Istospolni brakovi - a što sa djecom?

"Od svih argumenata protiv istospolnih brakova, najuvjerljiviji je onaj kako

šteti djeci. Ako djeca imaju pravo na nešto, onda je to započeti život sa majkom i ocem.

Smrt, razvod, napuštanje, neke pogreške u životu – sve to lišava djecu majke ili oca, ali samo
istospolni brak bi zakonski osigurao da djecu od rođenja lišavamo bilo majke bilo oca.

Zašto onda pravo djeteta da započne život sa majkom i ocem nema nikakav utjecaj na
milijune ljudi koji ili zagovaraju istospolne brakove ili se ne mogu odlučiti po tom pitanju?

Među gay aktivistima razlog je narcizam. Iako gayevi već imaju pravo na odgajanje djece bez
roditelja suportnog spola i pravo da usvajaju djecu, gay aktivisti žele da društvo pojačaju
jedno-spolno roditeljstvo sa najvećim pečatom obobrenja – brakom. Za gay aktivista,
činjenica kako dijete prolazi najbolje sa dobrim ocem i dobrom majkom nema nikakvo
značenje (ili još gore, to negiraju). Jedino što je važno je ono što je dobro za gayeve.

A što sa heteroseksualcima koji podržavaju istospolni brak? Ignoriraju pitanje utjecaja na

djecu zato što se ili ne žele baviti time ili su toliko zastrašeni oslobađajućim trojstvom –
"jednakost", "prava" i "tolerancija" – pa čak i dječja dobrobit nije problem.

Zagovornici istospolnih brakova dakle imaju puno dobrih razloga da ne pričaju o djeci. Čak ni
najstrastveniji zagovornici ne tvrde kako je bolje za dijete da ima dvije majke bez oca ili dva
oca bez majke.

No, zagovornici istospolnih brakova će odgovoriti, da iako djeci možda neće biti bolje, bit će
im jednako ako žive sa dva oca i bez majke ili sa dvije majke i bez oca.

Međutim, ova tvrdnja je nepoštena. Toliko nepoštena da vodi do određene kognitivne

disonance među mnogima koji je podržavaju. S jedne strane, oni stvarno ne vjeruju da su
majke (ili očevi) beskorisni, a ne žele ni lagati. S druge strane, znaju da moraju reći kako otac
i majka nisu bolji od dva isto-spolna roditelja ili će izgubiti javnu podršku za istospolne
brakove. Kada bi priznali očitu istinu – da će istospolni brakovi značiti kako društvo pravno i
namjerno lišava djecu bilo majke bilo oca – malo amerikanaca bi podržalo pravnu redefiniciju
braka i obitelji.

Dakle, zagovornici istospolnih brakova sada tvrde kako djeca ne funkcioniraju bolje sa
majkom i ocem.

Kako bi poduprijeli ovu apsurdnost, stalno pitaju, "Gdje su vam studije" koje dokazuju kako
su djeca uspješnija sa ocem i majkom? Ne samo da takve studije ne postoji, tvrde oni, nego
zapravo "studije pokazuju" kako djeca koju odgajaju roditelji istog spola su podjednako
uspješna kao i djeca koju odgajaju otac i majka.

No, i ova tvrdnja je nepoštena.

Kao što je profesor Don Browning (University of Chicago) nedavno napisao u članku za The
New York Times, “Ne znamo gotovo ništa" o učincima istospolnog roditeljstva na djecu.

"Obujam socioloških spoznaja o istospolnom roditeljstvu," tvrde on i koautor, "je u najboljem

slučaju oskudan..." Ne postoje rigorozne, velike studije o učincima istospolnog roditeljstva na
djecu.

Steven Nock, vodeći znanstvenik sa University of Virginia, zapisao je u ožujku 2001 nakon
temeljnog pregleda da svaka studija koja se bavi tim pitanjem "sadrži barem jednu fatalnu
pogrešku" i "nijedna od njih nije provedena u skladu sa opće prihvaćenim standardima
znanstvenog istraživanja."

Dakle tvrdnja kako "studije pokazuju" da djeca nisu uspješnija sa majkom i ocem je
činjenično pogrešna kao što je i moralno odbojna. Zašto su onda mnogi prevareni njome?
Zato što "studije pokazuju" postaje utočište onima kojima se ne da misliti. Stalno čujem takav
nedostatak razmišljanja od više obrazovanih ljudi koji zovu moju radio emisiju koji odbijaju
razmišljati o nekom pitanju, ili dati moralni sud, bez da prvo vide što "studije pokazuju".

