću mikročipa koji radi na istim frekvencijama
kao i energetsko polje ljudskog tijela.”17 Dr. Ben Goldacre, autor Guardianove kolumne Bad
Science, vidio je da Holford prodaje QLink-ove putem svog kataloga Health Products for Life i
odlučio jednog podrobno proučiti tako da ga rastavi na dijelove.
Nije bilo nikakvog mikročipa. Goldacre je stupio u kontakt s izumiteljima QLinka. “Rekli
su mi da od prvog trenutka jasno ističu da u QLinku nema elektronskih komponenti 'u
konvencionalnom smislu'. Obećano reprogramiranje energetskog obrasca navodno vrši neki
fino smrvljeni kristal utisnut u smolu. O, sad shvaćam: to je zapravo njujedžovski kristalni
privjesak.” Goldacre procjenjuje da proizvodnja ključne komponente QLinka stoji 0,005 funti;
Holford je privjesak prodavao po 69,99 funti.18
Kao treće, i najproblematičnije, Holford je skeptičan ne samo prema MMR-u nego i
prema koristima od cijepljenja općenito. “Alternative cijepljenju postoje da bi se vaš imunološki
sustav ili imunološki sustav vašeg djeteta mogli othrvati bolestima. Nema boljeg načina od
dojenja da se novorođenčetu osigura imunitet, a nakon prestanka dojenja najbolji način je
osigurati optimalni unos hranidbenih sastojaka koji jačaju imunitet. Vitamin A, primjerice, štiti
od ospica a vjerojatno i od dječje paralize.”19
Tvrdnja da su dojenje i vitamini alternativa imunizaciji opasna je besmislica. Web
stranica Ministarstva zdravstva bolnice Great Ormond Street kaže da nikakva mjera kao što su
dojenje ili organska dijeta ne osigurava bolju zaštitu od ozbiljnih bolesti od klasičnog
cijepljenja.20 Prema procjeni UNICEF-a iz 2003. godine, cijepljenjem protiv ospica i gripe svake
bi se godine u Africi moglo spasiti život pola milijuna ljudi.21
Holford nastavlja: “Premda je slabije istražena, mogli biste razmisliti o mogućnosti
homeopatske imunizacije. U jednoj je studiji 18000 djece uspješno zaštićeno od meningitisa uz
pomoć homeopatskog pripravka, bez ijedne nuspojave.”22 Holford ne navodi o kojoj je studiji
riječ, no budući da homeopatski pripravci ne sadrže aktivne sastojke, nemoguće je da bi
neka takva “imunizacija” mogla djecu zaštititi od meningitisa. I u vezi s ovime se na spomenutoj
web stranici Ministarstva zdravstva kaže da “nema dokaza da bilo koji homeopatski pripravak
sprečava bolesti protiv kojih mi cijepimo.” Mnogi homeopati ograđuju se od tih opasnih
“imunizacija”;
Holfordovo zagovaranje takvih imunizacija je sramotno ali i zabrinjavajuće, budući da
ima izvrsne veze u medijima i svijetu komplementarne i alternativne medicine.
Holfordova najbolje prodavana knjiga je The Optimum Nutrition Bible u izdanju Piatkusa.
Oni tvrde da je u svijetu prodano pola milijuna primjeraka te knjige. No njezino revidirano i
prošireno izdanje, The New Optimum Nutrition Bible (2005.), pratio je negativan publicitet,
budući da je u njoj pisalo da je “AZT, prvi službeni lijek protiv HIV-a, potencijalno opasan i
nedjelotvorniji od vitamina C”.23 Holford ne kaže u kojem je smislu “nedjelotvorniji”, jer dosad
nije provedena nijedna studija o usporedbi djelovanja AZT-a i vitamina C na ljude. Holford je tu
tvrdnju ponovio na turneji po Južnoj Africi 2007. godine. Ben Goldacre je to ovako
prokomentirao: “Moram reći da mi Holfordove tvrdnje zvuče čudno u zemlji s pet milijuna ljudi
zaraženih HIV-om, koji su tek nedavno uspjeli iskamčiti antiretroviralne lijekove od vlade koja
poriče epidemiju AIDS-a i koja je opsjednuta korištenjem nutricionističkih metoda.”24
Holford je i autor knjiga Recite ne srčanim bolestima (Say No to Heart Disease, 1998.),
Stopostotno zdravlje (100 Per Cent Health, 1999.), Recite ne karcinomu (Say No to Cancer,
1999.), Šest tjedana do superzdravlja (Six Weeks to Superhealth, 2000.) i Plan
prevencije Alzheimerove bolesti (The Alzheimer Prevention Plan, 2005.). Svi ti naslovi zaudaraju
na kontraznanje. Ljudi oboljeli od raka ili srčani bolesnici nisu bolesni jer su propustili reći “ne”
svojoj bolesti (uz možda iznimku ljudi koji su dobili rak pluća od pušenja). Reći da je za
kroničnu bolest kriv bolesnik okrutno je i pogrešno, no ujedno je i jedno od tipičnih stajališta
nadriliječnika. Ne postoji stopostotno zdravlje ni superzdravlje, a ideja da se potpuna tjelesna
preobrazba može postići u šest tjedana dodatno ističe besmislenost te tvrdnje. Alzheimer još nije
bolest koja se može spriječiti i najmanja aluzija na takvo što također je okrutna.
Osim svojih bestselera Holford na svojoj web stranici nudi zapanjujuću lepezu proizvoda
i usluga. Primjerice, za 49,98 funti Health Products for Life izvršit će “pretragu minerala u kosi”.
U objašnjenju stoji: “Vaša kosa može otkriti puno toga o vašem zdravlju”25 E, ne može,
kaže američka liječnička komora koja se “protivi kemijskoj analizi kose kao načinu određivanja
potrebe za medicinskom terapijom, a zalaže se za informiranje američke javnosti i relevantnih
vladinih agencija o toj neprovjerenoj praksi i o mogućnosti da ona predstavlja prevaru”.2
Holford navodi i “pet lakih koraka kojima odmah sad možete reći ne karcinomu”. Na
svakom od tih koraka morate uplatiti stanovit iznos P. Holfordu ili nekom od njegovih ortaka:
1. Kupite knjigu Recite ne karcinomu za samo 6,99 funti.
2. Uključite se u program “Stopostotno zdravlje već danas” za samo 49,99 funti.
3. Osigurajte si individualizirane nutri cionističke konzultacije putem interneta za samo
24 funte.
4. Dođite na “Vikend radionicu stopostotnog zdravlja”
- 199 funti za nečlanove Stopostotnog zdravlja već danas.
5. Pridržavajte se dijete i dodataka “Programa recite ne karcinomu”, koji preporučuje
Immune Plus pakovanje vitamina i antioksidanskih tableta za 59,30 funti.
Holford također objašnjava zašto je njegov program tako djelotvoran: jer razara kemijske
spojeve za koje je on “apsolutno uvjeren” da su glavni uzročnici karcinoma. “Do 40-ih godina 20.
stoljeća ti kemijski spojevi nisu ni postojali, možda razlog zbog kojeg vaše bake i djedovi i
prabake i pradjedovi nisu umirali od raka dojke ili prostate”, kaže on i tako u jednoj rečenici
objedini pseudoznanost i pseudopovijest.27
Tajna je za sljepare bila prečica do poluuvaženosti, a minicarstvo Patricka Holforda
omogućava široku i suptilnu interakciju između kultskog miljea i matične kulture. Primjerice,
web stranica NaturalMatters.net Holfordu služi za širenje njegova nauka; upravo je na toj stranici
on branio Andrewa Wakefielda i molio korisnike da potpišu peticiju podrške. NaturalMatters za
sebe tvrdi da je “jedini britanski resurs prirodnog života”. Bez sumnje i jest resurs za najćaknutije
elemente komplementarne i alternativne medicine. Samo jedan primjer: ta stranica nudi
imenik “terapeuta bojama” koji se “služe nizom tehnika među kojima su jedenje hrane i pijenje
vode stanovite boje”.28
Time što se služi web stranicom NaturalMattersa za širenje svog nauka i prodaju
proizvoda, Holford se izravno obraća drugim poduzetnicima kontraznanja iz svijeta
komplementarne i alternativne medicine i njihovim sljedbenicima. To je potpuno logično:
prodaješ li beskorisne šarlatanske drangulije kao što je QLink ili izlaziš u javnost s medicinski
sumnjivim tvrdnjama o vitaminskim dodacima, Natural Matters
ti nudi već gotovi imenik lakovjernih potencijalnih mušterija.
No Holfordov kontakt s kultskim miljeom nije ograničen na obične pomodare zdravog
života. U svibnju 2007. Andy Lewis je na svojoj web stranici Quackometer (koja prati stanje
internetskog šarlatanstva) objavio tekst o Holfordu. Uočio je da Holfordove kampanje protiv
psihijatrijskih lijekova, njegovo propagiranje vitamina i oslanjanje na upitnike u dijagnosticiranju
bolesti podsjećaju na dijanetiku, “znanost” koju je izumio utemeljitelj scijentološke crkve, L.
RonHubbard:
Patrick je (poput Hubbarda) počeo proučavanjem psihologije i također se uskoro
zainteresirao za to kako bi prehrana mogla pomoći u liječenju duševnih bolesti. To uvjerenje
potaknulo je Holforda da osnuje vlastiti institut gdje će obučavati sljedbenike i pokrenuti vlastiti
biznis proizvodnje vitaminskih dodataka prehrani. I L. Ron Hubbard ubacio se u biznis s
vitaminskim dodacima multivitaminom koji je nazvao Dianazene, mješavinom željeza i vitamina
C i velikih količina niacina. Taj je bućkuriš navodno izvlačio radijaciju iz tijela i liječio rak.
(Bilo je to na početku Hladnog rata i radijacija je bila babaroga; danas su tu ulogu
preuzeli mobiteli i bežična tehnologija.) Hubbard se služio tehnikom upitnika za dijagnostiku
“tegoba” koje bi dijanetika mogla izliječiti, pristup koji se održao do dana današnjeg kao
najvažniji scijentološki instrument novačenja članova. I Patrick se na web stranicama kao što su
Food for the Brain i njezine posestrime Brain Bio Center rado služi upitnicima u dijagnosticiranju
duševnih tegoba i određivanju potrebnih vitaminskih terapija kojima se tegoba možete riješiti ...
Patrick nije utemeljio religiju, ali objavljuje knjige s naslovima kao što su Hrana je bolji
lijek od lijekova (Food Is Better Medicine than Drugs), Optimalna prehrana za mozak (Optimum
Nutrition for the Mind) i Duševne bolesti - nije sve u glavi (Mental Illness - Not Ali in the Mind).
Obilazi škole da djeci poveća kvocijent inteligencije i liječi ih od duševnih
problema alergološkim testovima i dodacima prehrani, a svoju netrpeljivost prema stručnjacima
za duševne bolesti izražava odabirom riječi: lijekove koje oni propisuju u svojim e-mail
porukama roditeljima proglašava “duševnim luđačkim košuljama”. Patrick se od Hubbarda
razlikuje jedino u tome što svojim sljedbenicima ne govori da su psihijatri izvanzemaljci koji su
stigli na naš planet u praskozorje čovječanstva nakon što su svemirskim letjelicama prešli cijeli
svemir da bi nam uništili duše. Odnosno, ne nalazim spomena o tome na njegovoj web stranici.
Premda Holford nije Hubbardov sljedbenik, on ipak ima veze sa scijentolozima. Član je
savjetodavnog odbora neprofitne korporacije Safe,Harbor koja preporučuje “nefarmakološke
alternative za duševno zdravlje”.30 Safe Harbor niječe svaku formalnu vezu sa
scijentologijom, premda su ih optužili da toj Crkvi služe kao paravan; osnivač Safe Harbora, Dan
Stradford, je scijentolog.31 Holford je dobio i “nagradu za ljudska prava” od Građanske komisije
za ljudska prava koju je ustanovila Scijentološka crkva u sklopu žestoke - čak i histerične -
kampanje protiv psihijatrijske profesije.32
Zašto bi Holfordu scijentolozi dodijelili to priznanje? Vjerojatno ne samo zato što dijeli
njihovu odbojnost prema “psihijatrijsko-farmaceutskoj sprezi” nego i zato što ima tako široku
publiku. Cesto nastupa na televiziji, a u srpnju 2007. emitiran je prilog o njemu u sklopu emisije
Tonight with Trevor McDonald u kojem je prikazano kako njegovo dobrotvorno društvo Food for
the Brain testira svoje nutricionističke teorije na djeci u osnovnoj školi Chineham Park u
Basingstokeu. Predstavnici škole izjavili su da su oduševljeni rezultatima odvikavanja djece od
nezdrave hrane, ali su upućene ozbiljne zamjerke nemarnoj metodologiji tog
eksperimenta.33 Pomalo iznenađuje da se osobi kontroverznoj poput Patricka Holforda dopustilo
da mu pučkoškolci posluže kao pokusni kunići u tom “projektu” - brižljivo se izbjegavalo riječ
“eksperiment” - bez obzira na koristi.
Holfordove aktivnosti na visokoškolskim ustanovama formalnije su prirode. U središtu
njegova ministarstva je Institut za optimalnu prehranu (Institute for Optimum Nutrition, ION)
koji je on osnovao 1984. godine i kroz koji je prošla gotovo polovica ljudi u Britaniji koji sebe
nazivaju nutricionistima (što može svatko). ION je nezavisna obrazovna zaklada koja nudi
trogodišnji studij nutricionističke terapije, navodno “najstariji i najugledniji nutricionistički studij
u Europi, a možda i na svijetu”.
Školarina za prvu godinu studija u školskoj godini 2007./8. iznosila je 3090 funti plus
upisnina od 260 funti za sve studente koji upisuju neki tečaj na ION-u.34
No možda se taj trošak isplati jer oni koji završe tečaj dobivaju i diplomu Institute of
Nutrition (DipION) i diplomu iz općih predmeta (FdSC), verificirane od strane Sveučilišta
Bedfordshire čiji se logo kočoperi na web stranici ION-a. Diploma ION-a može se
dopuniti jednogodišnjim studijem na spomenutom sveučilištu (odnosno dvogodišnjim
izvanrednim) čime se stječe titula BSc (Hons).
