1.

POVIJESNI RAZVOJ I STRATEŠKE ODREDNICE

EUROPSKOG INTEGRACIJSKOG PROCESA

Stvaranje europskog zajedništva rezultat je slobodne volje vlada i naroda koji su

odlučili ujediniti se u cilju osiguranja mira i pravednosti. Stvaranje europske
integracije nije se razvijalo prema bilo kojem nametnutom političkom obliku, a
rasprava o najboljem mogućem organizacijskom obliku ujedinjene Europe –
federalna država, konfederacija, nešto treće – nije završena. Ujedinjenje Europe
oduvijek je bio politički projekt, ali je motiviran prvenstveno gospodarskim i drugim
interesima zemalja članica.

1.1. Korijeni i izvorišta europskih integracijskih procesa

Korijeni ujedinjenja Europe su duboki - usprkos neslaganjima i ratovima, svijest o

zajedničkom interesu postupno se razvijala. Taj dugi put pokazuje kako se europsko
ujedinjenje ne ostvaruje silom nego putem svjesne suradnje, koja se priprema
desetljećima, uz odustajanje od uskih nacionalističkih težnji.

Počeci europskih integracijskih procesa odvijali su se već kroz antičko doba: riječ
«Europa» vezana je uz grčku mitologiju, a Rimljani su zaslužni za okupljanje velikog
dijela Europe. Usprkos razjedinjenosti Zapada u vrijeme feudalizma, postojale su
unifikacijske snage, kao u slučaju Benediktinaca koji su se pridržavali pravila
Sv.Benedikta (480.-547.), zaštitnika Europe. Kroz moderno doba (1492.-1815.)
afirmiraju se države-nacije i dolazi do prepreka idejama ujedinjenja, premda postoje
dva načela kojima je cilj europska organizacija – rađanje jednakosti država i
svjesnost zajedničkih interesa. Opstojnost europske «doktrine» isticana je u
«Velikom planu» francuskog političara Maximiliena de Béthune-a, vojvode od Sully-ja
i ostalih mislilaca nadahnutih utemeljenjem Europskog federalnog društva.

Premda je ideja francuske revolucije bila u potpunosti inspirirana europskim duhom,

car Napoleon I. realizirao je europsko jedinstvo vojnim putem, dok su pad francuskog
carstva poticale ostale europske države okupljajući se, tj. osnivanjem dobrovoljne
suradnje koja se produljila sve do I. svjetskog rata. Sveta alijansa je pakt tadašnjih
velikih sila o održavanju mira. Godine 1830. taj pakt je zamijenjen «Europskom
slogom», asocijacijom zemalja vođenih načelima nemiješanja u unutarnje poslove,
traženja ravnotežnih rješenja između zemalja i sl. Međutim, solidarnost među
zemljama tadašnjeg razdoblja bila je više tehničke naravi nego političke (npr. komisije
za plovidbu europskim rijekama, univerzalna telegrafska unija, poštanska unija).

Usprkos sukobima i napetostima među europskim zemljama (pogotovo tijekom I.

svjetskog rata), težnje o ujedinjenoj Europi su se sve jasnije izražavale tijekom XIX.
stoljeća:

1814.g. Augustin Thierry i Claude Henri de Saint-Simon zajedno su publicirali
«Reorganizaciju europskog društva»

Victor Hugo je na kongresu o miru 1849. godine promicao «europsko
bratstvo»

političke ideje Aristide Brianda (projekt o Ujedinjenoj Europi iz 1930.g.)

radovi Richarda von Coudenhove-Kalergi, manifest «Paneuropa» (1923.) i
«Kampanja za Paneuropu» (1944.).

2
Svi su oni utjecali na tzv. «očeve-osnivače» Europske unije: Konrada Adenauera,
Alcidea De Gasperi-ja, Jeana Monneta, Roberta Schumana, Paul-Henri Spaaka i
druge.

Okrivljavanje poraženih iz I. svjetskog rata, kapitalistička ekspanzija i destruktivni

nacionalizmi koji su bujali u nekim zemljama Europi donose II. svjetski rat, u kojem je
europsko gospodarstvo razoreno i u kojem je stradalo nekoliko milijuna ljudi.
Međutim, neposredno nakon II. svjetskog rata europski integracijski proces se znatno
razvija. Poslijeratno razdoblje nametnulo je klimu za radikalne promjene. Postavilo se
osnovno pitanje: Kako Europa može izbjeći još jedan rat? Vojske se povlače, nakon
poraza Njemačke (8. svibnja 1945.), ali snaga i potencijal sovjetske vojske nameću
oprez Zapadu. Većini zemalja komunizam nije bio prihvatljiv, pa se uz Morgenthau
plan iz 1944. godine (stvaranje neutralne Njemačke), opredjeljuju za europsko
integriranje.

Britanski političar (i dvostruki premijer) Winston Churchil zagovara ideju «Sjedinjenih

europskih država» u svom poznatom govoru od 19. rujna 1946. godine na
Sveučilištu u Zürichu i stvaranje Vijeća Europe. Zagovarao je Paneuropsku ideju te
isticao kako treba poticati pomirenje između Europljana, naročito između Francuza i
Nijemaca, kao ključa uspjeha europskog jedinstva. U to vrijeme nastaju mnogi
europski pokreti, a njihovo okupljanje rezultiralo je Kongresom u Haagu, održanom
od 7. do 10. svibnja 1948. godine. Kongres je okupio brojne delegate iz 19 europski
zemalja pod predsjedanjem Churchilla. Najbitniji zaključci Kongresa govore o:

potrebi stvaranja gospodarske i političke unije u Europi s ciljem osiguranja
sigurnosti i socijalnog napretka

spremnosti europskih nacija za prenošenje i sjedinjenje dijela vlastitog
suvereniteta, kako bi se osiguralo zajedničko političko i gospodarsko
djelovanje za integraciju i razvoj zajedničkih resursa

izgradnji progresivnog demokratskog društva u kojem će svi biti slobodni

potrebi sazivanja europske Skupštine na parlamentarnoj razini kako bi se
stimuliralo izjašnjavanje europskog javnog mnijenja

potrebi osnivanja Suda pravde, koji bi štitio temeljna ljudska prava.

1.2. Prvi oblici suradnje u Zapadnoj Europi nakon II. svjetskog rata

Prvi su koraci u procesu integriranja bili stvaranje OEEC-a (Organizacija europske

ekonomske suradnje, iz koje je nastao OECD) i EPU-a (Europska platna unija), koje
su bile bitne zbog programa restrukturiranja i obnove u Europi, zatim Sporazum o
Zapadnoj uniji (17. ožujka 1948.), rezultat produžene prethodne vojne suradnje, te
Vijeće Europe, koje je osnovano Londonskim sporazumom 5. svibnja 1949. godine
zbog osiguranja individualnih sloboda i unaprjeđenja demokratskih vrijednosti u
Europi.

Međutim, nakon dva svjetska rata Europa je bila podijeljena na dva dijela. Hladni rat
je započeo podjelom na zapadni blok, koji se oslanjao na suradnju sa SAD-om i
ovisio je o njihovoj pomoći (Marshallov plan - program restrukturiranja Europe od
16. travnja 1946.) te istočni blok, koji je bio pod utjecajem SSSR-a (Slika 1-1.). Na
svjetskoj razini veću ulogu dobivaju Ujedinjeni narodi, te donekle tri ekonomske
organizacije koje su imale cilj urediti i koordinirati akcijama svjetskog gospodarsko-
financijskog sustava, barem njegova kapitalističkog dijela: Međunarodni monetarni

3
fond i Svjetska banka (1944.), te Opći sporazum o carinama i trgovini - GATT
(1947.).

Slika 1-1. Europa nakon II. svjetskog rata

Zapadna Europa

Marshallova pomoć (zemlje

OEEC)
Španjolska pristupa OEEC-
u 1959.
Srednja i istočna Europa
Članice SEV-a 1949.

Albanija, članica SEV-a

1950.-1961.
Željezna zavjesa

Javlja se potreba za dubljom ekonomskom integracijom, i to s obje strane «željezne

zavjese», a hladni je rat sve više prijetio eskalacijom te je potreba naoružanja bila
neminovna (formiraju se Organizacija Sjeverno-atlantskog ugovora – NATO, 1949., i
Varšavski pakt, 1955.). Zemlje BENELUX-a (Belgija, Nizozemska, Luksemburg)
formiraju carinsku uniju (1944./1948.), koja će kasnije prerasti u ekonomsku uniju
(1958.), a što će utjecati i na europsku integraciju.

Europska platna unija omogućila je razvoj razmjene između zemalja OEEC-a,

uvodeći automatizam multilateralne kompenzacije i automatskih kredita. OEEC se
osniva kako bi se ispunili uvjeti koje je postavio Marshallov plan, a osnovni ciljevi su
joj bili:
- olakšavanje razvoja razmjene ukidanjem trgovinskih ograničenja
- razmjena nužnih gospodarskih, trgovinskih i financijskih informacija
- međusobni sporazumi koji olakšavaju reguliranje računa vezanih za
razmjenu
- sudjelovanje u Europskoj platnoj uniji (EPU) osnovanoj 19. rujna 1950.
Između 1948. i 1951. godine američka pomoć u okviru Marshallova plana iznosila je
13 milijardi USD, od čega 85% u obliku poklona. Glavne korisnice bile su: Velika
Britanija, Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i Nizozemska. Zemlje istočne
Europe, koje su pristupile Vijeću za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV), odbile su tu
pomoć pod pritiskom SSSR-a. SEV je osnovan 1949. godine kao odgovor na
američku inicijativu i predstavljao je proces ekonomske integracije oko SSSR-a u
okviru socijalističke međunarodne podjele rada. Prestalo je radom 1991. godine.

Vijeće Europe (Council of Europe) regionalna je politička organizacija nezavisna od

EU-a, a osnovano je 5. svibnja 1949. (predstavlja nastavak Haaškog kongresa).
Osnovalo ga je 10 zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg,
Norveška, Nizozemska, Velika Britanija, Švedska), ali danas obuhvaća gotovo sve

4
europske države, jer se nakon rušenja Berlinskog zida proširilo na zemlje istočne
Europe u cilju povezivanja dviju Europa. Vijeće Europe ima četiri glavna cilja:

realizaciju kompaktnije europske unije

zaštitu demokracije

zaštitu ljudskih prava

poboljšanje uvjeta života Europljana.
Vijeće potiče tješnju suradnju između europskih zemalja. Teoretski, djelokrug
njegova rada sva su područja, osim obrane, a ključno mjesto ima zaštita ljudskih
prava, zatim kultura te zaštita okoliša.

Za razliku od navedenih organizacija, koje se temelje ne načelu međuvladine

suradnje, šest europskih zemalja pristupilo je stvaranju nove zajednice, na temelju
federalističkih ideja.

1.2.1. Schumanov plan i osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik

Schumanov plan je strateški plan nazvan po Robertu Schumanu, tadašnjemu

francuskomu ministru vanjskih poslova, koji ga je predložio 9. svibnja 1950. godine
radi ujedinjenja francuske i njemačke proizvodnje i distribucije čelika kao načina
sprječavanja izbijanja daljnjih sukoba na europskom kontinentu i kontrole nad
gospodarskim oporavkom Njemačke. U pregovorima su, osim Francuske i Njemačke,
sudjelovale i Italija te države Beneluksa, a rezultirali su potpisivanjem Pariškoga
ugovora u 18. travnja 1951. godine.

Pariškim ugovorom osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik - CECA1

(Slika 1-2.). To je prva supranacionalna organizacija zapadnoeuropske integracije.
Njome se ukidaju kontingenti i carine na ugljen, čelik, željezo i željezne rude između
zemalja članica. Uvođenjem zajedničke vanjske tarife, šest se zemalja zaštićuje od
vanjske konkurencije. CECA je počela djelovati 22. srpnja 1952. godine, a prestala
postojati 2002. godine. Temeljni joj je cilj bio reguliranje proizvodnje ugljena i čelika
radi ekonomskog oživljavanja zajedničkog tržišta dvaju proizvoda.

Zajednica je imala pravnu snagu određenu za države, a područje ograničenog

djelovanja - proizvodnja i distribucija ugljena i čelika – od vitalnog je značenja za to
razdoblje. Radi se o prvoj organizaciji federalnog tipa osnovanoj na europskom
kontinentu. Na inicijativu Jeana Monneta, Schuman je predložio svojim partnerima ne
više samo suradnju nego zajedničko upravljanje. Solidarnost proizvodnje koja je
stvorena znači da svaki rat između članica postaje praktički nemoguć, čak i
materijalno nerealan, a organiziranje tako jake proizvodne sile otvara mogućnost
pridruživanja svim europskim zemljama koje žele u tome sudjelovati. Prvi rezultati
CECA-e su vrlo pozitivni.

Sukladno Ugovoru, utvrđeno je sedam ciljeva CECA-e:

razvoj razmjene između država članica

briga o redovitoj opskrbljenosti zajedničkog tržišta

osiguranje jednakog pristupa izvorima proizvodnje za sve korisnike

modernizacija proizvodne infrastrukture

poboljšanje uvjeta rada i života za zaposlene u sektorima ugljena i čelika

racionalno korištenje izvora radi uklanjanja prekomjerne eksploatacije

utvrđivanje najnižih mogućih cijena, uz uvažavanje količina proizvodnje.

1
Communauté européenne du charbon et de l'acier; engl. European Coal and Steel Community
(ECSC).
5
Slika 1-2. Mala Europa (CECA)

Navedene ciljeve prihvaćaju institucionalna tijela osnovana nakon formiranja

Europske zajednice za ugljen i čelik:

dvostupna izvršna vlast - Visoka vlast, koja ima za cilj donošenje odluka ili
formuliranje mišljenja i preporuka radi realizacije ciljeva Ugovora, i Specijalno
vijeće ministara, tj. kolektivno tijelo određeno za reguliranje zajedničkih i
diplomatskih problema

Parlamentarna skupština - kontrolno tijelo koje djeluje diskutirajući i
procjenjujući Opće izvješće Visoke vlasti

Sud pravde CECA – zakonodavno tijelo koje bdije nad funkcioniranjem
Zajednice i rješava sve nejasnoće vezane za pravila Ugovora.

Altiero Spinelli i Jean Monnet drže se idejnim začetnicima Schumanovog plana. Oni
su bili na čelu dviju najvažnijih intelektualnih struja koje su definirale proces europske
integracije na načelu federacije, koji se temeljio na dijalogu i načelu
komplementarnosti među lokalnim, regionalnim, nacionalnim i europskim vlastima te
funkcionalističkom konceptu o postupnom prijenosu suverenih prava od
nacionalnih do regionalnih upravnih tijela. Prema njima pored nacionalnih i
regionalnih vlasti, moraju postojati neovisne, demokratske europske institucije koje
su nadležne za donošenje odluka u onim područjima gdje je zajedničko djelovanje
učinkovitije od djelovanja svake pojedine zemlje članice zasebno.

Osnivanjem CECA-e dalo se prednost funkcionalističkoj (institucionalnoj) metodi

suradnje. Funkcionalisti smatraju da je lakše i realnije pridobiti ustupanje državne
vlasti u korist nadnacionalnih institucija, jer se ustupa točno određeno i definirano
područje, a država točno zna što ustupa. Europska integracija stvara se postupnim
delegiranjem nadležnosti, postupno šireći područja djelovanja na ona koja su inače
karakteristična za države. Europski federalisti imali su iste ciljeve, ali su bili skloni
ideji europskom procesu koji bi se odvijao etapno i sektor po sektor. Osnivanjem prve
Europske zajednice počinje prva etapa izgradnje europske integracije. Ostvareni
uspjeh utjecao je na pojavu ideja o drugim zajednicama, što je potaklo stvaranje
Europske obrambene zajednice (CED).2 Uskoro uz Europsku zajednicu za ugljen i

2
Franc. Communauté européenne de defense.
6
čelik osnivaju se i Europska ekonomska zajednica (EEZ) te Europska zajednica za
atomsku energiju (EURATOM) 1958. godine.

1.2.2. Stvaranje Europske ekonomske zajednice (EEZ) i EURATOM-a

Prihvativši proces realizacije Europe sektor po sektor, René Pleven, predsjednik

Francuskog vijeća, lansirao je 24. listopada 1950. ideju europske vojske, koja bi
integrirala vojsku šest zemalja CECA-e. Pariškim ugovorom 27. svibnja 1952.
osnovana je Europska obrambena zajednica (CED) kojom je trebao upravljati
nadnacionalni organ. Zemlje članice ratificirale su sporazum koji je francuski
parlament međutim 30. kolovoza 1954. odbio. S neuspjehom CED-a ostao je
neriješen eventualni problem ponovnog naoružanja Njemačke, koji se dogradio u
okviru Pariškog ugovor 23. listopada 1954. godine osnivanjem Zapadnoeuropske
unije (WEU). Uniju je činilo šest zemalja članica CECA-e te Velika Britanija, ali nije
imala operacionalnu autonomiju u odnosu na NATO.

Nakon neuspjeha CED-a vlade šest zemalja vraćaju se ponovo području

gospodarstva. Na sastanku u Messini 1. lipnja 1955. godine, ministri vanjskih poslova
proširili su dnevni red i osnivaju Odbor vladinih delegata (Spaakov odbor) s ciljem
proučavanja mogućnosti osnivanja zajedničkog europskog tržišta. Pregovori su
završili Rimskim ugovorom 25. ožujka 1957. godine, kojim je osnovana Europska
ekonomska zajednica (EEZ, zajedničko tržište) i Europska zajednica za atomsku
energiju (EURATOM).

Osnivanje dviju novih zajednica realiziralo se u okviru identičnog zemljopisnog okvira

kao CECA. Velika Britanija je u početku sudjelovala u pregovorima; kasnije se
povukla. Zajedničko tržište i EURATOM imaju ista načela: funkcionalno integriranje
putem sektora u jednoj federalnoj perspektivi. Ugovor o EEZ-u obuhvatio je prilično
široko područje, budući da ima za cilj uvođenje zajedničkog tržišta za sve
industrijske i poljoprivredne proizvode šest zemalja. Carinskom unijom predviđeno je
ukidanje svih prepreka u razmjeni roba, usluga, kapitala i ljudi. Predviđa zajedničku
carinski tarifu i jedinstvena pravila u razmjeni prema trećim zemljama te zajedničku
trgovinsku politiku, što je razlikuje od zone slobodne trgovine. Ugovor predviđa
između ostalog i zajedničke politike u oblasti tržišnog natjecanja, transporta,
poljoprivrede, energije te modalitete pridruživanja sa prekomorskim zemljama s
kojima su zemlje članice povezane ili imaju kolonijalni status.

Rimski ugovor snažno je integracijsko izvorište za šest zemalja koje su od 1. siječnja

1958. godine primijenile Ugovor, koji je sadržavao precizne ciljeve realnog uvođenja
zajedničkog tržišta. Ti ciljevi su:

postupno ukidanje carina i svih mjera kvantitativnih restrikcija pri uvozu i
izvozu roba – uvođenje carinske unije, točnije zone slobodne trgovine u
okviru koje članice uvode Zajedničku vanjsku tarifu prema trećim zemljama

uvođenje zajedničkih politika (poljoprivredna, transportna, trgovinska) i
primjena određenih procedura zbog koordinacije ekonomskih politika

ukidanje svih prepreka slobodnom kretanju ljudi, usluga i kapitala,

približavanje nacionalnih zakonodavstava

osnivanju Europskog socijalnog fonda i Europske investicijske banke.
Provođenju tih ciljeva osiguravaju četiri organa EEZ-a: Komisija, Vijeće ministara,
Parlamentarna skupština, Sud pravde.

7
Prvi uspjesi zajedničkog tržišta bili su sljedeći:

EEZ i EURATOM počeli su radom 1. siječnja 1958., nakon što su ugovore
ratificirale zemlje članice

godine 1962. uvodi se Zajednička agrarna politika (CAP - Common
Agricultural Policy)

različiti izvršni organi CECA-e, EEZ-a i EURATOM-a stapaju se 8. travnja
1965. godine u zajedničke organe za sve tri Zajednice (potpuna fuzija
završena 1. srpnja 1967.) - Ugovor o spajanju (Merger Treaty)

deset godina nakon potpisivanja Rimskog ugovora, 1968. godine ukinute su
carine između zemalja EEZ-a, uspostavljena je carinska unija, a prema trećim
zemljama uvedena je Zajednička vanjska tarifa (CET)

od 1967. godine uveden je identičan sustav poreza na dodanu vrijednost roba
i usluga (PDV) i proširen je na sve zemlje članice, ali stope nisu ujednačene

stvara se jedinstveni gospodarski prostor

Zajednica se širi na nove članice

trasira se ekonomska i monetarna unija

razvija se "socijalna Europa".

Drugim ugovorom koji je potpisan isti dan, osnovana je Europska zajednica za

atomsku energiju (EURATOM), koji je postavio ciljeve razvoja u području korištenja
nuklearne energije u šest država članica. On je proizvod francuskog pritiska, jer su
njime planirali omogućiti razvoj i širenje tržišta za francusku tehnologiju. Međutim,
postojala je prevelika razlika među članicama i Ugovor nije imao moć nad
proizvodnom regulativom, ali je brinuo za sigurnost u nuklearnoj proizvodnji i
zajednička istraživanja.

1.3. Razvoj EEZ-a i osnivanje Europske unije

Razdoblje «šestorice» od 1957. do 1973. godine usidrilo se ne samo u svijetu

Europljana nego predstavlja realne temelje funkcioniranja Zajednice putem
zajedničkih politika utvrđenih temeljnim izvorištem prava iz Rimskog ugovora. U
ovom razdoblju dolazi do:

Osnivanja Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA) 1960.g. –
Stockholmska konvecija (Austrija, Švicarska, Danska, Norveška, Portugal,
Švedska, Velika Britanija (...Finska, Island, Lihtenštajn))

OEEC prerasta u OECD (1960.)

Uvodi se Zajednička poljoprivredna politika – CAP (1962.)

«Plan Fouchet» (1962.) – neuspjeli prijedlog osnivanja unije koja bi imala
nadležnost u oblasti vanjske politike, obrane i kulture, ali na principu
međuvladine suradnje

Suradnje sa bivšim europskim kolonijama (Konvencija Yaoundé 1963.)

Luksemburški kompromis iz siječnja 1966. godine - nakon «politike prazne
stolice» francuskog predsjednika de Gaulle-a, kojim se pravilo kvalificirane
većine napušta kada su u pitanju vitalni interesi zemalja članica (de facto to je
pravo veta), što je usporilo integraciju

Realizacije carinske unije EZ 1968.g.

Davignonovo izvješće usvojeno 27. listopada 1970. - zagovara se politička
suradnja između zemalja članica (polazište za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu
politiku)

8

definiranja glavnih uvjeta za realizaciju europske monetarne unije (Wernerovo
izvješće, 1970.), napuštanja monetarne ovisnosti o američkom dolaru i
osnivanja Europskog fonda za monetarnu suradnju

Proširenja na Dansku, Irsku i Veliku Britaniju (1973.).

Slika 1-3. Evolucija 2 koncentrična kruga

Preferencijalna liberalizacija unutar EEZ-a i EFTA-e se produbljuje. Razvijaju se dva

koncentrična kruga koja se ne preklapaju (EEZ-6 i EFTA-7). Međutim, intenziviranjem
trgovine unutar tih zona pojavljuju se diskriminatorni učinci prema ne-članicama, što
uzrokuje politički pritisak na zemlje EFTA-e da se pridruže EEZ-u. Prvo proširenje
Zajednice uslijedilo je 1973. godine (Danska, Velika Britanija i Irska – dok Norveška
odustaje nakon negativnog referenduma), iako se već 1961.g. Velika Britanija
odlučuje prijaviti za EEZ. Do toga nije došlo zbog francuskog protivljenja. Širenjem
EEZ-a na tri nove članice prinuda za uključivanjem jača za preostale članice EFTA-e.
Između zemalja koje su zajedno bile u EFTA-i postoje sporazumi o slobodnoj
trgovini, pa dolazi do domino-učinka snižavanja trgovinskih barijera između članica
obiju integracija. Dva koncentrična kruga sada se počinju preklapati, što čini
pretpostavku stvaranja zajedničkog gospodarskog prostora (za industrijske
proizvode).

1.3.1. Razdoblje Europesimizma i Program jedinstvenog tržišta

Razdoblje od 1975. do 1986. godine često se naziva razdoblje Europesimizma. U

tom razdoblju dolazi do određenih političkih i ekonomskih šokova unutar integracije, a
izazvanih situacijama poput: francuskog bojkota «prazne stolice», naftnih šokova
1973. i 1979.g., neuspjeha monetarne i dublje trgovinske integracije, rastućih
troškova Zajedničke poljoprivredne politike, što je izazivalo razmirice među članicama
oko zajedničkog proračuna itd. Integracija ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate.
Međutim, pozitivne točke toga razdoblja jesu: pojava demokracije u Španjolskoj,
Portugalu i Grčkoj nakon vojnih diktatura (što je potaknulo njihovo integriranje u
EEZ), Europski monetarni sustav (EMS) ustanovljen 1979. godine dobro funkcionira
uz mehanizam deviznih tečajeva i ECU (europska obračunska jedinica), dogovor oko
Proračunskih ugovora (1970. i 1975.g.), zatim intenziviranje svjetske trgovine te
razvoj informatike i tehnologije i sl.

EEZ novim proširenjem na tri mediteranske članice (1981. – Grčka; 1986. – Portugal,
Španjolska) i demokratizacijom institucija (osnivanje Europskog vijeća i Europskog
revizijskog suda - 1975. i prvi neposredni izbori za Europski parlament - 1979.)
orijentirala se prema nedovoljno razvijenim europskim regijama (Europski fond za
regionalni razvoj - FEDER) i zemljama u razvoju (Afrika, Karibi i Pacifik - Konvencija
Lomé, 1975., i mreža općih preferencijala), uvodi vlastiti monetarni sustav i utvrđuje
9
osnove jedinstvenog tržišta (Sporazum iz Schengena predviđa ukidanje graničnih
kontrola; Velika Britanija i Irska nisu pristupile).

Dinamika integracijskih procesa te pritisak SAD-a na Zajednicu neizbježno su

zahtijevali nadogradnju izvorišta integracije, budući da je Rimski ugovor bio preuzak
za prijelaz na višu integracijsku razinu. Dvanaest zemalja članica vrši prvu reviziju
izvornog prava (Rimski ugovor) i potpisuju Jedinstveni europski akt (Single
European Act) 17.-18. veljače 1986. godine. To je omogućilo prijelaz sa Europske
ekonomske zajednice na Europsku zajednicu te sa zajedničkog tržišta na
jedinstveno tržište. S jedne strane Akt daje veće značenje Europskom parlamentu i
glasanju kvalificiranom većinom u Vijeću ministara, te predviđa dovršenje unutarnjeg
tržišta do 1. siječnja 1993. godine. S druge strane, razvoj političke suradnje potiče se
s Europskim vijećem, koje je neformalno uvedeno 1974. godine.

Jacques Delors, predsjednik Europske komisije, pokrenuo je dovršetak unutarnjeg

tržišta, tj. stvaranje područja bez unutarnjih granica gdje su osigurane slobode
kretanja dobara, ljudi, usluga i kapitala (na temelju Bijele knjige iz 1985.g.). Temeljni
elementi tog plana bili su liberalizacija trgovine dobara i čimbenika razmjene, te
institucionalne promjene (u sustavu glasovanja). Jedinstveno tržište stupilo na snagu
1. siječnja 1993. godine, što je također potaklo stvaranje Europskog gospodarskog
područja (EEA). Temeljni elementi programa Jedinstvenog tržišta:

Liberalizacija trgovine dobara

Pojednostavljenje ili ukidanje graničnih formalnosti

Harmonizacija stopa PDV-a unutar širokih raspona

Liberalizacija javnih nabavki

Harmonizacija i uzajamno priznavanje tehničkih normi u proizvodnji, pakiranju
i oglašavanju

Liberalizacija čimbenika razmjene

Ukidanje svih kapitalnih kontrola i dublja integracija tržišta kapitala

Liberalizacija politika prekograničnih ulazaka na tržište.

Četiri sukcesivna proširenja izmijenila su odnose u Zajednici, a kako bi se omogućio

bolji integracijski uspjeh i uklonila dominacija velikih zemalja, izvršene su
institucionalne izmjene zbog očuvanja efikasnosti rada Zajednice. Osnovni cilj
postavljen Jedinstvenim europskim aktom bio je ubrzanje komunitarnih aktivnosti
putem realizacije velikog unutarnjeg tržišta, i to ponajprije istraživanjem i
ekonomskim razvojem, regionalnom politikom i zaštitom okoliša. Suradnja na polju
Ekonomske i monetarne unije (EMU) također je uključena u ciljeve Zajednice.
Međutim, te ciljeve nije moguće realizirati bez efikasnih institucija. Institucionalne
promjene odnosile su se prije svega na tri organa koji su sudjelovali u procesu
donošenja odluka: Vijeće ministara je pozvano da donosi odluke kvalificiranom
većinom za većinu odluka nužnih u realizaciji unutarnjeg tržišta; Komisija dobiva
proširenu izvršnu vlast; Parlament je usko povezan uz normativne procese
zahvaljujući proceduri suradnje (kooperacije), što mu omogućava da u određenim
područjima u drugom čitanju daje amandmane ili odbija prijedloge Vijeća ministara;
pozitivan stav Parlamenta je obvezatan kod otvaranja pregovora o prijemu novih
zemalja članica te o sadržaju asocijacijskih ugovora kao što su ugovori sa zemljama
ACP (Afrika-Karibi-Pacifik).

Razvoj europskih zajednica unatoč određene sporosti i poteškoća konkretiziran je

Jedinstvenim europskim aktom, što je dalo novu dimenziju u europskom
integracijskom procesu: Europsku uniju, osnovanu Maastrichtskim ugovorom 1992.
godine koji je ujedinio tri Europske zajednice i suradnju poduzetu na polju vanjske i
10
sigurnosne politike, te unutarnjih poslova i pravosuđa. Od tada europska integracija
nema više samo ekonomske nego i političke ciljeve. To razdoblje predstavlja novu
etapu u europskom integriranju.

Na političkom planu bilanca razdoblja koje završava krajem 1980-tih godine nameće
zaključak pun kontrasta. Od 1970. godine započet je razvoj sustava s dva bitna
elementa. S jedne strane, Europske zajednice zasnovane na nadnacionalnoj logici,
razvijaju svoje nadležnosti u ekonomskim oblastima zahvaljujući razrađenom
pravnom i institucionalnom aparatu; a s druge strane, preteže međuvladina logika o
pitanjima vanjske politike, uključujući i obranu. Taj dualitet odraz je nesuglasja koje
postoji u europskom miljeu i koji usporava napredak Europe i slabi sveukupnu
poduzetnost.

Krajem 1980-tih dolazi do revolucionarnih promjena u tzv. «istočnom bloku»: u

SSSR-u nastupa perestroika, koja suštinski reformira sovjetski gospodarski sustav
(Mihail Gorbačov), te superiornost “zapadnog” sustava (kapitalizma) postaje očita.
Dolazi do tzv. «Baršunaste revolucije» u Srednjoj i istočnoj Europi, pada Berlinskog
zida (1989.) i njemačkog ujedinjenja (1990.); SSSR se mirno razilazi (Zajednica
nezavisnih država, 1991. godine) i “hladni rat” završava bez sukoba. EU potpisuje
«Europske sporazume» o asocijaciji s novim demokracijama iz Srednje i istočne
Europe – to su sporazumi o slobodnoj trgovini s obećanjima o dubljoj integraciji i
pomoći u obliku zajmova i sl. (npr. PHARE od 1989.g.). Osniva se Europska banka
za obnovu i razvoj (EBRD - European Bank for Reconstruction and Development),
kako bi se financirala pomoć i tranzicija post-socijalističkih država. Kao presjek,
Europa orijentira svoje tržište prema političkoj, ekonomskoj i monetarnoj uniji i pri
tome se povezuje sa zemljama srednje i istočne Europe (CEEC) i Zajednicom
nezavisnih država kao i s mediteranskim zemljama, a jedinstveno tržište postaje
realnost. Prihvaćanjem Izvješća, kojeg je pripremao predsjednik Europske komisije
Jacques Delors 1989. godine, precizira se uvođenje Ekonomske i monetarne unije
(EMU).

1.3.2. Nastanak Europske unije

Ugovorom iz Maastrichta EZ prerasta u Europsku uniju, a jedinstveno tržište u

unutarnje tržište. Europska unija (EU) je nadnacionalna organizacija čiji je cilj
jačanje ekonomske integracije i suradnje između zemalja članica. Utemeljena je 1.
studenoga 1993. godine ratificiranjem Ugovora iz Maastrichta (Ugovor o EU) od
strane tadašnjih 12 članica Europske zajednice (EZ): Belgije, Danske, Francuske,
Njemačke, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala, Španjolske i
Ujedinjenog Kraljevstva.

Zajednički ciljevi definirani su u Ugovoru o EU:

promicanje gospodarskog i društvenog napretka te visokog stupnja
zaposlenosti, postizanje uravnoteženog i održivog razvoja stvaranjem
područja bez unutarnjih granica, snaženje gospodarske i društvene
povezanosti te utemeljenje gospodarske i monetarne unije koja će u konačnici
imati jedinstvenu valutu sukladno odredbama Ugovora o EU-a;

jačanje zaštite prava i interesa državljana država članica uvođenjem
državljanstva Unije;

afirmiranje vlastitog identiteta na međunarodnoj sceni, osobito provedbom
zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uz postupnu izgradnju zajedničke
obrambene politike;

11

očuvanje i razvijanje Unije kao područja slobode, sigurnosti i pravde, u kojem
se osigurava slobodno kretanje osoba zajedno s odgovarajućim mjerama u
pogledu kontrole vanjskih granica, azila, useljavanja te sprječavanja i
suzbijanja kriminala;

očuvanje cjelokupne pravne stečevine Zajednice («acquis communautaire») i
njeno nadograđivanje, s ciljem utvrđivanja mjera politike i oblika suradnje,
osiguranja učinkovitosti mehanizama i institucija Zajednice.

Sudjelovanje u projektu EU donosi određene koristi za zemlje sudionice, ali postoje i

određene dužnosti koje proizlaze također iz Ugovora o EU. Glavne koristi članstva u
Uniji jesu:

ravnopravno sudjelovanje u radu tijelâ Unije i oblikovanje zajedničkih odluka i
politika

korištenje prednosti unutarnjeg tržišta i utjecaja EU-a u međunarodnim
odnosima

suradnja u razvojnim projektima (stjecanje znanja i tehnologije, korištenje
sredstava EU-a iz fondova namijenjenih smanjivanju razlika i slično)

zaštita koju pruža zajednička obrambena i sigurnosna politika Unije

korištenje aranžmana Unije u međunarodnoj trgovini, u sklopu sporazuma EU-
a i Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
Dužnosti zemalja članica Unije mogu se svesti na:

primjenu pravnih propisa EZ-a, poznatih pod nazivom pravna stečevina
Zajednice

aktivni doprinos ispunjavanju ciljeva EU-a kroz aktivnosti na razini država
članica i na razini Europske zajednice

uplaćivanje u proračun EU određenog dijela prihoda od PDV-a koji se u toj
državi primjenjuje te izravnih doprinosa države članice koji je određen u
odnosu na visinu njezina bruto proizvoda.

Ugovor utemeljuje kompleksnu trostupnu organizaciju. Bivša EEZ, zajedno sa

EURATOM-om (do 2002.g. i CECA-om), postaje Europska zajednica (EZ), što
predstavlja prvi i najznačajniji stup EU-a. U okviru EZ-a glavna inovacija je
Ekonomska i monetarna unija, a euro predstavlja njenu konkretizaciju. Zajednice se
temelje na Rimskim ugovorima, zadržale su svoju pravnu osobnost i imaju
nadnacionalni karakter. Paralelno s time, Ugovor o EU produbljuje političku suradnju
– uvodi dva međuvladina stupa: jedan za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku
i drugi za Suradnju policije i pravosuđa u kaznenim pitanjima (Slika 1-4.). Drugi i
treći stup temelje se na principu međuvladine suradnje, a odluke se donose
jednoglasno. Izmjenama se predvidjelo stapanje stupova, premda bi se različit
stupanj ograničenja nacionalnih ovlasti trebao zadržati za određena područja.
Najzad, Ugovor demokratizira institucije, jača ulogu Parlamenta i službeno uvodi
«građanstvo Unije».

12
Slika 1-4. Stupovi EU

EUROPSKA UNIJA
1. STUP 2. STUP 3. STUP

Policijska
Europska Zajednička i pravosudna
zajednica: vanjska i suradnja u
EZ i sigurnosna kaznenim
Euratom) politika pitanjima

ZEMLJE ČLANICE - 27

1.4. Konsolidacija i širenje Europske unije

Europska je unija rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine
između šest zapadnoeuropskih zemalja, a nakon više od 50 godina povijesti i sedam
procesa proširenja članstva, Europska unija danas broji 27 zemalja s gotovo 500
milijuna stanovnika te se priprema za daljnja širenja. To je jedina istinska integracija s
obzirom na stupanj i način suradnje među državama članicama te mehanizme i
razine odlučivanja u Uniji. Može se reći kako je EU «sui generis» integracija zbog
specifičnih mehanizama i struktura. Povijest Europskih zajednica karakteriziraju dva
razvojna procesa: proširenje Zajednice / Unije na nove zemlje članice i institucionalna
prilagodba (produbljivanje integracije i reforme).

Ugovori predviđaju uključivanje svih europskih zemalja na bazi jednoglasnog

zaključivanja ugovora uz obaveznu ratifikaciju svake zainteresirane zemlje. Svako
proširenje podrazumijeva institucionalnu prilagodbu (naročito sastav organa /
institucija) i uvjet da zemlje pristupnice prihvate acquis communautaire (komunitarne
pravne stečevine) tj. prethodno donesene akte. Ulaskom Austrije, Švedske i Finske
Unija se proširila 1. siječnja 1995. godine, a također se trebalo pripremiti za
uključivanje zemalja Srednje i istočne Europe te baltičkih zemalja (Norveška ponovo
odbija ulazak nakon referenduma). Nova proširenja nameću kao nužnost raspravu o
institucionalnim reformama Unije, kako bi proširenje išlo paralelno s produbljivanjem
integracije. Naime, širenje integracije ide u prilog ekonomiji razmjera (obujma), ali ne
uvijek i u prilog vezivnih spona između država članica. S ciljem reformiranja sustava
prihvaćena su dva nova ugovora koji predstavljaju također izvorno pravo EU-a:
Ugovor iz Amsterdama i Ugovor iz Nice.

Ugovor iz Amsterdama (potpisan: 2. listopada 1997.; stupio na snagu: 1. svibnja

1999.) nije uspio otkloniti nedostatke. Međutim, Amsterdamski ugovor pridonio je
velikom napretku u području zaštite građana, uvođenjem «prostora slobode,
sigurnosti i pravde» u EU, konsolidira se socijalna dimenzija Unije, jača značaj
načela supsidijarnosti, a Schengenski ugovor je tom prilikom integriran u Ugovor o
EU. Sljedeći, uspješniji pokušaj reformiranja bio je Ugovor iz Nice (potpisan 6. veljače
2001., a stupio na snagu: 1. veljače 2003.). Izvršena je reforma institucija kako bi se
13
Unija pripremila za uključivanje novih država, i to većinom zemalja koje su
«oslobođene» sovjetske dominacije. Reforme provedene Ugovorom iz Nice
omogućile su put pridruživanja za dvanaest novih članica u Uniju - deset njih od 1.
svibnja 2004. i dvije od 1. siječnja 2007. godine. Povelja o temeljnim ljudskim
pravima dobiva na snazi.

Slika 1-5. Proširenje EZ/EU

Ekonomska i monetarna unija, nova faza europske integracije, realizira se na

prijelazu u novo tisućljeće. U prvoj fazi vrše se pripreme za uvođenje EMU-a i
jedinstvene valute. Međutim, dolazi do teške monetarne krize 1992.-1993.g., čime se
fluktuacijska marža između valuta u EMS-u od ±2,25% proširuje na ±15%, a to
dovodi do monetarne nestabilnosti. Nakon prevladavanja krize, prihvaćanje Pakta o
stabilnosti u Europi 1995.g. potiče veću fiskalnu disciplinu zemalja koje uvode
jedinstvenu valutu i novi monetarni mehanizam, određuju se pravila o konverziji
nacionalnih valuta u euro (1996.) i određuju članice koje su zadovoljile kriterije iz
Maastrichta (o konvergenciji). Osnivaju se Europska središnja banka (ECB), Europski
sustav središnjih banaka (ESCB), a jedinstvena valuta uvodi se 1. siječnja 1999. u
elektronskom obliku i 1. siječnja 2002. u svakodnevnu primjenu za 12 članica Unije
(danas 15).

Ovu fazu, koja je značajna po institucionalnoj reformi, redefiniranju uvjeta proširenja i

mnogim drugim promjenama, obilježili su i sljedeći važni momenti:

proširenje četiriju sloboda Rimskog sporazuma na tri zemlje EFTA-e (EEA)

osnivanje Europskog investicijskog fonda (EIF) radi smanjenja nezaposlenosti
i poticanja ekonomskog rasta (1994.)

GATT-ovo reorganiziranje svjetske trgovine i osnivanje Svjetske trgovinske
organizacije (WTO) 1995.

Zapadnoeuropska Unija (WEU) integrira se u strukturu II. stupa EU

prva konvencija Cotonou (Benin) 2000.g. sa zemljama ACP-a, koja se odnosi
na nove oblike suradnje za sljedećih dvadeset godina

Europski sastanak na vrhu u Lisabonu, posvećen zapošljavanju i održivom
rastu, europskom socijalnom modelu i novim tehnologijama - konkurentnost
gospodarstva EU u uvjetima globalizacije

Laeken 2001. - Konvencija o budućnosti Europe i Ustav EU.
14
Ideja o «Europskom ustavu», odnosno ugovoru s ustavotvornim elementima,
inicirana je na konferenciji u Laekenu 2001. godine radi prilagodbe funkcioniranja
Europske unije s obzirom na proces proširenja. Ustavni ugovor potpisan je u Rimu
29. listopada 2004. godine. Trebao je obuhvatiti sve elemente postojećih Osnivačkih
ugovora, reformirati institucionalni sustav Unije, produbiti integraciju i omogućiti
daljnje proširenje na nove članice. Međutim, nije saživio zbog neuspješnog procesa
ratifikacije (referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj, 2005.).

Nakon dvije godine zastoja i pregovora o oživljavanju Ustavnog ugovora, čelnici Unije
usuglasili su novi prijedlog, kojeg su nazvali «reformski ugovor». Reformski ugovor
iz Lisabona (potpisan 13. prosinca 2007.) kraći je ugovor koji obuhvaća najbitnije
dijelove Ustavnog ugovora, izmjenjuje i nadopunjuje Osnivačke ugovore te
omogućava izlazak iz institucionalne krize, a trebao bi stupiti na snagu 1. siječnja
2009. godine. U njemu su jasnije određene nadležnosti: izdvajaju se nadležnosti koje
isključivo pripadaju Uniji, podijeljene (zajedničke) nadležnosti i akcije koje se
podupiru ili ohrabruju.

15
2. IZVORI PRAVA I INSTITUCIJE EU

EU je regionalna organizacija europskih država kroz koju njene članice ostvaruju

određene zajedničke ciljeve (npr. uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoku
razinu zaposlenosti, zaštitu prava i interesa građana...). EU je jedinstvena integracija
u svijetu i posebna je u odnosu na druge međunarodne organizacije:

ima više vlastitih institucija, postupaka odlučivanja i sudionika u zajedničkim
politikama

širi joj je raspon područja političke odgovornosti

djeluju nadnacionalne strukture i unutarnji procesi.

Institucionalno-zakonodavni sustav Unije određen je komunitarnim pravnim sustavom

koji se razvijao tijekom povijesti integracije, posebno Osnivačkim ugovorima i
ugovorima koji ih izmjenjuju i nadopunjuju te drugim izvorima komunitarnog prava i
općim načelima prava, kao i načinom donošenja odluka i nadležnostima koje su
prenesene na zajedničke organe EU-a (tj. njene institucije). Europska unija zasniva
se na supranacionalnom (nadnacionalnom) sustavu odlučivanja u kojemu
dominantno mjesto ima njenih pet organa (Slika 2-1.).

Slika 2-1. Pet glavnih institucija Europske unije

PARLAMENT KOMISIJA VIJEĆE MINISTARA

Sjedište: Strasbourg Sjedište: Sjedište: Bruxelles i

(Bruxelles, Luxembourg) Bruxelles Luxembourg

• Predstavlja narode • Predlaže i • Odlučuje

• Konzultira izvršava (zakonodavna
• Surađuje vlast)
• Suodlučuje

SUD PRAVDE REVIZIJSKI SUD

Sjedište: Luxembourg Sjedište: Luxembourg

• Bdije nad primjenom Ugovora i • Bdije nad ispravnosti računa i

komunitarnog zakonodavstva ukupnih prihoda i rashoda Unije

Institucije Europske unije obavljaju svoju regulatornu funkciju u sklopu ovlasti što su
dodijeljene Uniji Osnivačkim ugovorima. Ovlasti, dakle, izvorno pripadaju državama
članicama, a prenose se na zajedničku razinu temeljnim aktom kojim se osniva
Zajednica, odnosno Unija. U područjima prenesenih ovlasti države članice svoju
suverenost više ne ostvaruju samostalno, već zajednički s drugim sudionicama
europske integracije.

16
2.1. Zakonodavni sustav EU-a

Pravo EU-a jedinstveni je zakonodavni sustav koji djeluje neovisno od i usporedo sa

zakonodavstvima zemalja članica EU-a. Ima izravan učinak na pravne sustave njenih
zemalja članica, a u određenim područjima prevladava nad nacionalnim zakonima
kako bi se osigurala uniformnost prava među svim zemljama članicama. Europska
unija nije federacija niti međuvladina organizacija, već «sui generis» sustav sa svojim
nadnacionalnim pravnim poretkom, koji ima važno mjesto u međunarodnom pravu.
Zakonodavstvo EU-a jedan je od najobuhvatnijih pravnih sustava na svijetu; jamči
specifična prava i nameće izravne obveze komunitarnim institucijama te izravno
utječe na oko pola milijarde stanovnika u 27 zemalja članica.

Pravni sustav EU-a izgrađivao se paralelno uz razvoj Zajednice, odnosno Unije. To

se odvijalo interakcijom zajedničkih institucija, pri čemu veliku ulogu u oblikovanju
pravnog sustava EZ-a ima Europski sud pravde (ECJ). U svojoj povijesnoj presudi u
slučaju «Van Gend en Loos” iz 1963. godine, Sud je donio odluku koja se smatra
prekretnicom u tretiranju komunitarnog prava. Prema toj presudi Europska zajednica,
voljom zemalja članica izraženom u Rimskom ugovoru, «predstavlja novi pravni
poredak u međunarodnom pravu, u čiju su korist države članice limitirale svoja
suverena prava, iako u ograničenim područjima».

Danas pravni sustav EU-a ima trostupnu strukturu, pri čemu prvi stup čine Zajednice,
najstariji i najvažniji stup koji se temelji na Osnivačkim ugovorima kojima su nastale
Europske zajednice i nadnacionalnog je karaktera, dok su druga dva stupa nastala
nakon Ugovora o Europskoj uniji (1992.) i temelje se na suradnji među vladama
država članica. Način donošenja odluka i sudjelovanje različitih institucija u postupku
odlučivanja razlikuje se u pojedinim stupovima Unije (Slika 2-2.). U pitanjima koja su
u nadležnosti Europske zajednice (prvi stup), odluke donosi Vijeće ministara
zajednički s Europskim parlamentom (najčešće postupkom suodlučivanja), ili
samostalno. Odluke se u pravilu donose kao uredbe, direktive ili odluke, a mogu se
prihvaćati i dvije vrste pravno neobvezujućih odluka - preporuke i mišljenja. Za
područje drugoga i trećega stupa EU-a procedure i vrste akata se nešto razlikuju i
ovise o dogovoru svih zemalja članica, dakle međuvladinog su karaktera.

Slika 2-2. Stupovi Europske unije

EUROPSKA UNIJA
1. STUP 2. STUP 3. STUP

Policijska
Europska i
zajednica Zajednička pravosudna
vanjska i suradnja u
(EZ i sigurnosna kaznenim
EURATOM) politika pitanjima

ZEMLJE ČLANICE

17
2.2. Komunitarni sustav donošenja odluka

Sustav donošenja odluka Europske unije temelji se na interakciji tri osnovne

institucije koje imaju zakonodavne i izvršne ovlasti i koje čine tzv. institucionalni
trokut: Komisija, Parlament i Vijeće ministara.

Često politički impuls dolazi od Europskog vijeća, koji (još uvijek) nije službena
institucija EU-a, ali brine o strateškoj orijentaciji Unije. Komisija elaborira sve
prijedloge, uredbe, direktive ili odluke Vijeća ministara, koje izglasava akte u suradnji
s Parlamentom. Funkcija Komisije je ne samo tehnička, nego i politička, jer ona bira i
priprema teren na kojemu će se angažirati komunitarna izgradnja.

Slika 2-3. Proces komunitarnog odlučivanja

EUROPSKO
VIJEĆE mišljenje
PARLAMENT
politički 2
impuls suodlu-
mišljenje
čivanje

KOMISIJA VIJEĆE
1 Inicijative MINISTARA

odlučuje
mišljenje
4 GOSPODARSKI I
3
mišljenje
izvršavanje SOCIJALNI ODBOR
i kontrola
ODBOR REGIJA

ZEMLJE PODUZEĆA,
ČLANICE POJEDINCI

Parlament i Vijeće ministara mogu se sagledati kao dva doma dvodomne

zakonodavne vlasti EU. Za razliku od nacionalnih zakonodavnih sustava, nemaju
pravo zakonodavne inicijative. U komunitarnim pitanjima to pravo isključivo pripada
Komisiji, što znači da ona prvo sastavlja prijedloge akata, a Parlament ih može
izmijeniti ili odbaciti, ili pak predložiti nove. Vijeće ministara usvaja odluke
jednoglasno ili kvalificiranom većinom, polazeći od glasova koji pripadaju svakoj
zemlji članici, ovisno o području za koje se odluka donosi.

U komunitarnom sustavu donošenja odluka, postoji više procedura (ili postupaka), a

najčešći je postupak suodlučivanja Parlamenta i Vijeća ministara. S obzirom da je
Europska unija složena organizacija u kojoj se suradnja među državama članicama
odvija na različitim razinama, razlikuju se i postupci donošenja odluka, ovisno o
području suradnje. U osnovi, razlikuju se dvije temeljne metode suradnje u Uniji, a to
su: međuvladina (za II. i III. stup) i nadnacionalna ili «komunitarna» (za I. stup).

18
Nadnacionalne procedure donošenja odluka - u sadašnjoj praksi Unije ističu se tri
osnovna postupka:

suodlučivanje

savjetovanje (konzultacije) i

pristanak Parlamenta.
Postupak suradnje (kooperacije) rijetko se danas koristi i nije predviđena njegova
buduća upotreba. Pored navedenih osnovnih procedura, vrlo je važan postupak
donošenja zajedničkog proračuna, jer je to osnovni instrument financiranja
komunitarnih politika.

Procedura suodlučivanja Europskom parlamentu daje ovlast da usvaja instrumente

zajedno s Vijećem ministara. Uvedena je u komunitarnu praksu Ugovorom o EU
(1993.), a novim izmjenama Ugovora predlaže se da taj postupak postane Osnovni
zakonodavni postupak Unije te da se proširi na gotova sva područja odlučivanja u
zajedničkim politikama. Procedura obuhvaća jedno, dva ili tri čitanja, te
podrazumijeva veću interakciju Parlamenta i Vijeća, kao i Europske komisije. To je
zakonodavni postupak u kojem se odluka može donijeti samo uz istodobnu
suglasnost Vijeća ministara i Parlamenta.

Slika 2-4. Postupak suodlučivanja

Pomirbeni odbor sačinjavaju predstavnici Vijeća ministara, Parlamenta i Komisije -

ima za cilj postizanje dogovora o zajedničkim tekstovima.

Postupak savjetovanja (konzultiranja) koristi se u područjima poput poljoprivrede,

oporezivanja, tržišnog natjecanja, policijske i pravosudne suradnje u kaznenim

19
pitanjima, raznih pitanja vezanih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta te u drugim
specifičnim slučajevima. Ova procedura obvezuje Vijeće ministara da u određenim
pitanjima predviđenima u Ugovoru traži mišljenje od Europskog parlamenta o
prijedlozima Komisije, premda ga ono pravno ne obvezuje pri donošenju odluke.

Pristanak Parlamenta je postupak u kojem Parlament ne sudjeluje u zakonodavnoj

proceduri usvajanja akta, ali daje pristanak za njegovo prihvaćanje prije konačnog
usvajanja u Vijeću ministara. Koristi se kod: pridruživanja novih zemalja članica,
određenih međunarodnih sporazuma, specifičnih zadataka ECB-a, strukturnih i
kohezijskih fondova, sankcija državama članicama.

Posebna vrsta postupka donošenja odluka u praksi Europske unije jest postupak za
usvajanje proračuna EU. Proračunske ovlasti sastoje se od određivanja glavnih
smjernica i prirode rashoda, utvrđivanja godišnjih iznosa takvih izdataka i potrebnih
prihoda za njihovo financiranje, te nadzora provođenja proračuna. Proračunski
postupak obuhvaća pripremu, raspravu i usvajanje proračuna.

Slika 2-5. Proračunski postupak

Nadnacionalne procedure donošenja odluka obuhvaćaju još razna imenovanja

(Ombudsmana, članova Izvršnog odbora ECB-a, sudaca i nezavisnih odvjetnika
ECJ-a, članova Komisije...) te kvazi-konstitucionalne procedure kao npr. zaključivanje
međunarodnih sporazuma.

Prema novom Ugovoru, koji bi trebao stupiti na snagu 2009. godine, i sukladno
preporukama Konvencije o budućnosti Europe, predviđene su značajne izmjene u
komunitarnom sustavu donošenja odluka. Cilj tih izmjena je pojednostavljenje
zakonodavstva (instrumenata i procedura).

Za područja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike te policijske i pravosudne

suradnje u kaznenim pitanjima zacrtan je poseban oblik međuvladine suradnje koji
naizgled ocrtava aktivnosti nadnacionalnih institucija. Za iniciranje postupka
odlučivanja u tim područjima zadužene su Komisija i države članice. Europski
parlament nije uključen u postupak donošenja odluka, ali ga se redovito obavještava i

20
konzultira. Reformski ugovor predviđa širenje komunitarne metode odlučivanja, tj.
nadnacionalnih postupaka i na područja današnjeg drugog i trećeg stupa.

Donošenje odluka na načelima međuvladine suradnje u EU obuhvaća:

- postupak za izmjene Ugovora
- postupak pridruživanja novih članica
- postupak sankcioniranja za ozbiljno i ustrajno kršenje temeljnih načela
Unije od zemlje članice
- postupak «pojačane suradnje»
- postupak za odlučivanje u vanjskoj politici
- postupak za odlučivanje u području policijske i pravosudne suradnje u
kaznenim pitanjima.

Europsko vijeće donosi jednoglasno Zajedničke strategije, koje provodi Unija u

područjima u kojima države članice imaju važne zajedničke interese. Vijeće ministara
kvalificiranom većinom usvaja zajednička (združena) djelovanja i zajednička stajališta
ili druge odluke. Odluke u III. stupu jesu: odluke, okvirne odluke, konvencije.

Postupak pridruživanja novih članica primjenjuje se za svaku europsku državu

koja želi pristupiti Uniji i pridržava se njenih temeljnih načela. U postupku sudjeluju tri
osnovne institucije EU-a te sve države članice.

Slika 2-6. Postupak pridruživanja novih članica

Nacionalni
Europska Europski Vijeće EU Šefovi parlamenti ili
Komisija Parlament (šefovi država država i glasači na
i vlada) vlada referendumu

Parlament se
konzultira

Vijeće odlučuje
o početku
pregovora
Komisija
pregovara
Pristanak
Parlamenta
Vijeće daje
apsolutnom suglasnost za
većinom pridruživanje
Šefovi država i
vlada potpisuju
Ugovor o
jednoglasno
pridruživanju Nacionalni parlamenti
ili glasači na
referendumu
ratificiraju Ugovor o
pridruživanju

2.3. Izvori komunitarnog prava

Pravo Zajednice sastoji se od Osnivačkih ugovora (primarno zakonodavstvo) i

akata komunitarnih institucija proizašlih na temelju tih Ugovora (sekundarno
zakonodavstvo). Sekundarni izvori prava su uredbe, smjernice (direktive), odluke,
preporuke i mišljenja. U širem smislu, komunitarno pravo obuhvaća i sva pravila o
pravnom poretku Zajednice, uključujući:

opća načela prava (proporcionalnost, supsidijarnost i dr.)

sudsku praksu Europskog suda pravde

21

pravo koje proizlazi iz vanjskih odnosa Zajednice (međunarodni ugovori koje je
EU sklopila s drugim državama i međunarodnim organizacijama) i

pomoćno pravo sadržano u konvencijama i sličnim međuvladinim
sporazumima sklopljenima između država članica, koje omogućava
produbljivanje ciljeva Zajednice i pravovaljanost odredaba iz Ugovora.

Primarno komunitarno pravo čini vrh hijerarhijskog trokuta, zajedno sa odredbama

primarnog prava i nepisanim zakonom Unije (opća načela prava). Međunarodni
sporazumi, koje je Zajednica zaključila s ostalim državama ili međunarodnim
organizacijama, također čine komunitarni zakon i rangirani su nakon primarnog
prava. Potom slijedi sekundarno ili derivatno pravo, za koje je nužno da bude
kompatibilno s primarnim komunitarnim zakonodavstvom. Sve to čini dio pravne
stečevine Zajednice («acquis communautaire»).

Temeljna izvorišta europskih integracijskih procesa čine Osnivački ugovori, kao što
su Ugovor o EZ-u i Ugovor o EU-u, te ugovori koji ih izmjenjuju ili nadopunjuju.
Ugovori su stvoreni na temelju konsenzusa svih zemalja članica i čine svojevrsno
ustavno pravo EU-a. Njima se utvrđuju temeljne politike Unije te određuju
institucionalna struktura, zakonodavni postupci i nadležnosti Unije. Opća načela
prava čine nepisane pravne norme koje proizlaze iz Osnivačkih ugovora, odnosno iz
pravnog poretka EU-a, a koje utvrđuje Sud pravde kroz svoju praksu.

Osnivački ugovori na kojima se temelji europska integracija jesu:

Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (Pariz, 1951.)

Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Rim,
1957.)

Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (Rim, 1957.)

Ugovor o Europskoj uniji (Maastricht, 1992.).

Ugovori koji izmjenjuju ili nadopunjuju Osnivačke ugovore jesu:

Ugovor o spajanju (Merger Treaty), potpisan 8. travnja 1965. godine u
Bruxellesu i stupio na snagu 1. srpnja 1967. godine, značajan je po
«spajanju» institucija triju Zajednica u jedinstvenu Komisiju i Vijeće
ministara

Jedinstveni europski akt, potpisan 17. i 28. veljače 1986. godine u
Luxembourgu i Haagu, a stupio na snagu 1. srpnja 1987. godine, značajan
je po prilagodbama za ostvarenje Unutarnjeg tržišta (na čijim je temeljima
osnovano Europsko gospodarsko područje - EEA)

Ugovor iz Amsterdama, potpisan 2. listopada 1997. godine i stupio na
snagu 1. svibnja 1999. godine, izmijenio je Ugovore o EZ-u i EU-u

Ugovor iz Nice, potpisan 26. veljače 2001. godine i stupio na snagu 1.
veljače 2003. godine.

Cilj Ugovora iz Amsterdama bio je pojednostaviti proces donošenja odluka i veći

naglasak na područje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Njime se određena
pitanja iz trećega stupa (azil, migracije, pravosudna suradnja u civilnim pitanjima)
prebacuju u prvi stupa EU-a, dodaju se nove mjere za socijalnu politiku i
zapošljavanje te se Schengenski ugovor uključuje u Ugovor o EU. Ugovor iz Nice
pripremio je Uniju za širenje na zemlje Srednje i istočne Europe te na Sredozemlje,
uveo određene institucionalne izmjene i mogućnost pojačane suradnje za dio
zemalja članica, te proširio odlučivanje kvalificiranom većinom na veći broj područja.

22
Tablica 2-1. Ugovori, struktura i povijest EU
Godine potpisivanja /
stupanja na snagu određeih
Ugovora
1951. / Ugovor iz CECA ◄◄◄ osnovana CECA
1952. Pariza
1957. / Ugovor iz EUR- EEZ ◄◄◄ osnovane EEZ i
1958. Rima ATOM EURATOM

1965. / Ugovor iz ◄ «Europske zajednice»

1967. Bruxellesa
(tri zajednice sa
zajedničkim institucijama i
proračunom)
Stupovi uvedeni Ugovorom o
I. stup («Zajednice») III. stup II. stup
EU ►►►
1992. / Ugovor iz CECA EUR- «Europska Suradnja u Zajednička
1993. Maastrichta ATOM zajednica» unutarnjim vanjska i
poslovima i sigurnosna
pravosuđu politika
▲ osnovana (JHA) (CFSP)
EUROPSKA
UNIJA
(Zajednice + JHA +
CFSP)
Revizija
I. i III. stupa ►►► I. stup («Zajednice») III. stup II. stup
1997. / Ugovor iz CECA EUR- «Europska Policijska i CFSP
1999. Amsterdama ATOM zajednica» pravosudna
suradnja u
2001. / Ugovor iz kaznenim
pitanjima
2003. Nice do
2002. (PJCC)
(revizija
Ugovora)

2007. / Ugovor iz
2009. Lisabona predviđena nova struktura
? EU bez stupova

Osim navedenih, Osnivačke ugovore na ograničen način izmjenjuju specijalni

proračunski ugovori iz 1970. i 1975. godine i ugovori o pridruživanju novih članica.

Naposljetku, treba spomenuti i Ugovore koji su potpisani, ali nisu stupili na snagu.
Oni ne čine europske izvore prava, jer nisu ratificirani. Prvi je Ugovor o Europskoj
obrambenoj zajednici (CED) od 27. svibnja 1952. godine, kojeg je odbila ratificirati
Francuska nacionalna skupština. Prijedlog «Europskog ustava», kao cilja izgradnje
državnosti EU-a, nije uspio, jer ga u svibnju i lipnju 2005. godine nisu prihvatili
Francuzi i Nizozemci na referendumima koji su organizirani kao dio procesa
ratifikacije. Potpisan je 29. listopada 2004. godine u Rimu, a trebao je stupiti na
snagu dvije godine kasnije. Međutim, na osnovama propalog Ustavnog ugovora,
dogovoren je novi Reformski ugovor iz Lisabona, koji je potpisan 13. prosinca
2007. godine i trebao bi stupiti na snagu 2009. godine.

23
Opća načela prava čine nepisane pravne norme koje proizlaze iz Osnivačkih
ugovora, odnosno iz pravnog poretka EU-a, a koje utvrđuje Sud pravde kroz svoju
praksu. Omogućavaju rješavanje raznih sporova te sprječavaju samovolju sudaca u
slučajevima kada ne postoji konkretno pisano pravno pravilo. Najvažnije načelo
govori da se Zajednica temelji na vladavini prava.

Načelo supsidijarnosti, kao opće načelo EU-a, podrazumijeva da Unija ne

poduzima radnje, izuzev u područjima svoje isključive nadležnosti, osim ako bi takve
radnje bile djelotvornije od onih poduzetih na nižim razinama vlasti (lokalnoj,
regionalnoj, nacionalnoj). To je usko povezano s načelom proporcionalnosti, koje
zahtijeva da aktivnosti Unije ne smiju prelaziti okvire onoga što je nužno za
postizanje ciljeva Osnivačkih ugovora. Supsidijarnost je uvedena u Ugovore nakon
Maastrichta (1992. godine) s namjerom da se proces europske integracije približi
građanima Europe, što znači da bi se odluke trebale donositi na razinama vlasti koje
su najbliže građanima. Načelo se protivi poduzimanju centraliziranih, odnosno
“udaljenih” odluka, pri čemu bitan faktor ostaje učinkovitost samog odlučivanja.
Osnovni cilj načela supsidijarnosti je garantiranje određenog stupnja samostalnosti
za niže razine vlasti u odnosu na središnju vlast.

U pravnom sustavu EU-a posebno mjesto imaju:

načelo nadređenosti - pravni akti Zajednice u pravnim sustavima zemalja
članica imaju veću pravnu snagu od nacionalnog zakonodavstva

načelo proporcionalnosti

načela dodijeljene ovlasti i institucionalne ravnoteže

načelo zabrane diskriminacije (ravnopravnosti)

načelo opreza

načelo zaštite temeljnih ljudskih prava

2.3.1. Sekundarni izvori prava

U pitanjima koja su u nadležnosti Europske zajednice, akti koje donose Vijeće

ministara i Parlament u suradnji s Komisijom dijele se na: pravno obvezujuće
(uredbe, smjernice, odluke) i neobvezujuće (preporuke, mišljenja). Zakonodavni akti
EZ-a nazivaju se i pravni instrumenti Zajednice, jer pomoću njih europske institucije
izvršavaju svoje zadaće predviđene Osnivačkim ugovorima.

Pravni instrumenti se klasificiraju na temelju toga na koga se odnose i kako se

provode. Sukladno članku 249 Ugovora o EZ-u, komunitarno pravo obuhvaća:
1) uredbe (propise) – u potpunosti obvezuju i izravno se primjenjuju na države
članice, uključivanjem u nacionalno pravo
2) direktive (smjernice) – postavljaju rezultate koje se moraju ostvariti u svim
državama članicama, ali nacionalne instancije samostalno određuju oblike i
načine provođenja
3) odluke – obvezuju u svim elementima one na koje se odnose, a to mogu biti
pojedine zemlje ili sve zemlje članice, poduzeća ili pojedinci
4) preporuke i mišljenja – deklarativni su instrumenti koji nisu obvezujući.

