VRTIĆ KAO VELIKA BRIŽLJIVA OBITELJ

1. Vrtić bi po organizaciji trebao biti sličniji obiteljskom domu. Najprije bi

trebale skupine međusobno, objekti i drugi vrtići više povezani i otvoreniji
jedni za druge. Trebala bi vladati fleksibilna pravila ţivljenja, odnosno
pravila postignuta koncenzusom većine članova a ne prisilom odozgora i
izvana. U takvoj okolini ozračje za učenje i razvoj svih njezinih članova
najčešće je pozitivno i poticajno. Vaţna je i učinkovitost vođenja djece, ne
na način da vrtići postaju objekti za proizvodnju unaprijed određenie,
standardizirane za svu djecu zadaće i ciljevi. Konkretno tako se utječe na
stvaranje jednakih stavova, mišljenja, vrijednosti...
2. Što je više prilika za interakciju s okolinom, to je razvoj sinapsi ili njihovo
umreţavanje veće. Okruţenje bi trebalo biti iz tog razloga bogato
opremljeno, raznoliko uređeno, kvalitetno oblikovano, arhitektonski
usklađeno sa suvremenim koncepcijama razvoja i odgoja djeteta,
pristupačno i djeci i odraslima.
3. Odgajateljima samo teorijsko znanje nije samo po sebi dovoljno za
uspješnu primjenu, pretvorbu u odgojnu praksu. Prevođenje znanja u od-
ob praksu (akciju) ipak zahtijeva nešto više, ono će se prevesti s obzirom
na kulturno okruţenje, emocionalnu prihvaćenost i osvjedočenje o
uspješnosti.
Odgajatelji kroz svoj od-ob rad stvaraju određena znanja i razvijaju
određenu praksu što je u međuvezi. Novo znanje u praksi mijenja ne samo
praksu (akciju), nego i teorijsko i praktično iz kojeg je nastalo. Unapređujući
praksu razvijamo novo teorijsko znanje koje primjenjivajući unapređuju
praksu i stvara novo znanje spremno za novu upotrebu. To je kruţno
djelovanje prakse i novostvorenog znanja. Odgajatelji su teoretičari u
akciji, jer svoje teorije svakodnevno koriste u akciji/praksi i u praksi ih
mijenjaju, nadopunjavaju i grade sukladno svakodnevnoj povratnoj
informaciji iz prakse. Praksu je jedino moguće promjeniti suočavanjem i
rješavanjem problema u neposrednoj praksi. Praktičar će svoje mišljenje,
stavove i akcije mijenjati tek tada kad se u praksi osobno osvjedoči u
uspješnost onoga što se preporučuje.
4. U pretvaranju vrtića iz zatvorene zajednice u malu briţljivu obitelj pomoći
nam moţe demokratizacija. Odgajatelj postaje istraţivač svoje prakse i
odgovoran je za uspjeh/neuspjeh svog rada. Kao što bi prostor trebao više
ličiti obiteljskom domu, a manje instituciji. Kao što svaka obiteljska kuća ima
dječju sobu, sobu za odlaganje, spavaonicu, kupaonicu, radnu sobu,
dnevni boravak s kuhinjom- tako i vrtiću trebaju raznoliki prostorije s
različitim namjenama. Valja nastojati oblikovati radionice ili sobe što
sličnijima onima u realnom ţivotu i u njima su djeca zadovoljnija.
 UĈENJE U DJECE U USTANOVI

Djeca uče s lakoćom, zadovoljstvom i brzinom koju nikad u ţivotu neće

postići. Oni uče živeći i uče živeći. Njima je učenje prirodna potreba. Imaju
nagon za učenje prema Gopniku. Ovisno o nama i okolini kako će djeca
primijeniti tu dispoziciju. Okruţenje treba biti pedagoški pripremljeno te nuditi
djeci bogatstvo različitih poticaja.

Prirodno učenje djece =

Primjer je govor-do 4.god dijete nauči osnovne konstukcije govora bez

izravnog poučavanja i bez muke ako ţivi u poticajnom okruţenju koje ga
podrţava, uvaţava i s njim komunicira kao s aktivnim i ravnopravnim članom.
Dijete tada nema terijska znanja o jeziku, nego jednostavno gradi i razvija
govor i stječe komunikacijska umijeća, razgovarajući s osobama u svom
okruţenju (čineći i sudjelujući). Bitan je poticajan i pogodni apsekt okruţenja
za cjelokupni razvoj djece. S djetetom valja komunicirati kao prema razboritoj
osobi, na prirodan način. O osobama iz djetetova okruţenja ovisit će hoće li
dijete htjeti komunicirati, rječnik, sloţenost govornih konstrukcija, način
komuniciranja, ... slično se događa i sa svim drugim područjima dječjeg
razvoja.

SAMOSTALNOST pri rješavanju zadataka treba djeci dati, ovisno o procjeni

odgajatelja o konkretnoj situaciji. Odgjatelj bi trebao zadatke što manje
rješavati umjesto djeteta. Dijete si uzima zadatke za koje je sigurno da će ih
riješiti. Treba dopustiti djetetu da riješa samostalno svojevoljno odabrane
zadatke, gledati kako ih riješava jer time stječe vlastita iskustva.

DIJETE TREBA VLASTITO ISKUSTVO. NITKO MU TO VLASTITO ISKUSTVO NE MOŢE

DATI, PRENIJETI ILI ZAMIJENITI. DIJETE ĆE GA STEĆI VLASTITOM AKTIVNOŠĆU I
DJELOVANJEM.

1. Etapa istraživanja ili eksperimentiranja s predmetima- karakteristično je

bacanje igračaka, lomljenje, sve predmete dijete trga, baca na pod. Na
taj način dijete otkriva svojstva predmeta, osobine i oblike predmeta. Ova
etapa djetetu treba kako bi steklo potrebna iskustva i znanja za kasniju
fazu. Odgajatelj treba shvatiti da je to razvojna faza i da su to zadaci i
izazovi za djecu koje si je samostalno postavilo i samostalno će ih riješiti. Isto
će se događati kasnije sa ostalim potiacjima u prostoru (npr. slovima,
slagaricom).
Zašto sve stavlja u usta? Jer su mu ona najosjetljiviji dio tijela s kojim moţe
istraţiti kakvoću.

2. Razdoblje od 18 do 30.mjeseca u djetetovom ţivotu nazivaju kritičnim,

odnosno zlatnim razdobljem. Tada se dešavaju značajne promjene u
razvoju djeteta na svim područjima, dok su najizraţenije promjena na
području govora i razvoja simbola (simbolička igra). To je period simboličke
funkcije ili simboličkih misli. Dijete će u mislima zamisliti sredstvo ili
kombinaciju akitvnosti, te naći rješenje problema, kako bi došlo do
ţeljenog cilja. Bitna značajka ovog perioda je da dijete sada moţe u
mislima vidjeti rješenje i zamisliti sredstvo koje će mu pomoći (a to sredstvo
ne mora biti u vidljivom polju). To je moguće jer pounutruje vanjske
aktivnosti na unutarnji plan, na mentalnu razinu.

SIMBOLIĈKA IGRA

=dijete zapravo veoma malo vremena provodi u pravoj igri, onoj simboličkoj-
zastupljeno mišljenje da se djeca samo igraju

=prvi oblici igre „igre vježbe“ je aktivnosti koje sluţe za stjecanje

manipulativnih sposobnosti i za razvoj motorike, one smatraju se pravom
igrom; zato se dijete tad ne igra igračkama nego predmetima/ oruđima za
razvoj i normalan rast (kutije za umetanje, posude koje proizvode zvuk,
gumene loptice)

=drugo razdoblje (simboličko/kritično/ zlatno) dijete se u pravom smislu

počinje igrati predmetima-igračkama: oni su mu zamjena, simbol za realne
predmete i igračke su posebno izrađeni predmeti; lutka zamjena za pravu
bebu, kolica za bebu zamjena za realna kolica... u ovoj igri dijete koristi
simbole, igračke kao zamjene za realne predmete, koristi igrovne aktivnosti
(aktivnost nošenja, uspavljivanja lutke) kao zamjena za realnu aktivnost u
svrhu prerađivanja svog izravnog ili neizravnog iskustva koje ima o
predmetima ili aktivnostima na simboličan način; prerađuje ono što mu se
dogodilo i objašnjava si to prorađujući iskustva zato je simbolička igra prirodni
oblik učenja djece i razumijevanja svijeta oko sebe. To je način i put kojim se
postupno odvaja od konkretnih materijala, od realnosti te ih sve više moţe
zamišljati uz pomoć simboličkih supstituta predmeta i aktivnosti.

Simboli (igračke) koje dijete koristi u igri su u početku veoma slične onome što
zamijenjuju , da bi na kraju razdoblja ta sličnost bila sve manja; u toj zamjeni
očituje se udaljavanje od realnosti.

U simboličkoj igri dijete samostalno uči kako se realni predmeti i aktivnosti

mogu zamjenjivati simbolima, a kasnije se mogu zamjeniti riječima. To dijete
uči na prirodan način, čineći, igrajući se i sudjelujući u igri koju organiziraju
djeca, češće manja skupina djece. Poticaji iz okoline i prostor mogu obogatiti
dječju simboličku igru. Zato valja promišljati o primjerenom, pedagoški
pripremljenom i organiziranom prostoru, kvalitetnom, kako za razvoj igre, tako
za cjelokupan razvoj djeteta.

Za zamišljanje i proigravanje igrovnih situacija djetetu su potrebni

materijalni potpornji-simboli npr. vlak stolice. Prevladavajuća aktivnost ovog
razdoblja je istraživačka i praktična aktivnost uz jedan dio mali-simbolička
igra.

Kako bi se dijete počelo igrati s predmetom, treba ga najprije istraţiti-

istraţivačka aktivnost-od čega je predmet, što se sve s njim moţe raditi, kakva
je njegova upotreba, i tek na osnovi ovih iskustava moţe predmet koristiti kao
u igri. Dijete će novi predmet okretati, razgledavati, opipavati, bacati kako bi
ga upoznalo-ovisno o pojedincu, dobi, sloţenosti predmeta (vrijeme
istraţivanja). Dakle, svakoj igri prethodi istraživanje.