Drugim riječima, državno sveučilište priznaje kolegije instituta koji vodi nutricionist bez
akademskih kvalifikacija, a koji zagovara šarlatanska cjepiva protiv meningitisa, prodaje
šarlatanske elektronske drangulije i misli da je AZT “nedjelotvorniji” od vitamina C! “Kako
jedno sveučilište može priznavati takvu ekipu?” pita se profesor David Colquhoun s londonskog
University Collegea. “Gdje li je pamet ljudima sa Sveučilišta Bedfordshire?”35
Na to pitanje nije teško odgovoriti. Odnos između instituta i spomenutog sveučilišta
odgovara objema stranama. Sveučilište na prve dvije godine studija ne organizira nastavu iz
nutricionističkih kolegija već se ona odvija na Holfordovu institutu. Nije ni čudo da na web
stranici tog sveučilišta potencijalni studenti mogu naći telefonski broj ION-a - jer se njihov studij
odvija tamo. “Diplome DipION/FdSc priznaje Britanska udruga nutri cionističkih terapeuta
(British Association of Nutritional Therapists, BANT) jer taj studij udovoljava strogim
BANT-ovim zahtjevima glede akademskih kvalifikacija nutri cionističkih terapeuta”, kaže
spomenuto sveučilište.36 To zvuči umirujuće, premda bi se studenti možda malo zamislili kad bi
znali da nijedan član upravnog vijeća BANT-a nema kvalifikaciju višu od fakultetske diplome, a
četvero od njih desetero ne posjeduje nikakve relevantne akademske kvalifikacije.37
Iako je Holford najobičniji diplomirani psiholog, postao je gostujući predavač
nutricionizma i psihologije na Sveučilištu Teesside. Prema riječima glasnogovornika tog
sveučilišta Holford bi trebao početi s predavanjima potkraj 2007. godine na Cactus Clinic u
sklopu sveučilišta, u čijim brošurama stoji da koriste tehniku analize kose radi
utvrđivanja “biokemijske neravnoteže” u djece koja boluju od poremećaja koncentracije.38
Sveučilište Teesside nalazi se na popisu donatora društva Food for the Brain.39
Točna priroda Holfordova odnosa sa spomenutim sveučilištem nije bila sasvim jasna u
vrijeme dok sam pisao ovu knjigu. No aranžman između ION-a i Sveučilišta Bedfordshire ima
brojne pandane u industriji kontraznanja. Poduzetnik s osiguranom sljedbom ponudi neki
svoj proizvod tvrtki s mnogobrojnom i potrošnje željnom bazom potrošača. Taj veliki igrač -
sveučilište, izdavačka kuća, lanac ljekarni ili neke novine -shvati da poduzetnik podgrijava modu
koja je pustila duboke korijene u društvu, a poduzetnik silno želi iskoristiti marketinške
instrumente i distribucijske kanale velike tvrtke. I tako se sklopi (savršeno legalan) dogovor.
Takav je aranžman umnogome istovjetan bilo kojem poslovnom dogovoru između
nezavisnog proizvođača i veletrgovca. Razlika je u tome što širitelji kontraznanja posluju
neistinitim informacijama; oni su šarlatani, poput Patricka Holforda, ili pseudopovjesničari, poput
Grahama Hancocka, ili pristaše teorija zavjere, poput autora Loose Changea. Zanimljivo pitanje
je jesu li velike tvrtke toga svjesne?
 Odgovoriti na to pitanje lakše je nego dokučiti vjeruju li širitelji kontraznanja u svoje
besmislice. U većini slučajeva tvrtke jamačno znaju. A ako ne znaju, to je zato što se nisu
raspitale. Upišite ime “Patrick Holford” u bilo koju internetsku tražilicu i odmah će vam se
izlistati nekoliko stranica posvećenih raskrinkavanju njegove kvaziznanosti. Nemoguće da
Sveučilište Bedfordshire ne zna za kontroverzije vezane uz Holforda, no uporno šalje studente u
Institute for Optimum Nutrition.
Jednako tako, u lancu ljekarni Boots radi dovoljno osposobljenih kadrova koji znaju da je
homeopatija čisto nadriliječništvo no i dalje prodaju široku lepezu homeopatskih pripravaka,
neke i sa svojim zaštitnim znakom. Onima koji se požale, djelatnici službe za potrošače kažu:
“Boots se ponosi time što svojim kupcima nudi široku lepezu proizvoda. Premda neki ljudi
možda ne vjeruju u homeopatske proizvode, velik broj naših kupaca i dalje smatra da
homeopatski proizvodi imaju blagotvoran učinak na njihovo zdravlje.” Kao što je napisao Andy
Lewis na svojoj web stranici Quackometer, “neki ljudi” u ovom slučaju uključuju cijelu
medicinsku struku.
Iz Bootsa također podsjećaju kritičare da i vladina regulatoma tijela smatraju
homeopatske proizvode sigurnima. Sto ne iznenađuje, kaže Lewis, budući da su njihove tablete
načinjene od čistog šećera: “Da su opasne to bi bilo jednako čudo kao i da djeluju. Opasno je to
što Boots tim tabletama da je legitimitet zbog kojeg ljudi možda neće potražiti
adekvatnu terapiju.”40 Bootsovo trgovanje šećernim tabletama također dovodi u sumnju i
standarde njihovih farmaceuta, od kojih neki možda ne znaju što točno prodaju. U lipnju 2007.
otišao sam u pet najbližih Bootsovih ljekarni u mom dijelu zapadnog Londona i upitao
(primjereno kvalificirane) ljekarnike jesu li homeopatski pripravci koje prodaju zapravo
placeba. Jedan je odgovorio potvrdno, dvoje su izbjegavali odgovor, dvoje mi je odlučno reklo da
je “lijek” - zapravo šećerne tablete - djelotvorniji od placeba, i činilo se da iskreno vjeruju u tu
netočnu tvrdnju. Ukratko, ljekarnici koje je školovala vodeća farmaceutska tvrtka u Britaniji širili
su kontraznanje.
Situacija iz Bootsa, gdje se homeopatske svete vodice prodaju rame uz rame s pravim
lijekovima, ponavlja se u trgovinama Waterstone’sa, Bordersa i WH Smitha, gdje se
pseudoznanost i pseudopovijest mogu kupiti zajedno s pravom znanosti i povijesti. Kad se
knjižare upozori na to, oni neizostavno okrive izdavače. Donekle i s pravom. Nema isprike za
to što WH Smith prodaje knjigu 9/11 Revealed lana Henshalla i Rowlanda Morgana, neuvijeno
ekstremno ljevičarsku polemiku u izdanju Constable Robinsona a koja ponavlja sve mitove Loose
Changea - i još gore - no uglavnom su izdavači puno odgovorniji za poplavu kontraznanja
od knjižara. Odluka o kupnji nekog naslova često se donosi naprečac, no odluku da od nekog
autora naruče knjigu urednici donose vrlo promišljeno i potom rukopis oblikuju u skladu sa
zahtjevima tržišta i medija.
Uznemirujući primjer interakcije između jednog nazovi povjesničara i jednog poznatog
izdavača objelodanjen je 2006. godine u televizijskoj dokumentarnoj seriji Australian
Broadcasting Corporationa, Four Corners. U epizodi s naslovom “Povijesno smeće”41*, ekipa
Four Cornersa istražila je tekst knjige 1421: Godina kada je Kina otkrila svijet Gavina
Menziesa, koja je prodana u milijun primjeraka u više od stotinu zemalja. Među kupcima je i
13000 “sljedbenika” pretplaćenih na mjesečni bilten koji se objavljuje na Menziesovoj web
stranici; kineska verzija pokrenuta je 2006.
Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, Menzies, bivši podmornički zapovjednik
britanske ratne mornarice, vjeruje da su kineski moreplovci početkom 15. stoljeća otkrili
Grenland, Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland. To je - blago rečeno - sporna
teza. Uskoro nakon njezina objavljivanja na brojnim su web stranicama (kao što je
1421exposed.com) objavljeni znanstveni demantiji tvrdnji iz te knjige.
Ali u kojoj je mjeri 1421. doista bila Menziesova knjiga? Luigi Bonomi, Menziesov
agent, priznao je pred kamerama da njegov klijent “nije bogomdani pisac”, pa je on osobno
preuredio odabrana poglavlja iz spomenute knjige prije no što ju je poslao izdavačima. Menzies i
Bonomi potom su rezervirali dvoranu u Royal Geographical Societyju da bi javno objavili
“otkriće” kineskih plovidbi do Australije, Brazila i tako dalje. “Smislio sam to radi publiciteta, u
nadi da ću izazvati kontroverziju i prodati prava na knjigu”, Menzies je rekao za Four Corners.42
Bonomi je smislio još jedan reklamni štos. Angažirao je Midas Public Relations,
vjerojatno vodeću britansku PR agenciju izdavačke industrije. U spomenutom australskom
dokumentarcu citiraju Stevena Williamsa iz Midasa: “Po Luigijevu mišljenju knjiga je kao
rukopis bila beznadan slučaj i nijedan se izdavač ne bi želio baktati njome, pa se mudro dosjetio
da bi mogao zamoliti nas da preuzmemo kormilo i ubacimo neku priču u neke dnevne novine
koja će njegovu teoriju predstaviti javnosti.” Londonski Daily Telegraph (za koji ja pišem)
spremno je udovoljio toj molbi i objavio članak o tome kako će “možda u 23 zemlje
trebati prepravljati povijesne udžbenike u svjetlu novih dokaza da su kineski istraživači do
sredine 15. stoljeća već otkrili glavninu svijeta”.43 (Nije potrebno ni napominjati da nijedan
povijesni udžbenik nije prepravljen, osim možda u Kini.)
Publicitet koji je to izazvalo, kaže Williams, “zasigurno je jedna od najvećih senzacija
koju smo kao PR agencija popratili. Naprosto nevjerojatno.” Bonomi je najvećim izdavačima
poslao kopije članka iz Telegrapha kao i svih reakcija. Deset direktora Bantam Pressa,
odjela Transworlda u sastavu Random Housea, pozvali su Gavina Menziesa na sastanak. Sally
Gaminara, urednica Transworlda, kaže da je “željela biti sigurna da ćemo mi kupiti knjigu prije
no što on održi svoj govor, jer nađu li se tamo i ostali izdavači oni će se odmah ponuditi kupiti
knjigu i cijena će joj skočiti”.44 I tako je ona Bonomiju ponudila pola milijuna funti za svjetska
prava, a on je ponudu prihvatio.
Nakon toga je proizvodni proces počeo zaozbiljno. Prema Menziesovim riječima
Transworld je angažirao čak 130 ljudi da rade na njegovoj knjizi, uključujući i Neila Hansona,
iskusnog zamjenskog pisca. Ali začudo - a na to su ukazali i autori Four Cornersa - “nijednog od
tih profesionalaca u Transworldu koji su pripremali rukopis za tisak nisu zamolili da provjeri
teoriju koju se zastupa u knjizi”.
Zašto? “Vrlo je teško dokazati da nešto jest ili nije točno”, kaže Gaminara. “Hoću reći,
moramo se pouzdati u naše autore jer mi naprosto nemamo vremena. I ovako imamo pune ruke
posla: knjige valja urediti, pripremiti za tisak, organizirati njihov marketing, reklamu i prodaju -
ne stignemo provjeravati točnost svakog navoda u svakoj knjizi.” 5
Možda je tako, no je li previše očekivati od izdavača američkog izdanja spomenute knjige
da provjeri točnost njezina podnaslova od šest riječi? Godina 1421. nije bila “godina kada Kina
otkrila Ameriku” iz vrlo jednostavnog razloga: Kina nije otkrila Ameriku.
 Život s kontraznanjem

Lakovjernost se širi društvom brzo i tiho poput virusa i nitko ne zna koliko će ta
epidemija potrajati. Kontraznanje nije poput ospica pa da ga se može iskorijeniti cijepljenjem.
Bolja bi usporedba bila ona s HIV/AIDS-om, koji posjeduje zastrašujuću sposobnost mutacije.
Tek što pomislimo da je neki oblik kontraznanja pod kontrolom, suočimo se s nekim
njegovim neočekivanim varijetetom. Znanstveni kreacionizam prometne se u Inteligentni dizajn;
neonacističko poricanje holokausta postane muslimansko poricanje holokausta.
Kao društvo možemo poduzeti profilaktičke mjere protiv kontraznanja. Zapadna je
civilizacija razvila intelektualna oruđa za raskrinkavanje pseudopovijesti i pseudoznanosti. Drugo
je pitanje hoćemo li se njima poslužiti, jer to je naporan posao, najčešće tehničke prirode a često
nezahvalan. Možda još nije kasno da se kontraznanje pretvori u kroničnu no kontroliranu bolest,
ali smo daleko od tog cilja.
Prije no što uopće pokušamo obuzdati učinke kontraznanja, moramo razumjeti korijene
tog fenomena. Najčešće nije teško ući u trag kultskom podrijetlu nekog niza informacija:
homeopatske doktrine nadogradile su se na nadriliječništvo 18. stoljeća; izgubljene civilizacije
Grahama Hancocka oživljene su maštarije viktorijanskih ekscentrika; modemi
islamski antisemitizam temelji se na srednjovjekovnoj kršćanskoj krvnoj kleveti Zidova i na
nacističkoj “znanosti” o rasama. No ti povijesni presedani ne objašnjavaju zašto inteligentni ljudi
prenose te ideje i vjeruju u njih.
U svojoj knjizi Zašto ljudi vjeruju u ćaknute stvari (Why People Believe Weird Things)
Michael Shermer, osnivač časopisa Skeptic, pokušava odgovoriti na to pitanje. “Kao kultura, čini
se da teško razlikujemo znanost od pseudoznanosti, povijest od pseudopovijesti, i razbor od
nerazbora”, piše on. “Ali mislim da pravi uzrok leži dublje od toga. Da bismo došli do njega
moramo se kroz slojeve kulture i društva
probiti do mozgova i srca pojedinaca.”1 Uzroci koje on izlučuje uglavnom su psihološke
prirode: utješno je vjerovati da uz pomoć nekog vidovnjaka možete stupiti u kontakt s voljenim
osobama ili da zbog toga što ćete jesti brokule nećete dobiti rak; neobično je utješno vjerovati da
su sve naizgled slučajne pakosti proizvod združenog djelovanja nekakve sotonističke zavjere.
Promicatelji kontraznanja uče nas da svemir nije nasumičan, da se sve događa s razlogom.
Problem je u tome što je Shermerove zaključke teško konkretno dokazati. Prije nekoliko
godina proveo sam sociološko istraživanje o vjerovanjima pentekostalnih kršćana o smaku
svijeta. Sto sam više razgovarao s ljudima, to sam postajao sumnjičaviji glede
uopćenih psiholoških objašnjenja neortodoksnih vjerovanja. Teorije utemeljene na masovnoj
psihologiji nisu nužno pogrešne, ali uključuju koncepcije kao što su “dezorijentiranost” i
“nesigurnost”, a njih je teško izmjeriti. No možemo istraživati društvene procese koji otvaraju
prostor kontraznanju.