24
Slika 2-7. Pravni ustroj EU-a

Uključujući Opća načela prava (i

međunarodne sporazume) imaju
prevagu nad ostalim izvorima
komunitarnog prava
UGO-
VORI
Obvezatno se
primjenjuju u
svim zemljama UREDBE
članicama

Obvezatne, a načine
provođenja određuju
DIREKTIVE slobodno države

Obvezujuće za
one na koje se
upućuju
ODLUKE

Nisu obvezujuće
PREPORUKE I MIŠLJENJA
Ima snagu
objašnjenja
KOMUNIKACIJE

Émile Noél: «Institucionalni sustav Europske zajednice teško je klasirati. Zajednica je

mnogo više od međuvladine organizacije. Ima vlastitu osobnost i proširenu vlast
(moć). Međutim, Zajednica nije federacija u kojoj su vlade i nacionalni parlamenti
subordinirani u bitnim područjima. Ostavimo povijesti smještanje institucionalnog
sustava u jednu od definiranih kategorija, a što se nas tiče, radi se o ‘komunitarnom’
sustavu.»

Slijedeća tablica (Tablica 2-2.) donosi poglavlja komunitarnih pravnih stečevina. To je

tijelo zajedničkih prava i obaveza koje povezuje sve države članice unutar EU.
Odnosi se na jedinstveno tržište i četiri slobode bitne za njega (sloboda kretanja
roba, ljudi, kapitala i usluga), na zajedničke politike koje ga podupiru (poljoprivreda,
trgovina, konkurencija, transport i drugo) i na mjere za podršku najslabije pomaganim
regijama i kategorijama stanovništva. Smatra se kao kompletno tijelo EU
zakonodavstva; obuhvaća razine, sadržaj i veličinu sporazuma i napretka na bilo
kojem polju akcije ili interesa EU. Sve pristupajuće države moraju prihvatiti kompletan
EU acquis kao preduvjet za članstvo.

25
Tablica 2-2. Acquis communautaire

1. Sloboda kretanja roba 19. Socijalna politika i zapošljavanje

2. Sloboda kretanja radnika 20. Poduzetništvo i industrijska politika
3. Pravo poslovnog nastana i sloboda 21. Trans-europske mreže
pružanja usluga 22. Regionalna politika i koordinacija
4. Sloboda kretanja kapitala strukturnih instrumenata
5. Javne nabave 23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava
6. Pravo trgovačkih društava 24. Pravda, sloboda i sigurnost
7. Pravo intelektualnog vlasništva 25. Znanost i istraživanje
8. Tržišno natjecanje 26. Obrazovanje i kultura
9. Financijske usluge 27. Okoliš
10. Informacijsko društvo i mediji 28. Zaštita potrošača i zdravlja
11. Poljoprivreda i ruralni razvitak 29. Carinska unija
12. Sigurnost hrane, veterinarstvo i 30. Vanjski odnosi
fitosanitarni nadzor 31. Vanjska, sigurnosna i obrambena
13. Ribarstvo politika
14. Prometna politika 32. Financijski nadzor
15. Energetika 33. Financijske i proračunske odredbe
16. Porezi 34. Institucije
17. Ekonomska i monetarna politika 35. Ostalo
18. Statistika

2.3.2. Ovlasti EU-a

Raspodjela ovlasti između EU-a i zemalja članica može se podijeliti na 3 skupine:

Zajedničke ili podijeljene ovlasti (najčešće su)

Ekskluzivne ovlasti Zajednice (zemlje članice nepovratno su se odrekle
djelovanja u tim područjima)

Podupiruće ovlasti ili područja (Zajednica koordinira i ohrabruje aktivnosti
zemalja članica).

Ovisno o načinu dodjeljivanja, ovlasti mogu biti: eksplicitne (jasno definirane u

Ugovorima), implicitne (proizlaze iz eksplicitnih i odnose se na vanjske odnose, npr.
zaključivanje međunarodnih sporazuma u području transporta) i supsidijarne (tamo
gdje Zajednica nema eksplicitne ni implicitne ovlasti za postizanje cilja iz Ugovora koji
se odnosi na jedinstveno tržište, članak 308. omogućava Vijeću da, uz jednoglasnu
odluku, poduzme mjere koje smatra potrebnima). Vanjske ovlasti Zajednice odnose
se na područje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

2.4. Institucije EU

Za uspjeh europske integracije uvelike su zaslužne institucije osnovane na europskoj

razini. One obavljaju svoju regulatornu funkciju u sklopu ovlasti što su dodijeljene
Uniji Osnivačkim ugovorima. U područjima prenesenih ovlasti države članice svoju
suverenost više ne ostvaruju samostalno, već zajednički s drugim sudionicama
europske integracije.

26
Slika 2-8. Institucije i tijela EU-a

Europsko Vijeće
27 šefova vlada/država i Instanca poticaja i
predsjednik Komisije orijentacije

Pet klasičnih institucija

Ostali organi
Europska
Komisija: Ekonomski
Savjetodavni
27 članova entiteti
organi

Europski Gospo- Europska

Vijeće EU Trokut Parlament:
27 ministara darsko- središnja
odlučivanja 785 zastupnika socijalni banka
odbor: 344
člana
Nadzorne institucija
Europska
Revizijski sud: Odbor investicij-
Sud pravde EZ: regija: 344
27 sudaca ska banka
27 sudaca
člana

Slika 2-9. Institucionalni trokut u srcu EU

Šefovi država i vlada

EUROPSKO VIJEĆE
daje političke impulse i
arbitrira
27 povjerenika

EUROPSKA
KOMISIJA

predlaže

VIJEĆE EU EUROPSKI
Suodlučivanje PARLAMENT
odlučuje odlučuje

Ministri nacionalnih vlada Predstavnici građana

2.4.1. Europska komisija

Komisija se sastoji od 27 povjerenika koje izabiru vlade država članica sukladno

vlastitim kriterijima na mandat od 5 godina. Premda ih izabiru nacionalne vlade, oni
su od njih u potpunosti neovisni i nastupaju kao jedinstveno tijelo koje zastupa
interese cjelokupne Unije. Svaki povjerenik zadužen je za određeno područje i na
čelu je opće uprave (ili više njih). Struktura Europske komisije podsjeća na vlade
pojedinih zemalja s pripadajućim ministarstvima. Komisiji pomaže preko 25.000
europskih službenika, raspoređenih u 23 opće uprave, tajništvo i 15 ostalih službi.
Predsjednik Komisije utvrđuje široke smjernice kojih se Komisija u svom radu treba
27
pridržavati, odlučuje o internoj organizaciji i potpredsjedničkim mjestima. Sadašnji
predsjednik Komisije je portugalac José Manuel Durão Barroso. Povjerenici
uobičajeno donose odluke konsenzusom, a u slučaju neslaganja odlučuje se
običnom većinom, pri čemu svaki povjerenik ima pravo na jedan glas.

Europska komisija osnovni je organ Unije, a temeljne su joj zadaće (Tablica 2-3.):
- politička inicijativa - osmišljava politike EU-a te pokreće zakonodavni
postupak predlažući Vijeću komunitarne uredbe
- glavni je izvršni organ Unije - zadaća joj je primjena zajedničkih politika
- čuvar je Ugovora, tj. pravnoga poretka uspostavljenoga osnivačkim
ugovorom
- predstavlja Uniju u pregovorima s trećim zemljama te u međunarodnim
trgovinskim sporazumima poput GATT-a i WTO-a.

Tablica 2-3. Nadležnosti Europske komisije

NADLEŽNOSTI EUROPSKE KOMISIJE:

ZAKONODAVNE I MEĐUNARODNI
IZVRŠNE KONTROLNE
PRORAČUNSKE SPORAZUMI

► Predlaže ► Izvršava ► Čuvar je ► Predstavlja

zakone proračun, politike Ugovora, tj. Uniju (u svijetu)
i programe pravnoga poretka
- Ima monopol nad ► Pregovara o
EU
donošenjem ► Izvršava svoje međunarodnim
prijedloga ovlasti sukladno - Može sporazumima
odlukama Vijeća sankcionirati
zemlje koje ga se
ne pridržavaju

2.4.2. Vijeće ministara EU (Vijeće EU)

Vijeće ministara je tijelo koje izražava nacionalne interese. To je glavna je

zakonodavna institucija EU-a, koja u isto vrijeme ima nadnacionalne i međuvladine
ovlasti. Vijeće ministara nema u svijetu ekvivalenta. Ono je bitno komunitarno tijelo,
koje povezuje zemlje članice, donosi zakonodavstvo Unije, utvrđuje političke ciljeve,
koordinira nacionalne politike i uravnotežuje razlike između njih, kao i s ostalim
institucijama, što ga čini nezaobilaznim elementom donošenja odluka u okviru EU-a.
Sastavljeno je od ministara nacionalnih vlada država članica, a sastav Vijeća mijenja
se ovisno o području o kojem se odlučuje. S obzirom da sastav Vijeća varira s
obzirom na područje o kojemu se odlučuje, u stvarnosti postoji više različitih Vijeća.

S obzirom da se ministri sastaju povremeno, stalnost rada Vijeća osigurava pomoćno

tijelo - Odbor stalnih predstavnika (COREPER). Odbor priprema sastanke Vijeća,
traži kompromise i olakšava glasovanje ministarima. Proces donošenja odluka Vijeća
EU-a nezamisliv je bez pripremnih mehanizama COREPER-a. Prije nego što o bilo
kojem pitanju odlučuju ministri, o tome se prethodno raspravlja i glasa u okviru
odbora, a u pravilu ako s izglasavanjem nekog akta nema poteškoća u COREPER-u,
ministri o njemu uopće neće raspravljaju nego će ga prihvatiti.

28
Slika 2-10. Struktura Vijeća EU

Jedan predstavnik svake zemlje članice na ministarskoj razini

Vijeće za ekonomske i Vijeće općih poslova i Vijeće za

financijske poslove vanjskih odnosa (Vijeće poljoprivredu i
(Vijeće «Ecofin») «GAERC») ribarstvo

Pravosuđe i EPSCO Konku- Transport, Okoliš Obrazovanje,

unutarnji rentnost telekomunikacije, mladi i kultura
poslovi energija

Političko-sigurnosni odbor

Odbor stalnih predstavnika vlada Specijalni odbor za

zemalja članica - Coreper I i II poljoprivredu
(SCA)

Radne skupine

Stalno tajništvo

Glavni tajnik = Visoki predstavnik za Zajedničku vanjsku i

sigurnosnu politiku

EPSCO – Vijeće za zaposlenost, socijalnu politiku, zdravstvo i zaštitu potrošača

Vijeću ministara u radu pomaže Stalno tajništvo, a na čelu tajništva je glavni tajnik,
koji je istodobno Visoki povjerenik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku te glavni
tajnik Zapadnoeuropske unije. On ima bitnu ulogu u predstavljanju Unije prema
trećim zemljama i pripremi odluka iz područja Zajedničke vanjske i sigurnosne
politike. Danas je to Španjolac Javier Solana.

Svakih 6 mjeseci Vijećem predsjedava druga država članica i ona ima zadatak
usmjeriti rad Vijeća u razdoblju u kojem predsjedava, posredovati između EU-a i
država članica, te donekle predstavljati EU prema ostatku svijeta.

Vijeće ministara je međuvladin organ u pravom smislu riječi, a trostruka funkcija

Vijeća definirana je člankom 202 Ugovora o EZ:
(1) raspolaže pravom donošenja odluka
(2) osigurava koordinaciju ekonomskih politika
(3) raspravlja s Komisijom o aktima koje usvaja, te nadležnostima izvršavanja
pravila koja donosi.

U samom procesu donošenja odluka, Vijeće ministara može odlučivati na tri načina:
 jednoglasno,
 jednostavnom (običnom) većinom ili
 kvalificiranom većinom.

29
Tablica 2-4. Nadležnosti Vijeća ministara
NADLEŽNOSTI VIJEĆA EU:
ZAKONO-
MEĐUNA-
DAVNE I SPECIFIČNE
IZVRŠNE IMENOVANJA RODNI
PRORAČUN- OVLASTI
SPORAZUMI
SKE
► Imenuje
► Usvaja ► Izvršava ► Potpisuje ► Koordinira
članove:
zakone europske službeno nacionalne
zakone međuna- politike u
► Usvaja - Komisije
- Revizijskog rodne određenim
proračun EU ► U praksi,
suda sporazume segmentima
delegira
► Dijeli -Gospodarsko-
ovlasti na
svoje ovlasti socijalnog
Komisiju
s odbora
Parlamentom - Odbora regija

Jednoglasnost u odlučivanju potrebna je u osjetljivim područjima kao što su:

Zajednička vanjska i sigurnosna politika, suradnja u unutarnjim poslovima i
pravosudna suradnja u pitanjima kaznenog prava, oporezivanje, te za sve odluke
ustavotvornog karaktera (ugovori). Obična većina se rijetko koristi i to prvenstveno za
proceduralne odluke, a kvalificirana većina se odnosi na većinu odluka.

Kada Vijeće ministara odlučuje kvalificiranom većinom, broj glasova koji pripada
ministru pojedine države članice varira. Glasovi su ponderirani ovisno o veličini
države, a da bi se odluka donijela potrebno je prema rješenju usvojenom Ugovorom
iz Nice ostvariti dvije, odnosno eventualno i tri većine:
 većina broja država članica (ponekad 2/3 zemalja)
 prag kvalificirane većine (oko 74% ukupnih glasova)
 ukoliko bilo koja od članica zatraži, provjerava se i da li glasovi odražavaju
barem 62% ukupnog stanovništva Unije.

2.4.3. Europski parlament

Europski parlament jedino je tijelo na razini EU-a koje se bira na izravnim općim
izborima (od 1979.). Parlament predstavlja izraz političke i demokratske volje naroda
EU-a; jamac je europskih interesa i zaštite prava građana. To je najveća
multinacionalna skupština svijeta i predstavlja oko 500 milijuna građana. Danas broji
785 zastupnika, a sjedište mu je u Strasbourgu.

U početku je Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik bila

marginalna institucija. Rimskim se ugovorom osniva Europska parlamentarna
skupština zajednička za tri Zajednice, koja dobiva konzultativni karakter. Od 1962.
skupština mijenja ime u Europski parlament, a od 1979. godine zastupnici se biraju
na izravnim izborima. U međuvremenu Parlament postaje prvoklasna demokratska
institucija - postupno joj se dodjeljuju tradicionalne parlamentarne funkcije, kao što su
predstavljanje naroda, zakonodavna i budžetska funkcija te kontrolna funkcija izvršne
vlasti.

Iako se zastupnici biraju prema nacionalnim kvotama (Tablica 2-5.), oni na europskoj
razini nisu politički organizirani nacionalno, već prema političkim opredjeljenjima.
30
Srodne nacionalne političke stranke organizirane su u europske političke stranke, a tri
najzastupljenije skupine su: Europska pučka stranka (PPE-DE) - koalicija nacionalnih
stranaka demo-kršćanske orijentacije, skupina socijalista (PSE) i liberala (ALDE).

Tablica 2-5. Europski parlament - zastupljenost po zemljama

Država Broj Država Broj
zastupnika zastupnika
Njemačka 99 Bugarska, Austrija 18
Ve.Britanija, Francuska, Italija 78 Slovačka, Danska, Finska 14
Španjolska i Poljska 54 Irska, Litva 13
Rumunjska 35 Letonija 9
Nizozemska 27 Slovenija 7
Grčka, Češka Republika, Belgija, 24 Estonija, Cipar, Luksemburg 6
Mađarska, Portugal
Švedska 19 Malta 5
UKUPNO 785

Zadaće Europskog parlamenta slične su onima ostalih parlamenata, tj. prihvaćanje

zakona i kontrola izvršne vlasti. Parlament sudjeluje u sve većem broju odluka, a
neke se mogu donijeti samo uz suglasnost i Vijeća ministara i Parlamenta (postupak
suodlučivanja). Tri osnovne funkcije Europskoga parlamenta jesu:
 zakonodavna
 nadzor nad Europskom komisijom, te
 usvajanje zajedničkog proračuna EU.
Osnovne zadaće, odnosno nadležnosti Europskog parlamenta prikazane su na
Tablici 2-6.

Tablica 2-6. Nadležnosti EP-a

NADLEŽNOSTI EUROPSKOG PARLAMENTA:
ZAKONODAVNE MEĐUNA-
SPECIFIČNE
I KONTROLNE IMENOVANJA RODNI
OVLASTI
PRORAČUNSKE SPORAZUMI

► Usvaja ► Nadgleda ► Potvrđuje, ► Konzultira ► Europski

zakone ostale između se za forum –
institucije ostaloga, određene Parlament je
► Usvaja
EU imenovanje međuna- vrelo ideja
proračun EU
Komisije rodne
► Dijeli svoje sporazume
ovlasti s
Vijećem
ministara

2.4.4. Europsko vijeće

To je skup političkih predstavnika zemalja članica EU-a na najvišoj razini, tj.

predsjednika država ili vlada. Razvilo se iz prakse europske političke suradnje, a
osnovano je u prosincu 1974. godine radi definiranja značajnih orijentacija

31
komunitarnih politika. Uz najviše političke predstavnike zemalja članica, njihovim
sastancima, takozvanim Europskim samitima, prisustvuju i ministri vanjskih poslova
zemalja članica te predsjednik i potpredsjednik Europske komisije, a predsjednik
Europskog parlamenta održava prigodni govor. Nije službena institucija EU-a, ali se
predviđa priznavanje takvog statusa.

Premda nema zakonodavne ovlasti, ima poticajno mjesto u kreiranju europske

politike, jer definira stratešku orijentaciju politika Unije. Vijeće, dakle, određuje
prioritete, daje političku orijentaciju, stimulira razvoj te regulira sporna pitanja koja nije
moglo riješiti Vijeće ministara. Ugovor o EU razrađuje glavne zadaće Europskog
vijeća, a oni su navedeni u Tablici 2-7.

Tablica 2-7. Nadležnosti EV-a

NADLEŽNOSTI EUROPSKOG VIJEĆA:

VANJSKA I SIGURNOSNA UNUTRANJI POSLOVI I

OPĆE
POLITIKA PRAVOSUĐE

► Stvara ► Definira načela i smjernice ► Odlučuje o eventualnoj užoj

poticaje Zajedničke vanjske i sigurnosne suradnji za određena pitanja
europskoj politike i odlučuje o načinu ovog područja
izgradnji i provođenja
definira opće
► Odlučuje o užoj vojnoj suradnji
političke
smjernice ► U određenim važnim pitanjima
odlučuje umjesto Vijeća EU

2.4.5. Europski sud pravde

Europska unija je zajednica koja je zasnovana na pravu. Pravda, demokracija i

ljudska prava – temeljna su europska načela, a kvaliteta i neovisnost pravosuđa su
imperativ demokracije u EU i različitih zajedničkih europskih institucija. Europske
države dijele ista temeljna načela demokratske pravde, iako je to naslijeđe različitih
tradicija.

Europski sud pravde (ECJ) vrhovna je sudska instanca u EU zadužena za

komunitarno pravo. Svaka država članica EU-a zadržava svoj vlastiti pravni sustav,
tako da Sud ima ograničene nadležnosti. Ipak, ima važnu političku ulogu i uvelike je
zaslužan za prerastanje EU-a iz međunarodne organizacije klasičnog tipa u
nadnacionalnu zajednicu država. Ima sjedište u Luxembourgu, a sastoji se od po
jednog suca iz svake zemlje članice (27) te 8 nezavisnih odvjetnika. Dana, 24.
listopada 1988. godine osniva se Prvostupanjski sud EZ-a. Prvostupanjski sud nije
osnovan kao nova institucija, nego druga razina pravosudne vlasti EZ-a, a njegovim
osnutkom nisu se povećale nadležnosti ECJ-a.

Razlog osnivanju Suda pravde Zajednice bio je prvenstveno rizik od različitog

tumačenja komunitarnog prava u zemljama članicama. Odgovornosti:
 Izravni postupci protiv zemalja članica ili komunitarnih institucija
o Postupak protiv države članice zbog neispunjavanja obveza
o Postupci protiv institucija EU-a zbog poništenja akata ili zbog propusta
o Ostali izravni postupci (tužbe za naknadu štete i sl.)
32
  Neizravni postupci («Prethodni postupak» - ispitivanje pravovaljanosti pred
nacionalnim sudovima)
 Drugostupanjska odgovornost - prizivi na odluke Prvostupanjskog suda i
iznimno, postupak preispitivanja „prethodnih mišljenja“ u slučaju ozbiljnog
ugrožavanja komunitarnog prava.

Europski je sud bio iznimno važan pri izgradnji pravnog poretka Unije - pokrenuo je
proces tzv. konstitucionalizacije, čime je na temelju Osnivačkih ugovora i njihovih
izmjena pravni poredak Unije odmakao od sustava međunarodnog prava i stekao
federativne elemente. Europski sud pravde (ECJ) donio je cijeli niz značajnih odluka,
a njegova najbitnija postignuća datiraju još iz 1960-tih godina, kada se pravni sustav
EZ-a tek izgrađivao. Temeljne presude važne za Zajednicu bile su: Van Gend en
Loos (15. srpnja 1963.), Costa / ENEL (5. veljače 1964.) i slučajevi koji garantiraju
temeljna prava pojedincima. U slučaju Costa protiv ENEL-a, Sud je imao krucijalnu
ulogu u definiranju autonomnosti komunitarnog prava, koje je nadređeno nacionalnim
zakonodavstvima. Na temelju slučaja Van Gend en Loos Sud je utemeljio načelo
kojim se komunitarno pravo izravno prenosi na zakonodavstvo zemalja članica, što
ima izravan učinak na pojedince.

2.4.6. Europski revizijski sud

To je komunitarna nadzorna institucija osnovana tzv. Proračunskim sporazumom 22.

srpnja 1975. godine, a od 1992. postaje peta službena zajednička institucija. Sastoji
se od 27 članova i ima zadaću ispitati ispravnost računa i ukupnih prihoda i rashoda
Unije, sukladno pravnim, proračunskim i računovodstvenim načelima Unije, te
nadzire svrsishodnost financijskog upravljanja sukladno predviđenim ciljevima i
programima. Primarni zadatak je neovisna provjera pravilnog izvršavanja EU
proračuna i korištenja europskih fondova. Kontrola se ne odnosi samo na europske
institucije, nego i na nacionalnu, regionalnu i lokalnu administraciju te međunarodne
institucije koje koriste sredstva Unije, s obzirom da s 90% prihoda i rashoda
upravljaju nacionalne administracije.

2.4.7. Ostala tijela EU-a

 Europski pučki pravobranitelj (Ombudsman)

Funkcija europskog pučkog pravobranitelja (Ombudsmana) osnovana je Ugovorom o
EU. On istražuje pritužbe građana ili drugih subjekata koji imaju sjedište u članicama
EU-a protiv lošeg rada (neučinkovit rad ili neizvršavanje poslova) administracije u
institucijama i tijelima Europske unije. Pravobranitelj pronalazi rješenja u sporovima
između tužitelja (posebno raznih poduzeća) i institucija Unije. Ombudsman nema
ovlasti kažnjavati institucije ili tijela sukladno pritužbama, nego ih može informirati o
njima, istraživati dokumentaciju i ispitivati (uz obveznu suradnju) te predlagati
rješenja. U krajnjem slučaju pučki pravobranitelj može Europskom parlamentu
podnijeti posebno izvješće.

 Europski gospodarski i socijalni odbor

Europski gospodarski i socijalni odbor (EESC) ima namjenu predstavljanja civilnog
društva u okviru Unije. Osnovan je 1957. godine Rimskim ugovorom, a čini ga 344
člana, koje imenuje Vijeće EU-a na prijedlog zemalja članica. Ima savjetodavnu ulogu

33
i daje mišljenje eminentnih predstavnika različitih kategorija gospodarskog i
socijalnog života Unije (poslodavaca, sindikalista, udruga potrošača, interesnih
grupa, poduzetnika, obrtnika i drugih). Ugovor o EZ-u obvezuje zakonodavne
institucije EU-a (Komisiju, Vijeće ministara, Parlament) da o određenim
zakonodavnim projektima traže mišljenje Odbora, ali ga one u nekim pitanjima traže i
bez predviđene obveze.

 Odbor regija EU (COR)

Odbor regija (COR) predstavlja lokalne zajednice u EU. Ovaj savjetodavni organ
osnovan je 1994. godine i sastavljen je također od 344 člana koje predlažu zemlje
članice. Njegovo osnivanje odražava želju zemalja članica, ne samo da uvažavaju
identitet i regionalne, odnosno lokalne interese, nego da sudjeluju u regionalnom
razvoju i provedbi komunitarnih politika. Odbor ima sjedište u Bruxellesu, a sastoji se
od predstavnika regionalne i lokalne vlasti zemalja članica EU-a (načelnika i
gradonačelnika, zastupnika regionalnih skupština, vijećnika itd.). Odbor postaje čuvar
načela supsidijarnosti, po kojemu se odluke trebaju donositi što bliže građanima.
Ugovori obvezuju Komisiju i Vijeće ministara da se konzultiraju s Odborom regija
kada prijedlozi imaju odjek na regionalnoj ili lokalnoj razini, a posebno za pitanja
vezana uz gospodarsku i socijalnu koheziju, Strukturne fondove, obrazovanje i
kulturu, zdravstvo, okoliš, transport i transeuropske mreže.

 Europska investicijska banka

Europska investicijska banka (EIB) osnovana je 1958. godine sukladno Rimskom
ugovoru, sa sjedištem u Luksemburgu. EIB je financijska institucija EU-a, a temeljni
joj je cilj posuđivanje novca na financijskom tržištu kako bi se financirali europski
projekti. Ti projekti pridonose gospodarskom i socijalnom razvoju zemalja članica EU-
a. Banka prvenstveno investira u najzaostalija područja Unije. Ona odobrava
zajmove, a ne pomoć što znači da svaki investirani iznos treba biti vraćen.

 Europska središnja banka

Europska središnja banka (ECB) financijska je institucija osnovana u okviru
Ekonomske i monetarne unije (EMU) kako bi upravljala jedinstvenom monetarnom
politikom. Ova institucija je uvedena paralelno s uvođenjem jedinstvene valute u
euro-zonu, eura. Temeljna zadaća ECB-a je upravljanje kamatnim stopama radi
garantiranja stabilnosti cijena i očuvanja kupovne moći eura.

 Decentralizirane agencije
Decentralizirane agencije razasute su širom Unije, a važne su za rješavanje
specifičnih pitanja i programa, te pokrivaju sva tri stupa EU-a. Neke od najpoznatijih
su: Europski centar za razvoj strukovne izobrazbe (CEDEFOP), Europska zaklada za
poboljšanje radnih i životnih uvjeta (EUROFOUND), Europska agencija za okoliš
(EEA), Prevoditeljski centar za tijela Europske unije, Ured za usklađivanje na
unutarnjem tržištu (OHIM), Europski satelitski centar, Europska obrambena agencija,
Europski policijski ured (EUROPOL) i Europska jedinica za pravosudnu suradnju
(EUROJUST).

34
3. VANJSKE DETERMINANTE EU I EKONOMSKI
REGIONALNI BLOKOVI

Europska unija specifična je integracija koja je usmjerena na produbljivanje i

proširivanje svog djelovanja. Produbljivanje se odnosi prvenstveno na unutarnje
odnose, tj. na intenzivnije veze među članicama i dijeljenje istih interesa. Razvojem
integracije razvijaju se i jačaju veze među članicama; osmišljavaju se novi načini
zajedničkog djelovanja, pri čemu se neprestano stremi većoj učinkovitosti i korisnosti.

S druge strane, EU je cjelina koja je otvorena i prema ostatku svijeta. Ona razvija
odnose prema svojim susjedima, širi svoje članstvo na nove zemlje članice, usko
surađuje sa strateškim partnerima, pomaže siromašnije zemlje te djeluje na
multilateralnom nivou u okviru globalnih organizacija kao što je WTO. EU nastupa
zajednički i razvija odnose suradnje širom svijeta, i to ne samo u ekonomskom
pogledu.

3.1. Tektonika ekonomskih regionalnih blokova i multilateralni

sustav

Ekonomska globalizacija očituje se kroz davanje prednosti novim entitetima, odnosno

regionalnim unijama koje su bolje prilagođene svjetskim razvojnim tijekovima. Nakon
dugotrajne političke i geostrateške podjele, svjetsko gospodarstvo je raspodijeljeno
prema funkciji gospodarske i financijske logike. Tijekovi razmjene organiziraju se oko
više atraktivnih polova koji su strukturirani oko integracijskih trgovačkih i ekonomskih
sporazuma:

u Sjevernoj Americi s NAFTA-om (North-American Free Trade Agreement;
Sjevernoamerički sporazum slobodne trgovine)

u Latinskoj Americi s MERCOSUR-om (Mercado Común del Sur; Zajedničko
tržište Juga)

u Aziji-Pacifiku s ASEAN-om (Association of South-East Asian Nations;
Udruženje jugoistočnih azijskih država) i

u zapadnoj Europi s Europskom unijom.

Za većinu zemalja svijeta, unutar-regionalna trgovina obuhvaća više od polovice

vanjske trgovine. Praktično, samo SAD, EU (kao cjelina) i Japan dobro su podijelile
svoju razmjenu između različitih regionalnih polova. Posljedice proširivanja
regionalnih blokova analizirao je Krugman. Optimalna situacija u slobodnoj trgovini je
ona gdje postoji samo jedan trgovinski blok, optimum drugog ranga karakterizira
razjedinjenost, dok najgori mogući način sadrži mali broj blokova (Grafikon 3-1.) - broj
vrlo precizan po Krugmanu - tri su trgovinske grupe. To je «triada» – SAD, EU i
Istočna Azija, oko kojih se strukturira svjetsko gospodarstvo.

Otvoreni regionalizam nije do sada doveo u pitanje liberalizaciju multilateralne

trgovine, koja je predstavljena s WTO-om, tj. Svjetskom trgovinskom organizacijom.
Oslanja se na zonu prirodne razmjene i najintegriranije unutarnje tržište s najširom
mogućnosti suprotstavljanja globalizaciji. S regionalnim blokovima rađa se nova
arhitektura trgovinskih i monetarnih odnosa između nacija sposobnih da konkuriraju
ili uđu u «sukob» s multilateralnim sustavom. Među svim postojećim sporazumima,
prednjači onaj o Europskoj uniji (EU). To je najuspjeliji proces ekonomske i
institucionalne integracije, laboratorij svjetskih integracijskih procesa. Regionalizam,
35
međutim, provodi liberalizaciju razmjene različitom brzinom: bržu unutar integracija i
slabiju u odnosu na povezivanje s ostalim svijetom.

Grafikon 3-1. Regionalni blokovi i svjetsko blagostanje prema Krugmanu

Gubitak
blago-
stanja ostatka
svijeta
(svijeta koji
nije u
blokovima)

1 3 10 20
Broj trgovinskih blokova

U stvarnosti, liberalizacija često funkcionira s dvije brzine: veliki broj zemalja odbija
na multilateralnoj (globalnoj) razini odgovoriti na ono što su prihvatile na regionalnom
planu. Regionalizam je produbio liberalizaciju razmjene mnogo prije GATT/WTO-a u
područjima usluga, normi i tehničkih prepreka u trgovini. Lakše je organizirati
slobodno kretanje na ograničenom području, gdje su troškovi transakcija i nadzora
suženi, tj. između zemalja koje imaju razvijene odnose povjerenja i koje funkcioniraju
prema istim pravilima igre.

Novi regionalizam koji je karakterističan za 1990-te godine pripisuje se mnogim

faktorima:

poteškoćama zatvaranja multilateralnih pregovora u okviru GATT/WTO-a

procesu produbljivanja i proširivanja EU-a (jedinstveno tržište, EEA, proširenje
Unije, uvođenje EMU itd.)

težnji za većim migracijskim kretanjima unutar regionalnih blokova

kraju «hladnog rata»

spektakularnom preokretu politike SAD-a, koja je dugo bila nesklona prema
regionalnom integriranju (osnivanjem NAFTA-e i poticanjem suradnje s
ostatkom američkog kontinenta i azijsko-pacifičkom zonom)

domino učinak u kojem proces širenja integracije ima kumulativnu dinamiku, a
ostajanje izvan tih okvira ima veću štetu nego korist.

3.1.1. Regionalni integracijski sporazumi

Stvaranje odnosa suradnje između različitih društvenih jedinica, kao način očuvanja
socijalnog i gospodarskog blagostanja, postaje sve važnije pitanje. Nove tehnologije i
liberalniji trgovački režimi doveli su do povećane razmjene, većih investicijskih
tijekova i povećane neograničene proizvodnje. Praktički sve zemlje svijeta sudjeluju u
nekim regionalnim oblicima suradnje, a neke su članice više regionalnih sporazuma.
Nijedna zemlja nije imuna na učinke regionalizma, jer on oblikuje svjetsko

36
gospodarstvo i političke odnose te utječe na razvoj multilateralnog trgovinskog
sustava.

Kod definiranja “regije” bitne su komponente: socijalna i kulturna homogenost,

politički stavovi i vanjski odnosi, političke institucije, gospodarska međuovisnost i
geografska bliskost. Međunarodnu regiju čini ograničen broj zemalja povezanih
geografskim vezama i određenim stupnjem uzajamne međuovisnosti. Regionalizacija
pretpostavlja regionalnu koncentraciju gospodarskih tijekova, a regionalizam je
politički proces suradnje i koordinacije gospodarskih politika među zemljama.
Regionalizam može imati i pozitivno (promocija mira i ekonomske stabilnosti), i
negativno djelovanje (nejednaka distribucija bogatstva).

Tijekom XX. stoljeća pojavilo se više teoretskih smjerova koji su objašnjavali procese
međunarodne suradnje i regionalnih integracija, a najznačajnija je teorija regionalne
ekonomske integracije, koja objašnjava proces linearnog rasta gospodarske
međuovisnosti kroz faze područja preferencijalne trgovine, slobodne trgovine,
carinske unije, zajedničkog tržišta, ekonomske unije i političke unije.

Novije teorije sustavno proučavaju učinke globalizacije i oblikovanja regionalnog

poretka, suprotnosti i sukobe elemenata regionalizacije ili prihvaćanje globalnih
vrijednosti poput demokracije, ljudskih prava i socijalne pravde. Globalizacija i
regionalizacija u stvari su komplementarni procesi, hrane se jedan drugime.
Poslijeratni rast svjetskog outputa i dohotka jasno se veže uz rast svjetske razmjene i
trgovinsku liberalizaciju.

Osnovni motivi stvaranja regionalnih ekonomskih integracija su:

povećanje tržišta

povećanje konkurencije

ekonomija obujma

stimulacija investicija

bolje korištenje resursa i efikasnija proizvodnja.

Razlog integriranja je često politički, a ekonomske posljedice samo su popratni

rezultati političke računice. Glavna politička pitanja članstva u regionalnom
sporazumu jesu: sigurnost, pregovaračka snaga, suradnja u projektima dijeljenja
resursa, učinak na domaću politiku i demokraciju te potreba ustrajnosti trgovinskih
(WTO), demokratizacijskih (EU i nove članice) i gospodarskih reformi (Meksiko i
SAD). Formiranje je motivirano interesima zemalja članica. Regionalni sporazumi
proširuju se na nove članice ako to odgovara postojećim članicama. U načelu, sve
zemlje slobodne su zatražiti članstvo, ali pristup nije moguć automatski i bezuvjetno.

Regionalizam izaziva troškove “isključenima” (ne-članicama) putem skretanja

trgovine, dok se otvorenost regionalnih trgovačkih sporazuma odnosi na
ekskluzivnost članica prema određenim institucijama ili pogodnostima, ali i na
poticanje procesa multilateralne ekonomske liberalizacije. Nadalje, smanjenjem
carina među članicama kupci se preusmjeravaju na nove partnere i time se smanjuje
domaća proizvodnja ili uvoz iz zemalja nečlanica. Promjene trgovinskih tijekova
uzrokuju i promjene u lokacijama proizvodnje, a to ovisi o usporednim prednostima
pojedine zemlje, učincima aglomeracije i okupljanja ili o transferu tehnologije među
zemljama. Promjene trgovinskih tijekova mogu uzrokovati pogoršanje odnosa
razmjene, štetiti zemljama s malim količinama izvoza i uvoza ili kod poduzeća koji
djeluju na tržištima s nesavršenom konkurencijom.

37
Slijedeća tablica donosi popis glavnih regionalnih ekonomskih sporazuma prisutnih u
današnjem globalnom gospodarskom sustavu.

Tablica 3-1. Glavni regionalni ekonomski sporazumi

Zemljo-
pisna
Sporazumi Zemlje članice
zona

Europska unija (EU) Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija,
Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska, Švedska,
Velika Britanija i Sjeverna Irska, Češka, Slovačka, Madžarska, Poljska,
Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Malta, Cipar, Rumunjska, Bugarska

EEA – Europski EU27 + Island, Lihtenštajn i Norveška

gospodarski prostor
EU – sporazum o SSP: Hrvatska, Makedonija, Albanija, Crna Gora (pregovori s BiH i
asocijaciji Srbijom u tijeku)
Europa

Sporazumi o asocijaciji s provizijom o slobodnoj zoni (vidi EMP):

Palestinska uprava, Tunis, Izrael, Meksiko, Maroko, Južnoafrička Rep.,
Jordan, Čile, Egipat, Alžir, Libanon (pregovori sa Sirijom)

EU – carinska unija Turska, Andora, San Marino

EU – sporazum o Švicarska, Farski otoci (u tijeku su pregovori sa: Južnom Korejom i

slobodnoj zoni zemljama GCC-a)

Europsko udruženje Island, Lihtenštajn, Norveška, Švicarska (Farski otoci su zatražili

slobodne trgovine – članstvo)
EFTA
EFTA – sporazum o Hrvatska, Izrael, Turska, Maroko, Palestinska uprava, Makedonija,
slobodnoj trgovini Meksiko, Jordan, Singapur, Čile, Libanon, Tunis, Koreja, Egipat, SACU

Zona slobodne trgovine Hrvatska, Makedonija, Albanija, Moldova, BiH, Crna Gora, Srbija,
Središnje Europe Kosovo (UNMIK)
(CEFTA 2006)

Sjevernoamerički Kanada, Meksiko, SAD

sporazum slobodne
trgovine (NAFTA)
Zajedničko tržište Gvatemala, Honduras, Kostarika, Nikaragva, Salvador
Srednje Amerike (CACM)
Amerika

Zajedničko tržište Juga Argentina, Brazil, Paragvaj, Urugvaj, Venezuala (od srpnja 2006.)
(MERCOSUR)
Andski pakt Bolivija, Ekvador, Kolumbija, Peru (Čile, pridruženi član)

MERCOSUR – Andski pakt - sporazum o slobodnoj trgovini + Čile

Zajednica i Zajedničko Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Belize, Dominika, Grenada,

tržište Kariba Gvajana, Haiti, Jamajka, Montserrat, Sveti Kitts i Nevis, Sveta Lucija,
(CARICOM) Sveti Vincent i Grenadini, Surinam, Trinidad i Tobago

LAIA – Asocijacija Argentina, Bolivija, Brazil, Kuba, Čile, Kolumbija, Ekvador, Meksiko,
Latino-američke Paragvaj, Peru, Urugvaj, Venezuela
integracije

Ekonomska zajednica Benin, Burkina Faso, Cape Verde, Obaja Bjelokosti, Gambija, Gana,
zapadnoafričkih zemalja Gvineja, Gvineja-Bissau, Liberija, Niger, Nigerija, Mali, Senegal, Sierra
(ECOWAS) Leone, Togo
Afrika

Ekonomsko-monetarna Benin, Burkina Faso, Obala Bjelokosti, Gvineja Bissau, Mali, Niger,
unija zapadne Afrike Senegal, Togo
(UEMOA)
Alžir, Libija, Maroko, Mauritanija, Tunis
Arapska unija Magreba

38
 Južnoafrička carinska Južnoafrička Republika, Bocvana, Lesoto, Svaziland, Namibija
unija (SACU)

Afrika U Africi djeluje još nekoliko regionalnih sporazuma različitog stupnja integracije i

(nastavak)
geografskog obuhvata, a najznačajnije su:
• SADC – Razvojna zajednica Južne Afrike (14 zemalja)
• EAC – Istočnoafrička zajednica (Kenija, Uganda, Tanzanija + Burundi i Ruanda od srpnja
2007.)
• CEMAC – Gospodarska i monetarna zajednica Središnje Afrike (6 zemalja)
• COMESA – Zajedničko tržište Istočne i Južne Afrike (19 zemalja)

Australsko-novozelandski trgovinski sporazum o ekonomskom približavanju (ANZCERTA)

Azija – Pacifik

Regionalni trgovinski Kiribati, Palau, Solomonovi otoci, Cookovi otoci, Nauru, Papua NG,
sporazum Pacifičkih Tonga, Fed.države Mikronezije, Marshallovi otoci, Tuvalu, Fidži, Niue,
otoka (PARTA) Samoa, Vanuatu (pridruženi: Australija, Novi Zeland, Nova Kaledonija i
Francuska Polinezija)

Sporazum nacija Brunej, Filipini, Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Myanmar

jugoistoka Azije (Burma), Singapur, Tajland, Vijetnam
(ASEAN)
Južnoazijska asocijacija Afganistan, Bangladeš, Butan, Indija, Maldivi, Nepal, Pakistan, Šri
regionalne suradnje Lanka
(SAARC)

Vijeće za suradnju Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski
zemalja Zaljeva (GCC) Emirati

Sporazum o slobodnoj trgovini između Izraela i SAD-a

Euroazijska Ruska Federacija, Bjelorus, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan,

gospodarska zajednica Uzbekistan (Ukrajina)
(EurAsEC)
Euro-Mediteransko EU27 + Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Maroko, Palestinska
Ostalo

partnerstvo (EMP) uprava, Sirija, Tunis, Turska (promatrač: Libija), veći dio članica čini
zonu slobodne trgovine

Veliko-Arapska zona Egipat, Jordan, Libanon, Maroko, Palestinska uprava, Sirija, Tunis,
slobodne trgovine Libija, Sudan, Jemen, Irak, Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska
(GAFTA) Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati

Azijsko-Pacifička Australija, Brunej, Kanada, Čile, NR Kina, Hong Kong, Indonezija,

gospodarska suradnja Japan, Koreja, Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Papua Nova Gvineja,
(APEC) Peru, Filipini, Rusija, Singapur, Tajvan, Tajland, SAD, Vijetnam

TAFTA (Transatlantska zona slobodne trgovine): SAD + EU – prijedlog!

Struktura regionalnih integracijskih sporazuma se uvelike razlikuje, ali imaju jedan

zajednički cilj: smanjenje zapreka trgovini među članicama. Razvoj regionalnih
sporazuma u posljednjih 10-15 godina doveo je do:

spoznaje da ukidanje carina i kvota nije dovoljno za stvarnu integraciju,

napuštanja modela “bliskog regionalizma” i prelaska na otvoreni model
poticane međunarodne razmjene,

nastanka blokova koji uključuju zemlje nejednakog stupnja razvijenosti i
bogatstva (npr. NAFTA).

3.1.2. Liberalizacija svjetske trgovine i Svjetska trgovinska

organizacija

Liberalizacija svjetske trgovine očituje se kroz proces carinske erozije i ukidanje

mjera necarinske zaštite. Rezultat te liberalizacije strahovit je rast međunarodne
razmjene u posljednjih 50-ak godina (što se također veže za proces ekonomske

39
globalizacije). Svjetska trgovinska organizacija (WTO) oslanja se na konstataciju da
su carine štetne za svjetsko blagostanje i da ih treba eliminirati. Prosječna carinska
tarifa za industrijski sektor u razvijenim se zemljama smanjila sa 40% u 1947. godini
na 3% u 2000. godini.

Necarinski protekcionizam razvio se kao reakcija na smanjenje klasičnih carinskih

restrikcija i nemogućnosti korištenja instrumenata carinske zaštite. Urugvajska runda
pokušala je eliminirati praksu kršenja načela multilateralne trgovinske liberalizacije,
ali još uvijek su prisutni brojni oblici neoprotekcionizma. Najznačajniji su sljedeći:
 kontingenti i kvote (količinske barijere)
 dobrovoljno ograničavanje izvoza - neke zemlje umjesto kontingentiranja
radije se sporazumijevaju sa uvoznicima
 otvaranje tržišta pregovorima - garantira zemljama izvoznicama određeni
opseg ili minimalni udio na tržištu zemalja uvoznica
 sanitarne i fitosanitarne mjere zaštite i tehničke prepreke trgovini (standardi
i sl.)
 odobrene povlastice.

Bretonvudski sporazum iz srpnja 1944. godine predvidio je osnivanje, pored

Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, i treće institucije:
Međunarodne trgovinske organizacije (ITO), s misijom unaprjeđenja međunarodne
razmjene smanjenjem carinskih i necarinskih barijera. Havanska povelja, kojom se
trebao osnovati ITO, odbijena je u Kongresu SAD-a, zemlje koja je inicirala taj
projekt. Zbog tog neuspjeha 30. rujna 1947. godine potpisan je privremeni sporazum
između 23 zemlje: Opći sporazum o carini i trgovini (GATT). GATT je upravljao
međunarodnom trgovinom do 1. siječnja 1995. godine kada je počela radom
Svjetska trgovinska organizacija (WTO), koja je preuzela pravila GATT-a, sa
statusom međunarodne organizacije i mnogo širim poljem djelovanja.

Jedan od posljednjih rezultata u okviru GATT-a, Urugvajske runde, upravo je

osnivanje WTO-a. Polje djelovanja WTO-a mnogo je šire u odnosu na GATT, jer
upravlja ne samo Općim sporazumom modificiranim novim Sporazumom o mjerama
zaštite subvencija, kompenzatornim mjerama i o antidampinškoj praksi, nego i
Općim sporazumom o trgovini uslugama (GATS), Sporazumom o pravima
intelektualnog vlasništva povezanim s trgovinom (TRIPS), Sporazumom o
sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS), Sporazumom o tehničkim preprekama
trgovini (TBT), memorandumom sporazuma koji se odnosi na različite odredbe i
plurilateralnim sektorskim sporazumima koji se odnose samo na dio zemalja članica i
nisu prošireni na nova područja.

WTO je krovna trgovinska organizacija koja "proizvodi" trgovinska načela na

međunarodnoj razini. Njezin temeljni cilj je liberalizacija trgovine, a to je ujedno i
forum država za pregovore o smanjenju carina i ukidanju svih ostalih prepreka radi
slobodne trgovine robama, uslugama i intelektualnim vlasništvom. WTO je mjesto
gdje države članice pokušavaju riješiti trgovinske probleme pregovorima s drugim
državama članicama.

Nakon navedenih multilateralnih rundi pregovora i osnivanja WTO-a, održali su se i

sastanci država članica (tzv. ministarske konferencije) u Singapuru (1996.), Ženevi
(1998.), Seattle-u (1999.), Dohi (2001.), Cancúnu (2003.), Hong Kongu (2005.). Bit
navedenih sastanaka može se svesti na inicijative o pregovorima za liberalizaciju
trgovine poljoprivrednim proizvodima i uslugama, te pristup tržištu za
nepoljoprivredne proizvode, javne nabavke i intelektualno vlasništvo. Siromašne su
40
države traže povezivanje interesa bogatih država za liberalizacijom trgovine
industrijskim proizvodima s liberalizacijom trgovine poljoprivrednim proizvodima.

Tablica 3-2. Runde pregovora u okviru GATT-a i njihovi temeljni rezultati

o 23 države-potpisnice, osnivači
o dogovoreno 45.000 carinskih ustupaka i preuzete obveze za buduće
1947. Ženeva “runde” pregovora
o ugovorne strane razmjenjuju oko 5.000 carinskih postupaka, a
1949. Annecy odobreno je članstvo za 10 novih država
o dogovoreni daljnji carinski ustupci, čime je postignuta ukupna redukcija
carina od 25% u odnosu na razinu prije 1947./48.
1951. Torquay
1956. Geneva o dogovoreni carinski ustupci u vrijednosti od 2,5 milijarde USD

Ženeva o dogovoren jedinstven raspored ustupaka novonastaloj EEZ, temeljen

1960.- (Dillon na Zajedničkoj vanjskoj carini EEZ-a
1961. Round)
članstvo u GATT-u raste na 50 država potpisnica, koje čine 75%
Ženeva o
1964.- svjetske trgovine
(Kennedy
1967. o zaključeni posebni ugovori o žitaricama i kemijskim proizvodima te
Round) prihvaćen Antidampinški kodeks
o prosječna carinska stopa na industrijske proizvode smanjena sa 7% na
4,7%
o postignuti sporazumi o: tehničkim preprekama trgovini, subvencijama i
protumjerama, postupcima licenciranja uvoza, državnim (javnim)
Geneva nabavkama, određivanju carinske vrijednosti, trgovini goveđim mesom,
1973.- (Tokyo trgovini mliječnim proizvodima, civilnim zrakoplovima, te o izmjenama
1979. Round) Kodeksa o antidampingu
o sudjeluje 125 država
o investicijske mjere povezane s trgovinom, trgovinom uslugama i pravo
intelektualnog vlasništva po prvi puta postaju predmet pregovaranja i
Geneva postignutih specifičnih sporazuma
1986.- (Uruguay o uspostavljen je WTO (s pojačanim Mehanizmom za rješavanje
1993. Round) sporova)

Načela funkcioniranja WTO-a:

Klauzula najpovlaštenije nacije (Most-favoured nation – MFN) – sve
prednosti i povlastice dogovorene između jedne ili više država moraju se
automatski priznati i svim drugim članicama WTO-a. Međutim, postoje i
izuzeci, kao npr. kada države koje potpišu sporazum o slobodnoj trgovini i
primjenjuju ga na robu podrijetlom iz te skupine država, a diskriminiraju svu
ostalu robu, te kada razvijene države daju preferencijalni pristup robi iz
nerazvijenih država i sl.

Nacionalni tretman – domaći i uvozni proizvodi moraju biti tretirani jednako,
nakon ulaska na domaće tržište.

Postupna implementacija slobodne trgovine vrši se kroz pregovore:
snižavanje trgovinskih barijera je jedna od najznačajnijih mjera za poticanje
trgovine. Od stvaranja GATT-a bilo je osam rundi pregovora (vidi tablicu), a
deveta (Doha Development Agenda) je još u tijeku. Prve su runde pregovora
uglavnom bile temeljene na snižavanju carina, dok se od 1980. godine sve
veća pažnja pridaje uslugama i intelektualnom vlasništvu.

Predvidljivost i transparentnost – stabilnost i predvidljivost potiču investicije,
zapošljavanje i omogućuje potrošačima punu korist od povećanja
konkurencije, tj. najširi izbor robe i najniže cijene.

41

Pravila nediskriminacije - promoviranje fer konkurencije: MFN i nacionalni
tretman kreirani su u svrhu osiguranja fer uvjeta trgovanja.

Poticanje razvoja i gospodarske reforme – sustav WTO-a doprinosi
razvoju, međutim države u razvoju trebaju fleksibilnost u vrijeme
implementacije sporazuma.

3.1.3. Regionializam, WTO i stupnjevi procesa ekonomske

integracije

Instrument međunarodne politike koji djeluje na regionalizam je Svjetska trgovinska

organizacija. Regionalni sporazumi službeno su (uvjetno) sankcionirana iznimka
GATT-ovih pravila o nediskriminaciji. Multilateralni trgovinski sustav potencijalno je
upitan zbog regionalnih integracijskih sporazuma, budući da se oni mogu brzo
pretvoriti u jedinstveni obrambeni blok, jer u mnogome primjenjuju čvršći
protekcionizam. Ograničenja u razmjeni tradicionalno odvajaju nacionalne ekonomije
i nužno ne pogađaju sve zemlje na jednak način. Sustav preferencija određenih roba
ili roba iz određenih zemalja mijenja tekuću razmjenu i uvodi fragmentaciju u svjetsku
ekonomiju.

Pravila WTO-a osiguravaju pristup tržištu regionalnih sporazuma ostalim državama,

ne-ukidanje prethodnih obveza i ne-povećavanje trgovinskih barijera prema
nečlanicama regionalnih sporazuma. Regionalni integracijski sporazumi prijavljuju se
WTO-u, a od 1996. godine Odboru regionalnih trgovinskih sporazuma (CRTA), koji
vodi njihovu evidenciju. Velik broj sporazuma ne zadovoljava pravilima GATT/WTO-a
(npr. Sporazum o EEZ). Mnoge su nejasnoće u tumačenjima pravila GATT/WTO-a, a
mnoge iznimke rezultat su konsenzusa (premda nisu u skladu s pravilima).

Godine 1979. uvedena je klauzula koja omogućava formiranje regionalnih

sporazuma zemalja u razvoju. Zemlje u razvoju puno dobivaju multilateralnom
liberalizacijom i Načelom MFN-a, koje jača slabije zemlje ograničavajući jače članice
u međusobnom dogovaranju na štetu slabijih. Bogatije zemlje pomažu siromašnije
financijskom ili tehničkom pomoći i oprostom dugova, a to nije trajno rješenje.
Umjesto toga, mogu pomoći otvaranjem svojih tržišta, tj. smanjenjem (ili ukinućem)
trgovinskih prepreka u razmjeni s tim zemljama.

Nestankom barijera u razmjeni između dviju nacija, njihova trgovina “kliže” iz

međunarodnih pravila, s njihovim uvozom i izvozom, u propise unutarnje trgovine.
Evaluacija ekonomskih učinaka regionalnih ekonomskih integracija, odnosno
sporazuma ostvaruje se iz osnovne strukture carinske unije. Carinska integracija je
diskriminatorni proces čija se progresija inicira preferencijalnim sustavom. Prema
neoklasičnoj teoriji međunarodne trgovine carinsku uniju karakterizira u isto vrijeme
slobodna razmjena i protekcionističke prednosti. Carinska unija može biti samo
optimum drugog ranga u odnosu na opću liberalizaciju razmjene. Korist od osnivanja
carinske unije imaju članice te unije samo od onog dijela međusobne razmjene koja
predstavlja novu trgovinu.

Razlikuje se više stupnjeva integriranja s vrlo različitim odredbama o reciprocitetu,

sektorima koji se sporazumom isključuju (poljoprivreda, tekstil, usluge), kretanju
faktora proizvodnje, statusu valute i trgovinskoj politici.

42
Tablica 3-3.Integracijski stupnjevi ekonomskih blokova
Kriteriji
Unilate- Slobodno
Slobodna Zajedničke
ralno Zajednička kretanje
Tip razmjena s Slobodna ekonom-
ukidanje carinska faktora
ekonom- derogaci- razmjena ske
prepreka tarifa proizvod-
skog bloka jama politike
razmjeni nje
Preferenci-
jalno
grupiranje
Sporazum o
asocijaciji
Zona slobodne
razmjene

Carinska unija

Zajedničko
tržište
Ekonomska
unija

Preferencijalno grupiranje uređuje privilegiranu tekuću razmjenu između zemalja

koje nisu smještene u istom regionalnom području i čija je razina gospodarskog
razvoja različita. Takvo grupiranje često je nasljedstvo starih kolonijalnih carstava,
kao što je Konvencija Lomé potpisana između Zajednice i zemalja Afrike, Kariba i
Pacifika (ACP).

Asocijativni sporazum predstavlja pred-etapu uvođenja carinske unije ili zone

slobodne trgovine. Taj tip sporazuma približava se zoni slobodne trgovine, ali
sadržava derogacije o sektorima, instrumentima trgovinske politike i slobodnom
kretanju. Primjer ovakvog sporazuma je Sporazum a stabilizaciji i pridruživanju
(SSP).

Zona slobodne trgovine grupiranje je više carinskih teritorija, u kojemu zemlje

članice ukidaju sve trgovačke barijere između sebe, ali zadržavaju svoje nacionalne
barijere u razmjeni s ostatkom svijeta. Pravilo podrijetla je od krucijalne važnosti.
Sjevernoamerički sporazum zone slobodne trgovine (NAFTA) odgovara tim
kriterijima.

Carinsku uniju karakterizira veće napuštanje suverenosti u odnosu na zonu

slobodne trgovine. Zemlje članice ukidaju između sebe sve trgovinske barijere i
usvajaju zajedničku carinsku tarifu prema ostatku svijeta, a trgovinska politika postaje
zajednička. EEZ od 1968. godine funkcionira kao carinska unija.

Zajedničko tržište nije automatski osnovano realizacijom carinske unije. Da bi tržište

postalo zajedničko u okviru istog carinskog entiteta, pretpostavlja savršeno
cirkuliranje roba (eliminiranje fiskalnih granica, tehničkih i trgovinskih prepreka),
slobodno cirkuliranje faktora proizvodnje, čak i radnika te kapitala između zemalja
članica. Harmonizacije vlastitih politika u svakoj zemlji (porezi, diplome, norme itd.)
trebaju se ostvariti na način da se uklone distorzije i da se izazove dio ekonomije
obujma koji omogućava porast veličine tržišta. Politika konkurencije i politika
migracije radnika postaju zajedničke.

43
Ekonomska unija najviši je oblik regionalnog procesa integracija. Da bi zajedničko
tržište i makroekonomska stabilizacija zemalja članica postala u potpunosti efikasna,
ekonomska politika treba biti unificirana ili barem usko koordinirana. Zemlje koje su
vodile proces ekonomske i političke integracije jesu npr. Belgija i Luksemburg - koje
tvore carinsku uniju od 1921. godine, te dio zemalja članica EU-a koje sačinjavaju
Ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) od 1. siječnja 1999. godine.

Za EU bi primjerenija podjela integracijskog procesa bila sljedeća:

zona slobodne trgovine

carinska unija

zajedničko tržište

jedinstveno tržište

unutarnje tržište.

3.2. Vanjske determinante EU-a i okviri suradnje EU s određenim

skupinama zemalja

EU u sve većoj mjeri surađuje s drugim državama te regionalnim i međunarodnim

organizacijama s ciljem promicanja demokracije, stabilnosti, poštivanja ljudskih prava
i gospodarskog razvoja. Vanjski odnosi sredstvo su jedinstvenog predstavljanja EU-a
u odnosu s državama nečlanicama. Vanjski odnosi Europske unije obuhvaćaju
nekoliko bitnih elemenata, a to su:
 Zajednička vanjska i sigurnosna politika
 Politika širenja članstva
 Odnosi EU-a sa susjedima i ostalim zemljama
 Razvojna politika EU-a
 Trgovinska politika EU-a.

S ciljem širenja i produbljivanja odnosa s drugim državama i regijama, EU održava

redovite sastanke na vrhu sa svojim glavnim partnerima: Sjedinjenim Američkim
Državama, Japanom, Kanadom, Rusijom, Indijom i Kinom te regionalne dijaloge s
državama Mediterana, Bliskog istoka, Azije i Latinske Amerike.

Položaj EU u svijetu. Gospodarski značaj Europe u svijetu odavno je ubilježen u

svjetskoj povijesti. Uostalom, gospodarska se razmjena razvijala tu od Srednjeg
vijeka, a poljoprivredna i industrijska revolucija su inicirane u Europi. Zapadna
Europa je tako akumulirala vještine, tehničke i financijske kapacitete, pa se danas
nalazi na vodećoj poziciji u svijetu. Međutim, premda je europsko područje napredno
i «bogato», sve je više prisutno zaostajanje u odnosu na Sjedinjene Američke
Države. Orijentacija istraživačkog razvoja je znatno usmjerena prema tradicionalnim
industrijskim sektorima, a nedovoljno prema informatičkoj i komunikacijskoj
tehnologiji. Također veliki problem Europe jest velika ovisnost o energentima koje
mora uvoziti iz ostalih regija. Danas, je EU politički i vojno inferiornija u odnosu na
SAD, budući da nije uspjela dovoljno izgraditi sustav zajedničke vanjske politike i
obrane.

Globalno gledajući, europsko gospodarstvo treba promatrati kao dio naprednog i

jedinstvenog gospodarskog integracijskog procesa u svijetu. Pored toga, Europu
karakterizira izuzetna nacionalna osobnost pojedinih članica, što često usporava
pretjerano stapanje i ujednačavanje, u nekim elementima čak i globalizaciju.

44
Globalizacija u Europi nosi znatno više pozitivnih učinaka, za razliku od siromašnijih
zemalja svijeta.

Gotovo cjelokupna svjetska trgovina koncentrira se oko tri svjetska pola: Europske
unije, Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Istočne Azije (prvenstveno Japana i
Kine). Tablica 3-4. iznosi njihove osnovne statističke pokazatelje.

Tablica 3-4. Težina EU27 u svijetu (2006.)

EU 27/ Japan/ SAD/
Svijet EU 27 svijet Japan svijet SAD svijet
(%) (%) (%)
Stanovništvo u
6.602 495,1 7,4 127,5 1,93 301,1 4,6
milijunima
2
Površina u 000 km 148.940 4.324 2,9 377,7 0,25 9.809,4 7,21
Gustoća stanovnika
2 44,3 113,3 - 337,6 - 30,7 -
na km
BDP u milijardama
46.770 13.740 29,37 4.883 10,4 13.160 28,1
USD (tekuće cijene)
BDP/PC PPP u
milijardama USD 10.200 29.900 - 33.100 - 43.800 -
(tekuće cijene)
Uvoz u milijardama
11.950 1.466 12,26 534,5 4,47 1.861 15,57
USD
Izvoz u milijardama
12.030 1.330 11,1 615,8 5,12 1.023 8,5
USD
Stopa pokrivenosti
99,33 90,7 - 115,2 - 54,97 -
uvoza izvozom
Izvor: Eurostat

Navedeni podaci ukazuju na veliki značaj i mjesto Europe u današnjem svijetu,

posebno s obzirom na ekonomsku snagu. Procesima ekonomskog, ali i političkog
povezivanja, Europa je održala jednu od vodećih uloga u svijetu, a računa se da će
njena uloga još više rasti daljnjim proširenjima i dubljim povezivanjem između
europskih država.

3.2.1. Zajednička vanjska i sigurnosna politika

Europska unija želi proširiti svoj glas i na međunarodnom planu, izražavanjem svog
stava u rješavanju međunarodnih sukoba, zaštiti ljudskih prava te svih vrijednosnih i
temeljnih načela. U tom kontekstu Ugovor iz Maastrichta utemeljio je ciljeve
Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP; Common foreign and security policy
- CFSP), a teoretski su ti ciljevi veoma široki:

razvoj i jačanje demokracije i zaštite ljudskih prava

zaštita zajedničkih vrijednosti, temeljnih interesa i neovisnosti Unije

jačanje sigurnosti Unije i svih zemalja članica

održavanje mira i jačanje međunarodne sigurnosti

promicanje međunarodne suradnje te osnaživanje identiteta Unije na
međunarodnoj sceni.

Za razliku od ostalih zajedničkih politika EU-a, u pogledu vanjskih i sigurnosnih

pitanja ne primjenjuju se pravni instrumenti nego zajedničke akcije, zajedničke izjave
i zajednička stajališta, dok se proces donošenja odluka temelji na međuvladinoj

45
suradnji. Provođenje te politike uključuje i primjenu sankcija ili restriktivnih mjera koje
EU uvodi za treće zemlje (nečlanice), ali i za pojedince. Primjeri takvih mjera su:
zabrana uvoza oružja, trgovinske restrikcije, restrikcije na ulazak u pojedine države
(uvođenje viza) i slično.

Glava V. Ugovora o EU zasnovala je i upravlja Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom

politikom. Ona je zamijenila Europsku političku suradnju i predviđa konačno
oblikovanje zajedničke obrambene politike koja s vremenom može rezultirati
zajedničkom obranom. U svrhu snažnijeg vanjskog djelovanja EU-a i stvaranja
autonomnih civilnih i vojnih kapaciteta za međunarodno sprečavanje sukoba i
upravljanje kriznim situacijama nastala je Europska sigurnosna i obrambena politika,
kao dio ZVSP-a. Prve akcije Europske sigurnosne i obrambene politike vezane su uz
prostor bivše Jugoslavije (BiH, Makedonija, Kosovo).

Stupanjem na snagu Ugovora iz Amsterdama, Europska je unija dobila i novi

instrument na raspolaganje – zajedničku strategiju. Potpisan, ZVSP se razvija u
praksi na svakom Europskom vijeću. Ugovor iz Nice uveo je mogućnost da se pod
određenim uvjetima uspostavi bliskija suradnja na području ZVSP-a u svrhu
provedbe združenog djelovanja i zajedničkih stajališta. Ova bliskija suradnja ne može
se koristiti za pitanja s vojnim ili obrambenim implikacijama.

3.2.2. Politika širenja članstva EU-a

U preambuli Rimskog ugovora zemlje osnivačice izjasnile su se za jačanje jedinstva
njihovih gospodarstava i za smanjenje raskoraka između različitih regija (ekonomski
ciljevi). S proširenjem se ta solidarnost kani podići na razinu cijelog kontinenta. Cilj
EU-a je također objediniti europske zemlje i narode, posebno u pitanjima ljudskih
prava, demokracije i mira (politički ciljevi). Proširenje dovodi također do kompleksnije
europske konstrukcije, odnosno fleksibilnije integracije. Tako npr. Danska koristi
posebne klauzule u nekim područjima, Velika Britanija ima proračunski «rabat»
(popust na uplate u zajednički proračun), a euro se koristi u samo petnaest zemalja
članica.

Dakle, osim širenja komunitarnih ovlasti, s vremenom se širilo članstvo Europske

unije. Integraciju je započelo šest europskih država (Belgija, Francuska, Italija,
Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka) koje su najprije osnovale Europsku
zajednicu za ugljen i čelik, a zatim Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu. Godine
1973. pridružile su im se Danska, Irska i Velika Britanija. Nakon toga se Zajednica, u
osamdesetima i devedesetima širi najprije na jug (Grčka, Španjolska, Portugal), pa
na sjever i istok (Švedska, Finska, Austrija). Od 1995. godine Europska unija (koja je
osnovana 1993. godine temeljem Ugovora iz Maastrichta) broji 15 zemalja.