1. Oblici simboličke igre- kao da igre= dijete kao spava, kao jede...igra se

uobičajenih, svakodnevnih aktivnosti koje su mu jako bliske; koje izravno

iskušava i koje nastoji razumjeti na taj način (nošenje, šetanje lutke)

Promatrajući igru često se moţe otkriti kako se odrasle osobe ponašaju prema
djetetu, jer ih on u igri imitira. Također imitira radnje kako ih roditelj obavlja na
njemu.

Igračke u toj dobi trebaju biti što realističnije (pravo posuđe) zbog
ograničenosti simboličke funkcije. Npr. auto u koji dijete moţe sjesti, realistični
konj, velika beba s odjećom. Djetetovu igru odredit će predmet koji mu se
nađe pod rukom, ako vidi bebu, igrat će se bebom. Ponuđene igračke na
određen način određuju što i kako će se dijete igrati. Zato je u ovoj dobi
posebno vaţan odabir igračaka jer utječe na temu igre. Dakle, u početku
dijete nije sposobno odrediti / zamisliti čega će se igrati.

Ali kasnije simboli postiţu višu funkciju i pomaţu djeci pri provođenju
zamišljenih radnji. Tada je dijete sposobno zamisliti čega će se igrati pa zatim
traţiti materijale potrebne za igru, kao i za one za koje nema izravno iskustvo
već je čulo za njih na tv-u, iz pričanja priči, ... djeca mogu koristiti različite
predmete i aktivnosti koje uz pomoć govora funkcioniraju poput zamjene za
realne. Katkad su te zamjene jako različite od realni da odgjatelj treba uistinu
biti paţljiv promatrač ako nije sudionik u igri kako bi otkrio njegovo značenje.
Sada su igračke stilizirane, otvorene za različite upotrebe i razl situacije i sve
manje slične realnim. Djeca istu igračku koriste u različitim kontekstima čime
se potiče razvoj mašte i kreativnosti.

VIGOTSKI smatra je simbolička igra mašta u praktičnom djelovanju.

S razvojem dolazi do interiorizacije (pounutrivanja), pa se geste

pretvaraju u govor, pounutruju se vanjske aktivnost na mentalnoj razini;
simbolička igra prelazi na unutarnji plan, u unutarnju aktivnost djece. Kroz igru
dijete pokazuje svoje znanje o svijetu i stvaralčke sposobnosti koje neprestano
razvija. Putem ove igre dijete se razvija cjelokupno a posebno se razvija
govor, mašta i ličnost djeteta. Dijete će otkriti da svaki predmet ima svoje ime
i da se riječju mogu zamijeniti simboli i radnje, osim što je shvatilo da se realni
predmeti mogu zamjeniti simbolom. Govorni izričaj dugo je povezan s
konkrentim situacijama i to je razlog zašto se djeca govornici različitih jezika
mogu sporazumjeti unatoč jezičnoj barijeri. To otkriće rezultirat će
povećanjem vokabulara, eksplozijom imenovanja. Sada dijete svoja iskustva
prevodi u govorni izričaj i vaţno je da govor upućen djetetu bude razumljiv.
Tada dijete svoje pretpostavke isprobava u praksi uz komunikaciji s odraslom
osobom koja mu pomaţe kao pomagač u riješavanju rješivih problema.

PRAKTIĈNO RAZUMIJEVANJE OKRUŢENJA U KOJEM DIJETE ŢIVI –u okruţenju

namjenjenom djeci

 Suvremena istraţivanja i spoznaje govore o dječjem procesu učenja.

 Dijete je istraţivač koji aktivno gradi, stvara i razvija vlastiti govor. Bogatstvo
komunikacijskih situacija utjecat će na dječje govorno iskustvo. Djeca
sama izmišljaju svoje riječi i svoja objašnjenja pojmova. Uzimajući u obzir i
da dijete materinski jezik uči prirodnim putem, dijete ne treba poučavati
jeziku. Dijete ne uči govor zato što ţeli razgovarati o jeziku, nego zato jer
ţeli razgovarati o svijetu oko sebe.
 Dijete uči kroz praksu, stječe znanje djelujući i razvija praktično
razumijevanje i znanje o okruţenje u kojemu ţivi-kroz praksu. Već u prvoj
god praktično razumije okolinu prema Gopniku.
 Što ţeli otkriti? Sve što se događa oko njega, sve o predmetima , što moţe
s njima napraviti, zašto oni sluţe, ţeli upoznati fizičku i socijalnu okolinu. Ţeli
razgovarati o onome što je vidio, doţivjelo, čulo...
 Dijete je sposobno samo procjeniti je li pogriješilo u izričaju i ispraviti ga.
 Dijete je aktivni, konstruktivni stvaralac svojeg znanja, govora, odgoja i
obrazovanja, a odrasla osoba mu je u tome samo pomagač koja
podupire njegov razvoj, odgoj i obrazovanje.
Nuţan preduvjet za od-ob rad odgajatelja je poznavanje teorija o
dječjem razvoju dok će znanje KAKO steći kroz rad, praksu.
 Učenje djeteta trebalo bi biti sastavni dio ţivota, zato se kaţe da dijete uči
ţiveći i ţiveći uči. I to u bogatom, pedagoški osmišljenom i poticajnom
okruţenju; individualnim ili grupnim; čineći i djelujući u svakodnevnim
aktivnostimam prirodnim putem.
 Izravno poučavanje je prenošenje znanja, činjenica djeci kojeg dijete
moţe samo reproducirati ono što je čulo –usvajanje tuđeg znanja.
 Znanje KAKO stječemo čineći i sudjelujući kroz praksu, učenje kroz praksu
uvijek prethodi onom teorijskom znanju.
 Dijete kroz akciju, praksu, čineći i sudjelujući stječe PRAKTIĈNO
razumijevanje i znanje o okruţenju (mat, soc) u kojem ţivi.

Okruženje !

 Dijete istraţuje socijalno i fizičko okruženje vrtića – soc dijete razumije

situacije u kojima se nalazi, način reagiranja na njega, postupanja prema
njemu; sudjelujući izravno u interakcijam s okolinom dijete uči razvija
razumijevanje socijalnog okruţenja, jednako kao što razumije fizičkog
okruţenje- raspored i uređenje prostora, materijala, sredstva, igračaka koji
su mu na raspolaganju. Iz okruţenja dijete također prima poruke o tome
što odgajatelj očekuje od njega, kakvu odg teoriju o djeci ima, o nj
učenju, odgoju i obrazovanju.
 Okruženje djetetu izravno poručuje što odgajatelj očekuje od njega, kakvu
sliku ili teoriju o djetetu ima, njegovu učenju, odgoju i obrazovanju koje
zastupa i primjenjuje u svakodnevnom radu. Ono predstavlja
materijaliziran odgajateljev stav.
 Okruženje mora poticati djecu na aktivnosti- učenja i istraţivanja; koje
zapravo reflektira stajalište da je dijete aktivno u fizičkom i intelektualnom
smislu, a odgajatelj kroz okruţenje slijedi dječje interese i podupire nj
učenje (ne da dijete slijedi interese odg koji će mu nametati aktivnosti, što
će učiti).
 obilovati različitim materijalima, alatima, sredstvima i knjigama, što će
djetetu omogućiti izbor prema nj vlastitim sklonostima, sposobnostima,
omogućiti mu neposredno učenje ili učenje činjenjem, izravnim
sudjelovanjem.
 Mora biti pedagoški pripremljeno i uređeno da sliči radionicama,
ateljeima, učenicama za istraţivanje; a ne učionicama u kojima je
dominatna akt poučavanje odgojitelja. Dijete u okruţenju uči istraţujući,
stvara, konstruira znanje i sukonstruira. Poticajno, zanimljiv okruţenje...

*Lisina ističe da u dobi od godine dana prevladava mišljenje ruku, jer dijete
misli rukama-ţeli sve opipati, dodirnuti i baciti da bi istraţilo svojstva. U
kasnijem periodu dijete izravno, aktivno istraţuje svijet oko sebe putem
isprobavanja. Npr. kako ţivi glista, kako se kreće...

 Dijete će učiti o onome što mu pripremimo (izvori spoznavanja). Zato

prostor treba biti ispunjen raznovrsnim materijalima, sredstvima, alatima,
igračkama- dostupnim djeci. I to u rasponu od najjednostavnijih do
sloţenijih.
 Npr. dijete će učiti o razlomcima baratajući s kruţićima različitih boja koji se
dijele na polovine, četvrtine... na temelju baratanja intuivino će doći do
spoznaja o razlomcima, bez da zna teoriju o razlomcima. To su tzv.
intuitivna/praktična znanja koja dijete čine sposobnim da u kasnijoj fazi
razvoja dublje i kvalitetnije shvati što su razlomci, da mu to teorijsko znanje
„činjenice“ zna za što sluţi i kako ga moţe primijeniti.

Zadaća odgajatelja je stvoriti takvo okruţenje u ustanovi !!

Odgajatelj će izmišljati praktične akti za djecu: ovisno od dobi i nj stupnju

razvoja-dj rane dobi će ovladavati vještinom rezanja, dok će starija djeca
raditi sloţenije riječi od izrezanih slova.

