1

HRVATSKA U PRVOJ JUGOSLAVIJI

Rapallski ugovor
Talijanski ekspanzionizam koji su pokazivali na kraju rata i počeli zaposjedati i više
od linije koja im je dodijeljena tajnim Londonskim sporazumom, ubrzao je i stvaranje
jugoslavenske države, jer su mnogi u Hrvatskoj bili skloni popuštanju Srbiji, misleći da je to
jedini način obrane hrvatske obale od Talijana. Bez obzira na sva događanja, granice između
Italije i Kraljevstva SHS tek je trebalo utvrditi na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Delegaciju
Kraljevstva SHS predvodio je Nikola Pašić, ali glavni je pregovarač bio Ante Trumbić.
Tajni Londonski sporazum na Konferenciji nije imao legalno značenje, ali je utjecao
na ponašanje zemalja koje su bile potpisnice tog tajnog ugovora. Francuzi i Britanci čak su
obavijestili Trumbića da su njima ruke vezane Londonskim ugovorom, te da mu ne mogu
pomoći već se on mora nekako sporazumjeti s Talijanima. Jedan od rijetkih političara koji je
otvoreno branio granice K.SHS od Talijana bio je Woodrow Wilson, pogotovo kad su Talijani
povrh svega zatražili još i Rijeku. Diplomati su ponudili Talijanima prijedlog da Rijeka
postane nezavisna država pod nadzorom Lige naroda, ali Talijani i to odbijaju.
U rujnu 1919.g. počinje talijanska politika svršenog čina, kada u Rijeku upada
talijanski nacionalist i pjesnik Gabriele D'Annunzio, sa svojim crnokošuljašima – arditima,
i osvaja Rijeku, a Talijani tvrde da nemaju ništa s tim. Iako Wilson taj čin nije priznavao, nije
mogao puno pomoći, jer je njegov utjecaj sve slabiji, naime, morao se vratiti u SAD gdje je
izgubio na izborima, a SAD se ponovno okreće politici izolacionizma. Kako je Mirovna
konferencija u Parizu završila, Talijanima i Kraljevstvu SHS preostali su direktni pregovori,
koje su požurivali Francuzi i Britanci, jer su se htjeli riješiti hipoteke Londonskog ugovora, ali
i regent Aleksandar koji nije želio ulaziti u pretjerane sukobe s Talijanima.
Dogovor između Kraljevstva SHS i Italije definiran je 12/13. studenog 1920.g. u
talijanskom gradiću Rapallu, a tim ugovorom poznatim kao Rapallski ugovor, Italija je
dobila Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu, Sušac, te grad Zadar, a za Rijeku je
dogovoreno da bude slobodna država. Vrlo skoro, 1924.g. Rimskim ugovorima između
Mussolinija i Pašića, Rijeka je prepuštena Italiji.

Vidovdanski ustav, od 28.VI 1921.g

Pobjedničke sile Antante željele su i K.SHS uključiti u "cordon sanitaire" protiv
boljševičke Rusije, pa zato traže što brže konsolidiranje države, a za to je najvažnije
donošenje ustava. Prije ustava, država je dobila Privremeni narodni parlament, koji je bio
dekretirano tijelo od strane regenta Aleksandra, a ne izabran na izborima. Provodila se
centralizacija uprave, a za sve nedoumice konzultiralo se srbijanski ustav. Takav Privremeni
narodni parlament donio je i izborni zakon za Ustavotvornu skupštinu.
Izbori su održani u studenom 1920.g., a uz velike izborne makinacije, najveći broj
mandata osvojile su:
Pribićevićeva Demokratska stranka – 92;
Pašićeva Radikalna stranka – 91;
Komunistička partija Jugoslavije – 58;
HPSS – 50 (230.000 glasača);
Slovenska ljudska stranka (SLS) Antona Korošeca – 27;
Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) Mehmeda Spahe) – 24;…itd.
Rezultat je pokazao veliki jaz između federalističke i centralističke opcije.
Ustavotvorna skupština od početka je radila u krnjem sastavu, jer su odbile u nju ući i
prihvatiti monarhiju stranke HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka, koja je
promjenom imena odmah nakon izbora, dala do znanja da se zalaže za republikansku ideju i
ne prihvaća monarhiju) i HSP. Uskoro je Zakonom o zaštiti države, tzv. Obznanom, u
 2

prosincu 1920.g. zabranjena KPJ, a s vremenom su skupštinu napustile i SLS, Hrvatska