Pogledajmo sljedeću statistiku. Između 1980. i 2005. broj vjernika koji redovno odlaze u
crkvu smanjio se s 4,7 na 3,3 milijuna.2 Broj članova političkih stranaka smanjio se s 3,5 milijuna
50-ih godina 20. stoljeća na oko pola milijuna. Broj sklopljenih brakova u Ujedinjenom
Kraljevstvu smanjio se s 480.000 1972. godine na 284.000 2005. godine.3
Svaki od tih trendova odraz je fragmentacije struktura tradicionalnog autoriteta - crkava,
političkih stranaka i obitelji s dva roditelja - koje su prijašnje generacije malokad dovodile u
pitanje. Riječima bostonskog sociologa Petera Bergera društvo se nezaustavljivo kreće “od
sudbine prema izboru”. Moderno vrijeme i tržište uništavaju raznovrsne institucije, uključujući i
mnoge čiji je autoritet implicitan a ne eksplicitan, kao što su javno financirani elektronički mediji
i obiteljske tvrtke. A svaka promjena nosi nove mogućnosti koje omogućavaju dodatne slobode,
ali i predstavljaju teret. Subjektivna strana ljudskog iskustva preuzima uzde od objektivne.
Prema riječima sociologa Anthonyja Giddensa, sve nas se uvlači u “refleksivni projekt
jastva”.4 Rasulo zajednica, neizbježna prisutnost elektroničkih medija, rastući utjecaj dalekih
događaja na naš svakodnevni život, zbunjujući niz opcija životnih stilova - svi nas ti
čimbenici prisiljavaju da odaberemo tko smo, na način na koji to naši preci nisu morali.
Danomice nam se otvaraju nove mogućnosti; istom smo izvršili neki izbor, a već ga moramo
revidirati. Mi smo radne verzije. A poput
umjetnika koji svoje skice pokazuju publici, obožavamo govoriti o tome.
I moramo o tome govoriti, jer o toliko toga valja raspraviti. Lijepo je uživati veću slobodu
u izboru radnog mjesta, seksualnih preferencija, političkog identiteta, filozofije i vjerskih
uvjerenja, ali u vršenju tih izbora najprije moramo odlučiti u što vjerujemo. “Ljudi modernog
doba moraju stati i zamisliti se, dok su ljudi predmodemog doba mogli djelovati nagonski
spontano”, piše Berger. “Odgovori na vječno ljudsko pitanje ‘Sto mogu znati?’ postaju nesigurni,
neodlučni, tjeskobni.”5
Tu nam zadaću ne olakšava to što nam javne institucije, nekoć čuvari intelektualne
ortodoksije, sad govore da možemo vjerovati manje-više u što nam je volja. Previranja iz 60-ih
godina 20. stoljeća ostavila su dubok trag na sveučilištima, vladinim institucijama i crkvama.
Samuel Huntington, autor knjige Sudar civilizacija, kaže: “Ljudi više ne osjećaju jednaku obvezu
slušati one koje su prethodno smatrali višima od sebe po godinama, položaju, statusu, stručnosti,
karakteru ili talentima. U većini organizacija stega je popustila a razlike u statusu više nisu
izrazite.”6 Taj “demokratski egalitarizam” uvelike je povećao samosvijest manjinskih grupa:
učenika i studenata, etničkih manjina, homoseksualaca, feministica i političkih aktivista. Svaka
od tih grupa željela je pravo na odlučivanje o tome u što vjeruju, uključujući i pravo da odluče što
predstavlja činjenicu.
Umjesto da se tom trendu usprotive, mnogi intelektualni čuvari dobrovoljno su se
proglasili tehnološkim viškom: sva stajališta (osim desničarskih) su valjana. Institucije izgrađene
na temeljima prosvjetiteljskih ideala odrekle su se svojih temeljnih načela. Sveučilišni predavači
društvenih znanosti počeli su ustrojavati specijalističke discipline, npr. crnačka povijest i
feministička književna kritika. Odatle je bio samo mali korak do pomicanja granica činjenica da
se, ne daj Bože, ne bi uvrijedilo osjetljive dušice. Primjerice, godine 1998. Columbia University
Press objavio je knjigu profesorice Jodi Dean, vodeće feminističke znanstvenice, s naslovom
Izvanzemaljci u Americi (Aliens in America), studiju o ljudima koje su oteli izvanzemaljci. U njoj
Deanova nije decidirano izjavila da takve otmice ne postoje i da se nikad nisu dogodile već je
pohvalila “NLO zajednicu” jer je digla glas protiv represivnih i isključujućih “normi javnog
razuma”.7
Ima neke logike u tome da su akademici-ljevičari drukali za NLO zajednicu, budući da je
u to vrijeme mnogima od njih mašta radila punom parom baš kao i ljudima koje su oteli
izvanzemaljci. Znanstvenici su osmišljavali “narative” koje su, osim što su osporavale stajališta
bjelačke muške elite, besramno preinačavale povijest, podatke zamjenjivale tlapnjama, a
činjenice teorijom. Preobrazba drevnog Egipta u “Kemet” primjer je toga, a tu je i bezbroj knjiga
s područja homoseksualnih studija kojima se na temelju nepostojećih dokaza povijesne figure
proglašava homoseksualcima. Kognitivno nesuglasje izazvano takvim prihvaćanjem ne-činjenica
elegantno je izglađeno pojavom postmodernizma koji si je dao u zadatak delegitimizirati sam
pojam prikupljanja i mjerenja podataka.
Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća neki su francuski i američki postmodernisti
zarazili akademske krugove fantastično preuzetnim oblikom znanstvenog kontraznanja.
Zaključivši da je znanost samo još jedna tekstualna igra, oni su je počeli igrati, no rezultati su
bili apsurdni. Francuska feministička kritičarka Luče Irigaray najozbiljnije je E = mc2 proglasila
“seksističkom jednadžbom” budući da “protežira brzinu svjetlosti u odnosu na druge brzine od
životne važnosti za nas”. Ustvrdila je da je čista matematika pristrana jer se “seksistički” bavi
zatvorenim prostorima, a ne “djelomice otvorenim” strukturama vidljivima suptilnijem ženskom
mozgu.8
Godine 1996. francuski profesor fizike Alan Sokal napisao je rad “Prelaženje granica:
ususret transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije”, u kojem je napao svoje kolege zbog
“pristajanja uz ‘objektivne’ postupke i epistemološke strukture propisane
(takozvanom) znanstvenom metodom”, poruka kakvu su avangardni književni teoretičari željeli
čuti! Konačno da je jedan pravi znanstvenik priznao da (kako se on izrazio) “diskurs znanstvene
zajednice, usprkos njegovoj neporecivoj vrijednosti, ne može prisvojiti povlašteni epistemološki
status u odnosu na kontrahegemonističke narative disidentskih ili marginaliziranih zajednica”.9
Urednici uglednog američkog stručnog časopisa za društvene znanosti Social Text bili su više
nego voljni objaviti Sokalov tekst. No na dan njegova objavljivanja autor je objavio da je
“Prelaženje granica” podvala odnosno “patvorina skrpana od ljevičarskog trućanja,
ulagivačkih referenci, bombastičnih citata i čistih koještarija... nadograđenih na najbesmislenije
citate koje sam uspio naći.”
Urednicima Social Texta nije bilo do smijeha. Postmodernisti možda znanstveni diskurs
smatraju skupom lingvističkih smicalica, ali ne vole kad ih netko nasamari. Stručnjaci za
kulturalne studije složno su zaključili da je Sokalova podvala nepristojna te da se na njegovu
poruku mogu bez problema oglušiti. U udžbeniku Open Universityja iz 2006. godine
Znanost, tehnologija i kultura David Bell, predavač kulturalnih studija na Manchester
Metropolitan University, optužio je Alana Sokala za “policijski nadzor granica” i “nemilosrdno
gaženje kulturalne teorije”.10 Napisao je: “Sokalova postavka vrlo je stara: prepustite prirodne
znanosti prirodoznancima.” Zapravo je Sokal želio reći nešto drugo: ako se predavači
humanističkih disciplina namjeravaju pozivati na infinitezimalni račun i kvantnu fiziku, trebali bi
barem znati o čemu govore. No većinom su s tom materijom upoznati - ako uopće - samo na
razini pojednostavljene popularne znanosti. Na nekim se sveučilištima studentima nude
dvije prilično različite inačice pseudoznanosti: kvaziznanstvene teorije stručnjaka za književnost
te patvorene teorije alternativne medicine.
Kako se sveučilištima i drugim javnim institucijama dopušta da tako drsko i nekažnjeno
promiču kontraznanje? Jedan od odgovora leži u njihovoj tradicionalnoj moći. Revolucije iz
60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća možda su ih potaknule da odbace mnoge svoje tradicionalne
odgovornosti, ali je njihov interni birokratski autoritet ostao uglavnom nedirnut. Sveučilištima,
ministarstvima, lokalnim prosvjetnim zavodima i državnim elektroničkim medijima još se
upravlja autokratski, premda je ta autokracija prikrivena. Njihovi čelnici još žele osporiti
“elitistička” stajališta pa promiču “kontrahegemonističke narative” utemeljene na pustim željama
a ne na podacima. No paradoksalno je da to čine uz pomoć vlastite hegemonije. I tako je sad
službena politika promicati inačice povijesti koje jačaju samopouzdanje ali ne prenose korisne
činjenice. Strast se izdaje za preciznost; kontrakultura se pretvorila u kontraznanje.
No bilo bi pogrešno za sve okriviti ostarjele hipije. Razlog zbog kojeg institucije mogu
promicati patvorene znanstvene spoznaje jest i taj što se i kontrakultura i kontraznanje
iznenađujuće dobro snalaze na kapitalističkom slobodnom tržištu. Kontrakultura je proizvod
modernog doba čija je glavna pokretačka snaga kapitalizam. Još daleke 1942. godine politolog
Joseph Schumpeter proglasio je “kreativnu destrukciju” bitnom odrednicom kapitalizma. Tržište
je krajnje radikalni nositelj promjene; ono ne stvara samo konkurenciju cijena nego i novu robu,
nove tehnologije i nove organizacije koje ruše same temelje starog sustava.11 Sveučilišni radikali
iz redova srednje klase su 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća zamišljali da razaraju kapitalizam, no
zapravo su i sami bili proizvodi potrošačkog društva, a njihova je narcisoidna “alternativna”
kultura dodatno poticala potrošačku potražnju.
Nakon što se ljude potakne da se redefiniraju, potrebne su im robe i usluge koje će im
pomoći u konstrukciji novih identiteta. Afrocentrična pseudoznanost vezana je uz višemilijunsku
industriju rasnih odnosa koju izdašno sponzoriraju velike korporacije.
Jednako tako, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, nesuđene prenositelje nove
“znanosti” nutricionizma šalje se od nemila (Sveučilište Bedfordshire) do nedraga (poslovno
carstvo Patricka Holforda), a pristojbe plaćaju i jednima i drugima.
Slobodno tržište voli kontraznanje. Novine su - sve, ne samo tabloidi - u krizi pa se sve
više oslanjaju na fascinantne ali neistinite priče da bi ih se kupovalo. Specijalizirani izvjestitelji
postaju luksuz, a potrebna je hrabrost da bi neki mladi novinar odbio “popratiti” napis objavljen
u suparničkoj publikaciji samo zato što se temelji na aljkavom istraživanju. A za povećanje tiraže
nema ničeg boljeg od medicinske panike. “Opasne” vrste hrane i lijekova neodoljivo su
zastrašujuća prijetnja modernom projektu jastva. I obratno: “superhrana” nudi svjetovni
blagoslov izbavljenja, vanjski znak unutrašnje Božje milosti. Kontraznanje, nesputano
nezgodnim činjenicama, omogućuje medijima da prepakiraju stvarni život u “drame iz stvarnog
života”, a povijest u “misterije”. Činjenice nam se prezentiraju kao zabava, a - premda možda
toga nismo svjesni - zabavu nam se sve češće prikazuje kao činjenicu.
No valja istaknuti da mnoge najapsurdnije novinske ne-priče nisu izmislili novinari već su
izvađene iz nedavno objavljenih knjiga. Spremnost najuglednijih svjetskih izdavačkih kuća da
zarađuju na pseudopovijesti i nadriliječništvu osobito je žalosna, budući da je ne tako davno
njihov logo igrao vrlo važnu ulogu u premošćivanju jaza između nedostupnih znanstvenih radova
i čitatelj ske publike. Naravno, mnogi naslovi još to čine. No pingvin na hrptu knjige više nije
jamstvo kvalitete pa ni istine. Ako su ljudi spremni platiti 10,99 funti da bi doznali da je sjeverna
granica izraelske države - na 33° sjeverne geografske širine -povučena upravo tamo jer je najviši
stupanj masonstva upravo trideset treći (jedna od tvrdnji iz Talismana, knjige Grahama Hancocka
i Roberta Bauvala12), izdavačka kuća Penguin Books rado će uzeti njihov novac.
Standardi akademskih izdavača pokazali su se slično fleksibilnima. Kao što smo već rekli,
ugledni britanski izdavač Routledge rado je 2007. godine objavio Povijest Afrike Molefija Kete
Asantea, knjigu u kojoj se ne navodi odakle su preuzete pseudopovijesne tvrdnje o drevnom
Egiptu. No to nije bio prvi Routledgeov kontakt s pseudoznanošću. Godine 2002. tiskali su knjigu
ogleda Vezanost, trauma i višestrukost (Attachment, Trauma andMultiplicity), urednice Valerie
Sinason, o temi “disocijativnog poremećaja identiteta” (DPI), novog naziva za poremećaj
višestruke ličnosti.13 Samo 25 posto američkih psihijatara (i još manje izvan SAD-a) vjeruje da
DPI uopće postoji.14 Sinasonova je psihoanalitičarka, no ona odbacuje njihove kritike, kao što
odbacuje mišljenja onih koji ne vjeruju u “mirnodopski Auschwitz” - njezin izraz - sotonističkih
rituala. Sinasonova tvrdi da raspolaže “kliničkim dokazima” sotonističkog infanticida
i kanibalizma, no podrobnija analiza pokazuje da se ti dokazi sastoje samo od “sjećanja” njezinih
pacijenata 15 Attachment, Trauma and Multiplicity sadrži i ogled dr. Joan Coleman,
koordinatorice RAINS-a (Ritual Abuse Information Network and Support), u kojemu se
spominju “brojne” žrtve DPI-ja “odrasle u obiteljima koje su prakticirale sotonizam kroz
nekoliko generacija”. Ta se tvrdnja ne potkrepljuje nikakvim dokazima.16 Colemanova također
vjeruje da mnogi sotonisti imaju “masonske veze”.17
Razlog zbog kojeg je trahison des clercs18* toliko presudna jest taj što usprkos
privatizaciji znanja izazvanoj eksplozijom mogućnosti intelektualnog izbora zapadno društvo još
ima nešto što se zove javna domena. Široka definicija javne domene glasila bi da je to mjesto
gdje ideje više ne nose autorska prava svojih autora već su dio zajedničke kulture. Posljedice toga
što se kontraznanje probilo na to područje mogu biti krajnje ozbiljne. Milijuni roditelja nemirno
spavaju zbog trovalentnog cjepiva MMR jer je dr. Andrew Wakefield uspio katapultirati
svoju ćaknutu privatnu teoriju o autizmu u javnu domenu, gdje je i ostala zahvaljujući
medicinskim radnicima, piscima znanstvene fantastike i novinarima koji nisu raskrinkali
Wakefieldovu užasnu metodologiju niti su objavili rezultate širokih studija koje pobijaju njegove
tvrdnje.