 Okruženje Suvremena istraţivanja i spoznaje o dječjem razvoju,

sposobnostima i mogućnostima promijenile su sliku o djetetu, pa ih
moţemo nazvati paradigmom. Sukladno tomu, okruţenja ne smiju biti
sterilna, ličiti vojarnama ili bolnicama prema uređenju i organizaciji ţivota.
Trebala bi biti privlačna, zanimljiva, poticajna, šarena, ispunjena raznolikim
materijalima i sredstvima za igru, te ugodna mjesta za učenje, istraţivanje,
druţenje djece različite dobi. Sobe dnevnog boravka ne bi trebale biti
izolirane i zatvorene, nego ličiti na velike obiteljske kuće koje imaju
otvorene sobe koje omogućuju slobodu kretanja, različite aktivnosti prema
trenutnim potrebama i ţeljam djece. Djeca trebaju veći prostor-djeca
mogu koristiti hodnike vrtića, predprostore, sobe dnevnog boravka,
prostore između soba dne boravka, više sobadnevnog boravka koje su
raznoliko opremljene jer se centri aktivnosti ne ponavljaju već se kod
uređenja i opremanja prostora ide na to da centri budu bogato
opremljeni materijalima npr. jedna kuhinja bogato opremljena za svu
djecu vrtića, umjesto toga da svaka soba ima kutić kuhinje; smještanje
centra u jednu prostoriju, Uređen da sliči radionicama. Trebaju okruţenje
ne samo pedagoški pripremljeno, nego uređeno da maksimalno podrţava
i razvija nove interese, sklonosti i sposbnosti. O okruţenju- materijalima-
odnosno izvorima spoznaja koje nudimo djeci ovisit će kvaliteta njihova
učenja, odgoja i obrazovanja. Djeca se trebaju izmiješati dobno, druţiti što
više i češće, ... povezati grupe.
 Odgojitelj treba otkriti načine na koji dijete šalje poruke o tome je li
zadovoljno ili nije svojim trenutnim stanjem u okruţenju, je li mu zanimljivo ili
ne trenutno, koje su njegove namjere, mišljenja, potrebe, interesi...
 Sukladno otkriven porukama koje na m djeca šalju, organizirati i planirati
ţivot u vrtiću kako bismo učinili okruţenje njima primjerenim i njihovim
interesima i potrebama, a istodobno s ciljem razvoja interesa, znanja,
razvoja samopouzdanja i samopoštovanja.
 Valja otkriti koja znanja dijete ima kako bismo mogli nastaviti aktivnosti.
 Djelovanje odg u skladu s dječjim potrebama, mogućnostima, interesima i
prema tome sve primjerenije. Baza dobrog djelovanja prema djeci je
dobro poznavanje djece u suprotnosti s nekdašnjim djelovanjem napemet.
 Kako bi pripremili kvalitetno osmišljeno pedagoško okruţenje djecu treba
upoznati, njihove potencijale i kompetencije. A to moţemo doznati
promatrajući djecu u igri- dijete odg pokazuje intuitivno znanje, što ih sve
zanima vezano za temu, kako se ponašju i djeluju prema svojim
prijateljima, kakve organizacijske sposobnosti imaju...
 Uključivanje odgo- odg se treba uključivati u aktivnosti djece odmjereno,
kada vidi da će svojim uključivanjem doprinijeti u podizanju razine
aktivnosti ili će se uključiti u aktivnost na poziv djece kao ravnopravni
partner u igri. Moţe se uključiti u jedan centar gdje je manje djece ili u
centar gdje je većina djece. Odgojitelj uređenjem i organizacijom prostora
tj. Pripremljenih uvjeta potiče djecu na igru, učenje i istraţivanje; a kasnije
im samo proširuje, potiče nastavak i obogaćuje igru, te prati i promatra.
Ne kontrolira, ne poučava, ne stavlja zahtjeve pred djecu- djeca sama
iniciraju i organiziraju aktivnosti. Vaţno da odg potiče igru, učenje i
istraţivanje!!! Odgoj nudi djeci raznolike poticaje, materijale, daje
mogućnost odabira i organiziranja aktivnosti prema ţelji i interesu, pomaţe
ako je potrebno, ali sugerira djeci aktivnosti, nudi materijale i igre i smišlja
zadatke za pojedinu djecu u skupini.
 Cjelokupno okruženje utječe na djelovanje i ponašanje djece i odgojitelja.
Znanstvena istraţivanja naglašavaju kako raspored i organizacija prostora i
aktivnosti ima izravan učinak na djecu, nj ponašanja i očekivanja.
 Odgojitelj ovakvom organizacijom prostora ne vrši više nadzor nad djecom
i ne riješava više zadatke umjesto djece, nije usmjeren na discipliniranje
djece; nego se po pojedinim centrima aktivnosti usmjeravaju na djecu i
njihove aktivnosti koje promatraju i usmjereni su na svako dijete
pojedinačno.
 Djeca samostalno riješavaju zadatke i problemske situacije u kojima
dolaze, bez pomoći odgojiteljice, a aktivnosti u kojima sudjeluju su
dugotrajnije jer su ih sami organizirali.
 Treba vidjeti kako će dijete riješiti zadatak koje si sam zadao, a ne mu
nuditi gotova rješenja ili mu govoriti rješenja.kamoli obavlajti zadatak
umjesto djeteta. Dijete intiutivno shvaća i razumije zadatak koji si je zadao i
moţe procjeniti da li će ga riješiti i moţe li ga riješiti. Dijete se ne treba
prisiljavati na riješavanje zadataka, nego se dijete treba samostalno
odlučiti na provođenje zadataka. Dijete će kroz aktivnosti istraţivati svoje
mogućnosti, razvijati ih, uvjeţbavati i ponavljati akt sve dok ne svlada
sposobnost.
 Cilj je stvoriti okruţenje u kojem će se svatko osjećati dobro, animirano,
gdje će se sa svakim komunicirati ravnopravno i slobodno-velika briţna
obitelj!!!
 Reggio vrtić – ima 4 sobe dnevnog boravka, a svaka ima sobu za
osamljivanje i mali atelje, dok svaka soba ima na raspolaganju i veliki
atelje-radionicu, kao i mnoštvo drugih prostora- djeca su nomadi jer se sele
iz prostora u prostor. Razlika u prostoru nekad i danas- nekad su vrtići bili
organizirani na način da su djeca određene odgojne skupine u jednoj
prostoriji odvojeni od druge djece, a danas su djeca u cijelom vrtiću i
biraju sobe prema interesima. Vaţno je da se djeca mogu razmjestiti po
vrtiću i druţiti sa svom djecom, starijom i mlađom, kako bi mogli
komunicirati kao velikoj briţnoj obitelji, svi sa svima.
 Reggio pedagogija ističe prostor kao trećeg odgajatelja. Dv su humane
ustanove u kojima djeca ţive i u kojima stječu iskustva i znanja potrebna za
ţivot. Djeca moraju ţivjeti kao čovjek, razvijati se kao cjelovit čovjek.
Poučavanje treba zamijeniti izravnim iskustvom.
 Prostori u DV imaju namjeru izgledati prostorima obitelji, zajednici u kojima
ţive i druţe se svi članovi jedne obitelji, a manje instituciji
(deinstitucionalizacija okruţenja).
 Kao što u kući obitelj ima kuhinju, dnevni boravaka, spavaću sobu,
kupaonicu...tako i vrtić treba imati prostore različitih namjena. Npr. dječju
kuhinju, radionice- šivačke, istraţivačke, glazbene, engleski, informatičke,
za početno čitanje i pisanje, za matematiku, prostor za vodu i pijesak, za
hobije djece i odgojiteljica, za presvalačnje, za doktora... sve do one za
osamu i za sve ono drugo što djecu zanima. Vrtić koji se sastoji od raznih
soba, kutića, centara, radionica. Djeci, kada uđu u sobu, treba odmah biti
jasno što im je činiti i trebaju to znati prema ponuđenom materijalu i
uređenju prostora- što mogu činit unutra, s čime se mogu zabaviti, kako
mogu provoditi svoje aktivnosti.
 U takvim vrtićima sobe trebaju djelovati sve više poput onih doma, u
realnom pravom ţivotu, stoga i namještaj treba biti takav. Npr. dvosjed s
tv-om, ogledalo za presvlačenje, ...
 Okruţenje ne nastaje u jednom potezu, za njegovo nastaje potrebno je
vrijeme i uvjeti, kao i htijenje i ţelja odgojitelja za mijenjanje i promišljanjem
kako mogu prostor učiniti zanimljivim djeci i da bude više u funkciji djece.
Prostor se mijenja, stvara, gradi kroz određenom vrijeme i to čine
odgojiteljice zajedno s djecom na način da isprobavaju različite materijale
i rasporavljaju s djecom i drugim odogojiteljicama o tome. Za promjene u
prostoru bitna je kontinuirana ţelja za unaprijeđenjem i uređenjem.
 Ono se uređuje kroz zajednička, pedagoška i akcijska istraţivanja; kroz
rasprave; te sukladno s dječjim ponašanjima, interesima koje izraţavaju,
promjenom potreba i mogućnosti, te njihove trenutne razvojne razine.
 Promjene u okruţenju jasno su vidljive u ponašanjima djece.

Refleksivni praktičar promišlja aktivnosti, prostor i materijale na temelju toga

što vidi i čuje svako dijete ponaosob-otkriva svako dijete posebno, sve što ono
zna i moţe; ima povjerenja u njega- oslobođen je straha od toga da će se
djeci nešto dogoditi jer nisu na oku odgojiteljice, sa svakim postupa kao sa
sposobnom, razboritom osobom. Smišlja okruţenje koje podrţava nj teoriju o
dj, nj učenju, od i obrazovanju. Bruner ističe da odg skelama podupire i
produbljuje dj sposobnosti u fazi u kojoj su sada.

Učenje je osim spoznajnog procesa i socijalni proces, koji se ne događa u

glavama pojedinaca nego i u interakciji s drugom djecom ,odraslima... u
praksi u područja intel, emocionalnog, duhovng, tjelesnog i spoznajnog – u
učenju djece integrirani na svim razinama. Zbog toga se nekadašnje izravno
poučavanje zamjenjuje suradničkim, aktivnim učenjem i samoučenjem.

Zato bruner ističe ulogu dirigenta odg koju sve više odg dijeli s djecom budući
da se učenje dešava u socijalnom kontekstu.

Odrasle osobe-odg također uče kroz praksu-sudjelujući, čineći u zajednici

profesionalnih odgajatelja. Ističe se suvremena uloga promatrača djece-on
otkriva što dijete moţe, koje su nj sposobnosti, ... koja moţda ne pišu u
teorijam o dječjem razvoju. Kada gledamo i slušamo djecu, događa se
preokret u glavama odgajatelja- vezano uz ono što dijete zna i moţe (pogled
na dijete i nj mogućnosti). Zadaća odg je istraţivati i otkrivati što sve djeca
znaju i mogu. Ĉesto se uz tu ulogu ističe uloga promatrača- promatrajući
djecu u akt moţemo otkriti koja su dje trenutna znanja, sposobnosti, potrebe,
ţelje. I na taj način postajemo istraţivačima dječjeg razvoja.