pučka stranka i Hrvatska zajednica.
Prvi zadatak Ustavotvorne skupštine bio je izglasati nacrt ustava, a usprkos tome što
je bilo 9 prijedloga, u raspravu je prihvaćen samo vladin prijedlog, koju tvore Demokratska
stranka i Radikali, a koji je bio izrazito centralistički. HRSS je predložila svoj prijedlog ustava
javnosti, koji je bio snažno konfederativno orijentiran i po kojem bi jugoslavenska država bila
savez suverenih država.
Vlada je uspjela postići da se Ustav može izglasati nadpolovičnom većinom, a ne 2/3
većinom kako je dogovoreno još Krfskom deklaracijom. Usprkos apstiniranju mnogih
stranaka od rada u skupštini, vlada je jedva (kupovinom glasova) skupila nadpolovičnu
većinu, što joj je osiguralo izglasavanje ustava. Ustav je izglasan 28. lipnja 1921.g., na
pravoslavni dan Sv. Vida, pa je nazvan Vidovdanski ustav, po kojem je Kraljevina SHS
ustavna, parlamentarna monarhija, a država je uređena strogo centralistički.
Da se taj centralizam provede u praksi, u lipnju 1922.g. kralj Aleksandar je donio
Uredbu o podijeli zemlje na oblasti. Ukidaju se povijesne jedinice, a cijeli teritorij
Kraljevine SHS podijeljen je na 33 oblasti (teritorij Hrvatske na 6 oblasti).

Stjepan Radić i borba protiv centralizma

Od nastanka jugoslavenske države najveći je unutrašnjopolitički problem bio
međusobni odnos naroda od kojih se
Političke grupacije koje su djelovale u Hrvatskoj
sastojala. Vidovdanskim ustavom
Hrvatska stranka prava (HSP) – koja vuče korijene iz predratne uspostavljen je čvrsti centralistički
Čiste stranke prava tzv. "frankovaca". Na posljednjem zasjedanju ustroj države, s prevagom izvršne
Sabora 29. X 1918. najavila je svoje raspuštanje zbog ostvarenja
hrvatske samostalnosti, ali razvoj događaja krajem 1918. potaknuo ih je vlasti nad zakonodavnom i s velikim
na daljnje djelovanje. Novi program stranke napravljen je 1919. a na ovlastima kralja, što je dodatno
čelu su bili Ante Pavelić i Vladimir Prebeg. Program ističe zahtjev za pojačalo političke napetosti. Borba
okupljanje hrvatskih teritorija u samostalnu hrvatsku državu, pozivajući
se na hrvatsko državno pravo. protiv centralizma, za reviziju
Hrvatska zajednica (HZ) – nastala je spajanjem Starčevićeve Vidovdanskog ustava i za autonomije
stranke prava i Napredne demokratske stranke u Privremenom pojedinih naroda postali su ključni
narodnom parlamentu koji je pripremao izbore za Ustavotvornu
skupštinu. Sve do tih izbora stranka je smatrana jakom i mislilo se da politički zadaci protucentralističkih
će biti glavni politički subjekt na hrvatskom području. Zalagali su se za grupacija.
parlamentarnu monarhiju i pokrajinsku autonomiju s pokrajinskim Najjača protucentralistička
saborima i vladama, dakle federativno uređenje. Nisu pristali
sudjelovati u glasanju za Vidovdanski ustav zbog njegovog otvorenog stranka bila je HRSS, a protiv
centralizma. Predsjednik stranke bio je dr. M atko Laginja. centralizacije bile su i Slovenska
Hrvatska pučka stranka (HPS) – okuplja sitno građanstvo ljudska stranka (SLS) Antona
katoličke orijentacije, pa su ih zbog toga nazivali klerikalcima. Stranka
je usko surađivala sa SLS i Antonom Korošecom i prihvaćala je
Korošeca, JMO Mehmeda Spahe, pa
novonastalu jugoslavensku državu, ali se nije slagala s centralističkim i neke crnogorske političke stranke
Vidovdanskim ustavom, već se zalagala za autonomiju pokrajina. (federalisti). Uništavanju načela
Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS) – najvećim parlamentarizma znatno je doprinosio
djelom čini je bivša HZ i disidenti iz HRSS kada je Radić 1925.
priznao monarhiju i ušao u vladu. Glavni pokretač stranke bio je Ante i kralj Aleksandar, čije su ovlasti za
Trumbić, a program se temelji na nepriznavanju Vidovdanskog ustava i razliku od mnogih parlamentarnih
monarhije, te se zalažu za republikanizam, što je izraženo u nazivu monarhija, bile prevelike pa se zato
stranke.
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) – pod utjecajem razdoblje trajanja Vidovdanskog
Oktobarske revolucije i Treće internacionale, dolazi do udruživanja ustava naziva razdobljem lažnog
socijaldemokratskih stranaka, 1919. u Beogradu, te nastaje parlamentarizma.
S ocijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) – S RPJ(k),
koja na svom kongresu u Vukovaru, 1920. mijenja ime u KPJ. U Nakon donošenja
Zagrebu je u to vrijeme osnovan S avez komunističke omladine Vidovdanskog ustava Stjepan Radić
Jugoslavije (S KOJ). Stranka se zalaže za stvaranje sovjetske republike se okrenuo organizaciji HRSS-a na
i diktaturu proletarijata, a po nacionalnom pitanju prvo naginje
jugoslavenskom unitarizmu, a pred početak rata predlagat će ideje prostore izvan Banske Hrvatske –
samoodređenja republika. BiH, Dalmacija, Bačka…, a
 3