No, misle li oni stvarno da je majka beskorisna ukoliko dijete ima dva oca, ili da otac nije
potreban ako dijete ima dvije majke? Ideja da muškarci i žene nemaju potpuno različite
doprinose odgoju djece je toliko apsurda tako da je zastrašujuće koliko puno dobro
obrazovanih – i samo dobro obrazovanih – vjeruje u nju.

Argument kako djeca nemaju koristi od imanja i majke i oca ignorira ono što je najbolje za
djecu."

Izvorni članak ovdje.

PS

Članak je napisan 2005.godine tako da su u međuvremenu napravljene neke nove studije.

Ipak, prigovori nekih ljudi koji su pročitali stotine studija o tom pitanju (i u tom razdoblju,
ponavljam članak je stariji) kažu kako svi imaju pogreške i nisu u skladu sa opće prihvaćenim
standardima znanstvenog istraživanja, odnosno; nisu napravljeni na reprezentativnom uzorku,
ograničeni su u mjernim faktorima, ne uzimaju objektivne mjere i nema dugotrajnih studija.  

Često se spominje istraživanje (prošle godine) koje je pokazalo kako je djetetu bolje odrastati
sa dvije majke nego sa heteroseksualnim roditeljima. Problem sa tom studijom je što su majke
same ocjenjivale ponašanje djece i što su se majke same prijavile za studiju tako da u
istraživanju nije korišten reprezentativan uzorak i ne postoji objektivno vrednovanje. Također
su pri zaključku ignorirali socioekonomske razlike između majki(visokoobrazovane,
dobrostojeće bjelkinje sa razvijenog područja koje su se javile za studiju vs. rezultati za
populaciju sa drugačijim uvjetima, genetsku komponentu neću ni spominjati). Unatoč tome,
došli su do hrabrih zaključaka kako je djeci bolje u obiteljima sa dvije majke.

Još jedan zaključak je kako je djeci najbolje kad su planirana, lezbijski parovi koji kroz
umjetnu oplodnju dođu do djece moraju planirat postupak tako da se više i angažiraju oko
djece dok to ne mora biti slučaj kod "neželjene" djece heteroseksualnog para. Mislim da
(kakvi god) rezultati studija neće previše utjecati ni na jednu ni na drugu stranu, čak i ljudi
 koji provode takva istraživanja vjeruju da bi istopolnim parovima trebalo iz principa dopustiti
djecu i da su istraživanja kao argument nepotrebni. Nisam ni siguran da će činjenica da dvije
bogate i obrazovane lezbijke mogu odgojit dijete koje ima visok prosjek u školi uvjerit
konzervativce da je jednospolno roditeljstvo dobra stvar. Posebno jer konzervativci nisu
oduševljeni argumentom kako je samo "ljubav" (pojam koji valjda znači svakome pustit da
radi što god želi) potrebna da se svi problemi svijeta riješe. (Zar samohrani roditelji ne vole
svoju djecu kad postoje razlike? Zašto samo dva roditelja, a ne više?)

Zapravo mi već i sami parametri uspoređivanja nisu najjasniji, pretpostavljam da bi i

ostvarivanje državnih jaslica o kakvim su još stari grci sanjali moglo rezultirati odgojem djece
koja će zadovoljavat određene kriterije bolje nego dijete odraslo sa svojim roditeljima, ali
nisam siguran da bi puno ljudi htjelo živjeti u takvom društvu (barem ne za sada).  

Bilo kako bilo, ne vidim zašto bi dijete trebalo odrastati u zajednicama sa dva oca ili dvije
majke kada može odrastati uz majku i oca.

You might also like:

 Istospolni "brak"
 "Prava" istospolnih brakova su besmislena
 Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?
 O podršci lijevih libertarijanaca istospolnim brakovima

"Prava" istospolnih brakova su besmislena

U svim državama([SAD-a]) u kojima se glasovalo o gay brakovima ove godine, rezultat je bio
protiv - kao što bi i trebao biti.

Od svih tobožnjih argumenata za gay brakove, najneiskreniji je argument kako se radi o

pitanju jednakih prava. Brak nije pravo kojeg vlada proširuje na pojedince. Radi se o
restrikciji nad pravima koja već imaju.