Poveznica refleksivni praktičar i slika o djetetu, teorija o nj sposbnostima ,

mogućnostima, o dj učenju i poveznica sa okruženjem!!!
Pojam refleksivnog praktičara ne moţe se naučiti iz knjiga i čitajući definicije iz
raznih izvora, već iskustvenim učenjem-oţivotvorenjm u konkretnoj praksi,
djelujući i čineći u dječjem vrtiću. Uloge odgojitelja otkrivaju se kroz praksu i
ne mogu se naučiti iz knjiga.

Sposobnosti djece nekad: mala bića koja ne mogu sama i kojima treba
pomoći, bespomoćna bića, nesvjesna koje treba nahraniti, oprati, presvući,
zbrinuti i čuvati. Dječji vrtići bili su čuvališta, a ne mjesta za odgoj i
obrazovanje. Danas sva su djeca darovita. Vjerovalo se da su sva djeca ista-
imaju iste potrebe, sposbnosti, mogućnosti, ţelje, a nisu, naprotiv svako je
dijete pojedinac za sebe. Djeca su od malena aktivna i sposobna bića koja
znaju procjeniti svoje sposobnosti i sukladno tomu se i ponašaju. Dijete uči od
prvog dana ţivota. Uporno je u riješavanju zadataka koje je samo sebi
zadalo.

Promatrajući vlastitu djecu Piaget i Montessori, razvili su vlastite teorije o djeci.

Paradigma od i ob jest upravo ta, da se kroz povijest slika o djetetu mijenjala.
Danas su odg usmjereni na dijete- na ono što ono zna i moţe. Ali paradigma
je i sagledavanja procesa učenja kao samoaktivnost, koja se dešava
neovisno od odgojitelja,.

Vaţnost o okruţenju u kojem djeca borave naglašavaju i Pisa projekt; uspjeh

djece će ovisiti o o kontekstu- okruţenje, ozračje, kultura nekog konteksta
mogu u velikoj mjeri utjecati na daljnji razvoj djeteta, pa čak i na uspjeh u
školi. Stoga se ističe velika vaţnost institucijskog konteksta u odnosu na
obiteljski kontekst. Djeca su veoma osjetljiva na kontekst – on određuje što će
djeca činiti, u kojim aktivnostima sudjelovati, kako će razmišljati, kako se
osjećati.

Okruţenje, konstekst nije gotov, dan unaprijed, završen, nepromijenjiv, nego

je naprotiv uvijek promijenjiv- odg ga mijenja zajedno s djecom i uskladu s nj
interesima, sposobnostima, ţeljama, potrebama. Odgojitelj ima ulogu
mijenjanja ovog konteksta-izbor materijala, srdstva, oblikovanje kutića, ... odgj
priprema to pedagoško okruţenje sukladno znanjima o djeci i nj učenju.

Prijašnje aktivnosti –djeca su morala slijediti odgojitelja, slušati ga, sjediti ili
stajati kako je odg naređivao, izvršavati njegove upute. Odg je umjesto djeca
bio aktivan, on je istraţivao temu o kojoj su djeca kasnije samo slušala, a
provodio ju je govorom, izlaganjem na tepihu u obliku predavanja, dok je
okruţenje bilo siromašno materijalima, sredstvima i alatima. Tad se vjerovalo
da su odgajatelji obrazovani da znaju što trebaju ponuditi djeci, pa su oni
sami planirali aktivnosti, sadrţaje, vrijeme i sredstva. Danas nitko nije tako
obrazovan da da moţe precizno znati što koje dijete u skupini moţe, što ga
zanima i što zna. Svako dijete treba istraţiti ponaosob. A tek onda je moguće
odrediti što konkretno treba određenom djetetu/određenoj skupini djece.

Različitost djece , svako je dijete individua i jednistveno, moţemo oţivotvoriti

kroz raznoliku ponudu materijala, aktivnosti, prostora. Nudeći im to, djeca
imaju sposobnost uključiti se u one aktivnosti koje odgovaraju njihovim
sposobnostima, afinitetima, interesima, potrebama... tako da dalje razvijaju i
usavršavaju iste.

Danas se djeci nudi mogućnost IZBORA, a ne samo materijala i prostora, već i

IZBOR ODGAJATELJA.

Provođenje ili prevođenje ideja iz teorije u praksu je stvaralački proces

=svaka ideja, zamisao o tome kakav bi DV trebao biti mora imati svoje
ostvaranje u konkrentoj praksi i ona to i ima. Kako bi mogli vrijednost i funkciju
te ideje promatrati, procjenjivati i ocjenjivati, mora se vidjeti jasno u praksi.

=međutim ista ideja neće se uvijek isto provesti u praksi, jer ona ima svoje
specifično ostvaranje s obzirom na uvjete u kojima se ostvaruje ukojoj i čijoj se
praksi ostvaruje. Svaku ideju treba prevesti i prilagoditi u određenim kontekst-
uvjete, djeci i odraslima s kojima i u kojima funkcionira

=zašto je okruženje bilo uniformno, standardno, statično i zašto se nije

mijenjalo? prije je postojala samo jedna univerzalna teorija o odgoju, djeca su
se gledala kroz prizmu grupe i da su sva jednaka –zapostavljeno je bilo
individualno dijete- danas se uzimaju u obzir djeca, nj mogućnosti i
postignuća!!

=odgojitelje nitko ne mora upozoravati da mijenja prostor, već odgojitelj

samostalno odlučuje o tome kako će, što i kada mijenjati u prostoru o čemu
svjedoči to da se odgojitelj priprema, oblikuje i mijenja okruženje!

=okruţenje je promijenjivo, ono se stalno mijenja, promjene u prostoru moraju

se dešavati svakodnevno i stalno, sve dok se odgojitelj ne uvjeri da određeni
raspored djeci odgovara, da nema lutanja, traţenja, premještanja igračaka,
da se djeca samostalno raspoređuju i organiziraju aktivnosti tako da one
budu dugotrajne, zanimljive, okupljaju velik broj djece bez sukoba i svađa.

KAKO MIJENJATI PROSTOR?

=taj proces prevođenje ideja je stvaralački proces svakog odgojitelja, jer će

istu ideju praktičari različito provesti u praksi s obzirom da je prilagođavaju
vlastitim uvjetima i vlastitim teorijama o odgoju, stavovima,
vrijednostima...Danas se odgojitelje više ne naziva samo praktičarima, nego ih
Rinaldi naziva teorijskim praktičarima jer je njihov praktičan rad njihova
interpretirana teorija koja integrira mnoge i velike opće prihvatljive teorije ali u
specifičnom (njihovom) konkretnom kontekstu. Određena odgojno-
obrazovna praksa nije samo akcija djece i odgojitelja, nego je i aktivni dio
teorije o praksi koja se mijenja, nadograđuje i koja generira nove teorije o
praksi. Fullan praktičare naziva sustavni mislioci, novi teoretičari u akciji.

=praktičari osim što koriste opće teorije o odgoju i obrazovanju, stvaraju

vlastite teorije, nove teorije i ideje koje na opisan način prikazuju koje teorijske
pretpostavke odgojitelj pokušava primijeniti u praksi jer se svaka ideja mora
transformirati (stvaralački) i prilagoditi uvjetima ustanove.

=u procesima stvaranja odgojne prakse vaţno je biti osjetljiv na povratne

informacije koje nam okruţenje šalje i koje nam poruke djeca šalju; npr. kad
odogojitelji osjećaju intuitivno znaju da nešto nije u redu, znaju da nešto
nedostaje, ali ne mogu odrediti što, pa pokušavaju svojim izravnim
djelovanjem promijeniti postojeće stanje, isprobavanjem promijeniti ili
nadopuniti proširiti, zamijeniti centar novim centrom!!!! Treba vidjeti i razumjeti
dječje ponašanje i dječje akcije u aktivnostima, steći duboko razumijevanje i
na osnovi tih saznanja mijenjati, dopunjavati ili odbacivati ono zbog čega
djeca nisu zadovoljna i zbog čega ne dolaze u određeni prostor. Jednako
tako treba uočiti kada su djeca samoorganizrana, zadovoljna, traju li
aktivnosti duţe vrijeme, ... ali isto tako trebaju i tada pročitati djecu kao knjige,
razumijeti njihova ponašanja u aktivnostima, i stvoriti dublje razumijevanje o
djeci i aktivnostima.

=ne moţe se nametati odozgora i izvana, polazi od odgajatelja; odgojitelj

ideje istraţuje a to je jedan proces koji traje i u kojima ima lutanja, pogrešaka,
isprobavanja...

=Malaguzzi ističe da je u radu s djecom samo jedna trećina poznata, a ostalo

nepoznato.

=prilagođava se vlastitim uvjetima u praksi, djeci i roditeljima svake generacije

=odgojitelj će u svom vrtiću, sa svojom skupinom naučiti kako se organizira i

uspostavlja učenje u okruţenju, kako se prilagođava dječjim interesima
potrebama i prirodi djece, i to ţiveći i radeći s djecom, odmah i sada!
(revolucij u učenju; vos i drayden)

Stavite se u poziciju djeteta, što zanimljivo djeca mogu činiti tijekom

cjelodnevnog boravka u vrtiću?kako se osjećaju? Koje će ih aktivnosti
zabaviti?
Odgojiteljeva je odgovornost i zadaća da se svako dijete u vrtiću osjeća
dobro i zadovoljno, sretno i zabavljeno; da uči na razne načine i ono što ga
zanima, da im boravak bude uistinu lijep i zanimljiv, i toga moraju biti svjesni.
Odgojitelj utječe na to kako se dijete osjeća, je li mu zanimljivo u vrtiću, dj.
Ponašanje, ....

Pitanja za promišljanje:

-što djeca mogu činiti cijeli dan? Kako se djeca osjećaju a kako biste se vi
osjećali da boraviti do 10 h u tom prostoru? Što biste mogli zanimljivo činiti kroz
dulje vrijeme?

-promatraj i biljeţi koliko i kakvih se prostora, centara djeca imaju na

raspolaganju? (radionica, kutić....)

-jesu li centri dovoljno dobro ograđeni, odijeljeni i čime? Ima li dovoljno

prostora u centrima za aktivnosti? Koji su materijali u tom centru?

