ŠTA JE MEHMED EF.

HANDŽIĆ PISAO PRIJE 67 GODINA

Bošnjaci, kao rijetko koji svjetski narod, imaju tu zlu kob da im se historija
ponavlja. Kao i svi drugi koji su osuđeni na tu kaznu s neizvjesnim epilogom, za takvo
stanje su, dakako, prije svega sami krivi, sa svim svojim manama, a nije ih malo. To
je i Božiji usud, koji su zaradili svojim zaboravom i već tradicionalnim nemarom. 

Milost i oprost

No, spoznaja da se u bošnjačkom bivstvovanju, posebno u stanju duha, skoro

ništa nije promijenilo u posljednjih 67 godina, izaziva zebnju. Na sve bošnjačke
boljke, koje se manje-više i danas mogu konstatirati, upozoravao je jedan od najvećih
bošnjačkih alima u 20. stoljeću, predsjednik "El-Hidaje", rahmetli Mehmed ef.
Handžić. 

Kako ilustrativan primjer može se uzeti njegov tekst pod naslovom "Božiji
Pejgambere", objavljen u časopisu "El-Hidaje" od 7. marta 1944. godine. Handžić,
inicijator čuvene Sarajevske deklaracije protiv zločina u NDH, ovo svojevrsno pismo,
neku vrstu ispovijesti poslaniku Muhammedu, a. s., objavio je samo četiri mjeseca
prije svoje misteriozne smrti u 38. godini u Sarajevu. 

Ovaj tekst može se smatrati nekom vrstom oporuke i vasijeta Bošnjacima da

isprave svoje zablude. Efendija Handžić podsjeća da su sljedbenici poslanika
Muhammeda, a. s., za "pola stoljeća osvojili polovinu tadašnjeg kulturnog svijeta,
preporodili ljude u njemu i donijeli im čovječnost, krijepost i sve duhovne vrline koje
trebaju čovjeka da rese da bi se mogao nadati u trajan napredak i uspjeh".

- Povijest nam je posvjedočila tu istinu ne jedanput nego stotinu puta. Prema

tome, za nas je posve jasno riješiti problem slabosti i nazatka današnjih muslimana,
iako stojimo na stanovištu da se trenutnim napretkom ne može dokazivati ispravnost
i vrijednost, kao ni trenutnim nazatkom slabost, ništavost i manjkavost nekog poretka
i uređenja. Odstupanje od pravog i stvarnog islamskog učenja, od duha i srži islama,
makar se i pridržavali nekih formi, stvarni je uzrok slabljenja i nazadovanja
muslimana - piše Handžić.

Kao što je, nastavlja on, prvi pokus primjene islamskih propisa pokazao
pozitivan rezultat i u najtežim prilikama, tako bi, bez sumnje, "pokazao pozitivne
rezultate i prvi pokus vraćanja duhu i stvarnosti islama, pa makar to bilo u najtežim
prilikama i u našoj napaćenoj Islamskoj zajednici". 
 - Mi smo, Božiji Pejgambere, krivi za svoju tešku sudbinu. Iznevjerili smo se
tvome učenju, nismo pošli stopama tvojim, niti stopama tvojih drugova, niti stopama
ostalih pravih muslimana. Neću se upuštati da govorim o svim islamskim
zajednicama, koje skupa sačinjavaju veliki organizam svjetske islamske zajednice
nego ću preda te, Božiji Pejgambere, iznijeti samo stanje naše muslimanske zajednice
u BiH. Evo, dvije godine stradamo kao niko i podnosimo na pravdi Boga najveće
muke. U ovim stradanjima kroz ove dvije godine našem golorukom i nezaštićenom,
ispravnom življu učinjeno je ono što papir od stida ne može nositi - navodi Handžić.

Goloruki svijet, bilježi Handžić, žene i djeca, kao ovce su klani, nedoklani
ostavljani, na mijeh guljeni, svim mukama mučeni, u vodu svezani bacani, na lomači
spaljivani, u potpaljenoj kući dimom i vatrom uništavani, na kolje nabijani, vješani i
svakim zvjerskim metodama, koje samo zlodusi u svojoj zanesenosti mogu zamisliti,
s životom rastavljani. 