Ljudi koji jednostavno žive zajedno mogu se dogovoriti kako god žele, bilo da su
heteroseksualni ili homoseksualni. Mogu podijeliti svoje stvari 50-50 ili 90-10 ili kako god
žele. Mogu svoje zajednice učiniti privremenima ili trajnima ili se dogovoriti da mogu
prekinuti kada god žele.

Brak je ograničenje. Ukoliko moja žena kupi auto sa svojim novcem, po postojećim zakonima
ja automatski posjedujem pola toga auto, neovisno o tome glasi li auto na mene. Bilo da je taj
zakon dobar, loš, ili indeferentan, radi se o ograničenjima naše slobode da uredimo odnose
kako bi mi željeli. To je samo jedna od mnogih odluka koju bračni zakoni uzimaju iz naših
ruku.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon mijenja ne na temelju logike nego iskustva.
Bračni zakoni su se razvili kroz stoljeća iskustva sa parovima suprotnog spola – i djece koja
su rezultat takvih zajednica. Društvo iskazuje svoj interes tako što ograničava opcije
odlučivanja para.
Društvo nema takvog interesa u ishodu zajednice između dvoje ljudi istog spola. Prenošenje
svih tih zakona na istospolne parove imalo bi podjednako smisla kao prenošenje pravila
košarke na nogomet.

Zašto gay aktivisti žele da se njihove opcije ograniče bračnim zakonima kada mogu sami
osmisliti svoje ugovore sa vlastitim odredbama i mogu održati kakvu god ceremoniju žele da
bi to proslavili?

Ne radi se o pitanju individualnih prava. Ono što aktivisti traže je službeno društveno
odobrenje njihovog načina života. Ali to je antiteza jednakih prava.

Ako vi imate pravo na nečije odobravanje onda oni nemaju pravo na svoje vlastiti mišljenje i
vrijednosti. Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije
ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.

Retorika "jednakih prava" je postala put kojim razne skupine postižu posebne privilegije tako
da je vjerojatno bilo neizbježno da gay aktivisti krenu tim putem. Uspjelo im je. Već su
uspjeli dobiti puno više vladinog novca za AIDS nego za ostale bolesti koje ubijaju puno više
ljudi.

Već je odavno došlo vrijeme da prestanemo sa igrama riječi o jednakim pravima koje vode do
posebnih privilegija.

Usput, nije uopće jasno koliko homoseksualaca zapravo želi brak, unatoč tome što gay
aktivisti guraju to pitanje. Ono što aktivisti stvarno žele je pečat prihvaćanja
homoseksualnosti kao sredstva širenja stila života(koji je čak postao i opasan u ovo vrijeme
raznih bolesti).

Već su postigli znatan uspjeh u našim javnim školama u kojima se provode razni programi
poput "edukacije o AIDS-u" i sličnih kojima je cilj promoviranje homoseksualnosti. U nekim
slučajevima, gay aktivisti dolaze u škole, ne samo da promoviraju homoseksualnost kao ideju
nego da ih informiraju o njihovim lokalnim okupljalištima

Ne postoji granica što ljudi neće učiniti ukoliko im to dopustite. Činjenice da naše škole, koje
ne uspijevaju obrazovati našu djecu na razini kojoj to rade u drugim državama, imaju vremena
promovirati homoseksualnost je stvarno zapanjujuća.

Svaka interesna skupina ima motivaciju da nešto uzme od društva kao cjeline, neki će biti
zadovoljni sa tek nešto novca poreznika, ali drugi će pak željeti rastaviti dio strukture
vrijednosti zbog kojeg je društvo održivo.

Možda ne žele srušiti cijelu strukturu, samo se osloboditi dijelova koji ometaju njihov stil, ali
kada bezbroj grupa počne rastavljati dijelove strukture koje im se ne sviđaju onda možemo
očekivati društveni kolaps kakav je vidljiv i u povijesti i u drugim dijelovima svijeta našeg
vremena.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak. (Pretpostavljam da bi nekog moglo zbuniti ovo
"promoviranje homoseksualnosti", ali piše u kombiniciji sa "kao stil" odnosno "kao ideju"
tako da se očito misli na širu sliku koju takvi aktivisti promoviraju.)
 U još jednom sličnom članku se pozabavio argumentom o "diskriminaciji";
Argument kako postojeći bračni zakoni "diskriminiraju" homoseksualce brkaju diskriminaciju
ljudi sa pravljenjem razlike između različitih vrsta ponašanja.
Svi zakoni razlikuju različite vrste ponašanja. Koju drugu svrhu zakoni imaju?