Neuspjeh komunizma i njegov spektakularni pad obilježili su kraj osamdesetih godina

XX. stoljeća. EU brzo reagira pomoćima i zajmovima novim demokracijama, te se
potpisuju sporazumi sa zemljama Srednje i istočne Europe (CEEC) – o slobodnoj
trgovini s obećanjima o dubljoj integraciji i pomoći (“Europski sporazumi”). Osnovni
cilj sporazuma jest priprema pridruženih zemalja za priključivanje Uniji. Temelji se na
načelima poštivanja ljudskih prava, demokracije, pravne države i tržišnoga
gospodarstva. U lipnju 1993. godine u Kopenhagenu EU odlučuje da zemlje CEEC-a
mogu postati njenim članicama te su utvrđeni Kopenhaški kriteriji za članstvo. Tu su
precizirani kriteriji budućih priključivanja novih zemalja, ali je proces usporen u korist

46
partnerstva, realizirajući više nužnog strukturnog približavanja u upravljanom
približavanju.

Europske zajednice još su ranije potpisale ugovore o asocijaciji (svojevrsno

pridruženo članstvo) i s Turskom (1963.), Maltom (1970.) i Ciprom (1972.), a
Carinska unija s Turskom stupila je na snagu 1995. godine. Malta i Cipar postale su
članicama 2004. godine zajedno sa zemljama iz Srednje i istočne Europe, ali zbog
niza različitih političkih i gospodarskih razloga te otvorenih pitanja u vezi s ljudskim
pravima, zahtjev Turske dugo je bio u stanju mirovanja, sve do sastanka na vrhu u
Helsinkiju u prosincu 1999., kada je napokon dobila status službene kandidatkinje.
EU i Turska započele su službene pregovore o članstvu 4. listopada 2005. Turska je
u srži debate jer koncentrira geografska, politička, ekonomska, sigurnosna, strateška
i kulturna pitanja koja muče Europljane.

U srpnju 1997. Europska komisija predstavila je dokument pod nazivom Agenda

2000 u kojem su izložene opće perspektive razvoja proširene EU, ali i ključni izazovi
koji se pred Unijom nalaze, poput primjerice onih financijskih. Državama
kandidatkinjama ponuđeni su brojni i različiti programi financijske pomoći
(«pretpristupna pomoć»), poput programa PHARE, ISPA ili SAPARD. EU prilagođava
svoju politiku, financije i postupke za Uniju koja danas ima 27 članica, a u budućnosti
će vjerojatno imati i više.

Najveće, i uistinu povijesno, proširenje ostvareno je 2004. godine. U Uniju je ušlo čak
deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Širenje članstva
EU-a time nije završeno: Rumunjska i Bugarska postale su punopravne članice od 1.
siječnja 2007. Proširenje je ponudilo jedinstvenu priliku za prekid umjetne podjele
Europe na dva dijela koja je trajala gotovo punih 60 godina. Ono ne donosi samo
pojedincima slobodu kretanja, studiranja i rada izvan granica matičnih država, nego i
napredak poslovanja potaknut uvođenjem tržišnoga gospodarstva. Proširenja iz
2004. i 2007. godine gotovo su udvostručila broj članica Unije te uvećala broj
stanovnika za više od sto milijuna, ali BDP Unije nije se drastično povećao zbog
nižeg stupnja gospodarskog razvoja novih zemalja članica. Tablica 3-5. prikazuje
kronološki pregled proširenja EU.

Tablica 3-5. Kronološki pregled širenja EZ/EU

Broj Države
članica
Osnivanje 6 Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska,
ECSC (1951.) Zapadna Njemačka
1973. 9 Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo (Velika Britanija i
Sjeverna Irska)
1981. 10 Grčka
1986. 12 Portugal i Španjolska
1990. 12 ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke u SR
Njemačku
1995. 15 Austrija, Finska i Švedska
2004. 25 Cipar, Češka Republika, Estonija, Letonija, Litva,
Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija
2007. 27 Bugarska i Rumunjska

47
Pregovore o članstvu vode Turska i Hrvatska od listopada 2005. godine, a službeni je
kandidat, za sada, i Makedonija. Budući da je EU otvorena za članstvo svim
europskim državama koje poštuju europske vrijednosti - slobodu, demokraciju,
poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te vladavinu prava – očekuju se i nove
prijave za članstvo zbog interesa pojedinih zemalja. Ostale zemlje «Zapadnog
Balkana» (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo) Unija smatra
potencijalnim zemljama kandidatkinjama i surađuje s njima u okviru Procesa
stabilizacije i pridruživanja (PSP).

PSP je krojen prema potrebama svake zemlje sudionice i uključuje gospodarsku i

financijsku pomoć, politički dijalog, prostor slobodne trgovine kao cilj (CEFTA),
usklađivanje sa zakonodavstvom i pravnom praksom EU-a te suradnju u područjima
pravosuđa i unutarnjih poslova. Ovaj proces zemljama regije precizno nudi
dugoročan izgled za europsku integraciju, čime je i povijesna prekretnica u njihovu
odnosu s Unijom. Ali one same prvo moraju ispuniti zahtjevne političke i gospodarske
uvjete te dokazati da mogu slijediti primjer EU-a povećavajući trgovinsku razmjenu i
međusobnu suradnju.

Proces, tj. strategija EU-a prema zemljama jugoistočne Europe uključuje šest
elemenata:
 Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kao novu vrstu ugovornih
odnosa (tzv. sporazum o pridruživanju treće generacije)
 razvoj postojećih gospodarskih i trgovačkih odnosa s regijom i unutar regije
 razvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće gospodarske i financijske
pomoći (prije CARDS, od 2007. IPA – Instrument pretpristupne pomoći)
 povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i
izgradnju institucija
 korištenje mogućnosti za suradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe
i unutarnje poslove
 razvoj političkog dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi.

Hrvatska je SSP potpisala 29. listopada 2001. godine, a na snagu je stupio 1. veljače
2005. godine zbog procesa ratifikacije. U međuvremenu je vrijedio Privremeni
sporazum. Hrvatska i Makedonija primjenjuju SSP, Albanija i Crna Gora čekaju kraj
procesa ratifikacije Sporazuma u svim zemljama članicama Unije, a pregovori s
ostalim zemljama regije su u tijeku.

Danas Unija broji 27 članica, gotovo pola milijarde stanovnika i oko 4,3 milijuna km2.
Njen BDP iznosi gotovo 14 trilijuna eura, tj. oko 29.900 EUR/per capita. EU je ujedno
najveća trgovinska sila svijeta i, uz američko, najznačajnije gospodarstvo svijeta.
Članstvo EU-a širilo se upravo zbog toga što je Unija uspješno ostvarivala zadane
ciljeve integracije, i pri tome, kako to jamči Osnivački ugovor, poštivala zasebne
identitete članica. Punopravno članstvo u EU suprotno je od slobodnog pristupa, a to
znaju Britanci i Turci koji su nekoliko puta odbijeni. Pregovori znaju biti mučni, a
postoje i asimetrični sporazumi kada pojedine zemlje ne izbore jednaka prava. Niti
Hrvatska nema lagan put prema članstvu u Uniji.

Kriteriji priključivanja Europskoj uniji i pregovori o članstvu. Sve europske

zemlje koje poštuju načela slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i
fundamentalnih sloboda kao i pravne države mogu tražiti i postati članicom Unije.
Uvjeti primanja i prihvaćanja predmet su sporazuma između zemalja članica i
zemalja tražiteljica. Navedeni sporazum podvrgava se ratifikaciji svih zemalja
ugovornica, sukladno međusobnim ustavnim pravilima.
48
Slika 3-1. Politička karta Europe 2007. godine

Članice Europske unije

Članice Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA)
Države kandidatkinje za EU članstvo
Potencijalne države kandidatkinje za EU članstvo
Ostale Europske države koje imaju perspektivu integriranja u EU
Izvor: http://www.europe.hr/index.php?&catid=107&language=0 (21.11.2007.)

Europsko vijeće u Kopenhagenu 21. i 22. lipnja 1993. godine preciziralo je, u skladu
s Ugovorom, kriterije koje postavlja Europska unija za priključivanje:

 POLITIČKI - zemlje kandidatkinje moraju imati stabilne institucije koje osiguravaju

demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i zaštitu manjina
 GOSPODARSKI - zemlje kandidatkinje moraju imati djelotvornu tržišnu
ekonomiju i moraju biti u stanju boriti se s pritiskom konkurencije i tržišnih
utakmica unutar Unije
 PRAVNI - zemlje kandidatkinje moraju preuzeti obveze koje proizlaze iz članstva,
uključujući slaganje s ciljevima političke, ekonomske i monetarne unije. To znači
da zemlje kandidatkinje moraju u potpunosti prihvatiti pravne stečevine EU-a
 ADMINISTRATIVNI (dodan u Madridu, 1995. godine) – podrazumijeva prilagodbu
administrativnih struktura za uspješno članstvo.

Gospodarski kriterij odnosi se na “postojanje tržišnog gospodarstva”, što prema

Komisiji vrijedi ako: (1) se ravnoteža između ponude i potražnje stvara slobodnom
igrom snage tržišta; (2) su cijene i razmjena slobodne; (3) ne postoji nikakva
49
značajnija prepreka pri ulazu na tržište (stvaranje novih poduzeća) i izlazu s tržišta
(stečaj); (4) su pravni sustav o pravu vlasništva i sporazumi prihvatljivi; (5) postoji
makroekonomska stabilnost sukladno kriterijima konvergentnosti iz Maastrichta
(cijene, javne financije i vanjski saldo); (6) postoji široki konsenzus o osnovama
ekonomske politike; (7) je financijski sustav dovoljno razvijen da usmjerava štednju
prema proizvodnim investicijama.

Tijekom pregovora o članstvu u Uniji, za svaku kandidatkinju se procjenjuje da li

udovoljava navedenim kriterijima, te se odluke o prihvaćanju određene zemlje
temelje na njima. Međutim, osim geografskog kriterija (koji zahtijeva da se radi o
europskoj državi) i temeljnih načela Unije, u okvir pregovora uzimaju se u obzir i
specifični zahtjevi za pojedine članice te kapacitet Unije za integriranje novih članica.

U lipnju 2003. godine Europsko vijeće u grčkom gradu Solunu potvrdilo je europsku
perspektivu država Procesa stabilizacije i pridruživanja (države «Zapadnog
Balkana», među kojima je i Hrvatska). Ujedno je postavila i kriterije za integraciju tih
zemalja u EU. Uz prethodno definirane kriterije iz Kopenhagena, Unija traži od tih
zemalja da:
 surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu (ICTY)
 se brinu o povratku izbjeglica i zaštiti manjina
 osiguravaju slobodu medija i reformu pravosuđa
 potaknu i provode regionalnu suradnju i razvoj te dobrosusjedske odnose.

U posljednjih nekoliko godina Unija ističe kao bitan faktor proširenja i sposobnost EU-
a za prihvaćanje novih država članica te tzv. «suspenzivnu klauzulu», kojom se u
slučaju «ozbiljnog i stalnog kršenja načela slobode i demokracije, poštivanja ljudskih
prava i temeljnih sloboda te vladavine prava na kojima je utemeljena Unija» može
određenoj kandidatkinji odgoditi ili ograničiti punopravno članstvo u Uniji. Na neki
način Europljani štite svoju budućnost i smisao integracije, ali ujedno opravdavaju
dužu prilagodbu pojedinih zemalja (kao što se npr. Rumunjskoj i Bugarskoj prijetilo
zbog nedovoljnih reformi). Integracijska sposobnost (kapacitet) odnosi se na
spremnost Unije (prvenstveno ekonomsku i financijsku) za integriranje novih članica.
Ovo se ponajprije odnosi na moguće članstvo Turske ili Ukrajine, čija bi integracija
bila vrlo zahtjevna za Uniju.
Komponente "Integracijskog kapaciteta" jesu:
 Institucionalna – Unija mora osigurati da institucije i procesi donošenja odluka
ostanu učinkoviti i odgovorni
 Učinak na politike EU-a – Unija mora biti u položaju da se, usporedno s
proširenjem, razvija i provodi zajedničke politike u svim područjima
 Proračun EU – prije bilo kojeg daljnjeg pridruživanja EU mora prethodno
odlučiti o cjelokupnim potrebnim proračunskim sredstvima.

Prije stupanja u članstvo Unije zemlja kandidatkinja započinje proces pridruživanja.

Prvi je korak složenog procesa provjera stanja usklađenosti putem niza
multilateralnih i bilateralnih sastanaka s kandidatima. Komisija predstavlja cjelokupnu
pravnu regulativu (Ugovore, zakone i odluke, smjernice, međunarodne sporazume,
sudsku praksu itd.) koja vrijedi za sve zemlje članice i koja je rezultat povijesnog
razvoja komunitarnog zakonodavstva, tzv. pravna stečevina ili acquis
communautaire. Zemlja kandidatkinja tijekom pregovora mora uskladiti svoj pravni
sustav sa sustavom EU-a. Svaka nova članica mora biti u stanju provoditi sve obveze
i odgovornosti EU-a od prvog dana članstva, uz neke privremene iznimke i najmanje
moguće prijelazne mjere. (Tablica na str. 11 prikazuje 35 poglavlja stečevine koja se
koriste u pregovorima s Hrvatskom i Turskom.)
50
3.2.3. Odnosi EU-a sa susjedima i ostalim zemljama
Uz širenje članstva, EU razvija intenzivne odnose sa raznim skupinama zemalja,
pojedinim zemljama i međunarodnim organizacijama. Jedan od ciljeva EU-a je stvoriti
područje slobodne trgovine do 2010. godine, koje bi osim europskih država uključilo i
države oko južnog i istočnog Mediterana. EU je pokrenula Politiku susjedstva kako bi
bolje surađivala s tim zemlja i zemljama bivšeg SSSR-a. Jedna od aktivnosti u radu
na ostvarenju zadanih ciljeva jest i intenzivan odnos s međunarodnim organizacijama
(UN, NATO, Vijeće Europe) i regionalnim skupinama širom svijeta (npr. s NAFTA-om
ili ASEAN-om). Na taj se način povećava opseg trgovine i međusobnih ulaganja
između EU-a i pojedinih regija. Tako, primjerice, s pojedinim azijskim državama EU
danas osim trgovinskih sporazuma održava tzv. poboljšano partnerstvo, koje
uključuje gospodarsku, političku, socijalnu i kulturnu suradnju. U današnje vrijeme od
ključne je važnosti za EU da razvija strateške odnose sa: SAD-om, Kinom, Japanom,
Indijom, Rusijom itd.

Odnosi EU-a i SAD-a temelje se na multilateralnim i bilateralnim sporazumima. U

multilateralnom kontekstu zajedno nastupaju kod određenih ciljeva u području
demokracije, ljudskih prava i tržišne ekonomije. Ovo također podrazumijeva
zajedničke interese u suočavanju sa globalnim izazovima kao što su prijetnje
sigurnosti i stabilnosti, širenje oružja, nezaposlenost, zaštita okoliša, narkotici,
kriminal i terorizam itd. Posebno važna je njihova uloga u okviru WTO-a, jer
transatlantski odnosi definiraju oblik globalnog gospodarstva kao cjeline, jer
predstavljaju najvažnijeg trgovinskog i investicijskog partnera za gotovo sve svjetske
ekonomije. EU održava vrlo bliske i skladne odnose i sa Japanom, ali u posljednje
vrijeme sve važniji postaju odnosi s Kinom, koja postaje svjetska trgovinska velesila i
utječe na globalno tržište, te u nekim segmentima ugrožava interese Unije.

Međutim, najbliskije odnose EU razvija sa zemljama koje su okupljene u skupinu

europskih država, prvenstveno uključenih u funkcioniranje unutarnjeg europskog
tržišta (Norveška, Island, Lihtenštajn) ili druge oblike suradnje (Švicarska, Turska i
zemlje Zapadnog Balkana).

3.2.3.1. Europsko udruženje slobodne trgovine i Europski gospodarski prostor

Europsko udruženje slobodne trgovine (EFTA - European Free Trade Association) je

međunarodna organizacija koja okuplja četiri države; Island, Lihtenštajn, Norvešku i
Švicarsku. Države članice su eliminirale međusobne trgovinske barijere, ali ne
primjenjuju zajedničku carinsku tarifu. Osim Švicarske, ostale države članice EFTA-e
temelje svoj odnos s EU-om kroz Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru
kojim participiraju na jedinstvenom tržištu. Švicarski odnos s EU-om temelji se na
bilateralnim sporazumima. Države EFTA-e imaju razvijenu ekstenzivnu mrežu
sporazuma o slobodnoj trgovini s ne-EU državama i regionalnim grupacijama iz
Europe i svijeta.

EFTA je utemeljena konvencijom potpisanom u Stockholmu 4. siječnja 1960. godine,

kao odgovor na EEZ. Najvažniji cilj osnivanja je bio stvaranje okvira za liberalizaciju
trgovine država članica. EFTA je ujedno razvijala i partnerske odnose s EEZ-om i
trećim državama što je reflektiralo na Sporazum o EEA, EU-Švicarska bilateralnom
sporazumu (1999.) i ugovorima o slobodnoj trgovini.

51
Sporazum kojim je kreiran Europski gospodarski prostor (European Economic Area –
EEA) je potpisan između država članica EZ-a i država članica EFTA-e u svibnju
1992. godine. Švicarska je referendumom odbila sudjelovanje u Sporazumu, a tri
države potpisnice su 1995. godine pristupile EU-u. Sporazum o EEA stupio je na
snagu 1. siječnja 1994. godine. EEA je uspostavljen zbog želje članica EFTA-e za
sudjelovanjem na unutarnjem europskom tržištu, ali bez prihvaćanja pune
odgovornosti koju donosi članstvo u EU. Sporazum daje pravo konzultacija s
Komisijom EU za vrijeme formuliranja zakonodavstva EU-a, ali bez prava glasa o
odlukama, koje je rezervirano isključivo za članice Unije. Cjelokupno novo
zakonodavstvo EU-a u područjima djelovanja EEA postaje dio nacionalnog
zakonodavstva država EEA-EFTA-e. Snažan utjecaj sudjelovanja u donošenju
odluka i visoka razina integriranosti pravne stečevine EU-a u nacionalno
zakonodavstvo čini ove države vrlo bliskima Uniji. Politički, članstvo u EU nije tekući
cilj za države EEA-EFTA-e.

Sporazum o EEA je temeljen na načelima unutarnjeg tržišta, tzv. ″četiri slobode″,

sloboda kretanja roba (osim poljoprivrede i ribarstva, koji su uključeni u Sporazum
EEA samo u vrlo ograničenom obujmu), ljudi, usluga i kapitala. Horizontalne odredbe
relevantne za ″četiri slobode″ u području socijalne politike, zaštite potrošača, okoliša,
trgovačkog prava i statistike kompletiraju prošireno unutarnje tržište. Jedna od
primarnih obveza Sporazuma je osigurati jednake uvjete konkurencije, te
konkurencijska pravila ovoga sporazuma korespondiraju s aquis-om ovoga područja.
Sporazum također sadrži odredbe o suradnji između EU-a i EEA-EFTA država u
području aktivnosti Zajednice: istraživanje i tehnološki razvoj, informacijske usluge,
okoliš, obrazovanje, socijalna politika, zaštita potrošača, mala i srednja poduzeća,
turizam, audio-vizualne usluge. U onim programima u kojima sudjeluju, države EEA-
EFTA-e participiraju i u proračunima i odborima koji njima upravljaju, ali nemaju
pravo glasa. Izazov EEA jest osigurati kvalitetno funkcioniranje unutarnjeg tržišta u
uvjetima proširenja Unije na ukupno sada već 30 zemalja, pa je stoga dogovoren
sporazum o širenju EEA, koji je stupio na snagu 1. svibnja 2004. Najvažniji elementi
Proširenog sporazuma EEA su tehničke prilagodbe, ali npr. povećanje sudjelovanja
Norveške u socijalnoj i gospodarskoj pomoći za nove zemlje članice.

3.2.3.2. Europska politika susjedstva (ENP)

EU je svjestan učinka koji proširenje ima na njegove susjede s kojima ne vodi

pregovore o pristupanju, ali s kojima želi zadržati bliske i konstruktivne odnose. Zato
aktivno razvija prikladna strateška partnerstava s Rusijom, Ukrajinom i zemljama
Sredozemlja u okviru Europske politike susjedstva (European Neighbourhood
Policy).

Raspad SSSR-a i prijelaz novonastalih zemalja na tržišnu ekonomiju je za EU

predstavljao priliku za uspostavljanje čvrstih veza sa bivšim državama Sovjetskog
Saveza i Mongolijom. TACIS program omogućio je tehničku i gospodarsku pomoć tim
zemljama. Cilj je programa bio prijelaz na tržišno gospodarstvo, a usporedo s tim
programom, sklapali su se direktni sporazumi s nekim zemljama. Sporazum o
partnerstvu sklopljen u lipnju 1994. između EU, Rusije i Ukrajine ima za cilj
uspostavljanje slobodne trgovinske zone i davanje poticaja za ova dva važna
partnera Unije da razviju istinsku tržišnu ekonomiju i stabiliziraju svoje valute.

52
Cilj ENP-a je podijeliti prednosti proširenja EU-a sa susjednim zemljama jačanjem
stabilnosti, sigurnosti i blagostanja kao i sprječavanje nastanka novih crta
razdvajanja. ENP uključuje:
 “Istočne susjede” – Bjelorus, Ukrajina, Moldova
 “Južni Kavkaz” – Gruzija, Armenija, Azerbejdžan
 “Južno i Istočno Sredozemlje” – 10 sjevernoafričkih i zapadnoazijskih zemalja,
uključujući Izrael i Palestinsku samoupravu.

Bit politike nije pridruživanje, ali se ne isključuje takva mogućnost (npr. Ukrajina).
Današnji odnosi Rusije i EU-a uvjetovani su suradnjom u raznim područjima
(politička, sigurnosna, gospodarska suradnja), pri čemu je od esencijalne važnosti
energetika, ali se ne razmatraju nikakvi integracijski koraci.

3.2.3.3. Srednjoeuropska zone slobodne trgovine (CEFTA)

Osnovni ciljevi CEFTA-e (Central Europe Free Trade Agreement) jesu:

usklađivanje razvoja ekonomskih odnosa između zemalja potpisnica putem
razvoja trgovine

ubrzanje razvoja komercijalnih aktivnosti

podizanje životnog standarda i osiguranje boljih mogućnosti zapošljavanja

povećanje produktivnosti te

postizanje financijske stabilnosti.

Sporazum o slobodnoj trgovini srednje Europe potpisale su u prosincu 1992. godine

tadašnja Čehoslovačka, Mađarska i Poljska, u siječnju 1996. godine potpisala ga je
Slovenija, u srpnju 1997. Rumunjska, a u siječnju 1999. godine i Bugarska. Prije
potpisivanja ovog sporazuma, prve četiri zemlje (Češka, Mađarska, Poljska i
Slovačka) već su s EU bile potpisale ugovore o pridruživanju, pa CEFTA djeluje kao
jedna od pripremnih aktivnosti na putu k punopravnom članstvu u EU. Također, cilj je
CEFTA-e osiguravanje istovjetnog trgovinskog tretmana između zemalja potpisnica
te uklanjanje trgovinskih zapreka, što pridonosi uravnoteženom razvoju i širenju
trgovine u svijetu. Uvjeti su članstva u CEFTA-i bili: potpisan ugovor o pridruživanju s
EU-om, članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) i pristanak svih članica
CEFTA-e.

Republika Hrvatska 9. srpnja 2001. godine službeno je podnijela zahtjev za

punopravno članstvo u CEFTA-i, Ugovor o pristupanju Hrvatske sklopljen je 5.
prosinca 2002., a primjenjuje se od 1. ožujka 2003. godine. Makedonija se pridružila
2006. godine. Međutim, zbog pridruživanja Europskoj uniji, većina članica izvorne
CEFTA-e prestale su biti njene članice. U takvoj situaciji Europska unija je inicirala
širenje CEFTA-e na ostale zemlje jugoistočne Europe. Promicanje stabilnosti,
sigurnosti i prosperiteta na zapadnom Balkanu postao je prioritet Unije, posebno
nakon potvrde politike budućeg širenja Unije na tu regiju. Još u ožujku 2006. godine
Komisija je predložila provedbene mjere za dio strategije za “europeizaciju”
zapadnog Balkana. Mjere uključuju jačanje trgovine, ekonomskog razvoja, slobode
kretanja osoba, obrazovanje i istraživanje, regionalnu suradnju i dijalog civilnog
društva u zapadnome Balkanu. U okolnostima rješavanja različitih sukoba i problema
u regiji bilo je važno jačati europsku perspektivu regije, budući da takva perspektiva
potiče ekonomske i političke reforme.

Radi promicanja trgovine, Komisija je potaknula uspostavu regionalne zone slobodne

trgovine između država zapadnoga Balkana (CEFTA 2006). Predložene su i posebne
53
mjere za postupnu društvenu integraciju zapadnog Balkana u EU, što uključuje
promjene viznog režima, povećanje financijske pomoći itd. U Bukureštu su se 6.
travnja 2006. otvorili pregovori o Sporazumu o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj
Europi. Na pregovorima su sudjelovali premijeri država jugoistočne Europe i članovi
Komisije zaduženi za trgovinu i proširenje. Premda su Srbija i BIH tražile veće
ustupke, sve su uključene zemlje potpisale sporazum 19. prosinca 2006. godine u
Bukureštu.

Ova inicijativa odvija se u okviru Pakta o stabilnosti u jugoistočnoj Europi, kojeg je

pokrenula EU. Osnovni okvir za suradnju, CEFTA, istodobno se proširuje i mijenja.
Ranija CEFTA bila je bitno drugačija od ove nove budući da su uvjeti za ulazak bili
članstvo u WTO i sređeni bilateralni odnosi s EU-om. Novi jedinstveni ugovor
zamijenio je sustav bilateralnih ugovora između zemalja regije. Ugovorom se
usuglašavaju bilateralne povlastice utvrđene 31 ugovorom između država koje su već
liberalizirale 90% trgovine, uključujući gotovo svu trgovinu industrijskim proizvodima.
Ujedno, Sporazum se modernizira dodavanjem novih i usklađivanjem postojećih
uredbi, unapređivanjem mehanizma rješavanja sporova, obuhvaćanjem pitanja
trgovine uslugama i zaštite intelektualnog vlasništva. Posebno važno je napomenuti
kako svim državama jugoistočne Europe EU je najznačajniji trgovinski partner.

3.2.4. Razvojna politika EU-a

Razvojna politika EU-a usmjerena je na smanjivanje siromaštva i reformu socijalnih i

ekonomskih struktura u trećim zemljama (nečlanicama) kroz trgovinske strukture i
suradnju. EU i njezine države članice financiraju gotovo polovicu sveukupne
međunarodne službene razvojne pomoći. Pomoć se raspodjeljuje korisnicima na
svim kontinentima te se, osim za projekte gospodarskog razvoja, odnosi i na
izgradnju demokratskih institucija, gradnju infrastrukture, razvijanje
makroekonomskih programa i promicanje ljudskih prava. Razvojna politika EU-a
posebno se odnosi na afričke zemlje južno od Sahare, ali i na manje razvijene zemlje
Azije i Latinske Amerike. Uz opću razvojnu i politiku suradnje, glavni elementi kojima
EU djeluje u ovom području jesu Ugovor iz Cotonou-a (zemlje ACP), Opća shema
preferencijala i ugovori o suradnju, te financijska i tehnička pomoć zemljama u
razvoju.

EU izdvaja velika financijska sredstva za humanitarnu pomoć, odnosno potporu i

zaštitu ljudi u ratnim područjima i područjima pogođenima prirodnim katastrofama
prema načelu nediskriminacije (bez obzira na rasnu i vjersku pripadnost, spol, dob,
nacionalnost i političko opredjeljenje). Primjerice, za pomoć u gradnji infrastrukture te
brigu za izbjeglice u Palestini EU izdvaja 100 milijuna eura godišnje.

Sporazumi EU-a sa zemljama u razvoju odnose se na: (1) unapređenje njihove

trgovine putem sustava općih trgovinskih preferencijala, trgovinskih odredbi i
trgovinskih promocijskih djelovanja; (2) pomoć u hrani prilikom hitnih slučajeva ili
kroničnih nestašica hrane; (3) financiranje ekonomskog razvoja projekata ili
adekvatnih programa; (4) pristup zajmovima Europske investicijske banke; (5) pomoć
zajedničkim ulaganjima (sporazumi o partnerstvu) između europskih poduzeća i
poduzeća zemalja u razvoju; (6) pomoć nevladinih organizacija; (7) istraživačke
programe i razvoj poljoprivrede i zdravstva; (8) posebna proračunska sredstva za
posebne namjene (zaštita okoliša, borba u suzbijanju droga, istraživanja, borba protiv
AIDS-a).

54
Europski fond za razvoj (EDF) je osnovan Rimskim ugovorom zbog financiranja
razvoja pridruženih prekomorskih zemalja i teritorija koji imaju poseban odnos s
Belgijom, Francuskom, Italijom, Nizozemskom i Velikom Britanijom. To je glavni
instrument financijske suradnje EU-a sa 77 pridruženih zemalja ACP-a (Afrike, Kariba
i Pacifika). EDF nije autonomna institucija: za svaku konvenciju (Yaoundé, Lomé,
Cotonou) osnovan je poseban EDF. Sredstva EDF-a se ne osiguravaju iz proračuna
Unije, nego putem uplaćenih kontribucijama zemalja Unije. Prvi EDF utemeljen je
prije potpisivanja konvencije sa zemljama ACP-a, još 1958. godine. Naknadne
konvencije uvodile su nove financijske instrumente i mehanizme, ali rezultati većinom
nisu bili zadovoljavajući, što Uniji predstavlja izazov za buduću suradnju.

Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) osnovana je 1990. godine u cilju

poticanja i pomoći tranzicije i obnove zemalja Srednje i istočne Europe te zemalja
bivšeg SSSR-a. Poanta je na političkoj, demokratskoj i ekonomskoj liberalizaciji
poduzeća u tim zemljama. Banka zajedno s drugim sudionicima financira projekte po
shemi da kreditira projekte do oko 35%, a zahtijeva uključivanje inozemnih i lokalnih
sponzora te ostalih kreditora. EBRD je jedna od rijetkih međunarodnih financijskih
institucija koja je prioritetno zainteresirana za privatni sektor koji treba predstavljati
oko 60% angažmana. Banka pomaže zemlje koje uvode ekonomske, strukturne i
sektorske reforme, čime se potiče konkurencija, privatizacija i poduzetnički duh,
“uzimajući u obzir vlastite potrebe svake zemlje prema stadiju kojeg su postigle u
procesu tranzicije”. Tim se investicijama favorizira promocija privatnog sektora,
formiraju financijske institucije i pravni sustav te stvara nužna infrastruktura za
ekonomski razvoj.

3.2.5. Trgovinska politika EU-a

Europska unija zasniva se na Zajedničkoj trgovinskoj politici (Common Commercial
Policy), relativno usmjerenoj na liberalizaciju razmjene u industrijskom sektoru i
izrazito protekcionističkoj u sektoru poljoprivrede. Zajednica nosi isključivu
odgovornost za zajedničku trgovinsku politiku, a ona u velikoj mjeri proistječe iz
ugovora sklopljenih unutar Svjetske trgovinske organizacije. Osnovni temelj
Zajedničke trgovinske politike je zajednička carinska tarifa prema trećim zemljama.
Unija ima niz sklopljenih trgovinskih sporazuma s trećim zemljama, od kojih se neki
odnose na sve aspekte trgovinskih odnosa, a drugi samo na određene proizvode ili
grupe proizvoda. Najvažniji trgovinski partneri EU-a su: SAD (gotovo 1/5 razmjene),
Kina, Švicarska, Japan i Rusija.

Sporazumi se također razlikuju prema opsegu povlastica koje se odobravaju.

Posebno se to odnosi na države kandidatkinje za članstvo u EU-u, ali osim njih ističu
se i sporazumi sklopljeni s Rusijom, Ukrajinom, državama na Kavkazu i u središnjoj
Aziji, koji obuhvaćaju područje trgovine, energetike, prometa, zaštite okoliša,
suradnju na području znanosti, borbu protiv kriminala i politički dijalog. EU insistira da
svi trgovinski sporazumi i sporazumi o suradnji s partnerima sadržavaju klauzulu o
ljudskim pravima, koja osigurava Uniji obustavljanje sporazuma ako se utvrdi da je
partnerska zemlja zloporabila ljudska prava.

(više o Zajedničkoj trgovinskoj politici EU u poglavlju 4.)

55
4. ZAJEDNIČKA TRGOVINSKA POLITIKA I SUSTAV
PREFERENCIJALA EU

Otvaranje razmjene jedne zemlje ima jake učinke na autonomiju ekonomske politike:
visoka otvorenost zemlje podrazumijeva «ovisnost» o razmjeni s trećim zemljama,
dok relativno zatvorena zemlja ima manevarske prednosti u vođenju ekonomske
politike. Stopa otvorenosti većine članica EU-a je visoka (Tablica 4-1.), pri čemu
“velike zemlje” Unije (Njemačka, Italija, Velika Britanija...) nešto su slabije otvorene, a
“male zemlje” (Belgija, Irska...) puno su otvorenije. “Male zemlje” su prisiljene, zbog
vanjske ravnoteže, voditi drugačiju ekonomsku politiku, a to se odnosi i na Hrvatsku.

Tablica 4-1. Otvorenost gospodarstva u odabranim zemljama

Broj stanovnika, BDP (tekuće cijene) Otvorenost Otvorenost
2005. u milijunima EUR, gospodarstva, gospodarstva,
2005. 2005. 1999.

Belgija 10 445 900 298 179,8 176,0 135,5

Irska 4 109 200 161 162,8 89,2 122,2
Hrvatska 4 435 000 30 946,8 70,6 -
Njemačka 82 500 800 2 241 000,0 62,6 47,5
Italija 58 462 400 1 417 241,4 42,4 38,0
Velika Britanija 60 059 900 1 790 671,2 40,3 40,7
EU-25 461 478 700 10 846 457,2 20,7 -
Japan 127 700 000 3 671 868,5 22,2 16,7
SAD 296 500 000 10 011 896,1 20,8 18,9

Kada se promatra kao cjelina, EU je relativno zatvorena sa stopom otvorenosti koja

je slična onoj SAD-a i Japana, ali čak 2/3 ukupne razmjene njenih zemalja članica
nije uključeno u kategoriju međunarodne razmjene, nego se to odnosi na unutar-
komunitarnu razmjenu (razmjenu između članica). Međutim, čak i bez tih iznosa EU
je vodeća trgovinska sila svijeta.

Značaj prihoda koje EU dobiva temeljem izvoza odbacuje primjenu protekcionizma,

premda stupanj njenog tržišta, kvaliteta industrijske mreže, diverzifikacija i
komplementarnost resursa omogućavaju da se s više uspjeha izolira od jedne
neintegrirane zemlje. Interes je EU-a jačati multilateralni trgovinski sustav, učvrstiti
rezultate međunarodnih pregovora i pridonijeti primjeni multilateralnih pravila WTO-a.
Svojom veličinom i snagom ona ima veliku važnost u ostvarivanju tih ciljeva.

Grafikon 4-1. prikazuje trendove tržišnih udjela glavnih trgovinskih sila svijeta od
1992. do 2004. godine, a Grafikon 4-2. udjele glavnih trgovinskih sila 2006. godine u
trgovini robama. U trgovini komercijalnim uslugama EU zauzima još veći udio.

56
Grafikon 4-1. Trendovi tržišnih udjela (%) glavnih trgovinskih sila svijeta (1992.-
2004.)
20
EU25
15
SAD
10
Japan
5
Kina
0
1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004

Grafikon 4-2. Udio u svjetskoj trgovini roba (2006.)

EU25
17,1%

Ostali SAD
50,6% 16,0%
Japan
Kina 6,6%
9,6%
Source: Eurostat

4.1. Zajednička trgovinska politika EU (ZTP)

Europska unija, na koju danas otpada petina svjetske trgovine, prva je svjetska
trgovinska sila ispred SAD-a, Japana i Kine. Mora se prilagoditi pravilima WTO-a, a u
isto vrijeme zaštiti se od glavnih konkurenata. U ispunjavanju tog cilja djelovanje
Komisije provodi se u okviru Zajedničke trgovinske politike (ZTP), kojoj je zadaća
postupno ukidanje restrikcija u međunarodnoj razmjeni, zaključivanje trgovinskih i
carinskih sporazuma, ujednačavanje mjera liberalizacije izvoza i trgovinske zaštite.

Uz općenite ciljeve poput poticanja gospodarskog razvoja, visoke zaposlenosti i

konkurentnosti te zaštite okoliša (članak 2 Ugovora o EZ-u), osnovni ciljevi ZTP-a
definirani su člancima 131-134 Ugovora o EZ-u, a uključuju:

Harmonični razvoj svjetske trgovine

Progresivno ukidanje ograničenja u međunarodnoj trgovini

Smanjivanje carinskih barijera.

Unija sve teže ostvaruje svoje interese u međunarodnim trgovinskim pregovorima, a

naročito u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Pitanje njenog
predstavljanja s podjelom nadležnosti između institucija Unije i zemalja članica, ne
omogućava joj da bude, u svim okolnostima, učinkovita prema trećim zemljama i
naročito prema SAD-u. Usprkos dinamizmu kojeg je Unija ostvarila u multilateralnom
sustavu različitih odredbi koje je proizveo WTO, danas sve teže štiti svoje
instrumente i načela, koje je uzela kao temelj trgovinske politike prije više od 40
godina: komunitarni preferencijali prema određenim zemljama ili skupinama zemalja
sve su više «nagriženi» pravilima multilateralnog trgovinskog sustava.

Fenomen gospodarske globalizacije utvrđen je kao jedan od važnijih izazova s

kojima se EU suočava početkom 21. stoljeća. Podrazumijeva proces rastuće
gospodarske integracije širom svijeta, čije su glavne pokretačke sile liberalizacija

57
međunarodne trgovine i kretanja kapitala, ubrzanje tehnološkog napretka i dolazak
informatičkog društva, te deregulacija. Ti faktori se međusobno isprepliću i
pojačavaju, pa s obzirom na globalizaciju, ZTP mora:

Omogućiti održivi razvoj i poticati europske vrijednosti u svijetu (demokracija,
vladavina prava, ljudska prava, zaštita okoliša...)

Jačati konkurentski položaj EU-a na svjetskom tržištu (otvorenost)

Brinuti o potrebi za globalnim upravljanjem trgovine, putem multilateralnih
pravila i institucija što će omogućiti bolju distribuciju koristi.

4.1.1. Pravna zasnovanost ZTP-a i nadležnosti u odlučivanju

Unilateralne akcije zemalja članica u području vanjske trgovine mogu dovesti do
velikih razlika u uvjetima odobravanja izvoznih kredita, nelojalne konkurencije između
poduzeća različitih zemalja članica na unutarnjem tržištu i nemogućnosti osiguranja
zaštite zajedničkih interesa Zajednice. Zato je bilo nužno prenijeti nadležnosti na
komunitarnu razinu. Prema članku 133 Ugovora o EZ-u, koji se odnosi na nadležnosti
Zajednice u području trgovinske politike, «zajednička trgovinska politika zasnovana je
na jedinstvenim načelima, naročito što se tiče modifikacije carina, zaključivanja
carinskih i trgovinskih sporazuma, ujednačavanja mjera liberalizacije, izvozne
politike, kao i mjera trgovinske zaštite kao što su za slučaj dampinga i subvencija».

Trgovinska politika ostvaruje se u dva oblika: jedan je autonoman i predstavlja okvir

prihvaćanja jednostranih akata (odredbe koje se odnose na uvoz ili u borbi protiv
dampinga), a drugi je konvencionalan, u okviru ugovora zaključenih s trećim
zemljama. Broj područja koje pokriva ZTP nije ograničen, što potvrđuje
zakonodavstvo Suda pravde EZ-a. Razilaženja su se pojavila, kako između zemalja
članica zabrinutih za zaštitu svoje autonomije odluka i Zajednice, tako i različitih
institucija Unije (Sud i Komisija) o ograničavanju mjera i domena koje su pokrivene
zajedničkom politikom. Nužno je nadići ta razilaženja jer u okviru narasle ekonomske
međuzavisnosti Komisija treba poduzeti klasične mjere trgovinske politike kao i mjere
čiji su ciljevi utjecali na količinu i na tijek razmjene. Pravno su proširene nadležnosti
Zajednice kako bi ona mogla zaključivati međunarodne sporazume u ime EU-a.
Dakle, komunitarna politika proširila je domenu primjene politike, a za Sud pravde,
vanjske nadležnosti Zajednice postoje za sektore u kojima Komisija raspolaže
nadležnostima djelovanja na unutarnjem planu. Te nadležnosti su «isključive» ako ih
vrši samo Zajednica i «mješovite», kada su podijeljene sa zemljama članicama na
unutarnjem planu.

Nakon početnog prijelaznog razdoblja Zajednica postaje nadležna za zaključivanje

carinskih i trgovinskih sporazuma sa trećim zemljama, a Komisija ima bitno značenje
za normalno funkcioniranje ZTP-a i obavlja značajnu ulogu u vođenju pregovora.
Sveukupna trgovina roba ulazi u zajedničku trgovinsku politiku, a Ugovor iz Nice
(2001.) izmijenio je članak 133 Ugovora o EZ-u i proširio isključivu nadležnost
Zajednice nad sporazumima u oblasti trgovine usluga i komercijalnih aspekata
intelektualnog vlasništva. ZTP upravlja i pravilima o investiranju, javnim nabavkama
itd., a utvrđene su posebne odredbe za specifična područja (audiovizualne, kulturne,
obrazovne, društvene i zdravstvene usluge). Poteškoće zajedničkog predstavljanja u
okvirima WTO-a narasle su s obzirom na evoluciju međunarodnih trgovinskih
pregovora i na razvoj zajedničke politike unutar EU-a, te novijeg (kompleksnijeg)
zakonodavstva o vanjskim trgovinskim nadležnostima.

58
Sukladno članku 133 Ugovora o EZ-u, ZTP se temelji na proceduri odlučivanja koja
obuhvaća mješavinu isključivih (ekskluzivnih) i podijeljenih nadležnosti. Vijeće
ministara i Komisija nadgledaju sklapanje trgovinskih sporazuma. Vijeće ima mandat
pri odlučivanju i kvalificiranom većinom odlučuje o rezultatima pregovora, koje je
vodila Komisija. Premda nije obavezno, Vijeće se savjetuje s Europskim
parlamentom prije zaključivanja međunarodnih sporazuma, kojega Komisija redovito
informira o stanju ZTP-a. Parlament daje pristanak u slučajevima ratificiranja glavnih
međunarodnih sporazuma koji obuhvaćaju i šire područje od trgovine. Tablica 4-2.
donosi presjek vođenja ZTP-a.

Tablica 4-2. Vođenje trgovinske politike EU – tijela, uloge i način odlučivanja

Predlaganje
KOMISIJA
Vođenje pregovora

Primjena, korištenje instrumenata, izvršavanje međunarodnih sporazuma

Vijeće «općih poslova»
VIJEĆE o mjesečni sastanci ministara vanjskih poslova Unije
MINISTARA o sukobljavanje nacionalnih interesa i traženje kompromisa
o odluke kvalificiranom većinom

Kvalificirana većina predstavlja 255 glasova od mogućih 345, a članica
može tražiti da kvalif.većina predstavlja barem 62% stanovništva Unije
ODLUKE
Privremene instance

Konzultativni odbor zemalja članica COREPER

Prema novim prijedlozima, djelokrug ZTP-a bi se trebao proširiti na sve direktne

inozemne investicije (FDI) i proširila bi se upotreba kvalificirane većine pri
odlučivanju. Europski parlament bi se više informirao o pregovorima i uključivao u
proces nadgledanja ili davanja pristanka kod međunarodnih sporazuma.

4.1.2. Instrumenti ZTP-a

Instrumenti zajedničke trgovinske politike čine doprinos harmoničnom razvoju
međunarodne trgovine, a posebno komunitarni preferencijali te defenzivne i
ofenzivne akcije. Defenzivne akcije teže sjedinjenju režima uvoza roba i zaštiti tržišta,
a ofenzivne akcije poboljšavaju pristup europskim proizvođačima na tržišta trećih
zemalja i prisutnost EU poduzeća na ukupnom svjetskom tržištu. Osnovni instrumenti
provedbe ZTP-a su:

Zajednička vanjska carina

mehanizmi zaštite trgovine: antidampinške, antisubvencijske i zaštitne mjere

Uredba o trgovinskim barijerama.

Ukidanjem carinskih barijera između zemalja članica, u trgovinskoj razmjeni s trećim

zemljama, stvara se Zajednička carinska tarifa (Common external tariff - CET),
kalkulirana kao prosjek nacionalnih carina. Dvije su glavne posljedice takve tarife:

Usklađivanje zaštite zemalja članica u odnosu na treće zemlje (smanjenje
zaštite za više protekcionističke zemlje i povećanje zaštite za liberalnije
zemlje)

Kreiranje komunitarnih preferencijala – cijene uvezenih proizvoda zemalja
članica nisu više modificirane carinom nego su uvezeni proizvodi trećih
zemalja podvrgnuti zajedničkoj tarifi. Teoretski, to treba rezultirati time da
kumulativni učinci stvaranja i skretanja trgovine vode povećanju ritma
razmjene mnogo bržem unutar unije nego u trgovini unija-treće zemlje.

59
Instrumenti trgovinske zaštite (Trade defence instruments - TDI). Opće kretanje
carinskog razoružanja na multilateralnoj razini uslijedilo je jačanjem pravila koja
omogućavaju strukturalno prilagođavanje ponude i potražnje na različitim tržištima. U
tom okviru, radi zaštite interesa europskih poduzeća i uz rezervu respektiranja
multilateralnih pravila (GATT, WTO) trgovinska politika Unije može:

Privremeno ograničiti priljev uvezenih proizvoda zaštitnim mjerama, ako je
domaća industrija ozbiljno pogođena ili ugrožena naglim porastom uvoza

Djelovati na distorziju konkurencije cijenama u okviru antidampinških mjera
(damping se javlja u slučajevima kada proizvođači iz ne-EU zemalja prodaju
robu u Uniji po cijenama nižim nego na vlastitom tržištu ili ispod cijene
proizvodnje)

Djelovati na distorziju konkurencije cijenama u okviru anti-subvencijskih
mjera (subvencije se dodjeljuju proizvođačima od javnih vlasti pojedinih
zemalja i mogu također skretati trgovinu smanjenjem troškova ili izvoznih
cijena prema EU).

EU je globalno na trećem mjestu u svijetu po broju iniciranih antidampinških i anti-

subvencijskih istraga (iza Indije i SAD-a), ali i na drugom mjestu kao meta takvih
procedura (iza Kine). Većina slučajeva u kojima je Unija bila oštećena odnosi se na
sektore čelika i željeza, kemikalija, te tekstilnih i elektronskih proizvoda. Međutim,
samo 0,45% ukupnog uvoza roba u EU je pokriveno takvim zaštitnim mjerama.

Instrumenti pristupa tržištima trećih zemalja. U okviru povećane globalizacije

tržišta i poduzeća, europska poduzeća su izložena povećanoj konkurenciji na
vanjskom tržištu. ZTP unaprjeđuje međunarodno okruženje u kojem djeluju europska
poduzeća osmišljavajući strategiju pristupa vanjskim tržištima. Uredba Vijeća o
trgovinskim barijerama (Trade Barriers Regulation - TBR) od 22. prosinca 1994.
godine ima za cilj omogućiti Uniji potpuno korištenje mogućnosti koje nude različite
odredbe WTO-a. Nova procedura omogućava Komisiji kontrolu i anketiranje
trgovinskih prepreka podrazumijevajući i one koje se nalaze u trećim zemljama.
Komunitarne industrije, zemlje članice ili poduzeća mogu tražiti od Unije da reagira
protiv trgovinskih prepreka koje nameću treće zemlje, koje izazivaju ili prijete znatnim
štetama na komunitarnom tržištu, odnosno negativne učinke na tržište trećih zemalja.
Postupak može rezultirati iniciranjem Mehanizma za rješavanje sporova u okviru
WTO-a (WTO dispute settlement mechanism).

Nadziranje zaštitnih mjera u trećim zemljama podrazumijeva osiguranje da treće

zemlje ne zloupotrebljavaju instrumente trgovinske zaštite prema EU izvoznicima. S
obzirom na sveopći porast korištenja tih instrumenata, važno je potpuno se
pridržavati međunarodnih pravila. Komisija nudi informacije i savjete svim
zainteresiranima, identificira pojedinačna i sustavna kršenja pravila WTO-a od strane
trećih zemalja, te raspravlja o tim pitanjima na bilateralnoj ili multilateralnoj razini.

Nova Strategija pristupa tržištima (1996.) uključuje:

Bazu podataka EU-a o pristupu tržištima, s informacijama o uvjetima za
pristup određenim tržištima ne-članica EU-a

Sustavni način Komisije za praćenje pritužbi od strane poslovnog sektora o
tržišnim barijerama ne-članica EU-a

Sredstvo osiguravanja ispunjavanja međunarodno preuzetih obveza od strane
trgovinskih partnera EU-a.

Multilateralni trgovinski pregovori i preferencijalni sporazumi. Otvaranje

pregovora o vanjskim tržištima može zahtijevati od europske trgovinske politike u
60
okviru multilateralnih trgovinskih pregovora ili na bilateralnoj razini zaključivanje
preferencijalnih sporazuma. Europska politika to koristi dvojako: za osiguranje
razvoja trgovinske razmjene s određenim zonama, što je dovelo do jakog
gospodarskog rasta i definiranja zemljopisnih prioriteta za vanjsku trgovinu Unije
(bilateralno približavanje), i radi osiguranja pristupa i nediskriminacije na treća tržišta
(multilateralni pristup). Unija se zalaže za novu generaciju sporazuma o slobodnoj
trgovini (WTO++), koji bi uključivali otvaranje tržišta za trgovinu robama, ali i
investicije, usluge, određivanje pravila i normi te netarifnih mjera (npr. Sporazum s
Čileom).

4.2. Pritisak slobodne svjetske trgovine na ZTP i Sustav trgovinskih

povlastica EU

U zadnjih 50 godina procesom liberalizacije međunarodne razmjene i multilateralnim

pregovorima, međunarodna razmjena ostvaruje pravu eksploziju. Pravila
multilateralizma, koja se ne primjenjuju na unutar-komunitarnu razmjenu, primjenjuju
se u trećim zemljama. Članak 131 Ugovora o EZ precizira da europska carinska unija
pridonosi, sukladno zajedničkim interesima, harmoniziranom razvoju svjetske
trgovine, ukidajući postupno restrikcije međunarodnoj razmjeni i smanjujući carinska
ograničenja. Od samog početka Zajednice (danas Unije), neke zemlje u okviru
GATT-a i međunarodnih foruma, osporavale su temeljne principe ZTP-a, a naročito
metode uvođenja komunitarnih preferencijala, trgovinske bilateralne sporazume
između Zajednice i određenih skupina zemalja te vanjske mehanizme Zajedničke
poljoprivredne politike (CAP).

Komunitarne preferencije daju privilegije unutar-komunitarnoj trgovini putem

diskriminirajuće trgovinske politike prema trećim zemljama. Carinska tarifa i prepreke
trgovini su ukinute za razmjenu između zemalja članica, dok se CET i ZTP
primjenjuju za razmjenu s trećim zemljama. Taj diskriminatorni sustav europske
carinske unije predstavlja izuzetak multilateralne klauzule najpovlaštenije nacije.
Tekst GATT-a dopušta takav izuzetak ako Sporazum ima «za cilj olakšati trgovinu
između konstitutivnih teritorija i ne nameće prepreke trgovini ostalima». Međutim,
Zajednica je bila primorana u više prilika pregovarati određene kompenzacije s trećim
zemljama. Pritisak na ZTP bio je naglašen za vrijeme velikih multilateralnih rundi
pregovora pod okriljem GATT-a, ali i kasnijih manje uspješnih pregovora u okviru
WTO-a. Ipak, duga serija pregovora manifestirala se znatnom liberalizacijom svjetske
trgovine sa globalnim impresivnim smanjenjem carine (vidi Grafikon 4-3.).

Razina CET-a, koja je temelj komunitarnih preferencijala, nije mogla opstati u situaciji
općih promjena, te je nakon svake runde pregovora smanjena usprkos pritiscima
određenih zemalja članica. Njena aktualna razina je mnogo slabija, što utječe i na
proizvode koje Unija uvozi. Prosječna vanjska zajednička carina za industrijske
proizvode danas iznosi oko 3,8%, što je ispod stupnja ekonomske efikasnosti
zemalja članica EU-a. Na neke zemlje članice vanjska tarifa je utjecala na vanjsku
konkurentnost, ali u okviru multilateralnih pregovora, Zajednica je ostvarila i određene
prednosti zbog odmrzavanja carinske zaštite glavnih trgovinskih partnera na temelju
reciprociteta.

61
Grafikon 4-3. Evolucija carina (%) i svjetske trgovine (milijarde USD) od 1947. do
2006.
50,0 14000

45,0 Carine Svjetska trgovina 11783

42,5 12000
40,0

10000
35,0

30,0
8000

25,0

6200 6000
20,0
5000
15,0
4000
3585
10,0 10,0
1635 2119 2000
5,0 6,0
6,0 4,0 4,0 4,0 3,8 3,8
20 154 576
0,0 0
1947 1964 1973 1979 1986 1993 1995 2001 2006

4.2.1. Sustav trgovinskih povlastica EU-a

Jedna od temeljnih mjera koja se poduzima u okviru ZTP-a od samog početka jest
odobravanje trgovinskih preferencijalnih režima (povlastica) prema određenim
trećim zemljama ili skupinama zemalja. Problemi sigurnosti i demokracije, kontrole
migracijskih priljeva i pojedinačnih zahtjeva zemalja članica u osiguranju politike
ekonomske stabilizacije oslanjaju se na okvire tvrde jezgre europskog bloka. Tu
jezgru čini 27 članica EU-a i tri zemlje članice EFTA-e (Island, Norveška i
Lihtenštajn), dakle područje unutarnjeg tržišta preko Europskog ekonomskog
prostora (EEA). Najznačajniji razvoj europskih preferencijala obilježavaju:

od početka 1960-tih godina skupina frankofonskih sub-saharskih zemalja, koja
je proširena na 78 zemalja ACP-a (Afrika-Karibi-Pacifik) u okviru Konvencije
Lomé i Sporazuma iz Cotonoua

od početka 1970-tih godina skupina zemalja mediteranskog bazena

od početka 1990-tih godina skupina zemalja iz Srednje i istočne Europe u
tranziciji prema tržišnom gospodarstvu (koje su kasnije postale članice EU-a).

U svim tim slučajevima cilj je bio organizirati preferencijalni pristup izvozu tih grupa ili
regija na tržište Zajednice, s obzirom na povijesnu povezanost te posebno
geopolitičku i ekonomsku solidarnost. Taj preferencijalni pristup trebao je osigurati
specifičan tretman putem diferencijacije općeg režima vanjske trgovine Zajednice i
trgovinskog regionalnog režima koji podrazumijeva smanjenje ili ukidanje carinska i
ostalih prepreka za pristup europskom tržištu. Ako je ta razlika značajna, naročito s
obzirom na razinu zaštite relativno visoke CET-a, ona može poboljšati konkurentnost
cijene na europskom tržištu zemljama korisnicama povlastica nakon smanjenja ili
ukidanja zajedničkih carinskih tarifa. To je bila temeljna hipoteza u preko 40 godina
ZTP-a pri stvaranju trgovinskih okvira putem regionalnih sporazuma o suradnji.

62
Slika 4-1. prikazuje piramidu aktualnih trgovinskih povlastica EU-a. Sam vrh piramide
čine zemlje članice, a najveće povlastice Unija odobrava članicama EEA (Europskog
ekonomskog prostora) i Turskoj. Nakon toga dolaze zemlje Euro-Mediteranskog
partnerstava, zemlje ACP-a i ostale najslabije razvijene zemlje svijeta te zemlje s
kojima je Unija potpisala posebne sporazume o asocijaciji (SSP - Hrvatska) ili
posebne sporazume o slobodnoj trgovini. Glavni globalni trgovinski partneri Unije
(Kina, SAD, Japan...) nalaze se na samom dnu piramide, jer im Unija ne nudi
posebne povlastice, osim onih koje podrazumijeva članstvo u WTO-u.

Slika 4-1. Sustav trgovinskih povlastica EU

Punopravne članice
(27 zemalja)
EU

Island, Norveška i Lihtenštajn

(Švicarska)
• EEA – EFTA
• Turska –
carinska unija

• Euro-Mediteranski
sporazumi

Afrika, Karibi • ACP

i Pacifik (77 zemalja) GSP = Opća shema
• GSP za ostale naj- preferencijala
nerazvijenije zemlje (LDC) LDC = Least developed
countries

• Ugovori o asocijaciji (SSP – Hrvatska i

Makedonija, Crna Gora, Albanija...)
• Zemlje s posebnim sporazumima o slobodnoj
trgovini (Izrael, Meksiko, Južna Afrika, Čile)
• Mercosur

Zemlje bivšeg SSSR-a - Ugovori o partnerstvu i suradnji (PCA –

Partnership & Cooperation Agreements); Ostale zemlje u razvoju -
posebne povlastice za zemlje u okviru programa EBA («Sve osim oružja»),
za zemlje koje se bore protiv droge (Zemlje Andskog pakta i Srednje
Amerike + Pakistan) te Prekoocenaske zemlje i teritorije EU-a

Kina i MFN partneri - ostale zemlje koje spadaju pod klauzulu Najpovlaštenije
nacije – MFN (SAD, Australija, Kanada, Japan, Novi Zeland, Tajvan...)

Pritisak slobodne trgovine izmijenio je domete ZTP-a. Kontinuirano smanjenje

carinske tarife u mnogim slučajevima dovelo je do diferencijacije učinaka opće
carinske tarife i regionalne tarife ispod očekivanog stupnja ekonomskih i trgovačkih
učinaka. Konkurentnost na europskom tržištu ne ovisi samo o diferencijaciji carina na
uvoz, pa je tako udio tržišta zemalja ACP-a u ukupnom izvan-komunitarnom uvozu
opao sa 10,5% 1960. godine na samo 2,9% 2000. godine, iako su te zemlje više od
63
30 godina bile oslobođene carina za 99,5% svog izvoza prema Zajednici. Slično
vrijedi i za zemlje mediteranskog bazena. Naprotiv, industrijalizirane zemlje, ne
koristeći regionalne preferencijale, raspolagale su produktivnom strukturom koja je
realno konkurentnija na međunarodnom planu, te su proširile osjetno svoj relativni
udio u sektoru izvan-komunitarnog uvoza. Pojava Kine je posebno utjecala na
strukturu svjetske razmjene.

Proces protiv europskih preferencijala na uvoz banana podrijetlom iz zemalja ACP-a,

započet 1993. i obnovljen u okviru WTO-a od strane više zemalja, među kojima su
Ekvador i SAD, proizlazi iz želje trećih zemalja da se sustavno sukobe s
preferencijalnim trgovinskim režimima utemeljenima pred više desetljeća u okviru
ZTP-a. Treće zemlje prijavile su različite tretmane i diskriminaciju između uvoznih
uvjeta na tržištu EU-a. Odluka WTO-a obvezala je Uniju na izmjene uvoznih uvjeta i
smanjenje diskriminacije. Procjenjujući poboljšanje nedovoljnim, SAD je u prosincu
1998. godine inicirao uvođenje retorzivnih mjera protiv EU-a, pa je EU na kraju
morala prilagoditi svoje zakonodavstvo smanjenjem prednosti zemljama ACP-a. Ovaj
slučaj ukazuje na realan napredak uvažavanja pravila multilateralnog sustava u
okviru WTO-a.

4.2.2. Odmrzavanje vanjskih mehanizama Zajedničke poljoprivredne

politike i međunarodna kontrola necarinskih prepreka
Poljoprivreda je od samog osnutka EZ-a bila jedna od glavnih tema i jedna od glavnih
točaka Rimskih ugovora. Takav naglasak na poljoprivredu stavljen je zbog sjećanja
na nestašice hrane i poljoprivrednih zaliha u Europi nakon II. svjetskog rata. Načela
Zajedničke poljoprivredne politike (CAP) uobličena su 1958., a početak primjene je
1962. godina. Tri su načela:

Jedinstveno tržište - primjena pravila o slobodnom prometu robe između
država članica i određivanje zajedničkih cijena i pomoći

Prioritetnost Unije - davanje prioriteta poljoprivrednim proizvodima iz Unije
pred uvoznim proizvodima i zaštita unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih
nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama, kao i od
poremećaja na svjetskom tržištu

Financijska solidarnost - troškovi primjene CAP-a podijeljeni su među svim
zemljama članicama.

CAP se sastoji od skupine pravila i mehanizama koji reguliraju proizvodnju, prodaju i

plasiranje poljoprivrednih proizvoda u EU, uz poseban naglasak na razvoj seoskih
područja. Ciljevi CAP-a definirani su prema članku 33 Ugovora o EZ-u:

Podizanje poljoprivredne produktivnosti promicanjem tehničkog napretka,
racionalnog razvoja poljoprivredne proizvodnje i optimalnog korištenja
proizvodnih faktora, posebno radne snage

Osiguravanje životnog standarda za poljoprivrednu populaciju, osobito
podizanje primanja osoba koje se osobno bave poljoprivredom

Stabilizacija i sigurnost opskrbe tržišta

Osiguranje poljoprivrednih proizvoda za potrošače po razumnim cijenama.

Kako bi se ostvarivanje postavljenih ciljeva omogućilo, EZ je predvidjela osnivanje

Zajedničkih organizacija tržišta (ZOT), koje ovisno o proizvodima, mogu biti u
obliku: zajedničkih pravila o konkurenciji, obavezne koordinacije nacionalnih tržišnih
organizacija i europske tržišne organizacije. ZOT danas obuhvaća gotovo sve

64
poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda. CAP se financirao iz sredstava
Europskoga fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EAGGF/FEOGA),
osnovanog 1962. godine, koji se sastojao od Jamstvenog odjela (troškovi ZOT-a i
povrati od izvoza u treće zemlje) i Odjela za smjernice (mjere za ruralni razvoj).
Jamstveni je odjel bio važniji i dio je obveznih izdataka proračuna EU-a. Novom
uredbom stvaraju se novi fondovi u kojima se primjenjuju jednaka pravila: Europski
poljoprivredni garancijski fond (EAGF) i Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj
(EAFRD).

Od samog početka CAP je građen na temelju komunitarnih povlastica putem

sustavnih preferencijala radi poticanja opskrbe na tržištu Zajednice u odnosu na
tržište trećih zemalja. U ovom cilju za veliki dio poljoprivredne proizvodnje,
prelevmani (ulazna carina varirala je u skladu s promjenom cijena na svjetskom
tržištu) su podizali cijenu uvoznih proizvoda iz trećih zemalja na veću razinu
garantiranih europskih cijena (prag cijena). Očekivalo se od tog mehanizma
prioritetni priljev poljoprivredne proizvodnje zemalja članica na europsko tržište i
zaštita potrošača od nekontrolirane fluktuacije svjetskih poljoprivrednih proizvoda.

Razina agrarnog protekcionizma iznosi prosječno 20%, s time da za određene važne

sektore (šećer, mlijeko, žitarice) razina je mnogo viša, a to može utjecati i na visinu
troškova proizvodnje i visoke cijene određenih proizvoda. Protekcionistička politika
EU-a bila je uvijek osporavana u okviru GATT-a i od međunarodnih izvoznika. U
okviru multilateralnih pregovora, Zajednica se uspijevala izboriti za privremene
protekcionističke mjere protiv potpune liberalizacije uvoza pojedinih proizvoda, dok
su treće zemlje konstantno napadale protekcionizam CAP-a. U okviru Urugvajske
runde (rujan 1986. – prosinac 1993.) kao središnje pitanje nametnule su se
«subvencije i druge mjere koje izravno ili neizravno djeluju na trgovinu
poljoprivredom». Za vrijeme vrlo tvrdih pregovora, koji su se često pokazivali
neefikasnim i koji su razbijali koheziju ZTP-a, Zajednica je bila primorana odreći se
održavanja vanjskih mehanizama CAP-a. Zaključni pregovori Urugvajske runde
predvidjeli su uvođenje kontinuiranog procesa koji ima za dugoročni cilj postupno
smanjenje mehanizama europske zaštite sektora poljoprivrede (zamjena prelevmana
carinama, tarifni kontingenti i smanjivanje europskih subvencija). Smanjenje
subvencioniranog izvoza označava početak nove ere u sektoru trgovine agrarom:
službena intervencija treba biti sukladna multilateralnim pravilima koji određuju ne
samo količinu nego i modalitete. Realizirano je stvarno odmrzavanje mehanizama
vanjske zaštite uvedene više od 40 godina ranije za CAP-a, što je trebalo nastaviti u
sljedećim rundama multilateralnih pregovora.

CAP je uspio postići ciljeve koji su u početku postavljeni, ali pojavile su se i negativne
posljedice (npr. proizvodnja je uvelike premašila potrebe unutarnjeg tržišta stvarajući
goleme robne viškove, pa su izdvajanja za CAP eksponencijalno rasla). Stoga je
CAP proživio nekoliko reformi, a najopsežnija je ona u okviru Agende 2000 te
reforma započeta nakon proširenja Unije 2004. godine. Od 2005. primjenjuje se nova
poljoprivredna politika. Glavni je element nove politike subvencioniranje
poljoprivrednika neovisno o njihovoj proizvodnji (jedinstveno plaćanje za
poljoprivrednike – Single Payment Scheme, SPS). Uz subvencije, poljoprivrednici će
moći koristiti i sredstva koja će se dodjeljivati kroz politiku ruralnog razvoja, a u
sklopu tih mjera smanjit će se izravna plaćanja velikim poljoprivrednicima (tzv.
modulacija). Novom uredbom pojednostavljuje se financiranje i jača proračunska
disciplina.

