Kemija (grčki: χημεία chimeía; starofrancuski: alkemie; arapski al-kimia: umjetnost preobrazbe;

nekad hr. lučba) je znanost koja proučava ustroj, osobine, sastav i pretvorbu tvari. Kemija se
bavi kemijskim elementima i spojevima, koji se sastoje od atoma i molekula, kao i njihovim
odnosima.
Prije više od stoljeća, ova se znanost nazivala lučbom. Danas se izraz ludžba (usklađeno s
modernim pravopisom) ne upotrebljava.
Atomska teorija je osnova kemije. Ta teorija kaže da se sve tvari sastoje od vrlo malih
čestica, atoma. Jedan od prvih zakona koji je doveo do utemeljenja kemije kao znanosti bio
je Zakon očuvanja mase. Taj zakon kaže da tijekom kemijske reakcije nema primjetne promjene
u količini tvari. Jednostavno rečeno, ako na početku imate 10.000 atoma i napravite mnogo
kemijskih reakcija, na kraju ćete opet imati 10.000 atoma. Masa je ostala ista ako uračunamo
energiju koja se pritom izgubila ili stekla. Kemija proučava odnose među atomima: ponekad
među pojedinačnim atomima, ali češće kad su atomi vezani uz druge atome i
čine ione i molekule. Atomi stupaju u odnos s drugim atomima (npr. logorska vatra je kombinacija
atoma kisika iz zraka s atomima ugljika i vodika iz drveta), a mogu imati odnos i
sa svjetlom (fotografija nastaje zbog promjena koje svjetlo izaziva na kemikalijama filmske vrpce)
i drugim zračenjima.
Neobično se brzo otkrilo da se atomi gotovo uvijek slažu u određenim omjerima: silicijski pijesak
je struktura gdje omjer atoma silicija i atoma kisika iznosi 1:2. Danas znamo da taj zakon
određenih proporcija ima iznimke (npr. integrirani strujni krugovi). Iz toga vidimo da se tvari
ponašaju po određenim kemijskim zakonitostima.
Drugo ključno otkriće: kad god se izvodi određena kemijska reakcija, količina stečene ili
izgubljene energije uvijek je ista. To je dovelo do važnih pojmova kao što
su ravnoteža, termodinamika i kinetika.
Fizikalna kemija zasniva se na modernoj fizici, jer je u načelu moguće opisati sve kemijske
sustave koristeći teoriju kvantne mehanike. Ta je teorija matematički složena i nije razumno
koristiti je za normalan rad u kemiji. U praksi se samo najjednostavniji kemijski sustavi mogu
istraživati isključivo kroz kvantnu mehaniku, te se za praktičke svrhe moraju raditi aproksimacije.
Zato u većem dijelu kemije nije potrebno detaljno znanje kvantne mehanike, jer se važne
posljedice te teorije (prvenstveno orbitalna aproksimacija) mogu razumjeti i primijeniti na
jednostavniji način.
Iako se kvantna mehanika često može zanemariti, njezin osnovni pojam - kvantizacija energije -
mora se uzeti u obzir. Kemičari koriste kvantne efekte prilikom svih spektroskopskih tehnika (i
raznih drugih stvari), iako mnogi kemičari nisu svjesni toga! Osim toga, često se i fizika može
zanemariti, a konačni rezultat (npr. NMR spektar) svejedno može imati smisla.
Potpun fizikalni opis kemije mora također uzeti u obzir relativnost, koja je druga glavna teorija
moderne fizike, također matematički složena. Srećom, efekti relativiteta važni su samo u izuzetno
preciznim izračunima atomske strukture, koji se uglavnom tiču težih elemenata, dok je u praksi
relativnost nevažna za gotovo čitavu kemiju.
Kemija se obično dijeli ovako: analitička kemija, koja određuje sastav i dijelove tvari; organska
kemija, koja proučava ugljikove spojeve; anorganska kemija, koja istražuje šire elemente koje
organska kemija ne naglašava; biokemija, proučavanje kemije u biološkom sustavu; i fizikalna
kemija, koja je osnova svih drugih grana jer obuhvaća fizikalne osobine tvari i teorije za njihovo
istraživanje.
Neke druge multidisciplinarne i specijalizirane grane: znanost materijala, kemija polimera, kemija
okoliša, farmacija.

 znanstvena metoda
 osnovna jedinica SI
 značajni brojevi
 atom
 orbitale
 periodni sustav elemenata
 izomeri
 alotropi
 izotopi
 ion
 elektronska konfiguracija
 Periodični trendovi
o elektronegativnost
o atomski radijus, ionski radijus, kovalentni radijus
o ionizacijska energija
o elektronski afinitet
 elementarne skupine: S-blok, D-blok, F-blok, P-blok