Pitanje nije trebamo li gayevima dopustiti da se vjenčaju, mnogi gayevi su već vjenčani sa
osobama suprotnog spola. Isto tako, heteroseksualci koji bi se možda željeli vjenčati sa
osobom istog spola kako bi postigli neki efekt također to neće moći učiniti, baš kao ni gayevi.

Pravo pitanje je trebamo li redefinirati brak – i ako to učinimo zbog gayeva, zašto ne i zbog
poligamista? Zašto ne i za razne druge skupine?
Sveprisutno je oglašavanju na televiziji u Kaliforniji za "gay brakove" u kojima prikazuju
crnce kako na njih laju policijski psi za vrijeme građanskih marševa i tako impliciraju da
homoseksualci trpe istu diskriminaciju danas, ali ta analogija je potpuno pogrešna.

Crnci su morali sjediti na kraju busa zato što su bili crni. Radili su upravo istu stvar koju su
radili i bijelci – vozili su se autobusom. Zbog toga se radilo o (rasnoj) diskriminaciju.

Brak nije pravo nego skup zakonskih obaveza koje su nametnute jer vlada ima svoj interes u
zajednicama koje, među ostalim stvarima, imaju potencijal stvaranja djece (odnosno brinu se
za budućnost nacije).
You might also like:
 Istospolni "brak"
 Istospolni brakovi - a što sa djecom?
 O podršci lijevih libertarijanaca istospolnim brakovima
 Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?

Istospolni "brak"

Nakon što je veliki broj državnih sudova( [SAD-a]) odbio redefinirati brak
tako da uključuje i istospolne zajednice stalno čujemo priče o "diskriminaciji".

Jednakost pred zakonom koju nam pruža Ustav se odnosi na ljude, a ne na ponašanje. Zakoni
postoje upravo zato da diskriminiraju između različitih vrsta ponašanja.

Kada zakon dopušta automobilima da se voze po autocesti, ali zabranjuje biciklistima tu istu
stvar, tada se ne radi o diskriminaciji protiv ljudi. Biciklist koji siđe sa svog bicikla i uđe u
auto može se voziti po autocesti baš kao i svi ostali.
U slobodnom društvu, puno stvari nije niti zabranjeno niti ih se olakšava. Smatra se da nisu
predmet zakona.

Homoseksualci su bili najsmisleniji kada su tvrdili kako se zakon nema što uplitati u odnos
između odraslih osoba koje daju svoj pristanak. Sada žele da zakon stavi pečat odobrenja
njihovom ponašanju, ali nitko nema urođeno pravo da dobije odobravanje ostalih.

Zašto se uopće smatra da je brak nešto čime se mora baviti zakon? Zato što država ima interes
u tome kakvi će biti rezultati određenih zajednica, neovisno i odvojeno od interesa samih
uključenih stranaka.

U nedostatku institucije braka, pojedinci bi mogli urediti svoje odnose kako god to žele, bilo
privremeno ili trajno, i podijeliti svoje svjetovne stvari na bilo koji način koji im padne na
pamet.

Brak znači da se vlada upliće, ograničava ili čak propisuje različite aspekte međusobnog
odnosa (jednog prema drugome) – a još veća ograničenja postavlja na odnos prema djeci koja
mogu nastati kao rezultat takve zajednice.

Drugim riječima, brak nameće zakonska ograničenja, oduzima prava koja bi pojedinci inače
imali. Ipak, zagovornici "gay brakova" prikazuju brak kao proširenje prava na koje oni imaju
pravo.

Tvrde da su protiv "zabrane gay brakova", ali brak već stoljećima označava zajednicu
muškarca i žene. Ne postoji "gay brak" kojeg bi mogli zabraniti.

Analogije sa zabranom međurasnih brakova su pogrešne. Rasa nije dio definicije braka.
Zabrana međurasnih brakova je zabrana nekog ponašanja koje je inače dopušteno zato što je
određena uključena osoba druge rase. Radi se o diskriminaciji protiv ljudi, a ne ponašanja.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon ne razvija logikom nego iskustvom. Veliki
broj zakona nastao je i evoluirao kroz stoljeća, na temelju iskustva sa muško-ženskim
zajednicama.

Ne postoji razlog zašto bi se svi ti zakoni trebali primjenjivati i na drugačije zajednice,

zajednice koje nemaju inherentnu mogućnost stvaranja djece ili inherentnu asimetriju odnosa
između ljudi različitih spolova.