istovremeno je pokušavao okupiti sve političke snage u Hrvatskoj u borbi protiv centralizma.
Takva inicijativa uskoro je urodila plodom, tj. formiran je Hrvatski blok (HRSS, HSP,
Hrvatska zajednica – HZ), na čijem je čelu bio Stjepan Radić. Već početkom 1922.g.
Hrvatski blok je objavio memorandum "javnom mnijenju civiliziranog svijeta" u kojem se
prikazuje položaj Hrvatske u jugoslavenskoj državi, a istovremeno Hrvatski blok traži
priznanje hrvatske države unutar zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca. Snažna politička
angažiranost Stjepana Radića dovela je do velikog uspjeha HRSS-a na izborima 1923.g.,
kada su osvojili gotovo dvostruko više glasova nego na izborima 1920.g. – 470.000 glasova i
70 mandata u Skupštini, pa u političkom životu države postaju još značajniji činitelj.
Nakon
izbora 1923.g. na
kojima su ojačale
oporbene snage,
došlo je do
konkretnog
okupljanja
anticentralističkih
stranaka. Formiran
je Federalistički
blok (HRSS, SLS
i JMO) s ciljem
zajedničke borbe
protiv centralizma
i za reviziju
Vidovdanskog
ustava. Stvaranje
Federalističkog
bloka izazvalo je u
Beogradu prilično
nepovoljan dojam,
a sam Nikola
Pašić shvatio je da Slika 1: Karta prikazuje podjelu Kraljevine S HS na 33 oblasti, kojoj je cilj bio
će se naći u provođenje centralističke politike od strane vlade. Hrvati su tom predloženom podjelom
nezgodnoj situaciji bili posebno nezadovoljni jer su neka područja izdvojena iz hrvatskog teritori ja. Tako je
ako HRSS prekine npr. područje Kastava pripojeno Ljubljanskoj oblasti; Boka Kotorska pripala je Zetskoj
oblasti, a Međimurje Mariborskoj oblasti.
skupštinsku
apstinenciju i sa svojih 70 zastupnika dođe u Parlament, jer Radikalna stranka tada, iako je
osvojila 108 mandata, ne bi imala apsolutnu većinu za formiranje vlade. Pašić je izrazio
spremnost na dogovore s Radićem.
U travnju 1923.g. došlo je do susreta delegacija Radikalne stranke i HRSS-a u
Zagrebu, kada je potpisan dogovor poznat pod nazivom Markov protokol – Radikali su se
obvezali da neće provesti najavljenu podjelu države na oblasti prema Vidovdanskom ustavu, a
HRSS će nastaviti skupštinsku apstinenciju. Radić je tim potezom želio prije svega spriječiti
"parcelaciju" Hrvatske, ali kako je i sam rekao i dalje nastavlja borbu protiv centralizma i
Vidovdanskog ustava.
U ljeto 1923.g. Stjepan Radić otputovao je u inozemstvo, a najviše je boravio u
Londonu, gdje je pokušavao informirati Zapad o stanju u Kraljevini SHS i tražiti pomoć za
rješenje hrvatskog pitanja. U međuvremenu je Pašić počeo kršiti dogovore iz Markova
protokola i započeo uspostavljanje oblasti. Radić je tada poručio zastupnicima HRSS-a da se
prijave za rad u Skupštini, a vlada Nikole Pašića nemoćno je gledala kako se topi njihova
 4