65
Međunarodna kontrola necarinskih prepreka imala je za cilj preciziranje materije i
granica izuzetaka kod slobodne trgovine. Sporazum o primjeni sanitarnih i
fitosanitarnih mjera (Sporazum SPS) u okviru WTO-a smatra se kao primjena
članka XX-b GATT-a iz 1994. godine, koji se odnosi na izuzetke: «nužnost zaštite
zdravlja i života ljudi i roba ili prevencija bolesti biljaka». Sporazum SPS je ugovoren
radi uklanjanja mogućih zloporaba članka XX-b u području poljoprivrede, a nema za
cilj stvaranje prepreka međunarodnoj razmjeni. S obzirom na mogućnost zaštite
suverenih prava svake članice WTO-a na određivanje nužne razine sanitarne zaštite,
direktive EZ-a zabranile su uvoz mesa i mesnih proizvoda od životinja koje su
hormonalno tretirane, uvažavajući tako rizik da taj tretman može djelovati na zdravlje
ljudi. U tom kontekstu, bio je to napad na SAD, te je formirano posebno tijelo u okviru
mehanizma za rješavanje sporova WTO-a. Tijelo je sredinom 1997. zaključilo da je
EZ poduzela odluku koja je nespojiva sa Sporazumom SPS, zbog nedovoljne
znanstvene utemeljenosti eventualne štetnosti hormonalno tretiranog životinjskog
mesa. Zahtijevalo se znanstveno utemeljene, što EU nije prihvatila. Nakon te odluke,
SAD i Kanada su nametnule kompenzatorne mjere u obliku suspenzije tarifnih
koncesija na uvoz.

4.2.3. Međunarodna konkurentnost i ofenzivniji pristup ZTP-a

Određene analize, zasnovane na eroziji CET-a i razvoju slobodne međunarodne
trgovine zadnjih desetljeća ukazuju da ZTP ne raspolaže dovoljnom autonomijom
koja bi omogućila upravljanje specifičnim djelotvornim europskim sustavom. ZTP traži
veću autonomiju u okviru ofenzivne strategije Unije, kako na planu bilateralnih
odnosa tako i u okviru multilateralizma WTO-a. Trgovinska politika EU-a nalazi se u
centru strukturnog političkog prilagođavanja. Dok unutarnje tržište potiče poduzeća
na restrukturiranje radi postizanja kritične veličine, pritisak vanjske konkurencije
povezan je s globalizacijom razmjene i internacionalizacijom prednosti određene
aktivnosti. Uzimajući u obzir produbljenje europske konkurencije i liberalizaciju
međunarodne trgovine, ZTP treba integrirati sve sektore (robe i usluge, intelektualno
vlasništvo, investicije) obuhvaćajući nove sadržaje koji naglašavaju međunarodnu
razmjenu (monetarna pitanja, konkurenciju, socijalne norme, probleme zaštite okoliša
itd.).

U okviru postupne globalizacije tržišta i poduzeća zaštitni aspekti ZTP-a dugoročno

su polučili ograničene rezultate u pojedinim sektorima (poljoprivredi, tekstilu,
automobilskoj industriji, brodogradnji itd.). Zbog odsutnosti istinske strategije prema
monopolizaciji gospodarstva, te zbog neusklađenosti zajedničkih politika (europskih
unutarnjih i vanjskih) u vođenju otvorenog gospodarstva i sustavne zaštite tržišta
prema vanjskoj konkurenciji, evolucija vanjskog položaja europske industrije u
posljednjih 20-ak godina pokazuje globalno urušavanje udjela tržišta. Struktura
komunitarne industrije nije dovoljno orijentirana na tržišta u ekspanziji. Često vanjski
položaj europske industrije poboljšan je na tržištima sporog rasta, a ne na tržištima
visoke novostvorene vrijednosti. U segmentima visoke tehnologije i propulzivnog
rasta EU «zaostaje» za svojim konkurentima.

Da bi postala konkurentna u međunarodnim razmjerima, europska poduzeća trebaju

u potpunosti koristiti prednosti koje nudi jedinstveno tržište te istovremeno afirmirati
svoju prisutnost na tržištima trećih zemalja. Od samog početka, ZTP se orijentirala na
uklanjanje prepreka u razmjeni na trećim tržištima, kako pregovorima, tako i
mehanizmima međunarodnih odredbi. Međutim, određene prepreke razmjeni postale
su vidljivije sa znatnim padom carina i pojavom novih trgovinskih odredbi koje se

66
znatno povećavaju i koje su u središtu međunarodnih pregovora. Prema takvom
razvoju, ZTP traži definiranje ofenzivne strategije koja bi osigurala pristup na tržišta
trećih zemalja. Prema Europskoj komisiji, otvaranje tržišta trećih zemalja treba biti
prioritetni cilj ZTP-a. Ta evolucija daje novu autonomiju i veći dinamizam trgovinske
politike Unije.

Tako je npr., u listopadu 1999. godine američko zakonodavstvo osporeno od EU-a i

asimilirano od WTO-a. Naime, subvencijama prerušeni izvoz omogućio je američkim
poduzećima da izbjegnu porez na izvozne operacije putem poslovnica osnovanih u
«poreznim oazama» (npr. Djevičanskim otocima). EU je od WTO-a tražila mogućnost
uvođenja trgovinskih sankcija zbog američkih subvencija za izvoz, a Specijalno tijelo
2001. godine u potpunosti prihvaća europska stajališta potvrđujući da novo američko
zakonodavstvo predstavlja prerušenu izvoznu subvenciju, zabranjenu s obzirom na
pravila WTO-a. WTO ovlašćuje Uniju sredinom 2002. godine da poduzme retorzivne
financijske mjere u iznosu od oko 4 milijarde USD protiv SAD-a, a SAD je bio
obvezan opozvati režim subvencija.

Nakon pokretanja novog kruga trgovinskih pregovora, krajem 2001. godine

(Razvojna agenda iz Dohe), EU poduzima inicijativu koja ima za cilj postizanje
ambicioznih rezultata i ravnoteže što se tiče liberalizacije pristupa na tržišta, jačanja
pravila WTO-a i promocije održivog razvoja. EU je elaborirala prijedloge u skoro svim
područjima pregovora, jednako je ohrabrivala jačanje transparentnosti i efikasnosti
WTO-a, veću usklađenost između Unije i drugih međuvladinih organizacija, poticala
je inicijative koje su imale za cilj financiranje i potporu tehničkoj pomoći trgovini,
pomoć zemljama u razvoju u uvođenju pravila WTO-a sadašnjih i budućih, te je
aktivno sudjelovala u multilateralnom trgovinskom sustavu.

4.3. Temelji ZTP-a i zajednička carinska politika

EU je carinska unija, sastavljena u početku od šest zemalja osnivača i prekomorskih

teritorija (OCT - Overseas Countries and Territories), koji su joj se pridružili, a
definirana je člankom 23 Ugovora o EZ-u. Ostvarenjem carinske unije 1968. godine
trgovinska politika postala je zajednička prema ostalom svijetu. Ta politika koja
«podrazumijeva ukidanje nacionalnih dispariteta, fiskalne i trgovinske prirode, utjecat
će na razmjenu s trećim zemljama», što predstavlja na unutarnjem planu uklanjanje
carina i kontingenata između zemalja članica i na vanjskom planu, u odnosima sa
trećim zemljama, uvođenje Zajedničke carinske tarife (CET). Komunitarno
zakonodavstvo o carinama, koje je vrlo razrađeno, podrazumijeva slabiju carinsku
zaštita u industriji, dok je za poljoprivredu mnogo značajnija. EU najviše uvozi i izvozi
industrijske proizvode (90% izvoza i oko 3/4 izvoza), dok prehrambeni proizvodi i
sirovine čine samo oko 7% izvoza i 10% uvoza.

4.3.1. Uklanjanje carina i kontingenata

Carine na uvoz i izvoz fiskalnog karaktera ili takse ekvivalentnog učinka (carine na
uvoz), koje nije uvijek lako u praksi razlikovati, zabranjene su između zemalja
članica. Ukidanje carina predviđenih Ugovorom o CECA-i i Rimskim ugovorom
pretpostavlja da se od stupanja na snagu zajedničkog tržišta (1. siječnja 1958.
godine), primjenjujući klauzulu «stand still», zabranjuje uvođenje novih carina i
povećanje postojećih. Radi se o bitnom pravilu, vezanom za slobodno kretanje roba i
još općenitije teži uklanjanju bilo kakve nelojalne konkurencije. Njeno uvođenje je
inicijalno predviđeno od 1. siječnja 1970. godine, međutim, potpuno ukidanje carina

67
završeno je već 1. srpnja 1968. godine. Naprotiv, takse ekvivalentnog učinka, koje
nisu suprotne Ugovoru, opstale su pod uvjetom da se njihova razina ne povećava.

Takse, bilo fiskalne ili parafiskalne prirode, predstavljaju novčano opterećenje nalik
carinama i njihovo ukidanje treba se odvijati na isti način kao i carine. Međutim, nisu
nikada bile jasno pravno definirane, a Sud pravde ih općenito promatra sa
određenom elastičnošću u odnosu na ukidanje granica. Takse ekvivalentnog učinka
carinama su parafiskalne takse namijenjene alimentiranju fondova za pomoć
nacionalnoj industriji (unutarnje pristojbe i porezi koji su vezani za podrijetlo robe),
zatim takse ili pristojbe «tehničke» prirode (sanitarne, fitosanitarne ili veterinarske
mjere) ili takse koje pogađaju robe koje penetriraju na francuske prekomorske
teritorije.

Kvantitativne restrikcije na uvoz i izvoz, kao i sve mjere ekvivalentnog učinka,

zabranjene su između zemalja članica, izuzev ograničenih izuzetaka predviđenih
Ugovorom. Kvantitativne restrikcije (kontingenti) na uvoz kao i na izvoz su postupno
ukinute između 1. siječnja 1959. i 31. prosinca 1960. godine. To ukidanje odvijalo se
po istoj osnovi kao i za carine i takse ekvivalentnog učinka, s obzirom da su
kontingenti nespojivi s uvođenjem zajedničkog tržišta u okviru kojeg se ostvaruje
slobodno kretanje roba. Uvodeći kvantitativne restrikcije «zemlja intervenira u unutar-
komunitarnoj trgovini mjerama koje imaju potpuni ili djelomični karakter zabrane
uvoza, izvoza ili tranzita.

Mjere ekvivalentnog učinka kvantitativnim restrikcijama predstavljaju različite oblike

prepreka slobodnom kretanju roba. Sud pravde ih je precizirao 1974. godine kao
«sve trgovinske propise zemalja članica, sposobne da spriječe izravno ili neizravno,
stvarno ili potencijalno intra-komunitarnu trgovinu. Tu spadaju trgovinski propisi koji
imaju bilo kakav utjecaj na razmjenu, kontingentiranje ili propisivanje nacionalnih
cijena, te favoriziranje nacionalne proizvodnje na štetu ostalih proizvođača,
uključujući nepovoljno oglašavanje uvezenih proizvoda i navođenje kupaca na
nacionalne proizvode («Kupujte hrvatsko»).

Njemačko zakonodavstvo, koje je uvelo mjeru o tome da na tržištu likera od voća

sadržaj alkohola treba biti veći od 25%, spriječilo je društvo Rewe da komercijalizira
liker «Cassis de Dijon» (Ribizli iz Dijona) uvezen iz Francuske, čiji je stupanj alkohola
iznosio između 15% i 20%. Sud pravde (1979.) je smatrao da, u «nedostatku
komunitarnih propisa u proizvodnji i komercijalizaciji alkohola», se radi o mjeri
ekvivalentnog učinka kvantitativnim restrikcijama te da je izvršena povreda
slobodnog kretanja roba. Nalaže se zemljama članicama da se reguliraju prema
pravilima međunarodnog priznavanja, gdje se «svi proizvodi legalno proizvedeni i
komercijalizirani u jednoj zemlji članici trebaju u načelu, prihvaćati na tržištu druge
zemlje članice».

Člankom 30 Ugovora o EZ-u utvrđena je lista razloga kojima zemlje članice mogu
opravdati povredu slobodnog kretanja roba. Sud pravde, koji ima isključivu
nadležnost u toj domeni, dodao je određene razloge od općeg interesa kako bi se
izbjegle kvalifikacije o kvantitativnim restrikcijama i mjerama ekvivalentnog učinka.
Razlozi za izuzetke od uklanjanja kvantitativnih restrikcija i mjera ekvivalentnog
učinka obuhvaćaju: javni moral, javni red ili javnu sigurnost, zaštitu zdravlja i života
ljudi, zaštitu životinja i bilja, zaštitu nacionalnih trezora, kao i intelektualnog vlasništva
ili trgovine. Izuzeci moraju biti striktno interpretirani i ne mogu biti prošireni na ostale
slučajeve.

68
4.3.2. Uvođenje zajedničke trgovinske (carinske) tarife
Zajednička carinska tarifa (CCT), odnosno Zajednička vanjska tarifa (CET),
uvodila se postupno, sukladno pravilima previđenima člancima 18 do 29 Rimskog
ugovora. Uredbom Vijeća ministara od 28. lipnja 1968. stupila je u primjenu 1. srpnja
iste godine i predstavlja prijeko potreban uvjet egzistiranja Zajedničke trgovinske
politike. CET je sastavljena od ukupnih carina koje se primjenjuju na uvoz na teritorij
Zajednice za proizvode podrijetlom iz trećih zemalja. Ona zamjenjuje nacionale tarife,
a za poljoprivredne proizvode trebalo ih je kompletirati ili zamijeniti prelevanima.
Različite pozicije CET-a trebaju imati u svim zemljama članicama isti domet. Države
su izgubile svaku nadležnost u korist komunitarnih organa što se tiče interpretacije
CET-a, iako nacionalnoj administraciji uvijek ostaju nadležnosti primjene. Jedinstvena
primjena CET-a i jednak certifikat o podrijetlu pretpostavlja postojanje zajedničkog
pojma o podrijetlu roba.

Odredbom Vijeća ministara od 22. listopada 1992. donošen je komunitarni carinski

zakon, odnosno Jedinstvena carinska deklaracija (Community Customs Code -
CCC) (primjenjiva od 1. lipnja 1994.) i nakon toga je uslijedila unifikacija svih tekstova
koji se odnose na carinske propise. Taj zakon, nekoliko puta nakon toga izmijenjen,
obuhvaća sve carine i obveze osoba s obzirom na carinsko zakonodavstvo, različitu
primjenu tarifa, pravila koja se odnose na određivanje podrijetla i vrijednosti carinskih
roba, procedure i carinske režime na snazi. Objedinjuje ukupna pravila koja se
odnose na tarifne mjere koje se tiču razmjene između Zajednice i trećih zemalja.
Carinski teritorij Zajednice obuhvaća teritorij zemalja članica, njihov pomorski
teritorij, njihov vodeni pomorski teritorij i njihov zračni prostor. Ovdje spadaju i
posebni teritoriji zemalja članica koji imaju privilegiran karakter, kao što su njemački
teritoriji Jungholtz i Mittelberg, te samostalne državice Monako i San Marino. Andora
je sa Zajednicom vezana carinskom unijom samo za manufakturne proizvode, a
Gibraltar je podvrgnut pod poseban režim.

Carina je dio vlastitih izvora Zajednice od 1. siječnja 1971. godine. Prvo ih ubiru
zemlje članice, a nakon toga uplaćuju se u komunitarni proračun, nakon odbijanja
troška njihovog ubiranja (danas 25% od prikupljenih carina). Udio tog izvora smanjuje
se od kada je WTO nametnuo članicama opće smanjenje carina. U 2007. godini
predstavljali su oko 13% komunitarnih prihoda (15,1 milijardi eura, dok su 1971.
godine činili više od 25% proračunskih izvora).

Određivanje carina. CET je odgovarala aritmetičkom prosjeku nacionalnih carina

koje su bile na snazi u šest zemalja osnivača, radi uvažavanja angažmana kojeg je
Zajednica imala u okviru GATT-a. Nakon tranzicijskog razdoblja (1. srpnja 1968.)
carina potpada pod ekskluzivnu nadležnost Zajednice i određuje se unilateralno, u
većini slučajeva, ili konvencionalno u okviru preferencijalnih sporazuma. Carine, čija
prosječna razina ne prelazi 5,5% (ovisno o proizvodu), podvrgnute su CET-u u
odnosu na više od 190 zemalja i 25 nesuverenih teritorija, ali je puna primjena
ograničena samo na trgovinu s razvijenim državama poput SAD-a, Kanade i Japana.

CET određuje Vijeće ministara, prvo jednoglasno, a zatim kvalificiranom većinom od

1986. godine, na prijedlog Komisije. Moguće ju je modificirati ili ukinuti, i to zbog
autonomnih odluka Zajednice, ili radi zaključenih trgovinskih sporazuma na bazi
članka 133 Ugovora o EZ-u. Ugovor iz Nice povjerio je Vijeću ministara i Komisiji da
«bdiju nad trgovinskim sporazumima koji trebaju biti kompatibilni s politikom ili

69
pravilima Zajednice», a Komisija treba regularno informirati «Poseban odbor» o
stanju napretka Ugovora.

Sadržaj zajedničke carinske tarife. CET se sastoji od «Kombinirane nomenklature

(CN) sa carinskom stopom i ostalim oporezujućim elementima i tarifnim mjerama
sadržanim u Integriranoj tarifi Europskih zajednica (TARIC) te u ostalim komunitarnim
odredbama». Kombinirana nomenklatura sadržava vrlo precizne liste svih vrsta
roba koje mogu ući na teritorij Zajednice (oko 5000 grupa proizvoda) i omogućava
određivanje carina s obzirom na predviđenu stopu za svaku kategoriju proizvoda
(Tablica 4-3. i 4-4.). Sastoji se iz:

carinske nomenklature Harmoniziranog sustava (HS - Harmonized Commodity
Description and Coding System), što je sustav međunarodnih normi s
nazivima i brojevima robe koja se razmjenjuje pod okriljem Svjetske carinske
organizacije (WCO) – 6 brojeva

Komunitarnih podnaslova (Kombinirana nomenklatura) sukladno HS
nomenklaturi, tj. «CN podnalsovi», 6 brojeva HS + 2 CN

Preliminarnih odredbi, dodatnih zabilješki u dijelovima ili poglavljima te fusnota
povezanih s podnaslovima kombinirane nomenklature (CN).

Tablica 4-3. Primjer nomenklature CET-a do razine TARIC-a

HS Poglavlje 2 brojke 20 – Priprema povrća, voća, orašastih plodova ili drugih dijelova
biljaka
HS Naslov 2 brojke 2003 – Gljive i tartufi, pripremljeni ili konzervirani, osim u octu ili
octenoj kiselini
HS Podnaslov 2 brojke 2003 10 – Gljive iz porodice Agaricus
CN Podnaslov 2 brojke 2003 10 20 – ...privremeno konzervirano, u potpunosti kuhano
TARIC Podnaslov 2 brojke 2003 10 20 00

Tablica 4-4. Primjer kombinirane nomenklature (CN)

CN Code Opis Uobičajena Dodatna
carinska stopa (%) jedinica
2003 Gljive i tartufi, pripremljeni ili konzervirani, osim u
octu ili octenoj kiselini
2003 10 ...Gljive iz porodice Agaricus
2003 10 20 ... ... privremeno konzervirano, u potpunosti kuhano 18,4 + 191€ /100 kg/net
(1)
kg/net eda eda
2003 10 30 ... ... ostalo 18,4 + 222€ / 100 kg/net
(1)
kg/net eda eda
2003 20 00 ...Tartufi 14,4 -
2003 90 00 ...ostalo 18,4 -
(1) tarifna kvota WTO-a.
kg/net eda = neto kilograma, isušeno

Baza podataka Integrirane tarife Europskih zajednica (TARIC) uvedena je od

Komisije na temelju kombinirane nomenklature. TARIC se oblikuje u obliku
nomenklature od 10 brojeva (8 CN + 2 TARIC), a radi se o kodificiranom sustavu koji
omogućava ukupnu komplementarnu potpodjelu denominiranu «podnaslovom
TARIC», nužnu za označavanje pojedinih roba koje čine predmet specifičnih
komunitarnih mjera. To uključuje odredbe HS i CN, ali i dodatne odredbe
specificirane u komunitarnom zakonodavstvu kao npr. ukidanje tarifnih kontingenata,
zabrana licenci ili antidampinških prava, privremene derogacije, te preferencijalni
režimi (Tablica 4-5.).

70
Tablica 4-5. Prikaz TARIC-ove baze podataka (s opisima)
Carinske stope
Datum simulacije: 09/04/2008
TARIC code 2003102000
Zemlja podrijetla / destinacije Croatia - HR (092)
2003 Gljive i tartufi, pripremljeni ili konzervirani, osim u octu ili octenoj kiselini
2003 10 ...Gljive iz porodice Agaricus
2003 10 20 ... ... privremeno konzervirano, u potpunosti kuhano
2003 10 30 ... ... ostalo

Nomenklaturna skupina: Specijalni poticajni aranžmani – Prava radnika (GSP)

Dodatna jedinica : kg/net eda (neto kilograma, isušeno)
Bez restrikcija

Uvoz:
Carina treće zemlje: 18.40% + 191.00 EUR / 100 kg/net Uredba/Odluka R2204/99
eda
Nepreferencijalna 23.00 % (Uvjeti) Uredba/Odluka R1979/06
tarifna kvota (ALLTC)
Zabilješka CD408
Broj narudžbe 094194 Krajnji datum: -
Nepreferencijalna 23.00 % (Uvjeti) Uredba/Odluka R1979/06
tarifna kvota (ALLTC)
Zabilješka CD408
Broj narudžbe 094158 Krajnji datum: -
Tarifna preferencija 0% Uredba/Odluka D0040/05
(HR)
«Zabilješka CD408»:
Prikladnost za korištenje navedene kvote predmet je prezentacije uvozne licence dobivene u skladu s
o
uvjetima navedenima u Uredbi (EC) N 1979/2006 (OJ L 368) i pripadajućim dopunama.
«Uvjeti» - sadrži:

podatke o mjeri (za određeno dobro, zemlju, datum, tip mjere i tarifu),

uvjete ispunjavanja mjere (kao u primjeru):
C001 Prezentacija certifikata / licence / dokumenta : L 001
C002 Prezentacija certifikata / licence / dokumenta : Mjera nije primjenjiva

dodatne informacije (npr. «L 001 – Uvozna licenca «AGRIM»).

Vidi: http://ec.europa.eu/taxation_customs/dds/cgi-bin/tarchap?Lang=EN

Komisija treba poduzeti sve nužne mjere o sadržaju i ažuriranju, o čemu izvješćuje
zemlje članice o svim modifikacijama koje se odnose na «podnaslove» i numeričke
kodove. TARIC se poglavito izražava u obliku tarifnih kontigenata i preferencijalnih
režima. Mnogobrojni preferencijalni režimi, koji se odnose na primjenu smanjene
carine ili carine nula, odobreni su od Komisije zemljama ili grupama zemalja u okviru
trgovinskih sporazuma, asocijativnih režima ili zemljama ACP-a. Pod pritiskom
liberalnijih zemalja, opći preferencijalni sustav odobrila je Zajednica u korist 49
najsiromašnijih zemalja u razvoju, kao i za određene treće zemlje (Australija, Novi
Zeland, Kanada, Argentina).

Budući da je carinska politika dinamična kategorija, ona mora pratiti tehnološke i

političke izazove koji se postavljaju pred Uniju. Prvenstveno se to odnosi na važnost
kontrole vanjskih granica proširene EU, s obzirom da ukidanje unutarnjih kontrola
povećava rizik nezakonite trgovine, prijevara i utaja. Moderno administrativno
71
upravljanje sve više se služi kompjutorskim tehnologijama i metodama, stoga je EU
uspostavila nekoliko kompjuterskih sustava, npr.:

CIS (Customs Information System), kako bi unaprijedila suradnju država
članica i osigurala bolju primjenu carinskih propisa

Novi kompjutorizirani provozni sustav (NCTS), u svrhu bržeg i točnijeg
ažuriranja i automatiziranja postupaka trgovine širom unutarnjih i vanjskih
granica Unije, te veće sigurnosti podataka i ubrzanja tranzita.
Dovršetak papirnih carinskih operacija planira do 2010. godine, što znači da će sve
države Schengenske zone na carinama imati potpunu elektroničku obradu podataka.

4.3.3. Različiti aspekti ZTP-a

Europska unija je prvi svjetski izvoznik (oko 19-20% svjetskog izvoza), ispred SAD-
a, Kine i Japana, a drugi svjetski uvoznik, odmah iza SAD-a, ali daleko ispred
Japana. Zajednička trgovinska politika primjenjuje se kako za uvoz proizvoda
podrijetlom iz trećih zemalja, tako i za izvoz zajedničkih proizvoda prema inozemstvu.

Uvozna politika. Uvoz podrijetlom iz trećih zemalja prema Uniji u načelu nije
podvrgnut nikakvoj kvantitativnoj restrikciji, ali uključuje mogućnost mjera zaštite.
Predviđena je procedura komunitarnog informiranja i savjetovanja, što obvezuje
zemlje članice da informiraju Komisiju o kretanjima uvoza radi možebitnih mjera
nadgledanja i zaštite. Ako uvoz određenog proizvoda ugrožava ili izaziva teže
posljedice na određeni proizvod Unije, na zahtjev zemlje članice ili Komisije,
pregovori koji se odnose na poduzimanja određenih mjera, moraju se odvijati u okviru
«savjetodavnog odbora» i moraju se otvoriti komunitarnom procedurom ankete.
Informacije koje se odnose na otvaranje i zatvaranje i rezultate ankete obvezatno se
objavljuju u Službenom glasilu EU-a. Komisija može poduzeti mjere nadgledanja na
neograničeno razdoblje, a može tražiti i od zemalja članica poduzimanje određenih
inicijativa u komunitarnom interesu.

Liberalizacija razmjene nužno dovodi do uvođenja «mjera trgovinske zaštite» prema

dampingu i subvencijama, nelojalnoj trgovinskoj praksi ili kontra-radnjama na
protekcionističke mjere. Anti-dampinške i anti-subvencijske mjere zasnivaju se na
jedinstvenom principu mjera trgovinske zaštite, u skladu s odredbama WTO-a. Svaka
pomoć koja izravno ili neizravno beneficira jedan proizvod od strane javne vlasti
zemlje podrijetla smatra se subvencijom. Nasuprot državnih subvencija, damping
vode privatni operatori, ali nije rijetkost da svoje podrijetlo imaju također u javnim
subvencijama. Antidampinška mjera može se prihvatiti i u obliku kompenzatorne
carine koje pogađaju uvozne proizvode.

Akcije ZTP-a na polju zaštite protiv nedopuštene trgovinske prakse odnose se na

primjenjivanje mjera određenih za borbu protiv nelojalne konkurencije trećih zemalja.
Prvenstveno joj je cilj «odgovoriti na svaku nedopuštenu trgovinsku praksu u cilju
uklanjanja šteta te prakse, te da osigura u potpunosti prava Zajednice s obzirom na
trgovinsku praksu trećih zemalja». Odredba Vijeća ministara iz prosinca 1986.
zabranjuje uvoz i komercijalizaciju krivotvorenih proizvoda na teritoriji Unije.
Kasnija odredba (22. prosinca 1994.) odredila je mjere kojima se reguliraju izvoz,
reeksport i planiranje suspenzivnih režima kod krivotvorenih i piratskih roba, kao i
poticanje carinskih vlasti i nosioca carina Unije da koordiniraju svoje akcije u tom
području. Godine 2004. pojačava se postupak protiv piratstva i krivotvorenja
uvažavanjem intelektualnog vlasništva, zahvaljujući zakonodavnoj nacionalnoj
harmonizaciji i definiranju općih okvira za razmjenu informacija između nadležnosti
72
nacionalnih vlasti. Mjere zaštite predviđene člankom 134 Ugovora o EZ-u imaju za cilj
uklanjanje skretanja trgovine, gdje su zemlje članice ovlaštene poduzimati mjere
adekvatne zaštite. Te mjere trebaju što je više moguće proizvesti perturbacije u
funkcioniranju unutarnjeg tržišta.

Izvozna politika je integrirajući dio ZTP-a, s obzirom da je EU prvi svjetski izvoznik

(oko 1/5 svjetskog izvoza). Principi liberalizacije izvoza temelje se na odredbi Vijeća
od 20. prosinca 1960. godine, koja se odnosi na zajedničke režime izvoza određene
za sve industrijske i poljoprivredne proizvode sukladno Ugovoru o EZ-u i njegovom
principu prema kojemu je izvoz Zajednice usmjeren prema trećim zemljama
slobodan, tj. nije podvrgnut kvantitativnim restrikcijama.

Da bi se izbjegla nelojalna konkurencija između poduzeća, nacionalni režimi pomoći

izvozu postupno se harmoniziraju direktivama koje je donijelo Vijeće ministara
kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije. Komisija je procijenila da je izravna
pomoć izvozu koju zemlje članice odobravaju poduzećima, u principu suprotna
Ugovoru. Program djelovanja predviđao je ujednačavanje režima, prvenstveno u
kreditnom sektoru, čiji je utjecaj na razvoj izvoza vrlo bitan. Već u listopadu 1960.
godine osniva se Tijelo za koordinaciju politika kredita, garancija i financijskih kredita,
a u listopadu 1973. Tijelo za koordinaciju konzultativnih procedura i informacija u
oblasti osiguranja kredita, garancija i financijskih kredita. Program je doveo do
uvođenja zajedničke osiguravajuće kreditne police, harmonizacije načina pokrivanja i
financiranja proširenja garancija na podružnice i koordinacije režima osiguranja
izvoza.

4.4. Sporazumi zaključeni u okviru ZTP-a

ZTP se oslanja na trgovinske odnose s različitim zemljama ili skupinama zemalja

okupljenih u regionalne sporazume, što prethodno pretpostavlja uspostavljanje
diplomatskih odnosa. EU ima uspostavljene odnose sa gotovo svim državama na
svijetu, a Komisija je uspostavila preko 140 diplomatskih misija širom svijeta,
uključujući i one pri međunarodnim organizacijama poput UN-a, OECD-a i sl.
Sporazume zaključuje Vijeće ministara na prijedlog Komisije, koja vodi pregovore
sukladno direktivama. Samo pojedini sporazumi premašuju nadležnosti Komisije, u
kojima nužno interveniraju zemlje (mješoviti sporazumi). Sporazumi su vrlo različiti i
mogu imati preferencijalni karakter. Sporazumi zaključeni s trećim zemljama ili
međunarodnim organizacijama predstavljaju dio komunitarnog zakonodavstva s višim
statusom od derivatnog prava. Pored bilateralnih (i regionalnih) trgovinskih
sporazuma, Zajednica je zaključila određene multilateralne trgovinske
sporazume, ali provodi i unilaterlalne mjere prema određenim zemljama ili
skupinama zemalja (Slika 4-2.).

73
Slika 4-2. Tri dimenzije Zajedničke trgovinske politike EU

Multilateralna Bilateralna/Regionalna

3 DIMENZIJE ZTP-a

Unilateralna

4.4.1. Bilateralni trgovinski sporazumi

Bilateralne sporazume EU potpisuje sa pojedinim zemljama ili regionalnim
integracijama, a razlozi potpisivanja prvenstveno su ekspanzija trgovine i poticanje
zajedničkih pravila (WTO+), te održivi razvoj, prvenstveno kroz poticanje regionalnog
razvoja. Ključni bilateralni sporazumi EU-a jesu:

Sporazumi o ekonomskom partnerstvu (EPA - Economic Partnership
Agreements) - pregovori sa zemljama ACP (Cotonou)

Sporazumi o slobodnoj trgovini sa EFTA-om (EEA), EUROMED-om,
Mercosurom (pregovori), Meksikom, Južnom Afrikom itd.

Carinske unije s Turskom, Andorom i San Marinom

Sporazumi o partnerstvu i suradnji s Rusijom i Ukrajinom (Partnership and
Cooperation Agreements – PCA).

Sporazume koje zaključuje Zajednica su prvotno bili ograničeni na tarifna (carinska)

pitanja, da bi se kasnije postupno proširivali i na ukupno trgovinsko područje, što
se tiče roba i usluga, konkurencije, intelektualnog vlasništva, zaštite okoliše te
socijalnih pitanja. Sporazumi su potpisani sa skoro svim zemljama svijeta, kao i s
određenim brojem međunarodnih integracija. Neki su potpisani s ciljem reguliranja
različitih vidova trgovine (npr. sporazumi koji su se odnosili na samoograničenja),
drugi su se temeljili na reguliranju konfliktnih odnosa (kao npr. sa SAD-om).
Samoograničavajućim izvoznim sporazumima zemlje se angažiraju na ograničenju
svoga izvoza prema određenim zemljama uvoznicama, kako bi se uklonila namjera
eventualnog protekcionizma zemlje uvoznice. Malobrojni sporazumi tog tipa zaključila
je Zajednica sa zemljama kao što je Japan, Indija ili SAD, pri čemu se može raditi o
različitim proizvodima kao što je npr. čelik ili automobili.

Zajednica je, od 1970. godine potpisala carinske i preferencijalne trgovinske

sporazume na određeno ili neodređeno vrijeme sa pojedinim zemljama. Ti
sporazumi, koji su predviđali slobodan pristup industrijskih proizvoda i davanje
carinskih prednosti o određenim poljoprivrednim proizvodima, kasnije su prošireni na
gospodarsku i financijsku suradnju, a 1990. godine u mediteranskoj zoni su bili
zamijenjeni sporazumima «Euro-mediteranske asocijacije».

Asocijativni sporazumi. To su mješoviti sporazumi koji su karakteristični po «pravu i

reciprocitetnoj obvezi, zajedničkom djelovanju u posebnim procedurama» i nemaju
samo trgovinski aspekt. Osim pristupne liberalizacije razmjene, sadržavaju općenito
74
dispozicije koje se odnose na slobodno kretanje radnika i odobravanje stanovništvu
zemalja potpisnica da rade pod određenim uvjetima u EU, da tamo borave i kreću se
pod istim uvjetima kao domaće stanovništvo. Sadrže mehanizme ekonomske i
političke suradnje, u cilju zakonodavnog približavanja, a neki predviđaju i članstvo u
Uniji. U asocijativne sporazume spadaju Europski sporazumi i Sporazumi o
stabilizaciji i pridruživanju - SSP (Hrvatska, Jugoistočna Europa).

Europski sporazumi su potpisani između EU-a i zemalja Srednje i istočne Europe

(koje su 2004. i 2007. godine postale njene članice) tijekom 1990-tih godina kako bi
se pomoglo njihovom integriranju u Uniju. Predviđali su asimetrično snižavanje carina
i uspostavu zone slobodne trgovine za većinu industrijskih proizvoda, dok je
poljoprivreda bila isključena iz tih sporazuma. Sporazumi su garantirali slobodno
kretanje kapitala za investicije i osiguravali su slobodno osnivanje poduzeća, kako bi
se tranzicijske zemlje pripremile za politiku tržišnog natjecanja u okviru unutarnjeg
tržišta EU-a.

4.4.2. Multilateralni trgovinski sporazumi

Zajednica ima «obvezu osiguranja oportune povezanosti sa svim međunarodnim
organizacijama» raspolažući, u načelu, isključivom nadležnošću za potpisivanje
trgovinskih sporazuma sa trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama kao što
je WTO. Multilateralna dimenzija ZTP-a ostvaruje se dakle prvenstveno kroz
mehanizme WTO-a, koji predstavlja najučinkovitije sredstvo upravljanja trgovinom, s
ciljem poticanja pristupa tržištima putem zajedničkih pravila u kontekstu učinkovitog
globalnog upravljanja («global governance»). Na taj način promovira vlastite
vrijednosti, uključujući pitanja zaštite okoliša, sigurnosti hrane, kulturne raznolikosti i
poticanja temeljnih radničkih normi. Zajednica je potpisala, pored zemalja članica EU-
a, Sporazum iz Marrakecha 15. travnja 1994., odnosno 1. siječnja 1995. godine, čime
je sudjelovala u osnivanju WTO-a. EZ ima pravo sudjelovati u svim organima WTO-a,
raspolaže pravom glasa i računa se praktično kao zemlja članica.

Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), koji je uključen u temelje WTO-a, doveo
je do smanjenja carina za industrijske proizvode sa 40% nakon II. svjetskog rata na
3,8%, i čak do potpunog ukidanja carina za osam sektora. Još od 1960. godine
određene zemlje, a najčešće SAD, koriste GATT kao sredstvo kojim se dovodi u
pitanje sustav komunitarnih preferencijala (npr. na uvoz banana iz zemalja ACP-
a). EU, kao vodeća regionalna trgovinska sila, ima važnu ulogu u razvoju svjetske
trgovine. Sadašnji ciljevi Unije, vezani za WTO jesu:

Liberalizacija trgovine roba i usluga te investiranje, što treba poticati rast
trgovine i sukladno tome ekonomsko blagostanje

Zaštita europskih interesa, posebno u određenim sektorima industrije,
poljoprivrede, javnih usluga i kulture

Osiguranje okvira za takvu liberalizaciju kroz pravila zaštite okoliša i radnika,
te brigu o najmanje razvijenim zemljama.

WTO je temelj multilateralnog sustava određivanja pravila u međunarodnoj trgovini i

danas (travanj 2007.) obuhvaća 151 državu, s time da još 30-ak zemalja ima status
promatrača, što im garantira početak pregovora o članstvu u dogledno vrijeme.
Hrvatska je članica od 30. studenog 2000. godine, a među novije članice spadaju
Kina, Makedonija, Moldova, Saudijska Arabija, Vijetnam i Tajvan. WTO danas
pokriva oko 95% svjetske trgovine, ali članicama još nisu postale zemlje kao npr.
Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Iran, Irak, Ukrajina, Kazahstan i Rusija. U
75
novije vrijeme sve teže se dolazi do konsenzusa zbog širenja članstva i različitih
interesa zemalja, pogotovo siromašnijih članica koje dobivaju na važnosti, a zalažu
se prvenstveno za liberalizaciju poljoprivrednog tržišta. Za razliku od GATT-a, WTO
ima čvršći regulatorni okvir, a provođenje politika se bolje kontrolira putem
Mehanizma rješavanja sporova. Taj mehanizam se često koristi u međusobnim
sporovima između SAD-a i EU-a, s time da je EU, za sada, bila uspješnija po pitanju
rješavanja sporova u svoju korist.

Kao otvoreno gospodarstvo, EU ima cilj osigurati bolji pristup tržištima za svoje robe,
usluge, investicije, kao i jačati pravila pravedne i slobodne trgovine. Globalizacija
nameće brigu o međunarodnoj trgovini, a otvorena gospodarstva (uz zajednička
pravila) pospješuju pravedniju trgovinu, uz brigu o konkurentnosti.

4.4.3. Unilateralni trgovinski aranžmani

EU provodi unilateralne mjere kao dodatni instrument ZTP-a u interesu razvoja i/ili
političke stabilnosti u skladu s temeljnim političkim prioritetima Unije:

Opći sustav preferencijala (GSP - General System of Preferences) - klasični
instrument poticanja razvoja odobravanjem carinskih preferencijala; jamči
proizvodima uvezenima iz zemalja korisnika GSP-a ili bescarinski pristup ili
smanjenje carina

Inicijativa “Sve osim oružja” (EBA - “Everything But Arms”) - specijalni
aranžman za najmanje razvijene zemlje (njih 49); jamči bescarinski pristup
uvozu svih proizvoda iz tih zemalja bez ikakvih količinskih ograničenja
(izuzetak je oružje i municija)

Asimetrične preferencije za Zapadni Balkan i Moldovu - s ciljem osiguranja
mira, stabilnosti, slobode i ekonomskog blagostanja u regiji.

EU je najotvorenije tržište za najmanje razvijene (najsiromašnije) zemlje, a čak 178

zemalja u razvoju i ovisnih teritorija su korisnice GSP-a. Najznačajnije uvoznice, koje
su korisnice sustava, su Kina, Bangladeš, Pakistan, Brazil i Indija. Osnovni ciljevi
trgovinskih režima koji se primjenjuju za zemlje u razvoju (ZUR) su:

pomoć ZUR u širenju prodaje vlastitih proizvoda na tržištima industrijaliziranih
zemalja

poticanje industrijalizacije ZUR putem smanjenja ili ukidanja carina za
finalizirane ili polu-finalizirane industrijske proizvode i određene poljoprivredne
proizvode.

GSP smanjuje carine bez ikakvih količinskih ograničenja, a redukcije ovise o

osjetljivosti pojedinih proizvoda. Posebni poticajni aranžmani koriste se za zemlje
koje ulažu trud u zadovoljavanje određenih međunarodnih normi u području zaštite
okoliša i zapošljavanja kako bi se potakao održivi razvoj. Zajednica je prva primijenila
(od 1971.) Opću shemu preferencijala (GSP) za tzv. «Skupinu 77» u okviru GATT-
a, nakon prijedloga UNCTAD-a (Konferencija Ujedinjenih Naroda o trgovini i razvoju)
o pomoći ZUR, te za prekooceanske zemlje i teritorije zemalja članica EZ-a. Druga
shema (1980.-1990.) i treća shema (1995.-2004.) slijedile su jednake ciljeve, uz
određene izmjene, a među zemlje korisnice su uvrštene Kina i zemlje u tranziciji iz
bivšeg «istočnog bloka».

GSP se provodi u ciklusima od 10 godina, što omogućuje stabilnost trgovcima i

ekonomskim operaterima. Godine 2002. uvoz obuhvaćen ovim režimom iznosio je

76
oko 53 milijarde eura. Novi sustav GSP-a, za razdoblje od 2006. do 2015. godine
pojednostavljuje stupnjevanje mehanizama i svodi sustav na tri sheme:

Opća shema – povećava pokrivenost proizvoda sa 6900 na 7200
(prvenstveno iz poljoprivrednog i ribarstvenog sektora za zemlje u razvoju)

Specijalna shema za najmanje razvijene zemlje (EBA)

Novi specijalni GSP+ za ranjive zemlje – ukidanje carina na 7200 proizvoda,
pod uvjetom da zemlja ratificira i provodi 27 ključnih međunarodnih konvencija,
ima ograničene koristi od GSP-a i ima slabo diverzificirano gospodarstvo.

Preferencijali se primjenjuju pod određenim uvjetima. Npr. ukidaju se ili zamrzavaju

ako se u zemljama korisnicama ne primjenjuju odgovarajući standardi u proizvodnji,
radničkim i ljudskim pravima te trgovinskoj praksi ili ako se primjenjuju oblici ropstva i
prisilnog rada. Preferencije se ne primjenjuju ako uvoz određenog proizvoda postane
prijetnja proizvođačima iz Unije, tj. ako dođe do određenih rizika za tržište i
proizvođače. U sustavu preferencijala, pravila podrijetla su vrlo važna jer
osiguravaju da su proizvodi doista proizvedeni u zemlji korisnici GSP-a, a regionalna
kumulacija podrijetla potiče regionalnu integraciju ZUR (npr. među članicama
ASEAN-a, Andskog pakta i sl.). EU također koristi aranžman u kojem se potiče
industrijska suradnja proizvođača EU-a i ZUR tako da proizvode iz EU-a koji se
dorađuju u ZUR također uvrštava u okvire GSP-a.

4.5. Regionalna trgovinska suradnja EU-a i odnosi sa glavnim

partnerima

EU u okviru trgovinske politike, te sukladno političkim interesima i ostalim vanjskim

determinantama (razvojna politika, proširenje članstva, politika susjedstva...) razvija
specifične odnose s određenim skupinama zemalja, izgrađujući gustu mrežu
trgovinskih, tarifnih i preferencijalnih sporazuma, ali i sporazuma koji nadilaze
trgovinske aspekte. EU razvija također specifične strateške i trgovinske odnose s
glavnim trgovinskim i političkim svjetskim «silama», SAD-om, Japanom, Kinom,
Rusijom itd. Grafikoni 4-4. i 4-5. prikazuju relativni značaj pojedinih svjetskih regija za
izvoz i uvoz Unije.

Grafikon 4-4. Izvoz EU-a – relativni udjeli pojedinih regionalnih skupina (2006.)
JAP+KOR, 6% EFTA, 12%
Kina + HK, 8%
SAARC, 3%
ZND, 10%
ASEAN, 5%
AUS+NZ, 2%

GCC, 5%

MED-10, 10%
NAFTA, 31%
ACP, 5%

MERCOSUR,
3% Andski pakt, 0%

77
Grafikon 4-5. Uvoz u EU – relativni udjeli pojedinih regionalnih skupina (2006.)

JAP+KOR, 9% EFTA, 13%

Kina + HK, 17%

ZND, 14%

SAARC, 3%
ASEAN, 6%
AUS+NZ, 1% NAFTA, 17%
GCC, 3%
MED-10, 8% ACP, 5% Andski pakt, 1%
MERCOSUR, 3%

Napomena: JAP – Japan; KOR – Koreja; ZND – Zajednica nezavisnih država (bivši SSSR); MED-10
– 10 zemalja južnog i istočnog Mediterana; GCC – Vijeće za suradnju zemalja Zaljeva; AUS –
Australija; NZ – Novi Zeland; SAARC – Južnoazijska asocijacija regionalne suradnje (Indija, Pakistan
itd.); HK – Hong Kong.

4.5.1. Europski gospodarski prostor (EEA)

Ugovor o EEA stupio je na snagu 1994. godine, a sadržava dispozicije koje se

odnose na četiri slobode i konkurenciju. Ima za cilj liberalizaciju svjetske trgovine i
suradnju u toj oblasti. EEA danas predstavlja jedinstvenu zonu slobodne trgovine
između 30 zemalja članica, a ne zasniva se niti na carinskoj uniji, niti je to istinsko
zajedničko tržište. Slobodno kretanje roba organizirano je po modelu Ugovora o EZ-u
za proizvode podrijetlom iz ugovornih strana, s izuzetkom poljoprivrede i ribarstva.
Radnici imaju pravo slobodnog kretanja, sukladno pravilima predviđenim Rimskim
ugovorom, ali bez razlikovanja plaćenih ili neplaćenih radnika. Sloboda pružanja
usluga i poslovnog nastana te kretanja kapitala poduzete su u okviru dispozicija
Ugovora, izuzev transporta, koji je podvrgnut posebnom režimu. Premda su pravila
koja se odnose na konkurenciju ona iz Ugovora, procedure koje omogućavaju
primjenu su mnogo elastičnije i odnose se naročito na «razmjenu mišljenja».

(više o EEA u poglavlju 3.2.3.)

4.5.2. Proces stabilizacije i pridruživanja (Zapadni Balkan)

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju – SSP (Stabilisation and Association
Agreement - SAA) predstavlja pravni temelj i sadržajni okvir odnosa EU-a i pojedinih
zemalja sa zapadnog Balkana, uključujući i Hrvatsku. To je prvi korak ka
institucionaliziranju odnosa s EU i omogućava postupne pripreme za ostvarenje
punopravnog članstva u Uniji. U pogledu pridruživanja Uniji, SSP je znatno širi nego
Europski sporazumi, te naglašava potrebu regionalne suradnje radi stabiliziranja
područja jugoistočne Europe. Sporazum je mješovitog karaktera i uređuje odnose
zemlje potpisnice s EU za sva tri stupa Unije.

SSP je preferencijalni sporazum, koji treba pridonijeti gospodarskoj i političkoj

stabilizaciji određene zemlje, te uspostavi bliskih i dugoročnih veza između ugovornih
stranaka, a sklopljen je na neodređeno vrijeme. Postignuti sporazum jamči postupno
otvaranje tržišta kroz višegodišnja prijelazna razdoblja. Važno je pri tome napomenuti

78
da je predviđena i mogućnost primjene zaštitnih mjera u slučaju znatnijeg povećanja
uvoza koji može ugroziti stabilnost domaćeg tržišta.

U lipnju 1999. godine Vijeće EU-a usvojilo je Proces stabilizacije i pridruživanja za

Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, Makedoniju i tadašnju SR Jugoslaviju
(danas: Srbija, Crna Gora, Kosovo), kao modifikaciju "regionalnog pristupa" iz travnja
1997. Hrvatska je otpočela proces intenzivnijeg približavanja Uniji 2000. godine,
nakon čega su počeli pregovori o SSP-u i potpisivanje u listopadu 2001. godine.
Nakon ratifikacije Sporazum je 1. veljače 2005. godine stupio na snagu. Od
potpisivanja do završetka ratifikacije SSP-a vrijedi Privremeni sporazum (Interim
Agreement) o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima.

4.5.3. Euro-mediteransko partnerstvo (EUROMED)

Suradnja s mediteranskom regijom dobila je posebno na važnosti u 1980-tima, nakon
ulaska Grčke, Španjolske i Portugala u EZ, prestankom podjele na «zapad» i «istok»,
te približavanjem Turske Uniji, posebno nakon uspostavljanja carinske unije od 1.
siječnja 1996. godine te početkom pregovara o članstvu u EU od 2005. godine.
Temelji sadašnje suradnje su Barcelonski proces i Europska politika susjedstva
(ENP), a Mediteranska unija, kao novi prijedlog zajednice zemalja koja bi obuhvaćala
zemlje mediteranskog bazena (veže se za francuskog predsjednika Nicolasa
Sarkozyja) zamišljena je kao proturješenje za članstvo Turske u EU i kao pokušaj
približavanja Izraela i arapskih zemalja. Ta unija temeljila bi se na političkoj,
gospodarskoj i kulturnoj uniji zasnovanoj na načelima jednakosti i bila bi usko
povezana s EU.

Brojna zajednička pitanja (trgovina, opskrba energijom, migracije, zaštita okoliša,

terorizam) iziskuju jači angažman EU-a prema zemljama južnog i istočnog
Mediterana. Barcelonska konferencija u studenom 1995. utvrdila je temelje
partnerstva između EU-a i 12 zemalja Mediterana. Taj Barcelonski proces zasniva se
prije svega na političkom dijalogu radi promoviranja demokracije i principa pravne
države s ciljem uvođenja zone slobodne trgovine, te ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj
suradnji. Dva segmenta suradnje su bilateralni odnosi EU-a i zemalja uključenih u
proces te regionalna dimenzija suradnje. Euro-Mediteranska zona slobodne trgovine
(EU-MEFTA) obuhvaćala bi u početku cijelu EU i sadašnjih devet zemlja uključenih u
proces, s kojima je EU potpisala ugovore o asocijaciji: Alžir, Egipat, Izrael, Jordan,
Libanon, Maroko, Tunis, Palestinska samouprava i Sirija (s kojom ugovor nije
finaliziran). Cilj je postupno ostvaruje potpisivanjem međusobnih sporazuma, što bi
trebalo rezultirati jedinstvenom zonom koja bi, uz EU, obuhvaćala i EFTA-u, Tursku,
zemlje kandidatkinje za EU i eventualno ostale partnere ENP-a, te potencijalno Libiju,
Irak, Mauritaniju i zemlje GCC-a.

S druge strane, arapske zemlje uključene su u proces formiranja svearapske zone

slobodne trgovine. EU je zainteresirana za bliskiju suradnju i s ostalim arapskim
zemljama, a posebno zemljama GCC-a (Vijeće suradnje zemalja Zaljeva: Kuvajt,
Bahrein, Katar, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija), s kojima usko
surađuje u projektima transfera tehnologije i opskrbe naftom i s kojima planira
formirati također zonu slobodne trgovine.

Euro-mediteransko partnerstvo iziskuje osjetljiviji pristup zemljama južnog i istočnog

Mediterana. Njihovi proizvodi koriste slobodan pristup na europsko tržište, bez
reciprociteta za europski izvoz. Slabije razvijene zemlje mogu postupno odmrzavati
79
svoju carinsku zaštitu prema vrlo konkurentnom europskom gospodarstvu. Kako bi
pomogla prilagođavanju tih zemalja, Unija realizira financijsku potporu (zajmovi EIB-a
i program MEDA, kojeg zamjenjuje ENPI – novi financijski instrument Europske
politike susjedstva, a razmatra se i osnivanje Euro-mediteranske razvojne banke) i
druge oblike suradnje (kulturni dijalog, protuteroristička suradnja, programi za
mladež, parlamentarna suradnja).

4.5.4. Zemlje Afrike, Kariba i Pacifika (ACP)

Trgovinski sporazumi sa zemljama Afrike, Kariba i Pacifika nisu zasnovani na
principima reciprociteta. EU nema istinske trgovinske koristi od tih zemalja, jer su
uglavnom nerazvijene i većinom male zemlje. Već 1960-tih je odobrena pomoć za
stare kolonije Francuske, Belgije, Italije i Nizozemske, a nakon toga Velike Britanije,
Španjolske i Portugala. Dvije prve konvencije ratificirane su u Yaoundéu (glavnom
gradu Kameruna), 1963. i 1969. godine, gdje su definirani okviri u kojima su
potpisane četiri sljedeće konvencije u Loméu (glavni grad Togoa) 1975., 1979., 1984.
i 1989. godine.

Financiranje se osigurava doprinosima zemalja članica EU-a Europskom fondu za

razvoj (EDF), čiji su rashodi izvan komunitarnog proračuna. Pored pomoći EDF-a,
pomoć razvoju trebao je biti model novog ekonomskog poretka, koji se zasnivao na
više različitih instrumenata:

zajedničkom upravljanju (Vijeće ministara ACP–EZ, stalni organi i sl.)

slobodnom pristupu europskom unutarnjem tržištu ili GSP-u za većinu
poljoprivrednih proizvoda, te za industrijske i rudarske proizvode tih zemalja

stvaranju originalnih mehanizama garantiranja izvoznih prihoda od temeljnih
proizvoda u slučaju nepredviđenog smanjenja cijena (Sustav stabilizacije
izvoznih zarada za osnovne poljoprivredne proizvode - STABEX i Sustav
zaštite i razvoja rudarske proizvodnje – SYSMIN).

Nakon više od 20 godina primjene Konvencija Lomé, rezultati su bili poražavajući.

Ciljevi su sporo realizirani zbog neadekvatnog financiranja, kompleksnosti postupaka
i nerješavanja osnovnih problema (npr. dugovanja). Zemlje ACP-a izgubile su svoju
konkurentnost i marginalizirane su na tržištu EU-a, daleko od rasta i razvoja koje su
ostvarile npr. zemlje istočne Azije. Liberalizacija razmjene na međunarodnoj razini
lišila ih je prednosti zaštićenog europskog tržišta, a jačanje propisanih mehanizama u
okviru WTO-a dovelo je u pitanje održavanje sustava preferencijala i reciprociteta za
određene proizvode o kojima je gospodarstvo tih zemalja vrlo ovisno (npr. banane).
EU se usmjerio na istočnu Europu i zemlje Mediterana, a razvoj i jačanje
demokracije, ljudskih prava i pravne države postali su prioriteti. Nakon Loméa, EU je
predložila zemljama ACP-a da se organiziraju na regionalnoj osnovi (zapadna Afrika,
središnja Afrika, istočna i južna Afrika, južna Afrika, Karibi, Pacifik), a cilj te nove
organizacije zemalja bio je razvoj unutar-regionalne trgovine, koji gotovo da i ne
postoji među tim zemljama. Time bi zemlje ACP-a stvarale zajednička tržišta radi
dostizanja dovoljne veličine i smanjenja cijena, a nakon određenog perioda bi EU
postupno potpisivala sporazume o slobodnoj trgovini s tako osnovanom unijama.

Pomoć iz EDF-a se koristi za rentabilne, dugoročne projekte kao što su projekti

ekonomske infrastrukture i socijalnog položaja, a povratna sredstva, osim Stabexa i
Sysmina, odobravaju se i u obliku specijalnih sredstava, rizičnog kapitala poduzeća i
uobičajenih zajmova EIB-a. U okviru utvrđenih konvencija, zajmovi su se mogli
odobravati na rok od čak 40 godina, bez plaćanja amortizacije prvih 10 godina i uz
80
kamatu od 1% do 3% (čak 0,5% za najmanje razvijene zemlje). Zbog nedovoljnog
vlastitog kapitala u tim zemljama, EU je odobrila i poseban mehanizam financiranja
koji se sastoji u participiranju Unije u kapitalu poduzeća ili u preuzimanju ukupnog
rizika. Evolucija suradnje i obuhvat zemalja ACP-a u programima pomoći EU-a
prikazan je u Tablici 4-6., a ukupna plaćanja iz EDF-a na Grafikonu 4-6.

Tablica 4-6. Evolucija suradnje EU – ACP

Godina Sporazum Zemlje potpisnice

Benin, Burkina Faso, Burundi, Kamerun, Srednjoafrička Republika, Čad,

1963. Yaoundé I Kongo, Demokratska Rep. Kongo, Obala Bjelokosti, Gabon,
Madagaskar, Mali, Mauritanija, Niger, Ruanda, Senegal, Somalija, Togo
1969. Yaoundé II Kenija, Tanzanija, Uganda
Bahami, Barbados, Bocvana, Etiopija, Fidži, Gambija, Gana, Grenada,
Gvineja, Gvineja-Bissau, Gvajana, Jamajka, Lesoto, Liberija, Malavi,
1975. Lomé I
Mauricijus, Nigerija, Samoa, Sierra Leone, Sudan, Svaziland, Tonga,
Trinidad i Tobago, Zambija
Zelenortska Republika, Komori, Džibuti, Dominika, Kiribati, Papua Nova
1979. Lomé II Gvineja, Sveta Lucija, Sao Tome & Principe, Sejšeli, Solomonski Otoci,
Surinam, Tuvalu
Angola, Antigva i Barbuda, Belize, Dominikanska Republika, Mozambik,
1984. Lomé III
Sveti Kitts i Nevis, Sveti Vincent i Grenadini, Vanuatu, Zimbabve
1990. Lomé IV Ekvatorijalna Gvineja, Haiti
Lomé IV
1995. Eritreja, Namibija, Južna Afrika
(revidiran)
Cookovi Otoci, Maršalovi Otoci, Federativne Države Mikronezije, Nauru,
2000. Cotonou
Niue, Palau
Napomena: Sredstva EDF-a namijenjena su i programima pomoći za Kubu, s kojom EU nema
potpisan ugovor o suradnji.

Grafikon 4-6. Ukupna plaćanja iz EDF-a do 2006. godine

Milijuna eura

Godine

Globalni volumen sredstava Sporazumom iz Cotonoua za razdoblje 2000.–2007. bio

je planiran na 25 milijardi eura, a sredstva devetog EDF-a (2003.-2008.) iznose 13,5
milijardi eura.

81
Sporazum iz Cotonoua (glavni grad Benina) potpisalo je 23. lipnja 2000. godine 77
zemalja ACP-a, kao novu generaciju sporazuma o partnerstvu, a stupio je na snagu
1. travnja 2003. godine. Premda novi sporazum obuhvaća ciljeve rasta standarda
življenja i gospodarski razvoj u zemljama ACP-a te bliskiju suradnju s EU, razlikuje se
od prethodnih konvencija jer nadilazi samo razvojne ciljeve i fokusira se na
iskorjenjivanje siromaštva kroz potpuniju integraciju zemalja ACP-a u svjetski
trgovinski sustav i potiče institucionalnu i političku dimenziju suradnje. Taj segment
postaje još važniji nakon revizije sporazuma 2005. godine, kada jača politički dijalog,
pojednostavljuju se procedure alokacije pomoći i jača suradnja na području migracija.
Trgovinski i financijski okvir Sporazuma iz Cotonoua obuhvaća:

Sporazume o ekonomskom partnerstvu (EPA), koji daju naglasak na
slobodnu trgovinu, pravila WTO-a i razvoj zemalja, uz poticanje regionalnog
povezivanja

Pitanja o područjima vezanim za trgovinu (Sporazum TRIPS, Konvencija o
bioraznolikosti, politika konkurencije, ekološki i radnički standardi...) i
investicije

Financijsku suradnju – npr. za deseti EDF (2008.-2013.) predviđeno je
najmanje 23 milijarde eura pomoći

Promjene u alokaciji i planiranju sredstava (makroekonomska podrška i
podrška za hitne potrebe)

Stabex i Sysmin zamjenjuju se novim sustavom stabilizacije izvoznih prihoda

Posebna pomoć za najzaduženije zemlje u obliku oprosta od duga.

4.5.5. Međuregionalni i ostali sporazumi o slobodnoj trgovini

Zaključivanje sporazuma slobodne trgovine postalo je povlaštenom strategijom u
odnosima EU-a s ostalim geoekonomskim snagama. Umnožavanje sporazuma
dovodi do gubitka određenog dometa svakog od njih i gubitka povezanosti ukupne
integracije, a težnja prema slobodnoj razmjeni generalizira i slabi specifičnost modela
europske integracije. Međutim, svjetsko gospodarstvo podijeljeno je na više
trgovinskih integracijskih zona s liberalizacijom razmjene koja funkcionira na dublji
način u proširenom tržištu. Rizici vezani uz nesigurnost razmjene i konkurencija bez
ograničenja prisiljavaju Uniju, i ostale zemlje, da organiziraju vlastite trgovinske
okvire s više ekonomskih i trgovinskih sporazuma. Regionalne preferencije rezultiraju
i monetarnom stabilnošću unutar blokova te zajedničkim normama u socijalnoj sferi i
zaštiti okoliša. Trgovina više ne smije biti dezintegracijski faktor općih uvjeta
proizvodnje i razvoja. Međuregionalni sporazumi podrazumijevaju uvođenje zone
slobodne razmjene između dvaju trgovinskih blokova. EU je inicirala zaključivanja
više takvih sporazuma (npr. s MERCOSUR-om, ASEAN-om, GCC-om), kao i
sporazuma sa pojedinačnim zemljama - trgovinskim partnerima (SAD-om, Kinom,
Japanom, Meksikom itd.).

EU i SAD glavni su «igrači» na svjetskom tržištu i imaju glavnu ulogu u

međunarodnim tijelima (npr. WTO), međunarodnim investicijama i općenito
globalnom gospodarstvu. Njihova međusobna razmjena čini oko 2/5 svjetske
razmjene, a dnevni promet iznosi oko 1,7 milijardi eura. Međusobna ovisnost je očita.
Pokušaji bliskije koordinacije vidljivi su na raznim ekonomskim forumima i projektima
međunarodnog razvoja, kao i promicanja zajedničkih ciljeva (demokracija, ljudska
prava, borba protiv terorizma, tržišna ekonomija). U Madridu je tako 1995. potpisana
Nova transatlantska agenda, čiji su ciljevi bili usmjereni na obuhvatnu suradnju u
rješavanju globalnih problema. Projekt iz 1998. predvidio je stvaranje zone slobodne
trgovine između Unije i SAD-a (“Novo transatlantsko tržište”), koja ne bi
82
obuhvaćala samo poljoprivredu i audiovizualnu tehniku. Projekt je doživio neuspjeh
zbog protivljenja Francuske, Njemačke, Nizozemske i Španjolske. Posljednjih godina
pojavile su se nove inicijative suradnje, kao npr. prijedlog njemačke kancelarke
Angele Merkel o realizaciji zone slobodne trgovine. U travnju 2007. godine na samitu
EU-SAD prihvaćen je Okvir za naprednu transatlantsku ekonomsku integraciju
između EU-a i SAD-a, a ključni elementi okvira su prihvaćanje programa suradnje i
formiranje Transatlantskog gospodarskog vijeća (TEC). Premda su započeli suradnju
1959. u okviru EURATOM-a i produbljivali odnose tijekom posljednjih 50 godina,
temelji suradnje EU-a i Kanade datiraju iz 1976. godine, kada je potpisan Okvirni
sporazum o trgovinskoj i gospodarskoj suradnji, a od 2004. godine pregovaraju o
novom Sporazumu o jačanju trgovine i investicija.

Suradnja sa zemljama Latinske Amerike započela je 1960. i karakterizira ju

razvojna pomoć, trgovinska suradnja, promicanje integracije ZUR (međusobno i u
globalno gospodarstvo) i politička suradnja. Također, EU se željela suprotstaviti
utjecaju SAD-a, koji je inicirao formiranje prostora slobodne trgovine sa
MERCOSUR-a, kao i inicijativu FTAA (Zona slobodne trgovine obiju Amerika).
Okvirni sporazum o slobodnoj trgovini potpisan je u prosincu 1995. sa MERCOSUR-
om, a pregovori su započeli u lipnju 1999. godine. Međutim, došlo je do zastoja i kraj
pregovora ovisit će o procesima unutar WTO-a. EU planira postepeno realizirati zonu
slobodne trgovine sa cijelom Latinskom Amerikom, tako da je započela pregovore o
slobodnoj trgovini sa skupinom zemalja iz Srednje Amerike, a od prosinca 2006.
Komisija je inicirala pregovore o asocijaciji s Andskom zajednicom. U ovoj regiji Unija
je razvila daleko najbliskiju suradnju s Meksikom (1997. potpisan sporazum o
suradnji koji uključuje i zonu slobodne trgovine) i Čileom (2002. potpisan sporazum o
asocijaciji, koji je vjerojatno najambiciozniji trgovinski sporazum potpisan s nekom
zemljom koja neće postati članica Unije).

Suradnja EU-a s Azijsko-pacifičkim područjem obuhvaća odnose s Japanom, Kinom,

Tajvanom, ASEAN-om, Južnom Korejom, Indijom i ostalim zemljama južne Azije, te
Australijom i Novim Zelandom. Temelj suradnje EU-a i Japana obuhvaća Akcijski
plan iz 2001. u kojem se zalažu za poticanje mira, sigurnosti i suradnje, suočavanje s
globalnim i socijalnim izazovima te jačanje gospodarskog i trgovinskog partnerstva.
Suradnja se realizira u političkoj sferi te kroz široki dijalog i to prvenstveno o
deregulaciji međusobne trgovine (Sporazum o uzajamnom priznavanju tehničkih
specifikacija za kemikalije, lijekove, elektroničku i telekomunikacijsku opremu, 2002.),
o investicijama i suradnji u tehnološkom razvoju i istraživanjima. Što se tiče trgovine,
ne postoje sporazumi o slobodnoj trgovini, ali vrijednost međusobne razmjene je vrlo
značajna (2006. Japan je bio 5. partner Uniji, a Unija je bila 3. partner Japanu).