Unatoč pokušajima da se izbjegnu te asimetrije sa pomodnim frazama poput "trudnog para" ili
"partnera", umjesto korištenja izraza muž i žena, te asimetrije se javljaju u mnogim oblicima i
imaju razne posljedice, njima se zakon bavi na temelju iskustva, a ne teorija ili retorike.

Primjerice, žene tipično ulažu u obitelj tako što ograničavaju svoje sudjelovanje na tržištu
rada, barem dok se brinu za malenu djecu. Istraživanja pokazuju da takve razlike još uvijek
postoje i u ovo doba, čak i među ženama i muškarcima koji imaju postdiplomske titule sa
Harvarda i Yalea.

U nedostatku bračnih zakona, muškarac bi mogao izbaciti svoju ženu kada poželi i ona bi
izgubila desetljeća koja je uložila u njihovu vezu. Bračni zakoni nastoje nadoknaditi dio
njenog ulaganja tako što dobiva alimentaciju ukoliko dođe do razvoda.
 Oni koji razmišljaju o muškarcima i ženama kao apstrakcijama smatraju da bivši muž ima
podjednako pravo na alimentaciju kao i bivša žena, ali što točno nadoknađujemo bivšim
muževima?

I zašto bi se išta od svog tog iskustva odnosilo i na istospolne zajednice kada ne postoji ista
inherentna asimetrija i ne postoji tendencija stvaranja djece?

Autor je Thomas Sowell, izvori članak.

You might also like:
 Istospolni brakovi - a što sa djecom?
 O podršci lijevih libertarijanaca istospolnim brakovima
 Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?
 "Prava" istospolnih brakova su besmislena

O podršci lijevih libertarijanaca istospolnim brakovima

"Već neko vrijeme razmišljam kako je libertarijanstvo (posebno društveno liberalno

libertarijanstvo) nerješivo nedosljedno. S jedne strane, glavna poanta libertarijanstva je
navodno ukloniti državnu prisilu iz naših života što je više moguće. Predstavlja se kao
antiteza totalitarizmu.

S druge pak strane, lijevo nastrojeni libertarijanci također često žele ukloniti sve prisile i
društvene pritiske koje dolaze od samog društva, a to je projekt koji zahtijeva puno uplitanja
vlasti.

Libertarijanska potpora gay brakovima je vjerojatno najbolji primjer. Brak je institucija koja
je nastala prije naše vlade. U postojećem obliku je nastala unutar organskog društva, a
podržava je tradicija i kultura. Vlada samo prepoznaje tu instituciju jer se radi o temeljenom i
integralnom dijelu našeg društva tako da ju je praktički nemoguće ne prepoznati.

Uvesti gay brak znači ukloniti instituciju braka kakva je definirana od strane društva, i
zamijeniti je sa "institucijom" koju definira vlada. Institucija koja je rezultat tog uplitanja više
nije ona koju vlada samo prepoznaje, nego ona koju vlada izmišlja.

Bit totalitarne agende je uništiti sve naravne tradicije i institucije, potpuno izložiti ljude
stvarnosti koju definira i kontrolira država, tako da ne postoji ništa izvan ili iznad država
čemu bi ljudi mogli biti odani.

Zamijeniti brak i obitelj sa državno-definiranom stvarnošću je zapravo Sveti Gral

totalitarizma, zato što je obitelj (i brak) najvažnija središnja institucija u svim funkcionalnim
društvima. Sve totalitarne države traže načine kako se uplesti u brak i obitelj kako bi ih
uklonili jer su potencijalni konkurenti za lojalnost naroda.

Ukratko, očekivali bi da će nečuveno državno uplitanje u tkivo društva što je potrebno za gay
brakove (nešto što ne bi samo po sebi postojalo), biti jedna od najvećih anti-libertarijanskih
stvari koju možete zamisliti. Ipak, mnogi libertarijanci upravo to promoviraju. Ideja kako se
vlada ne bi trebala nametati u društvu dolazi u sukob sa idejom kako bi svakome trebalo biti
dopušteno da radi što god želi (pa libertarijanac odustaje od prve ideje).

Lijevo orijentirano libertarijanstvo nije uopće alternativa egalitarizmu, zapravo mu je

identično. Poput egalitarista, lijevi-libertarijanac tvrdi da su sve ljudske želje jednake, ali kada
želje ljudi dođu u sukob jedna sa drugom, ispadne da su neke jednakije od drugih, i onda
moramo pozvati vladu da podrži "dobre" (odnosno ljevičarske) želje i potisne "loše"
(konzervativne)."  

