Esed Taslidzic je tokom oslobodilackog rata bio vri­

jedan i pouzdan aktivista narodnooslobodilackog pokreta.

Na kraju rata vec je bio clan Sreskog komiteta KPJ za
Gradacac, a poginuo je u maju mjesecu 1945. godine na
putu iz Gradacca prema Turicu, zajedno sa Halilom Maj­
storovicem, Mujom Facicem i Alijom Duricem, koji su
putovali s njime. Pali su kao zrtve jedne zasjede ustasko­
-cetnickih ocajnika, koji su se u to vrijeme bili sjedinili
u svom zlocinackom djelovanju protiv naroda i njegove
vlasti.

ESED TASLIDZIC rouen je u

Gradaccu 1918. godine, a pogi­
nuo je u maju 1945. godine.

Hocu na ovom mjestu da istaknem da je nas rad s

omladinom bio svakodneva�, uporan i sistematski. Nama
je bilo jasno da moramo na svaki nacin ostvariti svoj
odlucujuci uticaj na omladinu ako zelimo da u sirenju
revoludonarne svijesti u masama postignemo neki zna­
cajniji uspjeh. Borba za taj uticaj bila je, u stvari, nasa
glavna djelatnost gotovo tokom svih tih godina pred iz­
bijanje rata, a u toj borbi mi smo se susretali i sa ma-

47
Acom Novozilovim, Hakijom Raljevicem i Hamidom Ma­
zalovicem, i to je bilo sve. Oni, vjerovatno, nisu vise imali
prilike ni mogucnosti da licno posjete Gradacac i da svojim
prisustvom i•iskustvom pomognu rad ljudi u njemu.
Treba znati da su ljudi koji su primani u KPJ i
SKOJ morali biti svestrano i dosta du� provjeravani zbog
cestih pokusaja klasnog neprijatelja dll' ubacuju svoje lju­
de, razne dousnike i provokatore, u redove partijskog i
skojevskog clanstva. Makar kako da je primitivna bila
policija bivse drfave, ona je ipak imala dovoljno iskustva
u borbi protiv revoh1cionarnog pokreta, znala je da isko­
risti slabost pojedinaca i da ih navede d9- joj sluze u ne­
casnom poslu uhodenja i spijuniranja svojih drugova. Sud­
bina KPJ pi;-ije rata jednaka je u tom pogledu sudbini
svih revolucionarnih pokreta u istoriji, osudenih da se
iz ilegalnosti bore sa cuvarima reda i poretka. Stoga se
moze smatrati posve prirodnim i razumljivim da je jedna
takva sredina kakav je bio Gradacac dugo :vremena ostala
na periferiji paznje malobrojnih aktivista Komunisticke
partije koji su u to vrijeme imali da rjesavaju mnogo­
brojne i slozene zadatke koje im je nametala situacij& u
centrima sa razvijenim revolucionarnim radnickim po­
kretom, kakav je bio, recimo, Tuzla.
Medutim, i pored svega toga, nasa grupa je radila,
te je neposredno pred aprilski slom stare Jugoslavije po­
liticka situacija u Gradaccu bila, moze · se reci, povoljna
za napredne snage. Dobar dio omladine, takode i gradana,
medu kojima je bilo i ljudi od stvarnog ugleda, bio je
pod nasim politickim uticajem, dok je na drugoj strani
stajala malobrojna ali relativno dobro organizovana reak­
cija, ciji su pripadnici, tako reci, javno izrafavali i prizelj­
kivali sto brzu propast stare Jugoslavije i dolazak Hitle·­
rove vojske u zemlju. Bilo je medu tim ljudima ne malo
agresivnih i fanatizovanih pojedinaca ko�i se nisu ustru­
cavali i da nam upucuju otvorene prijetnje.
Izmedu ove dvije organizovane politicke snage stajala
je masa gradskog i seoskog stanovnistva koje je bilo koleb­
ljivo, nedovoljno informisano o zbivanjima koja su bila