Suradnja EZ-a započela je tek 1975. godine priznavanjem Kine, a nakon toga je
uslijedilo nekoliko trgovinskih sporazuma i uključivanje Kine u sustav GSP-a. Nakon
zastoja u suradnji zbog političkog neslaganja, 1995. EU inicira ponovnu suradnju
zbog sve veće uloge Kine u političkom i ekonomskom pogledu te ulaže u njen razvoj
forsirajući napredak u ljudskim pravima. EU je potpisala brojne sporazume o suradnji
s Kinom, a danas je njen najveći trgovinski partner i investitor. Kina je Uniji drugi
najveći partner, iza SAD-a. Kineski izvoz vrtoglavo raste, a posebno nakon primanja
u članstvo WTO-a. Neposredno nakon toga EU je morala dogovorit s Kinom
ograničavanje uvoza tekstila, jer su jeftini kineski proizvodi snažno utjecali na
konkurentnost europskih proizvođača. Što se tiče Tajvana, EU ga ne priznaje
politički, ali ekonomski imaju solidne odnose (treći azijski trgovinski partner).

83
ASEAN danas obuhvaća 10 zemalja jugoistočne Azije s kojima EU održava bliske
trgovinske odnose i surađuje u raznim područjima (od političke i sigurnosne, do
kulturne i istraživačke suradnje), uz izuzetak Mijanmara (Burme). Godine 1980.
ASEAN i EZ potpisale su sporazum o trgovinskoj, ekonomskoj i razvojnoj suradnji,
koji je izmijenjen uslijed snažnog ekonomskog rasta pojedinih članica te integracije.
ASEAN je Uniji bitan trgovinski partner (oko 5-6% razmjene) i destinacija za
investiranje.

Što se tiče ostatka Azije, EU blisko surađuje s Južnom Korejom, kojoj je drugi
trgovinski partner i s kojom intenzivno pregovara o sporazumu o slobodnoj trgovini, te
potiče regionalnu integraciju i razvoj zemalja okupljenih u Asocijaciju regionalne
suradnje u Južnoj Aziji (SAARC), koja okuplja sedam zemalja indijskog
potkontinenta (Indija, Pakistan, Bangladeš...). Zemljama SAARC-a Unija je prvi
trgovinski partner i pružatelj pomoći, a EU je posebno zainteresirana za suradnju s
Indijom, koja je uz Kinu najmnogoljudnija zemlja svijeta i koja bilježi visoke stope
gospodarskog rasta, pogotovo informatičkog sektora. EU također održava jake
povijesne i gospodarske veze s Australijom i Novim Zelandom, s kojima je
potpisala niz sporazuma, a glavni im je cilj održavanje stabilnih trgovinskih odnosa i
produbljivanje suradnje.

Što se tiče područja bivšeg Sovjetskog Saveza, EU je primila u članstvo tri baltičke
republike, strateški surađuje s Rusijom, vodi Europsku politiku susjedstva te potpisuje
Ugovore o partnerstvu i suradnji (PCA – Partnership and Cooperation
Agreements). PCA osigurava liberalizaciju trgovine, gospodarsku i financijsku
suradnju te bliske odnose s Unijom u drugim pitanjima. Za Rusiju takav sporazum
vrijedi od kraja 1997. godine, a zajednička strategija Unije prema Rusiji (1999.)
podrazumijeva suradnju u području: izgradnje demokracije i pravne države, jačanja
stabilnosti i sigurnosti u Europi i šire, suočavanje sa zajedničkim izazovima te
integraciju Rusije u zajednički europski gospodarski i socijalni prostor. Rusiji je Unija
glavni trgovinski partner, ali EU ima veliki deficit u međusobnoj razmjeni i to
ponajprije zbog ovisnosti EU-a o uvozu energenata, pa je očito kako EU ima strateški
i ekonomski interes od razvoja Rusije i razvijanja bliskije suradnje.

Osim Rusije, EU je PCA potpisala u 1990-tima s Ukrajinom, Moldovom, Armenijom,

Azerbejdžanom, Gruzijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Uzbekistanom. S
Tadžikistanom je ugovor stupio na snagu tek 2005. godine, dok su ugovori s
Bjelorusijom i Turkmenistanom zamrznuti zbog političkih razloga. Odnosi s
Ukrajinom također se razvijaju u smjeru strateškog partnerstva, posebno zbog njene
žele za pridruživanjem Uniji. Slično vrijedi i za Gruziju i Moldovu.

84
5. UNUTARNJE EUROPSKO TRŽIŠTE I SUSTAV
EUROPSKIH POLITIKA

Od samog početka bitan cilj Europske zajednice, zasnovane na zajedničkom tržištu,

bilo je stvaranje jedinstvenog europskog ekonomskog prostora. Pojmovi zajedničkog
tržišta, jedinstvenog tržišta i unutarnjeg tržišta jednoznačno se koriste, premda svaki
od tih integracijskih stupnjeva sadržava određene značajne nijanse. Zajedničko
tržište etapa je ekonomske integracije koja prema odluci Suda pravde “cilja
eliminiranju svih prepreka u komunitarnoj razmjeni radi spajanja nacionalnih tržišta u
jedinstveno tržište, stvarajući što je moguće bliskije uvjete za istinsko unutarnje
tržište". Dakle, produbljenje zajedničkog tržišta jedinstveno je tržište, čiji je nastavak
unutarnje tržište. Tom cilju služe dva međusobno nadopunjavajuća sredstva: prvo je
otvaranje granica, što daje mogućnost slobodnog kretanja roba i usluga, dok je drugo
stvaranje solidarnih struktura uvođenjem zajedničkih politika i odgovarajućih
financijskih instrumenata.

5.1. Što je unutarnje europsko tržište i kako je nastalo?

Europska integracija neprekidno se odvija u uvjetima tržišnog gospodarstva, koje se

s vremenom korigira javnim intervencijama. Jedinstveno, odnosno unutarnje
europsko tržište danas obuhvaća oko 500 milijuna ljudi, jer su Island, Norveška i
Lihtenštajn pridružene mnogim oblastima preko Europskog ekonomskog prostora
(EEA). Stvaranje unutarnjeg tržišta podrazumijeva ne samo liberalizaciju trgovine
među državama članicama, već i liberalizaciju kretanja proizvodnih faktora: rada,
kapitala i usluga. To za sobom povlači slobodan poslovni nastan osoba i trgovačkih
društava na cijelom teritoriju država članica kako bi im se omogućilo obavljanje
profesionalnih odnosno poslovnih djelatnosti. Jasno je stoga da je ključna riječ
unutarnjeg tržišta upravo "sloboda".

Kroz Rimski ugovor iz 1957. godine i Jedinstveni europski akt iz 1986. godine
zajedničko tržište i jedinstveno tržište, u trideset intervalnih godina, temelje se na
poštovanju četiriju istih sloboda: slobodnom kretanju roba, ljudi, usluga i kapitala.
Međutim, trebalo je produbiti ciljeve zajedničkog tržišta, jer su se nedovoljno
ostvarivali. Ideja velikog tržišta ubrzano se ostvarivala ekonomskom liberalizacijom u
1980-tim i 90-tim godinama davanjem prednosti politici ponude, deregulacije i
pristupa tržištu ukidanjem necarinskih prepreka i omogućavanjem ponude svim
poduzećima, radi suprotstavljanja mogućim preprekama koje koče stečene pozicije
proizvodnje.

Osnovna načela unutarnjeg europskog tržišta jesu:

Načelo nediskriminacije proizlazi iz članka 12 Ugovora o EZ-u, koji
zabranjuje "bilo kakvu diskriminaciju na osnovi nacionalne pripadnosti",
odnosno različit tretman u jednakim okolnostima na osnovi nacionalnosti

Načelo uzajamnog priznavanja - traži se da zakonodavstvo druge države
članice ima ekvivalentne učinke onima domaćeg zakonodavstva (“Ribizli iz
Dijona”).
Ugovor o EZ-u predviđa i usklađivanje zakonodavstava država članica u mjeri u kojoj
to zahtijeva djelovanje unutarnjeg tržišta. Naime, budući da načelo uzajamnog

85
priznavanja nije dostatno, bilo je potrebno donijeti direktive za harmonizaciju
nacionalnih zakonodavstava.

Danas je politika Unutarnjeg tržišta (Internal Market Policy) povezana sa svim

ostalim zajedničkim politikama, brine o učinkovitosti funkcioniranja i provođenju
direktiva («Management of Internal Market»), te podrazumijeva suradnju EU
institucija s nacionalnim tijelima i građanima EU-a («Partnership»). Temelji
unutarnjeg tržišta postavljeni su odredbama članaka 3c, 14 i 18 Poglavlja I. (Sloboda
kretanja roba), Poglavlja III. (Sloboda kretanja osoba, usluga i kapitala), Poglavlja IV.
(Vize, azili, imigracijska i druge politike vezane za slobodu kretanja osoba) te članaka
94 i 95 Ugovora o EZ-u.

5.1.1. Carinska unija EEZ i zajedničko tržište

Realizacija carinske unije (1968.) omogućila je ukidanje većine carina i kvantitativnih
ograničenja razmjeni. Međutim, liberalizacija se sukobljavala s mnogim preprekama,
kontrolama i izuzecima (oslobađanjima) u međunarodnom kontekstu. Osnivači EEZ-a
od početka su odredili ambicioznije ciljeve i željeli su formirati ekonomsko-političke
okvire u kojima će se roba, usluge i kapital moći slobodno razmjenjivati. Za stvaranje
carinske unije nije dovoljna samo Zajednička carinska tarifa, nego i njena primjena
sukladno jedinstvenim pravilima u svim zemljama članicama. U protivnom, to bi
dovelo do različitih carinskih vrijednosti i različite primjene pravila nakon uvoza roba
pojedinih zemalja članica. Komunitarni carinski zakon ima za cilj uklanjanje rizika
različitog tumačenja pravila Unije u razmjeni njenih zemalja članica s trećim
zemljama.

Ukidanje instrumenata klasičnog ekonomskog protekcionizma prikrivalo se

najrazličitijim propisima kojima su raspolagale nacionalne administracije. Ukidanje
takvih mjera bilo je vrlo teško, prije svega zato što su prepreke razmjeni bile
mnogobrojne, prikrivene, različite u pojedinim zemljama te stoga što je njihovo
ukidanje prisiljavalo zemlju na usklađivanje zakonodavstva. Za uklanjanje necarinskih
prepreka u razmjeni trebalo je triput više vremena od ukidanja carinskih prepreka. U
stvarnosti je nastupio tzv. “rat dokumenata”, koji je pojačan između administracija
zemalja članica. Međutim, od 1. siječnja 1993. godine razmjena unutar komunitarnog
teritorija ne zahtijeva nikakav carinski dokument, što znači da Zajednica predstavlja
jedan i jedinstven teritorij bez granice.

Fitosanitetsko i veterinarsko zakonodavstvo sadržava pravila o unutar-

komunitarnoj razmjeni bilja i uvezenih biljnih proizvoda trećih zemalja, norme o zaštiti
okoliša i zaštiti ljudi protiv štetnih i nepoželjnih organizama, te o smanjenju
iznenadnih fitosanitetskih kontrola osnivanjem Ureda veterinarske i fitosanitetske
inspekcije. To zakonodavstvo je omogućilo napredak, ali mnogi problemi su se
pojavili nakon ukidanja unutarnjih granica (prijevare, epidemije...). Nužnost je postalo
međusobno povjerenje i razmjena informacija na zajedničkom tržištu. Ostvarivanje
administrativne suradnje na komunitarnoj razini trajalo je duže vrijeme. Ukidanjem
administrativnih intervencija i liberalizacijom unutarnjih granica pojačan je rizik od
prijevara zbog različitih načina kontrole zemalja članica. Administrativnu suradnju
trebalo je podignuti na razinu usporedive kontrole, osiguranja međusobnog
povjerenja i garantiranja konkurencije.

Carinska unija realizirana je čak i prije predviđenoga roka, a omogućila je rast unutar-
regionalne razmjene u Europi te sveukupno lančanu izgradnju europske integracije.
86
Međutim, za zajedničko tržište bile su nužne i druge zajedničke politike, koje su se
nadograđivale na temeljima carinske unije. Zajedničko tržište temelji se na poštivanju
četiriju sloboda - slobodnom kretanju roba, ljudi, usluga i kapitala. Članak 2 Rimskog
ugovora određuje: ”Zajednica ima zadaću osnivanje zajedničkog tržišta i postupno
približavanje ekonomskih politika zemalja članica, unapređenje usklađenog razvoja
ekonomske aktivnosti u ukupnoj Zajednici, kontinuiranu ekspanziju, uravnotežen,
stabilan rast, ubrzano podizanje životnog standarda, bliskije odnose između zemalja
članica".

Bilo je potrebno uskladiti porezne sustave i propise kojima su podvrgnute slobodne

profesije u svakoj zemlji članici te ukinuti krute protekcionističke mjere, koje su neke
članice uvodile u kriznim situacijama (npr. zbog naftnih kriza) radi zaštite domaćih
tržišta od rastuće međunarodne konkurencije. Suprotno tome, dolazi do porasta
brojnih tehničkih normi koje su dovele do još veće razdiobe i omeđivanja tržišta u
ranim 1980-tima. Zajedničko tržište ostalo je tržište odvojeno između različitih
država-nacija zbog postojanja fizičkih, tehničkih i fiskalnih barijera. To cijepanje
tržišta prouzročilo je fragmentaciju komunitarne industrije, naročito u sektoru visoke
tehnologije i proizvodnji javnih potreba.

Izuzetan rast razmjene u prvih 10-15 godina EEZ-a bitan je faktor ekonomskog
razvoja i podizanja životnog standarda u zemljama članicama. Zahvaljujući većoj
konkurenciji koju su poduzeća imala na njihovim glavnim tržištima, učinci velikog
tržišta stimulirali su stvaranje klime povjerenja, koja se manifestirala rastom
investicija. Ukidanjem svih formalnosti na unutarnjim granicama nužnim postaje
uvođenje i jačanje određenog broja mjera na vanjskoj granici Unije:

administrativna suradnja osigurava sprječavanje prijevara i problema
potrošača

kontrola na vanjskim granicama treba biti pojačana pri uvozu robe iz trećih
zemalja

problemi nacionalne sigurnosti trebaju biti jedinstveni u sferi kriminala, droga,
terorizma, trgovine oružjem te u detaljnijoj razmjeni informacija između policije
i snaga sigurnosti različitih zemalja članica i, u određenoj mjeri, susjednih
zemalja

zajedničke politike nužne su u odnosu na građane trećih zemalja, koji putuju
zemljama članicama.

5.1.2. Jedinstveno tržište

Strategija uspostave jedinstvenog tržišta prihvaćena je 1985. godine. Od tada pa do
1993., kada je jedinstveno tržište ustrojeno, proveden je niz mjera kojima su
uklonjena mnoga tehnička i administrativna ograničenja, kao i mjere nacionalnih
tržišta za zaštitu domaćih proizvoda. Jedinstveno tržište nije samo slobodan prostor
više država na kojemu su ukinute trgovinske prepreke i uvedeno slobodno kretanje
roba, usluga, kapitala i osoba. Za prijelaz u taj napredniji integracijski stadij, potrebno
je uvesti zajedničke politike na europskoj razini, koje zadovoljavaju opće komunitarne
interese i pridonose stvaranju istovrsne ekonomske okoline, koja će omogućiti veću
slobodu izbora potrošača i poduzeća.

U siječnju 1985. godine, nova Komisija i njezin predsjednik Jacques Delors

predstavili su Parlamentu načela orijentacije i djelovanja tijekom idućih nekoliko
godina, pa je u lipnju 1985. godine objavljujena “Bijela knjiga“ o ostvarivanju
unutarnjeg tržišta. U Bijeloj knjizi stoji da Europa sve više kasni u razvoju i da previše
87
prepreka onemogućava ostvarenje velikog gospodarskog prostora. Europa, niti
unutarnje tržište nisu se mogli ostvariti samo ukidanjem prepreka, carina, formalnosti
i birokracije, nego i ukidanjem svih unutarnjih prepreka do 1992. godine.
“Jedinstveni europski akt” potpisan je u Luxembourgu 17. veljače i Haagu 28.
veljače 1986. godine, a stupio je na snagu 1. srpnja 1987. godine.

Zakonodavne mjere predviđene Bijelom knjigom i Jedinstvenim europskom aktom

mogu se svrstati u tri osnovne skupine:
 ukidanje fizičkih granica, ukidanjem graničnih kontrola za dobra i osobe na
unutarnjim granicama
 ukidanje tehničkih granica, rušenjem nacionalnih barijera za proizvode i
usluge, harmoniziranjem ili međusobnim priznavanjem
 eliminacija fiskalnih granica, nadilaženjem prepreka stvorenih posrednim
porezima, harmonizacijom ili približavanjem stopa PDV-a i trošarina.

Primjenom kvalificirane većine pri glasovanju, oko 90% predviđenih mjera iz Bijele
knjige je prihvaćeno do datuma kada je stupilo na snagu jedinstveno tržište. Područja
koja su ostala neriješena bila su potpuna sloboda kretanja ljudi, statut Europskih
poduzeća, porezna harmonizacija, liberalizacija prometnog tržišta te neka područja
koja su naknadno uvedena među ciljeve. Također, u nekim pitanjima, došlo je do
zastoja u provođenju ili primjeni.

5.1.3. Normizacija i uklanjanje tehničkih prepreka u razmjeni

U Europskoj uniji ustanovljeni su jedinstveni tehnički propisi kojima mora udovoljavati
svaki pojedini proizvod. Detaljno su ustanovljeni za proizvode većeg rizika:
kemikalije, lijekove, kozmetičke proizvode, tekstil, obuću, drvo, kristalno staklo i
motorna vozila. Za ostale proizvode definirani su samo minimalni uvjeti kojima
proizvod mora udovoljavati, a za koje se prije plasmana na tržište mora ocijeniti
sukladnost zadanim propisima. Okvirni tehnički uvjeti propisuju se, primjerice, za
sigurnost igračaka, strojeva, građevinskih proizvoda, dizala, medicinskih i plinskih
uređaja itd.

U svim članicama Unije industrijski i poljoprivredni proizvodi podvrgnuti su propisima

koji nameću određene kriterije ili podudarnost s određenim normama ili tehničkim
specifikacijama. To je nužno zbog racionalizacije industrijske proizvodnje, zaštite
radnika, zaštite zdravlja potrošača i zaštite okoliša. Razlike u tehničkim propisima
postoje zbog povijesnih i ekonomskih razloga. Zemlja koja uvozi više proizvoda nego
što ih proizvede ima tendenciju nametanja oštrih propisa i kontrole prije uvođenja na
tržište, bez velike brige o ekonomskim troškovima, dok zemlja proizvođač
industrijskog proizvoda razmatra ekonomski utjecaj propisa i kontrole, jer njihova
prekomjernost kažnjava vlastitu industriju.

Različiti tehnički propisi mogu onemogućiti razmjenu više nego carine. Čak se i
visoka carina može platiti i strani proizvod može prodirati na tržište druge zemlje, ali
tehnički propisi mogu u potpunosti blokirati pristup nekom tržištu. Nejednakost
propisa zahtijeva proizvodnju različitih komponenata, multiplicirane kanale
proizvodnje, diverzificirane zalihe po zemljama destinacije i veća ulaganja u
istraživanje i razvoj. Sve to proizvodnju poskupljuje i favorizira velika poduzeća u
odnosu na mala i srednja. Velika poduzeća, a naročito multinacionalna, imaju
strukturu, iskustvo i nužno osoblje koje može odgovoriti posebnim potrebama tržišta
većeg broja zemalja i može raspršiti dodatne troškove na velike serije.
88
Uklanjanje tehničkih prepreka u razmjeni industrijskih proizvoda omogućava
približavanje zakonodavnih odredbi, uredbi i administrativnih propisa, koji utječu na
funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Međutim, bio je potreban dugotrajan proces
uklanjanja tehničkih prepreka u razmjeni: svaka zemlja pokušala je uvjeriti partnere
da su njene tehničke odredbe najbolje i da ih kao takve treba prihvatiti i Komisija.
Usklađivanje zakonodavstva je provedeno u raznim područjima, ali zemlje članice su
pokušavale uvesti nove propise i kreirati druge tehničke prepreke u razmjeni.
Komisija se oslonila na sudsku praksu Suda pravde. Tako je 1979. godine u aferi
“ribizli Dijona” (Cassis de Dijon - prodaja likera francuske proizvodnje u Njemačkoj)
Sud donio vrlo široku definiciju o zabranama prepreka slobodnoj razmjeni: svi
proizvodi koji su legalno proizvedeni i komercijalizirani u jednoj zemlji članici, u
načelu, trebaju biti prihvaćeni na tržištu svih drugih zemalja članica. Nacionalne
odredbe trebaju slijediti opći interes, o slobodnoj cirkulaciji roba, što je temeljno
pravilo Unije.

EZ je definirala zajedničke norme 1983. godine obvezujući članice da unaprijed

obavijeste Komisiju o svojim projektima koji se odnose na uvođenje normi i tehničkih
pravila. Direktiva Vijeća ministara predviđa postupak informiranja, ali i instrument je
za prevenciju pojava novih prepreka u razmjeni. Od 1985., u slučaju kada
međusobno priznavanje ne funkcionira zbog razlika u nacionalnom zakonodavstvu,
zakonodavna harmonizacija ograničava se na prihvaćanje nužnih zahtjeva
sigurnosti (ili zahtjeva od zajedničkog interesa), koji moraju odgovarati proizvodima
koji su na tržištu i koji se koriste slobodom kretanja na tržištu EU-a. Ta direktiva mora
osigurati minimalnu harmonizaciju, tj. uvažavanje “esencijalnih zahtjeva” od strane
proizvođača. Načelo međusobnog priznavanja omogućava da svi proizvodi legalno
i lojalno proizvedeni u svakoj zemlji članici imaju pristup na tržište druge zemlje
članice i u slučaju kada su proizvedeni prema različitim tehničkim uvjetima (ali uz
uvjet da odgovaraju i zadovoljavaju ciljeve odgovarajuće zaštite).

Ključ uvođenja novog približavanja tehničke usklađenosti jest normizacija

(standardizacija). Nakon direktive iz 1983., Komisija je potpisala s Europskim
odborom za normizaciju (CEN) i Europskim odborom za normizaciju u
elektrotehnici (CENELEC) Sporazum o upravljanju i proceduri u području normi.
Nova metoda harmonizacije dodijelila je tim organizacijama uvođenje tehničkih
specifikacija koje odgovaraju esencijalnim zahtjevima direktiva tehničke
harmonizacije. Treće bitno tijelo je Europski institut za telekomunikacijske norme
(ETSI).

Pretpostavka usuglašenosti industrijskih proizvoda komunitarnim normama korištenje

je i označavanje komunitarne marke. Komunitarne marke kvalitete («CE») mogu
biti svi pogodni znakovi grafičke prezentacije, osobito riječi, uključujući ime robe,
dezen, slova, brojke, oblik proizvoda i njegovo kondicioniranje, pod uvjetom da taj
znak distancira proizvode ili usluge jednog poduzeća od drugih. Komunitarna marka
primjenjuje se na otprilike 70% proizvoda na tržištu EU-a (i EEA), odobrava se na
razdoblje od deset godina, a može je obnoviti Ured za usklađivanje na unutarnjem
tržištu (OHIM). Često ju se naziva i "trgovinskom europskom putovnicom" za
proizvode koji nisu podrijetlom iz EU.

89
5.1.4. Javne nabave i regulacija poslovanja na unutarnjem tržištu
Javne nabave imaju značajnu ulogu za nacionalna gospodarstva zemalja članica EU-
a. Procjenjuje se da poslovi vezani za njih predstavljaju oko 16% Unijinog BDP-a, a
posebno su vezane za sektore poput javnih radova, energetiku, transportne
materijale i opremu, aeronautiku, telekomunikacije i sl. Načela unutarnjeg tržišta za
javne nabavke omogućavaju bolju alokaciju ekonomskih resursa i racionalniju
potrošnju javnih sredstava, a preferiranje najboljih izvođača (na razini EU) djeluje
poticajno za konkurenciju na ukupnom unutarnjem europskom tržištu te omogućava
veću transparentnost, jednakost i manju korupciju.

Direktive vezane uz javnu nabavu imaju za cilj osigurati davateljima usluga te

isporučiteljima roba i radova mogućnost nadmetanja na javnim natječajima u
državama članicama EU-a. Učinkovit sustav funkcioniranja na području javnih
nabava nužan je za ostvarenje ciljeva slobodnog tržišta i uvjeta tržišnog natjecanja.
Direktive koje uređuju područje javnih nabava moraju se implementirati u nacionalno
zakonodavstvo na način na koji to odgovara nacionalnim specifičnostima, uz
osiguranje primjene osnovnih ciljeva direktiva. Za provedbu propisa države trebaju
organizirati odgovarajuću administrativnu strukturu kako bi se osigurale ključne
funkcije utvrđivanja politike, informiranja, nadzora i statistike, kao i dosljedne kontrole
svih područja povezanih s javnim nabavama. Iskustva pokazuju da se poboljšanjem
učinkovitosti i konkurentnosti u javnoj nabavi može uštedjeti na izdacima od 20 do
25%. Ušteda vremena pri vođenju natječaja za javne nabave može se postići
razvojem elektroničke nabave, tj. korištenjem računalnih programskih paketa u
sustavu javne nabave.

Korupcija, kao oblik zloporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, pojavljuje se u
gotovo svim područjima života i djelovanja, od javnih institucija, preko politike, do
gospodarstva i poslovanja s inozemstvom. Ona postoji i na unutarnjem tržištu i
iskrivljuje tržišne mehanizme. Najviše koruptivnih radnji u sustavu javne nabave EU-a
događa se u fazi nakon dovršetka javnih nadmetanja i nakon sklapanja ugovora.
Rješenje problema leži u donošenju i primjeni kvalitetnog zakonodavnog okvira te
primjeni institucionalnih mjera za borbu protiv administrativne korupcije koja se
odnosi na javnu nabavu.

Pravo trgovačkih društava odnosi se na osnivanje i poslovanje trgovačkih društava

u državama članicama EU-a, a obuhvaća: pravo trgovačkih društava u užem smislu,
računovodstvo i reviziju. Pravo trgovačkih društava u užem smislu podrazumijeva
pravila o osnivanju, registraciji, domaćem i prekograničnom spajanju i dijeljenju tvrtki
te pravnom statusu stranih tvrtki. Primarni cilj harmonizacije prava trgovačkih
društava je postizanje slobode poslovnog nastana i to ukidanjem prepreka koja
postoje zbog različitih nacionalnih pravnih sustava za poduzeća koja djeluju
prekogranično. Ciljevi su također pravna sigurnost i ukidanje prepreka za razvijanje
poduzeća europske razine.

Pri osnivanju i poslovanju trgovačkih društava, računovodstvenim poslovima i

unutarnjoj i vanjskoj reviziji sve države članice moraju primjenjivati jedinstvena pravila
(međunarodni standardi) kojima neće diskriminirati ostale državljane EU-a u odnosu
na svoje državljane, tj. omogućiti slobodno kretanje radnika, pružanje usluga i tržišno
natjecanje. Pravo intelektualnog vlasništva podrazumijeva zaštitu autorskog i
srodnih prava (npr. u informatičkom društvu ili kod satelitske radiodifuzije) te
industrijsko vlasništvo. Industrijsko vlasništvo obuhvaća prava kojima proizvođači
štite od konkurenata svoje poslovne interese, položaj na tržištu i sredstva uložena u
90
istraživanje, razvoj i promociju proizvoda. Industrijski dizajn i marka štite novi vanjski
oblik ili izgled proizvoda, patent štiti novo rješenje nekog tehničkog problema, dok žig
služi za razlikovanje od sličnih proizvoda ili usluga koje već postoje na tržištu. Ovo
područje pravne suradnje posebno je važno zbog borbe protiv krivotvorina i piratstva.

5.1.5. Strategija razvoja unutarnjeg tržišta

Europski građani, tvrtke i vlade smatraju da unutarnje tržište Europske unije ima
ključnu ulogu u suočavanju Europe s aktualnim izazovima, ali i da ga treba
unaprijediti te da mu treba jasna vizija budućnosti.

U prvih deset godina postojanja, unutarnje tržište potaknulo je otvaranje 2,5 milijuna
novih radnih mjesta te je pridonijelo stvaranju dodatnog bogatstva u vrijednosti od
877 milijardi eura (dodatni rast gospodarstva od oko 1,8%); povećala se unutar-
komunitarna razmjena i produktivnost te su smanjeni troškovi poslovanja i razlike u
dohocima među članicama Unije. Unatoč neporecivom uspjehu projekta, sektor
usluga otvarao se za poslovne subjekte iz drugih država članica znatno sporije nego
tržišta roba. To se posebno odnosi na financijske usluge i promet. Također, valja još
mnogo učiniti u uklanjanju administrativnih, tehničkih i poreznih zapreka, te u
području javnih nabava.

Usvajajući prijedlog Bijele knjige o dovršenju unutarnjeg tržišta (lipanj 1985.), koju
je inicirao tadašnji predsjednik Komisije Jacques Delors, Jedinstvenim europskim
aktom 1986. godine određene su mjere koje treba provesti radi stvaranja unutarnjeg
tržišta i proširena je primjena odlučivanja kvalificiranom većinom. Do 1993. bila je
predviđena provedba čak oko 270 mjera neophodnih za ostvarenje unutarnjeg
tržišta. Najveći dio planiranog je i ostvaren pa je 1. siječnja 1993. godine
uspostavljeno unutarnje tržište EU, a 2002. stvorena je Ekonomska i monetarna unija
i uveden je euro.

Godine 1997. u Amsterdamu utvrđeni su strateški ciljevi provedbe Unutarnjeg tržišta

kroz tri faze od 1. siječnja 1999.:

jačanje efikasnosti propisa

ukidanje glavnih distorzija s negativnim učincima na tržište

ukidanje sektorskih prepreka integracije tržišta

uvođenje jedinstvenog tržišta u korist svih građana.

Uslijedile su brojne ekonomske aktivnosti: mjere liberalizacije tržišta, standardizacija

istovrsnih proizvoda i usluga, komunitarni režim patenata, zaštita autorskih prava,
“kodeks dobrog upravljanja” u poreznoj sferi itd. Unutarnje tržište predstavlja ključni
element razvoja EU-a, no ono nije potpuno - primjerice u područjima kao što su
intelektualno vlasništvo, usluge, financijske usluge građanima te promet i energetika.
Kako bi unutarnje tržište nastavilo s dobrim rezultatima, trebalo bi više pogodovati
inovacijama, uvažavati potrebe malih tvrtki i uzimati u obzir izazove globalizacije.
Komisija radi na tome da revidira propise o unutarnjem tržištu do 2009., pri čemu bi
se neki propisi trebali pojednostaviti, a neki ukinuti kako bi se srezali troškovi
birokracije.

Strategija unutarnjeg tržišta za razdoblje od 2003. do 2006. godine usredotočila se

na poticanje kretanja roba, integraciju tržišta usluga, smanjenje fiskalnih ograničenja,
pojednostavljenje zakonske regulative i uvažavanje demografskih izazova. Napredak

91
je ostvaren u reguliranju tržišta (telekomunikacije, promet, energetika, poštanske
usluge) i u provođenju direktiva. Ipak, ostaje još puno posla u cilju ostvarivanja
potpunog unutarnjeg («domaćeg»; European home market) tržišta, a u tom cilju
ulažu se znatni napori u uvažavanje nacionalnih vlasti i u usklađivanje s ostalim
zajedničkim politikama.

5.2. Osnovne slobode

Slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala stupovi su na kojima počiva

unutarnje tržište EU. Cilj unutarnjeg tržišta ostvarit će se tek potpunim ukidanjem
zapreka četirima slobodama. Dovršavanje velikog tržišta zahtijeva ukidanje prepreka
mobilnosti roba i postupaka obavljanja usluga i faktora proizvodnje. Mobilnost radnika
ovisi o osjetljivosti rada, različitim plaćama i stopi nezaposlenosti u pojedinim
zemljama. Vrlo je slaba u EU, premda postoje značajne razlike među članicama u
stupnju gospodarskog razvoja, a pogotovo nakon širenja EU-a na istok.

Liberalizacija kretanja kapitala pridonijela je poboljšanju alokacije resursa u okviru

Unije. Javna tržišta zemalja članica otvorena su ponudi svih komunitarnih poduzeća.
Europski potrošači dobili su veliki izbor roba i usluga dobre kvalitete po niskim
cijenama. Liberalizacija, kretanje radnika, sloboda obavljanja usluga i sloboda
nastanjivanja od fundamentalne su vrijednosti, što garantira građanima Unije
mogućnost obavljanja profesionalne aktivnosti i zaštitu protiv svih povezivanja koja
sputavaju slobodu djelovanja.

Četiri osnovne slobode obuhvaćaju:

Slobodno kretanje roba

Slobodno kretanje radnika, nastanjivanja i priznavanja diploma

Slobodno obavljanje usluga i poslovnog nastana

Slobodno kretanje kapitala.

5.2.1. Slobodno kretanje roba

Sloboda kretanja roba znači da države članice ne smiju postavljati zapreke trgovini
robama koje su na zakonit način proizvedene i stavljene na tržište u drugoj državi
članici. U Europskoj uniji ustanovljeni su jedinstveni tehnički propisi kojima mora
udovoljavati svaki pojedini proizvod, a njih svaka država članica preuzima u
nacionalno zakonodavstvo. Za robu za čiju proizvodnju ne postoje ujednačena
pravila na razini čitave EU primjenjuje se načelo uzajamnog priznavanja. Koristi od
slobodnog kretanja roba imaju i proizvođači i potrošači:

proizvođači zbog širenja tržišta za plasiranje proizvoda

potrošači jer im se nudi veći izbor proizvoda uz nižu cijenu, što je posljedica
veće konkurencije.
Posebne mjere i ograničenja vrijede samo u slučaju kretanja kulturnih dobara
(primjerice umjetnina) i oružja.

Za ispunjenje uvjeta slobode kretanja roba države članice moraju imati mjerodavne
institucije (zavode, agencije, inspekcijske službe) i dovoljan broj stručnjaka za ocjenu
sukladnosti proizvoda tehničkim zahtjevima i normama, kako bi osigurale učinkovito
funkcioniranje zajedničkog tržišta. Sloboda kretanja roba nastavlja se na:

92

ukidanje carina i pristojbi s ekvivalentnim učinkom uspostavom carinske unije
1968. godine, te

ukidanje količinskih ograničenja trgovine (kvota) i mjera s ekvivalentnim
učinkom 1969. i 1974. godine za poljoprivredne proizvode.

Ograničenja slobodnog kretanja roba moguća su iz razloga:

javnog morala

javnog reda

javne sigurnosti

zaštite zdravlja ljudi, životinja i biljaka

zaštite nacionalnog blaga, umjetničke ili povijesne ili arheološke vrijednosti

zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva.

5.2.2. Slobodno kretanje radnika

Sloboda kretanja osoba znači da se državljani EU mogu slobodno kretati, boraviti i
raditi u bilo kojoj članici Unije. U najširem smislu, sloboda kretanja osoba proizlazi iz
odredaba kojima se uređuje europsko državljanstvo, koje u načelu daje pravo na
kretanje i slobodno prebivanje na području bilo koje države članice. Sloboda kretanja
radnika povezana je s nizom pitanja kao što su sloboda kretanja i boravka tijekom
zaposlenja u drugoj državi članici te sa svim granama socijalnog osiguranja kao što
su mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj
nezaposlenosti i pravo na obiteljska davanja. Ograničenja su moguća iz razloga:

zapošljavanja u državnim službama,

javnog reda,

javne sigurnosti,

zaštite zdravlja.

Prema odredbama opisanih pravnih propisa EU-a, radnik koji se seli u drugu državu
članicu ima određena prava. Ta prava ponajprije znače:

pravo na rad bez radne dozvole (osim radnika iz novih država članica koje
su obuhvaćene prijelaznim razdobljem)

jednakost postupanja u zapošljavanju kao s državljanima članice u kojoj se
rad obavlja

pravo na jednake socijalne pogodnosti kakve imaju i državljani članice u
kojoj se radnik zapošljava

pravo članova obitelji da se pridruže radniku i da primaju naknadu za obitelj
(školovanje djece)

potpuna koordiniranost sustava socijalne sigurnosti (mirovinska prava i
doprinosi za socijalnu sigurnost)

uzajamno priznavanje kvalifikacija.

Cilj prava radnika sukladno slobodi kretanja jest i poticanje mobilnosti radne snage
između država članica EU-a, što je važan činitelj ostvarivanja unutarnjeg tržišta.
Unatoč zajamčenim pravima, radnu snagu u EU-u karakterizira mala prostorna i
profesionalna pokretljivost. Danas samo 2% radne populacije EU-a radi u drugoj
državi članici. Budući da nizak stupanj mobilnosti radne snage u EU-u ima negativne
posljedice na gospodarski rast, zaposlenost i stručnu osposobljenost radne snage,
EU nastoji ukloniti prepreke različitim mjerama kojima je cilj poboljšati stanje
zaposlenosti i potaknuti mobilnost radne snage.

93
EU tradicionalno postavlja određena ograničenja u slobodnom kretanju radnika iz
novih država članica, kao npr. prijelazno razdoblje. Povijest proširenja EU-a
dokazala je neutemeljenost bojazni da će nakon proširenja doći do velikih migracija
radnika. Naprotiv, iseljavanje je nakon proširenja EU-a više opadalo. Međutim,
pojedine članice EU-a i dalje postavljaju zahtjev za prijelaznim razdobljem (najčešće
u trajanju do sedam godina) za slobodno kretanje radnika iz novih država članica za
određena zanimanja, ovisno o potražnji pojedinih radnih mjesta.

Radi stvaranja europskog tržišta rada, potrebno je da radnici migranti raspolažu

potpunim informacijama o radnim mjestima u Uniji, kao i potrebnim kvalifikacijama.
Europski sustav objavljivanja ponude i potražnje radnika (SEDOC) ustanovljen je već
1968. godine, ali je on od 1993. zamijenjen novim mehanizmom nazvanim EURES
(European Employment Service). EURES se sastoji od 400 savjetnika nacionalnih
servisa zapošljavanja, organizacija zapošljavanja ili sindikata, regionalne
administracije ili instruktivnih organizacija koje su posebno osnovane radi potreba
onih koji traže zaposlenje i rad.

Schengenskim je sporazumom, sklopljenim u lipnju 1985. dogovoreno postupno

ukidanje unutarnjih graničnih kontrola između država potpisnica te uvođenje slobode
kretanja za sve fizičke osobe (državljane država potpisnica Sporazuma, država
članica EU-a ili trećih zemalja) unutar granica obuhvaćenih Sporazumom. Konvencija
je stupila na snagu 1995. godine, a njome se uređuju pitanja i ustanovljavaju jamstva
za slobodu kretanja. Sporazum i konvencija, zajedno s deklaracijama i odlukama
donesenim pri Schengenskom izvršnom odboru, ušao je u tekst Amsterdamskoga
ugovora jer se bavi dijelom unutarnjega tržišta – slobodnim kretanjem osoba. Uz
izuzetak Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, sve države članice EU-a su s vremenom
postale članicama schengenskoga prostora, a njima su se pridružili i Island te
Norveška.

Slobodno kretanje ljudi koji obavljaju slobodne profesije (poslovni nastan) tretira se u
EU prema istim načelima kao i slobodno kretanje radnika. Mnogobrojni zahtjevi
zemalja članica glede obrazovanja radnika, koji primaju ili ne primaju plaću,
sprječavaju slobodno kretanje osoba. Razlike u pojedinim zemljama, vezane za
polaganje određenog ispita, prepreka su slobodnog nastanjivanja. Zato je Vijeće
ministara donijelo direktivu o međusobnom priznavanju diploma, certifikata i ostalih
isprava slična sadržaja. Radi dovršenja unutarnjeg tržišta, Unija je uspostavila opći
sustav priznavanja fakultetskih diploma («Bolonjski proces»), koji se odnosi na
profesionalno obrazovanje od najmanje tri godine (načelo reciprociteta između
zemalja članica, načelo usporedivosti sveučilišnih studija, međusobno priznavanje
uvjeta natječaja ili obavljanja profesije).

5.2.3. Sloboda pružanja usluga

Sloboda pružanja usluga jedna je od četiriju temeljnih sloboda koje omogućuju
funkcioniranje unutarnjeg tržišta EU, a zakonodavni okvir koji to omogućuje
obuhvaća i pravo poslovnog nastana. Sloboda pružanja usluga odnosi na privremeno
ili povremeno pružanje usluga izvan granica matične države, a sloboda poslovnog
nastana podrazumijeva slučajeve trajnog proširivanja djelatnosti iz jedne države
članice EU-a u drugu, započinjanje samostalne djelatnosti ili osnivanje trgovačkog
društva. Države članice moraju uskladiti nacionalne propise koji ograničavaju pravo
na poslovni nastan i slobodno pružanje usluga u raznim djelatnostima, poput
obrtničkih, zdravstvenih, odvjetničkih, građevinskih i ostalih usluga, te osigurati
94
jednake uvjete za sve bez obzira na državljanstvo. Restrikcije su moguće samo u
strogo određenim slučajevima i moraju vrijediti jednako za sve, neovisno o
državljanstvu ili prebivalištu.

Svojom odlukom iz lipnja 1974. godine u slučaju Reyners (nizozemski odvjetnik koji
se želio nastaniti u Belgiji), Sud pravde je utvrdio da svi zainteresirani pojedinci
mogu, oslanjajući se na članak 52 Ugovora o EZ-u, imati isti tretman kojeg imaju na
nacionalnoj razini. Poslovni nastan također se odnosi na slobodu otvaranja
zastupništava, predstavništava ili podružnica na području drugih država članica. U
slučaju van Binsbergen Sud pravde potvrdio je pravo na slobodno pružanje usluga u
drugim članicama.

Unija je dugo vremena bila usredotočena na proizvodnju materijalnih dobara (ugljen,

čelik, poljoprivredu i na ukupnu industriju), pa se sektor usluga otvarao za poslovne
subjekte iz drugih država članica znatno sporije nego tržišta roba. Tek se
Jedinstvenim europskim aktom Unija zaokupila slobodnim kretanjem usluga. Usluge
sačinjavaju oko 2/3 vrijednosti komunitarnog gospodarstva i pokrivaju veliko područje
ekonomske aktivnosti. Imaju, dakle, sve veće i veće značenje u gospodarstvu i
zapošljavanju te su važan kriterij dobrog funkcioniranja unutarnjeg tržišta EU. U
skladu s tom slobodom, odvjetnici, banke, osiguravajuća društva ili softverske
kompanije, na primjer, mogu svoje usluge nuditi na području cijele EU. Na taj način
krajnji potrošači koriste prednosti slobodnog kretanja usluga jer mogu odabrati
najpovoljniju uslugu iz spektra koji se nudi na unutarnjem tržištu Unije.

U pogledu međusobnog priznavanja profesionalnih kvalifikacija, za nekoliko

zanimanja kvalifikacije se priznaju automatskim sustavom priznavanja pod uvjetom
da su države članice prihvatile određene minimalne obrazovne standarde za
navedene profesije (liječnici, stomatolozi, veterinari, medicinske sestre, farmaceuti i
arhitekti). Tim osobama moraju se priznati kvalifikacije stečene u njihovim zemljama
kako bi mogle obavljati te djelatnosti bilo gdje u EU-u. Jednu od mjera prilagodbe
jedinstvenom sustavu kvalifikacija EU-a predstavlja i Bolonjski proces koji se odnosi
na visoko obrazovanje.

Liberalizacija usluga zahtijeva uklanjanje mnogih prepreka koje sprječavaju ulazak

pružatelju usluga podrijetlom iz druge zemlje članice na domaće tržište. U posljednjih
20-ak godina doneseno je nekoliko direktiva u tom cilju, a posljednje inicijative
vezane su za planove Lisabonske strategije, kojom Unija želi postati konkurentnija i
dinamičnija. Povezano s time, «Bolkensteinova direktiva» ima za cilj osigurati veću
konkurentnost na tržištu usluga uklanjanjem brojnih administrativnih prepreka i
protekcionističkih mjera. Odredbom o zemlji podrijetla željelo se uvesti pravilo da
neka tvrtka može pružati usluge u drugoj zemlji članici ravnajući se po zakonima i
standardima zemlje u kojoj je registrirana, a ne one u kojoj se usluga obavlja.
Međutim, zbog protivljenja nekih članica, poput Francuske i Njemačke, načelo je
ispušteno i zamijenjeno odredbom o slobodi pružanja usluga, prema kojoj će tvrtke
moći slobodno nuditi usluge u drugim zemljama članicama, ali će morati poštovati
standarde zemlje domaćina glede prava radnika, zdravlja, sigurnosti i
okoliša. Direktiva je prihvaćena 12. prosinca 2006., ali u mnogo «blažem obliku» no
što je bila zamišljena.

Preduvjet dinamične, inovativne i konkurentne Europe svakako je postojanje

učinkovitog financijskog tržišta – ključnog čimbenika u funkcioniranju modernih
ekonomija. Konkurirati svjetskim gospodarskim silama u području financijskih usluga
znači uspostaviti jasna i jedinstvena pravila vezana uz bankarstvo, usluge
95
osiguravajućih društava, društava za mirovinsko osiguranje, trgovanje
vrijednosnim papirima te mogućnosti ulaganja (investicijske usluge). Financijske
usluge u EU obavljaju se na temelju dvaju principa:

principa europske putovnice, koja omogućuje nekoj financijskoj instituciji
poslovanje u bilo kojoj državi članici Unije bez traženja posebne dozvole od
države domaćina i

principa kontrole od strane države u kojoj financijska institucija ima sjedište,
što se ostvaruje putem osnivanja podružnica u drugim državama ili pružanjem
prekograničnih financijskih usluga.

U području bankarstva regulirana su pravila o pristupu aktivnostima kreditnih

institucija, međusobnom priznavanju sustava kontrole (posebno velikih
višenacionalnih financijskih kompanija), “jedinstvenoj bankarskoj dozvoli”,
prekomjernim koncentracijama rizika i garanciji uloga. U području osiguranja došlo je
do koordinacije zakonodavnih propisa i odredbi vezanih za izravno osiguranje kao i
osiguranje života, a posebno mjesto imaju usluge osiguranja osobnih automobila i
automobilskog prometa (ukinute “zelene karte” na granicama zemalja članica). S
dvjema direktivama iz 1993. godine uvedeno je jedinstveno tržište vrijednosnih
papira, koje je došlo do punog izražaja tri godine kasnije. Investicijsko poduzeće
jedne zemlje članice može obavljati aktivnosti u cjelokupnoj EU na osnovi
jedinstvenog odobrenja, tj. “europske putovnice”.

5.2.4. Sloboda kretanja kapitala

Sloboda kretanja kapitala odnosi se na zabranu ograničenja u kretanju kapitala
(investicije) i plaćanjima (za robe i usluge). Osim ograničenja kretanju kapitala
između država članica, zabranjena su i ograničenja kretanju kapitala između država
članica i trećih zemalja. Međutim, zadržana je mogućnost uvođenja zaštitnih mjera u
slučajevima ozbiljnih poteškoća za EMU. Zahvaljujući slobodnom kretanju kapitala
europski građani i poslovni subjekti imaju slobodan pristup financijskim uslugama u
cijeloj Uniji. U tom kontekstu treba posebno istaknuti poreznu evaziju i pranje novca,
probleme kojima se posvećuje sve veća pozornost.

Slobodno kretanje kapitala omogućuje protok sredstava unutar EU, olakšava

prekograničnu trgovinu, pogoduje mobilnosti radnika, olakšava prikupljanje kapitala
potrebnog za započinjanje poslovanja i rast privrednih subjekata te funkcioniranje
integriranog, otvorenog i učinkovitog unutarnjeg tržišta, što je od interesa za sve
građane Europske unije. Sloboda kretanja kapitala građanima omogućuje obavljanje
širokog spektra djelatnosti u inozemstvu:

otvaranje bankovnih računa u inozemnim bankama

kupnju dionica stranih poduzeća

investiranje

kupnju nekretnina.

Trgovačkim društvima koja se bave financijskim uslugama sloboda kretanja kapitala

omogućuje uspješno obavljanje prekograničnih aktivnosti. Za poduzeća ova sloboda
podrazumijeva:

mogućnost investiranja i stjecanja prava vlasništva nad stranim trgovačkim
društvima

ostvarivanje aktivne uloge u njihovu upravljanju.
Efikasnost sektora financijskih usluga bila bi narušena u slučaju postojanja restrikcija
u kretanju kapitala među državama članicama Unije.
96
Kretanje kapitala u EU gotovo je savršeno. Slobodno kretanje uvedeno je u većini
«starih» članica 1. srpnja 1990. godine, te postepeno i u novim članicama. Slobodno
kretanje kapitala uvjetuje uvođenje jedinstvene valute, a uglavnom se sukobljava sa
specifičnim poreznim režimima po pitanjima poreznih olakšica i mirovinskih fondova.
Slobodna mobilnost kapitala olakšava stvaranje velikih grupa koje privlače direktne
inozemne investicije (FDI), osobito su povezane uz operacije preuzimanja, osnivanje
poduzeća i operacije između kuća-majki i filijala investicijskih portfelja. Na temelju
raznih odredbi i liberalizacije bankarskih usluga, burzi i osiguranja, financijsko tržište
EU u potpunosti je liberalizirano 1. siječnja 1993.

5.3. Ekonomski učinci integracije tržišta

Integracijom tržišta ostvaruju se određeni učinci:

(1) Smanjenje troškova

Jedinstveno tržište strukturno je sredstvo upravljanja inflacijskim napetostima, a
veliko tržište, zbog otvorenosti, razbija glavninu pokretača inflacijskih mehanizama.
Ukidanje graničnih formalnosti, ujednačavanje tehničkih normi i povećanje
konkurencije uzrokuju smanjenje cijena financijskih usluga i racionalizaciju
proizvodnog procesa. Također, jedinstveno tržište omogućuje efikasniju organizaciju
tržišta, a učinci očekivane konkurencije su: usklađivanje padom prodajnih cijena i
disperzija cijena, nestanak neefikasnih faktora u internoj organizaciji poduzeća,
racionalizacija proizvodne strukture.

(2) Ekonomija obujma

Proširenje tržišta ima značajan učinak na veličinu jedinične proizvodnje - proširenje
unutarnjeg tržišta srednjeročno omogućava poduzećima velikog obujma sniženje
jediničnih troškova proizvodnje. Bolji su učinci u sektorima poput kemikalija,
automobila i slično. Poduzeće može imati optimalan opseg s aspekta npr.
proizvodnje, ali ne i marketinga, a jedinstveno tržište omogućuje amortizaciju
troškova oglašavanja, istraživanja i razvoja. U globalu, eksploatacija ekonomije
obujma vodi formiranju velikih europskih poduzeća i strukturi tržišta oligopolističkog
tipa.
(3) Makroekonomska povezanost
Integracijom tržišta smanjuju se troškovi proizvodnje i povećava se vanjska
konkurentnost tržišta (kao cjeline); manje su oscilacije BDP-a, stope inflacije,
vanjskog salda, stope nezaposlenosti i sl. Jedinstveno tržište pretpostavlja
restrukturiranje produktivnog aparata, što prema teoriji donosi pad zaposlenosti u
prvo vrijeme, ali nakon toga slijedi nagli rast zaposlenosti, poboljšanje proračunskog
salda i rast BDP-a. Glavni makroekonomski mehanizmi dovršenja unutarnjeg tržišta
prikazani su na slici 5-1.

Kroz izgradnju jedinstvenog, odnosno unutarnjeg europskog tržišta, ostvaren je cijeli

niz učinaka: jačanje konkurencije, ubrzanje ritma restrukturiranja u industriji,
povećanje ponude različitih proizvoda za EU potrošače, smanjenje troškova i rokova
prekograničnih isporuka te povećanje mobilnosti osoba u okviru EU-a. Glavni
pokazatelji ekonomskog utjecaja velikog tržišta obuhvaćaju novu zaposlenost, porast
dohotka i nižu stopu inflacije. Kada se govori o segmentima tržišta, što je integracija
ranije započela, konvergencija («približavanje») je bolje ostvarena. Konvergencija se
snažnije ostvaruje za potrošna dobra koja su izložena konkurenciji, ali nije toliko

97
očevidna kod usluga, gdje specifičnost aktivnosti ne favorizira konkurenciju u
cijenama. U sektoru energenata se disperzija («raspršivanje») čak povećala, budući
da je to bio vrlo regulirani sektor s vrlo rascjepkanim nacionalnim tržištima.

Slika 5-1. Glavni makroekonomski mehanizmi dovršenja unutarnjeg tržišta

Ukidanje necarinskih barijera

Otvaranje Ukidanje
javnih tržišta kontrole na
granici

Liberalizacija Učinci
financijskih ponude
usluga

Smanjenje
troškova

Dinamizacija
investicija Konkurencija

Smanjenje
cijena

Povećanje Povećanje Poboljšanje

kupovne moći konkurentnosti vanjskog salda
zbog povećanja
dohotka
Ublažavanje:
porast uvoza
Smanjenje Porast BDP-a
inflacije kroz
Ublažavanje:
potražnju carina, povećanje
produktivnosti rada

Poboljšanje Stvaranje
salda javnih zaposlenosti
primanja

S dubljim integriranjem, tj. dovršavanjem unutarnjeg tržišta, pritisak konkurencije

povećava se na nerazvijene zemlje i regije Unije pa postupno treba napuštati
aktivnosti koje donose kratkoročne prednosti sa stajališta troškova za plaće, jer te
zemlje imaju slabu razinu tehnologije i nemaju perspektivu. S obzirom na strukturne
nepogodnosti, nerazvijene zemlje i regije ne mogu same uspješno restrukturirati i
transformirati ekonomsku aktivnost pa su potrebni veći napori ekonomske i
socijalne kohezije i postupno poticanje integracijskih procesa.

Europske zemlje potiču unakrsnu razmjenu sličnih proizvoda, tj. razmjenu roba
koje odgovaraju istoj upotrebi, ali koje su različite. Postoji vertikalna (kvaliteta) i

98
horizontalna diferencijacija (raznovrsnost). Zajedničko i jedinstveno tržište ne potiču
specijalizaciju nacionalnih ekonomija. Proizvodna struktura relativno je srodna, što
pogoduje unutar-komunitarnoj trgovini (razmjeni među članicama Unije).

Tablica 5-1. Intenzitet unutar-granske trgovine u odabranim članicama euro-zone (%

ukupne prerađivačke proizvodnje)

1970. 1980. 1990. 1997.*

Belgija 77 86 83 89
Finska 21 35 41 51
Francuska 82 84 86 90
Njemačka 70 75 79 81
Irska 27 61 54 42
Italija 70 61 67 70
Španjolska 43 69 75 81
* 1996., za Španjolsku, Nizozemsku i Portugal.

Razmjena srodnih proizvoda na europskom tržištu vezana je za tri eksplicitna

elementa:

poduzeća se prirodno orijentiraju najprije prema zemljama čija je struktura
potražnje bliska onoj koja postoji u zemljama podrijetla

ekonomija obujma potiče razmjenu između dviju zemalja u posve jednakoj
situaciji s obzirom na komparativne prednosti - jačanje unutar-granske
razmjene podržava stvaranje šireg tržišta koje omogućava rastuće prinose

razmjena unutar multinacionalnih kompanija favorizira razvoj trgovine
sličnih proizvoda.

5.4. Unutarnje europsko tržište i sustav europskih politika

Zadatak koji su autori Rimskih ugovora postavili Europskoj zajednici glasi: »putem
stvaranja zajedničkog tržišta i postupnim zbližavanjem ekonomskih politika država
članica promicati skladan razvoj ekonomskog života unutar Zajednice, postojan i
uravnotežen razvoj gospodarstva, veću stabilnost, ubrzano povećanje životnog
standarda i bliže odnose među zemljama koje Zajednica okuplja«. Ciljevi Rimskog
ugovora trebali su biti postignuti ostvarenjem slobode kretanja osoba, robe, usluga i
kapitala kao i pridržavanjem politike otvorene konkurencije (tržišnog natjecanja)
usmjerene na očuvanje zdravog natjecateljskog duha među europskim poduzećima,
kao i zaštite interesa potrošača, a ”veliko europsko tržište treba popratiti učinkovitim
strukturnim politikama koje će se financirati na razini Unije”, dakle putem proračuna
EU-a.

Značenje određenih problema prelazi državne granice i traži koncentrirano djelovanje

za koje je češće prikladna komunitarna razina. Kroz povijest i razvoj integracije, Unija
je razvijala razne zajedničke politike. Od samih početaka to se odnosi na
zajedničku vanjskotrgovinsku i carinsku politiku, te zajedničku poljoprivrednu i
donekle ribarstvenu politiku, a s vremenom vrlo važna postaje jedinstvena
monetarna politika (posebno za zemlje koje koriste jedinstvenu valutu - euro).
Prateće politike unutarnjeg tržišta, kao oblik izravne intervencije u komunitarno
gospodarstvo, pridonose organizaciji tržišta i restrukturiranju proizvodnog aparata, te
potiču dublju integraciju.

99
Ostvarenje unutarnjeg tržišta omogućilo je bitan napredak u većini ostalih zajedničkih
politika:

izazvalo je poreznu harmonizaciju (politika oporezivanja) eliminiranjem
fiskalnih granica,

bolju ekonomsku i socijalnu povezanost (koheziju), što je pozitivno utjecalo na
regionalnu i socijalnu politiku Zajednice,

formirana je osnova zakonodavne politike zaštite potrošača i zaštite okoliša,
kao i politike istraživanja i razvoja,

ostvaren je ogromni napredak u prometnoj (transportnoj) politici,

radi konsolidacije jedinstvenog tržišta u Maastrichtu je usvojen ugovor o
temeljima ekonomske, monetarne te političke unije (jedinstvena monetarna
politika, koordinacija makroekonomskih politika...),

razvijaju se i ostale prateće politike - poduzetnička i industrijska politika,
energetska politika, Transeuropske mreže (TENs), informacijsko društvo i
audiovizuelna politika, politika usmjerena k obrazovanju, mladima i kulturi,
pomorska politika itd.

Dakle, bez pratećih europskih politika, unutarnje europsko tržište ne može se

adekvatno razvijati, niti se mogu ostvarivati dublji oblici integracije, niti europsko
gospodarstvo može napredovati sukladno potrebama globalnih gospodarskih
kretanja. Zato je sustav europskih politika bitan faktor napretka i postaje sve
značajniji prilikom širenja i produbljivanja europske integracije.

Od posebnog je značaja za funkcioniranje unutarnjeg tržišta dobro regulirano tržište

(pravo trgovačkih društava i pravo intelektualnog vlasništva) te politike vezane za
jedinstveno tržište roba, odnosno politike koje uređuju poslovanje gospodarskih
subjekata i neposredno utječu na ponašanje sudionika na unutarnjem tržištu:

Politika tržišnog natjecanja

Industrijska i poduzetnička politika

Prometna politika i Transeuropske mreže (TENs)

Informacijsko društvo

Zaštita potrošača.

5.4.1. Politika konkurencije (tržišnog natjecanja)

Politika tržišnog natjecanja (konkurencije) sprječava nastajanje monopola te

istovremeno potiče integraciju stimuliranjem razvoja velikih kompanija; poboljšava
tržišnu efikasnost. Što se tiče ponašanja velikih poduzeća, Komisija kažnjava kartele,
ali odobrava određene “strategijske saveze” između velikih poduzeća ako garantiraju
lojalnu konkurenciju u novom ekonomskom okruženju. Ova politika ograničava,
kontrolira i zabranjuje ponašanje poduzeća suprotno savršenoj konkurenciji, dakle,
osigurava blagostanje stanovništva. Osnovni cilj je suzbijanje nelojalne konkurencije.
Europska komisija prati i sankcionira svako ponašanje trgovačkih društava kojima se
narušava tržišno natjecanje. Kršenje zakona unutarnjeg tržišta sankcionira se
novčanom kaznom. Za povredu pravila tržišnog natjecanja rekordna kazna izrečena
je tvrtki Microsoft u iznosu od pola milijarde eura.

Osnovni cilj politike tržišnog natjecanja je razviti učinkovito tržišno natjecanje

(konkurenciju) na zajedničkom tržištu. Politika je usmjerena na četiri osnovna
područja djelovanja, a temelji se na člancima 81-90 Ugovora o EZ-u. To su:

100
  Ukidanje ograničavajućih sporazuma
Najčešći oblik takvih sporazuma između poduzetnika su tzv. karteli. Karteli su
u pravilu tajni sporazumi, usmeni i neformalni, sklopljeni između konkurenata
na tržištu u svrhu otklanjanja bilo kakvog tržišnog natjecanja među njima i
ostvarivanja dodatne zarade koja nije rezultat njihova uspješnog djelovanja na
tržištu. Sporazumi koje sklapaju poduzetnici koji ne djeluju na istoj razini
proizvodnje, odnosno distribucije, također mogu dovesti do ograničavanja
tržišnog natjecanja.

 Uklanjanje zloporabe dominantnog (vladajućeg) položaja

Zloporabu položaja poduzetnici mogu ostvariti na način da nameću
nepravedne kupovne i prodajne cijene, ograničavaju proizvodnju ili tržišna
kretanja na štetu potrošača, primjenjujući nejednake uvjete na istovrsne
poslove s različitim poduzetnicima, čime narušavaju pravednu konkurenciju.

 Kontrola koncentracija (spajanja ili preuzimanja)

Europska komisija zabranjuje koncentriranje poduzeća za koje postoji
opasnost da bi osjetno narušilo tržišno natjecanje, a što dovodi do smanjenja
konkurencije i negativnih posljedica, prvenstveno za potrošače (smanjenje
konkurencije cijena, smanjen izbor proizvoda na tržištu, opada motivacija za
inovacije u proizvodnji).

 Državne potpore
Da bi zaštitile domaće proizvođače, nacionalne vlasti ponekad domaćim
poduzećima dodjeljuju državne potpore (povoljni krediti, subvencije, otpis
dugova, besplatan pristup infrastrukturi i sl.) kako bi poticale određene
ekonomske aktivnosti ili zaštitile nacionalne industrije. Ugovor o EZ-u
sadržava moguće slučajeve kada se državne potpore smatraju dopuštenima,
jer pridonose zajedničkom interesu EU-a (za razvoj nerazvijenih regija,
poticanje malih i srednjih poduzetnika, istraživanje, razvoj i inovacije, zaštitu
okoliša, usavršavanje, zapošljavanje i kulturu).

Politika tržišnog natjecanja ima motornu snagu u favoriziranju gospodarskog razvoja.

Teorijski aspekt konkurencije postavlja dva pitanja: (1) da li je ekonomski opravdana
intervencija države radi uvođenja tržišnog natjecanja (politika konkurencije) ili radi
podržavanja ili razvoja određene aktivnosti (industrijska politika)? (2) koja je razina
intervencije pogodnija: nacionalna ili komunitarna? Na praktičnom planu odgovori
ovise o odnosu snaga između zemalja članica i njihova doprinosa razvoju europske
izgradnje i ekonomske okoline. Problem monopolske strukture u EU može se
usporediti s poznatim primjerom “zatvorenikove dileme”, prema kojoj obje strane
imaju interes “prevariti” drugu. Najčešće se problem može riješiti pomoću vanjskog
arbitra, koji donosi odluku za sve, u cilju poboljšanja efikasnosti i konkurentnosti
tržišta te zaštite potrošača. Na unutarnjem tržištu to bi trebala biti uloga Europske
komisije. Liberalizacija monopolnih sektora u skladu s direktivama EU-a realizira se
za električnu energiju, plin, telekomunikacije, poštanske usluge i promet.

Jedinstveno / unutarnje tržište potiče konkurenciju. Omogućava poduzećima

proizvodnju velikih količina roba, korištenje modernih sredstava proizvodnje i
smanjenje troškova u korist potrošača. Nerentabilna poduzeća moraju se
modernizirati ili zatvoriti, što je u interesu potrošača i doprinos je razvoju zemalja
Unije. Unatoč njihovom nestanku, broj poduzeća se povećava, što smanjuje
mogućnost utjecaja na tržišnu cijenu. Poduzetnici reagiraju promjenama cijena,
restrukturiranjem, investiranjem, racionalizacijom itd.
101
5.4.2. Uvođenje zajedničke industrijske politike i poduzetnička
politika u EU
Premda je EU nastala na ideji razmjene industrijskih proizvoda (ugljen, čelik...),
Rimski ugovor ne spominje “zajedničku industrijsku politiku”. Pojavom novih svjetskih
polova razvoja (Sjeverne Amerike i tzv. azijskih tigrova), jasno je da treba više brinuti
za opstanak europske industrije i poduzetništva na globalnoj razini (poboljšanje
poduzetničkih politika, nove industrijske strategije i sl.). Industrijska politika i
poduzetništvo EU-a pod izravnim je utjecajem obnovljene Lisabonske strategije,
koja predstavlja odgovor kojim se Europa priprema na izazove globalizacije,
konkurentnosti i napretka. Provođenjem reformi želi se pružiti odgovor na izazove
demografskih promjena i održivog razvoja, kako bi se postiglo konkurentno
gospodarstvo zasnovano na znanju te stvorilo od Europe najkonkurentnije
gospodarstvo do 2010. godine. Istaknuti prioriteti EU-a u svrhu ostvarenja tog
ambicioznog cilja odnose se na usmjeravanje politika na gospodarski rast i veću
stopu zaposlenosti, socijalnu koherentnost i ekološku održivost.

EU ne intervenira u sektoru industrije, nego stvara povoljnu okolinu za razvijanje

poduzeća na cijelom unutarnjem tržištu (politika poduzeća) ili za poticanje aktivnosti
određenih industrijskih grana koje imaju izvjesne probleme u stvaranju
konkurentnosti na europskom tržištu (sektorska politika), npr. brodogradnja, crna
metalurgija, tekstilna industrija i «mlade industrije».