Razmišljanje preuzeto iz usputnog anonimnog komentara na jedan blogpost.

Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?

Uvodne napomene:
Tekst u nastavku je preuzet iz rada "What is Marriage?", autori su; Sherif Girgis(Princeton
University Department of Philosophy), Robert George(Princeton University - Department of
Politics), Ryan T. Anderson (University of Notre Dame Department of Political Science).
Možete ga preuzeti ovdje(["download this paper" i ispunjavanje captche]).
Rad se bavi pitanjima poput; Što je to brak? Kako bi legalizacija homoseksualnog braka
utjecala na Vas? Ako nije dopušteno istospolnim zašto je neplodnim parovima? Nije li brak
što god mi kažemo da je? Zašto ne proširiti postojeće norme na gay zajednicu? i drugim
sličnim pitanjima. Izdvojio sam samo jedan dio članka, reference na članke nisam pisao, ali ih
možete pronaći u izvornom članku - baš kao i definicije koje koriste, a objašnjene su ranije u
članku. Mislim da je izdvojeni dio jasan, ali za potpuno shvaćanje možete pročitati članak u
cijelosti. (Pojam konjugalni brak sam prevodio kao tradicionalni brak). 

Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?

U ovom trenutku neki revizionisti odustaju od filozofskih napada na brak i jednostavno pitaju
"Koja je šteta?" Čak i ako smo u pravu, je li provođenje našeg stajališta dovoljno važno da
opravda emocionalne i druge poteškoće koje će neki možda iskusiti jer njihove spolne veze
neće biti prepoznate? Zašto bi država trebala brinuti o nekom apstraktnom moralnom
principu? Revizionisti često opisuju te prigovore sa pitanjem "Kako bi homoseksualni brakovi
utjecali na vaš brak?" Prvo treba primijetiti kako to pitanje možemo postaviti i zagovornicima
homoseksualnih brakova koji se protive, primjerice, poliamornim zajednicama: kako bi
prepoznavanje takvih zajednica utjecalo na nečiji brak? Ako je takva vrsta pitanja presuđujuća
protiv bračnog(eng. conjugal) stava o tome koje zajednice trebamo priznati, onda to možemo
upotrijebiti i protiv revizionista. Zapravo takva pitanja ne potkopavaju nijedan od stavova jer,
kao što će se implicitno složiti i mnogi revizionisti, javne institucije poput civilnog braka
imaju veliki utjecaj na našu kulturu – što znači da utječu i na naše živote i odabire.

Zagovornici tradicionalnog stava odgovaraju na ovo pitanje navodeći kako će ukidanje

postojećeg koncepta braka oslabiti društvenu instituciju braka, umanjiti vrijednost
raznospolnog roditeljstva kao ideala, i ugroziti moralnu i vjersku slobodu. U nastavku
kratak pregled na koji način;

1. Slabljenje braka
Nitko ne djeluje u vakumu. Mi svi preuzimamo razmišljanja (uključujući i ona o tome što je
brak i što brak iziskuje od nas) iz kulturnih normi koje su djelomično oblikovane zakonom.
Doista, i sami revizionisti to implicitno priznaju. Zašto bi inače bili nezadovoljni civilnim
zajednicama za istospolne parove? Poput nas, oni shvaćaju da je državno prihvaćanje nekog
koncepta braka bitno jer utječe na razumijevanje institucije braka u društvu. Redefiniranjem
braka, zakon bi poručio kako je brak fundamentalno namijenjen emocionalnom zajedništvu, a
ne tjelesnom ili djeci, i da se bračne norme odnose na takvu zajednicu. Kako su emocije
nedosljedne, smatranje braka samo emocionalnom zajednicom bi dovelo do porasta bračne
nestabilnosti – i pomutilo bi posebnu vrijednost prijateljstva, unije srca i uma.

Još važnije, kako ne postoji razlog zašto bi primarno emocionalne zajednice, kao ni obično
prijateljstvo, bile trajne, ili ograničene na dvoje, takve norme braka bi imale sve manje i
manje smisla. Kako bi ljudi sve manje shvaćali racionalnost takvih bračnih normi, ljudi bi
osjećali sve manju obavezu da žive prema njima. I kako bi ljudi sve manje bili sposobni
shvatiti vrijednost braka kao određene vrste zajednice, ljudi bi sve manje mogli prepoznati
intrinzične razloga za ulazak u brak ili ostajanje u braku sa osobom za koju nemaju stalne jake
osjećaje. Drugim riječima, pogrešna politika braka će narušiti razumijevanje vrste veza
koje supružnici formiraju i održavaju što će vjerojatno dovesti do narušavanja
poštivanja bračnih normi koje su nužne za opće dobro.