Ta je intelektualna aljkavost sablažnjivija od laži i poluistina koje političari serviraju
javnosti. Zapravo je možda ona i pripomogla kulturi političke lažljivosti. U svojoj knjizi Uspon
političkog laganja (The Rise of Political Lying), Peter Obome tvrdi da je brojnost “bestidnih,
kroničnih lažaca u središtu političke moći” za Blairova premijerstva bila bez presedana u
modernoj britanskoj politici.19 Francis Wheen napada Топуја Blaira u svojoj knjizi Kako su
prodavači magle zavladali svijetom jer je dopustio da se kreacionizam poučava u jednoj državnoj
školi, i kaže da se premijer “zarazio kulturnim, moralnim i intelektualnim
relativizmom postmodemista i pomodnom bolešću nepristranosti”.20
No političare ne biramo da nas obrazuju nego da nam poboljšaju život. Uhvatimo li ih u
velikoj laži kazna je često nemilosrdna, no općenito ne shvaćamo njihove prikaze stvarnosti
ozbiljno, kao što i ne vjerujemo u doslovnu istinitost reklama. Većina zapadnih političara ne širi
kontraznanje sustavno. Zapravo, jedan od pokazatelja da je neki političar skrenuo s
puta demokratskog diskursa jest kad se upusti u pseudopovijest ili pseudoznanost (tako što,
primjerice, svoje neprijatelje proglasi rasno inferiornima). Međutim, od sveučilišnih predavača,
nastavnika, liječnika i drugih školovanih ljudi očekujemo da nam pomognu razlikovati
između činjenica i nedokazanih hipoteza.
Kapitalizam i kontrakultura nasrnuli su na metodologiju prosvjetiteljstva davno prije no
što je većina nas imala pristup internetu, no taj je novi medij - neizbježno - ubrzao privatizaciju
znanja i povećao našu sposobnost da u svoje “radne verzije” ugradimo elemente
fantazije. Zahvaljujući internetu, milijuni ljudi nesvjesno su usvojili postmodemi relativizam. Da
parafraziramo jednu staru scijentološku krilaticu: ako je nešto činjenica za vas, onda je činjenica.
A vaše će vas računalo povezati s vašim istomišljenicima, koliko god apsurdna vaša mišljenja
bila.
Ljudi zdrave pameti najčešće ne vjeruju u ono što se protivi dokazima njihovih osjetila.
Nećete si reći da ste predsjednik Sjedinjenih Država (osim ako jeste). No možete si reći da je taj
isti predsjednik naredio da se lažni teroristi s dva zrakoplova zabiju u Svjetski trgovački
centar. Takva odluka podrazumijeva da ćete poklopiti uši i zapjevati “la, la, la, ne čujem vas!”
svaki put kad netko ukaže na neku od krivotvorina kojima vrvi film Loose Change. Nažalost, to
je lako učiniti. Potrebno je samo na računalu označiti omiljenu web stranicu tipa “Istina o 11.
rujnu”, pridružiti se nekoj od Loose Change grupa na Facebooku i povezati s istomišljenicima,
pobornicima teorije zavjere. I ponovno profesorica Jodi Dean spremno pruža moralnu podršku.
Evo što je napisala u blogu od 28. siječnja 2007.: “Fenomeni vezani uz istinu o 11. rujnu ukazuju
na to što se događa s vjerodostojnošću u uvjetima nepostojanja simboličke efikasnosti: ne postoji
simbol dovoljno snažan da održi cjelovitost diskursa u sklopu kojeg bi se vjerodostojnost mogla
pojaviti.”21
Andrew Keen, bivši kompjutorski poduzetnik koji je postao jedan od najžešćih kritičara
interneta, osuđuje ono što on naziva “niveliranje istine” u virtualnom prostoru. “Današnji mediji
cijepaju svijet u milijun personaliziranih i naizgled jednakovrijednih istina”, piše on.
“Takvo podrivanje istine prijeti kvaliteti građanskog diskursa, potiče plagiranje i krađu
intelektualnog vlasništva i guši kreativnost... Umjesto dubljeg zajedništva, znanja ili kulture ono
što Web 2.0 zapravo osigurava jesu sumnjiviji sadržaji iz anonimnih izvora koji nam oduzimaju
vrijeme i računaju na našu lakovjernost.”22
Nivelacija istine uništava kritičnost mladeži, kaže Keen. “Današnji klinci ne mogu
razlikovati vjerodostojne vijesti objektivnih i stručnih novinara od onoga što pročitaju na
sucmucprolij. blogspot.com-u. Za te utopiste “generacije Y” svaki intemetski prilog samo je još
jedna verzija istine; svaka fikcija samo još jedna inačica činjenica.”23
U svojoj knjizi Kult amatera (The Cult of the Amateur), Keen predlaže razne regulatorne
mjere kojima bi se uvelo reda u “demokratizirani kaos” virtualnog prostora, od zakona kojim bi
se trebalo zaštititi tradicionalne medije do toga da se računala premjeste iz dječjih soba u dnevni
boravak. No vjerojatno nikakve koristi ni od jedne od tih mjera. Pokušaji kontrole protoka
informacija na internetu osuđeni su na neuspjeh; njihova je infrastruktura naprosto odveć složena,
a generacija Y silno bi uživala vući za nos virtualnu policiju. U svakom slučaju, premda
je dobrostojeća mladež možda ciljna populacija proizvođača internetskih teorija zavjere, oni nisu
nužno i grupa najpodložnija njima.
Dugoročno gledano, najveća prijetnja interneta jest njegova sposobnost prenošenja virusa
kontraznanja u društva nezaštićena metodologijom utemeljenom na dokazima. Neka nam kao
primjer posluži pseudoznanstvena metoda “izlječenja” AIDS-a u Južnoafričkoj Republici. Njezin
predsjednik, Thabo Mbeki, godinama čini sve da spriječi distribuciju antiretroviralnih lijekova u
toj zemlji premda u njoj ima 5,5 milijuna ljudi zaraženih HIV-om. On te lijekove opisuje kao
“štetne” i “toksične”, a aludira i da CIA ima prste u toj epidemiji.24 Dakako, uživa svesrdnu
podršku zapadnjačkih širitelja kontraznanja poznatih pod nazivom “osporavatelji AIDS-a”, koji
ne priznaju nepobitne dokaze da je HIV uzrok AIDS-a.
Vodeći svjetski osporavatelj je Peter Duesberg, molekularni biolog koji tvrdi da je za
sprečavanje pa i za izlječenje AIDS-a potrebno samo pravilno se hraniti i ne uzimati toksične
lijekove. Anthony Fauci, glavni savjetnik američke vlade za AIDS misli drukčije, kao što se
moglo pročitati u New Yorkeru u ožujku 2007. Nakon što je odslušao Duesbergovo izlaganje na
znanstvenoj konferenciji o AIDS-u, inače smireni Fauci iskočio je iz kože. “To je ubojstvo”,
rekao je. “Cisto ubojstvo.”25 Potkraj 90-ih godina 20. stoljeća Mbeki je nabasao na Duesbergove
tekstove na internetu i nakon toga ga imenovao članom jednog predsjedničkog savjetodavnog
vijeća.
Mbekijeva podrška Duesbergu otvorila je vrata cijeloj vojsci poduzetnika kontraznanja
koji prodaju vlastite terapije za AIDS. Jedan od najkontroverznijih je Matthias Rath, njemački
liječnik i trgovac vitaminima koji nagovara ljude da umjesto antiretroviralnih lijekova piju velike
doze multivitamina. Možda se sjećate da je i Patrick Holford rekao da je vitamin C djelotvoran
koliko i AZT, premda tijekom svoje promotivne turneje po Južnoafričkoj Republici nikad nije
obrazložio tu svoju tvrdnju. No nevjerojatni je Rath 2005. godine održao konferenciju za tisak u
Cape Townu na kojoj je izjavio da se “tijek AIDS-a može preokrenuti prirodnim putem”.26
Pod pritiskom Ujedinjenih naroda južnoafrička vlada suzdržava se od javne podrške
osporavateljima AIDS-a, ali čini malo ili ništa da bi spriječila šarlatane da šire svoju pogubnu
poruku; još u veljači 2007. Fondacija Rath bila je suorganizator radionice na temu borbe protiv
AIDS-a na državnom Sveučilištu Kwa Zulu Natal.27 Usto, sve više Južnoafrikanaca iz ruralnih
područja ima pristup internetu koji su preplavile još ekstremnije teorije. Jedna od njih tvrdi da u
Africi uopće ne vlada epidemija AIDS-a. Na web stranici virusmyth.net možete naći
stotine članaka čiji su autori pseudoznanstvenici koji vjeruju da je “virus zvan HIV neškodljiv i
da se ne prenosi spolnim putem te da AIDS vjerojatno ima toksične uzroke”. Na vrhu početne
stranice proglas objavljuje:
 “Podržite predsjednika Mbakija u njegovoj potrazi za istinom o ‘AIDS-u.“
Sprega modernog kontraznanja i tradicionalnog praznovjerja u subsharskoj Africi
ugrožava živote milijuna ljudi no lako ju je ignorirati jer ima malo izravnih posljedica za zapadne
zemlje. Ali sprega kontraznanja i islama nesavladiv je problem i za muslimanske zemlje i za
Europu, jer se očekuje da će se do 2025. godine broj muslimana u Europi udvostručiti, s 20 na 40
milijuna.29 Kao što smo vidjeli, širenje teorija zavjere i kreacionizma u islamskom svijetu i
dijaspori poprimilo je goleme razmjere: većina muslimana u svijetu uvjerena je da Arapi nisu
sudjelovali u terorističkom napadu 11. rujna 2001.; samo 29 posto britanskih muslimana vjeruje u
povijesne prikaze holokausta; više od 90 posto muslimana u svijetu odbacuje teoriju evolucije. A
moderno doba, u obliku digitalne tehnologije, jamačno te postotke povećava umjesto da
ih smanjuje.
Većina komentatora smatra da se nezadovoljna muslimanska mladež dodatno radikalizira
putem intemeta. No usredotočimo li se preusko na “virtualni džihad”, kako ga se katkad naziva,
propuštamo širu sliku. Islamska se kultura ne može obraniti od kontraznanja jer nije
uspjela održati korak s intelektualnim napretkom zapadne civilizacije. Pervez Hoodbhoy,
profesor fizike na Sveučilištu Quaid-e-Azam u Islamabadu, izjavio je neuvijeno - i hrabro - da
nijedna muslimanska zemlja - nijedna -ne posjeduje solidniji obrazovni sustav ili svjetski ugledno
sveučilište. “Premda su prava znanstvena postignuća rijetka pojava u
suvremenom muslimanskom svijetu, pseudoznanosti je napretek”, napisao je on u JVashington
Postu 2002. godine.
Bivši predstojnik odsjeka fizike na mom sveučilištu u Islamabadu vrši izračune brzine
nebeskog svoda. On tvrdi da se svod od Zemlje udaljava brzinom centimetar u sekundi manjom
od brzine svjetlosti. Ta se njegova inventivna metoda oslanja na redak u svetoj knjizi islama u
kojem se kaže da molitva u noći kad je ta knjiga objavljena proroku vrijedi tisuću noći običnih
molitava.
On tvrdi da to iznosi faktor dilatacije vremena od 1000, što je uvrstio u formulu
Einsteinove specijalne teorije relativnosti...
Jedan od dvojice pakistanskih atomskih fizičara, nedavno uhićenih pod sumnjom da su
talibanima dostavljali nuklearne tajne, ranije je predložio da se pakistanski energetski problemi
riješe tako da se upregne snaga džinova, na temelju islamskog vjerovanja da je Bog čovjeka
načinio od gline a anđele i džinove od vatre, pa je tako taj visokopozicionirani inženjer predložio
da se pohvata džinove i iskoristi njihova energija.30
Ziauddin Sardar, utjecajni ljevičarski muslimanski novinar koji živi u Londonu, zdvojno
je primijetio da su se nakon 90-ih godina 20. stoljeća islamske zemlje udaljile od znanstvene
metodologije prema opasnom mračnjaštvu. “Islamski znanstveni diskurs danas slijedi
talibansku metodu”, piše on.
Prema Sardarovim riječima, Saudijska Arabija ulaže golema financijska sredstva da bi
dokazala da su sva moderna znanstvena otkrića predviđena u svetoj knjizi:
Ta je tendencija urodila cijelim žanrom apologetske literature (knjige, ogledi, stručni
časopisi) koja se bavi znanstvenim sadržajem Kurana. Relativnost, kvantna mehanika, teorija
velikog praska, embriologija i glavnina moderne geologije “otkriveni” su u Kuranu. I
obratno, osmišljeni su “znanstveni” eksperimenti kojima bi se trebalo otkriti što se spominje u
Kuranu a nije poznato znanosti - primjerice, program iskorištavanja snage džinova koji je
sredinom 90-ih godina 20. stoljeća uživao veliku podršku u Pakistanu. Ova krajnje
pogubna kombinacija vjerskog fundamentalizma i “znanosti”, srodna kreacionizmu... napada sve
koji se odnose kritički ili podozrivo prema takvoj znanosti, a brani vlastitu vjeru kao znanstvenu,
objektivnu i “racionalnu”. Nažalost, ovo je sad najpopularnija inačica “islamske znanosti”.31
 Hoodbhoy i Sardar puno su riskirali ukazavši na taj nasrtaj kontraznanja na intelektualni
napredak. No mnogi nemuslimanski komentatori smatraju “neprimjerenim” dizati prašinu zbog
takvog razvoja događaja i radije se koncentriraju na lakše mete kao što su američki
fundamentalisti. Godine 2007., W. W. Norton objavio je Znanstvenici ustaju protiv
inteligentnog dizajna i kreacionizma (Scientists Conjront Intelligent Design and Creationism),
knjigu ogleda (urednici Andrew Petto i Laurie Godfrey) u kojima se napada “jedna od
najpodmuklijih znanstvenih tlapnji 21. stoljeća”, no nigdje na njezinih 450 stranica nema ni
spomena o islamskom kreacionizmu. Kao što se nigdje ne spominje ni Turska, zemlja koja
brzo pretječe SAD kao glavni izvor kreacionističke propagande.32
Povijest, baš kao i znanost, pod opsadom je muslimanskog kontraznanja. U prosincu
2006. godine Islamska Republika Iran u Teheranu je organizirala konferenciju “Revizija
holokausta”. Među sudionicima su bili zloglasni francuski revizionist Robert Faurisson
i ekstremno desničarski američki demagog David Duke.33 Jedan od sudionika bio je i Shiraz
Dossa, redovni profesor politologije na Sveučilištu Sv. Franje Ksaverskog u kanadskoj pokrajini
Nova Škotska. Godine 2007., u lipanjskom broju časopisa Literary Review of Canada, Dossa je
napao “nepismene islamofobe” koji su ga kritizirali zbog sudjelovanja na toj konferenciji.