većina u Skupštini, pa je Pašić tada dao ostavku na premijerski položaj, ali mu je pomogao
Pribičević, koji je odvojio dio ljudi iz Demokratske stranke i utemeljio Samostalnu
demokratsku stranku (SDS), koja je podržala Pašića, te time nastaje tzv. P-P vlada (Pašić-
Pribičević vlada).
Kralj i vlada iskoristili su pristupanje HRSS-a Seljačkoj internacionali i krajem
1924.g. donijeli odluku o primjeni Obznane ili Zakona o zaštiti države na HRSS.
Zabranjuje se svaki rad stranke (zborovi, izdavanje novina, skupštine…), a uskoro je došlo
do hapšenja stranačkih vođa pa i samog Stjepana Radića. Odlučeno je da stranka usprkos
zabrani može izaći na
izbore, jer se
očekivalo da u takvim
okolnostima, pogotovo
kada je Stjepan Radić
u zatvoru, HRSS nema
šanse za veći izborni
uspjeh. Ali, dogodilo
se nešto potpuno
neočekivano, na
izborima 1925.g.
HRSS je dobio
530.000 glasova ili 67
mandata.
U
novonastalim uvjetima
kralj i vlada bili su
spremni na dogovore s
Slika 2: S tjepan Radić s predstavnicima predsjedništva S eljačke internacionale, a Radićem, a i sam
taj je moment vlada iskoristila za pokušaj onemogućavanja djelovanja HRS S , kao
najozbiljnijeg političkog protivnika.
Radić bio je spreman
na sporazum s vladom
jer je svjestan da iz zatvora ne može puno
pridonijeti rješavanju hrvatskog pitanja. Njegovu
odluku, tj. da Stjepan Radić i HRSS priznaju
Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića
objavio je Pavle Radić u Skupštini u Beogradu.
Zbog takvih političkih promjena mijenja se i ime
stranke u HSS (Hrvatska seljačka stranka), jer
priznanjem monarhije mora se brisati republikanski
pridjev iz imena . Formirana je nova vlada, tzv. R–
R vlada (Radić–radikali vlada) u kojoj HSS
dobiva četiri ministarska mjesta, a Stjepan Radić
postaje ministar prosvjete.
Slika 3: Stjepan Radić i Svetozar Pribičević, koji su od političkih
protivnika postali partneri u borbi protiv velikosrpske
centralističke politike. Pribićević je shvatio da službeni Beograd
koristi S rbe iz Hrvatske za provođenje svoje politike, i da tom
suradnjom S rbi iz Hrvatske samo gube. Pribičević će zbog svog
djelovanja čak biti i uhićen, ali 1931. dopušteno mu je da ode u
emigraciju. U emigraciji će on pisati mnoge tekstove koji su
optuživali beogradski režim, a naročito diktaturu kralja
Aleksandra.
 5

Seljačko – demokratska koalicija i atentat na Radića

Vrlo brzo je Radić postao svjestan da je sporazum za radikale bio samo način da
primire hrvatsku oporbu, ali da oni i dalje nastavljaju s centralističkom politikom, što dovodi
do raskida saveza HSS-a i Radikala, a Radić se vraća u oporbu. Do promjena u razmišljanjima
dolazi i kod Pribičevića, koji je shvatio da centralistička politika, koju je i on favorizirao i
provodio, nije ostvarila njegovu viziju jugoslavenskog unitarizma, već je samo omogućila
učvršćivanje velikosrpske politike, koja ugrožava sve nesrpske narode, ali i tzv. "prečanske
Srbe" (Srbe izvan Srbije), a time i njegove Srbe u Hrvatskoj.
Takve okolnosti dovele su do povezivanja njihovih stranaka, HSS-a i SDS-a u
politički savez nazvan Seljačko-demokratska koalicija – SDK, u studenome 1927.g. Radić
i Pribičević su od početka djelovanja vrlo žestoko napadali djelovanje vlade. Istupali su preko
novina, na javnim nastupima, ali i za skupštinskom govornicom, pa su ih često isključivali sa
zasjedanja skupštine. Napadi na Radića
posebno su pojačani kada je iznio plan o
podjeli države na 4 oblasti, s
konfederativnim uređenjem. Sve su se
češće pojavljivale i prijetnje ubojstvom,
čak i u vladinom listu "Jedinstvo",
neposredno prije ubojstva Stjepana Radića.
Na dan 20. lipnja 1928.g., član Radikalne
stranke i terorističke grupacije Bela ruka –
Puniša Račić, u Skupštini u Beogradu je
pucao na hrvatske zastupnike. Ubio je
Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško
su ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i
Slika 4: S tjepan Radić na odru. Veličanstveni sprovod Ivan Granđa. Stjepan Radić je umro 8.
održan je 12. VIII 1928, na kojem se okupio gotovo cijeli kolovoza 1928.g., a njegov pogreb okupio
Zagreb. Posebno značajne riječi tada je uputio S vetozar
Pribićević: „Mi svi osjećamo, a posebno su toga svjesni
je desetke tisuća ljudi iz cijele Hrvatske.
ovdašnji Srbi, da su Hrvati u zajedničku državu donijeli svoju Za novog predsjednika HSS-a
historijsku državnost i to je razlog više da se zajamči potpuna izabran je dr. Vladko Maček, koji time
jednakost i ravnopravnost onima koji su kroz vjekove znali
sačuvati svoju državnost.“
postaje i jedan od dvojice predsjednika
SDK.

