Šest pribira na stolu stoje I samo jedan prazan, proklet To moj muž, i ja, i prijatelji Dočekujemo Novu godinu Zašto su mi prsti krvavi i crveni I zašto osećam otrov u vinu? Domaćin, podigav punu čašu – Bio je važan i tvrd ko zid: ”Pijem za zemlju rođenu našu U kojoj ležimo svi!” A moj drug pogleda u mene I, setivši se nečega živo Uzviknu: ”A ja – za pesme njene U kojima svi živimo!” A treći, ne znajući ništa od toga Ni koga nema, ni ko ode Uz istu misao uhvati mi pogled I prošapta: ”Moramo i za onoga Koji bi, da je živ, bio ovde!