Pri stvaranju konkurentne industrije i poduzetništva težište je na korištenju visokih

tehnologija i na inovacijama zbog čega EU sve veće financijske potpore daje
istraživanju i stvaranju klime koja potiče inovacije. Bitno je kreiranje i provođenje
politike koja će poslovnim subjektima EU-a osigurati jednake uvjete za konkuriranje s
obzirom na ostatak svijeta. Za ostvarenje navedenih ciljeva potreban je tzv.
horizontalan pristup, odnosno primjena i koordinirano djelovanje više politika EU-a:
slobode kretanja roba, prava intelektualnog vlasništva, javnih nabava, politike
tržišnog natjecanja, zaštite okoliša itd.

Okosnicu europskog gospodarstva čine mala i srednja poduzeća (SME - small &
medium enterprises) koja čine 90% industrijskog tkiva EU-a i zapošljavaju 70%
radnika iz privatnog sektora. U EU je registrirano oko 23 milijuna SME-a, u kojima je
zaposleno preko 75 milijuna ljudi. Stoga se oni smatraju pokretačima kod
zapošljavanja, razvijanja poduzetničke inovacije, kao i socijalne i lokalne integracije u
Europi. Politika poduzetništva se odnosi na sve europske poduzetnike, bez obzira
na veličinu, pravni oblik ili sektor, a ima cilj stvaranje povoljnog (dinamičnog)
okruženja za poduzeća i poslovanje u Europi te rast proizvodnosti, zapošljavanja i
bogatstva, što će omogućiti ostvarivanje ciljeva Lisabonske strategije. Ciljevi EU-a
ostvaruju se u suradnji s Europskom investicijskom bankom (EIB) koja financira
programe poticanja razvoja poduzetništva, posebno u novim državama članicama
Unije (tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe).

Osnovni ciljevi poduzetničke politike ostvaruju se putem aktivnosti na sljedećim

područjima: stvaranje poduzetničkog duha, poticanje inovativnog poslovnog
okruženja, maksimalno korištenje prednosti unutarnjeg tržišta (uklanjanje preostalih
zapreka na unutarnjem tržištu te liberaliziranje sektora poput transporta i
telekomunikacija), nove metode koordinacije aktivnosti (benchmarking, monitoring i
razmjena najboljih praksi), poticanje novih poslovnih modela u e-gospodarstvu

102
(praćenje novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija - ICT). Europska
industrija suočava se s novom industrijskom revolucijom koja se bazira na razvoju
informacijske tehnologije i komunikacija. Globalizacija potiče konkurenciju, ekonomiju
obujma, specijalizaciju u jasno segmentiranom tržištu. Najviše utjecaja na industrijske
sektore ima vanjskotrgovinska politika Unije, koja carinskim, antidampinškim i drugim
mjerama djeluje na komunitarnu industriju. Većina mjera je komunitarne
(nadnacionalne) razine, ali npr. poticanje izvoza zahtijeva usklađivanje među
zemljama kako bi se izbjegla nelojalna konkurencija unutar industrije u EU. U 1990-
tim godinama, ostvarenje unutarnjeg tržišta snažno je djelovalo na restrukturiranje
europske industrije. Ukidanje fizičkih, tehničkih i fiskalnih prepreka u
unutarkomunitarnoj razmjeni izazvalo je jačanje trgovinske razmjene i konkurencije
unutar Unije.

U prosincu 2002. postavljene su smjernice stvaranja konkurentnije industrije, uz

uvažavanje socijalnih ciljeva i zaštite okoliša s posebnim naglaskom na rast
konkurentnosti, optimizaciju sinergijskih učinaka raznih europskih politika te
uvažavanje specifičnih potreba industrijskih sektora, posebno prerađivačke industrije.
Prerađivačka industrija je u svijetu, pa i u Europi, pojedinačno najvažnija grana
djelatnosti (i po prihodima i po broju zaposlenih). Stoga je preduvjet moderne
industrije ulaganje u tehnologije i inovacije te u razvoj modernih industrijskih grana
(npr. elektronička i kemijska industrija, robotika, biotehnologija itd.).

U travnju 2004. godine produbljuju se smjernice identificiranjem konkretnih inicijativa,

uvažavajući proces strukturnih promjena koji je u tijeku i koji bi trebao otkloniti rizik
deindustrijalizacije te pitanje održivog rasta i razvoja, koji posebni naglasak stavlja na
zaštitu okoliša. Posebna pažnja usmjerava se na slabe točke, tj. europsku
produktivnost, istraživanje, osposobljavanje i inovativnost - te na pojavu novih
konkurenata (Kina, Indija).

5.4.3. Prometna politika i Transeuropske mreže

Iako je uspostava zajedničke europske prometne politike bila najavljena još
usvajanjem Rimskih ugovora, stanovit napredak postignut je tek nakon 1985. godine.
Zahvaljujući ukidanju granica, te većoj liberalizaciji i usklađivanju propisa, stvaranje
jedinstvenog tržišta označilo je prekretnicu u razvoju zajedničke prometne politike. U
prosincu 1992. Komisija je objavila Obavijest o budućem razvoju zajedničke
prometne politike, koja je označila pomak s dotadašnjeg sektorskog na integrirani
pristup, i koja je naglasila nova pitanja, poput sigurnosti prometa, zaštite okoliša,
socijalne zaštite, vanjskih odnosa te politike cijena. Istim dokumentom pokrenuta je
inicijativa stvaranja Transeuropskih prometnih mreža u sklopu šireg projekta
Transeuropske mreže (Trans-European Networks - TENs), projekta uspostave
zajedničkih europskih infrastrukturnih mreža u energetici, prometu i
telekomunikacijama. Bez moderne infrastrukture koja bi povezivala različite
regionalne i nacionalne mreže nije moguće uspostaviti slobodan protok roba, usluga i
radnika. Osim toga, razvoj transeuropskih mreža važan je element za ostvarivanje
ekonomskog rasta i zaposlenosti, odnosno ekonomske i socijalne kohezije Unije.

U rujnu 2001. Komisije ja usvojila Bijelu knjigu o zajedničkoj prometnoj politici,

koja sadrži plan djelovanja za poboljšanje kvalitete i učinkovitosti europskoga
prometa. Konačni je cilj postići ravnotežu između različitih oblika prometa i to
aktivnom politikom koja bi trebala promicati željeznički te pomorski i riječni promet.
Danas prometna industrija zauzima važno mjesto u gospodarstvu EU-a: 7% BDP-a
103
Unije, 7% zaposlenih i 40% ulaganja država članica, te 30% energetske potrošnje u
EU.

Provođenje zajedničke prometne politike označilo je otvaranje nacionalnih prometnih

tržišta konkurenciji (posebno u cestovnom i zračnom prometu, a u željezničkom
prometu tržište je otvoreno za teretni promet), što je dovelo do snižavanja cijena i
veće povezanosti među državama članicama. Ciljevi zajedničke prometne politike:

utvrditi zajednička pravila koja se primjenjuju na međunarodni prijevoz na
teritorij ili s teritorija država članica, odnosno na prijevoz preko područja jedne
ili više njih

utvrditi uvjete pod kojima prijevoznici koji nemaju sjedište ili prebivalište na
području neke države članice mogu unutar te države članice obavljati usluge
prijevoza, te

usvajati mjere za poboljšanje sigurnosti prijevoza, i sve druge odgovarajuće
propise.

Od 2001. godine prioritet prometne politike postaje održivi razvoj prometa, koji
posebno ističe važnost zaštite okoliša. Učinkovito funkcioniranje zajedničkog tržišta
EU-a odnosno neometan protok ljudi, roba, kapitala i informacija podrazumijeva
provođenje propisa koji čine oko 10% ukupne pravne stečevine EU-a. Doneseni
propisi stvoreni su upravo u svrhu rješavanja problema kao što su zakrčenost u
prometu, dominantnost cestovnog u odnosu na ostale vrste prometa, onečišćenje
okoliša, slabe veze prema udaljenim regijama EU-a, slaba povezanost nacionalnih
prometnih mreža i sl.

5.4.4. Informacijsko društvo, mediji i zaštita potrošača

Protok informacija bitan je za funkcioniranje unutarnjeg tržišta! Cilj mu je jačanje
gospodarske konkurentnosti EU-a i poboljšanje ekonomskih i društvenih struktura. Za
ostvarivanje "informacijskoga društva" EU primjenjuje sljedeće metode:

poticanje istraživanja, razvoja i korištenja novih informacijskih i
komunikacijskih tehnologija

stvaranje regulatornog okvira i standarda koji će omogućiti tržišno natjecanje

poticanje razvoja aplikacija, sadržaja i inicijativa koje građanima omogućuju
sudjelovanje u informacijskom društvu i korištenje njegovih prednosti.

Područje elektroničkih komunikacija te usluga informacijskog društva

podrazumijeva pravila koja omogućuju učinkovito funkcioniranje zajedničkog tržišta u
području telekomunikacijskih usluga i mreža te promicanje, razvoj i njihovu širu
dostupnost. Cilj EU-a je osigurati korisnicima usluge po povoljnim cijenama (telefon,
faks, pristup internetu, besplatni hitni pozivi) uz stimulaciju tržišnog natjecanja i
smanjenje dominacije monopola koji se i dalje održavaju za određene usluge.
Prioritet EU-a je i sprečavanje “digitalnoga jaza” koji se stvorio između bogatih i
siromašnih regija EU-a s manje pristupa internetu. Provođenjem Inicijative i2010
potiču se razvoj i uporaba informacijskih tehnologija za unapređenje rada javih službi
(npr. prijava poreza putem interneta). Krajnji je cilj stvoriti zajednički europski
informacijski prostor i poticati uvođenje inovacija za ostvarenje jedne od zadaća
Lisabonske strategije.

Dio zakonodavstva EU-a vezan uz audiovizualnu politiku jest Direktiva o Televiziji

bez granica (TWF) koja utvrđuje uvjete za prijenos televizijskog emitiranja unutar
europskoga jedinstvenoga tržišta. Direktiva zahtijeva od država članica da
104
koordiniraju nacionalno zakonodavstvo kako bi osigurale, primjerice, poštivanje
maksimalnog opsega reklamiranja koje kanali mogu provesti tijekom određenoga
razdoblja, uklanjanje prepreka slobodnom kretanju televizijskih programa na
jedinstvenome tržištu, omogućivanje široj javnosti pristupa za javnost važnim
događajima bez dodatnog plaćanja televizijskog kanala. Kako bi zaštitila vlastitu
kulturnu raznolikost i promicala lokalne produkcije, EU državama članicama propisuje
obvezu rezerviranja barem polovice vremena na televizijskim programima za
emitiranje filmova i programa snimljenih u EU.

Politika zaštite potrošača Ima za cilj zaštitu zdravlja, sigurnosti i ekonomskih

interesa potrošača, kao i promidžbu prava potrošača na informiranje, obrazovanje i
organiziranje s ciljem očuvanja zajedničkih interesa. Provedba zaštite potrošača u
EU temelji se na:

Horizontalnoj provedbi - što znači da zahtjev za zaštitom potrošača treba
uzeti u obzir pri definiranju i provedbi drugih politika koje imaju krajnji utjecaj
na tu kategoriju građana

Načelu supsidijarnosti – koje nalaže da se mjerama zaštite potrošača
nacionalna zakonodavstva nadopunjuju samo ako je to nužno

Načelu minimalnog usklađivanja – kojim države članice mogu zadržati ili
uvesti stroža pravila zaštite potrošača koja su sukladna pravu EZ-a.

Pojedinci moraju biti sigurni da imaju dovoljno točnih informacija prije nego li obave
neku kupnju i uživati jasna zakonska prava kada transakcije krenu pogrešnim putem.
To je razlog zašto su potrebna usklađena pravila kako bi se zajamčila odgovarajuća
razina zaštite. U svrhu intenziviranja komunikacije s potrošačima Europska komisija
osnovala je Mrežu europskih potrošačkih centara (ECC-Net), kojom su povezani
centri u svim državama članicama.

Zakonska regulativa i stvaranje zajedničke politike zaštite potrošača u EU počinje

1970-ih godina. Zaštita potrošača nužno je povezana s politikom unutarnjeg tržišta te
se pravo zaštite potrošača razvijalo kao popratna pojava formiranja unutarnjeg
tržišta. Ako jedinstveno tržište dobro funkcionira, ono će stimulirati povjerenje
potrošača u prekogranične transakcije i imat će pozitivan učinak na tržišno natjecanje
i cijene u korist svih građana EU-a. Jedinstveno tržište i jedinstvena valuta otvaraju
trgovinske granice, kako raste uporaba interneta i elektroničke trgovine te kako se
sektor usluga širi, važno je da građani članica EU-a imaju koristi od iste visoke razine
zaštite potrošača.

105
6. EUROPSKA MONETARNA INTEGRACIJA I EKONOMSKA
KOORDINACIJA

Početak ujedinjavanja zapadnoeuropskih zemalja kako na ukupnom gospodarskom

tako i na monetarnom području uslijedio je neposredno nakon II. svjetskog rata, kada
se ratom razorena Europa počinje oporavljati uz pomoć SAD-a. Nakon velikih
monetarnih potresa u 1970-tima i sloma Bretonvudskog sustava, ubrzava se
europsko monetarno ujedinjenje i «osamostaljenje» od utjecaja dolara. Tada se rađa
ideja o Ekonomskoj i monetarnoj uniji, koja je počela djelovati 1. siječnja 1999.

Potreba za usklađivanjem ekonomske i monetarne politike postala je očita početkom

sedamdesetih godina XX. stoljeća kada su Sjedinjene Američke Države suspendirale
konvertibilnost dolara (dokidanjem zlatnog standarda, tj. pokrića dolara zlatom).
Diljem svijeta započelo je razdoblje velike monetarne nestabilnosti, koje su dodatno
otežale naftne krize 1973. i 1979. godine. Pokretanje Europskog monetarnog sustava
(EMS) 1979. godine znatno je stabiliziralo valutne tečajeve i potaknulo njegove
zemlje članice da provode politiku štednje, istodobno održavajući veze međusobne
ispomoći i discipline u otvorenom ekonomskom prostoru.

6.1. Razvoj europske monetarne integracije nakon II. svjetskog rata

Međunarodni monetarni sustav proizišao je iz konferencije u Bretton Woodsu 1944.

godine, a garantirao je stabilnost tečajeva na međunarodnoj razini na temelju:
(1) režima tečaja fiksiranog u odnosu na američki dolar (USD) s ograničenjem
granica fluktuiranja od ±1%
(2) konvertibilnosti u zlato po tečaju od 35 USD za uncu
(3) mogućnosti prilagođavanja deviznog tečaja radi ispravljanja inflacijskih razlika
i konkurentnosti između zemalja.

Ideje i inicijative o užoj monetarnoj suradnji u Europi javile su se nakon II. svjetskog
rata. Marshallovim planom za 18 europskih država u razdoblju od 1948. do 1952.
bespovratno je dodijeljeno oko 13 milijardi tadašnjih američkih dolara (oko 130
današnjim milijardi). U cilju gospodarskog povezivanja i koordiniranja pomoći
osnovana je Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC), a u okviru nje je
1950. godine formirana Europska platna unija – EPU, koja je djelovala kao
multilateralna klirinška unija preko koje su se obavljala prebijanja međusobnih
potraživanja zapadnoeuropskih zemalja. Time je napušten bilateralni način plaćanja,
s obzirom da u to doba valute tih zemalja nisu bile konvertibilne i slobodni sustav
deviznih plaćanja nije mogao funkcionirati. Sve tehničke poslove obračunavanja i
plaćanja koja se nisu mogla kompenzirati u okviru EPU-a obavljala je Banka za
međunarodna poravnanja – BIS (Bank for International Settlements) u Bazelu.

Nakon stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik, proces gospodarske i

monetarne integracije se intenzivira od 1957. godine osnivanjem EEZ-a i EURATOM-
a, kao i Europske investicijske banke (EIB), a nakon što je većina zemalja članica u
međuvremenu ostvarila konvertibilnost svojih valuta, 1958. godine stupa na snagu
Europski monetarni sporazum – EMA (European Monetary Agreement) koji
zamjenjuje platnu uniju. Početak EEZ-a karakterizira stvaranje zone slobodne
trgovine, u kojoj se ukidaju restrikcije u međusobnoj trgovini, a 1968. godine

106
Zajednica prelazi u složeniji oblik integracije, tj. u carinsku uniju. Samo godinu kasnije
Barreovim izvješćem predlaže se osnivanje posebnog mehanizma za monetarnu
suradnju između zemalja članica EEZ-a gdje su po prvi put formulirane ideje o
stvaranju ekonomske i monetarne unije. Već 1970. godine je predstavljen tzv.
Warnerov plan prema kojem bi se stvaranje europske ekonomske i monetarne unije
trebalo odvijati u tri faze tijekom razdoblja od deset godina. Ali se politička želja
država članica za ostvarivanjem takve Unije spotiče o posljedice prve naftne krize.

Godine 1971. uslijedila je monetarna kriza (pad Bretonvudskog sustava) izazvana

dvama uzastopnim devalvacijama američkog dolara i ukidanjem njegove
konvertibilnosti za zlato, pa su članice Zajednice 1972. donijele sporazum o tzv.
monetarnoj zmiji u tunelu - Sporazum iz Bazela (Grafikon 6-1.). Princip zmije u
tunelu funkcionirao je tako da sve valute zemalja članica zajednički plivaju kao grupa
u odnosu na američki dolar i druge valute s tolerancijom od ±4,5%, dok međusobno
održavaju relativno fiksni tečaj u rasponu ±2,25% u odnosu na utvrđene paritete.

Grafikon 6-1. Zmija u tunelu

tunel
+2,25%
2,25% zmija
USD($)
zmija

-2,25%
tunel

vrijeme

Godine 1973. osnovan je Europski fond za monetarnu suradnju (European

Monetary Cooperation Fund - EMCF), kojemu je zadaća bila pomoć u održavanju
fiksnih deviznih tečajeva između valuta zemalja članica i zajedničko plivanje prema
valutama trećih zemalja, i to financiranjem intervencija središnjih banaka zemalja
članica na deviznim tržištima radi pokrića neravnoteža njihovih bilanci plaćanja.
Bretonvudski sustav definitivno je propao u ožujku 1973. prijelazom na plivajući tečaj
dolara. Nekoliko europskih valuta je odustalo od zmije, koja je nastavila funkcionirati,
ali bez tunela, pa se sustav sveo samo na zonu njemačke marke (DEM). Kao
sredstvo plaćanja u međusobnim obračunima središnjih banaka EZ-a, ali i između
institucija Zajednice, od 1974. godine koristila se Europska obračunska jedinica
(EUA), koja se zasnivala na košari valuta zemalja članica.

6.2. Europski monetarni sustav i Europska obračunska jedinica

EMCF i mehanizam monetarne zmije, čiji su rezultati bili razočaravajući, ipak su

omogućili Zajednici da uspješno prebrodi monetarnu krizu te je stvoren Europski
monetarni sustav – EMS (European Monetary System). EMS je utemeljen krajem
1978. godine, a počeo je funkcionirati u ožujku 1979. godine. Ciljevi EMS-a bili su
stabilizacija deviznih tečajeva, daljnji razvoj integracije, kvalitetniji međunarodni
monetarni odnosi, a sustav su činili:

nova obračunska jedinica - ECU (European Currency Unit)
107

mehanizam tečajeva i tržišnih intervencija - ERM

kreditni aranžmani središnjih banaka.

Valute zemalja članica Zajednice činile su košaru valuta ECU. To je obračunska

jedinica čija je vrijednost predstavljala ponderiranu količinu svih nacionalnih valuta
zemalja EZ-a, čak i ako nisu bile uključene u ERM, a vrijednost se izračunavala
dnevno na osnovi deviznih tečajeva valuta zemalja članica u odnosu na američki
dolar. Udio pojedine valute u košari odražavao je relativni udio pojedine zemlje
članice u međunarodnoj trgovini, što je bilo djelomično korigirano međunarodnim
značenjem te valute. Kriteriji za kvantitativno ponderiranje sastava Europske novčane
košare bili su:

težina (ponder) nacionalnih valuta u ECU-u (npr. DEM 30,4%)

količina nacionalnih valuta u novčanoj košari (npr. DEM 0,6242)

pripadajući stožerni tečaj nacionalne valute – odnos težine i količine
nacionalne valute u košari (npr. 0,487 ECU za 1 DEM).

Tablica 6-1. prikazuje strukturu valutne košare ECU-a, koja se revidirala svakih pet
godina. Vidljivo je kako je njemačka marka imala vodeću ulogu. ECU je preuzeo
vrijednost i sastav košarice valuta EUA-a te je služio kao:

obračunska jedinica monetarnih pričuva, plaćanja i kreditiranja između
središnjih banaka

pokazatelj pri uspoređivanju odstupanja tečajeva valuta zemalja članica

denominator pri utvrđivanju pariteta tečaja

denominator operacija u interventnom i kreditnom mehanizmu EMS-a na
deviznom tržištu.

Tablica 6-1. Struktura košare valuta ECU-a

Valute 1979. (pri osnivanju EMS-a) 1989.-1998. (uvođenje eura)
Iznos % Iznos %
Njemačka marka 0,8280 27,3 0,6242 30,4
Francuski franak 1,1500 19,5 1,3320 19,1
Britanska funta 0,0885 17,5 0,0878 12,56
Talijanska lira 109,00 14,0 151,80 9,9
Nizozemski gulden 0,2860 9,0 0,2198 9,50
Belgijski franak* 3,6560 3,3010
8,2 8,12
Luksemburški franak* 0,1440 0,1300
Danska kruna 0,2170 3,0 0,1976 2,49
Irska funta 0,0076 1,5 0,00855 1,11
Španjolska pezeta - - 6,8850 5,39
Portugalski eskudo - - 1,3930 0,79
Grčka drahma - - 1,4400 0,63
* Belgijski i luksemburški franak su činili monetarnu uniju.

Osnovu EMS-a činio je tečajni mehanizam (ERM), u kojem je svaka članica

definirala svoj središnji (stožerni) tečaj prema ECU-u te je tako nastala paritetna
mreža bilateralnih središnjih tečajeva, a dopušteno odstupanje između bilo koje
valute u odnosu na ECU iznosilo je ±2,25%, odnosno ±6% u iznimnim slučajevima.
Središnja banka valute koja je prelazila zadane parametre morala je intervenirati na
deviznom tržištu ili tečaj braniti drugim mjerama ekonomske politike. U slučaju
dugoročne neravnoteže bilance plaćanja mehanizam je omogućavao prilagođavanje,
tj. revalvaciju ili devalvaciju. Zbog većih valutnih potresa (talijanska lira i naknadno
uključena britanska funta) 1993. je raspon morao biti proširen do ±15%.

108
Monetarni sustav EZ-a bio je potreban radi osiguranja monetarne stabilnosti, nužnog
uvjeta za stabilnost cijena, čime se osigurava harmoničan gospodarski razvoj.
Djelotvoran monetarni sustav je, dakle, nužan uvjet realizacije europskog unutarnjeg
tržišta. EMS je imao za cilj unutarnju stabilnost (cijene) i vanjsku stabilnost (devizni
tečaj), oslanjajući se na prilagodljivost kreditnih mehanizama i intervenciju. Njegova
osnovna pravila su bila:

pravilo stabilnosti između valuta, koje obvezuje središnje banke da
interveniraju na deviznom tržištu u slučaju potrebe

pravilo konvertibilnosti neke valute, u odnosu na drugu valutu, što dovodi do
reguliranja intervencijskog salda kompenzacijom

pravilo solidarnosti zemalja članica, koje dovodi do uzajamnog kreditiranja
prema potrebama i mogućnostima.

EMS je odigrao važnu ulogu pri stvaranju stabilnog monetarnog područja u Europi.
Ipak, on nije ostvario sve svoje mogućnosti: neke zemlje nisu pristupile mehanizmu,
a druge su sudjelovale na osnovi većih odstupanja. Nedostatak konvergencije
nacionalnih proračunskih politika stvorio je napetosti, dok su neke devalvacije
vodećih nacionalnih valuta svojedobno uzdrmale jedinstvenost zajedničkog tržišta.
ERM je bio pseudo valutno područje (kvazi monetarna unija) gdje su valutni tečajevi
članica bili fiksirani, ali platna bilanca nije automatski određivala monetarnu politiku.
Kao rezultat toga postojale su česte promjene tečajeva te su spekulanti dobivali
gotovo svaku bitku s monetarnim vlastima. ERM je bio manjkav stoga što je to bilo
područje njemačke marke gdje je monetarnu politiku određivala njemačka središnja
banka (Bundesbank). Kada se dogodio šok zbog ujedinjena Njemačke, koji je
uzrokovao sukob njemačkih kamatnih stopa s onima u drugim članicama
mehanizma, Bundesbank je štitila unutarnju ravnotežu Njemačke i prepustila drugim
članicama da odluče o tome žele li ostati uz marku i aprecirati u odnosu na američki
dolar i treće valute, ili bi radije izašle iz sustava. Međutim, slobodno fluktuiranje
tečajeva europskih valuta negativno je utjecalo na unutarnju koheziju, investicije i
međusobnu trgovinu, kao i na trgovinu s njihovim glavnim trgovinskim partnerima.

Mundellov trokut dokazuje da zemlja uključena u režim fiksnog tečaja, sa slobodnim

kretanjem kapitala, gubi monetarnu suverenost (sposobnost zemlje da upravlja
razvojem svoje monetarne mase i razinom kamatnih stopa u funkciji ciljeva
ekonomske politike), izuzev ako se radi o zemlji vođi zone. Na općenit način se
objašnjava rizik od destabilizacije sustava kvazifiksnog tečaja na financijskom tržištu.
Europske zemlje našle su se od 1990. godine u takvoj situaciji, jer su se postupno
smjestile pod okrilje tržišta i monetarne politike koju provodi središnja banka vodeće
zemlje (Njemačke). Slika 6-1. prikazuje evoluciju valutnih odnosa unutar EU-a od
1960. do 2000. godine, s obzirom na ciljeve opisane Mundellovim trokutom te u
odnosu na njima suprotne ciljeve. Vidljivo je kako su u početku europske zemlje bile
u situaciji stabilnih valutnih tečajeva i relativno samostalne monetarne politike, ali
slabe povezanosti financijskih tržišta. Prije formiranja EMS-a monetarne politike
kretale su se prema većoj samostalnosti i tečajevi su slobodnije fluktuirali, a
stvaranjem EMU-a nacionalne monetarne politike gube svoj smisao i valutni tečajevi
postaju stabilniji, pri čemu je ostvaren i cilj integracije financijskih tržišta.

109
Slika 6-1. Evolucija valutnih tečajeva u EU

Financijska
autarkija

1960.

Stabilnost Autonomija
valutnog tečaja monetarne politike

1970.

1980.

Monetarna 2000.
1990. Fluktuiranje
unija valutnog tečaja
Integracija financijskog tržišta

6.3. Promjene EMS-a i stvaranje Ekonomske i monetarne unije

Nakon tzv. «južnog proširenja» pristupilo se stvaranju jedinstvenog europskog tržišta

(Jedinstveni europski akt, 1986.) na kojemu su ostvarene četiri osnovne slobode
kretanja. Nakon 1. siječnja 1993. europska je ekonomska integracija dostigla stupanj
u kojemu je mogla pristupiti realizaciji uže monetarne integracije. Čelnici država i
vlada EZ-a 10. prosinca 1991. godine u Maastrichtu potpisali su Ugovor o EU. Uz
jače političko i pravno vezivanje članica u Europsku uniju i definitivno ukidanje
prepreka unutarnjoj trgovini, prihvaćen je cilj stvaranja Ekonomske i monetarne unije,
koja će omogućiti stvaranje jedinstvenog monetarnog područja u Europi. U taj su se
projekt ubrzo uključile nove zemlje članice EU-a (Austrija, Finska i Švedska) 1995.
godine, te kasnije i 12 članica koje su postale dio EU-a 2004. i 2007. godine.

EMS je od samog stvaranja pa do prosinca 1998. godine prošao duboku

transformaciju koja je nametnuta zemljama članicama zbog dezinflacijske politike i
ekonomske politike usmjerene na oporavak europskih gospodarstava. Tranzicija se
može podijeliti u sljedeće faze:
(1) od 1979. do 1987. - tražio se realni devizni tečaj između valuta (koji ukazuje
na veću ili manju konkurentnost gospodarstva pojedinih trgovinskih partnera
uspoređivanjem realnih cijena), a prilagođavanja su bila česta zbog različitih
stopa inflacije i različitih nacionalnih ekonomskih politika zemalja članica
(2) od 1987. do 1992. - EMS se nalazi u razdoblju stabilnosti, premda dolazi do
šoka zbog ujedinjenja zapadne i istočne Njemačke (precijenjeni tečaj
istočnonjemačke marke i nagli rast plaća na «istoku» uzrokuju rast
nezaposlenosti na «istoku» te rast kamatnih stopa i inflatorna kretanja)
(3) od listopada 1992. do kolovoza 1993. - EMS zapada u krizu s
mnogobrojnim intervencijama i spekulativnim napadima na pojedine
valute članica, a 2. kolovoza 1993. raspon fluktuacije ERM-a se povećava na
±15%, čime europske valute ulaze u kvazifluktuirajući sustav tečajeva koji ih

110
 izlaže mogućim rizicima uvođenja samostalnih monetarnih politika, nesigurnih
tečajeva i tranzicijskog rizika uvođenja EMU-a
(4) od 2. kolovoza 1993. do 31. prosinca 1998. - novi EMS omogućio je blagu
tranziciju prema euru zbog novog tečajnog mehanizma (ERM II), koji zahtijeva
članstvo u mehanizmu od barem dvije godine prije uvođenja eura, te
konvergencije deviznih tečajeva na raspon od približno 1,25% od 1998. god.

Prema Ugovoru o EU, EMS se trebao upotpuniti osnivanjem središnje monetarne

institucije, koja će biti odgovorna za jedinstvenu monetarnu politiku. Sa sjedištem u
Frankfurtu, 1. siječnja 1994. osnovan je Europski monetarni institut – EMI, preteča
Europske središnje banke. Zadaci EMI-a bili su poticanje suradnje među središnjim
bankama i približavanje monetarnih politika zemalja članica Unije, kako bi se
omogućilo uspostavljanje Europskog sustava središnjih banaka koji će voditi
jedinstvenu monetarnu politiku. EMI je brinuo i o korištenju ECU-a te o konvergenciji
zemalja članica, za što su bili ključni kriteriji utvrđeni Ugovorom o EU, koje zemlje
moraju ispuniti prije uvođenja jedinstvene valute.

EMU je stvarana kroz tri etape, u skladu s konkretno predloženim mjerama

uspostave jedinstvenog tržišta i EMU-a iz Delorsova izvješća iz 1988./1989. godine.
Osnova za to izvješće stručne skupine, na čijem je čelu bio predsjednik Europske
komisije Jacques Delors, bio je Wernerov plan. Prva etapa počela je sredinom 1990.
godine i to dovršavanjem jedinstvenog tržišta, usklađivanjem gospodarske,
monetarne i fiskalne politike u Uniji te pripremanjem sporazuma o stvaranju
monetarne unije. S 1. siječnja 1994. godine započela je druga etapa i to osnivanjem
EMI-a. U ovoj etapi postignuta je veća neovisnost nacionalnih središnjih banaka od
nacionalnih vlasti, financiranja proračunskih deficita iz monetarnih izvora su
zabranjena, a krajem 1995. u Madridu određen je naziv jedinstvene valute – EURO.
Prvog lipnja 1998. godine počela je s radom Europska središnja banka, a na samitu
Europskog vijeća u Bruxellesu mjesec dana ranije utvrđene su zemlje koje
ispunjavaju kriterije za ulazak u EMU i uvođenje eura. Odlukom o prijemu 11 zemalja
u EMU (Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska,
Njemačka, Portugal i Španjolska) omogućeno je neopozivo fiksiranje valutnih
tečajeva tih zemalja u odnosu na euro (Tablica 6-2.). Velika Britanija i Danska,
sukladno klauzuli «opt-out», izrazile su želju da ne sudjeluju u sljedećoj etapi EMU-a.

Tablica 6-2. Službene stope konverzije nacionalnih valuta u euro (31.12.1998.)

Valute članica EMU Stope konverzije Valute članica EMU Stope konverzije
nacionalnih valuta; nacionalnih valuta;
1 euro = 1 euro =
Austrijski šiling 13,7603 Nizozemski gulden 2,20371
Belgijski franak 40,3399 Njemačka marka 1,95583
Finska marka 5,94573 Portugalski eskudo 200,482
Francuski franak 6,55957 Španjolska pezeta 166,386
Irska funta 0,787564 Talijanska lira 1936,27
Luksemburški franak 40,3399 Grčka drahma 340,75

Treća etapa stvaranja EMU-a počela je 1. siječnja 1999. godine i trajala je tri godine.
Prvo se euro uveo kao bezgotovinski novac, računi su se mogli voditi u euru ili
nacionalnoj valuti, a cijene isticati i u eurima i u nacionalnim valutama. Mnoge velike
kompanije, banke i burze poslovale su i u eurima, izdavale su se nove državne
obveznice u eurima, a građani su mogli otvarati račune i u toj novoj valuti. S 1.
siječnja 2002. godine uvode se novčanice i kovanice eura te se stare nacionalne
valute povlače iz opticaja kako bi euro u dvanaest zemalja članica euro-zone postao
jedino legalno sredstvo plaćanja (Grčka se pridružuje EMU-a od 2001.).
111
Slika 6-2. sažima najbitnije elemente triju etapa stvaranja EMU-a, a Slika 6-3.
prikazuje osnovne događaje koji su izravno utjecali na stvaranje EMU-a, od 1969.
godine, kada se rađa ideja o EMU, sve do konačnog uvođenja eura u gotovinskom
obliku 2002. godine.

Slika 6-2. Tri etape stvaranja EMU-a

PRVA ETAPA
01.07.1990.
 potpuna sloboda
tijeka kapitala (1990.)
 povećana suranja
središnjih banaka
 slobodna uporaba
ECU-a
 pojačano
usklađivanje
gospodarske, novčane i
fiskalne politike u EU
Slika 6-3. Ključni događaji koji su rezultirali uvođenjem eura
DRUGA ETAPA - 01.01.1994. TREĆA ETAPA
01.01.1999.
 osnivanje EMI-a (preteće ECB-a)
 zabrana financiranja proračunskog nepovratno fiksiranje
stopa konverzije
deficita iz monetarnih izvora
 povećana koordinacija monetarnih  uvođenje eura
politika  primjena
 jačanje gospodarske jedinstvene monetarne
politike ESCB-a
konvergencije
 proces osamostaljivanja  uvođenje ERM II
unutar EU
nacionalnih središnjih banaka,
zaključno do osnivanja ESCB-a  pokretanje Pakta o
stabilnosti i rastu
 pripreme za III. fazu

Barreovo izvješće
Wernerov plan
o ekonomsko-monetarnoj uniji

EMS
Europski monetarni sustav

Jedinstveni europski akt

Izvješće Delors

Uvođenje EURA

Komisija EU-a je 31. svibnja 1995. objavila Zelenu knjigu o modalitetima prelaska na
jedinstvenu valutu, koju je prihvatilo madridsko Europsko vijeće u prosincu iste
godine. Takozvani “big bang” je predvidio tri faze uvođenja eura:

A  2. i 3. svibnja 1998. određuju se zemlje koje prelaze na jedinstvenu
valutu, a 1. lipnja 1998. ukida se EMI i uvode ESCB i ECB

B  Vijeće ministara nepovratno je odredilo tečaj konverzije među
sudionicama i prema euru, te je euro službeno zamijenio ECU po tečaju 1:1, a
ECB preuzima odgovornost vođenja jedinstvene monetarne politike

C  1. siječnja 2002. u optjecaj ulaze novčanice eura paralelno s nacionalnim
valutama, koje treba postupno zamijeniti u roku od najviše šest mjeseci.

112
6.4. Koordinacija monetarne i fiskalne politike u EMU

Ekonomski šokovi (poremećaji) različitog su podrijetla: prirodne katastrofe, ratovi,

migracije, socijalne krize, financijske ili sektorske krize, poteškoće s energetskom
opskrbom, prekomjerno variranje tečaja, hiperinflacija. Zajednička monetarna politika,
koju vodi ECB u Frankfurtu, je prilagođena rješavanju simetričnih (zajedničkih)
šokova, ali nije djelotvorna prema asimetričnim (specifičnim) šokovima, jer uzima u
obzir ukupne interese zone. Nacionalne fiskalne politike primjerenije su pak za
ublažavanje specifičnih šokova, jer utječu na potražnju. I jedinstvena monetarna i
fiskalna politika u EU imaju ograničeno djelovanje pri divergentnim kretanjima
(regionalnim neravnotežama i sl.), a strukturno prilagođavanje je spor proces
prilagođavanja realnog sektora, pa se velika pažnja mora posvetiti izbjegavanju
asimetričnih šokova.

Realna integracija između zemalja članica jača simetrijska kretanja i interes za

prijelaz u monetarnu uniju. U tom procesu, odmakla integracija omogućava jaču
sinkronizaciju poslovnih ciklusa i stvaranje uvjeta za uspjeh EMU-a. Postoji znatna
sinkronizacija konjunkturnog razvoja u glavnim gospodarstvima euro-zone od siječnja
1990. do realizacije EMU-a (osim za Veliku Britaniju, koja je bila više povezana s
ciklusom SAD-a). Monetarna unija zahtijeva slobodno tržište rada, odnosno svih
proizvodnih faktora, što se reflektira na prilagođavanje nadnica i cijena, a za EMU
stabilnost eura je od posebne važnosti za postizanje stabilne ekonomske politike,
posebno putem kontrole proračunskog deficita i održavanjem niske stope inflacije.

Koordinacija nacionalnih fiskalnih politika i jedinstvene monetarne politike u

EMU-u ne odvija se automatski, niti je makroekonomska politika institucionalno
centralizirana. EU, kao cjelina koja danas obuhvaća 27 zemalja članica, nije
optimalna monetarna zona u pogledu mobilnosti radnika, fleksibilnosti strukture
relativnih cijena i diverzifikacije industrijskih struktura, što znači da se asimetrični šok
ne regulira prilagođavanjem realnih plaća ili migracijom radnog stanovništva. Postoji
rizik od podjele zone zbog neusklađenosti konjunkturnih (poslovnih) ciklusa i
specifičnih recesija među zemljama članicama (npr. Italija, Portugal i Grčka).

Šokovi na strani ponude poskupljuju troškove proizvodnje (npr. porast cijena zbog
naftnog šoka), a fiskalne politike su u tom segmentu neefikasne, jer se radi o nužnom
prilagođavanju gospodarstva. Prilagođavanje takvom tipu šoka vršilo se prije EMU-a
promjenama deviznog tečaja. Međutim, devalvacija nacionalne valute u okviru EMS-
a vodila je k smanjenju realnih nadnica, generiranih rastom cijena uvezenih
proizvoda. Dugoročno, devalvacija izaziva pogoršanje zbog gubitka kupovne moći,
što utječe na razinu konkurentnosti i vanjsku ravnotežu pojedinog gospodarstva. Za
šokove ponude rješenja se nalaze u fleksibilnom tržištu rada (mobilnost radnika,
fleksibilnost nadnica), te strukturalnim reformama. Politika dohotka ima potpuno
strateško značenje u okviru makroekonomske politike, u kojoj presudno značenje ima
način institucionalnog fiksiranja nadnica. U slučaju različite inflacije i produktivnosti, s
rigidnim nadnicama, gubitak ekonomske konkurentnosti rezultat je niže produktivnosti
ili niže zaposlenosti. Zato danas EU usmjerava makroekonomsku koordinaciju u
smjeru rasta zaposlenosti (uz veću fleksibilnost tržišta rada) te strukturalnih reformi,
koje imaju za cilj gospodarski rast pojedinih zemalja, ali i cijele EU.

Načelo supsidijarnosti omogućava vođenje komunitarne proračunske politike

usporedno s nacionalnim fiskalnim politikama. Međutim, s plafonom od 1,27%
komunitarnog BDP-a, proračun EU-a nedostatan je da bi imao stabilizatorski položaj

113
i dao istinsku orijentaciju europskoj ekonomskoj politici. Davanjem prednosti politici
decentralizacije omogućava se da se proizvodnja roba i javnih usluga bolje prilagodi
potrebama stanovništva. Zadržavanje nacionalnih fiskalnih politika opravdava se
gubitkom nacionalnih monetarnih instrumenata i instrumenta deviznog tečaja.
Središnji komunitarni proračun trebao bi biti snažan mehanizam osiguranja
smanjenja zaostajanja u razvoju, posebno izoliranih regija ili onih s nedovoljnim
prirodnim resursima, te zemalja s jakom sektorskom specijalizacijom (npr. Finska i
Luksemburg) ili konjunkturnim zaostajanjem (ponajprije nove zemlje članice EU-a).

Novi politički režim EMU-a (tzv. «policy mix») kombinira ekonomske politike i
raspoređuje odgovornosti između nacionalnih i nad-nacionalnih razina te preoblikuje
instrumente i ciljeve tih politika. Slika 6-4. prikazuje shemu djelovanja i koordinacije
makroekonomskih politika u EU-u (odnosno EMU-u), gdje središnje mjesto zauzima
monetarna politika, a prevladavaju «meke» procedure, tj. insistiranje na dijalogu i
konzultacijama. Čvrsta pravila odnose se na Pakt o stabilnosti i rastu - SGP
(Stability and Growth Pact), koji uređuje područje fiskalne discipline, dok se za
zapošljavanje i strukturalne politike procedure odnose samo na zajedničke smjernice
i međusobne dogovore.

Slika 6-4. Koordinacija makroekonomskih politika u EU

MONETARNA POLITIKA

NADGLEDANJE I
DIJALOG MAKROEKONOMSKI
Ecofin, Eurogrupa DIJALOG
ŠIRE SMJERNICE
EKONOMSKIH POLITIKA
Ugovorni temelj - članak 99;
zajednički okvir ali u obliku
preporuka, a ne nametnutih pravila

PAKT O STABILNOSTI POLITIKA STRUKTURTALNE

I RASTU ZAPOŠLJAVANJA REFORME
Ugovorni temelj - čl. 104 Ugovorne obveze Među-vladini dogovori i
Ozakonjeno Uredbama Smjernice na razini EU ciljevi; Izvješćivanje i
Izričito limitirano Nac. akcijski planovi pomno ispitivanje

ČVRSTA PRAVILA LABAVA SUGLASNOST

Značajna i ULOGA EU RAZINE Proceduralna,

disciplinirajuća ali uglavnom
savjetodavna

Ključni dokument kojim se na godišnjoj razini pružaju smjernice upravljanja s ciljem

rasta i stabilnih makroekonomskih politika jesu Opće smjernice ekonomskih
politika (Broad Economic Policy Guidelines). U sklopu tih smjernica provode se
mjere procesa iz Cardiffa, koji se odnosi na provedbu strukturalnih reformi na
114
tržištima dobara i kapitala, te procesa iz Luksemburga, kojem je cilj unaprijediti
politike zapošljavanja u državama članicama. Smjernice se odnose na pojedine
zemlje članice i na cijelu EU, i prati se njihovo provođenje, ali nisu pravno
obvezujuće. To znači da ovise o pritisku EU institucija i ostalih zemalja članica.
Smjernice su usklađene i sa ciljevima Lisbonske strategije, koji podrazumijevaju
ubrzavanje strukturalnih reformi. S obzirom na skromne rezultate provođenja, u
ožujku 2005. Europsko vijeće fokusiralo se na prioritete rasta i zapošljavanja.

Osnovni ciljevi makroekonomske koordinacije u EU jesu:

doprinos postizanju ciljeva iz Ugovora (uravnotežen, održiv i stabilan
gospodarski rast, visoka zaposlenost, konkurentna industrija, bolji standard...)

usklađivanje nacionalnih fiskalnih, s jedinstvenom monetarnom politikom

ostvarivanje što većih koristi iz ekonomske integracije (investicije i sl.)

postizanje ekonomske konvergencije.

Pakt o stabilnosti i rastu usvojen je 1997. i utvrđen uredbama o fiskalnoj disciplini

Ugovora o EZ-u, a provedba je započela 1. siječnja 1999. godine. Paktom se uređuje
da srednjoročni ciljevi proračunskih politika država članica budu "blizu ravnoteže ili u
višku", što će državama omogućiti da proračunski deficit održavaju u granicama od
3% BDP-a. Za slučaj kršenja tog pravila propisane su kazne i pokreće se procedura
prekomjernog deficita – EDP (Excessive Deficit Procedure). SGP je bio potreban
zbog otežane koordinacije nacionalnih fiskalnih politika, koje ovise o nacionalnim
interesima. On smješta javne financije pod okrilje monetarne politike, zabranjujući
decentralizirano i autonomno djelovanje, čiji bi učinci mogli utjecati na ukupnu zonu.

Premda se opća razina proračunskih deficita i javnih dugova smanjila, u praksi se

pokazalo kako su pravila Pakta prezahtjevna za određene države i da ih se zemlje
članice često ne pridržavaju. Zato se potkraj ožujka 2005. Vijeće ministara složilo oko
reforme SGP-a, koja je određivala da dopušteni proračunski manjak od 3% BDP-a
članica Unije ostaje na snazi, ali da se pod određenim uvjetima zemlji produžava rok
za smanjenje proračunskog deficita do dopuštenih granica, prije nego se prijeđe u
fazu sankcija. Promjenom pravila htjelo se izaći u susret zemljama koje imaju
poteškoće s visokim deficitima, posebice novim članicama kojima se tako
ograničavala provedba investicijskih programa nužnih za poboljšanje infrastrukture.
Njemačka je najglasnije tražila da Pakt postane fleksibilniji i da se pri izračunu
njezina deficita uzmu u obzir troškovi ujedinjenja zemlje. Procjene se sada vrše
uvažavanjem specifičnih problema i ukupnog opterećenja javnog duga za pojedine
zemlje, koje ne bi trebalo biti veće od 60% BDP-a. Procedura nadgledanja (Early
Warning System) koristi se kada se procijeni da pojedina članica srednjoročno ne
svodi proračun u ravnotežu ili suficit, a cilj te procedure je davanje pune efikasnosti
automatskim stabilizatorima. Za potrebe multilateralnog nadzora, članice EU-a koje
su uvele euro pripremaju programe stabilnosti, a članice koje nisu uvele zajedničku
valutu pripremaju programe konvergencije. Ti programi su usmjereni na
srednjoročne ciljane proračunske pozicije i na udjel javnog duga u BDP-u, te daju
razne procjene očekivanih gospodarskih kretanja, utvrđuju mjere fiskalne i drugih
ekonomskih politika, te daju analizu promjena glavnih pretpostavki na proračunsku
poziciju i stanje javnoga duga.

115
7. EKONOMSKA I MONETARNA UNIJA (EMU)

Europska monetarna košara i mehanizam europskog tečaja definirale su položaj

jedne zemlje članice EU-a u okviru Europskog monetarnog sustava (EMS) do 3.
svibnja 1998. godine, od kada djeluje «Novi EMS», koji obuhvaća Ekonomsku i
monetarnu uniju (EMU) s jedinstvenom valutom - eurom i novi mehanizam deviznih
tečajeva (ERM II) za valute zemalja koje nisu uvele euro. Europska ekonomska i
monetarna unija rezultat je dugog i zahtjevnog procesa gospodarskog i političkog
povezivanja europskih zemalja.

EMU je napredniji stupanj ekonomske integracije koji obuhvaća zajedničku

monetarnu politiku i usko koordinirane ekonomske politike zemalja članica.
Unutarnje tržište može se razvijati samo u okviru monetarnog sustava koji osigurava
upravljanje deviznim tečajem. EMU je usmjeren na dvojnost “euro + jedinstveno
tržište”. Euro je jedinstvena valuta koju je prihvatilo 15 zemalja europske monetarne
unije. Sve zemlje članice EMU-a morale su zadovoljiti kriterije konvergencije, tj.
morale su dokazati da mogu ispuniti sve gospodarske uvjete potrebne za članstvo u
EMU. Slika 7-1. prikazuje današnju EMU.

Slika 7-1. Ekonomska i monetarna unija (EMU)

Napomene:
- zemlje označene plavom bojom punopravne su članice EMU-a (tzv. euro-zona)
- zemlje označene narančastom bojom sadašnje su članice tečajnog mehanizma - ERM II,
svojevrsnog prijelaznog režima prije uvođenja eura
- zemlje označene crvenom bojom članice su EU-a koje nisu uvele euro niti su članice
ERM II
- zemlje označene ljubičastom bojom nemaju vlastitu nego koriste euro kao službenu
valutu (Kosovo, Crna Gora i male državice kao npr. Andora i Monako).

116
7.1. Karakteristike i razvoj EMU-a

Prije uvođenja jedinstvene valute u EMU-u jedinstveno je tržište bilo podijeljeno na

pojedinačna nacionalna tržišta, premda su prethodno ostvarene slobode kretanja
ljudi, roba, usluga i kapitala. Države su promjenama valutnih tečajeva utjecale na
trgovinska kretanja, kretanje kapitala (investicija) i konkurentnost, te tako i na
usporavanje integracije tržišta. Formiranje EMU-a omogućilo je stvaranje velikog i
likvidnog financijskog tržišta koje nudi širi opseg investicija i mogućnosti trgovanja te
veću konkurenciju među financijskim tržištima, središtima i institucijama. Nove
poslovne mogućnosti i veliko tržište potaknuli su spajanja pojedinih gospodarskih
subjekata radi boljeg pozicioniranja i iskorištavanja prilika koje im nudi veliko
europsko tržište (ekonomija obujma).

Ekonomska i monetarna unija (EMU – Economic and Monetary Union) se ne odnosi

samo na uvođenje EURA! Taj pojam podrazumijeva usklađivanje ekonomskih politika
država članica Unije i zajedničko planiranje integracije gospodarstava država članica,
poticanje gospodarskoga rasta, osiguranje radnih mjesta i konkurentnosti
gospodarstva EU-a kao cjeline na globalnoj razini.

Kao jedan od glavnih razloga ulaska zemalja u monetarnu uniju želja je za

smanjivanjem nesigurnosti u gospodarstvu. Kada se govori o razlozima nastanka
EMU-a, treba uzeti u obzir unutarnju i vanjsku dimenziju. Osnovni unutarnji razlog
bio je uklanjanje prepreka stvaranju jedinstvenog / unutarnjeg tržišta zbog postojanja
različitih valuta, što je ujedno i poticaj političkoj integraciji europskih zemalja. Politička
motivacija stoji iza stvaranja EMU-a, ali ona ima ozbiljne ekonomske učinke na
zemlje članice. Uz to, cilj je i usporedivost troškova i cijena u EMU-u, što bi trebalo
pogodovati potrošačima, stimulirati razmjenu unutar EU-a i olakšati poslovanje.
Osnovni vanjski razlozi stvaranja EMU-a podrazumijevaju: stvaranje velikog
valutnog područja čija će valuta konkurirati za položaj “svjetskog novca” (sredstvo
međunarodnog plaćanja i rezervi), te jačanje europske monetarne stabilnosti i
financijske snage (uklanjanjem spekulativnog rizika između valuta zemalja članica,
kao i osiguranjem sigurnosti od međunarodnih spekulacija za zajedničku valutu).

EMU predstavlja valutno područje koje obuhvaća 15 zemalja članica EU-a. To je

geografsko područje od preko 2,5 milijuna km2, gdje živi otprilike 318 milijuna
stanovnika, što predstavlja 2/3 stanovništva EU-a i oko 70% njenog BDP-a. Tablica
7-1. prikazuje kolika je globalna važnost EMU-a, odnosno EU-a, kao značajnog
gospodarskog prostora.

Najbitniji element EMU-a je njena jedinstvena valuta - euro. Danas je iza američkog
dolara najvažnija i najutjecajnija valuta na svijetu, o kojoj ovise ne samo
gospodarstvo EMU-a, nego i brojne druge zemlje s kojima EU ima gospodarske i
političke veze. Stabilnost i jakost ove zajedničke europske valute ključna je za
normalno funkcioniranje međunarodnog trgovinskog i financijskog sustava. EMU
karakterizira specifičan nadnacionalni sustav središnjeg bankarstva, na čijem je čelu
Europska središnja banka (ECB), koja s nacionalnim središnjim bankama zemalja
euro-zone vodi jedinstvenu monetarnu politiku.

117
Tablica 7-1. Usporedni gospodarski pokazatelji EMU, EU, SAD i Japana (2007.)

Tablica 7-2. prikazuje sadašnje članice EMU-a kroz osnovne pokazatelje iz 2006.
godine. Iz tablice je vidljivo kako je EMU prilično raznoliko područje, u kojem najveća
članica, Njemačka, ima 200-tinjak puta više stanovnika od najmanje Malte, a ta ista
Malta je površinom manja od Francuske čak 1.720 puta! Osim toga, vrlo je bitno da
se zemlje članice međusobno razlikuju i po stupnju gospodarskog razvoja, pa tako je
Luksemburg oko 150% iznad prosjeka EU-a po BDP-u po glavi stanovnika, dok Malta
i Portugal zaostaju za tim prosjekom za oko 30%.

Tablica 7-2. Članice EMU-a

Udio stanov- Prosjek BDP p.c.
Površina Broj stanov-
ništva u EU25 (EU25=100),
(km2) nika (2006.) 2006.
(%)
Austrija 83 855 8 265 900 1,8 122,4
Belgija 30 520 10 511 400 2,3 117,6
Finska 338 145 5 255 600 1,1 114,9
Francuska 543 965 62 886 200 13,5 108,1
Grčka 131 957 11 125 200 2,4 82,9
Irska 70 282 4 209 000 0,9 138,4
Italija 301 245 58 751 700 12,7 101,7
Luksemburg 2 586 459 500 0,1 251,7
Nizozemska 41 526 16 334 200 3,5 124,8
Njemačka 357 868 82 438 000 17,9 109,0
Portugal 88 940 10 569 600 2,3 70,0
Španjolska 504 782 43 758 300 9,3 98,5
Slovenija 20 251 2 003 400 0,4 82,2
Cipar 9 251 766 400 0,2 83,2
Malta 316 404 300 0,1 68,6
UKUPNO EMU 2 525 489 317 738 700 68,6 -

Za EMU se može reći da je njeno tržište radne snage u značajnoj mjeri ograničeno i
slaba je mobilnost radnika, ali financijska je integriranost značajna. Što se tiče
trgovinske povezanosti, velika je međusobna ovisnost članica koje sudjeluju na
unutarnjem tržištu EU-a, ali i otvorenost prema međunarodnoj razmjeni. Poslovni
118
ciklusi većine članica su također povezani, strukture gospodarstva slične, a
makroekonomske politike usko koordinirane.

EMU je u početku formiralo 11 zemalja članica EU-a (Tablica 7-3.) 1999. godine,
kojima se dvije godine kasnije pridružila Grčka, nakon što je i ona zadovoljila kriterije
za članstvo u euro-zoni. Od 1.1.2002. tih 12 zemalja uvode euro u gotovinskom
obliku, a kasnije im se pridružuju Slovenija (1.1.2007.), te Cipar i Malta (1.1.2008.).

Tablica 7-3. Širenje Ekonomske i monetarne unije

Broj
članica
Države članice
Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Irska, Italija,
Osnivanje
11 Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal,
EMU-a, 1999. Španjolska
2001. 12 Grčka
2007. 13 Slovenija
2008. 15 Cipar, Malta

Slovačka (planira 2009.)

2009/11. 19
Estonija, Letonija Litva (planiraju 2010-11.)

Bugarska, Češka Republika, Mađarska, Poljska,

nakon 2011.* 25 Rumunjska...Švedska (ne prije 2012.)
???* 27 Danska i Velika Britanija (Hrvatska?)

Širenje EMU-a je izvjesno, jer su se zemlje članice EU-a obvezale na uvođenje

jedinstvene valute, ali kao što je iz tablice vidljivo, točan datum i raspored daljnjeg
širenja EMU-a nije poznat niti siguran. Ipak, s obzirom na nacionalne planove,
članstvo u tečajnom mehanizmu te na ispunjavanje kriterija, može se pretpostaviti
približan scenarij za većinu zemalja. Upitan ostaje status Velike Britanije i Danske,
koje nisu obvezne pristupiti EMU-u, te Švedske, koja za sada izbjegava ulazak u
euro-zonu. Za Hrvatsku se pretpostavlja, ako postane članicom EU-a, da će
preferirati strategiju što bržeg pristupanja EMU-u, ponajprije zbog visokog stupnja
eurizacije njenog gospodarstva te uglavnom povoljnih makroekonomskih rezultata.

7.2. Što je monetarna unija?

Valutno područje unutar kojega ne postoje nikakva ograničenja u plaćanjima, a

međusobni tečajevi valuta zemalja članica su neopozivo fiksirani, čini monetarnu
uniju. Potpuna monetarna unija ili zajedničko valutno područje je slučaj u kojem
zemlje članice svoje nacionalne valute zamjenjuju jednom zajedničkom,
jedinstvenom valutom za sve članice. Članice monetarne unije gube kontrolu (i
nadzor) nad tečajem, kamatnim stopama i ponudom novca, tj. gube monetarni
suverenitet. Troškove i koristi zajedničke valute razmatra teorija optimalnih
valutnih područja (OCA) i ona je imala veliku ulogu pri formiranju EMU-a.

Monetarne unije donose određene prednosti, ali i troškove. U praksi, omjer između
troškova i koristi ovisi o sposobnosti deviznog tečaja za “upijanje” asimetričnih
šokova, o poremećajima koji pogađaju devizna tržišta i sl. Kada se govori o EU, u
budućnosti će troškovi i koristi monetarne unije ovisiti o nastavku procesa političke i
ekonomske integracije. Najznačajniji troškovi monetarnih unija jesu:

119

Gubljenje monetarne politike kao instrumenta ekonomske politike

Tečaj je fiksiran, a kamatne stope su egzogene (nametnute za cijelo područje)

Gubljenje inflacijskog poreza i mogućnosti devalvacije valute

Tranzicijska nestabilnost (mogućnost spekulativnih napada na valutu u fazi
tranzicije od vlastite prema zajedničkoj valuti)

Gašenje prihoda seigniorage-a (emisijske dobiti).

Koristi monetarne unije su vidljive prvotno na mikro razini: ukidanje izravnih

transakcijskih troškova konverzije valuta, troškovi platnog prometa, neizravne koristi
zbog veće usporedivosti cijena, smanjenje neizvjesnosti zbog kredibilnog fiksiranja
tečajeva - osiguranje (hedging) itd. Veća izvjesnost u pogledu budućih cijena uslijed
trajnog fiksiranja tečajeva doprinosi kvaliteti odluka o investicijama, proizvodnji,
potrošnji itd. Nadalje, koristi se ogledaju u izražavanju cijena roba na svjetskim
tržištima u domaćoj valuti (manje fluktuacije cijena), nepostojanju valutnog rizika za
vanjski dug, međunarodnim deviznim pričuvama (kojima je olakšano financiranje
deficita tekućeg računa), a zajednička valuta doprinosi integraciji financijskih sustava
(obveznica, dionica, bankovni sektor), što ih produbljuje te povećava njihovu
likvidnost, a olakšana je i diversifikacija rizika.

7.3. Teorija optimalnog valutnog područja - OCA

Teorija optimalnog valutnog područja pruža teorijsku podlogu za donošenje odluke o

optimalnom režimu deviznog tečaja za određenu zemlju, razmatra ulogu tečajnog
prilagođavanja neravnoteže bilance plaćanja te daje temelje za formiranje novih ili
proširenje postojećih monetarnih unija (npr. EMU). Optimalno valutno područje
(OCA) formira skupina zemalja koja pomoću jedinstvene valute i zajedničke
monetarne politike može najdjelotvornije postići maksimalno društveno blagostanje,
odnosno koja ispunjava sve kriterije optimalnosti područja te postiže tri
makroekonomska cilja: punu zaposlenost, stabilnu razinu cijena i uravnoteženu
bilancu plaćanja. Temelje ove teorije postavili su R.A. Mundell, R.I. McKinnon i P.B.
Kenen. Osnovni kriteriji OCA su:

Mobilnost proizvodnih faktora (prvenstveno rada)

Fleksibilnost (promjenjivost) cijena i nadnica

Otvorenost gospodarstva (prema razmjeni) i usmjerenost trgovine

Sličnost u stopama inflacije

Sličnost gospodarskih struktura

Fiskalna solidarnost, odnosno fleksibilnost fiskalne politike

Financijska integracija

Simetričnost ekonomskih šokova, odnosno usklađenost poslovnih ciklusa.

Prema prvom kriteriju, gospodarsko područje (regija, država ili skupina zemalja) gdje
postoji unutarnja mobilnost i vanjska nemobilnost faktora proizvodnje (ponajprije
radne snage, ali i kapitala) čini OCA. Mobilnost rada potaknuta stvaranjem
monetarne unije vodi k sniženju razine nadnica u uniji, a to omogućava ekonomičniju
proizvodnju i smanjenje inflacije troškova te čitav niz drugih pozitivnih
mikroekonomskih i makroekonomskih posljedica. Mobilnost radne snage pridonosi
rješavanju problema nezaposlenosti u pojedinim dijelovima monetarne unije, ali
nezaposlenost se, teorijski, može riješiti i fleksibilnim nadnicama ili cijenama
dobara.

120
Otvorena gospodarstva imaju veći udio uvoza i izvoza u odnosu na BDP. Najčešće
su otvorenija mala i razvijenija gospodarstva, tj. gospodarstva koja nemaju utjecaja
na formiranje svjetskih cijena te nemaju značajan ponder u svjetskoj trgovini (Tablica
7-4.). Gubitak deviznog tečaja kao instrumenta monetarne politike ima manji značaj
za mala i otvorena gospodarstva. Koristi koje proizlaze iz stvaranja monetarne unije
veće su kod gospodarstava koja imaju veći stupanj međusobne ovisnosti (Tablica 7-
5.), a zajedničko valutno područje može zaštititi uzajamne trgovinske interese s
obzirom na negativne učinke promjenjivih tečajeva.

Tablica 7-4. Otvorenost gospodarstva u odabranim «starim» članicama EU-a (2005.)

BDP (u Koeficijent
Izvoz (u Uvoz (u
milijunima otvorenosti
milijardama milijardama
EUR), tekuće (uvoz+izvoz)
EUR) EUR)
cijene / BDP *100
Austrija 245 102,8 100,62 102,34 82,8
Belgija 298 179,8 268,79 256,17 176,0
Francuska 1 710 023,6 370,03 400,24 45,0
Grčka 181 087,5 13,83 43,46 31,6
Irska 161 162,8 88,58 55,16 89,2
Italija 1 417 241,4 295,74 305,69 42,4
Nizozemska 505 646,0 326,64 292,44 122,4
Portugal 147 378,4 30,66 49,18 54,2
EMU 7 999 050,7 1237,86 1214,66 30,7
EU (bez intra-EU) 10 846 457,2 1070,76 1176,52 20,7
Velika Britanija 1 790 671,2 309,04 412,89 40,3

Tablica 7-5. Vanjskotrgovinska povezanost odabranih članica EU-a (2005.)

Udio izvoza Udio uvoza Udio izvoza u Udio uvoza iz
u EMU (u %) iz EMU (u %) EU (u %) EU (u %)
Belgija 59,0 55,2 76,4 71,7
Francuska 48,5 55,7 62,6 66,7
Italija 44,5 47,0 58,6 57,2
Nizozemska 62,5 38,3 79,2 49,5
Njemačka 43,1 44,9 63,4 64,0
Slovenija 52,96 66,74 66,4 78,2
EMU (prosjek) 50,85 49,93 68,56 65,77
Švedska 38,5 46,3 58,4 70,4
Velika Britanija 51,2 45,8 56,9 55,7
Češka Rep. 59,09 61,5 84,2 81,1
Mađarska 58,36 53,47 76,3 67,4
Prosjek NZČ 44,05 51,63 73,24 73,36
Hrvatska 47,30 46,95 62,90 65,77
NZČ – nove zemlje članice EU-a

Zemlje s približno sličnim stopama inflacije (Grafikon 7-1.) mogu međusobno

održavati fiksni devizni tečaj. Stopama inflacije može se donekle upravljati, ali njihova
konvergencija ipak odražava slične strukture preferencija, slične ciljeve i učinke
ekonomske politike u situacijama kada relativno prilagođavanje cijena nije moguće
pomoću promjene tečaja.

121
Grafikon 7-1. Konvergencije stopa inflacije među članicama EU-a
Stopa
inflacije

Godina
Za monetarnu uniju također je važan visok stupanj diversifikacije gospodarstava
pojedinih zemalja članica i ujednačenost proizvodne strukture gospodarstava
zemalja članica unije. Dobro diversificirano gospodarstvo lakše se prilagođava
nepovoljnim promjenama uvjeta razmjene u vanjskoj trgovini, a uz sličnost strukture
proizvodnje među članicama unije manje su mogućnosti nepovoljnih utjecaja
asimetričnih šokova na pojedine zemlje. Trgovinska povezanost između pojedinih
zemalja utječe na prelijevanje ekonomske aktivnosti, ali je za uspješnost monetarne
unije važnija sličnost struktura proizvodnje i trgovine, odnosno unutar-granska
razmjena (razmjena proizvoda unutar iste proizvodne grane, dakle vrlo sličnih ili
istovrsnih proizvoda).

Ekonomska integracija ima nejasan učinak na stupanj povezanosti poslovnih

ciklusa među članicama (Tablica 7-6.), ali empirijski podaci pokazuju da uz jače
trgovinske veze među članicama raste i povezanost njihovih poslovnih ciklusa.
Ujednačenost konjunkturnih ciklusa (stope gospodarskog rasta, stope inflacije, stope
nezaposlenosti...) u pojedinim zemljama članicama monetarne unije je neophodan
uvjet za provođenje jedinstvene kamatne politike u interesu svih članica.