Diktatura kralja Aleksandra

U Kraljevini SHS uslijedila je prilična politička kriza, u kojoj je SDK odbijala daljnji
rad u Skupštini, a Hrvati traže da budu gospodari na svom teritoriju, te da dobiju svoj Sabor i
vladu. Na dvoru se čak pomišljalo na dozvolu za izdvajanje amputirane Hrvatske (po liniji
Virovitica – Karlobag, a sve istočno od te linije ostalo bi Srbiji) na što SDK nije pristajala.
Kralj Aleksandar je u takvim okolnostima 6. siječnja 1929.g. proglasio diktaturu –
tzv. šestojanuarsku diktaturu, kojom ukida Vidovdanski ustav i raspušta Skupštinu. Maček
je tada naivno izjavio: "kak' vidite lajbek je raskopčan" , misleći pritom da će se stvari u državi
sada posložiti kako treba, tj. da će se "lajbek zakopčati kak' treba."
Da se neće tako dogoditi pokazali su slijedeći kraljevi potezi. Za predsjednika vlade
postavio je generala Petra Živkovića (poznat kao Pera Kapija, jer je 1903. čuvao stražu na
kapiji kada je ubijen kraljevski par Obrenovića), koji je ujedno bio i ministar unutarnjih
poslova, pa je imao svog čovjeka na čelu vlade, vojske i policije. U vrijeme diktature
zabranjen je rad svih političkih stranaka i organizacija.
Početkom listopada 1929.g. kralj je donio Zakon o nazivu i podjeli države, a po tom
zakonu država je dobila naziv Kraljevina Jugoslavija i bila je podijeljena na 9 banovina
umjesto 33 oblasti: 1. Dravska; 2. Savska; 3. Vrbaska; 4. Primorska; 5. Drinska; 6. Zetska; 7.
 6

Vardarska; 8. Moravska i 9. Dunavska. Granice među banovinama povučene su tako da je u

njih 6 srpska većina, koje naznačuju konture Velike Srbije. Hrvatske su zemlje podijeljene na
dvije banovine – Savsku i Primorsku. (vidi kartu na str. 10)

Nastanak ustaškog pokreta

Hrvatska emigracija formirana nakon 1929. vuče svoj korijen ponajviše iz Hrvatske
stranke prava, tj. "frankovaca", a taj dio hrvatske opozicije smatrao je da se hrvatsko pitanje
može riješiti samo izlaskom iz Jugoslavije. Vodeći čovjek HSP, Ante Pavelić u raznim je
prilikama otvoreno istupao s programom stvaranja samostalne Hrvatske, a veliku je pažnju
polagao u organiziranje pravaške omladine, posebno nakon atentata u Narodnoj skupštini.
Pokrenut je u Zagrebu list Hrvatski domobran s jasnim programom stvaranja samostalne
Hrvatske, a istovremeno je osnovana i istoimena ilegalna omladinska organizacija za borbene
aktivnosti, koja će biti glavni stožer okupljanja domovinske ustaške skupine.
Početkom diktature kralja Aleksandra, 1929. Ante Pavelić je postao nepoželjna osoba
za režim, pa bježi u Austriju gdje je uspostavio vezu s grupom hrvatskih emigranata, bivših
oficira austrougarske vojske (npr. general Sarkotić) koji se nisu vraćali u Hrvatsku jer nisu
prihvaćali stvaranje Jugoslavije. U travnju 1929. Pavelić odlazi u Sofiju gdje se sastaje s
vođom makedonske emigracije Vančom Mihailovom, i s njim dogovara suradnju s ciljem
izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Jugoslavije, a usput je Pavelić održao jedan
antijugoslavenski govor, što nije prošlo nezapaženo u Beogradu, pa ga je jugoslavenski režim
osudio na smrt u odsutnosti.
Beč nije želio komplicirati
odnose s Jugoslavijom, pa je
otkazano gostoprimstvo Paveliću u
Austriji, nakon čega on prelazi u
Italiju, koja postaje baza okupljanja
hrvatske emigracije. U
Mussolinijevim planovima širenje
prema Balkanu imalo je veliki značaj,
a posebno prilika za dobivanje
Dalmacije, pa je jasno zašto je
zainteresiran za Pavelićevu ideju
rušenja Jugoslavije, te pruža
materijalnu i političku pomoć
hrvatskoj emigraciji i Paveliću.
U Italiji se okupilo oko 500
pripadnika hrvatske emigracije, a
glavni suradnici Paveliću bili su
Gustav Perčec, dr. Branimir Jelić, dr.
Mladen Lorković i dr. Mile Budak.
Godine 1930. Pavelić je inicirao
organizaciju emigranata pod
nazivom: Ustaša – hrvatski Slika 5: Ustaška ekipa u nekom logoru u Italiji.
oslobodilački pokret. Prvi
programski dokument ustaške emigracije nastao je nešto kasnije, 1932., Ustav Ustaše –
hrvatske revolucionarne organizacije, gdje se navodi da organizacija ima zadaću oružanim
ustankom osloboditi Hrvatsku i postići njenu samostalnost na cijelom narodnom i povijesnom
području, a kao granica buduće hrvatske države na istoku ističe se Drina, kao granica dvaju
svjetova, istočnog i zapadnog. Prema Ustavu ustaše su organizirani kao vojna formacija, a
najviši organ bio je Glavni ustaški stan kojemu je na čelu poglavnik (Ante Pavelić). Ubrzo je
 7

