Alexander Graham Bell (Edinburgh, Škotska, 3. ožujka 1847. - Beinn Bhreagh, Kanada, 2.

kolovoza
1922.), američki fiziolog i izumitelj škotskog podrijetla. Bavio se istraživanjem mehanike govora pa je
1872. osnovao u Bostonu (SAD) školu učiteljâ za gluhonijeme. Od 1873. predavao na Sveučilištu u
Bostonu vokalnu fiziologiju. Izumio 1875. prvi široko upotrebljivi električni telefon, koji je s pomoću
elektromagnetske indukcije prenosio govor, a koristi se od 1877. do danas. Godine 1880., sa
Charlesom Sumnerom Tainterom, konstruirao fotofon, aparat koji djeluje na načelu pretvaranja
promjena jakosti (intenziteta) svjetlosti u zvuk, preko promjena električnog otpora selenske ćelije.
Na tom načelu zasniva se reprodukcija zvuka u zvučnom filmu. [1] Kraljevsko društvo iz Londona
dodjelilo mu je Albertovu medalju 1902., a Sveučilište u Würzburgu, Bavarska, počasni doktorat.
Telefon koji je izumio 1876. A. G. Bell je imao istu napravu za govor i slušanje. Bellov telefon, koji se
do danas održao u izmijenjenomu obliku kao telefonska slušalica, sastoji se od trajnog
(permanentnog) potkovastog magneta s polnim nastavcima P. Oko polnih nastavaka namotana je
električna zavojnica s mnogo zavoja tanke žice, čiji krajevi završavaju na priključnice TT, odakle vode
na slušalicu u drugoj postaji. Kad inducirana električna struja jednog trenutka poteče izvjesnim
smjerom, zbrajaju se oba magnetizma, trajni od magneta i inducirani u zavojnici. U drugom smjeru
magnetizam zavojnice slabi magnetizam trajnoga magneta. Time je djelovanje mnogo osjetljivije.
Ispred polnih nastavaka nalazi se tanka membrana D od mekog željeza (feromagnet).