-jesu li materijali dobro odabrani (je li materijal za likovni u likovnom) i vidi li se

njegova namjena u tom centru te ima li dovoljno materijala u određenom
centru aktivnosti?

-promatraj i biljeţi sve aktivnost jednog djeteta tijekom pola sata.

O ozračju: jesu li djeca zadovoljna ţivotom, ima li svađa među djecom, tko
riješava svađe i sukobe, tko organizira aktivnosti djece, uključuje li se
odgajatelj u aktivnosti djece, jel to uključujivanje povremeno, često i ima li
značajku s razlogom ili bez razloga?

Snimite nekoliko prostora za koje mislite da su dobro uređeni i organizirani, da

imaju dovoljno poticajnog materijala i da se djeca u njima vole druţiti i
zadrţavati. Raspravi s kolegicama o tome!

Odgajatelji uče i razvijaju se kroz samorefleksije (razmišljanje o vlastitoj

praksi) ili u rasprava s dr odgajateljima-iznošenjem vlastitih razmišljanja, ideja,
stavova... i podjela istih s drugima ( refleksija ). ODGAJATELJICA treba
razmišljati o tome je li djeci zanimljivo u vrtiću ili dosadno, snima li aktivnosti
djece i raspravlja o njima s drugom djecom, jesu li aktivnosti primjerene dobi i
mogućnostima djece, jesu li ispod ili iznad dječje trenutne razine, koje akt se
njeguju – individualne ili grupne, koje akt djeca preferiraju, ...
 NEMOJTE SE BOJATI POGREŠAKA. ŠTO ĆE VIŠE POGREŠAKA BITI SADA,
PRIJE ...MANJE ĆE IH BITI KASNIJE. One su sastavni dio učenja.

ODGAJATELJ NIJE PROROK koji zna što će biti aktualno i što će djeci
trebati unaprijed.

ODGAJATELJ –ISTRAŽIVAĈ SVOJE ODGOJNO-OBRAZOVNE PRAKSE

Prije su odgajatelji u praksi primijenjivali određene teorije ili programe koje je

za njih netko drugi pisao, odnos teorije i prakse danas se promijenio. Praktičari
postaju istraţivači svoje od-ob prakse i glavni nosioc takvog istraţivanja, a
sukladno tome i unapređenja prakse. Odgajatelj konstruira i sukonstruira
znanja, stvara svoje gradbene teorije koje je moguće primijeniti izravno u
svojoj praksi i praksi dru.ustanova.

Praksa je međutim postojala i prije teorija, ali je dugo bila zapostavljena dok
se teoriji dugo pridavala pozornost. Znanstveni su unaprijed stvarali teorije ne
poznajući praksu i stanje u njoj. Teorije su se prevodile u hipoteze koje su se
provjeravale pokusima u praksi. Cjelokupno okruţenje nastojalo se svesti na
općenite zakonitosti i općenite značajke koje će se moći kontrolirati i
provjeravati. Dominirao je stav za kvalitetnu praksu potrebna je kvalitetna
teorija.

Suvremena znanost prihvaća prijašnja, ali na jedan drugi način ističući da za

gradnju kvalitetne teorije potrebna dobra praksa. Odnosno ţeli se naglastiti
da je iz kvalitetne prakse moguće izvesti kvalitetnu teoriju što je prije bilo
svetogrđe.

Odgojno obrazovna praksa sloţena je djelatnost na koju se ne moţe

odgovoriti pukim provođenje određenih teorija. Teorija se iz znanosti mora
filtrirati, preraditi, upotrebiti u određenoj situaciji. I znanstvena istraţivanja
teško mogu zadovoljiti tako sloţenu praksu i imaju ograničeno djelovanje na
praksu. Jednako tako ona su prijeko potrebna i trebaju usmjeriti odgojitelje
na promišljeno mijenjanje i unapređivanje, i također ne bi smjela biti
nadređena praktičaru. Znanstvene spoznaje treba priznati, ali je na praktičaru
o tome na koji način će istraţivati svoju praksu i problematiku u njoj.

Stenhause prvi ističe ulogu odgojitelja,učitelja kao istraţivača vlastite

prakse; on je idejni začetnik istraţivanja odgojne prakse. 1975. Je smatrao da
se profesija učitelja treba zasnivati na istraţivanjama i da treba uključivati
određenu praksu odgajatelja, te istraţivanje problema određene prakse.
Jedino učitelj, izravni sudionici mogu odrediti koji su problemi aktualni u
njihovoj praksi i što je potrebno istraţiti.

Djecu se odgajala od pamtivijeka.

Kritičke rasprave trebaju se institucionalizira na svakodnevnoj razini, kao

svakodnevnu aktivnost u DV. O odgajatelju ovisi učenje, odgoj i obrazovanje
djece, oni su odgovorni za istraţivanje prakse.

Odgojitelji se umreţavaju s drugim refleksivnim praktičarima, stvaraju

forum za preispitivanje odgojne prakse, kao i za rasvjetljenju problema koji se
događa u praksi a trebao bi voditi višem razumijevanju. Tek dubljim
razumijevanjem prakse moguće je mijenjati i unapređivati. Kad bismo
razumjeli praksu,stvorili bismo znanje koje primjenom u praksi daje novo
razumijevanje u odgojnoj zbilji. Tek je tad moguće učiniti prave pomake u
praksi i teoriji, jer se tad stvaraju novi pogledi na djecu nj akti nj sposo,
mogućnosti, motivaciju za aktivnosti, suradničko učenje, očekivanje odraslih
osoba koje imaju prema djeci...

Novi pristup uloge učitelja kao istraţivača, ističe vaţnost okruţenja i

uvjeta u kojima borave djeca i odrasli. Značajka novog pristupa je
sudjelovanje u svojoj praksi i praksi drugih odgajatelja, sudjelovanje u
akcijama mijenjanja, suradnje i rasprava o praksi, što će dovesti do dubljeg
razumijevanja prakse.

Neki odgajatelji svoju zbilju shvate puno prije i brţe, dok je nekima
potrebno dulje vrijeme, a neki to nikad ne shvate. Ne zalijevaj kamenje, nego
cvijeće-potiči one koji ţele promjene.

Zapravo je jako teško vidjeti i osvjestiti svoju praksu (riba je zadnje

stvorenje koje će otkriti vodu). Uronjen u vlastitu praksu (vodu) teško je uočiti
što je dobro a što problematično u praksi. Za to je potreban drugi par očiju,
kolega koji će sudjelujući i promatrajući kao suradnik, ali i kao drugi par očiju,
pokušati otvoriti oči odgajatelju u konkretnim aktivnostima ili situacijama,
ukazati mu na pogreške ili problematične stavove... kojih odgojitelj najčešće
nije svjestan.

Prijatelj kritičar ili drugi par očiju pomoći će odgajatelju otkriti kakva je
njegova teorija o akciji u praksi (kakva praksa jest); za razliku o teoriji o
akciji=dakle one o kojoj se moţe pričati i za koju odgajatelj zalaţe samo
riječima, ali ne i u praksi (kakva bi praksa trebala biti).

Pedagoško istraţivanje akcijsko istraţivanje odgojne prakse

Akcijsko istraţivanje uključuje praktičara u svoj rad. Njime se izravno mijenja
odgojna prakse kojima praktičari rukovode- teorijski praktičari ili teoretičari u
akciji (rinaldi i fullan). Oni imaju nezamjenjivu ulogu u određivanju problema
koji je njima u praksi aktualan i tako sudjeljući u istr preuzimaju odgovornost za
uspjeh i neuspjeh aktivnosti.

Pedagoško akcijsko istraživanje je izravno, zajedničko promatranje i

mijenjanje odgojne prakse s namjerom njezinog unapređevanj prema
budućnosti i stvaranja uvjeta, okruženja (socijalnog i fizičkog) kao i ozračja
koje će voditi emancipaciji, a ne manipulaciji djece i odgajatelja.

Etnografskim istraţivanjem- otkriti aktualno stanje prakse, što se sve zbiva u

odgojnom okruţenju. Odrediti i analizirati uvjete u kojima se zbiva odgojna
praksa-socijalni (socijalni odnosi i organizacije, odnos moć i represije,...)
materijalni i financijski uvjeti. Njime se otvara i osvjetljuje crna kutija odgojne
skupine. Ono predstavlja dio akcijskog istraţivanja i sastavni je dio, jer je
veoma vaţan budući da se tek prepoznavanjem i otkrivanjem stanja (svega
onoga što čini tu praksu onakvom kakva jest) moţemo pristupiti njegovom
mijenjaju. A da bi se razumijelo što se dešava u praksi treba promatrati i vidjeti
što se u njoj zbiva, ... uloga odgajatelja istraţivača je vidjeti i otkriti činjenice i
podatke o praksi ili pomoći svom kolegi u uvid u praksu. Etnografsko
istraţivanje je prva stepenica u procesu pedagoškog akcijskog istraţivanja jer
nam omogućava istinsko razumijevanje postojećeg stanja u praksi na temelju
kojeg je moguće donositi prijedloge za izmjene u konkretnoj akciji u praksi.

Promjene će doći provođenjem u praksi –akcijama odgajatelja,

promatranjem i samorefleksijom odgajatelja. Te će se primjena promjena
zajednički razmatrati u raspravama koje se vode s ostalim sudionicima, na
osnovi čega se ponovo iznose prijedlozi promjena i tako se stvara novi plan
akcije. Ped. Ak istraţivanje ima ciklički ustroj i organizaciju koja kontinuirano se
provodi u odgojnoj praksi sa svrhom njezinog kontinuiranog unapređenja.

A mijenjanjem odgojne prakse mijenjamo sveukupno razumijevanje prakse,

jer sve dublje i dublje istraţujemo praksu i realnost prakse. Mijenjaju se i
otkrivaju pogledi na dijete, njegove sposobnosti, vaţnost okruţenja u kojem se
proces zbiva, odgojno-obrazovne strategije koje praktičari poduzimanju u
nastojanju za stvaranjem organizacije ili zajednice koja uči.

Akcijsko istraţivanje rezultirat će novim znanjem, novim informacijama, koje

imaju snagu mijenjanja prakse.