izdan novi dokument, 1933. pod nazivom Načela hrvatskog ustaškog pokreta, koji
potvrđuje stavove iz Ustava, ali se cijela stvar postavlja na širu osnovu, pa više nije ustaška
organizacija nego ustaški pokret.
Pripadnici ustaškog pokreta bili su smješteni u posebnim logorima u Italiji (Brescia,
Bovigno, Lipari…), u Mađarskoj (ustaški centar Janko Puszta), a ustaških punktova bilo je i u
Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Amerikama… Pripadnici pokreta izvodili su sve moguće
diverzije na području Jugoslavije, posebno na željeznici. Najpoznatija akcija izvedena je
1932., tzv. Velebitski ili Lički ustanak, kada se skupina ustaša iz Italije prebacila u Liku i
izvela napad na žandarmeriju u Brušanima.

Oktroirani ustav
Pogoršanje unutarnjeg stanja u državi i sve nepovoljniji međunarodni položaj, jer su
Velika Britanija i Francuska kritizirale diktatorski režim, prisililo je kralja Aleksandra da
pokuša prikriti diktatorski oblik vladavine. U rujnu 1931.g. kralj je objavio novi ustav
Kraljevine Jugoslavije, poznatiji kao Oktroirani ustav, jer ga nije donio parlament, nego ga
je dao (oktroirao) vladar. Stvorene su neke nove institucije vlasti, tj. uspostavljen je dvodomni
parlament – Senat i Narodna skupština, ali država je i dalje totalitarno uređena, jer zakoni
koji se donose u Senatu i Skupštini postaju valjani tek kada ih potpiše kralj, tako je otvorenu
diktaturu zamijenila prikrivena diktatura.
Provedena je i prava komedija od izbora za Narodnu skupštinu u studenom 1931., na
kojem se provodilo javno glasanje. Kandidatske liste mogle su se postaviti samo za cijelu
državu, pa su na taj način onemogućene liste regionalnih stranaka (a takve su bile sve), a
takvu je listu mogla postaviti samo vlada s Petrom Živkovićem kao nositeljem. Zastupnici s te
liste u novoizabranoj Skupštini formirali su stranku koja je u svoj naziv uvrstila dijelove
naziva nekadašnjih najjačih stranaka – Jugoslavenska radikalno seljačka demokracija, a
koja će kasnije postati poznata kao Jugoslavenska nacionalna stranka (JENESA)
Najotvoreniji odgovor
kraljevoj apsolutističkoj vlasti i
centralizmu stigao je od
hrvatskih političara i
intelektualaca, koje su okupili
Vladko Maček i SDK u
studenom 1932.g. Okupljeni
političari naznačili su opasnost
od velikosrpske hegemonije i
traže novo uređenje države na
načelima koja isključuju svaku
prevlast. Ovakva i slična
razmišljanja skupljena su i
potpisana u rezoluciji koja je
poznata pod nazivom
Zagrebačke punktacije. Odjek
Zagrebačkih punktacija
pokrenuo je i ostale političke
Slika 6: Većina uglednih hrvatskih političara stavila je svoj potpis na stranke da se uključe u borbu
Zagrebačke punktacije. Vladi je ovaj dokument predstavljao problem jer protiv diktature i oktroiranog
su ga prihvatili i mnogi političari izvan Hrvatske, pa su tako nastale ustava. Zbog toga je Vladko
Novosadske punktacije, S arajevske punktacije i sl. Maček osuđen na tri godine
zatvora, ali hrvatsko pitanje i dalje je ostalo neriješeno.
 8

Atentat na kralja Aleksandra, 1934.

Iako se u vanjskoj politici oslanjao na zapadne demokracije, prije svih na Francusku,
kralj Aleksandar počeo je s najavama dobrih odnosa s Hitlerovom Njemačkom što izaziva
dotadašnjeg zaštitnika, Francusku, čija diplomacija dogovara službeni posjet kralja
Aleksandra Francuskoj.
Kada je 1928.g. izvršen atentat na Radića i druge zastupnike, ustaše su za taj
nasilnički čin okrivili osobno kralja Aleksandra, a njihov zavjet je bio da će kralj-diktator
platiti za svoje zločine. Ustaše su pokušali prvi atentat na kralja Aleksandra, 1933. prilikom
njegovog boravka u Zagrebu, koji je završio neuspjehom, ali u slijedećem pokušaju bili su
uspješniji. Naime, Ante Pavelić je doznao za posjet kralja Aleksandra Francuskoj, a
organizaciju atentata prepustio je Eugenu Didi Kvaterniku, čije su se skupine pripremale u
Mađarskoj na imanju Janko Puszta i sa krivotvorenim putovnicama stigli u Francusku.
Atentat je izvršen 9. listopada 1934. u Marseillesu, ubrzo nakon kraljeva iskrcavanja
sa razarača "Dubrovnik". Izvršenje atentata pripalo je Veličku Kerinu, koji je bio
Makedonac, član VMRO (Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija), uz kralja
pogođen je i francuski ministar Louis Barthou.
Atentator Veličko Kerin ubijen je na licu mjesta, a ostali sudionici uhvaćeni su na
švicarskoj granici i osuđeni na doživotnu robiju, dok je Dido Kvaternik uspio pobjeći, ali je
skupa sa Antom Pavelićem kao idejni začetnik u odsutnosti osuđen na smrt. Pod pritiskom
međunarodne javnosti Italija je formalno raspustila ustaške logore, ali ih je u stvari samo
prebacila na Lipare, a Ante Pavelić je bio u nekoj vrsti ograničenja kretanja po Italiji.