- Za ova naša stradanja mnogo je uzroka. Brojni su nas neprijatelji okružili. Ali,
s islamskog stanovišta, najteži je onaj uzrok koji je pri nama, jer se vanjski uzroci
lako nakupe, ali se lako i ometu i otklone kada je organizam zdrav pa reagira protiv
svega što ga svana ugrožava. Mi među sobom možemo o tom uzroku razgovarati,
jedni ga drugima iznositi, tražiti mu lijeka i nastojati ga otkloniti, znajući da sve to ne
može nikada ispričati divljeg neprijatelja pred poviješću i kulturnim svijetom -
konstatira Handžić.

Kao da slušamo muke naših današnjih islamskih pregalaca ili ono malo
preostalih moralnih i nepotkupljenih bošnjačkih intelektualaca, efendija Handžić ističe
da smo "postali intereždžije i materijalisti". Ideal mnogih trgovaca, piše on, "jeste
nagomilavanje imetka za koji i ne zna kome će služiti, dok mnogi seljak gleda kroz
svoju kravicu i njivicu, njivica ostaje pusta, a kravici se nalazi drugi nepozvani gost".

- Predmet rada, nazovi političara, koji su se nametali nesvjesnoj skupini,

osobna je karijera i sitni interes njihove partijice, koja je otrovnim plodom rađala.
Karakterna pokvarenost vlada sitnim dušama. I u ovako teškim danima obogaćeni
novi bogataši misle samo na svoj akšamluk i pijančevanje. Kockanje truje organizam
naše zajednice. Pokusi da se pristupi liječenju ovih strašnih bolesti teško uspijevaju,
jer se uvijek nađe pokvarenjaka koji koče svaki konstruktivan i pošten rad - oštro
skenira stanje tadašnjeg bosanskog društva efendija Handžić.

Radikalni potezi
 Posebno kritizira odsustvo spremnosti da se radi za interese općeg dobra, što je
i danas bošnjačka rak-rana. Jer, "sve što je iskreno i što je u ime Boga za opći naš
preporod, u ovakvoj gomili propada i strada". 

- Intereždžije, pokvarenjaci, licemjeri i lašci u vjeri imaju zadatak da u početku

utru svako nastojanje za opće dobro i idealnu borbu. U tome se oni brzo organiziraju i
ujedine, a organizacija u poštenim stvarima strašno zapinje. Pored smetnja svana,
velika je smetnja u nama samima. Stvarno su ovdje potrebni radikalni potezi i novo
islamsko zagrijavanje i oduševljenje. Mora se jedanput reći čestitim dobroželjiteljima
našeg vjerskog života: "Vemtazul-jevme, ejjuhel-mudžrimun" ("A vi, o grešnici,
danas se odvojite"; Sura Ja'sin, Kur'an) - zaključuje Handžić.

Prema njemu, bošnjačkom preporodu treba prići promišljeno, ali junački

odvažno. Trebamo "sami pred sobom dobro kontrolirati svoje namjere i pregledati da
li se mi prvi odazivamo onome čemu druge pozivamo". 

- Ovim putem samo vidim tračak svjetla i nade. I ovim putem moramo poći -
napisao je, na kraju, Handžić. 

Omladina koja vjeru ljubi 

- Iskrena i ozbiljna omladina s iskrenim pobornicima za naš duhovni preporod

na ovom polju može i treba mnogo učiniti. U nju se u tom pogledu mnogo nade
polaže. Ali, samo iskrena omladina koja vjeru ljubi, koja je daleko od bolesnih
ambicija i nepromišljenog trenutnog zagrijanja - upozorio je Handžić.

Velika djela

Mehmed Handžić rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu. Po završetku

mekteba i ruždije, upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao
1926. godine. Ujesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na čuveni univerzitet El-
Azhar. Diplomirao je 1931. godine. 

Po povratku u Sarajevo 1931. godine, odslužio je vojni rok u sarajevskoj Vojnoj

bolnici. Uskoro nakon toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrev-
begove medrese. Pokraj 1939. godine postao je nastavnik u Višoj šerijatsko-teološkoj
školi, gdje je predavao tefsir Kur'ana te filozofiju šerijatskog prava (Usuli fikh). Iza
njega je ostao veliki broj djela, a bio je izuzetno aktivan u društvenom životu
tadašnjeg Sarajeva.