52
suzavajuci bazu ustanka i produbljujuci jaz koji je ne­
prijatelj stvarao medu masama.
I primjer Gradacca snazno potvrduje ispravnost linije
Narodnog fronta. Da se nije dosljedno islo linijom okup­
ljanja sirokih masa grada i sela, da se nije od prvih dana
na najkonkretniji nacin vodila borba za bratstvo i jedin­
stvo naroda naseg podrucja, ne bismo danas s ponosom
mogli da konstatujemo da je nase podrucje sacuvano od
bratoubilacke borbe, a da je njegovo stanovnistvo uzelo
znatnog ucesca u borbi za slobodu saljuci u redove na­
rodnooslobodilacke vojske svoje najbolje sinove.
Mi smo, osim svega, narodu grada i sela dosta govorili
o socijalnim temama, nastojeci da svim kategorijama sta­
novnistva objasnimo stvarne perspektive buducnosti, u
kojoj ce biti rjesavana i rijesena mnoga pitanja zivota i
ukinuti odnosi eksploatacije i obespravljenosti. Taj klasni
momenat nase borbe, kako smo ga mi interpretirali, nije
od nje odbio one slojeve naseg drustva, narocito u selu,
koji' su u materijalnom pogledu bili obezbijedeni i pred­
stavljali onaj srednji, bolje situirani sloj. Platforma s ko­
jom smo mi prilazili ljudima budila je u njima povjerenje
prema revoluciji, jer je ona, kako su je ljudi shvatali,
trazila i cijenila ljudski rad, postenje i pravicnost.
Borili smo se za svakog covjeka, obracajuci svoju
paznju posebno na one za koje smo znali da su kolebljivi
u svojim opredjeljenjima. Da smo se bez razmisljanja,
kruto drzali devize »ko nije s nama, taj je protiv nas«,
napravili bismo krupnu i mozda nepopravljivu gresku. Tok
dogadaja je pokazao da su mnogi kolebljivi i neopredijelje­
ni, neko prije, neko kasnije, prilazili na nasu stranu. Bilo
je cak i takvih koji su, u pocetku, svesrdno prihvatili oku­
patora i ustasku drzavu, pa se poslije, pod uticajem do­
gadaja i snage pokreta koja je neprestano rasla u gra­
dacackoj sredini, opredjeljivali za narodnooslobodilack�
pokret i stavljali mu se na raspolaganje. Primjera koji o·
potvrduju ima na nasem podrucju dosta. Navescu
mo neke.

125
pusten iz zatvora. Dosavsi kuci, Haseljic je pozvao svoga
sina i unuka i pred njima se odrekao svih svojih dota­
dasnjih uvjerenja, izjavivsi da su sve njegove pohvale
Hitleru i Pavelicu posljedice njegove zablude, da je jedina
narodna vojska partizanska vojska u koju treba i oni da
odu i da se bore za slobodu svoga naroda, itd. Doista su
Haseljicevi i sin i unuk otisli u partizane i obojica pogi­
nuli boreci se protiv okupatora. I najmladi sin Haseljicev
takode je otisao u partizane i ostao do kraja rata u jedini­
cama narodnooslobodilacke vojske.
Navescu sad nekoliko primjera koji govore o tome kako
je velika snaga narodnooslobodilackog pokreta uticala na
opredjeljivanje pojedinaca, tako da su ljudi cesto polazili
putevima neocekivanim i na prvi pogled za njih nepri­
rodnim.
Bio je u Gradaccu jedan sluzbenik koji je vjerno
sluzio »novom poretkru« i do kraja ostao takav. Uhapsen
je 1943. godine od nasih vlasti, upozoren i pozvan da se
odrekne neprijateljskog rada, a zatim pusten. na slobodu.
Medutim, on se nije odrekao aktivnog neprijateljskog dje­
lovanja, pa je ponovo uhapsen i osuden na kaznu smrti.
Njegova dva sina kasnije su otisla u partizane, a jedan je
i poginuo u NOB-u.
Bio je Mirko Baksa, logornik muske ustaske mladezi o
kome je vec bilo rijeci, zakleti neprijatelj narodnooslobodi­
lackog pokreta, pa je i poginuo boreci se protiv nasih jedi­
nica. Njegov rodeni brat Vjeko otisao je iz Gradacca u Sla­
voniju, tamo stupio u partizane i poginuo kao borac sla­
vonskih partizanskih jedinica.
Ovi primjeri pokazuju koliko su se ljudi koiebali i
raspinjali u teskim uslovima zivota koje je donosio rat,
kako je slozen i protivrjecan onaj unutarnji proces u du­
sama ljudskim koji dovodi do konacne odluke i odreduje
sudbinu pojedinaca. Trebalo je, dakle, mnogo takticnosti
i strpljivog rada da se sto veci broj ljudi pridobije za
stvar NOB-a, da se sto je moguce vecem broju ljudi po­
mogne u rjesavanju njihovih unutarnjih dilema i nedo­
umica. Cak je i u neprijateljskim vojnim formacijama -

127