Namjesništvo
Kada je vijest o atentatu stigla u Beograd, otvorena je politička oporuka kralja
Aleksandra, kojom određuje svoje nasljednike. Novi kralj Petar II. imao je samo 11 god., pa
je kralj odredio da do njegove punoljetnosti
državu u ime kralja vodi tročlano namjesništvo:
knez Pavle (kraljev bratić), Radenko Stanković
(senator i dvorski liječnik ) i Ivo Perović (ban
Savske banovine). Glavna osoba postao je knez
Pavle.
Knez Pavle krenuo je u pravcu
ublažavanja krutih propisa iz diktatorskih
vremena, pa su izvršene promjene u izbornom
zakonu, čime je na izborima u svibnju 1935.
omogućeno i sudjelovanje opozicije. Opozicijske
stranke izlaze na izbore pod nazivom Udružena
opozicija (SDK, Demokratska stranka, Savez
zemljoradnika i JMO) na čelu s Vladkom
Mačekom. Nositelj vladine liste bio je
predsjednik vlade Bogoljub Jeftić (koji je Slika 7: Knez Pavle, vodeći čovjek Kraljevine
izmislio kraljeve predsmrtne riječi: Čuvajte mi Jugoslavije nakon atentata na kralja Aleksandra.
Jugoslaviju!).
Vladina lista dobila je oko 60% glasova, a Udružena opozicija malo manje od 40%, ali
je čudnim pravilima oko podjele mandata, vladi pripalo 303, a Udruženoj opoziciji samo 67
zastupničkih mandata, pa je tako ona ispala moralni pobjednik što je bio znak knezu Pavlu za
daljnjom demokratizacijom u državi.
Mandat za sastav nove vlade nakon izbora dobio je Milan Stojadinović, a u nju su
ušli i stalni kompromiseri Anton Korošec i Mehmed Spaho, sa svojim strankama. Tada je
umjesto JNS, u skupštini formirana Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ ili Jereza), čiji
 9

je program i dalje unitarističko-centralistički. U svom nastupu na prvoj skupštinskoj sjednici

nakon svibanjskih izbora Milan Stojadinović spomenuo je i rješavanje "hrvatskog pitanja",
pa je to prvo priznanje postojanja "hrvatskog pitanja" od stvaranja Jugoslavije.

Režimska nasilja u Hrvatskoj

Od 1935. osjeća se više slobode za politički rad, npr. dopušta se isticanje hrvatske
zastave, izlazak stranačkih novina HSS-a…itd., ali još uvijek traje žandarski pritisak po cijeloj
Hrvatskoj, posebno u selima. Radikali osnivaju po Hrvatskoj četničke organizacije, koje
primjenjuju fašističke metode obračuna (batinanje prije svega), na što policija nije reagirala.
U mnoštvu nasilja nad hrvatskim građanima izdvajaju se tri najtragičnija događaja:
Sibinjske žrtve, veljača 1935. – u selu Sibinju pokraj Broda, nakon mise žandari su ubili 8
seljaka, a mnoštvo njih odveli u zatvor. Seljaci su bili okupljeni zbog izbornih priprema.
Žrtve iz Vrba i Rušćica, veljača 1935 – također sela blizu Broda, gdje su seljaci protestirali
protiv događanja u Sibinju dan prije. Ubijeno je 5 seljaka
Senjske žrtve, svibanj 1937. – senjski
su žandari pucali u mladiće i djevojke
iz Gospića, koji su u Senj došli na
koncert Hrvatskog pjevačkog zbora
Trebević iz Sarajeva. Ubijeno je
sedmero mladih ljudi, a jedina im je
greška što su nosili hrvatsku zastavu.
Radi zaštite HSS je ustrojio
svoje članove u Hrvatsku građansku i
seljačku zaštitu (1935), koja je bila
naoružana batinama, a od stvaranja
Banovine Hrvatske i pravim oružjem.
Slika 8: Kako nije bilo velike koristi od molbi i tužbi, kako prema vladi tako i
prema međunarodnim čimbenicima, HS S je (iako mirotvorna stranka) ustrojio
Hrvatsku građansku i seljačku zaštitu. Na početku, 1935., bili su naoružani batinama,
a od utemeljenja Banovine Hrvatske i vatrenim oružjem.