Odgajatelji će se stručno usavršavati kroz akcijska istraţivanja. Ono preuzima

u tom istraţivanju ulogu voditelja u svom usavršavanju.
Značajka ak is je izravno i suradničko učenje i istraţivanja odgojne prakse.
Akcijsko istraţivanje je učenje činjenjem i djelovanjem, ali i sudjelovanjem. On
rezultira istinskim shvaćanjem prakse, dubokim razumijevnajem prakse, a ima
cilj mijenjati ju- stvarati uvjete, okruţenje za emancipaciju svih sudionika
istraţivanja- i djece i odraslih.

Kroz takvo istraţivanje kojim se kontinirano mijenja odgojna praksa u ciklusima

izmijenjuju se planiranje, unošenje promjena (akcija) na osnovi promatranja
odgojne prakse i rasprava o tome što se promatralo, pa zatim evaluacija
(procjenjivanje) provedenih akcija.... što rezultira stvaranjem novog plana za
promjene koji je u svezi s onim što se konkretno dogodilo/dešava u praksi.

Akcijsko istraţivanje ne provodi stručni tim, oni s piramide vlasti, nego sami
odgajatelji. I ono je nepredvidivo ne zna se kako će se odvijati unaprijed s
ozbirom da se bavi konkretnim problemima koji proizlaze iz konkretne prakse
odgajatelja.

Vaţno je neprekidno provoditi dopune i izmjene. Nijedan plan nema dugi

vijek trajanja i nemoguće je načiniti unaprijed prezicne planove za
provođenje. Planiranju se ne pristupa više u tradicionalnom smislu, već da bi
se moglo planirati treba prvo istraţiti odgojnu praksu, zatim opet istraţivati i
onda je moguće još više planirati, općenito govoreći što više istraţujemo
moţe se sve više planirati.

Svako znanje koje je postignuto u praksi i mijenja praksu, 165.str

Razlike između teorije o akciji(ono što mislimo da činimo i datreba činiti u

praksi) i teorije u akciji ( ono što doista činimo u praksi) moguće je smanjiti i
ukloniti pomoću pedagoških akcijskih istraţivanja. Informacijska razina znanja
nije dovoljna za mijenjanje prakse. Znati psihologiju ili znati sve suvremene
teorije o od i ob uopće nije garancija da ćete biti dobar učitelj, odgajatelj.
Gardner smatra da je cilj suvremenog obrazovanja treba biti povećanje
razumijevanja i to kroz izvedbu, samu praksu. Dakle znanje i razumijevanje
treba provesti i isprobati u praksi, u realnosti, ali ne ostati samo na tome, nego
i procjeniti kvalitetu izvedbe. Na temelju rasprava u kojima će se stvoriti teorija
–gradbena o od-ob praksi moguće su promjene u praksi. Izvedba se
poboljšava kroz poboljšavanje razumijevanja onoga što radimo. Kroz
djelovanje se spoznaja produbljuje, a izvedba usavršava.

PEDAGOŠKI OPREMLJENO OKRUŢENJE je vaţan čimbenik osvjedočenja

odgojitelja u sposobnosti djece. Akcijskim istraţivanjima odgajatelj se moţe
iskustveno uvjeriti i osvjedočiti o učinkovitosti svojih strategija poučavanja i u
sposbnostima i umijećima djece. Akcijskim istraţivanjima odgajatelj uči vidjeti i
čuti dijete, uči se promatrati, razumijevati i interpretirati aktivnosti djece,
njihove namjere, njihove potrebe... što nije jednostavno jer nekad uronjeni u
svakidašnjicu ne vidimo dijete i poruke koje nam šalje. Tek kad se odgajatelj
nauči promatrati svoju praksu i dijete, kad ga vidi i čuje, tek tada će moći
stvarati gradbenu teoriju o svojoj praksi, stalnu ju provjeravati, dopunjavati i
izgrađivati. Odgajatelj istraţivanjima mijenja stav prema djeci od onog
dominantnog ( ja znam što je najbolje za moju djecu, znam što ću planirati,
koje aktivnosti i sadrţaje) do onoga stava da tek promatranjem,
razumijevanjem i interpretiranjem dječjih aktivnosti mogu predloţiti izbor
različitih materijala, sredstva, igara, koje će djeca birati prema sklonostima,
interesima, sposobnostima i potrebama. Stvarajući gradbenu teoriju povezuje
se teorija s praksom i praksa s teorijom.

Danas učitelj izravno sudjeluju u vlastitim istraţivanjima, i ne samo da razumiju

ono što se događa nego i izravno sudjeluju u procesu i u biljeţenju rezultata.
Te postaju izravno korisnici rezultata istraţivanja kojim unapređuju odgojnu
praksu.

Mješovite dobne skupine su najprikladniji oblik ţivljenja djece u DV i učenje

djece u ustanovama, ako DV ţelimo pretvoriti u velike briţne obitelji. Waldorf,
montessori i ostali alternativni pravci zastupaju i provode tu ideju o
heterogenim grupama jer su upravo te grupe najsličnije obiteljskoj zajednici, u
kojoj se svatko brine o svakom na prirodan način, u kojoj nema ni previše ni
premalo brige o svakom pojedincu, nego upravo onoliko koliko je potrebno.
Na prirodan način uči se o svemu, tj. Zajedničkim ţivotom, uče
socioemocionalna umijeća, duhovna i spoznajna. Svatko od članova tih
skupina biraju aktivnosti koje mu odgovaraju i njemu prirpadaju (individualne i
dobne aktivnosti). U njima su djeca prirodno i ravnopravno uključena u ţivot.
Prihvaćaju se djeca različite dobi. Djeca su spremna na druţenja sa drugom
djecom, pa već malena djeca iz jasličkih skupina ţele se druţiti s drugom
djecom. Ona su spremna za to jedino im to trebamo pruţiti. Kao što se
ponašanja i postupanja mogu prilagoditi dobnim različitostima, mogu se
prilagoditi etničkim i vjerskim manjinama, odnosno i zajednici djece s
poteškoćama u razvoju. Hoće li djeca prihvatiti to dijete, u velikoj mjeri ovisit
će o odgajatelju. Ako odg prihvaća dijete s pp zbiljski i u praksi, ne samo
deklarativno, djeca će njegova ponašanja slijediti. Okruţenje za takvu djecu
treba biti poticajno, bogato materijalima, zanimljivo, privlačno, razlnoliko i
prilagodljivo njihovih poteškoćama. Ta djeca također biraju ono što mogu i
što im odgovara, uključuju se u akt i komuniciraju s dj na primjeren način.
Djeci treba pomoći da uoče i uvaţe različitosti djece s pp. Kao što odgajatelj
valja voditi brigu da se svakom djetetu osiguraju uvjeti i zvori učenja za što
imaju najviše interesa, tako i djetetu s poteškoćama valja osigurati i primjeren
tretman. Ovakav tip grupiranja djece je prirodan, sličan onom ţivotnom i od
njega mogu imati svi korist.

Starija djeca će utvrđujući, ponavljajući i vjeţbajući svoja znanja i umijeća

učiti sudjelujući i čineći s drugom djecom (moţda ne jednako
kompetentnom). Mlađa djeca i dj s pp imat će uzor i motivacijski čimbenik da
određen zadatak svladaju. Ovakve grupe su pravo mjesto za prirodno učenje
i tu se prirodno ţivi i uči demokracija i dječja prava. Zakonski propisi o prijamu
takve djece – norme.

170.str. inkluzija i PP

Stvaranje zajednice pedagoških akcijskih istraživača-refleksivnih praktičara

Jedan od rezultata ak ist je stvaranje zaj akc istraţivača, ali i stvaranje

spoznaja o djeci i strategijama od i obr. Kao i da postignuća ovise u velikoj
mjeri o nama odraslima, promjeni naših stavova, vrijednosti, mišljenja,
očekivanja. Djeca su spremna na promjene, jesmo li i mi?!

-Dijete nije dovoljno vidjeti kroz prizmu teorijskih znanja, nego otvoreno i
cjelovito i uvijek spremno za dopunu i doradu o već stečenim znanjima. Treba
prema djetetu postupati razborito i kao prema kompetentnoj osobi. –

Osnovna značajka izgrađenog znanja je da koristeći ga u praksi, otvara

prostor za nova znanja. Taj proces stvaranja znanja ovisit će o učitelju,
odgajatelju, njegovoj otvorenosti, zrelosti i spremnosti za učenje i istraţivanje.
Nitko ga ne moţe stvoriti osim praktičara i narediti mu da ga stvori.

Druga karakteristika je kruţno/ciklično djelovanje i/ili uzrokovanje ovog

procesa: nova znanja u praksi otvaraju nove vidike i spoznaje, ...a primjenom
stvaralačkih znanja u praksi, dolazimo do novih spoznaja koje ugrađenu u
praksu ponovo otvaraju novi krug djelovanja i spoznavanja, što traje
kontinuirano tom procesu nema kraja.

Zajednica refl odg-istraţivača stvara se na razini ustanove i moţe se širiti na

druge ustanove, što bi trebao biti cilj ovakvog pristupa o i o. U svakoj zajednici
stvoriti i razviti zaj ref prak koji će biti spremni na stalno samousavršavanje,
učenje participiranjem i istraţivanjem vlastite odg prakse. Time će stvarati
stalno gradbene teorije koja je uvijek otvorena za nadopunu, fleksibilna....
Na odgojitelju je da se samousavršava i samorazvija, te da ima tu
karakteristiku i da je sposoban za stalno učenje i mijenjanje odgojne prakse,
za samoorganiaciju, i samousavršavanje na osnovi djelovanja. Promjene bi
trebale biti norma, a ne iznima. One su pune iznenađenja, neizvjesnosti....
valja kako popper, poznati filozof kaţe: otkrivati, otkrivati, otkrivati. I misliti. I ne
smijemo nikad tvrditi da smo rekli zadnju riječ o bilo čemu.

Elliot također smatra da je za razvoj učiteljstva kao profesije, mijenjanje od- ob

prakse i širenje istraţivanja, neophodan uvjet refleksija o praksi (koja se treba
institucionalizirati) i provođenje akc istraţivanja.

Povezujući se s dr ustanovama, kroz argumentirane rasprave i konfrontacije s

drugim odgajateljima je pravi put mijenjanje od-ob prakse i načina građenja,
razvijanja teorije odgoja zasnovane na istraţivanjima prakse. To je ujedno i put
stjecanja autonomije odgajatelja i način profesionalizacije odgajateljskog
poziva.