Tablica 7-6. Korelacija poslovnih ciklusa sa EMU-om za odabrane članice EU-a

Korelacija poslovnih Korelacija poslovnih
Zemlje Zemlje
ciklusa ciklusa
Francuska 0,76 Nizozemska 0,33
Njemačka 0,75 Velika Britanija 0,31
Španjolska 0,71 Irska 0,26
Slovenija 0,65 Grčka 0,18
Italija 0,62 Češka Rep. 0,11
Austrija 0,49 Portugal 0,06
Belgija 0,36 Litva -0,17

Uz nedovoljnu mobilnost faktora proizvodnje, neusklađenost konjunkturnih ciklusa,

neujednačenu strukturu izvoza i međusobnu nepovezanost u monetarnoj uniji, mjere
zajedničke monetarne politike koje se poduzimaju u interesu cijele unije različito
pogađaju pojedine njene članice. U slučaju dominacije simetričnih šokova,
zajednička monetarna politika može čuvati stabilnost cijena bez utjecaja na
distribuciju gospodarske aktivnosti. Zajednička monetarna politika tada odgovara
svim članicama unije. Međutim, šokovi (krize) mogu biti i asimetrični, što znači da
pogađaju samo neke dijelove unije (neke zemlje) ili neke gospodarske sektore, ili se
122
način i intenzitet šoka razlikuje po zemljama i sektorima. U tom slučaju, zajednička
monetarna politika može različito djelovati na pojedine dijelove monetarne unije ili
čak štetiti pogođenim zemljama. Teorijski gledano, osnovni načini prilagodbe
asimetričnim šokovima u monetarnoj uniji jesu:

Smanjivanje nadnica (deflacija) u jednoj članici, što povećava njenu
konkurentnost i/ili porast cijena u drugoj članici (smanjivanje konkurentnosti)

Selidba nezaposlenih iz jedne u drugu članicu, što eliminira potrebu za
promjenom nadnica

Fiskalni transferi – rješavaju problem neravnoteže na tekućem računu
bilance plaćanja, ali ne rješavaju fundamentalnu neravnotežu

Promjena tečaja – pomiče krivulje agregatne potražnje prema početnom
položaju (ali to je isključeno kada postoji zajednička valuta).

Sljedećim grafičkim prikazom (Grafikon 7-2.) mogu se na jednostavan način objasniti

ključna svojstva optimalnih valutnih područja (OCA): veća otvorenost, odnosno
međusobna trgovina članica monetarne unije, i veća simetričnost (sličnost) njihovih
poslovnih ciklusa smještaju uniju u područje gdje dominiraju koristi zajedničke valute,
a troškovi prevladavaju kada članice nisu usklađene u svojim poslovnim ciklusima ili
nisu dovoljno povezane međusobnom trgovinom.

Grafikon 7-2. Ključna svojstva optimalnih valutnih područja

Simetričnost poslovnih

Dominiraju koristi zajedničke

valute
ciklusa

Dominiraju troškovi
zajedničke valute OCA

Trgovina unutar grupe (otvorenost)

Endogenost optimalnih valutnih područja govori o tome da kriteriji monetarne

unije ne moraju biti ispunjeni prije stvaranja same unije, ali mogu biti ispunjeni nakon
njezina stvaranja. Zemlje koje imaju zajedničku valutu trguju više (Rose: «zajednička
valuta trostruko povećava trgovinu»), a to jača povezanost njihovih poslovnih ciklusa.
Ujednačavanje monetarne politike ima za cilj uklanjanje razlika u poslovnim
ciklusima, koje su bile posljedica razlika u nacionalnim monetarnim politikama.
Sljedeći grafički prikaz (Grafikon 7-3.) pojednostavljeno pokazuje kako se europska
integracija pomiče kroz određeno vrijeme prelazeći iz područja gdje formiranje
monetarne unije nije optimalno (npr. EU prije 20-ak godina, ili danas EU27), zbog
neusklađenih poslovnih ciklusa i nedovoljne međusobne trgovine, prema području u
kojem prevladavaju koristi od monetarne unije (npr. današnja euro-zona).

123
Grafikon 7-3. Razvoj EU-a i EMU-a kroz prizmu OCA

Simetričnost poslovnih

EMU
ciklusa

EU
OCA

Trgovina unutar grupe (otvorenost)

Međutim, Krugman objašnjava slučaj kada dolazi do specijalizacije proizvodnje po

principu komparativnih ili konkurentskih prednosti, usporedo s povećanjem trgovine
između članica, čime se povećava efikasnost proizvodnje i ostvaruju prednosti
ekonomije obujma. Teorija specijalizacije govori da u dugom roku prevladavaju
utjecaji aglomeracija, tj. da u dugom roku prevladavaju troškovi monetarne unije.
Naime, nakon stvaranja monetarne unije moguće je da ona više ne ispunjava kriterije
OCA (Grafikon 7-4.), jer se njeni pojedini dijelovi specijaliziraju za pojedine
proizvode, pa njihove gospodarske strukture i poslovni ciklusi više nisu ujednačeni.
Dolazi do povećane osjetljivosti pojedinih nacionalnih gospodarstava. Za usklađenost
poslovnih ciklusa nije važan samo ukupan volumen međusobne trgovine, nego
volumen unutargranske trgovine.

Grafikon 7-4. Dominacija učinaka specijalizacije u monetarnoj uniji

Simetričnost poslovnih
ciklusa

EMU
OCA

Trgovina unutar grupe (otvorenost)

Financijska integracija i fiskalna solidarnost također pogoduju stvaranju OCA.

Visok stupanj centralizacije proračuna u političkim unijama omogućava automatske
transfere između regija koje su pogođene asimetričnim šokovima. Međutim, proračun
EU-a iznosi tek oko 1% BDP-a Unije, što može omogućiti samo ograničenu
redistribuciju.

124
7.4. Europska središnja banka (ECB) i ESCB

Europska središnja banka je monetarna vlast EMU-a. Njen osnutak bio je predviđen
Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut projekt stvaranja monetarne unije kao
nadogradnje unutarnjeg tržišta EU. Svečano je osnovana 30. lipnja 1998., na
temeljima EMI-a (Europskog monetarnog instituta), a odgovornost za provedbu
europske monetarne politike preuzela je 1. siječnja 1999. godine. Sjedište je u
njemačkom gradu Frankfurtu na Majni.

ECB, zajedno s nacionalnim središnjim bankama (NCB – national central banks) svih
zemalja članica EU-a, čini Europski sustav središnjih banaka – ESCB (European
System of Central Banks). U ESCB-u sudjeluju, dakle, i središnje banke članica koje
nisu dio euro-zone (Slika 7-2.), ali one ne sudjeluju u donošenju i provođenju
jedinstvene monetarne politike u EMU-u.

Slika 7-2. Europski sustav središnjih banaka

ES C B

Prema Ugovoru o EU, glavni zadatak ECB-a je održanje stabilnosti cijena u zoni
eura te očuvanje njegove kupovne moći, a to ostvaruje određivanjem visine kamata u
zoni eura, te praćenjem kretanja cijena i procjenom rizika u odnosu na stabilnost
cijena u euro-zoni. Stabilna razina cijena trebala bi doprinijeti povoljnom
gospodarskom rastu i visokoj zaposlenosti. S obzirom da je mjerama monetarne
politike potrebno određeno vrijeme kako bi počele djelovati, ona u kratkom roku ne
može u potpunosti kontrolirati cijene, ali to čini u srednjem roku. Uz cjenovnu
stabilnost, ESCB podupire opće ekonomske politike koje pridonose ostvarivanju
ciljeva Zajednice:

definiranje i provođenje zajedničke monetarne politike (nadzor količine novca
u opticaju)

vođenje operacija deviznog tečaja (upravljanje tečajem eura)

držanje i upravljanje službenim deviznim pričuvama

briga o funkcioniranju platnog sustava

provođenje politika nadležnih tijela za nadzor kreditnih institucija i stabilnost
financijskog sustava.
125
Eurosustav (Eurosystem) predstavlja sustav koji povezuje ECB sa nacionalnim
središnjim bankama zemalja u kojima se koristi euro i zadužen je za izvršavanje
zadataka unutar euro-zone (Slika 7-3.). Eurogrupa je neformalno savjetodavno tijelo
koje okuplja ministre gospodarstva i financija zemalja euro-zone. Ostale članice EU-a
zadržavaju vlastite valute i uglavnom vode vlastitu monetarnu politiku, a to su: Velika
Britanija, Danska, Švedska i devet novih članica EU-a.

Slika 7-3. Eurosustav

EUROSUSTAV

Upravno vijeće ili Vijeće ministara (Governing Council) najviši je organ odlučivanja
u ECB-u, a zadužen je za definiranje jedinstvene monetarne politike, određivanje
kamatnih stopa i održavanje likvidnosti. Sastoji se od guvernera nacionalnih
središnjih banaka euro-zone, predsjednika ECB-a (trenutno: Francuz Jean-Claude
Trichet) i članova Izvršnog odbora (Executive Board), a odluke se donose
jednostavnom većinom glasova. Predsjednik ECB-a predsjedava i Upravnim vijećem
i Izvršnim odborom, koji broji ukupno šest članova. Odbor je odgovoran za
provođenje monetarne politike koju je definiralo Vijeće ministara te je zaduženo za
neophodne upute nacionalnim središnjim bankama koje su za to zadužene. Treće
tijelo ECB-a je Opće vijeće (General Council), a ono obuhvaća i ostale guvernere
središnjih banaka ESCB-a koji nisu dio euro-zone. Ovo vijeće pridonosi
savjetodavnom i koordinirajućom ulogom te je važno u procesu širenja EMU-a.

Za ostvarivanje utvrđenih ciljeva i za efikasnije provođenje monetarne politike,

ključna je neovisnost ECB-a (institucionalna, operativna, osobna i financijska), a to
izričito zahtijeva i Ugovor iz Maastrichta. U izvršavanju svojih zadataka Eurosustav
djeluje potpuno neovisno; instrukcije i pritisci od strane institucija EU-a ili vlada
pojedinih zemalja članica nisu dozvoljeni. Eurosustavu je zabranjeno dijeliti bilo
kakav kredit organima EU-a ili nacionalnim vladama, tako da je zaštićen od političkih
utjecaja. Važan element je financijska neovisnost ECB-a jer ona ima vlastiti proračun,
neovisan o financijskim interesima Unije. Ukupni kapital ECB-a iznosi 5,76 milijardi
eura, ali uplaćeni kapital od NCB-a iznosi oko 4 milijarde eura, jer dvanaest zemalja

126
koje nisu članice euro-zone pridonose samo operacionalnim troškovima sustava
ESCB-a uplatom minimalnog postotka od predviđenog kapitala (Slika 7-4.).

Slika 7-4. Postotna raspodjela upisanog kapitala ECB-a

RASPODJELA UPISANOG
KAPITALA ECB-a

7.5. Monetarna politika ECB-a

Početkom Zajednice monetarni sustav oslanjao se na Bretton Woods (međusobna

konvertibilnost valuta, ravnoteža platnih bilanci, održavanje fiksnog tečaja). To je bio
“sustav dolara”, što je SAD-u dalo izuzetne prednosti i njihovim multinacionalnim
kompanijama. Danas, odluke o monetarnoj politici se donose većinom glasova u
Upravnom vijeću ECB-a, gdje sjede predstavnici zemalja članica EMU-a, ali članovi
ne smiju zastupati nacionalna stajališta. Kao jedno od najvećih izazova euro-zone bit
će njeno širenje na nove zemlje članice. Monetarna zona postat će još više raznolika,
a imat će i veliki broj članica (najmanje 27). Veliki broj članica i različiti interesi utjecat
će na formiranje i provođenje ekonomskih politika. S obzirom na proširenje euro-zone
donošenje odluka o monetarnoj politici bit će izrazito teško, a posebno s obzirom da
su se do sada odluke u Upravnom vijeću ECB-a donosile konsenzusom. Predviđeno
je uvođenje sustava rotirajućeg članstva u Vijeću, u kojem bi veće i bogatije članice
bile zastupljene s većim brojem glasova.

Ipak, ključno će biti ostvariti strukturalne prilagodbe, veću disciplinu među članicama
te fleksibilnost u pojedinim područjima, odnosno politikama. Funkcioniranje EMU-a
ovisit će o stupnju međusobne konvergencije članica pri čemu se naglasak stavlja na
održive makroekonomske politike i odgovarajući odnos prema pojedinim zemljama. U
segmentu vanjskih odnosa, važno je Vijeće ministara za gospodarska i financijska
pitanja (ECOFIN), koje donosi odluke o politici tečaja eura prema valutama zemalja
koje nisu članice EU-a, u skladu sa stavovima ECB-a. Prema Ugovoru o EU glavni
zadatak ECB-a je stabilnost cijena u euro-zoni. ECB stabilnost cijena definira kao
godišnju stopu rasta Harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP) nižu od 2%,
ali blizu 2%.
127
Instrumenti monetarne politike u EMU-u jesu:

stalne olakšice - opskrbljuju i apsorbiraju dnevnu ili prekonoćnu likvidnost te
ograničavaju kretanje dnevnih kamatnih stopa (marginalni zajmovi i depozitne
olakšice)

operacije otvorenog tržišta - omogućavaju upravljanje kamatnim stopama,
održavanje likvidnosti na tržištu i općenito postizanje monetarnih ciljeva
(glavne operacije refinanciranja, dugoročne operacije refinanciranja, operacije
finog podešavanja i strukturalne operacije)

minimalne obvezne rezerve – služe za stabilizaciju kamatnih stopa na
novčanom tržištu, svladavanje strukturalne nestašice likvidnosti i pružanje
moguće pomoći pri monetarnoj ekspanziji.

Taylorovo pravilo jednostavno je i uobičajeno sredstvo koje se koristi za evaluaciju i

interpretaciju kratkoročne monetarne politike, a izražava ponašanje središnje banke
koja fiksira svoju nominalnu kamatnu stopu na optimalan način, kako bi smanjila
fluktuaciju cijena i proizvodnje. Prema Taylorovom pravilu, optimalna kamatna stopa
ovisi o raskoraku između stvarne stope inflacije i ciljane inflacije ECB-a. Ako je stopa
inflacije veća od ciljane, ECB povećava kamatnu stopu, a ako je stvarni rast niži od
potencijalnog rasta, ECB snižava svoju kamatnu stopu. S obzirom na porast inflacije
u euro-zoni tijekom posljednjih nekoliko godina, ECB je povećavala stope (npr. za
glavne operacije refinanciranja iznosi 4%, a 2003. je iznosila 2%), ali ne u zadnjih
godinu dana.

7.6. Euro, ERM II i politika tečaja

U knjižnom obliku euro je ušao u gospodarstvo i u banke zemalja članica EMU-a već
1. siječnja 1999. (u Grčkoj od 1. siječnja 2001.), kada su fiksirani tečajevi nacionalnih
valuta prema euru. Od 1. siječnja 2002. euro ulazi u optjecaj i u gotovinskom obliku,
kao jedinstveni novac 12 članica EU-a, a tada službeno počinje i zamjena postojećih
valuta tih država. Od 1. ožujka 2002. postao je jedino sredstvo plaćanja u zemljama
EMU-a. U Sloveniji se uvodi od 2007., a na Malti i Cipru od 2008. godine.
“Euroland”, euro-zona ili euro-područje zajednički je naziv za 15 članica EU-a koje
su punopravne članice EMU-a i uvele su euro kao zajedničku valutu. Za ostale
članice EU-a, koje još nisu uvele euro, kaže se da su «članice EMU-a s
derogacijom», što znači da je njihovo članstvo odgođeno do trenutka uvođenja eura.

Uvođenjem eura postupno dolaze do izražaja sve pogodnosti jedinstvenog tržišta

Unije, pri čemu se izbjegavaju gubici koji nastaju pri promjeni valuta i njihovu
transportu te se uspoređuju cijene istih proizvoda ili usluga diljem EU-a. Euro je javno
dobro koje donosi i mnoge druge prednosti zemljama sudionicama:

Uklanja tečajni rizik između korisnica, što snizuje kamatne stope i omogućuje
zemljama da uživaju blagodati stabilnosti cijena (primarni cilj ECB-a)

Utire put dubokom, likvidnom i integriranom tržištu kapitala među zemljama
sudionicama

Neke prednosti monetarne unije, poput uklanjanja nesigurnosti tečaja,
povećavaju se širenjem eura

Putnici ne moraju više mijenjati novac i plaćati transakcijske troškove.
Novčanice i kovanice nacionalnih valuta mogle su se zamijeniti za euro u poslovnim
bankama kraće vrijeme, a u središnjim bankama (koje su taj novac izdale), po istom
tečaju i bez dodatnih naknada, će se mijenjati najmanje do 2012. godine, ponegdje i
neograničeno.
128
Novi mehanizam tečaja (ERM-II) regulira odnos valuta zemalja članica EU-a koje još
nisu uvele zajedničku valutu s eurom. U tom mehanizmu valute pojedinih zemalja
povezane su s eurom, ali njihov tečaj nije fiksiran. Članstvo u ERM II nužno je za
procjenu zadovoljavanja kriterija stabilnosti tečaja nacionalne valute prije uvođenja
eura. U ERM II danas sudjeluju Danska i četiri nove zemlje članice Unije koje se
spremaju uvesti euro (Litva, Estonija, Letonija i Slovačka). Nasuprot ERM-u, koji je
bio multilateralni sustav deviznih tečajeva između svakog para uključenih valuta, novi
mehanizam je bilateralan sustav između pojedinih valuta i eura (Tablica 7-7.).
Središnju ulogu u mehanizmu vodi Europska središnja banka.

Tablica 7-7. Službeni pariteti nacionalnih valuta članica ERM II

Utvrđeni
Službeni paritet u odnosu na
Datum ulaska u mehanizam raspon
1 euro
devijacije
Danska siječanj 1999. 7,46038 danske krune ± 2,25 %
Slovenija lipanj 2004. (do 1.1.2007.) 239,64 tolara ± 15 %
Estonija lipanj 2004. 15,6466 estonske krune ± 15 %
Litva lipanj 2004. 3,4528 litasa ± 15 %
Cipar svibanj 2005. (do 1.1.2008.) 0,585274 ciparske funte ± 15 %
Letonija svibanj 2005. 0,702804 lata ± 15 %
Malta svibanj 2005. (do 1.1.2008.) 0,4293 malteške lire ± 15 %
Slovačka studeni 2005. 38,4550 slovačke krune ± 15 %
Napomena: Slovenija, Malta i Cipar više nisu dio ovog mehanizma.

Velika nestabilnost tečaja može štetiti izvozu, investicijama, a može potaknuti i

inflaciju te smanjiti gospodarski rast. Zato je važno stabilizirati tečaj, ali prerano
fiksiranje tečaja može pridonijeti slamanju inflacije i prilagođavanju očekivanja,
odnosno stvaranju precijenjene valute. Ulaskom u mehanizam deviznih tečajeva
nacionalna valuta se veže uz euro i utvrđuje se središnji paritet. U principu, središnji
tečaj trebao bi biti održiv i biti odraz ravnotežnog tečaja, a to znači da valuta ne bi
smjela biti niti precijenjena niti podcijenjena.
ERM II je sustav relativno fiksnih deviznih tečajeva. Namjena mu je naučiti zemlje
članice kako funkcionirati u sustavu fiksnih tečajeva prije potpunog i nepovratnog
fiksiranja deviznih tečajeva, odnosno prije odricanja od vlastite nacionalne valute.
Međutim, ovaj mehanizam dopušta određenu razinu fleksibilnosti deviznog tečaja.
Sudjelovanje u mehanizmu pomaže provođenje potrebnih reformi za učinkovitu
konvergenciju, a fleksibilnost omogućava dodatni prostor za ekonomsku politiku kako
bi, u slučaju potrebe, mogla djelovati bez velikih i nepotrebnih pritisaka na
gospodarstvo. Prvotno je ERM II bio zamišljen kao konzistentan sustav jednak za sve
članice, s jednakim pravilima i procedurama. Međutim, koncept je naknadno proširen
pa je obuhvatio više režima deviznih tečajeva prisutnih u pojedinim zemljama
članicama.

Instrumenti novog mehanizma - ERM II su:

fluktuacijske granice za valute članice mehanizma u odnosu na euro (±15% ili
±2,25%)

nadgledanje razvoja konvergentnosti (ispunjavanje kriterija za članstvo u euro-
zoni) i upravljanja deviznim rezervama

mehanizmi intervencije središnjih banaka i ECB-a (u slučaju potrebe).

129
Velika Britanija je prihvatila načelo fakultativnog sudjelovanja u mehanizmu (“opting
out”), Švedska “odugovlači” s uvođenjem eura zbog negativnog stava njenih
građana, a ostale nove članice EU-a nisu još spremne niti za uvođenje jedinstvene
valute, niti za tečajni mehanizam. Postojanje valuta koje koriste fleksibilan tečaj
(valute “outs”: Velika Britanija, Švedska, Poljska, Češka i Rumunjska) određeni je
rizik za euro-zonu (npr. zbog inflacijskih razlika). Države članice koje nisu prihvatile
euro, trebale bi to učiniti čim to budu dopuštali njihovi gospodarski rezultati, ili nakon
donošenja odgovarajuće političke odluke.

Uvođenje eura kao jedinstvene i jedine valute država euro-zone ima veliko značenje i
za tzv. europske minidržave (Andora, San Marino, Monako i Vatikan), područja gdje
je njemačka marka bila jedino sredstvo plaćanja (Crna Gora i Kosovo), zemlje s
«valutnim odborom» i novčanim sidrom (npr. BiH), nove članice EU-a i izgledne
kandidate za članstvo u EU (npr. Hrvatska) i brojne druge zemlje. Mnoge su zemlje
više ili manje vezale vlastite tečajeve uz euro, a Crna Gora, Kosovo i nabrojane
minidržave koriste euro kao službenu valutu.

Devizni tečaj eura određuje se slobodno na tržištu u okviru fleksibilnog sustava

tečaja. Trgovinska i ekonomska snaga zemalja članica EMU-a trebala bi euru
osigurati status međunarodne valute te pogodovati stvaranju monetarnog
međunarodnog multipolarnog sustava. Uvođenje eura vrlo je značajno s aspekta
međunarodnog financijskog tržišta jer utječe na globalne ekonomske i financijske
prilike, a posebno s obzirom na sve prisutniji proces globalizacije svjetskog
gospodarstva. Euro uspješno obavlja funkciju svjetskog novca i instrumenta plaćanja,
te je postao druga najznačajnija pričuvna valuta u svijetu. Euro je danas važan kao
međunarodna valuta:

zbog definiranja pariteta tečaja raznih valuta ili ciljanih zona utjecaja

kao valuta fakturiranja i kotacije roba (cijene uvoza i izvoza)

kao sredstvo plaćanja privatnog i službenog sektora

u aktivi međunarodnih plasmana (investicije u vrijednosne papire)

u razini službenih deviznih rezervi središnjih banaka.
Monetarna povijest pokazuje da međunarodni monetarni sustav poznaje razdoblja
najveće stabilnosti kada se oslanja na “vodstvo” dominantne ekonomije. Teza koju je
razvio Krugman ukazuje na regionalizaciju međunarodne trgovine oko velikih
trgovinskih blokova koji se lako mogu prenijeti u monetarne sporazume. Prema
Emersonovom izvješću, uvođenje eura favorizirat će tripolarnost sustava oko velikih
trgovinskih blokova (američkog, europskog i azijskog). Taj sustav bi trebao stimulirati
traženje kooperativnih rješenja na međunarodnoj razini. Međutim, azijske zemlje
monetarno se nisu povezale, pa postoji perspektiva “duopola” između američkog
dolara i eura.

7.7. Nominalna i realna konvergencija i pripreme novih članica EMU

Glavni motivi pridruživanja novih članica EU-a monetarnoj uniji su prvenstveno

vezani za potencijalne koristi članstva, kao što je veća stabilnost gospodarstva i
potencijalni gospodarski rast. Međutim, kako bi zemlja mogla u potpunosti uživati u
tim prednostima, mora biti spremna za euro. Dakle, osim političke volje, zemlja mora
udovoljavati kriterijima dogovorenim u Maastrichtu 1992. godine, a zapisanim u
Ugovoru o EU. Ti kriteriji iz Maastrichta nazivaju se i kriteriji nominalne
konvergencije:

130

inflacijski kriterij (stabilnost cijena) - stopa inflacije u zemlji kandidatkinji ne
smije biti za više od 1,5% iznad prosjeka triju članica EU-a s najnižom
inflacijom

kamatni kriterij - prosječna dugoročna nominalna kamatna stopa ne smije za
više od 2% prelaziti prosječnu stopu triju članica EU-a s najnižom inflacijom

fiskalni kriteriji - deficit proračuna konsolidirane opće države ne smije
prelaziti razinu od 3% BDP-a, a ukupan javni dug ne smije biti viši od 60%
BDP-a ili, ukoliko prelazi tu granicu, mora opadati i približavati se referentnoj
vrijednosti zadovoljavajućim ritmom

tečajni kriterij - članica EU-a mora tijekom barem dvije godine “bez ozbiljnih
tenzija” sudjelovati u ERM II, tz. da tečaj njezine valute prema euru mora
fluktuirati unutar dopuštenih granica.

Kriteriji nominalne konvergencije procjena su kvalitete izvedene kombinacijom

monetarne i fiskalne politike zemalja kandidata (“policy mix”). Inflacijski, kamatni i
tečajni kriterij su monetarni, a deficit i dug su fiskalni, te su oni općepoznati, ali
Ugovor spominje dodatne kriterije konvergencije, kao npr. poziciju tekuće bilance
plaćanja, razvoj jediničnih troškova rada i drugih cjenovnih pokazatelja te rezultate
integracije tržišta. Oni omogućavaju dodatnu fleksibilnost i diskreciju pri procjeni
spremnosti pojedine kandidatkinje za EMU. S obzirom da je proces monetarne
integracije podijeljen u nekoliko etapa, ispunjavanje kriterija treba tempirati na način
da omogući zemlji što bezbolniji prijelaz u članstvo monetarne unije. Prerano
postizanje nominalnih kriterija EMU-a, može otežati održivost u kasnijem razdoblju.

Mnogi teoretičari smatraju kako kriteriji nominalne konvergencije ne odražavaju

potrebu održive realne (strukturne) konvergencije među gospodarstvima članica,
nego ističu da je za zemlju koja želi uvesti euro bitno ostvariti realnu konvergenciju.
Nominalna konvergencija ne garantira dugoročni gospodarski rast svih članica, niti
ukupno pozitivne učinke formiranja unije. Prerani ulazak slabije razvijenih zemalja u
monetarnu uniju može izazvati dublju divergenciju, tj. zaostajanje za razvijenijim
članicama. Npr. Grčka, Italija i Portugal imaju problema s održavanjem
konvergencije, iako su uspjele zadovoljiti nominalne kriterije. Orijentacija na izvoznu
strategiju, otvorenost prema stranim investicijama, ulaganje u obrazovanje i
osposobljavanje radne snage te makroekonomska stabilnost nužni su uvjeti za
uspješan proces realne konvergencije, za što je najbolji primjer Irska, koja je danas
jedna od najrazvijenijih članica Unija. Procesi nominalne i realne konvergencije u
zemljama članicama, međusobno se isprepliću i određuju ritam uključivanja novih
članica, odnosno širenje euro-zone. Koncept realne konvergencije uobičajeno
podrazumijeva proces sustizanja razine gospodarskog razvoja prosjeka EU-a
(konvergencija dohodaka) ili završetak procesa tranzicije i povezanih strukturalnih
reformi, što čini tranzicijska gospodarstva sličnijima ostalim članicama EU-a. Pri
analizi realne konvergencije, postoje brojni pristupi i različiti pokazatelji koji
objašnjavaju ovaj proces. Pokazatelji koji se najčešće koriste jesu:

BDP po glavi stanovnika

stope nezaposlenosti

raspodjela dohotka

prihodi i rashodi države kao postotak BDP-a itd.
Slijedeći grafikon prikazuje razinu BDP-a po glavi stanovnika u novim zemljama
članicama EU-a u usporedbi s prosjekom cijele Unije.

131
Grafikon 7-5. BDP po glavi stanovnika (PPS), u odnosu na prosjek EU, 2006.
120
105,9

100
83,2 82,2
76,1
80
BDP/pc (%)

68,6
64,4 63,1
57,1 54,5
60 51 50,3 49,9
36 33,2
40

20

0
U

ja
ija

ka

a
ka
ar

ta
p.

ka

ja

a
a

sk
tv
EM

sk
sk
ni
Re

ni
al
ip

en

ač

js
ljs
Li

ar
to
M

to

at
ar
C

un
ov

ov

Po
ka

ug
Es

rv
Le
ađ

um
Sl

Sl
eš

B
Zemlje

M
Č

R
Nove zemlje članice ostvaruju različite rezultate u procesu konvergencije, što znači
da nisu jednako spremne za jedinstvenu monetarnu zonu (neke nisu vezale tečaj
nacionalne valute za euro, neke imaju visoku inflaciju, neke ne zadovoljavaju fiskalne
kriterije). Ovisno o specifičnim makroekonomskim i mikroekonomskim uvjetima,
zemlja primjenjuje određeni sustav deviznog tečaja, koji ima funkciju postizanja
ključnih makroekonomskih ciljeva i pospješuje proces realne konvergencije, tj. razvoj
i transformaciju gospodarstva radi stimuliranja uspješnog procesa «sustizanja»
(catching-up) njihovih gospodarstava razine koja je prisutna u EU:

Slovenija, Cipar i Malta - uvele su euro, ispunivši sve kriterije u kratkom
razdoblju nakon pridruživanja Uniji, ujedno su blizu europskog prosjeka BDP-a

Estonija, Letonija, Litva i Bugarska - uz ubrzani gospodarski rast i fiksne
valutne tečajeve, nisu uspjele održati niske stope inflacije

Češka, Poljska, Mađarska i Rumunjska - sporije postižu utvrđene kriterije za
članstvo u euro-zoni, a koriste fleksibilnije tečajne sustave

Slovačka - koristi tzv. meki vezani (intermedijalni) tečaj i uskoro planira uvesti
euro, premda postoji bojazan da nije dovoljno spremna za euro-zonu.

Stabilnost tečaja može se ostvariti putem fiksnog režima, ali postoji rizik brze
aprecijacije realnog tečaja i visokog deficita tekućeg računa bilance plaćanja zbog
visoke inflacije koja prati proces sustizanja. U takvim okolnostima mogu pomoći
strane direktne investicije i fleksibilna tržišta rada, te stabilna fiskalna i monetarna
politika. Fleksibilni režimi mogu omogućiti postepenu aprecijaciju realnog tečaja i
postizanje nominalnog kriterija inflacije bez restriktivne monetarne i fiskalne politike.

Kao najveći protivnici uvođenja jedinstvene valute u EU-u ističu se Britanci. Oni nisu
obvezni uvesti euro (kao ni Danci), ali često razmatraju mogućnost njegova
uvođenja. Prije formiranja EMU-a, britanska vlada prihvatila je set dodatnih
pokazatelja koji imaju zadaću ukazati da li i koliko bi EMU bila korisna za Veliku
Britaniju. Pokazatelji odgovaraju na slijedeća pitanja:

Da li je moguća održiva konvergencija između britanskog i gospodarstava
zemalja jedinstvene valute?

Da li bi u monetarnoj uniji postojala dovoljna fleksibilnost tržišta rada potrebna
za prilagodbe gospodarskim promjenama?

Kakav bi bio učinak na investicije i kako bi se to odrazilo na zaposlenost?

Kakav bi bio učinak na britanski sektor financijskih usluga?

132
Navedena pitanja uvažavaju, dakle, i realnu konvergenciju njihova gospodarstva
prema EMU-u. Konjunkturni ciklus Velike Britanije znatno je povezan s ciklusom
SAD-a, a osim toga specifičnost njihova gospodarstva je specijalizacija u sektorima
financijskih usluga i energije, što otežava istinsku konvergenciju s članicama EMU-a.
Za Britance je posebno važno pitanje učinka eura na poziciju Londona kao svjetskog
financijskog središta. Zadržavanjem funte Britanci žele očuvati vlastiti primat u
sektoru financija kao i posredničku ulogu prema SAD-u i ostatku svijeta.

Pravna konvergentnost podrazumijeva kompatibilnost nacionalnog zakonodavstva

s Ugovorom o EU (za područje EMU-a) i statutom ESCB-a. Još i prije samog
članstva u EU, zemlje pristupnice morale su ispuniti Kriterije iz Kopenhagena i
započele su proces prilagodbe za potpunu ekonomsko-monetarnu integraciju. U toj
pretpristupnoj fazi, zemlje pristupnice moraju zadovoljiti pravne stečevine iz područja
EMU-a (npr. ostvarivanje samostalne središnje banke i potpuna liberalizacija tijekova
kapitala). U toj fazi ostaje dovoljno prostora za samostalnu monetarnu politiku i
politiku deviznih tečajeva. To znači da mogu birati samostalno način uređenja
deviznih tečajeva. U ovoj se fazi provode mjere koje su predviđene Pretpristupnim
ekonomskim programima koji obuhvaćaju planove potrebnih makroekonomskih
reformi, odnosno strukturalnih reformi i fiskalne konsolidacije.

Članstvo u EU podrazumijeva da je politika deviznih tečajeva pojedine članice

predmet zajedničke brige, jer ona ne smije biti štetna za ostale zemlje članice Unije,
niti za funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Ukupna ekonomska politika također je od
zajedničkog interesa te je stoga predmet nadzora i koordinacije. Članstvom u EU,
zemlje ispunjavaju kriterije nominalne konvergencije i uključuju se u ERM II, a
prijelazno razdoblje ovisi o svakoj zemlji pojedinačno. Važno je i određivanje
središnjeg pariteta nacionalne valute u odnosu na euro, jer on treba biti dosljedan u
odnosu na gospodarske temelje i održiv za vrijeme članstva u ERM II.

133
8. EUROPSKA FISKALNA POLITIKA I PRORAČUN EU

Dovršavanje unutarnjeg tržišta dugoročan je proces. Mnogo ga je kompleksnije

uvesti, nego što je inicijalno predviđeno. Podizanjem fizičkih barijera i odredaba u
području javnih tržišta, socijalno pitanje i problem fiskalne konvergencije postaju
značajniji na europskoj razini. Poduzeća koja su pod udarom konkurencije na istom
tržištu ne mogu dugotrajno uživati povlastice socijalnog zakonodavstva i porezne
diferencijacije. Euro postupno jača liberalizaciju unutarnjeg tržišta dokidajući
neusklađenost između realne sfere, koja se sve više integrira, i monetarne sfere
rasprsnute na više različitih prostora.

Suprotno federalnim proračunima, koji omogućavaju značajne korekcije tržišta,

komunitarni proračun odobrava samo ograničene redistribucije u mjeri kada treba biti
zadovoljena prinudna ravnoteža, financiranje i plafoniranje sa zemljama članicama -
kako bi se smanjile napetosti između kontribucija i njihovih proračunskih rashoda.
Primjenjujući načelo supsidijarnosti, samo određeni rashodi (npr. zaštita okoliša,
prometna infrastruktura, telekomunikacije, istraživanje i razvoj) mogu rasti i
supstituirati manje efikasne nacionalne rashode.

EU se vodi principom kooperativnog federalizma s “jednoglasnim dogovorom

izabranih predstavnika svake nacionalne vlade” ili demokratskog federalizma, gdje se
sporazumijevanje odvija kvalificiranom većinom izabranih predstavnika svake od
nacionalnih vlada. Na toj osnovi započeta je monetarna unija s centralnim
proračunom, koji je plafoniran na 1,27% komunitarnog BDP-a, premda se
komunitarni proračun odnosi na cijelu EU. Proračun Europske unije jedini je
centralizirani instrument provođenja “zajedničke” fiskalne politike na razini EU-a.
Ostatak fiskalnog sustava EU može se promatrati kao skup raznih pravila i ugovora
putem kojih zemlje članice usklađuju i koordiniraju ostale segmente fiskalne politike
(SGP, koordinacija makroekonomskih politika, harmonizacija oporezivanja).

Jedna od uobičajenih makroekonomskih uloga proračuna jest da bude temelj

djelovanja automatskih stabilizatora. Na prihodnoj strani proračuna ta se uloga
uglavnom očituje djelovanjem progresivnog oporezivanja. Na rashodnoj strani
djelovanje automatskih stabilizatora očituje se putem raznih proračunskih transfera u
slučaju nezaposlenosti ili izdataka za socijalno osiguranje. Glavna preraspodjela
sredstava ostvaruje se preko središnjega nacionalnog proračuna, koji bi za tu
funkciju trebao biti dovoljno velik, ali i usmjeren na ostvarenje funkcije blagostanja u
promatranoj složenoj zajednici (državi). EU kao konfederacija nema visok stupanj
homogenosti i integriranosti u ponudi osnovnih javnih dobara i usluga te u
oporezivanju. U takvoj je situaciji mogućnost da se redistribucijska funkcija snažnije
centralizira slaba, posebno u ranim fazama integracije.

8.1. Porezni sustavi u EU

Porezi su ostali do danas jedini poznati način ubiranja sredstava za financiranje

javnih rashoda. U EU ne postoji obveza usklađivanja svih vrsta poreza jer porezna
politika predstavlja jedan od simbola nacionalnog suvereniteta svake države.
Pravna stečevina EU-a u području oporezivanja odnosi se uglavnom na neizravne
poreze (porez na dodanu vrijednost, trošarine), dok su izravni porezi (porez na
osobne dohotke i dobit poduzeća) obuhvaćeni u manjoj mjeri i prepušteni na
134
odlučivanje državama članicama pojedinačno. Cilj zajedničke porezne politike EU je
osigurati usklađenost poreznih pravila s ciljevima funkcioniranja unutarnjeg tržišta,
slobodnog kretanja dobara, kapitala, ljudi i pružanja usluga.

Neizravni (posredni) porezi odnose se na porez na dodanu vrijednost (PDV) i

trošarine, koji neposredno utječu na slobodno kretanje roba i slobodu pružanja
usluga i stoga zahtijevaju usklađivanje na razini EU-a, jer promjene i razlike u PDV-u
ili trošarini vrlo lako mogu iskriviti tržišno natjecanje. PDV je uveden 1970. godine kao
opći porez na potrošnju, primjenjiv na sve faze proizvodnje i distribucije dobara i
usluga. Minimalna stopa PDV-a u EU-u iznosi 15% i vrijedi za većinu roba i usluga.
Razlike postoje među pojedinim državama članicama i kreću se od 15% na Cipru i
Malti, do najviših stopa od 25% u Danskoj i Mađarskoj. Stope niže od prosjeka
dopuštene su za proizvode i usluge koji nisu konkurentni s proizvodima i uslugama iz
drugih država članica, kao što su npr. lijekovi i sl. Harmonizacija trošarina obuhvaća
tri kategorije proizvoda: duhanske proizvode, alkoholna pića i energente. Minimalne
porezne stope za gorivo, prirodni plin, struju i ugljen u interesu su poštene
konkurencije i predstavljaju alat za poticanje uštede energije te za korištenje ekološki
prihvatljivih goriva. Ipak, propisi na razini EU-a dovoljno su fleksibilni da omoguće
posebne nacionalne okolnosti.

Izravni (neposredni) porezi su oni koji se uplaćuju osobno ili ih uplaćuju poslodavci,
a izračunavaju se u određenom postotku na dohodak ili imovinu. Većinu odredbi
vezanih uz ove vrste poreza države članice određuju same, poštujući četiri slobode iz
Ugovora o EZ. Pravna stečevina EU-a na polju izravnih poreza odnosi se uglavnom
na poreze na dobit (koje plaćaju poduzeća). Cilj EU-a je sprječavanje štetne
porezne konkurencije između država članica i podupiranje načela slobodnog
kretanja kapitala. Nepostojanje ovih pravila u prošlosti dovelo je do davanja
pretjeranih poreznih poticaja u pojedinim državama članicama s ciljem privlačenja
stranih ulaganja, često na račun drugih država EU-a u kojima je ulaganje bilo
gospodarski opravdanije. Važni ciljevi EU-a su i prevencija porezne evazije i
uklanjanje dvostrukog oporezivanja.

8.2. Proračun Europske unije

Proračun EU bitan je element provođenja fiskalne politike na europskoj razini, a

njegove posebnosti proizlaze iz specifičnosti europske integracije. Osim financijske i
ekonomske, proračun EU-a vrši političku i pravnu funkciju; usmjerava i osigurava
funkcioniranje gospodarskog i pravno-političkog sustava Unije. Komunitarni proračun
nadopunjuje nacionalne proračune članica EU-a, fokusirajući se na aktivnosti koje
potiču održivi rast i razvoj cijele Unije, odnosno ekonomsku i socijalnu koheziju.

Komunitarni proračun računski je prikaz, odnosno instrument kojim se planiraju i

odobravaju svi prihodi i rashodi koji se prikupljaju za Europsku zajednicu i Euratom
unutar jedne godine. On vrši ograničene funkcije redistribucije i to ponajprije zbog
ograničenog iznosa te neslaganja i pojedinačnih interesa zemalja članica EU-a.
Rasprave o njemu izazivaju periodične krize i zastoje, ali bez većih poremećaja u
procesu integriranja i razvoja unutarnjeg tržišta. Ipak, postavlja se pitanje buduće
uloge zajedničkog proračuna i problema vezanih za makroekonomsku koordinaciju
unutar EU-a. Osnovni je cilj proračuna EU-a realizacija ciljeva europskih politika,
odnosno, odgovor na izazove okruženja.

135
8.2.1. Razvoj komunitarnog proračuna i njegove karakteristike

Na samom početku procesa integracije, svaka je od triju Europskih zajednica imala

svoj autonoman proračun. Prvi proračun EEZ-a bio je izrazito nizak i pokrivao je
samo upravne troškove. Do 1970. godine komunitarni rashodi u potpunosti su se
financirali kotizacijama zemalja članica, a nakon toga se financiranje postupno i
djelomično vršilo vlastitim sredstvima Zajednice. Godine 1988. uveden je «četvrti
vlastiti izvor», koji podrazumijeva uplatu koja se temelji na bruto nacionalnom
dohotku pojedine zemlje članice i danas je to najznačajniji izvor sredstava
komunitarnog proračuna. Opći proračun za 2008. godinu ima odobrena sredstva u
visini od 129,1 milijardu eura za održivi rast, očuvanje prirodnih resursa,
administraciju, građanstvo, slobodu i pravdu te vanjska pitanja Unije.

Od 1988. godine komunitarni rashodi obuhvaćeni su višegodišnjim Financijskim

perspektivama (Delors I i II, Agenda 2000). One ne zamjenjuju godišnje proračune,
nego ukazuju na sastav i razinu predviđenih izdataka koji ocrtavaju prioritete
određenog razdoblja. Tekući višegodišnji okvir obuhvaća razdoblje od 2007. do 2013.
godine i značajan je po tome što većinu sredstava usmjerava ciljevima kao što su
gospodarski rast, konkurentnost, zapošljavanje i istraživanja, dok tradicionalna
sredstva namijenjena poljoprivredi su preoblikovana kako bi se potaknulo tržišno
usmjerenje proizvodnje i visoka kvaliteta te ruralni razvoj. Grafikon 8-1. prikazuje
razvoj komunitarnog proračuna i najbitnije događaje vezane za njega.

Komunitarni proračun donosi se i izvršava u skladu s određenim načelima kojih se

treba pridržavati, a to su načela:

jedinstvenosti i točnosti – u jednom se dokumentu iskazuju svi proračunski
prihodi i rashodi Zajednice, te prihodi i rashodi EU-a kada terete proračun

periodičnosti («godišnjeg obračuna») – proračun se prihvaća za 1 godinu (od
1. siječnja do 31. prosinca), što onemogućuje nakupljanje dugoročnih obveza
premda postoje izdaci koji se odnose na višegodišnje programe

uravnoteženosti – plan prihoda za pojedinu proračunsku godinu mora biti
jednak odobrenim plaćanjima za tu godinu. Višak prihoda se može prebacivati
na sljedeću godinu, ali kreditiranje za pokrivanje mogućeg proračunskog
deficita nije spojivo sa sustavom izvora vlastitih sredstava i nije moguće

obračunske jedinice – proračun se planira i izvršava u eurima (EUR), a
jednako se tako u eurima pripremaju i svi računovodstveni iskazi

univerzalnosti (ne-prenošenja) – svi prihodi i rashodi EU-a trebaju biti
uključeni u proračun, budući da se stavke ne mogu poništavati

specifikacije – sva odobrena proračunska sredstva moraju imati određenu
namjenu i biti dodijeljena specifičnom cilju

dobrog financijskog upravljanja – definirano je pozivanjem na načela
dobrog gospodarenja (ekonomiziranja), učinkovitosti (primjeren izbor
sredstava za određene ciljeve) i korisnosti (izbor najprimjerenijih sredstava)

preglednosti (transparentnosti) – potrebno je osigurati prave informacije o
izvršavanju proračuna i računovodstvenih iskaza.

136
Grafikon 8-1. Razvoj komunitarnog proračuna
milijardi eura
160
procjena za 2013.:
151,8 mlrd
140
2008.:
129,1 mlrd
120 2004. - veliko 2005. - FP 2007.
proširenje EU25: -2013.; ukupno za
99,7 mlrd 7 godina: 864 mlrd
100
"Agenda 2000" (2000.-
2006.); 2000. - 93,7 mlrd
80 1988.-1992.: 1992.-1999.:
Delorsov paket I; Delorsov paket II;
1992. - 60,5 mlrd 1994. - 72,3 mlrd
60 Osnivanje
zajednica:
1951. i 1957.
40
1988. - reforma - četvrti
1970. - reforma - CAP, izvor (%BND-a); 42,5
CET, %PDV; 3,6 mlrd mlrd
20 1965. - kriza -
"luksemburški 1980. - kriza - budžetska
kompromis"
dvanaestina; 16,5 mlrd
0
1955 1965 1975 1985 1995 2005 2015
godine

Zajedničke institucije EU-a imaju ključnu ulogu u formiranju zajedničkog proračuna i

za osmišljavanje ciljeva koje će taj proračun financirati. Europski parlament i Vijeće
ministara odobravaju rashode, a prihode utvrđuje Vijeće nakon ratifikacije u
nacionalnim parlamentima. Osnovni cilj utvrđivanja prihoda i rashoda Unije je
omogućavanje Uniji da bude financijski autonomna u okvirima proračunske discipline.
Ukupni prihodi proračuna EU-a moraju biti jednaki ukupnim izdacima, ali moraju i
ostati unutar dogovorenih pravnih ograničenja (1,24% BND-a Unije za odobrena
sredstva plaćanja). Proračun se može provoditi putem službi Europske komisije,
zajedničkim upravljanjem s nacionalnim tijelima zemalja članica, združenom upravom
međunarodnih tijela ili delegiranim upravljanjem putem izvršnih agencija Europske
komisije. U praksi, velik dio proračuna svakodnevno se provodi u zemljama
članicama, posebno za poljoprivredne ciljeve i strukturne fondove. Međutim, postoje
strogo regulirana pravila, tako da se loše upravljanje sredstvima proračuna od
zemalja članica sankcionira.

8.2.2. Izvori Proračuna EU

Sustav vlastitih sredstava se od začetaka financijskih okvira značajno izmijenio, što je

vidljivo iz Grafikona 8-2. Današnji izvori komunitarnog proračuna jesu:

«Tradicionalni vlastiti izvori» (od prikupljenih sredstava države članice
zadržavaju 25% u nacionalnim proračunima, a ostalih 75% izdvajaju za
proračun EU-a)
o poljoprivredne pristojbe i kotizacije na proizvodnju šećera
o carinske pristojbe koje zemlje članice prikupljaju u ime EU-a na
vanjskim granicama

Izvori temeljeni na Porezu na dodanu vrijednost (PDV) – zemlje članice
uplaćuju za proračun EU-a do 1% prikupljenih sredstava od PDV-a

137

«Četvrti vlastiti izvor» uveden je 1988.g. - uplate se temelje na bruto
nacionalnom dohotku (BND) zemlje članice.

Grafikon 8-2. Struktura prihoda komunitarnog proračuna 1988. i 2013. godine

80

% od ukupnog proračuna
70
60
50
1988
40
2013
30
20
10
0
Tradicionalna Vlastita sredstva po Vlastita sredstva po
vlastita sredstva osnovi PDV-a osnovi BND-a

Premda postojeći sustav osigurava dovoljna sredstva za financiranje proračuna EU-

a, prisutna je stalna rasprava o mogućnostima poboljšanja izvora financiranja u
skladu s temeljnim načelima financiranja komunitarnog proračuna. Dva najveća
izvora prihoda (prihodi temeljem PDV-a i BND-a) alimentiraju se iz nacionalnih
blagajni i zato države članice često ocjenjuju politike EU-a s obzirom na koristi u
usporedbi sa svojim nacionalnim uplatama u proračun. Predlažu se reforme koje bi
Uniju učinile neovisnom o nacionalnim proračunima, kao npr. kroz jedan zajednički
porez koji bi se prikupljao na europskoj razini. U tekućoj strukturi prihoda,
tradicionalni vlastiti izvori prihoda čine 15,58% proračuna, prihodi temeljem PDV-a
15,87% te BND izvori 67,37%. Ostali prihodi predviđeni za 2008. godinu čine samo
1,18% (Grafikon 8-3.).

Grafikon 8-3. Struktura proračunskih prihoda 2007. i 2008. godine prema

kategorijama
% ukupnih prihoda

70
60
50
2007
40
2008
30
20
10
0
osnovi BND-a

Drugi prihodi
Poljoprivredna

prelevmani na

Carine

osnovi PDV-a
Prihodi po

Prihodi po
davanja i

šećer

Godišnja sredstva potrebna za financiranje proračuna 2008. godine iznose 0,94%

ukupnog BND-a država članica (manje od gornje granice od 1,24%). U okviru
sustava vlastitih izvora bitan element je i korektivni mehanizam, koji ispravlja
proračunske neravnoteže između uplata zemalja članica. Dio tog mehanizma je tzv.

138
«britanski rabat» ili popust, koji još od 1984. godine Britaniji umanjuje uplate na
temelju PDV-a i BND-a, što financiraju ostale članice. Britanci čuvaju svoj rabat, ali
ostale članice smatraju da više nije opravdan. Predlaže se napuštanje sadašnjeg
mehanizma i primjena općeg korektivnog mehanizma, koji bi vrijedio za sve zemlje i
izrazite proračunske neravnoteže.

8.2.3. Rashodi komunitarnog proračuna i višegodišnje financijske

perspektive

Članak 272 Ugovora o EZ-u ističe dvije vrste rashoda: obvezujući, koji proizlaze iz
Osnivačkih ugovora i akata koji se donose u skladu s njime, i neobvezujući, koji
obuhvaćaju sve ostale rashode (npr. strukturne operacije). Obvezujući rashodi
obuhvaćaju: izdatke za potpore poljoprivrednim cijenama, rashode vezane za
međunarodne sporazume, rezerve za zajmovne garancije i hitne mjere, mirovine
službenika. Kod obvezujućih rashoda Vijeće ministara zadržava autonomiju u odnosu
na Europski parlament, koji pak zadnju riječ ima kod neobvezujućih rashoda.

Godišnji proračun EU-a zasnovan je na višegodišnjem financijskom okviru, koji se za

razdoblje od pet do sedam godina donosi sporazumom između tri europske institucije
(Europskog parlamenta, Vijeća ministara i Europske komisije). Višegodišnji financijski
okvir, koji se često naziva i „Financijska perspektiva“, nije predviđen Osnivačkim
ugovorima EU, ali je uređen međuinstitucionalnim sporazumima iz 1999. i 2006.
Glavni ciljevi financijskih okvira jesu:

Osigurati kontrolu evolucije proračuna u dužem vremenskom razdoblju

Pomoć pri planiranju višegodišnjih programa i projekata

Osigurati predvidljivi priljev sredstava za prioritete Unije

Olakšati godišnju proračunsku proceduru i olakšati Euro-parlamentu i Vijeću
EU dogovor oko godišnjeg proračuna EU.

Prvi višegodišnji financijski okvir pokrivao je razdoblje od 1988. do 1992. godine

(Delorsov paket I), nakon kojeg su uslijedili Delors II, «Agenda 2000» i tekući okvir za
razdoblje 2007.-2013. godine. Svaka perspektiva donosi određene prioritete i novosti
koje preslikavaju potrebe i planove Unije u predviđenom vremenskom razdoblju. U
prvoj polovici 2004. godine Europska komisija predložila je novi sporazum i novu
financijsku perspektivu za period od 2007. do 2013. godine. Međuinstitucionalni
sporazum potpisan je 17. svibnja 2006. godine, nakon intenzivnih pregovora kojima
je rezultat bio paket od 864,3 milijarde eura izdataka za navedeno razdoblje.

Budući da dolazi do «interakcije» godišnjeg proračuna i višegodišnjih planova,

proračun EU-a se diferencira s obzirom na sredstva kojima se preuzimaju obveze
(odnose se na ukupne troškove višegodišnjih programa u tekućoj godini) i sredstva
za plaćanja (odnose se na troškove koji se plaćaju u tekućoj godini bez obzira kada
je obveza ugovorena). Tablica 8-1. prikazuje Financijsku perspektivu 2007.-2013. po
godinama i «glavama», pri čemu se može na temelju apsolutnih iznosa uočiti
nekoliko trendova:

sredstva za «Održivi rast» tijekom perioda rastu i to relativno više za poticanje
konkurentnosti u odnosu na koheziju, koja čini veći dio sredstava

sredstva za «Očuvanje i upravljanje prirodnim resursima» opadaju

sredstva za «Građanstvo» ostaju kroz cijeli period jednaka, ali se više nego
udvostručuju sredstva za «Slobodu, sigurnost i pravdu»

139

sredstva za vanjske politike i administraciju također rastu, dok se
kompenzacije za nove zemlje članice nakon 2010. godine ukidaju.

Tablica 8-1. Financijska perspektiva 2007.-2013.

Milijarde EUR
Ukupno
Odobrena
2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2007.-
sredstva 2013.
1. Održivi rast 51,090 52,148 53,330 54,001 54,945 56,384 57,841 379,739
1a
Konkurentnost
8,250 8,860 9,510 10,200 10,950 11,750 12,600 72,120
za rast i
zaposlenost
1b
Kohezija za rast i 42,840 43,288 43,820 43,801 43,995 44,634 45,241 307,619
zaposlenost
2. Očuvanje i
upravljanje
54,972 54,308 53,652 53,021 52,386 51,761 51,145 371,244
prirodnim
resursima
Od kojega:
- tržišno
orijentirani 43,120 42,697 42,279 41,864 41,453 41,047 40,645 293,105
rashodi i izravna
plaćanja
3. Građanstvo,
sloboda,
1,120 1,210 1,310 1,430 1,570 1,720 1,910 10,270
sigurnost i
pravda
3a
Sloboda,
0,600 0,690 0,790 0,910 1,050 1,200 1,390 6,630
sigurnost i
pravda
3b
0,520 0,520 0,520 0,520 0,520 0,520 0,520 3,640
Građanstvo
4. Europska
unija kao 6,280 6,550 6,830 7,120 7,420 7,740 8,070 50,010
globalni partner
5. Administracija 6,720 6,900 7,050 7,180 7,320 7,450 7,680 50,300
6. Kompenzacije 0,419 0,191 0,190
Ukupna
odobrena
sredstva za 120,601 121,307 122,362 122,752 123,641 125,055 126,646 862,363
preuzimanje
obveza
kao postotak
1,10% 1,08% 1,06% 1,04% 1,03% 1,02% 1,00% 1,045%
BND-a
Ukupno
odobrena
116.650 119.535 111.830 118.080 115.595 119.070 118.620 819.380
sredstva za
plaćanje
kao postotak
1,06% 1,06% 0,97% 1,00% 0,96% 0,97% 0,94% 0,99%
BND-a
Dostupna
0,18% 0,18% 0,27% 0,24% 0,28% 0,27% 0,30% 0,25%
margina
Limit vlastitih
izvora kao 1,24% 1,24% 1,24% 1,24% 1,24% 1,24% 1,24% 1,24%
postotak BND-a

140
Grafikon 8-4. prikazuje raspodjelu proračunskih rashoda EU-a za 2008. godinu.
Najveći dio proračuna za 2008. godinu otpada na «Održivi razvoj» (44,9%),
odnosno na «Koheziju», koja se sastoji iz konvergencije (37 mlrd EUR) i regionalne
konkurentnosti i zapošljavanja (8,6 mlrd EUR), te na «Konkurentnost» (11,1 mlrd
EUR), za koju se izdvaja čak 18,4% više sredstava u odnosu na prethodnu godinu i
to za istraživanje, energetske i prometne mreže, obrazovanje i osposobljavanje te
inovacije i socijalnu agendu. Sredstva za «Očuvanje i upravljanje prirodnim
resursima» (55 mlrd EUR) obuhvaćaju izdatke za poljoprivredne rashode i izravnu
pomoć (31,6%), te ruralni razvoj, ribarstvo i okoliš (11%). Izuzev sredstava
namijenjenih CAP-u, ostale stavke bilježe porast u odnosu na prethodnu godinu.

«EU kao globalni partner» obuhvaća oko 7,3 milijarde eura. Najveći rast izdataka u
okviru ovog segmenta bilježe Zajednička vanjska i sigurnosna politika (gotovo 80%),
instrument stabilizacije (28,7%) te izdaci za pretpristupni proces i politiku susjedstva
(oko 12%), ali najveći dio sredstava odnosi se na razvojnu suradnju sa zemljama u
razvoju (2,3 mlrd EUR). Na «Administraciju» otpada 5,8% izdataka EU-a, a za ciljeve
«Građanstva, slobode, sigurnosti i pravde» relativno mali udio od oko 1%, premda se
sredstva za te ciljeve povećavaju za cca. 15% u odnosu na prethodnu godinu.

Grafikon 8-4. Rashodi EU-a po politikama (koje se financiraju) za 2008. godinu

U prošlosti je veliki dio

proračuna bio
usredotočen na
relativno mali broj
područja politike
(najviše na
poljoprivredu - CAP),
a cijelo su se vrijeme
odvijale znatne
promjene i
preusmjeravanja
(Grafikon 8-5.).
Godine 2008.
napravljen je novi
korak na tom putu, te
je politikama
usmjerenima u
gospodarski rast i
nova radna mjesta
prvi put namijenjen
najveći dio proračuna
EU-a.

141
Grafikon 8-5. Struktura izdataka EU proračuna 1988. i 2013. godine
70

% od ukupnog proračuna
60

50

40 1988
30 2013

20

10

0
CAP Kohezijska politika Druge politike

8.2.4. Važnost EU proračuna za zemlje članice i perspektive razvoja

Oko proračuna EU-a uvijek su prisutna mnoga neslaganja i tenzije među zemljama
članicama. Neke od najznačajnijih kontroverzija u posljednjih nekoliko godina
obuhvaćaju probleme kao što su:

«povijesni» korisnici regionalne politike (Španjolska, Portugal, Grčka) teško
prihvaćaju gubitak dobivanih sredstava, dok nove zemlje članice traže
pravedniji udio u regionalnoj pomoći

Njemačka, Velika Britanija, Italija, Nizozemska i Švedska, kao najznačajniji
kontributori, odbijaju bilo kakvo povećanje proračuna

Francuska štiti financiranje Zajedničke poljoprivredne politike, koja je
konzumirala otprilike polovicu zajedničkog proračuna

Velika Britanija odbija bilo kakvo osporavanje svog «rabata».

U Europi dvadesetsedmorice, gdje se odluke o dugoročnom proračunu donose

jednoglasno, usvajanje sporazuma o financijskoj perspektivi je izuzetno delikatno.
Pregovori o novom dugoročnom planu bili su vrlo teški, jer su nove članice željele
zadržati dio sredstava koje su dobivale kao pomoć u vrijeme tranzicijskog razdoblja,
tj. prilikom i neposredno nakon pridruživanja Uniji, i željele su povećati europski
proračun. Tome se su usprotivile stare zemlje članice. U proračun EU-a najviše
uplaćuju Njemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija i Španjolska, dakle najveće
članice, ali neto kontributori su one zemlje koje relativno najmanje sredstava
dobivaju iz proračuna s obzirom na ono što su uplatile (Nizozemska, Njemačka,
Švedska, Italija...). Velika Britanija bez korektivnog mehanizma bila bi najveći neto
kontributor (uplatitelj), ali postojeći rabat znatno umanjuje tu vrijednost. Države s
pozitivnom bilancom uplate-isplate iz EU proračuna su: Luksemburg (zbog
administracije), nove zemlje članice te Portugal i Grčka. Dakle, najviše koristi imaju
uglavnom siromašnije članice.

Gotovo polovica rashoda EU proračuna otpada na gospodarski sektor koji je u

opadanju (poljoprivreda), a sredstva namijenjena konvergenciji i poticanju ekonomije
obujma su nedovoljni. Proračun se teško usmjeravao na razvoj, istraživanje ili
industrijsku politiku, odnosno u dugoročni razvoj Europe. Ipak, u novoj perspektivi
kohezijska politika dobiva na važnosti, posebno za nove zemlje članice. One manje
sredstava uplaćuju u zajednički proračun, ali veći postotak izdataka dobivaju
sukladno ciljevima konvergencije i kohezije (što bi trebalo potaknuti njihov

142
gospodarski rast), dok Francuska npr. najviše rashoda dobiva na temelju pomoći
poljoprivredi. Najviše kohezijskih sredstava predviđeno je za konvergenciju,
Kohezijski fond te regionalnu konkurentnost i zapošljavanje, a najviše sredstava
očekuje Poljsku, Španjolsku, Italiju, Češku Republiku, Njemačku i Mađarsku.

Proračun EU-a trebao bi biti temeljni instrument ostvarivanja ekonomskih ciljeva

Unije, ali za to treba biti dovoljno fleksibilan kako bi omogućio preraspodjelu novih
prioriteta i radikalno restrukturiranje koje će omogućiti ostvarenje ciljeva rasta i
solidarnosti. Tri osnovna područja financiranja na koja bi proračun EU-a u budućnosti
trebao staviti naglasak, čak i bez relativnog povećanja ukupnih izdvajanja, jesu:

gospodarski rast – odnosi se na istraživanje i razvoj, inovacije, obrazovanje i
osposobljavanje te infrastrukturno povezivanje nacionalnih tržišta, a efikasnost
i gospodarski značaj bio bi moguć uz nacionalni kapital (privatni i javni)

konvergencija - treba smanjiti nesrazmjer u dohocima širom Unije poticanjem
visokih stopa rasta koje će siromašnijim područjima omogućiti dostizanje
europskog prosjeka kvalitete življenja

restrukturiranje – realokacija resursa omogućit će dublju i širu ekonomsku
integraciju, što će pogodovat radnicima putem prekvalifikacija, kompenzacija
za troškove seljenja ili pokretanja novih poslova, a to se posebno odnosi na
obrtnike, pružatelje usluga i poljoprivredni sektor.

143
9. EKONOMSKA I SOCIJALNA KOHEZIJA U EU

Kako bi veliko europsko tržište bilo korisno svim gospodarskim sektorima i regijama,
treba ga popratiti odgovarajućim učinkovitim strukturnim politikama koje će se
financirati na razini Unije. Brzo se pokazalo da je jačanje gospodarske i socijalne
povezanosti (kohezije) osnovni preduvjet solidarnosti među članicama EU. Upravo je
stoga došlo do osmišljavanja i provedbe regionalne i socijalne politike. Kako raste
broj novih članica EU, značaj tih politika raste, a polje djelovanja je sve opsežnije.

Ekonomska i socijalna kohezija definira se kao postizanje ujednačenijeg razvoja,

društvenog blagostanja i socijalnog sustava, te je kao takva već Rimskim ugovorom
postavljena kao prioritetni cilj. Kohezija je ovdje shvaćena kao temeljni uvjet za
demokratsku sigurnost iz razloga koji nalazi da su "neravnopravna i podijeljena
društva ne samo nepravedna već i da ne mogu garantirati svojim članovima
dugotrajnu stabilnost". Pod socijalnom kohezijom podrazumijevaju se karakteristike
društva koje se temelje na osjećajima solidarnosti i pripadanja jednom društvu te
tendenciji društvenih mehanizama koji djeluju na «uključivanje» umjesto na
«isključivanje» članova društva koji pripadaju npr. manjinskim grupama ili grupama
koje su u opasnosti da zbog svoje različitosti budu isključene.

Različit nivo društvenog razvoja i općeg blagostanja proizlazi iz različitih naslijeđenih

stanja, različitih fizičkih osobina prostora, načina provođenja određenih politika,
primljenih pomoći i slično. Takve nejednakosti uzrokuju diferencirane učinke primjene
zajedničkih politika, pa je stoga nužno djelovati u pravcu njihovog smanjenja, tj.
konvergenciji, što će u konačnici rezultirati povećanjem učinkovitosti primijenjenih
politika. Konvergencija predstavlja sustavno smanjenje razlika među promatranim
sudionicima (regijama, državama) u određenom vremenskom razdoblju te
podrazumijeva vremensku dimenziju i uvjete koji determiniraju smjer i brzinu njenog
odvijanja. Ona pokazuje odnose ekonomske razvijenosti između regija u jednoj
državi ili između više država. Realna konvergencija podrazumijeva smanjenje razlika
u razini razvijenosti (npr. sličnost u iznosu BDP-a per capita, razini nadnica i cijena i
sl.), a krucijalni faktor konvergencije i održivog rasta je ljudski faktor.

Socijalna politika bliska je regionalnoj, kojoj je cilj razvoj najsiromašnijih regija u Uniji,
dok su objekt socijalne politike najsiromašniji građani Unije. Regionalna i socijalna
politika usmjerene su na smanjenje ekonomske i socijalne neravnoteže u EU, a
većina mjera im je komplementarna pa ih je potrebno koordinirati. Strukturni
fondovi glavni su nositelj unaprjeđenja socijalne kohezije u Uniji. Njihova
usklađenost i učinkovitost povećala se usvajanjem određenih načela financiranja, koji
su zajedno sa nadnacionalizacijom doveli do jačanja uloge ekonomskih kriterija na
štetu političkih. Međutim, učinci su ograničeni zbog relativno skromnih sredstava.