Njihovi se argumenti temelje na dvije zablude, rekao je on. Prva je ta da je iranski predsjednik
Ahmadinedžad izjavio da je holokaust mit, no on se zapravo samo usprotivio
njegovoj “mitologizaciji i sakralizaciji” od strane pobornika Izraela. Čini se da Dossa nije čuo
Ahmadinedžadov govor održan u gradu Zahedanu u prosincu 2005. u kojem je on osporio “mit o
pogromu Židova”.34
Dossa nastavlja: “Druga zapadnjačka zabluda jest da je to bila konferencija o poricanju
holokausta samo zato stoje sudjelovalo nekoliko ozloglašenih zapadnjačkih kršćanskih
osporavatelja /skeptika i dva neonacista. No to uopće nije bilo tako. To je bila konferencija
zemalja Trećeg svijeta sazvana da se osmisli intelektualni/politički odgovor
na zapadnjačko-izraelsko miješanje u muslimanske poslove.
Osporavatelji/skeptici holokausta bili su na konferenciji marginalna, rubna skupina... Od
33 govornika na konferenciji njih 27 nije poricalo da se holokaust dogodio, a to su bili sveučilišni
profesori i stručnjaci s područja društvenih znanosti iz Irana, Jordana, Alžira, Indije, Maroka,
Bahraina, Tunisa, Malezije, Indonezije i Sirije.”35 Dossa nije rekao je li mu se ukazala prilika da
podrobnije pogleda jedan od izložaka na konferenciji, rad “povjesničara” Fredericka Toebena,
koji je u rodnoj Njemačkoj odsjedio iza rešetaka jer je poricao da se holokaust dogodio.
Prema izvješću službene iranske novinske agencije bila je riječ o “golemoj
maketi koncentracijskog logora Treblinka, zajedno s vlakovima i ljudskim figuricama koja mu je
trebala poslužiti da dokaže da plinske komore nisu postojale”.36
Čak da nakratko ostavimo po strani ogavni podtekst tog oblika kontraznanja, duboko
deprimira činjenica da su akademici iz toliko zemalja zaključili da ih njihov “trećesvjetski”
identitet oslobađa zapadnjačkih standarda dokaznog postupka. Uočava se analogija
s konferencijama o AIDS-u koje su posljednjih godina organizirale “poricateljske” vlade
subsaharske Afrike; sudionici tih skupova smatrali su da je nepotrebno pa i uvredljivo podvrgnuti
pripravke tradicionalne medicine strogim empirijskim testovima. Istinitost neke tvrdnje ovisila je
o njezinu izvoru i asocijacijama, a ne o dokazima osjetila.
Teško je predvidjeti budućnost globalnog kontraznanja. Možda idemo prema svijetu u
kojem ideološki, pa čak i vjerski, ratovi zamjenjuju - ili barem oblikuju - borbe između stvarnih i
fabriciranih dokaza. Zbog beskonačne prilagodljivosti digitalne tehnologije, a u sprezi s
masovnim migracijama žitelja Afrike i Bliskog istoka u zapadnu Europu, te će sukobe biti gotovo
nemoguće lokalizirati. No na svu sreću još ne živimo u društvu u kojem je virtualni prostor
dokinuo odnos između javnog i privatnog znanja i u kojem je globalizacija uništila odnos između
lokalnih institucija i cirkulacije znanja. Kao što sam rekao na početku poglavlja zapad može,
i mora, poduzeti preventivne mjere protiv kontraznanja.
Jedna mi se mjera odmah nameće. U proteklih nekoliko godina kontraznanje se pokazalo
iznenađujuće ranjivo na gerilske napade iz blogosfere. Neslužbeni branitelji empirijske istine, do
zuba naoružani činjenicama, iz busije zaskaču šarlatane i varalice koji su se usudili
zaći preduboko u javnu domenu. Ta taktika djeluje više kao antiretroviralni lijek nego kao
cjepivo i odveć je skromnih razmjera da bi izazvala dramatične promjene u društvu, ali čini se da
djeluje. Bad Science, Holfordwatch, blog Quackometer i web stranica Improbable
Science Davida Colquhouna pretvorili su živote slavnih pseudoznanstvenika u pravi pakao. Lako
je uništiti nečiji ugled u tako žestokoj konkurenciji, a ljudi poprilično uživaju kad se ponizi
samodopadne gurue i zadre u njihov glamurozni život.
Da se vratimo jednom ranijem primjeru. Spomenem li pred prijateljima ime Gillian
McKeith oni kažu: “O, misliš na ‘doktoricu’ Gillian McKeith” i prstima u zraku načine znak
navodnika. I to možemo zahvaliti Benu Goldacreu čije je uporno sprdanje s
“doktoratom” McKeithove na njegovoj web stranici potaknulo jednog od njegovih čitatelja - on
ih zove “srditim štreberima” - da je prijavi Upravi za oglašivačke standarde, pa se ona u
reklamiranju svojih proizvoda više ne smije nazivati doktoricom McKeith. “Samo što ne cvatem
od ponosa”, napisao je Goldacre. “Je li podlo uživati u tome? Nije, jer je McKeithova prijetnja
javnom shvaćanju znanosti. Ne samo da pogrešno razumije nijanse nego i temeljne aspekte
biologije - stvari kojima bi je svaki 14-ogodišnjak mogao poučiti.”37
Blogeri-gerilci također su uspjeli ukazati na nevjerojatno bijedne standarde izvještavanja
o znanosti i zdravlju u britanskom novinarstvu. Opći je zaključak da u tome prednjači Daily Mail
koji objavljuje članke o nemogućim “lijekovima” za tegobe kao što su disleksija,
poremećaji hiperaktivnosti i pomanjkanje koncentracije zajedno sa zastrašujućim pričama o
elektromagnetskoj pogibelj nosti kućanskih aparata. No najneodgovorniji napis o znanosti u
2007. godini objavljen je u ozbiljnijem, liberalnijem Observeru. Dana 8. srpnja objavili su članak
s naslovom “Nova strahovanja zbog širenja autizma”. Navodno su nova istraživanja pokazala
porast broja autistične djece sa svakog stotog djeteta na svako pedeset osmo, zbog čega se
voditelj te studije - inače ugledni sveučilišni profesor - toliko zabrinuo da je predložio da se o
njezinim rezultatima obavijeste institucije javnog zdravstva, a da su dvoje suvoditelja uvjereni da
je taj porast posljedica trovalentnog cjepiva.
Goldacre je u svom blogu i članku za British Medical Journal pokazao da su sve tri
tvrdnje netočne. Ona o svakom pedeset osmom djetetu bila je plod pukog nagađanja jer
spomenuti voditelj studije, profesor Simon Baron-Cohen, nikad nije rekao nešto takvo;
oni “suvoditelji” bili su asistenti: jedan od njih, dr. Fiona Scott, bila je toliko sigurna da ne postoji
veza između trovalentnog cjepiva i autizma da je dala cijepiti vlastito dijete.38 Observer se
cijelom tom pričom osramotio pa su članak skinuli sa svoje web stranice. Za to je vrijeme
Guardian zlurado objavio tekst o toj kontroverziji. (Premda ta dva dnevnika pripadaju
istoj medijskoj grupi, ne vole se baš.) Dana 22. srpnja 2007. Observer je najzad objavio
“pojašnjenje” u kojem doktorica Scott izjavljuje da je “tvrdnja iz članka da ja povezujem porast
broja oboljelih od autizma s MMR cjepivom apsurdna. Nikad takvo što nisam izjavila. Potpuno
se slažem s profesorom Baron-Cohenom da je članak bio neodgovoran i zbunjujući.”39 erveru
će trebati dugo da vrati ugled poljuljan tim očijukanjem s kontraznanjem jer će još godinama
intemetski pretraživači za pojam MMR-a preusmjeravan čitatelje na taj gaf. To ohrabruje.
Potreban nam je cijeli naraštaj digitalnih ratnika koji će znati podrovati profesionalni ugled
institucija i ljudi koji šire kontraznanje.
 Bilo bi dobro početi od Sveučilišta Westminster koje je donekle došlo na zao glas zbog
napisa u Nature o njihovim diplomama iz homeopatije i drugih nadriliječničkih tretmana, ali koje
doista zaslužuje da ga se izvrgne ruglu. Sve dok svoje studente uvjerava da šećerne tablete imaju
magična svojstva, riječ “sveučilište” u njegovu nazivu zaslužuje navodnike koliko i doktorat
Gillian McKeith. Novi prorektor Westminstera je profesor Geoffrey Petts, bivši profesor fizičke
geografije sa Sveučilišta Birmingham, dobitnik nagrade Royal Geographical Societyja za
njegov doprinos zaštiti rijeka. Kako on pomiruje vlastitu egzaktnu metodologiju s vođenjem
institucije koja poučava vračarsku znanost? Čemu po njegovu mišljenju služi prorektor nego da
se stara da se na njegovu sveučilištu poučavaju činjenice a ne neistine? Upitajmo ga.
Također bi trebalo bespoštedno proganjati ugledne izdavačke kuće koje naručuju knjige
od sumnjivih znanstvenih autoriteta. I tu je potreban jedan Ben Goldacre da bi ime Sally
Gaminare - koja je za Transworld UK osigurala prava za knjigu Gavina Menziesa 1421 - postalo
istoznačnica za kvazipovijest. Tad bi možda razmislila prije no što bi objavila još
neku izmišljotinu, bez obzira na zaradu koju bi ona donijela. Nju i druge starije urednike također
bi možda iznenadilo koliko malo podrške uživaju među mlađim kolegama. Razgovarao sam s
nekoliko mlađih urednika, uključujući i bivšeg lektora Grahama Hancocka, kojima se gade
tekstovi koje trebaju pregledati. Mnogi prodavači u knjižarama osjećaju isto; još žalim što nisam
prihvatio ponudu prodavača u Books etc. koji mi je rekao da će okrenuti glavu odlučim li ukrasti
primjerak “tog ogavnog smeća”, odnosno 1421.
Gotovo je izvjesno da ne možemo učiniti ništa glede kolanja kontraznanja intemetom.
Usitnjavanje kolektivnog znanja na personalizirane istine počelo je prije nekoliko stoljeća;
digitalna tehnologija samo je ubrzala taj proces. Ali taj neizbježni pomak sa sudbine na izbor ne
lišava nas odgovornosti da prosudbe temeljimo na dokazima osjetila. Naprotiv, upravo zato je još
važnije sačuvati pojam javne domene u kojoj je činjenica, da se poslužimo definicijom iz Oxford
English Dictionaryja, “ono za što je potvrđeno da se dogodilo, da postoji ili da je istina”.
Moramo pozvati na odgovornost gramzive, lijene i politički korektne čuvare intelektualnog
pravovjerja koji su okrenuli leđa metodologiji koja nam omogućuje da razlikujemo činjenice i
fikciju. Oni će biti krivi ako uspavani razum iščahuri čudovišta.
 Dodatna literatura

Najmaštovitiji, najvatreniji i najzajedljiviji napad na marš nerazumlja u 21. stoljeću

napisao je ljevičarski novinar i povjesničar Francis Wheen. Njegova knjiga Kako su prodavači
magle zavladali svijetom (Algoritam 2005., prevela Božica Jakovlev) nosi podnaslov “Kratka
povijest modernih sljeparija”. Oštricom pera dohvatio je Deepaka Chopru i druge njuejdžovske
šarlatane, bulažnjenja o izvanzemaljcima-otmičarima i pseudoznanstvena postmodemistička
trkeljanja, a svi koji to promiču odreda spadaju i u moju kategoriju veletrgovaca kontraznanja.
No Wheenova je paleta obuhvatnija - što je i prednost i nedostatak. Njegov izvanredno
sveobuhvatan popis “sljeparija” opasno je na rubu toga da se pretvori u popis stvari koje on ne
odobrava, kao što su američka vanjska politika i, osobito, slobodnotržišna ekonomija, koju
prikazuje kao tlapnju opasnu gotovo koliko i islamizam.
Knjiga Michaela Shermera Why People Believe Weird Things (Souvenir Press, 2002.)
opreznija je u izboru “pomutnji našeg vremena”. Shermer analizira sotonističke obrede,
izvanzemaljce-otmičare, kreacionizam, negiranje holokausta i kvaziznanost uglavnom s
psihološkog gledišta. U posljednjem poglavlju naslovljenom “Zašto pametni ljudi vjeruju u
ćaknute stvari”, on tvrdi da obrazovani ljudi bolje znaju kako intelektualnim razlozima opravdati
uvjerenja do kojih su došli iz neintelektualnih pobuda vezanih uz svoje emocionalne potrebe.
Uglavnom iste teme obrađuje i Elaine Showalter u svojoj knjizi Povijesti: Histerične
epidemije i moderna kultura (Hystories: Hysterical Epidemics and Modem Culture, Picador,
1997.), prvoj knjizi koja je izdvojila zajednička obilježja epidemija iz 90-ih godina 20. stoljeća.
Pa premda možda nismo sasvim povjerovali autoričinoj tezi o histeričnom podrijetlu takvih
epidemija, ne možemo ne primijetiti njihovu zapanjujuću sličnost. Njezina je teorija tim
dojmljivija jer su joj kao jednoj od vodećih akademskih feministica kolege postmodernistički
znanstvenici koji uvažavaju krajnje opsjenarske priče ljudi koje su “oteli izvanzemaljci” kao i
navodnih žrtava sotonističkih obreda.
Jedan od najiscrpnijih osvrta na američku paniku oko sotonističkih rituala može se
pročitati u knjizi Sotonističkapanika: stvaranje suvremene legende sociologa Jeffreya Victora
(Satanic Panic: The Creation of a Contemporary Legend, Open Court, 1993.). U njemu se
potanko objašnjava kako su se lokalne glasine utovile i prerasle u moralnu paniku potaknutu
neočekivanom suradnjom između fundamentalističkih kršćana i svjetovne terapeutske kulture.
Englesko viđenje iste teme obrađeno je u knjizi Vidi vraga! Ili priče o sotonizmu u
suvremenoj Engleskoj, autorice J. S. La Fontaine (Speak of the Devil: Tales of Satanic Abuse in
Contemporary England, Cambridge University Press, 1998.). Antropologinju Jean La Fontaine
britansko je Ministarstvo zdravstva angažiralo da istraži dojave o sotonističkim obredima. Ona
nije našla dokaze toga, ali je doznala zastrašujuće priče o tome kako su socijalni radnici iz
povodljive djece izvlačili fantastične opise sotonističkih obreda. Srodni oblik kontraznanja, tzv.
