Srednja škola „Novi Travnik“

Opća gimnazija

Hrvatsko-srpska koalicija

1. listopad 2020. godine

Profesor: Nevena Babić Učenik: Ana Šošić

Hrvatski političari iz Dalmacije, Frane Supilo i Ante Trumbić, prvi su izjavili da je za Hrvatsku
najopasniji njemački tzv. Drang nach Osten, tj. njemačka politika prodora na istok. Oni su smatrali
kako se zbog toga treba povezati sa mađarskom oporbom i sa srpskim političarima u Hrvatskoj.
Takva politika nazvana je „politika novog kursa“ i većina hrvatskih političara ju je prihvatila, izuzev
braće Radić i Josipa Franka te su oni upozoravali na opasnosti velikosrpskog nacionalizma.

Ostvarenje „politike novog kursa“ započinje 1905. godine kada se u Rijeci nalaze hrvatski političari
koji donose tzv. Riječku rezoluciju koja podržava mađarsku oporbu za samostalnost u odnosu na
Austriju, a kao protuusluga traži se da ista mađarska oporba, kada dođe na vlast, poradi na
ujedinjenju hrvatskih zemalja.

Nakon desetak dana u Zadru su se sastali i srpski političari iz Hrvatske koji donose tzv. Zadarsku
rezoluciju gdje potvrđuju odluke Riječke te uz to traže ravnopravnost srpskog naroda u Hrvatskoj,
odnosno da se uči srpska povijest te da se jednako koristi ćirilica.

Na temelju tih dviju rezolucija nastaje oporbena skupina, tj. nova politička stranka Hrvatsko-srpska
koalicija (HSK) kojoj pristupa većina političkih stranaka osim Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) i
Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS).
Na čelo HSK dolaze Svetozar Pribičević i Frane Supilo, a sama stranka počinje voditi glavnu riječ u
političkom životu Hrvatske sve do 1918. godine.
Stvaranje ove koalicije bio je jedan od mnogih pokušaja hrvatske borbe za stjecanjem višeg stupnja
samostalnosti.

Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je
obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje
Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Koalicija je na izborima u svibnju 1906. dobila većinu. Na temelju
izbornih rezultata sastavila je vladu. Nova hrvatska politika Koalicije, u savezu s mađarskom oporbom,
doživjela je doskora razočaranje, a malo zatim i slom, donošenjem tzv. Željezničarske pragmatike
(jesen 1907.), kojoj je bio cilj uvođenje mađarskog jezika kao isključivog službenoga na željeznicama u
Hrvatskoj. U pripremanju aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, Beč i Pešta skladno su radili
da Koaliciju i njezine najviđenije vođe optuže kao veleizdajnike, nakon čega su uslijedili sudski
progoni: veleizdajnički proces u Zagrebu i Friedjungov proces u Beču 1909. Za procesa je oklevetan i
Frano Supilo, a nezaštićen od Koalicije, istupio je iz nje. S njim je Koalicija izgubila najsposobnijega
hrvatskog političara, koji je problem Hrvatske stavljao u središte jugoslavenske politike u Austro-
Ugarskoj Monarhiji, a vodstvo je prešlo u ruke Svetozar Svetozara Pribićevića, koji je taj problem
podređivao svojoj koncepciji jugoslavenskog unitarizma.

U trenutku dolaska na vlast, HSK nije više mogla računati na politiku novog kursa budući da je propala
suradnja s Mađarima pa koalicija teži za provedbom ustavnih reformi, odnosno proširenjem izbornog
prava i većim političkim slobodama.
Već pri samim počecima djelovanja, u koaliciji dolazi do sukoba među pojedinim strankama. Za
Hrvatsku je bila značajna konsolidacija Napredne stranke, ali naprednjaci su izražavali svoje
antiklerikalne stavove u Koaliciji jer su smatrali kako se crkva treba odvojiti od države i kako je
potrebno izjednačiti sve religije, što izaziva otpor kod Hrvatske stranke prava u kojoj svećenstvo ima
važnu poziciju.
Beč nastoji svim silama skršiti djelovanje Koalicije. Budući da je 1907. godina predviđena za obnovu
financijske austro-ugarske nagodbe, Beč radi na tome da ne dođe do bilo kakvih nepovoljnih
dogovora između Koalicije i Mađara.
Izrađuje se program sanacije štete u Dalmaciji, koji nikada nije proveden, ali kojim se Dalmaciji davalo
lažna obećanja kako ne bi stala uz Mađare.

Velikoaustrijska ideja još uvijek ne nalazi puno pristaša u Hrvatskoj jer Starčevićeva ideja kategoričkog
odbijanja suradnje s Austrijom još uvijek nije posve izumrla. Velikoaustrijski krugovi smatraju da se u
Dalmaciji treba provesti dosljedna i jaka politika i vlast kako ne bi nestala svaka ideja novog kursa.

U Rijeci, u jesen 1906. godine, dolazi do protuhrvatskih demonstracija čime završava primirje s
Talijanskom strankom, koja je do tada simpatizirala novi kurs.
Do pravih sukoba između Koalicije i Mađarske dolazi na ekonomskom terenu jer Mađarska koalicija
predlaže parlamentu novi industrijski zakon, pri čemu odbija zahtjeve HSK-a da dobije garancije za
državno pomaganje industrije.

Za slabljenje Koalicije u Hrvatskoj zaslužan je Josip Frank koji pokušava onemogućiti rad Sabora i
razbiti hrvatsko-srpsku slogu.
Ni Ugarska vlada ne podupire Koaliciju zbog njezinog utjecaja u Banovini. Ona smatra kako Banovina
mora biti pod utjecajem Ugarske kako bi ona sačuvala pretenzije mađarskog imperijalizma na Balkan.
Stoga proljeće 1907. godine donosi pad vlade Koalicije i slom politike novog kursa.

Koalicija je donijela pobjedu nad mađaronima u Hrvatskoj i veliku nadu javnosti u rješenje hrvatskog
pitanja. Ipak, nije se uspjela održati na vlasti jer su je odlučujući faktori u borbi, Mađarska koalicija na
vlasti, napustili. Svetozar Pribićević, prisjećajući se kasnije Hrvatsko – srpske koalicije, zapisao je:
„Praktični program te koalicije težio je proširenju hrvatske autonomije revizijom hrvatsko – mađarske
Nagodbe iz 1868., a idealni ujedinjenju i nezavisnosti cijeloga naroda. Taktika u borbi za praktičan
program nikada nije smjela zanemariti idealan program.”