Doris Delonga, 4.

razred

Raspravljački esej: Susane Blackmore:

„Zašto toliko govorimo?“

Zašto ljudi uvijek imaju potrebu za razgovorom? Ljudi su, u svrhu sporazumijevanja –
prenošenja važnih obavijesti, stvorili zajednički način verbalne komunikacije. Kroz napredak
takve komunikacije, ljudska potreba za govorom se povećala. Čovjek kao društveno biće ima
potrebu za pružanjem pomoći drugima, a samim time prirodno dolazi do potrebe stvaranja
ugodnih međuodnosa. Konačan rezultat je međusobno ljudsko zbližavanje, a put do toga je
upravo komunikacija.

Zamislimo obrnutu situaciju od sadašnje. Kada bi se našli na nekom javnom mjestu (u

autobusu, ulici ili restoranu), i ne čuli ljudski glas, sigurno bi bili zabrinuti. Ljudi su naviknuli da
njihovo osjetilo sluha prima konstantni podražaj koji je uzrokovan okolnim zvukovima, a većina
njih su ljudski glasovi iz neposredne okoline (čime se, uz pomoć komunikacije, tumači svijet oko
nas). Kada bi se dogodilo nešto poput toga da ljudi ne komuniciraju verbalno, izgubili bismo
primarni razlog posjedovanja osjetila sluha. U nedostatku ljudskog glasa kojeg čujemo
svakodnevno, bio bi prisutan zvuk tišine. Tišina potiče ljude na ne isticanje i zatvaranje u same
sebe. U konačnici, rezultat su osobe izolirane jedne od drugih (u društvenom smislu) te manjak
međuodnosa.

Lakše je misliti. Ili govoriti? Prilikom govora, naš um je aktivan i mi razmišljamo. Kada
komuniciramo, u svojoj glavi razmišljamo o onome što ćemo iduće reći. Međutim, dok
razmišljamo ne moramo koristiti govor. Misli se kreću nevjerojatnom brzinom, što je prednost
nad govorom koji zahtijeva više vremena i napora. Također, neki ljudi su više skloni govoru, a
neki razmišljanju. Upravo zbog toga se pojedinci često koriste izrazom „Znam to, ali ne znam se
izraziti usmeno“. Uzrok tome nije nužno nemogućnost objašnjenja, odnosno nedostatak iskustva
u govornim sposobnostima, ali se može povezati s oskudnim rječnikom te slabim izražavanjem
ili komuniciranjem s ljudima isključivo istog društvenog statusa. Događa se da je zamisao koju
imamo u svojoj glavi vrlo teška za izraziti zbog ne posjedovanja vještine korištenja raznovrsnih
riječi baš zato što se često koristimo sličnim ili istim izrazima i riječima. Uzimajući za primjer
svoje iskustvo, teme komunikacije su različiti aspekti života ili zajedničke teme koje dijelimo sa
sugovornikom, uslijed čega dolazi do učestalog ponavljanja izraza. Teme razgovora su
raznovrsne, ali se na koncu da zaključiti da čovjek o njima često govori jer se za njih zanima iz
čega zaključujem da je to primjenjivo na sve ljude. Međutim, zainteresiranost koju imamo za
razgovor s ljudima varira s obzirom na sugovornika, koliko vremena imamo pa čak i to kako se
osjećamo. Ne razgovaramo podjednako sa svim sugovornicima jer ne osjećamo jednaku
povezanost. Tijekom razgovora možemo procijeniti osobnost sugovornika što nam daje
mogućnost da stvaramo predodžbu o sugovorniku te tako procjenjujemo zainteresiranost za
razgovor. Odabir sugovornika treba biti slobodan, ali valja izbjeći pretjeranu izbirljivost radi
opstanka govorne komunikacije u današnjem svijetu prepunom tehnologije.

Veliki dio verbalne komunikacije se odvija iz želje za ljudskom bliskosti, a neophodna je

za postojanje jer bi u protivnom naš svakodnevni život bio pun prepreka i poteškoća prilikom
sporazumijevanja. Ljudi se lakše ili teže izražavaju, ali se sa sigurnošću može reći da svi pričaju
o stvarima koje ih zanimaju. O tome ovisi njihova osobnost, iskustvo u razgovoru,
zainteresiranost, itd. Razgovorom se puno toga da zamijetiti što nas potiče na daljnju uporabu
verbalne komunikacije čime, osim mogućnosti boljeg poimanja svijeta i ljudi oko nas,
pomažemo i njenom opstanku.