“oživljena sjećanja”, predmet su opsežne studije Marka Pendergrasta, Žrtve sjećanja: optužbe za
incest i uništeni životi (Victims of Метогу: Incest Accusations andShatteredLives, HarperCollins,
1998. ). Pendergrast pokazuje kako su psihijatri nepromišljeno poticali i potvrđivali
vjerodostojnost nepostojećih sjećanja na spolno zlostavljanje, što je imalo za posljedicu “silne
patnje i nepovratno zatrovane obiteljske odnose”.
Većina kontraznanja potječe iz “kultskog miljea”, taj izraz skovao je sociolog Colin
Campbell kako bi opisao društvene i intelektualne margine po kojima bizarne ideje mogu
nesmetano kolati. Njegov se izvorni esej može naći u knjizi Kultski milje: oporbene supkulture u
doba globalizacije, urednika Jeffreya Kaplana i Helene Loow (The Cultic Milieu:
Oppositional Subcultures in an Age of Globalisation, Altamira, 2002.), zajedno sa studijama
poratnog okultističkog nacionalsocijalizma, švedske rasističke kontrakulture i sotonizma u
talijanskom “darkerskom miljeu”.
Povijesni preteče kultskog miljea koloplet su okultističkih tradicija, gnosticizma, narodnih
vjerovanja, biblijskih proročanstava, ranih novovjekih teorija zavjere i pseudoznanosti. Literatura
o tim temama je golema. Teološka previranja s početka kršćanske ere obrađena su u
knjizi Izgubljena kršćanstva: ratovi za Sveto pismo i nikad upoznate vjere, Barta D. Ehrmana
(Lost Christianities: The Battles for Scripture and the Faiths We Never Knew , Oxford University
Press, 2003.), u kojoj se istražuju bjelodano neautentična gnostička evanđelja na kojima mnogi
modemi pseudpovjesničari temelje svoje hipoteze. Religija i propast magije, sir Keitha Thomasa
(Religion and the Decline of Magic, Penguin 1973.) veličanstvena je studija o marginalizaciji
magije, proricanja i narodne mudrosti nakon engleske reformacije - navodno trenutka u kojem se
počeo oblikovati kultski milje.
U svom znamenitom ogledu “Paranoični stil u američkoj politici” (iz Paranoičan stil n
američkoj politici i ostali eseji, The Paranoid Style in American Politics and Other Essays,
Harvard University Press, 1996.) Richard Hofstadter tvrdi da modeme teorije zavjere vuku
podrijetlo iz panika koje su nastale širenjem antikatoličkih i antimasonskih glasina u ranom
razdoblju američke republike. Hofstadterov tekst pomaže objasniti zanimanje koje Loose Change
raspiruje u mašti mladih Amerikanaca. Novija provokativna studija o posljedicama teorija zavjere
u Sjedinjenim Državama može se naći u knjizi Kultura zavjere: apokaliptične vizije u suvremenoj
Americi politologa Michaela Barkuna (A Culture of Conspiracy: Apocalyptic Visions in
Contemporary America, University of Califomia Press, 2003. ). Barkun tvrdi da popularni oblici
zabave pomažu širenju kulture zavjere iz njezinih tradicionalnih supkuitura,
kmgova anarhističkih desničara i kršćanskih fundamentalista u matičnu kulturu gdje brzo gubi
svoj stigmatizirani status.
Najbolji prikaz kontroverzije oko kreacionizma na izmaku 20. stoljeća može se naći u
knjizi Roberta T. Pennocka Kula babilonska: dokazi protiv novog kreacionizma (Tower of Babel:
The Evidence against the New Creationism, MIT Press, 1999.). Pennock pokazuje kako
se zastarjeli antidarvinizam prometnuo u “znanstveni kreacionizam” i teoriju inteligentnog
dizajna, uspješno zamaskiravši svoje vjerske prioritete. Znanstvenci protiv inteligentnog dizajna i
kreacionizma, urednika Andrewa J. Petta i Laurie R. Godfrey (Scientists Confront
Intelligent Design and Creationism, W. W. Norton, 2007.), višestrani je napad na fiziku,
kozmologiju, matematiku i političke strategije novog kreacionizma - premda se, kao što sam već
rekao, nijedan od šesnaest ogleda ne bavi fenomenom islamskog kreacionizma. Koliko ja znam,
nijedna neislamska knjiga o toj temi nije objavljena na engleskom. Vjerske
razdjelnice: muslimanske koncepcije islama i društva Riaza Hassana (Faithlines: Muslim
Conceptions of Islam and Society, Oxford University Press, 2002.) sadrži anketne rezultate koji
pokazuju da više od 90 posto muslimana u Egiptu, Pakistanu i Indoneziji odbacuje teoriju
evolucije.
Knjiga Roya Portera Nadriliječnici: sljepari i šarlatani u engleskoj medicini (Quacks:
Fakes & Charlatans in English Medicine, Tempus, 2000.) ističe poduzetnički duh marginalne
medicine u 17. i 18. stoljeću; knjiga je aktualnija danas no u vrijeme objavljivanja 1989. godine,
prije pojave novog naraštaja nemilosrdno samoreklamerskih “nutricionista”. Hipokratove
zakletve: medicina i njezina nezadovoljstva (Hippocratic Oaths: Medicine and its Discontents,
Atlantic Books, 2005.), liječnika i filozofa Raymonda Tallisa, najporazniji je napad na
alternativnu medicinu koji sam ikad pročitao a koji nedvosmisleno dokazuje da
nespretni oportunizam birokratskih struktura zdravstvenog sustava ide na ruku širiteljima
politički prihvatljivog nadriliječništva.
Alternativna medicina jedan je od oblika patvorene znanosti o kojoj američki fizičar
Robert Park raspravlja u svojoj knjizi Vračarska znanost: od budalaštine do prevare (Vodoo
Science: The Road frorn Foolishness to Fraud, Oxford University Press, 2000.). Mnogi
poduzetnici kontraznanja koje on opisuje, primjerice izumitelji perpetuum mobilea, mogu
izgledati lake mete, i Parkov je ton povremeno samodopadno porugljiv. No njegova najvažnija
tvrdnja je hvalevrijedna, naime da se medijske priče o marginalnoj znanosti malokad podvrgavaju
istim mjerilima kao članci o politici, vanjskoj politici ili sportu. O “karizmatičnim sljeparima”
često se govori s uvažavanjem jer medijske kuće zadužuju novinare-laike da izvještavaju o
znanstvenim temama.
U knjizi Intelektualno pozerstvo Francuzi Alan Sokal i Jean Bricmont (Intellectual
Impostures, Profile Books, 1998.) napadaju sofisticiranije sljepare: postmodernističke profesore
humanističkih kolegija koji se služe visoko specijaliziranim znanstvenim jezikom koji ne
razumiju baš najbolje. Naravno, Sokal je autor već opisane slavne podvale, a Bricmont je također
profesor fizike. U njihovoj se knjizi tvrdi da ljevica pridonosi “odumiranju razuma” jer rasipa
energiju na besmisleni diskurs. Marš nerazumlja: znanost, demokracija i novi fundamentalizam
Dicka Tavernea (The March of Unreason: Science, Democracy and the New Fundamentalism,
Oxford University Press, 2005.) služi se primjerom “praznovjerne” kampanje protiv genetski
modificiranih usjeva kao argumentom da su interesne lobističke skupine i njihovi medijski
saveznici stvorili ozračje pesimizma glede znanosti i njezinih mogućnosti.
U usporedbi s brojem knjiga o kvaziznanosti malo je knjiga napisano o kvazipovijesti,
najiscrpnije raskrinkanoj u knjizi Stephena Williamsa, umirovljenog profesora arheologije s
Harvarda, Fantastična arheologija: divlja strana sjevernoameričke prapovijesti \'7bFantastic
Archaeology: The Wild Side ofNorth American Prehistory, University ofPennsylvania
Press, 1991.). U njoj se spominju deseci zabludjelih znanstvenika (uključujući Josepha Smitha,
osnivača mormonizma) koji su pokušali locirati Izgubljena izraelska plemena u meksičke džungle
a Vikinge u Minnesotu. To je sramotna tradicija kojoj pripadaju Graham Hancock i Robert
Bauval.
Nismo iz Afrike: kako je afrocentrizam postao izgovor da se mitove poučava kao povijest
Магу Lefkowitz (Not Out of Africa: Flow Afrocentrism Became an Excuse to Teach Myth as
History, Basic Books, 1996.) odgovor je klasične povjesničarke na fantaziju da su stari
Grci ukrali svoju filozofiju od Egipta. Ne možemo se vratiti kući: rasprava o afrocentrizmu
Clarencea E. Walkera (We Cant Go Home Again: An Argument about Afrocentrism, Oxford
University Press, 2001.), studija je afrocentrizma jednog crnačkog povjesničara koji smatra da
afrocentrizam potiče američke crnce da odbace svoju noviju povijest u korist
“terapeutske mitologije”.
O društvenim promjenama koje su otvorile prostor kontraznanju pisali su nebrojeni
znanstvenici. Prvo poglavlje knjige Petera Bergera Heretički imperativ: suvremene mogućnosti
vjerske afirmacije ('The Heretical Imperative: Contemporary Possibilities of Religious
Affirmation, Collins, 1980.) govori o pokretu “od sudbine do izbora” koji podrivanjem temelja
vjerojatnosti zapravo od svih nas čini heretike. Knjiga Anthonyja Giddensa Modernost i
samoidentitet: jastvo i društvo u kasno moderno doba (Modernity and Self-Identity: Self and
Society in the Late Modern Age, Polity Press, 1991.) pita se kako konstruiramo naše nove
identitete u suočavanju s gotovo neograničenim izborom. Utjecaj elektronskih medija na taj
proces opisuje se u knjizi Život: film Neala Gablera (Life: TheMovie, Vintage, 1998.), u kojoj se
tvrdi da na dezorijentaciju reagiramo lakiranjem stvarnosti, pa i njezinom preobrazbom u
zamišljeni film u kojem igramo glavnu ulogu. Medijski posredovani: kako vam mediji oblikuju
život Thomasa De Zengotita (Mediated: How the Media Shape уоиг World, Bloomsbury, 2005.)
urnebesna je studija naših narcisoidnih reakcija na kulturu glamura: potrošački izbor stvara
filozofski solipsizam, a medijski posredovani svijet laskavo nas potiče da povjerujemo da smo
“iznad istine”, s komičnim i poražavajućim posljedicama.
 Bilješke
1
Massimo Pigliucci, “The Problem with Creationism”, u: Andrew J. Petto i Laurie
R. Godfrey (ur.), Scientists Confront Intelligent Design and Creationism (W. W. Norton, 2007.),
str. 22.
2
Ibid., str. 19.
3
Vidi David Dunbar i Brad Reagan (ur.), Debunking 9/11 Myths: Why
Conspiracy Theories Can't Štand Up to the Facts (Hearst Books, 2006.), str. 14-22.
4
The Conspiracy Files: 9/11, BBC2, emitirano 18. veljače 2007.
5
* Sitniš, op. prev.
6
Ed Pilkington, “They’re Ali Forced to Listen to Us”, Guardian, 26. siječnja 2007.
7
Za raspravu o povezanosti AFP-a s krajnjom desnicom, vidi
http://www.911review.eom/denial/holocaust.html#hitler. Članak u kojem AFP “Holocaust
EducationKills!”, American Free Press, 18. travnja
2007., http://www.americanfreepress.net/piper/?p=10.
8
http://www.bamesreview.org/.
9
http://91 lresearch.wtc7.net/reviews/loose_change/pentagon.html.
10
Matt Taibbi, “The Low Post”, 26. mjna 2006.,
http://www.rolling-stone.com/politics/story/11818067/the_low_post_the_hopeless_stupidity_of_
911_conspir acies/1.
11
“Loose Change 9/11 Heading for UK Cinemas”, fdmski blog Time Out, 24.
svibnja 2007., http://www.timeout.com/film/news/1907.html.
12
Fox News je 29. svibnja 2007. objavio izvješće o toj kontroverziji.
Video O’Donnellinih komentara za zagrijavanje objavljenje na YouTubeu
na http://www.youtube.com/watch?v=hTMB7nM43Sc&embed=l.
13
Rezultati nacionalne ankete 1010 punoljetnih ispitanika koju su proveli ispitivači
iz Scripps Howard News Servicea i Sveučilišta Ohio od 6. do 24. srpnja 2006.
14
“French Official Suggested Bush Was Behind September 11”, Reuters, 7. srpnja
2007.
15
Mahmoud Ahmadinejad, otvoreno pismo Georgeu W. Bushu, 9. svibnja
2006., http://editiofi.cnn.com/interactive/world/0605/transcript.lemonde. letterlindex.html.
16
Vidi, na primjer, http://www.thetruthseeker.co.uk/article.asp?ID=5099.
17
Michael Collins Piper, “Iran’s President Speaks Ouf’, American Free Press, 9.
listopada 2006., http://www.atnericanfreepress.net/htnd/iran_s_presi-dent_speaks.httnl.
18
“Iranian Leader Denies Holocausf’, BBC News
Online, http://news.bbc.co.Uk/l/hi/world/middle_east/4527142.stm.
19
http://www.91 lreview.com/serendipity/bush_betrays_america.htm.
20
Michael Shermer, “Fahrenheit 2777”, Scientific American, lipanj 2005.
21
Robert Ellwood, “How New Is the New Age?”, u: James R. Lewis i J. Gordon
Melton (ur.), Perspectives on the New Age (State University of New York Press, 1992.), str. 59.
22
Vidi Tom Mclver, The End of the World: An Annotated Bibliography
(McFarland, 1999.), str. 57.
23
Colin Campbell, “The Cult, the Cultic Milieu and Secularisation”, u: Jeffrey Kaplan
i Helene Loow (ur.), The Cultic Milieu: Oppositional Subcultures in an Age of Globalization
(Altamira Press, 2002.).
24
Vidi Mattias Gardell, “Black and White Unite in Fight?”, u: The Cultic Milieu.
 25
http://www.thetruthseeker.co.uk/, 7. lipnja 2007.
26
Напу G. Frankfurt, OnBullshit (Princeton University Press, 2005.), str. 55.
27
Ibid., str. 56.
28
Za raspravu o prirodi znanstvenih spoznaja, vidi John Hospers, An Introduction
to Philosophical Analysis (Routledge, 1997.), str. 101-131.
29
Popper je te ideje izložio u Science: Conjectures and Refutations: The Growth
of Scientific Knowledge (Routledge, 1963.). Za sažetak njegovih ideja i kompleksnu raspravu
njegova načela falsifikacije, vidi intemetsku Stanford Encyclopedia of
Philosophy na http://plato.stanford.edu/entries/popper/.
30
Adrian Gilbert, The End of Time: The Мауап Prophecies Revisited
(Mainstream Publishing, 2006.), str. 309.
31
Deepak Chopra, Quantum Healing: Exploring the Frontiers of Mind/ Body
Medicine (Bantam, 1990.).
32
David Frankfurter, Evil Incamate: Rumors of Demonic Conspiracy and Ritual Abuse
in History (Princeton University Press, 2005.), str. 189.