Elliot ističe da će učit. Profesionalna svijest ovisit o nj sposobnosti da dijeli i

raspravlja svoje ideje s drugima.

Odgajatelji su odgovorni za suradnju s drugim odgajateljima i sa stručnim

djelatnicima vrtića. Postaju refl istraţivači svoje prakse. New tvrdi da se podiţu
na metarazinu svog našeg učenja i poučavanja, znači podiţu se na razinu
naše odgojne prakse od zanatske na refleksivnu. A takva refleksivna praksa
vodi jačanju svijesti i metakognicije svih sudionika ovog procesa,
produbljivanju nj samopoštovanja i samopoimanja, što je osnovni cilj od i ob
uopće.

Potpuna promjena uloge odgajatelja od onoga tko primjenjuje tuđe teorije

do onoga tko istraţuje i stvara svoje, gradbene teorije.

Suvremeni pristupi u stručnom usavršavanju i profesionalnom razvoju

odgajatelja i stručnih suradnika u vrtiću

Znanje kako ili proceduralno znanje ne moţe se steći na predavanju ili

seminaru, nego se ono stječe i razvija učenjem u praksi, putem promatranja
vrsne prakse odgojitelja praktičara, sudjelovanjem u aktivnostima i
raspravama o tome što se vidjelo i što se događalo (refleksija). Od-ob praksa
je vaţan dio stručnog usavršavanja i profesionalnog razvoja.

Odgajatelj će se stručno/profesionalno razvijati i unapređivati odgojnu praksu

kada se poveţe s drugim odgojiteljima i snjima se usavršavaju jer između
ostalog usavršavanje ovisi o općim uvjetima u ustanovi (kako socijalnim tako
materijalnim). Takve zajednice odgojitelja mogle bi davati ljudima potporu i
podršku profesionalnom razvoju. Mnogi autori ističu upravo tu vanjsku podršku
u profesionalnom razvoju od velike vaţnosti su, a ona podrazumijeva
sveučilišta, mreţe odgojitelja, ... osim toga utječu na stvaranje jedne
profesionalne zajednice ljudi koji su uključeni u svoj profesionalni razvoj.

Ta mreţa odgojitelja zajedno tvori transformacijsko znanje tijekom

refleksivnih promatranja prakse profesionalnih odgajatelja uz postupno
sudjelovanje i isprobavanje novih ideja u praksi. Zatim slijede rasprave i
refleksije na stvaranje novog znanja ili pak na transformaciju postojećeg
znanja.

Ovakav pristup prof. Razvoja u odnosu na prijašnji u kojem je naglasak

bio na teoriji u prof.razvoju praktičara, naglašava vaţnost socijalnih odnosa u
učenju (ne samo individualnih), vaţnost sudjelovanja i promatranja.

Osnova transformacijskog znanja je iskustvo i uključenost odgajatelja u

svoj odgojni rad. Kroz samo izvođenje aktivnosti se povećava razina
razumijevanja i kvaliteta samih aktivnosti.

Pripravnik u početku djeluje periferno, nema odgovornost za ishode

akitvnosti-da bi shvatio kako zajednica funkcionira, odnosno s vrememenom
se uključuje i izvodi aktivnosti tako da preuzima potpunu odgovornost-
kompletan anganţman radi.

Današanje usavršavanje učenje i razumijevanje veţe obavezatno uz

odgojnu praksu svakog pojedinca. A praksa je jedan nedovršen proces i
ommogućuje učenje i razvoj svih sudionika.

Sudjelujući su od-ob praksi svaki pojedinac stječe određeno znanje i umijeće,

koje istodobno utječe na razvoj zajednice i razvoj pojedinca. Dakle,
odgojiteljice, sudionici prof. Razvoja imaju različite vještine, znanja, umijeća,
stajališta... odgojitelji su praktičari koji uče.

Stvaranje uvjeta u ustanovi za transformacijsko učenje i prof razvoj

odgajatelja

Transformacijskih učenje stvara se transformaicjsko znanje, takvo učenje

ključno je u profesionalnom razvoju svih sudionika od-ob procesa. Najprije se
treba pridati vaţnost učenja kroz praksu, a ne kroz poučavanje pri čemu
proces učenja i razvoja odgjatelja zajedno konstruiraju članovi ustanove.

Povezivanje s drugim ustanovama znači širenje vidika, spoznaje,

stajališta, umijeća...njihovo osnaţivanje. Veoma je vaţan uzajamni odnos koji
moţe biti značajan odgojni činitelj. Ističe se ta vaţnost odnosa koji se
međusobno proţimaju mijenjaju i usavršavaju.
 Ideja suvremenog usavršavanja nije pohađati seminare, predavanja,
tečajeve, radionice već se valja koncentrirati na promatranje odgojne prakse
i postupno uključivanje u rad vrsnih praktičara, isprobavanje njihovih ideja i
aktivnosti u vlastitom kontekstu, uz nuţnu transformaciju...

MI NE VIDIMO SVIJET ONAKAV KAKAV ON DOISTA JEST, NEGO ONAKAV

KAKVI SMO MI.

Praksa se sastoji od kreativnih, intelektualnih i emocionalnih aktivnosti

koje su toliko dinamične, raznolike i dijelom nepredvidive, ovisno o okruţenju.

*odgojna praksa kakva doista jest predstavlja implicitno ili prešutno

znanje koje se ne moţe izraziti riječima niti objasniti. Odgajatelji često ne znaju
objasniti sve što znaju i zašto nešto rade kako rade, pogotovo ako su uspješni
odgajatelji jer mi sve izgleda normalno. A to zapravo znači da je odgajatelj
stekao određena znanja i da ih primjenjuje odnosno da se razvija na prirodan
način-čineći i sudjelujući. To je slično npr. kada djeca počnu istraţivati neku
građevinu od kocaka a onda nakon nekog vremena točno znaju koliko
kocaka i kakvih treba posloţiti za toranj, a pritom ne znaju objasniti zašto rade
tako kako rade. Odgajatelji si tu implicitno znanje trebaju osvijestiti. I treba im
pomoći u tome.

Ona znanja koja odgajatelj zna objasniti ona se oslanjaju na prošlost i

mogu ih u detalje definirati i objasniti zašto nešto rade kako rade (eksplicitna
znanja). Dok su implicitna u odnosu na ova prva jednako kao i ta prva
uspješno korištena u praksi, ali ne mogu se objasniti i izreći zašto se koriste u
praksi, tj. Ona su najčešće buduća znanja koja mogu biti i često jesu vrednija
od onih prvih. Naša praksa je zapravo odraz našeg profesionalnog razvoja,
našeg znanja i razumijevanja, poštovanja djece.

Odnos prema djeci jasno pokazuje razinu profe razvoja odgajatelja

Odgajatelji se ponašaju različito prema različitoj djeci, i ne postupaju sa

svima na isti način, isto, jer je svako dijete drukčije odnosno jedinstveno. Od-
ob djelovanje na jedno dijete ne mora biti jednako onome kojime utječe na
drugo dijete. Dakle nemoguće je jednobrazno ponašanje prema svoj djeci.
Odgojna djeloanja koja se sastoje od stalne interakcije između djeteta i
odgajatelja jesu briga oko djeteta i zadovoljavanje potreba i poticanje
dječjeg razvoja u svim aspektima. Ali i ista odgojna djeloanja na različitu
djecu ne utječu na jednak način i ne djeluju jednako za sve, Osnova od-ob
rada je naše razumijevanje djeteta, znanje o djetetu, poštivanje djeteta u
cjelosti. A ono se uči izravno u komunikaciji s djecom kroz rad. Odgajatelj svoj
znanje o djetetu s fakulteta npr. razvojne karakteristike i osobine razvoja
predškolskog djeteta proširuje i nadopunjava jer djeca se ne mogu promatrati
kroz tablice budući da sva djeca jedne, određene dobi nisu jednaka i nemaju
sva iste osobine. Ipak zna se da je svako dijete posebno, i to već od rođenja.
Svako je dijete individua sa posebnim značajkama.

Jedan od vidljivih znakova uniformnost je homogeno grupiranje djece po

odgojnim skupinama, kao da se prema svoj djeci ponašamo jednako.
Međutim jasno je da postoje razlike među djecom iste dobi, onda i različite
dobi i da se prema svakom ponašamo drukčije.

Dijete treba gledati otvoreno i onakvim kakvo ono doista jest, što sve moţe i
zna, a ne kroz prizmu tablica razvoja koje mogu ograničiti pogled na dijete.

Odgajatelji trebaju VIDJETI I ĈUTI DIJETE, emancipirati se od zastarjelih,

nestručnih pogleda na dijete. Naše skromno znanje o djeci i nj
mogućnostima, o nj od i obrazovanju, te se odgajatelji trebaju sve više
oslanjati na svoja znanja dobivena istraţivanje vlastite prakse. Kakve i kolike su
mogućnosti djece očito trebamo istraţiti. Prihvaćanjem ovog pristupa
otvaraju nam se novi pogledi na dijete, nove spoznaje o djeci dobivamoa
skukladno tome slijede i novi načini promatranja, ponašanja i djelovanja
prema djeci. Tako se ponašamo prema njima, pedagoški pripremamo i
oblikujemo okruţenje.

Odgajateljima nije dovoljan verbalna uputa ili predavanje o tome kako su

djeca pametna, sposobna, darovita i osjetljiva bića, nego se oni moraju u
praksi, kroz akciju i svoje valstito iskustvo, osvjedočiti o tome. Najjaču
djelotvornost ima osobno iskustvo odgajatelja koji je stečeno u praksi uz
pomoć zajednice relf praktičara koje moţe dovesti ne samo do mijenjanja
odgojne prakse nego i do promjene stavova, mišljenja učitelja,odgajatelja.

-Kao što je djetetu potreban san, hrana ...tako mu je potrebno učenje. Dijete
ţiveći uči i uči ţiveći. Učenje je integralni dio ţivljenja djece. Oni su glasni
znanja. Uče s lakoćom.uče u svim situacijama svakodnevno. -190.str.