Filozofkinja Elizabeth Brake koja podržava zakonsko prepoznavanje veza bilo koje veličine,
spolnog sastava i raspodjele odgovornosti tvrdi, "brak ne omogućuje samo pristup određenim
pravnim mogućnostima; on također omogućuje partnerima da pokažu važnost svoje veze i
zazivaju društveni pritisak na obvezivanje". Naravno, bračna politika može krenuti u krivom
smjeru – i već je - na mnoge načine. Mnogi od današnjih javnih oponenata revizionističkog
stava – primjerice Maggie Gallagher, David Blankenhorn, katolički biskupi – su se također
suprostavili drugim pravnim promjenama koncepta braka. Ovdje se bavimo pitanjem
istospolnih zajednica, ne zato jer su one same toliko bitne, nego jer se radi o temi žustrih
rasprava čiji rezultati imaju široke implikacije na reforme koje bi ojačale našu bračnu kulturu.

Istina je da su društvene i pravne promjene već umanjile veze koje su vezivali supružnike sa
nečim izvan sebe, samim time sigurno i jedno za drugo, ali prepoznavanje istospolnih
zajednica bi značilo uništavanje preostalih veza. U konačnici, pridržavanje bračnih normi je
već u padu, posebno veza između braka, tjelesne zajednice i djece. Prihvaćanje
revizionističkog stava ne bi samo umanjilo nego i uništilo te temelje, bez ikakve nade da će se
okrenuti postojeći trendovi i očuvati društvena korisnost zdrave bračne kulture.

Korisnost braka se podjednako odnosi i na djecu i na supružnike; djeca najbolje prolaze

po većini indikatora zdravlja i blagostanja kada žive sa vjenčanim biološkim
roditeljima, a daljnja erozija bračnih normi bi nepovoljno utjecala na djecu, tjerala bi
državu da ima veću ulogu u njihovom zdravlju, obrazovanju i općenito formiranju. Što
se tiče odraslih, oni u najsiromašnijim i najranjivijim sektorima društva bi osjetili
najteže posljedice; a općenito odraslima bi naštetili jer bi slabljenjem društvenog
očekivanja koje podržava brak otežali pridržavanje bračnih normi.

2. Umanjivanje vrijednosti razno-spolnog roditeljstva kao ideala

Kao što smo vidjeli [Part I.B], pravnim priznavanjem tradicionalnog braka(eng. conjugal
marriage) društvo učvršćuje ideju kako je zajednica muža i žene (kao pravilo i ideal)
najprikladnije okruženje za odrastanje i podizanje djece – ideal čija je vrijednost snažno
potkrijepljena najboljom dostupnom društvenom znanošću. Štoviše, primijetite kako potreba
za usvajanjem (kada je taj ideal praktički nemoguć) nije argument da promijenimo definiciju
civilnog braka, jedinstvena pravna struktura potpore i poticaja je namijenjena upravo jačanju
idela, socijalno i praktično – minimizirati potrebu za alternativnim, pojedinačnim odredbama.

Međutim, ako istospolno partnerstvo priznamo kao brak, ukinuli bi taj ideal iz zakona:
nijedna javna institucija više ne bi učvrščivala ideju da djeca trebaju i majku i oca; da
muškarci i žene u prosjeku imaju drugačije doprinose roditeljskom odgoju; i da dječaci
i djevojčice trebaju i imaju koristi od majke i oca na različite načine.

U tom slučaju, ako neki nastave smatrati brak bitno povezanim uz djecu, poruka bi bila da je
domaćinstvo dvije žene, ili dva muškarca, kao pravilo, podjednako prikladna za podizanje
djece tako da nije važno (čak ni kao pravilo) odgajaju li djecu majka i otac, ili uopće odgajaju
li ih roditelji različitog spola. S druge strane, ako se veza između braka i roditeljstva umanji,
kao što mi mislimo da hoće, nijedna vrsta dogovora ne bi bila predložena kao ideal.

No oba načina razmišljanja bi bitno oslabila razinu društvenog pritiska i poticaja (kojeg ima
institucija braka) na muža da ostane uz svoju ženu i djecu. Ukoliko djecu ne odgajaju oba
roditelja, ona će trpjeti na načine opisane društvenom znanošću.