9.1. Socijalna politika i zapošljavanje

Zajedničke politike na europskoj razini od osnivanja EEZ-a 1958. godine bile su

usmjerene prije svega na gospodarska pitanja, da bi se kasnije, osobito nakon
osnivanja EU-a 1993., pozornost posvetila izgradnji Europe na socijalnom planu.
Početak XXI. stoljeća nameće nove izazove europskom društvu. Globalizacija
proizvodnje i trgovine, djelovanje novih tehnologija na rad, društvo i pojedince,

144
nezaposlenost i starenje stanovništva izazivaju pritisak na ekonomsko i socijalno
tkivo svih članica. Tehnološki napredak ima i pozitivne i negativne učinke na socijalnu
strukturu EU. Konvergencija zemalja članica izazvala je i približavanje socijalnih
potreba i problema s kojima se susreću, međutim, još uvijek postoje razlike po
zemljama. Premda su za socijalnu politiku odgovorne same članice, Uniji se nameće
zadatak koordinacije nacionalnih socijalnih politika, kako se nacionalni sustavi zaštite
ne bi kretali u suprotnom smjeru od ciljeva ili normi zapošljavanja u ukupnoj Uniji, što
bi se onda reflektiralo na kretanje radnika i konkurenciju između zemalja članica.

Dinamika socijalne politike nerazdvojiva je od efikasne industrijske politike, jer su

obrazovanje radnika, profesionalna mobilnost i mobilnost radnika bitni uvjeti
učinkovite komunitarne industrije, a komunitarna pomoć radnicima koji ostaju bez
posla u tekstilnoj, odjevnoj ili poljoprivrednoj industriji, omogućava ekonomske
promjene bez socijalnih nemira.

9.1.1. Različitosti europskog prostora rada

Heterogenost europskog prostora posebno se očituje na polju nezaposlenosti,

troškovima rada i socijalne zaštite. Nezaposlenost u Uniji predstavlja značajan
problem (7,1% radno aktivnog stanovništva 2007.g.), veći nego u SAD-u (4,6%),
Japanu (3,9%) ili Norveškoj (2,6%), mada je zadnjih godina trend smanjenja broja
nezaposlenih (9% 2004.g. i 8,1% 2006.g.), i to pogotovo u novim zemljama
članicama. Bugarska, Poljska i Slovačka značajno su smanjile nezaposlenost u
posljednjih 5-6 godina, a Litva ju je u samo šest godina smanjila sa 16,5% na 4,3%.
Jedino su Luksemburg, Mađarska i Portugal zabilježili porast broja nezaposlenih u
zadnjim godinama. Razina nezaposlenosti znatno je različita među članicama: 2007.
godine Nizozemska, Danska i Cipar imali su manje od 4%, dok su Slovačka (11,1%) i
Poljska (9,6%) imale najviše (Slika 9-1.).

Slika 9-1.Nezaposlenost u Europi* 2007. godine (%)

* podaci se
odnose na
članice EU-a,
zemlje
kandidatkinje i
zemlje EFTA-e

Razlike u zaposlenosti su posebno značajne kada se uzmu u obzir podaci za

pojedine regije unutar zemalja članica Unije (Slika 9-2.).

145
Slika 9-2. Regionalna distribucija nezaposlenosti u EU, 2006. godine

Veća nezaposlenost zamjetna je u cijeloj Poljskoj, istočnoj Slovačkoj, pokrajinama

bivše Istočne Njemačke, ali i južnoj Italiji i Španjolskoj. Rekordnu nezaposlenost u
2006. zabilježile su prekomorski francuski departmani (u istočnim Karibima i otok
Reunion; između 24-28%), nekoliko istočnonjemačkih pokrajina među kojima je i
Berlin (16-19%) te regija grada Bruxellesa (17,6%), a najmanja nezaposlenost je
zabilježena u nekim sjevernim talijanskim regijama (npr. Bolzano, Friuli-Venezia
Giulia), sjeveroistočnoj Škotskoj, nekim austrijskim pokrajinama (npr. Tirol i
Salzburg), središnjoj i južnoj Nizozemskoj te dijelovima Engleske (sve između 2,6% i
4%).

Što se tiče stope zaposlenosti (udio radnika u ukupnoj populaciji dobne skupine 15-
64) EU polako povećava stopu (65%), ali Japan i SAD postižu i ovdje bolje rezultate
(70% i 72%). Razlike su značajne među članicama EU-a: Danska 77%, Nizozemska
76%, Švedska 74%; Italija 58,7%, Mađarska 57,3%, Poljska 57% i Malta 55,7%.
Razlike u stupnju zaposlenosti između muškaraca i žena u članicama EU-a su vrlo
značajne. Zaposlenost žena najveća je u sjevernim članicama (Danska 73,2%,
Švedska 71,8%), a najmanja u južnim (Grčka 47,9%, Italija 46,6%, Malta 36,9%).

146
Troškovi rada i socijalne zaštite. Najviše nadnice i stupanj socijalne zaštite radnika
Unije imaju zemlje koje čine tzv. «tvrdu jezgru» Unije: Njemačka, Francuska, zemlje
Beneluksa i Austrija, te skandinavske članice. Konkurentnost tih zemalja objašnjava
se većom produktivnošću rada (najbolje su zemlje Beneluksa i Njemačka, a najlošije
nove zemlje članice, posebno najsiromašnije) te korištenjem učinaka koncentracije
aktivnosti. Učinak aglomeracije podrazumijeva da troškovi u zemljama EU jezgre se
kompenziraju pozitivnom koncentracijom eksternalija (bolja infrastrukturna
povezanost, zemljopisno grupiranje dobavljača, pristup osposobljenih radnika, lakše
širenje nove tehnologije i kvalitetnih proizvoda te blizina tržišta). Zemlje najnižih
nadnica nalaze se na rubovima Unije: Grčka, Portugal i nove zemlje članice
(posebno Bugarska, Rumunjska i Latvija). Što se tiče jaza između 20% stanovnika s
najvišim i 20% s najnižim dohocima, Latvija i Portugal bilježe najveći nesrazmjer, a
Slovenija, Bugarska i skandinavske članice veću ujednačenost dohodaka. Razina
socijalne zaštite također nije ujednačena u Uniji, pogotovo između skandinavskih
zemalja i najsiromašnijih novih zemalja članica Unije. Rashodi za socijalnu zaštitu u
Uniji prosječno iznose oko 27% BDP-a, pri čemu najveći udio u BDP-u imaju
Švedska, Francuska i Danska (30-32%), a najmanji Estonija, Latvija i Litva (12-13%).

Unutarnje tržište i euro potiču konkurenciju tržišnog gospodarstva. Ulaskom novih

članica u EU, unutarnje tržište postalo je ekonomski, ali i socijalno raznovrsnije:
Luksemburg ima BDP po glavi stanovnika koji je 7-8 puta veći od Bugarskog.
Socijalni i fiskalni damping (putem manjih troškova radne snage, nižom razinom
socijalne zaštite ili niskim poreznim pritiskom) koriste određene europske zemlje kao
komparativnu prednost u konkuriranju socijalno naprednijim zemljama, što izaziva
premještanje poduzeća. Na ta socijalna nadmetanja, «nadolje», nadovezuju se javne
intervencije radi smanjenja oporezivanja poduzeća, privremenog ukidanja uplata za
socijalnu sigurnost, financiranja pomoći investicijama, preuzimanja tereta troškova
infrastrukturnih rashoda i sl. Socijalni i fiskalni dumping te restrikcija konkurentnih
nadnica (ograničenje rasta plaća) u nekim zemljama nove su forme nelojalne
konkurencije, a cilj EU-a je koordinacija politika nadnica na europskoj razini s
namjerom proširenja na europsko pravo konkurencije o nelojalnoj praksi.

Socijalna harmonizacija «prema gore» je štetna, jer ne vodi računa o razlici u razvoju
i razini produktivnosti između pojedinih zemalja. Zemlje nižeg stupnja razvoja
prihvaćaju socijalni model razvijenijih zemalja, odnosno određuju nadnice na
europskoj razini na temelju zemalja niske nezaposlenosti i jake produktivnosti, što
može pogoršati njihovo stanje. Iskustvo Istočne Njemačke pokazuje da ubrzana
konvergencija nadnica i socijalnog sustava, bez uzimanja u obzir produktivnosti rada,
dovodi do deindustrijalizacije i nezaposlenosti, unatoč značajnim proračunskim
transferima.

9.1.2. Temelji zajedničke socijalne politike

Zapošljavanje i socijalna pitanja postali su prioritetom europskih institucija početkom

1990-ih godina. Socijalnu povelju (Social Charter) usvojilo je 1989. jedanaest
zemalja članica (Velika Britanija naknadno) i predstavlja opću deklaraciju načela i
intervencija, bez pravnih učinaka. Povelja je postavila temeljna pravila europskog
modela prava radnika i uokvirivanja velikog tržišta u tom sektoru, što se sporo
provodilo. Prvi je pravi pomak ostvaren 1993. Bijelom knjigom o rastu, konkurentnosti
i zapošljavanju. Godine 1997. formira se Europska strategija zapošljavanja, a cilj
joj je bio usmjeravati i usklađivati prioritete politike na razini EU. Ugovor iz

147
Amsterdama je institucijama Unije povjerio nove zadaće i efikasnija sredstva za
područje politike zapošljavanja i socijalnih pitanja. Ipak, nije promijenio temeljno
načelo isključive nadležnosti država članica za politiku zapošljavanja.

Protokolom o ostvarenju osnovnih prava radnika u prosincu 1991. godine u

Maastrichtu, Europsko vijeće je odredilo prava koja trebaju vrijediti za radnike diljem
Unije. To su: slobodno kretanje, pravedne plaće, poboljšanje uvjeta rada, socijalna
zaštita, sloboda stvaranja udruženja i sloboda kolektivnih pregovora, profesionalna
izobrazba, jednake naknada za oba spola za isti posao, pravo radnika na
obaviještenost, suradnja i učestvovanje radnika u upravljanju poduzećima,
zdravstvena zaštita i sigurnost na radnom mjestu, zaštita djece, starijih ljudi i invalida.

Specifičnost ovog područja jest da je, uz postojanje pravne stečevine u obliku

direktiva i uredbi (zdravlje i zaštita na radu, radno zakonodavstvo,
antidiskriminacijske politike i jednake mogućnosti muškaraca i žena), velik dio
područja reguliran putem tzv. meke pravne stečevine, odnosno korištenjem otvorene
metode koordinacije putem preporuka i rezolucija (zapošljavanje, socijalna
uključenost, socijalna zaštita), što znači da je dio odluka o provedbi tih politika na
državama članicama.

Europski socijalni model odražava zajedničke vrijednosti koje se zasnivaju na

očuvanju mira, socijalne pravde, ravnopravnosti, solidarnosti, promicanja slobode i
demokracije i poštivanja ljudskih prava. Iako države članice imaju različite socijalne
sustave, njihov zajednički cilj je postizanje ravnoteže između ekonomskog rasta i
socijalne solidarnosti. Američki socijalni model daje prednost manjoj nezaposlenosti,
slabijim zaradama i nižem pragu siromaštva radi povećanja stope zaposlenosti.
Stopa zaposlenih je visoka, a dugotrajna nezaposlenost izrazito je slaba. Europski
model preferira više plaće i socijalnu zaštitu, ali rezultira većom nezaposlenosti.

U području socijalnih pitanja, vrlo je važna uloga strukturnih fondova, prije svega
Europskoga socijalnog fonda (ESF), koji se smatra najvažnijim financijskim
instrumentom potpore socijalnoj politici na razini Unije. ESF, kao sustav financiranja
ulaganja u ljudski kapital, promiče jednake mogućnosti za sve te pomaže u
pronalaženju ili pokretanju vlastitog posla u EU, a posebna pozornost posvećuje se
financiranju područja EU-a s osobito visokim razinama nezaposlenosti ili s niskim
prosječnim dohotkom. Osnovan je 1961. godine.

Primjer djelovanja socijalne politike jest inicijativa EQUAL, usmjerena borbi protiv
diskriminacije i neravnopravnosti zaposlenika i osoba koje tek traže posao. EU
kažnjava diskriminaciju na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta,
spolne orijentacije, dobi, vjere ili uvjerenja. Jednaka plaća za jednaki rad za
muškarce i žene temeljna je vrijednost EU-a, o čemu govori i podatak da je Direktiva
o jednakoj plaći iz 1975. prva prihvaćena europska direktiva u području jednakosti
muškaraca i žena. Statistički podaci pokazuju da primjenom zajedničkih odredbi
vezanih uz promicanje jednakosti spolova rastu plaće žena u odnosu na plaće
muškaraca. Najbrže premošćivanje jaza u plaćama osjetile su žene u Sloveniji,
Rumunjskoj i Irskoj. Danas žene u EU27 zarađuju oko 15% manje nego muškarci, pri
čemu su najveće razlike registrirane u Estoniji i Cipru (25%), te Njemačkoj, Slovačkoj
i Velikoj Britaniji (22%). Najmanje razlike zabilježene su u Belgiji, Italiji, Irskoj,
Portugalu i Sloveniji (7-9%) te Malti (samo 3%).

Najveći uspjeh europske socijalne politike je realizacija zajedničkog tržišta rada.

Zahvaljujući primijenjenim odredbama, radnici migranti podrijetlom iz najsiromašnijih
148
regija Zajednice, koriste pravednije uvjete u odnosu na stanovništvo zemlje
primateljice u sferi zapošljavanja, socijalne sigurnosti, edukacije i profesionalnog
obrazovanja njihove djece, uvjeta života i rada i provođenju sindikalnih prava.
Europsko tržište rada susreće se sa značajnim problemima: globalizacija, nepovoljne
demografske promjene, problemi ilegalnih useljenika iz siromašnih zemalja (Afrike,
Azije i sl.), rad na crno itd. Mobilnost radnika u EU je relativno mala, ali značajna za
daljnju socijalnu i ekonomsku koheziju Unije. Bez obzira na tzv. prijelazna razdoblja
za radnike iz novih zemalja članica, pokazalo se da postoji potreba za rješavanje
regionalnih problema nezaposlenosti (npr. «egzodus» Poljaka), koje nisu
destabilizirale europsko tržište rada. Suprotno tome, nezaposlenost je opala, a plaće
i produktivnost rastu.

9.1.3. Politika zapošljavanja u EU

Vijeće EU-a donosi odluke jednoglasno u području: socijalne sigurnosti i socijalne

zaštite radnika, zaštite radnika u slučaju otkaza ugovora o radu, zastupanja i obrane
interesa radnika i poslodavaca, uvjeta zapošljavanja državljana trećih zemalja te
financijskih doprinosa za zapošljavanje i stvaranje radnih mjesta. Zajednički su
ciljevi usklađenih politika zapošljavanja:

što veća zaposlenost uz istovremeno poboljšanje uvjeta života i rada

jačanje tržišta rada i obrazovane radne snage, koja se može prilagoditi
ekonomskim promjenama i

poboljšanje kvalitete socijalne politike i socijalne zaštite.

Zajednički prioriteti i pojedinačni ciljevi za politike zapošljavanja država članica

navedeni su u višegodišnjim smjernicama (dio Općih smjernica ekonomskih politika),
a sadašnje obuhvaćaju razdoblje od 2005. do 2008. godine i čine okvir za države
članice, na kojima je odluka na koji način provesti ciljeve strategije. Ovim je
dokumentom razrađena politika borbe protiv siromaštva te promicanja jednakih
mogućnosti za sve, s posebnim naglaskom na mlade i žene. U njezinu su provedbu
uključena sva javna tijela na svim razinama (lokalnim, regionalnim, nacionalnim),
predstavnici poslodavaca i radnika te nevladinih organizacija. Smjernice
zapošljavanja 2005.-2008. obuhvaćaju:
(1) provođenje politika zapošljavanja s ciljem postizanja pune zaposlenosti, bolje
kvalitete i produktivnosti rada, i jačanja socijalne i teritorijalne kohezije u EU
(2) poticanje cjeloživotnog obrazovanja
(3) osiguravanje pristupačnih tržišta rada, jačanje privlačnosti zaposlenja, i
osiguravanje nagrađivanja za one koje traže posao, uključujući hendikepirane
osobe i neaktivne
(4) zadovoljavanje odgovarajućih potreba tržišta
(5) poticanje fleksibilnosti kombinirane sa sigurnošću zaposlenja, te smanjenje
segmentacije tržišta rada, uzimajući u obzir ulogu socijalnih partnera
(6) osiguravanje prihvatljivog kretanja troškova rada i mehanizme utvrđivanja
nadnica
(7) proširivanje i unaprjeđenje investiranja u ljudski kapital
(8) prihvaćanje sustava obrazovanja i osposobljavanja kao odgovora na nove
potrebe za određenim kompetencijama.

Gospodarski i socijalni sustavi moraju se reformirati u onim područjima gdje ne

zadovoljavaju kriterije efikasnosti i socijalno održivog razvoja te gdje se ne suočavaju
sa izazovima demografskih promjena, globalizacije i informatičko-tehnološke

149
revolucije. U tom kontekstu su važni novi sustav, koji se naziva «Flexicurity»
(fleksigurnost), a koji bi trebao istovremeno osiguravati prilagodljivost i sigurnost, te
Lisabonska strategija. Fleksigurnost je paket mjera kojima se olakšava
zapošljavanje i otpuštanje radnika, a jamče se socijalna prava i mogućnosti
doškolovanja u fazi između dva zaposlenja. Riječ je kompromisu između potreba
tržišta i socijalnih prava, a temelji se na sličnom modelu kojega su uvele
skandinavske zemlje. Daje se naglasak na cjeloživotno obrazovanje i kvalitetno
obrazovanje, kao faktor europske konkurentnosti. Valja spomenuti i vrijednost
socijalnog dijaloga, koji se smatra najboljim načinom osuvremenjivanja ugovornih
odnosa, prilagodbe organizacije rada i razvijanja ravnoteže između fleksibilnosti i
sigurnosti. Okuplja predstavnike poslodavaca (npr. «BusinessEurope») i radnika na
europskoj razini (npr. ETUC – Udruženje europskih sindikata) od 1985. godine.

Na lisabonskom sastanku na vrhu 2000. godine odlučeno je o usvajanju strategije

kojom bi se olakšalo postizanje pune zaposlenosti i jače kohezije do 2010. godine.
Lisabonska strategija i razvoj društva temeljenog na znanju osnova su politike
zapošljavanja i socijalne politike EU izraženi kroz:

Europsku strategiju za zapošljavanje (o stvaranju novih radnih mjesta)

Europsku strategiju za reformu tržišta rada

Socijalnu agendu (2005.-2010.), osmišljenu kako bi osigurala da svatko u
društvu i u svakoj regiji ima koristi od pogodnosti rasta EU-a.

Rezultati strategije nisu bili zadovoljavajući u prvih pet godina. Nakon 2005. godine
pristupilo se ponovnom lansiranju Lisbonske strategije pod nazivom «Rast i
zapošljavnje» (Growth and Jobs) i osnivanju komunitarnog programa za
zapošljavanje i socijalnu solidarnost (PROGRESS). On financijski podupire
implementaciju ciljeva EU-a u području zapošljavanja i socijalnih pitanja, a pokriva
pitanja zapošljavanja, socijalne uključenosti i zaštite, radnih uvjeta, antidiskriminacije
te jednakosti spolova.

Europska strategija zapošljavanja temelji se na četiri "stupa":

Poduzetništvo (razvijanje aktivnijeg poslovnog okruženja i stvaranje novih i
boljih radnih mjesta)

Osiguranje mogućnosti zapošljavanja (borba protiv dugoročne
nezaposlenosti i nezaposlenosti mladih, olakšavanje prijelaza iz škole na
posao, razvijanje suradnje između poduzeća i socijalnih partnera)

Omogućavanje prilagodbe (olakšavanje poduzećima i radnoj snazi
prihvaćanja novih tehnologija i novih tržišnih uvjeta, osuvremenjivanjem
organizacije rada i promicanjem prilagodljivosti u poduzećima)

Osuvremenjivanje društava (otklanjanje diskriminacije među spolovima,
pomirenje obiteljskog i poslovnog života).

Europsko vijeće je u prosincu 2006. godine odlučilo o uspostavi Europskog fonda

za prilagodbe globalizaciji (European Globalisation Adjustment Fund). Fond ima
misiju osiguravati potporu radnicima koji su ostali bez posla zbog restrukturiranja te
im pomagati u stručnoj izobrazbi i u pronalaženju novog posla. To je financijski
instrument Unije, za kojeg je u okviru financijskog okvira za 2007.-2013. predviđeno
11,3 milijardi eura. Uz Fond, države članice bi na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj
razini morale provoditi mjere za učinkovitom reintegracijom radnika bez posla na
novo tržište rada. Po načelu supsidijarnosti, Fond bi trebao pokrivati samo slučajeve
koji prema ljestvici i učinku imaju jasnu komunitarnu dimenziju te slučajeve koji ne
mogu biti uspješno riješeni prema općoj polici okvira te postojećem programu potpore
zajednici.
150
9.2. Regionalna politika (politika regionalnog razvoja)

Smanjenje regionalne nejednakosti bitan je uvjet za svaki ekonomski i politički

napredak EU. Međutim, potpuno ujednačavanje standarda života u različitim
regijama nije niti poželjno niti moguće, jer bi se smanjili pozitivni impulsi koji sustav
potiču naviše. Najznačajniji elementi koji negativno utječu na ekonomsku i socijalnu
koheziju u EU su:

visoka koncentracija ekonomskih aktivnosti i populacije u centralnim
metropolskim regijama

značajne regionalne razlike u razini BDP-a i zaposlenosti

ograničena dostupnost pojedinih usluga u regijama i gradovima

socio-ekonomski problemi u zabačenim i izoliranim područjima.

Regionalna politika jedna je od najstarijih zajedničkih politika, a cilj je te politike

postizanje harmoničnog, ujednačenog i održivog razvoja te jačanje gospodarske i
socijalne kohezije Unije. Temeljno načelo regionalne politike je financijska solidarnost
koja se očituje u usmjeravanju financijskih sredstava kroz zajedničke fondove. Već
1958. godine osnovana su dva fonda (Europski socijalni fond i Europski fond za
smjernice i jamstva u poljoprivredi), a uslijed prvog vala proširenja EEZ-a osnovan je
Europski fond za regionalni razvoj – ERDF (1975.). Njegov glavni cilj bila je
preraspodjela proračunskih sredstava u najsiromašnije regije. Kohezijska politika
započela je razvojem projekta uspostave jedinstvenoga europskog tržišta i utvrđena
je u Jedinstvenom europskom aktu iz 1986. Godine 1992., zajedno s EMU-om i
unutarnjim europskim tržištem, postala je jednom od glavnih ciljeva EU-a utvrđenih
Ugovorom o EU. Temeljem tog ugovora, osniva se Kohezijski fond za podršku u
području politike zaštite okoliša i prometa u najmanje razvijenim članicama EU-a.
Sredstva iz Fonda mogu koristiti zemlje članice čiji BDP iznosi manje od 90%
prosjeka Unije, pod uvjetom da provode ekonomski program konvergencije. Odlukom
Europskoga vijeća iz Edinburgha (1992.) osnovan je Financijski instrument za pomoć
ribarstvu (FIFG).

ERDF sredstva namjenjuje ulaganjima u proizvodnju (posebice malih i srednjih

poduzeća), ulaganjima u lokalnu i regionalnu razvojnu infrastrukturu (poslovna,
istraživačka, obrazovna, ekološka, prometna, zdravstvena, energetska) te ulaganjima
u jačanje gospodarskih potencijala nekog prostora (jačanje turističke ponude,
istraživačkog-inovacijskog potencijala, suradnja među tvrtkama, primjena
informacijske i komunikacijske tehnologije). Strukturnim fondovima financiraju se
višegodišnji programi koji čine razvojne strategije pripremljene u zajedničkoj suradnji
regija, država članica i Europske komisije. S ciljem rješavanja specifičnih problema
Unija je uspostavila tzv. regionalne inicijative koje se financiraju iz strukturnih
fondova, npr.: INTERREG (namijenjen prekograničnoj, transnacionalnoj i
međuregionalnoj suradnji), URBAN (namijenjen održivom razvoju gradova i gradskih
područja), LEADER (namijenjen razvoju sela putem lokalnih inicijativa), EQUAL (ima
za cilj borbu protiv nejednakosti i diskriminacije na tržištu rada).

Dosadašnji učinak strukturnih sredstava je nepotpun. Dok države Unije jedna drugu
postepeno dostižu po pitanju nacionalnog ekonomskog rasta, unutar svake i dalje
postoje područja koja zaostaju po stopi rasta i zaposlenosti. Ekonomska i socijalna
konvergencija bolje je ostvarena u slučajevima gdje su strukturne intervencije
programirane u skladu s makroekonomskom politikom država članica. Npr.
Španjolska i Irska uspjele su vlastitim ulaganjima popratiti bitna sredstva iz
zajedničkog proračuna Unije te na taj način pridonijeti važnom porastu stope

151
zaposlenosti i ekonomskog rasta kao i gustoći transportne mreže na nacionalnoj
razini, ali i u određenim regijama.

Načela regionalne politike EU-a:

načelo koncentracije - raspoloživa sredstva se koncentriraju na regije čiji
BNP po glavi stanovnika ne prelazi 75% prosjeka Unije

načelo sufinanciranja - države članice sredstva Strukturnih fondova moraju
nadopuniti nacionalnim sredstvima (privatnim i/ili javnim) te zajmovima
Europske investicijske banke (EIB)

načelo programiranja - Komisija nastoji usmjeriti državne politike
programskim uvjetovanjem prioriteta regionalnog razvoja

načelo partnerstva - sve faze provedbe politike trebale bi se odvijati u
suradnji nacionalnih vlasti s regionalnim i lokalnim vlastima te s relevantnim
gospodarskim i društvenim partnerima

načelo supsidijarnosti - upravljanje sustavom od strane države korisnice je
složen proces kojeg komplicira brojnost potrebnih dokumenata i sudionika.

Pokazatelji razvijenosti (BDP po glavi stanovnika, razina nezaposlenosti, zaposlenost

u pojedinim sektorima, razina obrazovanja itd.) prate se na razini zemalja članica te
na nižim razinama – tzv. statističkim regijama NUTS (Nomenklatura prostornih
jedinica za statistiku), koje su po broju stanovnika usporedive diljem EU-a. Sukladno
novoj kohezijskoj politici, EU razlikuje tri kategorije regija, ovisno o razini
nerazvijenosti i obliku potpore koja je nekom području potrebna (Slika 9-3.):

Cilj 1 - “Konvergencija” - namijenjen je najmanje razvijenim regijama (BDP
p/c ispod 75% prosjeka EU) te zemljama čiji je BND po glavi stanovnika ispod
90% prosjeka EU (dakle, zadovoljavaju uvjet korištenja Kohezijskog fonda)

Cilj 2 - “Regionalna konkurentnost i zapošljavanje” - mogu koristiti sve
regije EU-a, a iznos na koji ostvaruju pravo ovisi o njihovoj stopi
nezaposlenosti, zaposlenosti u manje perspektivnim gospodarskim sektorima,
razini obrazovanosti, gustoći naseljenosti itd.

Cilj 3 - “Europska teritorijalna suradnja” - namijenjen je prekograničnoj,
međuregionalnoj i transnacionalnoj suradnji regija diljem EU-a, vezano uz
specifična zajednička pitanja održivog razvoja.

Slika 9-3. Alokacija Strukturnih fondova po tipovima regija za razdoblje 2007.-2013.

Regije označene crvenom bojom

spadaju pod Cilj 1. Njima je
namijenjeno oko 200 milijardi
eura. Svjetlije crvene regije u
prijelaznoj su fazi prema cilju 2,
koji obuhvaća regije označene
plavom bojom (oko 15 milijardi
eura).

Za Kohezijski fond je predviđeno

oko 70 milijardi eura, a za
teritorijalnu suradnju 7,75 milijardi
eura.

152
Veličina regije kojoj se dodjeljuje financijska potpora razlikuje se s obzirom na
navedene ciljeve, a osim fondova EU, projekte regionalnog razvoja podupiru i
nacionalne vlade. EU pred države članice i kandidatkinje za članstvo stavlja sljedeće
zadatke: uspostavu zakonodavnog okvira, koji pretpostavlja planiranje proračuna i
sufinanciranje projekata regionalnog razvoja te usklađenost s politikama Zajednice.
Regionalna politika zahtijeva visoku razinu usklađenosti s drugim zajedničkim
politikama, npr. socijalnom politikom, politikom zaštite okoliša, politikom zaštite
tržišnog natjecanja itd. Osim toga, država mora na temelju svojeg teritorijalnog
ustrojstva utvrditi statističke regije, a zatim EU utvrđuje razinu i oblik potpora
pojedinoj regiji. Drugi zadatak je učinkovito funkcioniranje institucija u državama
članicama koje upravljaju financijskim sredstvima iz tih fondova, od njihova
programiranja preko praćenja i kontrole do konačne evaluacije rezultata provedenih
projekata. Najdjelotvorniji programi osmišljeni su u skladu s ljudskim kapitalom regije
i mogućnostima njezine tržišne prednosti. Stoga je za dugoročno održiv regionalni
razvoj potrebna državna uprava sa strateškom sposobnošću programiranja, uz
tehničku i administrativnu sposobnost obrade potrebne dokumentacije.

Financiranje projekata regionalnog razvoja u okvir nove Kohezijske politike za

razdoblje 2007.-2013. (oko 350 milijardi eura) provodi su u okviru triju fondova:
Europskog fonda za regionalni razvoj, Europskog socijalnog fonda i Kohezijskog
fonda (Tablica 9-1.). Nova kohezijska politika mora poduzeti nove mjere i instrumente
za rješavanje regionalnih nejednakosti jer povećanje dispariteta među europskim
regijama predstavlja ozbiljan razvojni problem za regije zaostale u razvoju. To znači
da se razvojni jaz između najrazvijenijih i najsiromašnijih regija EU-a povećao (kao
rezultat proširenja), a kao posljedica toga ekonomska i socijalna kohezija se smanjila.
Nikada u povijesti Unije nisu postojale regije čiji je BDP iznosio samo 25%
prosječnog BDP-a Unije. Stoga se pred novu kohezijsku politiku postavljaju dodatni
izazovi povećanja unutarnje kohezije i očuvanja socijalne Europe pred naletima
brzorastućih azijskih gospodarstava.

Tablica 9-1. Ciljevi, Strukturni fondovi i instrumenti 2007.-2013.

Ciljevi Strukturni fondovi i instrumenti

Konvergencija ERDF ESF Kohezijski fond
Regionalna konkurentnost
i zapošljavanje ERDF ESF
Europska teritorijalna
suradnja ERDF
Stručno
Okoliš i transportna
Infrastruktura, inovacije, osposobljavanje,
infrastruktura, obnovljiva
investicije itd. pomoć za zapošljavanje
energija
itd.
Zemlje članice sa BND-
Sve zemlje članice i regije om nižim od 90% EU
prosjeka

Države kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji kao pripremu za buduće

provođenje politike regionalnog razvoja do kraja 2006. koristile su različite
pretpristupne fondove: SAPARD, CARDS, ISPA i Phare. Početak 2007. godine
označio je novo razdoblje jer su ti programi unaprijeđeni odnosno zamijenjeni
jedinstvenim Instrumentom za pomoć u pretpristupnom razdoblju (eng.
Instrument for Pre-Accession Assistance – IPA) koji će pristupanjem Europskoj uniji
biti zamijenjen Strukturnim fondovima i Kohezijskim fondom.

153
Godine 2002. EU je osnovala poseban Fond solidarnosti (Solidarity Fund), kojemu
je cilj da zemljama članicama ili njenim regijama omogući hitnu, učinkovitu i
fleksibilnu potporu u rješavanju šteta uzrokovanih određenim prirodnim katastrofama,
za što je potrebna javna pomoć. Primjeri su pomoć regijama devastiranima velikim
poplavama 2002. godine (728 milijuna eura za Njemačku, Austriju, Češku i
Francusku), pomoć Portugalu i Grčkoj zbog katastrofalnih požara i pomoć nekim
zemljama pogođenima velikim nevremenima.

JEREMIE, JESSICA i JASPERS – tri su nove inicijative koje za cilj imaju poboljšano
korištenje strukturnih fondova:

JASPERS je usmjeren na osiguravanje kvalitete velikih projekata na području
transporta i okoliša, te mu je cilj osigurati stručnu podršku u prvoj fazi razvoja
projektnih prijedloga

JEREMIE je usmjeren na olakšavanje pristupa sredstvima za mala poduzeća
koja žele rasti

JESSICA je usmjerena prema urbanim područjima odnosno poticanju
investicija, rasta i otvaranju novih radnih mjesta u europskim gradovima, a u
nekim će regijama uključivati i zajmove za socijalnu stanogradnju.
Ove programe zajednički provode Europska komisija, Europska investicijska banka
(uključujući i Europski investicijski fond) te ostali (Europska banka za obnovu i razvoj,
Razvojna banka Vijeća Europe itd.).

154
10. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA I ODRŽIVI RAZVOJ U EU

Europskom gospodarstvu, izloženom mnogim strukturnim promjenama, suprotstavlja

se politika zaštite okoliša koja razvija instrumente ostvarivanja usporednog cilja
gospodarskog rasta u suglasju sa zaštitom okoliša. Zajedničko «tržište onečišćenja
okoliša» razvilo se mnogo prije i mnogo brže od zajedničkog tržišta roba - zrak i
zagađena voda kretali su se slobodno preko granica dok se još nije ni sanjalo o
otvaranju vanjskih granica. Temeljne inicijative Unije odnosile su se na sprječavanje i
ograničavanje utjecaja ekoloških problema na tehnološki razvoj koji pogoduje
selekcioniranju novih kemijskih proizvoda prije njihova puštanja na tržište, uvođenju
sigurnijih i rigoroznijih postupaka u potencijalno opasnu proizvodnju, uklanjanju
otpadaka koji su opasni za okoliš i zdravlje ljudi te sustavnom procjenjivanju
mogućeg utjecaja na okoliš svih novih ekonomskih aktivnosti.

U principu, ne postoji veći sukob između ekonomskog rasta i zaštite okoliša.

Postavlja se pitanje o tome da li je «industrija okoliša» u funkciji pomaganja
europskom gospodarstvu kako bi se restrukturiralo na novoj osnovi, usmjeravajući se
prema drugim aktivnostima koje zahtijevaju novu tehnologiju i kvalificiranu radnu
snagu. Zaštita okoliša neophodna je za kvalitetu života sadašnjih i budućih
generacija. Izazov je kombinirati stalni gospodarski rast na način koji je dugoročno
održiv, a politika okoliša EU-a temelji se na uvjerenju da visoki ekološki standardi
stimuliraju inovaciju i poslovne mogućnosti. Gospodarske, socijalne i ekološke
politike usko su integrirane.

10.1. Politika zaštite okoliša u EU

Teško je procijeniti konkretne rezultate europskih mjera u oblasti zaštite okoliša, jer je
kvaliteta zaštite okoliša vrlo subjektivan pojam kojeg je teško definirati, a politika
protiv onečišćenja je Sizifov posao. Objektivna kvaliteta koja se nameće uvjetovana
je ekonomskim i urbanističkim razvojem. EU zakonodavstvo o zaštiti okoliša (EU
environmental law) datira od 1972. godine, od kada je doneseno oko 250
zakonodavnih akata koji se prvenstveno odnose na ograničenje zagađenja
uvođenjem minimalnih standarda i to posebno za upravljanje otpadom te
zagađenje voda i zraka. EU sve više brine o provođenju zajedničkog zakonodavstva
u zemljama članicama, kako bi svim građanima EU-a omogućila kvalitetnu zaštitu.

EU ne radi u zatvorenom sustavu. Čak i da uspije smanjiti i znatno spriječiti

onečišćenja na svom teritoriju, uvijek je otvorena onečišćenju drugih i atmosferi koja
dolazi od drugih europskih zemalja i drugih regija svijeta. Međuovisnost okoliša svih
zemalja svijeta posebno je značajna što se tiče učinka staklenika i klimatskih
promjena na Zemlji, a međunarodna suradnja potrebna je i pri upravljanju resursima,
florom i faunom. Trećina svijeta suočava se s problemima zaštite okoliša, koji je
ugrožen na globalnoj razini dezertifikacijom, prekomjernom urbanizacijom,
demografskom eksplozijom, uništenjem flore i faune te očiglednim klimatskim
promjenama. Kao rezultat toga, EU je potpisala međunarodne programe i konvencije
o širokom rasponu problema, uključujući npr. kisele kiše, bioraznolikost, izlijevanje
nafte, zaštitu većih rijeka i mora te tropskih šuma. Na “Konferenciji o Zemlji” u Rio de
Janeiru u lipnju 1992., Komisija i zemlje članice prihvatile su svoju odgovornost i
zauzele se za poticanje preventivnih akcija na međunarodnoj razini. Na Samitu UN-a

155
u Johannesburgu 2002. godine EU se obvezala na ciljeve poput poboljšanja pristupa
pitkoj vodi, zaustavljanja opadanja ribljeg fonda, smanjenja štetnih učinaka
industrijskih proizvoda na ljudsko zdravlje itd. EU provodi ciljeve sukladno zajedničkoj
politici o šumarstvu, zaštiti tla, bioraznolikosti mora, genetski modificiranim
organizmima (GMO), kemikalijama, bio- i nanotehnologiji te politici integrirane
proizvodnje (koja se odnosi na učinke proizvodnog ciklusa na okoliš).

S druge strane, vjerodostojnost i efikasnost EU-a na svjetskoj razini ovisi o njenoj

sklonosti postupnom prihvaćanju unutarnjih mjera zaštite okoliša. Jedinstveni
europski akt smatra se prekretnicom za komunitarnu politiku zaštite okoliša.
Uvođenje okvira komunitarnih radnji o okolišu od velikog je značenja, jer su
ekonomski rast i poštovanje okoliša kompatibilni. U tom cilju povećala su se sredstva
instrumenata zasnovanih na mehanizmu tržišta, a naročito porezi i davanja za okoliš,
(takse na emisiju ugljičnog-dioksida i energije).

EU je 1990. u Kopenhagenu osnovala Europsku agenciju za okoliš – EEA

(European Environment Agency), a glavne su joj djelatnosti: pružanje kreatorima
politika informacija na kojima mogu temeljiti svoje odluke, poticanje najbolje prakse u
zaštiti okoliša i tehnologijama te širenje rezultata ekoloških istraživanja. Istraživanja
ekoloških pitanja i zaštite prirodnih staništa ili okoliša financiraju se u okviru programa
LIFE+, istraživačkih programa EU-a i regionalnih razvojnih programa. Sredstva
programa LIFE iznose oko 2 milijarde eura za razdoblje 2007.-2013., pri čemu i neke
države izvan EU-a također mogu podnositi zamolbe za subvencije LIFE-a.
Konvencija iz Aarhusa (2001.) temelji se na premisi da će veća javna svijest
(informiranje) i uključenost građana (donošenje odluka) u pitanja o okolišu omogućiti
bolju zaštitu okoliša. Tako je 2004. Komisija prihvatila prijedlog o formiranju registra
zagađivača, koji će biti dostupan javnosti putem interneta, a od 1998. Komisija
objavljuje godišnja izvješća o napretku u provođenju europskog zakonodavstva u
području zaštite okoliša.

Srž ekološke akcije EU-a je akcijski plan pod nazivom «Zaštita okoliša 2010.: naša
budućnost, naš izbor» koji je usredotočen na:

promjenu klime i globalno zagrijavanje

prirodna staništa i život u divljini

pitanja okoliša i zdravlja

prirodne resurse i gospodarenje otpadom.
Pitanja iz ovih područja rješavaju se putem tematskih strategija (TS) koje se bave
npr. recikliranjem otpada ili pesticidima. Nadalje, Akcijski plan naglašava važnost
jačanja postojećih ekoloških zakona, uzima u obzir ekološke učinke u svim
relevantnim politikama EU-a (primjerice poljoprivreda, razvoj, energetika, ribarstvo,
industrija, unutarnje tržište, promet), potiče usko uključivanje poslovnih subjekata i
potrošača u identificiranje rješenja za ekološke probleme, pruža informacije koje su
potrebne kako bi se donosili ekološki zdravi izbori te podiže razinu svijesti o važnosti
korištenja zemlje na mudar način, kako bi se očuvala prirodna staništa i krajolik te
minimaliziralo urbano onečišćenje. TS se bave tematskim područjima, a ne
specifičnim zagađivačima ili gospodarskim aktivnostima, kao što je bio slučaj u
ranijim programima. Strategije su dugoročnijeg karaktera, iznose precizne ciljeve i
instrumente djelovanja.
Sve politike temelje se na načelu "onečišćivač plaća". Plaćanje može biti u obliku
ulaganja koje je potrebno kako bi se zadovoljili viši standardi, zahtjev da se uzmu
natrag, recikliraju ili bace proizvodi nakon uporabe, ili porez na poslovanje ili
potrošače koji koriste ekološki neprihvatljive proizvode. Kada su ekološke prijetnje
više potencijalne nego dokazane, Europska komisija primjenjuje načelo
156
predostrožnosti, tj. predlaže zaštitne mjere ako se čini da je rizik stvaran čak i ako
nema potpune znanstvene sigurnosti. Važno je i načelo rektifikacije, koje se odnosi
na otklanjanje onečišćenja na samom njegovom izvoru. EU treba brinuti o svojim
prirodnim resursima, koji su ograničeni. Nedavni Akcijski programi odražavali su
promjenu u politici – od pukoga kontroliranja uporabe određenih tvari ili proizvoda do
poticanja uporabe sigurnijih alternativa i razmišljanja o tome što će se dogoditi kada
proizvod dosegne kraj svojeg životnog ciklusa. Odbor EU-a za ekološke etikete -
EUEB (European Union Eco-Labelling Board), dodjeljuje eko-etikete za proizvode na
europskom tržištu koji udovoljavaju određenim ekološkim zahtjevima i kriterijima.

EU detaljno je definirala mjere gospodarenja otpadom. Primarni cilj politike EU-a je

smanjenje količine otpada koji se proizvodi kroz prevenciju, bolje korištenje resursa,
poticanje “čistije” proizvodnje i korištenje “čistijih” proizvoda. Održivo gospodarenje
otpadom podrazumijeva i propise vezane uz opasni otpad, postupanje s
odlagalištima otpada, naročito s obzirom na njihovu vrstu (npr. stara vozila i brodice,
elektronika, radioaktivni proizvodi ili supstancije...). EU potiče poboljšanje kakvoće
goriva i informiranje potrošača o njihovoj ekonomičnosti i emisijama ugljikova
dioksida (glavnog stakleničkog plina) pri prodaji novih putničkih vozila. Kao dio svoje
strategije za borbu protiv klimatskih promjena temeljem Protokola iz Kyota, EU je
uvela prvi svjetski trgovački sustav za emisije. Vlade EU-a izdaju rasporede za
industrijske i energetske poslovne subjekte koji im daju ovlast da emitiraju ugljični
dioksid do određene granice. Poduzeća koja ne koriste sve svoje certifikate mogu
prodati višak tvrtkama koje žele izbjeći skupe globe povezane s premašivanjem
svojih pragova emisija. Komisija je predložila proširenje programa trgovanja s
emisijama na zrakoplovne kompanije.

Na zdravlje ljudi sve više utječu ekološki čimbenici. Akcijski plan iz 2004. poboljšava
znanje o toj povezanosti, kako bi se unaprijedila zaštita i prevencija. Plan je temelj za
Europsku strategiju zaštite okoliša i zdravlja (SCALE), koja potiče koordinaciju
između sektora zdravstva, ekologije i istraživanja. Ovakav pristup oblikuje i okvir
postojećih pravila sa sustavom za Registraciju, procjenu i odobravanje
kemikalija (REACH), kojom upravlja nova Europska agencija za kemikalije u
Helsinkiju. Cilj je izbjeći onečišćenje zraka, vode, tla ili zgrada kemikalijama u
interesu očuvanja bioraznolikosti te boljega zdravlja i sigurnosti građana EU-a,
istovremeno ne opterećujući industriju s previše propisa.

10.2. Održivi razvoj i energetska politika u EU

Politika zaštite okoliša EU temelji se na uvjerenju da visoki ekološki standardi

stimuliraju inovaciju i poslovne mogućnosti, stoga je pred države članice u tom smislu
postavljen izazov: na koji način kombinirati stalni gospodarski rast i stvoriti od EU-a
najkonkurentnije gospodarstvo svijeta uz istodobno očuvanje okoliša? Održivi razvoj
postao je jedan od temeljnih ciljeva Unije Ugovorom o EU, a Lisabonska strategija
ističe njegovu važnost za budući razvoj EU-a. Europska strategija održivog
razvoja – SDS (2001.) zahtijeva od ekonomske, socijalne i politike zaštite okoliša da
se nadopunjuju i međusobno jačaju. EU ohrabruje nove i čiste tehnologije, a time i
nove poslovne mogućnosti, ekološke inovacije i tehnologije, te jednostavnije i
učinkovitije zakonodavstvo. Uz to, EU u okviru ove strategije uvažava ciljeve poput
poticanja međunarodnog održivog razvoja i borbu protiv siromaštva, uz zaštitu
demokracije i temeljnih ljudskih prava, zauzdavanje globalizacije, održivi transport te
međugeneracijsku solidarnost i socijalni dijalog.

157
Pod nazivom Lisabonska strategija ili Lisabonski proces grupiraju se temeljne
gospodarske, socijalne te orijentacije u zaštiti okoliša Europske unije. Početkom ovog
tisućljeća praktički svi predstavnici i institucije EU-a potvrđivali su ciljeve koje je
zacrtalo Europsko vijeće iz Lisabona od 21. i 22. ožujka 2000. godine, na kojem je
predstavljena strategija. Strategija ima za cilj postizanje oportuniteta koje nudi novo
gospodarstvo, odnosno kako je deklarirano: «od Unije stvoriti znanjem
najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo na svijetu do 2010. godine».
Nakon Europskog vijeća u Göteborgu, u lipnju 2001. godine, ciljevi strategije
prošireni su uvažavanjem potrebe za održivim gospodarskim rastom, popraćenim
kvantitativnim i kvalitativnim poboljšanjem zaposlenosti i većom socijalnom
kohezijom, te uvažavanjem zaštite okoliša.

Pod održivim razvojem Europske unije podrazumijeva se simultana realizacija triju

osnovnih ciljeva:

gospodarske konkurentnosti

stvaranja zaposlenosti i socijalnog razvoja

zaštite okoliša i prevencije rizika.
Konkretno, ova tri cilja trebaju zaustaviti gospodarsko zaostajanje u odnosu na SAD,
pogotovo u sektoru visokih tehnologija, te omogućiti održavanje konkurentskih
prednosti u odnosu na rastuća gospodarstva (npr. Kina i Indija). Održivi razvoj,
sukladno tome, podrazumijeva mirenje ekonomskih, socijalnih i ciljeva zaštite okoliša.

Godine 2004. Komisija prihvaća radni dokument kojim se zalaže za integriranje

ciljeva zaštite okoliša, u skladu sa strategijom održivog razvoja, u ostale politike, tj. u:

politiku zapošljavanja (ulaganje u nove, čiste tehnologije rada)

politiku unutarnjeg tržišta (otklanjanje ekoloških prepreka slobodnom kretanju)

politike industrije i transporta

energetsku politiku

održivu poljoprivredu i ribarstvo

politiku suradnje sa zemljama u razvoju u području zaštite okoliša

urbano planiranje

cjelokupnu ekonomsku politiku.
Mnogi izvori energije su ograničeni, a uporaba energije (Grafikon 10-1.) često je
izvor onečišćenja. Održivi razvoj znači korištenje manje fosilnoga goriva na
inteligentniji način i razvijanje alternativa. Nekih 80% energije koju EU troši dolazi od
fosilnih goriva (nafta, prirodni plin i ugljen). Značajan i sve veći dio energije dolazi
izvan EU-a, a ovisnost o uvezenoj nafti i plinu, koja sada iznosi preko 50%, mogla bi
se popeti na 70% do 2030. godine. To će povećati osjetljivost EU-a na smanjenje
nabava ili na više cijene koje su rezultat međunarodnih kriza. EU također treba
sagorijevati manje fosilnoga goriva kako bi utjecala na globalno zagrijavanje.
Napredovati se može kombinacijom uštede energije putem učinkovitije uporabe
energije, alternativnih izvora (osobito obnovljivim izvorima unutar EU-a), učinkovitijom
uporabom plinskih toplana, većom uporabom biomase u proizvodnji energije i
biogorivima za transport te većom međunarodnom suradnjom.

158
Grafikon 10-1. Ukupna godišnja potrošnja energije u svijetu 2005. godine

SAD
Ostali 20%
25%

Meksiko
2% Brazil EU-27
J. Koreja 2% 16%
2% Kanada
2%

Japan
5% Indija
5% Rusija Kina
6% 15%

Dugoročna sigurnost opskrbe energentima omogućuje Uniji da ne bude previše

ovisna o nekoliko zemalja ili da kompenzira tu ovisnost bliskom suradnjom sa
zemljama kao što su Rusija i zemlje Perzijskog zaljeva. Suradnja s gospodarstvima u
razvoju ili nastajanju uključuje ulaganja i prijenos znanja u proizvodnji i transportu u
interesu obiju strana. EU i sedam zemalja Jugoistočne Europe osnovali su tako
Energetsku zajednicu, radi veće sigurnosti i bliskije suradnje. Energetska tržišta tih
država ne-članica EU-a djelovat će učinkovitije primjenom pravila EU-a, oslobađajući
na taj način sredstva koja se trenutačno koriste za subvencioniranje cijena energije.

Energetska politika EU-a odnosi se na praćenje i reguliranje potražnje za energijom

te korištenje najčešćih izvora energije (fosilnih goriva), obnovljivih izvora energije,
nuklearne te električne energije kao sekundarnog oblika energije. Kako bi se smanjila
uporaba fosilnih goriva, EU se posvetila tome da dobije 12% svoje energije iz
obnovljivih izvora do 2010. Države članice također su se obvezale uštedjeti 1% svoje
konačne potrošnje energije svake godine, širenjem uporabe energetski i troškovno
učinkovite rasvjete, grijanja, ventilacije i prijevoza. EU je odredila cilj od 5,75% za
biogoriva u ukupnoj potrošnji energije do 2010. Međutim, novim trendom velikog
rasta cijena hrane na globalnoj razini ovaj se cilj preispituje. Prioriteti razvoja
energetske politike EU-a su:

smanjenje emisije štetnih plinova iz industrijskih pogona i prometnih sredstava

efikasnije korištenje proizvedene energije

razvoj unutarnjeg tržišta električne energije i plina

poboljšanje sigurnosti i konkurentnosti

opskrbe kroz poboljšanje njezine održivosti i učinkovitosti

korištenje obnovljivih izvora energije

zaštita okoliša.

Unatoč opasnostima od nuklearnih nesreća i opasnosti od zračenja, vrijednost

nuklearnih elektrana je u činjenici da, osim povoljnih cijena, proizvode energiju bez
emisija štetnih plinova, čime će u strukturi korištenja energenata u budućnosti i dalje
zauzimati važno mjesto, posebno ako se u obzir uzme manjak energetskih resursa u
pojedinim državama Unije, nesigurna nabava i nepredvidiva cijena prirodnog plina,
ograničenje gradnje termoelektrana na ugljen zbog emisija stakleničkih plinova itd.

159
10.3. Provođenje Lisabonskih ciljeva i uloga istraživanja i inovacija

U globalnom kontekstu, Europa je većinom bogato područje, najveća je trgovinska

sila svijeta i drugo najveće gospodarstvo, odmah iz SAD-a. Uz brojne prednosti, EU
također ima i određenih nedostataka. Premda je europsko područje značajno
inovacijsko, prisutno je zaostajanje u odnosu na SAD. Orijentacija istraživačkog
razvoja je znatno usmjerena prema tradicionalnim industrijskim sektorima, a
nedovoljno prema informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji (ICT). Također, veliki
problem Europe jest velika ovisnost o energentima koje mora uvoziti. Stanovništvo
EU-a ubrzano stari, a to ima brojne i nesagledive posljedice kao npr.: povećanje
rashoda za zdravstvo i financiranje mirovinskih sustava, slabljenje inovacijskog i
potrošačkog kapaciteta itd. U Europi je glavni izvor demografskog rasta imigracija, a
posebno doseljavanje siromašnog i neškolovanog stanovništva s drugih kontinenata.
To već sada predstavlja određene probleme za pojedine zemlje (npr. Francusku io
Italiju), a u budućnosti bi se situacija mogla i pogoršati.

Europsko vijeće iz Lisabona usvojilo je tri strateška cilja vezana za realizaciju

Lisabonske strategije:
(1) tranzicijska priprema za društvo i gospodarstvo zasnovano na znanju i to
posredstvom politika koje će bolje odgovarati potrebama informacijskog
društva te istraživanju i razvoju, čime će se ubrzati strukturalne reforme
potrebne za jačanje konkurentnosti i inovacija, potrebnih za razvoj i
dovršavanje unutarnjeg tržišta
(2) osuvremenjivanje europskog socijalnog modela (sustava) kroz investiranje
u ljudske potencijale i borbu protiv socijalne isključenosti
(3) održavanje uvjeta zdravog gospodarskog razvoja i povoljnog
perspektivnog rasta, s razborito doziranom makroekonomskom politikom.

Prilikom usvajanja Lisabonske strategije, usvojeni su i konkretni indikatori kako bi se

lakše mogli ostvarivati zacrtani ciljevi te pratiti napredak po pojedinim segmentima
(npr. stopa ukupne zaposlenosti, stopa zaposlenosti žena i starijih radnika, troškovi
istraživačkog razvoja, poslovne investicije, stopa rizika od siromaštva itd.). Premda je
teško utvrđivati bilance o strukturalnim indikatorima, EU je definirala određene
konkretne ciljeve, a najznačajniji su:

stopa ukupne zaposlenosti radnika do 2010. trebala bi biti 70%

stopa prosječnog gospodarskog rasta oko 3%

3% BDP-a za rashode istraživanja i razvoja.

Od 2001. godine prosječna stopa rasta BDP-a za ukupnu EU je manja od zacrtanog

cilja, osim 2006. godine kada je iznosila 3,1%, a procjene za 2008. i 2009. kreću se
oko 2% (Tablica 10-1.). Premda je SAD uglavnom ostvarivao bolju stopu
gospodarskog rasta u promatranom razdoblju, od 2007. EU ima veću stopu rasta
realnog BDP-a od SAD-a i Japana. Najbolje rezultate bilježe nove zemlje članice
(npr. 2007.: Slovačka 10,4%, Latvija 10,3%, Litva 8,8%, Estonija 7,1%, Poljska i
Češka 6,5%), a većina EU gospodarstava kreće se oko prosjeka (npr. Njemačka
2,5%). Najniži rast u 2007. godini zabilježile su Mađarska (samo 1,3%), Italija (1,5%),
Danska (1,8%), Francuska i Portugal (1,9%). Smanjenje produktivnosti u EU ima
temeljno mjesto u objašnjavanju nepovoljnog rezultata, jer rast produktivnosti rada
(produktivnost po radniku) imala je negativnu vrijednost. Kroz cijelo vrijeme
produktivnost rada u SAD-u je oko 40% viša nego u EU, pa se može reći kako je to
istinski problem, a ne slabija konkurentnost EU-a. Još od 1995. godine proces
«sustizanja» razine produktivnosti je preokrenut i produktivnost u SAD-u je

160
povećana, posebno s obzirom na širenje Unije na manje produktivne zemlje, koje
doduše ostvaruju veće stope gospodarskog rasta u posljednje vrijeme.

Tablica 10-1. Stopa rasta realnog BDP-a za EU, SAD i Japan (1998.-2009.) u %

godine  1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

EU 27 3,0 3,9 2,0 1,2 1,3 2,5 1,9 3,1 2,9 2,0* 1,8*
EU 15** 3,0 3,8 1,9 1,1 1,2 2,3 1,7 2,8 2,6 1,7* 1,5*
SAD 4,4 3,7 0,8 1,6 2,5 3,6 3,1 2,9 2,2 0,9* 0,8*
Japan -0,1 2,9 0,2 0,3 1,4 2,7 1,9 2,4 2,1 1,2* 1,1*
* procjene Eurostata za 2008. i 2009. godinu // ** stare članice EU-a

Godine 2007. stopa ukupne zaposlenosti radno sposobnog stanovništva u EU

(65,4%) bila je ispod najavljenog cilja od 70%, ali se povećala u posljednjih desetak
godina za oko 5%. Zaposlenost žena i starijih se poboljšava, što je jedan od ciljeva
realizacije Lisabonske strategije u području zapošljavanja.

Što se tiče rashoda za istraživanje i razvoj (2006.), razlike među pojedinim članicama
su velike: Švedska s 3,82% i Finska s 3,45% BDP-a najviše ulažu, dok Cipar s 0,42%
i Rumunjska s 0,46% BDP-a najmanje ulažu u istraživanje i razvoj. Za EU27 oni
prosječno iznose oko 1,84% BDP-a, u usporedbi s 2,59% u SAD-u i 3,15% u Japanu.
Iako je iznos za Kinu bio 1,31%, izdaci rastu oko 10% godišnje. Za EU, ulaganja u
istraživanje i razvoj nemaju tendenciju jačeg rasta (u nekim članicama taj postotak
opada), pa će cilj od 3% BDP-a do 2010. godine biti praktički nemoguće realizirati
bez značajnih dodatnih financijskih sredstava. Osim toga, EU ne uspijeva povećati
udio poslovnog sektora u tim izdacima, koji bi trebao biti oko 2/3.

Znanost i istraživanje pomažu u stvaranju novih radnih mjesta, u napretku i kvaliteti

života, a EU prednjači u mnogim tehnologijama, ali se sve više suočava s izazovima
ne samo od tradicionalnih konkurenata, nego i od gospodarstava u nastajanju.
Zajednički programi mogu dati rezultate koje države članice ne mogu postići
samostalno. Zajednički istraživački centar (JRC) jest centar za znanost i tehnologiju u
EU koji čini mreža instituta gdje se provode istraživanja u cilju pronalaženja
znanstvenotehničkih rješenja za provedbu politika EU-a i povećanje konkurentnosti
industrija EU-a. Stvaranjem jedinstvenoga europskog tržišta Unija je uspostavila
okvirne programe za poticanje znanstvenih i istraživačkih aktivnosti i suradnje, čiji se
prioriteti mijenjaju sukladno razvojnim potrebama. Jedan od načina postizanja
lisabonskih ciljeva jest stvaranje Europskoga istraživačkog prostora (European
Research Area) kao slobodnog prostora za kretanje znanja, istraživača i tehnologija
radi jačanja suradnje, u kojem će se stvarati i primjenjivati zajednička politika.

Za razdoblje od 2007. do 2013. Europska komisija je prihvatila Sedmi okvirni

program – FP 7 (7th Framework Programme), koji se oslanja na znanje kao najveći
europski resurs i naglašava važnost istraživanja, navodeći ga kao temelj koji bi
europskoj industriji u budućnosti mogao osigurati vodeće mjesto u svijetu.
Istraživačka politika usko je povezana s industrijskom, kao i s energetskom, a
istraživanja su prijeko potrebna radi definiranja industrijske strategije, naročito u
sektoru visokih tehnologija, jer pružaju zajedničku osnovu za bolju budućnost, tj. za
tehnološki razvoj. Istraživanje je preduvjet unaprjeđenju sigurnih energetskih izvora

161
te smanjenju zavisnosti EU-a od uvoza nafte, naročito s razvojem termonuklearne
fuzije.

Za EU bitan cilj je i zaustavljanje tzv. odljeva mozgova prema SAD-u, gdje postoje
bolji uvjeti za istraživače. EU je pokrenula niz programa i inicijativa koji bi trebali
omogućiti europskim istraživačima boje uvjete života i rada, ali i privući istraživače iz
ostalih dijelova svijeta u EU. S time je povezano i obrazovanje, izobrazba i
cjeloživotno učenje, kao neophodni za gospodarstvo jer predstavljaju ključ za
kvalitetna radna mjesta i aktivno sudjelovanje u društvu. Bolonjski proces je sredstvo
pomoću kojeg EU radi na stvaranju «Europskog prostora visokog obrazovanja», a
ono danas dobiva novo značenje i postaje dio europske strategije zapošljavanja.

Djelomična realizacija postavljenih lisabonskih ciljeva, istakla je nužnost ponovnog

razmatranja ciljeva i mehanizama njihove realizacije. Tzv. Kokov izvještaj analizirao
je rezultate prvih pet godina provođenja Strategije, a rezultati su bili neujednačeni i
razočaravajući. Nakon sastanka na vrhu u Bruxellesu od 22. i 23. ožujka 2005.
učinjena je revizija Lisabonske strategije. S obzirom na nužnost poduzimanja napora
na polju inovativnosti i investiranja u oblasti istraživanja te provođenja strukturalnih
reformi, naglasak se stavlja na rast i zaposlenost («growth and jobs»). S obzirom na
to da je provedba lisabonskih ciljeva gotovo potpuno u nadležnosti država članica,
utvrđen je mehanizam za provedbu Strategije, koji se naziva otvorenom metodom
koordinacije – OMC (open method of coordination). OMC se zasniva na
zajedničkom utvrđivanju ciljeva, zajedničkom odabiru pokazatelja te usporedbi ciljeva
ostvarenih u državama članicama i razmjeni informacija o primijenjenim rješenjima.
Komisija je predložila partnerstvo sa zemljama članicama u vezi provođenja zacrtanih
ciljeva te navodi ključna područja za zajedničko djelovanje:
(1) učiniti Europu atraktivnijim mjestom za ulaganje i rad (proširiti i produbiti
unutarnje tržište, osigurati otvorena i konkurentna tržišta unutar i izvan EU,
poboljšati europsku i nacionalnu regulativu, proširiti i poboljšati europsku
infrastrukturu)
(2) osigurati znanje i inovacije za rast (povećati i poboljšati ulaganja u
istraživanja i razvoj, potaknuti inovacije, primijeniti ICT i održivo iskorištavati
resurse, pridonijeti snažnoj europskoj industrijskoj bazi)
(3) stvoriti veći broj radnih mjesta te bolja radna mjesta (privući veći broj ljudi
u područje rada, uz moderniziranje sustava socijalne zaštite, poboljšati
prilagodljivost radnika i poduzeća te fleksibilnost tržišta rada, više ulagati u
ljudski kapital boljim obrazovanjem i usvajanjem vještina).

Trogodišnji ciklus provedbe revidirane Strategije (2005.-2008.) sastoji se od

Integriranih smjernica za rast i zapošljavanje, nacionalnih programa reformi i
izvještaja Komisije o napretku. Integrirane smjernice za rast i zapošljavanje
objedinjuju smjernice šire gospodarske politike (BEPG) i smjernice za zapošljavanje:

Makroekonomske smjernice (npr. osigurati ekonomsku stabilnost, poticati
veću koheziju makroekonomskih i strukturnih politika)

Mikroekonomske smjernice (npr. proširiti i produbiti unutarnje tržište,
razvijati privlačnu poslovnu okolinu, potaknuti održivi razvoj resursa i ojačati
sinergiju između očuvanja okoliša i rasta)

Smjernice za zapošljavanje (npr. provoditi politike usmjerene punom
zapošljavanju, poboljšanju kvalitete i produktivnosti na poslu te jačanju
socijalne i teritorijalne kohezije, poticati fleksibilnost i sigurnost zapošljavanja
te smanjiti segmentaciju tržišta rada, proširiti i poboljšati ulaganje u ljudski
kapital).

162
S obzirom na različite startne pozicije, u svojim nacionalnim programima reformi,
zemlje članice odredile su drugačije prioritete. Općenito, stare zemlje članice
zaokupljenije su socijalnom kohezijom, starenjem populacije, stvaranjem novih radnih
mjesta i izdvajanjima za istraživanja i razvoj. Nove su članice jače usmjerene na
podizanje razine konkurentnosti gospodarstva.

Postavlja se pitanje o raskoraku između isticanih želja za modernizacijom socijalnog

sustava i rješavanja krize rasta, odnosno odsutnosti aktivne makroekonomske
politike na europskoj razini. To ne uključuje samo reformu socijalnih sustava i
proširenje polja konkurentnosti, što Europa treba postići na putu rasta i razvoja. Očito
je kako se Europa ne može oslanjati na tvrda proračunska i monetarna načela (npr.
SGP), a jednako tako Europljani slabo razumiju potrebu za ekonomskim i socijalnim
reformama kao nužnost. Naime, obični Europljani se pitaju što njima osobno donose
ciljevi veće konkurentnosti, većeg rasta i produktivnosti. Za njih, pravi ciljevi Strategije
podrazumijevaju da kroz zaposlenje i sam rad mogu dokazivati pripadnost Europi,
stvarati povoljne uvjete za vlastita poduzeća i financiranje, razvijati otvoreno tržište,
komunikacijske i prometne sustave, usklađivati obiteljski i profesionalni život,
sudjelovati u procesu razvijanja novih tehnologija i globalnog interneta, razvijati
konkurentno obrazovanje za vlastitu djecu, usluge općeg interesa i javne radove,
domove za starije osobe te živjeti u zdravoj okolini.

U EU ulaganja u inovacije su mnogo manja nego u SAD, ali politika inovacija ima
dugu povijest koja seže do osnivanja Zajednice za ugljen i čelik. Tijekom vremena
sfera interesa politike inovacija se mijenjala: 1980-tih godina izrađivanje politike na
europskom nivou bilo je fokusirano na jedinstveno tržište i ICT, dok je 1990-tih fokus
bio više na upravljanju i formiranju institucija te na okvirne programe. Jedinstveni
europski akt postavio je novu pravnu osnovu za ovakve politike koje su postale dio
donošenja odluka u EU. Njihov cilj je osigurati zajedničku politiku u ključnim
oblastima (npr. ICT i biotehnologija) radi usklađivanja državnih i društvenih
istraživanja da bi se izbjeglo dupliciranje, poboljšalo širenje industrije (posebno malih
i srednjih poduzeća) i utjecalo na privatna ulaganja. Također, namjena politike
inovacija je lakša harmonizacija formulacije i implementacije politike, unaprjeđivanje
zajedničkog internog tržišta putem standarda i integriranog istraživanja i razvoja,
rješavanje međugraničnih problema kao što su pitanja okoliša i zdravlja, poboljšanje
međuoperabilnosti i komplementarnosti velikih projekata i podupiranje ljudskih
kapaciteta u znanosti i tehnologiji poboljšanjem obuke, mobilnosti i napredovanjem u
poslu.

163