Profesionalni odgajatelj vidi dj. Aktivnosti kroz njihovu raznolikost, sloţenost,

smislenost, dugotrajnost i upornost kojom ţele postii neke rješenja, vidi
snalaţljivost u traţenju pomoći od druge djece ili odgajatelja.

Malaguzzi ističe kako je u radu s djecom poznata samo jedna trećina, dok
ostale dvije trećine treba istraţiti i zato je odgajatelj mora biti istraţivač svoj
prakse.
 Odgajatelj kao ekspert, refleksivni praktičar, vrsni stručnjak

Odgajatelj treba imati potrebno znanje o djetetu, odgoju i obrazovanju

nakon završenog stupnja obrazovanja na fakultetu. Ali ono nije dovoljno za
rad u skupini. Upravo to knjiško znanje ne rješava probleme u praksi jer je
praksa sloţenija i ne moţe se naći u knjigama teško ju je predvidjeti, a ne
obuhvaća sve situacije i događanja u praksi posebice ona vezana uz dijete
budući da je svako dijete jedinstveno, okruţenje koje je također jedinstveno,
na odg, roditelje, ustanovu...

Odgajatelj razvija primjerenu odgojnu praksu i ostvaruje ju,tj. Treba ju

kontinuirano ostvaritvati kroz razmišljanje i promišljanje o svojim postupcima
samostalno (samorefleksija) i raspravljajući zajedno s drugim kolegama o
svojim i njihovim zapaţanjima o radu(refleksija), te isprobavanjem i
istraţivanjem njihovih prijedloga i zaključaka sa tih refleksija u praksi.
Raspravljajući i isprobavajući u praksi predloţene ideje (prijedloge) moguće ih
je prihvatiti ili odbaciti, dorađivati i stvarati nove i tako se stvara znanje koje je
izravno moguće primijeniti upraksi.

Naše razumijevanje i svjesnost interakcija s djetetom svaki dan se sve

više produbljuje i razvija. Kako se razumjevanje razvija, tako se razvija novi
pogled na dijete, na nj mogućnosti, sve što ono moţe i zna. Tako se stječe
povjerenje između djeteta i odgajatelja. odgajatelj postaje svjestan svoje
uloge u razvoju djeteta, i uz rasprave s dr odgajateljima, odgajatelj postaje
vrsni stručnjak, refleksivni praktičar-ekspert u svom području.

Nasuprot mehaničkom obavljaju zadataka- zadovoljavanju dječjih

potreba ne razmišljajući o svojim postupcima, dijete je za njih objekt kojeg
treba nahraniti, obući itd.

Poznavanje i razumijevanje djeteta ne dolazi samo od sebe, za to je

potrebna interakcija i komunikacija s djetetom, izravna, ne interpretacija
stručnjaka ili roditelja. Tek u izravnoj interkaciji i pričanjem s djeteto moţemo
stvoriti pravu sliku o djetetu, nj mogućnostima, sposobnostima i sklonostima.
Pa nudimo izvore spoznavanja kojima činimo djecu sposobnijima, jačima...
potičemo kruţno djelovanje.

Za potpuno razumjevanje djeteta potrebno je poznavanje obiteljskih

prilika i neprilika, slabosti i vrlina, karakternih osobina, obiteljskih aktivnosti), što
je uvjet za razvoj prisnog odnosa između odg i djeteta, razvoj povjerenja,
isuradnje među od i djet= što je OSNOVA kvalitetnog odgoja i obrazovanja.

DV bi trebao biti mjesto ustrojeno i okrenuto prema dječjim potrebama,

interesima, pravima i u skladu s tim djelovati. Ustrojena na način da odgovara
djetetu/djeci, a onda da maksimalno potiče i razvija dječja znanja,
sposobnosti i interese.

-treba vidjeti što nam se svakodnevno događa pred očima-

Suradnja i zajedničko učenje stječe se i razvija jedino čineći-surađujući i

sudjelujući u zajedničkim aktivnostima, raspravama o problemima na koje
nailazimo u svakodnevnom radu. Te rasprave među djelatnicima moraju
postati sastavni dio, svakodnevni dio od-ob rada u ustanovi, da se
institucionaliziraju (uspostaviti kao običaj i pravilo).

Odgajatelj svoju praksu gradi u trenutku, u trentnoj situaciji, kroz akciju,

kao odgovor na ono što se dešava u okolini. Većina situacija u praksi je
nepredvidiva. Sve te situacije u kojima odgajatelj mora djelovati najčešće,
gotovo svakodnevno mora djelovati u akciji i u tenutku, u prisutnosti durge
djece koja ga promatraju, ali i procjenjuju odgajateljevo ponašanje najčešće
bez komentara. Odgajatelj često unaprijed nema uputu ni recept kako
djelovati. Međutim za primjereno odgojno djelovanje vaţno je teorijsko
znanje, osvjetljenje problema s kojim se suočavamo. Pitanje je kako će
odgajatelj djelovati prema svakom djetetu, jer ono što je primjereno i
odgovarajuće prema jednom djetetu ne mora biti i prema drugome, što
najčešće i nije. Primjereno ponašanje i djelovanje prema djetetu prilagođeno
je upravo konkretnom djetetu i situacijama u koje nas dijete uvlači, za što je
veoma vaţno poznavati dijete i razumije to dijete. To se postiţe jedino kroz
praksu. Ovaj pristup nije uvijek moguć, no valja istaknuti da se prema svakom
djetetu treba ponašati kao prema razboritoj osobi. I kada se dijete uvjeri da
se odgajatelj prema njemu tako ponaša, da mu ukazuje povjerenje i
poštovanje kao osobi i osobnosti, postupno će se i dijete samostalno početi
tako ponašati i prema odgajatelju i prema drugoj djeci. Pri tome je vaţno biti
dosljedan u svojim postupcima. Valja jasno i otvoreno razgovarati s djetetom i
reći mu koja su njegova ponašanja prihvatljiva i neprihvatljiva i objasniti mu
kao prema razboritoj osobi razloge za takvo ponašanje. Kako se odgajatelj
ponaša prema djetetu tako će se dijete ponašati prema odgajatelju!provjeri
tvrdnju u praksi!

*adaptacija je period prilagodbe djece na ustanovu zapravo razdoblje

uspostave povjerenja, prihvaćanja i suradnje između djeteta i odgajatelja u
okruţenju koje mu šalje takve poruke. Adaptacija je jedno od najznačajnijih i
vaţnijih razdoblja. Ne odnosi se na navikavanje na druge osobe, prostor,
teškoće kod odvajanja od roditelja. U tom razdoblju počinje ono što se naziva
ljudski odnos-odnos poštovanja, suradnje, povjerenja.

DV je druga velika briţljiva obitelj za dijete, izvan prvobitne zajednice-

mama tata i braća i sestre. Vaţno je da se dijete osjeća u toj drugoj obitelji
ugodno, sigurno, zaštićeno, bezbriţno, zadovoljeno, veselo. Ozračje u dv
trebalo bi biti zanimljivo, privlačno, ugodno svim pridošlicama. U svim
prostorijama trebala bi se osjećati dobrodošlica i poziv na druţenje sa
članovima obitelji. Tako bismo mogli učiniti da dijete voli doći u vrtić i da ţeli
dolaziti u vrtić jer se u njemu osjeća kao u svojoj drugoj obitelji.

Pedagoško vođenje

Odgojitelj je direktni, izravni rukovoditelj vlastite odgojne skupine.

Stručni sustručnjaci su također rukovoditelji koji bi sa svog aspekta područja

djelovanja trebao maksimalno uloţiti napor u organizaciju procesa od i ob
koja će biti optimalna za sve sudionike ovog procesa.

Pegagog- rukoviditelj pedagoškog aspekta od i ob, organizator od i ob, tako

da suvremena znanja transformira stvaralački djeci i odgojiteljicama. Fullan za
pedagoga govori da je instrukcijski lider, u odnosu na organizacijskog lidera
(ravnatelja/direktora). On se u školama treba brinuti o kvaliteti
instrukcija/poučavanja djece, a u dječjim vrtićima o kvaliteti procesa odgoja
i obrazovanja.
 Svi članovi stručnog tima trebali bi brinuti o unapređenju od-ob
procesa. To jest stvarati nova saznanja o optimalnoj organizaciji ovih
ustanova, novih znanja o djetetu, od-ob strategijama kako bi se ta saznanja
tijekom istraţivanja mogla nadopunjavati, usavršavati, mijenjati.... takvim
pristupom u zajednici koja uči moglo bi se doći do dubokog razumijevanja
trenutne problematike ili naslućivanja onoga što treba poduzeti u budućnosti.

Svaka ustanova mora ţivjeti u sadašnjosti u skladu sa sadašnjim

potrebama djece, njihovim sklonostima i sposobnostima. Rinaldi ističe model
teorijskog praktičara, fullan novi teoretičar ili sustavni mislilac u akciji,
pedagog je osim lidera treba biti znanstveni praktičar, koji bi znanstvene
teorije i načela o optimalnoj organizaciji od i ob, nova razumijevanja
ishvaćanja učenje i djeteta kao i vaţnost okruţenja mogao stvaralački
prevesti i ugraditi u odgojnu praksu uvaţavajući ustanovi kakva jest. On bi
trebao moći stvaralački primjeniti znanje u praksi, kao što bi trebao putem
pedagoških akcijskih istraţivanja istraţivati praksu kako bi je mogao mijenjati i
unapređivati. Pedagog je glavni organizator pedagoških istraţivanja u cilju
unapređenja prakse, stvaranja i razvijanja gradbenih teorija koje bi se mogle
primijeniti u dr. ustanovama. On stvara zajednicu koja uči, istraţuje i mijenja
od-ob praksu, sukladno sa zahtjevima i potrebama djece i njihovih obitelji,
kao i potrebama suvremenog društva. Uloga pedagoga je stalno unošenje
promjena u ustanovu, s naglaskom na organizaciju procesa, promjene
okruţenja. Fullan ističe da bez promjena u organizaciji nema promjena u od-
ob radu. Oni moraju biti sposobni samotsalno, kritički razmišljati i zaključivati.
Nema konačnih istina, zaključaka koji će primjenjivati.

DV bi trebala biti optimalna mjesta za učenje djece i ţivljenje s odraslima u

njima.