3. Ugrožavanje moralnih i vjerskih sloboda

Zbog toga što je državno neutralno vrednovanje po ovom pitanju (odgovarajućih oblika i
normi brakova) nemoguće ukoliko će biti ikakvog bračnog zakona, ukidanje postojećeg
razumijevanja braka bi značilo da su istospolne i raznospolne romantične zajednice
ravnopravni pravi brakovi. Država bi tada morala smatrati sve koji zagovaraju postojeći oblik
braka, netolerantnim osobama koje rade neosnovane i uvredljive razlike. Kao što su objasnili
Marc Stern (American Jewish Committee) i mnogi drugi branitelji prava na savjest, to bi
potkopalo vjersku sloboda i pravo roditelja na obrazovanje i odgoj svoje djece.

Već smo vidjeli kako su upotrijebili antidiskriminacijske zakona kao oružje protiv onih koji,
zbog savjesti, ne mogu prihvatiti revizionističko razumijevanje spolnosti i braka: U
Massachusettsu, katoličke udruge su bile prisiljene odreći se organiziranja usvajanja jer nisu
želje, protivno uvjerenjima, smještati djecu u istospolne zajednice. U Kaliforniji, sud je
presudio da škola može zabraniti učenikov rad koji govori protiv homoseksualnih radnji zbog
štetnih primjedbi koje "se protive djelovanju škole ili pravima drugih učenika.", a još jednom
u Massachusettsu, sud je odlučio da javne škole mogu podučavati kako su homoseksualne
veze moralno dobre unatoč prigovorima roditelja koji se sa time ne slažu.

Stav kako zagovaranje tradicionalnog koncepta braka nije ništa drugo nego oblik mržnje (eng.
bigotry) je toliko duboko ukorijenjena među revizionistima braka da je jedna priča u
Washington Postu rezultirala osudama zbog novinarske pristranosti jer je implicirano kako je
jedan zagovornik tradicionalnog braka "promišljen" i "razuman". Gnjevni čitatelj su
uspoređivali opisani profil sa članom Ku Klux Klana. Kolumnist New York Timesa prozvao
je zagovornike tradicionalnog braka mrziteljima(eng. bigots), čak je istaknuo jednog autora
ovog članka po imenu. U isto vrijeme, organizacije koje zagovaraju pravno redefiniranje
braka se opisuju kao organizacije za "ljudska prava" i protiv "mržnje". Implikacije su jasne:
ako brak pravno redefiniramo, onda će vjerovanje koje je svako ljudsko društvo nekoć
držalo o braku – da se radi o muško ženskoj zajednici – biti sve više smatrano dokazom
moralne ludosti, zlobe, predrasuda, nepravde i mržnje.

Nabrojano nije predstavljeno kao argument za prihvaćanje tradicionalnog stava o braku, ako
je naš stav pogrešan onda može biti opravdano da država ponekad tretira istospolne i
raznospolne zajednice podjednako, a građani mogu opravdano ponekad smatrati
suprostavljena razmišljanja štetnim. Ipak, s obzirom na naše argumente o tome što brak
stvarno je, ovo su važna upozorenja o posljedicama prihvaćanja neutemeljenog
koncepta braka. Ova razmatranja bi trebala motivirati one koji prihvaćaju
tradicionalni stav, ali im nije lagano predvidjeti posljedice zakonskog ukidanja istog.

Ukratko, brak zaslužuje našu pozornost više od drugih moralnih ciljeva zato što je toliko
dimenzija općeg dobra ugroženo ukoliko umanjimo moralnu istinu o braku. Iz istog razloga,
izbjeći trenutne rasprave tako što ćemo potpuno ukinuti zakon o braku bi značilo pokazati
krajnju nepromišljenost. Gotovo nijedno društvo koje je ostavilo nekog traga nije to učinilo
bez nekog oblika regulacije seksualnih veza. Kao što smo pokazali u Part I.E.1 (i kao što
sugeriraju podaci u Part I.B.2), dobrobit djece nam daje snažne promišljene razloge za pravno
priznanje i zaštitu braka.

PS

Možete pronaći razne online snimke predavanja Roberta P. Georgea o ovome i sličnim
pitanjima; primjerice The Clash of Orthodoxies(1.dio) - odnosno(Q&A) odgovor na pitanje
koji su sekularni argumenti protiv istospolnih brakova u ovoj snimci -> (10) The Clash of
Orthodoxies