33
Jeffrey Victor, Satanic Panic: The Creation of a Contemporary Legend (Open
Court, 1993.), str. 28.
34
Elaine Showalter, Hystories: Hysterical Epidemics and Modem Culture
(Picador, 1997.).
35
Objavljeno na alt.med.cfs 4. ožujka 1997.
36
Lama Clark, “Teachers Drop the Holocaust to Avoid Offending Muslims”, Daily
Mail, 2. travnja 2007.,
http://www.dailymail.co.uk/pages/live/articles/news/news.html?in_article_id=445979&in
_page_id=1770.
37
“Мапу Believe Tmth about Jesus Was Covered Up”, Scripps Howard News
Service, http://www.shns.com, 21. prosinca 2006.
38
Za tu nigerijsku priču, vidi Clmstopher Hitchens, God Is Not Great: The Case
Against Religion (Atlantic Books, 2007.), str. 45. Za Pakistan, vidi Isambard Wilkinson,
“Doctor Killed as Clerics Claim Polio Vaccines Are Part of US Plot”, Daily Telegraph, 17.
veljače 2007.
39
Vidi The Great Divide: How Westemers and Muslims View Each Other, Pew
Global Attitudes Survey, 22. lipnja 2006., http://pewglobal.org/ reports/pdf/253.pdf.
40
Channel 4 News/GFK NOP anketa 500 britanskih muslimana, 4. lipnja
2007. http://www.channel4.co
m/newslarticleslsociety/religion/survey+g ovemment+hasnt+told+truth+about+77/545847.
41
GFK NOP društveno istraživanje, “Attitudes to Living in Britain - A Survey of
Muslim Opinion”, za emisiju Channel 4 Dispatches, 27. travnja 2006. Anketa je
provedena metodom telefonskog intervjua s tisuću britanskih muslimana starijih od
osamnaest godina.
42
“Vatican inHIV Condom Row”, BBC New's, 9. listopada
2003., http://news.bbc.co.Uk/l/hi/health/3176982.stm.
43
“Shock at Archbishop Condom Claim”, BBC
News, http://news.bbc.co.Uk/l/hi/world/africa/7014335.stm.
1
http://www.kids4tmth.com/watchmaker/watch.html.
2
Presudom američkog Vrhovnog suda u slučaju Edwards protiv Aguillarda ukinut
je zakon koji je bio na snazi u državi Louisiani da se kreacionizam mora poučavati usporedo s
evolucijom; za puni tekst presude vidi: http://www.talkorigins.org/faqs/edwards-v-aguillard.html.
 3
Michael J. Behe, Danvin's Black Вох: The Biochemical Challenge to Evolution,
izdanje povodom 10. obljetnice (Free Press, 2006.), str. 252.
4
Ibid., str. 42-48.
5
To pismo, s nadnevkom od 9. mjna 2005., poslano je pod pokroviteljstvom
Fondacije Elieja Wiesel za Inicijativu dobitnika Nobelove nagrade za humanost. Tekst je
objavljen na web stranici http://www.pandasthumb.
orglarchivesl20061031_kansas_usd_383.html te na mnogim dragim web stranicama.
6
Science and Creationism: A View from the National Academy of Sciences,
1999., http:llwww.nap.edu/books/0309064066/htm/25.html.
7
“Judge Rules against Tntelligent Design’”, Associated Press, 20. prosinca 2005.
8
JohnHospers, An Introduction to Philosophical Analysis (Routledge, 1997.), str. 101.
9
John Dupre, Danvin's Legacy: What Evolution Means Today (Oxford University
Press, 2005.), str. 13.
10
Ibid., str. 15.
11
Robert Ehrlich, Eight Preposterous Propositions: From the Genetics of
Homosexuality to the Benefits of Global Warming (Princeton University Press, 2003.), str. 51-60.
12
Andrew Brown, The Danvin Wars (Macmillan, 1999.).
13
Don 0’Leary, Roman Catholicism and Modem Science: A History (Continuum,
2007.), str. 126.
14
Papa Ivan Pavao II., poruka Pontifikalnoj akademiji znanosti, 22. listopada 1996.
15
Kardinal Christoph Schonbom, “Finding Design in Nature”, New York Times, 7.
srpnja
16
Citirano u The Tablet, 5. rujna 2005.
17
“Vatican Paper Raps Tntelligent design’”, Associated Press, 19. siječnja 2006.
18
Za raspravu o odnosu između raznih škola kreacionizma, vidi Robert T.
Penncock, Tower of Babel: The Evidence against the New Creationism (MIT Press, 1999.).
19
William Hoesch, “Flood Geology and Intelligent Design”,
http://www.icr. org/article/3192/.
20
Gallupova anketa, objavljena 19. studenog 2004. Postotak u 1982. godini iznosio je
44 posto. Detalji anketa od 1982. do 1991. objavljeni su
na http://www.unl.edu/rhames/courses/current/creation/evol-poll.htm.
21
Alec Russell, “Children Kept Dinosaurs as Pets”, Daily Telegraph, 24. lipnja
2006., pohranjeno na www.telegraph.co.uk.
22
http://www.kids4truth.com/creation.htm.
23
http ://creationwiki. org/Main_Page.
24
http ://creationwiki. org/Mt._St._Helens.
25
Celeste Biever, “A Conservative Rival for Wikipedia?”, tehnološki blog New
Scientist, 26. veljače 2007., http://www.newscientist.com/blog/technology
I20071021conservative-rival-for-wikipedia.html.
26
BBC-jev profd Yusufa al-Qaradawija, http://news.bbc.co.Uk/l/hi/ uk/3874893.stm.
27
Mustafa Akyol, “Why Muslims Should Support Intelligent
Design”, http://www.islamonline.net/english/Contemporary/2004/09/Article02.shtml.
28
Duncan Campbell, “Academics Fight Rise of Creationism at Universities”,
Guardian, 21. veljače 2006.
29
U sklopu studije The Opinionpanela putem intemeta intervjuirano je 1014 studenata
u srpnju 2006. Samo četiri posto (45) ispitanika bili su muslimani, što je gotovo sigurno značilo
podzastupljenost muslimanskih studenata bioloških znanosti. Za statističke podatke, vidi
 http://www.opinionpanel.co.uk/clientUpload/pdf/CreationandEvolution(Tables).pdf
30
Harriet Swain, “How Did We Get Here?”, Education Guardian, 15. kolovoza 2006.
32
Haran Yahya, The Miracle of Hormones (Goodword Books, 2004.).
33
TomHeneghan, “France Warns Schools over Islamic Anti-Darwin Book”, Reuters,
2. veljače 2007.
34
Haran Yahya, The Dark Član (Millat Books Center, 2003.), str. 15.
35
Christopher Knight i Robert Lomas, The Hiram Кеу (Arrow, 1997.).
36
http://www.haranyahya.com/globalfreemasonryO 1 .php.
37
Matt Mossman, “Not in Kansas Апутоге”, časopis Seed, 4. studenog
2006., http://seedmagazme.eom/news/2006/l l/not_in_kansas_anymore. php.
38
38 Tom Heneghan, “Muslim Creationism Makes Inroads in Тигкеу”, Reuters,
22. studenog 2006.
39
Brian Whitaker, “The Evolution of Daft Ideas”, Guardian, 29. svibnja 2007.
40
http://wordpress.com/blog/2007/08/19/why-were-blocked-in-turkey/.
41
Te brojke potječu iz ankete 4500 muslimana koju je potkraj 90-ih godina 20.
stoljeća proveo Riaz Hassan, profesor sociologije na Sveučilištu Flinders, u Južnoj Australiji.
Vidi Riaz Hassan, Faithlines: Muslim Conceptions of Islam and Society (Oxford
University Press, 2002.), str. 65.
42
“Evolution and Religion: In the Beginning”, Economist, 21. travnja 2007.
43
Deepak Chopra, “Rescuing Intelligent Design - But from Whom?”, Huffington Post,
24. kolovoza 2005.,
http://www.huffmgtonpost.com/deepak-chopralrescuing-mtelligejit-desi_b_6164.html.
1
“Мапу Believe Trath about Jesus Was Covered Up”, Scripps Howard News
Service, www.shns.com, 21. prosinca 2006.
2
DanBrown, The Da Vinci Code (Corgi, 2004.), str. 15.
3
Laura Miller, “The Da Vinci Crock”, http://dir.salon.com/story/books/
feature/2004/12/2 9/da _vinci_code/index. html ?pn=l.
4
Ken Mondschein, osvrt na Holy Blood, Holy Grail, New York Press, 13. srpnja 2004.
5
http://en.wikipedia.org/wiki/Priory_of_Sion.
6
Dokumentarni film Timewatcha, “The History of Mystery”, prikazanje u rujnu
1996. Punu priču o prevari sa Sionskim samostanom, vidi na
http://priory-of-sion.com/posd/pdchparchments.html.
7
http://en.wikipedia.org/wiki/Pseudohistory.
8
Stephen Williams, Fantastic Archaeology: The Wild Side ofNorth American
Prehistory (University of Pennsylvania Press, 1991.), str. 33.
9
DanBrown, op. cif, str. 32.
10
Godine 1996., predstavnici Smithsonian Institution odgovorili su na tvrdnje
da Mormonovu knjigu smatraju valjanim izvorom pretkolumbovskih podataka. Objavili
su “Izjavu u vezi s Mormonovom knjigom” u kojoj je pisalo da “arheolozi iz Smithsoniana ne
vide izravnu povezanost između arheologije Novoga svijeta i predmetne građe te knjige”. Vidi
http://www.utlm.org/onlineresomces/smithsonianletter2.htm.
11
Laurence Gardner, predavanje održano na konferenciji Nexus u Sydneyu, u svibnju
1999., http://www.magickriver.net/ringlords.htm.
12
Erich von Daniken, Chariots of the Gods (Souvenir Pressreprint, 1990.).
13
Vidi http://www.robertschoch.net/.
14
Za prikaz raznih replika na teoriju “stare sfinge”, vidi Paul Jordon, Riddles of
the Sphinx (New York University Press, 1998.).
 15
Bart D. Ehrman, Lost Christianities: The Battles for Scripture and the Faiths We
Never Knew (Oxford University Press, 2003.).
16
Vidi Bart D. Ehrman, Truth and Fiction in The Da Vinci Code (Oxford
University Press, 2004.), str. 158-162.
17
Michael Baigent, The Jesus Papers: Exposing the Greatest Cover-up in
History (HarperElement, 2006.), str. 336.
18
Graham Hancock i Robert Bauval, Talisman: Sacred Cities, Secret Faith
(Penguin Books, 2005.), str. 481-486.
19
Peter Marshall, Europe's Lost Civilization: Exploring the Mysteries of the
Megaliths (Headline, 2006.), str. 152.
20
Gavin Menzies, 1421: The Year China Discovered the World (Bantam Books,
2003.), str. 456.
21
Intervju s Felipeom Femandez-Armestom o “Junk History” Four Comers,
Australian Broadcasting Corporation, emitiran 31. srpnja 2006.
22
Robert Finlay, “How Not to (Re)Write World History: Gavin Menzies and the
Chinese Discovery of America”, Journal of World History, 15, 2
(2004.), http://www.historycooperative.org/joumals/jwh/finlay.html.
23
Govor predsjednika Hu Jintaoa u australskom parlamentu 24. listopada 2003.,
Hansard, http://parlinfoweb.aph.gov.au/piweb/Repository/Chamber/
Hansardr/Linked/2966-4.PDF.
24
Molefi Kete Asante, The History of Africa: The Quest for Etemal Нагтопу
(Routledge, 2007.), str. 24.
25
Ibid., str. 35.
26
Vidi Clarence E. Walker, We Cant Go Home Again: An Argument about
Afrocentrism (Oxford University Press, 2001.), str. 54.
27
Molefi Kete Asante, “Where Is the White Professor
Located?”, www.asante.net/articles/White-Professor.html.
28
Molefi Kete Asante, History of Africa, str. 9.
29
Cheikh Anta Diop, Civilization or Barbarism: An Authentic Anthropology
(Lawrence HillBooks, 1991.), str. 92.
30
Магу Lefkowitz, Not Out of Africa: How Afrocentrism Became an Excuse to
Teach Myth as History (Basic Books, 1996.), str. 160.
31
Ibid., str. 7.
32
Clarence E. Walker, op. cit, str. 129.
33
Thucydides The Peloponnesian War, prev. Rex Wamer (Penguin Books, 1954.), str.
24 (Knjiga 1,2. Poglavlje).
1
* Grč., gornji dio utrobe ispod rebrene hrskavice (smatralo se da je to središte
tjeskobe izazvane umišljenom bolesti), op. prev.
2
Roy Porter, Quacks: Fakers and Charlatans in English Medicine (Tempus, 2000.), str.
95.
Ibid., str. 94.
5
Dr Amold S. Reiman, “A Trip to Stonesville: Some Notes on Andrew Weil”,
New Republic, 14. prosinca 1998.
6
Raymond Tallis, Hippocratic Oaths: Medicine and its Discontents (Atlantic
Books, 2005.), str. 130.
7
Citirano u Potrošačkom magazinu FDA, siječanj-veljača
2000., http://www.fda.gov/fdac/features/2000/100_heal. html.
 8
Drugs “Don’t Work on Мапу People”, BBC News Online, 8. prosinca
2003., http://news.bbc.co.uk./l/hilhealth/3299945.stm.
9
G. TerReit, J. Kleijne, P. Knipschild, “Acupuncture and Chronic Pain: A
Criteria-based Meta-analysis”, ClinicalEpidemiology, 43 (1990.), 1191.-9.; G. TerReit, J. Kleijne,
P. Knipschild, “A Meta-analysis of Studies into the Effect of Acupuncture on Addiction”, British
Journal of General Practice, 40 (1990.), 379.-382.
10
Jin-Ling Tan, Si-Yan Zhan i Edzard Emst, “Review of Randomised Controlled Trials
of Traditional Chinese Medicine”, BMJ, 319 (1999.), 160-161.
11
Karen Туе i Karl Zong, “Bumpy Road Ahead for China’s TCM Modemization”,
Interfax China, 4. srpnja 2007., http://www.interfax.cn/
displayarticle.asp?aid=25517&slug=CHINA-HEALTH-TCM.
12
D.D. Palmer, The Science, Art and Philosophy of Chiropractic (Portland Printing
House Сотрапу, 1910.).
13
http://www.iahe.com/html/therapies/cstj sp.
14
V. Wirth-Pattullo i K.W. Hayes, “Interrater Reliability of Craniosacral
Rate Measurement and their Relationship with Subjects’ and Examiners’ Heart and
Respiratory Rate Measmements”, Physical Тћегару 74 (1994.), 908-16.
15
Amanda Wynne, “The Truth About Detox Diets”, bilten British Dietetic
Associationa, 2004.
16
“No Proof Detoxing Diets Work”, BBC News, 7. lipnja
2005., http://news.bbc.co.uk./l/hi/health/4616603.stm.