Banovina Hrvatska
Stojadinović, iako prvi priznaje postojanje "hrvatskog pitanja" nije bio nimalo
zainteresiran za njegovo rješavanje. Mnogi srpski političari i stranke postali su svjesni da je
rješenje "hrvatskog pitanja" ujedno i preduvjet rasplitanja državne krize. U Srbiji se uočavao
porast nezadovoljstva Stojadinovićevim diktatorskim ponašanjem i nedemokratskim
metodama, pa mu je srpska opozicija osporavala pravo predstavljanja srpskog naroda, dok je
u isto vrijeme jačao jedinstveni hrvatski nacionalni pokret oko Mačeka.
Takvo stanje navelo je kneza Pavla da potakne raspisivanje prijevremenih izbora, koji
su održani u prosincu 1938. Bile su postavljene tri kandidatske liste: 1) JRZ s nositeljem
Stojadinovićem; 2) opozicijska lista s nositeljem Mačekom; 3) lista Zbor s nositeljem
Ljotićem (četnička organizacija). Listu opozicije sačinjavali su SDK, srbijanska udružena
opozicija i dio bivše JNS sa Petrom Živkovićem.
Prebrojavanje glasova pokazalo je pad broja glasova za vladu sa 60 na 54%, a
istovremeno porast podrške opoziciji sa 38 na 44%, ali kako je i dalje na snazi bio čudan
model podjele mandata, opet je vlada u novoj skupštini dobila 307 mjesta, a opozicija samo
67. Knez Pavle je shvatio da mora maknuti Stojadinovića, ne samo zbog loših izbornih
rezultata, već i zbog znakova pretjeranog isticanja svoje ličnosti. Knez se pribojavao da
Stojadinović namjerava zauzeti mjesto kakvo imaju Hitler u Njemačkoj ili Mussolini u Italiji,
a posebno mu je zamjerao neučinkovitost u rješavanju "hrvatskog pitanja". Uz pomoć stalnih
kompromisera Korošeca i Spahe, knez Pavle uspio je dobiti ostavku Milana Stojadinovića, a
 10

mandat za sastav nove vlade povjerio je Dragiši Cvetkoviću (jedan od glavnih pomagača u
rušenju Stojadinovića).
Vladi Dragiše
Cvetkovića glavni je
zadatak po naputku kneza
Pavla bio sporazum s
Mačekom i HSS. Obje su
strane bile zainteresirane
za što brži dogovor jer
međunarodna situacija
nije bila nimalo ružičasta.
Naime, krize oko
njemačkog pripojenja
Austrije i ulaska njezine
vojske u dio
Čehoslovačke, zatim
talijanski ulazak u
Albaniju glavni su
događaji prve polovine
1939. g., i sve je to
nagovještavalo skori Slika 9: Podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine i konture Banovine
početak rata, koji Hrvatske.
država ne bi smjela dočekati potpuno nesređena.
Prvi susret Cvetkovića i Mačeka
održan je u Zagrebu u travnju 1939., i
tada je prihvaćen Mačekov zahtjev da
se prvo utvrdi teritorijalni opseg
Hrvatske, a zatim njezin posebni
položaj i ovlasti. Pregovori su potom
nastavljeni uz česte prekide, a završeni
su potpisivanjem sporazuma
Cvetković – Maček 26. kolovoza
1939., a istog je dana knez Pavle
potpisao i Uredbu o Banovini
Hrvatskoj u kojoj je sve pravno
razrađeno, tj. utvrđen je teritorij,
nadležnosti i organizacija Banovine
Hrvatske.
Teritorij Banovine Hrvatske
nastao je spajanjem Savske i Primorske
banovine, a njima su pridruženi
kotarevi u kojima su Hrvati imali više
Slika 10: Reagiranje emigrantskog tiska na stvaranje od polovine stanovništva, to su bili
Banovine Hrvatske.
Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko,
Gradačac, Derventa, Šid i Ilok.
U nadležnosti banovinske vlast bili su unutarnji poslovi, poljoprivreda, trgovina, obrti,
industrija, narodno zdravlje, prosvjeta itd. Središnja vlada vodi vanjske poslove, obranu,
promet, poštu i zajedničke financije. Na čelu vlasti je ban kojega imenuje vladar, a prvi ban
postao je dr. Ivan Šubašić. Zakonodavnu vlast u Banovini Hrvatskoj imao je Hrvatski sabor.