17
“Questions and Answers about Homeopathy”, National Center for Complementary
and Alternative Medicine, 2003., http://nccam.nih.gov/ health/homeopathy.
18
Nisam ovo izmislio. Vidi http://www.mojomoon.net/tleaves.html.
19
David Cokprhoun, “There’s No Remedy for the Prince of Quacks”, DC’s
Improbable Science Page, http://www.dcscience.net/improbable. html.
20
Michael Baum, “Homeopathy Is Worse than Witchcraft”, Daily Mail, 1. svibnja
2007.
21
Izjava Opozicijskog povjerenstva za zdravstvo Konzervativne stranke o EDM
1240, travanj 2007. Vidi http://dcscience.net/improbable. html#edml.
22
David Cokprhoun, “Peter Hain and Getwell UK: Pseudoscience and Privatization
in Northern Ireland”, DC’s Improbable Science Page, http://www.dcscience.net/improbable.html.
23
Jim Giles, “Degrees in Homeopathy Slated as Unscientific”, Natme, 446 (22.
ožujka 2007.).
24
David Colquhoun, “Science Degrees without the Science”, Nature, 446 (22.
ožujka 2007.).
25
Ben Goldacre, “Eccentric, Brilliant, Bollocks”, http://www.badscience.
net/?cat=12 &paged=3.
26
Angela Dowden, "The Health Remedies in your Fruit
Bowl”, http://www.healthspan.co.uk/articles/article.aspx?ld=112&ct=true.
27
Ben Goldacre, “The Two Headed Food Monster”, http://www.badscience.
net/?p-258.
28
Ben Goldacre, “A Menace to Science”, The Guardian, 12. veljače
2007., http://www.guardian.co.uk/food/Story/0„2011095,00.html.
29
Ben Goldacre, “The Truth about Nutritionists”, British Medical Journal, 10.
veljače 2007.
30
Brid Hehir, “Therapeutic Touch: Nursing Irrationality?”, Alternative Medicine:
Should We Swallow It? (Institute of Ideas, Hodder& Stoughton, 2002.), str. 30-46.
31
U vezi s tvrdnjama kranijalnih osteopata, vidi web stranicu Sutherlandova
društva, britanske organizacije za kranijalnu osteopatiju, na www.cranial. org. Za
skeptično mišljenje, vidi Ben Goldacre, “Cranial Osteopathy”,
http://www.badscience.net/?p=132.
32
Michael Arditti, “A Very Painful Chapter”, The Times, 14. listopada 2006.
33
Povjerenstvo Gornjeg doma za znanost i tehnologiju, Šesto izvješće, 21. studenog
2000., http://www.parliament.the-stationary-office.co.uk/pa/
ld199900/ldselect/ldsctech/123/12303. htm#a5.
34
A. Wakefield, S. Murch, A. Anthony, J. Linnell, D. Casson, M. Malik, M.
Berelowitz, A. Dhillon, M. Thomson, P. Harvey, A. Valentine, S. Davies, J. Walker-Smith,
“Ileal-lymphoid-nodular Hyperplasia, Nonspecific Colitis, and Pervasive
Developmental Disorder in Children”, Lancet, 351; 28. veljače 1998.), 637-641.
35
David Batty, “The Doctor who Sparked the MMR Vaccination Debate”, Guardian,
16. srpnja 2007., http://www.guardian.co.uk/medicine/ story/„2127636,00. html.
36
Raymond Tallis, op. cit., str. 113.
37
“Study Backs Safety of MMR Vaccine”, BBC News, 9. rujna
2004., http://news.bbc.co.Uk/l/hi/health/3640898.stm.
38
“LondonМауог Wamed over MMR Defiance”, BBC News, 3. srpnja
2002., http://news.bbc.co.Uk/l/hi/uk_politics/2082344.stm.
1
Malcolm Gladwell, The Tipping Point: How Little Things Can Make a Big
Difference (Little, Brown, 2000.), str. 38.
2
Rhonda Byme, The Secret (Atria Books, 2006.).
3
http://www.amazon.co.uk/Secret-Khonda-Byrne/dp/1847370292/ref-cm
lmf_tit_l/202-0066898-0763802.
4
Rhonda Вуте, op. cit., str. 61.
5
Ibid., str. 99.
6
Јепу Adler, “Decoding the Secret”, Newsweek, 5. svibnja 2007.
7
Matt Steinmetz, “The Secret Is Out (of Stock)”, Book Business, 1. travnja
2007., http://www .bookbusinessmag.com/story/story ,bsp?sid= 54064&var=story.
8
Paul Gifford, African Christianity: Its Public Role (Hurst, 1998.), str. 335.
9
Vidi http://www.hypnosticsellingcopy.com/.
10
http://www.universityofmetaphysics.com/metaphysical-lessons.htm.
11
Za pregled kvalifikacija učitelja Tajne vidi Connie L. Schmidt, “The Wrath of
the Secretons”, Committee for Skeptical
Inquiry, http://www.csicop.org/specialarticles/secretons.html.
12
http://thesgrprogram.com/.
13
Robert Chalmers, “The Couple who Claim They Can Make You Rich beyond
your Wildest Dreams”, Independent, 8. srpnja 2007., http://news.
independent.co .uk/people/profdes/article2737966. ece.
14
Patrick Holford, “Was Andrew Wakefield Right about MMR, Autism and
Allergy?”, NaturalMatters.net, 20. lipnja 2007.,
http://www.naturalmatters.net/article.asp?article=3203&cat=247.
15
C. M. Freitag, “The Genetics of Autistic Disorders and its Clinical Relevance:
A Review of the Literature”, Molecular Psychiatry, 12 (2007.),
2-22., http://www.nature.com/mp/joumal/vl2/full/4001896a.html.
16
Informativna brošura Brain Bio Centra, preuzeta u pdf formatu
s http://www.foodforthebrain.org/content.asp7id_ContentM721.
17
http://www.qlinks.co.za/index.php?p=testimonials&num=6.
18
Ben Goldacre, “The Amazing QLink Science Pendanf’, 19. svibnja
2007., http://www.badscience. net/?p=413.
19
http://breathspakids.blogspot.eom/2007/06/patrick-holford-claims-remar- kable.html.
20
“Why Immunise?”, Institute of Child Health, Great Ormond Street Hospital
for ChildrenNHS Tmst, http://www.ich.ucl.ac.uk/immunisa- tion/3022558.stm.
21
“Millions of ChildrenDying Needlesly”, BBC News, 26. lipnja
2003., http://news.bbc.co.Uk/l/hi/health/3022588.stm.
22
http://breathspakids.blogspot.eom/2007/06/patrick-holford-claims-remar- kable.html.
23
Relevantno poglavlje iz The New Optimum Nutrition Bible Holford je stavio na
svoju web stranicu http://www.patrickholford.com/content. asp?id_Content=1793.
24
Ben Goldacre, “Patrick Holford - ‘Food is Better than Medicine’ South Africa
Tour Blightedby HIV Claim”, 27. veljače 2007., http://www.badscience.net/fp=374# more-374.
25
http://www.healthproductsforlife.com/content.asp7id_Content =
1617&id_Content_Parent=0.
26
American Medical Association, “Hair Analysis - A Potential for Medical
Abuse”, http://www.ama-assn.org/apps/pf_new/pf_online7f_
n=browse&doc=policyfiles/HnE/H-175.995.HTM.
27
http://www.patrickholford.com/content.asp7id_Content =575.
28
2 8. http://www.naturalmatters.net/content. asp?cat=81.
29
“Patrick Holford and Scientology: The Church of Optimum Nutrition?”, 12. svibnja
2007., http://www.quackometer.net/blogl2007/05/patrick-
holford-and-scientology-church.html.
30
http ://www. altemativementalhealth. com/about/advisory. htm.
31
Pismo Dana Stradforda Michaelu Greenbergu, 9. veljače
2005., http://www.holysmoke.org/cos/safe-harbor-is-scientology.htm.
32
http://www.pr-inside.com/three-human-rights-awards-presented-by- rl05271 .htm.
33
Za detaljnu kritiku tog televizijskog eksperimenta vidi analizu web
stranice Holfordwatch, na http://holfordwatch.info/2007/07/12/food-for-
the-brain-results-on-trevor-macdonald-13 -july/.
34
Institute for Optimum Nutrition, Course Fees and Payment Stmcture
2007/8, http://www.ion.ac.uk/ntdc.htm.
35
David Cokpihoun,. “Patrick Holford, the Institute of Nutrition, AIDS and the
University of Bedfordshire”, http://www.dcscience.net/improbable. html.
36
University of Berdfordshire, Nutritional Тћегару (FdSc),
http://www.beds, ac.uk/course/bysubject/biobiosci/fd-nutthe-iop.
37
http://www.bant.org.uk/bant/jsp/bantCouncil.faces.
38
University of Teesside, The Nutritional Assessment
Programme, http://www.tees.ac.uk/schools/SSSL/cactus/nutritional.cfm.
39
http://www.foodforthebrain.org/content.aspfid_Content= 1604.
40
E-mail adresu službe za potrošače Bootsa i Lewisove komentare, vidi
na http://www.quackometer.net/blog/2006/08/boots-quack.html.
41
* U izvorniku “Junk history”; junk na engleskom znači smeće ali i džunka,
tip istočnoazijskog jedrenjaka, op. prev.
42
Intervju za “Junk History”, Four Comers, Australian Broadcasting
Corporation, emitiran 31. srpnja 2006.
 43
Elizabeth Grice, “Explorer from China who ‘Beat Columbus to America’”, Daily
Telegraph, 4. travnja 2002., http://www.telegraph.co.uk/news/main.
jhtml?xml=/news/2002/03/04/nexp04.xml.
44
Intervju za “Junk History”.
45
Ibid.
1
Michael Shermer, Why People Believe Weird Things, revidirano izdanje
(Souvenir Press, 2002.), str. 275.
2
Peter Brierley (ur.), UK Christian Handbook Religious Trends No. 5: The Future of
the Church (Christian Research, 2005.).
3
UK National Statistics na intemetu http://www.statistics.gov.uk/cci/
nugget.asp?id=322.
4
Anthony Giddens, Modemity and Self-Identity: Self and Society in the Late
Modem Age (Polity Press, 1991.), str. 4-5.
5
Peter Berger, The Heretical Imperative: Contemporary Possibilities of
Religious Affirmation (Collins, 1980.), str. 21.
6
Samuel Huntington, "The United States”, u: Michael Crozier, Samuel Huntington i
Joji Watanuki, The Crisis of Democracy: Report on the Govemability of Democracies to
the Trilateral Commission (New York University Press, 1975.), str. 75.
7
Jodi Dean, Uvod u Aliens in America: Conspiracy Cultures from Outer Space
to Cyberspace (Columbia University Press, 1998.),
http://people. hws.edu/dean/intro_excerpt.html.
8
Alan Sokal i Jean Bricmont, Intellectual Impostures (Profile Books, 1997.), str.
97-113.
9
Alan Sokal, “Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics
of Quantum Gravity”, u: Alan Sokal i Jean Bricmont, op.cit, str. 199-200.
10
David Bell, Science, Technology and Culture (Open University Press, 2006.), str. 36.
11
Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy (Harper, 1975./1942./),
str. 82-5.
12
Graham Hancock i Robert Bauval, Talisman: Sacred Cities, Secret Faith
(Penguin Books, 2005.), str. 480.
13
Valerie Sinason (ur.), Attachment, Trauma and Multiplicity: Working with
Dissociative Identity Disorder (Routledge, 2002.).
14
H. G. Pope i dr., “Attitudes toward DSM-IVDissociative Disorders Diagnoses
among Bord-certified American Psychiatrists”, American Journal ofPsychiatry, 156 (2)
(1999.), 321-323.
15
Damian Thompson, “The People who Believe that Satanists Might Eat your
Baby”, Daily Telegraph, 22. ožujka 2002.,
http://www.telegraph.co.uk/opinion/main.jhtml7xmWopinion/2002/03/22/do2201.
xml&sSheet =/portal/2002/03/2 l/por_right.html
16
Joan Coleman, “Dissociative Identity Disorders: Recognition within Psychiatry
and RAINS”, u: Valerie Sinason, op. cit.
17
Damian Thompson, op. cit.
18
* “Izdaja intelektualaca” naslov je djela francuskog esejista Juliena Bende
(1867,-1956.), u kojem je napao iskvarenost intelektualaca svog vremena, op. prev.
19
Peter Osbome, The Rise of Political Lying (Free Press, 2005.), str. 244.
20
Francis Wheen, How Mumbo-Jumbo Conguered the World (Harper Perennial,
2004.), str. 214.
 21
http://jdeanicite.typepad.com/i_cite/conspiracy_and_complicity/index. html.
22
Andrew Keen, The Cult of the Amateur: How Today’s Internet is Killing our
Culture and Assaulting om Есопоту (Nicholas Brearley Publishing, 2005.), str. 17.
23
Ibid., str. 3.
24
Michael Specter, “The Denialists”, New Yorker, 12. ožujka 2007.
25
Ibid.
26
Ibid.
27
http://www.ukzn.ac.za/ccs/default.asp?ll,62,3,1152.
28
http://www.virusmyth.net/aids/.
29
Robert S. Leiken, “Europe’s Angry Muslims”, Foreign Affairs, srpanj/ kolovoz 2005.
30
Pervez Hoodbhoy, “Islamic Failure”, reprint u: Prospect, veljača 2002.
31
Ziauddin Sardar, “Islamic Science”,
http://www.islamonline.net/english/Contemporary/2002/05/Article21.shtml.
32
Andrew I. Petto i Laurie R. Godfrey (ur.), Scientists Confront Intelligent Design
and Creationism (W.W. Norton, 2007.).
33
Teheranska međunarodna konferencija, Revizija holokausta, 11. prosinca
2006., http://www.adelaideinstitute.org/2006/December/contents_pro- graml.htm.
34
“Iranian Leader: Holocaust a Myth”, CNN, 14. prosinca
2005., http://www.cnn.eom/2005/WORLD/meast/12/14/iran.israel/.
35
Shiraz Dossa, “The Explanation We Never Heard”, Literary Review of Canada,
lipanj
2007., http ://lrc .reviewcanada. ca/index.php?page=the - explanation-we-never-heard.
36
“Hitler of Germany Also Killed Millions of Non-Jews, Conference Says”,
Islamic Republic News Agency, 11. prosinca 2006., http://www.irna.ir/
enlnewslviewlmenu-234/0612118014175851.htm.
37
Ben Goldacre, “Ms Gillian McKeith - Banned from Calling Herself a Doctor!”,
12. veljače 2007. http://www.badscience.net/?p= 362#more-362.
38
Ben Goldacre, “MMR: The Scare Stories Are Back”, British Medical Journal, 18.
srpnja 2007.
39
“The Observer and Autism: A Clarification”, Observer, 22. srpnja
2007., http://www.guardian.co.uk/medicine/story/0„2132076,00.html.